Sveučilište u Zadru

Odjel za kroatistiku i slavistiku

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Postmoderni teatar: Ivo Brešan; Predstava

Hamleta u selu Mrduša Donja
(Seminarski rad)

Sadržaj
1. Uvod ....................................................................................................................................... 3

2. Ivo Brešan u kontekstu postmoderne ..................................................................................... 4

 2.1. Dramaturška načela Ive Brešana ..................................................................................... 6

3. Analiza dramskog teksta Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja...................................... 7

3.1. Karakterizacija likova ...................................................................................................... 9

3.2. Elementi groteske i tragedije ......................................................................................... 11

3.3. Intertekstualnost............................................................................................................. 13

4. Zaključak .............................................................................................................................. 14

5. Literatura .............................................................................................................................. 15

1. Uvod
Cilj rada je analizirati grotesknu tragediju Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive
Brešana u sklopu postmodernog teatra tj suvremene hrvatske drame. Brešanov dramski izričaj
nedvojbeno pripada kontekstu suvremene hrvatske drame u koji izvrsno uklapa književna
djela renesanse i klasicizma. Njegove su drame, najprije drame ideja preko kojih se autentični
regionalni govor suprotstavlja višim filozofskim figurama. Suprotstavljanjem visokog i
niskog stvara se dojam parodije, odnosno groteske. U naslovima drama (Predstava Hamleta u
selu Mrduša Donja, Svečana večera u pogrebnom poduzeću, Viđenje Isusa Krista u kasarni
V.P. 2507, Veliki manevri u tijesnim ulicama…) otkriven je paradoks kojim Brešan ironizira
društveno-političku situaciju i izopačenost mentaliteta društva. Groteskna tragedija Predstava
Hamleta u selu Mrduša Donja prikazuje taj paradoks kroz tematiku, intertekstualnost, tehniku
teatra u teatru i brojnim političkim konotacijama. Svi elementi drame podređeni su prikazu
dominacije i konačne pobjede političkog nemorala koji je pogazio nevinost drugih likova. U
djelu se ocrtava problematika kojoj je Brešan posvetio ovu grotesknu tragediju, ali i naglašava
vječiti apsurd hrvatskog mentaliteta. Uspjeh Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja zrcali
se u brojnim znanstvenim radovima, kazališnim adaptacijama i značajnim polemikama u
kojima su sudjelovali mnogi književni i kazališni umovi.

2. Ivo Brešan u kontekstu postmodernog teatra

U periodu od 1945. do 1990. godine, već kontroliran umjetnički rad bio je prožet snažnom
cenzorskom praksom. Rodila se tada i snažna autocenzura kada su autori zaobilazili ideološki
osjetljive teme. U tim se godinama čišćenja i odbijanja tekstova, pritisaka, prijetnji,
uredničkih ukora našao i Ivo Brešan (Paraščić 2007). Rođen u Vodicama, 27. svibnja 1936.
godine postaje najvećim hrvatskim dramatičarom druge polovice 20. stoljeća, koji nije
poznavao autocenzuru (Fališevac 2000). Njegov je život, obrazovanje i rad vezan uz dva
grada. Grad Šibenik u kojem je završio gimnaziju i Zagreb gdje je 1960. godine na
Filozofskom fakultetu diplomirao slavistiku i filozofiju. Zaposlio se u Šibeniku kao profesor,
a od 1983. godine bio je umjetnički voditelj tamošnjeg Centra za kulturu i Međunarodnog
dječjeg festivala (Fališevac 2000). Literarno stvaralaštvo započinje pripovijetkama i esejima u
Šibenskoj reviji 1955. 1 Prvi dramski tekst Četiri podzemne rijeke objavljuje 1970. godine u
časopisu mladih za književnost i kulturu Vidik, nakon kojeg se posvećuje pisanju scenarija i
dramskih predložaka (Fališevac 2000). U brojnim dramama, kasnije i romanima te
scenarijima, problematizira sukobe visokog i niskog, regionalnog i univerzalnog, ideologije i
individualca, ne osvrćući se na prisutnu cenzorsku praksu. Sve je započelo 1965. godine kada
je napisana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, groteskna tragedija u kojoj Brešan na
duhovit način stvara paralele s poznatim predloškom, djelom renesansnog pisca Williama
Shakespearea, gdje su oba „Hamleta“ žrtve političkih smicalica i licemjerja (Vidan 1995).
Izravnom referencom na tadašnju političku scenu, uprizorenje i tiskanje ove drame dogodilo
se tek 1971. kada je uz hrvatski nacionalni pokret, Hrvatsko proljeće2, sloboda izražavanja
dobila svoj odavno zasluženi prostor. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih u
Hrvatskoj se podiže nacionalna svijest, težnja za većom slobodom i nezavisnoću Hrvatske
unutar Jugoslavije koja je sustavno bila potiskivana od 1945. godine (Paraščić 2007).
Polagano buđenje odvilo se 1967. kada je objavljena Deklaracija o nazivu i položaju
hrvatskog književnog jezika prema kojoj je hrvatski jezik samostalan i nezavisan od srpskog te
jedan od četiri ravnopravna jezika Jugoslavije (Paraščić 2007). Svjetsku su politiku 1968.
označili brojni studentski pokreti, a zajedno s Hrvatskim proljećem, otvorili su novi diskurs u
hrvatskoj umjetnosti. Cijeli je pokret ugašen 1971. odlukom državnog vrha (Paraščić 2007).
Kada je Brešanova supruga Jela Goldan Brešan preminula krajem rujna 2016. godine,
njegovo se stanje drastično pogoršalo te je preminuo 3. siječnja 2017. u 81. godini života.3

1
Preuzeto sa: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2788 (27. svibnja 2019.)
2
Preuzeto: http://proleksis.lzmk.hr/27229/ (27. svibnja 2019.)
3
Preuzeto sa: https://www.biografija.com/ivo-bresan/ (27. svibnja 2019)
Govoreći o Brešanovom opusu kojim dominiraju drame, romani i scenariji, krajem
devedesetih možemo uočiti odmak od drama i začetak romanaesknog stvaralaštva. Njegov je
opus jedan od jezično, stilski, žanrovski, tematski i idejno najkonzistentnijih dramskih i
proznih opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti. (Leksikon hrvatskih pisaca 2000, 103), a
okarakteriziran je osebujnim govorom, teatrom u teatru, intertekstualnošću, groteskom,
ironijom i smijehom. Likovi smješteni u regionalni ambijent najviše se ističu svojim
govorom, odnosno dijalektom. Humorističnom štokavskom ikavicom Brešan vjerodostojno
prikazuje univerzalnu moralnu problematiku koja se već proteže djelima svjetske književnosti
na kojima temelji većinu svojih djela (Visković 2006).
Dramski ciklus čine Četiri podzemne rijeke, Groteske tragedije (Predstava Hamleta u selu
Mrduša Donja, Nečastivi na filozofskom fakultetu, Smrt predsjednika kućnog savjeta, Svečana
večera u pogrebnom poduzeću; 1979.), Nove groteske tragedije (Viđenje Isusa Krista u
kasarni V.P. 2507, Arheološka iskapanja kod sela Dilj, Anera, Hidrocentrala u Suhom dolu;
1989.), Tri drame (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Ledeno sjeme, Stani malo,
Zvonimire; 1993.), Spletke (Potopljena zvona, Veliki manevri u tijesnim ulicama, Julije Cezar;
1997.), Utvare (Kratki kurs dugog propadanja, Utvare, Nihilist iz Vele Mlake; 1997.).
Zaokret prema romanu vidljiv je već 1990. kada objavljuje svoj prvi (pikarski) roman Ptice
nebeske prema kojemu je snimljena i TV serija, nakon kojeg nastavlja romanom Ispovijedi
nekarakternog čovjeka (1996.). Kritičko se promišljanje stvarnosti u Brešana odvija u
sljedećim romanima: Astaroth (2001.), Kockanje sa sudbinom (2002.), Država Božja 2053.
(2003.), Vražja utroba (2004.), Tri života Tonija Longina (2005.), Gorgone (2006.),
Katedrala (2007.), Ništa sveto (2008.), Prokletnici (2010.), Sedam stupa do trona (2012.) i
zbirkom pripovijedaka Pukotine i druge priče (2000.).4
Autor je ili suautor sedam filmskih scenarija: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
(1973.), Izbavitelj (1976.), Tajna Nikole Tesle (1980.), Obećana zemlja (1986.), Donator
(1989.), Maršal (1999.), Libertas (2006.) koje je uglavnom pisao u suradnji s redateljem
Krstom Papićem, Veljkom Bulajićem ili sinom Vinkom. Izuzetan uspjeh postigao je filmom
Kako je počeo rat na mome otoku (1996.) kojeg je prema zajedničkom scenariju, režirao
njegov sin Vinko Brešan. Pisao je TV drame (Dva sanduka dinamita, Trideset konja) i TV
serije.5
Kao prepoznati dramski pisac primio je Gavellinu i Sterijinu nagradu 1972. godine za dramski
tekst Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, a 1979. Gavellinu nagradu za dramsko djelo

4
Preuzeto sa: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9432 (27. svibnja 2019.)
5
Preuzeto sa: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9432 ( 27. svibnja 2019.)
Svečana večera u pogrebnom poduzeću. Šest godina kasnije, (1985.) primio je Sterijinu
nagradu grada Vršca za komediju. Romanom Katedrala Brešan je osvojio Nagradu „Ksaver
Šandor Gjalski“ 2008. godine. 6 Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo primio je 2001.
godine.7

2.1. Dramaturška načela Ive Brešana

U eseju Osnovna načela moga kazališnog sustava, Brešan opisuje odnos kazališta naspram
filozofije, književnosti, publike i kritike (Brešan 1996). Metodološko je viđenje kazališne
umjetnosti prvi puta iznio na osječkim „Krležinim danima“ 1995. godine (Bobinac 2001).
U opisu dramaturške prakse, Brešanovo je stvaralaštvo prožeto filozofskim sustavom koji je
vješto ukomponiran u tematiku djela, lokalnu sredinu i karakterizaciju običnih ljudi. Odnos
kazališta i filozofije stvara spajajući dva elementa: funkciju kazališta kao prostora koje zrcali
običan život ljudi i filozofsku okosnicu kojom se ta ljudska svakodnevica ovjekovječuje
(Brešan 1996). Dakle, dramsku strukturu gradi filozofskom metodologijom, odnosno dramska
situacija, prema Brešanu, mora izrastati iz života, kakav je u svojoj slučajnoj pojavnosti oko
nas, ali istovremeno biti i metafora, koja je stanište bitka (Brešan 1996). U stvaranju
univerzalne, izvanvremenske i općeljudske drame. Krojeći načela kazališnog sustava, Brešan
se pritom oslanja na Hegelovu dijalektiku (Logika, Fenomenologija duha, Estetika), odnosno
trijadu Teza – Antiteza – Sinteza (Bitak – Ništavilo – Bivanje) te Kantov (Kritika rasudne
moći) princip svrhovitost bez svrhe ili bezinteresnog zadovoljstva (Brešan 1996, 8). Kantov
pojam umjetničke autonomije u Brešana je naglašen stavljanjem politike u kontekst vječnih
ljudskih tema (Brešan 1996). Brešan je Hegelovu trijadu prvi puta koristio u Predstavi
Hamleta u selu Mrduša Donja. Dramska situacija stvorena je miješanjem teze, visoke drame
smještene u Elsinoru i antiteze, niske drame smještene u Mrduši Donjoj kojim se stvara
sinteza, odnosno groteskna tragedija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (Bobinac
2001).
Književnost u odnosu na kazalište služi kao njegova provjera, odnosno kazalište je u službi
dramskog teksta (Brešan 1996). Dramaturg mora paziti u pisanju teksta kako bi glumci što
vjernije prikazali odnose svojih likova, odnosno njegove misli moraju postati živa riječ, koju
glumac mora izgovoriti na sceni, čime dobivaju sasvim drugu vrijednost (Brešan 1996, 9).
Kazališna dramska struktura mora kod gledatelja stvoriti iluziju da se događa sada i ovdje

6
Preuzeto sa: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2788 (27. svibnja 2019.)
7
Preuzeto sa: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9432 (27. svibnja 2019.)
(…) i najmanji detalj mora biti u funkciji cjeline (Brešan 1996, 11) što je svojevrsni izazov
svakog dramaturga i izvornog dramskog pisca koji u obzir uzima i njezino izvođenje.

3. Analiza dramskog teksta Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja

U članku Velike ideje i mali čovjek, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja predstavljena je
kao drama koja je sudbinski odredila budući Brešanov autorski razvoj, kritički i tematski
(Visković 2006, 22). Brešan je ljestvicu uspjeha postavio visoko već na samom početku
svojeg stvaralaštva upravo tom dramom iz koje je lajtmotiv sukoba individue s ideologijom
proširio na cjelokupni opus. Groteska tragedija u pet slika napisana davne 1965. godine, slavu
je stekla šest godina kasnije, 1971. kada je praizvedena u zagrebačkom Teatru ITD i
objavljena u časopisu Kolo (Detoni Dujmić 2008). Puni naziv djela je Nezapamćena
predstava Hamleta u selu Mrduša Donja općine Blatnik, održana u organizaciji Mjesnog
aktiva Narodnog fronta, Poljoprivredne zadruge i Mjesnog aktiva Partije, samoprijegoran
rad i nesebično zalaganje ovih drugova… (Brešan 2003, 10) nakon čega slijedi popis likova i
njihovih uloga. Tekst Mrduše Donje koji čitamo danas, prepravljan je nekoliko puta, s
naglaskom da je posljednja redakcija napravljena u skladu s koncepcijom praizvedbe (Brešan
2003). Naime, smatrajući da se drama nikada neće izvoditi, Brešan, oslobođen autocenzure,
pisao je kako bi zabavio svoje poznanike i prijatelje: (…) Svrha mi je bila samo da skupim
(…) intelektualce i njima čitam da se malo zabavimo. Nisam imao većih pretenzija. Nisam čak
nikome ni ponudio tekst… (Dautbegović 2006, 5) . Već je u samom uvodu život u
regionalnom ambijentu jasno definiran smještanjem radnje u selo Mrduša Donja, i određena
pripadnost razdoblju pedesetih godina 20. stoljeća. U prostoriji Narodnog fronta održava se
sastanak Mjesnog aktiva čija je tema kulturno-prosvjetni rad zajednice. Osim što su za
predstavu odabrali teški dramski predložak Shakespeareova Hamleta, on mora biti
pojednostavljeno zrcaliti ključne probleme socijalističke stvarnosti. Prisiljen učitelj Škunac
mora pripremiti predstavu s odabranom glumačkom postavom. Paralelno, uspon radnje
očituje se u sukobu seoskog momka Joce i Bukare, korumpiranog moćnika kojeg Joco
optužuje za neopravdano uhićenje njegovog oca optuženog zbog navodne krađe iz zadružne
blagajne. Nemirni Joco u očevu pismu saznaje da je Bukara krivac, koje čita i svojoj dragoj
Anđi, a njezin otac Puljo i Bukara dogovoreno presluškuju. To je pismo kasnije nestalo.
Drama kulminira u posljednjem činu kada Joco nožem prijeti Mačku nakon čega priznaje da
je zapalio knjigu rashoda prema nalogu Bukare. Bez ikakvog preokreta, ova istina ne nailazi
na reakciju Jocinih sumještana. Katastrofa je dvostruka. Najprije, seljak donosi vijest da se
Jocin otac objesio u zatvoru. Uvidjevši da nitko ne staje na njegovu stranu i da su svi njegovi
pokušaju uzaludni, Joco napušta scenu, a Bukara sa seljacima nastavlja s pjesmom, plesom i
opijanjem. Seoski kolektiv Mrduše Donje prikazan je u svom političkom i društvenom kaosu
kod kojeg na kraju, uz prisutno razuzdano mnoštvo, ne dolazi do pobjede pravde, dobra nad
zlom, sloge i jedinstva. U svojoj sebičnosti, oni su suprotnost tradicionalno povezanom
kolektivu u kojem je moralna podloga bitnija od vlastitih interesa. Priklanjajući se
korumpiranom moćniku Bukari, u potpunosti ignoriraju istinu koju je otkrio Joca te ubrzo
piju, jedu, plešu kolo i pjevaju kao da ih se Jocina nevolja uopće ne dotiče:

BUKARA: (…) To što nam je Amlet otiša, ništa ne znači. Mi ćemo, ako triba, igrati i bez njega. Je li tako,

drugovi? (Tišina.) ... Šta ste tute umukli... Mi smo spremili prestavu, čujete li... To triba
proslaviti ... Pisma ... Kako iñe ona pisma ... »Uživajmo braćo draga, neka iñe sve do
vraga ...« Jure ... Šime ... Mačak ... Pivajte, en vam mliko Isusovo! 8

Zavičaj je alibi za nemoralno pokoravanje likova velikom lokalnom patriotu Bukari koji ih
iznova obmanjuje svojom revnošću i pravednošću (Bobinac 2001, 212). Oportunizam
seoskog kolektiva kritiziran je na kraju drame kada svojom šutnjom staju na stranu
autoritarnog Bukare te Joco odlazi bez podrške:

ŠKOKO: Jure... Šime... govorite... Je li iko čovik meñu vama... Niko ništa... Nema
čovika... Nigdi ne moš naći čovika ... En ti krv Isusovu ... (Naglo izjuri.) 9

Drama ne sadrži jasno definiran kraj te je time narušena struktura tradicionalne drame.
Središnji je motiv korupcija i kriminal uzurpatora, priklanjanje mještana takvom mentalitetu
uz primjesu ljubavne problematike. Iako Brešan oslikava život u lokalnom milieuu, pušta
svoje likove da pjevaju i plešu, da slave i da se šale (…) nigdje to ne postaje samo sebi
svrhom, nego je u bitnoj funkciji dramske radnje … (Bobinac 2001, 208). Brešan štokavskom
ikavicom ilustrira život likova Mrduše Donje kritički prikazujući njihovu lokalnu društvenu
zbilju. Veliku ulogu u njenom kreiranju igra i politički diskurs kojim se likovi ponajprije
koriste poradi vlastitog probitka (Bobinac 2001, 216). Pomno razrađena koncepcija mješavine
dijalekta i političkog žargona, problematizira moral lokalne zajednice. Riječi poput radni

8
Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna svima. str. 57.
9
Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna svima. str. 57.
čovik, drug, socijalistička stvarnost uklopljene u svakodnevni govor likova upućuju na stanje
društva u vrijeme komunizma (Bobinac 2001). Osim jezikom, Brešan se koristi glazbom kako
bi razotkrio moralnu izopačenost prikazane sredine i ljudi koji u njoj žive. (Bobinac 2001,
224). Mještani pjevaju poznate napjeve koji su prilagođeni njihovoj regionalnoj sredini i
događajima u dramskom tekstu. Pjesme započinju u određenim dramskom situacijom poput
kola na kraju predstave koje vulgarnom pjesmom prelazi preko Bukarine svađe:

ŠIMURINA:
Kolači, kotači, blagajne, vile,
zadružni savjet, pečeno pile,
općina, kotar, praseća mast,
janjeća muda, narodna vlast,
odbor, komisija, kokošiji šupak,
manjak u zadruzi, teleći pupak.10

Pijana masa pjesmom nastoji prikriti svoje nehumane i nelegalne postupke,(…) no pjesma ih
(…) razotkriva i pokazuje u pravom svjetlu... (Bobinac 2001, 224), a čitatelj kao kritički
promatrač uočava raspad društvenih vrijednosti.

3.1. Karakterizacija likova

Karakterizacijom se naglašavaju proturječja, dramski sukobi i ocrtavaju stvarne osobine, a

njen temelj leži u samoj motivaciji likova koja otkriva unutarnja previranja, razloge i dvojbe
samih likova. Bukara (Mate Bukarica) je upravitelj zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije
(Brešan, 2003, 10). Predstavljen kao autoritet, osobu koju se bespogovorno sluša, postao je
univerzalni simbol primitivizma te intelektualne i moralne propasti (Visković 2006, 22).
Seoski moćnik u ulozi je kralja Klaudija, a pokušavajući pročitati izvorni Shakespeareov
tekst, Bukara postaje i Klaudije i njegova negacija, i Zlo kao metafizička konstanta i njegova
domaća varijanta (Brešan 1996, 6). Pohlepni i okrutni antagonist predstavlja tip uzurpatora
koji svoju neograničenu vlast koristi za sebične ciljeve. Škoko (Joco Škokić) je seoski momak
koji kao protagonist drame tumači Hamletovu ulogu u predstavi. Prema Bukarinu nalogu,
Amlet triba da bude predstavnik radnika i seljaka (Brešan 2003, 33). Njegov je otac optužen
za krađu iz zadružne blagajne. Jocin je glavni cilj dokazati očevu nevinost te time predstavlja
tip Buntovnika koji motiviran osobnom osvetom. (Senker 1996). Neke od crta tipa

10
Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna svima. str. 59.
Buntovnika poput mladosti, žestine, sučeljavanje uzurpatoru, individualizma i usamljenosti
nalaze se i u samom Joci (Senker 1996). Njegova uloga Hamleta paralelno je jednaka i
njegovoj stvarnoj priči, obojica imaju ulogu prema kojoj su upravo oni trebaju spasiti okolinu
od nepravde, beskrupulozne vlasti. Budući da su oba Hamleta izgubili oca, jedan na početku,
drugi na kraju drame, oba su motivirana osvetom. Pismo koje dobiva Mrduški Hamlet je kao
duh Shakespeareova Hamleta, objašnjava situaciju i ukazuje na krivca. U svojim unutarnjim
previranjima, ostaje zbunjen i ukočen:

ŠKOKO: (…) Ja sam skot, ništarija, pas podvijena repa (…), ja još uvik ne mrdam ni malim prstom. I umisto da
grizem oko sebe, ja od sebe pravim budalu, smijem se, kreveljim, pivam, i to za njih, za njih koji su ga strpali u
zatvor…Pa jesam li ja čovik, majku mu božju?...11

Naivno vjeruje da će se situacija promijeniti kada dokaže Bukarinu krivicu. Otac mu se

obijesni u zatvoru, Bukara ostaje i dalje na slobodi te se zapravo ništa nije promijenilo.
Napušten od svih, nestaje sa scene.
Andro Škunca je seoski učitelj koji preuzima ulogu redatelja predstave. On je tute
najpismeniji među namika (Brešan 2003, 14) te jedini u Mrduši Donjoj razumije
Shakespeareovo djelo. Kao žrtva političkih manipulacija, njegov otpor slabi pod pritiskom
Bukare: Ja sam čovjek u godinama, imam obitelj, i teško mi je plivati protiv bujice (Brešan
2003, 54-55). Shvatio je da je njegova borba protiv uzurpatora uzaludna i da je jedini način
suživot s represivnom vlasti:

ŠKUNCA: (…) Već deset godina ja se s njom [glupošću] rvam i gonim po ovom terenu. Iz pet sela ona me je
dosad istjerala, a u ovom šestom postalo mi je jasno da s njom treba živjeti u dobrom sustanarstvu... 12

Predstavljajući tip cinika koji je pomiren s uzurpatorovom dominacijom, pasivno prihvaća sve
Bukarine naredbe i prohtjeve te ujedno prikazuje problematiku svih intelektualaca. Lik
moralnog integriteta, rezgnira pod pritiskom okoline te prihvaća situaciju: (…) Ja se ni u što
ne petljam. Mene se to ne tiče… (Brešan 2003, 77).
Puljo (Mate Puljiz) je predsjednik Mjesnog aktiva Narodnog fronta i Anđin otac koji u
predstavi tumači lik Polonija, Ofelijina i Laertova oca. Kao pokretač radnje sazvao je sastanak
Narodnog fronta te je zaokupljenost aktualnom krađom novaca iz zadružne blagajne

11
Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna svima. str. 34.-35.
12
Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna svima. str. 22.-23.
preusmjerio na kulturno-prosvjetnu djelatnost. Na kraju četvrte slike, doznajemo da je Puljo
isto povezan s kriminalom jer posjeduje najmoderniju kuću u selu usprkos maloj plaći. Mačak
kao predsjednik Upravnog odbora Zadruge, podržava Pulju u kulturnoj aktivnosti. Puljo i
Mačak su likovi koji se iz gluposti, straha ili sebičnosti pokoravaju Uzurpatoru, slušaju ga,
odobravaju mu ili šute te čuvaju onaj minimum integriteta koji im je ostavljen (Senker 1996,
148)
Anđa (Puljina kćer) je iskreno zaljubljena seoska djevojka, čista srca. Obećana je Joci, ali
nakon što su je otac i Bukara prisilili da sazna Jocine planove, gubi Jocino povjerenje te
njihova veza time završava. U ulozi je Ofelije, Hamletove djeve koja u Shakespeareovoj
verziji okonča svoj život. Predstavlja ulogu žene koja iskreno, potpuno i slijepo, uz
pripravnost na žrtvu, obožava svojeg muškarca (Senker 1996, 152).
Majkača (Mara Miš) je vlasnica seoske krčme kojoj je prije nepunih godinu dana preminuo
muž. Iako je varala pokojnog muža, ne želi javno iskazivati ljubav prema Bukari. Očita
ljubavna romansa između Bukare i nje prikazana je tjelesnom prisnošću. U predstavi tumači
kraljicu Gertrudu, ženu kralja Klaudija.

3.2. Elementi groteske i tragedije

Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja predstavlja tragediju hrvatskog društva s jasno
izraženim elementima groteske. U Mrduši Donjoj izobličen je klasik svjetske književnosti,
Shakespeareov Hamlet. Velika tema smještena je u društveni mikroprostor (dilema
Shakespeareova Hamleta odvija se u Mrduši Donjoj) čime je označeno isprepletanje visokog i
niskog. Mišljenje o priznatom piscu objelodanjeno je Bukarinim riječima:

(…) Šta onda ako je on tamo u nikoj buržoaskoj Engleskoj pisac! Ja sam zato tute, u jednoj socijalističkoj zemlji
sekretar partijskog aktiva. Samo ti popravi…13

Ove riječi ujedno predstavljaju i premoć tadašnje politike nad svim aspektima kulturno-
umjetničkog djelovanja. Grotesknost je utjelovljena u likovima i njihovim međusobnim
odnosima te sukobima što je otkriveno i fabulom. Kao sredstvo kontrasta, groteska prikazuje
društveni kaos suprotstavljajući nakazno i komično. Izobličenje poznatog Hamletovog
monologa „Biti, ili ne biti – to je pitanje.“ odvija se u trećoj slici kada Škunca i Škoko govore
monolog:
13
Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna svima. str. 20.
Ili jesam ili ti ga nisam,
Niti znadem ko sam niti di sam,
Il ću biti ili ti ga neću,
Il ću pasti u nevolju veću.
Aoj, kralju, pljunem ti na lice,
Zašto gaziš narodne pravice?
Odi amo, boga li ti tvoga
Pa da vidiš, brajko, ko će koga.
Kad te moja kujica propara,
Neće tebi tribati likara.
Nećeš našeg uživati truda,
Neg ćeš isti od labuda muda…14

Mani Gotovac smatra da je trajni dio hrvatskog mentaliteta i identiteta upravo taj
primitivizam, izvrgavanje ruglu najveće stečevine ljudskog duha kao što je Shakespeareov
Hamlet (Gotovac 2006, 85) te time Mrduša postaje metaforom za Hrvatsku. Groteska
pretpostavlja posljednji pokušaj da se skrene pažnja na tragikomičnost današnjeg čovjeka,
njegovu rastrganost. Tragedija je, osim u liku Hamleta, utemeljena u smrti nedužnog Jocina
oca. Njegovo samoubojstvo otkriva nadmoć zla, korupcije, licemjerja nad dobronamjernim,
skromnim i jednostavnim čovjekom koji je ravnodušno prihvatio ulogu političke žrtve.
Savjest koja umire prikazuje tragičnu sliku života u Dalmatinskoj zagori u kojoj je
samosvjesno djelovanje opasnije od zločina. Tragikomičnost današnjeg čovjeka iskazana je u
nedovršenom kraju, izostaje katarza, antagonist i protagonist žive i dalje. Pravda je u liku Joce
izgubila bitku, dok Bukara nastavlja izopačeno slavlje. Izostaje Fortinbras koji predstavlja
nadu i pobjedu dobra (Shakespeare 2005), naprotiv u sivilu prosječnosti kralj Klaudije opstaje
i dalje.

3.3. Intertekstualnost

U dramskom tekstu tehnikom intertekstualnosti povezuju se najmanje dva književna djela,

odnosno autor se u svojem tekstu mnogim dramskim elementima referira na drugo literarno
djelo. Likovi su u Predstavi Hamleta stavljeni u sasvim drugu prostornu sredinu (Dalmatinska
zagora) i drugačije političko uređenje (komunizam) te su stoga prilagođene i njihove uloge.
Tradicionalni uzurpator prijestolja je lokalni nosioc političke moći koji je ujedno i neizravni
ubojica Škokina oca. Svi su njegovi sumještani utjelovljenje hamletovskih likova, a njihova

14
Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna svima. str. 31.
moralna pasivnost održava Bukaru na vlasti. Funkcije uloga, dramske situacije te pokoji
izvorni hamletovski citat izvrgnuti su Brešanovoj parodiji. No groteskna tragedija suviše je u
svojoj tematici ozbiljna te uz komične efekte i lajtmotiv Shakespeareova Hamleta, osvjetljuje
dubinsku vanliterarnu problematiku vremena u kojem je nastala. Iako je prema Pavisu (2004,
256) parodija predstavljena kao svojstvo dramskog komada (ili teksta) koji izruguje književni
predložak, Predstava Hamleta uistinu je književno autentična jer Brešanov kritički
metadiskurs nije usmjeren izvornom komadu, već tradicionalnom hrvatskom mentalitetu
(Vidan 1995, 202). U dramskom je tekstu na sedam različitih načina ostvarena identifikacija
mrduškog i Shakespeareova Hamleta. Čitateljima je naglašena vječita hamletovska dvojba
kratkim Škuncinim monolozima, nova adaptacija Hamleta u narodnu verziju prikazuje svu
grotesknost i ironiju drame kao i njezino uvježbavanje. Četvrti način identifikacije iskazan je
okvirnom radnjom koja je popraćena i scenama mišolovke (teatar u teatru) način
najočigledniji jer je radnja mrduške predstave paralelna s njihovom lokalnom situacijom.
Zagovornik pripreme predstave, Šimurina, otvara šestu moguću identifikaciju svojim
iskrivljenim prepričavanjem odgledane predstave Hamleta („Omleta“):

ŠIMURINA: Oću, drugovi, kako da neću! Eto, da vam pravo kažem, ni sam ne znam šta
sam sve tute vidija. Izašlo ti, moj brte, pustog svita na pozornicu, i sve u nikim odorama
kakve ne nose ni seljaci ni gospoda. Ne moš pripoznati jesu li u gaćama ili bez nji'. Pa ti
se dadoše u niko skakanje i deračinu, i na koncu ti se pobiše između sebe, svi, i muško i
žensko. I kad sam se diga da iđem kući, na pozornici ti ostaše ležati sami mrtvaci. Velim
vam, takvog čuda još nisam vidija u svom viku15

4. Zaključak

Brešan je Predstavom Hamleta u selu Mrduša Donja ovjekovječio univerzalnu

problematiku ideologije kojoj se pojedinac mora prisilno prilagoditi. Groteskni prikaz pobjede
zla nad dobrim, Bukarine pokvarenosti nad Jocinom želju za pravdom, političke represije nad
individualcem pokazuje suvremenu hrvatsku tragediju. U liku Hamleta postoje svi koji
svojom nevinom buntovnošću žele ispraviti nemoralne postupke ideologije. Dilema kao

15
Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna svima. str. 9.
intelektualna pustinja ne dopušta Joci (ni ostalim Hamletima) da djeluju pravovremeno i
učinkovito. Kraj bez katarze i razrješenja dramskog sukoba označuje identičnu budućnost,
neprestanu represiju. Društveni kaos Mrduše Donje završava scenom razuzdanog
pijančevanja, pjevanjem vulgarnih narodnih pjesmama i veselim kolom, no u samom je kraju
zapravo utkana najveća tragedija. Vijest o smrti Jocina oca nije nimalo šokirala mještane,
štoviše oni smatraju da nema smisla pronaći krivca. Sukob visokog i niskog, Elsinorea i
Mrduše Donje odnosi se na tragičnu kolektivnu percepciju djela svjetske književnosti koje je
svedeno na pojednostavljenu verziju socijalističke tematike.
Tragikomičnost likova ostvaruje se njihovim dijalektom, odnosno dijalozima,
dramskim sukobima i njihovim ulogama u predstavi koje se podudaraju s njihovim stvarnim
identitetom. Hamlet smješten u Mrdušu Donju, nije danski kraljević, već predstavnik radnog
naroda. Moralan i pravedan, Joco (Hamlet) pokušava kao i danski kraljević prikazati istinu te
osloboditi oca lažnih optužbi. Otac je u obje drame nevidljivi pokretač radnje, čije su riječi u
prvoj izrečene kroz duha, a u drugoj kroz pismo. U izvornoj drami svi umiru, dok u Mrduši
Donjoj umire samo nevin Jocin otac. Ta grotesknost odnosi se na cjelokupno razumijevanje
djela te potvrđuje postojanje ideologije donoseći njenu kritiku. Moćna je vlast u ovoj drami
utjelovljena u liku Bukare, uzurpatoru koji je postao simbol primitivizma i korupcije.
Brešanov teatar u teatru u dramu unosi lik Hamleta Škuncinim pijanim monolozima,
preradom izvorne drame u socijalističkom kontekstu, a upravo ti isprepleteni elementi
stvarnosti i predstave čine dramu grotesknom. U želji da spasi oca, Joco ostaje bez svoje
zaručnice Anđe, ali i oca. Njegov je svijet srušen, no njegovi sumještani veseliji no ikad.
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja je suvremeni hrvatski književni i kazališni
kanon u kojem je Brešanov kritički metadiskurs usmjeren tradicionalnom hrvatskom
mentalitetu.

5. Literatura

1. Bobinac, Marijan. 2001. Puk na sceni: studije o hrvatskom pučkom komadu. Zagreb:
Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagreb.
2. Brešan, Ivo. 1998. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Zagreb: Lektira dostupna
svima.
3. Brešan, Ivo. 1996. Osnovna načela moga kazališnog sustava. Republika LII (1-2): 3-16
4. Detoni Dujmić, Dunja. 2008. Leksikon hrvatske književnosti: Djela. Zagreb: Školska
knjiga.
5. Fališevac, Dunja, Krešimir Nemec i Darko Novaković. 2000. Leksikon hrvatskih pisaca.
Zagreb: Školska knjiga.
6. Gotovac, Mani. 2006. Brešan: Mrduša. Književna republika IV (11-12): 84-87.
7. Senker, Boris. 1996. Hrvatski dramatičari u svom kazalištu. Zagreb: Hrvatski centar ITI.
8. Shakespeare, William. 2005. Hamlet. Zagreb: Školska knjiga.
9. Vidan, Ivo. 1995. Engleski intertekst hrvatske književnosti. Zagreb: Zavod za znanost o
književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagreb.
10. Visković, Velimir. 2006. Velike ideje i mali čovjek. Književna republika IV (11-12): 21-
24

Internetski izvori:

1. Hećimović, Branko. 1989. Hrvatski biografski leksikon.

http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2788 (27. svibnja 2019.)
2. Leksikografski zavod Miroslava Krleže.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9432 (27. svibnja 2019.)
3. Proleksis enciklopedija. http://proleksis.lzmk.hr/27229/ ( 27. svibnja 2019.)
4. https://www.biografija.com/ivo-bresan ( 27. svibnja 2019.)