Descartesov članak

O naravi ljudskog duha dali je on poznatiji od tijela

Sumnja u sve oko sebe, da mu je netko usadio te misli, međutim uvjeren je da jest i da
postoji. Smatrao je da ima tijelo: ruke, šake, lice,.. da se hrani, korača, osjeća… a da je tijelo
ograničeno. Zaključio je da je on misleća stvar. Dakle koja misli. Onda stvar sam što dvoji,
razumijeva, tvrd, niječe, hoće, neće…. Ja sam onaj koji dvoji o svemu, a ipak nešto
razumijeva, koji tvrdi kako je jedno istinito, dok drugo niječe, koji želim više spoznati, ne
želim se varati, mnogo stvari zamišljam i protiv svoje volje i o mnogim stvarim razmatram
kao da dolaze od osjetila.? Makar onaj tko me stvorio obmanjuje me , makar moje
zamišljotine bile lažne, ja sam taj koji je to zamislio. Uspoređuje svijeću i vosak – vosak kada
se topi ostaje isti kao što je bio mada sma ga drugačije pojmili osjetilima u krutom stanju,
onda smo ga mogli i namirisati i lupkati čak je i zvuk ispuštao. Vosak poprima mnogo oblika
koje čak ni maštom ne mogu zamisliti i drugačiji jest od onoga krutog. Pr: shvaćam vosak
samim duhom , uvidom duha koji može biti zbrkan i nesavršen ili jasan i odjelit, sve zavisi
posvećujem li manje ili više pozornosti onim stvarima od kojih se sastoji. Pr: vidim ljude,
dakle vid je uključen, a tek sudim unutarnjim duhom da je to čovjek ljud, prosuđujem duhom,
ono što se krije ispod kabanice klobuka. Bitna odrednica jest da ono što spoznajem spoznajem
ne tako što to dotaknem, vidim, već što ih razumijem, što mogu spoznati duhom, i od svoga
duha ništa lakše ili bjelodanije ne mogu spoznati.

O Bogu da opstoji

Već sam prije napomenuo da je Descartes siguran da on jest i da ga ono sve može varati, ali
se pita, dali postoji Bog obmanjivač? Ili zašravo treba istražiti dali Bog jest? I ako on jest,
može li biti obmanjivač? Razmišljajući o stvarima koje su mi urođene, pridošle, od mene
nastale, pitam se dali su one iste onome izvan mene i koji me razlog nagoni da ih smatram
sličnima. Spoznavajući imamo razne vrste i navodi sunce – osjetila da grije, astronomija,
matematička da je veće od zemlje i mašta još nešto. Ali vidjevši da misao može spoznati i
druge stvari uočavamo da nismo sami u svijetu, ali nismo ni uzrok tima stvarima, mora
postojati uzrok koji ih je uzrokovao. Moramo zaključiti da Bog nužno opstoji, ako sam ja
konačan odakle meni predodžba beskonačnoga.? Odakle mi predodžba da shvaćam da mi
nešto manjka i da nisam savršen, da postoji savršenije od mene i da spoznajem svoje
nedostatke.? Ako sam uzrokovan od 2 nesavršena uzroka i njih je netko morao uzrokovati
moraju i oni imati tvorca. Predodžbu o bogu nisam primio osjetilima već mi je urođena, to je
kao tvorčev znak utisnut u tvorevinu i iz toga je vrlo vjerojatno da sam stvoren nekako prema
liku i sličnosti njegovoj i da tu sličnost, u kojoj je zadržana zamisao Boga, mogu shvatiti
istom onom sposobnošću kojom sam sebe sama shvaćam. Kad oštrinu uma okrenem prema
sebi samom vidim da sam nesavršen i uviđam da onaj o kome ovisim u sebi ima sve te više
stvari i to ne neodređeno kao mogućnost , nego stvarno i beskonačno, i da jest Bog. Sva snaga
dokaza je u tome što spoznajem kako je nemoguće da opstojim ovakve naravi kakve sam,
naime: imajući u sebi zamisao Boga, a da zaista ne opstoji i Bog onaj koji ima sva savršenstva
koja ja ne mogu u cjelosti shvatiti, ali ih mogu nekako doseći mišljenjem i koji nije podložan
nikakvim nedostatcima. Po tome je dovoljno jasno da on ne može biti varljiv; jer po naravnoj
svjetlosti je očito da svaka laž ili prevara ovise o nekom nedostatku.