Skender Kulenović: Ponornica

Bilješke o piscu:
Skender Kulenovic se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je
zavrsio osnovnu skolu, a potom nakon naglog osiromasenja porodice (agrarna reforma)
prelazi u majcino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski ucenik
pohadja Jezuitsku gimnaziju. U trecem razredu gimnazije javio se prvim knjizevnim
radom (soneti Ocvale primule).
Od 1930. godine studira pravo na zagrebackom sveucilistu.
1933. postaje clan SKOJ-a, a 1935. KPJ. Saradjuje u brojnim listovima i casopisima, a
1937. godine sa Hasanom Kikicem i Safetom Krupicem pokrece u Zagrebu muslimanski
casopis Putokaz. 1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Clan
AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenovic u ratu pise poeme, uredjuje listove Krajiski
partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobodjenje. Od 1945. do 1947. obavlja fnkciju
direktora drame Narodnog pozorista Sarajevu, uredjuje Novo doba, Pregled, Knjizevne
novine i Novu misao. Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupstine FNRJ, a poslije
zabrane Nove misli je kaznjen i postavljen za korektora u Borbi.
1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorista, jedno vrijeme
je i urednik u beogradskoj Prosveti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, izmedju
ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je
clan SANU, ANUBiH i JAZU. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

Bibliografija
* Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945.,
* komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947.,
* "Ševa", poema, 1952.,
* Soneti, 1968.,
* Divanhana, pripovijetke, 1972.,
* Gromovo đule, priče za djecu, 1975.,
* Ponornica, roman, 1977.

Ponornica

O romanu
Svoj roman "Ponornica" Skender Kulenovic je objavio tek godinu dana uoci smrti.
Roman ”Ponornica” tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara
carevina sa svojim civilizacijskim sklopom vec dovoljno davno izvan Bosne, a nova vec
unijela svoj red i svoje obicaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno ziva, a
odsjaj i jedne i druge vec se se taloze u svakoj od licnosti ovog romana.
”Austrijska tema” u bosanskohercegovackoj literaturi nametala se skoro sto godina, a
narocito je prisutna u bosnjackoj knjizevnosti. Ona je za bosnjackog pisca i dalje
opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za ”turski”
orijentalni svjetonazor, a prihvatio je ”austrijski”, zapadni Weltanschaung. Zato
Kulenoviceva tema i jest ponornica sa dosad stogodsnjim tokom za koju ne vjerujem da
je nasla svoju definitivnu ponikvu. Konkretno, Kulenoviceva ”Ponomica” tematski je
usla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome
je on pisao u izvrsnom eseju ”Iz smaragda Une (’Grozdanin kikot’ Hamze Hume)”. Taj
rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih zivih zila roman
”Ponornica” tematski je i kompozicijski toliko razudjen. Jednostavna formulacija teme:
raslojavanje koje prijeti raspadom jedne patrijarhalne bosnjacke begovske porodice je
sustinski tacna i, kao i sve dijagnoze te vrste, uvijek presiroka opcenita.
Ovaj roman je po tematskom svome odredjenju i roman licnosti, i drustveni, i povijesni
roman, i porodicna hronika, a za sva ta formalna odredjenja u tematski razudjenom toku
moze se naci potvrda. Onaj dio fabule koji je posvecen Muhamedovu zivotu, kroz ciju se
licnu prizmu prelomila cijela ”Ponornica”, tematski je i fabulativni okvir svih dogadjanja
tako da on odredjuje i kompozicijsku strukturu romana.
Roman pocinje Muhamedovim sjecanjem na ljetni raspust koji je, kao student El-Azhara,
najstarijeg sveucilista na svijetu, proveo u zavicaju. Zapravo ”Ponornica” pocinje
pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske godine primio od rodjake Senije, a cija
se recenica ”Eto ih tamo, nek rade sto hoce” provlaci i osjencava Muhamedov simbolicni,
a opet relativni, odnos prema svijetu.
Muhamed svoju ponornicu pise kad Senijino pismo ”list iz skolske pisanke, pozutio
poslije cetrdeset godina, lezi sada na mom radnom stolu, pokraj moje suhe, zute ruke
pune vec starackih pjega i kvrga zelenih vena” i tako daje vremenski okvir fabuli kojom
ce ”Ponornica” protjecati kao prvi dio zamisljene i neostvarene tetralogije.
Tema raspada patrijarhalne porodice, toliko prisutna u juznoslavenskim literaturama,
ovdje je samo pokretacki, i to vanjski, ali stalno lebdeci, prijeteci fatum.
Medjutim, za razliku od ranije tretirane ove tematike realistickog i postrealistickog
perioda nasih literatura, Kulenovicev tretman je podrazumijevanja raspada vec odavno
razasute porodice.

Roman Ponornica prva je kritika bosanskoga begovata u bošnjačkoj literaturi3, analiza

njegovog ekonomskog, socijalnog i moralnog propadanja prema kojem Skender
Kulenović nije pokazivao previše sentimentalnosti. Muhamed-beg, kojeg, naravno, ne
možemo bezrezervno poistovjećivati sa piscem Ponornice, otuđen je od svoga zavičaja i
od svojih duhovnih izvorišta, od islama prije svega, pa mu i ne pada teško poraz u
nadmetanju "kamena s ramena" sa kmetovskim mladićima u begova Filipovića. Prije bi
se moglo reći da je Muhamed-beg u potpunosti svjestan kraja begovata i nadolazeće
budućnosti u kojoj će nekadašnja begovska slava ostati samo kao daleka i lijepa
uspomena ili kao epska laž ispjevana od naručenog kmetovskog pjevača. Ipak, njegov je
odnos prema tome naprasno degradiranom svijetu, iz kojeg je i sam potekao, bio duboko
ambivalentan: koliko god ga je kritikovao i od njega se udaljavao, toliko ga je i volio i
proživljavao kao samozatajnu i vrijuću ponornicu u svome biću. Ova je ambivalencija
možda bila i izraz Skenderove raspolućenosti između svjesno izabrane socijalističke
ideologije i rođenjem dodijeljenog begovskog aristokracizma. U Skenderovoj
spisateljskoj ličnosti sukobljavali su se, tako, komunista i beg, što je djelimično
prenešeno i na lik Muhamed-bega u kojemu su se sučeljavali svjetovnjački orijentiran
intelektualac i begovsko dijete poslato u "El Azhar" da se islamski obrazuje. Muhamed-
beg je sve više ostajao bez titule uz svoje ime, baš kao što je u kuću Skendera
Kulenovića, zahvaljujući njegovu ocu, nezaustavljivo ulazio evropski način života, o
čemu je Skender gotovo sa ponosom pisao u eseju o Mažuraniću: "Moj otac je u našu
kuću unio evropski način života, i ja sam za drukčiji saznavao samo kod susjeda i rođaka.
Iako beg, nije bio obrazovan, ali je vidio svijeta, Carigrad, Beč i Peštu, znao je turski i
nešto njemački, sve je kod njega bilo "ala franca" (alla franca je značilo: navijati sat po
evropskom vremenu, jesti viljuškom i nožem itd.), i govor i način odijevanja, ne samo
nas sinove nego - što je bio rijedak slučaj - i kćerku dao je na škole, hvalio Kemala,
demonstrativno nosio šešir, kajao se što na vrijeme nije prodao zemlju i kmetove, pa sve
uložio u trgovinu, ismijavao zbog zaostalosti hodže, kadije, muftije - sve do reis-ul-
uleme"4

Glavni lik: Muhamed

Sporedni likovi: Senija, Djed, Muftija, Nena
Tema: raspad patrijarhalne porodice