SUSRET SA BOGOM U NAŠIM SRCIMA

mitropolit ILARION Alfejev

Hristos se rađa – proslavljajte! Hristos s nebesa – susrećite!

Hristos na zemlji – uzvisite se! Pjevaj Gospodu sva zemljo!“

Tim riječima počeo je svoju božićnu besjedu Sveti Grigorije Bogoslov i od tada, evo šesnaest
vjekova one zvuče u našem crkvenom bogosluženju postavljajući nam jedna te ista pitanja: U
čemu je značaj Hristovog roĎenja za svakoga od nas? Kako da dočekamo Hrista koji silazi sa
nebesa? Kako se mi možemo vaznijeti sa zemlje na nebo? Kako možemo proslaviti Hrista svojim
životom?

Mnoge religije koje ispovijedaju jednoga Boga obećavaju čovjeku da se može u nekoj mjeri
približiti Bogu, osjetiti Njegovo prisustvo i blizinu. Ali, nijedna religija, osim hrišćanstva, ne
daje mogućnost čovjeku da upozna Boga kao brata, kao prijatelja. Kroz ovaploćenje Sina
Božjeg, po riječima Prepodobnog Simeona Novog Bogoslova, postajemo sinovi Boga Oca i
braća Hristova. Bog se ovaplotio da bi imao mogućnost da opšti sa nama na ravnim osnovama,
da bi podijelivši našu sudbinu i proživjevši naš život, dobio pravo da nam kaže o sebi i o nama
onu poslednju istinu, koja nam se nikako drugačije nije mogla otkriti. Istinu o tome da nema
provalije koja dijeli Boga i čovjeka; nema nesavladivih prepreka za susret izmeĎu Boga i čovjeka
- oči u oči, lice u lice.

Taj susret se dešava u našem srcu. Radi tog susreta Gospod je sišao na zemlju, postao čovjek i
proživio ljudski život: rodio se u Vitlejemskim jaslama, bježao u Egipat, vratio se u Nazaret,
vaspitavao se u kući stolara, krstio se, izašao da propovijeda, hodao po Galileji, Samariji i Judeji
propovjedajući Carstvo nebesko i liječeći ljudske bolesti, pretrpio muke i smrt na krstu, vaskrsao
iz mrtvih i vazneo se na nebesa. Sve to radi toga da bi se zbio tajanstveni susret, da bi se srušila
pregrada izmeĎu čovjeka i Boga, koju je podigao ljudski grijeh (...)

Istorija Adamovog grehopada je istorija cijelog ljudskog roda i svakog čovjeka. Adamov grijeh
ponavlja svako od nas kada se udaljava od Boga i griješi. Ali Hristos se ovaploćuje za svakog od
nas i zato je Hristovo spasenje Adama i naše spasenje. „Razdriješi se svezani Adam, sloboda pak
svima vjernim darova se“, kaže se u kanonu koji se čita na povečerju uoči Božića. Kroz Hrista se
svim ljudima vraća ta bogopodobna sloboda, koju su Adam i njegovi potomci izgubili kroz
grijeh i otpadanje od Boga. Sveti Grigorije Bogoslov naziva Bogoovlapoćenje „drugim
stvaranjem“, kada Bog ponovo stvara čovjeka, primajući na sebe ljudsko tijelo, „drugim
opštenjem“ izmeĎu čovjeka i Boga: „Postojeći počinje da postoji, Nestvoreni se stvara, Bogati
postaje siromašan kroz primanje ploti kako bi se mi obogatili Njegovim Božanstvom... Šta je
nova tajna? Ja sam imao lik Božji i izgubio ga, a On uzima moje tijelo da bi spasao i lik, i mene
obesmrtio. On stupa u drugi kontakt s nama, koji je mnogo bolji i uzvišeniji od prvoga.“ U
ovaploćenju Slova se dešava, prema mišljenju Svetog Jefrema Sirina „razmjena“ izmeĎu Boga i
čovjeka.

Bog od nas usvaja ljudsku prirodu, a nama daruje svoje Božanstvo. Kroz ovaploćenje Slova
dešava se oboženje čovjeka. „Slovo se ovaplotilo, da bi se mi obožili“, kaže Sveti Atanasije
Veliki. „Sin Božji je postao Sin čovječji, da bi sinove ljudske učinio sinovima Božjim“, kazao je
Sveti Irinej Lionski. Oboženje za koje je čovjek bio prednaznačen samim činom stvaranja i koje
je kroz grehopad izgubio, vraćeno mu je kroz ovaploćeno Slovo. Upravo se u Hristovom roĎenju
dešava potpuna obnova ljudske prirode. I ne samo u tom jedinstvenom RoĎenju koje se desilo
prije dvije hiljade godina u Vitlejemu, nego i u ovom Hristovom roĎenju koje se opet i opet
dešava u našim dušama. Jer ljudske duše su „životinjske jasle“ koje Bog čini smjestilištem svog
Božanstva i hramom svojim. Čovjek je u grehopadu „postao sličan beslovesnim životinjama“, ali
Bog dolazi palom čovjeku i od njegove duše čini mjesto u kojem se dešava tajanstveni susret
izmeĎu Njega i nas.

Najveće čudo Bogoovaploćenja je u tome što se ono, dogodivši se jednom u istoriji, iznova
obnavlja u svakom čovjeku koji prilazi Hristu. U dubokoj noćnoj tišini Slovo Božje se ovaplotilo
na zemlji: tako se ono ovaploćuje u ćutljivim dubinama naših duša – tamo gdje razum ćuti, gdje
su riječi iscrpljene, gdje ljudski um predstoji Bogu. Nikome znan, na zemlji se rodio Hristos i
samo su magovi i pastiri, sa anĎelima došli da ga dočekaju. Tako se tiho i neprimjetno Hristos
raĎa u ljudskoj duši, a ona mu izlazi u susret, zato što se u njoj razgara zvijezda koja vodi
Svjetlosti.
Mi tajanstveno Hrista srećemo u molitvi, kada odjednom otkrivamo da je naša molitva primljena
i uslišena, da je „Bog došao da se useli u nas“ i ispuni nas svojim živonosnim prisustvom. Mi
Hrista srećemo u Evharistiji, kada pričestivši se Tijelom i Krvlju Hristovom odjednom osjetimo
da je naše sopstveno tijelo protkano Njegovom Božanstvenom energijom i da našim venama teče
Božja Krv. Mi Hrista dočekujemo i u drugim Tajnama Crkve, kada se kroz dodir sa Njim
obnavljamo i oživotvorujemo za život vječni. Mi srećemo Hrista u našim bližnjima, kada se naš
bližnji odjednom otvara pred nama i mi vidimo gdje u njegovoj skrivenoj dubini sija lik Božji.
Mi srećemo Hrista u našem svakodnevnom životu, kada u buci i vrevi odjednom čujemo Njegov
glas kako nas zove ili kada vidimo njegovo javno i iznenadno miješanje u tok istorije. Upravo
tako iznenadno i neočekivano se umiješao Bog u život čovječanstva prije dvadeset vjekova, kada
je svojim roĎenjem preokrenuo čitav hod istorije. Upravo se tako On raĎa ponovo i ponovo, u
dušama hiljada i hiljada ljudi i mijenja i preobražava čitav njihov život, čineći od nevjernika
vjernike, od grešnih svetitelje, spasene od gubitnika.

Neka praznik Hristovog roĎenja bude praznik roĎenja Hristovog u našoj duši i našeg preporoda u
Hristu. Ućutimo za svijet, kako bi se u našoj duši rodilo Božje Slovo i napunilo nas Božanstvom,
svjetlošću i svetošću...