Koprodukcijom Međunarodnog festivala Kotor art, festivala Eurokaz i Muzeja suvremene

umjetnosti Zagreb, u saradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, Bokeljskom mornaricom i

ženskom klapom Moderato cantabile iz Kotora, započeo je ovogodišnji segment Kotor art-a,
pod nazivom Kotor arTeatar premijere . Na neobičnom mjestu, u neobično vrijeme- u uskoj
sporednoj ulici uz kotorski Trg od oružja, iza gradskog sata, sinoć u 23 h premijerno je
odigrana „Saloma“ Miroslava Krleže, u režiji i adaptaciji Branka Brezoveca.
Krležina jednočinka „Saloma“ smatra se atipičnom za ovoga pisca i veoma je rijetko
igrana, štaviše, izostavljena je iz većine izdanja Krležinih drama. Lik princeze Salome vezan
je za legendu o Jovanu Krstitelju, odnosno njegovu smrt. U Matejevom i Markovom
jevanđelju nalazi se slična verzija priče: Jovan je zatočen u tamnici, jer je javno kritikovao
brak Iroda i Irodijade, koji su zajedno ubili prvog Irodijadinog muža, a Irodovog brata, Filipa.
Na svečanosti priređenoj povodom Irodovog rođendana, Irodijada se sveti Jovanu: ples njene
kćeri Salome toliko se svidi Irodu, da joj nudi šta god zatraži. Ona traži savjet od majke, a ova
joj sugeriše da traži glavu Jovana Krstitelja, nakon čega kralj nevoljko ispuni svoje obećanje.
Od te pokorne kćeri, Saloma se u različitim književnim obradama, do kraja devetnaestog
vijeka transformisala u drugačiji lik: fatalnu, amoralnu i samovoljnu femme fatale.
Krležina „Saloma“ , u ekspresivnoj Brezovčevoj režiji, bitno odstupa kako od biblijske
legende, tako i od dobro poznate „Salome“ Oskara Vajlda. Kako je i najavljeno, gledaoci,
svega 40ak njih, u Salomin svijet ušli su kao u klizajuću kocku, koja se pomjerala po šinama,
tako da su okolni prostori centra grada- jednog dvorišta, modne prodavnice i bašte kafea,
takođe uvučeni u svijet „Salome“ . A taj svijet je bez herojstva i patosa, svijet koji ni Bog, ni
bogovi ne mare. U Krležinoj i Brezovčevoj „Salomi“ nema čuvenog plesa sa sedam velova,
niti krvave glave. Salomin govor nalikuje isprazno salonsko brbljanje, ali ipak, ona njime
najeksplicitnije osuđuje ponavljajuću dosadu i glupost života oko sebe. U veoma ubijedljivom
izvođenju Katarine Bistrović Darvaš, Saloma je atipičan ženski lik, kao što je i Johanaan
(Jovan Krstitelj) , u izvođenju mladog Matea Ravlije, atipičan prorok. Ona je nemirna,
nezadovoljna, i Johanaan je ne zanima samo kao osoba, nego upravo kao prorok, zanimaju je
njegove ideje. Kada ga bez ikakve muke zavede, i vidi da iza maske proroka ne stoji istinski
idealist, voljan da žrtvuje sebe da bi mijenjao svijet, ona razočarana, naređuje da ga ubiju.
Johanaan u ovoj postavci nije lažni prorok samo jer tako lako podleže Salominim čarima, već
i jer tokom predstave ne izgovara ni jedne jedine riječi. Uloge su preokrenute- Saloma je ta
koja govori, kritičar i vizionar, i Saloma je ta koja ostaje, koja će da vlada, i sa kojom, po
riječima režisera, možda ironičnim, „dolazi sreća na judejski dvor“ , što je podvučeno kolom
bokeljske mornarice na kraju predstave, i čije je izvođenje na tom mjestu izazvalo podijeljene
reakcije publike.
Drama je neprekidno praćena muzikom, koju je komponovao Marjan Nećak, i koja,
djelujući na emocije, podupire dramska zbivanja; iako se povremeno, radi toga što je većina
teksta otpjevana, gubi razumljivost riječi. Tokom cijele predstave, izvođači su u veoma
bliskom, gotovo dodirujućem kontaktu sa publikom, a kako se kocka u kojoj je predstava
izvođena kretala i otvarala ka prostorima kotorskog starog grada, do ostvaren je „kontakt“ i sa
malobrojnim posjetiocima obližnjih kafića. Moram primjetiti da su oni mirno pili svoja pića, i
pitam se, da li je zaista iskušana „svirepa bezbrižnost što vlada našim životima“ ? Ali kako
režiser kaže, njega prvenstveno zanima tekst i mogućnost da ono što se čini tragedijom
preobrati u komediju, i obrnuto. I u tome se uspijeva, jer, ova „Saloma“ , i arhaična i
savremena, nije tragična, bliska je kao svakidašnji odraz u ogledalu, za koji znamo da nije
savršen, ali i ne želimo da ga mijenjamo...
Scenu za ovu predstavu osmislili su Jan Dekejser i Simon Bogojević Narat, po ideji
Tihomira Milovca, za kostime je bila zadužena Doris Krstić, za pokret Ljiljana Zagorac, a za
maske Marija Bingula. Osim Katarine Bistrović Darvaš i Matea Ravlije, u predstavi igraju
Daniel Ljuboja, Damir Šaban, Suzana Brezovec i Lovro Brezovec, a na sceni se pojavljuju i
članovi Bokeljske mornarice i ženske klape „Moderato cantabile“ iz Kotora.
Reprize su zakazane za 12. jul u 22 h, te za 13. jul u 23.30 h, a predstava će od jeseni biti
igrana u sklopu „Eurokaza“ , u prostoru zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti.

Maja Mrđenović