Grad Banja Luka

Banja Luka je drugi po veličini grad u Bosni i Hercegovini, de facto glavni grad Republike Srpske, jednog
od dvaju bosanskohercegovačkih entiteta. Prema novijim procjenama ima je oko 227.000 stanovnika, s
okolicom oko 270.000. Banja Luka je središte Bosanske Krajine, regije na sjeverozapadu BiH. Grad leži na
rijeci Vrbasu.

Položaj

Banja Luka je drugi grad po veličini u BiH. Područje grada ima površinu od 1.239 km2. Banja Luka leži s
obje strane rijeke Vrbas u tektonskoj uvali pravca sjeveroistok-jugozapad. Sam grad se prostire na 150
km2, a nalazi se na 44º46'27 sjeverne zemljopisne širine i 17º11'44 istočne zemljopisne dužine.
Prosječna nadmorska visina iznosi 164 metra.

Povijest

Prapovijest

Do sada poznati ostaci najstarijeg ljudskog obitavališta na području Bosne i Hercegovine otkriveni su
1949. godine na Kamenu kod Makljenovca. To je lokalitet na ušću rijeke Usore nedaleko od Doboja.
Zapaža se prisutnost čovjeka i u dolini Vrbasa. Povoljan geografski položaj banjalučke kotline u donjem
toku rijeke Vrbasa omogućavao je rano naseljavanje. Najstarije naselje u blizini Banje Luke otkriveno je u
Klašnicama, poznato kao lokalitet „Pećine“. Naselje datira iz srednjeg kamenog doba a pripadalo je tzv.
kulturi musteriena.

Nalazi iz »Pećina« dokazuju da su ti naši davni prasta-novnici na ovome prostoru živjeli po pećinama,
bavili se lovom, ribolovom i skupljanjem plodova. Ostaci kamenih predmeta sa spomenutog lokaliteta
vidno su ornamentirani. U bakarnom dobu (eneolit: 2500. — 1800. godine pr. Kr.) nalazimo da je čovjek
prisutan na spomenutom lokalitetu »Pećine« u Klašnicama i »Kastelu« u centru današnje Banje Luke.
Posebnost iz ovog perioda predstavljaju naselja gradinskog tipa, građena na uzvišenjima, koja su
opasana odbrambenim zidovima i palisadama. Takvo gradinsko naselje na području »Kastela« čini prvi
kulturni soj, na kome se rađaju kasniji rimski, slavenski, srednjovjekovni i turski. Ovaj prvi kulturni sloj
predstavlja prvo do sada otkriveno naselje na području Banje Luke. U Kastelu i Klašnicama otkrivene su
glačane kamene i bakarne sjekire, te keramika s ornamentima, karakteristična za bakarno doba. Tragovi
naselja iz brončanog doba (1800. — 700. godine pr. Kr.) naziru se u Barlovcima i Medenom polju (danas
skladište banjolučke celuloze). Na tim lokacijama pronađeni su: bodeži, sjekire s krilcima, srpovi, koplja,
narukvice, ukrasi za kosu... Metal i keramika također nose obilježja geometrijske dekoracije. Ovi nalazi
mogu se vidjeti kao eksponati u Muzeju Bosanske krajine u Banjoj Luci. Istovremeno, nizvodno uz Savu
razvijala su se naselja sojeničkog tipa (Donja Dolina).

Stari vijek
Istraživanjima je utvđeno da su stanovnici banjolučkoga kraja u najdavnija vremena bili Tračani i Iliri, a
da su im prethodili Hatidi. Rimska osvajanja zatekla su ovdje Ilire, podijeljene na plemena i plemenske
grupe. Mnogi tragovi vladavine Rimljana, a ona je trajala oko 800 godina, nađeni su u Banjoj Luci i njenoj
okolini putevi, ostaci naselja, novac, zgrade, grobnice... Pronalazak žrtvenika posvećenog bogu Jupiteru
1895. godine i otkopavanje nadgrobnog spomenika na kome su se jasno vidjela slova D.M. spadaju u
važna arheološka otkrića.

Tijekom 7. st. na ove se prostore naseljavaju Hrvati. U srednjem vijeku Hrvati osnivaju grad na ušću
Vrbanje u Vrbas, na lijevoj obali Vrbasa t.j. na području današnje Banje Luke pod nazivom Vrbaski Grad /
Vrbaški Grad. Tijekom srednjeg vijeka grad je u okviru Hrvatskog Kraljevstva, od 1102. g. Hrvatsko-
ugarskog kraljevstva, a u 14. i 15. st. prelazi iz banovine Slavonije u banovine Bosnu (npr. u vrijeme
Stjepana II. Kotromanića).

Srednji vijek, razdoblje do osmanske vladavine

Banja Luka je bila obično najjužnije veće uporište Zagrebačke biskupije, a inače je pripadala Donjim
krajevima , odnosno starohrvatskoj župi Plivi.[2] Početkom 15. st. pripada hrvatskom plemiću i
hrvatskom banu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. U to vrijeme se javlja i novi naziv - Banja Luka (u značenju
Banska livada, po banu), koji je ostao do danas. Padom Bosne pod Turke 1463. g., Banja Luka je ostala
dijelom Hrvatske, kao dio vojne formacije Jajačka banovina utemeljene radi otpora turskom osvajanju. U
toj hrvatskoj protuturskoj krajini bila je jedan od najvažnijih gradova.[2]

Osmanska vladavina

Godine 1528. g., Turci osvajaju cijelu Jajačku banovinu, time i Banju Luku. U osmanskoj državi postala je
sjedište nahije (Banjolučka nahija), od 1553. Bosanskog sandžaka Turske Hrvatske, od 1580. do 1639.
Bosanskog vilajeta te od 1851. Banjolučkog okruga.[2]

Time počinje razdoblje turske vlasti koje je trajalo sve 1878. g. kada dolazi pod protektorat Austro-
Ugarske Monarhije. U to vrijeme dolazi do bitnih promjena jer velik dio dotadašnjeg hrvatskog
stanovništva iseljava prema zapadu, preostalo hrvatsko stanovništvo je pod pritiskom islamizacije, a u
grad, kao i u sve krajeve koje su osvojili Turci, dolazi velik broj Vlaha, kasnije pravoslavnih Vlaha.

Najstarije tursko naselje bilo je u Gornjem Šeheru i razvijalo se pretežno s desne strane Vrbasa, dok se
razvoj Banje Luke s lijeve strane odvijao drugom polovicom 16. stoljeća, naročito u doba Ferhat-paše koji
je 1573. godine prenio središte bosanskog pašaluka iz Travnika u Banju Luku. Banja Luka je ostala
središte Pašaluka sve do 1639. godine. Putopisci iz 17. stoljeća ističu Banju Luku kao veliko i napredno
gradsko sjedište s jakom vojničkom posadom. U drugoj polovici 18. stoljeća stanovništvo Banje Luke se
naglo smanjuje. Ovome je prethodilo prenošenje središta pašaluka 1639. godine iz Banje Luke, te česti i
dugi ratovi s Austrijom i Ugarskom, kao i unutrašnji nemiri.

Banja Luka je, ipak, ponovo postala jako upravno, gospodarsko i obrtno središte, zahvaljujući svom
povoljnom prometnom i klimatskom položaju. Zbog bogatog žitorodnog zaleđa - Lijevče polja i nadaleko
čuvenih proizvoda banjolučkih obrtnika, naročito predmeta od kože, krzna, zlata i srebra, Banja Luka je
privukla mnoge srpske obitelji, pogotovo iz Hercegovine, Makedonije i Sarajeva. Prema pisanju
Giljferdinja, ruskog konzula u Sarajevu, gotovo svi pravoslavni banjolučki trgovci bili su doseljenici iz
Trebinja. On dalje kaže kako je bila obrazovana posebna kasta trgovaca, koja je predstavljala svojevrsnu
aristokraciju u odnosu na ostalo stanovništvo.

19. stoljeće

Sredinom 19. stoljeća, oko 10% stanovništva Banje Luke se bavilo trgovinom i obrtom. U Banjoj Luci je
održavan najpoznatiji godišnji sajam, za koji je donošena roba i dovažena stoka iz svih krajeva Bosne.
Postajući važno gospodarsko središte, Banja Luka se ubrzo formirala i kao jak nacionalno-politički centar.
Među prvim učenim borcima za narodna prava i slobode u 19. stoljeću javlja se Ivan Franjo Jukić, rođen
1818. u Banjoj Luci. Pored svećeničkog poziva on se bavi i književnošću kao i općenarodnim problemima
i potrebama. Početkom druge polovice 19. stoljeća otvara se u Banjoj Luci bogoslovija, koja je narodu i
Crkvi dala nekoliko izvrstnih svećenika, učitelja i narodnih boraca. Bogoslovija je osnovana kao rezultat
zauzimanja poduzetnih banjolučkih Srba, trgovaca i građana: Trifuna Jungića, Đorđa Delića, Tome
Radulovića, Jove Pišteljića, Jove Kneževića, Save Miljića, Riste Vukića i Save Bilbije. Prvi upravitelj
Banjolučke bogoslovije bio je poznati Vaso Pelagić.

Pred kraj turske i početkom austrougarske okupacije, Banja Luka biva željeznicom povezana sa ostatkom
Europe. Austrougarska vlast podiže široki stambeni pojas. Novi dio grada završava dvima željezničkim
kolodvorima, tvorničkim dimnjacima, bolničkim i školskim zgradama, javnim građevinama. Kada je Banja
Luka 1879. godine postala sjedište okruga i kotara, formirane su i odgovarajuće ustanove, a središte
grada preseljeno je uz lijevu obalu Vrbasa. Samostan "Marija Zvijezda" otvara nekoliko tvornica i
električnu centralu koja je osvjetljavala grad. Tvornica duhana sagrađena je 1887. godine. Iako grad nije
imao urbanistički plan, tada posađeni banjolučki drvoredi ostali su tu i do današnjih dana, nagoneći
suvremene urbaniste da se prilagođavaju njima i njihovoj ljepoti. Što se hotela tiče, hotelu "Balkan"
pripadalo je vodeće mjesto, a na dobrom glasu su bili i "Bosna", "Austrija", "Mercel" i "Prunker".

20. stoljeće

Za početak Prvog svjetskog rata vezana je jedna zanimljivost. Naime, po objavljivanju rata Srbiji, Austro-
Ugarska je u Banjoj Luci uhitila sve uglednije Srbe i optužila ih za veleizdaju. Slobodu za njih uspio je
izboriti Alfonso XIII., tadašnji kralj Španjolske, a to je učinio preko svoje majke, Marie Christine od
Austrije, koja je bila porijeklom sa austrijskog dvora. Zahvalna Banja Luka i danas ima ulicu u samom
centru grada koja nosi ime ovoga vladara. Austro-ugarska vlast u Banjoj Luci okončana je ulaskom srpske
vojske u grad 21. studenoga 1918. godine.
Središte današnje Banje Luke formirano je u vrijeme Vrbaske banovine, poslije 1929. godine, kada Banja
Luka po drugi put u svojoj povijesti postaje središte šire regije. Zahvaljujući prvom banu, Svetislavu
Milosavljeviću, izgrađeni su banska uprava i banski dvor, a između njih je podignuta Saborna crkva Svete
Trojice, sa zvonikom visokim 46 metara (danas Crkva Sv. Krista spasitelja). Ban Milosavljević potiče
gradnju gradskog parka s vodoskokom i paviljonom za glazbene orkestre, zgrade Higijenskog zavoda,
sedam zgrada s pedeset stanova za činovnike, zatim zgrade banke s brončanim kipovima ispred ulaza. U
njegovo vrijeme asfaltirane su prve banjolučke ulice, hotel "Palas" sagrađen je 1935. godine.

Razvoj grada zaustavio je Drugi svjetski rat i njemačko bombardiranje 9. travnja 1941. s velikim
razaranjima, a potom i savezničko bombardiranje 1944. U Drugom svjetskom ratu Banja Luka je bila u
okviru Nezavisne Države Hrvatske. Mnoge obitelji su protjerane, a neke od njih su završile u sabirnom
logoru Jasenovac. Nekada brojna židovska zajednica (uglavnom Sefarda) u Banjoj Luci gotovo sasvim je
nestala.

Pripadnici "Poglavnikovog tjelesnog zdruga" (Pavelićeve garde) i VIII ustaške bojne, počinili su u zoru 7.
veljače 1942. u banjolučkim naseljima Drakulić, Šargovac i Motike jedan od najvećih zločina na prostoru
tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. U ovom masakru hladnim oružjem je ubijeno oko 2.300 Srba,
većinom staraca, žena i djece. Grad su osvojili Partizani 22. travnja 1945.

NDH je imala planove za premještanje glavnog grada iz Zagreba, koji se nalazio na rubu njenog teritorija,
u Banja Luku, koja je bila "zemljopisno" u središtu.

1947. izmjerena je najniža temperatura u Banjoj Luci ikad: -28,4 Celzijeva stupnja.[3]

Najteži udarac u poslijeratnom razdoblju (SFRJ) gradu je zadao katastrofalni potres iz 1969. Godine.
Najrazorniji udar dogodio se 27. listopada 1969. Podrhtavanje tla počelo je u noći 26. listopada u 2.55 h
po lokalnom vremenu jakim „prethodnim udarom“; podrhtavanje se nastavilo do 8.53 h, kada je grad
pogodio potres jačine 8° Mercallijeve ljestvice, odnosno 6° po Richteru s epicentrom u samom centru
grada (gdje se danas nalazi zgrada robne kuće „Boska“). Zahvaljujući pravovremenim reakcijama, broj
ljudskih žrtava je sveden na minimum (15 poginulih, a blizu 1.000 ranjenih). Materijalna šteta bila je
ogromna. Ukupno je oštećeno 112 gospodarskih objekata, 36.267 stanova, 131 školska zgrada, svi
objekti kulture, socijalne zaštite i javnih službi. Medicinski centar je do temelja srušen. Gospodarstvo je
pretrpjelo značajne gubitke. Nakon potresa došlo je vrijeme velike obnove grada te je izgrađeno
mnoštvo novih objekata i stambenih naselja.

Nakon potresa u grad se doselilo dosta Srba i to većinom iz Srbije. Postotak Srba u gradu je rastao, tako
da je 1991. grad imao 49% Srba.

Za vrijeme rata u BiH u Banjoj Luci nije bilo izravnih razaranja, ali je došlo do značajnih promjena u
nacionalnoj strukturi stanovništva. U grad je došao veliki broj izbjeglih i raseljenih Srba, a iz njega je isto
tako izbjegao veliki broj Hrvata i Bošnjaka. Pored toga, ovaj period banjolučke povijesti obilježio je još
jedan tragičan događaj. Od 22. svibnja do 19. lipnja 1992. godine u Klinici za dječije bolesti u Banjoj Luci
umrlo je 12 novorođenčadi. Svima je kisik za inkubatore bio neophodan, međutim, zbog ratnih zbivanja,
bila je onemogućena dostava spremnika s kisikom kopnenim putem, kojim je Banja Luka do tada bila
opskrbljivana. Zračni put, je također bio upitan radi zabrane letenja iznad BiH. Avion s bocama kisika je
na batajničkom aerodromu nekoliko dana čekao posebno odobrenje za polijetanje. Unatoč brojnim
apelima za pomoć, ovo odobrenje nikada nije stiglo.

21. stoljeće

Osnivanjem Republike Srpske nakon završetka rata sredinom 1990-ih, grad Banja Luka je postao njena
najveća teritorijalno politička jedinica i de facto glavni grad u kojem su sjedišta svih važnih gospodarskih
i političkih institucija.