Sveučilište u Zagrebu

Arhitektonski fakultet
Preddiplomski studij arhitekture i urbanizma

Svjetska arhitektura 20. stoljeća

Stanley Tigerman

Voditelj: prof.dr.sc. Aleksandar Homadovski

Student: Miljenko Lovre Trutina
Zagreb, 2019.
 2

Sadržaj

1. Uvod ...................................................................................................................................................... 3
2. Metodologija rada ................................................................................................................................. 4
3. Kuće – formalne vježbe ......................................................................................................................... 6
4. Štala / vernakularno .............................................................................................................................. 8
5. Veći / gradski projekti .......................................................................................................................... 13
6. Zaključak .............................................................................................................................................. 15
7. Izvori .................................................................................................................................................... 16
 3

1. Uvod

Stanley Tigerman, rođen 1930.-e, jedno je od glavnih lica odgovornih za pobunu protiv načela
modernizma u Americi. Njegova formalna edukacija bila je turbulentna, tako nakon godine dana
studija na MIT-u odustaje, nakon čega mu dekan MIT-ja pomaže sa zaposlenjem u uredu
čikaškog arhitekta Georga Freda Kecka. Iduće godine osniva svoj ured koji ubrzo propada te
odlazi u američku mornaricu u trajanju 4 godine, gdje se bori u Korejskom ratu. Pri povratku radi
u različitim uredima, od kojih se najviše ističe rad u SOM-u. Tek 1958. službeno postaje arhitekt
zahvaljujući mnogim godinama obuke u arhitektonskim uredima. Prijavljuje se na diplomske
studije različitih fakulteta (MIT, IIT, Yale, Harvard...) iako uopće nema BA iz arhitekture i u Paulu
Rudolphu nalazi spas i upisuje se na diplomski studij arhitekture na Yaleu. Pritom paralelno radi
u Rudolphovom uredu i 1961. godine dobiva diplomu. 1964. osniva arhitektonski ured koji
kasnije postaje Tigerman McCurry Architects. U njemu, sa svojom ženom Margaret McCurry radi
sve do 2017. godine, kada se povlači iz profesije. Tijekom života se ističe kao izražen protivnik
„doktrine“ modernizma, sudjeluje u osnivanju grupe „Chicago seven“ i aktivno se bavi
teoretskim i kritičkim radom u arhitekturi. Unatoč zamjeranju modernoj arhitekturi u Americi i
životu u Miesovoj sjeni, prema Mies van der Roheu i njegovoj metodi rada, nepopustljivosti,
upornosti i veličini osjeća poštovanje. Umire sredinom 2019.-e godine. uz nevjerojatan opus od
preko 390 projekata i dvjestotinjak izgrađenih djela koja obuhvaćaju gotovo sve tipologije. Uz
arhitekturu bavio se i dizajnom namještaja, postavama instalacija i izložbama te je autor
nekoliko knjiga.
 4

2. Metodologija rada

Radeći u Chicagu Tigerman nastoji izbjeći upasti pod utjecaj Miesijanskog modernizma,
sveprisutnog u njegovoj okolini. Vlastiti karakter, koji traži idiosinkratična, pojedinačno krojena
rješenja umjesto normativnih, ga gura od smjera apsolutne istine, kakvima smatra radove Miesa
ili Rudolpha. Prema tome u svojem načinu razmišljanja, odmaknut od apsolutnoga, nastoji naći
način rada u kojemu ne bira strane, ne privilegira jednu istinu više od druge nego pokušava
jednako predstaviti obje strane argumenta. Na promjenu njegovog pristupa arhitekturi također
utječe i promjena stanja društva u kojemu se očituje sve veća fragmentacija i nastaje sumnja.
Sumnja u ideale, sumnja u modernizam i njegovo obećanje društvene reforme kroz arhitekturu,
sumnja u znanost kao vjeru. Iz tih osnovnih polazišta se rađa metodologija rada Stanleya
Tigermana koji kao odgovor na situaciju pri ruci vidi primjenu dijalektičke metode u arhitekturi.
Ona mu omogućuje zadovoljenje reprezentacije više „istina“, kroz nju preispituje „dogmatičnu
istinu“ svojih idola, a u isto vrijeme njegova arhitektura postaje reprezentacija duha vremena,
razjedinjenosti i sumnje nasuprot jedinstva i reda prijašnjeg doba. Njegova arhitektura postaje
autoreferentna u svojoj želji za promjenom i odudaranjem od norme, i doslovnom predočavanju
naznake te promjene u svojoj (pravilnoj) strukturi. Dijalektičkom metodom Tigerman uzima
„originalno Platonsko tijelo“ (teza) koje buši, reže (antiteza) i time ga čini nedovršenim te tako
daje značenje i snagu „rezu“. Kasnije u karijeri pomalo žali za ovakvim pristupom jer ga smatra
nepotpunim. Kroz konceptualne i formalne metode disjunkcije je postigao objektivnost i
udaljenost, ali cijena za to je bila „optimizam“ u arhitekturi, učinio je arhitekturu sterilnom.
Unatoč tome, pokušava koristiti metode disjunkcije kao pozitivno sredstvo i razvija ih u „propale
pokušaje liječenja nezaliječive rane“ kao drukčiji oblik manifestacije disjunkcije koja traži
ostvarenje formalne reprezentacije dijalektičke misli. Preispituje ideju favoriziranja jedne nad
drugom istinom u korist njihovog nadmetanja k ostvarivanju cjeline koja je nedostižna (prema
tome je i rana „neizlječiva“), „rez“ se izjednačuje s „Platonskim tijelom“, postaje njegov
neodvojivi dio.
 5

Stanley Tigerman i Margaret McCurry, Sterling Silver Tea Service for Alessi
primjer oslikava princip disjunkcije koji uvođenjem antropomorfnih elemenata u doticaj s
„čistim“ geometrijskim tijelima stvara osjećaj sukoba, dvoznačmosti i nedorečenosti.
 6

3. Kuće – formalne vježbe

Stanley Tigerman neke svoje ostvarene projekte koristi kako bi vježbao svoju retoriku i njenu
sintaksu. Kako bi došla do izražaja dijalektička metoda koju upošljava često podvrgava kuću u
njenoj cijelosti promjenama i preispitivanju bez korištenja vanjskih referenci kako ne bi došlo do
prerastanja okvira unutar kojega obrađuje određenu temu. Uzmimo kao primjer kuću „Hotdog
house“ u Illinoisu iz 1975.-e : u uzak izduljen tlocrtno ovalni oblik smještene su prostorije za
spavanje i za boravak. Zemljište na kojem se kuća nalazi sastoji se od pošumljenog dijela i
prerije, a na prijelazu iz jednog u drugo je smještena kuća. Iza kuće (u preriji / praznom prostoru)
se nalazi vrt u kojemu su u geometrijski pravilnim razmacima zasađena 132 drva jabuke. Sama
kuća je zamišljena kao niz opreka i opozicija koje negiraju kuću u kontekstu u kojem se nalazi.
Gledano iz uređenog vrta koji je geometrijski definiran i tvorba čovjeka, kuća se pojavljuje kao
neprovidni zid prirodnog drva i u opreci prema „neprirodnosti“ vrta služi kao nekakav portal,
prijelazni element iz kojega se dolazi do drugog, ostakljenog zida (koji izgleda kao slika, ljudski i
„neprirodno“) kroz koji proviruje priroda. Dolaskom u prirodu i bivanjem u „prirodnom“
kontekstu, vidimo pročelje kuće kao sliku u stilu „De Stijla“, geometrizirani, ljudski, pravilan
element koji kao i s druge strane stvara opreku onome kontekstu iz kojeg prilazimo. Ovdje
vidimo kako Tigerman manipulira elementima kao što su prozirnost i neprovidnost ne iz razloga
zahtjeva programa, nego ih koristi kako bi prikazao metode i aspekte disjunkcije koji se nalaze u
logici njegovog dijalektičkog procesa u arhitekturi.

Hotdog house, 1975.

opreke i sukobi prostora promatranja i kuće
 7

Marion House, u Illinoisu, iz 1979. godine je još jedan primjer u kojem se Tigerman igra sa
značenjem koje upisuje u svoje kuće. Pri ulazu u kuću nalazimo oblik tlocrta kuće u ostakljenju i
u liniji pročelja koja stepenasto opada. Ulazak sa strane oprečan je sadržaju trokutaste kuće čija
je os u polovištu zaobljenog kuta između kateta. Sadržaj kuće se dijeli na dva po toj osi. U tom
središtu kuće nalazi se ekspresivni element stubišta, referenca na Michelangelovu knjižnicu
Laurencijanu, ali je prilaz do njega tangencijalan i ovaj prostor visine dvije etaže se čini gotovo
banalan i nepotreban, ironičan, a na pročelju se ne dobiva nikakva naznaka o njemu te tako ne
znamo što da očekujemo ulaskom u kuću. Pročelje na strani hipotenuze je prikazano kao tri slike
koje nam daju do znanja o unutrašnjosti kuće, ali nas varaju o njenoj stvarnoj dispoziciji i nude
samo slike. Tako „prvi pravokutnik“ pročelja govori o središtu kuće, o prostoru za boravak koji je
označen položajem kamina i dodatno naglašen postavom ostakljenja koji sugerira oblik
arhetipske kuće, ali i ponavlja leitmotiv tlocrtnog oblika. Drugi pravokutnik čini terasu kuće koja
veže sve obodne prostore na sebe, uvučena je u pročelje s time da mreža za zaštitu od sunca
pridržava liniju pročelja, a treći pravokutnik čini garaža koja je izbačena prema van iz pročelja, ali
joj drveni okvir pridržava liniju. Gledano s jedne ili s druge strane, na prvi pogled nemoguće je
predvidjeti sukob i opoziciju koje se javljaju na nasuprotnim pročeljima, ali Tigerman ostavlja
vizualne tragove s obje strane koji svoje potpuno značenje dobivaju tek shvaćanjem i
sagledavanjem obje strane kuće.

Marion House, Illinois, 1979.

aksonometrijski prikaz pročelja i maketa
 8

4. Štala / vernakularno

Kao česta tema djela Stanleya Tigerman javljaju se prenamjene i preuređenja štala u stambene
objekte. Preuređenje kao djelatnost Tigerman možda pronalazi prikladnim i odgovarajućim za
primjenu svog razmišljanja o „rezu“ u tijelo jer preuređenje ima moć doslovnog preoblikovanja
nečega bez nužde zadiranja u osnovu toga što se preuređuje, ali ipak može ponuditi pogled na, i
promijeniti aspekte tog tijela pokazujući promjenu koja se unutar njega dogodila.
Primjer takve prenamjene je „Vollen barn“ u Wisconsinu, iz 1972. godine. Ona se pretvara u
kuću za obitelj bez da se mijenja njena osnovna konstrukcija, ali se zadržava njen osnovni
prostorni aspekt slobodnog prostora iznutra. Kuća se dijeli u nekoliko platformi koje plutaju na
različitim visinama koje pritom ne dokidaju kontinuiranost cjelokupnog prostora. Rampama i
spiralnim stubištem se postižu veze između etaža. Osnovna konstrukcija kokošinjca vidljiva je na
pročelju pomoću „bušenja“ otvora za prozore na mjestu prijašnjeg praznog prostora, i u
unutrašnjosti gdje je sačuvan vidljivi kameni zid koji u prisutnosti drvenih elemenata dodaje
osjećaju kolažiranja i bogatstva tekstura čitavog prostora. Bitna tema, koja se pojavljuje i u
drugim Tigermanovim radovima sličnih tema, vidi se u rekonstrukciji bivšeg silosa uz štalu, koji
dobiva ostakljen krov i postaje prostor za obitelj.

Vollen barn remodeling, Burlington, Wisconsin, 1969. – 1972.

preuređeni eksterijer, interijer s etažama i silos
 9

Drugi primjer teme štale u radu Stanleyja Tigermana je Frog Hollow u Michiganu, takozvani
„Black barn“. Ovdje se nizozemska štala s mansardnim krovom pretvara u kuću za obitelj, na
sličan način kao i Vollen barn. Zadržana je osnovna nosiva konstrukcija, unutrašnjost kuće je
podijeljena na više razina, ali je još prisutna sveobuhvatnost središnjeg praznog prostora, koji
dijeli kuću na tri segmenta. Na pročelju, u osi te podjele, nalazi se ostakljenje koje u
fragmentima stvara oblik strijele uperen prema
zemlji pritom dajući gledatelju informacije o
osnovnoj prostornoj dispoziciji, podjelama koje
se nalaze iza pročelja i srcu ili središtu kuće koji
čini šupljina protežući se kroz čitavu kuću i
hvatajući obodne prostore na sebe u smjeru
obrnutom od vanjskog oblika prozora. Kuća je
obučena u ovojnicu asfaltne šindre koja ju
dematerijalizira i daje joj dojam nelagode i
nepripadanja u okolini u kojoj se nalazi.

Frog Hollow, Berrien Springs,

Michigan, 1973.-74.
aksonometrijski prikaz i eksterijer kuće s ostakljenjem
 10

Pri obradi teme vernakularnog u Americi Tigerman se ne oslanja samo na koncept štale. Na
primjeru kuće „Butterfly House“ u Connecticutu engleskim historicističkim tlocrtom kao
podlogom za ostvarenje koncepta podjele kuće na privatni i javni dio. Dva pravokutnika koji se
dodiruju u jednom vrhu stavljeni su u međusobni odnos pod pravim kutom. Točka njihovog
dodira čini središte kuće u kojem se nalazi ulaz. Oblikovanjem se dva dijela kuće razlikuju u
dijelovima pročelja te se tako čini da se nadopunjuju i nadmeću u isto vrijeme. Tigerman se
koristi motivom prozorske kućice na kosom krovu kao vernakularnim elementom uz koji se
pojavljuju slični detalji i kojega upotpunjuje oblikovanje namještaja. Element crnoga zida koji
prelazi podjelu kuće na dva dijela i zakrivljenim elementom ulaza dobiva se vizualno jedinstvo.
Dimnjaci na krajevima dvaju dijelova usmjeravaju kuću i definiraju njene osi koje kulminiraju u
zaštićenoj stražnjoj terasi čija se naznaka pomoću ovako definiranih osi može dokučiti i s prednje
strane kuće. S te terase se kuća može najbolje doživiti kao sukob dva asimetrična dijela, ali
blizina dimnjaka sugerira jedinstvo i stavlja naglasak na ulaz, tako dodajući još jedan element
sukoba u pogledu.
 11

Zadnja kuća u temi vernakularnog u radovima Stanleyja Tigermana je vlastita kuća za odmor
„Lakeside Residence“ koju je napravio u suradnji s Margaret McCurry, u Michiganu, 1983.
godine. U tom projektu Tigerman ponovno poseže za idejom štale i silosa kao osnovnih
gradbenih jedinica kuće, ali ih u ovom slučaju nadopunjava i „sakralizira“ kuću dajući joj oblik
bazilikalnog presjeka te tako stvara značenje kuće kao crkve s krstionicom. Na taj način
Tigerman istovremeno pojam kuće svodi na banalni simbol življenja kao postojanja (što se vidi u
obliku farme/štale koji je formalna tema) i uzvišenog života (motiv crkve, sakralnoga) čime kući
daje sukob na metaforičnoj razini i uvodi egzistencijalna pitanja prirode življenja koja su
naznačena već na vanjskoj strani kuće, za svakoga iza kuće se može živjeti na bilo koji od ova dva
načina, ali to ostaje nepoznato svima koji u njoj ne borave.
 12

Lakeside Residence, Lakeside, Michigan, 1983.

interijer, tlocrt i maketa kuće
 13

5. Veći / gradski projekti

Veliki fokus Tigermanove karijere čini stambena i javna izgradnja u Chicagu kao najočitiji i
najplodonosniji poligon za preispitivanje modernističke arhitekture koja dominira gradom. Rad u
gradu također omogućuje vidljiviji, jasniji i javniji kritički pristup zbog mjerila izgradnje u gradu i
izloženosti gradske arhitekture ljudima, a i blizine zgrada čiju vrijednost preispituje. Primjer
ovakvog izravnog sukoba sa modernizmom čini zgrada „Pensacola Place Apartment Complex“,
mješovite namjene, sa shopping centrom i dvije tipologije stanovanja: apartman i oblik sličan
kući u nizu u Chicagu. Dućani čine bazu na koju se s nastavljaju „kuće u nizu“ sa zajedničkim
prostorima bazena i vlastitim mikroambijentom, a iznad njih se izdiže apartmanski kompleks.
Zanimljivo oblikovanje pročelja šalje poruke na sve strane. Zgrada vidljiva sa Lake Shore Drive-a,
na čijem se južnom dijelu nalazi Miesov slavni neboder, prema cesti na zapadu preuzima oblik
čikaškog modernističkog pročelja koje odgovara na drugu Tigermanovu zgradu istočnije, ali u
svoju strukturu preuzima preslikanu strukture grada poslaganu po vertikali, od dućana preko
kuća u nizu pa do „nebodera“. Zapadno pročelje je također modernistički oblikovano, ali se
uvođenjem „reza“ pretvara u stapanje modernih s historicističkim značenjima zakrivljenjem
plohe pročelja koje time dobiva implikacije klasicističkih pilastara. Čitavo pročelje kulminira s
kapitelima u obliku izreza, praznog prostora koji nosi „težinu“ napusta, nalik kartonu
ispunjenom crtežima, koji skriva instalacijske sustave na krovu. Na pročelju se tako očituje sukob
dvije strane Chicaga, historicističke i moderne uz prizvuk izrugivanja oponašatelja Miesa koje
smatra slijepim oponašateljima stila. Usput to pročelje, orijentirano prema groblju na kojemu je
Mies pokopan, kao da ga provocira i tjera da se suoči s posljedicama svoga rada.

Pensacola place, Chicago, 1981., zapadno pročelje

 14

Drugi, puno izražajniji i doslovniji primjer bi bio Self Park Garage u Chicagu, izgrađen 1986. U
ovom projektu Tigerman koristi Art Deco oblike pročelja kako bi učinio građevinu
reprezentacijom same sebe i usluge koju pruža. Pročelje postaje automobil te se elementi
zgrade preslaguju kako bi predstavljali elemente automobila pa dobivamo kupole koje su svjetla,
otvore koji su rešetka automobila, kip kao ukras zabata postaje ukras na haubi, a znak koji
ukazuje na svrhu građevine postaje registarska tablica same zgrade. Stvoren je zatvoreni sustav
značenja koji ojačava sam sebe u svakom detalju.
 15

6. Zaključak

Stanley Tigerman, iako u sukobu s načelima koja su ga pratila kroz čitavo obrazovanje, u tijeku
života zadržava određenu dozu poštovanja prema radu Miesa van der Rohea što je vidljivo u
njegovoj navici življenja u Miesovim zgradama. Ta činjenica opravdava Tigermanov pristup
projektiranju koji se uvijek događa u odnosu prema „tradiciji“, iako većinom na kontrastan i
ironičan način. U toj opoziciji prema modernizmu također se logično nameće njegov vlastiti
dijalektički pristup arhitekturi jer je modernizam u konačnici osnova njegove arhitekture, teza
bez koje ne može postojati antiteza. Još jedno izvorište takvog njegovog stava vidi se iz vlastitih
preferenci ideosinkratičnih rješenja nasuprot sveobuhvatnih, općenitih pristupa, a upravo
metoda opozicije mu omogućava da kroz subverziju sveobuhvatnog, propisanog upiše osobnu,
pojedinačnu, posebnu i idesinkratičnu viziju arhitekture koja istovremeno postaje kritika
prijašnjih doktrina. Kao dodatan primjer koji oslikava njegov jedinstven pristup arhitekturi služi
njegov vlastiti karakter koji postaje osnovni dio njegovih djela s osobinama kao što su hirovitost,
bezkompromisnost i radikalna otvorenost i iskrenost.

Stanley Tigerman, The Titanic, 1978.

 16

7. Izvori

1. Tigerman, Stanley. Buildings and projects 1966.-1989. New York: Rizzoli, 1989.
2. Malgrave, Harry Francis i David Goodman. An introduction to architectural theory: 1968 to the
present. Oxford: Wiley & Blackwell, 2011.
3. Emmanuel, Muriel. Contemporary architects. London: Palgrave Macmillan, 1980.
4. Reiner-Roth, Shane. Eight brilliantly playful works of architecture by Stanley Tigerman, 2019.
URL: https://archinect.com/news/article/150140031/eight-brilliantly-playful-works-of-
architecture-by-stanley-tigerman
5. Link, Jeff. Salt of the earth lessons from architect Stanley Tigerman, 2016. URL:
https://www.autodesk.com/redshift/stanley-tigerman/
6. Izvor fotografija: Ofhouses blog. URL: http://ofhouses.com/