SKRIPTA – ZAOSTROG /OSNOVNE ŠKOLE/

Konjic
Konjic je općina na krajnjem sjeveru planinske Hercegovine, u sreišnjem
dijelu Bosne i Hercegovine, u kotlini s obje strane rijeke Neretve i oko
ušća Neretvine pritoke Trešanice. Nalazi se u sastavu Hercegovačko-
neretvanske županije.
JABLANICA
Jablanica je naselje i središte istoimene općine u sjevernoj Hercegovini,
Bosna i Hercegovina, smještena u sjevernom dijelu gornje ili visoke
Hercegovine.[3] Administrativno općina pripada Hercegovačko-
neretvanskom kantonu. Grad Jablanica leži na smaragdno-zelenoj rijeci
Neretvi.
Općina Jablanica spada sa svojih 301 km2 površine i 13.047 stanovnika u
red najmanjih općina u Federaciji Bosne i Hercegovine. Geografski pripada
regiji gornje ili visoke Hercegovine, a administrativno jednoj od 8 općina
Hercegovačko-neretvanskog kantona. Ukliještena između jednih od dvaju
najviših planina u Bosni i Hercegovini Čvrsnice i Prenja, sa svojom
prelijepom dolinom otvaraju litičasti kanjon dug više od 30 kilometara.
Sam grad je smješten na nekoliko terasa na nadmorskoj visini od 202
metra, kroz koje protiče rijeka Neretva.

POČITELJ
Počitelj je naseljeno mjesto u gradu Čapljini, Federacija BiH, BiH.

Nalazi se na lijevoj obali rijeke Neretve, na glavnoj cesti od Mostara do

Metkovića, na sjeveru grada Čapljine. Njegovo povijesno urbano središte
potječe još od 14. st. i zaštićen je nacionalni spomenik BiH.

U srednjem vijeku je na mjestu Počitelja bilo administrativno-upravno

središte župe Dubrava. Kao najzapadnija točka župe, imalo je važan
strateški značaj. Pretpostavlja se da je graditelj utvrđenog grada i osnivač
prigradskog naselja bio bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić, 1383.
godine[4]. Srednjovjekovni grad Počitelj u povijesnim izvorima prvi puta
se spominje 19. veljače 1444. godine, u poveljama kralja Alfonsa V. i
Fridriha III. Izgrađen je na strmoj kamenoj litici lijeve obale Neretve i
proširivan je u nekoliko etapa (srednjovjekovna gradnja i gradnja u doba
Osmanskog carstva) od 16. do 18. st. U razdoblju od 1463. do 1471.
godine u Počitelju je smještena ugarska vojska. Ugarsko-hrvatski kralj
Matijaš Korvin uviđa opasnost od nadolazeće osmanlijske vojne sile i uz
pomoć Hercega Stjepana, gospodara Humske zemlje koja se poslije njega
prozva Hercegovinom, te uz materijalnu pomoć Dubrovačke Republike
dodatno utvrđuje Počitelj. Punih pet godina kršćanski branitelji Počitelja
pružali su otpor turskoj sili, ali 19. rujna 1471. godine utvrda je pala i to
kao jedno od posljednjih uporišta „hercegove zemlje”.

Nakon turske okupacije, Počitelj se zbog svojega strateškog značaja još

jače utvrđuje i u narednih 450 godina okupacije (sve do 1878. godine)
dobiva orijentalni „štih”. Od 1782.-1879. godine bio je sjedište kadiluka, a
u razdoblju od 1713.-1835. godine sjedište Počiteljske kapetanije[5]. U
ovo vrijeme su vojni sukobi bili preneseni na udaljenija područja i u
Počitelju su izgrađeni značajniji javni objekti: džamije, mektebi, imareti,
medresa, banja, han i sahat-kula. Rijedak spoj orijentalnog Istoka i
srednjovjekovnog Zapada u Europi privlači poglede sviju prolaznika. Kula
koja i danas „čuva” uski prolaz pored rijeke Neretve na putu od mora
prema unutrašnjosti već je pet stotina i pedeset godina čuvar povijesti
ovog kraja i ljudi. Nakon što su Mlečani zauzeli i razorili Gabelu 1698.
godine, Počitelj ponovno zadobiva strateški značaj. Nakon uspostave
Austro-Ugarske vlasti u BiH 1878. godine, Počitelj gubi svoj strateški
značaj i naglo propada. U tom razdoblju porušen je dio zidina kod Donje
kapije i otvoren put u u Donje polje, a kasnije je porušen i drugi dio
zidina, zajedno s malim vratima iza hamama, i proširen je put u Gornje
polje, čime je uništen kontinuitet gradskih zidina Počitelja. Gubljenje
strateške uloge grada pogoduje očuvanju autentične urbanističko-
arhitektonske aglomeracije tako da se forma grada sačuvala do današnjih
dana.

Općina Čapljina je 1971. godine izradila „Plan revitalizacije Starog grada

Počitelja”, čime je čitav kompleks Starog grada Počitelja zaštićen po
Zakonu o prostornom uređenju. Unatoč tomu, kompleks je jako stradao
tijekom Hrvatsko-Bošnjačkog sukoba 1990-ih. U siječnju 2003. godine
Povijesno gradsko područje Počitelja proglašeno je nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine i od tada traje njegova obnova, koja
nije okončana do danas. Dana 1. veljače 2007. godine Povjerenstvo za
očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je nominiralo
Počitelj za upis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi[6].

Znamenitosti

Počiteljska utvrda je izgrađena između 15. i 18. stoljeća, s intervalima

kada je gradnja bila obustavljena. Izvorna srednjovjekovna jezgra grada
je najstariji ograđeni dio, gdje se dvije faze izgradnje mogu se
identificirati: stariji, unutarnji grad ili utvrda (toranj s malim unutarnjim
dvorištem - donjon) s kraja 14. stoljeća, s kasnijim dodacima, izmjenama
i pojačanjima iz druge polovine 15. stoljeća. Sudeći prema izgledu
najstarijih dijelova utvrde, može se pretpostaviti kako malo mjesto ispod
utvrde datira iz ranijeg ili istog razdoblja kao i sama utvrda. Nešto prije
1698. god. utvrda je znatno povećana i utvrđena s jačim sustavom
obrane. Grad je obzidan tako da tvori unutarnji donjon s kvadratnim
tornjem, dva bastiona (Mehmed-pašin i Delibašin), Dizdareva kuća,
žitnica, utvrdbena džamija i „vodotoranj” (cisternu s ulazom i stubama
koje vode do vode), te dva velika i dva mala portala (kapije). Tijekom rata
u BiH od 1992.-96. godine, utvrda nije pretrpjela ozbiljnu štetu.

Šišman Ibrahim-pašina ili Hadži Alijina džamija predstavlja jedno od

najuspješnijih osvarenja klasičnog osmanskog stila jednoprostornih
potkupolnih džamija u BiH. Prema svom natpisu, sagrađena je hidžretske
970. godine (1562.-63. godine), a podigao ju je Hadži Alija[7]. Džamija
zauzima istaknuto mjesto u urbanom tkivu grada i prirodnom okružju.
Ostale javne zgrade smještene uz džamiju su mektebi, imaret, medresa,
hamam, han i sat-kula. Džamija je dignuta u zrak 1993. godine pri čemu
su kupola i minaret srušeni, a ostatak zgrade bio teško oštećen. Kao dio
Programa stalne zaštite Počitelja, džamija je sanirana i sada se vratila
svojoj izvornoj funkciji.

Iz putopisa Evlije Čelebije može se vidjeti da je Šišman Ibrahim-pašina

medresa u Počitelju nastala prije 1664. godine. Ona pripada u standardnu
vrstu manjih vjerskih škola, s pet učionica i predavaonica duž dvije strane
unutarnjeg dvorišta. Učionice su natkrivene kupolama, pet malih iznad
učionica i jedna velika iznad predavaonice. Tijekom rata u BiH medresa je
oštećena granatiranjem, ali je i ona obnovljena od 2003. god.

Iz putopisa Evlije Čelebije se saznaje da je banja (hamam) izgrađena prije

1664. godine, te da su je gradili obrtnici poslani iz Istanbula. Hamam su
tipične manje javne kupke. U sklopu Programa trajne zaštite Počitelja
hamam je također obnovljen.

Šišman Ibrahim-pašin han je izgrađen oko 1665. godine. Spada u

prizemne tipove hanova (odmorište) i izgrađen je oko središnjeg područja
s konjskim stajama. Malo je preživjelo od izvorne strukture hana: ostaci
lučnih vrata od fino klesanog kamena s dijelovima vanjskih zidova na
lijevoj i desnoj strani od ulaza, dijelovi vanjskog zida nasuprot ulazu, te
ostaci postolja (za odmor putnika). Objekt je obnovljen 1970. godine za
ugostiteljske svrhe.

Budući da Evlija Čelebija ne spominje Sahat-kulu, satni toranj,

pretpostavlja se da je izgrađen poslije 1664. god. Ona je tipična
hercegovačka sat-kula (slične se nalaze u Mostaru i Stocu), nastala pod
utjecajem mediteransko-dalmatinske arhitekture. Ona je kvadratnog
presjeka, od kamena, i sužava se prema vrhu gdje završava u kamenoj
piramidi. Četiri oštra lučna prozora na četiri strane stoje iznad otvora za
sat pri vrhu tornja.

Kuća Gavrankapetanovića je kompleks od dvije manje i jedne veće zgrade

(s podjelom na selamluk, tj. prostorom za muškarce, i haremluk, prostor
za žene) izgrađen tijekom 16. i 17. stoljeća. To je najveći i visoko
razvijeni primjer stambene arhitekture u Počitelju. Odlikuje se nizom
prozora na zapadnoj fasadi. Ostale odlike su poput ostalih kuća u
počitelju, pod utjecajem sredozemne i islamske arhitekture. Utjecaj
mediteranske arhitekture je u uporabi zabatnih krovova, izražene kamene
strukture (rustika), i malih, široko odvojenih prozora. Utjecaj orijentalne
arhitekture se ogleda u uporabi četvoroslivnih krovova, oštrolučnih
prozora u gusto postavljenim nizovima, i rasporedom prostorija s hajatom
(„predsobljem”) u prizemlju i otvorenim divanhanom („dnevnim
boravkom”) na prvom katu, te međusobno ograđenim unutarnjim
dvorištem. Do sredine 19. stoljeća kuća Gavrankapetanovića je bila
napuštena i propadala je, zbog čega je u cilju očuvanja i obnove zgrade
pokrenut projekt pretvanja u umjetničku koloniju 1961. god. To je
dovršeno 1975. god., pri čemu je središnja zgrada pretvorena u smještaj
za umjetnike.

VODOPAD KRAVICA
Kravica je vodopad udaljen 3 km nizvodno od Vitaljine, u Studencima blizu
Ljubuškog. Formiran je radom sedronosne rijeke Trebižat. Visina se kreće
od 26 do 28 m, s vodenim amfiteatrom ispod vodopada prečnika 120 m.
Preko sedronosnog sloja od dna do vrha vodopada izrasli su trava,
mahovina, alge i lišajevi.[1] Uz vodopad su nikle konopljika, smokve i
topole. Nekad su uz vodopad bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za
valjanje sukna.[2]

Sedrena područja oko Kravice spadaju u geološke spomenike prirode

Bosne i Hercegovine.[3]

Osim Kravice, na Trebižatu je i vodopad Koćuša.[4] Vlasnik vodopada bio

je čuveni ljubuški veleposjednik, vakif i dobrotvor Zaim-beg Selimić.

ZAOSTROG
Prema arheološkim nalazima, Zaostrog je bio naseljen i u rimsko doba o
čemu svjedoče brojni antički spomenici među kojima je reljef bog Mitre i
nadgrobni spomenik Aurelia Veturia koji se nalaze u samostanskoj zbirci.
Zaostorg je nekadašnje uporište srednjevjekovnih neretvanskih kneževa,
o čemu postoje brojni povijesni svjedoci. Utvrda 'Ostrog' koja se nalazi
visoko u brdu isod vrha Malog Vitera jedan je od četiri utvrđena grada
'Paganije' koje spominje i car Konstantin Porfirogenet. U 15. stoljeću
gospodari Zaostroga bili su feudalci Vlatkovići-Jurjevići koji su imali
utvrđen grad na Viteru, planini iznad Zaostroga.

Prvi put se Zaostrog spominje 1494. na hrvatskom i turskom jeziku. U

starom naselju Zaostrog nalaze se tri crkve, stara gotička Sv. Barbare,
crkvica Sv. Roka iz 17. stoljeća i novija crkva Sv. Barbare iz 1872.
plaža u ZaostroguStanovnici Zaostroga su se počeli spuštati k moru već u
17. st. a nakon potresa 1962. kao i ostali primorci iz podbiokovskih
naselja napuštaju staro selo i u novom Zaostrogu – Kraj razvijaju turizam.
Uz prekrasnu dugu plažu i lučicu, grade se pokraj starih i nove, moderno
opremljene kuće za odmor i apartmani. Zaostrog danas ima oko 350
stanovnika.

Danas je Zaostrog omiljeno turističko odredište sa prvenstveno zbog

prekrasnih pješčanih i šljunčanih plaža koje prati aleja borova,
ugostiteljskih i turističkih objekata.

Najpoznatije kulturno, vjersko i prosvjetno središte Gornjeg Makarskog

primorja je Franjevački samostan Sv. Marije u Zaostrogu.

SPLIT
Split je najveći grad u Dalmaciji, i po broju stanovnika drugi najveći grad
u Hrvatskoj.

Prema posljednjem popisu stanovništva, provedenom 2011. godine, Split

ima 178.192 stanovnika, druga je po veličini hrvatska luka i treća luka na
Sredozemlju po broju putnika. Upravno je središte Splitsko-dalmatinske
županije i gravitira mu područje triju najjužnijih hrvatskih županija
(nekadašnja Zajednica općina Split), te dio Hercegovine, pa i Bosne. U luci
Lori na sjevernoj strani poluotoka nalazi se sjedište Hrvatske ratne
mornarice. Gradsko središte čini starovjekovna Dioklecijanova palača iz 4.
stoljeća (pod UNESCO-vom zaštitom od 1979. godine), što je jedinstven
primjer u svijetu.

Split je gospodarsko i kulturno središte Dalmacije.

Pretpostavlja se da je na području današnjeg središta grada još u antici

postojalo naselje Aspalathos/Spalatos (grč.). Podrijetlo njegova imena se
izvodi od biljke brnistre (žuke, lat. Calicotome villosa) koja ovdje raste u
izobilju. Grčki naziv za nju je aspalathos (ασπάλαθος).

U srednjovjekovnim latinskim ispravama i velikom broju dokumenata grad

se naziva Spalatum, a talijanska izvedenica imena je Spalato. Hrvatsko
ime grada bilo je Split, a tijekom 19. stoljeća u službenim se
dokumentima hiperijekaviziralo u Spljet, da bi potom opet bilo
promijenjeno u današnje ime grada.

Po drugoj teoriji, koju navodi Toma Arhiđakon ime grada je nastalo od

latinske riječi za Dioklecijanovu palaču (palatium = S-palatium).
Split je smješten na jadranskoj obali u srednjoj Dalmaciji na Splitskom
(Marjanskom) poluotoku. Od uzvisina, okružuju ga u zaleđu - sa sjevera i
sjeveroistoka planina Mosor, sa sjeverozapada brdo Kozjak, s istoka brdo
Perun, a najstarija gradska jezgra se nalazi podno brda Marjana, koje se
nalazi zapadno od stare gradske jezgre. Splitski poluotok okružuju otoci
Brač, Hvar, Šolta i Čiovo. Trajekti iz luke Split često su jedina veza otoka
srednje Dalmacije s kopnom. Panoramski se Split može razgledati pobliže
sa prve marjanske vidilice ili s 11 km udaljene kliške tvrđave s koje se vidi
cijeli Split te splitski akvatorij s otocima.

Iako se nastanak grada Splita povezuje s gradnjom Dioklecijanove palače,

295.-305.godine, tj. u 4. stoljeću, arheološki nalazi iskopani poslije 2000.
godine (sakralni objekti, amfiteatar, luka na sjevernoj strani Marjana),
dokazuju da je ovo područje bilo naseljeno u starorimskom dobu, davno
prije Dioklecijana. Moguće je da je tu bila i jedna od grčkih kolonija, a
zbog povoljnog zemljopisnog položaja vjerojatno i ilirsko naselje.

Dioklecijan, rimski car od 284. - 305., potekao je iz skromne obitelji i

originalno se zvao Diokles. Poznat je kao veliki reformator Rimskoga
Carstva jer je uveo sustav zvan tetrarhija, što je simultana vladavina četiri
vladara. Bio je progonitelj kršćana koji se smatrao bogom. Velika palača
na području današnjega Splita sagrađena je da u njoj provede
umirovljeničke dane (Dioklecijan je bio jedini rimski car koji je odstupio
bez prisile).

** Dioklecijanova palača najveća je i najbolje sačuvana kasnoantička

palača na svijetu. Istočni i zapadni zid dugački su 216 m, južni 181 m, a
sjeverni 175 m. U sjevernom dijelu palače bila je smještena posluga i
vojska dok su južno bile same careve odaje. U upotrebi je bio vodovod
koji dovodi vodu s izvora rijeke Jadro, a koristi se jednim dijelom i danas.
Najnovija od teorija tvrdi da Dioklecijanova palača nikad nije bila samo
mjesto za odmor, nego prava tvornica za preradu vune. Godine 480. u
palači je otrovan posljednji zakoniti car Zapadnog Rimskog Carstva Julije
Nepot (često navođeni Romul Augustul 'vladao' je samo Italijom). Jedna
ulica današnjega Splita nosi njegovo ime.

Danas su od kompleksa sačuvane zidine, 4 vrata (Zlatna - Porta Aurea,

Srebrna - Porta Argentea, Željezna - Porta Ferrea i Mjedena - Porta
Aenea), carev mauzolej (danas Katedrala sv. Dujma), kutne kule,
Jupiterov hram ili Hram svih bogova, središnji trg - Peristil, te neposredno
na jug od Peristila, Vestibul.
- Na osnovi podataka iz rimske karte, poznate po srednjovjekovnom
prerisu (»Tabula Peutingeriana«), u toj uvali već ranije bilo je naselje
Spalatum, kojemu ostatci i veličina do danas nisu utvrđeni. Početak
gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to
bilo oko 295. godine, nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice).[2]
Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305.
godine, palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki
radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji
palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se.

** Značajnije naseljavanje Dioklecijanove palače započelo je vjerojatno

od 7.st., u vrijeme prvih slavensko-avarskih provala. Kasnije se Split
proširio i izvan zidina. Poslije doseljenja Hrvata, Split je ostao romanski
grad. Dugo je bio dio takozvane Bizantske Dalmacije budući da je kao i
drugi gradovi na obali povremeno bio pod vlašću Bizanta, a povremeno
pod kontrolom hrvatskih knezova i kraljeva . Split je kristijaniziran u to
doba, pa je tako i carev mauzolej postao crkva. Naknadno je, u baroku za
vrijeme nadbiskupa Marka Antonija de Dominisa dodan kor, a od 13.-18.
st. dozidan je monumentalni zvonik, (u 19. st. temeljito obnovljen.)

U 10. stoljeću su se u Splitu održali ključni crkveni sabori, koji su odlučili o

sudbini glagoljaša, Ninske biskupije (vidi Grgur Ninski) i crkve u Hrvata.

SPLITSKA KATEDRALA - Među europskim katedralama splitska ima za

sjedište najstariju građevinu - mauzolej rimskog cara Dioklecijana. U njoj,
na koncu drugog milenija, povijest izmiruje pogansku antičku, kršćansku
srednjovjekovnu i modernu baštinu. Mauzolej cara-progonitelja kršćana
postaje sredinom 7. stoljeća katedralom u kojoj su na počasnim mjestima
postavljeni oltari s relikvijama Svetog Dujma i Svetog Staša, mučenika
pogubljenih u obližnjem Solinu.

Vanjski oktogon mauzoleja bio je opkoljen trijemom (peripterom) na 24

stupa. U unutrašnjosti ima kružni oblik sa četiri polukružne i četiri
pravokutne niše. U sredini je stajao Dioklecijanov sarkofag, kasnije
uništen. Iznad niša se diže osam korintskih stupova od crvenog granita, a
nad njima još osam manjih. Na vijencu koji teče uokolo reljefno su
prikazani Eroti u lovu, maske i ljudske glave. Osobito su zanimljiva dva
medaljona s vrpcama, na kojima arheolozi i splitska tradicija prepoznaju
portrete cara Dioklecijana i žene mu Priske. Osobito je zanimljiva
konstrukcija kupole zidane lepezastim slaganjem opeka u donjem te
kružnim slaganjem u gornjoj trecini. Kupola je sjajila svjetlucavim
mozaikom kao i ona u Vestibulu.

Katedrala je, prije svega, danas liturgijsko mjesto čiji tisućljetni

kontinuitet najbolje odražava svakonedjeljna misa i obnovljeni sjaj
procesije o danu splitskog zaštitnika Svetog Dujma. Najznamenitiji dio
katedrale su vratnice koje je 1214. u orahovini izrezbario Splićanin Andrija
Buvina, na čija dva krila se na 14 kaseta prikazuju prizori iz Evanđelja, od
Gabrijelova navještenja do Kristova uskrsnuća.

Lijevo od ulaza nalazi se šesterostrana propovjedaonica iz 13. stoljeća,

građena od skupocjenog zelenog porfira, nekoć pozlaćenog u cijelosti.
Desni je bočni oltar bio posvećen salonitanskom biskupu i mučeniku
Svetom Dujmu. Oltarski ciborij podigao je Bonino da Milano 1427. godine
u kasnogotičkom stilu, a freskama četiriju evanđelista oltar je ukrasio
splitski kasnogotički slikar Dujam Vušković 1429. godine. Lijevi je bočni
oltar suzaštitnika Splita, solinskog mučenika tangara Anastasija
Akvilejskoga, izradio 1448. najveći hrvatski graditelj i kipar svoga doba
Juraj Dalmatinac. Osobito je lijep središnji reljef na sarkofagu s prikazom
Bičevanja Kristova, gdje Dalmatinac prikazuje Krista pokrenuta mukom i
bolju. Glavni je oltar podignut izmedu 1685. i 1689. godine. U sjevernoj
niši nalazi se oltar koji je izradio mletački kipar Morlaiter 1767. godine, u
kojem od 1770. leže moći Sv. Duje iz Boninova oltara. Najznačajnije djelo
u baroknom koru katedrale su drveni nasloni klupa koje su izvorno stajale
pred glavnim oltarom, izrezbareni u prvoj polovici 13. stoljeća.

Zvonik katedrale (57 m) je najizvornija dalmatinska srednjovjekovna

građevina započeta u 13. stoljeću. Zvonik je na prijelazu iz 19. u 20.
stoljeće temeljito obnovljen i ponešto izmijenjen. Danas se stepenicama
moguće popeti na vrh zvonika, s kojega se pruža spektakularni pogled na
cijeli Split.

Zlatna vrata

Porta septemtrionalis njihov je rimski naziv. Kroz njih je car Dioklecijan

kročio u Palaču 1. lipnja 305. godine. Građena su u obliku četverokuta, s
dvostrukim vratima, kao dio obrambene vojne taktike (propugnaculum).

Pročelje je dekorirano nišama u kojima su figurirale skulpture četvorice

tetrarha (Dioklecijan, Maksimijan, Galerije i Konstancije Klor). Ovim
vratima, kroz koja je od Peristila, ulicom Cardo, put vodio direktno prema
Saloni kao glavnom gradu rimske provincije Dalmacije, smio se koristiti
samo car i članovi njihove obitelji. Danas su s obližnjim spomenikom
biskupu Grguru Ninskom, radom velikog hrvatskog kipara Ivana
Meštrovića, jedna od omiljenih splitskih turističkih točaka.

Pod utjecajem Venecije vrata u 16. st. mijenjaju naziv u Porta Aurea, ili
Zlatna vrata, što se održalo sve do danas.

Jupiterov hram

Znameniti škotski arhitekt Robert Adam smatrao je ovaj hram jednim od

najljepših europskih spomenika. Pravokutna tlocrta, hram je služio
slavljenju Jupiterova kulta. Leži na povišenom podiju, a ispred hrama
stajao je trijem na šest stupova. Reljefni prikazi na portalu, kao i
kasetirani bačvasti svod utjecali su na ranorenesansnu arhitekturu Andrije
Alešija i Nikole Firentinca u Trogiru.

Transformacija u Krstionicu dogodila se u kasnoantičko doba, a pod

građevinom je napravljena kripta posvećena sv. Tomi. U nekadašnjem
hramu je početkom 13. st. postavljen krsni zdenac sastavljen od pluteja
oltarne pregrade (11. stoljeće), izvorno smještenog u katedrali. Na jednoj
od ploča nalazi se prikaz hrvatskog kralja (Petar Krešimir IV. ili Zvonimir),
najraniji prikaz jednog europskog kralja u srednjovjekovnoj kamenoj
skulpturi.

U Krstionici danas dominira secesijska skulptura sv. Ivana Krstitelja, po

kojoj hram nosi ime nakon transformacije, djelo Ivana Meštrovića, a pred
njom je postavljena jedna od nekoliko sasvim ili djelomično sačuvanih
granitnih sfingi koje je Dioklecijan donio iz Egipta. Krstionica je danas
dostupna posjetiteljima, uz ulaznicu.

Vestibul

Izvana četvrtastog, iznutra kružnog tlocrta, Vestibul, to staro carsko

predvorje i danas djeluje monumentalno. A kako li je tek fasciniralo u
svojoj prvotnoj potpunosti: polukružne niše s kipovima; velika kupola sa
svjetlucavim mozaikom u bojama, o čemu svjedoči Marko Marulić svojim
rukopisom iz 16. stoljeća; bjelina rotondastog zida. Kroz Vestibul se s
Peristila ulazilo u rezidencijalni dio palače. No, možete li zamisliti da se do
prije nešto više od pola stoljeća baš u njemu stanovalo, da su stanovnici
tamo uzgajali i perad i imali vrtove?!

Jugoistočno od Vestibula nalazi se srednjovjekovni kvart, unutar kojega je

najstarija ranoromanička kuća iz desetoga stoljeća. Naslonjena je na sam
Vestibul, danas je u njoj smješten jedan od najljepših i najnagriđivanijih
splitskih hotela, prigodno nazvan Vestibul. Na drugom kraju trga, u
nekadašnjoj crkvi Svetog Andrije podignutoj u sedmom stoljeću na mjestu
carskih odaja, uređen je Etnografski muzej. Carske odaje nažalost nisu
sačuvane, ali su zato Podrumi njihova vjerna kopija, pa je lako predočiti
gdje su se nalazile blagovaonica, kuhinja, smještaj za žene, terme...

Šetnjom ostacima Kriptoportika, carse šetnice, dolazilo se do zapadnih

odaja u kojima je dominirala knjižnica, da bi uz sam carev stan na
jugozapadnom dijelu bile smještene Dioklecijanove terme, danas u
unutrašnjosti hotela Slavija.

Peristil

Peristil je kao središnji trg Palače, smješten u dijelu u kojem je bilo

izgrađeno nekoliko hramova, bio namijenjen caru Dioklecijanu, slavljenog
kao živi sin Jupiterov. Car se pojavljivao pod arhitravnim lukom središnjeg
dijela protirona, podanici su mu pristupali, klečeći mu ljubili skute njegova
grimiznog plašta, ili pred njim padali ničice, ležeći cijelim tijelom na zemlji.
Crvena boja granitnih stupova naglašava ceremonijalnu funkciju. Naime,
od cara Dioklecijana purpur postaje bojom cara.

Gradnjom novoga gradskog trga s vijećnicom (Pjaca) u 13./14. st., Peristil

postaje vjersko središte. Danas ga sa zapada zatvaraju palače splitskih
plemićkih obitelji Grisogono, Cipci i Skočibušić, naslonjene na njegove
autentične kolone i lukove. Svojim renesansnim i gotičkim stilom gradnje i
same postaju spomenicima.

Zahvaljujući svojoj jedinstvenoj ljepoti i nesvakidašnjoj akustici, Peristil je

postao idealna kazališna scena, kao stvorena za operne klasike ili djela
antičke literature, ali i pozornica na kojoj se odvija bogati gradski život.
Ispiti kavu na stepenicama uokolo Peristila jedinstveni je doživljaj, jedan
od najbližih dodira suvremenog čovjeka s antičkim nasljeđem, ne samo
rimskim, nego i egipatskim, jer nad Peristilom budno bdi 3500 godina
stara i sjajno sačuvana sfinga, svjedok splitske povijesti. Zato je i papa
Ivan Pavao II na tome mjestu zadivljen rekao "Bože moj, koliko li je nogu
ovuda gazilo", zato i Splićani Peristil smatraju centrom Splita i cijelog
svijeta.

Podrumi Dioklecijanove palače predstavljaju jedan od najbolje očuvanih

antičkih kompleksa ovakve vrste na svijetu, i umnogome su zaslužni što je
povijesna jezgra Splita 1979. uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske
baštine.

U rimsko doba, funkcija im je bila izdignuti prostore careva stana u

gornjem katu, ali su bili i skladišni prostor Palače. Kako su konstrukcijski
vjerna kopija gornjih prostorija, omogućuju vjernu rekonstrukciju izgleda
carskih odaja.

U ranom srednjem vijeku jedan se njihov dio koristio za stanovanje, a u

jednoj su dvorani pronađeni dijelovi turnjačice za proizvodnju ulja i vina, i
danas izloženi. Gradnjom unutar Palače Podrumi su pretvoreni u otpadnu
jamu kuća što su se nalaze nad njima.

Čišćenje podrumskih prostorija zamislio je i otpočeo sredinom 19. st.

arhitekt Vicko Andrić, prvi splitski i hrvatski konzervator, a do današnje
razine iskopani su i rekonstruirani do šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Jedino je istočni dio postao otvoren za javnost relativno nedavno, u
svibnju 1995. godine.

Danas se u te prizemne dvorane ulazi kroz Porta Aenea, s Rive, ili pak
stepeništem s Peristila. Podrumi su i danas puni života. U njima se
redovito organiziraju slikarske i kiparske izložbe, izvode se kazališne
predstave, sajmovi poput Međunarodnog praznika cvijeća, gastronomske i
enološke priredbe, i mnoga druga društvena i kulturna događanja.
Središnja sala, glavna komunikacija od Rive do Peristila, mjesto je na
kojem je moguće kupiti vrijedne suvenire, a cijeli ostali prostor Podruma
otvoren je za obilazak kao jedna od najvećih splitskih atrakcija, često uz
Peristil i sinonim za Dioklecijanovu palaču.

Šibenik
Šibenik, najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu, nastao je kao
starohrvatska utvrda, a prvi put se spominje sredinom 11. stoljeća u
ispravi kralja Petra Krešimira IV., zbog čega ga mnogi i danas zovu
'Krešimirov grad'.

Kako su ga kroz povijest osvajali brojni vladari, grad je razvio i sagradio

impresivnu fortifikacijsku arhitekturu, što se najbolje može vidjeti kroz
njegove četiri utvrde: sv. Nikola, najpoznatija renesansna morska tvrđava
smještena na ulazu u Kanal sv. Ante, tvrđava sv. Ivana, Šubićevac te
tvrđava sv. Mihovila, na koju se možete popeti i otud imati predivan
pogled na cijeli zaljev!

Simbol grada je katedrala sv. Jakova, građena više od stotinu godina i

pravi je dokaz darovitosti njezinih arhitekata, Jurja Dalmatinca i Nikole
Firentinca, prvenstveno zbog toga što je u cijelosti sagrađena od kamena,
bez uporabe drugih materijala te sadrži više od 70 portreta na svojim
apsidama, što je i razlog zašto je postala dio UNESCO-ove svjetske
baštine. Koliko je Juraj Dalmatinac bio popularan, kazuje i ova
zanimljivost: dokumenti pišu da su u to vrijeme graditelji godišnje
zarađivali do 60 dukata, dok je on tražio, ali i bez problema dobivao, čak
duplo više!

Na Plathei communis, tj. današnjem Trgu Republike Hrvatske, nalazi se i

jedna od najljepših šibenskih građevina, renesansna Gradska vijećnica,
ispred koje se odvija i poznato otvaranje Međunarodnog dječjeg festivala,
dok u obližnjim uličicama možete vidjeti brojne kamene gradske palače.

Kneževa palača, koja je odmah do zapadne strane Katedrale, dio je

obalnog obrambenog sustava iz srednjeg vijeka u kojemu je boravio
gradski kapetan (knez), a danas je tamo smješten Muzej grada, u čijoj
blizini je i Biskupska palača te Trg četiri bunara, kompleks rezervoara za
vodu iz 15. stoljeća gdje se nerijetko održavaju brojne izložbe.

Karakteristika Šibenika je i ta što na njegovom području postoje čak 24

crkve te šest samostana! Najpoznatije od njih su crkva sv. Ivana, koju
krasi kameni zvonik u koji je ugrađen turski sat s jednom kazaljkom, a
koji je dopremljen iz obližnjeg Drniša nakon što su ga Turci napustili;
crkva sv. Krševana, pokraj kojeg je postavljeno najstarije zvono u
Hrvatskoj iz 13. stoljeća pronađeno u moru nedaleko grada; samostan sv.
Frane, čija knjižnica sadrži više od 150 inkunabula, od kojih je jedna i
poznata 'Šibenska molitva' iz 14. stoljeća te crkva sv. Barbare.

Dok se budete šetali gradom, zamijetit ćete ljude, pogotovo starije, koji
nose poznate šibenske kape, nekoć crvene, a danas narančaste. Jedna od
legendi kaže kako je u prošlosti glavni veletrgovac tkaninom zakasnio s
nabavom crvene čoje (vunena tkanina) za njih, pa se doma vratio s
brodskim teretom narančaste čoje. Što ti je sudbina, ha? :)

NP Krka

Po posjećenosti, naš drugi nacionalni park u cijelosti se smjestio u

Šibenskoj-kninskoj županiji i obuhvatio 109 kvadratnih kilometara uz tok
rijeke Krke.

Rijeka Krka izvire u podnožju Dinare, no nacionalni park počinje nešto

južnije, dva kilometra nizvodno od Knina. Na putu prema moru, Nacionalni
park obuhvaća sedam sedrenih slapova. Ušće je posebno atraktivno, jer
se ovdje radi o potopljenom riječnom ušću - estuariju. Takva mješavina
slane morske i slatke riječne vode zove se boćata voda. Estuarij Krke je
prilično dugačak, čak 23,5 kilometra, a bogat je školjkama, slatkovodnim i
morskim ribama. Zanimljivo je da morska voda iz estuarija dopire sve do
Skradinskog buka, najpoznatijeg slapa NP Krka!
Kao i svi nacionalni parkovi, tako i Krka obiluje biljnim i životinjskim
vrstama. Ovdje ćemo izdvojiti broj od 860 biljnih vrsta, među kojima je
nekoliko endema ovih krajeva, npr. piramidalni zvončić i ilirska perunika.

No Krka je puno zanimljivija zbog životinjskih vrsta. Od 20 ribljih vrsta čak

je 10 endema, što Krku svrstava u prirodne spomenike najviše kategorije,
ali i najbogatije europske rijeke. Tu su i dva endemična guštera - krčka
gušterica i mrki ljuskavi gušter, a 221 vrsta ptica opet Krku svrstava na
vrh, ovaj put među ornitološkim područjima. Posebno bogatstvo Parka čini
18 vrsta šišmiša, najvećim dijelom ugroženih i pred odumiranjem u cijeloj
Europi.

Slapovi Krke nisu odveć visoki, time se donekle ističu tek Roški slap i
Manojlovac, koji je s 32 metra visine najveći u NP Krka. Značajka slapova
u ovom nacionalnom parku je i manjak vode ljeti, kada su vrućine velike,
a voda se preusmjerava u akumulaciju okolnih hidrocentrala.

S 22,5 metara visine na Visovačko jezero obrušava se Roški slap, jedan od

najživljih dijelova Parka. Ovdje se nalazi kompleks mlinica, etnografska
baština dragocjena cijeloj Hrvatskoj. Uz Roški slap se nalaze i ugostiteljski
sadržaji, pa možete sjesti te nešto prigristi i popiti, a idealno bi bilo kušati
miljevački pršut i isprobati vino iz bukare, kako biste osjetili prave okuse i
mirise ovih krajeva.

Blagaj
Blagaj je naseljeno mjesto u gradu Mostaru, Federacija Bosne i
Hercegovine, BiH.[1]

Ispod naselja se nalazi izvor Bune, koji je najveći krški izvor u Europi
(Vrelo Bune). Pored njega se nalazi čuvena sufijska tekija, a u njegovoj
okolici su prapovijesno nalazište Zelena pećina, ribogojilište i restorani, te
dvorac iz 15. stoljeća, dok se u samom mjestu nalaze brojne građevine
koje su proglašene za nacionalni spomenik BiH[2]. Dana 12. studenoga
2007. godine Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i
Hercegovine je nominiralo Blagaj za upis na UNESCO-v popis mjesta
svjetske baštine u Europi[3].

Blagaj je stari grad izgrađen još u vrijeme Rimskog carstva. Tada nije bio
grad, već utvrda, a s vremenom se razvio u pravi biser Hercegovine.
Najveću pažnju privlači vrelo Bune na kojem se nalazi, kako mnogi kažu,
najmisterioznija građevina zvana Tekija. Za vrijeme Osmanlija Blagaj je
bio sjedište Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko
mahala, među kojih su Carska, Hasanagina, Bunska i Galičići. Grad je
imao sedam džamija, dva hana, četiri musafirhane, medresu, dva
mekteba, tekiju, četiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva
na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica sa 28 mlinova. Izvor rijeke
Bune je jedan od najvećih i najlepših izvora u Evropi i vjerovatno najbolji
primjer podzemne kraške rijeke. Buna ističe iz pećine ispod stijene visoke
200 metara i samostalno stvara tamno modru-smaragdno zelenu rijeku,
koja teče jos oko devet km prema zapadu i ulijeva se u Neretvu u blizini
sela Buna. Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima,
najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je
predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda.

Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod

tursku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom
najranijem, turskom periodu bektašizam je važio kao vladajuća ideološka
doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod akindžijske vojske
(lake udarne konjice) i jeničara (janjičara). U unutrašnjosti tekije može se
osjetiti duh života koji je preovladavao tokom osmanskog perioda,
unutarnje uređenje prostorije naprosto očarava posjetioce i pogled sa
balkona na prekrasno vrelo Bune.

Prema jednoj legendi, koja se pričala u Blagaju, pred mrak je projahao

kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelu konju, u zelenoj
odori sa sarukom.Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam (Večernju
molitvu), a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani
(odaja za goste) begova Velagića. Buna je nadošla tako da nije mogao
preći, a na ovoj strani je tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć
proći. Tražili su ga, ali uzalud.Onda zaključiše da je dobri (svetac) i da se
gajb učinio (misteriozno iščezao). Pošto je bio dobri, a na vrelu Bune učini
se gajb, tu mu podigoše turbe i tekiju.