P R A X I S

Džepno izdanje, broj 2-3

Zagreb, II - III tromjesečje 1969.

Članovi redakcije

B ra n k o B o šn ja k , D a n ko G rlić, M ilan Kangrga,

Iva n K u va čić, G ajo P etrović, R u d i S u p e k ,
P redrag V ra n ic k i

Glavni i odgovorni urednici

(ja jo P e tro vić i R u d i S u p e k

Izdavač

H rv a ts k o filo z o fs k o d r u štv o

Tisak: džepnog izdanja: Tiskara i knjigovežnica »Joža Rožanković«, Sisak.

Distribucija: Industrijski radnik, poduzeće za pružanje reklamnih usluga,
Zagreb, Ilica 28, telefon 440-449. Lektor I korektor: MlllvoJ Pllja.
dijalektika oslobođenja
uredio david cooper
naslov originala
dialectics of liberation
edited by david cooper
london 1969.

preveo
branko petrović
 dijalektika
oslobođenja
b ateson , carm ichael, cooper,
gerassi, goldm ann, goodm an,
henry, laing, m arcuse,
petrović, sp eck, sw e e z y

praxis
zagreb 1969.
 SADRŽAJ

David Cooper / Predgovor . 7

R.D. Laing 1 O čevidno........................................15
Gregory Bateson / Svjesni cilj nasuprot
prirodi . . . .4 3
Stokely Carmichael / Crna vlast . . .6 5
Jules Henry / Društvena i psihološka .
priprem a za rat . . .9 9
John Gerassi / Imperijalizam i revolucija .
u Americi . . . .129
Paul Sweezy / Budućnost kapitalizma . 161
Ross Speck / P sihijatrija i .
antipsihij atrija . . .181
Paul Goodman / Objektivne vrijednosti . 199
Lucien Goldmann / Kritičnost i .
dogmatizam u
književnosti . . 225
Herbert Marcuse / Oslobođenje od .
društva obilja . . 255
David C o o p e r/Dalje od riječi . . . 279
Gajo Petrović / Dijalektika oslobođenja •
(Mjesto pogovora) . . 293
5
david cooper

predgovor
 Kongres o Dijalektici oslobođenja održan je
u Round House u Londonu od 15. do 30. ju­
la 1967. U ovom predgovoru htio bih da skici­
ram neke okolnosti tog događaja, sa kojeg je
veći dio glavnih predavanja sakupljen u ovoj
knjizi.
Mala grupa ljudi1 koja se latila organizira­
nja kongresa radi uglavnom na polju psihijat­
rije ili, kako neki od nas više vole reći, anti-
psihijatrije. Mi smo se trudili da shvatimo kako
je ono što je društveno žigosano kao ludost
možda jedan od manje deformiranih i manje
žestokih eruptivnih oblika svijesti u naše vri­
jeme; da ludost, u mnogo tačnijem i naučnijem
smislu, ne prebiva u društveno m altretiranim
šizofreničnim pacijentima, već u društveno
moćnim ali stvarno impotentnim manipulato-
rima našeg društva. Da bi netko bio strpan u
ludnicu i zatim podvrgnut nizu razornih tehni­
ka pod dobroćudnim vidom psihijatrijskog li­
ječenja potrebno je mnogo grupnog djelova­
nja i nedjelovanja. Ljudi iz straha od sebe stu­
paju u hitno međusobno djelovanje s drugima
koje također potiče slijepi strah od samih se­
be. Efektivan rezultat tog prolaznog kaosa, ko­

1) Dr Ronald Laing, dr Joseph Berke, dr Leon

Redler i ja.
ji po svojoj prirodi mora da se bezobzirno ri­
ješi, uvijek je taj da se jedna osoba u grupi
ušutka. Nju će možda izliječiti u besmislenom
pseudomedicinskom smislu, to jest, ona možda
nikad više neće uznemiravati druge ljude svo­
jim prisustvom u svijetu, ali bitna istina cijele
scene je izgubljena, vjerovatno zauvijek.
Mi smo uvidjeli da je ta bitna istina vrlo
vrijedna, ali smo se osjećali prilično nemoćnim
da joj pristupimo na adekvatan način. Svaki
od nas mogao je razgovarati sa samo nekoliko
ljudi u toj situaciji u toku jednog dana. Pori­
jeklo tog čudnog problema ležalo je očito iz­
van našeg neposrednog polja rada, i mi smo se
morali upitati kako bismo mogli dokučiti to
porijeklo i utjecati na njega našim naporima.
Zapazili smo da se sa sličnim problemima
susreću radnici u drugim disciplinama i na
drugim poljima djelatnosti. Kad smo prekora­
čili granice društveno moguće promjene unu­
tar postojećih struktura Nacionalne zdravstve­
ne službe i drugih institucionaliziranih grupa­
cija, vidjeli smo da se i drugi ljudi bore protiv
granica svojih vlastitih oblika društvene učahu-
renosti. Nastavnici nisu više mogli pristati na
zlonamjerno deformiranje svojih studenata,
što bi vodilo malo dalje od traženog konfor­
mizma u društvu koje zakonski i birokratski
kontrolira njihov rad. Politički aktivisti vidje­
li su po mistifikacijama vršenim protiv njih
da se od njih očekuje da obmanjuju eventual­
ne birače, to jest sugeriraju im vjerovanje da
oni glasajući vrše stvaran, efektivan izbor —
kao da ogromni, slijepi, sugestivni i autosu-
gestivni sistem masovnih komunikacija uopće
10
ne postoji. Bilo je još mnogo drugih ljudi u
sličnom položaju — ljudi koji su željeli da
prošire svoje znanje i znanje onih s kojima su
bili u doticaju: muzičari nezadovoljni neokla-
cisizmom i krutom podjelom na svirače i pub­
liku, kao i s definicijom glasova za koje se
pretpostavlja da su muzikalni i glasova za ko­
je se pretpostavlja da nisu; kazališni radnici
koji više nemaju slobodu da čuvaju svoje gla­
sove, boje, mirise i dodir za sebe, već ih dijele
s ljudim a u auditoriju, koji sa svoje strane
dijele svoje s njim a — ali u isto vrijeme nikad
se ne odvajaju od mogućnosti, ako ne činjeni­
ce, strukture discipliniranog klasičnog teatra.
I tako dalje.
U osnovi svega toga leži potreba da se pre­
vlada diferencijacija iskustva koje se gubi u
defanzivno podignutim kategorijama; potre­
ba da se iznova uspostavi kontakt s izvorom
koji prethodi toj kategorizaciji iskustva i trans-
cendira je.
Kongres je bio sastanak nekih od najistak­
nutijih humanističkih naučenjaka i um jetnika
na svijetu. Jedno od glavnih pitanja na koja
smo pokušali odgovoriti jest kako da prijeđe­
mo od stručnog znanja o pojedincima, porodi­
cama i mrežama na znanje koje imamo o ma­
sovnim društvenim zajednicama — realnosti­
ma klase, partije i nacije. Tako smo, među os­
talim, razm atrali posredničke sisteme između
anonimnog društvenog događaja velikih raz­
m jera i individualnih osoba, a zatim kako se
to posredovanje može izmijeniti na razne na­
čine koji mogu poslužiti oslobađanju zbiljskih
živih ljudi — što je vrlo različito od apstraktne
U
slobode ili neslobode čitavog društva. Bila je
opća ocjena da radikalna promjena u ustroj­
stvu jedne države ne povlači za sobom auto­
matski radikalnu promjenu kod zbiljskih oso­
ba.
Nadam se da nismo imali nikakve iluzije o
tome šta bi se moglo razviti iz ovog sastanka.
Možda nešto malo više nego da se međusobno
upoznamo (iako bi naravno čak i to bio do­
voljno rijedak podvig). Ali jedan od ciljeva bio
je da se razvije transnacionalna mreža, bazira­
na na onoj stručnosti koju svaki od nas ima,
a koja bi omogućila usklađen sistem utjecaja
na vladine politike koje očito nisu zasnovane
na toj vrsti razumijevanja ljudske realnosti.
Mi smo željeli da otkrijemo nove načine ge­
rilskog djelovanja, koje bi u nekom smislu u-
zelo oblik borbe koja se vodi u Vijetnamu, La­
tinskoj Americi i Africi, ali koje bi bilo prila­
gođeno našim uvjetima. Mi smo željeli saznati
kako bismo djelujući međusobno povezano
mogli promijeniti različite situacije u kojima
radimo u tom smislu da od njih napravimo
mjesta gdje se spoznaja proširuje a ne ograni­
čava, ne ošamućuje, niti ubilački ušutkuje.
Svaka škola, univerzitet, bolnica, kazalište,
koncertna dvorana, studio može postati cen­
tar preobražavalačke svijesti te vrste. Nasilje u
Trećem svijetu i nasilje ovdje u Prvom svijetu
imaju svoje porijeklo u činu ravnodušnog pri­
stajanja. Ravnodušnost je čin, koji tvrdi da ni­
je čin, a u stvari je čin koji je uvijek uvjet mo­
gućnosti nasilja.
n
 Najzad, da pokušam izvršiti prilično nemo­
guć zadatak definiranja nekih izraza koji su
možda nepoznati nekim ljudima koji čitaju ovu
knjigu.
Dijalektika je činjenica promjene koja se
vrši konfrontacijom suprotnosti, protivurječ-
nosti, sukobljenih elemenata u životu jedne o-
sobe, ili unutar jedne grupe ili zajednice. To je
također metoda istraživanja koja se usklađuje
s tom stvarnošću promjene.
Fenomenologija je oblik istraživanja koji
uključuje doživljavanje boli od promjene koju
sam nazvao dijalektičkom, razmišljanje o toj
boli i njeno osobno obistinjenje.
Oslobođenje uključuje puno prihvaćanje
boli, a to je preduvjet radosti. Oslobođenje ni­
je ni idealno, ni mesijansko, ni »progres« —
ono čak nije ni »bolje« — ali ono je istinsko.
Oslobođenje je naša garancija nama samima
i svakom drugom da ćemo se održati kao oso­
be u ovom dobu.
Oslobođenje znači da ćemo doživjeti, u či­
nu samoovladavanja, kraj dvojstva eksploata-
tor-eksploatirani.
Oslobođenje znači da ćemo odbiti da bu­
demo jednostavno eksploatatori i ono znači da
više nećemo biti eksploatirani.
U Londonu, januara 1968.
David Cooper

13
r. đ. laing

o čevid n o
 »Jćdna nedavna studija o gledanju američke
publike na politiku SAD prema Kini (koju je
za Savjet za odnose s inozemstvom izradio
Opći istraživački centar univerziteta Michigan)
izvještava da jedan od svaka četiri Amerika­
nca još ne zna da kineski narod ima komu­
nističku vladu.«1
Ja se ne bih iznenadio ako više od polovine
nas koji znamo da narod Kine ima komunistič­
ku vladu ne bi znalo da četvrtina stanovništva
to ne zna, ako je vjerovati tom izvještaju.
Htio bih svratiti pažnju na neke od onih
crta sjevemoameričkog i evropskog društva
koje izgledaju najopasnije, jer one čini se da
pomažu, ili su možda čak nužne, da bi se odr*
žavala i ovjekovječivala naša komponenta dru­
štvenog svjetskog sistema koji kao cjelina
predstavlja sve više pojavu potpune iracional­
nosti.
Ovo što slijedi u velikoj je m jeri pokušaj
da kažem što ja sm atram očevidnim. Očevidno
je da društvena situacija u svijetu ugrožava
budućnost svakog života na ovoj planeti. Is­
kazati ono očevidno znači iznijeti vam ono što
su (po vašem m išljenju) možda moje zablude.

1) C ontem porary China. Uredila Ruth Adams. Vin­

tage Books, New York, 1966, p. VIII.
17
Ono očevidno može biti opasno. Obmanut čov­
jek često sm atra svoje obmane toliko očevid­
nim da jedva može priznati dobronamjernost
onima koji ih ne dijele. Hitler je smatrao sa­
vršeno očevidnim da su Zidovi otrov za arijsku
rasu i zato je tražio da budu istrijebljeni. Ono
šta je očevidno Lyndonu Johnsonu, nije nipoš­
to očevidno Ho Si Minu. Ono što je očevidno
meni, možda nije očevidno nikom drugom. O-
čevidno je doslovno ono što je pred nečijim o-
čima, pred nekim ili nasuprot nekom. Čovjeku
mora početi s tim da prihvati da ono postoji za
njega.
Ova predavanje također je pokušaj da izlo­
žim radi razm atranja neke strane svog sadaš­
njeg napora da dijagnoziram, proniknem i pro-
zrem društvenu realnost. Ja pokušavam artiku­
lirati samo ono što, kako mi se čini, vrijedi, u
nekim vrlo ograničenim aspektima, za ono što
se događa u ljudskom sektoru planete. Večim
dijelom morat ću da govorim općenito. Nisam
siguran nisu li to klišei za mnoge od vas. Ono
što je za jednog otkriće, za drugog je plati-
tuda.

NEVIDLJIVOST DRUŠTVENIH DOGAĐAJA

Izučavanje društvenih događaja predstav­
lja gotovo nepremostivu poteškoću, jer je nji­
hova vidljivost, kako bi se moglo reći, vrlo nis­
ka. U društvenom prostoru, direktna neposred­
na sposobnost čovjeka da vidi ono što se do­
gađa ne proteže se dalje nego što sežu njegova
vlastita osjetila. Izvan toga čovjek mora pra­
viti zaključke zasnovane na svjedočanstvima
18
 po čuvenju, izvještajima jedne ili druge vrste
0 tome što su druga ljudska bića u stanju da
vide unutar svog podjednako ograničenog po­
lja opažanja. Kako u prostoru, tako i u vre­
menu. Naša sposobnost da vršimo provjerava­
nja unatrag u historiju izvanredno je ograniče­
na. Čak i u najdetaljnijim istraživanjima malih
fragmenata mikrohistorije, u izučavanju poro­
dica, čovjek nailazi na teškoće da istraži pro­
tekle dvije ili tri generacije. Kako su stvari
u daljnjoj prošlosti postale onakve kakve su
gubi se u magli.
One se često gube iz vida u prostoru i vre­
menu na granici između ovdje i sada, i tamo
1 tada — granici koja na žalost osuđuje ovdje
i sada na nerazumljivost bez podataka o tamo
i tada, koji su međutim izvan našeg domašaja.

KONTEKST DRUŠTVENIH DOGAĐAJA

Osnovna pouka koju su naučili gotovo svi
sociolozi jest da shvatljivost društvenih doga­
đaja zahtijeva da ih uvijek gledamo u konteks­
tu kako prostornom tako i vremenskom. Dile­
ma je što je to često isto toliko nemoguće ko­
liko i potrebno. Tkivo društvenosti toliko je is­
prepleten skup konteksta, podsistema ispreple­
tenih s drugim podsistemima, konteksta ispre­
pletenih s metakontekstim a i metametakon-
tekstima i tako dalje sve dok se ne dostigne
teorijska granica, kontekst svih mogućih druš­
tvenih konteksta, koji obuhvaća uz sve kontek­
ste koji su u nj uključeni, također i ono što
bi se moglo nazvati totalnim društvenim svjet­
skim sistemom. Kako izvan tog totalnog druš­
19
tvenog svjetskog sistema ne postoji nikakav ši­
ri društveni kontekst koji bismo mogli defini­
rati, ne postoji nikakav daljnji društveni kon­
tekst kojem bi se mogla prepustiti shvatljivost
totalnog društvenog svjetskog sistema.
Kad počnemo od mikrosituacija i napredu­
jemo do makrosituacija, nalazimo da prividna
iracionalnost ponašanja u malom mjerilu po­
prima izvjestan oblik shvatljivosti kad je čov­
jek prom atra u kontekstu. Čovjek se, na pri­
mjer, kreće od prividne iracionalnosti pojedi­
načnog »psihotičnog« individuuma do shvatlji­
vosti te iracionalnosti u kontekstu porodice.
Iracionalnost porodice sa svoje strane mora se
staviti u kontekst mreža koje ju okružuju. Te
daljnje mreže moraju se sagledati u kontekstu
još širih organizacija i institucija. Ti veći kon­
teksti ne postoje izvan toga, tamo na nekoj pe­
riferiji društvenog prostora: oni prožimaju me­
đuprostore svega što je njima obuhvaćeno.

PARADOKS IRACIONALNOSTI CJELINE

Zastrašujuće je, kad prođemo kroz iracio­
nalnost — racionalnost, iracionalnost — racio­
nalnost skupova podsistema dok ne stignemo
do totalnog društvenog konteksa, da tamo ka­
ko se čini, naziremo totalni sistem koji je opas­
n o izvan kontrole podsistema ili potkonteksta
koji ga sačinjavaju. Tu se susrećemo s teorij­
skom, logičkom i praktičnom dilemom. Naime,
Crni nam se da smo stigli do empirijske granice
koja je sama, kako izgleda, bez očevidne shvat­
ljivosti, a izvan tog graničnog konteksta ne zna­
mo koji bi daljnji kontekst mogao postojati
20
koji bi nam pomogao da postavimo totalni
društveni svjetski sistem u širi model ili plan
u kojem bi on našao svoju racionalnost. Neki
ljudi misle da se to može napraviti unutar kos-
mičkog modela. S druge strane, više je osoba
reklo — i obično su ih držali ludim zato što su
to rekli — da možda Bog nije mrtav: možda je
i sam Bog lud.

POSREDOVANJE
Pred nam a je teorijski i praktički problem
da nađemo posredovanja između različitih ni­
voa konteksta: između različitih sistema i me-
tasistem a što se protežu na čitavoj razdaljini
od najm anjih mikro - do največih makro-druš-
tvenih sistema. Srednji sistemi koji leže u tom
nizu m oraju se studirati ne samo sami po sebi,
već i kao uvjetujući i uvjetovani posrednici iz­
među pojedinih dijelova i cjeline.2
U našem društvu u izvjesnim trenucima taj
isprepleteni skup sistema može biti pogodan
za revolucionarnu promjenu, ne na ekstremnim
mikro- ali makro-krajevima, to jest, ne indivi­
dualnim piruetam a pojedinog pokajanja na
jednoj strani ili zahvaćanjem državne mašine­
rije na drugoj, već naglim, strukturalnim , radi­
kalnim kvalitativnim promjenama na srednjim
nivoima sistema: prom jenam a u tvornici, bol­
nici, školi, univerzitetu, skupu škola ili na či­
tavom području industrije, medicine, odgoja
itd.

2) Kao primjer jedne takve studije vidi rad Julesa

Henry ja.
21
 PRIMJER PSIHIJATRIJE
Ja sam pokušavao da prozrem gustu nepro-
vidnost društvenih događaja proučavanjem iz­
vjesnih ljudi koji su obilježeni kao psihotičari
ili neurotiičari, kao što se vide u bolnicama za
duševne bolesti, psihijatrijskim jedinicama i
poliklinikama. stao sam uviđati da sam bio uvu­
čen u izučavanje situacija, a ne jednostavno po­
jedinaca. Učinilo mi se (i još uvijek mi se čini
da je to slučaj) da je izučavanje takvih situa­
cija otežano na tri glavna načina. U prvom redu
na ponašanje takvih ljudi gledalo se kao na
znakove jednog patološkog procesa koji se
zbiva u njima, i satmo sekundarno bilo čega
drugog. Čitav predmet bio je zatvoren u jednu
medicinsku metaforu. Drugo, ta medicinska
metafora uslovljavala je ponašanje svih onih
koji su bili njom obuhvaćeni, liječnika i paci­
jenata. Treće, kroz tu metaforu ličnost koja je
bila pacijent u sistemu, budući da je bila izo­
lirana od sistema, nije više mogla biti promat­
rana kao ličnost: posljedica toga je ta da je i
liječniku bilo teško da se ponaša kao ličnost.
Ličnost ne postoji bez društvenog konteksta.
Ne možete jednu ličnost izvaditi iz njenog dru­
štvenog konteksta, a ipak je prom atrati kao li­
čnost, ili djelovati prem a njoj kao ličnosti.
Onaj tko ne djeluje prema drugom kao prema
ličnosti, đepersonalizira i sam sebe.
Netko mrmlja klečeći, govoreći nekom tko
nije tu. Da, on moli. Ako mu ne priznamo druš­
tvenu shvatijivost tog ponašanja, možemo ga
samo držati ludim. Izvan društvenog kontek­
sta, njegovo ponašanje može biti samo poslje­
22
dica neshvatljivog »psihološkog« i/ili »fizičkog«
procesa, zbog čega m u je potrebno liječenje. Ta
m etafora sankcionira široko nepoznavanje dru­
štvenog konteksta u kome osoba djeluje. Ona
također čini svaku pravu recipročnost između
procesa kojim se klasificira (praksa psihijat­
rije) i onog kojim se biva klasificiran (uloga
pacijenta) jednako nemogućom za shvaćanje
kao i za prom atranje. Netko čiji je um zaro­
bljen u metaforu ne može da je vidi kao meta­
foru. To je jednostavno očevidno. Kako, reći će
on, postavljanje dijagnoze da je netko boles­
tan, ako je on očevidno bolestan, može da ga
učini bolesnim? Ili da učini da mu zbog toga
bude bolje? Neki od nas počeli su shvaćati da
je taj aspekt teorije i prakse psihijatrije poku­
šaj nedijalektičkog m išljenja i prakse. Ipak,
kad se čovjek izvukao iz luđačke košulje te
metafore, bilo je moguće da se sagleda funkci
ja te antidijalektičke vježbe. Neshvatljivost is­
kustva i ponašanja osobe kojoj se postavlja di­
jagnoza stvara osoba koja postavlja dijagnozu,
jednako kao i osoba kojoj se dijagnoza postav­
lja. Ta str.teg ija čini se da služi specifičnim
funkcijama unutar strukture sistema u kojem
se to događa.
Da bi rad tekao glatko potrebno je da oni
koji upotrebljavaju tu strategiju sami ne zna­
ju da je to strategija. Oni ne smiju biti cinični
ni nemilosrdni: oni treba da budu iskreni i
zabrinuti. Doista, što dalje ide »liječenje« —
treba pregovora (psihoterapija), umirivanja
(trankvilizacija), fizičke borbe (hladni oblozi i
luđačke košulje), preko istovremeno sve huma­
nijih i sve efektivnijih oblika razaranja (eleV
23
trični šokovi i inzulinske kome) sve do konač­
nog rješenja da se mozak neke osobe rasiječe
na dvije ili više kriški u psihc>-kirurgiji — to
više ljudska bića koja rade te stvari diugim
ljudima počinju osjećati ozbiljnu zabrinutost,
razumijevanje, sažaljenje; i oni jedva mogu a
da se ne osjećaju sve više indignirani, žalosni,
zapreprašćeni i skandalizirani nad onima od
svojih kolega koji su zaprepašćeni i skandali­
zirani njihovim akcijama. Što se tiče pacijena­
ta, što više oni protestiraju, to manje razumi­
jevanja pokazuju; što se više odupiru, to više
ih, naravno, treba umirivati; što više se oni
osjećaju proganjani kad ih uništavaju to je pot­
rebnije da ih unište. I na kraju svega toga oni
će možda doista biti »izliječeni«, oni će možda
čak izraziti zahvalnost što više nemaju mozga
da protestiraju protiv mučenja. Ali mnogi neće.
To samo pokazuje, kako mi je rekao jedan
vodeći psihijatar: »To je breme bijelog čovje­
ka, Ronald. Mi ne možemo očekivati zahval­
nost, ali mi moramo nastaviti«.
U toj zapanjujućoj političkoj operaciji radi
se o stotinama hiljada ljudi (za one koji ne
znaju statistiku navodim da je vjerojatnost za
primanje u duševnu bolnicu u Velikoj Brita­
niji deset puta veća nego za dobijanje mjesta
na univerzitetu). Mnogi pacijenti u svojoj be-
zazlenosti i dalje u gomilama traže: olakšanje
patnji. To je samo jedan prim jer protivurječne
iracionalnosti velikog dijela naše društvene
scene. Postiže se tačno suprotno od onog što se
želi. Liječnici svih vremena bogatili su se ubi­
jajući svoje pacijente liječenjem. Razlika je u
pshijatriji u tome što se radi o smrti duše.
2k
 Oni koji misle da su donekle prozreli stvar
gledaju na to kao na sistem nasilja i protunasi-
lja. Ljudi nazvani kirurzim a mozga u toku pos­
ljednjih dvadeset godina zaboli su nož u mo­
zak stotina i hiljada ljudi koji sami ne bi mož­
da nikad upotrijebili nož protiv bilo koga; oni
su možda porazbijali nekoliko prozora, pone­
kad su vriskali, ali su ubili manje ljudi nego
drugo stanovništvo, mnogo, mnogo manje ako
računamo masovna istrebljenja u ratovima,
objavljenim i neobjavljenim, koje su vodili le­
galizirani »zdravi« članovi našeg društva.
Takvo institucionalizirano, organizirano na­
silje čini se da počinje da se uvodi u igru u
izvjesnim momentima mikropolitičke borbe
za vlast, često ali ne nužno uključujući jednu
porodicu, uvijek uključujući mrežu ljudi, više
ili m anje široku. Prividna iraoionalnost i kat­
kad prividno besmisleno nasilje jedne osobe u
toj grupi — ne nužno »pacijenta« — nalazi
svoju shvatljivost u društvenom kontekstu. To
prividno besmisleno nasilje predstavlja jedan
m oment u tekućem nizu recipročnih nasilja i
protunasilja. Ipak, najgore je nasilje reciproč­
no negiranje reciprociteta, stvaranje zamrznu­
tog, ne-dijalektičkog ćorsokaka, do čega je
doveo i pacijent koji odbija da saobraća i psi­
hijatar koji to odbijanje žigoše kao nesposob­
nost.
Ukratko rečeno, kontekst pojedinca u prvi
mah izgleda kao njegova neposredna mreža, i
konteksti te mreže dolaze u obzir kao širi druš­
tveni okviri koji nikako nisu adekvatno iden­
tificirani. Međutim, mi možemo teorijski stići
dalje nego što može ići naše empirijsko istra­
25
živanje, u nadi da nam naš teorijski domašaj
može pomoći da proširimo naše praktično
shvaćanje. Taiko možemo pretpostaviti da ne­
ma kraja nizanju konteksta na kontekst, dok
ne zahvatimo totalni svjetsiki društveni sistem
koji obuhvaća hijerarhiju konteksta, metakon-
teksta, metametaikonteksta: isprepletene mo­
dele upravljanja, često nasilnog upravljanja,
čiji se ni jedan dio ne da razumjeti ako se iz­
dvoji iz cjeline čiji je dio. Ipak, neke kompo­
nente toga čini se da su nepopravljivije iracio­
nalne nego druge.8
Ponekad mislim da opasnost isprepletenih
skupova psihijatrijskih sistema u našem dru­
štvu (njihovoj homeostazi, ravnoteži, stabil­
nom stanju) nije tamo gdje većina ljudi u sis­
temu pretpostavlja da jest. Na polju duševnog
zdravlja kao da se strepi da nećemo imati dos­
ta duševnih bolnica, istraživača, bolničarki itd.
za uspješnu borbu s neprestanim porastom slu­
čajeva takozvane duševne bolesti. Može biti da
problem nije u tome da će biti premalo psihi­
jatara za previše paoijenata, već u tome da će
biti premalo paoijenata koji će se javljati u
idućih deset ili dvadeset godina.
Može biti da našem sistemu treba u prvom
redu dovoljan broj ljudi koji bi se odabrali kao

3) Neka akcija može se smatrati iracionalnom ako

je ona tobože sredstvo za neki cilj, a vodi cilju koji
cna navodno želi izbjeći. Čovjek pokušava da izbjegne
neki ishod izvjesnim sredstvima. Takva sredstva su ne­
racionalna ako ona postižu cilj koji žele izbjeći — opći
nalaz u psihoanalizi »neurotićke« odbrane protiv tjes­
kobe. Obrane rađaju tjeskobe protiv kojih su one o-
brane. Ostavljam po strani pitanje racionalnosti cilja.
26
pacijenti i prem a tom e liječili. Svakoj bi mreži
od možda 20 ili 30 ljudi trebala neka vrsta ljud­
skog gromobrana u koji bi se kanalizirale »loše
vibracije« od neizživljenog življenja — neka
vrsta ljudske naprave za uzemljenje. U sred­
njoj zoni mi izgleda izlazimo na kraj s našim
nasiljem takvim izbornim koncentriranjem
(traženje žrtvenog jarca samo je jedan očit
prim jer). To se ne zbiva samo u psihijatriji.
Pomislite kako mreže selektivno usmjeravaju
ljude na pu t zločina. Na srednjim nivoima iz­
među makro- i mikro-nivoa stalno gledamo ka­
ko jedan od mnogih ljudi biva imenovan kao
onaj ili ona za koga se osjeća da reprezentira
nasilje koje opravdava naše nasilje. Čini mi se
vjerojatnim da to predstavlja očajnički stra­
teški potez da bi se održalo funkcioniranje sis­
tema. Ako vam to zvuči pomalo ludo, nećete
imati posve krivo. To je onaj tip teorije koji
psihijatrijski pacijenti često iznose. Njih nazi­
vaju psihotičarim a djelomično zbog toga što
iznose taj tip teorije.
Dosad sam skicirao neke načine kako se na­
silje može skoncentrirati na pojedine osobe.
Pogledajmo sad drugi kraj ljestvice, makro-
kraj srednje zone. Ovdje je nasilje upereno u
suprotnom smjeru, ne na bilo kojeg pojedinca
unutar sistema, već na neku neodreeđnu masu
koja se nalazi izvan podsistema — na »njih«.
Ovdje nas zanimaju masovne akcije najvećih
grupa ljudi na svijetu. 2elio bih da razmotrim
na trenutak neke vidove makrosituacije. Dalje,
izložit ću samo ono što mi se čini očevidno,
iz istih razloga koje sam dao ranije: to možda
27
nije očevidno drugima, pa ćete imati priliku da
prosudite koliko sam u zabludi ili naivan.
Promatrajući čitavu svjetsku pozornicu či­
ni se da se presijecanjem postojećih ljudskih
podjela i borbi novim rasnim, nacionalnim ili
geopolitičkim blokovima brzo vrši nova svjet­
ska polarizacija između bogatih i siromašnih.
Većina siromašnih su seljaci. Njihovu vjekov­
nu bijedu, čini se, sad produbljuje mržnja bo­
gatih, više nego što drugo. Čini se da sve veći
broj siromašnih počinje da biva nestrpljiv i da
više neće da se miri s tim stanjem stvari. Oru­
žane borbe šire se u Aziji, Latinskoj Americi
i Africi. Koliko mi je poznato, siromašni se ne
nadaju pomoći iz SAD ili Zapadne Evrope, ma­
da se njihove vlade (koje pripadaju bogatima)
možda i nadaju. Siromašni nisu iskusni u za­
padnjačkoj ekonomiji. S pravom ili nepravom,
stekao sam impresiju da su mnogi od njih po­
čeli osjećati da su ih SAD i Zapadna Evropa eks­
ploatirali suviše dugo. Oni s pravom ili nepra­
vom očekuju pomoć od Rusije, u sve većoj mje­
ri od Kine i sve više od sebe samih. Gledajući
na tu situaciju, u svjetskim razmjerima, izgle­
da mi kao da je svjetski rat (I i II svjetski rat
bili su predigre stvarno svjetskog zapletaja)
već u toku. Svjetska revolucija je, kaže Arnold
Tovnbee, počela. Ali tko će se najzad s kim
tući, još nije jasno. Za deset godina od danas
mogu SAD i Kina biti saveznici protiv Afrike.
Privremeno, zasad, izgleda da naša kriška svjet­
skog kolača (jer smo praktički svi mi ovdje
iz Zapadne Evrope ili SAD) ima izvjesnu ho­
mogenost usprkos heterogenosti vrlo zamršene
isprepletenosti njenih mnogostrukih podsiste-
28
ma, i usprkos mnoštvu protivurječnosti. Ali
mnoge od tih protivurječnosti više su prividne
nego stvarne. One nastaju iz našeg vjerovanja
u naše vlastite laži i mistifikacije Mnoge ljude
muče protivurječnosti koje postoje samo izme­
đu činjenica i propagande, ne u samim činje­
nicama. Na prim jer, mi nismo uklonili bijedu
unutar naše vlastite teritorije; SAD nisu demo­
kracija. A ako ne mislite da su SAD demokra
cija, tada ima vrlo mnogo problema koji se ne
m oraju rješavati jer ne postoje. Mnogi ljudi
u Velikoj Britaniji još vjeruju da je Velika Bri­
tanija jedna od najm iroljubivijih zemalja na
svijetu. Vjerujem da je ona vodila više ratova
za posljednjih 300 godina nego bilo koja drug&
država na svijetu.
Neću nabrajati mistifikaaije kojima mislim
da smo izloženi. Uzet ću veći dio toga za istinu.
Ja ne nalazim nikakav problem u činjenici da
se rastući broj ljudi u Africi, Aziji, Latinskoj
Americi — domaće stanovništvo (koje mi na­
zivamo teroristim a) — bori protiv bijelih zavo­
jevača svojih zemalja. To nasilje nije proble­
matično. Gdje je problem? Donekle me čudi,
međutim, što predstavnici SAD i ove zemlje,
čini se, ponekad misle da se nasilje stanovnika
Latinske Amerike, Azije i Afrike može objasniti
samo kao posljedica komunističke zavjere da
se sruše SAD i Evropa.
Pretpostavimo da Kinezi imaju 600.000 voj­
nika u Južnom Meksiku te da ovi ubijaju do­
maće stanovništvo, uništavaju ekologiju i ba­
caju više bombi na Sjeverni Meksiko svakog
mjeseca nego li ih je bilo bačeno na cijelu Nje­
mačku za vrijeme cijelog II svjetskog rata.
Pretpostavimo da su Kinezi okružili SAD rake­
tnim bazama u Kanadi, Kubi, po Pacifičkom
otočju; da njihove flote patroliraju morima i
da su njihove atomske podmornice svuda pri­
sutne; i da se sve to poduzelo, prema tvrđenju
Kineza, upravo samo s tom svrhom da se spri­
ječi ugrožavanje kineskog naroda od naroda
SAD. Pretpostavimo također da su Kinezi dali
posve jasno na znanje da oni sm atraju SAD
najvećom opasnošću za svjetski mir i da će,
ako SAD pošalje bilo kakve trupe u Sjeverni
Meksiko, oni njima dati šta ih ide i udesiti
ih tako da se vrate u kameno doba.4 Tada mi
ne bi bilo teško razumjeti strahovanje naro­
da SAD i njegovih vođa zbog takve politike
»smirivanja«, bili oni ili ne bili svjesni toga da
narod Kine ima komunističku vladu.
Ali nije to ono što treba da razumijemo. Mi
se možemo korisnije vježbati ako pokušamo
shvatiti kako izjave vođa SAD često, izgleda,
pripisuju Kinezima upravo onu politiku koju,
čini se, oni sami vode prema Kinezima.
U Vijetnamu nekoliko milijuna ljudi, žena
i djece, uglavnom seljaka, izloženo je bez raz­
like smrti i sakaćenju. Ako se bore, bore se
na svojoj vlastitoj *zemlji za svoju vlastitu zem­
lju. Na drugoj strani, hiljade milja od svojih
domova, nalaze se najamnici, dobro plaćeni, do­
bro hranjeni, očeličeni specijalisti u tehnici ubi­

4) Vidi The B itter Heritage. Vietnam and American

Democracy, 1941—1966 Arthur Schlesinger Jnr. Sphere
Books Ltd., London 1967. Schlesingerov stav je tim za­
nimljiviji Sto je on bio dio administrativne elite.
30
janja. Ima ljudi koji se bore da unište sve ob­
like života na jednom sektoru zemljine povr­
šine zato što se negdje u tom prostoru možda
nalaze kakva ljudska bića koja u sebi nose »po­
grešnu« ideologiju.5
Ne moramo da se pitamo zašto rastući broj
stanovnika svijeta mrzi nas Evropljane i SAD.
Ne moramo da se upuštamo u naročita psiho­
loška objašnjavanja zašto bih ja mrzio nekog
koji je napalmom posipao moju djecu. To niie
kom pliciranije nego crno i bijelo.
Vratimo se Vijetnamu. Nije nipošto očevid­
no zašto se to nastavlja. Nikakvo čisto ekonom­
sko objašnjenje ne čini se adekvatno. Može biti
da je imperijalizam poludio (Cooper). U Tant
je rekao da je to jedna vrsta svetog rata. Te­
oretičari u Pentagonu kažu da je to globalna
operacija da bi se obuzdalo napredovanje ko­
munističkog imperijalizma. Možda je stvar
mnogo jednostavnija. Predsjednik Johnson ka­
že komandantima na frontu u oficirskoj menzi
u Qumran Bay: »Dođite kući s tom rakunskom
kožom na zidu«. Čovjek čuje izvanredne izjave
od političara SAD, kao npr. »prisiliti crvenu Ki­
nu na koljena«. Ovdje imamo slučaj najprim i­
tivnijeg analognog »mišljenja«, iza kojeg leži
zaleđe fantazije o kojem čovjek jedva smije da
razmišlja.
Mnogi ljudi osjećaju posramljenost i gađe­
nje zbog Vijetnama. Ipak, neki od nas moraju
shvatiti pune implikacije činjenice da se velik

5) Vidi A ir War: Vietnam , Frank Harvey, Bantam,

London 1967.
31
broj ljudi osjeća krivim ako ih odbiju na re­
grutaciji; da se velik broj ljudi osjeća posram­
ljen i kriv ako ne proizvodi, ne isporučuje ii'
ne baca napalm itd.
Čitav taj sistem i njegovo revnosno i aktiv­
no ljudsko produžavanje u nedogled gotovo ie
iznad moći shvaćanja, jer se protivi mašti čov­
jeka koji nije u tome, a njegov užas je tako si­
lan da je gotovo nepodnošljiv za onog koji jest
u njemu.

MNOGOSTRUKO NEZNANJE

Osim toga, sistem sam stvara neznanje o

sebi, i neznanje o tom neznanju. Rekao bih da
najmanje tri od četvorice od triju četvrtina
Amerikanaca za koje nas uvjeravaju da znaju
kako kineski narod ima komunističku vladu
ne bi povjerovali u tu brojku. Pretpostavimo da
jedna četvrtina ne zna — i ne zna da ne zna.
Pretpostavimo da trojica od četvorice preosta­
lih ne znaju da jedan od četvorice ne zna da ne
zna. Tako na Vnliko se dnevno zdravih ljudi
možemo obratiti?
Ali to je tek početak. Trojica od četvorice
znaju da narod Kine ima komunističku vladu
— i, za boga, bolje da uradimo nešto u vezi
s tim priie nego bude kasno: obuzdati ih, ako
ne uništiti ih, prije nego oni unište nas. Rekao
bih da najmanje tri četvrtine od tri četvrtine
onih koji »znaju« da narod Kine ima komunis­
tičku vladu, imaju refleks užasa i straha na tu
pomisao. Ali možda najgori od svih refleksa je
sažaljenje: »Kako možemo dokono sjediti i
dozvoliti da se to događa našoj braći i sestra­
IX
 ma Kinezima. Pogledajte što su oni uradili na­
šim misionarima — naravno ne mogu se za to
okriviti oni svi. Dragi Čang je uradio što je
mogao«.
Draga mala stara gospođa akcionerka u in­
dustriji teniskih cipela ima nećaka generala.
On misli da je ona suviše blaga. Ona uvijek
misli više na druge nego na sebe. »Ja vjerujem
da narod ima vladu kakvu zaslužuje. Pogledaj­
te na prim jer našu zemlju. Ako Kinezi ima­
ju komunističku vladu, to mora da je donekle
njihova krivica — ne možeš ih pustiti samo ta­
ko da se izvuku bez kazne. Ako ne žele dobiti
ono što im pripada, oni znaju šta treba da ura­
de«.
Postoje oni koji znaju da ne znaju, oni koji
ne znaju da ne znaju i legije onih koji nalaze
sve gušća carstva m raka u koja mogu sakriti
svoje vlastito neznanje pred sobom. I postoje
oni koji će bez obzira na to što misle da znaju
ili ne znaju na bilo kom metanivou ipak ura­
diti ono što im se kaže kad dođe do gustog.
Ovim govorom obraćam se onim preostalim,
koji znaju da ne znaju i koji neće neminovno
uraditi ono što im se kaže. Nadam se da bi ovaj
govor mogao biti od neke koristi, makar i samo
kao šala, posljednjim preživjelim ljudskim bi­
ćima na ovoj planeti. Ne usuđujem se tražiti
čast da budem jedan od njih.
* * *

Kad vas jedanput upecaju, vi i ne znate

da ste upecani. Čovjek se zastidi svoje izvorne
prirode, uplaši se nje i spreman je da razori do­
33
kaze o njoj u sebi i u bilo kom drugom. To
ostvaruju — čovjek može vidjeti da ostvaruju
— ne samo porodice već sve institucije koje
treba da se bave djecom. Prvo, kod dojenčadi,
kinestezijom rukovanja i potiskivanjem njiho­
ve neposredne instinktivne inteligencije mirisa,
dodira i okusa; zatim kinestezijom i paralin-
gvistikom — riječi su od trećerazrednog znače­
nja. Proizvod toga je mladić od osamnaest go­
dina koji je zreo da dobrovoljno postane (ili
bar da trpi da bude) plaćeni ubica. Koji je po­
nosan što je pripremljen da bude plaćeni ubi­
ca, koji je duboko kriv i posramljen sam pred
sobom ako se boji, čak u svojim bezobrazluci-
ma, i kriv i posramljen ako se osjeća kriv i po­
sramljen što ubija naprosto zato što mu je re­
čeno da to radi.
Puno predugo psiholozi su posvećivali ne­
srazmjerno mnogo vremena i napora psihopa­
tologiji abnormalnog. Mi treba da obratimo
pažnju normalnim psihološkim korelatima nor­
malnog stanja stvari, od kojih je Vijetnam sa­
mo jedno od najočevidnijih normalnih mani­
festacija. Ja ću vam dati jedan primjer, priču
neke vrste koju su mi ispričali toliko puta da
je držim samo neznatno pretjerano normal­
nom. Majka se nagnula kroz prozor petog kata
držeći u rukama dječaka od tri godine. Majka
mu kaže: »Gledaj kako te mnogo volim«. Dokaz
je u tome što bi ga, kad ga ne bi voljela, ispus­
tila iz ruku da padne.
Moglo bi se mnogo spekulirati o tome zbog
čega jedna žena može biti toliko izopačena da
zastrašuje svoje vlastito dijete na takav način
Kad čovjek prođe kroz sve te misli vraća se
34
mislim, na ono što je očevidno: razlog zašto
jc to ona činila upravo je onaj koji mu je na­
vela. Ona mu je htjela pokazati da ga voli. Zaš­
to bi to inače radila? Kao što je rekla, ona je
to uradila zbog toga i očevidno za nju nije bilo
jasnijeg dokaza njene ljubavi. U tom slučaju
treba uči u psihologiju te žene, a to je psiho­
logija normalnosti. To je jedan prim jer eks­
tremne normalnosti. Normalan način na koji
roditelji postižu da ih djeca vole jest taj da ih
zastrašuju, da im u stvari kažu: »To što te ne
napuštam, to što te ne ubijam, pokazuje da
te volim i zato bi se ti za ublaženje svog straha
morao obratiti na osobu koja proizvodi strah
čije ublaženje tražiš«. Ona gornja majka čak
je hiper normalna.
Da bismo je razumjeli, moramo se vratiti
natrag njenim roditeljima. Pretpostavimo da je
ona doista mislila ono što je rekla. Ona je tako
postupila s djetetom da bi mu pokazala da ga
voli. Ona je ostala stalno zbunjena i uvrijeđena
što dijete nije pokazivalo zahvalnost koju je
ona očekivala za svoj trud. Druga djeca su zah­
valna ako njihovi roditelji naprave puno manje
za njih nego što smo mi napravili za tebe. Šta
je njena m ajka učinila za nju? Na koji način
je njena m ajka nije voljela? Možda je njena
majka nije nikad držala u rukam a visoko nad
zemljom nagnuvši se kroz prozor ni pokazivala
joj koliko je mnogo voli, kao što je to trebala
da uradi. A zašto nije? Morate pitati šta je
njena prabaka uradila ili nije uradila za njenu
baku, i tako dalje.
Čitav sistem, u svakom od svojih aspekata,
toliko je duboko u takvim multigeneracijskim
35
spiralnim efektima da se vrlo teško dade vid­
jeti kako bi spirala mogla da se odvije. Psiho­
analitičar Winnicott nedavno je postavio pi­
tanje: Gledamo se u ogledalo da se vidimo —
šta prethodi ogledalu?® On sm atra da ogledalu
prethodi majčino lice. No ako je majčino lice
ogledalo, onda gledajući u lice svoje majke vi­
dimo sebe. Sta bismo drugo mogli vidjeti? To
je dobro dotle dok nečija majka gledajući u
njega vidi njega. Ali ako gledajući njega ona
vidi sebe — vidi njega kao produženje sebe, ali
pri tom nije svjesna da tako vidi, tako da mis­
li da vidi njega — kako iz te duboke spirale ne­
sporazuma može netko ponovo naći sebe? Osim
toga ona u djetetu ne vidi sebe samu. Ona vidi
to što je vidjela njena majka, a njena majka je
vidjela, i tako dalje. Spirala otuđenja vrti se
unatrag, gubeći se iz vida. I kad smo izgubili
sebe u n-tom okretaju te spirale otuđenja i od­
rasli da vidimo, ne znajući da vidimo, svoju
zrcalnu sliku u liou svog neprijatelja, da posta­
nemo Drugi u odnosu na jednog Drugog koji
je i sam drugi i ne on sam; tada upravo poči­
njemo da se približavamo preduvjetu moguć­
nosti zapanjujućih kolektivnih paranoidnih
projektivnih sistema koji djeluju u velikim
mjerilima. Mi pripisujemo Njima tačno ono što
Mi radimo Njima. Jer mi vidimo u Njima sebe,
ali ne znamo da to vidimo. Mi mislimo da su
Oni Oni, ali Oni su u stvari Mi.

6) Mirror Role of Mother and Fam ily in Child De­

velopm ent, (1967), D.W. Winnicott, u »The Predicament
of the1 Family«, uredio Peter Lomas. Hogarth Press,
I <ondon.
36
 Na prim jer, jedna od ironija historije: »Svi
ljudi su stvoreni jednaki. Njih je njihov tvorac
obdario izvjesnim neotuđivim pravima: među
njim a su život, sloboda i težnja za sreću« To
je uvodna rečenica Deklaracije nezavisnosti De­
mokratske republike Vijetnam.
Možemo li naći kakav put da prekinemo tok
odnekud iznutra? Mi bismo možda mogli raz­
m otriti koje su najslabije, a koje najjače niti
što drže tapiseriju u njenom čvrsto istkanom
stanju.
Bio sam iznenađen jednom primjedbom
koju mi je uputio Sir Julian Huxley prije ne­
koliko godina. On je rekao da misli kako je
najopasnija karika u lancu poslušnost. Da su
nas trenirali i da mi treniram o našu djeou, tako
da smo i mi i oni spremljeni da učinimo prak­
tički sve ako nam dovoljno velik autoritet kaže
da to uradimo. Uvijek se kaže »to se ne bi mog­
lo dogoditi ovdje«, ali se uvijek događa ovdjeJ
Naročito je važno da se proučava priroda po­
slušnosti. Naš sistem djeluje putem mreže re-
cipročnosti opće poslušnosti. Kakva je orga­
nizaciona struktura te mreže? Jasno je da mi
svi nemamo jednaku slobodu djelovanja u vr­
šenju moći. U krajnjem smislu mi možda že­
limo da preuzmemo jednaku odgovornost, ali
postoji ogromna razlika u moći u svim sekto­
rim a totalnog svjetskog sistema. Ljudi koji
vrše moć mogu to činiti samo ako narod izvr­
šava njihove naloge. Mi upravo u ovom trenut­
ku imamo u svjetskoj historiji prizor kako bi­

7) Nema sum nje da se to događa i tamo.

37
jele trupe u m raku džungle pucaju u m rak zbog
razloga koje ne znaju — osim što bi, mislim,
ako bi ih prisilili na to, vjerojatno najzad rek­
li: »No, nije naše da razmišljamo zašto. Mi iz­
vršavamo naloge«. Neki od njih žele da budu
heroji, ali ne vjerujem da mnogo njih to želi.
Evo jedne jednostavne priče s moralnom
poukom sa univerziteta Yale, jednog eksperi­
menta kojim je rukovodio dr Stanley Milgram.8
»Dr Milgram našao je 40 muških dobrovo­
ljaca, koji su vjerovali da sudjeluju u eksperi­
mentalnom istraživanju pamćenja i učenja na
univerzitetu Yale. Ti ljudi imali su između 20
i 50 godina i predstavljali su širok spektar za­
nimanja. Tipična zanimanja bila su poštanski
činovnici, nastavnici srednjih škola, prodavači,
inženjeri i radnici. Jedan od njih nije svršio
osnovnu školu, ali neki drugi imali su doktorat
i druge akademske stupnjeve.
Ulogu eksperimentatora igrao je jedan 31-
godišnji nastavnik biologije na srednjoj školi.
Njegovo držanje bilo je ravnodušno, ali on je
za vrijeme eksperimenta sačuvao ponešto strog
izgled. Eksperimentatoru je pomagao jedan
simpatičan čovjek blagih manira, koji je igrao
ulogu »žrtve«, Eksperimentator bi održao raz­
govor u troje sa svakim dobrovoljcem i sa
»žrtvom« koja je igrala ulogu drugog dobro­
voljca. On bi toj dvojici izložio namjeru da se
istraže efekti kažnjavanja na učenje, a napose

8) Prema rezimeu u New York Academ y of Science,

4, 4 18—20, 1964. Milgramov originalni rad: Behavioural
Study of Obedience. (1963). J. of Abn. and Soc. Psycho­
logy 67, p. 371—379.
38
različiti efekti promjenljivih stupnjeva kazne i
različitih tipova učitelja. Vučenje kooke bilo
je udešeno tako da je dobrovoljac uvijek igrao
učitelja, a »žrtva« uvijek učenika. Žrtvu bi ve­
zali kajišima za »električnu stolicu« i namjes­
tili elektrodnu masu i elektrodu. Učitelja-dob-
rovoljca odveli bi zatim u susjednu sobu i
smjestili pred kompliciran instrumenat s nat­
pisom »šok-generator«. Učitelju-dobrovoljcu
dali bd jedan udar od 45 volti da bi demonstri­
rali očitu autentičnost stroja.

RUKOVANJE PREKIDAČEM

Na ,šok-generatoru' bilo je 30 prekidača s

natpisima od 15 do 450 volta, s razmacima po
15 volta. Osim toga, grupe prekidača imale su
natpise od ,slabi šok' do ,opasnost: jaki šok'.
Prema uputam a, a u kontekstu jednog tobož­
njeg eksperimenta učenja, učitelja-dobrovoljca
naveli bi da vjeruje kako on prim jenjuje sve
strože kazne na učenika-žrtvu, koji je davao
unaprijed pripremljene odgovore. Učenik-žrtva
davao je nepravilne odgovore na tri od svaka
četiri pitanja i primao je kao kaznu za svoje
pogreške šokove. Kad bi kazneni šok dosegao
visinu od 300 volti, učenik-žrtva — kao što je
bilo unaprijed dogovoreno — pokucao bi na
zid sobe u kojoj je bio vezan na električnu sto­
licu. Na toj taoki učitelji-dobrovoljci obraćali
su se eksperim entatoru za uputu. Savjetovano
im je da nastave poslije pauze od 5 — 10 sekun­
di. Poslije šoka od 315 volti opet bi se čulo ku­
canje. Slijedila bi tišina. Kad bi se dotle došlo
s eksperimentom, učitelji-dobrovoljci počeli bi
39
reagirati na različite načine. Ali njih su usmeno
ohrabrivali, i čaik im odlučno naređivali da nas­
tave dalje sve do maksimalnog napona struje.

REZULTATI TESTA

» . . . Dr Milgram navodi da je suprotno

svim očekivanjima 26 od 40 dobrovoljaca dovr­
šilo seriju, primjenjujući na kraju 450 volta
na tada već umuklu »žrtvu«. Samo 5 njih je
odbilo da nastavi poslije prvog protesta žrtve
kada je tobože bilo primijenjeno 300 volti.
Mnogi su nastavili, mada su sami doživjeli zna­
tan emocionalni poremećaj, kao što se jasno
vidjelo po njihovim usmenim komentarima,
obilnom znojenju, drhtanju, mucanju i bizar­
nom nervoznom smijehu d smijuljenju. Trojica
su dobila nezadržive napade. Učitelji-dobrovolj­
ci koji su nastavili šokovima često su izražavali
svoju brigu za učenika-žrtvu, ali većina njih je
svladala svoje humane reakcije i nastavila je,
kako im je bilo naloženo, sve do maksimalne
kazne.
Jedan prom atrač je pričao: »Promatrao
sam kako jedan odrasli i u početku uravnote­
ženi poslovni čovjek ulazi u laboratorij nasmi­
ješen i samouvjeren. Za 20 minuta on je bio
sveden na olupinu koja je grcala i mucala i
brzo se približavala tački nervnog sloma. On se
neprestano hvatao za uši i kršio ruke. U jed­
nom trenutku udario se šakom po čelu i pro­
mucao: ,0 bože, prestanimo s ovim' A ipak je
nastavio da reagira na svaiku riječ eksperimen-
tatora, d bio je poslušan do kraja«.
40
 Konflikt u kojem su se dobrovoljci u ovom
eksperimentu našli bio je da li da poslušaju au­
toritet u koji su imali povjerenje i koji su po­
štovali i tako naprave nešto što su osjećali da
je pogrešno. Stvarna situacija u životu je stras­
nija. Tu, za mnoge, možda uopće nema kon­
flikta. Ja mislim da se većina ljudi osjeća kri­
vim kad ne učine ono što im se kaže, čak iako
vjeruju da je to pogrešno, i čak iako nemaju
povjerenja u one koji daju naloge. Oni se osje­
ćaju krivim što vjeruju svom vlastitom nepov­
jerenju.
Lijepo bi se živjelo u svijetu u kojem bismo
mogli osjećati da, kad nam jedan od društvenih
autoriteta — Mao, papa, Lyndon Johnson ili
netko od njihovih pomoćnika — nešto kaže,
sama činjenica što je to on rekao čini vjerojat­
nijim da je to istina nego da je laž. Isto tako,
bilo bi lijepo kad bi čovjek mogao vjerovati da
je nešto što se objavi u nekom od naših nauč­
nih časopisa vjerojatnije istinito nego lažno
već samim tim što je objavljeno. Na žalost ci­
nične laži, raznolike obmane i iskrene zablude
kojima nas sada zasipaju putem svih medija,
pa čak i organa učenosti i nauke, tjeraju nas na
poziciju gotovo potpunog društvenog skepticiz­
ma. Mi ne možemo znati gotovo ništa o total­
nom društvenom svjetskom sistemu ili o bilo
kojem od sistema koji su za nekoliko nivoa ni­
ži. Ali je moguće da znamo da ne možemo to
znati — jer je to historijska slučajnost sadaš­
nje svjetske situacije, ali kad postoji ta situ­
acija, vjerujemo da je ono što nam se kaže vje­
rojatnije istinito nego neistinito jer nam to
kažu, da smo gotovo svi mi izloženi tome da
41
nas povremeno prevare. Svi mi imamo »re­
fleks« da vjerujemo i činimo ono što nam se
kaže.
Mi ne možemo imati povjerenje u vlade pa­
pe, političara, erudite maučenjaike, biti oni naši
najgori neprijatelji ili naši najbolji prijatelji.
Uz najveću predostrožnost možemo pokloniti
povjerenje nekom izvoru koji je mnogo dub­
lji nego naše ja — ako možemo povjerovati se
bi da smo ga našli, ili zapravo, da nas je on
našao. Očevidno je da je on skriven, ali šta je
on ili gdje je on, nije očevidno.

42
 gregory bateson

svjesn i cilj
nasuprot prirodi
 Naša civilizacija, koja je ovdje na tapetu
radi istraživanja i ocjene, ima svoje korijene u
tri glavne stare civilizacije: rimskoj, hebrej­
skoj i grčkoj; i čini se da mnogi od naših prob­
lema stoje u vezi s činjenicom da je naša civi­
lizacija imperijalistička civilizacija koju je
dovela do vrenja ili pjenušanja jedna podjar­
mljena, eksploatirana kolonija u Palestini. Na
ovoj konferenciji ponovo ćemo voditi bitku iz­
među Rimljana i Palestinaca.
Sjećate se da se sv. Pavao hvalio »ja sam
rođen slobodan«. On je time htio reći da je
rođen kao Rimljanin i da to povlači za sobom
izvjesne zakonske prednosti.
Mi se možemo angažirati u toj staroj bitki
ili podržavajući podjarm ljene ili podržavajući
imperijaliste. Ako hoćete da se borite u toj bit­
ki, m orate se opredijeliti. To je bar jasno.
S druge strane, naravno, ambicija sv. Pav­
la i ambicija podjarm ljenih uvijek je da dođu
na stranu im perijalista — da sami postanu im­
perijalisti srednje klase — a sumnjivo je da li
stvaranje više članova civilizacije koju ovdje
kritiziramo predstavlja rješenje problema.
Ovdje postoji, zbog toga, još jedan apstrak­
tniji problem. Mi bismo trebali razumjeti sve
patologije i osobitosti čitavog rimsko-palestin-
45
skog sistema. Ja bih htio govoriti baš o tome
Meni ovdje, nije do toga, da branim Rimljane
ili da branim Palestince — vladajuće ili pobi­
jeđene. Želio bih razmotriti dinamiku čitave
tradicionalne patologije u koju smo upali, i
u kojoj ćemo ostati sve dotle dok nastavljamo
borbu unutar tog starog konflikta. Mi se zap­
ravo neprestano vrtimo u krugu starih premi­
sa.
Na sreću naša civilizacija ima i treći korijen
— u Grčkoj. Naravno, i Grčka je bila upala u
prilično sličnu kašu, ali tamo je uvijek bilo
mnogo čiste, hladne misli iznenađujuće vrste
koja je bila drukčija.
Dozvolite da priđem većem problemu his­
torijski. Od sv. Tome Akvinskog do osamnae­
stog vijeka u katoličkim zemljama i do refor-
macije kod protestanata (jer smo s refor-
macijom odbacili mnogo grčke kulture), struk­
tura naše religije bila je grčka. Sredinom
osamnaestog vijeka biološki svijet je izgledao
ovako: Najviši duh bio je na vrhu ljestvice, i
to je bilo osnovno objašnjenje svega što je bi­
lo ispod njega — najviši duh bio je u kršćan­
stvu Bog; a imao je različite atribute u razli­
čitim stadijima filozofije. Ljestvica objašnje­
nja išla je prema dolje deduktivno od Sveviš­
njeg do čovjeka, do majmuna, i tako sve niže
do infuzorija.
Ta hijerarhija bila je skup deduktivnih ste-
pena od najsavršenijeg do najsirovijeg ili naj­
jednostavnijeg. A ona je bila kruta. Pretpostav­
ljalo se da se nijedna vrsta ne mijenja.
46
 Lamarck, vjerojatno najveći biolog u his­
toriji, okrenuo je tu ljestvicu objašnjenja na­
glavce. On je rekao da sve počinje s infuzori-
jam a i da su daljnje promjene dovele do čovje­
ka. Njegovo preokretanje klasifikacije jedan je
od najneobičnij ih podviga koji su se ikad do­
godili. To je u biologiji ekvivalent Kopemikove
revolucije u astronomiji.
Logički ishod preokretanja klasifikacije
bio je da bi proučavanje evolucije moglo pru­
žiti objašnjenje duha.
Sve do Lamarcka duh je bio objašnjenje
biološkog svijeta. Ali sad odjednom iskrslo je
pitanje: je li biološki svijet objašnjenje duha?
Ono što je bilo objašnjenje sad je postalo ono
što treba objasniti. Oko tri četvrtine Lamai-
ckove Philosophie Zoologique (1809) predstav­
lja pokušaj, vrlo sirov, da se izgradi kompara­
tivna psihologija. On je otkrio i formulirao niz
vrlo modernih ideja: da se nijednom biću ne
mogu pripisati psihološke sposobnosti za koje
ono nema organa ; da mentalni procesi mora­
ju uvijek im ati fizičkog nosioca i da je slo­
ženost nervnog sistema u vezi sa složenošću
duha.
Tu je stvar mirovala 150 godina, uglavnom
zato što su evolucionu teoriju preuzeli ne ka­
tolički već protestanski heretici, sredinom de­
vetnaestog vijeka. Darwinovi protivnici, možda
se sjećate, nisu bili Aristotel i Toma Akvinski,
koji su imali svjetovne mudrosti, već protes­
tanti »fundamentalisti« čija m udrost nije išla
dalje od prve glave Geneze. Pitanje o prirodi
duha bilo je nešto što su evolucionisti devet­
naestog vijeka pokušali da isključe iz svojih
47
teorija, i stvar nije bila ponovo uzeta u ozbilj­
no razmatranje sve do vremena nakon drugog
svjetskog rata. (Možda sam malo nepravedan
prema nekim usputnim hereticima, napose pre­
ma Samuelu Butleru — i drugima.)
U II svjetskom ratu otkriveno je kakva kom­
pleksnost povlači za sobom duh. I poslije tog
otkrića mi znamo: gdjegod u svemiru susret­
nemo tu vrstu kompleksnosti, imamo posla s
mentalnim fenomenima. Ovo je nesumnjivo
materijalističko shvaćanje.
Dopustite mi da vam opišem tu vrstu kom­
pleksnosti, što je donekle stručna stvar. Rus­
sel Vallace poslao je Darwinu iz Indonezije
jedan slavan esej. U njemu je objavio svoje
otkriće prirodne selekcije, koje se poklapalo s
Darwinovim. Zanimljiv je dio njegovog opisa
borbe za opstanak:
»Djelovanje tog principa (borbe za opsta­
nak) posve je slično djelovanju parnog stro­
ja koji bilježi i ispravlja sve nepravilnosti go­
tovo prije nego se primijete; i na sličan način
ne može nikakav neuravnotežen nedostatak u
životinjskom carstvu nikad postići neku zna­
čajnu veličinu, jer bi se on dao osjetiti već kod
samog prvog koraka, čineći daljnje postoja­
nje teškim, a izumiranje gotovo sigurnim«.
Parni stroj s regulatorom je jednostavno
kružni slijed uzročnih događaja, s jednom tak­
vom karikom negdje u tom lancu da što je vi­
še nečeg, to je manje nečeg drugog u krugu.
Što se šire otvore kugle regulatora, to se ma­
nje dodaje goriva. Ako se uzročni lanci s tom
općenitom karakteristikom snabdiju energi­
jom, rezultat će biti (aiko imate sreće i stvari
se uravnoteže) samoispravljački sistem.
Wallace je, u stvari, predložio prvi kibeme-
tički model.
Danas se kibem etika bavi mnogo složeni­
jim sistemima te općenite vrste; i znamo da go­
voreći o procesima civilizacije ili ocjenjujući
ljudsko ponašanje, ljudsku organizaciju ili bi­
lo koji biološki sistem imamo posla sa samo-
ispravljačkim sistemima. U osnovi ti sistemi
uvijek nešto konzerviraju. Kao što se u stroju
s regulatorom dodavanje goriva m ijenja da bi
se konzervirala — održala stalnom — brzina
zamašnjaka, tako se u takvim sistemima uvijek
događaju prom jene da bi se konzervirala isti­
nitost nekog deskriptivnog iskaza, neke kom­
ponente »status quo«-a. Wallace je vidio stvar
pravilno, i prirodna selekcija djeluje prvenstve­
no da održi vrstu nepromijenjenom; ali ona
na višim nivoima može djelovati tako da odr­
žava stalnom onu kompleksnu varijablu koju
nazivamo »preživljavanje«.
Dr Laing je u subotu iznio da ljudi ponekad
vrlo teško zapažaju ono što je očevidno. To je
zbog toga što su ljudi samoispravljački sistemi.
Oni su samoispravljački protiv poremećaja i
ako ono što je očevidno nije nešto što oni mo­
gu lako asimilirati bez unutrašnjeg poremeća­
ja, njihovi samoispravljački mehanizmi rade
da ga skrenu s glavne linije, da ga sakriju,
čak do te m jere da zatvore oči ako je potrebno
ili da isključe različite dijelove procesa per­
cepcije. Uznemiravajuća inform acija može se
optočiti kao biser tako da ona sama po sebi
49
 ne pravi neprilike; a to će se uraditi u skladu
sa shvaćanjem samog sistema o tome što bi
sve moglo da bude neprilika. I to — premisa
0 tome šta bi prouzrokovalo poremećaj —
nešto je što se uči i zatim ovjekovječuje ili
konzervira.
Na ovoj konferenciji, u osnovi, mi se bavi­
mo s ta tri ogromno kompleksna sistema ili
uređaja konzervativnih čvorova. Jedan je ljud­
ski individuum. Njegova fiziologija i neurolo­
gija konzerviraju tem peraturu tijela, kemiju
krvi, dužinu, veličinu i oblik organa pri raste-
njunju i embriologiju, kao i sve ostale karakte­
ristike tijela. To je sistem koji konzervira de-
kriptivne iskaze o ljudskom biću, tijelu ili du­
ši. Jer sve što je rečeno vrijedi i za psihologiju
pojedinca, gdje učenje konzervira mišljenja i
1 komponente »status quo«-a.
Drugo, mi se bavimo društvom u kojem
taj pojedinac živi — a to društvo je opet sis­
tem iste opće vrste.
I treće, bavimo se ekosistemom, prirodnom
biološkom okolinom tih ljudskih životinja.
Počnimo od prirodnih ekosistema oko čov­
jeka. Engleska hrastova šuma, ili tropska pra­
šuma, ili kakva pustinja, zajednica je bića. U
hrastovoj šumi živi zajedno možda 1000 vrsta,
možda više; u tropskoj prašumi možda deset
puta više.
Usudio bih se reći da vas je malo ovdje ko­
ji ste ikada vidjeli takav neporemećeni sistem;
nije ih još mnogo ostalo; većinom ih je pokva­
rio homo sapiens, koji je ili zatro neke vrste
ili uveo druge koje su postale korov i pošast,
50
ili je prom ijenio snabdijevanje vodom itd, itd.
Naravno, mi brzo uništavamo sve prirodne sis­
teme na svijetu, uravnotežene prirodne siste­
me. Mi ih jednostavno pretvaramo u neurav­
notežene — ali još uvijek prirodne.
Bilo kako bilo, ta bića i biljke žive zajedno
u kombinaciji takmičenja i uzajamne zavisno­
sti, i ta kombinacija je važna stvar koju tre­
ba razm otriti. Svaka vrsta ima jedan prvobitni
maltuzijanski kapacitet. Svaka vrsta koja, po­
tencijalno, ne proizvodi više mladih nego što
broji roditeljska generacija mora izumrijeti.
Ona je osuđena na propast. Za svaku vrstu i
za svaki takav sistem apsolutno je potrebno
da njihove komponente im aju potencijalan po­
zitivan prirast u krivulji stanovništva. Ali, ako
svaka vrsta ima potencijalan prirast, tada je
prava m ajstorija postići ravnotežu. U igru u-
Iaze sve vrste uzajamno djelujućih ravnoteža i
zavisnosti, i upravo ti procesi imaju onu kruž­
nu strukturu koju sam spomenuo.
Maltuzijanska krivulja je eksponencijalna.
To je krivulja porasta stanovništva i nije ne­
prikladno da se to nazove eksplozijom stanov­
ništva.
Vi možete žaliti što organizmi im aju tu
eksplozivnu karakteristiku, ali vi se tome mo­
žete i prilagoditi. Bića koja to ne učine — s
njima je svršeno.
S druge strane posve je jasno da će u jed­
nom uravnoteženom ekološkom sistemu čiji su
temelji takve prirode svako diranje u sistem
vjerovatno porem etiti ravnotežu. Tada će po­
četi da se pojavljuju eksponencijalne krivulje.
51
Neke biljke postat će korov, neka bića bit će
istrijebljena a sistem kao uravnoteženi sistem
vjerojatno će se raspasti u paramparčad.
Ono što je istina za vrste koje žive zajedno
u šumi vrijedi i za grupacije ili vrste ljudi u
društvu, koji su slično u jednoj nelagodnoj
ravnoteži zavisnosti i konkurencije. A ista isti­
na vrijedi i za vas unutra, gdje vlada nelagodno
fiziološko takmičenje i uzajamna zavisnost iz­
među organa, tkiva, ćelija i tako dalje. Bez tog
takmičenja i zavisnosti vas ne bi bilo, jer vi
ne možete biti bez bilo kojega od tih organa
ili dijelova koje se takmiče. Da bilo koji dio
nije imao ekspanzivnu karakteristiku, s njim
bi bilo svršeno, a i s vama bi bilo svršeno. Ta­
ko čak i u tijelu nosite opasnost. S neželjenim
poremećajem sistema pojavljuju se eksponen­
cijalne krivulje.
Isto vrijedi za društvo.
Mislim da morate prihvatiti da je svaka važ­
na fiziološka ili društvena promjena u izvjes­
nom stepenu kolebanje sistema u nekoj tački
duž eksponencijalne krivulje. Kolebanje može
da ne ide daleko, ili može da vodi u propast.
Ali u principu ako, recimo, poubijate drozdove
u nekoj šumi, izvjesne komponente ravnoteže
pomaći će se duž eksponencijalnih krivulja do
nove stanice.
Kod takvih kolebanja uvijek postoji opas­
nost — mogućnost da neka varijabla, npr. gu­
stoća stanovništva, dosegne takvu vrijednost
da daljnje kolebanje kontroliraju faktori koji
su inherentno pogubni. Ako, na primjer, stanov­
ništvo u krajnjoj liniji zavisi od raspoloživih
52
 zaliha hrane, preživjeli pojedinci bit će upola
izgladnjeli i zalihe hrane suviše istrošene, o-
bično u nepopravljivoj mjeri.
Sad da prijeđem o na pojedini organizam.
Taj entitet sličan je hrastovoj šumi, a uređaj
koji njim upravlja predstavlja cjelokupni duh,
koji je možda samo odraz cjelokupnog tijela.
Ali sistem je podijeljen na segmente na razli­
čite načine, tako da posljedice nečeg u vašem
prehrambenom životu, recimo, ne mijenjaju
potpuno vaš seksualni život, a stvari u vašem
seksualnom životu ne m ijenjaju posve vaš ki-
nestezijski život i tako dalje. Postoji u izvjesnoj
mjeri podjela na odjeljke, što je bez sumnje pot­
rebna štednja. Postoji podjela na odjeljke, ko­
ja je u mnogočemu misteriozna, ali je sigurno
od presudne važnosti za čovjekov život. Ja
mislim na »polu-propustan« spoj između svi­
jesti i preostalog dijela cjelokupnog duha. Iz­
vjesna ograničena količina informacija o to­
me šta se događa u tom većem dijelu duha či­
ni se da se prenosi na ono što bismo mogli naz­
vati ekranom svijesti. Ali ono što dolazi do
svijesti je probrano; to je sistematski (ne na­
sumce) izabrani uzrok preostalog dijela.
Naravno, cjelina duha ne može se objaviti
u jednom dijelu duha. To slijedi logički iz od­
nosa između dijela i cjeline. Televizijski ekran
ne daje vam cjelokupan sadržaj ili izvještaj o
događajima koji se zbivaju u cijelom televizij­
skom procesu; i to ne samo zbog toga što gle­
daoce takav izvještaj ne bi zanimao, već i zato
što bi izvještaj o nekom zasebnom dijelu cje­
lokupnog procesa zahtijevao zasebne mreže.
Ali radi izvještavanja o događajima u toj za­
53
sebnoj mreži zahtijevao bi se još dalji doda­
tak nove mreže i tako dalje. Svaki dodatni ko­
rak prema povećanoj svijesti odveo bi sistem
dalje od cjelokupne svijesti. Dodatak jednog
izvještaja o događajima u jednom danom di­
jelu stroja u stvari će smanjiti postotak ukup­
nih događaja o kojima se izvještava.
Mi se zbog toga moramo zadovoljiti vrlo o-
graničenom sviješću, i sad nastaje pitanje: Ka­
ko se vrši selekcija? Po kojim principima vaš
duh bira ono čega ćete »vi« biti svjesni? I, dok
se o tim principima ne zna mnogo, nešto se
zna, mada sami principi koji djeluju često ni­
su dostupni svijesti. Prije svega, velik dio ono­
ga što ulazi svjesno se kritički ispituje, ali
tek nakon što ga je već preradio posve nesvje­
stan proces percepcije. Osjetni događaji spaja­
ju se u slike i te slike su onda »svjesne«.
Ja, svjesni ja, vidim nesvjesno redigiranu
verziju malog postotka onog što djeluje na mo­
ju mrežnjaču. Mene u mojoj percepciji vode
ciljevi. Ja vidim tko sluša, tko ne sluša, tko
razumije, tko ne razumije, ili bar o tome dobi-
jam neku sliku, koja može biti i posve tačna.
Ja sam zainteresiran da dobijem tu sliku kad
govorim. Od važnosti je za moje ciljeve da me
vi čujete.
Sta se događa sa slikom jednog kibemetič-
kog sistema — neke hrastove šume ili nekog
organizma — ako se ta slika crta elektivno da
bi odgovorila samo na pitanja s ciljem?
Razmotrimo stanje medicine danas. Ona se
zove medicinska nauka. Događa se da liječnici
misle kako bi bilo lijepo da se oslobodimo
54
 dječje paralize, tifusa ili raka. Tako oni ulažu
novac za istraživanje i napore da bi se skoncen-
trirali na te »probleme«, ili ciljeve. Na izvjes­
noj tački d r Salk i drugi »riješe« problem dječ­
je paralize. Oni otkriju rastvor bacila koji mo­
žete dati djeci tako da ne dobiju polio. To je
rješenje problema dječje paralize. Na toj tački
oni prestaju ulagati velike količine napora i
novca u problem dječje paralize i prelaze na
problem raka, ili na nešto drugo.
Zbog toga medicina svršava kao cjelokupna
nauka, čija je struktura bitno struktura vreće
trikova. Unutar te nauke ima izvanredno malo
znanja o stvarim a o kojima ja govorim; to jest,
o tijelu kao sistemski, kibemetički organizira­
nom samoispravljačkom sistemu. Vrlo malo se
shvaćaju njegove unutrašnje međuzavisnosti.
Dogodilo se to da je cilj odlučio šta će doći
pod nadzor ili u svijest medicinske nauke.
Ako dopustite da cilj organizira ono što
dolazi pod vaš svjesni nadzor, dobit ćete vre­
ću trikova — neki od njih su vrlo vrijedni tri­
kovi. Izvanredno je dostignuće što su ti triko­
vi bili otkriveni; to nimalo ne osporavam. Ali
ipak mi ne znamo ni za dvije pare, doista, o
cjelokupnom povezanom sistemu. Cannon je
napisao knjigu Mudrost tijela, ali nitko nije na­
pisao knjigu o mudrosti medicinske nauke, jer
m udrost je upravo stvar koja joj nedostaje.
Pod m udrošću mislim znanje o većem uzajam­
no djelovanjem povezanom sistemu — sistemu
koji će, ako se poremeti, vjerojatno stvoriti
eksponencijalne krivulje promjene.
Svijest operira na isti način kao medicina
pri svom odabiranju uzoraka o događajima i
55
procesima u tijelu i o onom što se odigrava
u cjelokupnom duhu. Ona je organizirana s o-
bzirom na cilj. Ona je jedno spretno oruđe za
brzo postizanje onog što želite; ne da radite s
maksimumom mudrosti da biste živjeli, već da
slijedite najkraću logičku ili uzročnu stazu da
biste ispunili vašu trenutnu želju, koja može
biti večera, Beethovenova sonata ili seks. Prije
svega, ona može biti novac ili vlast.
Ali vi ćete možda reći: »Da, ali tako smo
živjeli milijun godina«. Svijest i cilj su karakte­
ristični za čovjeka već najmanje milijim godi­
na, a možda su oni s nama i mnogo duže. Ni­
sam spreman da kažem da psi i mačke nisu
svjesni, a još manje da pliskavice nisu svjesne.
Vi biste mogli reći: »Zašto da se brinemo
za to?«
Ono što me zabrinjava jest dodavanje mo­
deme tehnologije starom sistemu. Danas se
ciljevi svijesti ispunjavanju sve efikasnijom
mašinerijom, transportnim sistemima, avioni­
ma, oružjem, medicinom, pesticidima i tako
dalje. Svjestan cilj sada može da poremeti rav­
notežu tijela, društva i biološkog svijeta oko
nas. Prijeti patologija — gubitak ravnoteže.
Ja mislim da je velik dio onog što nas je
danas dovelo ovamo u osnovi u vezi s mislima
koje sam vam iznio. Na jednoj strani imamo
sistemsku prirodu pojedinog ljudskog bića,
sistemsku prirodu kulture u kojoj on živi, i sis­
temsku prirodu biološkog, ekološkog sistema
oko njega; a na drugoj strani čudnu iskrivlje­
nost u sistemskoj prirodi pojedinog čovjeka u­
56
 slijed čega je svijest, gotovo nužno, postala
slijepa za sistemsku prirodu samog čovjeka.
Usmjerena svijest izvlači iz cjelokupnog duha
sekvencije koje nem aju spiralnu strukturu ka­
rakterističnu za cijelu sistemsku strukturu.
Ako slijedite »zdravorazumske« diktate svijesti
vi postajete doista, pohlepni i nemudri — po­
novno upotrebljavam »mudrost« kao naziv za
posjedovanje i korišćenje znanja o cjelokup­
nom sistemskom biću.
Nedostatak sistemske m udrosti uvijek se
kažnjava. Možemo reći da su biološki sistemi
— pojedinac, kultura i ekologija — dijelom ži­
vi hranitelji svojih sastavnih ćelija ili organiza­
ma. Ali sistemi pri svem tom kažnjavaju sva­
ku vrstu koja je dovoljno nem udra da ratuje
sa svojom ekologijom. Nazovite sistemske sna­
ge »bogom« ako baš hoćete.
Dozvolite da vam ispričam jednu priču.
Bio jednom jedan vrt. Sadržavao je stotine
vrsta koje su — vjerojatno u subtropima —
živjele u plodnosti i ravnoteži s mnogo humu­
sa, i tako dalje. U tom vrtu bila su i dva an-
tropoida koji su bili inteligentniji od drugih
životinja.
Na jednom od drveta bio je plod, vrlo vi­
soko, do kojeg dva majm una nisu mogla do­
segnuti. Tako su oni počeli misliti. To je bila
pogreška. Oni su počeli misliti s ciljem.
Zatim je majm un mužjak, čije je ime bilo
Adam, otišao i donio jednu praznu kutiju, sta­
vio je pod drvo i stao na nju, ali još nije mo­
gao dosegnuti plod. Zato je uzeo još jednu ku­
tiju i stavio je na prvu. Tada se uspeo na ku­
tije i najzad dohvatio jabuku.
 Adam i Eva bili su gotovo pijani od uzbu­
đenja. Tako treba raditi. Načiniš plan, ABC, i
dobiješ D.
Oni počeše da se specijaliziraju u tome da
stvari rade na planiran način. U stvari, oni su
izbacili iz vrta shvaćanje svoje vlastite cjelo­
kupne sistemske prirode, kao i njegove cjelo­
kupne prirode.
Kad su iz vrta izbacili Boga, oni su stvarno
prišli radu na tom usmjerenom poslu i usko­
ro je obradiva zemlja nestala. Poslije toga
neke vrste postadoše »korov«, a neke životinje
»gamad«; i Adam uvidje da je vrtlarstvo mno­
go teži rad. Morao je svoj hljeb dobijati zno-
iem lica svoga, pa reče: »To je osvetoljubiv
bog. Nisam trebao da pojedem onu jabuku«.
Osim toga dogodila se jedna kvalitativna
promjena u odnosu između Adama i Eve na­
kon što su iz vrta izbacili Boga. Eva je počela
osjećati nerapoloženje prema seksu i repro­
dukciji. Kadgod bi se te prilično osnovne poja­
ve umiješale u njen sada svrsishodni način ži­
vota, ona bi se sjetila bogatijeg života koji je
protjeran iz vrta. Tako je Eva postala nezado­
voljna seksom i reprodukcijom, i kad je došlo
do porođaja, našla je da je taj proces vrlo bo­
lan. Rekla je da i to treba zahvaliti osvetolju­
bivoj prirodi Boga. Čak je čula glas koji joj je
rekao: »u mukama ćeš djecu rađati« i »žudnja
će te mužu tjerati a on će gospodariti nad to­
bom« .
Biblijska verzija ove priče, kojom sam se
iscrpno služio, ne objašnjava izvanrednu izo-
Dačenost vrijednosti, uslijed koje ženina spo­
58
 sobnost za ljubav izgleda kao prokletstvo koje
je na nju bacilo božanstvo.
Bilo kako bilo, Adam je nastavio da ide za
svojim ciljevima i najzad je pronašao sistem
slobodne inicijative. Evi nije bilo dugo vre­
mena dozvoljeno da sudjeluje u tome jer ie
bila žena. Ali ona se učlanila u jedan bridž-
-klub i tamo je našla oduška za svoju mržnju.
U idućoj generaciji ponovo su imali nepri­
lika s ljubavlju. Kainu, pronalazaču i novatoru
rekao je Bog neka »volja njegova (Abelova)
bude pod tobom i ti vladaj nad njim«. Tako
je on ubio Abela.
Parabola, naravno, nije činjenica o ljudskom
ponašanju. Ona je samo sredstvo objašnjava­
nja. Ali ja sam unio u nju jedan fenomen ko­
ji izgleda da je gotovo univerzalan kad čovjek
učini pogrešku da misli svrsishodno i zanema­
ri sistemsku prirodu svijeta s kojim mora da
ima posla. Taj fenomen psiholozi zovu »projek­
cija«. Čovjek je, konačno, postupio onako ka­
ko je mislio da traži zdrav razum i sad se na­
lazi u sosu. On zapravo ne zna šta ga je dove­
lo u nepriliku i osjeća da to što se dogodilo
nekako nije fer. On sebe još uvijek ne vidi kao
dio sistema u kome nastaje neprilika, i on ku­
di ili ostali dio sistema ili kudi sebe. U mojoj
paraboli Adam kombinira dvije vrste besmi­
slice: ideju »zgriješio sam« i ideju »Bog je
osvetoljubiv.«
Ako pogledate stvarne prilike u našem svi­
jetu gdje je sistemska priroda svijeta zanema­
rena u prilog cilja ili zdravog razuma, naći će­
te prilično sličnu reakciju. Predsjednik John­
son je, nema sumnje, posve svjestan da je u
59
 sosu, ne samo u Vijetnamu nego i u drugim
dijelovima nacionalnog i internacionalnog e-
kosistema; i ja sam siguran da se s mjesta na
kojem on sjedi čini da je on slijedio svoje ci­
ljeve prema zdravom razumu i da je za nepri­
like kriva ili zloća drugih ili njegov grijeh ili
neka kombinacija obojeg, već prema njegovom
temperamentu.
A strašno je u takvim situacijama da one
neizbježno skraćuju raspoloživo vrijeme za
svako planiranje. Prijeka nužda je već tu ili u-
pravo iza ugla; i zato se dugoročna mudrost
mora žrtvovati ekspeditivnosti, iako čak posto­
ji neka mutna svijest o tome da ekspeditiv-
nost neće nikad dati dugoročno rješenje.
Osim toga, kako se bavimo dijagnoziranjem
mašinerije našeg vlastitog društva, dodao bih
još jednu tačku: Naši političari — i oni na vla­
sti i oni koji protestiraju ili su gladni vlasti
— podjednako ne znaju baš ništa o stvarima
o kojima sam govorio. Možete pretražiti kon­
gresne izvještaje da biste pronašli govore koji
pokazuju razumijevanje da su problemi vlade
biološki problemi i naći ćete ih vrlo, vrlo ma­
lo koji prim jenjuju biološke spoznaje. Čudno­
vato!
Općenito, vladine odluke donose ljudi ko­
ji su u tim stvarima potpune neznalice. Kao
čuveni d r Skinner u knjizi The Way of All
Flesh oni »ujedinjuju mudrost goluba s nevi-
nošću zmije«.
Ali mi smo se ovdje sastali ne samo radi
dijagnoze nekih od svjetskih zala nego tako­
đer da promislimo o lijekovima. Ja sam već
60
 rekao to da se nikakav jednostavan lijek za
ono što sam nazvao rimsko-palestinskim pro­
blemom ne može dobiti davanjem podrške
Rimljanima protiv Palestinaca ili vice versa.
Problem je sistemski i rješenje mora sigurno
zavisiti od shvaćanja te činjenice.
Prvo, tu je poniznost, i ja je predlažem ne
kao moralni princip, nemio velikom broju lju­
di, već jednostavno kao jednu stavku naučne
filozofije. U periodu industrijske revolucije,
možda najvažnija nedaća bio je ogroman po­
rast naučne arogacije. Otkrili smo kako se pra­
ve lokomotive i drugi strojevi. Saznali smo ka­
ko se stavlja jedna kutija na drugu da bismo
došli do jabuke, i zapadni čovjek vidio je u
sebi autokrata s potpunom vlašću nad svemi­
rom koji je napravljen od fizike i kemije. I
biološke fenomene trebalo je na kraju kon­
trolirati slično kao procese u oglednoj epru­
veti. Evolucija je bila historija kako su orga­
nizmi naučili više trikova za upravljanje oko­
linom; a čovjek ima bolje trikove nego bilo
koje drugo biće.
Ali ta arogantna naučna filozofija sada je
zastarjela i njeno mjesto zauzelo je otkriće da
je čovjek samo dio većih sistema i da dio ne
može nikad upravljati cjelinom.
Goebbels može misliti da može upravljati ja­
vnim mišljenjem u Njemačkoj pomoću ogrom­
nog sistema komunikacija, a i naši vlastiti lju­
di javnih komunikacija možda su žrtve slič­
nih samoobmana. Ali u stvari tobožnji uprav­
ljač m ora uvijek imati svoje špijune da mu ka­
žu šta ljudi govore o njegovoj propagandi.
Zbog toga je on u položaju da reagira na ono
61
 što kažu. Zbog toga on ne može vršiti jedno
stavno linearno upravljanje. Mi ne živimo u
takvom svemiru u kojem je moguće jednostav­
no linearno upravljanje. Život nije takav.
Slično, na polju psihijatrije, porodica je ki-
bemetički sistem one vrste o kojoj rasprav­
ljam, pa obično kad se dogodi sistemska pa­
tologija, članovi krive jedan drugog, ili pone­
kad sami sebe. Ali istina je da su obje te al­
ternative u osnovi arogantne. I jedna i druga
alternativa pretpostavlja da individualno ljud­
sko biće ima cjelokupnu vlast nad sistemom
čiji je on ili ona dio.
Čak i unutar individualnih ljudskih bića u-
pravljanje je ograničeno. Mi možemo u izvjes­
noj mjeri zapeti da naučimo čak i takve ap­
straktne karakteristike kao arogantnost ili po­
niznost, ali mi nismo nipošto gospodari na­
ših duša.
Moguće je, međutim, da lijek za nedaće od
svjesnog cilja leži u pojedincu. Postoji ono što
je Freud nazvao kraljevskim putem do nes­
vjesnog. On je ciljao na san, ali ja mislim da
bismo trebali združiti snove i umjetničko stva­
ralaštvo, kao i doživljavanje umjetnosti i po­
ezije i slično. A ja bih im dodao i ono najbolje
u religiji. Sve su to aktivnosti u koje je uklju­
čen čitav individuum. Umjetnik može imati
svjestan cilj da proda svoju sliku, čak možda
i svjesnu nam jeru da je napravi. Ali praveći je
on nužno mora oslabiti tu arogantnost u prilog
stvaralačkog doživljaja u kojem njegov svjes­
ni duh igra samo malu ulogu.
62
 Mogli bismo reći da u kreativnoj um jetno­
sti čovjek mora da doživi sam sebe — svoje
totalno ja — kao kakav kibernetički model.
K arakteristično je za šezdesete godine da
velik broj ljudi očekuje od psihedeličkih dro­
ga neku m udrost ili neko proširenje svijesti, i
ja mislim da taj simptom naše epohe vjeroja­
tno nastaje /kao pokušaj da kompenziramo na­
šu pretjeranu usm jerenost na ciljeve. Ali ja ni­
sam siguran da se m udrost može postići na taj
način. Ono što je potrebno nije jednostavno
relaksacija svijesti da bi nesvjesni materijal
mogao šiknuti van. Time bi samo jedan djelo­
mičan aspekt subjekta bio zamijenjen drugim.
Mislim da je potrebna sinteza oba aspekta a
to je teže.
Moje vlastito malo iskustvo sa LSD droga­
ma navelo me je da povjerujem da je Prospe-
ro pogriješio kad je rekao: »Mi smo građa od
koje se prave snovi«. Činilo mi se da je čisti
san, kao i čisti cilj, prilično trivijalan. To nije
građa od koje smo mi načinjeni, već su to sa­
mo komadići i djelići te građe. Naši svjesni ci­
ljevi također su samo komadići i djelići.
Sistemski pogled je opet nešto drugo.

63
stokely carmichael

crna vlast
 Imali smo nam jeru da spremimo pisani go­
vor za ovaj kongres i počeli sm o ga priprem ati
3 sedmice prije puta, ali vlada SAD mislila je
da će, budući da gladujem, biti bolje da se ona
pobrine da dobijem nekoliko obroka svaki dan,
pa me je povjerila svom zatvorskom sistemu i
ja sam izgubio sve bilješke. Tako sam pokušao
da sastavim drugi.
Kako sam na kongresu od subote, vrlo sam
zbunjen, jer nisam ni psiholog ni psihijatar. Ja
sam politički aktivist i ne bavim se individu­
umom. Kad ljudi govore o individuumu, pomi­
slim evo žace. Ono o čemu govorimo danas mi
u SAD, a mislim i u čitavom Trećem svijetu,
jest sistem m eđunarodne bijele supremacije
povezane s m eđunarodnim kapitalizmom. A mi
smo riješeni da razbijemo taj sistem. I ljudi
koji sebe sm atraju dijelom tog sistema bit će
raznijeti zajedno s njim — ili ćemo biti raz-
nijeti mi.
Tako se ja neću skoncentrirati na indivi­
duum, o njemu čak uopće neću govoriti. Ja
želim da govorim o sistemu. Htio bih navesti
nekoliko citata da potkrijepim svoje mišljenje
kad je riječ o sistemu, a prvi potječe od jednog
od mojih svetaca zaštitnika: Frantza Fanona.
Njegov citat glasi: »Freud je insistirao da se
psihoanalizom uzme u obzir individualni fak­
67
tor. Vidjet će se da otuđenje crnog čovjeka ni­
je individualno pitanje. To je pitanje socijalne
dijagnostike. Crnački problem ne svodi se na
problem da crni ljudi žive među bijelim ljudi­
ma, već naprotiv na problem da crne ljude eks­
ploatira, porobljava, prezire kolonijalno, kapi­
talističko društvo koje je samo slučajno bijelo.«
Ali kako je ono slučajno bijelo, mi govorimo
upravo o njemu — bijelom zapadnom dru­
štvu.
Drugi razlog da ne govorim o individuumu
jest taj što osjećam kako uvijek kad se posta­
ve pitanja o rasnim problemima bijelom za­
padnom društvu, svaki bijeli čovjek kaže: »Ta
nemojte kriviti mene, ja sam samo jedan i ja
doista ne osjećam tako. U stvari ja nemam
ništa protiv vas, ja vas smatram jednakim. Vi
ste jednako dobri kao i ja — gotovo.« I da
bismo to prečistili i objasnili ja bih htio u-
pozoriti na razliku između individualnog rasiz­
ma i institucionalnog rasizma.
Važno je u ovoj diskusiji o rasizmu napra­
viti razliku između dva tipa: individualnog
1 institucionalnog rasizma. Prvi tip sastoji
se od očitih čina pojedinaca, koji obično
imaju za neposredan rezultat smrt žrtava ili
traumatsko i nasilno razaranje imovine. Taj tip
može se snimiti TV kamerama i često se može
prom atrati u toku izvršenja.
Drugi tip manje je očit, mnogo suptilniji;
teže se da identificirati kao izvršenje čina od
strane određenih pojedinaca, ali nije ništa ma­
nje poguban za ljudski život. Drugi tip je više
skupna operacija vladajućih i poštovanih sna­
68
ga u društvu, i ta'ko ne nailazi na osudu na
koju nailazi prvi tip.
Da vam dam jedan prim jer prvog tipa: Kad
neidentificirani bijeli teroristi bace bombe u
crnu crkvu i ubiju petero crne djece, to je čin
individualnog rasizma, koji nailazi na osudu
u većem dijelu svijeta. Ali ako u tom istom
gradu Birminghamu u Alabami um re ne 5 već
500 crne djece svaike godine zbog nedostatka
odgovarajuće L:hrane, sm ještaja i medicinske
njege, a daljnje hiljade budu uništene i osaka­
ćene fizički, emocionalno i intelektualno zbog
uvjeta sirom aštva i diskriminacije u ornoj za­
jednici, to je funkcija institucionalnog rasiz­
ma. Ako se jedna crna porodica useli u kuću
u bijelom susjedstvu i bude napadnuta kame­
njem, popaljena ili istjerana, to je očiti
akt individualnog rasizma i mnogi ljudi to osu­
đuju, bar na riječima. Ali institucionalni rasi­
zam zatvorio je crne ljude u trošne straćare, u
»stanove« gdje oni m oraju živjeti iz dana u dan
izloženi pljački eksploatatorskih vlasnika sla-
mova, trgovaca, zelenaša i restriktivnih mjera
agenata za promet nekretnina. Sad govorim o
SAD, ali mislim da možete primijeniti ponešto
od toga i na London. Ali društvo se ili pravi da
ne zna za institucionalni rasizam ili je nespo­
sobno da učini išta značajno protiv institucio­
nalnog rasizma. A otpor da se učini bilo šta
smisaono u vezi s institucionalnim rasizmom
potječe od činjenice da zapadno društvo uživa
svoj luksuz od institucionalnog rasizma, pa kad
bi okončalo institucionalni rasizam, ono bi u
stvari razorilo samo sebe.
69
 Dobro, dakle, sada bih htio govoriti o demi-
stificiranju ljudskih bića, a ja govorim o Tre­
ćem svijetu, ne govorim o bijelom zapadu. Mi­
slim da Treći svijet čine ljudi za koje su bar u
SAD, zainteresirani crni ljudi. Bijeli zapad bio
je sposoban da se vrlo dobro pobrine za sebe.
Ja želim govoriti, dakle, vrlo određeno o ne­
kim stvarima u tom sklopu.
Prvo je važnost definicija. Drugo: mi želi­
mo govoriti o kulturnom integritetu nasuprot
kulturnom ugnjetavanju. I zatim, mi želimo go­
voriti o SAD, napose o gradovima i pobunama
(a ne o »neredima«, kako ih zove bijela štam­
pa) koje se događaju u SAD, što će dovesti
do gerilskog rata. I mi želimo govoriti o nasi­
lju jer je zapad uvijek uznemiren nasiljem ako
ga upotrijebi crni čovjek. Naravno.
Htio bih početi s definicijama i navest ću
citat iz jedne od svojih omiljenih knjiga Alice
in Wonderland od Lewisa Carrola. U knjizi Ja-
jan-baša i Alisa diskutiraju o pitanju definici­
ja. Diskusija teče ovako:
»Kad ja upotrijebim neku riječ«, reče Ja-
jan-baša prilično ljuto »tada ona znači samo
ono što sam ja odlučio da znači. Ni više ni ma­
nje!«
»Pitanje je«, reče Alisa, »da li ti možeš uči­
niti to da riječi znače tako mnogo raznih stva­
ri«.
»Pitanje je«, reče Jajan-baša, »tko je gos­
podar. To je sve.«
Mislim da Lewis Carrol ima pravo. Oni ko­
ji mogu definirati — gospodari su. A bijelo
zapadno društvo bilo je sposobno da definira
70
 i zato je ono gospodar. I mi bismo htjeli da
iznesemo još mnogo tih prim jera, jer ja mi­
slim da bijeli omladinac moje generacije na za­
padu danas ne razumije svoj vlastiti podsvjes­
ni rasizam, jer on prihvaća spise zapada, koji
su razorili, iskrivili i lažno prikazali historiju,
tako da on polazi od osnovne pretpostavke su­
periornosti koje čak nije ni svjestan.
Frederik Douglas, veliki crni vođa iz 1800-
-ih godina rekao je da rob tada i samo tada
traži svoju slobodu kad prestane da sluša gos­
podara. Camus je rekao istu stvar 100 godina
kasnije na prvoj strani svog Pobunjenog čov-
jeka ( V homme revolte), kad je rekao da rob
tek tada i samo tada kad prestane prihvaćati
definicije koje mu nameće njegov gospodar po­
činje pokretati i stvarati svoj vlastiti život. To
je vrlo važno, jer ono što ljudi Trećeg svijeta
m oraju učiniti danas jest to da prestanu pri­
hvaćati definicije koje im nameće zapad. Da
dademo nekoliko primjera.
Prvi je što vam knjige o historiji kažu da
se ništa ne događa sve dok se ne pojavi bijeli
čovjek. Ako upitate bilo kog bijelca tko je ot­
krio Ameriku, on će reći »Kristof Kolumbo«.
A ako ga upitate tko je otkrio Kinu, on će reći
»Marko Polo«. I kao što su mi rekli u Zapad­
noj Indiji, ja nisam bio otkriven dok Siru Wal-
teru Raleighu nije zatrebao lak od smole za nje­
gov brod, jer tada je on došao, našao me i re­
kao »Hop, otkrio sam te«. I moja historija je
počela.
Ali ispitajm o rasizam u toj izreci. Ispitaj­
mo ga vrlo pažljivo. Kolumbo nije otkrio A-
meriku. Kolumbo je možda prvi bijelac za ko­
71
 ga je zabilježeno da je kročio nogom na ame­
ričko tlo. To je sve. Tamo je bilo ljudi prije
Kolumba. Na žalost ti ljudi nisu bili b ije li_
na žalost za bijelce sa zapada, na radost za nas,
oni nisu bili bijeli. Ali sad dolazi ovo: to bije­
lo zapadno društvo nikad ne priznaje postoja­
nje ne-bijelih ljudi, ni svjesno ni podsvjesno.
Tako da širom čitavog svijeta narodi Trećeg
svijeta nisu uradili ništa dok nije naišao ka­
kav bijelac — i Kina ne postoji zbog toga što
Mao neće da pusti bijele ljude unutra. Narav­
no. Uskoro će i Hong Kong biti nepostojeći,
jer će ih i otud izbaciti.
Tako je situacija u kojoj se nalazite ta da
je historija napisana — ali da je doista jako
iskrivljena. Jedna od najvećih laži, mislim, ko­
ju je zapadno društvo moglo reći jest ta što se
ono nazvalo zapadnom civilizacijom. I sad
kroz svu historiju mi izučavamo zapadnu ci­
vilizaciju, a to znači da je sve drugo bilo neci­
vilizirano. I bijela djeca koja to danas čitaju
nikad ne uviđaju da im se kaže da su oni viši
od svakog drugog jer su oni stvorili civiliza­
ciju. U najboljem slučaju, to je pogrešno, u
najgorem, i tačnije, to je prokleta laž. Da. Za­
padna civilizacija je bila sve samo ne civilizi­
rana. U stvari, ona je bila najbacrbanskija. Ka­
žu nam da zapadna civilizacija počinje s Grci­
ma, a njihov predstavnik je Aleksandar Veliki.
Jedina stvar koje se mogu sjetiti o Aleksan­
dru Velikom jest da je on u dobi od 26 godina
plakao jer nije bilo više nijednog naroda da
ga ubija, uništava i pljačka. I to je predstav­
nik zapadne civilizacije. A ako vam lo nije do­
sta, možete uvijek posegnuti za Rimskim Car­
72
 stvom. Njihova omiljena zabava bila je da pro­
m atraju kako ljudi ubijaju jedan drugog ili ka­
ko lavovi jedu ljude. Oni su bili civilizirani na­
rod. Činjenica je da je njihova civilizacija, ka­
ko su je oni nazivali, potjecala od činjenice da
su oni tlačili druge narode. I da im je tlačenje
drugih ljudi dozvoljavalo izvjestan luksuz, na
račun tih drugih ljudi. To se tumačilo kao »ci­
vilizacija« na zapadu, i to je upravo ono što je
ona radila. Jedina je razlika poslije Rimskog
Carstva, kad je Britanska Im perija — u kojoj
sunce nije nikad zalazilo, ali danas zalazi, po­
nekad se čak i ne rađa — počela da eksploa­
tira nebijele ljude, bila u tome da je boja sada
postala jedina odlučujuća za izbor ljudi koje
će eksploatirati.
To je vrlo važno, jer ako produžimo moći
ćete vidjeti jedan od najboljih prim jera koje
možete vidjeti danas. Budući da ste bili u sta­
nju da lažete o nazivima, vi ste bili u stanju
da nazovete čovjeka kao što je Cecil Rhodes
filantropom, dok je on u stvari bio ubojica,
silovatelj, pljačkaš. Ali vi zovete Cecila Rhode-
sa filantropom jer nam je on, nakon što nam
je pokrao naše dijam ante i naše zlato, dao ne­
koliko mrvica da možemo ići u školu i posta­
ti slični vama. I to je nazvano filantropijom.
Ali mi dajemo nova imena: zemlja se više ne
zove Rodezija, već Zimbabwe, to je njeno pra­
vo ime. A Cecil Rhodes nije više filantrop, za
njega se zna da je lopov — možete zadržati va­
še Rhodesove stipendije, nama ne treba novac
koji potječe od znoja našeg naroda.
Prijeđimo sada na današnje doba. Ja sam
uvijek zaprepašćen kad mi kakav bijelac kaže
73
 da se »opaža napredak«. Ja ga uvijek pitam:
»Napredak za koga? I od koga?« Napredak za
bijele ljude možda je učinjen, jer bih rekao
da su od II svjetskog rata na ovamo oni nau­
čili ponešto o tome kako izlaziti na kraj o obo­
jenim ljudima. Ali ja ne mislim da je bilo na­
pretka za orne ljude, nije bilo napretka za o-
bojene ljude širom Trećeg svijeta. I napredak
nam neće mjeriti bijeli ljudi. Mi ćemo vam mo­
rati reći kad je učinjen napredak. Vi nam ne
možete reći kad se opaža napredak, jer napre­
dak za nas znači skinuti vas s vrata, i to je
jedini napredak koji mi možemo shvatiti.
A sad bih htio da govorim o kulturnom in­
tegritetu nasuprot kulturnom ugnjetavanju, jer
to proizlazi iz definicija. Bijeli zapad osjećao
je nekako da je on bolji od svakog drugog —
sjećam se kad sam kao mlad čovjek bio u Za­
padnoj Indiji da sam morao čitati Rudyarda
Kiplinga The White Man's Burden. Ja sam mi­
slio da je najbolje što bi bijeli čovjek mogao
učiniti za mene da me ostavi na miru, ali Ru-
dyard Kipling rekao im je da dođu i da me
spasu jer sam ja napola divljak, napola dije­
te. To je bilo vrlo lijepo od njega. U stvari se
dogodilo to da je Zapad upotrebljavao silu da
nametne svoju kulturu Trećem svijetu ma gdje
on bio. Ako je nekoliko naseljenika napustilo
Englesku da bi otišlo u Zimbabwe, nije bilo ni­
kakvog razloga da oni toj zemlji dadu ime po
sebi, Rodezija, i zatim da sile svakog da go­
vori njihov jezik, engleski. Da su oni imali po­
štovanja prema kulturi drugih ljudi, oni bi bi­
li govorili jezik ljudi i usvojili njihovu reli­
giju. Ali ono šta se u stvari dogodilo, događa­
74
lo se zato što je Zapad bio tako moćan — to je
riječ o kojoj nitko ne želi govoriti, moć. Jedi­
no moć je prisilila ljude da pognu glavu pred
Zapadom, razumijete li. Oni se nisu pokorili
zato što su voljeli Isusa ili bijele ljude. Ne,
Machiavelli je rekao davno prije da »ljudi slu­
šaju gospodare zbog jednog od dva razloga:
ili ih vole, ili ih se boje«. Često se pitam vje­
ruje li Zapad da ih Treći svijet stvarno voli i
da im se zbog toga pokorava. Ali je jasno da
ih se on bojao. Zapad je sa svojim puškama i
svojom vlasti i svojom moći došao u Afriku,
Aziju, Latinsku Ameriku i SAD i opljačkao ih.
A dok su ih pljačkali, oni su upotrebljavali kra­
sne izraze. Oni su rekli Indijancima: »Mi vas
civiliziramo, mi pripitom ljujemo zapad. A ako
nećete da budete civilizirani mi ćemo vas ubi­
ti.« Tako su oni počinili genocid, ukrali zemlju,
zatvorili Indijance u rezervate i rekli da su ci­
vilizirali zemlju.
Nisu bili zadovoljni time. Otišli su u Afriku,
ukrali Afrikance i doveli ih u SAD; a tamo su
nas dovodili da bi nas »civilizirali«, jer mi smo
kanibali i jedemo jedan drugoga i oni će nam
dati bolji život, što, naravno, znači ropstvo.
Sada želim povući jednu jasnu distinkciju,
prije nego krenem dalje, u pogledu kulturnog
integriteta. U zemljama zapada postojala je
demokracija za bijele, b ar neki oblik demokra­
cije. Ali ta demokracija postojala je na račun
ne-bijelih ljudi. Dok je Britanija zaista uživala
u svojim dokumentima i svojim parlam entar­
nim glupostima o ustavnosti, ona je poroblja-
vala čitavu Afriku. Isto vrijedi za Francusku i
75
De Gaulle još uvijek porobljava Somaliju, htio
bih da ga obavijestim, a ista stvar, naravno,
vrijedi danas za SAD.
Bijeli ljudi su, znate, vrlo smiješni. De Gaul­
le je izišao iz Vijetnama prije nekoliko godi­
na, a sad je postao vrlo širokogrudan. Ali još
je uvijek u Somaliji.
Tako je Zapad bio u stanju da nametne svo­
ju kulturu i govorio je svakom »mi smo bolji,
mi smo civilizirani«. I zbog njegove snage sve
ne-bijele zemlje počele su da imitiraju Evro­
pu i da im itiraju njene putove i da je pokušaju
kopirati jer nitko nije želio da bude necivili­
ziran. Naši preci su vidjeli da su oni znali šta
je civilizacija mnogo prije nego što su Evrop­
ljani izašli iz svojih špilja, i da su oni trebali
da se drže svog načina života. Da su to uradili
možda mi ne bismo bili u stanju u kome smo
danas.
Tako su svi drugi ne-zapadni narodi bili li­
šeni vlastite kulture. Oni su bili prisiljeni da
prihvate kulturu koja im ne pripada. I takva
je zbrka u glavama obojenih ljudi širom svije­
ta da danas u nekim sektorima Viic*nama, a
naravno i u Japanu, žene koje imaju kose oči
skraćuju svoje oči da bi mogle dobiti okrugle
oči i izgledati kao žene sa Zapada. Ne treba ni
reći šta su omi ljudi uradili sa svojom kosom,
osobito žene: one su stavljale vruće češljeve u
svoju kosu, da bi je izravnale, pokušavajući da
izgledaju kao bijele žene, jer je Zapad defini­
rao ljepotu onako kakva je bila njihova — bi­
jela žena, za koju se pretpostavljalo da je tabu.
I tako je ne-bijeli svijet počeo kopirati i
imitirati, počeo je raditi sve kao Zapad. Mislim
76
da je ono što se danas događa u svijetu bitka
za kulturni integritet. Svaka grupa ljudi želi da
sačuva svoj vlastiti integritet i kaže: »Do đavo­
la sa Zapadom i njegovom kulturom. Neka je
zadrže za se. Mi hoćemo našu.« Ja ne želim da
govorim za Crvenu gardu, ali pretpostavljam
da je ono što se danas događa u svijetu bitka,
i bitka treba da se vodi. Ja znam da je u SAD
jedna od bitki koju vodimo bitka za naš vla­
stiti kulturni integritet. Mi želimo da upozna­
mo doprinose koje su dali ne-bijeli ljudi svije­
ta. Zaoanjuje, ako malo više čitate, kako otkri­
vate da su oni učinili većinu onog što bijeli
liudi tvrde da su uradili oni. Bijelci su samo is­
krivili historiju. Pitagora vam nije dao geome­
triju, već su vam je dali Egipćani.
Ja imam nešto protiv Engleske, doista i-
mam. Jer kad sam bio mlad morao sam čitati
sve te gluposti kako je Engleska dobra prema
Trinidadu, dok nas je ona pljačkala lijevo i de­
sno. I sve što sam obično čitao o Londonu kad
kam bio mali bila je ljepota Londona i kako
svatko živi miroljubivo, i kako je lijep život —
na moj račun. I ja sam običavao reći: »Svaka­
ko bih volio da odem u London i da ga popa­
lim do temelja«. Ali to je nasilje!
Neprilika je sa Zapadom što on osjeća da
ima pravo da svakom dade njegovu nezavis­
nost. To je totalno apsurdno. Vi ne možete ni­
kad dati nekom njegovu nezavisnost. Svi ljudi
su rođeni slobodni. Njih su porobili drugi lju­
di. Tako je jedini čin što ga ljudi koji su ih po­
robi javali mogu učiniti ne da im dadu njihovu
nezavisnost, već da ih prestanu ugnjetavati. To
je vrlo važna razlika, a ja ne vjerujem da lju­
77
di uvijek prave tu distinkciju. Ja se čudim kad
otvorim novine i pročitam da je »Engleska da­
nas odlučila da da nezavisnost Zapadnoj In­
diji«. Tko je, do đavola, Engleska da mi daje
moju nezavisnost? Sve što oni mogu da učine
jest da me prestanu ugnjetavati, da se skinu s
mojih leđa. Ali to zvuči mnogo ljepše kad kažu:
»Mi vam dajemo vašu nezavisnost. Sad ste za
to spremni.« Umjesto da priznaju sami sebi:
»Mi ćemo vas prestati ugnjetavati, jer smo po­
stali nešto malo civiliziraniji; ili zato što vi to
činite neugodnim za nas i mi više nismo u mo­
gućnosti da vas ugnjetavamo po cijeni koju
tražite da vam platimo.« Ovo je tačnije. Ali ne
može se očekivati da ćete osuditi sami sebe.
Tako vi ne možete nikom dati nezavisnost,
oni je prosto uzimaju. I to je ono što će bije­
la Amerika uskoro naučiti. Oni nam ne mogu
dati ništa. Nijedan bijeli liberal ne može mi
dati ništa. Jedina stvar koju jedan bijeli libe­
ral može učiniti za mene jest to da pomogne
civilizirati druge bijelce, zato što je njima po­
trebno da se civiliziraju.
A sada da prijeđemo na SAD — jer znam
da su svima na misli pobune i gerilski rat koji
se vodi unutar SAD — htio bih samo pročitati
neke od bilješki koje sam nabacio da biste mo­
žda dobili jasniju sliku jer ne živite u SAD.
Ipak, ne mislim da vi stvarno trebate toliko
mnogo jasniju sliku, jer Engleska ne zaostaje
mnogo.
Procjenjuje se da će u idućih pet do deset
godina dvije trećine od 20,000.000 crnih ljudi,
koliko ih ima u SAD, živjeti u getima, u srcu
gradova. Nama će se pridružiti stotine hiljada
78
 Portorikanaca, meksičkih Amerikanaca i ame­
ričkih Indijanaca. Američki grad bit će, uglav­
nom, naseljen ljudima iz Trećeg svijeta, dok će
bijela srednja klasa bježati u predgrađe. Me­
đutim, crni ljudi niti kontroliraju niti posje­
duju bogatstvo — mi ne kontroliram o ni zem­
lju, ni kuće, ni dućane. Sve to posjeduju bi­
jeli koji žive izvan zajednice. To su prave
pravcate kolonije u tom smislu da tu živi jef­
tina radna snaga koju eksploatiraju oni što
žive izvan gradova. Bijela vlast pravi zakone i
provodi ih s puškam a i batinam a u rukam a bi­
jelih rasističkih policajaca i njihovih crnih pla­
ćenika. Ne čini se da su ljudi u čijim je rukama
vlast i bogatstvo SAD ikad sjeli i projektirali
te crne enklave, i formalno artikulirali uvjete
njihovog kolonijalnog i podređenog statusa,
kao što je to učinila, na prim jer, apartheidska
vlada Južne Afrike, koju potpomažu Velika Bri­
tanija, SAD i Francuska. Ipak kad čovjek obi­
lazi SAD, ne može prim ijetiti nikakvu razliku
između jednog geta i drugog. Izgleda kao da
je svaki geto isti. Podsjećam vas da SAD ima­
ju, unutar svojih kontinentalnih granica, 48 dr­
žava, i da svaka od tih država ima geta u svim
svojim velikim gradovima. Kad čovjek putuje
od grada do grada, izgleda mu kao da je neka
rasistička planska jedinica učinila upravo ovo:
svaki geto projektirala je prem a istom gene­
ralnom pismu. I stvarno, da je geto bio formal­
no i nam jerno planiran, um jesto što je izrastao
spontano i neizbježno iz rasističkog funkcio­
niranja različitih institucija koje se isprepleću
da bi činile društvo, to bi bilo nekako manje je­
zivo. Stanje bi bilo m anje strašno, je r ako bi
79
ta geta bila rezultat plana i zavjere, čovjek bi
mogao razumjeti njihovu sličnost kao umjet­
no i svjesno nametnutu, a ne kao rezultat i-
ientičnih šablona bijelog rasizma koje se po­
navljaju u gradovima udaljenim kao Boston i
Watts — to jest 3,000 milja.
Zaključujemo da kapitalistički sistem auto­
matski sadrži u sebi rasizam, bilo planski ili
ne. Kapitalizam i rasizam čini se da idu ruku
pod ruku. Borba za Crnu Vlast u SAD, a si­
gurno i u svijetu, borba je za oslobođenje tih
kolonija od vanjske dominacije. Ali mi ne tra­
žimo naprosto da se stvore zajednice gdje bi, u-
mjesto bijelih upravljača, crni upravljači kon­
trolirali živote crnih masa, i gdje bi crni novac
išao u malo crnih džepova. Mi želimo vidjeti
da crni novac ide u džep naših zajednica. Dru­
štvo koje težimo da izgradimo među crnim lju­
dima nije ugnjetačko kapitalističko društvo.
Kapitalizam, po samoj svojoj prirodi, ne može
stvoriti strukture slobodne od eksploatacije.
Može se postaviti pitanje kako se odnosi
borba za oslobođenje tih unutrašnjih kolonija
prema borbi protiv imperijalizma u čitavom
svijetu? Mi realistički ocjenjujemo koliko nas
ima i znamo da crni ljudi ne mogu vojnički za­
uzeti čitavu zemlju. U visoko industrijalizira­
noj naciji borba je drugačija. Srce proizvod­
nje i srce trgovine nalazi se u gradovima. Mi
smo u gradovima. Mi možemo postati, i posta­
jemo, razorna snaga za tok usluga, dobra i ka­
pitala. Dok mi razbijamo iznutra i ciljamo u
oko hobotnice, mi se nadamo da će naša bra­
ća razbijati izvana da bi pokidali pipke SAD.
8J
 To je vrlo važno, jer Newark, New Jersey,
m jesta su gdje Engelhart ima svoj kapital — i
posljednjih pet dana on nije uopće mogao da
radi. Dobar potez za Afrikance. Vi znate tko je
Engelhart. Ako ne znate — a ipak ne znate —
trebali biste čitati o Južnoj Africi, on kontro­
lira njen veći dio, zajedno s Rockefellerom, li­
beralom iz SAD.
Ponekad se kaže da afričko-američki po­
kret u SAD ne razumije pravu prirodu borbe u
svijetu danas; da je pokret drogiran samo u
borbi protiv rasne diskriminacije, i samo s o-
ružjem nenasilja. Tako je to bilo. Kao što zna­
te, pokret za crnu vlast koji je započeo SNCC*
odvojio se od pokreta za integraciju. To se do­
godilo ne samo zbog toga što su ciljevi pokreta
za integraciju bili ciljevi srednje klase — kao
mogućnosti nam ještanja za one koji su na
univerzitetima diplomirali, jednake javne mo­
gućnosti — i ne samo zbog toga što je ame­
rički pojam o integraciji bio baziran na pret­
postavci da nema ničega vrijednog u crnoj za­
jednici i da će malo vrijednog ikad doći od cr­
ne zajednice — i to je vrlo važno zato što za­
pad ne razumije svoj vlastiti rasizam kad go­
vori o integraciji. Kad govore o integraciji oni
govore o prihvaćanju crnih ljudi — nije li to
smiješno? Ja moram reći da li ja želim ili ne
želim da prihvatim njih, a oni nisu nikad volj­
ni da govore o tome, jer znaju da će zasluženo
biti odbijeni. Tako da je integraoija posve ap­
surdna osim ako se može govoriti o njoj na

* Student N on-violent Coordinating Committee (Stu

dentski nenasilni koordinacioni odbor).
81
 dvosmjernoj pruzi gdje crni ljudi sjede i odlu­
čuju o integraciji. To znači, ako stvarno želite
govoriti o integraciji, vi ne govorite o crnim
ljudima koji se sele u bijele četvrti, već govo­
rite o bijelima koji se sele u crne četvrti.
Zbog orijentacije integracionog pokreta na
srednju klasu i zbog njegovog podsvjesnog ra­
sizma i zbog njegovog ne-nasilnog stava po­
kret nije nikad bio u stanju da uključi crni
proletarijat. On nikad nije mogao da privuče
i zadrži mlade borce koji su jasno razumjeli
divljaštvo bijele Amerike i koji su spremni da
joj se suprotstave oružanim otporom. Ti mla­
di ljudi puni su mržnje o kojoj govori Che Gue­
vara kad kaže:
»Mržnja je jedan element borbe, nemilosr­
dna mržnja prema neprijatelju koja nas goni
preko i iznad prirodnih ograničenja čovjeka i
pretvara nas u sposobne, žestoke, odabrane i
hladne strojeve za ubijanje.«
Pokret Crna Vlast je katalizator za prikup­
ljanje tih mladih boraca. Pravi revolucionarni
proletarijat, spreman da se bori svim potreb­
nim sredstvima za oslobođenje našeg naroda.
Pokret Crna Vlast u SAD razgolićuje opseg
rasizma i eksploatacije koji prožimaju sve in­
stitucije u zemlji. On nailazi na vrlo velik oda­
ziv kod mladih crnih studenata na univerzite­
tima širom SAD. Te studente zavaravali su u
bijeloj Americi fikcijom da bi crnac, kad bi
se odgojio i lijepo ponašao, bio dovoljno pri­
hvatljiv da napusti redove ugnjetavanih i da
pije čaj s kraljicom. Ipak, ove godine, kad su
ih isprovocirali divljački bijeli policajci, stu­
82
 denti su na mnogim kampusima odgovorili
jednakom mjerom, dok su ranije oni prihvaćali
takve incidente bez pobune. Kako su studen­
ti dio tih pobuna, oni počinju da stječu svijest
0 otporu. Oni počinju uviđati da bi bijela Ame­
rika možda dozvolila da njih vrlo malo prije­
đe, jedan po jedan, u glavnu struju društva,
ali čim crni počnu djelovati složno kao crni,
ona će odgovoriti žestinom koja otkriva nje
nu pravu rasističku prirodu.
Treba, dakle, shvatiti da naša analiza SAD
1 internacionalnog kapitalizma mora početi s
rasom. Boja i kultura bili su, i jesu, ključni
faktori u našem ugnjetavanju. Zbog toga naša
analiza historije i naša ekonomska analiza ima­
ju svoje korijene u tim pojmovima. Naša his­
torijska analiza, na prim jer, razm atra SAD kao
začete u rasizmu. Mada su prvi doseljenici i
sami bježali pred ugnjetavanjem, i m ada se
njihov oružam ustanak protiv njihove matič­
ne zemlje vodio oko pogoršanja kolonijalizma,
i mada je njihova parola bila »nema poraza
bez predstavnika« bijeli evropski doseljenici
nisu mogli proširiti svoje uzvišene teorije o de­
mokraciji na crvene ljude, koje su sistematski
istrebljavali šireći se na teritorij zemlje koja
je pripadala crvenim ljudima. U stvari, u isti
grad u kojem su doseljenici postavili svoj mo­
del vladavine utemeljen na teoriji predstav­
ničke demokracije, dovedeni su prvi robovi iz
Afrike. U spisima slavne konstitucije, koja ga­
rantira »život, slobodu, težnju za srećom« i sve
te druge fraze, to su bila prava samo za bijele
ljude, jer je crni čovjek računat samo kao tri
petine jedne osobe. Ako čitate ustav SAD vi­
83
djet ćete da je ta klauzula još uvijek u njemu
sve do današnjeg dana — crnac je tri petine
jednog čovjeka.
Zato što je Amerika trebala jeftinu ili bes­
platnu radnu snagu ona je otela našoj afričkoj
domovini milijune crnih ljudi. Zato što smo mi
bili crni i što su nas bijeli Amerikanci i Evrop­
ljani smatrali nižima, naše porobljavanje su
opravdali i nacionalizirali takozvani bijeli kr­
šćani, koji su pokušali da objasne svoje zločine
bljujući laži o civiliziranju neznabožaca, po­
gana, divljaka iz Afrike, za koje su oni tvrdili
da im je »bolje« u Americi nego što im je bilo
u njihovoj domovini. Te okolnosti su položile
sistematski temelj i okvir za rasizam koji je
institucionaliziran u bijelom američkom druš­
tvu.
U našoj ekonomskoj analizi naše tumačenje
Marxa ne polazi samo od njegovih spisa, već,
mi to vidimo, od odnosa kapitalističkih zema-
lia nrema obojenim ljudima širom svijeta. Sad
ou upotrijebiti radnički pokret kao primjer da
pokažem šta se događa kad se ljudi u jednoj
bijeloj zemlji na zapadu organiziraju kad ih
ugnjetavaju. Želim upotrijebiti radnički pokret
SAD zato što ga širom svijeta uvijek spomi­
nju kao pravi pokret, ili prijatelja crnog čov­
jeka koji će biti u stanju da mu pomogne. To
.rijedi i za sve druge male bijele zemlje kad
se bijeli radnici organiziraju — evo kako oni
izmiču iz obaveze.
Radnički pokret u SAD — premda je u po­
četku sigurno nekoliko njegovih velikih vođa
bilo protiv toga da apsolutnu kontrolu nad pri­
vredom imaju industrijski magnati — uglav­
84
 nom se borio samo za novac. I to je borba bi­
jelih radnika na zapadu. Borba za jednu stvar
— više novaca. Onih nekoliko koji su imali vi­
zije da prošire borbu na radničko upravljanje
proizvodnjom nisu nikad uspjeli da prenesu
svoju čitavu viziju na šire slojeve. Radnički
pokret zadovoljio se da od industrijskih mag­
nata traži ne da se odreknu svoje vlasti već sa­
mo da dadu drugima nešto više od plodova te
vlasti. Time su SAD preduhitrile Marxovo pro­
ročanstvo i izbjegle neizbježnu klasnu borbu
unutar zemlje šireći se u Treći svijet i eksplo­
atirajući prirodna bogatstva i robovsku radnu
snagu obojenih ljudi. Britanija i Francuska ura
dili su isto. Kapitalisti SAD nisu nikad smanji­
li svoje domaće profite da bi ih podijelili s
radnicima. Umjesto toga, oni su se širili me­
đunarodno, i bacili su kosti od svojih profita
američkoj radničkoj klasi, koja ih je glodala.
Američka radnička klasa uživa plodove rada
radnika Trećeg svijeta. Proletarijat je postao
Treći svijet, a buržoazija je bijelo zapadno
društvo.
I da bih pokazao kako to funkcionira — i
ne tek samo kako to funkcionira s gledišta bur­
žoazije — prom atrao sam odnose bijelih pre­
ma bijelima koji su komunisti, i bijelih prema
ne-bijelima koje nazivaju komunistima. Kad
god SAD zažele da zauzmu nečiju zemlju, oni
ustanu i kažu »komunisti ih napadaju i razvija
se teroristički gerilski rat, a mi moramo za­
štititi demokraciju, zato pošaljimo hiljade voj­
nika u Vijetnam da ubijam o komuniste«. Itali­
ja je bijela zemlja. Više od jedne trećine nje­
nog stanovništva je komunističko. Zašto SAD
85
ne izvrše invaziju Italije? Jugoslavija je komu­
nistička zemlja. Zašto SAD ne zauzmu Jugosla­
viju, ako im je zaista do toga da zaustave ko­
munizam? SAD neće nikom podvaliti. Ako one
žele da zauzmu zemlju nekog tko nije bijel, oni
govore o komunističkoj agresiji — to su uči­
nile u Kubi, u Santo Domingu, i to sada čine
u Vijetnamu. Oni uvijek pričaju ljudima kako
će ih spriječiti da ne postanu komunisti. A da
i ne govorimo o diktaturi. Franco je danas
možda najgori diktator na svijetu, ali SAD mu
daju pomoć.
Tako je jasno da nije u pitanju komunistič­
ka invazija, već je samo u pitanju kako da ot­
mu od naroda zemlje koje najviše žele, a zem­
lje koje oni najviše žele očevidno su ne-bijele
zemlje zato što su danas tamo prirodna bogat­
stva svijeta. Tamo su ona posljednjih nekoliko
stoljeća. I zato bijelo zapadno društvo mora
da bude tamo.
Sad bismo htjeli da napravimo dvije dis­
tinkcije, jer kad u velikim gradovima Amerike
izbiju pobune, prva stvar koju ljudi kažu jest
da su izbili neredi. A bijelo zapadno društvo je
vrlo dobro, prva stvar koju ono želi je red; za­
kon i red. »Mi moramo imati zakon i red«. Oni
niikad ne govore o pravdi, jer su nesposobni da
govore o njoj. Hitler je imao najefikasniji sis­
tem zakona i reda koji sam ikad vidio. On je
slučajno bio fašist. On nije povezivao pravdu
sa svojim zakonom i redom. SAD znaju za za­
kon i red, one ne znaju za pravdu. Na bijelom
zapadnom društvu je da govori o zakonu i re­
du. Na Trećem svijetu je da govori o pravdi.
86
 Sad bismo htjeli da govorimo nešto malo i
o nasilju. Za boga, ne razumijem kako bijeli
zapad može uopće govoriti protiv nasilja. Oni
su najnasilniji narod na kugli zemaljskoj. Oni
su sve što im aju dobili upotrebom nasilja. A
ipak oni prvi govore protiv nasilja. Oružane po­
bune i gerilsko ratovanje koji su u toku u SAD
danas nisu najnasilnija stvar koja se zbiva na
svijetu. Vijetnam, Južna Amerika, Zimbabwe,
Hong Kong, Aden, Somalija — eto gdje je do­
ista to vaše nasilje. Jer nasilje može dobiti raz­
ne oblike. Ono može dobiti oblik fizičkog rata,
ili ono može dobiti oblik polagane smrti.
Židovi u varšavskom getu trpjeli su od na­
silja. Ono nije poprimilo stvarni fizički oblik
sve dok ih nisu stavili u plinske komore, ali su
oni trpjeli od duševnog nasilja. Kuda god ide­
te danas po Africi, Afrikanci pate od nasilja,
nasilja koje nad njima vrši bijeli Zapad, bilo
da ih lišava njihove kulture, njihovog ljudskog
dostojanstva ili prirodnih bogatstava njihove
vlastite zemlje.
Danas je narodim a Trećeg svijeta kristalno
jasno da je došlo vrijeme za razgovor. Tu ne
može biti govora o tom kako da se prestane s
nasiljem. To je jasno, jer čak i Camus govori
0 tome, iako se on izvlači. Camus govori o eg­
zekutoru i žrtvi. On kaže da u društvu postoje
odnosi egzekutor - žrtva, i egzekutor upotreb­
ljava silu da bi svladao svoju žrtvu. Ali žrtvi
je toga dosta. I sad se događa to da kad žrtva
prijeđe na poziciju jednakosti ili pokuša po­
bijediti egzekutora, onda ona upotrebljava silu
1sredstva i metode koje je njen ugnjetač upo­
trebljavao da svlada nju. To je eto nasilje J a
87
 nikad nisam bio zbunjen pitanjem o nasilju. U
stvari, jedan od mojih omiljenih citata da bih
prekinuo sve priče o tome, jest citat iz Sartrea
koji je upotrebljavao moj svetac zaštitnik. Sar­
tre kaže:
»Šta ste dakle očekivali kad ste odvezali br­
njicu koja je činila nijemim ona crna usta? Da
će vam pjevati pohvale? Jeste li mislili da ćete,
kad se glave koje su vaši očevi nasilno pritis­
nuli prema zemlji ponovo usprave, u njihovim
očima otkriti obožavanje?«
To je Jean Paul Sartre, a ne ja.
Mi radimo na tome da povećamo revoluci­
onarnu svijest crnih ljudi u Americi da se u
druže s Trećim svijetom. Da li da se upotrijebi
ili ne upotrijebi nasilje ne odlučujemo mi, to
odlučuje bijeli Zapad. Mi vodimo politički rat.
Politika je rat bez nasilja. Rat je politika s na­
siljem. Bijeli Zapad će odlučiti kako oni žele
da se vodi politički rat. Mi više nećemo sagiba­
ti naše glave ni pred kojim bijelim čovjekom.
Ako on dirne jednog crnog čovjeka u SAD, on
će ući u rat sa svakim crnim čovjekom u SAD.
Mi ćemo proširiti našu borbu u međuna­
rodnim razmjerima i mi ćemo se povezati s
Trećim svijetom. To je jedini spas — mi se bo­
rimo da spasimo našu čovječnost. Mi se u stva­
ri borimo da spasimo čovječnost svijeta, što je
Zapad jadno propustio dok je bio sposoban da
to sačuva. I bitku mora da vodi Treći svijet. Tu
će se pojaviti novi govornici. To će biti Che, to
će biti Mao, to će biti Fanon. Vi možete zadr­
žati Rousseaua, vi možete zadržati Marxa, vi
možete zadržati čak i velikog slobodnjaka Joh-
na Stuarta Milla.
 Želim vam reći zašto je nasilje važno s gle­
dišta izgradnje svijesti otpora u SAD. Sad bih
htio navesti jedan citat koji smo naučili od
Njemačke:
»Triumf pripadnika Jurišnih odreda zahtije­
vao je da mučena žrtva dozvoli sama da bude
vođena na vješala bez protesta, da se odrekne
same sebe i preda se do tačke gdje prestaje da
potvrđuje svoj identitet.«
Nema ničeg strašnijeg od tih procesija ljud­
skih bića koje idu u sm rt kao ljudska bića. Bo­
jim se da crni Amerikanci ne mogu sebi doz­
voliti da idu na vješala kao što su išli Žido­
vi. Ako SAD, bijela Amerika, odluče da se ig­
raju nacista, mi ćemo im dati do znanja da
crni Amerikanci nisu Židovi, mi ćemo se boriti
do smrti. A u slučaju da vi mislite da to zvuči
jako nasilno, želim da vas podsjetim na jednu
pjesmu koju je vaš veliki, veliki m inistar pred­
sjednik Sir Winston Churchill čitao kad ste se
spremali da napadnete Njemačku, iako su vam
govorili da ste u manjini. On je čitao jednu
pjesmu, uzgred, ne znam je li vam rekao da ju
je napisao jedan crni čovjek imenom Claude
McKay iz Jamaike, i to za crne ljude. Pjesma se
zove »Ako moramo umrijeti«. To je danas na­
ša pjesma u SAD. Njena poruka glasi otprilike
ovako:
»Mi ćemo plemenito um rijeti, boreći se pro­
tiv napadača i na svaki od hiljadu udaraca uz­
vratit ćemo jednim sm rtnim udarcem«.
Ali mi ćemo um rijeti kao ljudi. Mi više ne­
ćemo da trpim o ugnjetavanje koje vrši bijelo
društvo. To jasno u našoj svijesti. Kako je
80
 s tim u svijesti bijelog društva, drugo je pita­
nje, ali oni neće više definirati za nas našu
borbu. Našu borbu definirat ćemo mi i mi će­
mo je voditi kako nađemo za shodno.
Mi moramo proširiti našu borbu u međuna­
rodnim razmjerima, ne samo zato da bi tak­
va svijest uništila unutar crnih zajednica kom­
pleks manjine na koji tako brižljivo računa
američka štampa, već i zato što znamo: ako
crni čovjek shvati da su protu-ustanički napori
SAD upravljeni protiv njegove braće, on se
neće htjeti boriti ni u jednom njihovom ratu.
On neće ići. Tada će postati kristalno jasno svi­
jetu da imperijalistički ratovi SAD nisu ništa
drugo nego rasistički ratovi. Tokom prošle go­
dine mi smo otpočeli crni pokret otpora reg­
rutaciji, koji vodi naš junak, svjetski šampion
Mohammed Ali. Ne samo zbog toga što smo
protiv toga da se crni ljudi bore protiv svoje
braće u Vijetnamu, već i zbog toga što smo si­
gurni da će idući Vijetnam biti u Kongu, ili
Južnoj Africi, u Zimbabwe, Boliviji, Gvatemali,
Brazilu, Peru ili možda u Zapadnoj Indiji. A
mi nećemo da se borimo protiv naše braće.
I kao odgovor na vaše pitanje o nasilju: Af-
ro-Amerikanci pokušavali su u toku prošlih
400 godina miroljubivo koegzistirati unutar
SAD. To nije ništa pomoglo. Mi nismo nikad
linčovali nijednog bijelca, nismo nikad spalji­
vali njihove crkve, nismo nikad bacali bombe
na njihove kuće, nismo ih nikad tukli na uli­
cama. Želio bih da mogu isto reći za bijele lju­
de širom svijeta. Naša historija pokazuje da
je nagrada za pokušaje da miroljubivo koeg­
zistiramo bilo fizičko i psihološko ubijanje na­
po
 ših naroda. Mi smo bili linčovani, naše kuće
bile su osipane bombama, a crkve spaljivane.
Sad nas bijeli rasistički policajci ubijaju po u-
licama kao pse. Mi ne možemo dalje podnositi
to ugnjetavanje bez odmazde. Mi shvaćamo,
ako budemo širili naš otpor i internacionalizi-
rali svijest našeg naroda, kao što je to radio
naš mučeničkom smrću umoreni brat Malcolm
X, da ćemo od vlade dobiti odmazdu kao što
ju je dobio on. Kako se borba otpora širi, mi
smo posve svjesni realnosti riječi Che Guevare
kada on kaže:
»Borba neće biti puka ulična tuča, već duga
i surova borba.«
I u tom cilju mi ćemo raditi s našom zajed­
ničkom braćom i sestram a u Trećem svijetu da
bismo se borili protiv tog ugnjetavanja.
Ja bih, dakle, zaključio s time da vam ka­
žem tačno šta crni ljudi u Americi namjeravaju
činiti, i kada ćemo to učiniti, i kako ćemo to
učiniti, i zašto ćemo to učiniti. Ovo je vaša je­
dina prilika da to čujete jasno, jer ćete to idu­
ći put čuti od BBC.
Crni ljudi u SAD nemaju vremena da se ig­
raju finih uglađenih salonskih igara, naročito
kad su u pitanju životi naše djece. Neki bijeli
Amerikanci mogu sebi dozvoliti da govore bla­
go, da postupaju oprezno, da upotrebljavaju
lake smicalice i odugovlačenje — ili je to mož­
da tlačenje?— zato što oni posjeduju društvo.
Za crne ljude usvajanje njihovih metoda za os­
lobađanje od ugnjetavanja, bilo bi sigurno smi­
ješno. Mi crni moramo odgovoriti na naš vlas­
titi način, pod našim vlastitim uvjetima, na na­
.0 1
čin koji odgovara našim temperamentima. De­
finicija nas samih, put koji slijedimo, ciljevi
koje nastojimo ostvariti naša su odgovornost.
Kristalno je jasno da je društvo sposobno i vo­
ljno da nagradi one pojedince koji ga ne osu­
đuju tako oštro — da ih nagradi prestižom,
statusom i materijalnim dobrima. Ali te mrvi­
ce korupcije bit će odbijene. Jasna je činjenica
da kao narod mi nemamo apsolutno ništa da
izgubimo ako odbijemo da igramo takve igre.
Sve osim pune jasnoće, poštenja i snage ovje­
kovječilo bi stoljeća zanemarivanja, prikriva­
nja i prigušivanja pravih osjećaja, nada i tra­
ženja ugnjetavanog crnačkog naroda. Blagi
zahtjevi i licemjerni osmjesi zaveli su bijelu
Ameriku na mišljenje da je sve krasno i mir­
no; oni su zaveli bijelu Ameriku na mišljenje
da su put i brzina koje su izabrali za sređiva­
nje rasnih problema prihvatljivi za mase cr­
nih Amerikanaca. Mnogo je bolje govoriti snaž­
no i istinito. Samo kad se izloži svoje pravo ja,
crno ili bijelo, može društvo prići rješavanju
problema s pozicije jasnoće, a ne nerazumije­
vanja.
Dakle mi nemamo namjeru da se upustimo
u prilično besmislen jezik koji je toliko običan
u rasnim diskusijama u svijetu danas. Kaže se:
»Stvari su bile i jesu loše, ali mi napredu­
jemo. Recimo da su vaši zahtjevi legitimni, ali
mi ne možemo ići prenagljeno. Stabilna druš­
tva najbolje se grade polako. Pripazite da ne
razljutite ili otuđite vaše bijele saveznike. Sje­
tite se, najzad, da ste samo IO*/« cjelokupnog
stanovništva.«
92
 Mi odbacujemo taj jezik i te poglede, bilo
da ih izražavaju crni ili bijeli. Mi ih prepušta­
mo drugima da ih deklam iraju, jer mi ne osje
ćamo da je ta retorika bilo relevantna bilo ko­
risna. Naprotiv mi predlažemo smisaoniji jezik
— jezik Fredericka Douglasa, velikog crnog
čovjeka koji je razumio prirodu protesta u
društvu. On je rekao:
»Oni koji propovijedaju slobodu, ali osu­
đuju društvene potrese su ljudi koji bi htjeli
da žanju a da zemlju ne pooru. Oni bi htjeli
kišu bez grmljavine i groma. Oni bi htjeli ocean
bez užasnog bijesa njegovih vodenih masa.
Vlast ne ustupa ništa bez zahtjeva — nikad ni­
je i nikad neće. Iznađi tačno čemu će se neki
narod mirno podvrći, i pronašao si tačnu mje­
ru nepravde i krivde koja će mu se nametnuti.
I to će se nastaviti sve dok im se ne pruži ot­
por bilo riječima, bilo udarcima, bilo obojim.
Granice tirana propisane su izdržijivošću onih
koje oni ugnjetavaju.«
On je bio rob.
Crna vlast, nama, znači da crni ljudi vide
sebe kao dio nove snage, ponekad nazvane Tre­
ći svijet; da mi vidimo da je naša borba tijes­
no povezana s oslobodilačkim borbam a širom
svijeta. Mi se moramo povezati s tim borbama.
Mi se, na prim jer, moramo upitati: kad crni
ljudi u Africi počnu jurišati na Johannesburg,
kakva će biti reakcija SAD? Kakva će biti ulo­
ga Zapada, i kakva će biti uloga crnih ljudi ko­
ji žive u SAD? Izgleda neizbježno da će SAD
krenuti da zaštite svoje financijske interese u
Južnoj Africi, što znači da zaštite bijelu vlada­
vinu u Južnoj Africi, kao što je Engleska već
93
učinila. Crni ljudi u SAD imaju odgovornost
da se suprotstave, ako ne da se suprotstave, si­
gurno da neutraliziraju napor bijele Amerike.
To je samo jedan prim jer mnogih takvih situ­
acija koje su se već pojavile širom svijeta; još
više će ih doći.
Postoji samo jedno mjesto za crne Ameri­
kance u tim borbama, a to je na strani Trećeg
svijeta.
Sada bih želio da izvedem zaključke. Želio
bih vam pročitati jedan citat iz Fanona. Frantz
Fanon u Les damnes de la terre iznosi jasno
razloge za to, i odnose pojma nazvanog Crna
Vlast prema pojm u nove snage u svijetu. Evo
citata iz Fanona:
»Odlučimo se da ne imitiramo Evropu. Po­
kušajmo da stvorimo cjelovitog čovjeka, koje­
ga je Evropa bila nesposobna da dovede do
trijumfalnog rođenja. Dva stoljeća ranije jed­
na bivša evropska kolonija odlučila je da dos­
tigne Evropu. Ona je uspjela tako dobro da su
SAD postale čudovište u kome su pokvarenost,
gadost i nečovječnost Evrope porasli do zastra­
šujućih dimenzija. Treći svijet se danas suoča­
va s Evropom kao ogromna masa, čiji bi cilj
trebao biti da pokuša riješiti probleme za koje
Evropa nije bila u stanju naći odgovore. Radi
se o tome da Treći svijet otpočne novu histori­
ju čovjeka, historiju koja će uzeti u obzir po­
nekad čudesne teze koje je Evropa iznijela, ali
koja neće zaboraviti ni zločine Evrope, od ko­
jih je najstrašniji počinjen u srcu čovjeka i sa­
stoji se u patološkom razdvajanju njegovih
funkcija i razbijanju njegovog jedinstva.
94
 Ne, nije riječ o povratku prirodi. To je jed­
nostavno vrlo konkretno pitanje da se ljudi
ne vuku prema sakaćenju, da se mozgu ne na­
meću ritmovi koji ga vrlo brzo uništavaju i ra­
zaraju. Izgovor da treba prestići druge ne smi­
je se upotrijebiti za to da se čovjek gura na­
okolo, da se odvlači od sebe ili od svog intim­
nog života, da se slomi ili ubije.
Ne, mi nikog ne želimo prestići. Mi želimo
da idemo naprijed čitavo vrijeme, noć i dan,
u društvu čovjeka, u društvu svih ljudi.«
Kako je ovdje bilo mnogo govora o psiho­
logiji, mislio sam o jednom psihološkom pro­
blemu. Bijeli liberali uvijek kažu: »Šta može­
mo da učinimo?« Oni uvijek tvrde da žele po­
moći crnim ljudima. I ja sam razmišljao o jed­
noj analogiji. Ako idete niz ulicu i jedan čovjek
drži revolver uperen u drugog čovjeka — reci­
mo da su obojica bijelci — i vi biste morali da
pomognete nekom, kome biste pomogli? Za
mene je očevidno kad bih išao niz ulicu i jedan
čovjek imao revolver uperen u drugog čovje­
ka, a ja bih pošao u pomoć, da bih pomogao
čovjeku koji nema revolver; naime ako je čov­
jek uperio revolver na drugog čovjeka bez ika­
kva vidljiva razloga — ako on upravo hoće da
orobi tog čovjeka ili da ga ubije zato što mu je
antipatičan. Jedini način kako bih mogao pomo­
ći jest ili taj da uzmem revolver i ubijem čov­
jeka s revolverom, ili da se pridružim onom
koji nema revolvera pa da nas obojica složno
navalimo na čovjeka s revolverom. Ali bijeli
liberali to nikad ne čine. Kad čovjek ima revol­
ver, oni ga obiđu, prilaze žrtvi i kažu: »Mogu
95
li vam pomoći?« A pri tom inisle »pomoći da
se prilagodite situaciji s čovjekom koji je u
vas uperio revolver.«
Tako ako bijeli liberali zaista žele pomoći,
njihov jedini posao je da uzmu čovjeku revol­
ver i govore s njim, jer je on u stvari bole­
stan. Crni čovjek nije bolestan, bolestan je bi­
jeli čovjek, on je taj koji je prvi posegao za
revolverom.
Tako bi psiholozi trebali da prestanu istra­
živati i ispitivati obojene ljude, oni bi trebali
da istražuju i ispituju svoje vlastito pokvare­
no društvo. Oni tamo spadaju. I kad budu je-
danput u stanju da to urade, tada bismo mož­
da mogli krenuti da gradimo u Trećem svije­
tu.
Htio bih sad da zaključim čitanjem pjes­
me koju je napisao mlad čovjek što radi u
SNCC, organizaciji za koju ja radim. Njegovo
je ime Worth Long. Pjesma se zove »Paljevina
i hladna milost, ili kako ja čeznem da gori, oh,
gori.«
»Prozreli smo vas, Amerikanci s četiri li­
ca, prozreli smo vas.
Prozreli smo vas, farmeri prijetvornog lica,
prozreli smo vas.
Iskre sumnje otapaju vaše vode
I vode ne mogu da ih ugase, vatre gore
I vatrogasci ne mogu da ih smire lažima
I propovjednici ne mogu moliti s nadom
da obmanu
Ni vođe držati predavanja o gubljenju
Ni učitelji pričati da izabrani biraju
Jer sad je vatra, a vatre ne poznaju
Ni logičan razlog, ni varljivu nađu.
oe
Vruć plamen proždrijet će onog što moli
i kleči
I izmučit gospodare čije se glupe isprike
riječi
Gube u odjecima plesa i krvi.
Prozreli smo vas, farmeri s četiri lica,
prozreli smo vas.
Prozreli smo te, Ameriko s četiri lica,
prozreli smo te.«

97
 jules henry

društvena i psihološka
priprema za rat
 Rat vode društvene grupe. Društvene gru­
pe postoje u mobiliziranom i nemobiliziranom
stanju. Za vođenje svakodnevnih poslova dru­
štvene grupe se integriraju, povezuju procesi­
ma koji sežući od obične razmjene roba i uslu­
ga među plemenima do povezanih korporacija,
fiskalnih obaveza i kontrola i odnosa industri-
ja-vlada u modernim državama, osiguravaju
kontinuitet i pouzdanje. Mobilizirane, takve
grupe su spremne za poseban napor, za proiz­
vodnju veću od zahtjeva svakodnevnog života.
U ratno doba, latentne moći za akciju postaju
stvarne, uz pomoć sposobnosti društva za lju­
bav, mržnju i tjeskobu.

DEFINIRANJE NEPRIJATELJA

»Neprijatelj« je, međutim, i sam jedan as­

pekt ili način dijalektike organizacije društva.
U plemenskom svijetu, na prim jer, gdje je, u
poređenju s modernim svijetom, svako društvo
relativno odijeljeno, »neprijatelj« je obično iz­
van društvenog sistema.1

1) Indijanska plemena na istoku Južne Am erike sa­

činjavaju istaknuti izuzetak od te generalizacije. Za
jedan primjer vidi Jungle People. Random House. Vin­
tage Books 1965. (Prvi put objavljeno 1941).

101
 Međutim u modemom svijetu neprijatelj je
po definiciji i po dijalektičkoj nuždi dio, ali
također i nije dio »neprijateljske« društvene
konfiguracije koja radi protiv njega u ratu. U
modernim državama »neprijatelj« je povezan
sa vlastitim društvenim sistemom trgovi­
nom, različitim kulturnim vezama, diplomat­
skim odnosima i tako dalje, kao i destruktiv­
nim lancima pobuda i djelatnosti. Početni ra­
toborni korak »prekida odnosa« svjedoči o toj
dvosmislenosti. Zahtjev u modernom ratova­
nju da neprijatelj obično bude dio društvenog
sistema zavađenih zemalja i da u isto vrijeme
ne bude dio jedan je od društvenih pronalaza­
ka moderne civilizacije. Ako se čovjek vra­
ti starim historijama, vidjet će da su se nekad
ratovi često, mada ne uvijek, vodili protiv ne­
prijatelja koji nije bio dio vlastitog društvenog
sistema. Neprijatelji stare Grčke i Rima bili su
često puki objekti njihove imperijalističke o-
sionosti i pljačkaštva; oni nisu imali nikakvih
prethodnih društvenih odnosa s Grčkom i Ri­
mom. Tako je jedno od »dostignuća« suvreme­
nog svijeta da se rat uključuje direktno u dru­
štveni sistem, dok se neprijatelj definira kao
netko izvan njega. Čista su posljedica toga, za
SAD, bili razni Marshallovi planovi, programi
pomoći inozemstvu, ekonomski planovi raz­
voja za jugoistočnu Aziju, i tako dalje. Ti prog­
rami priznaju bitno unutrašnju prirodu suvre­
menog rata i suvremenih neprijatelja. Poratna
»samilost« suvremenog »pobjednika«, koji pri­
znaje osnovno jedinstvo svjetskog društvenog
sistema i zbog toga liječi neprijateljeve rane
okrenuta je za 180° od starih ratova, u kojima
102
 je poraženi neprijatelj bio sasiječen, porobljen
ili osuđen na danak. Ta suvremena »samilost«
dijelom je posljedica m eđunarodnih korpora­
cijskih isprepletenosti, dijelom izraz potrebe
da se upotrijebe svoji raniji neprijatelji pro­
tiv svojih ranijih prijatelja. Naše korišćenje
Japana — napose Okinawe — kao platform e i
izvora snabdijevanja za naš rat u Vijetnamu, i
naša podrška njemačkim zahtjevima i nadama
protiv Sovjetskog Saveza takvi su slučajevi.
Osnovna činjenica suvremenog ratovanja
jest, dakle, da se ono vodi unutar uzajamno
zavisne svjetske političke ekonomije i da su
zato sve pobjede porazi za narod — jer on je
nosio teret sm rti i, preko poreza, mora snositi
ekonomski teret samilosti — i pobjede za po­
bijeđene, jer oni često vide svoje ekonomije
lijepo obnovljene. Japan je izvrstan primjer
za to.2 Danas japanski kapital konkurira ame­
ričkom gotovo svagdje u svijetu, Japan je go­
tovo isto toliko angažiran u Kanadi kao SAD, i
Japan irr.a velika ulaganja u Aljaski. U stvari
japanska ekonomska sudbina tako je tijesno
povezana s ekonomskom sudbinom SAD, da
su 9. februara 1967, kad su se bile pronijele
glasine o miru u Vijetnamu, cijene za 225 oda­
branih vrijednosnih papira na tokijskom tržiš­
tu pale prosječno za 42,12 tačaka, najgori naza­
dak od 19. jula 1963. (New York Times, 10. II
1967)

2) Nacionalni bruto proizvod Japana u šezdesetim

godinama nekoliko je puta veći nego prije II svjetskog
rata. Vidi N ew sw eek: Economic Almanac 1964. i Ja­
pan: Statistical Yearbook 1965.
103
 Da nastavimo s primjerom Japana. Biznis i
tehnološko znanje kombinirani s niskim pla­
ćama dali su Japanu takvu ekonomsku snagu
da je naš rat na jugoistoku Azije usmjeren isto
toliko na monopoliziranje tog tržišta protiv
japanske penetracije koliko protiv Kineza. Naš
rat u Vijetnamu indirektno je rat protiv Japa­
na, koji je dio našeg društvenog sistema, i ko­
jeg, u isto vrijeme, koristimo za naše ciljeve
u Aziji.
Nisu svi ratovi oni u kojima se puca, nisu
čak ni hladni ratovi. Jer godinama SAD vode
neku vrstu hladnog rata s Francuskom. En­
gleska je neka vrsta žrtve tog rata. Francuski
(uglavnom neuspješni) napori da ne puste u
zemlju američki kapital, njena odluka da iz­
gradi svoju vlastitu industriju kompjutera i
nuklearne kapacitete, njeni napori da smanje
američku zlatnu dominaciju, i njeno ometanje
ulaska Engleske u zajedničko tržište, sve su to,
dijelom, izrazi straha pred ekonomskom sna­
gom SAD.
Jasno je, zato, da u pripremama za suvre­
meni rat, međuzavisna svjetska politička eko­
nomija nosi u sebi dovoljno konflikata intere­
sa da bi uči.nila sve narode potencijalnim ne­
prijateljima svih drugih. Jedno od »evolucionih
dostignuća« suvremene kulture jest što je uči­
nila prihvatljivom misao da »svatko može biti
moj neprijatelj u svako vrijeme«. Posljedica de­
finicije neprijatelja kao dijela svog vlastitog
društvenog sistema jest psihološka predispozi­
10*
cija da se prihvati gotovo svaka nacija kao ne­
prijateljska ako se vladi svidi da je tako defi­
nira.
Apsolutna podjela svijeta na komunističke i
nekomunističke nacije umnožava vjerojatnost
neprijatelja. Ovdje se moramo upitati, tko di­
jeli svijet na komunistički i nekomunistički? A
odgovor je naravno: oni koji time dobivaju.
Očevidno podjelu nije napravio N. N.; i oče­
vidno prim jer Zapadne Evrope 1967. godine na­
vodi na misao da predodžba kao da ta podjela
kruto sačinjava bit suvremenog svijeta nije u-
niverzalna. Mada je istina da su zemlje Istoč­
ne Evrope grubo gledano »komunističke«, one
imaju različite oblike komunizma. Međutim, i-
pak, i predodžba koju o tim nacijama imaju
drugi također se mijenja, tako da iako Ameri­
kanci gledaju na njih sve kao na neprijatelje,
Evropljani ih gledaju manje košmarski. Stvar
je u tome da društvena organizacija svijeta ne­
ma biti. Privid koji se pojavljuje kao bit stvo­
rili su oni koji time dobivaju i on se utuvljuje
u glave stanovništva pomoću sredstava komu­
nikacije, koja naravno kontroliraju ti isti lju­
di. Taj privid onda uzima karakter istinite
predodžbe svijeta, koja prosječnom čovjeku iz­
gleda jednako apsolutna kao razlika između cr­
venog i zelenog.
U SAD većina ljudi shvaća svijet pojedno­
stavljeno tako kao da se on sastoji od komu­
nističkih i »slobodnih« naroda, i svi prvi se
sm atraju neprijateljim a — neprijateljim a »slo­
bode«. Međutim, tu simplicističku definiciju
svijeta ne prihvaća velik dio Zapadne Evrope i
Velike Britanije. Tako definicija ostaje ograni­
105
čena američka definicija, bazirana na intere­
sima onih koji je brane. Ako Francuzi ne shva­
ćaju svijet onako kao Amerikanci, to je zato
što francuski interesi ne mogu time ništa do­
biti, već mnogo izgubiti. Položaj Zapadne Nje­
mačke je, međutim, apsurdan jer, s jedne stra­
ne, korporacijski interesi tamo mogu sve do­
biti ako zaborave definiciju razlike »komunisti-
-slobodan svijet«, dok s druge strane, nijedna
zapadnonjemačka vlada ne bi mogla riskirati
američki pritisak ili pobjedu ekstremne desni­
ce obustavom starog neprijateljstva sa Sovjet­
skim Savezom. Američki interesi mogu se una­
prijediti samo njemačkim priželjkivanjem sta­
rih granica, jer to pomaže da se SSSR održi u
stanju skupe pripravnosti.

NEMA MOGUĆNOSTI IZBORA

Sadašnja situacija na Bliskom Istoku čini

jasnim da organizacija svijeta pruža čovječan­
stvu ograničene mogućnosti izbora. Ako raz­
mislimo da je šalom, mir, riječ s kojom obični
Izraelci pozdravljaju jedan drugog, da su oni
narod koji zna bolje nego većina drugih šta zna-
:i rat i da su jedino zahvaljujući mučnom ra­
du i miru mogli da stvore dom, njihov rat s a-
rapskim državama izgleda protivurječnost. A
ipak konfiguracija svjetskog društva, čiji su o-
ni dio, i činjenica da ih svjetski sistem defini­
ra kao još jednog neprijatelja unutra, natjerali
su ih u rat. Društvena struktura suvremenog
svijeta toliko je ograničila mogućnosti egzis­
tencije da su čak i nacije u rađanju, od kojih
bismo mogli očekivati neke nove ideje, neki
106
nov spas, prisiljene da idu starim putovima
pljačkaša i plijena. Sjeverni Vijetnam i Kongo
daljnji su prim jeri nacija u rađanju stjeranih u
stare šablone. Sadašnja svjetska politička eko­
nomija ne ostavlja čovječanstvu gotovo nima­
lo m jesta da iskorištava ili izmišlja nove nači­
ne političke egzistencije. To znači da u sadaš­
njem sistemu čovjek nema drugog izbora nego
da ratuje sa sobom.
Društvena priprem a za suvremeni rat zbog
toga uključuje slijedeće korake: 1) Uspostav­
ljanje svjetskog sistema u kojem su izdaja, za­
vjera i prevara tako obični da svakog trenutka
svatko koji je unutar prijateljskog sistema mo­
že biti definiran kao netko izvan njega; to je u
stvari tako obično da to ljudi prihvaćaju i ne
razmišljajući. 2) M anipuliranje tim sistemom
u interesu posebnih klasa ili grupa koje pro­
fitiraju od posebnih definicija. 3) Manipulira­
nje, form iranje predodžbenih sposobnosti na­
roda od strane tih grupa kontrolom nad
sredstvima masovnih komunikacija. 4) Uspo­
stavljanje svjetskog društvenog sistema koji
strogo ograničava izbor. U tom kontekstu na­
pori koje čini Charles de Gaulle da bi oslobo­
dio Francusku od američkih ekonomskih mre­
ža predstavljaju ne samo nastojanje za oslobo­
đenjem od SAD kao takvih, već također nasto­
janje za oslobođenjem od ograničenih moguć­
nosti izbora; za slobodom u traženju novih rje­
šenja za probleme jednog sputanog društvenog
sistema; i u tom kontekstu engleska ekonom­
ska vezanost za SAD ilustrira nemogućnost da
se ikad stigne do novih rješenja za svoje pro­
bleme sve dotle dok ste vezani za jednog mo­
107
ćnog saveznika koji vidi samo stare i ograni­
čene mogućnosti. Isto vrijedi unutar grupe dr­
žava koje su u savezu sa SSSR-om. Nadam se
da se izražavam jasno. Svi društveni sistemi
uređeni su tako da su mogućnosti izbora ogra­
ničene. Bilo da je to primitivno pleme gdje čo­
vjek mora da se oženi kćerkom svog ujaka i
da obrađuje svoju zemlju samo uz pomoć svo­
je braće po klanu; bilo da su to članovi sta­
rog britanskog Commonwealtha, koji uglavnom
trguju s onim iz sterlinškog područja, bilo da
je to vlada SAD koja pokušava da spriječi dru­
ge narode da prodaju takozvane strateške ma­
terijale »komunističkim« narodima, svako je
društvo, kroz historiju, pojačavalo svoju unu­
trašnju strukturu i mobiliziralo protiv onih iz­
vana ograničavajući izbor. Oduvijek, praiskon-
ski, slobodan izbor smatrao se neprijateljem
svakog društvenog sistema. Zbog toga su ar­
gumenti o slobodnom izboru bili apsurdni kad
nisu bili licemjerni.

AMERIČKA PRIVREDA
Sad ću prijeći na analizu organizacije ame­
ričke privrede da bih pokazao kako se brzo o-
na može mobilizirati za bilo šta.
Da bi se neki društveni sistem mobilizirao
za rat, što znači mobilizaciju za maksimalni na­
por, on mora imati oblike strukture — insti­
tucije — koje se mogu brzo skupiti i integri­
rati u ratni sistem ako je potrebno. Dok bi mo­
glo izgledati »samo prirodnim« da je Amerika
trebala biti sposobna da proizvede ratnu opre­
mu koja je učinila mogućom pobjedu nad Oso­
108
 vinom, začuđujuće i brzo organiziranje tog pro­
izvodnog kapaciteta nije izvršeno lako, niti je
izvršeno pred sam II svjetski rat ili tokom nje­
ga. Latentna mogućnost za takvo organizira­
nje postojala je davno prije II svjetskog rata
i proces konsolidacije bio je ubrzan ogromnom
nesigurnošću velike depresije. »Suvremena cen­
tralizirana i militarizirana država blagostanja«3
rezultat je složene unutrašnje evolucije koja je
trajala nekoliko dekada. Skicira t ću taj model.

KONCENTRACIJA I VELIČINA
Sposobnost bilo koje društvene jedinice da
vodi rat ili recimo da vrši vlast na bilo koji na­
čin, funkcija je njene veličine, sredstava koji­
ma upravlja i njene organizacije. U vezi s tim
moramo znati ponešto o dimenzijama većih a-
meričkih korporacija. Godine 1962. četiri naj­
veća proizvođača automobila ostvarila su bli­
zu 80 posto od prodaje automobila u SAD; dvi­
je najveće kompanije čelika 30 posto od svih
prodaja i 10 najvećih kompanija za naftu više
nego 85 posto od prodaje naftnih derivata i
srodnih proizvoda. Prodaja dvadesetosam naj­
većih industrijskih i trgovačkih kompanija iz­
nosila je gotovo jednu četvrtinu prodaja svih
proizvodnih kom panija u SAD.4

3) To su riječi Thomasa C. Cochrana u njegovoj

knjizi The Am erican Business System . Harvard Uni­
versity Press. 1960. p. VII Dr Cochran je profesor ame­
ričke historije na univerzitetu Pennsylvania.
4 Vidi »Interlocks in Corporate Management«,
stručni izvještaj Potkomiteta protiv trustova (izvje­
štaj potkomiteta broj 5) Pravnog komiteta, Predstav­
nički dom SAD, 12. m art 1965, str. 115.
100
 The United States Steel Corporation, koja
je 1965. proizvela jednu četvrtinu cjelokupne
proizvodnje čelika SAD* integrirana je korpo­
racija, koja posjeduje i vodi ne samo brojne
tvornice što proizvode i prerađuju čelik, već i
željezne rudnike i ugljenokope, kamenolome za
proizvodnju krečnjaka, željeznice, dokove, tan­
kere i teretne brodove. U nekoliko desetaka
svojih tvornica u SAD ona izrađuje hiljade pro­
izvoda, od hladno valjanog čelika do montaž­
nih kuća, cementa, oružja, proizvoda atomske
energije, dijelova i uređaja za lansiranje nuk­
learnih raketa, oklopnih ploča itd., itd.* Veli­
čina korporacije, međutim, ne mjeri se samo
po tvornicama direktno povezanih s njom, već
uključuje i njenih 17 podružnica pomoću ko­
jih ona kontrolira sirovine, željeznice i druga
transportna sredstva u Kanadi, Brazilu, Vene­
zueli, Africi i na Đahamskim otocima. Preko
njegove uprave i upravnog odbora utjecaj U.S.
Steel, međutim, daleko prelazi okvire njegovih
tvornica i podružnica. Godine 1962. njegovih
18 direktora sudjelovali su u zajedničkim od­
borima sa 85 drugih kompanija, nad kojima
se može očekivati da ti direktori vrše utjecaj.
Te kompanije uključuju 20 banaka i finan­
cijskih institucija, 10 osiguravajućih društava
i 54 industrijsko-trgovačke korporacije. Tako
je C. H. Bell, na primjer, bio ujedno direk­
tor (član upravnog odbora) tvrtki General
Mills, Inc., Winton Lumber Company i Northe­
rn Pacific Railway; J. B. Black sjedio je u up­

5) Moody’s Manual 1966, p. 2230.

6) Moody’s Manual 1966, p. 222—2232.
110
ravnom odboru ovih korporacija: FMC, Del
Monte Properties Co, Pacific Gas and Electric
Co., Southern Pacific Co., Shell Oil, Pacific Gas
Transmission Co., Alberta Natural Gas Co. i
Alberta and Southern Gas Co. Ltd.7
The Dow Chemical Company,0 proizvođač
napalma i eksploziva, ima nekoliko tuceta tvor­
nica u SAD, ali svojim podružnicama i sudio­
ništvom u vlasništvu kontrolira ili je duboko
povezana sa desecima daljnjih industrijskih
pothvata i korporacija u Velikoj Britaniji (Dow
Chemical International Ltd.), Švicarskoj, Nizo­
zemskoj, Njemačkoj, Australiji, Indiji i Špa-
niji. Svojom po vezanošću sa Schlumberger
Ltd., Dow stvarno kontrolira tvornice u Fran­
cuskoj, Njemačkoj, Španiji, španjolskoj Saha-
ri, Alžiru, Libiji, Tunisu, Iranu, Venezueli, Tri-
nidadu, Boliviji i Argentini. Drugi pothvati ko­
je stvarno kontrolira Dow nalaze se u Japanu
(Asaki Dow Ltd.) i Ekvadoru. Sunce doslov­
no nikad ne zalazi za Dow! Tako, samom svo­
jom veličinom, preko svojih podružnica, posje­
dovanjem dionica u drugim korporacijama te
kroz povezane odbore, velike američke korpo­
racije kontroliraju znatan dio proizvodnih ka­
paciteta ove planete. Godine 1961. 135 američ­
kih korporacija posjedovalo je blizu četvrtinu
proizvodnih kapaciteta svijeta.9 To nam ne go­

7) »Interlocks. .« op. cit. p. 126—8.

8) Moody’s Manual, op. cit. pp. 2804—5.
9) M.A. Adelman, »The m easurement of industrial
concentration« u The R eview of Economics and S ta ­
tistics, svez. XX X, broj 2/1951. Citirano u knuzi A.A.
Berle Jr., The 20 th Century Capitalist Revolution. Har-
court Brace (Harvest Books) 1965.
Ill
vori ništa o tome koliko one kontroliraju, koli­
ko je velika interesna sfera koju ne posjeduju
direktno.
Postojanje stotina korporacija, koje u svo­
jim svakodnevnim operacijama, mogu, preko
svoje društvene organizacije, mobilizirati tak­
vu ogromno razgranatu mrežu proizvodne sna­
ge, daje SAD vrlo velik ratni potencijal.

INTERESNE GRUPE

Unutrašnja organizacija samih kompanija,

uzevši u obzir i njihove međusobne veze ne sa­
činjava sama po seoi društvenu organizaciju a’
meričke korporacijske moći. Te velike mase ka­
pitala dalje su organizirane u ono što se naziva
»interesnim grupama«.1* Interesna grupa je gru­
pa korporacijskih interesa koja, preko poveza­
nih upravnih odbora, uzajamnog vlasništva di­
onica, financijske pomoći, obračunavanja i le­
galnih aktivnosti i članstva u istim poslovnim
organizacijama, teži za zajedničkim financij­
skim ciljevima. Ako razne kompanije imaju za­
jedničke članove upravnih odbora i posjeduju
uzajamno dionice i obveznice; ako, nadalje, iz­
vjesne financijske institucije uzimaju na sebe
obavezu garantiranja (financijsku odgovor­
nost) i prodaje dionica kod osnivanja za izvje­
sne korporacije, dok druge dosljedno pružaju
pravne i obračunske usluge svima njima, ta­

10) Vidi The Structure of the Am erican Economy.

U.S. Government Printing Office, 1939. Dok su neki od
podataka u toj velikoj knjizi zastarjeli, glavne karak­
teristike analize ostaju u osnovi tafcne.
112
da je pred nam a zajednički financijski inte­
res i, dakle, zajednička interesna grupa. The
structure of the American Economy nabraja
osam takvih grupa: (1) Morgan-First National,
(2) Rockefeller, (3) Kuhn Loeb, (4) Mellon,
(5) Chicago, (6) Du Pont, (7) Cleveland, (8)
Boston.
Dajem skraćen prikaz jedne takve grupe,
Morgan-First National, kako je ona stajala pos­
ljednjeg dana za koji imamo adekvatne podat­
ke. The Structure of The American Economy
kaže: »Ova grupa se najvećim dijelom temelji
na djelomičnoj kontroli koju vrši jedna ili dru­
ga, ili, običnije, obje financijske institucije (tj.
J.P. Morgan and Co. i The First National Bank)
po kojima se grupa naziva. Ta djelomična kon­
trola temelji se na dugoročnim financijskim
odnosima i vrlo velikom prestižu koji se pri­
pisuje tvrtkam a Morgan i First National. . .«
U vrijeme kad je to bilo napisano, grupa je
obuhvaćala 13 industrijskih korporacija, 13 ko­
munalnih i uslužnih korporacija, 6 željezničkih
kom panija i tri banke pored Morgana i First
National. Godine 1939. njihova ukupna aktiva
iznosila je više od trideset m ilijardi dolara.
Ali tu još nije kraj toj koncentraciji sna­
ge, jer međusobni odnosi među samim interes­
nim grupama rezultiraju u daljnjoj koncentra­
ciji i integraciji. Tako postoje bliski odnosi,
preko povezanih upravnih odbora, garancija, u-
zajamnog posjedovanja dionica i tako dalje iz­
među Morgan-First Nationala i Mellona, izme­
đu Morgan-First Nationala i Chicaga, između
Kuhn Loeba i Clevelanda i tako dalje. Sve u
svemu, kod 8 osnovnih interesnih grupa po­
lis
 stoji 11 međusobnih prekrivanja. Na kraju
svoje analize interesnih grupa autori analize
The Structure of the American Economy po­
stavljaju ova pitanja na koja ne daju odgovor:
Kakvo je značenje postojanja više ili manje
tijesno udruženih interesnih grupa za proces
određivanja cijena? Kakve su implikacije toga
za odnos između ekonomske i političke aktiv­
nosti? Kako se i u kojoj mjeri pogledi vođa u
ekonomskoj sferi osjećaju u životu zajednice?
Ta pitanja nisu postavili marksisti, jer je
komitet koji je pripremio studiju bio sastav­
ljen od šest članova kabineta predsjednika
Franklina D. Roosevelta i četiri eksperta na vi­
sokim položajima u američkoj vladi i biznisu.
U svakom slučaju jasno je da je to jedna orga­
nizacija »koja postoji«, koja, kad je jednom
vlada mobilizira može vršiti neodoljiv utjecaj
za rat — ili za mir. Ona nikad nije bila mobi­
lizirana za mir.
Prikazana je struktura kontrole korporaci­
ja u američkoj ekonomiji. Ali još uvijek nedo­
staje, još uvijek je ostalo tek da se objasni šta
omogućuje vladi da se u slučaju potrebe kori­
sti tom organizacijom za svoje vlastite svrhe;
ili, bolje, objema da se koriste jedna drugom.

ODNOSI IZMEĐU VLADE I BIZNISA

Najvažniji odnosi biznisa i vlade u SAD, ili,
bolje, oslanjanje korporacijske zajednice na
vladu počelo je da uzima svoj sadašnji oblik za
vrijeme velike depresije. Ranije se vjerovalo da
je kapitalistički sistem autoregulativan i taj na­
zor, koji su izrazili ekonomisti, ponavljali su pa­
114
pagajski, uz izvjesno ptičje ukrašavanje intona­
cije i slogova, čuveni sociolozi kao Pareto u Ita­
liji i Talcott Parsons, profesor sociologije na
harvardskom univerzitetu u SAD. Važno je da se
imaju u vidu veze između iluzija ekonomista i
iluzija sociologa. Prije nego što je velika de­
presija gotovo srušila kapitalistički sistem u
SAD vjerovalo se da su depresije, nekako, iz­
raz neumoljivog djelovanja jednog vječnog si­
stema, i da se depresije uvijek rješavaju same
spontano. Vjerovalo se da su depresije način
na koji priroda eliminira neefikasne i slabe
tvrtke, prepuštajući polje jakim, »matičnim«
kompanijama, sposobnim da proizvedu moćno
potomstvo. Velika depresija pobrinula se, me­
đutim, da mnogi od velikih propadnu i ugroža­
vala je mnoge od najjačih jer se iz mjeseca u
mjesec, iz godine u godinu, privreda nije opo­
ravljala a poslovi su sve više propadali, tako
da je korporacijska zajednica bila sretna da
prihvati ruku vlade kad je ona bila pružena da
pomogne. Upravo ta ranjivost stvorila je novo
»vladom garantirano društvo« u SAD; ali to je
društvo ujedno služilo za mobiliziranje SAD za
rat više nego ikad. Naročito opasnost unutraš­
njeg sloma usavršila je osnovnu strukturu mo­
bilizacije za rat; i jasno je da bi bez takve mo­
bilizacije ekonomija bila pretrpjela slom. Još
1940. g., kada su se SAD počele naoružavati,
konzervativna procjena broja nezaposlenih u
SAD iznosila je 13 posto, ali do 1944. oni su svi
uključeni u rad i cjelokupan broj zaposlenih
radnika porastao je za 35 posto.11 Za vrijeme

11) The Am erican Business System , p. 134.

115
velike depresije, međutim, novo zakonodav­
stvo omogućilo je radnicima da silno povećaju
svoje organizacije i II svjetski rat donio je a-
meričkim radnicima besprimjerni porast život­
nog standarda. Organizirani radnici ušli su u
ratnu vladu, i na čelu federalnog Ureda za up­
ravljanje proizvodnjom stajali su zajednički
William S. Knudsen iz General Motors i Sidney
Hillman iz Udruženja tekstilnih radnika, moć­
nog ali prilično konzervativnog člana CIO
(Kongresa industrijskih organizacija). Ameri­
čki pokret nije zaboravio iskustvo iz II svjet­
skog rata: rat je značio posao, mnogo novaca
i dobra vremena. Danas su radničke organiza­
cije u SAD aktivni pristalice rata u Vijetnamu;
i one su među najžučljivijim unutrašnjim pro­
tivnicima Sovjetskog Saveza.

INDUSTRIJA I VOJSKA

Poslije 1939. ogromni izdaci vlade SAD za

naoružanje i, u novije vrijeme, za istraživanje
svemira povećali su moć velikih korporacija i
stvorili mnoge nove poslove. Avionska indus­
trija uvelike je ovisna o narudžbama za voj­
sku. Ulazak brojnih upravnik službenika iz
biznisa u službu vlade za vrijeme II svjet­
skog rata učvrstio je intimnu vezu između
vlade i biznisa. Ali kraj ujedinjenja nije još
bio na vidiku. Bio je potreban još i brak iz­
među vojske i industrije. S obzirom na či­
njenicu da veći dio nacionalnog budžeta SAD
sada ide u vojne svrhe, posve je prirodno da
biznis želi da zaposli vojne rukovodioce koji
napuštaju oružane snage ih Ministarstvo o­
118
brane. »U julu 1960. . . General Dynamics, kor­
poracija koja ima najveći procenat ugovora za
naoružanje (u dolarima), imala je na svom
platnom spisku 27 penzioniranih generala i ad­
mirala. Cjelokupan broj penzioniranih oficira
svih činova nam ještenih kod General Dynamics
iznosio je oko 200. Odmah iza njih doiazi Uni­
ted Aircraft sa 171.«18 Sve brojke su vjerojat­
no procijenjene prenisko. Međutim, ne smije­
mo zaboraviti, naravno, da je Robert McNa­
mara, raniji predsjednik tvrtke Ford Motor
Company, naš sekretar odbrane i da je prije to
bio Charles Wilson, predsjednik tvrtke Gene­
ral Motors.
Prikazao sam u općim potezima organizaci­
ju američke industrije koja daje društvenu in­
frastrukturu za rat. Pokazao sam da su osno­
vica, na prvom mjestu, divovske korporacije
sa svojom razgranatom mrežom tvornica, pod­
ružnica i akcija koje su proširile svoj utjecaj
na čitavu naciju i svijet. Zatim sam istakao
kako su te korporacije povezane jedna s dru­
gom i organizirane u interesne grupe koje su u
uskoj vezi između sebe. Dalje sam opisao pro­
ces kako se američka korporacijska zajednica,
napuštajući zauvijek povik protiv m iješanja
vlade združila s vladom i istakao sam kako je
vojska postaia bitni dio američkog biznisa. S
obzirom na tu strukturu tradicionalna podjela
našeg društva na biznis, vladu i vojsku izgleda
zastarjela i iluzorna. S obzirom na tu struktu­

12) Citirano iz moje knjige Culture Against Man,

p. 105.
117
ru američka industrija može se mobilizirati za
ratnu proizvodnju gotovo trenutno. Nije pre­
tjerano reći da je ona sada po samoj prirodi
u neprestanom stanju mobilizacije za rat.

PSIHOLOŠKI FAKTORI
RANJIVOST
Dok je istina da se čovjek u svim vremeni­
ma osjećao ranjivim, vrijedno je truda da
se ispitaju neki aspekti osjećaja ranjivosti u
SAD da bi se razumjelo kako to on doprino­
si spremnosti za rat. Ja sam istakao da se
prije velike depresije pretpostavljalo da je ka­
pitalistička ekonomija autoregulativna ali da
je iskustvo depresije razorilo tu ideju zauvijek
u glavama čak i najuobraženijih ekonomista,
tako da sada svi »talentirani« ljudi kapitalisti­
čkih ekonomija pretpostavljaju Keynesovu
teoriju o nužnoj vladinoj ekonomskoj inter­
venciji i odmah predlažu vladine mjere kad
god se čini da privreda posrće — što se sada
događa nekoliko puta godišnje. Prosječan Ame­
rikanac, međutim, još ne osjeća da se može
povjerovati privredi, jer ona ima nepredvid­
ljiv način da podiže cijene, da ga izbacuje iz
posla, ili da čini da uništava njegove male in­
vesticije i špekulacije. Osjećaj ranjivosti po­
jačan je u SAD porastom broja i snage soci­
jalističkih zemalja i činjenicom da budući da
kompleks vlada - biznis - vojska ne može to pri­
hvatiti kao podnošljivu činjenicu postojanja
oni plaše narod.
118
 Od 1917. gotovo jedna trećina zemljine po­
vršine i jedna trećina njenog stanovništva pri­
padaju političkim ekonomijama radikalno raz­
ličitim od naše. Pojavljivanje tog novog soci­
jalističkog čovječanstva bilo je praćeno nesta­
janjem ili slabljenjem mnogih kapitalističkih
snaga u toj m jeri da je Amerika, osjećajući se
opkoljenom usred smanjene snage kapitalistič­
kog svijeta prem a sekretaru za obranu Rober-
tu McNamari »posvetila veći postotak svog
bruto nacionalnog proizvoda svom vojnom ja­
čanju nego bilo koja druga nacija slobodnog
svijeta. To je bilo istina čak i prije naših pove­
ćanih izdataka u jugoistočnoj Aziji.
Mi smo imali, za nekoliko posljednjih go­
dina, toliko ljudi u uniformi kao sve nacije
Zapadne Evrope zajedno — mada one imaju
čak za 50 posto više stanovništva nego mi.«13
Porast socijalizma i udvostručenje broja nasil­
nih revolucija poslije 1958. (Također prema
McNamari) doveli su do toga da se američka
korporacijska zajednica osjeća tako ranjiva da
je ona revno i uspješno saopćavala svoj strah
i mržnju američkom narodu preko sredstava
masovnih komunikacija. Rezultat je bio, kao
što svi znaju, mlitav kongres i javnost koja
daje podršku svemu što američka vlada želi da
učini na bilo kom m jestu svijeta.

STRAH I EUFORIJA
S ekonomskog stanovišta postoje, ug­
lavnom, dva tipa potrošnje: potrošnja u pri­

13) Adresa Američkom društvu urednika novina,

prema izvještaju u N ew York Time's od 19. maja 1966.
119
vatnom sektoru i potrošnja u općem sektoru
ekonomije. Potrošnja u privatnom sektoru od­
nosi se na egoistične stvari — sve što jedna o-
soba kupuje da bi učinila život mogućim i u-
godnim — ali također i na poslovne izdatke;
dok se opća potrošnja odnosi na stvari, kao
putovi, škole, naoružanje i tako dalje, na što
troši novac vlada.
Sve vlade m oraju računati koliko se može
tražiti u porezima za opću potrošnju, a potre­
ba za porezima prodaje se narodu kombinaci­
jom javnih veza, plašenjem i prinudom. Porezi
za vođenje rata u Vijetnamu iznuđuju se pla­
šenjem Amerikanaca komunizmom. Mada po­
rezi za vladine izdatke konkuriraju izdacima za
egoistička zadovoljstva, američki sistem opo­
rezivanja pretvara povećane zahtjeve za javne
izdatke u individualnu potrošnju jer se porezi
vraćaju potrošaču višim plaćama, većom zapo-
poslenošću i povišenjem životnog standarda
što rezultira iz ulaganja stotina milijardi dolara
u ratnu industriju. Kako su u SAD korporaci­
je i bogataši glavni porezni obveznici, a ne do­
zvoljava se da porezi rastu brže nego dohodak,
prosječnom Amerikancu je bolje za vrijeme
rata. Tako je vlada, prvenstveno ratom i
progresivnom stopom poreza na dohodak, stvo­
rila takvu domaću euforiju da njeni javni izda­
ci — prvenstveno njeni izdaci za rat i svemir —
daju psihološki efekt individualnih izdataka.
Kako je strah — strah od komunizma — ono
što čini Amerikance voljnim da plate poreze
za naoružanje na prvom mjestu, ali kako im se
ti porezi vraćaju u dobrom životu, možemo reći
da se Amerikanci, doslovno, goje od straha.
120
Strah koji oni možda imaju pred ratom narko-
tiziran je dobrim vremenima. Ako imamo u vi­
du da s obzirom na Vijetnam Rusi m oraju da
uspore ekspanziju u proizvodnji potrošačkih
dobara kako bi uložili veći napor u proizvod­
nju oružja, vidimo da tradicionalna psihološ­
ka sm etnja za rat ne postoji za Amerikance.

ZBRKA IZMEĐU PRIJATELJA I NEPRIJATELJA

Za II svjetskog rata Japan je bio naš nep­

rijatelj, sada je naš prijatelj; Sovjetski Savez je
bio naš prijatelj, sada je naš neprijatelj; Nje­
mačka je bila naš neprijatelj, sada je jedan njen
dio naš prijatelj, a drugi neprijatelj; Francuska
je bila naš prijatelj, sada je gotovo naš neprija­
telj; Jugoslavija je bila naš prijatelj, sada je naš
prijatelj jedan dan, a naš neprijatelj drugi dan,
već prem a tome kako se okreće naša vanjska
politika. Za II svjetskog rata Kina je bila naš
prijatelj, sada je naš neprijatelj. Prije rata na
Srednjem istoku bili smo u stanju da živimo
mirno s našim antisemitizmom; sada vidimo
našu vladu neshvatljivo na strani Izraela; za
II svjetskog rata Italija je bila naš neprijatelj,
sada je naš prijatelj — i tako dalje. Kod obič­
nog građana rezultat tih neobuzdanih fluktu­
acija u definiciji neprijatelja i prijatelja može
biti samo mentalno povlačenje, cinizam i spre­
mnost da se odluke prepuste »višim vlastima«
i »ekspertima«. S druge strane takva pasivnost
u prisustvu radikalnih prom jena u definiciji
neprijatelja mogla je da se dogodi samo ako
smo prije svega predali naše odluke višim vla­
stima. Amerikančeva nezainteresiranost za išta
121
drugo osim za vlastiti životni standard i poro­
dicu, te uz to trajan osjećaj ranjivosti navode
ga na to da olako prihvati svaku promjenu u
vanjskoj politici. Međutim, sumnjam da se u
tome Amerikanci mnogo razlikuju od ostalog
dijela svijeta koji se naziva civiliziranim.
U vezi s time mi vidimo važnost kratkoroč­
nih spoznaja. Kao da suvremeni čovjek nikad
ne angažira svoj spoznajni aparat trajno za bi­
lo koju definiciju. To je uznemirujuće slično
shvaćanju stila. Stil zavisi od kratkotrajnih do­
življaja, od činjenice, na primjer, da je, iako
tamna kravata danas, čini se, najbolje pristaje
uz odijelo, neprestano u misli prisutna rezerva
da to nije za uvijek, već samo dotle dok to ne­
ka vlast definira kao stil. Nešto slično nalazim
u akademskom svijetu. Nema, na primjer, op­
redjeljivanja u antropologiji ili sociologiji za
bilo koje gledište. Prihvaćanje suvremenih teo­
retičara traje, najviše, dotle dok su oni živi.
Kad umru, više ih nitko ne citira. Ponekad ne­
ka teorija traje samo jedan semestar. Premda
ne smatram prihvaćanje ili odbijanje jedne tu­
đe vlasti homolognim s prihvaćanjem stila ili
s prihvaćanjem neke društvene teorije, vjeru­
jem da svo troje počiva na jednom stanju suv
remene doživljajnosti — uzdržavanju od anga­
žiranja za bilo koji pogled na svijet. Ta površ­
nost, ta osnovna neprobojnost duše posljedica
je efemernog kvaliteta suvremenog života i os­
novne potištenosti suvremenog čovjeka.
NEPRIJATELJSKI FAKTOR U ŽIVOTU
Nikad nije otkrivena kultura gdje nije bilo
trajnog neprijateljskog faktora koji je služio
122
 za plašenje i ujedinjavanje naroda i za uguši-
vanje odvojenog mišljenja. U plemenskom ži­
votu neprijateljska bića su čudovišta, duhovni
ili vanjski neprijatelji, tradicionalno definirani
kao trajno opasni za čovječanstvo ili za pleme
ili za oboje. Čovjeka od djetinjstva uvježbava­
ju da prihvati ta neprijateljska bića kao vječna
i nepromjenljiva, i nitko ne kaže da ona ne po­
stoje ili da su prijateljska ili da se može steći
njihovo prijateljstvo. Opasnost od neprijatelja
guši misao ali također rađa društvenu solidar­
nost.
U suvremenom svijetu, za razliku od ple­
menskog, nema tradicionalne definicije nepri­
jateljskog, i grupa na vlasti rezervira sebi pra­
vo i moć, da definira tko će biti neprijatelj.
Definicija tada postaje dio društvenog sistema:
lekcije o neprijatelju uče djeca u osnovnim
školama; masovna sredstva vrište njegovo ime
uz odgovarajuće psovke; neprijatelj postaje
dio pravnog sistema i uključuje se u ekonom­
sku strukturu. Neprijatelj postaje isto toliko
neumitan koliko primitivna halucinacija, i tko
posumnja da on postoji snosi iste kaznene dru­
štvene posljedice. U SAD neprijatelj je komuni­
zam. Uključeno u čitanke za osnovne škole i
sociološke rasprave; zaleđeno u odluke vrhov­
nog suda i zakletve lojalnosti, konsolidirano
embargom na robe za komunističke zemlje, ko­
munističko strašilo ima kvalitet plemenske op­
sjene. Opsjena o »komunističkoj opasnosti«
predstavlja eksploataciju čovjekove iskonske
tendencije da definira dio svemira kao nepri­
jateljski, kako bi se američki narod pripremio
za rat.
123
 SL O B O D A , IN IC IJA T IV A I P O S L U S N O S T

Ako promatramo međunarodnu strukturu

američke korporacijske zajednice i činjenicu da
sunce u njoj nikad ne zalazi, jasno je da »slo­
bodni svijet« znači njegov dio koji je slobodan
za američke investicije. S toga razloga Španija
se, na primjer, sm atra dijelom »slobodnog svi­
jeta«. S druge strane, kad znamo da u komu­
nističkim zemljama nema nikakvih investicija
koje bi bile američko vlasništvo, razumjet će­
mo zašto komunistički svijet nije »slobodan«.
Ipak, kad znamo da SAD isporučuju tešku ma­
šineriju koju Italija upotrebljava kao opremu
tvornice Fiat u Sovjetskom Savezu, razumjet
ćemo, djelomično, zašto nam Rusija izgleda sa­
da »slobodnija« nego što je bila ranije.
Amerikanci su navikli na izraz »slobodna i-
nicijativa«, a ipak je jasno iz prikaza struk­
ture američke ekonomije da izraz nema nika­
kva značenja. Čvrsto satkano tkivo američke
ekonomije ostavlja malo prostora za »inicija­
tivu«, i za proteklih nekoliko decenija tip oso­
be na čelu velikih korporaicja promijenio se od
individualnog gazde poduzetnika u dugoslu-
žećeg, lojalnog i opreznog izvršnog činovnika
kojim upravlja njegov upravni odbor, garanti,
obračunske i pravne tvrtke i istraživačko odje­
ljenje. Danas korporacije rijetko otpuštaju i-
koga čak i na nižim nivoima; sve dotle dok su
oni poslušni i uklapaju se u opći pristojan ša-
blon operacija, njih prem ještaju u tvrtci sve
dok im ne nađu odgovarajući k u ta k . Odluke
donose najčešće komisije, a ne pojedinci. Sve
124
 je to dobro poznato a popularizirano je u oš­
troumno pisanoj knjizi: William H. Whyte, Jr.,
The Organisation Man.
Slični procesi odvijaju se u radničkom po­
kretu. Idealni američki radnički vođa danas
nije onaj koji riskira sm rt u nekom štrajku,
već brižljiv pregovarač, kojemu pomaže tim pra­
vnika i istraživača. Radnički pokret u SAD da­
nas je vrlo različit od onog s kojim su poslo­
davci bili suočeni u dvadesetim godinama ovog
stoljeća, što je bio spreman za borbu na ži­
vot i smrt. Organizirani radnici vjerojatno su
najzadovoljniji segment američkog stanovni­
štva, od najrevolucionarnije grupe oni su po­
stali najkonzervativnija.
Paralelno s tim prom jenam a u strukturi a-
meričke političke ekonomije razvila se velika,
jagnjeća poslušnost stanovništva. Pasući na
livadama obilja, bijelo američko stanovništvo
jedno je od najposlušnijih na zemlji. To je ide­
alna psihološka priprem a za rat, jer su posluš­
ni ljudi — odlični vojnici.
Da rekapituliram ono što sam rekao o psi­
hološkim faktorim a koji priprem aju za rat.
Rekao sam da smo uvijek u defanzivi zato što
se osjećamo ranjivima. TV emisije, za odrasle
i djecu, koje prikazuju napadnute pojedince i
nacije najobičniji su program. Međutim, dok
nas tako plašenjem prisiljavaju da plaćamo
teške poreze kako bismo se »spasili« i potpo­
mogli naše ratove, mi živimo divno, jer nam se
porezi vraćaju u povećanom dohotku. Tako se
Amerikanci goje na svom strahu i strah se os­
jeća dobro, ili bolje nego ikad prije. Teško mo­
žete biti protiv rata u Vijetnamu ako je vaša
125
plaća zbog njega porasla. Spomenuo sam ame­
ričku poslušnost i spremnost da se prihvati kao
prijatelj nacija koja je bila neprijatelj juče i
da se primi kao neprijatelj danas nacija koja
je bila prijatelj juče. Kako, u SAD, nitko nije
stvarno ugrožen takvim nepostojanim definici­
jama, već naprotiv opaža da mu životni stan­
dard raste, čemu prigovarati? To je jedan od
zakona teorije učenja da organizmi teže da od­
govore pozitivno na nagradu. U američkom
iskustvu isplaćivalo se imati neprijatelja. Činje­
nica da su neki ljudi izgubili sinove malo znači,
jer osobna rezerviranost, povučenost i neanga-
žiranost Amerikanca, njegova nesposobnost da
suosjeća s nesrećom druge osobe, njegova briga
samo za ono što je u uskoj vezi s njim i s nje­
govim životnim standardom, čini ga nepristu­
pačnim za tuđe brige. Nadalje, kao što sam is­
takao, jezgro potištenosti u duši američkog
stanovništva djeluje tako da ljudi okreću pog­
led od tuđih patnji i predaju se samo svojim
vlastitim teškim mislima. Govorio sam također
o neprijateljskom faktoru u životu, o činjenici
da u suvremenom svijetu, za razliku od plemen­
skog, neprijatelja bira grupa na vlasti i o či­
njenici da su perceptivne funkcije naroda obli­
kovane tako da odgovaraju ciljevima te gru­
pe. U suvremenom svijetu percepcija je brzo
evoluirala od shvaćanja svijeta određenih tra­
dicija do klasno određenih shvaćanja, i shva­
ćanjima manipuliraju sredstva masovnih komu­
nikacija. Tako čovjek stječe i odbacuje svoje
neprijatelje i prijatelje, svoje ideje, svoja miš­
ljenja i svoje ukuse otprilike onako kao što mi­
jenja modu. Konačno sam istakao nedostatak
126
smisla u riječima »sloboda« i »inicijativa«. Kao
posljednje razm atram psihološke posljedice ne­
stajanja iz života bilo kakvih realnih moguć­
nosti biranja — bilo kakve stvarne slobode.
Nema izlaza. Jasno je da sloboda postoji
samo tamo gdje postoje realne mogućnosti bi­
ranja; gdje pojedinac, ili nacija, usprkos svo­
joj historiji, može izvršiti izbor koji nije pred­
određen sistemom. Premda je nevjerojatno da
u bilo koje doba čovjekovi izbori nisu bili
predodređeni; premda je nevjerojatno da je
homo sapiens ikad imao lokalni ili međunarod­
ni sistem koji bi mu omogućio da pronalazi
nova rješenja za svoje stare probleme, ja os­
jećam da nikad ranije nisu toliki ljudi osjećali
da žive u sobi bez izlaza. To rezultira u apatiji
i povlačenju od života. U međuvremenu je
privlačnost povlačenja pojačana snažnim po­
rastom životnog standarda i povećanim mo­
gućnostima za lagodan život, koji narkotizira-
ju svaki osjećaj, i jako velikom opasnošću da
se ide protiv gomile. Spoznaja da nema nikak­
vih mogućnosti izbora, osjećaj uhvaćenosti u
klopku, osjećaj da ne može učiniti ništa jer
nema vrata, daje svoj neizbježni doprinos ra­
tu; jer ne samo da on vodi spremnom prih­
vaćanju rata kao rješenja za teške probleme
već stvara i poslušnost. Čovjek je svagdje pri­
kovan za sistem u kojem ne nazire nikakve no­
ve mogućnosti izbora. A ipak one postoje, jer
velike i radikalne političke promjene koje su
se odigrale u posljednje dvije generacije doka­
zuju da čovjek može stvoriti nove mogućnosti
izbora tamo gdje se činilo da ih nema.
127
 john gerassi

imperijalizam i
revolucija u americi
 Jedna od stvari koje su mi pale u oči prva
dva dana ove konferencije jest to da se ona po­
dijelila na pola. Jedni se zanimaju za političke
stvari, a drugi se prvenstveno interesiraju za
psihološke probleme. Tako je »oslobođenje«
bilo definirano na dva načina: oslobođenje od
fizičkog ugnjetavanja, od vaniskog nepriiate-
lja; i oslobođenje od psihološkog ugnjetava­
nja sredine. Iza tih raznih interesa ipak, nalazi
se osnovna pretpostavka od koje mislim svi
polazimo. Ta je da neprijatelja, strukturu, dru­
štvo u kojem živimo i od kojega patim o treba
srušiti. Treba prom ijeniti strukturu društva.
Pođimo najprije malo unatrag i potražimo
kako je to društvo postalo tako ugnjetačko
kakvo jest i šta to ugnjetavanje znači za tri
grupe pojedinaca: za one koji su u Trećem svi­
jetu i koji, zbog toga, osjećaju ugnjetavanje
m aterijalno, fizički, vojno i kulturno, i koji op­
ćenito na to reagiraju nasilno; za one koji su
svjesni ugnjetavanja ali ne mogu da razlikuju
njegove vanjske konsekvencije od onih unu­
trašnjih; koji osjećaju da m oraju tražiti nov
oblik svijesti za sebe i zato općenito, iako ne
isključivo reagiraju, nenasilno (istupajući iz
društva ili osnivajući svoje vlastite zajednice
izvan njega); i najzad oni koji žive unutar ne­
prijatelja, unutar same strukture, ali koji pate
131
direktno od nje — poimenično i napose ne-bije-
le manjine u SAD — i čija je reakcija normalno
nasilna.
Ma kakva bila naša reakcija na ugnjetava­
nje čini mi se da postoji malo sumnje da je na­
ša svijest o njemu, u njenom sadašnjem ši­
rokom opsegu, došla kao rezultat rata u Vi­
jetnamu. Ipak postoji velika opasnost da se ne
uoči da rat u Vijetnamu nije slučaj, i da Ame­
rika nije naglo postala imperijalistička, već da
je uvijek bila imperijalistička; da Amerika ni­
je naglo postala brutalna, već da je uvijek bi­
la brutalna; da Amerika nije naglo postala ra­
sistička, već da je uvijek bila rasistička.
Američki imperijalizam postao je jasan svi­
jetu, izuzev Amerikancima, 1823. kad je
predsjednik Monroe objavio ono što je sad poz­
nato kao Monroeva doktrina. Sjedinjene Ame­
ričke Države, liberalni retoričari, liberalni his­
toričari općenito, sm atraju da je Monroeva
doktrina jedna plemenita, hrabra i u osnovi
moralna deklaracija. Ona kaže, tvrde oni »obje
Amerike m oraju biti slobodne, neka Evropa o-
stane po strani, neka se dvije Amerike razvija­
ju same«. To nije tumačenje koje daju Latino-
amerikanci. Naprotiv, oni u Monroevoj doktri­
ni vide prvu otvorenu deklaraciju SAD o svo­
joj namjeri da prisvoje Latinsku Ameriku. Oni
tumače da deklaracija kaže »neka Evropa os­
tane po strani jer je Latinska Amerika naša«.
A to je postalo posve jasno samo godinu dana
poslije njene objave; godine 1824. kad je dr­
žavni sekretar (kasnije predsjednik) John Qu­
incy Adams rekao Simćnu Bolivaru, jednom od
velikih oslobodilaca Latinske Amerike, da se
132
drži dalje od Kube i Puerto Rica, jer Monroe-
ova doktrina »ne smije se tumačiti kao dava­
nje prava slabima da budu drski prema jaki­
ma«.
Naravno, SAD nisu mogle da sprovedu Mon-
roevu doktrinu kad se radilo o snažno razvije­
nim, snažno imperijalističkim, snažno militari-
ziranim silama. Kad je Engleska uzela pod svo­
ju upravu Falklandske otoke, na prim jer, SAD
nisu intervenirale. Engleska je zatim zauzela
onaj dio Gvatemale koji se sada zove Britanski
Honduras i upala je u Gvatemalu, a SAD opet
nisu reagirale. To zbog toga jer su SAD uvijek
bile dosljedne u svom imperijalizmu u tom
smislu da su ga provodile samo ukoliko su bi­
le sposobne da to učine. Zato je razlika između
jednog vijeka ranije i danas jednostavno u
vojnoj snazi SAD. Ali one su bile imperijalis­
tičke od samog početka. One su, od samog po­
četka, vidjele opasnost u ujedinjenju Latinske
Amerike. Simon Bolivar sazvao je 1826. konfe­
renciju radi stvaranja Sjedinjenih Država La­
tinske Amerike. SAD ne samo da su odbile da
prisustvuju — iako su bile pozvane — ne samo
da su vršile pritisak na razne delegate da rade
protiv toga, nego su vršile i ekonomski pritisak
na male zemlje Latinske Amerike da bi ideju
posve pokopale. To je navelo Bolivara da dade
dobro poznatu izjavu: »Čini se da je providnost
odredila SAD da muče Ameriku bijedom u ime
slobode«.
Svi znamo što se dogodilo poslije toga. SAD
su ušle u Mexico i počele su sa intervencijama
svuda po Karibima i tako dalje. I američki na­
rod je razvio jedan stav prema kojem on smat-
133
ra da ga sudbina vodi da nameće svijetu —
najprije svom neposrednom bliskom svijetu, a
postepeno i cijelom svijetu — svoj način gle­
danja na stvari. To se nazvalo »očitom sudbi­
nom«.
Liberali će reći, i kažu, da ta politika nije
nikad bila dosljedna. Oni ističu, na primjer, da
je tokom tog takozvanog »očito sudbinskog«
perioda u prošlom stoljeću vlada SAD pokuša­
vala da nametne svoje zakone o neutralnosti i
pokušavala da progoni one koji ih povrijede.
Velik prim jer koji daju ti liberali jest onaj iz
sredine 19. vijeka kad je vlada SAD pokušala
da koči i progoni američke privatnike, poznate
kao »filibastere« (»gusare«). To su bili poje­
dinci koji su krstarili cijelom Latinskom Ame­
rikom da bi zauzeli zemljište, zauzeli zemlje, a
bili su financirani od pojedinih američkih kom­
panija i radili su za njihov račun.
Najslavniji među tim filibasterima bio je
William Walker. Rođen u Ashvilleu, doktor,
pravnik i novinar (premda se nije bavio tim za­
nimanjima) Walker je upao u Nikaragvu, zau­
zeo Grenadu i proglasio se »-izabranim« — pred
sjednikom te zemlje. Zatim je poslao poruku
predsjedniku Franklinu Pierceu tražeći da se
Nikaragva primi u Uniju kao robovska država,
čak i pored toga što je Nikaragva već davno
zakonom ukinula ropstvo. Walker je radio za
američke privatne korporacije koje su eksplo­
atirale Centralnu Ameriku. Neprilika je bila što
su te kompanije bili rivali Podružne tranzitne
kompanije Corneliusa Vanderbilta, čije je kon­
cesije Walker, kao »predsjednik«, bio poništio.
Vanderbilt je na to iskoristio sav svoj novac i
134
 moć za podršku drugim snagama i one su po­
razile Walkera. Walker je bio izručen m ornari­
ci SAD, doveden natrag u zemlju i predan su­
du. On je priznao da je pogazio zakone o ne­
utralnosti. Dokazi protiv njega bili su nepobit­
ni. Pa ipak, kako se to već dogodilo jednom
ranije, kad je pokušao da osvoji Donju Kali-
forniju, on je proglašen nevinim. U stvari, na
kraju njegovog suđenja porota ga je pozdravila
aplauzom.
Je li porota bila potplaćena? Je li i ona sa­
ma bila imperijalistička? Ili je ona jednostav­
no odražavala učenja, propagandu, atmosferu
SAD? Da bismo odgovorili mislim da bismo se
morali vratiti kratko na početak.
Kad su prvi kolonizatori Sjeverne Amerike
uspješno osnovali prva za život sposobna druš­
tva u svojoj novoj zemlji, oni su se okrenuli
prema zapadu. Liberalni historičari nam kažu
da je taj veliki pionirski duh bio zaista ve­
ličanstven impuls, zlatan doprinos osnutku A-
merike. U svom ekspanzionizmu prema zapadu
Amerikanci su bili bezobzirni, sistematski is­
trebljujući cijelo domorodačko stanovništvo.
Ali oni su bili uspješni, i sve u svemu ta eks­
panzija je dovršena a da se nije žrtvovalo su­
više mnogo osnovnih građanskih prava bijelih
naseljenika. Tako je rana Amerika počela da se
ponosi svojim sistemom.
Kasnije, kad su američki poduzetnici pris­
tupili industrijalizaciji svoje zemlje, oni su
bili jednako uspješni. U tom procesu oni su
eksploatirali nove doseljenike, radničku klasu
i njihovu djecu, ali su izgradili jaku privredu.
Još jedanput oni su pokazali sebi i svijetu da
135
 je Amerika velika zemlja, tako velika u stvari
da nije mogla, nije smjela da se zaustavi na
svojim granicama. Kad su se ti poduzetnici sta­
li širiti preko američkih granica, većinom mor­
skim putem, razvijajući tako pomorsku snagu
Amerike, oni su opet bili uspješni i još jedan­
put su dokazali sebi i svijetu kako je Amerika
velika. Nije važno što je Jeffersonova demokra­
cija, koju liberalni historičari slave kao moral­
nu kičmu današnje moći Amerike, počivala na
bogatima i isključivala siromašne do te mje­
re da oni koji nisu imali imetka nisu mogli gla­
sati. Nije važno ni to što je Jacksonova demo­
kracija, koju liberalni historičari slave još vi­
še, funkcionirala uz nemilosrdno, totalitarno
obračunavanje u kojem je jedan sektor ekono­
mije pokušavao i uvelike uspijevao da uništi
drugi. Retorika je bila čista, rezultati straho­
viti, i zato je sistem bio savršen. Taj sistem po­
stao je poznat kao »američki način života«. Na­
čin života u kome su oni uspješni dobri, a oni
neuspješni loši. Amerika se vrlo rano uteme­
ljila na osnovnoj premisi da onaj koji je siro­
mašan zaslužuje da bude siromašan, a onaj
koji je bogat ima pravo na plodove svoje moći.
Kako je Amerika bila dosta velika i dosta
bogata da dozvoli svojim poduzetnicima da po­
stanu industrijski magnati, ali je također po­
stepeno dozvoljavala bijelim siromasima da
traže pravedan dio — i da ga donekle i dobiju,
u obliku legalnih građanskih prava i izvjesne
pokretljivosti — retorika koja opravdava sva
ubojstva i sva iskorišćavanja postala je teori­
jom, a iz te teorije izraslo je uvjerenje da je
Amerika najveća zemlja na svijetu upravo zato
13S
 što je omogućila onu vrstu samoodređivanja
koju je omogućila. Odatle je bio samo jedan
korak do zaključka da je svaka zemlja koja
nije ista inferiorna. I zaključak je, naravno,
bio da zemlja koja ne ide stopama Amerike ne­
će biti velika. Konačno, svim Amerikancima je
postalo jasno da je onaj tko je velik — dobar.
Američki način života postao je personifika­
cija moralnosti.
Iz američkog ponosa na svoj način života
proizašlo je pravo nam etanja tog načina živo­
ta ne-Amerikancima.Amerikanci su postali vi­
ši, uvijek pravedni i čisti. Konačan rezultat je
bilo novo jezuitsko društvo. Ono također nosi
mač i križ. Mač Amerike je njena mornarica;
križ Amerike je američka demokracija. Pod
tim križem, kao pod križem kojim su mahali
konkvistadori kolonijalne Španije, SAD su ra­
cionalizirale svoj kolonijalizam.
Porota koja je sudila Walkeru zbog kršenja
američkih zakona o neutralnosti izrazila je taj
imperijalizam, tu racionalizaciju, kad je klica-
la Walkeru izvan suda. Ona je jednostavno od­
razila svoje duboko ukorijenjeno uvjerenje da
bi Nikaragvi bilo bolje kao ropskoj državi u
Uniji nego kao slobodnoj zemlji izvan nje. Za
tu porotu, kao i za američki narod danas, mo­
že postojati samo jedan demokratski sistem
vrijedan tog imena — američki; može postojati
samo jedna definicija slobode — američka ini­
cijativa. Tako nema potrebe da Sekretarijat za
vanjske poslove proklam ira svoju imperija­
lističku politiku. Vanderbilti, Rockefelleri, Gug-
genheimi, kompanija United Fruit, rudarska
korporacija Hanna, kompanija Anaconda mo­
137
 gu raditi šta hoće. Oni predstavljaju demokra­
ciju, oni su utjelovljenje slobode. Štoviše, oni
znaju da će bude li potrebno američki marinci
biti odmah iza njih, ako ne i ispred njih.
Tokom prošlog stoljeća američki kolonijal­
ni ekspanzionizam, baziran na američkom na­
činu života i pojačan njime, postajao je sve
drskiji kako su SAD postajale sve jače. Počevši
od 1860. kada su one upale u Honduras, oru­
žana intervencija u čitavim Karibima i Cen­
tralnoj Americi postala je obična stvar. Teddy
Roosevelt, dolarska diplomacija, velika batina
itd., sve je to vrlo dobro poznato i nema potre­
be da sada ulazimo u to.
Ali jedna stvar se neizbježno događala, a to
je da se narod bunio kad god su ga SAD pod­
jarm i j ivale. Te pobune morale su se uguši vati
oružanom snagom. A to su uvijek morali biti
marinci SAD jer nije bilo nikog drugog da to
uguši. U Nikaragvi je gerilce vodio Augusto Ce­
sar Sandino koji se borio s američkim marinci-
ma od 1926. do 1934. a da nikad nije bio pora­
žen, mada su marinci sravnili sa zemljom ne­
koliko gradova u Nikaragvi i, slučajno, u Hon­
durasu kao dodatak. Sandinu su 1934. ponuđe­
ni pregovori i on je bio dovoljno lud da ih prih­
vati, da povjeruje ponudi. Tako je otišao u a-
meričku ambasadu, i pri izlaženju iz kruga am­
basade, dok je još bio na tlu američke ambasa­
de, bio je mučki ubijen.
Takvi incidenti posve su obični u Latinskoj
Americi, toliko obični da nijedan inteligentan
pobunjenik koji ima podršku naroda ne može
više imati povjerenje u ponude za pregovore
138
od strane SAD, osim ako može da odredi mje­
sto i uvjete tih pregovora. (Izgleda da su Vi-
jetnamci vrlo pažljivo čitali američku historiju
i da su zato uvjeti za bilo kakve pregovore ko­
je ne odrede oni sami, s punim pravom, ne­
prihvatljivi za njih.)
4. m arta 1933. SAD su službeno promijenile
svoju politiku i to je prom jena koja me naj­
više zanima. Službeno je prom jena poznata kao
kraj imperijalizma. U svojoj inauguralnoj a-
dresi Franklin Delano Roosevelt rekao je svi­
jetu da je američki imperijalizam prošao i da
će ubuduće SAD biti dobar susjed. On je na
interameričkoj konferenciji u Montevideu 1933.
glasao za Svečanu izjavu o neinterveniranju,
obećao je latinskoameričkim državama sniže­
nje carina, izmijenio je trgovačke sporazume i
godinu dana kasnije posve je ukinuo Plattov
amandman. Njegov glavni diplomat, Sumner
Wells, rekao je 1935: »Moje je uvjerenje da a-
merički kapital investiran u inozemstvu treba
da bude, u praksi i u teoriji, podređen vlasti
naroda zemlje gdje je uložen«. Vrlo radikalna
promjena!
Zbilja? U stvari izmijenio se samo oblik a-
meričke intervencije. F.D. Roosevelt bio je naj­
inteligentniji imperijalist kojeg su SAD imale.
Kao liberal on je poznavao vrijednost retorike.
Kao kapitalist on je znao da onaj koji gospoda­
ri privredom gospodari politikom. Dokle dok
američki intervencionizam za ekonomsku do­
bit m oraju da brane marinci SAD, neizbježne
su pobune i revolucije. Ljudi mogu uvijek vid­
jeti marinca. On je neprijatelj koji je prisutan
i nema načina da se sakrije kako bi se ljudi u­
13!)
vjerili da je on tu kao prijatelj. Marinac se
može uvijek identificirati kao ono što on jest.
Ali je Roosevelt shvatio da kad ne bi bilo
marinaca, kad bi umjesto ugnjetavača bila lo­
kalna milicija, policija ili vojničke snage (čija
bi se lojalnost američkim trgovačkim intere­
sima mogla osigurati njihovim ekonomskim
vezama s tim interesima), tada bi lokalni pat­
rioti mogli teško, a možda uopće i ne bi mogli,
da upru prstom u neprijatelja. Tako je Roose­
velt otpočeo sjajnu seriju političkih poteza da
poveže zemlje Latinske Amerike sa SAD.
Godine 1938. Roosevelt je osnovao Među-
ministarski komitet za suradnju s američkim
republikama, koji je u stvari bio prethodnik
današnjeg Programa za tehničku pomoć Orga­
nizacije američkih država (OAS). Sama OAS iz­
rasla je iz Panameričke unije, koju je osnovalo
Ministarstvo vanjskih poslova kao »idealnu e-
konomsku dopunu SAD«. Rooseveltov Među-
ministarski komitet osigurao je zavisnost La­
tinske Amerike od SAD u pogledu tehničkog
progresa. Za vrijeme rata poslalo je Ministar­
stvo poljoprivrede u Latinsku Ame. iku timove
za istraživanje održavanja tla koji su pomogli
da se poveća zavisnost Latinske Amerike od e-
konomija s jednom žetvom. Godine 1940. Roo­
sevelt je rekao da vlada SAD i privatni biznis
SAD treba da snažno investiraju u Latinskoj
Americi da bi »razvile izvore sirovina potrebnih
SAD«. 26. septembra 1940. on je povećao limit
Izvozno - uvozne banke, koja je ogranak ame­
ričkog Ministarstva financija, od 100 na 700 mi­
lijuna dolara; i do Pearl Harboura većina la-
140
tinskoameričkih država dobila je zajmove za
razvoj od kojih tek treba da se oslobode.
Danas Latinska Amerika upotrebljava do
40°/° svojih ukupnih deviznih prim anja da bi
samo otplatila kamate, ili bankovnu proviziju,
na zajmove dobivene od industrijskog svijeta
— ne kapital, ne glavnicu, nego samo kam ate i
troškove provizije.
Rooseveltova politika bila je tako uspješna
da su je svi njegovi nasljednici liberali, bili re­
publikanci ili demokrati, nastavljali i pojačava­
li. Oko 1950, poslije decenije i po pričanja o
demokraciji, SAD su kontrolirale 70°/« sirovin-
skih izvora Latinske Amerike i 50°/o njenog
bruto nacionalnog proizvoda. Latinskoamerički
reform atori mislili su, upravo zbog toga što su
vidjeli vanjske znakove, vanjski izgled politič­
ke demokracije, da je oni mogu upotrijebiti da
bi stekli moć i promijenili strukture. Ali nara­
vno, u jednoj nedovoljno razvijenoj zemlji,
gdje nepismeni ne mogu glasati, 70 posto sta­
novništva je isključeno. I čak ako nepismeni
može glasati, kao npr. u Chileu, on m ora imati
adresu stana, tako da kad živi u slamu on je
ionako isključen; 30 posto stanovništva Chilea
živi u slamovima.
Pored toga, kao što su to Roosevelt i ame­
rički liberali koji su odlučivali o vanjskoj po­
litici znali vrlo dobro, ako netko ima političku
slobodu, ali nema ekonomsku, on ne može vo­
diti kampanje. Čovjek mora imati novine, mo­
ra imati radio. Tko kontrolira novac? Sindi­
kati? Čak i danas samo 1 posto sindikata u ne­
dovoljno razvijenom svijetu ima klauzule o
obaveznom odbijanju članarine od plaće jer
141
taj maleni postotak, tih nekoliko penija koji bi
se automatski odbili od radnikove plaće da bi
ušli u fondoye sindikata, odlučuje da li će jed­
no dijete dobiti šoljicu mlijeka ili neće. Tako
sindikati sami ne insistiraju na tome da pro­
dru s tom klauzulom. Nema crnog fonda, nema
viška s kojim bi obespravljeni mogli voditi po­
litičku kampanju .Oni ne mogu doći do svoje
štampe, ne mogu doći do svog radija, oni čak
ne mogu sebi dozvoliti da plate nekom puno
radno vrijeme da bi vodio kampanju protiv
postojećeg poretka.
SAD su to vrlo dobro shvatile pa su insisti­
rale na političkoj demokraciji bez ekonomske
demokracije. SAD su čak pokušavale da svrgnu
po kojeg diktatora tu i tamo, tek toliko da po­
kažu kako su one istinski zainteresirane za pro­
ces demokratizacije. To se naročito događalo
pod Kennedyjevim Savezom za progres (mada
je to prouzrokovalo bumeranški efekt tako da
je danas više diktatora na vlasti nego što ih je
bilo prije nego što je taj savez osnovan). Kad
bi SAD mogle pokazati svijetu da se pod nje­
nim okriljem Latinska Amerika razvija u prav­
cu demokratskog procesa, sa slobodnim izbo­
rima, tada optužba da su one ugnjetač ne bi
stajala. A taj argument bio je uspješan čak i
kod ljudi u Latinskoj Americi koji su trebali
biti pametniji.
Povremeno, sretnim slučajem — jer se ne­
ki političar predstavio kao blag nacionalist, a
zatim se pokazalo da je on socijalist ili nešto
slično — narod Latinske Amerike izabrao je
nekoliko poštenih ljudi. Jedan od njih bio je
Juan Josć Arevalo u Gvatemali; drugi je bio
142
Jacobo Arbanz poslije njega. Njih dvojica bili
su izmijenili opći izgled svoje zemlje. Oni su
legalizirali prava radnika, oni su dali sindikati­
ma pravo da pregovaraju direktno s vlasnici­
ma plantaža (u ovom slučaju s poduzećem li­
nked Fruit); oni su dozvolili štampi da bude
slobodna itd., sve stvari kojih nije bilo nikad
ranije. Ali oni stvarno nisu uradili ništa u eko­
nomskom pogledu. A upravo pred donošenje
Zakona o agrarnoj reform i iz 1952. statistike
su, prem a podacima Ujedinjenih naroda, po­
kazale da ako se svaka strana korporacija ra­
čuna kao jedan pojedinac, da se 98 posto u-
kupne obradive zemlje u Gvatemali nalazi u
posjedu 142 pojedinca, dok broj stanovništva
iznosi 3,500.000. Samo 10 posto stanovnika po­
lazilo je školu u to vrijeme.
Arevalo i Arbenz pokušavali su da izmije­
ne to stanje. Godine 1952. oni su proglasili De­
kret 900, zemljišnu reform u koja je zahtijeva­
la eksproprijaciju i preraspodjelu neobrađene
zemlje iznad neke propisane površine. Dekret
900 izričito je isključio svu intenzivno obrađi­
vanu zemlju, koja je iznosila samo 5 posto od
farmi preko hiljadu hektara i naredio je da se
sva zemlja koja pripada odsutnima iz zemlje
preraspodijeli. Naknada se nudila u obveznica­
ma s rokom otplate od 20 godina uz 3 posto
kamata, s procjenom u skladu s vrijednošću
iskazanom u poreskim prijavama. Američki li­
beralni ekonomisti i agronomi pozdravili su
Dekret 900. Na strani 179 edicije Latin Ameri­
can Issues koju je izdavao poluslužbeni Fond
dvadesetog vijeka, može se pročitati: »Uza sav
bijes koji je izazvao Dekret 900, što ima svoje
143
 korijene u konstituciji od 1945, izvanredno je
blag i vrlo zdrav zakon.«
Ali poduzeće United Fruit posjedovalo je
većinu zemlje, i ono očigledno nije željelo da
bude eksproprirano. Kada je Arbenz stvarno
oduzeo zemlju — nekorištenu, neobrađenu
zemlju — i razdijelio je među 180.000 seljaka,
SAD su to odmah osudile kao komunizam i
pozvale OAS (Organizaciju američkih država)
u Caracasu da tu osudu sprovede službeno. Ža­
lim su one našle jednog desničarskog pukov­
nika, Castilla Armasa, koji je završio Višu voj­
nu školu u SAD u Fort Leavenworthu, dale mu
oružje, obučile ga, dale mu avione, čak su dale
i nekoliko pilota i najzad su pomoću njega
oborile Arbenza.
Poslije toga SAD su intervenirale još neko­
liko puta u Latinskoj Americi, najvidljivije u
Dominikanskoj Republici. Tom intervencijom,
u kojoj je upotrebljeno 43.000 američkih voj­
nika da bi se ugušila nacionalistička pobuna
4.000 naoružanih ljudi, SAD su stavile jasno do
znanja da neće nikad dopustiti nijednoj latin-
skoameričkoj vladi da prekine američku stro­
gu ekonomsku kontrolu.
Ta kontrola proteže se danas na 85 posto si-
rovinsk;h izvora. Jedna američka kompanija,
United Fruit, kontrolira preko 50 posto svih
deviznih prihoda, i tako ciiele ekonomske stru­
kture, šest latinskoameričkih država. U Vene­
zueli Standard Oil Company iz New Jerseya
(Rockefeller), preko svoje podružnice Creole
Oil Corporation, kontrolira sve baze procesa
industrijalizacije. Venezuela je potencijalno
14*
druga zemlja na svijetu po bogatstvu. Preko
500 miliona dolara njenog čistog godišnjeg do­
hotka od nafte mogli bi sami osigurati svakoj
porodici, računajući 6 1/2 osoba na porodicu,
godišnji dohodak od preko 500 dolara. Ali u
stvari 40 posto stanovništva živi izvan novčane
privrede, 22 posto je nezaposleno, i zemlja mo­
ra upotrijebiti 100 miliona dolara godišnje da
bi uvezla prehrambene proizvode (iz SAD), iako
zemljišta na kojem bi se uz odgovarajuće obra­
đivanje mogao proizvoditi i višak hrane za iz­
voz ima dovoljno. Sve u svemu takve prilike
prevladavaju u svim latinskoameričkim drža­
vama.
Kontinent kao cjelina upotrebljava, kao što
sam rekao, 40 posto svojih deviznih prihoda za
plaćanje kamata. Savez za progres tvrdi da po­
maže Latinskoj Americi đa se industrijalizira
na bazi društvenog napretka. Savez sada postoji
već preko šest godina i zabilježio je značajne
uspjehe, naime: desničarske udare u Boliviji,
Argentini, Brazilu, Hondurasu, Gvatemali, Ek­
vadoru, Dominikanskoj Republici i Salvadoru.
Za uzvrat biznismeni SAD poslali su u SAD pro­
fite u iznosu od 5 m ilijardi dolara, dok su in­
vestirali, na papiru 2 milijarde. Sam Savez, za
koji se pretpostavlja da posuđuje novac strogo
za projekte društvenog napretka zadržao je 86
posto od svojih izdataka za kredite za američ­
ku robu — kredite za koje garantiraju, moraju
da garantiraju, latinskoameričke vlade i koji
se m oraju vratiti u dolarima.
Pod predsjednikom Johnsonom nema više
nikakvih iluzija. Za Johnsona je zabilježeno da
je 1966. godine rekao, u kampu Stanley u Ko­
145
reji: »Ne zaboravite da nas ima dvije stotine
milijuna na svijetu od tri milijarde. Oni žele
ono što mi imamo, a mi im to nećemo dati.«
Karl Marx je jedanput upozorio da će prvi
revolucionarni talas u jednoj kolonijalnoj zem­
lji doći kao rezultat frustracije nacionalne bur­
žoazije, kad ona dostigne stupanj razvoja na
kojem će imati dovoljno akumuliranog kapita­
la da zaželi da uđe u konkurenciju s imperijali­
stičkim korporacijama. Američki biznismeni
znaju da je Karl Marx bio u pravu i oni su se
osigurali da se to ne dogodi. Kako su američ­
ke korporacije počele akutno patiti od suviška
roba, one su shvatile da moraju proširiti svo­
ja tržišta u nerazvijenim zemljama. Ali da bi
to postigle one m oraju pomoći razvitku nacio­
nalne buržoazije koja bi mogla kupovati te ro­
be. Ta nacionalna buržoazija, kao i sve takve
klase u kolonijalnim zemljama, morala se stvo­
riti pomoću servisnih industrija, ali ona je mo­
rala biti nekako ograničena kako ne bi postala
ekonomski nezavisna.
Rješenje je bilo jednostavno. Američke kor­
poracije, kad su podigle, recimo, tvornicu za
sklapanje dijelova u Sao Paolu ili Buenos Aire-
su, što su ih one nazvale brazilskim ili argentin­
skim, odlučile su da stvarno pomognu stvarati
pomoćne korporacije s lokalnim novcem. Uz­
mimo na prim jer General Motors. Najprije je
on uvozio automobile u različitim komadima,
nazvanim »dijelovi«, tako izbjegavajući uvoz­
ne carine. Zatim ih je montirao u Sao Paolu i
nazvao ih proizvedenim u Brazilu. Iza toga je
potražio naokolo lokalne poduzetnike da bi lan­
sirao pomoćne industrije — za navlake za sje­
146
dišta, svjećice itd. Normalno bi zemljoposjed-
nič.ka oligarhija i poduzetnici u tom kraju ulo­
žili svoj novac u te pomoćne industrije i, kad
bi uspješno nagomilali velike iznose kapitala,
udružili bi se da stvore svoju vlastitu industri­
ju koja bi konkurirala kompaniji General Mo­
tors. A to je trebalo osujetiti. General Motors
najprije je ponudio lokalnim poduzetnicima u-
govore kojima pomaže finansirati pomoćne in­
dustrije. Zatim je zgrnuo poduzetnički kapital
zajedno u ogromne akcionarske korporacije,
koje on sa svoje strane strogo kontrolira. Ak­
cionarske korporacije uspijevale su vrlo dobro
usrećujući tako poduzetnike; i svi su zaboravi­
li na lokalnu konkurentsku automobilsku in­
dustriju, što je činilo sretnom kom paniju Ge­
neral Motors.
Taj postupak najbolje prim jenjuje IBEC,
Rockefellerova mam utska korporacija za inves­
tiranje u Latinskoj Americi. IBEC tvrdi da je
u rukam a domaćih Latinoamerikanaca jer Roc-
kefelleri nem aju učešće dovoljno za kontrolu.
I to je istina. Zavisno od zemlje — Peru, Vene­
zuela, Kolumbija — samo od 25 do 45 posto
dionica je u rukam a SAD. Ali ako jedna kor­
poracija posjeduje 45 posto dok hiljade indi­
vidualnih investitora dijele preostalih 55 posto,
korporacija određuje politiku, u SAD kao i iz­
van njih. Osim toga, IBEC je tako uspješna da
lokalni poduzetnici misle američki čak prije
nego IBEC. U svakom slučaju rezultat tih ak­
cionarskih korporacija je taj da je nacionalna
buržoazija u Latinskoj Americi eliminirana. O-
na je američka buržoazija. IBEC i druge akcio­
narske kompanije upotrebljavaju taj kombini­
147
rani lokalni SAD kapital da bi investirale u sve
vrste unosnih pothvata, od supermarketa do
tvornica za sklapanje dijelova. Prirodno, te no­
ve korporacije smještene su gdje mogu da do­
nesu najveće zarade. IBEC neće graditi super­
market u venezuelskoj provinciji Falcon, gdje
je upravo sada gerila i gdje stanovništvo živi
izvan novčane privrede i stoga ne bi uopće mo­
glo da kupuje u supermarketu; pored toga ne­
ma ni cesta da bi se prevezla roba do super­
marketa, ako bi se izgradio u Falconu.
Zbog toga su 1967. na konferenciji u Punta
del Este SAD bile one koje su se borile za za­
jedničko tržište. I zbog toga je američka jav­
nost bila tako zaglupljivana uvodnicima u New
York Timesu i u Washington Postu i svuda
drugdje da je izgledalo da su SAD, čak pod
Johnsonom, počele zauzimati liberalno držanje
jer su potpomagale zajedničko tržište u Latin­
skoj Americi.
Što se stvarno događa postaje jasnije ako
se razmotre implikacije tog zajedničkog tržiš­
ta za, na primjer, kompaniju General Motors.
General Motors izrađuje automobile u Sao
Paolu, i ima izvjesnu postepeno rastuću ame­
rikaniziranu buržoaziju u Brazilu koja redov­
no kupuje ta kola. Ali to nije dosta. General
Motors bi želio da se proširi. Kako bi se mo­
gao proširiti na ostalu Latinsku Ameriku? Je­
dan bi način bio da se izgradi još jedna tvor­
nica za sklapanje dijelova, recimo u Limi. Ali
to je vrlo skupo, uključuje i stvarno ulaganje.
Kad već postoji jedna tvornica za sklapanje di­
jelova u Sao Paolu, ne bi li bilo bolje da se u
Peru šalju već gotovi automobili? Ali tu su ca­
148
rine sve do 150 posto na gotove proizvode. Sta
da se radi? Srušite barijere, stvorite zajednič­
ko tržište. Sve što se »proizvede« u Brazilu,
tada će moći da bez carine uđe u Peru. A ti
automobili »brazilske proizvodnje« izrađuju se
u Brazilu, pa mogu ići u Peru bez carina. Tako
će General Motors uskoro slati svoje automobi­
le, čija ih izrada stoji 1.000 dolara, a upravo sa­
da se prodaju po 12.000 dolara (za obični Chev­
rolet) u razne zemlje Latinske Amerike znaju­
ći da drugi inozemni proizvođači neće biti u
stanju da konkuriraju je r njihova kola mora­
ju doći preko m ora, izvan područja zajednič­
kog tržišta, i zato bi morala platiti 150 posto
uvoznih dažbina.
Kad su tako povezale lokalne ekonomije,
SAD rijetko im aju potrebu da interveniraju s
marincima da bi garantirale prijateljske vlade.
Lokalna vojska, potkupljena od Amerikanaca,
garantira prijateljske režime uz odobravanje
lokalne štampe, lokalnih legalnih političkih
stranaka, lokalnih kulturnih centara, a sve
kontrolira lokalni novac, koji je američki.
Latinskoamerički reform atori konačno su
shvatili sve to. Oni znaju da je sad jedini na­
čin da se izmijeni struktura taj da se ona raz­
bije, što znači nasilnu revoluciju. Zato danas
nema reform atora u Latinskoj Americi. Tamo
su ili oni, ma kako oni sami sebe nazivali, koji
stvarno žele izvršavati američke zapovijesti, ili
su tamo revolucionari. Za Latinsku Ameriku —
a pretpostavljam da to vrijedi za čitav nedo­
voljno razvijeni svijet — postoji samo jedno
rješenje, a to rješenje je nasilna revolucija.
149
 Ali mi u SAD, ili ovdje u Engleskoj, nismo
dio nedovoljno razvijenog svijeta. Pa zašto bis­
mo mi trebali biti spremni da žrtvujemo naše
živote boreći se za Latinsku Ameriku? Najzad
mi ne trpimo od tih prilika, upravo opisana
struktura nije naša. Ali onda šta je naša struk­
tura, nas koji živimo unutar razvijenog svije­
ta? No, prvo, većinu nas obmanjuje tvrdnja
da uživamo ekonomsku slobodu. Taj partici-
pativni kapitalizam, koji sad iznosi približ­
no oko 20 posto — to jest, otprilike jedna
petina američke javnosti stvarno posjeduje
jednu ili više dionica nekog američkog kapi­
talističkog poduzeća — daje nam osjećaj da
imamo direktnu riječ, čak direktan udio u
našoj budućnosti. Teoretski, svaki vlasnik di­
onice može prisustvovati sastanku uprave neke
korporacije i glasati o njenoj politici. O takvim
događajima čitamo neprestano, napose u Daily
News, koji voli fotografirati malu ženu iz
publike što se pojavljuje s jednom dionicom i
traži riječ na sastanku I.T. & T. (Međumjesnih
telegrafa i telefona) ili neke druge ogromne
korporacije i dobija riječ, uzima mikrofon i
vrijeđa čitav štab direktora koji sjede pred
njom. To daje onima što žive pod kapitaliz­
mom osjećaj da sudjeluju u privrednoj struk­
turi i pojačava mit da živimo prema zako­
nu. I liberali, koji se boje nasilja, jer će ono
biti upravljeno protiv njih — jer su oni dire­
ktni učesnici, ako ne tvorci, sistema — tvrde
da je takva vladavina zakona ono što treba
najviše braniti.
ISO
 Ja sam išao u Sjeverni Vijetnam kao jedan
od istražitelja za Mirovnu fundaciju Bertranda
Russella radi priprem a za Međunarodni sud
za ratne zločine. Prije polaska govorio sam s
mnogim prijateljim a u New Yorku i pokušao
sam da steknem njihovu podršku za takav sud.
Napose, govorio sam s jednim »revoluciona­
rom« koji je napisao knjigu braneći revoluciju
u Latinskoj Americi. Taj »revolucionar«, u stva­
ri samo liberal, odbio je podršku sudu, jer, ka­
ko je rekao: »Sud je nem oralan i negirat će sve
prema čemu je usm jeren, sve za što se mi do­
ista borimo — pravdu na osnovu zakona.« To
mu je značilo: ako bi sud uspio, to bi bilo ob­
manjivanje bez zakona koji bi to opravdavao,
osude počinitelja ratnih zločina. Drugim rije­
čima direktna logička posljedica Međunarod­
nog suda za ratne zločine bila bi da se kaže svi­
ma, svakom pojedinom od nas da ako je John­
son kriv, svi imamo m oralno pravo da ga smak-
nemo.
Ja sam rekao: »Da, ako se pronađe krivim,
to bi bila logična posljedica presude Međuna­
rodnog suda za ratne zločine.« A njegov odgo­
vor je bio: »Ma koliko ja osobno želio da vi­
dim Johnsona mrtvog, ovo što vi radite jest
stavljanje m orala iznad zakona, i to bi uništi­
lo svaki politički sistem«. To je liberalno sta­
novište: poštivanje zakona. Zakon ne mora bi­
ti moralan jer on brani ono što već postoji.
Liberalski mit kaže da primjenom zakona naj­
zad trijum fira pravda. I prem da mu se može
pokazati da uz poštivanje zakona mi koljemo
narod u Santo Domingu, da uz poštivanje zako­
na mi idemo u Vijetnam da istrebljujem o sta­
151
novništvo napalmom, ipak će liberal insistira­
ti da svim tim zločinima treba učiniti kraj uz
poštivanje zakona.
Taj mit je sada bitan sastojak američkog
načina života koji sam opisao ranije. Takav na­
čin života je ključ za paradoks da je Amerika
naj imperijalistički ja zemlja na svijetu, a ipak
Amerikanci tvrde da oni uopće nikad nisu bili
imperijalisti. Sistem zakona je uvijek bio bitan
za američki način života. Taj sistem opravdava
represalije, racionalizira ugnjetavanje, kodifi­
cira frustracije. Ali svijetu koji eksploatiramo,
i nama samima ovakvim kako se osjećamo uza­
ludni i jednodimenzionalni, kako bi rekao Mar­
cuse, taj sistem zakona služi za eliminiranje
izbora. Na taj način, reagiramo tako da se
skoncentriramo na naše unutrašnje ja.
Idemo na univerzitet i tamo nas uče pla­
titude. Diplomiramo' na univerzitetu i ima­
mo samo jedan od dva izbora: ili se povući, is­
tupiti ili se uklopiti u sistem koji će od nas
načiniti jednu od onih figura što ih je Jules
Henry tako dobro opisao.
Ali taj zagušljivi, frustrirajući svijet u ko­
jem živimo moguć je samo zato što većina nas
nema brige za osnovne životne potrebe. U svije­
tu koji mi eksploatiramo, međutim, to ne pali i
ne može paliti na isti način. U Latinskoj Ame­
rici ljudi umiru sa 28 godina, velika većina sta­
novništva ne jede više od 500 kalorija na dan,
nepismenost je veća sada nego prije deset go­
dina i manje ljudi pije pitku vodu danas nego
jučer. Ta vrsta bijede za nas bijelce je apstrak­
cija. Bez obzira na to koliko je vidimo oko nas,
mi zaista ne možemo razumjeti šta je siroma­
152
 štvo jer ne patimo od njega. Bar ne onako
kao indijanska seljakinja koju sam jed­
nom sreo u Boliviji. Ta seljakinja imala je če­
tiri zdjelice riže i petoro djece. Ona je dala sva­
kom od četvoro starije djece jednu zdjelicu, ali
ne i najmlađem djetetu koje je sjedjelo u kutu.
Upitao sam je: »Zašto ne nahranite ovo dije­
te?« Ona je odgovorila: »Ono je najslabije, ono
je namlađe, ono će ionako um rijeti prvo. Ja
nemam dosta hrane za svih petoro, pa moram
birati, i neću hraniti ono koje će um rijeti pr­
vo.«
Kad ste prisiljeni na takvu vrstu izbora, vi
mrzite — mržnjom o kojoj govori Che Guevara,
mržnjom koja vas navodi da ubijate. Che kaže:
»Naši vojnici m oraju mrziti. Narod bez mržnje
ne može pobijediti brutalnog neprijatelja.« I
to je sigurno istina — ali ne za nas bijele An-
glo-Saksonce. Mi nemamo takve mržnje. Naša
mržnja je intelektualna, ne m ržnja koja dola­
zi otud što moramo odabrati da ne hranimo
jedno od petoro djece. Pred nama nije ta vrsta
mržnje. Mi odbijamo ovo društvo i njegove vri­
jednosti i znamo da ono vodi takvoj stvar­
noj mržnji. Ipak sve za što smo sposobni jest
da se izvlačimo. I tako se izvlačimo i postaje­
mo digeri, hipici, uživaoci droga i slično.
Kuda to vodi? No, to izaziva poremećaje i
zato to* treba ohrabriti. Ako se povlačite iz
društva, očigledno pospješujete protivurječ­
nosti koje postoje unutar'tog društva i poveća­
vate ih. No je li to efikasno? Nemam ništa pro­
tiv hipika, nemam ništa protiv digera. Napro­
153
 tiv smatram ih saveznicima. Oni su u opoziciji
prema društvu koje pokušava da ih podjarmi.
Ali mogu li oni uspjeti?
Pretpostavimo da provosi, hipici, digeri ili
neki drugi nastave s utjecajem, nastave da
se šire dalje nego što su sada — što je, pogle­
dajmo istini u oči, neznatna manjina, tako ma­
lena da se bar u SAD može uključiti u sistem
bez poteškoća i bez opasnosti po društvo. I-
pak, pretpostavimo da se ona širi. Sta će ura­
diti establishment? Hoće li on to tolerirati?
Ako se establishment bori u Vijetnamu da
proširi svoje društvo, svoj način života, svoju
strukturu, šta vas navodi na pomisao da se on
neće boriti protiv digera ili hipika ili bilo koga
drugog tko bi ga mogao ugroziti? Činjenica da
digere ne bacaju u zatvor, ili da ih ne linčuju
potječe otud što oni nisu opasnost. Činjenica
je da ja nisam u zatvoru zato što ne predstav­
ljam opasnost. Činjenica da svi mi možemo do­
ći ovamo i vratiti se i možda u najgorem slu­
čaju, ako odemo na Kubu ili u Vijetnam, izgu­
biti svoje pasoše na mjesec dana pokazuje da
smo bezopasni. Čak da nas otpuste s jednog
univerziteta, unajm it će nas neki drugi. Ali
ako postanemo opasni, onda će nas udariti.
Ako SAD mogu da uništavaju ljude širom svi­
jeta puškama i napalmom, one sigurno neće
biti blage pri izboru načina ako odluče da suz-
biju hipike. To nije spekulacija. Pogledajte ka­
ko SAD postupaju s Crncima. One su pokušale
da ih svladaju primjenom zakona bez organizi­
ranog etabliranog nasilja. To nije uspjelo, pa
sad primjenjuju zakon da bi opravdale nasilje.
154
 Crnce udaraju neprestano. Ali oni reagira­
ju. I kao što nam je to Stokely rekao vrlo rje­
čito neki dan, oni to čine na jedini način koji
poznaju: zub za zub, oko za oko. Ali to je oko
poslije oka, zub poslije zuba. Drugim riječima,
to je reakcija na nasilje vlade. I zato oni još
uvijek gube. Kad dođe do konfrontacije bez
priprem a i razm išljanja, kad dođe do reakcije
protiv jednog bijelog policajca koji ubija crnog
dječaka, tada dolazi do pokolja, tada imate 28
mrtvih Crnaca. Takve statistike, ako se pro­
duže, neće najzad mnogo pomoći.
Šta dakle da rade Crnci? Oni m oraju shva­
titi da su slični narodu u nedovoljno razvije­
nom svijetu. Stokely je rekao da se on identi­
ficira s narodom nedovoljno razvijenoig svi­
jeta. Tako treba da bude. Ali on mora od njih
i učiti. Oni svoje bitke biraju. Kad ste u ma­
njini, kad ste više ili manje nenaoružani, kad
svi drugi imaju zvučnike i puške, tada ima sa­
mo jedan način da ih pobijedite — da se s nji­
ma borite pod vašim uvjetima. Che Guevara je
to potpuno razjasnio i to s uspjehom. Pokret
za oslobođenje Crnaca u SAD mora učiniti istu
stvar. Kad pokret napada bijele ugnjetačke
snage, on mora biti onaj koji će odlučiti kada i
kako.
Ali čak i tako, crno stanovništvo broji sa­
mo 10 posto u SAD i ono živi u vrlo jasno obi­
lježenim i zasebnim područjim a — getima. Kad
SAD, establishm ent bude pritisnut uza zid ge­
rilskim pokretom u Latinskoj Americi, on će
najvjerojatnije pribjeći atomskom oružju —
bar taktičkom. Che je to znao i pokušavao je
da se priprem i za to. Ako američka geta dođu
153
 do tačke gdje mogu da pruže realnu pravu re­
volucionarnu snagu, tada će ih bijele ugnjeta­
čke snage tući ne batinama pendreka već ma-
šinkama. A Crnci moraju biti spremni i za to
vrijeme.
Jedini način na koji ta oni mogu učiniti jest
organiziranje širom zemlje. Samo, Crnce je mo­
guće izolirati. Jedan čitav geto može se uništiti.
Sami, američki revolucionari mogu biti po-
hapšeni, poslani u koncentracione logore, pou­
bijani. Jedina je mogućnost: borba na svim
frontovima. To je ista lekcija koju je Che Gue­
vara naučio iz neuspjeha gerilskog pokreta ši­
rom Latinske Amerike od 1961. do 1965. U br­
dima Perua, u Andima 1965. MIR, vrlo hrabra
i plemenita gerilska grupa s masovnom seljač­
kom podrškom, postala je dovoljno snažna da
prijeđe u drugu fazu gerilskog rata — otvore­
nu konfrontaciju s neprijateljem. Tada su je
napali napalm bombama. Gerilci to nisu oče­
kivali, oni su potcijenili neprijatelja, potcije-
nili njegovu okrutnost. Njih su napali napal-
mom i većina vođa bila je ubijena. To će se do­
goditi svakom od nas koji ozbiljno ugrozi kor­
poracijsku elitu što dominira američkom pri­
vredom, dominira njenim prividom takozvane
političke demokracije i dominira većim dije­
lom nedovoljno razvijenog svijeta i pokušava
dominirati i njegovim ostatkom. Jučer na se­
minaru ovdje svi su pitali »kako se vi borite
protiv te korporacijske elite, kako razarate tu
strukturu?« I nitko nije imao siguran općenit
odgovor. Ipak bilo je najrazličitijih konkretnih
odgovora. Na primjer, kako je netko spome­
nuo, kad se crni bune u getu nekoga grada, bi­
156
jeli u preostalom dijelu grada mogli bi ići nao­
kolo da poruše — ako su nesposobni da puca­
ju na policajce — sve aparate za uzbunu od
požara. Mogli bi dizati u zrak vlakove i tvor­
nice, mogli bi se uvlačiti u regrutne kancelari­
je i spaljivati spiskove. Mogli bi postaviti štraj­
kaške straže oko banaka i industrija umjesto
oko vladinih agencija. Mogao bi se organizira
ti masovni štrajk sjedenjem u I.T. & T. ili u
električnim centralama. Ali kakvo bi dobro do­
nijela sva ta hrabra djela ako iza njih ne stoji
jedna organizaciona struktura, jedan program?
Revolucije nikad ne stvaraju teroristi. Te­
rorizam može pomoći revoluciji i često to či­
ni, ali samo u vezi s nečim drugim, samo ako
ga prati revolucionarni program. A gdje je re­
volucionarni program SAD? Gdje je taj prog­
ram koji kaže da moramo nacionalizirati Ge­
neral Motors, i objašnjava šta ćemo uraditi sa
General Motors; kaže da moramo nacionalizi­
rati I.T. & T. i šta ćemo uraditi sa I.T. & T.?
Takav program proizlazi iz organizacije, or­
ganizacije koja funkcionira ne samo tako da
izdaje naloge — »Ti otiđi tamo i ubij onog čov­
jeka! Ti otiđi i sruši ono!« — već organizacije
koja je revolucionarna uslijed činjenice da ona
sve koji se istinski protive strukturi oku­
plja u jedno disciplinirano, odano tijelo koje
je voljno da se skupno i pojedinačno odrekne
»dobrog života«.
Posve razumijem odvratnost Nove ljevi­
ce prema »organizaciji« ako ona znači stalji-
nizam. Ja zaista dijelim tu odvratnost. Ali ne­
ma zakona koji kaže da nacionalna revolucio­
narna p artija m ora biti staljinistička. Da ona
157
mora kopirati partije koje postoje u Sovjet­
skom Savezu, u Kini ili negdje drugdje. Kuban­
ci nisu tako mislili, na primjer. Kubanci su raz­
vili svoj vlastiti marksizam. Oni su pravili po­
greške, ali su postepeno razvili svoju vla­
stitu teoriju, u svom vlastitom kontekstu, za
svoju vlastitu zemlju. I oni su našli da jedini
put što garantira da njihov narod bude istin­
ski slobodan nisu izbori, nije slobodna štampa,
nisu svi ukrasi takozvane političke demokraci­
je koju mi imamo, već jednostavno naoružanje
svog naroda. Oni su otkrili da kad je narod na­
oružan, možemo biti prilično sigurni da vlada
može upravljati ne samo uz pristanak, već, što
je važnije, uz aktivno učešće naroda.
Dobro, nema zakona koji kaže da mi ne
možemo razvijati naš vlastiti oblik komunizma,
ili socijalizma, ili X-izma. Ali to treba raditi
organizirano, jer bez toga mi ostajemo izolira­
ni i tako neefikasni. Inače će nas eliminirati
— ili tako da nas kupe ili tako da nas fizički
ušutkaju.
Narodi nedovoljno razvijenog svijeta bu­
nit će se jer su gladni, jer su eksploatirani, jer
njima vladaju stranci. Američki crnci bunit će
se jer im se ne dopušta da žive kao bijelci, o-
sim ako se odreknu dostojanstva. U oba sluča­
ja njihove pobune, nastale iz nužde vode i već
su dovele do vojnih organizacija koje mogu
maksimalno iskoristiti nedovoljna raspoloživa
sredstva.
Bijelci su, međutim, izgubljeni. Oni ne u-
miru od gladi, oni ne pate. Dostojanstvo koje
oni nemaju tumači se kao lično — kao jedno-
dimenzionalnost njihovih duša. Naglašavam o­
158
vdje da je uzrok te duševne muke u osnovi is­
ti: brutalna ali inteligentna, totalitarna ali li­
beralna, nasilna ali zakonska kapitalistička
struktura koja buja na fizičkoj boli ostalog svi­
jeta. Tako se i mi bijelci, Anglo-Saksonci, otu­
đeni, samouvjereni, pripadnici srednje klase,
oruđe strukture moramo također buniti. Da
bismo bili efektivni, mi trebamo program. Da
bismo dobili program, mi trebamo jednu nacio­
nalnu organizaciju. Da bismo bili voljni da pri­
hvatimo takvu organizaciju — i da bismo je
osigurali od staljinizma — mi moramo biti
svjesni zašto se protivimo strukturi. Mi to ne
radimo radi m aterijalne koristi. Mi to radimo
iz m oralnih razloga. Tako, poslije našeg krat­
kog historijskog pregleda, vraćamo se na
našu početnu diskusiju i nalazimo da je za one
koji trpe od nedostatka životnih potrepština,
oslobođenje u borbi, dok za one koji imaju o-
no što je najnužnije i još više, oslobođenje zina-
či slomiti ograničenja i osnovati novo društvo
što će dozvoliti svim ljudima da govore o
svojim dušama. Ali to novo društvo ne može
postojati ako ne suzbija i ne razara individu­
alnu pohlepu. Zato mi koji želimo osloboditi
naše duše moramo najprije izgraditi socijalis­
tičkog čovjeka, a da bismo to učinili, moramo
se najprije pridružiti našoj patničkoj braći u
njihovoj borbi. Također m oramo postati re­
volucionari.

159
paul sweezy

buduć nost
kapitalizma
 Kad sam predložio tem u »Budućnost ka­
pitalizma« nisam imao u vidu specifična pred­
viđanja o tome što se se dogoditi s kapitaliz­
mom, već prije način gledanja na problem,
prikladnu i plodnu metodu za analizu buduć­
nosti kapitalizma. Nije nikakva misterija, ni­
kakva tajna ni za koga tko je iole upoznat s
onim što sam pisao da ja mislim da kapitali­
zam ima tm urnu budućnost. Ali to samo po
sebi nije ništa novo; to govore ne samo m ar­
ksisti nego i mnogi drugi radikali već preko sto
godina. Kapitalizam je ipak nadživio mnoga
očekivanja i vjerojatno će još nadživjeti mno­
ga očekivanja; i analitički problem dijagnozi-
ranja njegove budućnosti ostaje, vjerujem,
važniji nego ikad.
Htio bih da vam skiciram tri glavna pri­
stupa problemu i pokažem zašto mislim da su
oni tradicionalniji i običniji pristupi pogrešni
i ne vode do korisnih rezultata; zašto je pri­
stup koji sam označio brojem tri prikladan za
rješavanje tog problema.
Prvi pristup, koji je karakterističan za bur-
žoaske ekonomiste, a na žalost i za izvjesnu
vrstu marksizma — onaj koji je prvenstveno
skoncentriran na takozvani problem sloma —
posvećuje svoju pažnju pretežno dinamici ka­
pitalizma u razvijenim zemljama Zapadne Ev-
163
rope i Sjeverne Amerike. On je sklon da posta­
vlja pitanja kao ova: Da li su poslovni ciklusi
i drugi oblici ekonomskih fluktuacija stavljeni
pod neku razumnu kontrolu? Šta je s prob­
lemom tehnologije, automacije, sposobnosti
kapitalizma da apsorbira tehničke promjene?
Šta je s problemima međunarodne trgovine i
međunarodne monetarne fleksibilnosti? Šta je
s problemima korporacijske strukture? I tako
dalje. Da li se svi ti problemi dadu svladati u-
nutar okvira osnovne privatne inicijative, eko­
nomskog poretka orijentiranog na tržište, mo­
tiviranog profitom? Ja mislim da ćete, ako pro­
vedete neko vrijeme u nekoj akademskoj za­
jednici u ovoj zemlji ili u SAD, naći da su to
centralna pitanja o kojima se diskutira kadgod
iskrsne tema budućnosti kapitalizma.
Siguran sam da ne treba da tratim vrije­
me na pokušaje da uvjerim slušatelje ove vr­
ste da je to posve neprikladan okvir za anali­
zu budućnosti kapitalizma. Teškoća je, reče­
no posvv* jednostavno, da kapitalizam u razvi­
jenim zemljama, u svojim tradicionalnim ko-
lijevkama gdje se rodio i odakle se širio ne po­
stoji izolirano, ne postoji u pasivnoj ili nerea-
girajućoj okolini. Naprotiv, on postoji kao ne­
što što je u mnogo čemu manji dio cjelokup­
nog svjetskog društva i privrede; i na njegovo
funkcioniranje odlučno utječe uzajamno dje­
lovanje između onog što se događa u razvije­
nim kapitalističkim zemljama i u okolini. Oko­
lina je u izvjesnim dimenzijama znatno veća ne­
go razvijeni kapitalistički svijet sam. Kad je
riječ o stanovništvu i proizvodnji možemo pri­
bližno reći da razvijene kapitalističke zemlje
164
obuhvaćaju oko 20 posto svjetskog stanovni­
štva i daju oko 60 posto svjetske proizvodnje,
dok centralno planirane, nekapitalističke, ako
hoćete komunističke zemlje sudjeluju s oko
30 posto stanovništva i isto tako s oko 30 po­
sto svjetske proizvodnje. I to ostavlja zemlje
koje se danas obično nazivaju Trećim svijetom
s nešto oko 50 posto svjetskog stanovništva i
samo 10 posto svjetske proizvodnje.
Upotrebljavam izraz »Treći svijet« ne sa­
mo zato što je poslao prihvaćena terminologija
već i zato što je kratak i komotan. Ali htio bih
da naglasim i pokažem, a to je jedna od naj-
glavnijih tačaka u mom današnjem predava­
nju — da to doista nije adekvatan izraz. Treći
svijet uopće nije stvarno treći — on je dio
jednog od dva druga svijeta, a to je po mom
m išljenju presudno za razumijevanje čitavog
problema budućnosti kapitalizma.
Pristup broj dva vodi računa o činjenici da
razvijene kapitalističke zemlje ne postoje izo­
lirano, već naprotiv u kvantitativno velikoj i
kvalitativno aktivnoj okolini. To je usvojila
jedna eklektička vrsta buržoaske ekonomske
nauke ikoja je cvjetala poslije drugog svjetskog
rata, često zvana »Ekonomika razvoja«, a iz­
gleda da je gotovo podjednako karakteristična
za ekonomsku teoriju Sovjetskog Saveza i ze­
malja u komunističkom svijetu koje su ideo­
loški orijentirane prema Sovjetskom Savezu.
Taj pristup ili tvrdi ili implicira da je bilo jed­
no vrijeme, davno prije, kada je čitav svijet
bio nedovoljno razvijen i da je negdje prije če­
tiri stoljeća jedno područje u Zapadnoj Evropi
»poletjelo« i stalo da se razvija na kapitalistič­
165
ki način. Zašto je ono to uradilo sporna je
stvar o kojoj ne postoji opća suglasnost, ali to
možda i nije od presudne važnosti sa stanoviš­
ta naše današnje dijagnoze. Polijetanje razvi­
jenih zemalja — vi ćete bez sumnje prepoznati
terminologiju Walta Rostowa, jednog od vo­
dećih ideologa američkog liberalnog establish-
menta danas — omogućilo je tim područji­
ma da jum u naprijed, da se razviju za nekoliko
stoljeća, ostavljajući ostali svijet za sobom u
njegovom izvornom stanju nedovoljne razvije­
nosti. Tada, kao rezultat dva svjetska rata i raz­
nih historijskih slučajnosti, dio nedovoljno
razvijenog svijeta se odvojio i, u jednom razli­
čitom organizacionom i strukturalnom kontek­
stu ostvario svoje vlastito polijetanje; to jest
pod egidom centralnog planiranja, državnog
vlasništva i opće ekonomske organizacije. Ta­
ko sad postoji trodjelni svijet, a ne dvodjelni:
jedan svijet što je poletio pred nekoliko sto­
ljeća i obuhvaća razvijene kapitalističke zem­
lje; jedan koji je poletio pod centralno plani­
ranim sistemima u vrlo bliskoj prošlosti i naj­
zad onih 50% svjetskog stanovništva koji su
ostali na polaznoj tački u stanju nedovoljne
razvijenosti, što je nazvano Trećim svijetom.
U tim okolnostima Treći svijet, kad ie vi­
dio mogućnosti razvoja, tehnološke promjene,
akumulacije kapitala i tehnologije, rastućeg ži­
votnog standarda i tako dalje, zarazio se že­
ljom da i sam poleti i uživa te plodove. I sad,
od ta dva moguća puta koji će odabrati Treći
svijet? Druga strana medalje je ta da oba siste­
ma, razvijeni kapitalistički i komunistički, sva­
ki za sebe vidi da njegova vlastita budućnost
166
 zavisi od toga može li on privući u svoju or­
bitu, u svoje stope, to ogromno preostalo pod­
ručje svijeta, koje obuhvaća više od polovine
svjetskog stanovništva. Onaj sistem koji uspije
da privuče u svoju orbitu Treći svijet, bit će
najzad pobjednik u onom što se naziva Veliko
takmičenje. Ja mislim da možete vidjeti da
je to osnovna ideologija čitavog liberalnog es-
tablishm enta u SAD, i njegovih pristalica drug­
dje, gdje sve zavisi od toga da se Treći svijet
nekako pridobije na našu stranu, razvije, pou­
či kako da ide našim stopama; a to je također
osnovna ideologija sovjetske miroljubive koeg­
zistencije i miroljubivog takmičenja. To su
samo dva različita načina gledanja na nešto što
je u biti ista ideološka koncepcija.
Ja bih htio ustvrditi da je taj drugi pristup,
mada superioran u odnosu na prvi, utoliko što
ne zanem aruje okolinu u kojoj postoje razvije­
ne kapitalističke zemlje, ipak potpuno i sasvim
pogrešan i bez dijagnostičke vrijednosti. A os­
novni razlog — i mislim tko to shvati, da će
imati ključ za čitavu suvremenu historiju —
jest taj što je apsurdno slikati čitav svijet iz,
recimo 1500. ili nekog ranijeg vremena, kao da
je on bio u stanju nedovoljne razvijenosti u
kojem je Treći svijet danas. Nerazvijen ako
hoćete, prema današnjim naučnim mjerilima;
nipošto ne nedovoljno razvijen u onom smislu
u kojem su Afrika i Latinska Amerika i veći
dio Azije nedovoljno razvijeni danas. U stvari
svaki je kontinent, u ovo ili ono doba, bio pos­
tigao vrlo visok stupanj civilizacije, možda s
izuzetkom Sjeverne Amerike. A uspjesi postig­
nuti m aterijalno, kulturno i ideološki u raznim
m
 dijelovima svijeta koji su danas nedovoljno
razvijeni, bili su, naravno, izvanredno impre­
sivni prema tadašnjim mjerilima, a u mnogo
čemu i prema današnjim.
Ono što se dogodilo sasvim je nešto drugo
od one mehaničke slike kako svi sjede u stanju
nedovoljne razvijenosti i naglo jedno maleno
područje odskače i daleko prestiže ostale. Ono
što se dogodilo daleko je od te idilične slike.
Kapitalizam je u zemljama u kojima je nastao
od samog početka napredovao porobljava­
njem, pljačkanjem, eksploatiranjem i preobli­
kovanjem okoline u kojoj je postojao. Rezultat
je bio da je prenio bogatstvo sa periferije u
metropolu i prema tome razorio staro društvo
na periferiji i reorganizirao ga na zavisnoj sa­
telitskoj bazi. To je jedan aspekt procesa. Dru­
gi je taj da je bogatstvo koje je opljačkano,
isisano iz okoline, iz periferije, postalo baza za
brz razvoj metropole. To je bila stvarna eko­
nomska i društvena baza polijetanja, i bez bo­
gatstva opljačkanog na periferiji krajnje je
sumnjivo da bi do tog fenomena uzlijetanja u-
opće došlo.
Naravno taj proces se ponavljao uvijek iz­
nova mnoga stoljeća i uvijek u sve većem op­
segu. On u stvari datira iz mnogo ranijeg vre­
mena a ne iz 15. i 16. stoljeća. Ja sam sklon
da se složim s analizom knjige Olivera Coxa
The Foundation of Capitalism, u kojoj on pro­
matra Veneciju iz početka 7. i 8. vijeka kao
prvu pravu kapitalističku državu, koja se širi­
la u pozadinu, podjarmljivala, pljačkala, preno­
sila bogatstvo i razvila visoko usavršenu bur-
žoasku kulturu. Kasnije se isti proces odigra­
168
vao u mnogim drugim talijanskim državicama -
gradovima, u hanzeatskim gradovima sjeverne
Evrope; i konačno s otvaranjem prekomorskih
teritorija — kao što vidite ja pažljivo izbjega­
vam izraz »otkriće novog svijeta« — proces se
preselio, ili težište se preselilo, najprije u Špa­
njolsku i Portugal, a zatim u Nizozemsku, Fran­
cusku i Englesku, pod čijom egidom je novi
komercijalni kapitalizam prodro u svaki kutak
svijeta. To međutim, nije nipošto bio kraj pri­
če. Kako je odmicao 19. vijek, stupili su na sce
nu drugi kapitalistički centri, napose SAD,
Njemačka i Japan, i do kraja 19. vijeka čitav
svijet je bio oštro polariziran između relativno
malih razvijenih kapitalističkih metropola,
skoncentriranih u nekoliko zemalja većinom u
zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi, i ogrom­
ne nedovoljno razvijene i nedovoljno se razvi­
jaj uče periferije na kojoj su one počivale i o-
dakle su dobivale velik dio svojih sredstava za
izdržavanje.
Pogledajte sad što se dogodilo s podjarm ­
ljenim i eksploatiranim zemljama i područji­
ma. U svim slučajevima kad je dotad postojeći
društveni poredak bio nespojiv s eksploata-
torskim aktivnostim osvajača ili mu je bio na
putu — a u svim slučajevima postojeće druš­
tvo je stajalo njima na putu i kočilo njihove
aktivnosti — taj poredak je bio nasilno izmi­
jenjen i razoren, uvijek s kobnim posljedica­
ma za lokalne kulture i stanovništvo.
U svom mahnitom lovu za zlatom Portugal­
ci ne samo da su prigrabili sve čega su se
mogli dočepati, već su silili domoroce u rudni­
ke gdje su pogibali u gomilama. Domaće sta-
n .o
novništvo karipskog područja bilo je doslovno
istrijebljeno u dvije ili tri generacije, a u ve­
likom dijelu Centralne i Južne Amerike Indi­
janci su mogli preživjeti samo povlačenjem u
šume ili brda. Da bi došli do potrebne radne
snage za rudnike i plantaže eksploatatori su
razvili trgovinu robljem. Veliki dijelovi Afrike
pretvoreni su u lovišta na robove, pa su na­
ravno, i društvo iz kojeg su robovi bili izvuče­
ni i ona u koja su bili poslani bili potpuno
transformirani. U Karibima, Centralnoj i Juž­
noj Americi i u Africi — u onom području ko­
je je povezano s južnim Atlantikom — može­
mo vidjeti u možda najčišćem obliku drugu
stranu medalje, gomilanje ogromnih bogatsta­
va u rukama trgovaca robovima iz Liverpoola
i drugih engleskih lučkih gradova, kao i iz
Francuske i Nove Engleske. Rađanje nedovolj­
ne razvijenosti uzelo je donekle različit, ali ne
manje dramatičan tok na Dalekom Istoku. Ni­
zozemci su opljačkali Indijce, a zatim su orga­
nizirali jedan od najefikasnijih programa traj­
ne eksploatacije u kolonijalnom svijetu. Bri­
tanci u Indiji vjerojatno su najslavniji slučaj
uopće: zemlja koja je, ne mnogo prije nego što
su se Britanci pojavili na sceni bila jedna od
najnaprednijih civilizacija na svijetu, nemilo­
srdno je opljačkana i preobraćena u jednu od
najsiromašnijih i najzaostalijih zemalja na svi­
jetu.
A druga strana medalje kao uvijek bila je
akumulacija bogatstva u metropoli. Eric Willi­
ams, sada ministar predsjednik Trinidada i To­
bago, kaže u svojoj vrlo korisnoj i informativ­
noj monografiji Capitalism and Slavery da je
170
 industrijska revolucija u Engleskoj bila finan­
cirana od profita, direktnih i indirektnih, od
crnačkog ropstva u Zapadnoj Indiji. Brooks
Adams u svojoj knjizi The Law of Civilisation
in Decay istakao je značenje opljačkanog
plijena iz Indije. Obojica su imali pravo.
A zatim poslije osvajača, prvih generacija
podjarmljivača, došli su investitori, trgovci,ban­
kari, upravljači i savjetnici — svi oni koji su
se latili posla da kolonije i polukolonije pre­
tvore u trajne izvore profita za metropolu. Kao
rezultat njihovih napora razvio se karakteris­
tičan model ekonomskih odnosa između cen­
tra i periferije. Periferija se specijalizirala za
proizvodnju sirovina koje treba centar i za pri­
bavljanje tržišta za trgovačke robe iz centra. U
isto vrijeme, većina poslova na periferiji pala
je u ruke kapitalista iz centra, i »lavovski dio'<
profita tekao je u njehove džepove.
Nedovoljna razvijenost na periferiji tako se
zamrzla i ovjekovječila, dok je centar bio os­
posobljen da nastavi razvitak uz pomoć bogat­
stva iscijeđenog od svojih satelita.
Na ovom m jestu htio bih načiniti jednu di­
gresiju samo na m inutu i naglasiti da taj mo­
del razvijenog i bogatog centra i osiromašene
periferije nipošto ne vrijedi samo za odnose
između razvijenih kapitalističkih zemalja i ko­
lonijalnih i polukolonijalnih zemalja. To je do­
duše njegova najšira i najspektakularnija pri­
mjena. Ali on se prim jenjuje i unutar obih di­
jelova. Tako, na prim jer, imamo zemlju kao
Brazil, koja je po svojim prirodnim bogatstvi­
ma i geografskim mogućnostima jedna od naj­
bogatijih zemalja svijeta. Tu postoji konccn-
171
tracija bogatstva i industrije u jednom vrlo
malenom trokutu oko Rio de Janeira, Bello
Horizonta i Sao Paola dok se ostatak zemlje i
dalje nedovoljno razvija u strašnom siromaš­
tvu. Istu stvar imate unutar razvijenih kapita­
lističkih metropola samih: eto, Harlem i Park
Avenue udaljeni su samo dvije ili tri milje, to
je slučaj gdje se krajnje bogatstvo i krajnje si­
romaštvo nalaze jedno tik uz drugo. Ili pogle­
dajte s krovova kuća Copacabane u Riju na
ljupke brežuljke, i tada pogledajte pažljivije i
vidjet ćete na tim brežuljicima čuvene favele,
tj. neke od najgorih slamova na svijetu.
Razvoj na jednoj strani i nedovoljan razvoj
na drugoj nalaze se u uzajamnoj i dijalektič­
koj međuzavisnosti. To je čitava historija ka­
pitalizma od samog početka. Ona se ponavlja
u svim fazama koje se mogu zamisliti. To su
dvije strane kapitalističke medalje, apsolutno
nedjeljive kao sijamski blizanci. I dok to ne
naučite, dok to ne učinite dijelom vašeg svako­
dnevnog razmišljanja vas će uvijek iznova za­
voditi na pogrešan put propaganda koja vam
stiže čitavo vrijeme, koja pokušava rnzdvcr
stvari što pripadaju zajedno, koja prikazuje
kao da je razvoj dobra strana a nedovoljan raz­
voj slučajna loša strana, koja tvrdi da možemo
imati jedino bez drugoga. To nije istina i dok
se to ne shvati ne može biti nikakve stvarno
konstruktivne analitičke misli o problemu bu­
dućnosti kapitalističkog sistema.
Na toj pozadini čovjek može lako vidjeti
kako je lažna i varava podjela svijeta na dio
koji je poletio u razvoj i dio koji je zaostao ne­
dovoljno razvijen. Govoreći historijski, razvoj
172
razvijenog dijela je rezultat i druga strana ne­
dovoljnog razvoja nedovoljno razvijenog dije­
la. Kapitalistički razvoj — ja se ponavljam jer,
ako dobijete išta od mog predavanja želio bih
da to bude baš ovo i da to ponesete sa sobom
— kapitalistički razvoj neizbježno povlači za
sobom razvoj na jednom polu i nedovoljan
razvoj na drugom. Razvijene kapitalističke
zemlje i nedovoljno razvijene zemlje nisu dva
odvojena svijeta; oni su gornja i donja strana
jednog istog svijeta. Tako je čitava predstava o
Trećem svijetu u stvari varava i morala bi se
napustiti — pri čemu ne mislim da će vjero­
jatno do tog doći jer je sad suviše duboko u-
korijenjena u terminologiji. Ali moramo nepre­
stano držati na umu da je ona pogodan fagon
de parler a nipošto ne opis jedne društveno-
ekonomske stvarnosti.
Kad se jednom taj osnovni model »razvoj-
-nedovoljan razvoj« stvarno shvati, mnogo šta
drugo rekao bih svi osnovni trendovi i tenden­
cije suvremene historije, nalaze mjesto u jed­
nom koherentnom i shvatljivom modelu. Na
prvom m jestu apsurdnost iščekivanja ili nade
da će odnosi između razvijenih i nedovoljno
razvijenih rezultirati u razvoju posljednjih po­
staje posve očevidna. Trgovina, investicije, vla­
dina pomoć upravo su ona sredstva pomoću
kojih razvijene zemlje eksploatiraju nedovolj­
no razvijene i održavaju ih u njihovom nedo­
voljno razvijenom stanju. U slučaju trgovine
to je prilično općenito priznato. Razmjena siro­
vina za tvorničke robe teži da se reproducira i
ovjekovječi, a ne da se prom ijeni u nešto dru­
go. Opće je poznata tendencija odnosa između
173
uvoznih i izvoznih cijena da se u mirno do­
ba kreću protiv zemalja koje izvoze sirovine.
U trgovačkim odnosima nema apsolutno niče­
ga što bi težilo za tim da pridonese razvoju ne­
dovoljno razvijene zemlje — upravo suprotno.
To isto vrijedi za investicije centra u periferi­
ju, mada bi buržoaska ekonomska profesija to
naravno gotovo univerzalno porekla. Ja ne že­
lim da ulazim u zamršenosti teorije inozemnog
investiranja ali bih htio da skrenem vašu
pažnju na nekoliko nepobitnih statističkih či­
njenica koje bi, smatram, bile posve neobjaš­
njive da su odnosi koje pretpostavlja buržoas-
ska ekonomska nauka tačni. Imam u vidu po­
datke o inozemnim investicijama Britanije i
SAD u dva njihova najaktivnija perioda, koji
su, mislim, dovoljno uvjerljivi u pogledu dje­
lovanja inozemnog investiranja u odnosu na
nedovoljno razvijena i razvijena područja.
Vrhunac britanskog imperijalizma i ino­
zemnog investiranja, naravno, bio je pola sto­
ljeća prije prvog svjetskog rata. U periodu
1870—1913, prema obično prihvaćenim brojka­
ma, Britanija je investirala u inozemstvu čist
iznos od 2,4 milijarde funti. To jest, investicije
Britanije u inozemstvu nadmašile su investi­
cije stranaca u Britaniji za 2,4 milijarde funti.
Na prvi pogled izgleda kao da je Britanija o-
dobravala iz svojih sredstava vrlo značajne
svote ostalom svijetu. U stvari, to je zaista bi­
la vrlo značajna svota, oko 12 milijardi tada£-
njih dolara, a kupovna moć dolara bila je naj­
manje dvostruko veća nego danas. Tako su
neto investicije Britanije izvan zemlje za pola
stoljeća prije drugog svjetskog rata iznosile o-
174
 ko 25 m ilijardi današnjih dolara. A to su velike
investicije po svim mjerilima, tadašnjim ili sa­
dašnjim. Ali vic je naravno u drugoj strani me­
dalje — prihodu od tih investicija. U istom
periodu, to jest od 1870. do 1913. neto prihod
Britanije od njenih inozemnih investicija izno­
sio je 4,1 m ilijardu funti. Tako ćete kada upo-
redite naći da je priliv na strani prihoda pre­
mašio odliv na strani investicija približno 70°/«.
To je bilo realno strujanje bogatstva u tom pe­
riodu. Ono je izlazilo iz desne ruke i ulazilo
kroz lijevu, a strujanje kroz lijevu ruku bilo
je za oko 70°/» veće nego strujanje kroz desnu
ruku. Tko je pomogao kome? Očevidno je os­
tali svijet, razvijeni i nedovoljno razvijeni, pla­
ćao Velikoj Britaniji danak putem tog mehaniz­
ma investiranja.
Ili uzmimo iskustvo SAD poslije drugog
svjetskog rata. Ograničavam pažnju na di­
rektne inozemne investicije korporacija SAD,
što je u današnjem svijetu daleko najvažniji
tip inozemnog investiranja. Brojke uporedive s
onima koje sam malo prije dao za Britaniju
jesu za period 1950-63. ove: čist odliv kapitala
iz SAD — 17,4 m ilijarde dolara, priliv prihoda
u SAD — 29,4 m ilijarde dolara. Još nam izlazi
da priliv nadm ašuje odliv za gotovo tačno 700/«.
Dolazim u iskušenje da to proglasim za prvi
Sweezyjev zakon inozemnog investiranja da će
tokom bilo kog značajnog perioda priliv od i-
nozemnog investiranja premašivati odliv ka­
pitala za 70°/". A ja to temeljim na dobrom na­
učnom postupku; imam najm anje dva slučaja!
175
I sada očekujem sljedbenike koji će provjera­
vati i potvrđivati taj zakon svakim daljnjim
primjerom koji postane raspoloživ.
Još jednom se moramo upitati tko je ko­
ristio čije bogatstvo. Odgovor je sigurno oče­
vidan.
A sad o nečem što se donekle komično na­
ziva pomoć razvijenih zemalja nedovoljno raz­
vijenim, što se često slika kao sezame otvori se
za privredni razvoj i za sve drugo; podaci su i
suviše jasni, i tu opet možemo formulirati je­
dan zakon: što više pomoći, to manje razvoja.
Razlozi su brojni. Veliki dio pomoći je naravno
vojne prirode, navodno za odbranu od strašila
komunističke agresije — mada svi ljudi stariji
od deset godina znaju da ti dotirani vojni me­
hanizmi u nedovoljno razvijenim zemljama ne
znače ništa u svjetskoj ravnoteži snaga i da
u stvari služe samo održavanju nasilničkih
vlada u njihovim vlastitim zemljama. Nadalje,
veći dio ekonomske pomoći nema nikakve ve­
ze s razvojem. Velik dio ide u džepove korum­
piranih lokalnih birokrata i činovnika, velik
dio ide za otplaćivanje dugova i kamata ban­
karima zemlje koja daje navodnu pomoć, a
gotovo ništa od nje nije ni bilo namijenjeno
razvoju. Naveo bih izjavu jednog visokog
činovnika u administraoiji SAD za pomoć
inozemstvu pod njenim raznim naslovima to­
kom godina, čovjeka što se zove D.A. Fitzge­
rald, koji je po svom povlačenju iz aktivne
službe dao intervju časopisu U.S. News and
World Report. Među ostalim stvarima on je
rekao: »Inozemna pomoć mnogo se kritizira
jer kritičari misle da je cilj bio postizanje pri-
176
 urednog porasta, a to uopće nije bio cilj po­
moći. Cilj je mogao biti ili da se kupi neka
baza, ili da se postigne povoljno glasanje u
UN, ili da se zadrži neka nacija da ne otpadne
ili da se spriječi neka zemlja da dade Rusima
prava na zračne baze, ili bilo koji od mnogih
drugih razloga«.
Gotovo jedini razlog koji on ne spominje je
privredni porast. Drugim riječima, svrha je o-
čigledno održavanje status quoa u kojem se
nedovoljno razvijene zemlje i dalje nedovolj­
no razvijaju, a razvijene zemlje i dalje razvija­
ju. Na toj pozadini mislim da stvarno znače­
nje komunističkih revolucija 20.vijeka postaje
jasno. One nisu, kako nas hoće uvjeriti bur-
žoaski ideolozi, neka vrsta historijskog slučaja
što se dogodio kao rezultat kaosa ratova ili
kao reakcija na ideološke bombastične govore
proroka po imenu Marx i Lenjin. Gledane u
povijesnoj perspektivi one su rezultat neizbjež­
ne borbe nedovoljno razvijenih zemalja da se
izvuku iz luđačke košulje u kojoj su bile drža­
ne posljednjih nekoliko stoljeća. Kad su jed­
nom upale u taj sistem, nedovoljno razvijene
zemlje mogle su samo da se i dalje nedovoljno
razvijaju. Samo izvan tog sistema one su mogle
početi da koriste svoja prirodna bogatstva za
svoje vlastite svrhe, mogle su, drugim riječima,
početi pravi proces privrednog razvoja.
Postoje mnogi prim jeri kontrasta između
onog što se događa sa zemljama unutar luđač­
ke košulje međunarodnog kapitalističkog sis­
tema i s onima izvan nje — sa zemljama ko­
je su bile, u vrijeme bijega jedne i produženog
utamničenja druge, na približno istom stup­
 nju razvoja. Kina i Indija pružaju nam naj­
spektakularniji, i za budućnost bez sumnje naj­
važniji par zemalja, od kojih je jedna još u-
vijek porobljena, dok se druga riješila tamni­
ce. Kina se razvija vrlo brzo po svim mjerilima
i na ujedinačen način — ne onako krivudavo,
reproducirajući model razvijenosti nedovoljne
razvijenosti koji je toliko karakterističan za
kolonijalne zemlje. Indija, s druge strane, ne
samo da se unutrašnje razvija na taj nejednak
način, već jedva da, u prosjeku, uopće napre­
duje — statistike nisu više pouzdane, ali čak
i one najoptimističkije pokazuju samo vrlo ma­
lenu prosječnu stopu porasta dohotka po glavi.
Naravno, prosjeci znače vrlo malo, većina mo­
že pri tom vrlo lako gubiti. U slučaju Indije
vjerojatno i stvarno gubi. I sad vidimo da glad
počinje postajati više ili manje endemična u
raznim dijelovima zemlje i vjerojatno će se
idućih godina dalje širiti.
Dvije Koreje su podjednako impresivan pri­
mjer, iako u manjem mjerilu. Isto tako i dva
Vijetnama. Mada je naravno slika u Vijetna­
mu zamagljena snažnom intervencijom SAD,
ipak se jasno izdvaja prim jer značajnog, zdra­
vog razvoja na jodnoj strani i nevjerojatne
zbrke nedovoljnog razvoja i deformacija na
drugoj.
U zapadnoj hemisferi kontrast između Ku­
be na jednoj strani i preostale Latinske Ameri­
ke na drugoj strani podjednako je upadljiv i
podjednako impresivan. Kadgod nam se pruži
prilika da napravimo poredbu čini mi se da
je pouka koju treba da izvučemo očigledna.
178
 Kakve ćemo zaključke izvući iz tog historij­
skog procesa razvijenosti s nedovoljnom raz­
vi jenošću? Im a li išta stvarnog u onom pojmu
»Velikog takmičenja« u kojem se nedovoljno
razvijenim zemljama nudi da slijede bilo kapi­
talistički bilo komunistički model? Ima li ika­
kvog izgleda da će razvijene kapitalističke zem­
lje biti u stanju da se nekako slože i izrade
program koji bi mogli uspješno prim ijeniti na
nedovoljno razvijene zemlje? Što se mene ti­
če mislim da su sve to samo fantazije, bez
obzira u kakvom se ideološkom ruhu jav­
ljale, bilo liberalizam Washingtona ili m iro­
ljubiva koegzistencija Moskve. Stvarnost je da
su nedovoljno razvijene zemlje osuđene na
sm rt ako ostanu u klopci svjetskog kapitalis­
tičkog sistema. A prilično paradoksalno zvuči
da to osigurava jedini izvoz iz razvijenog
kapitalističkog svijeta koji je uhvatio korjena
i bio uspješan: izvoz suvremene medicinske
nauke, što je naravno rezultiralo upadljivim
smanjenjem stope sm rtnosti, ma koliko da je
ona još uvijek visoka u mnogim dijelovima
nedovoljno razvijenog svijeta, bez ikakvog od­
govarajućeg porasta proizvodnog kapaciteta, a
kamoli stvarne proizvodnje. Tako da sad ima­
te ono što se obično naziva eksplozijom sta­
novništva, a da se ništa paralelno s njom ne
razvija da bi se ju podržalo. Opće je uvjere­
nje danas da će se u idućih 30 ili 40 godina
stanovništvo svijeta udvostručiti i to prilično
nezavisno od toga šta će u tom periodu biti sa
stopom rađanja; a sigurno je da će više od po­
lovine porasta otpasti na nedovoljno razvije­
ne zemlje. Sigurno nitko tko je zdrave pameti
179
 ne može zamisliti — a nitko tko je iole dobro
informiran i ne zamišlja — da bi uz sadašnje
institucionalne strukture nedovoljno razvijene
zemlje mogle da ishrane, ili čak podignu stan­
darde ishrane taiko povećanog stanovništva.
Orville Freeman, ministar poljoprivrede
SAD, upozorio je da će sedamdesete godine biti
»decenij gladi«. Na to je Fidel Castro odgovorio
u jednom govoru prošle godine: Freeman gri­
ješi, sedamdesete godine bit će decenij revo­
lucije. Jer u današnjem svijetu, narod, ma ka­
ko se ponašao u prošlosti, radije će umrijeti od
kugle, kaže Fidel, nego od polagane agonije
gladovanja.
Ja vjerujem da Fidel govori jednostavnu
istinu, i ne vidim da postoje i najmanji izgledi,
uz sadašnju strukturu moći, strukturu interesa
i institucionalni poredak u razvijenim kapita­
lističkim zemljama, da postoji išta što bi oni
u vezi s tim mogli da učine ili će učiniti. Ne bih
se usudio da predskazujem kakve će oblike
tačno primiti te revolucije ili kako će se dugo
razvijati. To može biti, a ja lično mislim da će
po svoj prilici i biti jedna cijela historijska e-
poha. Može se čak zamisliti, zbog razvoja mo­
deme tehnologije razaranja, da će negdje u
jednom trenutku razvijene kapitalističke zem­
lje, igrajući ulogu Samsona, dignuti u zrak ci­
jeli svijet i dovesti proces do naglog završetka.
Ja bih samo dodao da će, ako to bude ishod,
i kapitalizam otići u zrak. Kako god gledali na
to, budućnost sistema nije vedra.

180
 ross speck

psihijatrija i antipsihijatrija
politika i psihoterapija
mini - i mikrogrupa
Uvod
Kao socijalni psihijatar došao sam na ovu
konferenciju da proučavam probleme makro-
grupa i da naučim štogod o njima. Nekoliko
nas psihijatara počeli smo uviđati da konflik­
ti individualnih osoba često imaju korijen u teš­
koćama društva. Ja sam duboko uznemiren ti­
me što su složenosti našeg društvenog svijeta
i društvenih institucija, nastavljajući svoju a-
simptotičnu trk u za našom brzo rastućom teh­
nologijom dovele kod čovjeka do usporavanja
i opadanja ljudske evolucije i do poleta evo­
lucije strojeva. Da li ćemo postati drveni i
mehanički ljudi kojim a vladaju i koje čine si­
ćušnim brzo rastući strojevi? Ćini se da smo
dužni da ponovo otkrijem o sebe i svoj svijet,
da izučavamo kako stvarati i razvijati ljudska
bića i da spriječimo tehnološku nauku da pre­
tvori naš lijepi svijet u hrpu smeća nastanjenu
smetlarima i čistačima mašinskih otpadaka.
Ljudi koji prisustvuju ovoj konferenciji zabri­
nuti su i razočarani zbog nasilnosti naših dru­
štvenih institucija, nasilnosti kulturnog i ras­
nog ispaštanja tuđih grijeha, nasilnosti nauke,
nasilnosti tehnologije i nasilnosti naših poli­
tičkih institucija. Mnoge grupe koje su sakup­
ljene ovdje vode dijalog u nadi da će demisti­
183
 ficirati mnoge oblike ljudskog nasilja. Zajed­
nička nada sviju nas je bolji svijet za čitavo
čovječanstvo i veća sloboda za pojedinca u
društvu.
Proveo sam vikend na otoku Wight i otkrio
da su ga Rimljani upotrebljavali kao mjesto za
prestrojavanje kad su prelazili u Britaniju.
Mislim da bi ova konferencija o dijalektici os­
lobođenja mogla na neki način biti mjesto za
prestrojavanje za postizanje utjecaja na mnoge
sektore od političkih do intelektualnih ili čak
do interpersonalnih odnosa. Mislim da se veći­
na prisutnih ovdje mogu sm atrati padobranci-
ma koji prvi ispred ostalog dijela čovječanstva
iskaču na jedan nepoznat teren. To je vrlo pot­
rebno ako ne želimo da i dalje legaliziramo svo­
ju vlastitu ludost kao duševno zdravlje. Netko
je rekao da čovjek ide natraške u budućnost
gledajući naprijed u prošlost. Ja mislim da ve­
lik dio našeg znanja i velik dio našeg političkog
djelovanja, kao i mnoge od naših društvenih
institucija gledaju unatrag da bi išli naprijed.
Ovdje su ljudi koji pozivaju druge ljude da se
okrenu i hrabro pođu naprijed u nepoznatu bu­
dućnost.

Neksus, mreža i ispaštanje za druge

Moj rad sa »šizofreničnim« porodicama do­
veo je do istraživanja i liječenja odnosa po­
rodice i pojedinih članova porodice s njihovim
rođacima (proširenom porodicom) i njihovim
prijateljima. To je dovelo do čitave društvene
mreže od nekoliko porodica i redovitog sasta­
janja s grupom do četrdesetpet osoba u pokuša­
18h
 ju da se objasne, učine očiglednim, demaskira­
ju i demistificiraju veze i obaveze koje sačinja­
vaju tetive porodične društvene mreže. Moj rad
s društvenim mrežama vodi me do područja
nepoznatog za psihijatra i dozvoljava mi da
prom atram , izučavam i pokušavam liječiti
mnogo veće grupe nego što je uobičajeno za
psihijatra.
Društveni neksus je ona mala grupa ljudi
koji su obično zajedno u svakodnevnom živo­
tu. Porodica se može sm atrati neksusom. To
su ljudi koji su zajedno po navici i redovnom
koincidencijom. Društvena mreža može se de­
finirati kao skup ličnih veza koje neka osoba i-
ma u prostoru i / ili u vremenu. Specifičnije de­
finicije društvene mreže dat ću kasnije. Ispaš­
tan je za druge može se definirati kao naizgled
univerzalan ljudski fenomen gdje je jedna oso­
ba pod djelovanjem druge, što prva dobrovolj­
no podnosi a druga dobrovoljno čini: ono može
biti svjesno ili nesvjesno. Jedan prim jer his­
torijskog tipa ispaštanja tuđih grijeha mogli bi
biti Abraham d Izak. Im a dokaza da se ispašta-
nje tuđih grijeha događa ne samo na nivou
društvenog neksusa i društvene mreže već i u
susjedstvima i zajednicama preko sve viših ni­
voa do nacionalnog i internacionalnog. Da bi
se »ukinuo« odnos ispaštanja za druge treba
potpuno demistificirati odnos: saznati tko dje­
luje i na koga se djeluje, svrha djelovanja, ka­
ko pojedine osobe osjećaju djelovanje, kako ko­
ja osoba osjeća svrhu djelovanja, funkciju mi­
tologije što čini potrebnim ispaštanje za druge
isprva i brojnih grananja svih prethodnih gra­
nanja. Predavači na ovom kongresu skoncen-
185
trirat će se na aspekte ispaštanja tuđih grijeha
što se događa na lokalnom, nacionalnom i
internacionalnom nivou društva.

Politika malih grupa — minigrupe

Odnose unutar uže porodice ili unutar bra­
ka ili različite kombinacije odnosa jednog ma­
log neksusa što obuhvaća najviše oko deset
ljudi možemo smatrati mini-politikom. Odno­
si unutar društvene mreže što se protežu kroz
susjedstvo ili malu zajednicu mogu se sma­
trati mikro-politikom. Može proteći mnogo vre­
mena prije nego što se psihijatrija dovoljno
razvije da bi dala veći doprinos makro-poiiti-
ci.
Politika mini-grupe počinje politikom dvi­
ju osoba, dijadom. Dr Albert Scheflen opisao
je različite politike u »zatvorenim dijadskim
odnosima« zvanim »iezivo dvojstvo«. Dvoje lju­
di koji, u svojoj ljubavi i mržnji, jednog pre­
ma drugom potpuno vežu i uništavaju jedno
drugo. Dijada njeguje najintenzivnije odnose
koje ljudi mogu da imaju. To se vidi u braku,
to se vidi u mnoštvu drugih situacija kao npr.
analitičar i analizirani; ona ima najveće poten­
cijale za razvoj transferencije, neprijateljstvo i
prijateljstvo; ona je najkrhkija mala grupa.
Ako jedan partner prekrši ugovor s odnosom je
gotovo.
Iduća minigrupa je trijada i njen prototip
bi mogla biti uža porodica koja se sastoji od
majke, oca i djeteta, ili trojstvo. Trijada ne
funkcionira dobro kao grupa jer postoji ten­
dencija da se razbije u jednu dijadu i jednog
186
autsajdera. Isključena osoba sklona je da bude
ljubom orna zbog bliskosti i intimnosti dijad-
skog para. Le menage a trois obično je samo
prolazan fenomen u ljudskim odnosima, jer
osoba obično biva izbačena i dijada se pove­
zuje bliže. Ako psihijatar pokuša da liječi od­
nos između dva poslovna partnera, on će opa­
ziti kako su psihoterapijsko iskustvo i odnos
slični grupnom liječenju muža i žene. Treba se
nadati da će se dijadska povezanost poiačati i
da će psihijatar ponovo postati autsajder.
Grupa od četiri osobe sklona je da se razbi­
je na dva para. Liječenje braka često je olakša­
no ako psihijatar dobije jednog koterapeuta da
pomaže u dijadskoj terapiji nekog para. Psi­
hijatar sad ima svoju vlastitu »ženu« (dijada)
i postoji m anja vjerojatnost da se poremete
dijadičke veze. Ako terapeut liječi jedan
par, može doći do male igre u kojoj se terapeut
»ženi« ženom, zatim se terapeut može »oženiti«
mužem, zatim se muž i žena mogu odnositi
prema terapeutu tako da on postane zločesto
dijete. Moguće je i nekoliko drugih varijacija
na tu temu.
Politika minigrupa stvarno uključuje druš­
tvenu fenomenologiju onog što ljudi rade i go­
vore jedan drugom na svim nivoima od verbal­
nog do kinestetičkog kao i istraživanje iskustva
osobe o samoj sebi i o drugoj osobi te iskustvo
jedne o iskustvu druge osobe i iskustvo druge
0 vlastitom iskustvu. R.D. Laing, David Cooper
1 Aaron Esterson izvršili su na tom području
opsežan pionirski rad.
1 87
 Politika društvenih mreža
Teško je opisati prirodu odnosa u društve
noj mreži. Možda čete dobiti jasniju ideju <»
onom o čemu govorim ako priđem pojmu dru­
štvene mreže iz nekoliko različitih pravaca. Vi
možda zapažate da uz sadašnje stanje svog zna­
nja o fenomenu mreže izbjegavam krutu defi­
niciju termina.
Društvena mreža može se shvatiti kao idz
lačaka koje predstavljaju osobe u prostoru, s
linijama koje spajaju tačke u svim smjerovi­
ma. Tačke predstavljaju osobe, a linije odno­
se među osobama. Jedna osoba ili jedna poro­
dica mora biti proizvoljno odabrana za središ­
te mreže, jer cjelokupna konstelacija odnosa
predstavlja osobe u društvenom polju glavne
osobe. Teoretski, ako bi se mreža nacrtala tuč-
kama i linijama ad infinitum, ona bi obuhvati­
la cijelo čovječanstvo.
Evo jedan jednostavan prim jer odnosa
društvene mreže ; ako je a jedna osoba i b jed­
na osoba, a možda pozna b i b možda pozna a,
ali a ne zna za b-ove odnose prema c, d i e. Slič­
no b možda ne zna za a-ove odnose prema x, y
i z. Ako se sastave mreže od a i od b, znanje a-a
o sistemu odnosa b-a i znanje b-a o sistemu od­
nosa a-a raste uslijed činjenice da se mreža sa­
stavlja na istom mjestu i u isto vrijeme. Re­
zultat će biti da se veći ili manji broj a-ovih od­
nosa s b i b-ovih odnosa s a izmijenio zauvijek.
Ako se mreže i dalje sastaju, za neko. vrijeme
iskristalizirat će se jedna društvena organiza­
cija.
188
 Ako sad prijeđemo na istraživanje ove kon­
ferencije, ovaj veliki auditorij ovdje sastoji se
od velikog broja malih mreža. Kako se ljudi
sakupljeni ovdje susreću već dvije sedmice i u-
poznaju s ljudima iz drugih mreža, izvjestan
stepen prom jene dogodio se u svakoj od dru­
štvenih mreža sakupljenih u ovom auditoriju.
Sastajanjem u stanovitom periodu vremena
počela bi se stvarati institucija. Čovjek bi mo­
gao reći da je mreža na putu da se pretvori u
neksus.
Ova konferencija okupila je grupe labavih
mreža, i došlo je do izvjesne demistifikacije,
ali novo stvaranje m ita stupilo je na njeno
miesto. Mreža društvenih odnosa svake osobe
jedino ie njegova vlastita mreža, ali veća mre­
ža konferencije obuhvaća sve osobe koje pri­
sustvuju konferenciji. Za dvotjednog peri­
oda događa se nešto što ja nazivam kristalizi-
ranjem ili učvršćenjem odnosa kako unutar ve­
like mreže tako i u nutar m anjih okupljenih
mreža.
Društvene mreže mogu se razm atrati u is­
tim kontekstim a kao plemena. Mada smo u
procesima civiliziran ja zaboravili mnoge od na­
ših plemenskih običaja, pleme može još uvijek
u izvjesnim područjim a imati prednost pred
intraps^hičkim aparatom pojedinca. Bar sa psi­
hijatrijskog stanovišta izučavanje i liječenje
društvene mreže čini se da predstavlja nov mo­
dalitet iskustva.
McLuhan i drugi na polju komunikacija u-
kazali su da snaga kolizije elektronske tehnolo­
gije s pisanom kulturom m ijenja osnoivne
189
perceptivne procese u čovjeku i čini anahro-
nističkim mnoge od naših društvenih instituci­
ja kao npr. obrazovanje, odgoj djece, planira­
nje gradova i komunalnu politiku, ekonomske,
psihološke, etičke i društvene perspektive op­
ćenito. Uslijed brzine komunikacija u našem
svijetu prostor i vrijeme splasnuli su ih se pre­
klapaju. Problem Vijetnama, građanska prava,
ljudska prava, zabrana nuklearnih bombi, hi-
pici, provosi itd. postali su problem svakog
čovjeka. Dijete iz dječjeg vrtića time što je iz­
loženo djelovanju TV dovodi se do implozije
(unutrašnje eksplozije) svim vrstama društve­
ne revolucije. Vjerujem da riječ jm pkjzija' Mc-
Luhan i Laing upotrebljavaju u različitim zna­
čenjima; oba označavaju snažnu energiju na­
gomilanu unutar osobe što je u McLuhanovom
smislu izbacuje iz vlastite kulture a u Laingo-
vom smislu tjera da siđe s uma. »Psihijatar ko­
ji radi s društvenim mrežama mora biti spre­
man da ima posla s velikim brojem ljudi, koji
su imali dugotrajno iskustvo jedan o životu
drugog tokom vremenac.1 »Ne postoji jezik za
analizu takvih fenomena jer smo zaboravili ve­
ćinu plemenskih običaja u našoj kulturi. To je
kao neka stara epska drama koja se ponovo
prikazuje. Ono što je psihijatar naučio od psi­
hoanalize, grupne terapije i porodične terapije
bit će u tim okolnostima korisno ah neće uli­
jevati strahopoštovanje. Mogu se izvoditi zak­

1) Psychotherapy of Fam ily Social Networks, Ross

V. Speck, M. D. Referat podnijet na simpoziju o poro­
dičnoj terapiji, Medicinski fakultet Virginije, Rich­
mond, Virg., 19. maja 1967, p. 2.
190
ljučci o prisutnosti snažnih i primitivnih si­
la u napetostim a i prikrivenim neprijateljstvi­
ma sakupljene mreže. Plemenski zborovi u pri­
mitivno doba služili su za liječenje bolesnih
članova plemena.«2 Gregory Bateson povukao
je paralelu između mrežnih sastanaka i jedne
ritualne ceremonije na Havajima.
»Rečeno je da je naše doba doba tjeskobe, o-
tuđenja i anomije. To potvrđuju pacijenti i po­
rodice koje viđamo. Treba samo pogledati u
oči čovjeku na ulici, pa ćemo se uvjeriti da se
to ne događa samo u našim uredima. Moje je
mišljenje da prom jene u našem svijetu dovode
do prom jena u našoj kulturi, što dovodi do
prom jena u našim porodicama, a to dovodi
do prom jena u individualnoj osobi. Psihotera­
pija društvenih mreža predstavlja prvi pokušaj
da se izvrše promjene na nivou društvene orga­
nizacije iznad porodice. Cilj je mrežne terapije
da se stvori veće razumijevanje u odnosima iz­
među pojedinaca i mreže. Mnoge društvene
mreže danas se cjepkaju kao rezultat djelova­
nja snaga koje su bile spomenute. Možda bi se
neke mogle popraviti. Moj je osjećaj da će psi­
hijatrija, kako bi bila efektivnija u proučava­
nju ljudskih potreba, m orati da neke od svojih
trupa stacionira na borbenoj liniji društvenog
međudjelovanja. . .«’
Dr Eugene Morong iz New Yorka i ja defi­
nirali smo društvenu mrežu kao »grupu osoba
u kojoj svaka osoba zadržava trajno značenje

2) Ibid., p. 3.
3) Ibid., p. 4.
191
za život svake druge osobe s obzirom na ispu­
njavanje specifičnih ljudskih potreba«.4 Dr Mo-
rong živo je ocrtao društvenu mrežu ovim ri­
ječima:
»Vaša društvena mreža sastoji se od vas kao
proizvoljnog centra, vašeg bračnog druga, dje­
ce, roditelja, zeta i snahe, djeda i bake, tasta i
punice, unučadi, rođaka pobočne linije, vaših
prijatelja i njihovih prijatelja; njihovih poro­
dica, rođaka, kolega i svih osoba što imaju s va­
ma neku vezu koja je lična i trajna.«* Ta de­
finicija ima plemenske implikacije u McLu-
hanovom smislu.
Morong je razmišljao o tome kako bi ideje
o mreži mogle dovesti do reinterpretacije lite­
rature: »Zamislite šta se moglo dogoditi da su
se sve ličnosti u Braći Karamazovima sakupile
kao mreža na istom mjestu i u isto vrijeme da
temeljito rasprave o svojim uzajamnim od­
nosima, uz psihoterapijsko posredovanje. Sta
bi se dogodilo da su porodice Montecchi i Ca-
puleti sjele zajedno u istoj sobi s Romeom i
Julijom? Kakve su sc velike tragedije mogle iz­
bjeći! Čudno je da u rnnog’m književnim i psi­
hijatrijskim krugovima Hamleta i dalje sma­
traju ludim, neurasteničnim, melankoličnim ili
da se njegova, psihoneuroza' koristi za objaš­
njenje njegovog »tajanstvenog* ponašanja. . .

4) Home-Centered Treatm ent of the Social N etwork

of Schizophrenic Families. Two Approaches, Ross V.
Speck, M.D. and Eugene Morong, M.D. Referent na
skupu Američkog psihijatrijskog udruženja, ma] 1967,
Detroit, Michigan, p. 1.
5) Ibid., p. 1
192
Ali naša razumna tekstualna analiza igre po­
kazuje da je Hamletova društvena mreža oz­
biljno poremećena i da mnogi od njenih čla­
nova pokazuju znatnu psihopatologiju«.*
Morong je iscrpno proučavao karaktere i
m eđuljudske odnose ličnosti u Hamletu i do­
šao do posve različitih zaključaka nego što su
psihoanalitička tum ačenja Hamleta dana ra­
nije.
»Pojam društvene mreže predstavlja pro­
širenje psihološkog modela porodičnog sistema
na društvenu mrežu značajnih ličnosti u dru­
štvenim poljima koja okružuju danu porodi­
cu.«7
»Cilj psihoterapije u društvenoj mreži jed­
ne porodice jest izmjena odnosa između indi­
vidualnih osoba i porodica u čitavoj mreži ra­
di prom jene stanja mreže kao cjeline, poveća­
njem kom unikacija i ljudskih odnosa, jača­
njem veza između ljudi i uklanjanjem patološ­
kih »dvostrukih spojeva'. Izmijenjena mreža,
bar teoretski, m ijenja kontekst u kojem se ši-
zofrenična osoba odnosi prem a drugima u svo­
joj društvenoj mreži, i trebala bi da mu pomo­
gne da izbjegne proces ispaštanja za druge.«8
Britanski antropolog Elizabeth Bott napisala

6) Ibid., ,p. 3.
7) P sychotherapy of Fam ily Social N etw orks, Ross
V. Speck, M.D. Referat podnijet na simpoziju o tera­
piji porodice, Medicinski fakultet Virginia, Richmond,
Virg., 19. maja 1967. p. 1.
8) Ibid., p. 2.
193
je knjigu o društvenim mrežama običnih bri­
tanskih porodica.* To je prva opsežna studija o
društvenim mrežama porodice.
Pojam manevra odsutnog člana1*,11 doveo
je do pokušaja da se u porodičnu terapiju uk­
ljuče različiti značajni drugi, i iz toga je izra­
sla ideja da se skupi čitava društvena mreža
jedne porodice ili osobe. Bila je moja ideja
da bi skupljanje čitave društvene mreže šizo-
frenične porodične jedinice na pravilnim veli­
kim grupnim sjednicama moglo biti od koristi
i za porodicu i za druge članove društvene mre­
že.
Na ovom mjestu htio bih da pretresem ne­
ke od svojih kliničkih utisaka i iskustava sa
šest različitih društvenih mreža u periodu od
dvije protekle godine. Mreže su bile uglavnom
dva tipa: jedan je više plemenski, povezan srod­
stvom; drugi se sastoji od drugova (prijate­
lja).
Berke a Redler iz udruženja Philadelphia u
Londonu došli su do pojmovne obrade društve­

9) Family and Social Network, Elizabeth Bott, ph.

D., London, Tavistock Publications, 1957.
10) The Absent M ember Maneuver as a Resistance
in Family Therapy of Schizophrenia, John Sonne, M.
D. and Jerome Jungreis, M.D. Family Process, Vol. 1,
1962.
11) Psyhotherapy of the Social N etw ork of a Schi­
zophrenic Family, Ross V. Speck, MJD. Referat iznijet
na simpoziju Američkog psihološkog udruženja »Co­
njoint Family Therapy and Assessment«. New York,
6. septembra 1966.

194
nih mreža s gledišta vremena i prostora.11 Oni
ukazuju da rodbinska mreža ima multigene-
racijske vremenske aspekte, dok se mreža dru­
gova i prijatelja sastoji od osoba koje su u is­
kustvu pojedinaca sad - i - ovdje.
Sakupljene društvene mreže kretale su se
po veličini od petnaest do četrdeset pet oso­
ba. Mi smo se sastajali tjedno u domovima raz­
nih članova mreže. U raznim fazama katkad je
dolazilo do brzog porasta broja prisutnih na
sastancima mreže. U nekoliko slučajeva bili bi­
smo išli i iznad našeg maksimalnog broja sku­
pljenih članova mreže da nije bilo prostor­
nih ograničenja prostorija za dnevni boravak
obične srednje i niže srednje klase. Kada se is­
koristi sav prostor u sobi i tem peratura u pro­
storiji poraste, oni koji dođu kasnije, ne pušta­
ju se unutra. Ne jednom skupljena mreža ču­
la je nekog kako kaže žalosno »ali ja nemam
mreže«.
Postoje različite m etode koje povećavaju
mrežno međudjelovanje između sastanaka. Ako
se prelazi iz doma jedne porodice u dom druge,
a ne insistira se na fiksiranju datuma, vreme­
na ili m jesta idućeg sastanka, rađaju se brojni
telefonski pozivi između članova mreže da bi
se uvjerili o fizičkim faktima idućeg sastanka.
Moj je običaj da između sastanaka nazovem
jedamput ili dvaput telefonski razne članove
mreže, što opet ubrzava broj telefonskih konta-
kata između raznih članova.

12) On the M ultigenerational Stu d y of the Fam ily

1967. Joseph Berke, M. D. i Leon Redler, M.D. Neob­
javljena rasprava.
195
 Šta se događa na sastanku mreže? Obično
postoje tri faze na samom stvarnom sastanku
i obično jedna ili dvije faze između sastanaka.
Ja obično stižem u kuću gdje treba da se održi
sastanak oko trideset minuta prije zakazanog
vremena. To mi omogućuje da provedem neko
vrijeme s domaćinima i da vidim kojim redom
ljudi dolaze, da prom atram rođake i porodice,
kao i njihove odnose, u trenutku dolaska na
sastanak mreže. Ljudi stižu u malim grupama
po dvoje, troje, četvero ili petero. Oni postaj-
kuju naokolo, kao što se to radi prije početka
kakve kućne zakuske i ima malo međugrupne
izmjene riječi izuzev koliko to zahtijeva obična
formalna učtivost.
Kad su glavne grupe stigle, ja objavljujem
da će mrežna terapija početi svakog trenutka i
onda čekam i gledam šta će se dogoditi. Moja
vlastita uloga je uloga katalizatora.
U drugoj fazi, stvarnom sastanku mreže, ja
pokušavam da potaknem pojedince ili porodice
u mreži da počnu s ispitivanjem svojih uzajam­
nih odnosa, odnosa sa svojim prijateljima i sa
svojom okupljenom rodbinom. Upotrebljava
se malo tumačenja per se jer težište će biti na
verbalnoj i kinestetičkoj razmjeni, problemi­
ma, vezama i obvezama među ljudima. Ranije
uvrede, teškoće, tajne i šale među ljudima pre­
tresaju se na na mrežnim sastancima otvoreno,
pred svim drugim ljudima.
Poslije otprilike jednog i po sata aktivne
razmjene među ljudima predlažem da se ve­
liki grupni sastanak završi i da prijeđemo na
zakusku, npr. kavu i kolače. Sada se obra­
zuju brojne male podgrupe. Kružim od gru-
196
pe do grupe otprilike pola sata dok mi se ne
učini da je došlo do stvaranja podgrupa i da
su svi sudionici aktivno uključeni u diskusiju o
onom što je izišlo na vidjelo na velikom mrež­
nom sastanku. Onda odlazim uvjeren da će
grupice produžiti razgovore još najm anje je­
dan sat; a u nekoliko slučajeva te male pod­
grupe nastavile su još čitavih šest sati.
Poslije nekoliko mjeseci sastajanja nije ne­
obično ako se društvena organizacija iskrista­
lizira tako da članovi društvene mreže održava­
ju večere, zakuske, posjete kazalištu itd. Čla­
novi mreže znaju mnogo više jedan o drugom
i o svojim problemima i skloni su da se me
đusobno posavjetuju u važnim trenucima.
U dva slučaja kronične šizofrenije društve­
na mreža bila je u stanju da izbjegne hospita­
lizaciju primarnog pacijenta i da pruži neki vid
podrške, prihvaćanja i tolerancije, što je omo­
gućilo prim arnom pacijentu da postane dovo­
ljan sam sebi, sposoban da se prihvati posla
i da živi u zasebnom stanu, odvojeno od rođa­
ka. Još veće koristi zapažene su kod brojnih
članova mreže koji su u početku dolazili da bi
pomogli prim arnom pacijentu. Oni su se zain­
teresirali za mrežne sastanke, a zatim su posta­
li svjesniji svojih vlastitih problema i bili su
u stanju da provedu znatne izmjene u svom
životu.
Istraživanje društvenih mreža, mada još u
povojima, predstavlja veliku nadu kao jedan
od načina da se izmijeni otuđenje suvremenog
čovjeka i da se spriječi odvlačenje u bolnice i
žigosanje koji su proizvod dehumanizirajućih
faktora u našem svijetu.
197
paul goodman

objektivne
vrijednosti
 I
Naučenjaci, kao i drugi ljudi, skloni su da
zapažaju ono što ih interesira, u zavisnosti od
toga kako žive u svijetu. Njihova hipoteza od­
ređuje eksperiment i ono što je upadljivo ima
težinu dokaza. Ali u društvenim naukam a po­
stoji jedan poseban problem. Eksperimentalni
dio društvenih nauka je društvena akcija, u
krajnjoj liniji politička akcija; a ako se anga­
žirate u političkoj akciji, m orate pridobiti dru­
ge ljude da surađuju s vama. Tako se ono što
zapažate, zavisno od toga kako živite u svije­
tu, m ora nam etnuti drugima i vi ih konačno
m orate pridobiti da žive ili da nastoje da žive
u svijetu na isti način.
Mnogi od nas toliko smo krajnje nezado­
voljni sa stanjem društva da želimo da ga izmi­
jenimo strukturalno, da dignemo revoluciju.
Ali mišljenje o tome što najviše želimo da iz­
mijenimo i poluga koja pruža najveće izglede
za izvršenje prom jene, vjerojatno će se razli­
kovati od grupe do grupe, prem a tome kako
koja grupa živi u svijetu. Nadam se da je to
samo prim jedba zdravog razuma. Ali na ovoj
konferenciji stekao sam iskustvo da je metoda
koju ljudi, kad se sa mnom ne slažu, upotre­
bljavaju da bi me ignorirali, da kažu: »O, pa to
20 1
je samo zdrav razum«. I tada oni više ne obra­
ćaju nikakvu pažnju na to i produžuju dalje
kao da nije tako.
Dozvolite mi da ukratko razmotrim tri re­
volucionarne krize kako one izgledaju razli­
čitim grupama. Počnimo s jednom koja je nes­
porna. Postoji velik riziko da svijet bude uni­
šten nuklearnim ratom u toku idućih deset ili
petnaest godina, a svi se slažu da je potpuno
uništenje loša stvar. Međutim, ako je netko,
kao npr. ja, bio pacifist četrdeset godina, na
njega pravi strašan utisak što je u tom perio­
du, poslije prvog svjetskog rata, mogućnost u-
ništenja rasla brzim tempom i što je sada do­
stigla katastrofalne razmjere. Iz toga vrlo je­
dnostavno slijedi da sada u svijetu pravi Mi i
Oni jesu narodi svijeta protiv strukture moći
svijeta: moć je neprijatelj, ma kadcva bila nje­
na politika ili ideologija. Ja ne mislim nužno
da su različite moćne nacije podjednako krive
politički ili moralno; ali one su tako moćne ka­
ko jesu zato što misle na izvjestan način. One
su ulagale svoj kapital i svoje mozgove u izvje­
snom smjeru; dvadeset godina one su gomila­
le nuklearno oružje ili poduzimale očajničke
pokušaje da dođu do njega. Nužno ta vrsta mi­
šljenja postaje racionalnost njihovih društa­
va.
Mislim da možemo pretpostaviti da nijedan
od onih što donose odluke ne planira propast,
a ipak postoji gotovo neizbježna tendencija ka
propasti. I mi možemo lako zamisliti okolno­
sti koje bi do toga dovele. Razmotrimo moju
vlastitu zemlju. Pretpostavimo da je na ulica­
ma neprekidna erupcija vrlo opasnih nereda
202
i da je kao rezultat toga došla na vlast jedna
ekstremno reakcionarna grupa. Dalje pretpo­
stavimo da se jedna od velikih južnoameričkih
država, Brazil ili Chile, priklonila Castru — što
se može dogoditi kad bilo. Gotovo je neizbjež­
no da bi se u panici bacile nuklearne bombe. Ja
sam mislim da bi, mutatis mutandis, ista situ­
acija mogla nastati u Kini za nekoliko godina
(iako će, naravno, mnogi ljudi na ovoj konfe­
renciji to žestoko poricati). U ovom trenutku
sovjetski blok: izgleda da je uravnotežujuća
snaga razum a na svijetu, ali ja to ne bih bio
rekao 1956, a tko zna kakav će nivo panike bi­
ti 1976?
S tog stanovišta, dakle, neposredna revolu­
cionarna parola glasi: »Oduzmite vlast ljudima
koji im aju takvu vlast, ma tko oni bili«. To
uključuje ukidanje nacionalnih granica, viza,
cenzuriranja m eđunarodnih komunikacija, ber­
linskih zidova. To znači internacionalizaciju is­
traživanja svemira, pomoć nedovoljno razvi­
jenim područjima, m eđunarodna omladinska
udruženja, slabljenje nacionalne konkurencije
i izgradnju svjetske zajednice. Pojam m irolju­
bive koegzistencije među nacionalnim silama o-
čigledno ne pomaže, jer »zastrašivanje« ne sta­
gnira, ono se pojačava.
Gandhi je imao pravilan instinkt. Dok je In­
dija bila kolonija, on je bio nacionalist, jer je
najprije trebalo naći svoj identitet i oboriti
imperijalnog ugnjetača. Ali tada, kad je posti­
gnuta nacionalna nezavisnost, bilo je pametno
osloboditi se pakistanske granice i na kraju
kineske granice, preći preko tih granica i steći
prijatelje istim nenasilnim sredstvima. Isto
203
i Buber u Izraelu. Buber je osjećao, s pravom
ili s nepravom, da zbog historijskih razloga
Jevreji moraju zauzeti Palestinu i potvrditi
svoj nacionalni identitet svojom vlastitom zem­
ljom. Ali tada, kad je jednom Država ostvare­
na, on je tražio da se ona raspusti, da postane
binacionalna i da uđe u bratstvo s Arapima uz
bilo koju cijenu, da se novac koji šalju ame­
rički Jevreji troši za stvaranje arapsko-izrael-
ske suradnje. Gandhi i Buber bili su, naravno,
odbačeni kao potpuno nerealistični, ali tko je
bio realističan? Izrael sada stvara svoju atom­
sku bombu, a Indija će stvoriti atomsku bom­
bu ako bude imala vremena.
Ukratko, za vrijeme nacionalnih revoluci­
ja treba imati na umu da je jedina prava re­
volucija humanost i mir. Ali imati na umu po­
mirenje svakako je uvredljivo za našu retori­
ku. To je dilema.
Prije dva tjedna bio sam na jednom me­
đunarodnom sastanku omladinskih predstav­
nika koji su organizirali kvekeri. Tamo je bilo
dvadeset mladih ljudi iz komunističkih država
i dvadeset iz Španjolske, Italije, Francuske, En­
gleske, Nizozemske i SAD. U važnim stvarima
bilo je jasno da ti mladi ljudi imaju više zajed­
ničkog međusobno — svoju vlastitu supkulturu
i otuđenost od nesposobnosti, neiskrenosti i
pritiska ranijih generacija — nego bilo tko od
njih sa svojom vlastitom zemljom. Oni su bili,
potencijalno, međunarodna grupa radikalne o-
mladine, s istim stavovima i parolama bili oni
iz New Yorka, Madrida, Varšave ili Praga (Ki­
nezi nisu bili prisutni). Konačno, nakon što
su prihvatili rezolucije protiv vijetnamskog ra­
204
ta i u prilog francuskih novinara u Boliviji, ja
sam — da bih ispitao njihovo raspoloženje —
predložio ovu rezoluciju: Kako postoji nepo­
sredna prijetnja nuklearnog rata, i kako stari­
ji ljudi plove niz struju, na mladima je, da bi
preživjeli, da uzmu stvar u svoje vlastite ruke
i stvore zajednički front koji prelazi nacional­
ne i blokovske granice. Na prim jer, da organi­
ziraju koordinirane demonstracije u svim gla­
vnim gradovima protiv velikih nuklearnih sila
i da ih pokušaju bojkotirati. Napose omladina
nenuklearnih nacija mogla bi preuzeti vodstvo
i pokušati da povuče druge za sobom.
Izgledalo je da je to nevin prijedlog. Ja sam
ih uvjeravao da ako bism o mogli sakupiti 500
dem onstranata u Varšavi, mogli bismo sakupiti
50.000 u Vašingtonu. Ali sada, u Americi i u En­
gleskoj, kada pacifistička, gomila poraste do iz­
vjesne tačke, čuje se povik: »A šta je s Njima?«
I na to pitanje nije lako odgovoriti kad s Nji­
ma nije ništa.
Šta se dogodilo s prijedlogom? Izuzev dva
maoista iz Italije i jednog trockista iz Engles­
ke — na njih ću se još vratiti — mladi ljudi sa
Zapada bili su m išljenja da je to smion poku­
šaj, ali vrijedan da se proba. Jugoslaveni su ga
podržali, kao zajednički front, koji su oni us­
poredili s frontom protiv fašista 1936. Mladi
Česi također su bili za to — vatreno. (U stvari,
kad sam pokušao da povučem prijedlog jer
nisam mogao dobiti jednoglasnost, oni nisu
htjeli pristati, već su obilazili okolo pokušava­
jući da skupe potpise.) Oni su, u stvari, bili
u zavadi sa svojim vlastitim režimom koji je
cenzurirao njihove novine i prijetio im zatvo­
205
rom. Iz drugih komunističkih zemalja čuo sam
ovo: Istočni Nijemci su se tužno žalili: »Vi i-
mate pravo, ali mi se ne usuđujemo demon­
strirati. Mi smo patili suviše mnogo. Vi ne zna­
te kako to izgleda«. Mladi Mađar je rekao:
»Vanjska politika je stvar vlade. Ako neka om­
ladinska grupa spontano iznese zahtjev o ne­
kom pitanju vanjske politike — čak ako je
to politika vlade — to je subverzivan čin. Mi
smo patriotski sovjetski Mađari«. Poljaci su
bili tipa »aparatčika« i optužili su me za bur-
žoaski idealizam, zato što sam odvojio pitanje
nuklearnog rata od općeg konteksta političkog
konflikta. Talijanski maoisti i engleski troc-
kist rekli su da je sadašnja nužnost za Kinu da
razvije atomsku bombu i da je moj prijedlog
cjepački i kontrarevolucionaran. »Bilo bi bo­
lje«, — citiram doslovno — »da čitavo čovje­
čanstvo bude uništeno nego da 700 milijuna Ki­
neza dođe u nepovoljniji položaj, je r oni su
budućnost«.
Ovu epizodu iznosim da bih ilustrirao dana­
šnje teškoće s nuklearnim pacifizmom, čak me­
đu radikalnom omladinom.1

II
Pređimo sada na gledište ekologa i urbani­
sta, i čini se da je na vidiku drukčija revo­
lucionarna kriza: u toku jedne generacije do­

1) Na sastanku je konačno prihvaćen jedan jedno­

stavniji prijedlog: da se osnuje dopisni komitet za tu
stvar, čija je adresa Julian Lousada, 6 Rossetti Stu­
dios, Flood Street, London S.W. 3, Engleska.
206
ći će do katastrofe zbog zloupotrebljavan ja te­
hnologije u dosad neviđenom mjerilu, loše u-
potrebe zemljišta, loše urbanizacije i previše
centralizirane uprave. Tu krizu razumiju ug­
lavnom stručnjaci, biolozi, inženjeri, odgojite­
lji i psihijatri, ali ona se osjeća općenito kao
nemoć, alijenacija, anomija i u sve ozbiljni­
jim fizičkim nevoljama i epidemičkoj dušev­
noj i društvenoj patologiji. U nekim područ­
jim a postoji vjerojatno1 stvarna opasnost od
prenaseljenosti, mada sam sklon da budem
skeptičan prem a maltuzijanskim argumentima
sve dok se ne isprave vapijuće političke i eko­
nomske zloupotrebe.
Neću nabrajati suviše učene detalje tih u r­
banističkih i ekoloških nevolja — drugi to mo­
gu učiniti mnogo kom petentnije i jedva da je
još potrebno, napose ljudim a koji žive u di­
vovskim gradovima. Ali stvar je u tome da će
nas to ubiti, možda ne tako brzo kao atom ­
ska bomba, ali možda samo deset godina kas­
nije ako budemo pošteđeni bombi. Možda je
još važnije da uslijed loše ekologije, čak u
sadašnjem stadiju, priprem anje ili obnavlja­
nje jednog dostojnog društva postaje sve ma­
nje moguće iz ekoloških razloga. Razmislite o
riječima gradonačelnika New Yorka: stajalo bi
50 m ilijardi dolara da se New York učini »pod­
nošljivim« za život. Tog novca neće biti, a šta
znači živjeti tamo gdje je nepodnošljivo i sva­
ki dan gore? Šta znači pokušavati voditi ra­
zumnu politiku kad rastu alijenacija, anomi­
ja, depresija, nervne bolesti, degenerativne bo­
lesti, prenaseljenost itd? Stvari mogu izgle­
dati lijepo na površini — u nekim zemljama
207
možda raste nacionalni bruto proizvod a u dru­
gima svatko može da citira iz crvene knjižice
predsjednika Maoa, ali svi propadaju sve više u
glib. I ovdje opet, jasno, moramo prekoračiti
nacionalne, ideološke i blokovske granice. Ali
relevantno mišljenje — npr. rekonstrukcija na­
selja, decentralizacija kao protuteža anomiji,
ekološki odgoj kao važniji od nastave o tehno­
logiji metala — takve stvari nisu velika poli­
tička pitanja: one su za čudake.
To otežava izvikivanje parola. Kako čovjek
može reći »živio predsjednik Mao«, ali »dolje
maoistički odgojni sistem«? Nije impresivno.
Međutim ako pođete s ekološkog stanovi­
šta, bit će vam očevidno da ta razmatranja mo­
raju biti u prvom planu. Ona možda nisu ono
najvažnije. Ali šta jest najvažnije?
Usput, sam ne znam kako, politički, izići
na kraj s tom dilemom.

III
Osvrnimo se, dakle, časkom na još jednu
revolucionarnu situaciju na kojoj će, mislim,
svi ovdje insistirati da je prilično blizu onoj
na/presudnijoj stvari: činjenica da dvije treći­
ne čovječanstva postaju i relativno i apsolutno
siromašnije uslijed zloupotrebe tehnologije, e-
konomske pohlepe, igre među silama i pogreš­
no usmjerene inozemne pomoći bogatih nacija.
Taj proces sigurno prelazi granice između ta­
kozvanih zapadnih nacija i takozvanih komu­
nističkih nacija — iako Kina još ne spada u
bogate nacije.
208
 Sad šta vidimo da rade vođe većine čovje­
čanstva, koja je nezaštićena i gladuje? Oni žude
za čitavim paketom zapadnjačke tehnologije.
To se naziva njihovim rastućim aspiracijama.
Neki dan je Stokely Carmichael govorio o af­
ričkoj kulturi i Afrikancima koji slijede svoj
vlastiti put; ali u stvari politički lideri su ško­
lovani u Cambridgeu ili Harvardu ili Moskvi
ili na Sorbonni (gdje bi drugdje i bili školova­
ni?); i tehničari su dobili odgovarajuću visoko-
tehnološku obuku i što je gore od svega same
ljude djetinjski privlače čuda zapadnjačkog ži­
votnog standarda.
Stvar postaje beznadna kad je oružje ta vi­
soka tehnologija koja se traži. Jer, argumenti­
ra se ovako, »ako nemamo bom bardere za ob-
rušavanje i najzad atom sku bombu, mi smo
bez mogućnosti obrane, mi smo opkoljeni, nas
će ponovo progutati i pretvoriti u koloniju«.
Taj argum ent je tačan. Ali čovjek mora tada
reći i ovo: »Vi ste u dilemi. Vi se ne držite vaše
vlastite kulture. Svaki korak razara vaša ple­
mena, vaš način života. Vještine koje ste poz­
navali su izgubljene, nove vještine su iznad va­
ših mogućnosti u doglednoj budućnosti. A op­
remanje je divlje skupo. Da bi se uposlio je­
dan američki radnik, potrebna je investicija od
35.000 dolara. Vaša je produktivnost, u svjet­
skim tržišnim odnosima, po prilici jedna ti-
sućina — mada ste obično uspijevali da se
prehranite. Vi nužno napuštate zemlju, prena-
seljavate grad, um irete od kolere, itd. itd.« Sve
to, očevidno — kažu nam neki — najbolje li­
ječe diktature i veliko »planiranje«, metoda po
kojoj je sigurno da će deseci m ilijuna um rijeti.
 Vrlo malo ljudi — ljudi »posredovane teh­
nologije«, nekoliko ljudi u Ujedinjenim naci­
jama, ljudi u raznim mirovnim korpusima —
pokušavaju riješiti problem biranjem tehno­
logije i primjenom rafinirane nauke da bi se
pomoć skrojila prema lokalnim vještinama, iz­
vorima sirovina, oblicima zajednica. Ne treba
ni reći da to nije način mišljenja onih koji dr­
že političku vlast. U samoj Africi, koliko sam
čuo, jedini koji nije samouvjeren je Njerere iz
Tanzanije — on izgleda pokušava da počne ta­
mo gdje je sam njegov narod i da ga odatle uz­
diže na više. Pričao mi je Dave Dellinger, koji
poznaje dobro Kubu, da i Kubanci konačno
pokušavaju da se povuku iz za njih kobnoga
neksusa moći i tržišta i da se pitaju: »Tko smo
mi? Kako možemo živjeti dobro i sretno i s
rastućom slobodom?«. Ako je to istina, divno.
Ali Tanzanija i Kuba kada se zbroje ne pred­
stavljaju impresivan dio gladujućih dviju tre­
ćina svijeta.

IV
Jasno je da razmišljajući na taj način o
nužnosti skorog razoružanja, uspostavljanju e-
kološke ravnoteže, decentraliziranom upravlja­
nju, selektivnom tehnološkom razvoju, i tako
dalje, nisam u revolucionarnom zanosu. To ni­
su stvari o kojima se ovdje uzbuđeno raspra­
vljalo. Ne mislim da će njihovom rješavanju
mnogo pomoći igre sila.
Ja sam neka vrsta džefersonovca, starin­
skih shvaćanja. Prema mom mišljenju politič­
ki razgovori su većinom suviše ambiciozni. Lju­
210
di se nadaju da će primjenom političke moći
ostvariti nešto odlično ili veličanstveno. To se
ne može. Jedino što moć, katkad, može da ura­
di jest da garantira situaciju minimuma pod­
nošljivosti u kojoj se možda nešto dobro može
dogoditi. S tog stanovišta, dobra društva u svi­
jetu danas su sigurno ona mala, možda Danska,
Tanzanija ili slično.
Pogledajte Irsku. Po mom iskustvu tamo
je dosta pristojno. Iako tamo dom iniraju sve­
ćenici, cenzura u Irskoj nije nepodnošljiva —
meni su novine Dublin Times objavile stvari
koje mi ne bi htio objaviti londonski Times, a
sigurno ni New York Times. Ljudi se dobro hra­
ne jer je to plodna seljačka zemlja i, uza svu
zaostalu agronom iju i vjerovanje u vilenjake,
ona nije propala. Međutim prosječni nacional­
ni dohodak u Irskoj samo je četvrtina prosje­
ka u SAD. Količina raspoložive tehnologije
(mjerena recimo kilovatima) vjerojatno je oko
jedne sedmine ili osmine. A ipak je apsurdna
tvrdnja da čovjek u Dublinu živi četiri puta sla­
bije nego u New Yorku ili Budimpešti. Tamo
se živi jednako dobro’, u nekom pogledu bolje,
u nekom pogledu gore. Očigledno nešto nije u
redu s gledanjem na stvari kroz nacionalni bru­
to proizvod.
Istina, zemlja se raseljava. To je, mislim
djelomično, zbog svećenika, majki i seksualne
represije. Jedna živahna djevojka ima sigurno
pravo da se iseli. Uglavnom, pretpostavljam,
to je zbog toga što mladići ne mogu zaraditi
novac, prem a jednom drugom standardu. Oni
su uvjereni da mora biti bolje drugdje gdje i-
ma novca, zato emigriraju.
211
 Čak i tako, ja osjećam da bismo postupali
pametnije kad bismo u revolucionarnom pok­
retu imali skromnije zahtjeve. Sigurno je da
nam je tehnološki napredak obećavao pojedno­
stavljenje odnosa s okolinom i obogaćenje kva­
litete života; ali umjesto toga on nam je donio
kotnpliciramje okoline i zbrku u životu.

V
Dozvolite mi sad da kažem nešto o svojoj
zemlji. Većina stvari koje ste čuli prošle sed­
mice ne daju, po mom mišljenju, pravu sliku
SAD. U mnogo čemu ona je gora nego što ste
čuli, ali ne na način koji ste čuli. Zbog oprav­
dane ljutnje i mržnje govornici su upali u na­
tezanje jednog marksističkog objašnjenja sa­
dašnje američke pozornice što je u stvari ire­
levantno. Jednostavno rečeno, mi se stvarno
sve manje borimo staromodnom eksploataci­
jom, to jest, mi ne želimo' višak vrijednosti od
Vij čam aca i mi ne žeM<mo da višak vrijed­
nosti iscijedimo iz znoja crnaca (iako smo to
radili 200 godina). Sadašnje brojke o kretanju
novca, međutim, kazuju drukčiju — i goru
— priču. Naš sistem neprestano daje pomoć
tim narodima. U Vijetnamu ta pomoć popri­
ma neobičan oblik izgradnje njihove infrastru­
kture — to su npr. velike betonirane avion­
ske piste i dokovi na kojima se iskrcavaju na­
ši marinci. To će, nema sumnje, trajati dugo
i bit će među najvećim lukama na svijetu. Ili
razmotrite jednu tipičnu brojku iz španjolskog
Harlema koja je utvrđena na jednom semina­
ru univerziteta Columbia. Grad New York, uz
212
federalnu pomoć, plaća svakoj portorikanskoj
porodici oko 10,000 dolara godišnje u specijal­
nim socijalnim službama, novcu za podizanje
standarda, večernjim školama, popravnim ško­
lama za prestupnike itd. Jedna porodica sred­
nje klase nekoliko blokova dalje ne dobija ni­
šta od toga. To se jedva može nazvati eksplo-
atiranjem sirom ašnih u klasičnom smislu; ipak
nekako ništa od toga novca ne stiže do njih u
korisnom obliku: to je prije način da se oni
dovedu u red, da se naokolo gurkaju, da se
njihov život na ovaj ili onaj način kontrolira.
I u tom je životno istinito značenje povika »Cr­
na vlast«: ne tražimo da nas prestanete eksplo-
ati, nego' da nam date novac da ga upotrijebi­
mo na naš vlastiti način; siđite s naših grba­
ča. Očevidno je, međutim, da se to ne može
objasniti starom marksističkom koncepcijom
klasne borbe; to se mora analizirati pomoću
novog pojm a dominacije.
Razmotrite grubu historiju kolonijalizma u
toku stotina i hiljada godina. N ajstarija vrsta
čini se da je bilo jednostavno uklanjanje i u-
ništenje, kao što su Dotani sišli u Grčku i iz­
bacili Pelazge ili kao što su Evropljani istje­
rali američke Indijance uz parolu: »Odlazi, um­
ri«. Slijedio je stari kolonijalizam gdje se jed­
na snažna grupa naselila kao m ora na stariju
domorodačku grupu i iznuđivala danak, ostav­
ljajući možda za sobom maleni garnizon za
ubiranje plijena. Idući korak, koji zahtije­
va kom pliciraniju tehnologiju, jest eksploata­
cija rada pobijeđenih. Možda su osnovna sred­
stva za rad unesena, što je tipično za šeće­
rane u Brazilu ili Kubi; domoroci rade za
213
golo održanje života ili još manje — to je
doslovno cijeđenje viška vrijednosti u marksi­
stičkom smislu. Ili, vrlo često izvlače se siro­
vine, prerađuju kod kuće i jedan dio proizvo­
da ponovo se prodaje u koloniji uz daljnji pro­
fit — staromodni merkantilizam. Ne treba ni
reći, još uvijek ima mnogo eksploatiranog ra­
da u ova dva posljednja smisla, naročito u La­
tinskoj Americi, kao što je to iznio John Ge-
rassi prošle sedimice.
Ipak, mi danas možemo biti bez većine tih
uvoznih sirovina iscijeđenih od domorodaca.
Kad dođemo u škripac, mi zaista možemo bez
njih. Ako počnemo sa strateškim materijalom,
na primjer, mi sada upotrebljavamo uglavnom
umjetni kaučuk. Naša nafta dolazi najvećim
dijelom iz SAD, a uz nuklearne elektrane mi je
nećemo uopće ni mnogo trebati. Metali sve vi­
še ustupaju mjesto plastičnim masama, a os­
novni čelik kopa se kod kuće. Tako je ta vrsta
dominacije nad kolonijama sve manje važna,
mada je i dalje održavamo praveći posljednje
pokušaje.
Ali specifičan karakter suvremene domina­
cije je ovaj — a to se odnosi kako na nedovolj­
no razvijene zemlje tako i na Harlem. Velike
sile žele da drugi narodi jednostavno umuknu.
Jer ti narodi ne pripadaju divnom visokom teh­
nološkom sistemu. Oni su nepotrebni, mi ne
trebamo njihov rad, mi ne trebamo njihove
sirovine. Oni ne predstavljaju ni interesantne
mušterije, jer je njihova privreda ionako u pot­
puno različitoj ligi. Na nesreću, kad oni poči­
nju da umiru od gladi, oni postaju buntovni.
Zašto oni ne umuknu i ne prestanu postojati?
214
Otvoreno rečeno, stvarna unutrašnja politiku
većine u SAD u odnosu na Crnce uopće nije ra­
sistička; Amerikanci nem aju ništa protiv Cr­
naca, samo kad bi oni htjeli da odu usred At­
lantskog oceana i tamo se utope. To bi bilo
jeftinije i efikasnije za sve. Vi vidite, to je dru­
gačija priča od one ispričane prošle sedmice.
To je očito jedino moguće objašnjenje vi­
jetnamskog rata. Mi pitamo: »Zašto oni ne od­
laze? Je li to- moguće da smo poslali tamo
pola milijuna vojnika i zaista najbolje novo
oružje — po 30 m ilijardi dolara godišnje — a
oni još uvijek ne odlaze?« Kad bi oni htjeli
konačno da odu, mogli bismo razvijati pre­
ostali dio svijeta u pravom civiliziranom stilu.
To jest, vratili smo se na originalnu najpri-
primitivniju vrstu kolonijalizma, genocid.
U principu, sada su moguće dvije vrste teh­
nološke ekspanzije: u slučaju nešto zaostalih
naroda, kao što su Kanađani i Evropljani, da­
jemo im kapital i novu Opremu da bismo mo­
gli s njim a praviti poslove; u slučaju jako zao­
stalih naroda koji se ne mogu podići na tržišni
nivo, moramo ih m aknuti s puta da bismo mo­
gli graditi budućnost.
Naravno, ima komplikacija. Postoje supar­
ničke visoke tehnologije: SAD, Francuska i Nje­
mačka, Rusija, Japan. I tu postoje alternativne
mogućnosti koje stvaraju unutrašnja trvenja u
svakoj od velikih sila. Usporedite jastrebove i
golubove u SAD. Na jednoj strani može doći do
velike ekspanzije vojne visoke tehnologije odr­
žavajući na životu nedovoljno razvijena pod­
ručja i izazivajući ratove u njim a sa supar­
ničkim grupama koje podržavaju suparničke
215
velike sile. Na drugoj strani (kao što ističu ki­
neski kritičari), neke od velikih sila misle da
bi bilo mudrije da se organizira novi Bečki
kongres, napose antantom SAD i Sovjetskog sa­
veza, kako bi se postigla opća pacifikacija i
raščistio teren za veliki napredak. Princip je
Bečkog kongresa da se ne dopušta da bi se i-
kad, bilo kad moglo' dogoditi nešto novo.
Na žalost, postoji i treća alternativa koja je
još uvijek vjerojatnija u predvidljivoj buduć­
nosti, sumoran ishod predskazan u Orwello-
vom romanu 1984 — opći svjetski rat između
tri ili četiri velike sile uz saveznike koji se mi­
jenjaju. (Obično, kod Orwella, te sile čini se
da se bore oko podjele Afrike.) Jedan je as­
pekt Orvvellova romana, međutim, koji ga či­
ni prilično ružičasto romantičnim, taj da nje­
govi ratujući divovi ne raspolažu atomskom
bombom.

VI
Kod kuće, SAD su isključivo društvo u toni
smislu da različiti stilovi i uvjeti života posta­
ju nevrijedni i da se izopačuju — iako u gra­
nicama prihvatljivog načina da se bude ljud­
sko biće, ima mnogo društvene mobilnosti.
Spomenuli smo isključenje Crnaca i špa­
njolskih Amerikanaca, koji obuhvaćaju do 12
ili 13 posto stanovništva. Jedna još važnija
grupa — iako se ne spominje vrlo često — je­
su farmeri. Seosko stanovništvo iznosi sada o-
ko 5 posto, što znači da u ovom stoljeću mora
da je otjerano sa zemlje 50 miliona ljudi. To je
urađeno namjerno radi efikasnosti i da bi se
216
iskoristila nova tehnologija, ali naravno, izbor
tehnologije i koncepcija efikasnosti bili su po­
litičke odluke što su ih donijele dominantne
grupe, trgovci na veliko, prerađivači itd. Stariji
ljudi isključuju se u sve ranijoj dobi. Ima 5
do 10 miliona prestupnika i ludih koji se mo­
raju ukloniti; ali naravno, oni su neprihvat­
ljivi samo zbog m jerila i uvjeta prihvatljivo­
sti. Sigurno je da bi više od 90 posto onih ko­
ji pune velike državne institucije za duševne
bolesti moglo1biti posve neopasno za sebe ili
druge u jednom drukčijem sistemu stvari. A
velik dio prestupa bio je, u nekom jednostav­
nijem društvu, prosto znak vitalnosti.
Najveća isključena grupa su mladi (50 po­
sto stanovništva je ispod 26 godina). Školski
sistem je, općenito, način da se mladi drže »na
ledu«. Vrlo malo od toga služi odgoju ili po­
zivu; ali svi m oraju biti konfinirani i obrađi­
vani u školama najm anje 12 godina, a preko
40 posto od starije starosne grupe mora izgu­
biti još 4 godine u koledžima. Prema Edgaru
Friedenburgu, jednom od naših najboljih so­
ciologa odgoja, glavna svrha srednjih škola —
bilo da se radi o školama za djecu iz srednje
klase ili o sirotinjskim školama — jest da se
slomi duh.
Ovdje ponovo m oramo ići dalje od klasič­
ne marksističke interpretacije i klasnog rata.
Kad je John Gerassi neki dan rekao da Država
može tolerirati hipike jer oni nisu opasnost za
strukturu, on nije bio dobro informiran. U od­
nosu na njen broj policija tu grupu daleko naj­
više m rcvari, tuče i zatvara. Crnci prolaze sraz-
mjerno bez kazne. Društveni odgovor Crncima
217
koji demonstriraju glasi: »zašto ne otiđu«? Tek
kad dođe do' pobune počinje da se javlja du­
boko nespokojstvo. Ali na hipike je oštra re­
akcija od samog početka — oni su prljavi, ne­
pristojni, lijeni itd., oni ugrožavaju samooprav-
danje sistema.
Psihologija američkog sistema, sistema is­
ključivosti, zahtijeva da se bude puristički, pe­
dantan, licemjeran, uzak u određivanju mo­
gućnosti izbora; i, naravno, intenzivno dobro­
tvoran i »humanitaran« u pokušaju da se lju­
de predobije da budu »pozitivni«. Imamo vr­
lo bogatu zemlju i, posve suprotno onom što
kaže Gerassi, ona može tolerirati ogromno eko­
nomsko iscrpljivanje. Ona neprekidno pokuša­
va da podmiti ljude i mora ih potkupiti tako
da se ništa stvarno drukčije ne može nikad do­
goditi, da bude sačuvan dobar poredak. Me­
đutim, kao što kažemo mi anarhisti, taj pore­
dak je kaos. Zbog toga dolazi do eksplozija.

VII
Šta, dakle, možemo pozitivno predložiti mo­
ji prijatelji i ja?
Prvo, nas zanima šta da činimo s novom te­
hnologijom — kako da je odaberemo u inte­
resu razboritosti, sigurnosti, skromnosti, ugod­
nosti, korisnosti. Na primjer, koje bi funkcije
trebalo automatizirati, a koje ne bi? Jer pone­
kad je od velike koristi za ljude da se provede
automatizacija; u drugim slučajevima automa-
cija dehumanizira i u stvari ne vrši obećanu
funkciju. To je jedno od najdubljih pitanja s
kojima se suočavamo, ali malo njih ga postav­
218
lja. A grupe za pritisak kako u SAD tako i drug­
dje, uglavnom su one koje crpu korist od auto-
macije bez ograničenja.
Dalje, koje funkcije treba zaštititi od tehno­
loške organizacije uopće? Ne bi li bilo bolje
u jednom razvijenom tehnološkom društvu
zaštititi svu djecu — recimo do 13 godina — od
intenzivne »obrade« ? Možda čak pokušati sma­
njiti starom odnu socijalizaciju koliko god je
moguće? Ako su strukture tako fantastično
komplicirane i hiperorganizirane, postoji čvrst
argument, i za sreću i za efikasnost, da se po­
kušaju zaštititi neorganizirane mogućnosti ži­
vota. Naša tendencija u školovanju bila je up­
ravo obratna, naravno. Zanimljivo je da je Le-
njin bio prilično sklon progresivnom odgaja­
nju, da je pozvao u Rusiju Johna Deweya i ta­
ko dalje, ali pod Staljinom i u sadašnjoj mene-
džerskoj eri, upravo kao i u SAD, »preparira­
nje« je pojačano.
Kako, pri uvođenju tehnologije u jedno za­
ostalo područje, sm anjiti kulturno dirigiranje
i razaranje modela zajednice? Šta pristaje lo­
kalnim radnim navikama, vještinama, m ateri­
jalima? Kako dodati tehnologiju na takav na­
čin da narodi mogu sačuvati svoju nezavisnost?
To vodi do pitanja druge vrste: kako pro­
širiti slobodu i demokraciju? Širom svijeta —
i tu se slažem s Ronnijem Laingom, iako bih vo­
lio da je on rekao »širom svijeta«, a ne samo
»u SAD« — glavna revolucionarna potreba sa­
da je da se oslobodimo okova autoriteta. Ron­
nie je rekao da će nas upropastiti »posluš­
nost«. Amerikanci su, tvrdio sam, previše po­
slušni; i čitatelji predsjednika Maoa svakako
219
izgledaju na filmu previše poslušni. (Neki će
možda tvrditi da su Kinezi poslušni za dobru
stvar, ali ja ne mislim da je to bila Ronnijeva
misao.) Da bi se oslabio autoritet, sigurno
bismo morali oslabiti nacionalne i ideološke lo­
jalnosti. Mora biti mnogo decentralizacije vla­
sti i donošenja odluka, u društvenim i industrij­
skim organizacijama. Mi mdramo pitati — a
to je često empirijsko pitanje — gdje, kako i
koliko radnika mogu da upravljaju svojim vla­
stitim tvornicama, a djece i učitelja svojim vla­
stitim školama, oslobođeni od sindroma posluš­
nosti. Šta je konačno doista efikasno? Parla­
m entarna demokracija izgleda da je pretrpje­
la neuspjeh. Ni takozvani »demokratski cen­
tralizam« očevidno neće biti dobar.
Sad prelazim na nešto o čemu naročito mla­
đi ljudi ne žele da čuju. Većina tih pitanja su
profesionalna pitanja i stvarno je jako važno
da ljudi znaju nešto o tom. Cist duh, veselo sr­
ce, hrabrost, visoki ciljevi jesu preduvjet, ali
nisu dovoljni. Ipak mladi izbjegavaju profesio­
nalizam. S punim pravofcn. Većina profesiona­
laca danas, bar u SAD, jesu doušnici. (U ne­
dovoljno razvijenim zemljama oni tendiraju da
budu nesposobni birokrati.) I sama ideja o
autonomnom odgovornom profesionalizmu po­
čela je blijediti; profesionalci postaju samo pu­
ko osoblje organizacija. Oni izvršavaju povje­
rene im programe — bez obzira kakve; oni ne
kritiziraju i ne odbacuju programe prema svom
najboljem sudu i svojoj etičkoj odgovornosti.
Kako oni vjeruju da postati profesionalac
znači biti pokvaren i dio omrznutog sistema,
mnogi najbolji omladinci posve napuštaju ško­
220
le i posvećuju se »pravoj« revolucionarnoj dje­
latnosti, u slamovima itd. Neki, čini se, misle
da u dobrom društvu uopće neće biti profesio­
nalaca, nikakvih problema zdravlja, tehnike ili
pravde koji zahtijevaju specijalne sposobnosti.
To je tužna dilema. Ako ne učine ništa, ti mla­
di neće znati ništa. Prema mom m išljenju taj
njihov stav je glavni razlog zašto imaju tako
malo pozitivnog program a za društvenu rekon­
strukciju.
Ali kad društva loše funkcioniraju — a sva
velika društva loše funkcioniraju — tada je re­
volucionarno biti autentičan profesionalac, ili
pokušavati da se bude. To uskoro dovodi čovje­
ka u konflikt; a kako su institucije povezane,
njegov konflikt postaje opći. Revolucionarni
duh jednog autentičnog profesionalca nije, mo­
žda, vatreno aktivistički, ali on je duboko an­
gažiran, uključuje njegove intimne navike i
trajan je.
Potrebna je neka vrsta saveza između au­
tentičnih profesionalaca i narodnjaštva koje o-
življuje posvuda. U tom savezu profesionalci ne
smiju voditi ni zapovijedati. Vlast pripada na­
rodu; ona dolazi »odozdo«. U jednom kompli­
ciranom svijetu međutim, moć da zapošljava­
ju i otpuštaju svoje vlastite profesionalce po­
većava kod jednostavnih ljudi povjerenje u
svoju vlastitu vlast. Obratno, profesionalci mo­
raju biti profesionalno autonomni, ne podvrg­
nuti političkim ciljevima kratkog dometa i puč­
kim predrasudam a. To je očevidno težak, ali
neizbježan odnos.
Mladi kao da ne žele tu koaliciju. Dozvolite
mi da dam dva prim jera. Napisao sam knji-
221
gu pod naslovom The Community of Scholars,
i na kraju sam dao prijedlog da se formira
nekoliko malih profesionalnih univerziteta ka­
ko bi se uzdrmao veliki sistem. Potrebno je
samo deset profesionalaca (koji većinom rade
u svijetu, a ne akademičara) i stotinu stude­
nata; to jest, običan srednjovjekovni univerzi­
tet. To je stvorilo vidljivo oduševljenje među
radikalnom omladinom i oni su počeli da izvr­
šavaju plan na brojnim »slobodnim univerzi­
tetima«. Ipak, u stvari nijedan od njih nema
nikakav profesionalni ni stručni sadržaj. Oni su
posvećeni »školovanju osjetljivosti«, »slobodi
žena«, »Castrovoj Kubi«, »psihodeličkom is­
kustvu«. To su bez sumnje fine stvari, ali ja
nisam mislio samo na njih.
Dalje razmotrite tragičnu stvar koja se do­
godila u SNCC isključenjem bijelih studenata.
To je u stvari odsjeklo SNCC od potencijalnih
profesionalaca, jer su ti dobri bijeli studenti
najviše obećavajući autentični profesionalci. A
SNCC je pružala moguć okvir za savez populiz­
ma i autentičnog profesionalizma. Sigurno je
da SNCC ima pravo kad traži da Crnci moraju
izboriti svoju vlastitu emancipaciju. Pa ipak
rekonstrukcija društva mora na kraju trans-
cendirati separatizam.
Da završim s jednom napomenom o među­
narodnoj akciji. Ne treba ni reći da danas ne­
ma nikakve intemacionale radničke klase; ona
je prestala postojati 1914. (Sada smo u tom
stadiju da američka CIO-AFL, Kongres indu­
strijskih organizacija-Američka federacija ra­
222
da2, oduševljeno odobrava vijetnamski rat!)
Jedina stvarna internacionala na svijetu danas
je internacionala tehnologije i upravljanja —
koja širi svoj stil i razm jenjuje svoje ljude ši­
rom svijeta. U svim zemljama ona je uglavnom
zloupotrebna snaga, zloupotrebljava se tehno­
logija, metode upravljanja su otuđujuće. Ali
činjenica je da su kineski fizičari, koji su izgra­
dili kinesku atom sku bombu, bili školovani u
Caltechu.
Potencijalno postoji još jedna internacio­
nala, koju sam spomenuo na početku ovog pre­
davanja, internacionala omladine — mladih
ljudi koji im aju više zajedničkog jedan s dru­
gim nego s ijednim od njihovih vlastitih reži­
ma; bili oni u Pragu, Varšavi, Madridu ili Ber-
keleyu, oni im aju zajedničku opasnost, zajed­
nički stil, zajedničku mržnju. Prema mom miš­
ljenju ta potencijalna grupa je jedini mogući
protivnik sadašnjoj tehničko-menedžerskoj in-
ternacionali. Ali da bi to postala, ona mora
nešto naučiti i boriti se za pravu upotrebu teh­
nologije, za oslobodilačku metodu upravljanja.

2) Od 1955. god. to je jedinstvena organizacija (prim

prev.)

223
 lucien golđmann

kritičnost i
dogmatizam u k n jiževnosti
 Nadam se da ćete mi oprostiti što govorim
francuski, jer moje znanje engleskog suviše je
rudim entarno da bih pokušao da se njime iz­
razim.
Prije nego što počnem govoriti želio bih da
zahvalim svom prijatelju Marcuseu za njego­
ve i suviše ljubazne napomene o meni, a više
svega da zahvalim organizatorima ovog kon­
gresa za čast koju su mi iskazali pozvavši me
ovamo i dajući mi priliku da danas govorim.
Moram nadalje priznati da kad sam stigao
ovamo nisam imao vrlo jasnu sliku o prirodi
mitinga i osjećao sam se pomalo uplašen zbog
toga što je predviđeno da govorim o predmetu
koji se odnosi na književnost na jednom sku­
pu koji je, čini se, prvenstveno zainteresiran
za psihijatriju i za društvene i političke prob­
leme. Ali kad promislim čini mi se da m oja te­
ma nije posve neum jesna iz dva razloga:
1. Prvi je što ja pristupam književnom stva­
ranju iz perspektive koja se ne bavi njim kao
s iracionalnom i misterioznom pojavom, re­
zultatom izvanredne inspiracije nekog ge­
nija odvojenog od drugih ljudi i od običnog
života, već naprotiv kao s osobito tačnim i ko­
herentnim izrazom problem a koji se nameću
običnim ljudima u njihovom dnevnom životu
i načina na koji ih oni rješavaju. Tako kad go-
227
vorim o funkciji kritičkog duha i o dogmatiz­
mu u književnom stvaranju, ja govorim u kraj­
njoj liniji o problemima usko povezanim s o-
n!ma s kojima se svaki od nas suočava u raz­
ličitim područjima našeg društvenog, ekonom­
skog i političkog života.
Tako ako se zadržimo donekle na poveza­
nosti kulturnog stvaranja i dnevnog života,
moj govor može se lako dovesti u vezu s vašim
radom kao cjelinom.
2. Međutim, uz taj opći razlog ja imam i
jedan poseban razlog, povezan sa situacijom i
nedavnom evolucijom zapadnih društava u ko­
jima živimo. U stvari, čini mi se da, kad poku­
šamo razmišljati ozbiljno i kritički, izbjegava­
jući dogme i predrasude, o položaju čovjeka u
razvijenim industrijskim društvima (koja, mo­
ramo uvijek držati na umu, sačinjavaju samo
jedan dio globusa, ali ipak imaju svoje poseb­
ne i specifične probleme), moramo otkriti da
je više nego u bilo koje drugo doba u historiji
i više nego bilo gdje drugdje na svijetu prob­
lem kako postići svijest i dati joj izraz (od če­
ga kultura i književna djelatnost sačinjavaju
samo jedan dio) dobio danas značenje koje je
odlučujuće ili u svakom slučaju na drugi na­
čin odlučujuće nego što je bilo, recimo, u vri­
jeme kad je Marx razrađivao svoju teorijsku
misao.
Mislim da bismo mi danas trebali razliko­
vati dva sektora, ili ako više volite, dva različi­
ta bloka u cjelini Marxovih klasičnih analiza
(na koje ću se pozivati u prvom dijelu svog
govora). Jedan od njih čini mi se da je u veli­
koj mjeri izgubio svoju valjanost, što se tiče
228
industrijskih društava, i zato m ora biti osjet­
no modificiran. On se sastoji od skupa analiza
koje su većini vas dobro poznate, naime onih
koje se bave osiromašenjem, rastućom bijedom
velike većine članova društva i činjenicom da
uz to osiromašenje i bijedu proletarijat mo­
ra, ako ne neizbježno, a ono bar vrlo vjero­
jatno, postići revolucionarnu svijest.
Što se tiče te tačke čini mi se da, ako želi­
mo razm išljati o društvenoj stvarnosti u ko­
joj živimo i stvarno je razum jeti, moramo sad
shvatiti činjenicu da je poslije svega, stvarna
historijska evolucija išla posve drugačijim to­
kom nego što je to Marx predviđao i očekivao.
Danas industrijski svijet sačinjava s tog sta­
novišta, i samo s tog stanovišta, privilegirani
sektor na kojem su radničke klase jednog bro­
ja zemalja do izvjesne m jere integrirane u glo­
balna društva, tako da govoriti i dalje o osiro­
mašenju, o rastućoj bijedi i o revolucionarnoj
orijentaciji proletarijata znači posve jednostav­
no misliti i živjeti jedan mit. A ipak je istina i
to da su u tim društvima stvari daleko od toga
da budu idealne ili m akar posve jednostavno
prihvatljive. Mada su poprimili nove oblike,
problemi čovjeka, njegovog razvoja i njegovog
oslobođenja ostaju krajnje ozbiljni. (Na te ću
probleme brzo doći). Ipak to ne m ijenja či­
njenicu da čitav taj sektor Marxove analize
izgleda danas zastario, mada je u drugoj polo­
vini devetnaestog stoljeća bio više ili manje va­
ljan. Sigurno je da se danas problem oslobođe­
nja čovjeka i nada za budućnost ne postavlja
za nas više na tom nivou. Ne treba podsjećati
da se »za nas« odnosi ovdje na sve članove in­
229
dustrijskih društava i da je u cijelom Trećem
svijetu problem siromaštva zadržao svoje ža­
losno prvenstvo.
Drugi sektor Marxovih analiza ne samo što
je, naprotiv, sačuvao svoju valjanost već iz­
gleda mnogo relevantniji danas nego što je
bio u Marxovo vrijeme: to je dobro poznata
analiza postvarenja. Ovdje je Marx pokazao
da su već u liberalnom kapitalističkom druš­
tvu odnosi među ljudima izgubili mnogo od
svog kvalitativnog i ljudskog karaktera i pre­
tvorili se u čisto kvantitativne odnose, štaviše,
njihova bit kao društvenih i međuljudskih od­
nosa nestala je iz čovjekove svijesti da bi se
pojavila u postvarenom obliku kao vlasništvo
stvari. Primjera ima mnogo i dovoljno je na­
vesti ovaj jedan: Odnosi među učesnicima u
raznim fazama proizvodnje jednog gotovog
proizvoda takvi su da kooperacija iščezava iz
ljudske svijesti i uopće više ne dolazi do izraza
izuzev u novoj karakteristici robe, naime cije­
ni. Ona na tržištu sačinjava jedinu vezu između
odgajivača stoke, trgovca kože, štavljača kože,
postolara ili proizvođača cipela, prodavača na
malo i potrošača. Ta situacija rezultira u teme­
ljitoj deformaciji pojedinca, što je izraženo
na vrlo različitim nivoima. Ja ću se zadovoljiti
time da spomenm samo jedan od najvažnijih
aspekata ovog, a to je činjenica da je u kapi­
talističkim društvima pojedinac rascijepljen
na dva ili tri dijela: on je građanin, činilac u
privrednom ili stručnom životu i privatni in­
dividuum. U svakom od tih sektora on ima raz­
ličite vrijednosti i pravila ponašanja i nije u
230
 stanju da ostvari jedinstvo u svom životu ili
harmoničan razvitak svoje ličnosti.
Tako je danas u odnosu na devetnaesti vi­
jek, taj proces izopačivanja i prigušivanja ljud­
ske ličnosti daleko poodmakao. Jer — moj pri­
jatelj Marcuse dao nam je izvanrednu analizu
te pojave — s razvitkom onoga čemu se daju
tako različita imena kao potrošačko društvo,
planirani kapitalizam ili društvo masovne pro­
izvodnje, čak i autonom ija pojedinca koja je
još uvijek bila stvarnost u liberalnom društvu,
bar za srednje i vladajuće klase, sada je nagri­
zena i nestaje. U liberalnom društvu postvare-
nje se sastojalo prije svega u nestajanju svijes­
ti o nadindividualnom društvenom totalitetu u
prilog individualizma, iluzornog bez sumnje u-
koliko je težio da bude apsolutan, ali koji je
ipak bio djelomično realan. Danas, ako se izuz­
mu m alobrojni krajnje ograničeni vladajući
krugovi, čovjek, pojedinac, nalazi sve manje
sektora društvenog života u kojima još uvijek
može imati inicijativu i odgovornost. On po­
staje sve više biće od kojega se traži jedino
da izvršava odluke donesene drugdje i ko jem se
za uzvrat garantiraju mogućnosti povećane po­
trošnje. Ta situacija uključuje naravno suža­
vanje i opasno i znatno osiromašenje njegove
ličnosti.
Dodajmo da je to proces koji je zasad tek
u svom djetinjstvu i koji prijeti da poprimi
veće dimenzije paralelno s razvitkom organi­
ziranog kapitalizma. Ponovit ću dosjetku
koju sam nedavno načinio u jednom inter­
vjuu, a koja kaže da iako masovna proizvodnja
danas već djeluje u mnogim područjima i o­
 buhvaća sve vrste dobara (hladionike, automo­
bile itd.) ipak onaj pravi masovni proizvod or­
ganiziranog kapitalizma, proizvod čija je pro­
izvodnja možda zasad još prilično ograničena,
ali koji prijeti da se razvije u budućnosti, jest
specijalist koji je istovremeno nepismen i ima
univerzitetsku diplomu. To je čovjek koji dobro
poznaje jedno polje proizvodnje i posjeduje vi­
soke stručne kvalifikacije da bi na zadovoljava­
jući i čak izvanredan način izvršavao zadatke
što mu se daju, ali koji sve više gubi svaki
kontakt s ostatkom ljudskog života i čija se
ličnost tako deformira i sužava u krajnjoj
mjeri. Sam naslov značajne Marcuseove knjige
One— Dimensional Man izražava s tri riječi
najvažniji problem koji se postavlja u našim
društvima pred one koji nisu ravnodušni pre­
ma mogućnostima vođenja ljudskog života
prema implikacijama teme našeg kongresa: di­
jalektike oslobođenja.
To sužavanje ljudske ličnosti koje je svoj­
stveno kapitalizmu organizacije, a koje će se
i dalje povećavati ako društvena evolucija sa­
čuva svoj sadašnji smjer, rezultat je jedne ak­
cije koju danas nemam vremena da analiziram
detaljno, a koju društvo vrši na najrazličiji-
jim nivoima.
Prije svega to je utjecaj čovjekovog stvar­
nog društvenog i ekonomskog života koji je u
našem društvu ponajprije sastavljen združiva­
njem triju elemenata:
a) sve više specijalizirano ponašanje poje­
dinca;
b) nestajanje odgovornosti;
232
 c) rastući životni standard i mogućnosti po­
većane potrošnje.
Postojanje trećeg faktora, naravno, olakša­
va prihvaćanje drugih dvaju kao i mentalno
prilagođavanje postojećem društvu. To prila-
gođavanje je također u velikom opsegu poslje­
dica čitavog niza intelektualnih akcija koje su
sociolozi što izučavaju masovne komunikacije
i način na koji se prenose informacije u indu­
strijskim društvima rasvijetlili prije izvjesnog
vremena.
Zato, ako se danas upitamo koje su mo­
gućnosti za suzbijanje tendencija društvene e-
volucije, za davanje drugog sm jera toj evoluci­
ji i za obranu čovjekove slobode i nada za dru­
štvo koje bi mu osiguravalo mogućnosti au­
tentičnog razvoja, postoji tačan odgovor: ak­
cija se m ora voditi, paralelno i udruženo, na
nivou društvene i ekonomske stvarnosti i na
nivou svijesti. Jer mentalni i intelektualni ut­
jecaj postojećeg društva na njegove članove
može uvijek izmijeniti oblik svake akcije koja
je samo društvena i ekonomska. To je, kao
što znamo, čest slučaj u većini zemalja o koji­
ma govorimo, gdje vladajući slojevi uspijevaju
da skrenu u stranu nezadovoljstvo radnika, pa
čak i kadrova — ja se pri tom pozivam na
analize Marcusea, Malleta i Gorza — sprečava­
jući ljude da postanu svjesni toga da njihovo
nezadovoljstvo ne počiva samo na nivou po­
trošnje i dohotka, već da iza toga leži još jedno
zlo, možda neodređenije ali općenitije, neprila­
gođenost ljudske strukture društvenoj struk­
turi koja joj ne dozvoljava da se izrazi i da se
233
 razvije. Tako da se na kraju konflikt može ri­
ješiti, a pojedinci integrirati ako im se dade
malo veći dohodak i ako im se poboljša mate­
rijalni položaj.
Ali s druge strane i svaka čisto kulturna ak­
cija unaprijed je osuđena na propast ako ne
počiva na stvarnosti ili bar na društvenoj i e-
konomskioj akciji koja dozvoljava ljudima da
održe i čak razviju mentalne strukture koje o-
lakšavaju shvaćanje njihovog položaja i posti­
zanje svijesti. Veliko je otkriće jugoslavenskih
socijalista da se čovjek ne može boriti protiv
birokracije ako joj ne suprotstavi društvene i
privredne strukture s antibirokratskim ten­
dencijama, napose »radničko upravljanje«.
Ipak, naša društva imaju strukturu i proš­
lost suviše različitu od jugoslavenskog društva
da bismo mogli jednostavno usvojiti ideje ju­
goslavenskih socijalista. Zato se moramo upi­
tati koje mogućnosti postoje za preorijentaci­
ju prema društvenom poretku koji bi ljudima
osiguravao pravu odgovornost i stvarno uče­
šće u donošenju odluka. U zapadnim društvi­
ma, radničko upravljanje je osnovna perspek­
tiva, koja je bez sumnje važna i zavodljiva, ali
nema neposredne izglede i ja ne mislim da ga
mi možemo razvijati a da ne formuliramo za­
htjev za »su-odlučivanjem« kao prelaznu fazu.
Ali ako je to tačno za društvenu i političku
akciju, ostaje još druga strana medalje, moguć­
nost stvaranja mentalnih uvjeta koji bi dozvo­
lili članovima naših društava da shvate taj pro­
gram i tu perspektivu.
U stvari borba za sudjelovanje u odlukama
i odgovornostima, za »su-odlučivanje« kao je­
234
 dan korak prem a radničkom upravljanju priv­
rednim i društvenim životom, čini mi se da je
jedini put koji se može slijediti da bi radnici
postigli takve uvjete života kako bi mogli asimi­
lirati i autentično doživljavati kulturnu stvar­
nost koju humanistički intelektualci, naučen ja­
ci, pisci i filozofi nastoje da im prenesu. Ali u
isto vrijeme, a to je tema ovog predavanja, pro­
blemi svijesti i njena razvitka postaju važniji
nego ikad u borbi za istinski ljudsko društvo.
Zbog toga izučavanje uvjeta razvitka svijesti i
njene veze sa stvarnim životom ima svoje mje­
sto među problem im a o kojima ovdje diskuti­
ramo.
Poslije ovih općih razm atranja htio bih da
svoj referat podijelim na dva dijela: prvi, rela­
tivno kratak, u kome ću govoriti o strukturi
znanja uopće i o funkciji koju u njemu vrše
dogmatski i kritički elementi; drugi, posvećen
specifičnim uvjetima književnog stvaranja, ko­
ji su, kao što ću pokušati da pokažem, analog­
ni općim uvjetima za postizanje svijesti.
U genetičkoj i dijalektičkoj epistemologiji
svijest i njen razvitak odvojeni su naravno od
ostalog dijela čovjekova života, ali, kako bi bio
potreban više nego jednogodišnji kolegij da se
objasni dijalektička epistemologija kao cjeli­
na, ja ću se zadovoljiti time da ovdje nabrojim
nekoliko ideja koje su, kako mi se čini od na­
ročite važnosti.
a) Jedna je od zasluga dijalektičke misli što
je pokazala da je kreativni subjekt sveg intele­
ktualnog i kulturnog života društven, a ne in­
dividualan. Svaki put kad izučavamo neki his­
torijski događaj ili, što izgleda manje očevid­
235
no na prvi pogled, remekdjela historije književ­
nosti i filozofije umjetnosti, nalazimo da sub­
jekt, ono aktivno i strukturirano jedinstvo što
čini mogućim smisaon prikaz djelovanja ljudi
ili prirode i značenja djela koje izučavamo, ni­
je individualna već nadindividualna stvarnost,
jedna ljudska grupa.
Moramo još dodati da taj subjekt nije ni
suma niza pojedinaca, već je to prije jedna
specifična društvena grupa, koja naravno stoji
nasuprot drugim grupama, ali djeluje i zajedno
s grupama kojima je suprotna, i unutar te sup­
rotnosti djeluje na prirodu. Vjerujem da to sa­
činjava jednu od najvažnijih razlika svake di­
jalektičke sociologije od pozitivističke misli,
koja još uvijek sm atra da se objektivna stvar­
nost sastoji od neposrednih, izoliranih i djelo­
mičnih činjenica i da su pojedinci subjekti his­
torijskog ponašanja i stvaranja.
Da bi se izbjegao svaki nesporazum, mora­
mo međutim, istaknuti da kolektivni subjekt
postoji samo unutar granica historijskog kul­
turnog djelovanja te da postoji i jedan sektor
ljudskog života koji ima individua1'"-' -.ubjckt,
onaj koji je istraživao Freud i označio ga kao
domenu libida (i koji se ne bi smio zaboraviti
na jednom mitingu gdje psihijatri igraju tako
važnu ulogu). Daleko sam od toga da negiram
realnost i mjesto te domene u ljudskim životi­
ma, ali ja vjerujem (i tu izražavam jednu od
svojih najvažnijih ograda s obzirom na jedan
čitav dio Freudova djela) da libido i libidno
ponašanje ne daju valjano objašnjenje znače­
nja bilo kojeg historijskog ostvarenja niti,što je
najvažnije, bilo kakvog kulturnog stvaranja.
23 6
 Jer ne može se značenje jednog valjanog um­
jetničkog djela, jedne autentične filozofske mi­
sli ili jednog historijskog ostvarenja uopće, sve­
sti na individualnu želju. Freud je analizirao
konflikt između individualnih želja i zahtjeva
društva na izvanredan način; ali ja smatram
da je stavljao prevelik naglasak na prvo, i da
je u ljudskim životima kolektivni subjekt onaj
koji omogućuje razumijevanje smisla i geneze
svega što ima historijski karakter i, implicitno,
onog sektora historijskog života koji sačinja­
vaju kultura i kulturno stvaranje.
Izvinjavam se za činjenicu što ću sada po­
stati malo apstraktniji i teži pokretanjem jed­
nog problem a koji se na kraju mora temeljito
pretresti s psihijatrim a u diskusijama što sli­
jede. Vjerujem da je francuska filozofska
tradicija, od Descartesa do Sartrea, bila opće­
nito previše filozofija svijesti, a napose indi­
vidualne svijesti, i da nije pružila objašnjenje
jednog osnovnog aspekta stvarnosti za koji ni­
je našla m jesta u svojoj misli: činjenice, s jed­
ne strane, da um i smisao već postoje na biolo­
škom nivou — na prim jer, mačka koja je gla­
dna i hvata miša pokazuje posve smisaono po­
našanje koje se može interpretirati pomoću
pojmova, problema i rješenja problema — i, s
druge strane, da na ljudskom nivou, kad nasta­
je svijest (u isto vrijeme kao njeni korolariji,
jezik i komunikacija) ona postaje jedan ele­
ment, bez sumnje neophodan i neizbježan, ali
samo jedan element ne potpuno svjesnog smis­
la kolektivnog ponašanja. Rezultat toga je taj
da se — ostavljajući po strani izvjesne modifi­
kacije koje nemam vremena da razrađujem
237
ovdje1 — velika razlika između psihoanalitič­
kog objašnjenja i shvaćanja i dijalektičkog ob­
jašnjenja i shvaćanja sastoji među ostalim i u
ovom: Oboje je genetski strukturalizam, oboje
polazi od ideje da je svako ljudsko ponašanje
smisaono i da je taj smisao samo djelomično
na svjetskom nivou i oboje pokušava da osvi­
jetli taj smisao. Međutim, kad psihoanalitičar
objašnjava neki san ili neki delirij, on mu može
dati smisao samo ako ga stavi u odnos prema
nesvjesnom i ako to nesvjesno uključi u struk­
turu koja se otkriva. Čak i tada kad je već pro-
analiziran san ili neki delirij, nikad ne postaje
smisaon ako se ograničimo na njegov vidljiv
sadržaj. Psihoanalitičar ih ne može objasniti a
da ne pronađe njihove razloge, da ih ne poveže
s nesvjesnim željama pojedinca.
S druge strane, ako pređemo na historiju i
na odnos historijskih događaja ili kulturnih
djela prema nadindividualnom subjektu, mi se
nalazimo u položaju koji je u isto vrijeme sli­
čan i različit. Nema sumnje da u djelima Ra-
cinea, Malrauxa ili Geneta postoji smisao ili e-
lementi smisla kojih njihovi autori nisu bili
svjesni; ali kad se jedanput dovrši analiza, dje­
lo (ako je dovoljno valjano, to jest ako sadrži
dovoljno historijske stvarnosti) izgleda kao da
ima u sebi smisao koji se može rasvijetliti ne
uključujući nikakav vanjski ili objašnjavalački
element.

1) O ovoj temi vidi moj danak »Le sujet de la

crćation« (subjekt stvaranja) u Revue de Sociologie
de V universitć de Montreal., No. 1 i u L'Homme et la
Socićtć, No. 0 (Ed. Anthropos, Paris).
238
 To proizlazi, čini mi se, iz činjenice da je
na nivou kolektivnog djelovanja svijest jedna
bitna pojava, koja ima relativnu autonomiju,
to jest, sačinjava —napose u izuzetnim slu­
čajevima velikih kulturnih djela i velikih his­
torijskih događaja — strukturu koja je sama
po sebi smisaona i relativno autonomna, dok
nasuprot na nivou libida svakako intervenira
svijest (jer se on tiče ljudi koji žive u društvu
čije ponašanje uvijek ima djelomično svjestan
aspekt), ali usprkos tom libidnom ponašanju
ostaje biološko ponašanje analogno (iako mno­
go kompleksnije) ponašanju nedruštvene živo­
tinje (na prim jer, mačke o kojoj smo upravo
govorili) unutar kojega svjesni element kao ta­
kav nikad ne sačinjava smisaonu i relativno
autonomnu strukturu.
Također, samo na nivou društvenog, ako
več ne u toku istraživanja ono bar na njegovom
kraju, mi možemo odijeliti, više ili manje stro­
go, unutrašnje shvaćanje na jednoj strani —
to jest razbistrenje strukture koje omogućuje
razumijevanje velikog dijela događaja, a u slu­
čaju da se radi o književnom djelu (kao što
smo to uradili mnogo puta) gotovo čitavog tek­
sta — a na drugoj strani objašnjenje, koje je
razbistrenje funkcionalnog odnosa između tog
smisla i ponašanja kolektivnog subjekta.
b) Sad prelazim na dva elementa koji su
predmet ovog predavanja: dogmatizam i k ri­
tički duh. Moj pristup njim a počet će s ispiti­
vanjem norm alne i zdrave strukture misli (i,
kasnije, književnog stvaranja), one strukture iz
koje se često razvijaju, prevagom jednog ili
drugog od tih elemenata, one društvene i inte­
239
lektualne patologije koje su dogmatizam i či­
sto kritički i negativan duh.
U stvari, ukoliko je svijest ljudi jedan ele­
ment njihovog djelovanja na svijet, na priro­
du i na druge ljude, ona je uvijek usmjerena
na uvođenje reda u neizmjernu raznolikost os­
jeta i signala koji do nje dopiru iz vanjskog
svijeta. Čovjek ne može djelovati a da ne uvede
jedan statički i trajan element, jednu konstan­
tu, u neprekidan i trajan tok osjeta. To se odno­
si na sve nivoe razmatranja, postizanja svijesti,
a prije svega i najviše na jednostavan nivo kon­
stituiranja objekta. Kad ja kažem da je tu jed­
na »čaša«, ta čaša kao takva nije jednostavno
nešto što je dano u vanjskom svijetu, već se sa­
stoji od jedne kreacije ljudskog duha, jedne
konstante, predmeta koji uvodi red i relativ­
nu trajnost u skup osjeta što neprekidno teku.
(Ti osjeti nisu isti u podne i uveče, ili kad gle­
damo zdesna ili slijeva, a ipak uvijek go­
vorimo o istoj čaši.) Ima jedna dječja šala ko­
ja predstavlja problem na relevantan način; o-
na govori o Johnny ju koji objašnjava svojim
prijateljima da njegov otac ima jedan izvan­
redan nož što mu služi već četrdeset godina.
Svake parne godine on mijenja sječivo, a svake
neparne držak! Šta je u tom slučaju nož John-
nyjevog oca? Je li on trajna i neprekidna re­
alnost? sigurno ne; jednostavna riječ? ne ni to;
naprotiv on je pojam koji dozvoljava skupu
signala što dolaze iz vanjskog svijeta da se sre­
de i pretvore u informaciju; otvarajući put za
praksu i ponašanje.
Ako sad pređemo na najopćeniti nivo,
možemo utvrditi da su ljudi, da bi bili sposob­
no
 ni da žive i da se orijentiraju uvijek bili prisi­
ljeni da uvode više ili manje svjestan red u
svoju cjelokupnu sliku svijeta i da sve grupe
naginju tome da izgrade sliku sličnu onoj ko­
ju smo nazvali, kad smo govorili o privilegi­
ranim grupama što sačinjavaju činioce kul-
lurnog stvaranja, vizijom svijeta. Naravno, te
tvorevine duševnih kategorija i slika svemira
koje, ponavljam, idu od konstitucije predme­
ta, preko principa održanja u naukam a (odr­
žanja energije, m aterije itd.) do totalnih slika
koje ljudske grupe grade o odnosima između
ljudi i između čovjeka i svemira, nisu valjane
osim u onoj m jeri u kojoj im polazeći od kon­
kretne situacije polazi za rukom da učine em­
pirijsku stvarnost shvatljivom i usm jere pona­
šanje. Ipak je istina da se nijedna efikasna ak­
cija ne može zamisliti bez takvog reda.
Ako ostanemo na nivou postizanja svijesti o
svijetu, na nivou mentalnih kategorija, mora­
mo tvrditi da su nam Hegel i Marx pokazali da
globalne strukture kategorija imaju samo pri­
vremenu vrijednost. One su općenito valjane
za stanovite specifične društvene grupe u izvjes­
noj konkretnoj historijskoj situaciji, ali u mje­
ri u kojoj se samim djelovanjem ljudi koji ih
upotrebljavaju kao polazne tačke, ili vanjskim
utjecajima, svijest transform ira, a situacije mi­
jenjaju, m entalne kategorije prestaju biti efi­
kasne, gube svoju racionalnost i m oraju se i
same transform irati. Zbog toga isti pogledi na
cvijet, isti načini m išljenja koji su bili valjani
i omogućivali ljudim a da žive i rade u jednoj
određenoj epohi, postaju dogmatski u odnosu
241
 na promijenjenu stvarnost kojoj oni više ne
pristaju.
Dogmatizam postaje patološki i morbidan
do te mjere da braneći izvjesne ideje i stano­
višta, poredak i ponašanje u jednoj situaciji
koja im više ne odgovara, pomaže održavanje
starih privilegija i institucija i protivi se akciji
ljudi Koji teže sa slobodom. I upravo u toj is­
toj mjeri je kritika svakog dogmatizma valja­
na, hitna i opravdana. Ali htio bih naglasiti
da čovjek ne smije pasti u suprotni ekstrem i
zaboraviti da su uvođenje reda u svijetu, stva­
ranje konstanti, razrada teorijske misli od ap­
solutno bitne važnosti da bi ljudi mogli živje­
ti, orijentirati se i uspješno djelovati.
Zbog toga je nemoguće da se zadovoljimo
samo s kritičkim duhom, drugim elementom
svake svijesti, svake zdrave teorijske misli. Sad
ću govoriti o tome.
Jedna je od najvažnijih ideja dijalektičke
filozofije da je misao uvijek pokušaj da se ot­
krije smisao života u izvjesnim konkretnim o-
kolnostima i da se utvrdi praksa koja će težiti
da promijeni stvarnost u pravcu nada ljudskih
grupa, a također da cjelokupnost tog ponaša­
nja uvijek traži živu sintezu između racional­
nog duha, sređenosti na jednoj strani, i pri­
mjene kritičkog duha na stvarnost na drugoj.
Svaki rad uključuje (bar je tako bilo dosa­
da, iako jednog dana stvari mogu biti drukčije)
žrtve i represije. To su pokazali Marx s jedne
strane, Freud s druge, a poslije njih mnogi dru­
gi. Prije svega postoji represija u sferi prila-
gođavanja pojedinca, njegovog libida, njegovih
24 2
težnji, njegovih želja društvenoj stvarnosti. Is­
tina je da ta represija nema uvijek isti inten­
zitet ili istu širinu i da se jedan od problema
koji m oraju nastati kad čovjek razmišlja o di­
jalektici oslobođenja tiče mogućnosti stvara­
nja društvenog poretka koji bi osiguravao mi­
nimum represije individualnih težnji za srećom
kao i pravednu raspodjelu među različite dru­
štvene klase žrtava koje te represije povlače za
sobom. Ipak, nije ništa m anje važno znati da
su sve dosad čitav društveni poredak, svi po­
kušaji koji su u historiji vršeni da se potčini
priroda, da se razvije kultura, da se stvori teh­
nologija, da se organiziraju društveni i ljudski
odnosi uvijek uključivali izvjestan broj odluč­
nih žrtava kad je riječ o aspiracijam a pojedi­
nca. N ajelem entarniji prim jer je zabrana ince­
sta, koja se javlja u gotovo svim ljudskim dru­
štvima. Od samog postanka društva zabrana in­
cesta izgleda da je bila prvi uvjet da ono nad-
živi ako nije htjelo da se raspadne u grupice
zatvorene u sebe.
Pored tog prim jera i svih represija i supre-
sija koje ovo ili ono društvo nameće svim svo­
jim članovima postoje, međutim, mnoge repre­
sije zasnovane na privilegijama koje vladajuća
manjina prisvaja sebi unutar danog društvenog
poretka, namećući masama žrtve koje odgova­
raju njenim privilegijama. Svaki /od tih tipo­
va represije m oraju naravno izučavati s maksi­
mumom pažnje oni kojima je stalo do proble­
ma ljudske slobode, i vrlo je važno da se ne
zaboravi da čak i onda kad izvjestan broj žr­
tava nam etnutih potlačenim grupama izgleda
potreban u stanovito vrijeme, da bi osigurao na­
243
predak društva kao cjeline, uvijek dolazi tre­
nutak kad promjene u društvenoj situaciji či­
ne te žrtve suvišnim i otvaraju put zahtjevu za
njihovim ukidanjem.
Tako dolazi do situacija kad zadržavanje
represije više ne odgovara nijednoj potrebi
društva kao cjeline i služi samo za ovjekovje-
čivanje zastarjelih privilegija. Zato mi se čini
da je važno uvijek imati živo pred očima da
svaki poredak, i onda kad izgleda racionalan,
razuman, i čak poželjan u izvjesnom trenutku,
donosi za sobom žrtve, tako da nikad ne smi­
jemo zaboraviti da te žrtve treba prihvatiti sa­
mo vrlo privremeno do trenutka kad postane
moguće da se one ukinu.
S druge strane, čovjek mora biti sposoban
da sudi s najvećom strogošću šta je u nekom
danom momentu još nesumnjivo žalosna, ali
opravdana i neizbježna potreba, i da je raz­
likuje od privilegija i od zastarjelog i iracio­
nalnog dogmatizma koii uspijeva da se održi
samo pomoću onih koji se njim koriste i zbog
odsustva shvaćanja i svijesti na strani onih ko­
je on tlači.
To znači da je kritički duh apsolutno potre­
ban, ne samo u očevidnom smislu da on mo­
že potaknuti stvarno oslobođenje od svega što
je samo dogmatski ostatak prošlosti, već i zbog
toga što on zadržava svoju nužnost i funkciju
čak i suočen s potrebnim i racionalnim dogma­
tizmom, jer on mora stvarati realne uvjete za
kasnije prevladavanje tog dogmatizma i za bu­
duće oslobođenje.
Osim toga, ako postoji patologija dogma­
tizma, treba spomenuti da postoji i odgova­
244
 rajuća patologija kritičkog duha. Ona se sasto­
ji u tome da se zaboravlja kako kritika mora
uvijek biti form ulirana u odnosu na postojeće
mogućnosti ljudi u danoj situaciji, na potrebe
i zahtjeve prakse i kako ona nikad ne smije
postati jednostranom ignorirajući potrebu za
redom. Dijalektički duh je prije svega pokušaj
da se održe obje suprotne krajnosti lanca s
tim da se uvijek ostane na oprezu pred defor­
macijama koje bi mogle ići u ovom ili onom
pravcu.
Prelazeći sad na razm atranje problema knji­
ževnog stvaranja, htio bih vas podsjetiti da se
sva moja djela temelje na jednoj definiciji um­
jetnosti i estetske vrijednosti koju je u osnovi
form ulirao prvi Kant i koja se ponovo nalazi,
s m odifikacijama i ogradama, kod Hegela i za­
tim u svim marksističkim književnim esteti-
kama. To je definicija valjanog umjetničkog
djela kao prevladavanja na jednom nepojmo-
vnom nivou napetosti između krajnje jedin­
stvenosti i krajnje složenosti; između na jednoj
strani raznolikosti složenog imaginarnog svemi­
ra i na drugoj strani jedinstvenosti i stro­
gosti stvaranja. Možete odmah zapaziti ka­
ko ta dva elementa, ta dva pola, ako hoćete,
umjetničkog djela, odgovaraju na estetskom
nivou onom što sam ja u epistemološkoj ana­
lizi nazvao kritičkim elementom i dogmatskim
elementom. Toj vrlo općenitoj i ahistorijskoj
kantovskoj definiciji Hegel je kasnije dodao
jednu važnu ogradu: da jedinstvo nije uvijek
isto već da zavisi od posebne historijske epo­
he. Najzad je genetski strukturalizam zamije­
nio čisto intelektualnu hegelovsku historičnost
245
konkretnom i pozitivnom historijom u kojoj
je intelektualno jedinstvo uvijek funkcionalno
povezano s evolucijom cjelokupnosti društve­
ne strukture.
Poslije ovoga što sam rekao, ako sad ispitu­
jem djela književne kritike inspirirana Luka-
csevom školom, s kojom se ja slažem, rekao
bih da su se učenici te škole, u principu usva­
jajući stav koji sam skicirao, osjećali obavez­
nim da u prvom redu pokažu naučno i pozitiv­
no, na stanovitom broju specifičnih primjera,
jedinstvo umjetničkog djela, viziju svijeta ko­
joj ono odgovara i odnose između te vizije svi­
jeta i izvjesnih društvenih grupa (napose iz­
vjesnih društvenih klasa) čiji je ona izraz. A-
ko uzmem kao prim jer svoj vlastiti slučaj, mo­
gu reći da sam se prije svega ogramičio na to
da pokažem postojanje jedinstvenih i koheren­
tnih vizija svijeta oko kojih se okreću djela Ra-
cinea, Pascala, Malrauxa i Geneta.
Razlog za taj u osnovi ponešto jednostran
pristup bio je, čini mi se, u prvom redu, što je
izgledalo da je on i najhitniji i najteži zadatak,
s obzirom na to da je uočena univerzitetska
kritika, bila ona impresionistička ili tematska,
u svijetu umjetničkog djela u najboljem sluča­
ju otkrivala stanovite elemente bogatstva i slo­
ženosti, ali je posve zanemarila, u stvari nije
nikad stvarno ni pokušala da ozbiljno izdvoji
njegovo jedinstvo uzimajući u obzir cjelinu te­
ksta. Ali kad dajem takvo objašnjenje našeg
stava, ja sam možda optimističan, jer se ne mo­
že isključiti mogućnost da je na povlašteno
mjesto koje smo dali jedinstvu umjetnič­
kog djela na račun mjesta danog složenosti i
246
 bogatstvu njegovog svemira možda bila od ut­
jecaja nadmoćnost dogmatizma tokom tog ci­
jelog perioda historije marksističke misli. Čak
i ako je to bio slučaj, mi se bavimo naravno sa­
mo s implicitnom i nenam jernom povezano-
šću, jer na eksplicitnom nivou, ne samo ja sam
nego i većina drugih učenjaka te orijentacije
brani kritički duh i jasno i eksplicitno se pro­
tivi svakom dogmatizmu. U svakom slučaju c-
staje istina da smo time što smo posvećivali
najviše naših napora jedinstvu umjetničkog
djela i odnosu između tog jedinstva i svijesti
izvjesnih društvenih grupa, doista zanemarili
bogatstvo i kompleksnost svijeta umjetničkog
djela, mada nikad nismo prestali priznavati
njegovu važnost. Jer to priznanje bilo je mno­
go više stvar principa nego činjenice, i u osnovi
smo vjerojatno mislili da je to bogatstvo bilo
skopčano prvenstveno s individualnošću pisca
i da mu se nije moglo pristupiti iz sociološke
perspektive. Pored toga, u tom smo prihvaćali
jednu predrasudu koja je čvrsto ustaljena u
univerzitetskoj kritici.
U analizama o kojim a govorim mislim da
sam pokazao da nasuprot psihoanalitičkom
djelu, koje otkriva djelatnost u snovima ili de­
lirij individualnih želja što se suprotstavljaju
društvenoj strukturi, kulturno stvaranje posti­
že jedinstvo i koherentnost koji potiču raz­
voj kolektivne svijesti; sve u svemu, književno
stvaranje ima među ostalim svojim funkcija­
ma i tu da pomaže grupi da postane svjesna
svojih problema i svojih aspiracija, dok napro­
tiv san ili delirij djeluju protiv takvog posti­
zanja svijesti i pokušavaju da je oblikuju subli­
2 '/ 7
 macijom i simbolizmom. (Jer postizanje svije­
sti je važno u analizi samo ukoliko ono teži da
izbjegne neprilagođenosti i da riješi probleme
koji nastaju u patološkim situacijama.)
Čini mi se, ipak, da upravo na nivou tog
postizanja kolektivne svijesti postoji bitan
element koji sačinjava dio svakog auten­
tičnog i valjanog umjetničkog djela, a koji smo
suviše zanemarivali. Drugim riječima, nije do­
voljno izjaviti u načelu da su djela Racinea.
Pascala ili Moličrea velika jer ona uvode je­
dinstvenu strogu strukturu u bogat i komplek­
san svijet. To bogatstvo mora se proučavati
konkretno i mora se otkrivati ono za što um­
jetničko djelo tvrdi da je žrtva, žrtva nedvoj­
beno potrebna za poredak koji djelo prikazuje
i priznaje kao valjan, ali što ipak ostaje žrtva
i ograničenje. Najzad, to je onaj element dje­
la koji je povezan s nužnošću kritičkog duha
i koji samom tom činjenicom označava moguć­
nost nade za budućnost, te će biti sposoban da
transcendira taj isti poredak što ga brani da­
nas.
Takve analize naravno moraju imati kon­
kretan karakter i moraju se baviti posebnim
djelima ili posebnim piscima. Ali to sačinjava
program rada za budućnost. Danas, ja bih je­
dnostavno htio, slijedeći neke studije koje su
upravo objavljene, ukazati na tri sektora pre­
ma kojima se po mom mišljenju istraživanje te
vrste mora orijentirati. Čini mi se da u tim
sektorima njihova kritička funkcija sačinjava
bitan element svakog značajnog književnog
djela, element kroz koji su izražene ne samo
današnje težnje jedne privilegirane društvene
248
grupe već i nada da će se jednog dana te aspi­
racije transcendirati u prilog šireg i humanijeg
poretka.
Koristeći kao model jedan članak Julije Kri-
steve o Bahtinu2, nalazim da su ti sektori ovi:
a) Društvena i kulturna domena, čije istra­
živanje spada u svakom slučaju u polje socio­
logije kulture. Svako veliko književno djelo sa­
drži, kao što smo već rekli ovdje i pokazali
drugdje, jedinstvenu viziju svijeta koja orga­
nizira svoj svemir. Da bi umjetničko djelo bilo
istinski veliko, čovjek m ora međutim, biti u
stanju da u njemu pronađe i svijest o vrijed­
nostima koje su odbačene i čak potisnute vizi­
jom što sačinjava jedinstvo djela i svijest o
žrtvama koje ljudi m oraju da trpe zbog odbija­
nja i potiskivanja tih vrijednosti. Vrlo je lako
moguće, a možda čak i istinito, da Racine osu­
đuje jednostranu i isključivu strast, ali čovjek
ne može razum jeti veličinu Racineovog djela
ako ne osjeti koliko je u njem u sadržano razu­
m ijevanja za ljudsku funkciju takve strasti, za
njenu moguću vrijednost i gubitak za čovječan­
stvo koji slijedi iz njenog odbijanja. Činjenica
da u Le Misanthrope Moliere odbacuje jan-
senizam izgleda da je nepobitna i mi smo poku­
šali da pokažemo u kojoj je m jeri ta osuda bi­
la opravdana u perspektivi grupe za koju je on
govorio (u ovom slučaju, dvorsko plemstvo),
ali ipak nije od manje važnosti za razumijeva­
nje drame da se vidi stupanj u kojem je tu Mo­
liere izrazio ljudsku vrijednost apsolutnog du­

2) Critique, No. 239, 1967.

249
ha i ograničenje koje obrana zdravog razuma
nameće ljudima odbijajući da karakter Alcesto-
ve veličine integrira u njihovo društvo.
b) Drugo područje, ne više sociološke već
ontološke prirode, također se nalazi na suprot­
noj strani jedinstva, na strani raznolikosti: već
smo rekli da svaka vizija svijeta ima funkcio­
nalan odnos prema izvjesnim privilegiranim
društvenim grupama po tome što je ona sred­
stvo koje pomaže tim društvenim grupama da
žive i da m anipuliraju s problemima koji nas­
taju iz njihovih odnosa s drugim društvenim
grupama i prirodom. Postupajući tako svaka
vizija svijeta ipak nailazi na jednu ontološku
realnost koju ne može pobijediti: realnost smr­
ti. Zbog toga je važno ako netko želi da prou­
čava strukturu filozofije ili umjetničkog djela
na valjan način da se upita na koji je način
ono riješilo ili bar pokušalo riješiti konfronta­
ciju s tom osnovnom realnošću ljudskog op­
stanka (na prim jer ignoriranjem smrti, uklju­
čenjem smrti u nade za preživljenjem kolekti­
va ili u nade za individualnim preživljenjem ili
stavljanjem smrti u samo središte postizanja
svijesti).
c) Najzad postoji područje konflikta izme­
đu težnji pojedinca i društvenog poretka, stvar­
nost žrtava koje svaki poredak iziskuje na ni­
vou individualnog postojanja. Jer ako je kriti­
ka koju inspirira psihoanaliza i netačna po
mom mišljenju kad pokušava da individualne
težnje ocijeni kao porijeklo samog kulturnog
stvaranja, ipak ostaje istina da kulturno i na­
pose književno stvaranje (iako naprotiv izra­
žava jedinstvo i kolektivnu strogost težnji gru­
250
 pe) još uvijek uključuje više ili manje akutnu
svijest o žrtvama što ih težnje grupe iziskuju
na nivou postojanja pojedinca. Tako libido sa­
činjava važan element umjetničkog djela, ne sa
gledišta jedinstva i koherentnosti, kao što vje­
ruju psihoanalitičari, već naprotiv sa stano­
višta kompleksnosti i bogatstva koji stoje na­
suprot strukturiranosti.
Dopustite mi da ovaj govor završim s kri­
tičkom napomenom o svojoj posljednjoj knji­
zi. U glavi posvećenoj novom romanu, djelima
koja su objavili Robbe-Grillet i Nathalie Sarra-
ute, ja sam još uvijek insistirao, kao i u svo­
jim ranijim analizama, na jedinstvu njihovih
djela, na njihovom realističnom karakteru i na
činjenici da nam ona pomažu da razumijemo
svijet u kojem živimo. Ja sam na prim jer po­
kazao da roman Les Gommes od Robbe-Gril-
leta prem ješta u imaginaran svijet jedan od
osnovnih mehanizama suvremenog društva i
kapitalizma organizacije: privredno i društve­
no autoreguliranje; da Le Voyeur stavlja nagla­
sak na pasivnost ljudi što je jedna od osnov­
nih činjenica suvremenih industrijskih društa­
va; da La Jalousie stavlja naglasak na postva-
renje i tako dalje. U toj studiji pokušao sam da
pokažem, nasuprot izvjesnom broju protivnika
novog romana stupanj u kojem ta djela nose
u sebi jednu realističku, kritičku i posve kohe­
rentnu viziju suvremenog društva i stupanj u
kojem ih je njihov imaginarni svemir učinio
valjanim i autentičnim književnim djelima.
Zbog toga sam bio kritiziran — i u to vri­
jeme b :o sam nepopustljiv, ali danas mislim
da je prim jedba bila opravdana — zbog onog
251
 što se općenito naziva siromaštvom i suhoćom
žanra. Jer istina je da, dok je jedinstvo tih dje­
la strogo, drugi pol, integracija u jedinstvo baš
onih mogućnosti i potencijalnosti ljudske zbi­
lje koje ono ignorira ili čije žrtve traži, zauzi­
ma u tim djelima relativno ograničeno mjesto.
Uzmimo kao prim jer prvi roman Robbe-Grille-
ta, Les Gommes. To je priča o grupi ubojica
koji se svakog mjeseca otarase jednog,J diIo kog
pojedinca, u ovom konkretnom slučaju po­
jedinca s imenom Dupont. Sad, jednog dana
oni pogriješe i jedan Dupont im izmakne. Au-
toregulacija svemira funkcionira ipak tako tač-
no da potkraj knjige ličnost koja vodi istragu
o imaginarnom umorstvu Duponta, ali u kome
nedostaje jedan Dupont kao žrtva, najzad doi­
sta ubije Duponta tako da je red ponovo uspo­
stavljen i ubojice mogu nastaviti ubijanjem
idućeg Duponta. Premještanje autoregulacije u
imaginaran svijet je strogo, ali čitava priča
ispričana je bez ikakve jeze, bez ikakve osu­
de, i u njoj se ne može naći čak ni gruba skica
mogućnosti koju taj svemir odbija i negira, mo­
gućnosti jednog drugog svijeta u kome bi pod­
jednako moćne snage mogle da upute Duponte
ne u smrt već u život, i čak u jedan autentič-
niji i bogatiji život.
Zbog toga sam ja danas sklon mišljenju,
čak i ako unutar tog žanra nalazimo reprezen­
tativna i autentična književna djela, da ona i-
pak izražavaju opće osiromašenje književnog i
kulturnog stvaranja. To osiromašenje je ana­
logno i paralelno onom koje je Herbert Marcu­
se otkrio kao opću karakteristiku suvremenog
252
 kapitalističkog svijeta time što je utvrdio da
od dviju dimenzija postojanja, stvarnog i mo­
gućeg, koje karakteriziraju čovjeka, ona mogu­
ća na kojoj počiva bit književnog stvaranja sve
više teži da nestane iz ljudske svijesti, rađaju­
ći na kraju ono što on naziva »jednodimenzio­
nalnim čovjekom«.
Sužavanje dimenzije mogućeg sadržava bez
sumnje u sebi znatno osiromašenje na polju na
kojem se razvija kulturno stvaranje. Ipak nije
dovoljno da se to utvrdi i tvrdi, jer problem je
samo malim dijelom problem volje i talenta
pisca. Prije je to problem statusa čovjeka u
suvremenom društvu, a kulturno stvaranje sa­
činjava važan, ali najzad ipak samo jedan dio
ovoga.
Tako borbom za preobražaj te globalne
stvarnosti, za proširenje carstva mogućeg, ka­
ko na nivou učešća u odgovornostima i odluka­
ma, tako i na nivou misli i svijesti, možemo
jednog dana eventualno pridonijeti preorijen­
taciji današnje evolucije društva. To je jedina
osnova za nadu u slobodnije čovječanstvo i au-
tentičniju kulturu, što su u osnovi samo dva
aspekta jednog istog problem a i koji će jednog
dana u budućnosti, nadajm o se, postati dva as­
pekta jedne iste zbilje.

253
 Herbert marcuse

oslob ođ en je od
društva obilja
 Vrlo me raduje što ovdje vidim tako mnogo
cvijeća i zato bih htio da vas podsjetim da cvi­
jeće, samo po sebi, nema nikakve druge snage
osim snage ljudi i žena što ga štite od agresi­
je i brinu se da ne propadne.
Kao beznadan filozof za kojega je filozofi­
ja postala nerazdvojna od politike, bojim se da
ću danas ovdje m orati da održim jedan prete­
žno filozofski govor, pa vas zbog toga moram
zamoliti za oproštenje. Govorimo o dijalek­
tici oslobođenja (što je u stvari pleonazam, jer
mislim da je svaka dijalektika oslobođenje) i
ne samo oslobođenja u intelektualnom smislu,
već oslobođenja koje obuhvaća duh i tijelo, os­
lobođenja koje obuhvaća čitavo ljudsko posto­
janje. Sjetite se Platona: oslobođenje od po­
stojanja u pećini. Sjetite se Hegela: oslobođe­
nje u smislu napretka i slobode u historijskom
mjerilu. Sjetite se Marxa. U kojem je smislu
svaka dijalektika oslobođenje? Ona je oslobo­
đenje od represivnog, od lošeg, od pogrešnog
sistema — bio to organski sistem, bio to dru­
štveni sistem, bio to mentalni ili intelektualni
sistem: oslobođenje pomoću snaga koje se raz­
vijaju unutar takvog sistema. To je presudna
tačka. I oslobođenje uslijed protivrjeonosti ko­
ju je rodio sistem, upravo zbog toga što je to
loš, pogrešan sistem.
257
 Ja ovdje namjerno upotrebljavam moral­
ne, filozofske izraze, vrijednosti: »loš«, »pogre­
šan«. Jer bez boljeg, slobodnog ljudskog pos­
tojanja kao cilja koji se može objektivno op­
ravdati svako oslobođenje mora ostati besmis­
leno — u najboljem slučaju, napredak u robo­
vanju. Ja vjerujem da i kod Marxa socijalizam
treba da bude. To »treba« pripada samoj biti
naučnog socijalizma. Treba da bude; to je, mo­
gli bismo gotovo reći, jedna biološka, sociološ­
ka nužnost utoliko što bi jedno socijalističko
društvo, prema Marxu, bilo u skladu sa sa­
mim logosom života, s bitnim mogućnostima
ljudskog postojanja, ne samo duhovno, ne sa­
mo intelektualno, već i organski.
A sada o današnjici i našoj vlastitoj situaci­
ji. Mislim da smo suočeni s jednom novom
situacijom u historiji, jer danas se moramo os­
loboditi jednog relativno dobro-funkcioniraju-
ćeg, bogatog, moćnog društva. Ja ovdje govo­
rim o oslobođenju od društva obilja, to jest od
razvijenijih industrijskih društava. Problem s
kojim se suočavamo jest potreba za oslobođe­
njem ne od jednog siromašnog društva, ne
od jednog društva u raspadanju, čak u većini
slučajeva ne ni od terorističkog društva, već od
društva koje u velikoj mjeri razvija materijal­
ne, pa čak i kulturne potrebe čovjeka — druš­
tva koje, prema jednoj paroli, pruža dobra sve
većem dijelu stanovništva. A to znači da smo
suočeni s oslobođenjem od jednog društva
gdje oslobođenje očevidno nema masovne os­
nove. Mi znamo vrlo dobro društvene mehaniz­
me manipulacije, indoktrinacije, reperkusije
koji su odgovorni za to što nema masovne os­
258
nove, za integraciju većine opozicionih snaga
u ustaljeni društveni sistem. Ali moram po­
novo naglasiti da to nije samo ideološka inte­
gracija; da to nije samo društvena integracija;
da se ona događa upravo na snažnoj i bogatoj
osnovi koja omogućuje društvu da razvija i za­
dovoljava m aterijalne i kulturne potrebe bolje
nego ranije.
Ali poznavanje mehanizma m anipulacije ili
represije koji silaze do same podsvijesti čov­
jeka, nije čitava priča. Ja vjerujem da smo mi
(upotrebijavat ću »mi« u cijelom predavanju)
previše oklijevali, da smo bili previše stidljivi,
razumljivo stidljivi da insistiramo na integral­
nim, radikalnim crtam a jednog socijalističkog
društva, njegovoj kvalitativnoj razlici od svih
etabliranih društava: kvalitativnoj razlici usli­
jed koje je socijalizam doista negacija etabli­
ranih sistema, bez obzira na to koliko su oni
produktivni, bez obzira na to koliko oni jesu
ili mogu da izgledaju snažni. Drugim riječima
— i to je jedna od mnogih tačaka u kojima se
ja ne slažem s Paulom Goodmanom — naša po­
greška nije da smo bili previše neskromni, već
da smo bili previše skromni. Mi smo, tako reći,
potisli velik dio onog što smo trebali reći i što
smo trebali naglasiti.
Ako danas te integralne crte, te istinski ra­
dikalne crte koje čine socijalističko društvo od­
lučnom negacijom postojećih društava, ako ta
kvalitativna razlika danas izgleda kao utopij­
ska, kao idealistička, kao metafizička, to je up­
ravo oblik u kojem se te radikalne crte moraju
pojaviti ako one doista treba da budu odlučna
259
negacija etabliranog društva: ako je socijali­
zam doista prekid u historiji, radikalan prije­
lom, skok u carstvo slobode — totalni raskid.
Dozvolite da iznesem jednu ilustraciju kako
je ta svijest, ili polusvijest, o potrebi takvog
potpunog raskida bila prisutna u nekim od ve­
likih društvenih borbi našeg perioda. Walter
Benjamin citira izvještaje kako je za vrijeme
Pariške komune narod po svim uglovima grada
Pariza pucao u satove na tomjevima crkava,
palača i tako dalje, izražavajući time svjesno
ili polusvjesno potrebu da se vrijeme nekako
zaustavi; da se bar vladajući, ustaljeni konti­
nuum vremena zaustavi i da počne novo vrije­
me — vrlo jak naglasak na kvalitativnoj raz­
lici i na potpunosti raskida između novog i sta­
rog društva.
U tom smislu želio bih ovdje s vama razmo­
triti potisnute pretpostavke kvalitativne prom­
jene. Namjerno kažem »kvalitativne promjene«,
ne »revolucije«, jer mi znamo za vrlo mnogo
revolucija kroz koje su održale kontinuitet re­
presije, revolucija koje su zamijenile jedan si­
stem dominacije drugim. Mi moramo postati
svjesni bitno novih crta koje odlikuju slobod­
no društvo kao odlučnu negaciju etabliranih
društava, i moramo početi s formuliranjem tih
crta ma kako metafizički, ma kako utopistički,
ja bih čak rekao ma kako smiješni možda iz­
gledali normalnim ljudima u svim taborima,
kako zdesna tako i slijeva.
Šta je to dijalektika oslobođenja o kojoj
ovdje raspravljamo? To je izgradnja slobodnog
društva, izgradnja koja zavisi u prvom redu od
općeg prihvaćanja životne potrebe da se uki­
260
nu etablirani sistemi ropstva, i drugo, a to je
odlučujuće, ona zavisi od životne angažirano­
sti, težnje svjesne, podsvjesne i nesvjesne, za
kvalitativno drukčijim vrijednostim a slobod­
nog ljudskog postojanja. Bez pojave takvih no­
vih potreba i zadovoljstava, potreba i zadovolj­
stava slobodnih ljudi, svaka promjena u dru­
štvenim institucijam a, ma kako velika, samo bi
zamijenila jedan sistem robovanja drugim si­
stemom robovanja. Niti se može pojava — a ja
bih htio da to naglasim — niti se može pojava
takvih novih potreba i zadovoljstava sm atrati
pukim nusproizvodom, pukim rezultatom, pro­
mijenjenih društvenih institucija. Mi smo to vi­
djeli, to je činjenica iskustva. Razvoj novih in­
stitucija moraju da sprovedu i dovrše već lju­
di s novim potrebama. To je, usput, osnovna
ideja Marxove koncepcije o proletarijatu kao
historijskom činiocu revolucije. On je u indus­
trijskom proletarijatu vidio historijskog čini­
oca revolucije ne samo zato što je on bio osnov­
na klasa u m aterijalnom procesu proizvodnje,
ne samo zato što je on u to doba predstavljao
većinu stanovništva, nego i zato što je ta klasa
bila »slobodna« od represivnih i agresivnih
konkurentskih potreba kapitalističkog društva
i zato, bar potencijalno, nosilac bitno novih po­
treba, ciljeva i zadovoljstava.
Tu dijalektiku oslobođenja možemo form u­
lirati i na jedan brutalniji način, kao poročan
krug. Prijelaz od dobrovoljnog robovanja, ka­
kvo postoji u velikoj m jeri u društvu obilja, u
slobodu pretpostavlja ukidanje institucija i
mehanizma represije. A ukidanje institucija i
mehanizma represije već pretpostavlja oslobo­
261
đenje od robovanja, opće prihvaćanje potrebe
za oslobođenjem. Što se tiče potrebe mislim
da moramo razlikovati između potrebe za iz­
mjenom nepodnošljivih uvjeta postojanja i
potrebe za izmjenom društva kao cjeline. Te
dvije potrebe nisu nipošto identične, one nisu
nipošto u skladu. Ako je riječ o potrebi za iz­
mjenom nepodnošljivih uvjeta postojanja, sa u
najmanju ruku razumnom šansom da se ona
može izvršiti unutar etabliranog društva, s po­
rastom i napretkom etabliranog društva, onda
je to samo kvantitativna promjena. Kvalitativ­
na promjena je promjena samog sistema kao
cjeline.
Htio bih naglasiti da razlikovanje između
kvantitativne i kvalitativne promjene nije iden­
tično s razlikovanjem između reforme i revo­
lucije. Kvantitativna prom jena može značiti re­
voluciju i može voditi do nje. Smatram da je
samo spajanje obojeg revolucija u bitnom smi­
slu skoka iz čovjekove prethistorije u historiju.
Drugim riječima, problem s kojim smo suočeni
jest tačka gdje kvantdtet može da se pretvori u
kvalitet, gdje kvantitativna promjena u uvjeti­
ma i institucijama može postati kvalitativna
promjena koja utječe na čitavo ljudsko posto­
janje.
Danas su dva potencijalna faktora revolu­
cije koje sam upravo spomenuo razdvojena. Pr­
vi prevladava u nedovoljno razvijenim zem­
ljama, gdje je kvantitativna promjena — to
jest stvaranje ljudskih uvjeta života — sama
po sebi kvalitativna promjena, ali još nije slo­
boda. Drugi potencijalni faktor revolucije, pret­
postavke oslobođenja, potencijalno postoje u
262
razvijenim industrijskim zemljama, ali ih je
ograničila i izopačila kapitalistička organizaci­
ja društva.
Mislim da smo suočeni sa situacijom
u kojoj je to razvijeno kapitalističko društvo
stiglo do tačke gdje se kvantitativna promjena
može tehnički pretvoriti u kvalitativnu prom ­
jenu, u autentično oslobođenje. I upravo pro­
tiv te istinski sudbonosne mogućnosti mobili­
zirano je i organizirano društvo obilja, razvije­
ni kapitalizam, na svim frontovima, kod kuće
i u inozemstvu.
Prije nego produžim želio bih dati jednu
kratku definiciju onog što ja mislim pod dru­
štvom obilja. Jedan je model, naravno, dana­
šnje američko društvo, iako je to čak i u SAD
više tendencija, koja još nije potpuno realizi­
rana. Prije svega, to je kapitalističko društvo.
Čini se da je potrebno da se podsjetimo na to,
jer ima ljudi, čak i na ljevici, koji vjeruju da
američko društvo više nije klasno društvo. Ja
vas mogu uvjeriti da ono jest klasno društvo.
Ono je kapitalističko društvo s visokom kon­
centracijom ekonomske i političke moći; s pro­
širenim i sve širim sektorom automacije i ko­
ordinacije proizvodnje, raspodjele i komunika­
cija; s privatnim vlasništvom sredstava za pro­
izvodnju, koje ipak sve više zavisi od sve ak­
tivnije i šire intervencije vlade. To je društvo
u kome su, kako sam spomenuo, kako m ateri­
jalne tako i kulturne potrebe donjih slojeva
stanovništva zadovoljene u većoj m jeri nego i
kad ranije — ali one su zadovoljene u skladu
sa zahtjevima i interesima aparata i snaga koje
kontroliraju aparat. To je nadalje društvo ko­
263
je raste pod okolnostima ubrzanog rasipanja,
zastarjevanja i propadanja postrojenja, dok do­
nji sloj stanovništva nastavlja da živi u siro­
maštvu i bijedi.
Vjerujem da su ti faktori unutrašnje me­
đusobno povezani, da oni sačinjavaju sindrom
kasnog kapitalizma: naime, prividno nedjeljivo
jedinstvo — nedjeljivo za sistem — produktiv­
nosti i razaranja, zadovoljavanja potreba i re­
presije, slobode unutar sistema ropstva — to
jest, potčinjavanje čovjeka aparatu i nerazdvo­
jivo jedinstvo racionalnog i iracionalnog. Mo­
žemo reći da racionalnost društva leži upravo
u njegovoj ludosti i da je ludost društva ra­
cionalna u onoj mjeri u kojoj je efikasna, u
onoj mjeri u kojoj pruža robe.
Pitanje koje sad moramo postaviti glasi: Za­
što nam treba oslobođenje od takvog društva
ako je ono sposobno — možda u dalekoj bu­
dućnosti, ali ipak sposobno — da pobijedi si­
romaštvo u većoj mjeri nego ikad ranije, da
smanji težinu rada i vrijeme rada i da podigne
životni standard? Ako se cijena za sva dobije-
na dobra, cijena za to udobno robovanje, za
sva ta dostignuća iznuđuje od ljudi koji su vr­
lo daleko od metropole i vrlo daleko od njenog
obilja? Ako samo društvo obilja jedva zapaža
što radi, kako ono širi užas i porobljavanje, ka­
ko se bori protiv oslobođenja širom zemaljske
kugle?
Poznata nam je tradicionalna slabost emo­
tivnih, moralnih i humanitarnih argumenata
suočenih s takvim tehnološkim dostignućima,
suočenih s iracionalnom racionalnošću takve
moći. Ti argumenti izgleda da nemaju nikakve
264
težine nasuprot sirovim činjenicama — mogli
bismo reći i surovim činjenicama — društva i
njegove produktivnosti. Pa ipak, samo insisti­
ranje na realnim mogućnostima slobodnog
društva, kojem se ispriječilo društvo obilja —
samo to insistiranje u praksi i u teoriji, u de­
m onstraciji i u diskusiji, još uvijek stoji na pu­
tu potpunoj degradaciji čovjeka na objekt, ili
prije subjekt/objekt totalne administracije. Još
jedino to instistiranje stoji na putu progresiv­
noj brutalizaciji i kretenizaciji čovjeka. Jer —
to bih htio da naglasim — kapitalistička boga­
ta država blagostanja (Welfare State) je drža­
va rata (W arfare State). Ona m ora imati Ne­
prijatelja, s velikim N, totalnog Neprijatelja;
jer ovjekovječenje ropstva, ovjekovječenje
bijedne borbe za egzistenciju na očigled
novih mogućnosti slobode, aktivira i poja­
čava u ovom društvu iskonsku agresivnost u
mjeri, dosad nepoznatoj u historiij. I ta iskon­
ska agresivnost m ora biti mobilizirana na dru­
štveno korisne načine da ne bi eksplodirao sam
sistem. Zato je potreban Neprijatelj, koji mora
biti tu, i koji se mora stvoriti ako ne postoji.
Na sreću, možda, neprijatelj zaista postoji. Ali
njegova slika i njegova snaga m oraju se u o-
vom društvu naduvati preko svih proporcija da
bi se omogućila mobilizacija te agresivnosti
društva obilja na društveno koristan način.
Rezultat je jedno osakaćeno, obogaljeno i
razočarano ljudsko postojanje; ljudsko posto­
janje koje energično brani svoje vlastito rop­
stvo.
26 5
 Mi možemo rekapitulirati kobnu situaciju
s kojim smo suočeni. Radikalna društvena pro­
mjena objektivno je nužna, u dvostrukom smis­
lu da je to jedina šansa da se spasu mogućnosti
ljudske slobode, i nadalje, u smislu da su teh­
nička i materijalna sredstva za ostvarenje slo­
bode dostupni. Ali dok ta objektivna potreba
dokažijivo postoji, subjektivna potreba za tak­
vom promjenom ne prevlađuje. Ona ne pre-
vladuje upravo u onim dijelovima stanovništva
koji se tradicionalno sm atraju činiocima histo
rijske promjene. Subjektivna potreba je potis­
nuta, opet s dva razloga: prvo, uslijed stvarnog
zadovoljenja potreba i drugo, masovnim na­
učnim manipuliranjem i administriranjem pot­
reba — to jest sistematskom društvenom kon­
trolom ne samo nad svjesnim već i nad ne­
svjesnim u čovjeku. Ta kontrola je omogućena
upravo dostignućima najvećih oslobodilačkih
nauka našeg vremena, u psihologiji, uglavnom
psihoanalizom i psihijatrijom. Da su one mog­
le postati i da su postale istovremeno moćni
instrumenti prigušivanja, jedan od najefektni­
jih strojeva prigušivanja, opet je jedan od stra­
hovitih aspekata dijalektike oslobođenja.
Smatram da to razilaženje između objektiv­
ne i subjektivne potrebe potpuno mijenja os­
novu, izglede i strategiju oslobođenja. Ta situ­
acija pretpostavlja pojavljivanje novih potre­
ba, kvalitativno različitih d čak suprotnih prev­
ladavajućim agresivnim i represivnim potreba­
ma: pojavljivanje novog tipa čovjeka, s vital­
nim, biološkim nagonom za oslobođenjem i sa
sviješću sposobnom da probije materijalnu i
ideološku koprenu društva obilja. Drugim ri­
266
 ječima, oslobođenje čini se da je zasnovano na
otvaranju i aktiviranju jedne dubinske dimen­
zije ljudskog postojanja, s ove strane i ispod
tradicionalne m aterijalne baze: ne jedne ide­
alističke dimenzije, povrh i iznad materijalne
baze, već jedne dimenzije koja je čak materi-
jalnija od m aterijalne baze, jedne dimenzije is­
pod m aterijalne baze. Odmah ću ilustrirati šta
mislim.
Naglasak na toj novoj dimenziji ne znači za­
mjenu politike psihologijom, već prije upravo o-
bratno. On znači da treba najzad uzeti u obzir
činjenicu da je društvo prodrlo čak i u najdub­
lje korijene individualnog postojanja, čak i u
ono nesvjesno u čovjeku. Mi moramo doprijeti
do korijena društva u samim pojedincima, po­
jedincima, koji, uslijed društvene manipulacije
stalno reproduciraju kontinuum represije čak
i kroz veliku revoluciju.
Mislim da ta prom jena nije ideološka pro­
mjena. Nju diktira stvarni razvoj jednog indu­
strijskog društva koje je uvelo faktore što ih
je naša teorija ranije mogla s pravom zanema­
riti. Nju diktira zbiljski razvoj industrijskog
društva, ogromni porast njegove m aterijalne i
tehničke produktivnosti, koja je nadmašila i
učinila zastarjelim tradicionalne ciljeve i pred­
uvjete oslobođenja.
Ovdje se suočavamo s pitanjem: je li oslo­
bođenje od društva obilja identično s prije­
lazom od kapitalizma u socijalizam? Moj odgo­
vor glasi: Nije identično ako se socijalizam de­
finira samo kao planski razvoj proizvodnih
snaga i racionalizacija prirodnih bogatstava
(iako to ostaje preduvjet za svako oslobođe­
2.77
nje.) Ono je identično s prijelazom iz kapita­
lizma u socijalizam, ako je socijalizam defini­
ran na svoj najutopističkiji način: naime, me­
đu ostalim, kao ukidanje rada, prestanak bor­
be za opstanak — to jest, život kao cilj po sebi,
a ne više kao sredstvo za neki d lj — i kao oslo­
bođenje ljudske osjećajnosti i osjetljivosti kao
snage za preobražaj, ne kao privatnog faktora
već kao snage za preobražaj ljudskog života
i njegove okoline. Dati osjetljivosti i osjećajno­
sti njihovo vlastito pravo — mislim da je to
jedan od osnovnih ciljeva integralnog socijaliz­
ma. To su kvalitativno različite crte slobodnog
društva. One pretpostavljaju, kao što ste već
vidjeli, potpuno prevrednovanje vrijednosti,
novu antropologiju. One pretpostavljaju tip
čovjeka koji odbija princip efikasnosti što vla­
da etabliranim društvima; tip čovjeka koji se
riješio agresivnosti i brutalnosti inherentne or­
ganizaciji etabliranih društava i njihovom li­
cemjernom, puritanskom moralu; tip čovjeka
koji je biološki nesposoban da vodi ratove i
stvara patnje; tip čovjeka koji ima jasnu svi­
jest o radosti i uživanju, i koji radi, kolektivno
i individualno, za društvenu i prirodnu okolinu
u kojoj takva egzistencija postaje mogućom.
Dijalektika oslobođenja, kad prijeđe Iz
kvantiteta u kvalitet, tako uključuje, ponav­
ljam, prodor u neprekidnu represiju koji dopi­
re do dubinske dimenzije samog organizma. Ili,
možemo reći da danas kvalitativna promjena,
oslobođenje, uključuje organske, nagonske, bi­
ološke promjene istovremeno kao i političke i
društvene.
268
 Nove potrebe i zadovoljstva imaju vrlo ma­
terijalnu bazu, kao što sam rekao. Oni nisu iz­
mišljeni već logički proizlaze iz tehničkih, ma­
terijalnih i intelektualnih mogućnosti razvije­
nih, industrijskih društava. Oni su inherentni
produktivnosti razvijenih industrijskih društa­
va i njen su izraz. Ta produktivnost je već o-
davno učinila zastarjelim sve vrste bogougod­
nog asketizma, čitavu radnu disciplinu na kojoj
je baziran judeokršćanski moral.
Zašto ovo društvo transcendira i negira taj
tip čovjeka, tradicionalni tip čovjeka i oblike
njegovog postojanja, kao i moral kojem on du­
guje mnoge od svojih početaka i temelja? Ta
nova, nečuvena i neslućena produktivnost o-
mogućuje pojam tehnologije oslobođenja.
Ovdje mogu samo kratko naznačiti na što mis­
lim: na takve zapanjujuće i zaista prividno u-
topijske tendencije kao što su zbližavanje teh­
nike i um jetnosti, zbližavanje rada i igre, zbli­
žavanje carstva nužnosti i carstva slobode. Ka­
ko? Ne više podložan diktatim a kapitalističke
korisnosti i efikasnosti, niti diktatim a oskudi­
ce, koje danas ovjekovječuje kapitalistička or­
ganizacija društva, društveno potreban rad,
m aterijalna proizvodnja, može postati i posta-
jat će (već se vidi tendenoija) sve više naučan.
Tehničko eksperim entiranje, nauka i tehnolo­
gija mogu postati i postat će igra s dosad sakri­
venim — metodički sakrivenim i blokiranim —
mogućnostima ljudi i stvari, društva i prirode.
To je jedan od najstarijih snova sve radi­
kalne teorije i praikse. To znači da će stvara­
lačka mašta, a ne samo racionalnost principa
efikasnosti, postati proizvodna snaga primije­
269
njena na preobražaj društvenog i prirodnog
svemira. To bi značilo nastajanje jednog obli­
ka zbilje koji bi bio djelo i sredstvo razvijajuće
se osjećajnosti i osjetljivosti čovjeka.
A sad ću ubaciti jedan »strašan« pojam: 10
bi značilo »estetsku« stvarnost — društvo kao
umjetničko djelo. To je najutopističkija, naj­
radikalnija mogućnost oslobođenja danas.
Sta to znači konkretno? Kao što sam rekao,
nas ovdje ne zanima privatna osjetljivost i os­
jećajnost, već osjetljivost i osjećajnost, stvara­
lačka mašta i igra, koji postaju snage preobra­
žaja. Kao takve one bi vodile, na primjer, cje­
lokupnu rekonstrukciju naših gradova i sela;
uspostavljanje prirode poslije odstranjenja na­
silja i razaranja kapitalističke industrijalizaci­
je; stvaranje unutrašnjeg i vanjskog prostora
za prisnost, individualnu autonomiju, mir, u-
klanjanje buke, javnih zvučnika, prisilnog zaje­
dništva, zagađene vode i zraka, ružnoće. To ni­
su — i to ne mogu dovoljno snažno naglasiti
— snobovski i romantični zahtjevi. Danas bio­
lozi naglašavaju da su to organske potrebe
ljudskog organizma, i da njihovo sprečavanje,
njihovo izvrtanje i razaranje koje vrši kapita­
lističko društvo, stvarno osakaćuje ljudski or­
ganizam, ne samo u figurativnom već i u vrlo
realnom i doslovnom smislu.
Vjerujem da samo u takvom svemiru
čovjek može biti istinski slobodan, i da se sa­
mo u njemu mogu uspostaviti istinski ljudski
odnosi među slobodnim bićima. Vjerujem da
je ideja takvog svemira vodila i Marxovu kon­
cepciju socijalizma i da te estetske potrebe i ci­
ljevi moraju biti prisutni u rekonstrukciji dru­
270
štva od početka, a ne samo na kraju ili u dale­
koj budućnosti. Inače bi potrebe i zadovolj­
stva što reproduciraju jedno represivno druš­
tvo bili prenijeti u novo društvo. Represivni
ljudi prenijeli bi svoju represiju u novo druš­
tvo.
Sad, na toj najdaljoj tački, pita se: kako
možemo zamisliti da se takve kvalitativno raz­
ličite potrebe i ciljevi pojave kao organske, bi­
ološke potrebe i ciljevi a ne kao nametnute
vrijednosti? Kako možemo zamisliti nastanak
tih potreba i zadovoljstava unutar i protiv eta­
bliranog društva — dakle, prije oslobođenja?
Od te dijalektike s kojom sam ja počeo mora­
mo se u vrlo određenom smislu osloboditi da
bismo stvorili slobodno društvo.
Ne treba reći da je ukidanje postojećeg sis­
tema preduvjet za takvu kvalitativnu promje­
nu. I što efikasnije djeluje represivni aparat
društava obilja, to manje je vjerojatan poste­
pen prelaz iz ropstva u slobodu. Činjenica da
danas ne možemo identificirati ni jednu po­
sebnu klasu ni posebnu grupu kao revolucio­
narnu snagu, ta činjenica nije isprika da se ne
upotrijebi bilo koja i svaka mogućnost i me­
toda, da se zaustave strojevi represije u po­
jedincu. Širenje potencijalne opozicije među
najšire slojeve stanovništva odgovara tačno to­
talnom karakteru razvijenog kapitalističkog
društva. Unutrašnje protivurječnosti sistema
teže su nego ikad prije i vjerojatno će se po­
goršati žestokom ekspanzijom kapitalističkog
imperijalizma. Ne samo najopćenitije protivu­
rječnosti između ogromnog društvenog bogat­
stva na jednoj strani i razorne, agresivne i ra-
271
 sipne upotrebe tog bogatstva na drugoj, već da­
leko više konkretne protivurječnosti kao što su
potreba da se sistem automatizira, neprekidno
smanjivanje ljudske baze u fizičkoj radnoj sna­
zi u materijalnoj reprodukciji društva i time
tendencija prema isušenju izvora viška profita
i najzad prijetnja tehnološke nezaposlenosti
koju čak ni najbogatije društvo nije možda vi­
še sposobno da kompenzira stvaranjem sve
parazitskijeg i neproduktivnijeg rada: sve te
protivurječnosti postoje. Kao reakcija na njih
supresija, manipulacija i integracija vjerojat­
no će porasti.
Ali ispunjenje je tu, tlo se može i mora pri­
premiti. Osakaćena svijest i osakaćeni nagoni
moraju se prevladati. Osjetljivost i svijest o
novim transcendirajućim, antagonističkim vri­
jednostima već su tu. A oni su tu upravo među
još neintegriranim društvenim grupama i me­
đu onima koji uslijed svog privilegiranog polo­
žaja mogu da prozru kroz ideološki i materi­
jalni veo masovnih komunikacija i indoktrina­
cije — naime kod inteligencije.
Mi svi znamo za kobnu predrasudu, prak­
tički od početka, u radničkom pokretu protiv
inteligencije kao katalizatora historijske pro­
mjene. Vrijeme je da upitamo nisu li ta pred­
rasuda protiv intelektualaca, i iz toga rezulti­
ra jući kompleks inferiornosti intelektualaca
bili bitan faktor u razvitku kako kapitalistič­
kih tako i socijalističkih društava: u razvitku
i slabljenju opozicije. Intelektualci su obično
sudjelovali u organiziranju drugih, u organizi­
ranju zajednica. Oni sigurno nisu upotrijebili
mogućnost koju su imali da organiziraju sebe,
272
da se organiziraju između sebe ne samo na re
gionalnom, ne samo na nacionalnom, nego i
na internacionalnom nivou. To je, po mom miš­
ljenju, danas jedan od najhitnijih zadataka.
Možemo li mi reći da je inteligencija činilac
historijske promjene? Možemo li mi reći da
je inteligencija danas revolucionarna klasa?
Ja bih dao ovaj odgovor: Ne, to ne možemo.
Ali mi možemo reći, mislim da i moramo reći,
da inteligencija ima odlučujuću priprem nu
funkciju. Ne više, ali ja mislim da je i to mno­
go. Sama po sebi ona nije i ne može biti re­
volucionarna klasa, ali ona može postati kata­
lizator i ona ima priprem nu funkciju — sigur­
no ne prvi put, to je u stvari način kako svaka
revolucija počinje — ali možda više danas nego
ikad prije. Jer — a i za to imamo vrlo m ateri­
jalnu i vrlo konkretnu bazu — iz te će se gru­
pe regrutirati nosioci odlučujućih pozicija u
proizvodnom procesu, u budućnosti čak više
nego dosad. Ja mislim na ono što bismo mogli
nazvati sve naučnijim karakterom m aterijal­
nog proizvodnog procesa, uslijed čega se uloga
inteligencije mijenja. To je grupa iz koje će se
regrutirati odlučujući nosioci odlučujućih po­
zicija: naučenjaci, istraživači, tehničari, inže­
njeri, čak psiholozi — jer psihologija će i da­
lje biti društveno potreban instrum ent, bilo ro­
bovanja bilo oslobođenja.
Ta klasa, ta inteligencija bila je nazvana no­
vom radničkom klasom. Vjerujem da je taj
izraz u najm anju ruku prenagljen. Oni su da­
nas — i to ne smijemo zaboraviti — favorizira­
ni korisnici etabliranog sistema. Ali oni su i na
samom izvoru vapijućih protivurječnosti izme­
273
đu oslobodilačke sposobnosti nauke i njene
represivne i porobijivačke upotrebe. Aktivira­
ti potisnutu i manipuliranu protivurječnost, u-
činiti da ona djeluje kao katalizator promjene,
to je jedan od glavnih zadataka opozicije da­
nas. To ostaje i mora ostati politički zadatak.
Odgoj jest naš posao, ali odgoj u novom
smislu. Kako je on isto tako teorija kao i prak­
sa, politička praksa, odgoj je danas više nego
diskusija, više nego poučavanje i učenje i pis­
menost. Sve dotle dok on ne pređe prag škol­
ske sobe, sve dotle dok on ne pređe prag ko­
ledža, škole, univerziteta, on će ostati nemo­
ćan. Odgoj danas mora uključiti duh i tijelo,
razum i maštu, intelektualne i nagonske potre­
be, jer je čitava naša egzistencija postala sub­
jekt politike, društvene manipulacije. Naglaša­
vam nije stvar u tome da se škole i univerzite­
ti, odgojni sistem, učine političkim. Odgojni
sistem već jest politički. Treba samo da vas
podsjetim na nevjerojatan stupanj u kojem su
(gpvorim o SAD) univerziteti uključeni u og­
romne istraživačke programe, čiju prirodu u
mnogim slučajevima znate, koje dotiraju vlada
i razne quasi-vladine agencije.
Odgojni sistsm jest politički, tako da nismo
mi omi koji bismo željeli politizirati odgojni
sistem. Mi želimo kontra-politiku protiv eta­
blirane politike. I u tom smislu mi se moramo
sukobiti s ovim društvom na njegovom vlasti­
tom terenu totalne mobilizacije. Indoktrinaciji
u ropstvu mi se moramo suprotstaviti indok­
trinacijom u slobodi. Svatko od nas mora stva­
rati u sebi i nastojati da stvara u drugima na­
274
gonsku potrebu za životom bez straha, bez bru­
talnosti i bez gluposti. I mi moramo shvatiti da
možemo stvoriti nagonsku i intelektualnu od­
bojnost prema vrednotama obilja koje posvu­
da širi agresivnost i supresiju.
Prije nego zaključim htio bih, kad su to već
praktički učinili i svi drugi ovdje da kažem
nešto o hipicima. To mi se čini ozbiljna pojava.
Ako govorimo o javljanju nagonske odbojnosti
prema vrijednostim a društva obilja, ja mislim
da je tu mjesto gdje treba da je potražimo. Či­
ni mi se da su hrpici, kao i svaki nekonfor-
mistički pokret na ljevici, pocijepani. Da posto­
je dva dijela, partije ili tendencije. Velik dio
toga je puka maskerada i lakrdijašenje na pri­
vatnom nivou, i zato zaista kako je rekao Geras-
si, potpuno bezopasno, vrlo milo i šarmantno
u mnogim slučajevima, ali to je i sve. Ali to još
niie cijela priča. Postoji među hipicima, a na­
pose u takvim tendencijama među hipicima
kao što su digeri i provosi jedan inherentan
politički element — možda čak više u SAD ne­
go ovdje. To ie zaista poiava novih nagonsikh
potreba i vrijednosti. Takvo iskustvo postoji.
Postoii nova osiećainost efikasne i luđačke raz­
boritosti. Postoji odbijanje da se igra po pravi­
lima krute igre, za koju čovjek zna od početka
da ie kruta, i revolt protiv prisilnog čistunstva
puritanskog morala i agresiie koju rađa ta i nu-
ritanski moral kako to vidimo, među ostalim,
danas u Vijetnamu.
Bar taj dio hipika, u kome su seksualna,
moralna i politička pobuna nekako sjedinjene,
stvarno je neagresivan oblik života: dem onstra­
275
cija jedne agresivne neagresivnosti koja posti­
že, bar potencijalno, demonstraciju kvalitativno
različitih vrijednosti, prevrednovanje vrijed­
nosti.
Sav odgoj danas je terapija: terapija u
smislu oslobođenja čovjeka svim dostupnim
sredstvima od jednog društva u kome će, prije
ili kasnije, biti pretvoren u životinju, makar to
više i ne zapažao. Odgoj u tom smislu je tera­
pija, a svaka terapija danas je politička teorija
i praksa. Kakva vrsta političke prakse? To za­
visi posve od situacije. Teško se može zamisliti
da bismo o tome trebali diskutirati ovdje po­
tanko. Ja ću vas samo podsjetiti na razne mo­
gućnosti demonstracija, na pronalaženje elas­
tičnih načina demonstriranja koji se mogu u-
spješno boriti protiv upotrebe institucionalizi­
ranog nasilja, na bojkot, mnoge druge stvari —
sve je dobro što doista ima realne izglede da
pojača snage opozicije.
Mi se možemo pripremati za to kao odgaja­
telji, kao studenti. Opet kažem, naša uloga je
ograničena. Mi nismo masovni pokret. Ja ne
vjerujem da ćemo u skoroj budućnosti doživ­
jeti takav masovni pokret.
Htio bih dodati jednu riječ o takozvanom
Trećem svijetu. Ja nisam govorio o Trećem
svijetu zato što je moja tema bila strogo: oslo­
bođenje od društva obilja. Ja se posve slažem
s Pauiom Sweezyjem da se bez promatranja
društva obilja s gledišta Trećeg svijeta ono ne
može razumjeti. Ja također vjerujem da ovdje
i sada naš naglasak mora biti na razvijenim in­
dustrijskim društvima — ne zaboravljajući da
276
uradimo što god možemo i na kakav god na­
čin možemo da bismo pomogli, teorijski i prak­
tički, borbu za oslobođenje neokolonijalnih ze­
malja koje, iako ni one nisu krajnja snaga os­
lobođenja, b ar doprinose svoj udio — a to je
znatan udio — potencijalnom slabljenju i dez­
integraciji imperijalističkog svjetskog sistema.
Naša uloga kao intelektualaca je ograniče­
na. Mi ne smijemo nipošto podleći nikakvim i-
luzijama. Ali bilo bi još gore podleći daleko ra­
širenom defetizmu čiji smo svjedoci. Priprem­
na uloga danas je neophodna. Mislim da nisam
suviše velik optim ist — općenito ja nisam na
glasu da sam prevelik optim ist — ako kažem
da već možemo vidjeti znakove, ne samo da
Oni postaju uplašeni i zabrinuti, već da postoje
daleko konkretnije, daleko opipljivije pojave
bitne slabosti sistema. Zato, nastavimo s onim
što možemo — bez iluzija, ali pogotovu, bez de­
fetizma.

277
 david cooper

dalje od riječi
 Na ovom kongresu za posljednje dvije sed­
mice oscilirali smo između različitih antiteza.
Pretpostavlja se da je to kongres o dijalektici,
ali kad je riječ o dijalektici stvar je u tome što
mi moramo biti ta dijalektika o kojoj govori­
mo i zatim znati da je to ono o čemu je nekako
riječ.
Dopustite mi, dakle, da ukazem na različite
dijalektike koje su se zbivale ovdje u Round-
houseu.
Na primjer, bilo je oscilacija između teorij­
skog, kontemplativnog pola (sa svojom skrive­
nom dimenzijom akcije), koji je predstavljao
Gregory Bateson, i između političkog aktivis-
tičkog pola (koji ima m anje vidljivu dimenzi­
ju teorije) koji je predstavljao, recimo, Sto­
kely Carmichael. Jedan indeks uspjeha koji
smo postigli time što smo istrajali do kraja
te dijalektike možda je malo više nego jedno­
stavna činjenica da su ljudi koji su bili angaži­
rani u razm atranju tako kontrastnih aspekata
stvarnosti našli za moguće, ne samo da izdrže
svoj pun dogovoreni rok na kongresu, već i da
prožive pod istim krovom najveći dio svog vre­
mena ovdje. Ali ja mislim da je postignuto i vi­
še od toga. Ja mislim da se u ljudima zbivalo
suptilno širenje svijesti, koje neće rezultirati
neposredno prom jenam a političkog ili nauč-
281
nog stava, ali koje će, vjerujem, postati retro-
spektivno vidljivo u historiji nekoliko idućih
decenija.
Pogledajmo sad jednu drugu dijalektiku.
Mi smo se kretali između pola detaljne, kon­
kretne studije života pojedinaca, porodica i
mreža i pola predstavljenog proučavanjem a-
nonimnog, diruštvenopolitičkog događanja, u
velikom mjerilu.
Postoje tolika pogrešna rješenja tog prob­
lema posredovanja. Da spomenem dva koja su
mi predložena nedavno — ustvari na ovom
kongresu. Jedno je bilo da bi se anti-psihdjatri
trebali odlučiti da prim aju samo one ljude
koji bi mogli da zavise od,njih politički tako da
bi antipsihijatri tada mogli djelovati na politič­
ko aktiviranje tih ljudi. Drugo je bilo da bi an­
tipsihijatri trebali da pređu preko mitske, dru-
štveno-izmišljene neuroze svojih pacijenata i
da ih skrenu u nastajućc nove revolucionarne
grupe — tako da bi se šizofrenija mogla upo­
trijebiti protiv onih društvenih manipulators
koji su je u stvari izmislili kao bolest. Ali to su
pogrešna rješenja. Prije nego predložimo odgo­
vore, mi moramo biti posve sigurni da imamo
pitanje jer, još jednom, odgovor je u pitanju
ako je pitanje tačno oblikovano u našem du­
bu i tijelu. To je dijalektika.
Jedna druga dijalektika koja je ovdje bila
jasno demonstrirana jest dijalektika koja ima
kao jedan pol horizontalno proučavanje struk­
tura što pretpostavlja da netko može načiniti
presjek kroz društveno vrijeme i tada nešto
reći o hipotetičnom momentu koji je on privid­
282
no izolirao. Drugi predloženi pol, vertikalni,
svojevrstan je historijski redukcionizam koji
je predstavljen najgorom vrstom psihoanalize
i akademskom historijom (»bijelom histori­
jom«, kako ju je nazvao Stokely Carmichael)
— historijom koja samo bilježi kroniku doga­
đaja, dok istovremeno tvrdi da radi više od to­
ga — ali sve što radi ponovno je potvrđivanje
vrijednosti vladajuće klase na dostojanstven
način. Međutim, vidjeli smo kako ta dijalekti­
ka čini besmislenim fiktivne antagonizme struk­
turalizma i naivnog hi.storicizma.
Kakvih je još dijalektika bilo ovdje? Doz­
volite mi da ukažem na jednu koja je možda
neposrednije realna mnogim ljudima ovdje —
ljudima koji su, nadam se, prije patili nego
uživali u dnevnom ritualu predavanja i _koji su
se tada znojili na seminarima, filmovima, po­
sebnim sjednicama, panelima, u radionicama i
tako dalje.
Mi smo za ovih petnaestak dana, bar neki
od nas, napredovali dalje od stanovišta kom-
pulzivnog govorenja — poznat vam je prizor
svakog prijepodneva poslije glavnog predava­
nja dvaju redova ljudi s ispruženim rukama
za mikrofonom na svakoj od dvije strane — ja
mislim da smo napredovali nešto malo dalje
od toga.
Napredovali smo prema stanovištu na ko­
jem je tišina, isprva glasno tražena, sad posta­
la za jedan broj ljudi ovdje, stvar stalnog bira­
nja. Mi sad možemo da se odlučimo, na teme­
lju naših stečenih sposobnosti, za bogatstvo ti­
283
šine, za mogućnost neodbojne lične usamlje­
nosti. To je čini mi se preduvjet razboritog raz­
govora.
Pod razboritim razgovorom mislim ne me­
đusobno govorenje jedan drugom već jedan s
drugim, govorenje što jednostavno stalno o-
bećava da će preobraziti neki segment svijeta
koji mi zajednički, ili zajedno, među nama do­
življavamo.
U vezi s tim ima jedna slika s ovog kongre­
sa, među mnogim impresivnim slikama, koja
će uvijek ostati urezana u mom sjećanju. Sto­
kely Carmichael bio je uvijek iznova kritiziran
zbog njegovog otvorenog i potpunog odbijanja
bijele liberalne »pomoći« i »pomoći« takozva­
nog umjerenog crnog vodstva. Stokely je sta­
jao uprijevši svoj prst u one koji su mu postav­
ljali pitanja, pitajući za uzvrat stalno iznova:
»Šta ste vi uradili? Sta ste vi uradili? Šta ste
vi uradili?«
Naravno on je bio optužen da ne odgovara
na pitanja, ali mi bismo sad trebali da poč­
nemo shvaćati da je njegovo pitanje bilo odgo­
vor. Naš zadatak, kao što je to bilo iscrpno iz­
loženo, nije da mu pokušamo pomoći, već da
radimo na eroziji onog što on zove bijelom
vlašću. U tom nema ničeg rasističkog ako se
shvati da u svijetu postoji kontingentna, ali ne
nužna identičnost bijele vlasti i imperijalizma.
To je, mislim, apsolutno presudno za teškoće
koje mnogi ljudi čini se da imaju sa stavom
Stokelyja Carmichaela. Upravo na temelju nera­
zumijevanja te ključne distinkcije neki ljudi
su zaključili da je ideologija Carmichaelovog
284
stava neka vrsta kontra-rasizma. Bit Carmi-
chaelovog stava sada nam je, mislim, pri­
lično jasna. To je strastvena ocjena, poduprta
detaljnom analizom stanja da je položaj crnih
ljudi u SAD u odnosu direktnog kontinuiteta
s položajem ljudi u trećem svijetu koji se bore
za svoje oslobođenje.
To je doista centralno za strategiju njihove
borbe za pravdu, ali to je i vrlo instruktivno
za nas u prvom svijetu. Instruktivno za nas
ako stanemo razm išljati šta bismo mogli ura­
diti. Nadam se da će emisari m inistra unutraš­
njih poslova koji su danas ovdje prisutni tač-
no prenijeti tu poruku Royu Jenkinsu. Ako na­
prave samo to, oni će potpuno zaraditi dnevni­
ce koje im plaćamo za njihov posao danas ov­
dje!
Nas ne ugnjetava ta snaga — imperijalizam
bijelih sila — na isti način kao treći svijet (u-
ključujući crne ljude u SAD), ali ona nas ugnje­
tava. Zato moramo upoznati kako smo ugnje­
tavani, osjetiti žestinu tog ugnjetavanja kao o-
krepljujuće očajanje — kao očajanje koje od­
bija da se smiri u beznađu što predlaže da se
ta stvarnost prekrati stavljanjem psihodeličkih
droga u dovode za vodu i dizanjem u zrak ener­
getskih postrojenja u SAD. Nema kratkog puta.
Uz monumentalni zadatak da shvatimo treći
svijet onakav kakav jest, po sebi, pred nama
je i zadatak da shvatimo nejasniju realnost
prisutnosti trećeg svijeta u nama.
Kad postanemo svjesni našeg ugnjetavanja
mi moramo pronaći strategiju i taktiku našeg
gerilskog ratovanja. Mi raskorijenjeni bijeli
285
 intelektualci, mi koji smo u biti buržuji i ko­
lonizatori, iako neki od nas nose lažnu etike­
tu »porijeklom iz radničke klase« — mi mora­
mo shvatiti da se ne možemo praviti kao da se
angažiramo u potajnim operacijama s ciljem
da srušimo sistem jer mi nismo odgojeni za
tu vrstu borbe. Svakako da mi moramo čuvati
neke tajne, ali u cjelini naša pozornica je o-
svijetljena svim oblicima umjetnog osvjetlje­
nja koji proizlaze iz naše kulture.
Naš posao je jednostavno taj da razvijemo
sve naše osobne mogućnosti boreći se protiv
institucionalizacije doživljavanja i djelovanja
u ovom društvu. Imamo jednu prednost pred
našim upravljačima — mi imamo svijest,
mada ponekad samo marginalnu, o onom što
se događa u svijetu; mi smo prozreli njihove
mistifikacije — mistifikacije koje mistificiraju
mistifikatore, ali više ne treba da mistificiraju
nas. Transakcionom mrežom stručnjaka mi mo­
žemo pretvoriti svaku instituciju — porodicu,
školu, univerzitet, duševnu bolnicu, tvornicu
— svaku vrstu umjetnosti, u revolucionarni
centar za svijest promjene. Vidimo da su
socijalističke zemlje u Istočnoj Evropi u pri­
lično sličnom stanju kao mi. Moramo uvid­
jeti da revolucija u smislu socijalističkog pre­
obražaja ekonomskog života i društvenih obli­
ka ne povlači automatski za sobom promjene u
stvarnim ljudima, ostaju ista otuđenja, nastav­
lja se ista ubitačna birokracija — često u ka-
rikaturnom obliku, kao u staljinizmu. Vanjska
revolucija ne povlači za sobom unutrašnju re­
voluciju. Mi možemo uzeti u svoje ruke držav­
ni aparat i ostvariti socijalističke promjene, a
236
ipak se ne osjećati bolje zbog toga što smo to
uradili — nema osjećaja oslobođenja, osim
prolaznog oslobađajućeg osjećanja borbe da
se ono postigne. Cini mi se da je djelomice
pred samim sobom skrivano priznanje te isti­
ne zaustavilo neke snažne evropske pokrete
radničke klase da preuzmu vlast — to zaiedno
sa zbunjujućim širenjem ugnjetavania od niih
u treći svijet; praksa koja je evropsku radnič­
ku klasu potisnula iz njene prave klasne pozi­
cije.
Ako ostanemo i dalje kod teme o pretvara­
nju naših institucija u revolucionarne centre
svijesti, mora nam biti jasno zašto se s onim
što smo već uradili na ovaj način nije postiglo
više. Najneposredniji je odgovor da smo pos­
tali žrtve vrlo stare kolonizatorske tehnike —
tehnike podijeli pa vladaj. Novatori na polju
odgoja, psihijatrije, svih vrsta um jetnosti i na­
uka atomizirani su, odsiječeni od drugih ljudi
koji rade gotovo istu stvar na nekom drugom
području. Na taj način mi se izlažemo strate­
giji da nas proguta monolitan buržoaski biro­
kratski sistem, s posljedicom da sami sebe o-
nemogućimo i potisnemo ako s novim idemo
»predaleko«.
Da bismo se izvukli iz tog položaja, mi mo­
ramo shvatiti izvjesne elemente istine o tome
kako nesvjesno ovjekovječujemo tu strukturu
koja nas uškopljuie. Čini se da mi imamo ne­
ku čudnu paranoičnu strast da pretvaramo iz­
vjesne nezgodne ljude u regulatore nas samih,
kako bismo ih mogli mrziti i prezirati kao bi­
rokrate koji frustiraju naš genij. Tako mora­
mo priznati da njihova vlast, vlast vlada u pr­
287
vom svijetu i, u značajnoj mjeri, u evropskom
socijalističkom svijetu — da njihova vlast nije
ništa manje nego naša vlast. Naša vlast, koju
smo mi perverzno prenijeli na njih, jer smo o-
dabrali nemoć.
Ako reinterioriziramo našu eksterioriziranu
vlast ujedinjujući se u našoj kulturnoj revolu­
ciji, uskoro ćemo vidjeti šta je ostalo od njih.
Vidjet ćemo ljude koji su dehumanizirali sebe
i htjeli bi dalje da dehumaniziraju nas. Vidjet
ćemo ljude koje užasava vizija ljudske autono­
mije i spontanosti.
Tako mi vidimo vlade koje moramo dezor­
ganizirati da bismo zatim poveli u pravcu na­
šeg oslobođenja, a uzgredno i njihovog. Eto to
je ono što moramo učiniti u pogledu trećeg
svijeta — mi moramo osloboditi ne njih nego
sebe. Tako radeći mi ćemo bez sumnje trpjeti,
ali ja mislim da ćemo dobiti naknadu u tome
što ćemo s iznenađenjem opaziti da stvarao
možemo uživati u tome što tako radimo.
Sad bih htio da vam predložim jednu she­
mu za koju smatram da je korisna kad se raz­
m atraju pitanja ljudskog identiteta — pitanja
koja moraju prethoditi svakom planiranju
akcije.
Svaki od nas sastoji se od niza dvojstava
koja prolaze kroz sve nivoe i oblike našeg po­
stojanja — od društvenog i ličnog, preko bio­
loškog do metafizičkog i mističnog. Među ta
dvojstva pripadaju: subjekt—objekt; bijel—
crn; ugnjetavač—ugnjetavani; kolonizator—ko­
lonizirani; mučitelj—mučeni; ubica—ubijeni;
288
 psihijatar—pacijent; učitelj—učenik; tam ničar
—utamničeni; kanibal—pojedeni; silovatelj—
silovani; gnjavator—ugnjavljeni.
Idealna mogućnost ovdje je da svladamo
sve te suprotnosti i naviknemo se da snosimo
bol i radost od tog čina samoovladavanja. Ali,
uslijed historijske situacije, za koju je svatko
od nas potpuno odgovoran, svaki od nas raz­
dvojio je neki broj tih dvojstava unutar sebe
i prenio na druge te otcijepljene aspekte samog
sebe. Ta krajnja iracionalnost, koja se sastoji
u tom da postajemo slijepi prema podjelama
što ih vršimo u nama samima da bismo mogli
prepustiti kakav bolan djelić nas samih dru­
gima, to je egzistencijalna baza kolonijalizma,
na prim jer, ili institucionaliziranog rasizma, ili
konvencionalne psihijatrije ili običnog univer­
zitetskog odgoja.
Ne bih htio da ovdje upadnem u neku vrstu
psihologizma, ali mislim da mi moramo odba­
citi m ehanističku staljinističku ideju u eko­
nomskoj bazi i psihološkoj i društvenoj nad­
gradnji. U stvari postoji stalno promjenljiva
dijalektička povezanost između svih tih eleme­
nata. Moramo li popustiti pritisku i hijerarhij­
ski srediti strukturu koja tada može postati
samo sklerotična, fosilna, m rtva?
Tada će se dogoditi da ćemo imati situaci­
ju iz igre u kojoj obojica dobijaju naknadu, i
onaj koji izgleda da je izvukao deblji kraj i o-
naj koji je izvukao tanji kraj. Naknada je u
tome što je čovjeku njegov identitet definirao
onaj drugi, pa tako on ima sigurnost da zna
tačno tko je, šta je i gdje je — ili bar tako
misli. Vrijednost te vrste apsurdne i smiješne
289
 samoizvješnosti često nadmašuje svako pita­
nje o prednosti ili gubitku u pogledu materijal­
nih stvari. To je ponovljeno provjereno u his­
toriji — na prim jer igra bijelog gospodara i
crnog roba, koja je do sada bila igrana uz sa­
mo povremene i iznimne proteste u SAD. Ako
si ti crni rob, bar znaš na čemu si. Ali tada,
ako se poduhvatiš onog što u prvi mah izgleda
kao ogroman rizik, ti počinješ da stavljaš u
sumnju tu čitavu strukturu igre. Ti počinješ
da se pitaš tko te definira time što određuje i
kontrolira pravila igre. To nas vodi natrag do
centralne tačke u nedavnom izlaganju Stoke­
lyja Carmichaela — do tačke koja se nikad ne
smije izgubiti u retorici aktivizma — naime do
pitanja: tko definira koga?
Čini mi se da je sada, ove godine, to pita­
nje postavljeno jasnije nego ikad ranije. Pita­
nje je bilo postavljeno prije nekoliko godina
u obliku alžirskog oslobodilačkog rata, i J. P.
Sartre bio je jedan od glavnih protagonista tog
tipa analize. Ono je bilo sve otvorenije postav­
ljano u izjavama o vijetnamskom oslobodi­
lačkom ratu. Vijetnamcima su pripisani svi
rascjepkani loši aspekta SAD. Oni su taj po­
kvareni, hiperseksualni, agresivni, subverziv­
ni, odvratni aspekt života koji Bijela kuća i
Pentagon neće da vide kod sebe. Ako hoćete
da znate što je psihoza, to je upravo ta vrsta
iskrivijivanja stvarnosti.
Ako hoćemo da definiramo naš težak polo­
žaj u Evropi i Sjevernoj Americi, mislim da je
on u gubitku vizije koji za sobom povlači ras-
290
tuča diferencijacija iskustva te razgraničenje i
strogo odvajanje oblika akcije što ga za sobom
povlači ta diferencijacija iskustva.
To je u velikoj m jeri problem koji sami
postavljamo kad nekom dajemo etiku šizofre-
nika. Šizofrenija je upola prisilno, upola svoje­
voljno odstupanje od nesigurno i umjetno sta­
biliziranog nivoa visoko diferenciranog iskus­
tva koje se u našoj kulturi u ovo vrijeme uzi­
ma kao zdravo. Šizofrenija je jednostavno po­
kušaj — obično, zahvaljujući društvenoj inter­
venciji, bezuspješan pokušaj — da se ponovo
otkrije prvobitna cjelovitost koja stvarno leži
izvan nečije historije, ali na koju nečija histo­
rija upućuje. Ta cjelovitost podsijeca diferen­
ciranje iskustva. Ona potkopava sve pogrešne
podjele unutar um jetnosti i nauka i između
njih, te čitav proces uzdizanja ljudi — odgoj.
Tako moramo svladati lažna učenja i na­
ći pravo učenje. Šizofrenija je preuranjen i
uvijek neuspješan pokušaj da se postigne neki
stupanj zdravlja te vrste. Pravu ludost mora­
mo potražiti u palačama naših upravljača. Ta­
da ćemo je naći vrlo brzo.
Prije godinu ili dvije bio sam svjedok jednog
happeninga na kojem je spaljena opsesivno slo­
žena hrpa knjiga — bio je to, mislim,neki nje­
mački filozofski rječnik u 20 svezaka. To je bio
savršeno razuman protest protiv instituciona­
lizirane pseudo-učenosti, ali to nije i najznačaj­
nija vrsta happeninga koju možemo priprem i­
ti. Bilo bi mnogo važnije da se skocentriramo
na glavna oruđa mistifikacije — sredstva ma­
sovne komunikacije. Možda bismo mogli, na
primjer, javno trgati naše dnevne novine (na­
291
ravno da ih možemo prethodno pročitati ako
znamo kako ih treba čitati!) i spaljivati na lo­
mačama TV i radio aparate (naravno uz doz­
volu policije). I zatim mogli bismo na idućim
izborima poderati naše glasačke listiće. U ovom
historijskom stanju stvari čini se da je važno
da druge ljude obavijestimo da se ne želimo
pretvarati da biramo one manipulatore koji
tvrde da su izabrani nekom vrstom neuvjeto-
vanog slobodnog izbora.
U međuvremenu produžimo s konsolidaci­
jom oblika suradnje koji su postali vidljivi kao
mogućnosti ovdje u Roundhouseu. Grupe u či­
tavom svijetu rade gotovo isto što i neki ov
dje u Londonu i mi želimo da se ta međuna­
rodna mreža ustali tako da ljudi mogu odlazi­
ti iz jednog centra u drugi, i zatim pretvarati
druge centre u taj potencijal za revolucionar­
no transform iranje svijesti.
Bio sam vrlo impresioniran pričom koju
nam je ispričao Herbert Marcuse. Za vrijeme
Pariške komune, prije nego što su počeli puca­
li u ljude, komunari su pucali u satove, u sve
satove u Parizu i porazbijali ih. A to su radili
jer su željeli da dokrajče vrijeme Drugih, vri­
jeme svojih gospodara da bi pronašli svoje
vlastito vrijeme.
Kad pogledam sad oko sebe, vidim iznad
mora vaših lica jedan prizor, tamo napolju
vidim prizor razbijenih satova. I sad je, mis­
lim, došlo naše vrijeme!

292
 gajo petrović

dijalektika oslobođenja
umjesto pogovora
 Krajem 1966. godine širom svijeta počele
su kružiti dvije pomalo neobične obavijesti, ob­
je odaslane sa iste adrese u Londonu, obavijest
0 osnivanju Instituta za fenomenološke studi­
je (The Institute of Phenomenological Studies)
1 obavijest o m eđunarodnom kongresu Dija­
lektika oslobođenja (Dialectics of Liberation)
koji će se održati u julu 1967. u Londonu u or­
ganizaciji novoosnovanog instituta.*
Poznato je da u suvremenoj engleskoj filo­
zofiji nema mnogo eminentnih predstavnika,
pa čak ni boljih poznavalaca ni fenomenologi­
je ni dijalektike. Zato se na prvi pogled moglo
učiniti neobično da baš iz Londona dolazi oba­
vijest o osnivanju fenomenološkog instituta i o

* Umjesto posebnog pogovora prenosimo ovdje

bez izmjena prikaz skupa »Dijalektika oslobođenja« ko­
ji je bio objavljen u »Praxisu«. Mislimo da taj prikaz,
koji ipruža osnovne informacije o suradnicima zborni­
ka i o skupu na kojem su njihova predavanja prvobit­
no čitana i diskutirana, m ože više pomoći razumijeva­
nju objavljenih radova, nego neki specijalno pisani
pogovor. Napominjemo da su autori prije objavljiva­
nja redigirali svoje tekstove pa se zapažanja o prvoj
verziji tih predavanja ne moraju uvijek odnositi i na
definitivno redigirani tekst. (Naknadna primjedba)
295
 sazivu dijalektičkog kongresa. Ne znači li to da
je u engleskoj filozofiji došlo do neke nagle
preorijentacije?
Iz teksta obavijesti bilo je vidljivo da nije
riječ ni o kakvim iznenađujućim razvojima u
engleskoj akademskoj filozofiji. No raspršuju-
ći jedno iznenađenje tekst obavijesti odmah je
donosio drugo. Organizacije instituta za feno-
menološke studije i kongresa o dijalektici oslo­
bođenja prihvatila se grupa psihijatara i psiho­
analitičara (Ronald Laing, David Cooper, Jo­
seph Berke, Leon Redler i drugi). Ne znači li
to da su termini »fenomenologija« i »dijalek­
tika« ovdje upotrijebljeni u nekom sasvim no­
vom, nefilozofskom smislu? Netko tko bi uz po­
moć ovakve pretpostavke pokušao opravdati
iznenađenje što su se psihijatri i psihoanaliti­
čari prihvatili fenomenologije i dijalektike, o-
pet bi se prevario. Jer iako se termini »feno­
menologija« i »dijalektika« ovdje ne upotreb­
ljavaju baš u strogo stručnom i općeprihvat-
ljivom smislu (kakvog uostalom i nema) oni
se ne upotrebljavaju ni u nekom sasvim »psi­
hijatri jskom«.
Psihijatri o kojima je tu riječ nisu baš sasvim
»čisti«. Premda su se stručno afirmirali svojim
psihijatrijskim djelovanjem (napose radovima
s područja proučavanja i liječenja šizofrenije),
njihov je cjelokupan teorijski i praktički rad
kritika suvremene konzervativne i nehumane
psihijatrije i psihoanalize s pozicija humanistič­
ke filozofske i sociološke misli, pokušaj stvara­
nja jedne nove varijante kritičke i humanistič­
ke egzistencijalne psihoanalize, »antipsihijatri-
296
je«. Riječ je o autorim a koji, kako sami kažu,
upotrebljavaju riječ »fenomenologija« u jed­
nom »širem smislu«, kao »više ili manje siste­
matsko elim iniranje predrasuda o tome tko
smo, šta smo i gdje smo«, kao »čišćenje našeg
vidokruga od svih vrsta društveno prikladnih
akademskih konvencija«, no koji su učili o fe­
nomenologiji i o dijalektici od njihovih pravih
tvoraca i velikana (Laing, na prim jer, kao svo­
je glavne učitelje spominje Marxa, Kierkega-
arda, Nietzschea, Freuda, Heideggera, Tillicha
i Sartrea). Riječ je osim toga o psihijatrim a
koji su se i direktno okušali u filozofiji. Knjiga
R. Lainga i D. Coopera o marksističkoj fazi
Sartreova filozofskog razvoja sigurno je jedna
od najboljih studija o Sartreovoj filozofiji, pa
napose njenoj interpretativnoj strani nema za­
mjerke, kako to svjedoči i Sartreov predgovor
kojim izražava »veliko zadovoljstvo« zbog »vr­
lo jasnog i vrlo vjernog« prikaza svoje misli, a
naročito zbog »savršenog razumijevanja« »Kri­
tike dijalektičkog uma«.
Iz raspisa o sazivu kongresa »Dijalektika o-
slobođenja« moglo se vidjeti da ni kongres ni­
je zamišljen kao psihijatrijska rasprava. Već
lista pozvanih glavnih učesnika upozoravala je
da neće biti riječ samo o psihijatriji: među na­
javljenima našli su se uz psihijatre i filozofi
(H erbert Marcuse), sociolozi (Lucien Gold-
mann, Erving Goffman), ekonomisti (Paul
Sweezy, Ernest Mandel), antropolozi (Jules
Henry), politolozi (John Gerassi), književnici
(Allen Ginsberg, Jacov Lind), društveni kritiča­
ri (Paul Goodman). No izbor imena iz raznih
»struka« nagovijestio je i nešto drugo što je
297
jasnije došlo do izražaja u -kratkoj programat-
skoj izjavi organizatora — da skup nije zamiš­
ljen kao puki »interdisciplinarni« razgovor
»stručnjaka«, nego kao rasprava među ljudima
koji, bez obzira na velike razlike u pogledima,
imaju kritički stav prema suvremenom društ­
vu i razmišljaju o mogućnostima njegova mije­
njanja.
Započinjući svoju proklamaciju tezom da
su »svi ljudi u okovima«, bilo u okovima siro­
maštva i skapavanja i gladi, bilo u okovima že­
đi za vlašću, statusom i posjedovanjem, tvrdeći
da se strahovlada »ovjekovječuje u globalnom
mjerilu«, pisci nastoje razlikovati oblike u ko­
jima se ona danas javlja no ujedno upozora­
vaju da je cijeli svijet danas jedna cjelina. »U
totalnom kontekstu kultura je protiv nas, od­
goj nas zarobljuje, tehnika nas ubija«. Polaze­
ći od takve ocjene svjetske situacije sazivači
kongresa ovako su odredili svoj zadatak: »Mi
se moramo tome suprotstaviti. Moramo razori­
ti naše uvriježene iluzije o tome tko smo, što
smo, gdje smo. Moramo se boriti protiv našeg
hinjenog neznanja o tome što se zbiva i našeg,
što je posljedica toga, nereagiranja na ono što
nećemo da znamo. Mi doživljavamo ono što
jest i što se radi kroz filtar naših društveno o-
idobrenih laži. Ali ono što jest, nije granica za
ono što je moguće. Sastat ćemo se u Londonu
na bazi širokog opsega stručnog znanja. Dija­
lektika oslobođenja počinje razjašnjavanjem
našeg sadašnjeg stanja.« (potcrtao G.P.)
Ma koliko nejasno i neodređeno ili čak kon­
fuzno zvučale ove deklaracije, one ukazuju na
osnovnu intenciju organizatora da se pokrene
208
jedan u biti filozofski kritički dijalog o osnov­
nim problemima suvremenog svijeta i o puto­
vima oslobođenja čovjeka. Uz uvjerenje da su
za takav dijalog potrebni predstavnici raznih
struka izgleda da je organizatore pokretalo i
uvjerenje da tu treba ostvariti i razgovor me­
đu predstavnicima različitih ljevičarskih i hu­
manističkih orijentacija, te da priliku za izno­
šenje svojih misli treba pružiti i onima s naj­
ekstrem nijim i najneprihvatljivijim pogledima.
Tako su se na okupu našli pobornici antipsihi-
jatrije, egzistencijalisti, fenomenolozi, m arksi­
sti raznih varijanta (od hum anističkih »revizi-
onista« do maodstičkih »ortodoksa«), anarhisti,
pacifisti, crnački ekstremisti, bitnici, hippiji,
diggeri, provoi.
Organizatori su se prvotno bavili mišlju da
organiziraju uži skup na kojem bi najistaknu­
tiji predstavnici progresivnih orijentacija ne­
posredno konfrontirali svoja m išljenja i argu­
mente. No u želji da ostanu potpuno nezavis­
ni od bilo kakve državne ili privatne potpore,
te da sami financiraju cijeli skup oni su mora­
li prom ijeniti prvotnu nam jeru, te su umjesto
uskog skupa »eminentnih« organizirali širok
skup s javnim predavanjim a, seminarima i dis-
skusijama — uz skupe ulaznice (ulaznica za po­
jedino predavanje iznosila je, preračunato u
naš novac, 1.750 starih dinara, a ulaznica za
sve oblike rada kongresa — 56.000 starih dina­
ra!). No proširenje broja učesnika skupa pro­
isteklo je prirodno i iz osnovne zamisli. Bilo
bi doista promašeno da se diskusija o najak-
tualnijim pitanjim a našeg vremena vodi u us­
kom krugu »eksperata«.
299
 U skladu s koncepcijom skupa organizatori
su odabrali i mjesto njegova održavanja; pa
ako u većini slučajeva opis jednog kongresa
ne treba da uključuje opds prostorija u kojima
se održavao, u ovom slučaju to nije moguće iz­
bjeći. Ogromno okruglo zdanje Roundhou-
sea koje je donedavna služilo kao spremište
za lokomotive, sada se zove »Centar 42«, a knji­
ževnik Arnold Wesker na čelu je odbora koji
nastoji prikupiti potreban novac da se ovo za­
starjelo spremište preuredi u centar za kultur­
ne priredbe. Kada se to jednog dana postigne
bit će to sigurno sjajan dom kulture. No up­
ravo u svom sadašnjem obliku, bez parketa,
stropova i zidova, sa golim prirodnim gredama,
sa improviziranim podijem za predavače i s po­
zajmljenim klimavim stolicama i klupama, o-
va je građevina pružila adekvatan okvir za je­
dan skup koji je bio jako nesložan u tome šta
hoće, a prilično složan u tome šta neće: privat­
no vlasništvo, eksploataciju, nacionalno ugnje­
tavanje, rat, nasilje, laž, obmanu, malograđan­
ski život bez rizika, mirenje s prljavštinom za
koju nismo neposredno odgovorni.
U vezi s osnovnom koncepcijom skupa bio
je i način organizacije, složena kombinacija
formalnog i neformalnog, pripremljenog i im­
proviziranog. Uz glavni jutarnji program sas­
tavljen od serije predavanja s diskusijom, koji
je bio brižljivo pripremljen unaprijed, ali je
naknadno pretrpio manje izmjene, jer su neki
od predviđenih predavača naknadno otkazali
(Mircea Eliade, Erving Goffman, Jacov Lind,
Ernest Mandel), a neki naknadno pozvani pri­
hvatili (Stokely Carmichael, Ross Speak, Igor
300
Hajek), odvijao se iz dana u dan spontano i
dogovorno kreirani popodnevni i večernji pro­
gram sastavljen od seminara, predavanja, fil­
mova, recitacija, diskusija. Svatko tko je želio
mogao se pojaviti u ulozi predavača ili vodi­
telja seminara — samo ako je mogao naći ne­
koga tko će ga slušati. Dvorana Roundhousea
nije u tom pogledu pružala nikakvu zapreku,
jer bi se u njoj moglo istovremeno održavati i
desetak seminara.
Glavni organizatori skupa bili su ujedno i
njegovi vrlo aktivni učesnici. Laingovim pre­
davanjem započeo je rad skupa, a skup je (ako
ne računamo naknadno dodano predavanje E.
Grogana i »happening« što ga je posljednje ve­
čeri priredila Carolee Schneeman iz New Yor-
ka) završio predavanjem D. Coopera. Laing i
Cooper nastupili su i u subotnjoj večernjoj pa-
nel-diskusiji sa S. Carmichaelom, A. Ginsber-
gom i E. Groganom, a J. Berke jedne je večeri
nastupio s predavanjem »Program za revolucio­
narnu društvenu prom jenu u post-kapitalistič-
kom zapadnom društvu«. Neumorni Laing go­
tovo je svako poslije podne održavao seminar,
uvijek dobro posjećen, strpljivo i opširno od­
govarajući na najrazličitija pitanja kojima je
bio zasipan. Šteta što je kod nas zasad nepoz­
nata ova misaona orijentacija o kojoj je J. P.
Sartre u predgovoru Laingovoj i Cooperovoj
knjizi naoisao slijedeće: »Ja mislim kao i vi da
se psihički poremećaji ne mogu shvatiti izva­
na, polazeći od pozitivističkog determinizma,
niti da se mogu rekonstruirati kombiniranjem
pojmova koji ostaju izvanjski proživljavanoj
bolesti. I ja vjerujem da se neuroza ne može
301
proučavati ni liječiti bez izvornog poštovanja
ličnosti pacijenta, bez stalnog napora da se
shvati i nanovo proživi temeljna situacija, bez
nastojanja da se nađe odgovor ličnosti na tu
situaciju; i ja sm atram — kao, vjerujem, i vi
— duševnu bolest za izlaz koji slobodni orga­
nizam, u svom totalnom jedinstvu, pronalazi
da bi mogao živjeti jednu situaciju koja se ne
može živjeti. Iz tog razloga, ja pridajem naj­
veći značaj vašim istraživanjima, napose prou­
čavanju, koje poduzimate, porodične sredine
uzete kao grupe i kao serije — i uvjeren sam
da će vaši napori pridonijeti da se približi vri­
jeme kada će psihijatrija biti, najzad, huma­
na.«
No ako je ova humanistička »antipsihdja-
trijska« orijentacija stalno i u nesmanjenom
intenzitetu bila prisutna na kongresu, te se na
svojevrstan način izrazila i u zanimljivim izla­
ganjima američkog psihijatra Rossa Specka i
antropologa Gregorvja Batesona ona ni u jed­
nom trenutku nije bila najglasnija niti je da­
vala osnovni ton »tekućoj situaciji« koja se u
okviru dinamičkog zbivanja kongresa mijenja­
la iz dana u dan. Pojednostavljeno govoreći mo­
glo bi se reći da su prvoj sedmici skupa dali
osnovni ton pristalice revolucionarnog politič­
kog ekstremizma i marksističkog dogmatizma,
dok je druga sedmica imala više teorijsko-filo-
zofski karakter i bila obilježena dominacijom
ideja demokratskog socijalizma i kreativnog
marksizma.
Zakasnio sam na skup pa nisam uspio da
čujem ili vidim Johna Gerassija, za kojeg knji­
žica s biografskim podacima o glavnim učesni­
302
cima navodi da se rodio u Parizu, da je studi­
rao i predavao filozofiju, radio kao latinsko-
-američki urednik Timea i Newsweeka, posje­
tio Vijetnam u misiji utvrđivanja činjenica za
Sud za ratne zločine, a sada je profesor žurna-
lizma na New York University, ali istovremeno
predaje na »Slobodnoj školi New Yorka«, us­
tanovi koja je stvorena 1965. »kao odgovor na
intelektualni bankrot i duhovnu prazninu ame­
ričkog odgojnog sistema«. Međutim, izgleda da
je njegovo predavanje, prožeto revolucionar-
nošću kastrovskog tipa, ostavilo znatan utisak
na dio auditorija jasnoćom ocjena i beskom­
promisnim zahtjevom za revolucionarnu akci­
ju. Na žalost, on je odmah po održanom pre­
davanju odletio u Havanu.
Donekle sličnu, za nijansu um jereniju, a
ujedno više teorijski zasnovanu antiimperija-
lističku i revolucionarnu poziciju zastupao je
Jules Henry, pisac knjige »Kultura protiv čov­
jeka«, sada profesor antropologije i sociolo­
gije na Washington University u St. Louisu.
Njegovu je poziciju čini se teško kratko karak­
terizirati. Možda ju je najbolje rezimirao sam
riječima: »Ja sam zainteresiran za odnos iz­
među duševnog zdravlja i ludosti, s jedne stra­
ne, i općeg položaja čovjeka, s druge. Studira­
jući taj odnos u velikoj sam se mjeri oslanjao
na slijedeće pristupe: historijski m aterijali­
zam; Hegelova dijalektika; egzistencijalizam
kako ga zastupa prim arno Kierkegaard i zatim
Heidegger; psihoanaliza; teorija percepcije.«
No ako su Gerassi i Henry nesumnjivo po­
budili interes svojim radikalno kritičkim i re­
volucionarnim stavom, najveću buru na kon-
303
 »resu i izvan njega izazvalo je istupanje naj­
mlađeg među takozvanim »glavnim učesnici­
ma«, američkog Crnca Stokelyja Carmichaela.
Ovaj dvadesetšestgodišnji m ladico kojem se
još prije godinu-dvije malo znalo, brzo se pro­
bio u redove prvih vođa američkih Crnaca. Nje­
gova osnovna parola »crna vlast« zajedno sa
svim koncepcijama koje su s tom parolom po­
vezane trijum firala je na nedavnoj konferen­
ciji crnačkih vođa u Newarku, i to, da trijumf
bude još veći, u odsustvu njenog glavnog pro­
tagonista, koji je u to vrijeme držao predava­
nja u Londonu. Stalno u pratnji svojih najbli­
žih suradnika i sljedbenika, na čelu s vođom
britanskih »crnih muslimana« Michaelom de
Freitasom, Carmichael je u desetak dana odr­
žao u Engleskoj niz borbenih govora, nastupa­
jući u Roundhouseu u tri maha: najprije s pre­
davanjem za učesnike kongresa, zatim kao u-
česnik panel diskusije (zajedno s A. Ginsber-
gom, E. Groganom, R. Laingom i D. Coop erom'i
i najzad s predavanjem za »crnu braću«. Isti­
čući kao svoj uzor pokojnog Malcolma X-a,
Mao Ce Tunga i Che Guevaru (donekle i F. Cas-
tra). stavljan od svojih suradnika naporedo s
ovima i proglašavan za velikog vođu svih crnih,
temperamentno je kritizirao bijeli imperijali­
zam, u svim njegovim aspektima; bezdušnu
“ksploataciju obojenih, okrutno barbarstvo ko­
je se ponosno naziva civilizacijom, lažnu kultu­
ru, sistematsko falsificiranje svjetske povije­
sti, luksuz individualizma, te se zalagao za u-
potrebu nasilja protiv nasilja, za internaciona­
lizaciju borbe crnih protiv bijelih i za uspos­
tavljanje »crne vlasti«. Od kritike nije bala po­
304
 šteđena ni bijela radnička klasa, koja živi na
račun eksploatiranja obojenih, ni komunistič­
ke partije zapadnih zemalja, koje su suučesni­
ce kapitalističkog sistema, ni pacifisti, anarhi­
sti i drugi »bijeli liberali« koji sustežući se od
individualnog rasizma toleriraju institucional­
ni. Grmeći protiv bijelih Carmichael je upozo­
rio da pod »bijelima« ne misli sve kojima je
koža bijela ni pod crnima samo one kojima je
koža crna. Svi obojeni su »crni«. Ali ni Castro
ni Che Guevara nisu bijeli nego crni! No prave­
ći ovakve terminološke distinkcije on je ujedno
insistirao da je velika većina onih kojim a je
koža bijela doista bijela i u onom smisiu u ko­
jem je »bijeli« isto što i im perijalist, eksploa­
tator, ugnjetač.
Čisto teorijski prom atrano Carmichaelova
izlaganja nisu impresionirala prisutne, a ipak
se osjećalo da su svi na neki način bili impre­
sionirani. Dok je Carmichael u Londonu držao
svoje plamene govore, veliki gradovi Amerike
odjednom su se našli u pravom plamenu i uli­
ce su ostale prekrivene tijelim a žrtava rasnih
sukoba dotad neviđenih razmjera. Očito je da
ti sukobi nisu posljedica Carmichaelovih go­
vora. No stjecao se dojam da ova fascinantna
»korespondencija« između Carmichaelovih go­
vora i realnih zbivanja ima korijen u tome što
on govori iz srca onih potlačenih i poniženih
koji su u svom očajanju i beznađu spremni za
upotrebu svih m etoda borbe i za lični rizik bez
granica. Iako se većina učesnika konferencije
odlučno razilazila s programskim prijedlozi­
ma i zahtjevima Carmichaela, njegove teze nai­
šle su na relativno blage kritike. Očito su učes­
305
 nici osjećali da to nije pravi trenutak za teorij­
sku diskusiju s Carmichaelom. Jer ovaj je mla­
dić, za razliku od većine drugih učesnika, sti­
gao na kongres gotovo direktno iz zatvora a
prema podacima iznijetim u londonskom »Ob-
serveru« dosad je gađan vatrenim oružjem 8
puta, zatvaran 35 puta, a premlaćivan »više pu­
la nego što se može sjetiti«.
No ako je Stokely Carmichael pobudio izu­
zetno zanimanje među učesnicima kongresa, ne
manju pažnju on je pobudio i na drugoj stra­
ni: u dnevnoj štampi, u parlamentu i kod vla­
de. Dok je rad kongresa bio inače gotovo pot­
puno ignoriran u štampi, sve su dnevne novine
od lijevih do desnih i od najozbiljnijih do naj-
neozbiljnijih bile svakodnevno pune izvještaja
o Carmichaelovom boravku u Engleskoj, te je
tako i Kongres spominjan usput, kao skup na
kojem je govorio Carmichael. No dok je »Ob­
server« otvorio svoje stranice Carmichaelu ob­
javljujući preko cijele strane intervju s njim,
dio štampe pokrenuo je kampanju protiv nje­
ga pitajući vladu dokle će u Engleskoj trpjeti
ovog »opasnog« čovjeka. Pitanje o djelatnosti
Carmichaela postavljeno je i u parlamentu, a
nakon provedene istrage m inistar unutrašnjih
poslova odlučio je da se Carmichaelu ne do­
pusti povratak u Englesku. Jer u to vrijeme
Carmichael je već bio u Havani kamo je poz­
van kao počasni delegat na konferenciju Or­
ganizacije latinsko-američke solidarnosti (O-
la.s).
Nasuprot propovjednicima revolucionarnog
nasilja čiji je najizrazitiji predstavnik bio Car­
michael, na kongresu je jedna druga podjed­
306
nako snažna, iako m anje glasna, struja istupa­
la s parolom ljubavi. Njihov glavni prigovor
propovjednicima crne vlasti i nasilja mogao bi
se sažeti u nekoliko rečenica: Postojeće bijelo
društvo doista je društvo nasilja. No nasilju
bijelih vi suprotstavljate nasilje crnih. Prema
tome vi niste za negaciju društva nasilja nego
za njegovo održavanje. Društvo nasilja može
se negirati samo društvom ljubavi, a put do
društva ljubavi ne može voditi preko nasilja.
Naj eminentnij i predstavnik ovog pravca pjes­
nik Allen Ginsberg pojavio se na tribini kon­
gresa kao učesnik u panel diskusiji, a kao u-
vodnu riječ u diskusiji — otpjevao je jednu
svoju pjesmu. Jednom drugom prilikom on je
cijelo veče proveo pjevajući, uz postepeno sve
brojniju pratnju prisutnih, indijske vjerske
pjesme. No neaktivan u formalnim i masov­
nim sesijama, on je pokazao izvanredno inten­
zivnu aktivnost u razgovorima i diskusijama u
užim grupama uporno razjašnjavajući i propa­
girajući ideje i nastojanja za negiranjem po­
stojećeg poretka mirnim, nenasilnim sredstvi­
ma. Objašnjavajući šta rade i za čim teže »hip-
piji« i napose »diggeri«, Ginsberg je bio znatno
uspješniji od mladog vođe »diggera« Emmet-
ta Grogana koji je izgleda bolji praktični or­
ganizator i vođa nego teoretičar i govornik. S
gotovo djetinjskim oduševljenjem Ginsberg je
pričao o poklanjanju cvijeća policajcima i
drugim miroljubivim m etodama borbe kojima
hippiji dovode u zabunu i paraliziraju svoje
progonitelje, a napose o tome kako diggeri u-
spijevaju u stvaranju neform alnih zajednica
307
novog tipa u kojima se ostvaruje visok stepen
ljudske solidarnosti, zajednički rad za opće do­
bro i komunistička raspodjela dobara prema
potrebama.
Iako su se hippiji malo čuli sa glavne go­
vornice, hippijevska atmosfera osjećala se po­
malo u toku cijelog kongresa i kao da je zra­
čila iz svih njegovih zakutaka. Odakle? Da li iz
brada, kratkih sukanja, pocijepanih košulja,
bosih nogu? Ili sa ruža koje su povremeno di­
jeljene svim učesnicima (premda nisu policaj­
ci)? Možda sa značaka s hippijevskim parola­
ma: »Cvjetna vlast« (»Flower Power« — kao
odgovor na »Black Power«), »Vodite ljubav,
ne rat« (Make Love not War«), »Nove gradove,
ne nove bombe« ( »New Towns, not New Bom­
bs«).
Hippiji nisu za droge koje uništavaju zdrav­
lje, ali oni otvoreno slave m arijuanu (marihu­
anu, hašiš). Nedaleko mjesta gdje se održavao
kongres nalazi se brežuljak — park Primrose
Hill. Primrose znače »jaglac«, a izraz »Prim­
rose path« (»staza jaglaca«) upotrebljava
Shakespeare u svom Hamletu u smislu »staza
užitka«. Konvencionalni vodiči Londona bilje­
že da se sa vrha Primrose Hilla (219 stopa nad­
morske visine) »pruža fantastičan pogled na
London«. Vodiči ne spominju da je to danas ta­
koreći centralna londonska pušionica marihu­
ane. U njima se prema tome ne može provjeriti
ni tvrdnja da su se tu još u pradavna vremena
uživale opojne trave. Primrose Hill nije dale­
ko od Roundhousea, no put ka njemu vodi
preko mosta nadvožnjaka ispod kojeg prolaze
željezničke pruge. Vjerojatno u povodu kon­
gresa netko je uzduž cijelog mosta ispisao og­
romnim slovima: »1956. Eden je bio u pravu.
Zaustavite Nasera i Sovjete sada« i »Droge su
lijevo oružje, stavite ih izvan upotrebe.« Ali u
vrijeme održavanja kongresa u londonskom
»Timesu« objavljen je preko cijele strane i og­
las sa šezdesetak potpisa pod naslovom »Za­
kon protiv marihuane je nemoralan u principu
i neostvarljiv u praksi«. Među potpisnicima o-
vog apela nalaze se glavni organizatori kongre­
sa, ali i mnogi drugi ugledni psihijatri, liječni­
ci, filozofi, sociolozi, književnici i umjetnici.
Zahtijevajući da se dopusti pušenje m arihua­
ne, kao i naučno proučavanje njene upotrebe,
oni tvrde da je među drogama koje pružaju za­
dovoljstvo m arihuana najneopasnija (m anje o-
pasna od alkohola, pa čak i od duhana), da u-
živanje hašiša stim ulirajući senzorno iskustvo
ne potiče na uživanje drugih droga, te da borba
protiv marihuane čak otežava i gotovo onemo­
gućuje uspješnu borbu protiv doista opasnih
droga.
Iako sam nije ni beatnik ni hippster, poz­
nati američki književnik (pjesnik, romanopi­
sac, dram atičar, esejist) i društveni kritičar,
autor preko trideset knjiga, anarhist i pacifist
Paul Goodman, po osnovnim koncepcijama ni­
je daleko od njih. Njegovo predavanje u obliku
slobodnog čavrljanja, o Gandhiju, Nehruu, Bu-
beru i Ben Gurionu, o Quackerskoj konferenci­
ji u Budimpešti (gdje mu se svidio stav jugo­
slavenskih studenata), o atomskoj bombi, o
alijenaciji, o Carmichaelu, o tri velike sile koje
se bore oko Afrike, o američkom školskom sis­
309
temu, o hippijima, o Ginsbergu, o ukidanju
vlasti, o samoupravljanju, o stručnjacima itd.
itsl. izazvalo je nezadovoljstvo mnogih prisut­
ni, no bilo je dobro primljeno od većine. Pa
ako je zaista nezadovoljstvo i bilo opravdano,
nema sumnje da i ovakav pristup koji praktič­
no razara dogmatske krutosti i sheme ima svo­
ju vrijednost. A usprkos »nesistematičnosti«,
»anarhoidnosti« i »površnosti« ipak su Good-
manovo izlaganje prožimale neke značajne ide­
je vodilje, a u prvom redu ideja da cijelo druš­
tvo treba organizirati odozdo na principima sa­
moupravljanja. Upravo iz ove perspektive mo­
že se razumijeti i Goodmanova ustupna prim­
jedba da su jedini ljudi na svijetu koji razumi­
ju u čemu je problem i koji nešto čine da ga
riješe — Jugoslaveni.
Iako su neki učesnici kongresa govorili o
marksizmu kao o nečem zastarjelom i prevazi-
đenom, bilo je među prisutnima i dosta mark­
sista raznih varijanti. Kao govornici u glavnom
programu nastupili su Paul Sweezy, Lucien
Goldman, Herbert Marcuse, Igor Ha jek i pisac
ovih redaka. Poznata američki marksist, eko­
nomist Paul Sweezy govorio je pod mnogoobe-
ćavajućim naslovom »Budućnost kapitalizma«,
no njegovo je predavanje svojim sadržajem
zaostalo i za temom i za predavačevim reno­
meom. Upoznavajući slušateljstvo s dobro poz­
natim podacima o ekonomskoj snazi USA,
SSSR i »trećeg svijeta«, fragmentarno priča­
jući o problemima latinsko-američkih zemalja,
on je najzad došao do svoje glavne teze odnos­
no proročanstva — da će sedamdesete godine
ovog stoljeća biti godine velike gladi u trećem
310
 svijetu i kao posljedica toga, godine velikih re­
volucija, koje će definitivno srušiti kapitalizam
u cijelom svijetu. Ova zanimljiva i značajna te­
za ostala je na žalost nedovoljno razjašnjena i
potkrijepljena. Inače, glavna atrakcija Sweez-
yjeva predavanja bila je što su za vrijeme pre­
davanja sa galerije obješene tri velike Maove
parole i što su se nakon predavanja dijelile Ma­
ove Crvene knjižice.
Za razliku od Sweezyjeva predavanja u ko­
jem je politička prognoza potisnula u zadnji
plan teorijsku analizu, Goldmannovo predava­
nje »Dogmatičnost i kritičnost u literarnoj kri­
tici« bilo je izrazito »akademsko«, te se u tom
pogledu znatno razlikovalo od većine ostalih,
forsirano »angažiranih«. No pokazalo se da a-
uditorij i za ovu vrstu predavanja ima razu­
mijevanja, ako je riječ o zanimljivim i sadr­
žajnim analizama. U uvodnom dijelu svog pre­
davanja Goldmann je općenito govorio o odno­
su strukture i procesa u povijesnom zbivanju
i o čovjeku kao jednom realnom subjektu tog
zbivanja, da bi odatle prešao na problem »dog-
matičnosti« (respekta za stru kturu) i »kritič­
nosti« (uvažavanja prom jene) u duhovnom
stvaralaštvu i književnohistorijskom istraživa­
nju. Ovako zamišljeno predavanje prirodno je
izazvalo niz pitanja o odnosu marksizma, eg­
zistencijalizma i strukturalizm a, o Sartreu,
Althusseru, Foucaultu, a to je dalo povoda
Goldmannu za niz zanimljivih odgovora, izme­
đu ostalog i za pokušaj objašnjenja razloga
potiskivanja egzistencijalizma strukturalizmom
u suvremenoj francuskoj filozofiji.
311
 I pisac ovih redaka stigao je na kongres s
uglavnom »akademskim« referatom, no orga­
nizatori su smatrali da bi učesnici kongresa vi­
še voljeli da čuju o časopisu P r a x i s . U ne­
mogućnosti da u jednom predavanju kažem sve
što bi trebalo reći o P r a x i s u , ograničio
sam se na to da ukratko izložim četiri koncep­
cije koje su se javile u časopisu, naravno ona­
ko kako ih ja shvaćam: shvaćanje filozofije
kao misli revolucije, shvaćanje socijalizma kao
humanizma, koncepcija stvaralačkog marksiz­
ma i koncepcija univerzalističkog internacio­
nalizma. Kao svojevrsni koreferent uz ovo pre­
davanje nastupilo je s kraćim izlaganjem češ­
ki literarni kritičar Igor Hajek koji je vrlo za­
nimljivo govorio o nekim problemima knji­
ževnog i kulturnog života u čehoslovačkoj.
Ne znam da li su organizatori unaprijed
planirali da Marcuseovim predavanjem kruni­
šu rad kongresa, no Marcuseovo, pretposljednji
dan održano, predavanje doista je predstavlja­
lo svojevrsni vrhunac i rezime kongresa. Mar­
cuse, koji je u London stigao nakon trijum­
falnog posjeta Berlinu, odakle su ga novine is­
pratile pod naslovom »Idol berlinskih studena­
ta« požnjeo je ne manji uspjeh u Londonu.
Predajući pred prepunom dvoranom, najavljen
kao značajan mislilac čija će svaka rečenica
biti dragocjena pouka, Marcuse nije razočarao
očekivanja auditorija. No poznavaoci Marcuse-
ova pisanog djela mogli su otkriti da imaju
pred sobom nešto drugačijeg Marcusea, Mar-
cusea u naponu revolucionarnog elana, čiji je
izraz postao jasniji i određeniji, manje kompli­
ciran i tajnovit, ali nipošto ne i površan i ne-
312
filozofski. Odmah u početku svog predavanja
on je izjavio da je socijalizam danas potreba
i nužnost i to ne samo filozofski, sociološki i
ekonomski nego čak i biološki, da bi odmah
zatim istakao i radikalni novum što ga pred­
stavlja socijalizam kao odlučan raskid s proš­
lošću i kvalitativna prom jena, kao sloboda i
kao ukidanje represije i represivnih institucija.
Osporavajući tezu da je suvremena kapitalistič­
ka država — država blagostanja (a welfare sta­
te) i tvrdeći da je ona država rata (a warfare
state), Marcuse je ujedno istakao da cilj soci­
jalizma nije blagostanje nego oslobođenje od
društva obilja (liberation from affluent socie­
ty), ukidanje rada i oslobađanje ljudske sen­
zibilnosti, stvaranje tipa čovjeka koji je biološ­
ki nesposoban za rat, a sposoban za užitak.
Proklamirajući potrebu izgradnje socijalizma
kao estetske realnosti, kao djela um jetnosti i
igre, Marcuse je međutim istakao da se takvo
društvo ne može ostvariti postepenim m ijenja­
njem sadašnjeg, da je ukidanje privatnog vlas­
ništva i disolucija postojećeg sistema nužna
pretpostavka.
Govoreći o društvenim snagama koje bi mog­
le priprem iti i izvesti radikalnu revoluciju, koja
bi ukinula privatno vlasništvo, no ne bi zastala
pri tome, Marcuse je osudio »fatalne predrasu­
de protiv intelektualaca« i istakao kao urgentni
zadatak povezivanje intelektualaca u međuna­
rodnim razmjerima. Intelektualci imaju »od­
lučnu priprem nu funkciju«, — ali »ne više«;
oni su katalizator, ali ne i revolucionarna sna­
ga koja može izvršiti promjenu. Neki su naz­
vali intelektualce »novom radničkom klasom«,
3 13
no iO je ro 1'irc.iseu, »u najm anja ruku pre­
uranjene:. Ali tr m smanjuje ulogu intelektu­
alaca k«.o odgojitelja koji treba dn odgajaju
na nov način — teorijom i političkom praksom.
Odgovarajući na eventualni prigovor da pro­
povijeda politiziranje odgoja Marcuse je pod­
sjetio da odgoj već jest politički, a »mi hoće­
mo protupolitiku«, odgoj za život bez straha,
brutalnosti i gluposti. Na kraju predavanja
Marcuse je govorio i o hippijima. Po njegovu
m išljenju ima kod ovih dosta neozbiljnosti i
maskarade, no ima kod njih, napose kod ame­
ričkih diggera i holandskih provoa, i ozbiljnog
političkog protesta, pozitivnog revolta protiv
puritanskog morala s njegovom brutalnošću i
agresivnošću kakve vidimo u Vijetnamu i pro­
gresivnog nastojanja da se uvede novi nenasilni
način života. Slažući se sa Sweezyjem da u bor­
bi protiv postojećeg sistema treba računati na
pomoć »trećeg svijeta«, Marcuse je međutim
istakao da promjenu u razvijenim industrij­
skim zemljama mogu izvršiti u prvom redu
snage u tim zemljama. U vezi s tim on je pono­
vo istakao da je uloga intelektualaca doduše o-
graničena, ali da nema razloga za pesimizam
i defetizam. Već se vide znakovi promjene i mi
treba da nastavimo činiti što možemo.
Nije lako ukratko i jednoznačno ocijeniti
smisao i značenje ovog mnogostranog i širo­
kog skupa na kojem je u toku 15 dana (od 15.
do 30. jula 1967.) govorilo nekoliko stotina
učesnika, no čini mi se da je riječ o skupu či­
ju vrijednost i značaj, usprkos svim njegovim
311
 protivurječnostima, neujednačenostima, dis­
harm onijama i padovima, ne bi trebalo potcije-
niti.
Ako se ne varam bio je to prvi širi skup u
Engleskoj gdje su imali prilike da nastupe
predstavnici nekih filozofskih orijentacija koje
u današnjoj Engleskoj ne cvjetaju (m arksi­
zam, fenomenologija, egzistencijalizam), a ko­
je sve više postaju osnovne filozofske orijen­
tacije suvremenog svijeta. Ali kongres nije bio
samo prvi značajniji pokušaj proboja zida ko­
jim se suvremena engleska filozofija i društve­
na misao ogradila od marksizma. Bio je to u
isto vrijeme pokušaj prekoračenja granica ko­
je je suvremena engleska filozofija povukla iz­
među sebe i drugih oblasti duhovnog stvaralaš­
tva (društvenih nauka, književnosti, um jetno­
sti).
No kongres nesumnjivo ima i šire interna­
cionalno značenje — kao zanimljiv pokušaj
praktične realizacije ideje anti - kongresa, kao
razmjena m išljenja među ljudima raznih na­
cija i orijentacija i kao jedan od oblika onog
internacionalnog povezivanja lijevih intelektu­
alaca o kojem je govorio Marcuse. Jer, premda
doista intelektualci ne mogu sami izmijeniti
svijet, bez njihova sudjelovanja ne može to u-
činiti ni bilo koja druga društvena grupa ili
sloj.

315
PRAXIS — DŽEPNO IZDANJE
u idućim brojevima objavljuje među ostalim

I. Kuvačić: Obilje i nasilje

E. Bloch: O K. Marxu

DŽEPNO IZDANJE PRAXIS izlazi tromjeseć

no. Pojedini broj stoji 12,50 ND, dvobroj 2-
ND, godišnja pretplata 40 ND.

JUGOSLAVENSKO IZDANJE PRAXIS izlazi

dvomjesečno. Pojedini broj stoji 10 ND, dv<>
broj 20 ND, godišnja pretplata 48 ND.

PRETPLATA se uplaćuje čekovnom uplatni

com na žiro - račun časopisa »Praxis« broj
301-8-1086.

ZA NARUDŽBE, INFORMACIJE I REKLAMA­

CIJE treba se obratiti na adresu: Administra­
cija časopisa PRAXIS, Filozofski fakultet, Za­
greb, Đure Salaja 3.