POSREDNIČKA DIPLOMATIJA

Pregovori predstavljaju vrstu dijaloga kojim je cilj riješiti nesporazume, dogovoriti se ili nagoditi,
oni su i osnovna metoda alternativnog rješavanja nesporazuma, ali naravno onog nesporazuma koji
ne uključuje i najmanji rad nekog suda. Kao jedan od najpoznatijih primjera pregovaračke
diplomatije, možemo navesti mirovni Dejtonski sporazum.

Dejtonski sporazum pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-
Paterson kod Daytona, u američkoj državi Ohio, da bi se zvanično prekinuo Rat u Bosni i
Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i
ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine.

Konferencija je trajala od 1. novembra do 21. novembra 1995. godine. Glavni učesnici su bili
bosanski predsjednik Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley
Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. decembra. Sadašnja administrativna podjela
Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.

Dejtonski sporazum je bio kulminacija tzv. šatl (Shuttle) diplomatije koju je odpočeo Richard
Holbrooke sa svojim timom pod pokroviteljstvom SAD-a. Šatl se sastojao od posredničke
diplomatije između zaraćenih strana. Jednostavnije gledano kontakt grupa šatl diplomatije je igrala
ulogu kurira i moderatora koji su proslijeđivali i moderirali zahtjeve zaraćenih strana.

Mnoge osnove i preduslovi Dejtonskog sporazuma započeli su zapravo šatl diplomatijom još
godinu dana prije završne konferencije. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Dejtonski
sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49 (51% teritorije
Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj) koji je usaglasila tzv. kontakt grupa.

Pravne i državne nagodbe koje su postignute potpisivanjem Dejtonskog sporazuma: priznanje

Bosne i Hercegovine od strane susjednih država, sastav vlade, podjela vlasti između države i
entiteta, institucije, glasanje i povratak izbjeglica.

Teritorijalne nagodbe: status i samoodrživa deblokada Sarajeva, Goražde koridor, Posavska

teritorija, Brčko koridor, Zapadna Slavonija.
Iako su mnoge stvari bile dogovorene, Dejtonski sporazum je bio proglašen neuspjelim pola sata
prije zatvaranja konferencije pošto bosanska strana nije htjela da prihvati finalnu nagodbu.
Sporazum je ipak uspio nakon što je zadnjem momentu donesena odluka da će se arbitraža u vezi
sa brčanskim koridorom odraditi u naknadnom periodu.

Dejtonski mirovni sporazum danas je po mnogima prevaziđen i kritiziraju ga uglavnom sve tri
bosanske strane, mada se službena srpska politika iz Banja Luke protivi njegovoj promjeni, videći
u njima rušenje Republike Srpske, koja je kao pojam sporazumom i formalno potvrđena.

Svjedoci potpisivanja Dejtonskog sporazuma: Evropska unija (Specijalni pregovarač), Francuska

Republika, Savezna Republika Njemačka, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo Britanije i
Sjeverne Irske, USA.

ALIBI DIPLOMATIJA

Diplomatija je umijeće rješavanja međunarodnih teškoća mirnim putem.

Diplomatiju bismo mogli definisati kao upravljanje vanjskim poslovima, odnosno saradnjom
između jedne zemlje sa ostatkom svijeta.

Kroz diplomatiju se ostvaruju razne saradnje među zemljama npr. u pogledu različitih investicija,
poput otvaranja novih fabrika inostranih privređivača, a koje će donijeti veliku ekonomsku korist
zemlji. Značaj diplomatije se, takođe, ogleda kroz zaraćene zemlje, gdje se kroz diplomatiju nastoji
osigurati mirovni sporazum itd. Brojni autori na diplomatiju gledaju kao na umjetnost
pregovaranja, no za nju su ipak najbitnije iskustvo i dobra obuka.

Diplomatskom aktivnošću se bave diplomate, a to su najčešće predstavnici ambasada i ministri

inostranih, odnosno vanjskih poslova.

Veoma je bitno spomenuti i Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima koja je usvojena 14.
aprila 1961. godine i kao takva reguliše sva bitna pitanja. Bečka konvencija o diplomatskim
odnosima iz 1961. godine je međunarodni sporazum koji definiše okvir za diplomatske odnose
između nezavisnih država. Ona određuje privilegije diplomatske misije koje omogućavaju
diplomatama da izvršavaju svoju funkciju bez straha od prinude ili uznemiravanja od strane zemlje
domaćina. Ovo predstavlja pravnu osnovu za diplomatski imunitet. Njeni članovi se smatraju
temeljima savremenih međunarodnih odnosa. Od februara 2017. godine ratifikovana je u 191
državi.

Smatra se da je pojam diplomatija prvi upotrijebio francuski kardinal Rišelje koji je između 1624.
i 1642. bio predsjednik vlade i stvarni gospodar Francuske, a koji je prvi na svijetu osnovao
ministarstvo vanjskih poslova.

Mišljenja smo da se diplomatija u nekom svom najranijem obliku javlja nakon završetka prvog
rata, odnosno Trojanskog rata, dok se njen savremeniji oblik, zasigurno, ispoljio po izbijanju Prvog
svjetskog rata, kada je bio potreban veliki broj obučenih ljudi koji bi znali i koji bi mogli
pregovarati tokom takvih turbulentnih dešavanja.

Zadatak diplomatije – održavanje neposrednog kontakta sa vladama drugih država i predstavljanje

svoje države i zaštita njenih interesa u tim državama ili međunarodnim organizacijama i na
međunarodnim konferencijama.

Najočitiji zadatak diplomatskih predstavništava je osigurati mir i prijateljske odnose, prvenstveno

sa zemljama u regionu, a potom i sa ostatkom svijeta. Zatim je veoma značajna i kulturna,
ekonomska, turistička i saobraćajna potreba za povezanošću, a što se, takođe, ostvaruje kroz
diplomatiju.

Alibi bi podrazumijevao neki dobar izgovor za određenu grešku koja je počinjena.

Alibi diplomatija bi najjednostavnije rečeno podrazumijevala prikrivene diplomatske pregovore,

bez težnje za konačnim zajedničkim pozitivnim ishodom.

Alibi diplomatija – političke inicijative, pregovori i druge diplomatske aktivnosti koje su zamjena
za stvarnu akciju, usmjerene na dobijanje podrške domaćeg i/ili međunarodnog javnog mnijenja.

Pregovori u Rambujeu

Pregovori su održani uz posredovanje izaslanika SAD, Kristofera Hila, izaslanika Rusije, Borisa
Majorskog i izaslanika EU, Volfganga Petriča.

Srpski i albanski delegati bili su smješteni na dva različita sprata. Komunikacija se vodila preko
posrednika.
Konferencija je zvanično započela šestog februara 1999. godine u dvorcu Rambouillet nadomak
glavnog grada Francuske.

Za sedamnaest dana pregovora albanska i srpska strana, odnosno glavni učesnici, nijednom nisu
međusobno pregovarali. Srpski predstavnici su vodili prividne pregovore sa predstavmicima SAD
Kristoferom Hilom i Volfgangom Petričem.

Albanci su u načelu prihvatili sporazum, ali je naredna runda pregovora odložena za 15. mart, kada
su dvije strane, srpska i albanska potpisale dva potpuno različita sporazuma. Delegacija kosovskih
Albanaca potpisala je sporazum koji su ponudili međunarodni pregovarači, dok je državna
delegacija Srbije potpisala sopstveni prijedlog političkog sporazuma - Sporazum o samoupravi na
Kosovu i Metohiji.

MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA

Ministarstvo vanjskih poslova, kojim rukovodi ministar, državni je organ kome se u pravilu
obraćaju strane države sa svim vanjskopolitičkim i međunarodnim pitanjima. Ministarstvo
vanjskih poslova na mnogim institucijama ima koordinirajuću ulogu, ima odgovornost
posjedovanja background informacija, političkog savjetovanja, njegovanja ličnih odnosa, a mora
uvijek biti na poziciji da se na kompetentan način uključi ili preuzme inicijativu u procesu
donošenja vanjskopolitičkih odluka.

Ovo ministarstvo kontinuirano prati stanje bilateralnih odnosa sa državama sa kojima takvi odnosi
postoje, posebno onima u kojima vlastita zemlja ima stalna diplomatska predstavništva, prati stanje
i razvoj situacije u državama sa kojima ima bilaterlane odnose, zatim prati rad međunarodnih
organizacija, ten a osnovu smjernica vanjske politike daje instrukcije diplomatskim
predstavništvima o preuzimanju aktivnosti koje će doprinijeti najuspješnijem provođenju vanjske
politike.

Uobičajno je da nakon stupanja u dužnost ministar vanjskih poslova primi u posjet šefove stranih
diplomatskih predstavništava akreditirane u njihovoj zemlji, kao i šefove diplomatskih
predstavništava vlastite države.

Osnovna odgovornost ambasade je da slijedi instrukcije ministrastva vanjskih poslova i izvjesti o

onome što je ministarstvo tražilo. Od zemlje do zemlje, kao i konkretnih potreba i raspoloživih
resursa zavisi kakav će biti kvalitet odnosa između ministarstva vanjskih poslova i misije zemlje
u inostranstvu.

Jedna od glavnih zadaća u radu ministarstva vanjskih poslova je i redovno, odgovarajuće i

pravodobno proučavanje i informiranje svojih diplomatskih i konzularnih predstavništava,
praćenje i analiziranje njihovog rada, donošenje odluka i ocjena, te davanje smjernica i uputa za
njihov dalji rad. Također, jedna od osnovnih zadaća je i komuniciranje sa stranim diplomatskim
predstavnicima.

Diplomatsko komuniciranje ministarstva vanjskih poslova najčešće se odvija sa vlastitim

diplomatskim i konzularnim predstavništvima, i to razmjenom informacija, primanja i slanja
izvješća, davanje uputa za rad diplomatskim i konzularnim predstavništvima.

Druga državna tijela obično komuniciraju sa diplomatskim predstavništvima svoje države preko
ministarstva vanjskih poslova, te je na izvjestan način ministarstvo vanjskih poslova svojevrsni
posrednik između drugih državnih tijela i diplomatskih predstavništava.

Pod diplomatskim dopisivanjem podrazumijeva se svako dopisivanje koje u svom službenom

statusu između sebe izmjenjuju osobe ili tijela za obavljanje poslova iz područja međunarodnih
odnosa države. Diplomatsko dopisivanje je način međusobnog opštenja između tijela i osoba
nadležnih za predstavljanje i zastupanje subjekata međunarodnog prava, najčešće između resora
vanjskih poslova, diplomatskih predstavništava, stalnih i drugih misija i izaslanstva te drugih
međunarodnopravnih mjerodavnih tijela i osoba.

Diplomatsko dopisivanje može se razvrstati u nekoliko grupa: službeno dopisivanje,

podrazumijeva pisma koja između sebe izmjenjuju tijela u sklopu svojih ovlaštenja, lično
dopisivanje, koje međusobno izmjenjuju relevantne osobe o mjerodavnim pitanjima i privatno
dopisivanje, koje mjerodavne osobe izmjenjuju o neslužbenim pitanjima.

Oblici diplomatskog dopisivanja: službeno pismo, nota (posebni nazivi nota su cirkularna nota,
skupna nota, identična nota,manifest,prosvjedna nota,ultimativna nota), lično pismo,
memorandum, not paper, ministar vanjskih poslova šef diplomatske misije, kontinetalni ili
anglosaksonski protocol, cirkularna nota, identična nota, razmjena nota.
Službeno pismo često se još naziva notom u prvom licu ili diplomatskom notom,potpisanom
notom. To je vrsta diplomatsko pisma kojim se njegov potpisnik, najčešće ministar ili drugi visoki
dužnosnik ministarstva vanjskih poslova izravno obraća osobi na koju je naslovljeno tj. najčešće
ministru ili drugom visokom dužnosniku ministarstva vanjskih poslova određenog dipomatskog
predstavništva. Ovo pismo piše se na papiru obično formata sa zaglavljem , te sa navođenjem
naslova i datuma na vrhu.

Osobno pismo ili privatno pismo slično je službenom pismu,ali uz manje formalnosti i službenog
stila. Piše se u prvom licu i u prisnijem tonu koji odgovara uspostavljenom stepenu lični odnosa
između pošiljatelja i primatelja, ali i u skladu stanja odnosa između njihovih država.Osobnim
pismom obično se obraćaju šef diplomtskog predstavništva i drugi diplomatski predstavnici
izravno osobama odgovarajućeg ranga u ministarstva vanjskih poslova.

Memorandum je vrsta diplomatskog pisma koji sadrži pregled izvjesnih činjenica,stavova ili
zahtjeva u kojem se sažeto razlaže i dokazuje određeno stanovište koje je bitno, a često i sporno u
međudržavnim odnosima. Svrha memoranduma je da uvjeri stranu kojoj se dostavlja u ispravnost
i opravdanost činjenica stavova ili zahtjeva koji se u njemu iznose, a to znači da se meritum izloži
što cjelovitije i argumentiranije. Pored strane na koju se konkretno odnosi memorandum se može
slati i trećim državama. Sam memorandum je neformalan, pisan bezličnim stilom na papiru bez
zaglavlja. Ne potpisuje se niti parafira, a također se ne stavlja niti pečat. Obično iznad teksta sadrži
naslov „Memorandum“ a zatim puno ime vlade i naznaku sadržaja koji se iznosi, iza čega slijedi
sažeto izlaganje činjenica,stavova ili zahtjeva, i ispod teksta sadrži datum.

Not paper – nepostojeći papir ili nepostoječi dokument je neformalno pismo u kojem su
formulirani neki stavovi ili izložen neki problem.Koristi se kada se drugoj strani želi izložiti svoje
stanovište o nekom problemu ili pitanju, odnosno dati određeni prijedlog,ali se ne želi vidjeti
otkuda taj tekst potiče. Zato se takvo izlaganje ne želi učiniti nekim od ostalih načina diplomatskog
dopisivanja. Naime, na ovakvo se pismeno ne može pozivati, a niti ga novoditi jer se u pravnom
smislu smatra nepostojećim dokumentom.

Pod diplomatskim predstavnicima podrazumijevaju se osobe koje na temelju izdane punomoći

predstavljaju ili zastupaju svoju državu prema drugim subjektima međunarodnog prava. Prvo su
to naravno šefovi diplomatskih predstavništava, te članovi tih predstavništava koji su na to uredno
ovlašteni. Diplomatski predstavnici dijele se na redovne tj. one koji obavljaju službu pri stalnim
diplomatskim predstavništvima i izvanredne tj. one koju svoju državu zastupaju u posebnim
slučajevima, ovisno radi li se o šefovima ili članovima stalnih diplomatskih predstavništava.

Agrement je naziv za pristanak države primateljice o prihvaćanju osobe koju država voditelja
misije druge države namjerava akreditirati za šefa diplomatskog predstavništva. Traženje
agrementa je povjerljive prirode i obično se traži usmeno i neformalno, uz prilaganje kraćeg
životopisa te osobe. U pravilu se ime osobe za koju je zatražen agrement ne objavljuje javno dok
se ne dobije privola države primateljice.

Prilikom nastupanja na dužnost šefovi diplomatskih predstavništava u rangu veleposlanika i

poslanika predaju akreditivna pisma, potpisane od poglavara svoje države vrhovonom tijelu
vanjskog zastupanja države primateljice. Akreditivno pismo je isprava kojom državni poglavar
kojom državni poglavar države voditelja diplomatske misije druge države. Sama akreditivna pisma
su posebnog oblika i imaju strogi oblik i konvncionalni tekst. Oni se izdaju u obliku tzv. uredskog
pisma, a pišu se na kvalitetnom papiru uz ovjeru pečatom sa suhim žigom.

USPOSTAVLJANJE I ODRŽAVANJE KONZULARNIH ODNOSA

Konzulati su "država u malom". To su opštine, matičari, policija i vojni odsjek u jednom. U

konzulatima se prijavljuju novorođena djeca, prijavljuje se sklapanje braka. U konzulatima se vrši
ovjera potpisa, preko njih se pribavljaju izvodi iz matičnih knjiga i druga uvjerenja, tamo se može
sastaviti testament ili zamijeniti pasoš koji je oštećen ili je istekao.

U konzulatima se odlaže vojna obaveza regrutima u inostranstvu. Preko njih se kontaktira sa

Ministarstvom odbrane ali i sa drugim državnim organima. Preko konzulata se uručuju sudski
pozivi i druga pisma.

Konzulati su vaša prva adresa u inostranstvu ako se nešto nepredviđeno desi. Neko ko van zemlje
ostane bez dokumenata ili iz drugih razloga zapadne u nevolje, prvo će se obratiti nekom od
diplomatsko konzularnih predstavništava države. U njima, u svako doba, pa čak i van radnog
vremena, vikendom i praznicima, postoji neko kome ćete se obratiti ako to situacija zahtijeva.

Konzul je dužnosnik poslan u unaprijed određenu stranu zemlju u kojoj predstavlja autoritet
državljana svoje države koji u njoj borave. Njegov je zadatak pomoći državljanima svoje zemlje,
osigurai im zaštitu te bdjeti nad poštovanjem trgovačkih, ekonomskih, kulturnih i drugih
sporazuma. Konzul je administrator i posmatrač.

Država slanja dužna je unaprijed notificirati državi prijema ime i prezime, kategoriju i razred
konzularnog dužnosnika, a također mora biti posebno notificiran i njegov dolazak u konzularni
ured. Obavezno se državi pijema moraju notificirati i sve kasnije promjene u statusu konzularnog
dužnosnika. Država slanja može, ako to zahtjevaju njezini zakoni i propisi, tražiti od države
prijema izdavanje egzekvature za konzularnog dužnosnika koji nije šef konzularnog ureda. U
takvim slučajevima i konzularnom duznosniku, koji nije šef konzularnog ureda, izdaje patentno
pisanje.

Protokol je prvi kontakt sa zvaničnicima države prijema. Protokol je taj koji diplomatskim
predstavnicima i osoblju obezbeđuje adekvatan tretman i prerogative koje im garantuju Bečka
konvencija konvencija o diplomatskim odnosima, Bečka konvencija o konzularnim odnosima i
domaći propisi i praksa, obezbeđuje im imunitete i privilegije na koje imaju pravo, nesmetano
vršenje njihovih funkcija.

Protokol, između ostalog, podrazumjeva i postupak kojim se učesnici protokolarnog događaja

raspoređuju na odgovarajuća mjesta za tu priliku, u skladu sa rangom, titulom ili funkcijom,
odnosno prerogativima koji svakom od učesnika pripadaju prema objektivnom mišljenju određene
zajednice, države. To znači da se jedna osoba, zbog svoje funkcije, smatra važnijom od drugih i
na taj način treba da bude i tretirana.

Redoslijed po rangu, ili pravo jednog lica na mjesto i počasti u odnosu na druga lica koja
prisustvuju jednom službenom ili protokolarnom događaju naziva se preseans. U praksi
razlikujemo preseans po pravu i preseans iz kurtoazije.

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine navodi:

Funkcije diplomatske misije sastoje se, između ostalog, u zastupanju države slanja u državi
prijema; štiteći interese u državi prijema od strane države slanja i njenih državljana, u granicama
dozvoljenim međunarodnim pravom; pregovaranje sa vladom države prijema; utvrđivanje prema
svim zakonskim sredstvima uslova i događaja u državi prijema i izveštavanje o tome od vlade
države pošiljaoca; promovisanja prijateljskih odnosa između države pošiljaoca i države prijema i
razvijanja njihovih ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa.
HISTORIJSKI RAZVOJ DIPLOMATSKOG KOMUNICIRANJA

Pojam diplomatija možemo definisati kao vođenje međunarodnih odnosa više pregovorima nego
silom, propagandom ili primjenom prava. Diplomatija je, prije svega, nastojanje održavanja dobrih
odnosa između dvije ili više država i njenih organizacija koje djeluju na međunarodnom nivou.
Također, diplomatiju možemo definisati i kao pregovarački proces u cilju pomirenja sukobljenih
država.

Vrste diplomatskog komuniciranja: pisano komuniciranje, diplomatska korespodencija, usmeno

komuniciranje, telefonski razgovor.

DIPLOMATSKA PREDSTAVNIŠTVA I DIPLOMATSKI PREDSTAVNICI

Diplomatska predstavništva čine sve osobe koje temeljem izdane punomoći zastupaju svoju državu
prema drugoj državi; u prvom redu šefovi diplomatskih misija, veleposlanici, poslanici, otpravnici
poslova, a potom i članovi diplomatskih misija koji su za to uredno ovlašteni: savjetnici, tajnici,
atašei odnosno izaslanici.

Prakticira se da se diplomatska predstavništva otvaraju u glavnim gradovima država primatelja,

odnosno u gradu u kojem je smješteno sjedište vlade određene države, dok države pošiljatelji mogu
otvoriti urede i u drugim gradovima, a ne samo u onom u kojem je smješteno predstavništvo.

Članovima diplomatskih predstavništava smatraju se i šefovi predstavništava, kao i svaki član

osoblja predstavništva, odnosno svi oni koji imaju diplomatski status, te status člana diplomatskog
osoblja. Broj članova diplomatskog predstavništva uveliko zavisi od sporazuma država pošiljaoca
i država primaoca. Štaviše, država primaoc može odbiti nekog člana diplomatskog predstavništva,
ali uvjet je da postoje određena ograničenja, kao i to da ne smije biti diskriminacije.

Diplomatski predstavnici su osobe koje na temelju izdane punomoći predstavljaju i zastupaju svoju
državu prema drugoj državi (ili državama) ili prema međunarodnim organizacijama.

Diplomatski predstavnici predstavljaju i šefa diplomatskog predstavništva, ali i članove

predstavništva koji su za to ovlašteni. Za diplomatskog predstavnika često se koristi riječ diplomat,
koja dakako podrazumijeva članove diplomatskog predstavništva, odnosno djelatnike ministarstva
vanjskih poslova koji posjeduju diplomatski status.
Diplomatska putovnica predstavlja ispravu na temelju koje osoba u pitanju dokazuje svoj identitet
i diplomatski status, a time i pravo na diplomatske privilegije i imunitete.

Da bi neko postao šef diplomatskog predstavništva u drugoj državi prvenstveno mu je potrebno

odobrenje, odnosno saglasnost te države. Agrement (franc. privola, odobrenje) je naziv za
pristanak države primateljice o prihvaćanju osobe koju država šiljateljica namjerava akreditirati za
šefa diplomatskog predstavništva.

Šefovi misije dijele se na tri klase, i to:

a) ambasadore ili nuncije akreditovane kod šefova država i druge šefove misija
odgovarajućeg ranga;
b) poslanike, ministre ili internuncije akreditovane kod šefova država;
c) otpravnike poslova akreditovane kod ministarstva inostranih poslova

Ambasadori su najviši predstavnici svoje države u nekoj drugoj državi, te je ujedno i nadređena
osoba svim ostalim službenim predstavnicima u toj državi. Oni su osobe koje svoju državu
zastupaju pred vlastima druge države u kojoj vrše obavljaju tu funkciju. Ambasador predstavlja
službeni izvor informacija, koji prima i prenosi saopštenja vlade države koju predstavlja. Poslanici
su osobe koje u skupštini ili parlamentu zastupaju određeni narod. Ministri su članovi vlade koji
su zaduženi za određeno područje. Podređeni su predsjedniku vlade, koji i predlaže osobe koje će
vršiti određene ministarske dužnosti. Ministar vanjskih poslova daje upute diplomatskim
predstavnicima, prati njihov rad, predlaže vladi mjere i pitanja vanjske politike.

Pravo prvenstva, rang ili preseans podrazumijeva pravo na temelju kojeg se neki dužnosnik ili
diplomatski predstavnik stavlja ispred drugih prigodom službenih ceremonija i drugih
protokolarnih događaja. Ovo znači da se pravom prvenstva utvrđuje pravo određene osobe na rang
i počasti u službenim ceremonijama i svečanostima.

Doajen (franc. doyen) – onaj šef diplomatskog predstavništva u dotičnoj državi koji je najstariji
po rangu, osim u državama koje su uvele da to uvijek bude papinski nuncij. Doajen istupa u ime
diplomatskog kora u prigodama ceremonijalnog karaktera, prima određene zahtjeve od države
primaoca koje su upućene diplomatskom koru ili njegovim članovima. Bračnim drugovima
doajena pripada isto pravo prvenstva koje uživaju njihovi supružnici koji obavljaju određene
diplomatske dužnosti.
Ataše (franc. attaché), diplomatski službenik određen za pratioca i stručnog pomoćnika nekomu
višem dužnosniku, nekoj službi, ustanovi, misiji, veleposlanstvu. Prema poslu koji mu je povjeren
ataše može biti vojni, pomorski, kulturni, trgovački, za tisak. Vojni ataše može imati i pravo
izravnog izvješćivanja svojih nadređenih, ali i vlade.

Vojni ataše predstavlja oružane snage svoje države pred oružanim snagama države u koju su
poslani, prikuplja informacije o oružanim snagama i ostalim pitanjima koji su važni za vojne
potencijale države primaoca. Također, vojni ataše dužan je o informacijama koje prikupi izvijestiti
ministartvo odbrane vlastite države. To, zapravo, znači da su to osobe koje djeluju kao povezujući
faktor ministarstava odbrane vlastite države i države primaoca. Djeluje i kao savjetnik šefa
diplomatkog predstavništva kada je riječ o vojnim pitanjima.

Vojni izaslanik može imati pomoćnika ili više njih, primjerice posebno za pitanja ratne mornarice
ili kopnene vojske ili ratnog zrakoplovstva

Pod diplomatskim privilegijama i imunitetima podrazumijevaju se povlastice i izuzeća koje

pozitivno međunarodno pravo priznaje i zajamčuje diplomatskom predstavništvu države
šiljateljice odnosno članovima osoblja njezinog diplomatskog predstavništva i članovima njihovih
obitelji, radi osiguranja djelotvornog obavljanja funkcija diplomatskog predstavništva.

Diplomatski imunitet predstavlja izuzetke koji su neophodan uvjet uspješnog obavljanja

diplomatskih dužnosti, a diplomatski privilegiji znače određene povlastice, kao što je na primjer
oslobađanje diplomatskih predstavnika od plaćanja poreza države primaoca.

Diplomatsko predstavništvo ima pravo da ističe grb i zastavu vlastite države na prostorijama
predstavništva države primaoca. Ovo su simboli koji pokazuju posebnost države, a njihovo
vrijeđanje predstavlja povredu međunarodnog prava.

Ne dirajući u njihove privilegije i imunitete, sva lica koja uživaju te privilegije i imunitete dužna
su da poštuju zakone i propise države kod koje se akredituje. Ona su takođe dužna da se ne mešaju
u unutrašnje stvari te države. – član 41. stavka 1. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima
OPŠTA PRAVILA DIPLOMATSKOG KOMUNICIRANJA

Načini diplomatskog komuniciranja: usmena komunikacija, telefonski razgovor, pisana

komunikacija.

Oblici diplomatskog komuniciranja: osobno pismo, službeno pismo, diplomatska nota,

memorandum, pro memoria, aide memories, non-paper.

Osobno pismo – može se pisati u privatne ili službene svrhe, piše se u službenom svojstvu, ali se
ne poziva na funkciju. Ovim načinom komuniciranja šalje se osobna poruka adresantu npr. čestitka
jubilarnog rođendana ili značajne godišnjice, saučešće prilikom smrtnog slučaja u porodici,
preporuka ili osobna zamolba.

Službeno pismo je formalnije, službenije i hladnije od osobnog pisma i osoba koja šalje njime
ističe svoju funkciju ili položaj. Neka od pravila pisanja službenog pisma su: piše se na službenom
papiru ustanove u kojoj pošiljatelj radi, obavezno napisati datum i broj, kao i oznaku
korespodencije, može i ne mora sadržavati pečat.

Diplomatska nota predstavlja najslužbeniji i najformalniji oblik komunikacije u diplomatiji. Putem

nota odvija se komunikacija između ministarsvta vanjskih poslova zemalja kao i komunikacija
između ministarstva vanjskih poslova zemlje primateljice i diplomatsko-konzularnih
predstavništva u toj zemlji, te komunikacija između diplomatskih predstavništva raznih zemalja u
jednoj zemlji.

Memorandum, pro memoria, aide memories su oblici koji predstavljaju manje formalne dopise
koji služe kao podsjetnici ili prijedlozi, koji se predaju drugoj strani tokom razgovora.
Memorandum se koristi za iznošenje razumijevanja dogovora ili njegovog dijela.

Non-paper je još neformalniji od memoranduma. Predstavlja neslužbeni prijedlog koji se predaje

drugoj strani u pregovorima bez da se iz njega vidi odakle potiče. Koristi se kada se želi neslužbeno
predstaviti određena pozicija ili politika da bi se vidjelo kako će biti primljena ili u multilateralnoj
diplomatiji da se utvrde maksimalni zajednički stavovi bez preuzimanja odgovornosti za napisani
tekst.
Pod diplomatskim protokolom podrazumijevamo skup pravila ponašanja službenih predstavnika
subjekata međunarodnog prava, tj. država i međunarodnih organizacija u ostvarivanju
diplomatskih funkcija u međunarodnim odnosima.

Ceremonijal je dio protokola koji se ponajprije ispoljavao u poštovanju pravila uobičajnih u

svečanim prigodama. Temeljna zadaća protokola i ceremonijala je da stvaraju pozitivno ozračje u
diplomatskim odnosima i na taj način da pridonose uspostavi i razvitku miroljubljivih i korektnih
međunarodnih odnosa.

Protokolom se uređuju brojna pitanja, između ostalih , pitanje reda prvenstva i ceremonijala u vezi
sa raznim relevantnim događajima u međunarodnim odnosima u kojima sudjeluju najviši državni
dužnosnici, diplomatski predstavnici i drugi visoki uglednici. Protokolom se, primjerice, razrađuju
programi diplomatskih posjeta i susreta, sva statusna, proceduralna i slična pitanja u vezi s
diplomatskim predstavništvom, kao i priviliegiji i imunitetu njegovih članova i članova porodice,
diplomatska lista, diplomatska komunikacija i sl.

Protokol se ne svodi samo na ceremonijal i kurtoaziju, nego označava ukupan način ophođenja u
svim službenim situacijama i profesionalcima koji su dobro upoznati s pravilima protokola daje
jasne poruke. Prema tome, protokol obuhvata sve aspekte komunikacije, dogovora i pregovora, jer
uključuje ophođenje s drugim osobama kako na međunarodnom planu, tako i u unutrašnjim javnim
aktivnostima država kao i aktivnostima poslovnih organizacija.

Zadaće diplomatskog protokola su mnogostruke i vrlo složene pa zbog toga svaka država pri
Ministarstvu vanjskih poslova ima organiziran Protokol kao instituciju u kojoj rade profesionalni
diplomati. Smatra se da je protokol najrafiniranija i najsuptilnija diplomatija. Od svih zadaća,
najvažnije su one koje se odnose na rješavanje pitanja reda prvenstva (preseance), ceremonijala i
etikecije. Također., jedna od važnijih zadaća Protokola je organizacija sadržaja i ceremonijala,
događaja u kojem sudjeluje poglavar države, predsjednik vlade ili ministar vanjskih poslova.
Protokol predlaže i provodi mjere primanja, boravka i ispraćaja stranih državnih dužnosnika, kao
i stranih veleposlanika. Osim toga, ažurira diplomatsku listu, rješava pitanja iz područja povlastica,
imuniteta i carinskih olakšica stranih diplomata akreditiranih u dotičnoj zemlji, kao i članova
međunarodnih organizacija. U dužnosti Protokola je i vođenje dosjea stranih kandidata za
nacionalna odličja i pripremanje privole za strana odličja nacionalnim kandidatima. U poslove
Protokola također ulaze i poslovi pripreme i slanja notifikicaja, vjerodajnica, pozivnih pisama,
pisama imenovanja i egzekvature.

Službene počasti i ceremonijal važan su dio ukupnog diplomatskog protokola, javljajući se u

raznim oblicima i vrstama u gotovo svim diplomatskim aktivnostima. U velikoj mjeri temelje se
na običajima i tradicijama države. Pod počastima podrazumijevamo vanjska obilježja kojima jedna
država iskazuje poštovanje i uvažavanje visokim političkim dužnosnicima (državnim poglavarima,
predsjednicima vlada, ministrima, veleposlanicima i drugim uglednim dužnosnicima) i državnim
amblemima (državnim simbolima, državnom znakovlju).

Civilne i vojne počasti – obično se razlikuju civilne počasti, koje daju civilne vlasti(svečani dočeci,
himne, prijemi i drugo), te vojne počasti, koje se daju samo određenim osobama i državnim
amblemima, uključujući i vojne mimohode povodom određenog događaja ili nacionalnog
praznika. Stranim državnim poglavarima, te u manjoj mjeri stranim šefovima vlada i ministrima
vanjskih poslova, a eventualno i drugim visokim stranim državnim dužnosnicima, daju se počasti,
ovisno o odredbama protokola države primateljice. Šefovima stranih diplomatskih misija daju se
počasti, uključujući i vojne. Počasti uključuju izvođenje državne himne, postrojavanje i obilazak
vojne postrojbe, čiji sistem ovisi o običaju države primateljice i rangu stranog gosta.

Državni amblemi (državna zastava, grb i himna) – zastave, grbovi i himne, kao i drugi državni
amblemi, sus imboli odnosno znakovi posebnosti i samosvjesnosti države, a i međunarodne
organizacije. Temeljno pravo subjekta međunarodnog prava (države) na štovanje uključuje i
zaštitu njezinih simbola i znakova. Također, i poglavari u većem broju zemalja imaju pravo na
svoju zastavu, te se i prema toj zastavi treba odnositi s dužnim poštovanjem. Diplomatsko
predstavništvo i njegov šef imaju pravo isticati zastavu i grb države pošiljateljice na objektima tog
predstavništva, kao i na rezidenciji šefa tog predstavništva i njegovim prijevoznim sredstvima.
Državna zastava uvaženog stranog gosta i zastava zemlje domaćina obično se ističu na istom
mjestu, a zastava gosta obično dolazi s desne strane. Državna himna je svečana pjesma države koja
je ustavom ili zakonskom odredbom utvrđena kao jedan od državnih simbola. Himna se izvodi u
orkestralnoj izvedbi prilikom važnih događaja. Omalovažavanje zastave, grba ili himne smatra se
velikom povredom koja može imati štetne posljedice na međudobne odnose.
Posjeta stranog državnog poglavara – službene posjete najviših stranih dužnosnika uobičajno se
dijele i razlikuju po sadržaju na: državni posjet (državni poglavari), službeni posjet (predsjednici
vlada i ministri), radni posjet (svi rangovi državnih dužnosnika).

Pored službenih posjeta na visokoj državnoj razini, svi spomenuti državni dužnosnici mogu učiniti
i privatni posjet. Državni posjet je posjet na najvišoj razini u odnosima između dvije države, kada
državni poglavar jedne države posjećuje državnog poglavara druge države. Službeni posjet je kada
predsjednici vlada i ministri posjećuju predsjednike vlada i ministre drugih država. Dok bi radni
posjet bio kada svi rangovi državnih urednika imaju posjetu istima druge države.

Tituliranje ima važnu ulogu u diplomatskoj komunikaciji, bilo usmenoj ili pisanoj, te je potrebno
voditi računa o tačnom i odgovarajućem tituliranju sagovornika odnosno osobe kojoj je usmjerena
korespodencija. Načelo je da se svako oslovljava onako kako ga pripada odnosno kako je to
uobičajno prema međunarodnim običajima i uljudnosti.

Iskazivanje titule treba činiti s mjerom. Titula državnog poglavara u republikama je predsjednik
Republike, a u monarhijama car, kralj, knez, sultan, vojvoda i slično. Monarsi ( carevi, kraljevi)
općenito se tituliraju s Vaše veličanstvo, odnosno Vaše kraljevsko veličanstvo, a predsjednici
država s “Gospodine predsjedniče”, odnosno “Gospođo predsjednice”. Predsjednik republike
titulira monarha s “Veličanstvo”. A monarh predsjednika s “Gospodine predsjedniče”. Supruga
monarha oslovljava s “Veličanstvo”, a supruga predsjednika Republike s “Gospođo”.

Dobar ukus u odijevanju znači pravilan izbor odijeće, obuće, nakita i drugih garderobnih i ukrasnih
detalja za svaku priliku, doba dana i okruženje. Bez obzira na posao koji se obavlja, kada nije
obilježen uniformom, najprikladniji je klasičan tip odijevanja. On se ogleda u kroju i boji, vrsti i
izboru materijala, obući, tašnama, kravatama i ukrasima. U svakodnevnom diplomatskom
okruženju, potrebno je naglasiti poslovni karakter odijeće, izvjesnu jednostavnu, svakodnevnu
rafiniranu eleganciju.

Uobičajne boje i stil odijevanja žene jesu kostimi tipa : suknja i sako, pantalone i sako, žaket ili
kratki mantil. Boje su teget ili marin- plavo, siva, teget-bijelo, a za večernje izlaske crna ili
kombinacije bijelo- crno, bež- crno. Materijali treba da su kvalitetni: tvid, štof, svila, itd.

Ista shema u smislu odjeće je i kod muškaraca. Teget, sive, maslinasto zelene boje, kombinuju se
sa kravatam različitih, diskretnih boja i neupadljivih šara. Maramice u reveru mogu se nositi
navečer i moraju biti u tonu sa kravatom ili leptir mašnom. Košulje za dnevne sastanke su nježno
pastelnih boja, bež varijanta, plava ili bijela sa diskretnim prugama ili kockama. Za večernje prilike
preporučuju se bijele košulje. Sako muškarci nikada ne skidaju, jedino kada je veoma toplo ili ako
je prostor klimatiziran, samo se može skinuti uz odobrenje i izvinjenje prisutnih. Posebno treba
voditi računa o izboru čarapa – potpuno je pogrešno ako muškarac obuče bež, bijele ili šarene
čarape, uz teget odijelo ili elegantnu kombinaciju. Oko izbora cipela treba biti vrlo obazriv. Bolje
je imati dva para kvalitetnih cipela nego više pari cipela koje brzo propadaju. Cipele treba da su
uvijek očišćene i sjajne. Preporučuju se kožne cipele.

Za žene se preporučuje niža ili srednja peta, zbog praktičnog i lakog održavanja i hodanja. Sandale
ne treba da budu previše otvorene tokom sunčanih mjeseci. Izbor tašne zavisi od izbora cipela.
Ova dva predmeta trebaju da se slažu po boji. Ili su oba jednobojna ili postoje detalji i na tašni i
na cipelama koji su iste boje. Nose se moderne tašne od impregniranog platna – teget, crne boje ili
karo. Rukavice trebaju da budu u skladu sa tašnom i cipelama. Na putovanja se nose solidni i dobri,
očuvani koferi, a ne izlizani i izgrebani. U posljednjih nekoliko godina šeširi su postali neizbježni
detalji u ljetnim mjesecima. Ono o čemu još žene moraju da povedu računa su izbor naočala,
šminke, frizure, njegovanju zdravog izgleda i sl.