FC Internazionale Milano, često nazivan Internazionale ili jednostavno Inter[2][3] je

profesionalni nogometni talijanski klub sa sjedištem u Milanu. Od svog osnutka i prvog nastupa
1909. godine to je jedini klub prve talijanske nogometne lige koji je konstantno nastupao u Serie
A.

Do danas je Inter osvojio sveukupno 30 domaćih trofeja, jednako kao i svoj gradski rival A.C.
Milan, uključujući 18 naslova prvaka Serie A, 7 naslova talijanskog kupa i 5 naslova talijanskog
superkupa. U razdoblju od 2006. do 2010. godine klub je osvojio pet naslova prvaka Serie A za
redom čime je izjednačio dotadašnji rekord.[4] Klub je tri puta osvojio prestižno klupsko
nogometno natjecanje Liga prvaka: dva puta za redom (1964. i 1965.) te još jednom 2010.
godine. Potonjom pobjedom postigao je do danas još uvijek nenadmašen rekord kada je talijanski
nogomet u pitanju - osvajanje trostruke krune (pobjedu u Serie A, pobjedu u talijanskom kupu i
pobjedu u Ligi prvaka iste sezone).[5] Uz sve to, Inter je također i tri puta osvojio Kup UEFA,
dva interkontinentalna kupa te jedno svjetsko klupsko prvenstvo.

Svoje domaće utakmice Inter igra na stadionu Giuseppe Meazza (kapaciteta 80,018 sjedala) koji
je također poznat i pod nazivom San Siro. Riječ je o najvećem nogometnom stadionu u Italiji
kojeg Inter dijeli s gradskim suparnikom A.C. Milanom.[1] Upravo se A.C. Milan smatra jednim
od najvećih Interovih nogometnih rivala, a njihovi međusobni susreti dobili su nadimak Derby
della Madonnina te se smatraju jednim od najvećih i najgledanijih nogometnih derbija u
svijetu.[6] Od 2010. godine Inter je drugi najpopularniji klub u Italiji[7] te šesti najpopularniji
nogometni klub u Europi.[8][9] Riječ je o jednom od financijski najvrijednijih talijanskih i
svjetskih nogometnih klubova.[10] Inter je bio jedan od članova osnivača danas propale G-14
grupe vodećih europskih nogometnih klubova.
Rane godine (1908. - 1960.)

Prvi tim Intera koji je osvojio Scudetto 1910. godine

Klub je osnovan 9. ožujka 1908. godine pod nazivom Foot-Ball Club Internazionale Milano
nakon raskola milanskog kriket i nogometnog kluba (u kojem se nalazilo 44 člana). Grupa
Talijana i Švicaraca (Giorgio Muggiani, slikar koji je kreirao službeni logo kluba, Bossard, Lana,
Bertoloni, De Olma, Enrico Hintermann, Arturo Hintermann, Carlo Hintermann, Pietro Dell'Oro,
Hugo i Hans Rietmann, Voelkel, Maner, Wipf i Carlo Ardussi) bila je nesretna uslijed
dominacije samih Talijana u klubu AC Milan pa su se od njih odvojili i osnovali Internazionale.
Od samog početka klub je bio otvoren prema stranim igračima te je na taj način opravdao svoje
ime.

Svoj prvi naslov talijanskog nogometnog prvaka (Scudetto) klub je osvojio već 1910. godine, a
drugi deset godina kasnije - 1920. Kapetan i trener kluba koji je prvi put osvojio Scudetto bio je
Virgilio Fossati (poginuo u Prvom svjetskom ratu). Tijekom Fašističke ere, 1928. godine, klub je
bio primoran ujediniti se s Milanese Unione Sportiva te je promijenio ime u Ambrosiana SS
Milano.[11] U to vrijeme nosili su bijele dresove s crvenim križem. Dizajn dresa bio je inspiriran
zastavom i kaputom kakve su nosili vojnici grada Milana, a koji proizlaze iz zastave zaštitnika
Milana, Svetog Ambrozija i datira još iz četvrtog stoljeća. Novi Predsjednik Oreste Simonotti
odlučio je 1929. godine promijeniti ime kluba u AS Ambrosiana. Međutim, navijači su nastavili
klub zvati jednostavno Inter pa je 1931. godine predsjednik Pozzani bio prisiljen ponovno
promijeniti ime kluba u AS Ambrosiana-Inter.

Prvi talijanski kup Inter je osvojio u sezoni 1938./39. pod vodstvom Giuseppe Meazze po kojem
je stadion San Siro dobio službeno ime, a peti naslov prvaka uslijedio je 1940. godine unatoč
tome što je tada Meazza bio ozlijeđen. Nakon završetka Drugog svjetskog rata klub je nanovo
promijenio ime u Internazionale koje su zadržali do danas.

Grande Inter (1960. - 1968.)

Nakon rata Internazionale je svoj šesti naslov prvaka osvojio 1953., a sedmi odmah sljedeće,
1954. godine. Slijedom tih naslova, Inter je započeo s najuspješnijim godinama u svojoj klupskoj
povijesti, poznatijim kao era Velikog Intera (Grande Inter). Tijekom tog perioda u kojem je
trener bio Helenio Herrera, klub je osvojio tri naslova prvaka Italije (1963., 1965. i 1966.).
Najpoznatiji trenuci iz tog razdoblja svakako uključuju dvostruko osvajanje Europskog kupa.
1964. godine Inter je svoj prvi Europski kup osvojio porazivši u finalu slavni španjolski klub
Real Madrid. Sljedeće sezone, igrajući na svom domaćem stadionu San Siro pobijedili su
dvostruke prvake Benficu. U sezoni 1966./67. Inter je ponovno došao do finala Europskog kupa
kojeg je izgubio rezultatom 2:1 od Celtica u Lisabonu.

Nakon zlatne ere tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća, Inter je osvojio jedanaesti naslov
talijanskog prvaka 1971. godine, a dvanaesti 1980. 1972. godine Inter je drugi puta poražen u
finalu Europskog kupa, ovaj put od nizozemskog Ajaxa Johana Cruyffa rezultatom 2:0. Tijekom
70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća Inter je osvojio i dva naslova talijanskog kupa (u
sezonama 1977./78. i 1981./82.).

Pod vodstvom njemačkog dvojca Andreasa Brehmea i Lothara Matthäusa te argentinca Ramona
Diaza Inter je 1989. godine osvojio još jedan naslov prvaka Italije. Tada je trener bio Giovanni
Trapattoni. Sljedeće sezone kupljen je Jürgen Klinsmann i osvojen talijanski superkup, ali Inter
nije uspio obraniti naslov prvaka.

Teška vremena (1990. - 2004.)

90-te godine prošlog stoljeća bile su doba velikih razočarenja za Inter. I dok su njihovi najveći
rivali, Milan i Juventus, ostvarivali fantastične rezultate kako na domaćim, tako i na europskim
travnjacima, Inter je stalno bio u zaostatku, često se nalazeći na sredini tablice, zabilježivši
najgori rezultat u sezoni 1993./94. kada su bili samo na bod od ispadanja u drugu ligu. Unatoč
tome, zabilježili su i nekoliko europskih uspjeha tijekom tog desetljeća osvojivši priznato
nogometno natjecanje Kup UEFA čak tri puta - 1991., 1994. i 1998.
Massimo Moratti, bivši predsjednik i vlasnik Intera

Nakon što je predsjednik kluba postao Massimo Moratti 1995. godine, Interu je obećano bolje
razdoblje uz potpisivanje profiliranih igrača poput Ronalda, Christiana Vierija i Hernana Crespa.
Inter je čak dva puta postigao rekord u visini transfera tijekom tog razdoblja: 19.5 milijuna eura
za Ronalda iz Barcelone 1997. godine te 31 milijun eura za Christiana Vierija iz Lazija 1999.
godine. Međutim, 90-te su svejedno ostale godine velikih razočarenja i do danas su jedino
desetljeće u Interovoj povijesti u kojem nisu uspjeli osvojiti niti jedno prvenstvo Italije. Za
Interove navijače teško je bilo točno odrediti krivca za neuspjehe pa je sve to dovodilo do vrlo
klimavih odnosa između predsjednika, menadžera i ponekih igrača.

Naposlijetku su navijači odlučili usmjeriti svoj gnjev prema predsjedniku Massimu Morattiju,
pogotovo zbog toga što je dao otkaz voljenom Luigiju Simoniju nakon tek nekoliko odigranih
utakmica u sezoni 1998./99. (isti je dan prije otkaza osvojio nagradu talijanskog menadžera
godine 1998. godine). U toj sezoni Inter se nije uspio kvalificirati niti za jedno Europsko
nogometno natjecanje po prvi put u gotovo 10 godina, završivši sezonu na slabom osmom
mjestu.

Za sezonu 1999./00. Massimo Moratti napravio je velike promjene ponovno kupivši skupocjene
igrače. Genijalnim potezom smatralo se dovođenje bivšeg Juventusovog trenera Marcella Lippija
pa je većina navijača i novinara vidjela u Interu novog prvaka. Za tu sezonu također su kupljeni
Angelo Peruzzi i francuska legenda Laurent Blanc kao i Christian Vieri i Vladimir Jugović.
Jedna od prednosti također je bila i ta što tu sezonu Inter nije uopće igrao u Europi pa se u
potpunosti mogao posvetiti domaćem prvenstvu. Međutim, još jedanput nisu uspjeli, iako su bili
vrlo blizu osvajanju prvog domaćeg pokala nakon 1989. godine - talijanskog kupa. U finalu su ih
porazili igrači Lazija, omogućivši tako klubu iz Rima dvostruku titulu (prvenstvo i kup).
Sljedeće sezone uslijedilo je još veće razočarenje. Inter je impresivno krenuo u utakmici
talijanskog Super-kupa protiv Lazija u kojoj je rano vodstvo donijela novo pridošlica u klub
Robbie Keane - međutim, ipak je izgubio utakmicu rezultatom 4:3. Unatoč porazu, klub je
očekivao dobru sezonu. Ipak, ispali su već u kvalifikacijskom ciklusu za Ligu prvaka od
slabašnog švedskog kluba Helsingborga. Alvaro Recoba dobio je mogućnost da poravna rezultat
iz jedanaesterca dosuđenog u posljednjim minutama utakmice kojeg je vratar Sven Andersson
obranio pa se Inter ponovno našao u problemima. Marcello Lippi dobio je otkaz nakon tek jedne
odigrane utakmice u Seriji A koju je Inter izgubio od Reggine (prvi puta u svojoj povijesti).
Tijekom tog razdoblja navijači Milana ismijavali su Inter budući je Milan postizao velike
uspjehe na domaćim, ali i europskim travnjacima. Također se činilo da Milanovim pobjedama
nad Interom nema kraja, a najsramotniji poraz dogodio se u sezoni 2000./01. kada je Milan
pobijedio s uvjerljivih 6:0 čime je označio i najveći domaći poraz u povijesti kluba. Marco
Tardelli koji je na klupi zamijenio Lippija nije uspio poboljšati igru i od strane navijača je
upamćen kao trener koji je od gradskog rivala izgubio ovim sramotnim visokim rezultatom.
Christian Vieri i Fabio Cannavaro, koji su u to vrijeme igrali za Inter, bili su također vlasnici
restorana u Milanu koji su nakon ovog poraza vandalizirani od strane gnjevnih navijača. Jedina
pozitivna stvar koja se u toj sezoni dogodila je dovođenje Ivana Cordobe iz San Lorenza koji će
postati stup obrane Intera u nadolazećim godinama.

Gnjev Interovih navijača u tom periodu kretao se od vandalizma do isticanja transparenata protiv
nekih igrača na stadionu tijekom domaćih utakmica. U nekim slučajevima navijači su bojkotirali
utakmice i ostavljali Curva Nord, dio stadiona na kojem su smješteni najžešći navijači, potpuno
praznim. Usprkos svemu, iz sezone u sezonu Inter je slovio za jednog od favorita prvenstva. Sve
to dovelo je do popularne "pjesme" Milana protiv Intera - "Luglio Agosto" (srpanj i kolovoz).
Naime, tijekom ljetnih mjeseci novinari su se znali raspisivati o tome da je Inter već osvojio
prvenstvo koje se tek treba održati, što igrači na terenu nikad nisu uspjeli potvrditi.

Godine 2002. Inter ne samo da je došao do polufinala Kupa UEFA, već ih je svega 45 minuta
dijelilo od osvajanja Scudetta kada su trebali pobijediti Lazio na olimpijskom stadionu u Rimu u
posljednjoj utakmici sezone. Situacija na tablici uoči posljednjeg kola bila je takva da su čak tri
kluba - Inter, Juventus i Roma - mogli postati prvacima Italije. Interu je trebala pobjeda protiv
Lazija pa su čak navijači rimskog kluba otvoreno u toj utakmici navijali za Inter samo zato da
njihovi ljuti rivali (Roma) ne postanu prvaci. Ipak, Lazio je tu utakmicu dobio rezultatom 4:2
(Inter je nakon 24. minute vodio 1:2, ali nije uspio sačuvati prednost), a budući je Juventus
pobijedio Udinese u gostima rezultatom 0:2 postao je prvakom Serie A. Još i danas datum te
kobne utakmice - 5. svibnja 2002. - progoni navijače Intera.

Sljedeće sezone, 2002./03., Inter je zauzeo sigurno drugo mjesto u Seriji A te došao sve do
polufinala Lige prvaka gdje su ispali od Milana, premda su obje utakmice završile neriješenim
rezultatom (0:0 i 1:1). Ipak, zbog primljenog gola u gostima Milan je prošao dalje (ironije radi
obje utakmice, naravno, igrane su na istom stadionu). Iako je to bilo samo još jedno u nizu
razočarenja, svejedno su mnogi smatrali da se Inter napokon nalazi na pravom putu.
Međutim, još jedanput je nestrpljenje predsjednika Massima Morattija bilo jače od njega samog
pa je Hernana Crespoa prodao nakon samo jedne sezone, a trener Hector Cuper otpušten je
nakon tek nekoliko odigranih utakmica u novoj sezoni. Zamijenio ga je Alberto Zaccheroni,
dugogodišnji navijač Intera, ali također i čovjek koji je sjedio na klubi Lazija tijekom njihove 4:2
pobjede prethodne sezone; navijači su, logično, bili skeptični. Zaccheroni u igru nije unio ništa
novog, osim dvije fantastične pobjede protiv Juventusa (3:1 i 3:2) na San Siru. Sezona sama po
sebi nije bila ništa posebno. Inter je ispao u razigravanju po skupinama u Ligi prvaka (završili su
natjecanje kao treći u grupi). Osim toga jedva da su se i kvalificirali za Ligu prvaka za narednu
sezonu, budući su u Seriji A završili tek na četvrtom mjestu, samo bod ispred Parme. Nasvjetliji
trenuci Intera te sezone bili su dovođenje Dejana Stankovića i Adriana u siječnju 2004. godine
koji su popunili goleme rupe nastale nakon odlaska Hernana Crespa i Clarencea Seedorfa.

Uskrsnuće kluba i osvajanje trostruke krune (2004. - 2010.)

Dana 1. srpnja 2004. godine na svojoj službenoj internet stranici Inter je objavio vijest da novi
trener kluba postaje Roberto Mancini (bivši trener Lazija). U prvoj zajedničkoj sezoni Inter i
Mancini skupili su 72 boda - 18 pobjeda, 18 neriješenih rezultata i tek 2 poraza. 15. lipnja 2005.
godine Inter je osvojio talijanski kup pobijedivši u dvije utakmice Romu ukupnim rezultatom 3:0
(1:0 u Milanu te 2:0 u Rimu), a 20. kolovoza uslijedilo je i osvajanje talijanskog super-kupa
protiv aktualnih prvaka Juventusa rezultatom 1:0 nakon produžetaka (Juventusu je naknadno
oduzet naslov prvaka Italije zbog skandala oko namještanja utakmica). Upravo ova pobjeda u
super-kupu bila je prva nakon davne 1989. godine. 11. svibnja 2006. goidne Inter je obranio
naslov prvaka talijanskog kupa, ponovno porazivši u finalu Romu ukupnim rezultatom 4:1 (1:1 u
Rimu te 3:0 na San Siru).

Iako su sezonu 2005./06. završili na trećem mjestu, Interu je naknadno dodijeljen naslov prvaka
Italije nakon što su Juventusu i Milanu oduzeti bodovi zbog sudjelovanja u namještanju
utakmica. 14. srpnja 2006. godine talijanska komisija proglasila je krivim Juventus, Lazio,
Fiorentinu, Regginu i Milan za namještanje utakmica te ih razmjerno tome kaznila: Juventus je
po prvi puta u svojoj povijesti izbačen u drugu ligu (Serie B), a Milanu je oduzeto 8 bodova pa je
Inter u narednoj sezoni lako došao do nove titule (2006./07.).

Upravo je tijekom te sezone Inter postigao rekordni niz od 17 pobjeda za redom u Seriji A koji je
započeo 25. rujna 2006. godine domaćom 4:1 pobjedom protiv Livorna, a završio 28. veljače
2007. godine neriješenim 1:1 rezultatom protiv Udinesea. Gostujuća 5:2 pobjeda protiv Catanie
25. veljače 2007. godine označila je rušenje rekorda od 15 pobjeda za redom kojeg su do tada
držali Bayern München i Real Madrid iz pet najboljih liga svijeta (engleske, talijanske,
španjolske, francuske i njemačke). Niz je trajao gotovo punih pet mjeseci i smatra se jednim od
najboljih u europskoj nogometnoj povijesti; bolji od njih samo su ostali Benfica (29 pobjeda),
Celtic (25 pobjeda) i PSV (22 pobjede). Ipak, Interova forma pred kraj sezone malo je pala,
nakon neriješenih rezultata protiv Reggine koja se borila za opstanak (0:0 i 2:2), te Palerma.
Potonja utakmica bila je posebno zanimljiva, budući je na poluvremenu Palermo bio u prednosti
2:0, ali se Inter uspio vratiti i izjednačiti na 2:2. Krajem sezone doživjeli su i prvi domaći poraz
od Rome (3:1) na San Siru zahvaljujući dva Romina pogotka pred kraj utakmice.
Dana 22. travnja 2007. godine Inter je postao službenim prvakom Serie A drugu godinu za
redom, ali prvi put "na terenu" nakon 1989. godine nakon što su porazili Sienu 2:1. Osvajač
svjetskog nogometnog prvenstva 2006. godine, Marco Materazzi postigao je oba pogotka (u 18. i
60. minuti utakmice).

Inter je sezonu 2007./08. započeo s ciljem osvajanja titula Serie A i Lige prvaka. Klub je
započeo s dobrim igrama u ligi, zauzevši čvrstu prvu poziciju nakon nekoliko prvih kola i
kvalificiravši se u osminu-finala Lige prvaka; međutim nakon poraza od Liverpoola 2:0 s
desetoricom igrača 19. veljače u Ligi prvaka budućnost Mancinija na klupi Intera dovedena je u
pitanje. Loša forma u tom razdoblju nastavljena je i u tri sljedeća kola u kojima Inter nije došao
do pobjede (remi protiv Sampdorije i velikog rivala Rome, te gostujući poraz od Napolija koji je
ujedno označio i prvi poraz sezone). Nakon poraza od Liverpoola u Ligi prvaka, Mancini je
najavio želju za odlaskom iz kluba, ali se već sljedećeg dana predomislio.

Novi niz od tri utakmice bez pobjeda uslijedio je u razdoblju između 19. i 29. ožujka protiv
Genoe, Juventusa i Lazija. Kao i nekoliko tjedana prije, 4. svibnja 2008. godine Inter je imao
priliku osvojiti naslov prvaka Italije protiv gradskog rivala Milana, ali su tu utakmicu izgubili
2:1. Sljedećeg tjedna Inter je također imao priliku osvojiti naslov protiv Siene u domaćoj
utakmici na prepunom stadionu. Međutim, niti tada nisu uspjeli, iako su vodili u dva navrata
(utakmica je završila rezultatom 2:2), a Marco Materazzi u posljednjim sekundama utakmice nije
uspio realizirati jedanaesterac koji bi im donio pobjedu. U istom kolu Roma je pobijedila 2:1 u
gostima kod Atalante te se na taj način približila Interu na samo bod zaostatka prije posljednjeg
kola prvenstva, iako je u jednom trenutku Inter imao čak 11 bodova prednosti.

Posljednje, 38. kolo Serie A u sezoni 2007./08. donijelo je dvije super zanimljive utakmice:
Parma protiv Intera i Catania protiv Roma. Inter i Roma s bodom zaostatka između sebe borili su
se za naslov prvaka, dok su se u isto vrijeme Parma i Catania borili za opstanak u Seriji A.
Mnogo je različitih scenarija moglo ispasti nakon tih 90 minuta, ali je većina smatrala da će Inter
ipak uspjeti obraniti naslov prvaka budući su imali povoljniji rezultat protiv Rome pa je sve što
su trebali napraviti je odigrati jednako kao i rimski klub. Roma je ostvarila rano vodstvo protiv
Catanije i sljedećih 60 minuta bila aktualni prvak. Međutim, švedski napadač Zlatan Ibrahimović
je s dva pogotka (od kojih je prvi postigao u 62. minuti utakmice) donio Interu treći uzastopni
naslov talijanskog prvaka. Catania je u međuvremenu uspjela izjednačiti protiv Rome i na taj
način osigurati opstanak u Seriji A, a Roma je sezonu završila s tri boda zaostatka za Interom.

Inter je svoj treći uzastopni naslov Serie A slavio do kasno u noć na svom San Siru (nakon
povratka u Milan), gdje im je i dodijeljen pokal.

Ipak, nakon pobjede klub je odlučio otpustiti Mancinija 29. svibnja, pozvavši se na njegovu volju
za napuštanjem kluba nakon poraza od Liverpoola u Ligi prvaka