vgnghjhgjghjghjkl

klljkljkljkl

Usmena historija
Usmena je povijest bila često korišteno sredstvo prikupljanja znanja I dokaza do 19.
stoljeća. Primjerice, francuski povjesničar Michelet govorio je o “živim dokumentima” kao izvoru
za njegovu povijest Francuske revolucije tvrdeči da je takav pristup bio potreban kako bi ga
suprotstavio službenim izvorima. Međutim, potkraj 19. stoljeća usmena je povijest pala u nemilost
kada je dominantna paradigma postao tzv. rankeovski pogled na historiju, s naglaskom na
političkoj povijesti, pripovijedanju i uporabi dokumenata kao primarnog izvora dokaza. Otprilike
u isto vrijeme pripadnici drugih humanističkih i društvenih znanosti počeli su prepoznavati
potencijalnu vrijednost ispitivanja ljudi o proživljenim događajima, njihovom shvatanju što se
dogodilo i zašto.
Novinari su počeli koristiti tehniku intervjua i zapisivati “prikaze očevidaca” važnih
događaja od sredine 19. stoljeća. Sociolozi koje je zanimala društvena reforma i uvjeti života i rada
običnih ljudi počeli su prikupljati dokaze preko intervjua negdje potkraj 19. stoljeća. Uz nekoliko
iznimki, tek nakon 1945. godine usmena se povijest počela opet pojavljivati kao plodan i priznat
izvor povijesnih dokaza. Time se dijelom ocrtava rasteče zanimanje za društvenu, gospodarsku i
kulturnu povijest, a dijelom I promjena shvaæanja unutar same discipline o tome što čini osnovni
predmet proučavanja povijesti. Primjerice, od šezdesetih godina svjedoci smo pojave povijesnih
studija o djetinjstvu, obrazovanju, smrti, mentalnim bolestima, medicini, obitelji, higijeni i spolu
– tema koje povjesničari ranije nisu držali važnima, čak niti da “imaju povijest”.
Ponovna pojava usmene povijesti odražava i rastuće zanimanje za ono što je postalo
poznato kao “povijest odozdo”: povijesno svjedočenje običnih ljudi, posebice onih čija su iskustva
i perspektive bili doslovno izostavljeni iz povijesnih zapisa, kao što su obični vojnici, žene radnice,
domicilni, narodi, kulturne, etničke i vjerske manjine. Da bi proučavali živote običnih ljudi,

1
povjesničari su se morali osloniti na raznovrsne izvore, uključujući pisma, fotografije, novinske
arhive, usmena svjedočanstva koje su prikupili sociolozi i službena istražna povjerenstva, te
osobna sjećanja pojedinaca. Tijekom posljednjih pedeset godina usmena se povijest razvila u
specijalizirano polje, s vlastitim žurnalima i bazama podataka. Neka druga specijalizirana područja
unutar same discipline, kao što je povijest žena, povijest crnačkog stanovništva i kulturna povijest,
pokrenula su velike projekte usmene povijesti. Brojni muzeji danas imaju arhive usmenih iskaza:
CD-ROM-ove na osnovu zbirki usmenih dokaza koji su dostupni na nekoliko jezika o različitim
aspektima društvenog života; postoje websiteovi koji sadrže prijepise iskaza svjedoka velikih
događaja 20. stoljeća; postoje audiovizualni arhivi usmenih iskaza na sveučilištima i u medijskim
tvrtkama. Konačno, mnoge manjinske grupe čije su povijesti ranije bile zanemarivane pokrenule
su vlastite projekte usmene povijesti. Promjene u samoj disciplini potaknule su snažan razvoj
profesionalne usmene povijesti, ali treba također priznati i da je pojava prijenosnog kasetofona
bila važan poticaj za prikupljanje usmenih dokaza.

Međutim, usprkos ovom rastu, mnogi povjesničari još uvijek sumnjaju u vrijednost i
pouzdanost usmenih dokaza u usporedbi s dokazima prikupljenim analizom dokumenata. Nije to
samo zbog njihove zabrinutosti o pouzdanosti ljudskog pamćenja i problema koje predstavlja
uporaba nepotvrðenih dokaza i glasina. Dokumenti su, posebice arhivirani službeni dokumenti,
vrijedni ne samo zbog svog sadržaja, već I zbog toga što su dio niza ili serije dokumenata. Može
ih se usporediti s drugim dokumentima što povjesničaru omogućuje ne samo sredstvo za
potvrðivanje autentičnosti svakog dokumenta, već i daje kontekst za interpretiranje njegova
znaćenja. Službeni dokumenti često upućuju čitatelja na ranije dokumente kako bi se uspostavila
kronologija koja ocrtava niz odluka i misaonih procesa. Ipak, svaki povjesničar koji se bavi
nedavnom prošlošću sve se više mora oslanjati na druge izvore osim dokumenata. Tome je
djelomice razlog što većina vlada taji svoje novije odluke i politiku, pa neko vrijeme ne dozvoljava
javni pristup bitnim dokumentima (često dvadeset pet do trideset godina). Čak i tada nekim
posebno osjetljivim dokumentima pristup može biti uskraćen. Meðutim, povjesničari novije
prošlosti moraju nadopuniti dokumentirane dokaze drugim izvorima I zbog sve veće uporabe
komunikacijske tehnologije. Danas se dogaða da proučavaju dokument koji čitatelja ne upućuje
na druge dokumente već ne telefonske razgovore i e-mailove za koje ne postoje zapisi. U takvim
okolnostima povjesničari moraju koristiti druge izvore, kao što su razgovori s ljudima koji su
napisali ili primili takve dokumente.
U osnovi usmena povijest jest bilježenje i analiza usmenih iskaza o prošlosti. Obuhvaća
različite oblike. Može se usredotoćiti na: kolektivno znanje o prošlosti koje se prenosi s ranijih
generacija usmena tradicija), pripovijedanje o dogaðajima tijekom života pojedinaca koji su
utjecali na njegov život i dali mu smisao (usmena biografija), osobna prisječanja pojedinaca o
određenim dogaðajima, pitanjima ili proživljenim iskustvima u nekom razdoblju njihove prošlosti,
usmene iskaze očevidaca koji su zabilježeni tijekom ili neposredno nakon nekog dogaðaja.
Usmena se povijest uglavnom koristi u dvije razlićite svrhe. Prvi je pomoć pri rekonstrukciji
2
prošlosti: saznati kako je bilo biti običan vojnik u rovovima, ili izbjeglica koji luta Europom 1945.
godine ili saznati kako je kontracepcija utjecala na život neke mlade majke. Druga je svrha shvatiti
kako su ljudi interpretirali prošlost. Usmeni nam izvori govore ne samo što su ljudi radili, što su
vidjeli i što im se dogodilo, oni nam također govore što su ljudi mislili i osjećali, što su vjerovali
da čine i zašto, što su htjeli učiniti, i (jednako važno) što sada misle da su učinili.

Vrijedi ponoviti da je usmena povijest bilježenje i analiza usmenih svjedoèanstava.

Nastavnici povijesti često razmišljaju o usmenoj povijesti uglavnom kao o procesu poticanja
ućenika da intervjuiraju ljude (obično roditelje, bake i djedove, susjede i poznate ljude u svojoj
lokalnoj sredini) o određenom događaju ili životnom iskustvu. Kao takva, usmena se povijest često
shvaća kao korisna, ali vjerojatno dodatna aktivnost u kurikulumu povijesti i uglavnom je
ograničena na društvenu ili čak lokalnu povijest. Međutim, definicija nas podsjeća da se učenici
takoðer bave usmenom poviješću kada analiziraju usmena svjedočanstva. U sve većem broju
europskih zemalja danas se može doći do usmenih iskaza o raznim dimenzijama društvenog života
i specifičnim događajima preko materijala snimljenih na audio-kasete prikupljenih za
dokumentarne radijske programe i video-kaseta televizijskih dokumentarnih filmova. Neki
sveučilišni odsjeci koji su specijalizirani za prikupljanje usmene tradicije i usmene povijesti
objavljuju materijale iz svojih arhiva, a ponekad objavljuju CDROM-ove koji omogućuju
učenicima ne samo da čitaju prijepise ili dijelove prijepisa, već i slušaju intervjue i gledaju
fotografije intervjuiranih osoba i događaja o kojim pričaju. S vremena na vrijeme, različite
organizacije pokreću projekte prikupljanja usmenih iskaza i potom ih objavljuju, često kako bi
obilježili obljetnicu nekog dogaðaja. Konačno, neki Internet websiteovi navedeni u Poglavlju 12
ovog priručnika sadrže usmene iskaze, od kojih se neki mogu i čitati i slušati.
Raspon obuhvaćenih tema prilično je ograničen, ali dostupan je, primjerice, koristan
materijal sa Zapadnog bojišta iz Prvog svjetskog rata, o životu u pozadini u vrijeme Drugog
svjetskog rata, te materijal o gospodarskoj krizi međuratnih godina. Kako smo vidjeli u drugim
poglavljima ovog priručnika, za analizu drugih povijesnih izvora, kao što su fotografije, karikature,
televizija, film i Internet websiteovi, potrebne su nam: one vještine kritičke analize i interpretacije
koje povjesničar primjenjuje na sve vrste izvora, znanje i razumijevanje koje će nam pomoći da
dokaze smjestimo u njihov povijesni kontekst, mogučnosti potvrðivanja autentičnosti i
pouzdanosti dokaza usporedbom s drugim izvorima, razumijevanje procesa nastanka dokaza koje
analiziramo. Analiza usmene povijesti nije iznimka. Uslijed količine usmenih dokaza dostupnih o
20. stoljeću, posebice o njegova četiri posljednja desetljeća, važno je da učenik razumije procese
stvaranja usmenih svjedočanstava i zna kako primijeniti analitičke i interpretativne vještine na

3
materijale koje je napravio sakupljač usmene povijesti, bio to učenik, povjesničar ili netko drugi.
Učenici trebaju shvatiti da većina povijesnih izvora postoji neovisno o povjesničarima ili
učenicima povijesti. Oni ih mogu tek interpretirati. Meðutim, svatko tko prikuplja usmene iskaze
svjedoka (povjesničar, učenik koji uči povijest, sociolog, službenik, novinar ili medijski
producent) igra aktivnu ulogu u konstruiranju takvih dokaza. Ono što se pojavljuje u povijesnim
zapisima uvelike ovisi o vrsti pitanja koje ispitivač postavlja ili izbjegava, o osobnom odnosu i
vezi izmeðu ispitivaća i ispitanika; te procesu kojim se intervju ureðuje prije nego postane
dostupan javnosti.