EKONOMSKA MIGRACIJA – I HRVATSKA

Naziv ekonomska migracija ima poprilično opće značenje i odnosi se na sve pokrete pojedinaca ili skupina
koji se mogu više-manje odrediti kao prvenstveno ekonomski uvjetani. U najranijoj povijesti (i u »krajnjoj instanci«
i danas) ekonomska uvjetovanost bila je uvelike i ekološka uvjetovana, pa je u tom smislu zgodno napomenuti da
riječi »ekonomija« i »ekologija« polaze od iste grčke osnovnice (gr. oikos). No u starijoj drevnosti, kao i klasičnoj
antici i poslije u srednjem vijeku, ekonomska sfera nije bila viđena kao zasebno područje u životu, različito od
općenitog »vođenja domaćinstva«, iako su ljudi svakako provodili i poslove koje bismo iz današnje perspektive
odredili kao ekonomske djelatnosti. Iz današnje perspektive možemo i nadničare koji su se kretali po Bliskom is-
toku i starogrčke tete označiti kao neke vrste ekonomskih migranata, a čak se i antička trgovina robljem može u
širem smislu označiti kao prisilna ekonomska migracija.
Ipak, pojam ekonomske migracije dobio je osobito značenje tek u modernom razdoblju i pogotovo od po-
četka industrijske revolucije kad se uvelike poistovjetio s pojmom migracije radne snage (engl. labour migration).
Ekonomska migracija mogla je imati i danas može imati i unutrašnji oblik, koji često znači i deruralizaciju, kao i
vanjski, tj. međunarodni oblik (koji također može značiti deruralizaciju, ali u međunarodnim razmjerima, tj. seljaci
iz jedne zemlje postaju radnici u drugoj). U pravilu međunarodna ekonomska migracija slijedi nakon što se iscrpe
unutrašnji izvori radne snage, ili kada ekonomski razvitak osigura mogućnost uspona domaćih radnika u privlač-
nija zanimanja. Tada se lošije plaćeni, prljavi, neprestižni ili opasni poslovi u pravilu prepuštaju stranicima, jer
poslodavci ne mogu naći domaće radnike za te djelatnosti. S druge strane, prema marksističkim i nekim drugim
teoričarima, međunarodne migracije imale su i drukčiju funkciju – konkretno, pretpostavljalo se da kao »među-
narodna armija rada« omogućuje održavanje visoke ponude radne snage i tako spriječavaju rast nadnica domaćih
radnika. Povijesno gledano, reakcije domaćih radnika protiv »uvoza« strane radne snage, katkad vrlo nasilne, često
su polazile upravo od straha da će konkurencija jeftinije strane radna ugroziti njihove zarade ili druge beneficije,
odnosno pokopati stećena radnička prava. Etničke, kulturne i druge razlike otežavale su međusobno povezivanje
domaćih i stranih radnika u jedinstvene sindikalne akcije (pojam etničke stratifikacije radne snage). Međutim, neki
su analitičari poslije argumentirali da je ta konkurencija dugoročno poboljšala položaj domaćih radnika, jer je za-
državanje rasta nadnica i fleksibilnosti na tržištu radne snage omogućilo nacionalnim ekonomijama da u cjelosti
postignu viši stupanj razvitka, što je na kraju omogućilo društvenoekonomski uspon domaćeg radništva i dijela
stranih radnika koji se najviše ukorijenio u zemljama primitka. Ipak, to je otvorilo nišu na dnu tržišta radne snage
koja je imala stalnu potrebu za nezaštićenim skupinama stranih radnika, a iskustvo konkurencije zbog prisutnosti
stranih radnika ojačalo je etničke, vjerske i rasne prerasude u širem društvu, što je stvaralo i ozbiljne društvene
troškove. Poglavito zbog tih društvenih troškova, uvoz radne snage u razvijenim zemljama napokon je dopunjem
ili zamjenem različitim politikama »integracije« stranih populacija. Počevši prije nekoliko desetljeća, ekonomska
migracija doživjela je i kritiku iz perspektive zemalja podrijetla migranata, jer se smatralo da iz tih zemalja od-
laze najobrazovaniji ili najkvalificiraniji segmenti domaće radne snage, u čije su usavršavanje zemlje podrijetla
uložile znatna sredstva, od kojih su poslije imale koristi razvijene zemlje zapošljavanja. Riječ je o tzv. skill drain-u,
dosl. »odljevu kvalifikacija«, koji je imao možda šire značenje od tzv. brain drain-a, »odljev mozgova« odnosno
visokostručnih profesionalaca. Razlika je u tome što visokostručni profesionalci katkad nisu ni imali mogućnosti
za napredak ili afirmacije svojih znanja u svojim zemljama podrijetla, što se nije moglo reći za kvalificirane rad-
nike. I osim toga, zemlje podrijetla mogle su imati i koristi od visokostručnih profesionalaca koji unaprijedili svoja
znanja u inozemstvu, pod uvjetom da su potonji održali svoje veze sa svojim domovinama.
U povijesnom pogledu, dakle, moderna ekonomska migracija počinje s industijskom revolucijom, koja je
počela u Velikoj Britaniji potkraj 18. stoljeća i proširila se u druge zemlje Zapada tijekom 19. stoljeća. U europ-
skim razmjerima, do sredine 19. stoljeća vjerojatno je znameniti primjer bila masovna imigracija irskih radnika u
Englesku, koje je u vrlo ružnom svijetlu oslikao Friedrich Engels u svom radu Stanje radničke klase u Engleskoj
1844. (= Die Lage der arbeitenden Klassen in England). Zatim, nakon završetka francusko-pruskoga rata 1871. u
Njemačkoj je započela regrutacija radnika iz etnički poljskih dijelova istočne Pruske za rad u rudnicima ugljena u
Ruhrskoj dolini. Poslije je ta migracija zahvatila i austrougarske i ruske dijelove tada razdjeljene Poljske, i osim
za potrebe industrije, Poljaci (a od početka 20. stoljeća i Talijani) počeli su raditi i kao sezonski migranti u nje-
mačkoj poljoprivredi (velikim dijelom i zbog prijašnje emigracije Nijemaca u prekomorske zemlje). Kao i u Nje-
mačkoj, u Francuskoj je ekonomska imigracija pratila proces industrijalizacije, no u toj zemlji, kao i u Velikoj Brita-
niji, osobit čimbenik bila je izgradnja prekomorskog imperija, što je s jedne strane poticalo industrijalizaciju u metro-
poli i s druge strane uvjetovala i odlazak nekih skupina domaće populacije u vanjske posjede (osobito je bila važna
emigracija seljaka iz Francuske, Italije, Španjolske i nekih drugih zemalja prema obalnom pojasu Magreba). Za raz-
liku od Velike Britanije i Francuske, Njemačka je tek počela stvarati svoj prekomorski imperij 1880-ih godina, a
Španjolska je već do sredine 19. stoljeća izgubila najveći dio svog prekomorskog carstva.
Jedan od ključnih čimbenika na početku povijesti moderne ekonomske migracije bila je »demografska tran-
zicija« koja je počela u Europi više-manje od 18. stoljeća, iako još sporo, tijekom tzv. agrarne revolucije, i to prvo u
Velikoj Britaniji. To je dovelo do znatnog povećanja stanovništva i tako doprinijelo i povećanju mase radne snage
potrebne za industrijsku revoluciju. Ne zaboraviti da je upravo na kraju 18. stoljeću Thomas Robert Malthus obja-
vio i svoj zameniti Esaj o principima stanovništva (= An Essay on the Principle of Population, 1798). I Malthusove
crne slutnje o prekomjernom rastu stanovništva u odnosu na dostupnost hrane na stanovit je način potvrdila Velika
glad (An Gorta Mór) u Irskoj 1845. izazvana širenjem plamenjače krumpira (Phytophthora infestans), kada je u zem-
lji umrlo oko milijun ljudi (oko 12% stanovništva) i gotovo se isto broj iselio u Veliku Britaniju, SAD, Kanadu i
Australiju. Ista je pošast pogodila i Belgiju i Nizozemsku i neke druge krajeve, iako su njezine posljedice bile nešto
manje dramatične. Ovakav se rasplet kronološki podudara s prije spomenutim početkom moderne ekonomske mi-
gracije, kao i s bitnim pomacima u prekomorskim zemljama, prije svega u SAD-u.
U odnosu na prekomorske zemlje europske kolonizacije, pa i SAD (koje su stekla nezavisnost 1776.
godine) treba razlikovati dvije faze ekonomske migracije: prvu, za vrijeme europskog naseljavanje tih zemalja, i
drugu, koja je kao i u Europi vezana za industralizaciju. U SAD-u prva je faza počela s nastankom britanskih ko-
lonija u Sjevernoj Americi i je trajala približno do sredine 19. stoljeća, ili možda simbolički do kraja građanskog
rata 1865. ili do godine 1880., koju je američki nadglednik popisa svojedobno odredio kao godinu konačnog pre-
stanka postojanje otvorene granice, odnosno frontijere.1 U svakom slučaju, to je bila faza kada se zemlja još na-
seljavala i kad je migracija uvelike imala značajke kolonizacije, gotovo u antičkom smislu agrarne kolonizacije. I
motivi za tu kolonizaciju bili su različiti, i baš kao u antici nisu uvijek bili jasno ekonomski artikulirani. Razu-
mije se, neki su ljudi tražili bolju materijalnu egzistenciju ili su bježali od neimaštine i gladi, no drugi su tražili
vjerske ili političke slobode, ili su bili poslani u kolonije kao kazna. Zapravo, moglo bi se reći da je najzorniji
primjer migracije isključivo iz ekonomskih motiva bio prisilni uvoz afričkih robova u Ameriku, prema procje-
nama između 9,4 i 12 milijuna ljudi od kraja 15. stoljeća do početka 19. stoljeća. Utjecaj te prisilne ekonomske mi-
gracije na razvitak industrije revolucije u Velikoj Britaniji je poznat, uzevši u obzir samo važnost pamuka iz ame-
ričkih plantaža s robovskom radnom snagom za razvitak britanske tekstilne industrije. I uz taj priljev robova raz-
vijao se i važan oblik poluslobodne ekonomske migracije: migracija tzv. ugovornih ili vezanih sluga odnosno
radnika (indentured servants, bond labourers). U početku su to bili najčešće ljudi iz gradske sirotinje Velike Bri-
tanije, na rubu egzistencije, koji bi pristali na privremenu prodaju svoje slobode da bi mogli započeti nov život u
kolonije, no poslije – pogotovo nakon zabrane atlantske trgovine robljem – u različitim dijelovima Britanskog
carstva i u SAD-u razvio se sustav regrutacije poluslobodnih azijskih radnika, tzv. kulija (coolies) uglavnom In-
dijaca u Britanskom carstvu i Kineza u SAD-u)2.
Za razliku od ovih neslobodnih ili poluslobodnih oblika ekonomske migracije, u »kolonizacijskoj« mi-
graciji u SAD i u druge prekomorske zemlje britanske tradicije, tj. u migraciji sa svrhom naseljavanja zemlje, do
sredine 19. stoljeća, i zapravo sve do zatvaranja frontijere prevladavali su ljudi podrijetlom s Britanskog otočja
(Englezi, Škoti, Velšani i Irci), iz Njemačke, Nizozemske i u znatno manjoj mjeri iz drugih zapadnoeuropskih
zemalja. Britanci, osobito Englezi, apsolutno su dominirali u SAD-u u godinama odmah poslije stjecanja nezavis-
nosti. Primjerice, od ukupno 3.900.000 stanovnika 1790. godine, 2.100.000 bili su Englezi, (300.000 Irci i »Škot-
ski Irci«, 270.000 Nijemci, 150.000 Škoti, 100.000 Nizozemci, 15.000 Francuzi, 10.000 Velšani, 2.000 Švedi),
dok je broj afričkih robova i njihovih potomaka iznosio već 757.000. 15.00). Do sredine 19. stoljeća i dalje se
pojačala imigracija iz Velike Britanije, pogotovo poslije gladi u Irskoj, kao iz Francuske i Njemačke, a zatim se
prema kraju 19. stoljeća, usporedo s razvitkom sve boljih prometnih veza, snažno razvila imigracija iz Skan-
dinavije, i poslije tzv. »nova imigracija« (kao godina prekretnica uzima se 1880). Ti »novi imigranti« pristizali
su iz zemalja Južne i Istočne Europe – najviše iz Italije, Poljske, Austro-Ugarske i Rusije – i za razliku od »starih
imigranata«, koji su bili uglavnom protestanti (i germanskog podrijetla, osim Francuza), među njima su prevla-
davale osobe katoličke i židovske i u mnogo manjoj mjeri pravoslavne vjeroispovijesti. Osim toga, to je već bila
migracija koja pod jakim utjecajem američke industralizacije i tada su nastale prve koncentracije Talijana, Po-
ljaka, Slovaka, pa i Hrvata u velegradovima SAD-a. U svakom slučaju bila je to ekonomska migracija u smislu
pojma migracije radne snage i ona je trajala, s prekidom za vrijeme prvoga svjetskog rata, sve do 1924. kad su
američke vlasti uvele ograničenja na broj imigranata iz pojedinih zemalja (tzv. sistem kvota). Na slabljenje imi-
gracije dodatno je djelovala svjetska recesija 1930-ih godina, a u slučaju talijanske migracije i restrikcije na ise-
ljavanje koje je uveo Mussolini.
U drugim prekomorskim zemljama britanske tradicije postalo su, dakako, neke specifičnosti. Kanada, pri-
mjerice, nastala je kao francuska kolonija, i kad je potpala pod britansku vlast 1763. slijedilo je dugo razdoblje u
kojem su Britanci pokušavali »utopiti« u jezičnom i etničkom smislu već prisutne francuske koloniste. U tom im
je pomogao dolazak 40.000 lojalista iz SAD-a u Kanadu nakon pobjege američke revolucije. Doduše, Kanada je

1
Američki povijesničar Frederick Jackson Turner (1861–1932) napisao je na početku predgovora svojoj važne knjige The Frontier In Ame-
rican History (= Granica u američkoj povijesti): » In a recent bulletin of the Superintendent of the Census for 1890 appear these significant
words: 'Up to and including 1880 the country had a frontier of settlement, but at present the unsettled area has been so broken into by isolated
bodies of settlement that there can hardly be said to be a frontier line. In the discussion of its extent, its westward movement, etc., it can not,
therefore, any longer have a place in the census reports.' This brief official statement marks the closing of a great historic movement. Up to
our own day American history has been in a large degree the history of the colonization of the Great West. The existence of an area of free
land, its continuous recession, and the advance of American settlement westward, explain American development.«
2
Nije sasvim jasno kakvo je podrijetlo engleskog naziva coolie, premda je moguće da potječe od hindske riječi qūlī »radnik«, ili tamilske
riječi kuli »nadnice«.

2
gotovo do kraja 19. stoljeća teško zadržavala svoga stanovništva – i domaće ljude i imigrante, koji su sve više mi-
grirali u ekonomski u poletnija područja SAD. To je bio i jedan od ključnih razloga zašto je u zadnjim stoljećima
19. stoljeća počela i aktivno stimulirati dolazak migranata iz Južne i Istočne Europe, a poslije je uvođenje susta-
va kvota u SAD-u preusmjerio jedan dio priljeva ekonomskih migranata prema Kanadi i u manjoj mjeri prema
Australiji i Južnoj Americi. Inače, Australija je zbog velike udaljenosti od Europe dugo bila manje privlačna za
europske doseljenike i poslije ekonomske migrante. Njezino početno naseljevanje iz Europe velikim se dijelom
odvijalo prisilno, slanjem kažnjenika iz britanskih zatvora u tu zemlju – a snažnija ekonomska imigracija slijedila je
tek poslije (nakon drugoga svjetskog rata Australija je primila i jedan dio ekonomskih migranata koje ni SAD ni
Kanada nisu htjele primiti zbog dobne granice za useljenike ili iz drugih razloga).
Sve u svemu, procjenjuje se da je od 1850. do 1940. godine oko 55 milijuna Europljana emigriralo u preko-
morske zemlje i od toga 65% u SAD. I dobar dio tog pokreta može se pripisati upravo ekonomskoj migraciji. Ba-
rem djelomično iz tog razloga postupno su u Europi nastale nestašice radne snage u određenim granama, pa je
primjerice već u međuratnom razdoblju Francuska uvela aktivnu imigraciju politiku – iako je ta politika bila po-
taknuta i strahom od demografskog potencijala Njemačke. Sam rat je pokrenuo još jednu veliku seobu radne sna-
ge, ne računajući prisilne deportacije u radne logore koje su provodili nacisti. Naime, nacistička Njemačka, zbog
potrebe ratne ekonomije i odlaska mnogih radnosposobnih muškaraca u rat prihvatila je program uvoza radne
snage iz okupiranih i savezničkih zemalja. Zahvaljujući tom programu do 1944. godine nešto manje od osam
milijuna stranih radnika (službeno 7.615.970) radilo je u Njemačkom Reichu i među njima i radnici iz NDH,
koja je sklopila i službeni sporazum s Njemačkom o izvoru hrvatske radne snage. No nakon poraza Njemačke u
godinama odmah poslije rata u Europi se našlo oko 20 milijuna izbjeglica i raseljenih osoba, i od toga 16,5
etničkih Nijemaca, prognanih iz zemalja srednje i istočne Europe. Jedan dio tih ljudi bio je preseljen u
prekomorske zemlje ili u njihove matične zemlje, no u konkretnom njemačkom primjeru takav golem priljev
ljudstva naglo je povećao i ponudu radne snage u Njemačkoj.
Zapravo, uzevši u obzir razrušeno stanje u kojoj se Njemačka našla 1945. godine, bilo bi teško zamisliti da
će ta zemlja tek za par desetljeća postati jedan od glavnih uvoznika radne snage u Europi. No već 1955. Savezna
Republika Njemačka potpisala je sporazum o regrutaciji radne snage s Italijom, zatim 1960. sa Španjolskom i
Grčkom, 1961. s Turskom, 1963. s Marokom, 1964. s Portugalom, 1965. s Tunisom i 1968. s Jugoslavijom.3 Bile
su to godine tzv. gastarbeitskog modela ekonomske migracije, u kojem su strani radnici trebali dati fleksibilnost
tržištu radne snage da se prilagodi konjunkturnim potrebama. I doista, 1967. godine, u uvjetima jedne prolazne
recesije, više je stranih radnika »gosta« napustilo SR Njemačku, nego što je ušlo u zemlju. Važno je spomenuti
da su iduće 1968. dodine stupile na snagu odredbe o slobodnom kretanju radnu snage unutar tadašnje Europske
ekonomske zajednice, koje su se faktički mogle odnositi tada samo na Talijane. I 1969. Talijani su i činili najveću
skupinu stranih radnika u Njemačkoj – no ta je slika bila varljiva, jer je daljnji migracijski potencijal Italije već
bio vrlo nizak, i sama se Italija polako pretvarala u zemlju imigracije radne snage. Do 1973. – kad je izbila iduća
veće recesija izazvana naftnom krizom – najbrojniju skupinu stranih radnika u SR Njemačkoj činili su Turci, njih
oko 600.000, koji i danas tvore najveću skupinu stranih radnika i stranih državljana u Njemačkoj (oko 1.900.000
ljudi 2003. godine). Tada se shvatilo i da su strani radnici postali trajan strukturalni dio tržišta radne snage, što je
označilo kraj gastarbeiterskog modela. U idućem razdoblju Njemačka je pokušavala provoditi novu strategiju
»integracije« ekonomskih migranata, koja je podrazumijevala normalizaciju životnih prilika već prispjelih rad-
nika, (spajanje obitelji u zemlji radu, bolja socijalna skrb, itd.), umjesto uvoza novih kontingenata.
Slične su politike provodile i druge (razmjerno nove) imigracijske zemlje u poslijeratnoj Europi, ponajprije
skandinavske zemlje, dok su Francuska i Velika Britanija (i donekle Belgija, Nizozemska i poslije Portugal) muku
mučili s posljedicama »vraćanja« svojih bivših kolonijalnih posjeda u metropolu. Švicarska i Austrija zadržali su
za to vrijeme uglavnom sezonski model zapošljavanja stranih radnika.
Nekoliko tendencije treba sažeti u vezi s razvitkom međunarodne ekonomske migracije u Europi u poslije
drugoga svjetskog rata. Prvo, redovito je postojala tendencija kontrole i većina zemalja rada (osim donedavno
Francuske i eventualno Švedske) odbijale su pomisao da su imigracijske zemlje, jer su takve zemlje poistovjetile s
tradicionalnim prekomorskim imigracijskim zemljama. Drugo, ekonomske migracije polazile su prvo iz razvije-
nih zemalja i zatim iz manje razvijenih, i isto tako unutar pojedinih zemalja slanja prvo iz razvijenijih krajeva i
zatim iz manje razvijenih. Primjerice, u Njemačku su prvo prevagnuli Talijani, zatim državljani bivše Jugoslavije
i na kraju Turci, dok je, recimo, unutar Italija ekonomska migracija prema Njemačkoj prvo krenula iz razvijeni-
jih sjevernih krajeva i poslije iz srednjotalijanskih i južnotalijanskih pokrajina, kao što su u sklopu bivše Jugo-
slavije prvo prevagnuli radnici migranti iz Hrvatske i Slovenije i zatim iz manje razvijenih bivših jugoslavenskih
republika. Istina, katkad su to djelovali specifični tradicionalni faktori – južnotalijanska emigracija i iseljavanje
iz hrvatskih priobalnih područja rano je krenula u prekomorske zemlje, još u 19. stoljeću, jer je u to vrijeme bilo
gotovo lakše se ukrcati u brod iz neke obližnje morske luke, nego putovati kopnom u Srednju Europu. Treće, što
je opet povezano s idejom o kontroli – odredbe Europske ekonomske zajednice te poslije Europske zajednice i Eu-
3
Iste je godine Demokratska Republika Njemačka potpisala sporazume o regrutaciji radne snage s Mađarskom, Poljskom, Alžirom, Kubom,
Mozambikom i Vijetnamom.

3
ropske unije o slobodnom kretanju unutar redovito su stupale na snage (faktički) posto festum: kako je bilo reče-
no, Talijani su mogli uživati slobodno kretanje unutar EZZ tek nakon što je migracijski potencijal Italije nestao, i
isto tako, Španjolska i Grčka su bile primljene u zajednicu tek nakon što su i njihovi migracijski potencijali bitno
opali i kad su i same počele »uvoziti« stranu radnu snagu. I uostalom, za najnovije članice EU, bez obzira na nji-
hovo članstvo, predviđeno je višegodišnje »prijelazno razdoblje« prije nego što njihovi državljani mogu uživati
potpunu slobodu kretanja i zapošljavanja u drugim zemljama Unije. Napokon, redovito se događalo, i to čini se
uvijek, da su zemlje koje su prije »izvozile« radnu snagu počele i same »uvoziti« radnu snagu: u kontekstu mi-
gracija 19. i prvoga dijela 20. stoljeća to se dogodilo svim zapadnoeuropskim i sjevernoeuropskim zemljama, od
kraja 1960-ih i osobito tijekom 1970-ih i ranih 1980-ih Italija se pretvorila iz snažne emigracijske zemlje u imi-
gracijsku, i isto se u tom razdoblju dogodile Španjolskoj i Grčkoj. Danas i Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska
postaju sve brže imigracijske zemlje, iako ne nužno zemlje aktivne regrutacije strane radne snage (osim možda
Češke), dobrim dijelom i zato što ih i politika EU na to prisiljava. Naime, EU je predvidjela da te zemlje »pred-
ziđa« služe kao područja prihvata rastućeg broja azilanata i izbjeglica koji iz različitih kriznih područja svijeta
stižu u Europu. I barem jedan dio tih azilanata i izbjeglica, kako se obično smatra, zapravo su prikriveni ekonom-
ski migranti.
Na kraju, treba u nekoliko odlomaka ukazati na specifičnosti hrvatske povijesti ekonomske migracije i na
budućnost hrvatske migracijske perspektive.
U tom smislu, prvo treba općenito ustvrditi da je migracijska prošlost hrvatskih zemalja i Hrvata kao naroda
bila vrlo intenzivna i da su u tom sklopu i ekonomski motivi imali važno mjesto – također tijekom predindustrij-
skih kolonizacija pustih području u hrvatskim i susjednim zemljama, koje su u prošlosti katkad bile povezane i s
izbjegličkim ili inim egzistencijalnim motivima (primjerice, u ranom 16. stoljeću, ili malo prije, lokalni feudalci
doveli su hrvatske koloniste iz područja od Makarske do donje Neretve u opustošene krajeve današnje talijanske
pokrajine Molise, jer su trebali radnu snagu, no ti su kolonisti tražili i sigurnije utočište od tadašnje osmanske
opasnosti). No apstrahirajući najstarije primjere i sudbine raznih pustolova, istraživača i pojedinaca u službi stra-
nih kolonijalnih sila, može se reći da je opći obrazac slijedio tipičan europski model: demografska tranzicija, nagli
rast stanovništva, te prekarni ekonomski uvjeti na koje su dodatno djelovali slučajni događaji.4 Osim toga, u kon-
tinentalnoj Hrvatskoj od sredine 19. stoljeća specifični pomaci koji su omogućili i/ili ubrzali ekonomsku migra-
ciju bili su i ukinuće kmetstva i razvojačenje vojne krajine. Iako su se domaći gradovi za to vrijeme razvijali i po-
lako industrijalizirali, apsorbirajući barem dio sve većeg »agrarnog viška«, katkad je bilo lakše, pogotovo u Dal-
maciji, ukrcati se na brod i otploviti u Ameriku, nego se premjestiti u neko domaće središte.5 Izgradnja željezničkih
pruga poslije je omogućilo odlazak na rad u razvijene dijelove Habsburške monarhije, kao i u susjedne zemlje
Europe. Takav se trend nastavio do prvoga svjetskog rata, koji je također imao bitni utjecaj na jačanje mobilnosti
radne snage. Naime, zbog općeg novačenja rat je iz mnogih seoskih sredina »izvukao« mlade muškarce koji se po-
slije nisu više vraćali na selo, nego su tražili posao u gradovima (radi toga, primjerice, stanovništvo grada Zagreba
poraslo je od 100.272 1910. godine na 217.410 1931. godine). Rat je privremeno prekinuo emigraciju u Ameriku, a
nakon uvođenja sustava kvota 1924. u glavnom prekomorskom odredištu, SAD-u, hrvatski radni migranti usmjeriti
su se u druge zemlje, Kanadu, Argentinu, itd. Jedna veća skupina, koja se bila usmjerila prema SAD-u, zadržala se
u Liègeu, najvažnijem industrijskom gradu Belgije. Tijekom drugoga svjetskog rata, kako je bilo rečeno, NDH je
potpisala sporazum o slanju hrvatskih radnika u Hitlerovu Njemačku, pa je do siječnja 1944. u Njemačkoj radilo
ukupno oko 241.988 osoba s podučja NDH (206.988 civilnih radnika i oko 35.000 ratnih zarobljenika).
Poslije drugoga svjetskog rata, hrvatska migracijska perspektiva bila je barem do sredine 1960-ih uvjetovana
negativnim političkim odnosom komunističkih jugoslavenskih vlasti prema modelu odlaska na rad u kapitalističke
zemlje, ili općenito prema emigraciji na Zapad. No taj se odnos nužno promijenio s početkom privredne reforme
1965. godine i naglim porastom nezaposlenosti u zemlji (nestanak 75.000 radnih mjesta upravo u trenutnu sazrije-
vanja mladih naraštaja rođenih u razdoblju visokog nataliteta poslije rata). Potpisivanjem sporazuma o regrutacije
radne snage s Njemačkom (1968) i drugim zapadnoeuropskim zemljama, jugoslavenske vlasti službeno su pri-
hvatile ekonomsku migraciju na Zapad, koja će se u iduća dva desetljeća uporno nazivati »privremeni rad u ino-
zemstvu«. Kad je ta migracija uhvatila maha, u godinamae prije naftne krize 1973, razmjerno najveći udio u njoj
imali su radnici migranti iz Hrvatske (oko trećine svih migranata iz tadašnje Jugoslavije), kao i osobe hrvatske
narodnosti (Hrvati su činili 39% svih »jugoslavenskih« migranata prema podacima popisa stanovništva 1971).6
Hrvatski migranti bili su i razmjerno najjače zastupljeni u vodećoj zemlji »uvoza« radne snage iz bivše Jugosla-
vije, u SR Njemačkoj, gdje je ukupan broj »jugoslavenskih« radnika dostigao vrhunac upravo 1973. Godine. Te je
godine u SR Njemačkoj radilo oko 514.000 radnika iz SFRJ, dok ih je sveukupno u zemljama Europe radilo oko

4
Najčešće se novi epidemija filoksere i tzv. »vinska klauzula«, pa i kriza jedrenjaštva kao objašnjenje za pokretanje masovne ekonomske
migracije iz Dalmacije potkraj 19. stoljeća
5 To je bio motiv zašto su i Sicilijanci od kraja 19. stoljeća prvo krenuli u Ameriku, ne u sjevernotalijanska industrijska središta, a poslije su
rodbinske i zavičajne veze pokrenule daljnju lančanu migraciju iz Sicilije u Ameriku
6
Na toj je najviše utjecala činjenica da je ekonomska migracija Hrvata iz BiH bila je proporcionalno mnogo veća u to vrijeme od ekonomske
migracije Bošnjaka i Srba iz BiH.

4
830.000. Desetak godina poslije, prema procjeni na osnovi različitih podataka zemalja imigraciji, ukupan broj
državljana SFRJ u europskim zemljama iznosio je oko 985.000, a od toga je broj osobe hrvatske narodnosti mo-
gao biti negdje između 250.000 i 350.000.7 Taj pad relativnog udjela migranata iz Hrvatske i osobe hrvatske na-
rodnosti među migrantima iz SFRJ od ranih 1970-ih do početka 1980-ih odražava djelomično opći migracijski
trend premještanja migracijskih žarišta dalje od prijašnjih (razvijenijih, ili uvjetno rečeno pionirskih) žarišta eko-
nomske migracije – no ujedno je i postupno iscrpljivanje hrvatskog migracijske potencijala, na što je utjecalo i
demografsko starenje. Broj migranata iz bivše SFRJ u europskim zemljama smanjio se u globalu do kraja 1980-ih
za još oko 55.000 (od toga 41.000 samo u SR Njemačkoj), na oko 930.000. Dakako, poslije je slijedio raspad Jugo-
slavije, domovinski rat i rat u BiH, što je sve bitno utjecalo na hrvatske migracije, pa tako i na hrvatsku perspek-
tivu ekonomske migracije.
Veliki pokreti prognanika i izbjeglica tijekom rata formalno ne ulaze u okvir radnih migracija, iako su ne-
dvojbeno imali snažan ekonomski učinak i ostavili trag u često statistički neregistriranom porastu hrvatskih gra-
dova (pa tako i Zagreba). Zapravo, tijekom rata i kad je rat završio pokazalo se da je Hrvatska na samom pragu pre-
rastanja u imigracijsku zemlju. Uostalom, odmah nakon stjecanja neovisnosti, jedan dio već nastanjene i/ili zapo-
slene populacije našao se u formalno-pravnom položaju stranih državljana. Bili su to ljudi iz drugih bivših jugo-
slavenskih republika koji nisu imali pravo na hrvatske domovnice. Državne službe nisu bile pripremljene ni do-
voljno ekipirane za administrativnu regulaciju te velike kategorije stranaca, što je izazvalo ozbiljan birokratski
zastoj.8 Naime, iako su službenici migracijskih odjela MUP-a upozoravali vlasti da će se nešto tako dogoditi, Hrvat-
ska je ponovila tipičnu grešku dugogodišnje emigracijske zemlje koja teško shvaća da je postala ili da će postati
imigracijska zemlja. Ali na to su jasno upućivale druge tendencije: prvo, statistički podaci potvrđivali su da Hrvat-
ska sve više bilježi neto pozitivne migracijske bilance s inozemstvom; drugo, iako je postojala visoka stopa do-
maće nezaposlenosti, ta je nezaposlenost dobrim dijelom bila strukturalna, zbog ekonomske tranzicije i sloma
velikih socijalističkih tvrtki i nije se moglo očekivati da će nezaposleni radnici – često u zrelijim godinama života –
popuniti prazna radna mjesta ili otići u inozemstvo (kao migracijski potencijal); treće, opći demografska razvitak
Hrvatske jasno je upozoravao na to da će sve više nedostajati mladi ljudi u radno najvitalijim godinama života;
četvrto, u nekim privrednim granama već su nastale nestašice radne snage koje se nisu mogle popuniti domaćom
radnom snagom (u ugostiteljstvu, građevini, itd.); peto, ma koliko je Hrvatska još daleko od prosjeka razvijenosti
u EU, njezin trenutni BDP 10.800 US$ po glavi stanovnika (2006) stavlja ju ispred zemalja poput BiH, Makedonije,
Srbije, Albanije, većine bivših sovjetskih republika (i najnovijih članica EU – Rumunjske i Bugarske) – te je čine
privlačnom za radnike migrante iz tih i drugih manje razvijenih zemalja; šesto, privatizacija gospodarstva, razvi-
tak mnogih manjih tvrtki i procvat »sive ekonomije« olakšava i ilegalno zapošljavanje stranih radnika (kako je po-
kazalo prijašnje iskustvo Italije, Španjolske i Grčke); i napokon, sedmo, kao tranzitna zemlja u nesretnom »predziđu«
šengenske Europe, Hrvatska stoji na raskrižju međunarodnih putova klijumčarenja ljudi (»putovi lubenica«) i po-
put srednjoistočnoeuropskih zemlja članica EU vjerojatno će biti prisiljena od strane starijih članica EU da pri-
hvati i azilante i izbjeglice, od kojih jedan dio obično čine prikriveni ekonomski migranti.
Razumije se velik broj hrvatskih državljanina i dalje živi i radi u europskim i u prekomorskim zemljama. U
Njemačkoj, primjerice, podaci s kraja 2003. govore o 236.000 hrvatskih državljana. Broj državljana iz BiH, među
kojima zacijelo ima i Hrvata, iznosi 167.000, no zbog ratnih zbivanja može se pretpostavljati da se taj broj najviše
odnosi na Bošnjake (tim više što Hrvati iz BiH mogu imati i hrvatsko državljanstvo koje ima nudi mnogo veću po-
kretljivost u Europi). No od svih migranata s područje bivše SFRJ danas u Njemačkoj definitivno dominirali mi-
granti iz Srbije (i Crne Gore): 2003. godine ukupno ih je bilo 568.200.
Što se tiče ostalih imigracijskih zemalja još nije moguće sistematski analizati i usporediti kontigente hrvatskih
državljana u raznim zemljama, i još je teže analizirati različite generacije populacije hrvatskog podrijetla koje imaju
strano državljanstvo. Dakako, u odnosu na hrvatske državljane, Hrvatska ima i pravnu i moralnu obvezu da se za-
laže za njihovu dobrobit i da ih štiti, iako je vjerojatno da će mnogi ti ljudi ostati u inozemstvu do mirovine – a neki
se nikad neće vratiti u Hrvatsku. Što se pak tiče skupina stranih državljana hrvatskoga podrijetla, tu Hrvatska može
u najboljem slučaju podržavati njihove kulturne, identifikacijske i možda jezične potrebe, što će joj može donijeti
povratne koristi – ali je najbolje ne očekivati te koristi unaprijed. U biti, ako su takve skupine zainteresirane za
podržavanje osobitih hrvatskih kulturnih i drugih tekovina, tada one tek dijele opći interes sa »zemljom podrijet-
lom«, po uvjetom da i zemlje podrijetla smatra te tekovine važnima.
I na kraju što reći o problemu ekonomske migracije i Hrvatske u ovom trenutku? Kako se čini, dvije su stvari
ključne: 1) hrvatska vanjska migracija već barem dvadesetak godina više nije samo »ekonomska migracija« – nje-
zinu okosnicu ne čine danas radnici »na privremenom radu u inozemstvu«, nego doseljenici koji su uvelike integri-
rani u sredine prihvata i članovi njihovih obitelji (neki sa i neki bez hrvatskoga državljanstva); 2) Hrvatska se mora
ozbiljno pripremiti za svoju novu ulogu kao imigracijska zemlja, i to svakako zbog vlastitih interesa i interesa

7
Što se tiče migrantske populacije iz Hrvatske u Europi, nakon pregleda izlaznih i povratnih tokova između Hrvatske i inozemstva, i analize
bitne vitalne statistike, Nejašmić ju je procijenio na oko 235.000 za 1985. (»Statističko praćenje i neka kvantitativna obilježja jugoslavenske
vanjske migracije«, Migracijske teme, br. 3-4, 1987: 298).
8
U Zagrebu su se tada pojavile redovi pred štalterima PU Zagreba, koji su počinjali u Petrinjskoj ulici i završavali na Trgu bana Jelačića.

5
stranaca koji će postati dijelom hrvatskog društvo, a najmanje zato što će to od nas zahtijevati EU (i to ne nužno
poštivajući naše interese).

Emil Heršak