Dnevnik čitanja br.

Literatura:

1. Dučić, Jovan, (1971) Pesme. O pesnicima, Štamparsko preduzeće budućnost, Novi

Sad

2. Mišić, Zoran, (1967), Antologija srpske poezije, Nolit, Beograd

Pitanja/teme za razgovor:

1. Poezija Jovana Dučića

2. Dučićev odnos sa književnim kritičarima i piscima njegovog vremena (Skerlić i

Popović)

3. Poezija Milana Rakića

4. Po čemu se povezuju Sima Pandurović i Dis?

5. Poezija Vladislava Disa

Odgovori:

1. Jovan Dučić je autor 4 zbirke poezije: Pesme sunca, Pesme ljubavi i smrti, Carski
soneti i Plave legende. Već po nazivima ovih pj. ciklusa možemo shvatiti o kojim to
temama i motivima piše Dučić. Na prvom času ove književnosti 20.v. smo govorili o
Dučiću i analizirali njegovu programatsku pjesmu „Poezija“ koja nam prikazuje šta
zapravo pjesnik želi postići – a to je lijepu poeziju, elitističku poeziju; on ne želi
đinđuve na njoj i nešto jeftino već da njegova poezija izaziva divljenje i ljubomoru kod
drugih, Također, uporedivši je sa mramornom statuom, vidimo okrenutost ka formi i
antičkim idealima, nju ne zanima stvarnost i ona ne teži da bude propagandna već je
zanima magla – ono mistično, unutrašnje, nevidiljivo – što ne može ni biti uvijek
izraženo. Njegova druga uspjela i dobra pjesma jeste „Jablanovi“ koja pokazuje
težnju čovjeka da se usprostavi neminovnosti tj. smrti pri čemu se postavlja pitanje
da li je čovjek dovoljno inteligentan da pobijedi smrt i dostigne nešto drugo.

Pjesma „Mravi“ posmatra rat kao neminovnost i nosi neetičnu poruku da ljudi nisu
odgovorni za svoje zločine i djela i to pripisuje ljudskoj naravi. Spomenom mrtvih
predaka dolazimo do katarzičnog mjesta. Desničarski pogled na svijet preovladava u
ovoj pjesmi u kojoj se nacija doživljava kao opravdanje za sve nehumane i neetične
postupke.
 Govora o naciji ima u ciklusu Carski soneti. U tim pjesmama Dučić slavi strare srpske
vladare, vladarske porodice, ali i Kosovo, M. Obilića i ostale ličnosti starije srpske
istorije. Ovo su pjesme koje sadrže romantičarsko uobličenje više nego modernističko
i lako bismo ih stavili u romantičarski proside. Slabije su kvalitetom od ostalih
pjesama iz drugih ciklusa, ali imaju funkciju veličanja nacije i potvrđivanja nacionalne
prošlosti (Ave Serbia, Žitije).

Dućić je pisao dobru poeziju, uglađeno, pedantno i na njega se mogu primijeniti

estetski kriteriji Bogdana Popovića. Jedne od najuspjelijih pjesama u okviru
simbolističke vizije, ali bez melodramskog dekora su Jablanovi, Suncokreti,
Neprijatelji, Čekanje, itd.

2. Prvo da se prisjetimo osnovnih teza dva najveća književna kritičara Dučićeva doba –
Jovana Skerlića i Bogdana Popovića. Popović želi čistu estetiku, u pjesmi mu je važna
ljepota i forma, želi samo osjećajnu pjesmu te ne toleriše greške i nespretnosti u
poeziji te daje ona tri postulata poezije (pesma mora da bude lepa itd). Čitajući
Dučićevu poeziju vidimo da i Dučić želi da bude estetičar, pazi na formu na ljepotu
stiha, svaka pjesma mu je izbrušena, lijepa, ali je kontradiktoran sam sebi onda kad
piše nacionalnu poeziju. Cilj estetičara nije da pjesma bude vaspitna – a to se omaklo
Dučiću pri pisanju nacionalne poezije.

Popović izrazito afirmativno piše o Dučiću, hvali mu pjesmu „Zašto?“ koja je iako sva
misaona opet sva lijepa, dok u „Pesmama smrti“ zamjera mu jer previše promišlja.

Dučić objavljuje Skerlićeve tekstove u Politici te za njegova djela „Omladina i njena

književnost“ te „Srpska knj. 18. veka“ kazuje da su to dvije monumentalne knjige i da
Skerlić zna smjestiti pisca u vremenu i prostoru. Još ga hvali zbog erudicije, dobrog
jezika, poštuje ga zbog sihronije itd. Skerlić o njegovoj zbirci pjesama kazuje da je
željno čekana i da još od Zmaja nema dobih pjesnika, a kao mlad a dobar pjesnik
pojavio se Dučić. O njemu još govori kao o vojislavistu, sljedbeniku V.Ilića na čije
pjesme se ugleda ali ne na klasičan način.

3. Ovaj pjesnik je malo pisao, ali je kod njega kvalitet bio važniji od kvantiteta. On je za
sebe i Dučića rekao da su oni usavršili 11-erac i 12-erac te da su njihove pjesme
savršenstvo jezika i pravo bogatstvo. On nije uzimao ništa od Ilića već je u poeziju
unosio nešto novo i više. On je bio senzualist, intelektualac i misli je kazivao skladno,
a prirodno.

Skerlić ga hvali zbog njegove neposrednosti u pisanju patriotske poezije kazujući da

on ima savremeni patriotizam bez fraza, racionalan i diskretan, „koji je sastavni vio
naše duše i plod naše zrele misli“. Čitajući Rakićeve nacionalne pjesme Na
Gazimestanu, Nasleđe kao da se vraćamo onim pjesmama sa kosovskom temom,
tako su snažne i formalno tačne. Nije začudo što Skerlić ovaj dio Rakićeve poezije
naglašava i hvali, jer je i Skerlić želio nacionalno osvijestiti svoj narod preko svojih
 antologija. Ipak, meni su ljepše i uspjelije Rakićeve pjesme poput Kondira, U kvrgama,
Osvit, Jasika u kojima je on senzualist, ispunjen vjerom u tamne nagone u kojima vidi
biološku neuništivost života. U kvrgama se budi glas protesta protiv okrutnih uslova
čovjekova postojanja, dok u Kondiru imamo jedan vizionarski prizor. Rakić se često
dotiče nekih općih mjesta u poeziji, tema o prolaznosti života, mladosti i ljubavi, slave
itd.

4. Simu Pandurovića porede s Disom jer su tematski i stilski slični, ali suštinski su skroz
različiti. Naprimjer, Pandurović misli i govori u svojim stihovima dok Dis mašta i
sanja. Kod Sime je smrt racionalni pesimistički stav, dok na nju Dis gleda kao na pravu
neodoljivu poetsku opsesiju. Sima je dobar pjesnik i on znalački slaže stihovem dok je
Dis vođen unutrašnjom melodijom stiha. Pandurović je slavu stekao kao refleksivni
pjesnik, često deklarativan.

Pišući u članku Jedna književna zaraza o pesimizmu pesnika moderne i Sime

Pandurovića, a povodom pjesnikove zbirke Posmrtne počasti, Jovan Skerlić je ovu
pesmu uzeo kao primer "bolesnog i bolesničkog pesimizma", a njen prvih stih ("Sišli
smo s uma u sjajan dan") doživeo kao slavljenje ludila. Dugo je ova pjesma
doživljavana upravo ovako kako je doživeo Skerlić, kao pjesma odricanja života i
bekstva u ludilo, pjesma izrazitog i naturalističkog pesimizma. Međutim, Svetkovina je
ljubavna pjesma: ona predočava snažnu ljubav, zagrcnutu ljubav; ona svetkuje (slavi)
čistu i slobodnu ljubav; ona predočava nesporazum zaljubljenog para i sredine u kojoj
živi; ukazuje na razlike između svijeta ljubavi (emocija) i svijeta razuma - za ovaj drugi
svijet ljubavni zanos je ludilo, gubljenje razuma i moći rasuđivanja. Motiv, dakle,
nimalo nov, ali obrađen na način koji je zbunjivao čitaoce pa i Skerlića.

5. Vladislav Petković Dis je bio pjesnik-vizionar koji je nagovijestio nemir velikog vijeka
baš kako je to uradio Matoš u hrvatskoj moderni. Dis traži teme i poetska saznanja
duboko u skrivenim slojevima bića i preplitanju jave i sna. Do tada tmuran i ponoran,
opsjednut ništavilom, za vrijeme rata piše čistimm jednostavnim jezikom punim tuge i
nježnosti. Njegove najbolje i najpoznatije pjesme su: Tamnica, Nirvana, Sa
zaklopljenim očima, Možda spava..

Tajna smrti je vječita tema filozofskih razmišljanja i književno-umetničke obrade.

Pjesništvo moderne, izražavajući nezadovoljstvo životom i pesimistički odnos prema
stvarnosti, dalo je smrti značajno mjesto. Posebno je smrt prisutna u pjevanju Sime
Pandurovića i Vladislava Petkovića Disa. U Disovoj poeziji smrt, sahrana i groblja česti
su motivi. U tom smislu je karakteristična pesma Nirvana: u njoj se riječ smrt javlja
samo jednom, ali je na posredan način smrt snažno prisutna: mrtav, groblja, umrli,
poginuli, usahla. nestajanje, mrtvilo i mrak dočarani su leksemom noćas koja se javlja
na samom početku u prve četiri strofe (Noćas su me pohodili mrtvi).

Ajla Halilović, Odsjek za književnosti naroda BiH, III god.