Ante Mateljan

S križnoga puta
Priče s križnoga puta
Put križa
2

Mala knjižnica Crkve u svijetu

knjiga 24

Ante Mateljan
S KRIŽNOGA PUTA
Priče s križnoga puta
Put križa

---------------------------------------------------------------
CIP-katalogizacija u publikaciji
Sveučilišna knjižnica u Splitu

UDK 821.163.42-1

MATELJAN, Ante,
S križnoga puta : priče s križnoga puta : put križa /
Ante Mateljan. - Split : Crkva u svijetu, 2007. -
(Mala knjižnica Crkve u svijetu : knj. 24)

Stihovi

ISBN 978-953-256-005-3

470108006
---------------------------------------------------------------

Izdavač: Crkva u svijetu

Zrinsko-Frankopanska 19, Split
Odgovara: Nediljko Ante Ančić

Ilustracije: Luc Freymanc

Na ovitku: Ivo Nižetić, Krist
Ovitak: Neven Marin
Računalni slog: Katarina Glunčić-Škarpa
Tisak: Dalmacija papir, Split
Naklada: 500 primjeraka
 Ante Mateljan

S KRIŽNOGA PUTA
Priče s križnoga puta
Put križa

Crkva u svijetu
Split 2007.
 mojim
sestrama
Ani, Mari,
Neni i Snjegi
6
 NIKAD DOVRŠENA PRIČA…

S ove strane Golgote gledajući

put još uvijek nije dovršen
i priča još nije do kraja ispričana.

Još se tu oko nas (i u nama) motaju

i Jude i Vijeća i Herodi i Pilati,
i čuje se povik mase: Raspni ga!

Ali, kad se saberemo u nutrini

oćutimo da su tu još uvijek
(preplašeni) prijatelji i učenici i Majka.

*
Ja samo razgrćem usputne tragove,
osluškujem, sabirem i bilježim glasove,
stavljajući ih pred vaše srce

da posluže kao ogledalo

moje i tvoje, i nadasve Njegove
nikad dovršene priče!
 PROLOG

PRVO I POSLJEDNJE DRVO

(Usp. Post 2,9; Mt 15,29-32)

U početku bijaše…
Ne u početku, nego u sredini,
da, baš u sredini bijaše posađeno drvo!
Prvo drvo!
Drvo spoznanja!
Drvo razlikovanja!

U početku i u sredini,
u plodu drveta prvoga bijaše
skrivena najveća tajna
– otajstvo povjerenja!
A kad je ona napašću izdana
buknuo je mrak i polomio grane,
na vrt se survale sve nevolje!

Ostao je put, traženja, čekanja…

A kad je došla punina,
i kad se uputio Put,
iz iste one zablistale zore,
ne više u sredini nego u dubini,
iz istoga korijena spoznanja
i razlikovanja dobra i zla
izniklo je drvo novo.
Božjim suncem grijano,
nebeskom kišom zalijevano,
dahom vjetra milovano
razraslo se u visine,
10 PROLOG

i na njemu gnijezdo saviše

ptice nebeske.

Kad dođe vrijeme, po naumu

drvo bijaše odvojeno od korijena,
posječeno, žrtvovano,
razrezano i istesano.
Slutilo je da će od njega
biti napravljena kolijevka,
ili počivaljka kakva, ili stol,
i mirno je čekalo svoj red.

A onda ga rasjekoše
i odnesoše gredu na uzvisinu,
i usadiše ga u zemlju,
kao mrtvo, kao zadnje drvo,
kojemu više ništa,
ni sunce ni nebo ni duh
ne može biti od pomoći.

A drugu gredu natovariše

na pleća Čovjeku
da je vuče od početka
sve do kraja.
I dano mu bi da drvo natopi
vlastitom krvlju iz nebrojenih rana,
vlastitim znojem iz sve ljudske muke,
vlastitim suzama za sve neoplakane grijehe.

I kad bi uzdignut Čovjek,

procvjeta ovo mrtvo drvo
opet u drvo prvo,
s jedincatim plodom
PRVO I POSLJEDNJE DRVO 11

u čitavoj povijesti,
u drvo nebesko
do neba dosižući,
u drvo zemaljsko
sav svijet grleći!

A kad Čovjeka skidoše

ostade ono bdjeti
nad svom zemljom
i nad rodom ljudskim
sve do vječnosti.

Drvo prvo i posljednje,

razdjelnica svih razvođa,
izazov svim tražiteljima
i smutnja svim opsjenarima!

Znak neuništiv i nepobjediv!

Posljednje drvo!
Drvo prvo!

Jedino,
Jedincato,
Sveto,
Života drvo!
 I. POSTAJA

Isusa osuđuju na smrt

 PILATOVA ŽENA

MOJ PREVELIKI PROPUST

(Usp. Mt 27,19)

Draga moja kćeri!

Otkad sam vidjela, prije nekoliko sati,

da su mojemu mužu a tvojemu ocu
donijeli žurno pismo,
i čim sam čula da je od Njegova Visočanstva,
presvijetlog Cezara Tiberija,
a znajući da na takvo pismo
slijedi žuran odgovor,
počelo mi se vrzmati po pameti
da i ja tebi napišem pismo,
da te pozdravim i izljubim,
i da preda te stavim ogledalo svoje duše!

Pišem ti ovo pismo u subotu u podne,

petnaestog dana mjeseca nisana,
po židovskom kalendaru.
Pišem ti ga s istoka, iz Jeruzalema,
svim srcem svojim, punim tuge i nespokoja.

Bili smo se, otac tvoj i ja, dogovorili

da, kad zatopli, dođeš do nas,
jer se evo tri godine nismo vidjeli.
I jako sam se veselila tvojem dolasku.
Već sam ti uredila sobu
i priredila sve potrebno,
ali te danas molim – da ne dolaziš!
Još ništa o tome nisam tvojemu ocu govorila
16 I. POSTAJA

ali duboko u sebi osjećam nešto

tako tjeskobno i teško, što me plaši,
mada ne znam kako bih ti to pravo opisala.

Više nisi dijete i znaš da slutnje puno govore.

Ovo sam jutro započela pokušavajući nešto reći
ocu tvojemu Ponciju Pilatu,
ali on me ne čuje.
Onda sam se okrenula od njega
i započela govoriti zidu!
Neka mi riječi ostanu u ovom golom kamenu,
za sve vjekove, za svjedočanstvo.
Hoću da ove moje riječi ostanu
za opravdanje u danima kojih se bojim,
za utočište u oluji što je osluškujem,
koja već huči negdje pred vratima
ovoga nesretnoga grada.

Pišem ti na ovom papirusu,

draga moja kćeri,
na papirusu što mi ga donesoše iz Egipta,
rekavši da je to za zabavu, razonodu.
A meni nije ovo ni zabava ni razonoda,
nego muka velika i nevolja teška!

Pitaš se što sam to učinila

i što mi se to dogodilo
da sam ovako pritisnuta tjeskobom?
Da, upravo to je nevolja:
ništa nisam učinila – i to je najgore,
ništa mi se nije dogodilo,
zapravo – još mi se nije dogodilo,
i toga se najviše bojim!
PILATOVA ŽENA 17

Znadeš još iz dana tvojega djetinjstva

kako sam naučila biti mirna i popustljiva!
Naučila sam popuštati – mira radi,
pa i pod cijenu da život pored mene prođe,
samo da se ne dogodi nešto
čime više ne mogu vladati!
A sad se pitam:
Je li to ono što zovu propustom?

Da, kao da sam propustila

otvoriti prozore svoje duše
i pristala ostati u mraku,
čuvajući se da mi vjetar sudbine
ne raznese sve ono što bijah skupila
i za što sam mislila da je moje!
A sad se pitam, pred tobom:
Što sam to, dijete moje, dostigla?
Je li to ova šaka srebrenika,
što smo ih zgrnuli
više na ružne nego na lijepe?
Je li to ono što nam doniješe
ne koji nas vole nego nas se boje,
gdje iz svakog dara vire pogledi
pritajene mržnje i zazivanje prokletstva.

Da, dijete moje, pitam se

što mi je donijela moć nad ljudima,
kad se tako brzo vladanje
pretvori u stradanje?
Što sam to učinila kad sam, sa sobom,
iz Rima ovamo ponijela i svoje bogove
da bi im svakodnevice mogla tamjan paliti,
kad se čak i od njihova kamena pogleda skrivam?
18 I. POSTAJA

Pišem ti, kćeri moja, kako vidiš,

srcem punim tjeskobe i nespokoja.
Znam da si i ti čula za mnoge stvari,
a ja ti istinito svjedočim:

- otkad je muž moj, a tvoj otac Poncije Pilat

naredio da se unesu carski znakovi u Hram,
iz čega se rodila pobuna koju je ugušio
na najkrvaviji mogući način,
(reče - za primjer ostalima!)
pa bijaše prisiljen zbog tužbe u Rim
sve vratiti na staro;

- otkad je u svojoj mahnitoj revnosti,

probuđenoj valjda iz nekakve nade
da će se konačno izvući iz ovog čemera,
dao da se zlatni natpisi s carevim imenom
postave u Augustovu hramu u Cezareji,
na što su se pobunila četiri Herodova sina
i tužili ga ravno u Rim,
pa se morao debelo opravdavati;

- otkad je u brižno sračunatom pothvatu

(zapravo, da se dočepa novca iz hrama)
dao graditi nesretni vodovod u Jeruzalemu,
nakon čega nastade pobuna s mnogim mrtvima,
(o, ti Židovi, tko ih može shvatiti);

- otkad više ni Vitelius, legat Sirije,

ne gleda ni Poncija ni mene dobrim okom,
i čini se da sve sprema kako će ga smijeniti;

moje je srce satrveno.

PILATOVA ŽENA 19

No, nije razlog sve to.

Nije ni ovaj Jeruzalem koji je ionako
samo hrpa kamenja od kojega je izgrađen
dom moje tuge, promašaja i propusta.

No, ne boj se ti, dijete moje, za mene.

Misleći na jučer, čini mi se
kao da je najgore prošlo.
A sve što će dalje biti
ionako više ne mogu spriječiti!

Stoga, neka bude što treba biti.

Stijenj moje duše dogorio je do dna.
Shvatila sam to pretprošle noći,
gledajući s ograde u onoga Pravednika,
što ga zorom Pilatu dovukoše na suđenje.
Jednoga časa, podigao je svoje sjajne oči
koje su me pitale: A ti, što čekaš?

Nećeš mi vjerovati, kćeri moja, ali on je znao

što sam zbog njega propatila te noći,
gledajući ga u strašnim mukama!
Samo me je gledao, a ja sam osjećala
da to nije samo njegova nego i moja muka!

Gledala sam s visoka

kako ga u pretoriju bičuju i pljuju
znajući da neće dugo izdržati.
Potrčala sam Ponciju i molila da ga oslobodi,
jer i sam reče da na njemu nema krivnje.
Rekoh mu da sam radi njega
prepatila teške more i da ga se kani,
a on se otrese na mene, po svom običaju:
20 I. POSTAJA

Što ćeš ti ovdje? Nije ovo za tebe! Pusti!

Čim se izderao znala sam
da Nazarećaninu više nema spasa.
A ja sam se pokupila i otišla u svoje odaje,
razočarana i tužna, i puna duboke muke!

Reći ćeš mi: Pa što si više mogla učiniti?

Da, to sam i sama sebi rekla!
I znaš što sam odgovorila?
(Neka ti to bude na pouku!)
Pa što žena ne može učiniti?
Nisam smjela odustati, eto to me grize!
Trebala sam ustrajati, dok me ne posluša!
A ako me ne posluša odmah,
morala sam ga se uhvatiti,
pa ako treba da mu i haljine razderem!
Pa ako ni tada ne uvaži,
trebala sam mu zaprijetiti!
Ma koliko to ludo zvučalo, sad mislim
da sam oca tvoga i muža moga trebala,
baš radi Nazarećanina, i ucijeniti.
Jer, jedino taj jezik Pilat priznaje,
kao i svi strašljivci pod kapom nebeskom!

Ali, zašto ja ovo tebi pišem?

Pišem ti, draga kćeri, jer nemam kome.
Čak nisam sigurna da ćeš me razumjeti,
ali s nekim moram podijeliti ovaj teret.
Zapravo, nitko ovo ne može razumjeti,
osim onoga koji je sve to proživio,
ali takvima ne trebaju ove moje riječi…
Onima koji su proživjeli jučerašnji dan,
ne preostaje drugo do li osluškivati nebo…
PILATOVA ŽENA 21

Kad budeš ovo čitala, dijete moje,

možda ćeš reći kako sam, u zadnju,
samo žena koja nije posve pri sebi,
ili da je sve to sudbina!
Ja, međutim, više ne priznajem sudbinu
niti se izvlačim na to što sam žena!
Ne priznajem nikakve nemoguće prilike
da me oslobode odgovornosti
za nezapriječeno zlo!
Razumijem da ti to ne možeš shvatiti,
i ne dao ti Bog da ikad osjetiš
što to znači dopustiti da ubiju nevina čovjeka!

Ja danas znam samo jedno:

Nazarećanin mi je jučer pružio priliku
da se iskupim za sve moje propuste.
A ja sam tu priliku života propustila.
A kako to znam, pitaš me!
Vidjela sam u onim očima otvorena vrata!
Čula sam poziv da se, ako zaista hoću,
suprotstavim zlu!
Ah, koliko smo puta razgovarale
kako i koliko zla mi žene podnosimo,
a nikad nismo razgovarale
koliko smo zla, da smo samo htjele,
mogle spriječiti!

*
Pišem ti, kćeri moja,
na ovom žuto sivom papirusu,
oslonjena na drveni stol,
čekajući da se na kraju kamenog hodnika
pojavi tvoj otac, prokurator Judeje!
22 I. POSTAJA

Osjećam kako je došlo vrijeme

da se svedu računi i meni, i Ponciju,
a i ovom gradu i ovom narodu.
Osjećam to jer na meni
još počiva pogled Pravednika,
Isusa iz Nazareta,
što ga Pilat dade razapeti,
bez ikakve krivnje…

Želim ti, drago moje dijete, mir,

onaj mir koji može doći samo odozgo.
Onaj mir kojega u mojem srcu nema
jer sam propustila svoj čas.

I molim te, ne upućuj se ovamo!

Zaboravi sve naše pozive i dogovore,
zaboravi ovaj nesretni Jeruzalem!
Čim prije eto me k tebi,
u Rim, da te zagrlim i poljubim!

Pozdravi svu našu rodbinu i poznate!

Ostaj mi zdravo!
Salve!
 II. POSTAJA

Isus prima na se križ

 GAMALIEL

MOLITVA U STRAŠNI ČAS

(Usp. Ps 22/21/; Dj 5,34-39)

Gospode Svevišnji, Gospodine nad vojskama!

Ja, starac, Gamalijel, učitelj Zakona,
prilazim na prag svetoga tvojega Hrama,
da ti se u Domu tvome poklonim!
Prilazim na tvoj prag, Svevišnji,
da ti se ispovjedim!
Prilazim do žrtvenika tvojega svetoga
da ti prinesem molitvu svoju,
u predvečerje svetoga dana Pashe,
spomena našega izbavljenja!

Dolazim Gospodine, pred oči tvoje,

iznoseći ti srce na dlanovima duše,
u dan u koji se zbilo zlo i nevolja velika,
jer prodasmo Pravednika za novac
i osudismo ga na smrt sramotnu,
da se, umjesto veličanja slave tvoje
sami pobrinemo za svoju sigurnost.
A gdje li je sigurnost naša, Gospodine,
ako li ne u tebi, Svevišnji,
koji ravnaš zemljom i nebesima,
koji upravljaš sadašnjošću i budućnošću
i koji proničeš srca naša i bubrege!

Neka oči tvoje, Gospodine, pogledaju na nas

i u ovaj prestrašni čas
ne svrni lice svoje od nas,
ne zatvori uho svoje molitvama našim.
26 II. POSTAJA

*
Gospodine, Svevišnji, neka ti je čast i hvala,
i slava i dika i blagoslov i moć!
Po svojem proviđenju nisi mi udijelio djece,
i ne tužim se – dao si mi toliko vrijednih učenika
da ih mogu djecom svojom zvati,
koji će pronositi ime tvoje veliko i slavno,
do u svaki dom Naroda tvojeg izabranoga.

Ali, neka mi bude, Gospodaru i Gospodine moj,

slobodno pred lice tvoje podastrijeti molitvu,
za jednoga nevoljnika, Isusa iz Nazareta,
čovjeka koji prođe ovom našom zemljom
čineći znakove i velika djela,
navješćujući tvoju dobrotu i oslobađajući od zla.

Ne kažem da sam dobro razumio njegove riječi

i da se slažem u svemu s njim, ali priznajem
da na njemu ne nađoh nikakve krivnje!
A osudismo ga, mi - Sinedrij i Veliki svećenici -
i poslasmo ga eno na razapinjalište.

Pratio sam ga do vrata Pretorija

i nisam ušao da se ne onečistim,
ali sam vidio što se zbilo.
Nakon pljuskanja i šamaranja pred Sinedrijem
vojnici su ga tako izbičevali da je jedva živ!
Razderali su mu i kožu i haljine,
glavu okrunili trnovom krunom
i natovarili drvo križa da ga nosi put Golgote.

Dok naši glavari luduju nad svojim uspjehom,

s pogrdama prateći Nazarećanina,
GAMALIEL 27

ja se usuđujem, Gospodine,
primaknuti svetom Hramu tvojemu,
i doći pred lice tvoje – da mi se smiluješ,
jer i sam svojom prisutnošću omogućih
da nevina čovjeka osude i predaju na raspeće.

Ako više ništa ne mogu učiniti protiv nepravde,

neka mi bude slobodno
uzeti riječi oca našega Davida
što ih ispjeva u velikoj nevolji svojoj,
i tebi ih upraviti da ih po svojoj dobroti poslušaš.
I neka mi slobodno bude, poput njega,
upitati tebe, Gospodina i Gospodara svoga,
Svevišnjega:

*
O Bože moj, zašto si ga ostavio?
Jesi li i ti danas daleko od ridanja njegova?
Eno, vuku ga vrh Golgote a on prignut zemlji,
očiju krvlju zatvorenih da mu je sve noć,
čeka tvoju riječ – a ti ne odgovaraš!
Pa ipak – ti prebivaš ovdje, u Hramu,
u Svetištu svojemu, Nado Izraelova!
U tebe su se očevi naši uzdali, i ti ih izbavi!
Tebe su dozivali i bijahu spašeni,
u tebe su se uzdali i postidjeli se nisu!

A gledaj put Golgote!

Nije li ono crv a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir?
Oni koji ga vode, vuku i tuku,
izruguju se s njim na sav glas,
razvlače usne i mašu glavama!
28 II. POSTAJA

Slušaj što mu dobacuju:

Uzdao se u Gospodina, neka ga izbavi!
Neka ga spasi, ako mu omilje!

Pogledaj Gospode!
Nisi li ga ti iz krila majčina sazdao?
Nisi li ga ti odnjihao u miru na grudima majke?
Nije li tebi predan od svoga prikazanja u Hramu?
Nisi li ti od krila materina Bog njegov?
Ako ti ne budeš blizu sada, kad je najgora nevolja,
kad nema nikoga da pomogne,
odakle će mu doći spasenje?

Pogledaj Gospodine!
Nije li četa vojnika oko njega kao krdo junaca,
bikova bašanskih razbješnjelih,
što ždrijela svoja razvaljuju na nj
poput lava što plijen kida i riče?

Pogledaj Gospodine!
Kosti su mu sve sasuli i što je od njega ostalo?
Mora da mu se je i srce slomljeno,
poput voska rastopljeno u grudima!
Nema više ni glasa: grlo mu je kao crijep suho
a jezik mu se uz nepce prilijepio!
Prostrt na zemlji, bačen je u prah smrtni,
a oko njega čopor bijesnih pasa
i rulje zločinačke ga okružiše!

Ne treba mi dizati oči vrh onoga brijega,

da bih vidio kako ga polažu na drvo
i čavlima mu probadaju ruke i noge,
da ga svaka, pa i najmanja kost neizdrživo zaboli,
GAMALIEL 29

dok radoznala svjetina zuri u taj stravični prizor!

Onda će njegove haljine tuđinski vojnici razdijeliti,
a ako je što boljega, za to će baciti kocku.

O ti Gospodine, u ovome strašnom času,

kad smo mi ljudi iznevjerili i tebe i Pravednika,
daleko mu ne budi!
O Snago, pohiti mu u pomoć!
Ako je njegovo tijelo predano smrti,
dušu mu istrgni od mača,
iz šapa neprijatelja ljudskoga spasi život njegov.
Izbavi ga od ralja podzemlja,
i jadnu mu dušu od rogova nečastivoga!

*
O Gospodine nebeski, Svevišnji Stvoritelju,
ja starac, Gamalijel, učitelj Zakona,
molim te da se ne ugasi ona riječ
koju ovaj Pravednik reče o ljubavi.
O onoj ljubavi kojom bi tebe svi trebali hvaliti
i slaviti te usred svečanoga zbora!
Svi koji se tebe Gospodine boje, neka te hvale!
Svi od roda Jakovljeva neka te slave!
Svi potomci Izraelovi neka te se boje
i neka te zavazda poštuju!
Jer ti, Gospodine, ne prezireš
i ne zaboravljaš muku jadnika,
ti ne sakrivaš lice svoje od njega!
I ja sam u vjeri siguran i znam:
Tko te je zazvao, ti si ga uslišao!

I zato, Gospodine moj i Bože moj,

u ovaj strašni čas koji se oborio na nas,
30 II. POSTAJA

unatoč svemu što se zbilo, za ove Pashe

hvalit ću te u zboru velikom,
pred svim pukom tvojim izvršit ću svoje zavjete!
Jer ti jedini obilno daješ da se siromasi nasite,
da te nađu i hvale oni koji te traže,
da srce njihovo živi dovijeka!

Jedino ti, Gospodine i Bože naš,

možeš učiniti da se tebe spomenu
i tebi obrate svi krajevi zemlje,
da pred tobom nice padnu sve obitelji pogana!
Jer tvoje je Gospodine kraljevstvo,
i tvoja je vlast nad svim pucima i narodima!

Klanjam se tebi Gospodine i blagoslivljam tebe!

Tebi će se jedinom klanjati svi vladari zemlje,
pred tobom se sagnuti svi što u prah silaze!
A narod tvoj, po tvojoj neizmjernoj dobroti,
Neka se tebi obrati i pokloni u Istini!

O Gospode, Svevišnji Spasitelju,

kao što je ovaj Pravednik put tvoj slijedio,
neka i moja duša za tebe živi!
Neka tebi služi sve potomstvo moga roda,
neka se o tebi pripovijeda svakom koljenu,
neka se o tvojoj pravdi naviješta narodu budućem:
Ovo učini Gospodin!

*
Tebi neka je, Gospodine,
svaka hvala, slava, čast i moć,
sada i vazda, i po sve vijeke vjekova.
Amen.
 III. POSTAJA

Isus pada prvi put pod križem

 BIVŠI SLIJEPAC

ZAŠTO SI MI OTVORIO OČI?

(Usp. Iv 9)

Prijatelju moj, veliš da me poznaješ.

Ja tebe ne poznajem – ili te ipak nekako poznajem?
Znaš, kad progovoriš, zatvorim oči i prisjećam se.
Pamćenje me, hvala Bogu dobro služi, ali ipak
znaš i sam da nije lako sve zapamtiti.
Možda sam prevelik broj ljudi susreo,
ma ne susreo, nego zapravo čuo,
i kako drugi pamte ljude po licu, po izgledu,
po obliku i gustoći obrva, po dužini i širini nosa,
tako ti ja, prijatelju moj, pamtim ljude po glasu.

Tvoj glas mi je poznat, kao da sam ga češće čuo.

Ako me sjećanje ne vara, ti bi svaki put zastao
kad bi mi u zdjelicu stavio sitniš,
ali ne onako naprasno, da zazvuči, da se čuje,
sagnuo bi se i stavio sasvim pažljivo, tiho,
skoro pa sa željom da se ne zna.
I, potvrdi mi, molim te, da to nisi činio iz samilosti,
niti iz zavjeta nekakvoga, da se odužiš,
nego iz unutarnjega, čudnog zadovoljstva
da je tvoj prosjak još uvijek ovdje, blizu,
da je na svojemu staromu mjestu,
da će on još koju molitvu upraviti Gospodinu
za sve svoje dobročinitelje,
i da će i dalje imati dovoljno vremena,
da odgovori na upit: Prijatelju, kako si?
Ćutiš li i ti ovu južinu? Bole li te kosti?
Kako podnosiš sparinu i prašinu oko sebe,
34 III. POSTAJA

tu na Ovčjim vratima?
Daj, dođi, sjedi do mene!
Ja sam, isti koji sam tu do vrata sjedio godinama.
Da, bio sam slijep. Slijep od rođenja,
što je poznato čitavom Jeruzalemu!
Na prolazu, uz vrata, prosio sam,
zarađujući strpljivošću i milošću Božjom
zalogaj kruha od dobrih, blagoslovljenih duša.
A što može jedan slijepac željeti, do li dar vida?
Vidjeti, ma zamisli – vidjeti!
Vidjeti svijet, Božja čudesa, do sita se nagledati!
Vidjeti ljude, oko sebe, čitati u njihovim licima
kao u knjigama i više nego u knjigama,
čitati sav usud života…
Vidjeti sebe, zamisli – samoga sebe vidjeti!

Možda te malo mučim, je li?

Imaš vremena? Dobro, sjedi onda i slušaj!
Pitaš kako to da sad vidim, kad si me viđao
kako prosim uz vrata, slijep od rođenja.
E, pa, ima tome više dana.
Bio je blagdan Sjenica,
a na blagdan se u Jeruzalem, radi hrama,
sa svih strana nakupi masa svijeta.

I jedno jutro, zarana, taman onako na miru,

držeći se zida i već uhodanih puta,
došao sam do svoga mjesta.
Prebacio sam ogrtač iza sebe na hladan zid,
da me ne zebe po kostima, kad eto ti ljudi.
Jedan stade preda me, ćutim ja to, pa upita:
Učitelju, tko li sagriješi,
on ili njegovi roditelji
te se ovaj slijep rodio?
BIVŠI SLIJEPAC 35

Bože mili, kako li su me trnci prošli?

A kako i ne bi?
I kako me je sunce ogrijalo kad učitelj reče:
Ne sagriješi on niti njegovi roditelji,
nego je to da se na njemu očituju djela Božja!
I nastavi, meni tada nerazumljivim riječima:
Dok je dan ja radim djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.
A onda osjetih da, prignut, meni govori:
Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.
Osjetih kako mi trlja oči
nečim poput mekanoga blata,
kao kad pljuvačkom omekšaš malo tvrde zemlje!
I onda mi reče: Idi, operi se u ribnjaku Siloamu!
Nije to daleko, tih dvije-tri stotine koraka,
ali kad ustadoh, zapravo skočih na noge,
pa počeh glavinjati među ljudima,
učini mi se da je Siloam negdje na kraj svijeta!
Kako sam samo bubnuo koljenima
o kamenu ogradu ribnjaka,
kako li sam grčevito objema rukama
zahvatio vodu i polio po očima…
prvi put, i drugi put, i treći put…
sedam, da sedam puta!
I svaki put kao da je s mene spadala ljuska mraka,
kao da su se počela otvarati vrata, vrata nebeska!
Ne, nitko to ne može shvatiti, niti može osjetiti
tko nije iskusio, tko nije slijep bio pa progledao!

I što onda? Ta što ću ti reći!

Najprije nisam znao što ću od sebe, od sreće!
A onda sam učinio ono što ni sam nisam očekivao,
valjda su me same noge odnijele
36 III. POSTAJA

na ono isto mjesto gdje sam povazdan prosio.

Ali nisam sjeo, nego se popeo na kamen i vikao:
Ljudi, pa ja vidim!
Tek tada je nastala zbrka.
Jedni su me čudno gledali, drugi su govorili:
Ovo nije onaj, nego netko njemu sličan!
Kao da nikako nisu htjeli vjerovati da sam to ja!
A lijepo sam im govorio:
Čovjek kojega su zvali Učitelj, otvori mi oči!
Samo, kasno sam shvatio da su riječi opasne!
Čim sam spomenuo njegovo ime
nađoše se neki redari i odmah me se dohvatiše:
Idi s nama, pa ćeš to objasniti tamo gdje treba!
I dovedoše me pred Vijeće, pred starješine.
A oni kao da su, ne daj Bože, opsjednuti:
Ta, jesi li ti taj i taj, koji si kod vrata prosio?
Znamo mi tebe, hajde, kaži nam istinu,
jel’ da ti nisi ni bio slijep, nego si se samo pravio?
Vidim ja, jedni mi ne vjeruju, nikako,
a drugi, opet, jer su me toliko puta vidjeli,
ne mogu sumnjati da sam to ja, pa im nije jasno!
Počnu opet ispitivati: Znaš li ti toga Isusa?
Znaš li ti da taj čovjek nije od Boga?
- Ma kako da nije od Boga,
kad me čudom ozdravio, velim!
- Da, ali on ne pazi na subotu?
Tko ne pazi na subotu, taj je grešnik!
- Ali, kako bi grešnik mogao činiti takva znamenja?
I ako je grešnik, kako me je izliječio!
- I što ti veliš za nj? - pitaju!
Ja taman zaustio reći da je prorok,
kad eto ti preda me doguraše moje roditelje!
Nisam ni znao da su poslali po njih!
BIVŠI SLIJEPAC 37

Zamisli – prvi put u životu vidim svoje roditelje!

Poznam ih po glasu - i čudim se, i divim se,
a mater i otac uznemireni… kako i ne bi,
kad farizeji ne pitaju nego viču:
Je li ovo vaš sin? Je li se slijep rodio?
Kako to da sad vidi?
Veli moj otac, uznemirena glasa:
Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio.
A kako sada vidi, mi to ne znamo.
I tko mu je oči otvorio, ne znamo!
- Pa onda doda, kao da se izvlači: Njega pitajte!
Punoljetan je, neka sam o sebi govori!
Poslije mi je mater priznala kako su im zaprijetili
da će ih izopćiti, ako i jednu riječ reknu o Isusu!
Eto, zato je otac, ne zamjeram mu, od straha rekao:
Punoljetan je, njega pitajte!

Kad od toga nije bilo nikakve koristi,

opet me stave u sredinu i rekoše:
Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je onaj grešnik!
A ja njima: Je li grešnik, ja ne znam!
Jedno samo znam! Slijep sam bio, a sada vidim!
A oni će opet: Što ti učini? Kako ti otvori oči?
A ja njima: Već vam rekoh, i ne poslušaste me?
Što opet hoćete čuti?
Da ne kanite i vi postati njegovi učenici!
Onda neki planuše na me: Tako odgovaraš!
Ti si mu učenik, a ne mi! Mi smo učenici Mojsijevi!
Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog,
a za ovoga ne znamo ni odakle je.
Velim ja njima: Pa dobro, to i je čudnovato
da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči.
A znamo da Bog grešnike ne uslišava,
38 III. POSTAJA

nego je li tko bogobojazan

i vrši li njegovu volju, toga uslišava.
Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči
slijepcu od rođenja.
Kad ovaj ne bi bio od Boga,
ne bi mogao činiti ništa!
A oni će mi: U grijesima si rođen, i ti da nas učiš?
I znaš, izbaciše i mene i moje roditelje!

U meni sve odzvanja, u jednome uhu njihovo:

Ti si se u grijesima rodio, i ti da nas učiš?
A u drugome uhu ono Isusovo:
Ne sagriješi ni on niti njegovi roditelji,
nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja!

Vuku me otac i mater da idem kući,

da je za danas dosta,
ali nema toga tko bi mene u kuću utjerao.
Okrenem uzbrdo, put hrama,
kad eto ti preda me Isusa.
I veli: Vjeruješ li ti u Sina čovječjega?
A ja ću mu: A tko je taj, Gospodine,
da vjerujem u njega?
Reče mi: Vidiš ga! S tobom govori!
Tada spoznah da je to Isus, i padoh nice, govoreći:
Vjerujem, Gospodine!
A on me podiže na koljena,
položi ruku svoju na moju glavu i progovori:
Radi suda dođoh na ovaj svijet:
da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe!

Tek tada osjetih kako su me neki farizeji pratili,

nakon što su me izbacili, da vide kuda ću.
BIVŠI SLIJEPAC 39

Uhodili su me, jer su računali da ću trk k Isusu!

I nisu se mogli suzdržati da ga ne upitaju:
Zar smo i mi slijepi?
A on im reče: Da ste slijepi, ne biste imali grijeha!
No vi govorite: “Vidimo” pa grijeh vaš ostaje!

*
Pitaš me zašto ti ovo pričam? Evo zašto:
Pokušavam naći odgovor na jedno pitanje!
Molim te, ako možeš, pomozi mi!

Znaš kako je dalje išlo!

Nije prošlo više od par tjedana,
i ti isti farizeji i pismoznanci uhvatiše Isusa.
Kažu da ga je izdao jedan od njegovih učenika!
Onda su ga svezana i premlaćena poslali Pilatu,
i natjerali Upravitelja da ga nevina osudi na smrt.
Bičevali su ga i nabili mu na glavu trnov vijenac
kao kraljevsku krunu!
Onako izmrcvarenu naprtili su mu drvo križa,
da ga nosi put Golgote, da ga tamo razapnu.

Evo, gledaj!
Vidi ovu stepenicu više mojih nogu!
Vidiš li ovu mrlju?
Ovdje, baš ovdje je izmučeni Isus
pao pod drvetom križa
i glavom udario o ovaj kameni prag.
Evo tragova njegove krvi!

Ja, koji sam mislio da mi je vraćen vid

da vidim sva Božja čudesa, sve ljepote svijeta,
stajao sam tu, nemoćan
40 III. POSTAJA

pred onim koji mi je očinji vid podario,

gledajući kako ga mlate, kako jadan posrće i pada,
kako ga iznova tuku, psujući i cereći se.
Stajao sam kao ukopan, nemoćan da išta učinim
pred silinom hramskih slugu i rimskih vojnika,
stajao sam, gledajući netremice u Isusa,
dok mi se jednog trena ne učini da sam
između zgrušanih potoka krvi ugledao Isusove oči,
njegov pogled pun molitve!

I otada, prijatelju moj, evo treći dan dolazim ovdje,

sjednem na stepenicu, na ovaj prag,
i mislim, pitajući se:
Isuse, zašto si mi podario očinji vid?
Što si htio da vidim?
I što mi je činiti da ne oslijepim…?

*
Mnogi, koji bi zastali sa mnom u razgovoru,
pitali su: Kako ti izgleda svijet, sad kad vidiš?
Kako ti izgledaju brda i doline, i stabla,
i oblaci i nebo i sunce i mjesec i zvijezde?
Kako ti izgledaju ljudi i haljine njihove,
i boje koje se šire i prelijevaju u zrakama svjetla?
A nitko me nije pitao: Kako sam sebi izgledaš?

O Isuse, ja sad sebe i čitavi svijet vidim,

u ogledalu tvoje krvi
prolivene po jeruzalemskim stepenicama!
Isuse moj, što si mi to učinio?
Zar si mi za to vid vratio?
 IV. POSTAJA

Isus susreće svoju svetu Majku

 MAJKA
našoj Nini
GOSPIN PLAČ
(usp. Iv 19,25)

O Isuse, dijete moje, slušaj tuge majke svoje!

Kako ću ti, tužna, zborit? Što ti mogu odgovorit
na pregorke patnje silne, što ih nosiš, mili Sine,
na sve boli duše tvoje, što ih trpiš, zlato moje?

Kako su te izranili, groznim trnjem okrunili!

Sad niz čelo tvoje milo, što je uvijek vedro bilo
curkom krv se evo slijeva, niz obraze k zemlji lijeva,
a majka ti ne sm’je bliže, da ti čelo bar obriše!

Gledajuć te bičevana - cijelo tijelo jedna rana,

grleći te izmučena - postao si kao sjena,
pamet moja jedva shvaća, dok me spomen opet vraća
u dan kad sam te primila i u špilji porodila!

Sad na kraju tvoga puta, dok te tare muka ljuta,

moje srce ne zna stati, da se jednom još ne vrati
u sve dane kad smo, sinko, tako dugo bili blisko,
kad je sunce s neba sjalo, i dušu nam radovalo!

O velikog nestrpljenja, od začeća do rođenja:

kad ćeš sunce ugledati i plač tvoj mi radost dati!
Jer kad anđeo k meni siđe i nebeska svjetlost priđe,
kad srce mi prože milom, stvoriteljskom Božjom silom,

pa reče mi: budi jaka, jer ćeš evo postat majka,

tebe Bog je izabrao, tebi milost svoju dao!
On će Božji sluga biti, na spas svijetu se roditi!
Dobro brini ti za njega, bit će Sinom Svevišnjega!
44 IV. POSTAJA

Ovaj zadnji moj zagrljaj, ovaj zadnji vode gutljaj

i poljubac Majke tvoje, primi k srcu, čedo moje!
Ponesi ga Svevišnjemu, jer znam ti ćeš sada k njemu
da nas pred njim zagovaraš, da mu naše jade predaš!

Ne mogu ti, Sinko reći, izgovorit’ neće riječi

što mi duša sad osjeća, jer je bol od riječi veća
i od svakog izričaja, svakog krika, svakog vaja!
Tko će pojmit boli moje, dokle ljubim lice tvoje!

Kad me dirnu halja tvoja, puna krvi, blata, znoja,

svu sam snagu izgubila, jakost me je ostavila!
Zato molim milost s neba, sad mi samo ona treba
da te pratim sve do kraja, do posljednjeg izdisaja!

Jučer nalik šarnoj dugi, danas svijet je posve drugi,

krcat zla i mrklog mraka da ne vidim ni koraka!
Kako naprijed krenut mogu, kako dušu uzdić’ Bogu,
gledajuć te, čedo moje, kako patiš jade svoje!

Iznakažen i izranjen, izbičevan i pogrđen,

silom vučen na stratište, k’o nekakvo čudovište,
ulicama svetog grada kud je ruka tvoja vazda
prosipala blagoslove, podizala nade nove!

Svoj si narod pozivao i stalno ga poticao

na obnovu srca, duša! O naroda što ne sluša
ni glasnike, ni proroke, već upada u poroke,
opomene sve otklanja, o spasenju ni ne sanja!

Milo moje, onog dana, kad se zbila sveta tajna,

kada sam te prihvatila i u srcu ugostila,
MAJKA 45

od prvoga putovanja, duša moja vazda sanja

kako ćemo skupa poći, poklonit se Božjoj moći!

Kako li ćeš, nošen Duhom, proći zemljom

slijepom, gluhom,
razbistriti svima oči, prosvijetliti tamu noći,
učiniti da svi čuju, da prihvate i poštuju
Božji zakon, Božje glase, i da dušu svoju spase!

Al’ ti si mi, moje dijete, ponavljao riječi svete:

Ocu tvojem i mojemu, Stvoritelju nebeskomu,
vjerom valja odgovorit i njegovu pomoć molit,
jer nas putom do slobode uzbrdite staze vode!

Ovdje su mi, baš u Hramu, zavijenoj u maramu,

kada sam te prikazala, Ocu tvome na dar dala,
starac Šimun i s njim Ana, navijestili onog dana,
da će bol me pogoditi i srce mi mač probiti!

Taj navještaj sam ti krila, jer nekako sam mislila

da ćeš srca mirnog biti i poslanje obaviti,
da okupiš Božje stado, sve bolesno, staro, mlado!
Ali ti si sve već znao, sebe Ocu prikazao!

Sada tebe krivac sudi, a ti nosiš grijehe ljudi!

Nemilo te bolna tuku, tamo-amo bijesni vuku!
Viču, psuju i proklinju, k’o posljednju sirotinju!
Tko bi mog’o pomisliti, da će kraj tvoj takav biti!

Al ne boj se, dijete moje, u srcu si majke svoje

koja s tobom trpi, pati, ljubavlju te vazda prati!
Blagoslovi suzu svaku, svaku sućut pri koraku
dokle križnim putem prođeš i dok Ocu svom ne dođeš!
46 IV. POSTAJA

Što još mogu učiniti do li s tobom sada biti,

svaku stopu ti pratiti i u srce pohraniti
pogled mio koji liječi i sve tvoje blage riječi!
Još molit ću da to bude put spasenja za sve ljude!

Lice ti je satrveno, cijelo tijelo natečeno,

rane su te sveg prekrile, još se nisu ni skorile,
a ponovo već te tuku, dodaju ti novu muku!
Ovako ti uzvraćaju, koji milost ne poznaju!

Čuješ kako odjekuju riječi onih što likuju:

Raspnite ga, Božjeg Sina, neka sada sa visina
u pomoć mu nebo dođe, da ga ova muka prođe!
Jadni li su, bez istine! Smiluj im se, mili sine!

Od trnja su vijenac spleli, na glavu da tvoju djeli,

krv ti teče uvojcima! Pokrili su te dronjcima,
kao zadnjeg nesretnika, posljednjega od patnika,
teškim drvom naprtili, na put smrti uputili.

Puno li sam tebi puta, kad te bola drača ljuta,

znala trnje izvaditi i malešna utješiti!
Kolike si izbavljao i grijehe im opraštao,
da im duša ne istrune, a sad tebe dračom krune!

Ruke tvoje blage, nježne, sad su posve pretučene,

od podljeva pomodrile, od bolova se zgrčile
da ne možeš ničim maknut, ne možeš se ni pomaknut!
Sada moćni, zloćom svojom, povijest pišu krvlju tvojom!

O, kako sam poželjela, da nestanu sva nedjela

i sve zloće svega svijeta, za zavlada blagost sveta!
Al’ slobodu Bog nam daje i kad vodi u vapaje!
MAJKA 47

Da podnesem i križ ovi, još me jednom blagoslovi!

Otkucaje, srca tvoga, poznam sinko k’o i svoga,
i osjećam da u njemu nosiš zavjet Svevišnjemu:
Nek’ po volji tvojoj bude, trpjet hoću sve za ljude
da put nađu do spasenja, do konačnog otkupljenja!

Daj mi sinko, dok te vidim, da se nikad ne postidim,

sviju što te suzam’ prate, sviju dobrih što uza te,
križe teške sami nose i proštenje Božje prose!
Kada padnu ti ih diži i suze im milo briši!

A ja ću ti obećati: Nikad neću posustati

slušat vapaj braće tvoje! Svim ću žarom duše svoje
bolesnima vidat rane, vodit ih u nove dane,
upravljat im oči k nebu i molitve Svevišnjemu!

I u ovoj muci, tami, sinko znaj da nismo sami!

Svu bol ćemo podijeliti i zajedno je nositi,
zavit ćemo je u nadu, i moliti tu, u gradu,
da nam milost ozgor grane, da nam nova zora svane!

Sinko mili, tvoja mati, još će jednom obećati,

da će ostat sve do kraja, do posljednjeg uzdisaja,
vjerno vršeć’ volju svetu, na spasenje grešnom svijetu,
i u srcu zahvaliti, što je mogla s tobom biti!

I ova je milost, sine, na me sišla sa visine!

Duša moja s tobom pati, a znam da će veličati
baš providnost neizmjernu, koja ljubav živu, vjernu,
ne ostavlja u ponoru, nego vodi ka izvoru

mira, duha i života, gore, onkraj svih strahota!

Zato želim s tobom biti, zato želim zahvaliti,
48 IV. POSTAJA

što milošću me obdari, s tobom život mi podari,

što pogleda bijede moje i neznatnost kćeri svoje!

Njegova je snaga, sila i pravednost vazda bila!

Doseg njegov nema kraja, on otvara vrata raja!
Silne sve će raspršiti, a neznatne uzvisiti,
gladne dobrim’ napuniti, bogataše otpustiti!

On nas, sluge, sve prihvaća i milost nam svoju vraća!

Vjeran svojem obećanju, on nas prati noću, danju!
Od zla svakog nas izbavlja i svoj znamen na nas stavlja!
Onom tko se sa njim druži i smrt sama spasu služi!

Sinko mili, čedo moje, dokle plačem muke tvoje

usred ovog zla i mraka, Ocu nek’ je hvala svaka!
Molim, dok se duša klanja, da njegovih obećanja
tvoj križ sveti bude znamen. Po sve vijeke vijeka.
Amen.
 V. POSTAJA

Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

 ŠIMUN CIRENAC

TKO ĆE TI IME SPOMINJATI?

(Usp. Mt 27,32; Mk 15,21; Lk 23,26)

A što ću ti, moj prijatelju pričati!?

Evo, sjedim ovdje,
na ovom golom kamenu,
a okolo se je smrklo, pravo smrklo.
Maloprije kao da je bio potres
ali, nisam ti siguran,
možda se to noge moje tresu.
Bit će da se zato još nisam uputio kući,
a morao bih...
De, sjedi malo kraj mene,
kazat ću ti lijepo sve po istini!
Baš mi je došla volja da se izgovorim!

Eto, maloprije sam se nekako spustio

s brijega, tu s Golgote.
Dajder, molim te, jedan gutljaj iz te tikvice,
baš mi se je grlo osušilo.
Do podne sam popio vodu
što sam bio ponio sa sobom od kuće,
a od tada nisam kapi okusio.
Baš sam ožednio...
Oprosti što sam ovako slobodan s tobom,
ti si sigurno došao u Jeruzalem izdaljega,
sada za Pashu, za blagdan...
Nisi još kupio janjca za žrtvu...
Pa dobro ima još malo vremena,
stići ćeš ti to, nego sad malo sjedi i poslušaj,
kad si me već pitao što se to ovdje zbiva.
52 V. POSTAJA

U stvari, ne znam ti ni ja puno.

Samo malo. Skroz malo.
Strpi se, moram početi malo izdaljega.
Ja sam ti Šimun. Šimun k’o Šimun.
Ima nas u Jeruzalemu barem deset tisuća Šimuna.
I kako ćeš onda razlikovati Šimuna od Šimuna
osim po nadimku.
E, pitaš me za moj nadimak!
Meni je nadimak Cirenac!
Dobio sam ga ima tome dosta, davno...

U stvari, moji su ti bili dobro stojeća obitelj.

Valjda smo od pamtivijeka u Jeruzalemu,
ovdje dva koraka od hrama.
U nas se kuća i zemlja, ali i posao
prenose s koljena na koljeno.
E pa tako, da ti ne duljim,
moji su ti oduvijek imali malo zemlje
pa su se dali u trgovinu.
Imali su moji stari banak, znaš što je banak,
tu u predvorju hrama,
banak za trgovinu.
Brat mi je otvorio mjenjačnicu novca.
Znaš ono, za promijeniti novac svake vrste,
bilo koji, u hramski novac,
onaj što se daje za milostinju,
što se baca u hramsku blagajnu.
I tu se dade dobro zaraditi,
ako je čovjek okretan.

Ja sam ti najprije počeo raditi

tako na banku, ali su me braća skinuli,
jer im nisam donosio dovoljno zarade.
ŠIMUN CIRENAC 53

A brate, meni se je činilo

da je nekako grijeh varati ljude.
Znaš, dođe kakav stranac,
kakva sirotinja i starčad,
ma što se oni razumiju u kurs i devize.
Možeš im podvaliti samo tako!
Ali, eto, meni se to činilo grijeh.
Pa su me moji smijenili.
I što ću ti ja onda?
Da ne budem besposlen, upute me u nabavku robe.
Oni će se bavit mjenjačnicom, oni će trgovati,
i sve tako, a ja neka idem u nabavku.

Najprije sam išao u Primorje, do Jope,

onda malo dalje do Cezareje Primorske,
i na koncu sam se uputio na Cipar.
Pa u Aleksandriju.
I u zadnju u Cirenu.
Znaš tamo u Afriku, sjevernu Afriku.
Tamo smo imali rodbine
koja se isto bavila trgovinom.
U Cireni sam ti proveo cijelu jednu zimu.
I kad sam se vratio toliko sam spominjao Cirenu
da su me prozvali Cirenac!
I eto, sad me zovu Šimun Cirenac.

A jesam li oženjen?
Jesam, jesam, a što ću ti reći!
Imam i dva krasna sinčića.
Jedan, stariji se zove Aleksandar,
a mlađemu smo dali ime Rufo.
To im je žena nadjenula imena,
jesu malo po grčku, ali što ćeš,
54 V. POSTAJA

žena k’o žena, ona bi za modernim imenima,

njoj se nekako baš i ne sviđa ime Šimun.
E, imam ti trenutno velikih problema sa ženom.
Ma dobra je ona, ali nekad pretjera,
pa se moram skloniti!
A to ti je počelo prije nekoliko tjedana.
Došao ti Isus iz Nazareta,
svezao uže i počeo oko sebe mlatiti,
razgoniti trgovce po hramu,
prevrtati stolove, driješiti ovce i puštati golubove.
Isprevrtao tako i stolove moje braće!
A ja gledam – i uživam!
Kao da je mene pitao što treba učiniti...
I meni se brate više zgadilo to što se po hramu radi.
I neka... neka je to učinio!
Boga radi trebalo je hram očistiti!

Ma kažeš kakve veze to ima sa mojom ženom!?

E, ona ti se te večeri izvikala na me kao nikad...
i sad ti nismo nekako u dobre.
Pa sam tako, da izbjegnem gužvu,
a i da malo odmorim dušu
krenuo sam ovih dana u maslinik.
Malo okopavati, obrezivati i počistiti,
pa valjda će više i ta proljetna kiša
da nam i polje malo krene naprijed...
Odlučio sam da se više neću vraćatI trgovini.
Jednostavno neću!
Morat ću se nečim drugim zabaviti,
pa makar otišao opet u Cirenu!
A dok ne smislim štogod,
da ne gubim vrijeme,
uhvatit ću se maslina!
ŠIMUN CIRENAC 55

Eto, tako mislim.

Jutros sam rano ustao,
uzeo motiku i otišao preko potoka.
Kad oko podne čujem buku, viku, dreku.
Taman sam malo pojeo i velim sebi
– pa idem vidjet što se to tamo zbiva!
I znaš što sam vidio!
Vuku tri čovjeka na raspeće.
Dvojica odmakli naprijed,
a treći svako malo pada i jedva miče.
Ukipio se ja kao kamen,
ma ni shvatio nisam da su se jednog trena
stvorila dva vojnika s kopljima preda mnom.
Hajde, što čekaš, drži taj križ
i vuci ga umjesto ovoga nesretnika!

A znaš zašto sam se ukipio?

Pa bijaše to Isus, Nazarećanin!
Čini mi se da je za njim išla i njegova mater,
vidio sam je poslije pod križem
kad su ga razapeli.
Ostao sam tu gore, na Golgoti
i gledao sve izdaljega,
sve dok neki nisu išli pitati
njegovo mrtvo tijelo u Pilata, da ga skinu.
Eno, maloprije su došli.
Kad su ga stavili materi u krilo došlo mi je slabo...
Čuo sam preko uha da tu blizu ima jedan grob,
pa da će ga tamo položiti...

Dobro, ne mučim te ovom pričom, je li?

Još te zanima kako je sve to skupa izgledalo?
Pa mogao bih ti sve ispričati...
56 V. POSTAJA

Dajder mi ruku, da se dignem,

pa možemo zajedno do Ovčjih vrata,
pričat ću ti putom...

Ali, slušaj, znaš što me progoni cijeli dan?

Stalno mi se vraća na pamet jedna stvar!
Kad sam ženi rekao
da se neću više baviti trgovinom,
Znaš što mi je rekla!
Nitkove jedan!
Ti si obični propalica, nitko i ništa!
Gledaj ove Jeruzalemske zidine!
Gledaj, brat ti je kuću sagradio,
rođaci ti stigli na položaje,
svi se snalaze, okreću i bogate!
Jesi li vidio kako su imena svoja
uklesali u pragove kuća!
Jeli li vidio kako su napravili trjemove
i kako im je lijepo...
A mi živimo u ovoj maloj vlažnoj prizemnici...
Čuješ ti, jado jadni, Šimune Cirencu!
Ime će njihovo ostati zapisano, a tvoje?
Tko će, jado jadni – ime tvoje ikad spominjati?»

Eto, vidiš, otkad sam danas

ovome Isusu križ ponio,
stalno mi se vraća ona ženina rugalica:
Jado jadni, tko će tvoje ime ikad spominjati?

I, moj prijatelju,
hajde ti sad budi pametan!
 VI. POSTAJA

Veronika pruža Isusu rubac

 VERONIKA

POGLEDAJ OVAJ RUBAC

(Usp. Lk 23,27)

Morala sam doći do tebe, da ti ovo kažem.

Jednostavno, ne može ostati u meni.
Ali molim te, stvarno te molim, nikome ni riječi.
Ja ne znam što će se iz ovoga svega dogoditi
ali je u meni neki duboki osjećaj
kojega se nikako ne mogu riješiti.

Pitaš me o čemu se radi.

A što ćeš me pitat, čuješ i sama! Gledaj!
Vidiš ovu tamu, ovaj mrak, kako se je smrklo,
evo, maloprije se je smračilo,
kao da je noć a tek je deveta ura.
Uzdrhtale su mi noge kao nikada u životu.
Kao da me je potres potresao.
Duša mi se je sva stresla.
Zato sam i došla k tebi.

Pa ti me znaš.
Možda me znaš bolje nego li ja samu sebe.
Dobro, dobro, neću opet o sebi, nego, slušaj.
Ima nekoliko dana kako ti u našu kuću navraćaju
prijatelji moga muža.
Nikad to prije nisu činili,
jer siromasi smo, a tko ti siromahu navraća,
osim ako i sam nije siromah,
ili ako se nešto ne sprema.
A očito se je nešto spremalo.
Mislim ja, tako je uvijek pred Pashu.
60 VI. POSTAJA

Svake godine izbije neka gužva, kakav nered,

pa se ljudi iz hramske straže trebaju dogovoriti
kako će se ovih dana čuvati svetište.
Jer, moj je muž jedan od onih čuvara
koji bi trebali biti na odgovornim mjestima.
Čuvati Velikog svećenika,
biti u pripravi posebno za vrijeme službe.

Ali, u tim razgovorima, čujem preko uha,

kako Veliki svećenik već nekoliko dana
šalje svoje skoroteče da okupe hramske stražare.
Pa jedan dan, pa drugi dan, pa treći dan.
A zašto, pitaš? Pa zar ne znaš
što se ovih dana dogodilo u Hramu?
Kako je Isus iz Nazareta isprevrtao stolove
i kako je potjerao trgovce i mjenjače…
Znam, i ti si ga slušala iz prikrajka, zar ne?
I nisi se mogla, kao ni ja,
odlijepiti od njegovih riječi o Božjoj dobroti,
o oproštenju, o ljubavi i milosrđu!
Njegove su riječi zvučale kao melem
na sve moje rane…
I tako, čujem kako sad, baš pred Pashu,
spremaju hajku na Isusa iz Nazareta.
Navodno su pokušali nagovoriti Heroda
da ga on uhiti i ukloni,
ali Herod se nije dao nagovoriti.
Kažu, otkad je dao ubiti Ivana Zebedejeva,
onoga što su ga svi zvali Krstitelj,
da po čitave noći samo hoda i viče,
kao da je, Bože prosti, sišao s pameti.

I tako ti Starješine i Veliki svećenici skupe četu,

jer sinoć pade odluka da uhvate Isusa.
VERONIKA 61

Kad su mi došli po muža,

rekoše da će to biti čas posla,
jer da ga je jedan od njegovih izdao.
Pokupili su što je tko imao uza se ili našao,
neke mačeve i toljage, i odoše.
I onaj moj nesretnik s njima.

Noć je jedva odmicala. Nikad kraju.

I taman su pijevci zapjevali,
kad eto ti moga muža.
Nisam ti ja, drugo moja, sve to vrijeme zaspala.
Ta kako ću. Uhvatila me neka strepnja,
neka jeza, ne znam ti ni sama reći,
i samo osluškujem, samo čekam
neće li se pojaviti kakav znak…

Hvala Bogu, znamo se mi već dugo godina

i nismo se nikad baš teško zavadili,
koji put samo onako, porječkali se…
I ja sam mislila da ga dobro poznajem!
Ali, nikad ga nisam u životu vidjela takvoga!
Blijed kao krpa. Samo se dovukao,
kao da ga je netko na smrt premlatio.
I neće da se spremi u postelju.
Niti da išta stavi u usta.
Pitam ga što mu je, a on će mi:
E, kako ću ti reći? Ne može se to izreći!
Pitam ga: Ma što to? a on će: Pa, Isus… Isus!
Velim mu: Ma što Isus, a on će mi:
Znaš da su nas sinoć poslali da uhvatimo Isusa.
I?
Uhvatili smo ga, na Getsemanskom brijegu,
preko potoka Cedrona, u Maslinskom vrtu.
62 VI. POSTAJA

A kako? Lako – dok se molio…

Zamisli, uhvatili smo čovjeka na molitvi!
I onda se dogodilo. Ma što se dogodilo?
Jedan je izvukao mač, nenadano,
a izgledali su nenaoružani, i zamahnuo!
Ne, nije nikoga ubio – nego je meni odsjekao uho!
Gledam ga zaprepašteno, i sva sam se potresla!

Pitaš pa kako to? Je li došao kući sav krvav?

Ma nije, u tome i je čudo!
Najprije kako to da mu je onaj mač
odsjekao samo uho, a ne glavu, ruku…
o Bože moj.. što ja znam!
Veli meni moj Malho da se Isus onda sagnuo,
uzeo sa zemlje njegovo uho i stavio ga na mjesto.
I – odmah je rana zacijelila.
Jedino je ostao ožiljak, jedva primjetljiv,
i nešto, što nismo ni primjetili
sve dok se jutros nije dobro razdanilo,
kao da je ostao otisak Isusovih prstiju!
Znaš, to me je potreslo!

I, priča moj Malho, tako više sebi nego meni,

kako mu se sve okrenulo – i nebo i zemlja!
Kako su Isusa svezali i dovukli pred Veliko vijeće!
Kako su ga ispitivali, pljuvali i tukli…
On se izvukao iz dvora Velikog svećenika
i došao kući baš kad su pijevci zapjevali!
Zna samo da su Isusa odvodili Pilatu!

I što još? A što ima još?

Eto, udružiše se danas Pilat i Herod i Veliko vijeće
i osudiše Isusa na smrt!
VERONIKA 63

Čini mi se kako je čitavi Jeruzalem odjekivao

dok su vikali: Raspni ga, raspni!
A tko je vikao!? Pa naš ludi narod!
Zamisli, do jučer ih je ozdravljao, činio čudesa,
govorio istinu i zauzimao se za pravdu,
A oni: Raspni ga! Raspni!
Eto, što ti je narod, kako se dade zavesti!

Ni moj Malho nije puno mislio svojom glavom,

ali jutros, dok je odjekivala jeka vike
ispred Pilatova dvora,
samo se okretao po kući i uzdisao:
O Bože moj! O, Bože moj!

A ja sam ti, znatiželjna kakva jesam,

istrčala na ulicu kad je prolazio!
Možda to i nije bila znatiželja nego sućut!
Ili onaj neobjašnjiv osjećaj zahvalnosti!
Bar se nadam!

Vjeruj mi, prijo, stvarno nisam htjela,

niti sam smjerala što učiniti.
Isusa su vukli i tukli, a on, izmrcvaren
razderane i iskrvavljene odjeće,
s trnovom krunom oko glave,
samo što nije umro!
Odjedanput pade, baš ispred mene!
Na stepenicu, pred dovratkom moje kuće!
Vojnici se razjariše, a jedan dovuče
nekog krupnog čovjeka i naredi mu da uzme križ!
Isus ga više nije mogao nositi!
Dok su tovarili drvenu gredu na onog čovjeka,
Isus se mučno osovi na noge i pogleda me.
64 VI. POSTAJA

Toga trena kao da me je zahvatila neka viša sila.

Uzeh rubac što sam ga maloprije pokupila sa sušila
i još držala onako vlažna u ruci, i pružih mu ga!
On ga prihvati i uroni u njega svoju glavu,
da s lica obriše barem malo one krvi i znoja.

Odjednom se vojnik okrenu,

istrgnu mu rubac iz ruku i baci ga preda me!
Sva drhteći uzeh ga i privinuh na grudi,
ostavši kao ukopana.
Potjeraše Isusa par koračaja naprijed,
i dok je svjetina nadirala odjednom se prenem.
Ispred mene snažna žena pedesetih godina,
i uz nju dvije mlađahne djevojke.
Očito je vode za Isusom!
A ona, samo me pogleda i reče:
Kćeri, hvala ti! I produžiše dalje…
Masa je i dalje navirala… Odjednom se prenuh.
Vidim isto lice i iste one oči što nebom svijetle.
Pa bila je to njegova Majka!

Pitaš me, zašto ja to tebi pričam?

Dođi, dođi, pogledaj ovaj rubac!
Kad ga vidiš onda ćeš shvatiti!
Onda ćeš razumjeti zašto te molim,
tebe koja si rodom iz Galileje,
i kojoj ovih dana dolaze rođaci iz Nazareta
na blagdan Pashe u Jeruzalem,
da mi pomogneš!
Daj, molim te, kaži mi,
što ti misliš, ima li kakvog načina,
da nekako dođem do Isusove Majke,
da joj ovaj rubac pokažem?
 VII. POSTAJA

Isus pada drugi put pod križem

 NIKODEM

MI IMAMO ZAKON…
(Usp. Iv 3, 1-21; 19,39)

Što me nazivaš uglednim čovjekom?

Je li to zato što sam star,
ili zato da mi bolje naplatiš
onu pošiljku smirne, mirisa i pomasti?
Računaš da ću dobro zaraditi za blagdane,
pa da se i tebi posreći dobar dio?

Razveselio sam se, priznajem,

kad mi je nekidan sluga donio vijest
da je na vrijeme stigla pošiljka!
Jer, skupio sam dosta dobrih narudžbi
od glavara i članova Velikog vijeća!
Znaš da je običaj za Pashu darivati,
a i starci znaju kako su ženama mili mirisi!
Imam ti pažljivo sačinjen popis kupaca.
Moji su sluge začas raznijeli veći dio robe,
i tako ti je do zalaska sunca sve bilo gotovo!
Evo, ne boj se, sad ćeš i ti dobiti svoj dio!
Bez bojazni, znaš da stari Nikodem ne vara!

Samo, ovaj put, prijatelju, slušaj me,

ovaj put je posljednji put.
Nema više trgovine mirisima i pomastima!
Misliš da sam poludio kad prekidam posao,
a ovako mi dobro ide?
Pa možda i jesam, ali sad to više nije važno,
važnije mi je obaviti ono što me čeka.
E, vidiš, tvoj je prijatelj, stari Nikodem,
poludio i prikupio sve što u kući ima.
68 VII. POSTAJA

Vidiš li one bisage do vrata, pune do vrha!?

Maloprije mi je navratio Josip, Arimatejac,
sišao je s Golgote gdje su razapeli
Isusa Nazarećanina, učitelja
i za mene – vjeruj mi – proroka!
Otišao je u Upravitelja upitati tijelo,
da ga skine s križa i pokopa u svoj novi grob.

Pa kakve ja veze imam s tim?

Eto, ovih sto libara smjese smirne i aloja,
neka ti to reče kakve imam veze!
Odredio sam, čim se Josip vrati,
natovariti sve to na mazgu i ravno na Golgotu.
Sve što sam imao u kući, svu smirnu i aloj!
A sve je to ništa, kad pomislim
na onih trideset srebrnjaka, koliko je plaćen!
I to je bila cijena za koju su mu oderali kožu,
za koju su ga prodali i na smrt predali,
njega koji je učinio tolika znamenja i čudesa!
A sad, ostaje samo pomazati mu tijelo…

Ne možeš, ti prijatelju, ni pojmiti toga Isusa!

Jednom sam se upustio u razgovor s njim.
Velim mu: Znam da si od Boga došao,
jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš,
ako Bog nije s njime!
A on će meni: Zaista kažem ti,
tko se ne rodi nanovo, odozgor,
ne može vidjeti kraljevstva Božjega!
Kažem mu: Kako se može roditi čovjek kad je star?
Zar može po drugi put ući u utrobu majke
i roditi se ponovo?
Odgovori mi: Zaista kažem ti:
NIKODEM 69

ako se tko ne rodi iz vode i Duha,

ne može ući u kraljevstvo Božje!

Da ti pravo kažem, ništa nisam razumio.

A on je na to nadodao:
Što je od tijela rođeno, tijelo je;
i što je od Duha rođeno, duh je!
Ne čudi se što ti rekoh:
treba da se rodiš nanovo, odozgor!

E sad, danas se stari Nikodem osjeća

kao kakva stara pokidana krpa,
kao netko tko je promašio put,
i čitavi život srljao u krivom smjeru!
Tamo, gdje nema ni daška od Duha!
I zato, zato sam odlučio da je gotovo!
Prijatelju, stari Nikodem okreće list.
A svjedok mi je moja vjerna mazga.
Samo nju vodim sa sobom,
jer je dostojnija od mojih ukućana!

Znaš čega se još sjećam iz onoga razgovora?

Isus mi je jasno i bistro govorio:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost
jer im djela bijahu zla!
Uistinu, tko god čini zlo mrzi svjetlost
i ne dolazi na svjetlo
da mu se ne otkriju djela,
a tko čini istinu dolazi k svjetlosti,
nek bude bjelodano da su djela njegova
u Bogu učinjena!
70 VII. POSTAJA

Ta mi se riječ činila kao pouka, izreka,

kao nešto što me se ne tiče,
i nisam se trudio da je razumijem!
A onda, jučer, zovu me na vijećanje
u dvor Velikog svećenika!
Kriomice, dakako, da me obavijeste,
kako su iz hramske riznice dali trideset srebrnjaka
Judi Iškariotskome, jednome od Isusovih učenika,
da izda svoga učitelja!
Pokušao sam se usprotiviti, ali kasno!
Sve je već bilo uređeno, sve gotovo!
Jednako kao i noćašnje vijećanje
i unaprijed izrečena presuda!

A ti bi htio da tim izdajicama pravde i istine

i dalje prodajem mirise i pomasti!?
Trebao sam im otrova u pomast zamijesiti,
eto što sam trebao učiniti!
Ali, tko će meni dati hrabrosti?
Zamisli, nisam imao hrabrosti pobuniti se
kad je Veliko vijeće Isusa osudilo,
nisam imao hrabrosti izaći na ulicu
kud je prolazio noseći križ!
Gledaj tamo, uz one stepenice,
vidiš onu ogrebotinu na zidu?
Eno, tamo mu je zapelo drvo križa,
i prostro se je jadan na zemlju
koliko je dug i širok!
Vidiš li onu mrlju?
To je od udaraca bičevima!
*
E, moj Isuse, bacismo te u prašinu,
pritisnusmo okrutnošću bezdušnika
NIKODEM 71

i izdadosmo tvoju poruku ljubavi!

Što je ostalo od tvojega navještaja milosti
i hoće li ikada doći vrijeme novoga rođenja,
preporođenja odozgo?
*
Znaš da sam, prijatelju, želio susresti Isusa
svaki put kad bi došao u Jeruzalem?
Znamenja koja je činio, prava čudesna djela,
ne može činiti nitko ako s njime nije Bog!
Znaš kako sam farizejima svaki put,
kad bi ga optuživali, govorio:
Zar naš Zakon sudi čovjeka
a da ga prije ne sasluša,
i da ne dozna što zapravo čini?
A oni su mi govorili da sam jedini od glavara
koji mu vjeruje i smatra ga prorokom!
O da je to barem bila istina!

Prijatelju, gledao sam moćne i bogate

koji su mislili da imanjem i vlašću
mogu kupiti svu sreću,
kako mi plaču na ramenu!
Gledao sam lijepe kako trunu
i zamamne za kojima se nitko ne osvrće!
Težio sam za mudrošću,
nastojao držati jezik za zubima,
da ne bi od prijatelja stvorio neprijatelja,
poštovao sam red, pravila, Zakon!
I što sad imam od svega toga?

Naši su pismoznanci našli rupe u Zakonu

da Isusa po Zakonu osude.
Nema veze što se svjedoci ne slažu,
72 VII. POSTAJA

nema veze što nema dokaza!

Osuda je unaprijed izrečena.
Pa što ako je Isus bio dobar čovjek,
kad je Zakon - u našim rukama - protiv njega?
A Bog je rekao: Ne ubij…

Što misliš, prijatelju, ma reci mi pošteno,

je li se za Isusa može reći:
Evo čovjeka kojega je ubio Zakon!
I što misliš, hoće li ova smrt išta značiti,
hoće li ikomu od nas prosvijetliti pamet?

Znaš, prijatelju, da je stari Nikodem

u krvi trgovac koji ne propušta prave prilike!
Ovo je moj trenutak!
Eno, vraća se Josip Arimatejac, od Pilata!
Evo ti, prijatelju, tvoj novac!
Trgovina je gotova! Ako ti nije teško,
pomozi mi podići bisage!
Mazga je tu, odmah do vrata!
Samo još da uzmem svoj starački štap,
i da zatvorim dućan.

E pa, ako su noćas zaključili u Velikom vijeću:

Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti!
stari Nikodem sad bez straha veli:
A ja imam ovo malo srca,
i prije nego umrem idem odati dužnu poštu
nevinoj žrtvi našega Zakona,
čovjeku Božjemu, Isusu Nazarećaninu!
 VIII. POSTAJA

Isus tješi Jeruzalemske žene

 SLUŠKINJA

PLAČITE NAD SVOJOM DJECOM

(Usp. Mt 26; Mk 14, 66-74; Lk 23, 27-31; Iv 18, 25-27)

Da ti iskreno priznam, nisam ti ja sva svoja!

Već odavno mi se čini da je sa mnom tako,
ali ovo što se noćas i danas dogodilo,
e to ti je da pamet izgubiš. Posve.
Znaš i sama kakva je gužva u gradu
za svaku, a pogotovo za ovu Svetkovinu!
Znaš kakva je gužva u kući Velikog svećenika,
koliko ljudi dolazi i prolazi,
od rodbine koja jednom godišnje dođe u Jeruzalem,
do onih što svako malo pokucaju s osmjehom,
a znam koliko u njima kipti zavisti i mržnje.
Najradije bi i Anu i Kajifu popili u kapi vode!

I sad još ta gužva, s tim nesretnim Isusom…

Ma puna mi je glava sve te buke i gungule…
Zamisli, usred noći su uletjeli,
dovukli toga Isusa i odmah u dvor.
I što je najgore, ja sam tek kasnije shvatila
da su ih Ana i Kajifa već čekali.
Jer zašto bi im se u dvoru sakupilo Veliko vijeće?
A kad dolaze članovi Velikog vijeća znaš kako je,
onda ti svatko dovede po nekoga slugu.
I eto ti meni posla, preko glave!
A kad se iz dvora začula vika i ruganje,
pa počeli odzvanjati udarci i zaušnice,
shvatila sam da je sve to bilo pripremljeno!
Meni te večeri nisu dali da odem na počinak,
nego, kad sam sve počistila,
76 VIII. POSTAJA

naredili su mi da se pobrinem za one u dvorištu.

A uz sluge članova Velikog vijeća
skupilo se tu i drugoga svijeta.
Znaš da je u nas običaj, ovako za blagdan,
da onoj daljoj rodbini, za koju nema mjesta u kući,
naložimo vatru usred dvorišta, da se mogu ogrijati.
Donesemo im nešto hrane, kruha, kolačića,
i ponudimo pića da se malo iznutra zgriju.
Malo će ti tu tko zaspati. Najviše se priča
i, znaš i sama, uglavnom ogovara!

Eto, tako su meni naredili da se brinem

za sve te koji su skupili u dvorištu, oko vatre.
A na vratima ti mi imamo slugu,
da ne uđe baš komu padne na pamet!
Kad, malo nakon što su dovukli toga Isusa,
zove me sluga s vrata. Kaže: Traže te!
Ma tko će mene tražiti, seko moja?
Odem, i čujem s druge strane poznat glas.
Znaš da sam ti ja rodom iz Galileje.
Jedan me je rođak, službenik na Herodovu dvoru,
preporučio Kajifi, kojega dobro pozna!
I tako sam ti došla u Jeruzalem služiti!
A kako mi je, što ću ti pričati?
Znaš dobro i sama da se o gospodarima
ne smije nikad i nikome išta loše reći!

Nego, pitaš tko je to bio!?

Jedan poznanik, zapravo daljnji rođak!
Ma mogu ti reći da mi je uvijek bio drag
taj golobradi dečko, zove se Ivan Zebedejev!
Puno draži od starijega mu brata Jakova.
Pita mene tako, na vratima, Ivan može li ući?
Mislim se, pa kad je toliko svijeta,
SLUŠKINJA 77

jedan više ili manje, nitko neće ni primijetiti.

Osim toga, noć je hladna, neka se dečko ogrije!
Ali, nije on došao za to.

Znaš, viđala sam ti ja Ivana više puta,

otkad je s bratom ostavio oca i mreže,
i otišao od kuće! A bili su dobrostojeći!
Najprije su išli kod jednoga Ivana
koji je propovijedao i krstio na Jordanu,
a onda su ti se pridružili Isusu iz Nazareta.
Ne bih ti znala reći je li to bilo prije ili poslije
nego je Herod dao, kako pričaju, radi žene,
tome Ivanu odrubiti glavu.
Ma kažem ti, viđala sam ih skupa, i s drugima,
posebno kad bi došli u Jeruzalem za blagdane,
i kad bi Isus propovijedao u predvorju hrama.
A taj ti je Isus Nazarećanin, s učenicima,
ovih dana stalno bio u Jeruzalemu
i propovijedao po trjemovima.

E pa, drugo moja, da ti ne duljim,

pustila ti ja Ivana i da poviri u sam dvor,
tamo gdje se Veliko vijeće okupilo na dogovor
što će s tim Isusom, kakvu će mu sudbu dosuditi!
A baš im je išlo sve na ruku, jer su Ani i Kajifi
svi iz njihova roda ovih dana došli u Jeruzalem.
I pusti Pismoznanci i uglednici, svi su bili,
valjda nitko iz Velikog vijeća nije nedostajao.
Kako je samo morao biti važan taj Isus,
da su radi njega tu noć svi probdjeli,
samo da ga osude. Jadni čovjek!
Tako ti je to!
Nego, ima ti u svemu ovome još nešto!
78 VIII. POSTAJA

Ivan me zamolio da pustim u dvorište

jednoga od njegovih, koji mi se učinio poznat.
Velim ja njemu: Ti si jedan od Isusovih!
Tko zna kako je on to shvatio,
možda je mislio da ga optužujem,
ili se je valjda prestrašio od onih ljudi,
pa brže-bolje poče zaplitati kako on Isusa ne zna,
kako on nije od njegovih!

Čim se on tako poče izvrdavati, okrenuše se

sa svih strana, pogotovo farizejski sluge.
Eto, pomislim, spetljala sam se!
Tko smije reći da sam ga sama pustila!
A on, jadnik, u onom mraku nije ni vidio
da me je Ivan zamolio da ga pustim da se ogrije.
A s druge strane mi, da ti pravo kažem,
baš ide na živce kad netko neće da prizna istinu.

Počne tako priča, jer netko od onih oko vatre reče

kako ga je vidio s Isusom, svojim očima, još jučer!
Ali kakvi, ne da on ni čut!

I dok su se tako natezali oko vatre, neko će mu:

Pa govor te tvoj izdaje,
ta iz Galileje si, kao i ostali njegovi učenici!
A on se stade kleti i preklinjati da Isusa ne pozna!
I dok smo se tako prepirali, zapjeva pijetao…
Isusa izvedu iz dvora, svezana i išamarana
i upute se s njim u dvore upraviteljeve…
A taj Ivanov prijatelj, kad Isus kraj njega prođe,
a čini mi se da ga je pogledao, prosuzi…
Suza suzu goni, ma da vidiš!
Istrča iz dvorišta za onim hramskim stražarima…
SLUŠKINJA 79

Domalo, pokupiše se i ostali!

Netko poviče da pođu pred dvor upraviteljev,
pa je za čas uz vatru ostalo samo nekoliko žena.
I ja među njima.

Znaš kakva sam? Jedan dan mučaljiva

a drugi dan mi dođe govoriti,
pa onda meljem bez kraja i konca.
Što ne smijem u kući Velikog svećenika,
izbrbljam ili sama sebi, ili ovako tebi,
jer ne mogu izdržati. Pukla bi!
Znaš kako ti je biti sama, bez zaštite i prava.
Znaš što znači biti daleko od svojih, od obitelji,
među tuđim svijetom, gdje svatko može što hoće,
a ti se ne smiješ oprijeti, niti imaš gdje pobjeći!
A kad se sjetiš da bi trebala pobjeći, već je kasno!
*
E pa, kad se malo razdanilo,
očistila sam dvorište, koliko se je dalo,
nakon sve one noćašnje strke!
I kad pomislih da sam dogotovila svoje posle
čujem opet veliku viku, buku, dreku!
A znaš da ne mogu izdržat da ne pogledam što je!
Ogrnem se maramom i izađem na ulicu,
kad imam ti, seko moja, što vidjeti!
Eno, vuku Isusa i još dvojicu s njim!
Udaraju ga rimski vojnici, gadovi jedni,
a on jadan pada pod onom gredom
što su mu je natovarili na pleća.
Isus posrće, vojnici ga mlate, narod viče…
Vika, dreka, ne znaš kud bi pogledao!
Pravo da ti se smuči od jada i nevolje!
Kažem ti, nisam se mogla sustegnuti
80 VIII. POSTAJA

da ne pođem za Isusom!
Bilo je to na samim gradskim vratima,
kad je nekolicina žena, skupljenih uza zid,
počela naricati, sve u jedan glas.
Sigurno je koja od njih doživjela nešto ovakvo,
nasilnu smrt muža ili sina,
i to od bezbožničke ruke!
A dovoljno je da pomisliš na zla
što ih svaki dan gledaš,
pa da ti jadno srce zazebe.

Isus Nazarećanin, sav onako izranjen i jadan,

- kao da ga sad pred sobom gledam,
krv curi niz lice a ruka visi kao prebijena -
načas stane, podigne oči i pogleda na te žene.
A ja među njima, uza sami zid.
I reče: Ne plačite, žene jeruzalemske, nada mnom,
nego nad sobom plačite, i nad djecom svojom!

Drugo moja, prijateljice moja,

kad sam maloprije osjetila onaj potres,
i kad se odjednom spustio mrak nad grad,
njegove su riječi počele gorjeti u meni:
Nad sobom plačite, i nad djecom svojom!
I nad djecom svojom!
*
Drugo moja,
nikome još nisam rekla, pa ni tebi,
da sam ti, jadna, ostala trudna…
 IX. POSTAJA

Isus pada treći put pod križem

 MARKO

PRVI ZAPIS
(usp. Mk 14-15)

Ovo će biti moj prvi zapis, na pergamenu.

Do sada, otkad sam naučio slova i riječi,
pisao sam prstom po prašini,
ili izgorenim vrhom štapa po kamenu.
Samo, sve bi to začas nestalo,
a ovaj zapis mora ostati!
Zato sam kupio ovu pergamenu,
i bočicu s tintom, i dobro pero.
Jedva sam našao trgovca
jer su svi zatvarali pred početak Pashe.
Ali morao sam uzeti pergamenu, i tintu i pero.
Ne smijem ponovo pobjeći, sakriti se!
Ne, nema više bijega. Vraćam se.
Vraćam se, makar samo u mislima,
tebi Učitelju, od kojega sam pobjegao
sinoć u Getsemaniju.
*
Da, stidim se, Učitelju,
što sam sinoć pobjegao od tebe,
da mene ne uhvate - a tebe su uhvatili!
Da, pobjegao sam, od straha,
ali isto sam te pratio izdaleka,
i znam sve što se zbivalo.
Nisam te mogao ostaviti,
duša me vukla k tebi
kao što me sada vuče da sve,
što ovoga trena slažem u svoju glavu,
zapišem i na ovu pergamenu.
84 IX. POSTAJA

Pokušavam, što jasnije mogu, prisjetiti se

svake tvoje riječi i svega što se s tobom zbilo.
Ne mogu sebi objasniti kako,
ali imam duboki osjećaj da je neizmjerno važno
da sve po istini pribilježim!

Dok se svanjivalo pomalo sam dolazio sebi.

U gornjoj sobi naše prostrane kuće,
u kojoj si sinoć s učenicima slavio Gozbu,
sad više nije bilo nikoga.
Tvoja Majka i ostale žene
sve su raspremile i otišle.
Samo je moja majka, na krovu kuće,
sagnuta u kut, tiho jecala.
Iskrao sam se i pošao prema Hramu,
gdje sam ponovo vidio kako te pljuskaju,
dovlačeći te svezana pred Pilata!

Žestoko su te optuživali i vikali,

a Pilat te upita: Ti li si Kralj židovski?
Ti mu odgovori: Ti kažeš!
Htio je Pilat svašta čuti, i svašta te pitao,
ali nije dobio odgovora.
Jer, odgovora nije ni tražio, samo ispriku!
Da se izvuče iz neprilike
ponudio je svjetini namjesto Barabe,
tebe – izruganog Kralja židovskoga!
Samo, glavari podjare svjetinu da izabere Barabu!
A za tebe, Isuse, zaurlaše: Raspni ga!
Kao da je sve ono dosad bilo ništa,
Pilat te nato još dade izbičevati,
a njegovi vojnici spletoše trnov vijenac
da te okrune pa da ti se klanjaju,
MARKO 85

pljujući te i pogrđujući!
I dade im Pilat da te izvedu i povedu
na Golgotu, na razapeće!

Slijedio sam te, Isuse, dio puta,

dok nisi pao treći put pod križem.
Opet su mi zebnja i strah uhvatili srce
da nije moglo izdržati…
Kad sam vidio da te prate Majka i Ivan,
Marija iz Magdale i Marija Lazarova,
suze su mi potekle i nisam ih mogao zaustaviti,
i… oprosti mi što nisam mogao dalje!
Zato, baš zato, kad sam se pribrao,
otišao sam kući i pokupio svu ušteđevinu
da kupim ovu pergamenu i da zapišem
što se s tobom zbilo!

Stidim se, Isuse, svoje ustrašenosti

dok ti, pod teretom križa ležiš na pločniku,
okružen masom neprijatelja.
Umjesto da ti priskočim u pomoć
po drugi put sam pobjegao,
ali, zaklinjem ti se, Isuse,
ja, mali Marko, neću i treći put pobjeći!
Neću dopustiti da na tebe padne zaborav,
da nestanu one tvoje blage riječi,
kojima si nam donosio radost i nadu,
i koje su poput nebeskog blagoslova
ispunjale naše suzne doline!
Nisam više dijete i sad shvaćam istinu:
tvoj je put jedini i tko želi biti pravedan
valja mu slijediti tebe i tvoje riječi,
u tvoj put ugraditi svoje dane.
86 IX. POSTAJA

Nisam te imao, Isuse, kada upitati

što si zapravo htio s onim što si sinoć učinio
na večeri sa svojim učenicima,
kad si na kraju gozbe uzeo kruh,
blagoslovio ga, razlomio i dao im govoreći:
Uzmite, ovo je tijelo moje!
I kad si potom uzeo čašu punu vina,
zahvalio i dao im govoreći:
Ovo je krv moja, krv Saveza,
koja se za mnoge prolijeva!
Zaista, kažem vam, neću više piti
od ovoga roda trsova, do onoga dana
kad ću ga novoga piti u domu Oca mojega!
Nisam te imao kada upitati, ali obećavam
da ću sve ove riječi vjerno zapisati
u ovaj moj prvi zapis na pergameni!

Nisam ti, Isuse, stigao reći,

zašto sam pohitio za tobom u Getsemani,
iako nisam među onom Dvanaestoricom
koje si posvuda sa sobom vodio!
Kad su me ono zamalo uhvatili,
htio sam ti došapnuti
(a trebao sam vikati)
da sam kriomice išao za Judom,
kad je od vas nestao nakon večere,
da je ušao u dvor Velikog svećenika
i da je domalo izišao s vrećicom srebrenika,
a za njim se osukala četa hramskih čuvara
i svećeničkih slugu!
Trčao sam, ali je bila noć i nisam znao
gdje ste u Getsemaniju,
pa te je izdajica pronašao prije mene!
MARKO 87

I tako, Isuse, umjesto da te spasim,

umjesto da ti pomognem i da te izbavim,
sada, dok tebe razapinju na Golgoti,
sjedim nad raširenom pergamenom
promišljajući kako ovo ne smije biti kraj!
Gledam u suzama sve tvoje križne suputnike
i molim da kukolj ne uguši žito na njivi života,
da opet i ovog proljeća propupaju mladice
usprkos svim zlodusima u ovoj zavjetrini svijeta,
i da se opet čuje odavno dozivani i iščekivani
šapat blagog lahora, s tvoje gore,
s gore blaženstava.

O Isuse, ja koji sam pobjegao,

tebe, najnemoćnijega od najnemoćnijih,
molim za snagu da ne odustanem
od slijeđenja puta na koji si me pozvao,
makar tama dugo trajala;
da ne zamijenim slobodu pustinje
prljavim egipatskim loncima
ponuđenim s prezrivim podsmjehom
silnika što drže da će zdjelom leće pokriti
suze radosnice oslobođenih i pjesmu spašenih.
Dok na te mislim, Isuse, u meni se bude vapaji
svih što traže temelj životu,
oslonac čvršći od ijedne stijene.

Pribilježiti ću, Isuse,

tvoj lik na ovu pergamenu
jer je Golgota svakomu od nas,
pa i meni samome tako blizu.
Gledaj, još nisi ni umro,
a mnogi jedva čekaju da povorka opet krene:
88 IX. POSTAJA

Herodi da bi mogli uživati u predstavi,

Jude da im se napune džepovi,
Vijeća da pokažu svoju moć,
Pilati da svima dokažu tko je vlastan ubiti!
A rulja izlazi na trg plješćući krivokletnicma,
izdajicama prijatelja, mučiteljima čovjeka
i ubojicama Spasitelja.

Moram, Isuse, moram sačuvati osjećaje srca

razigranog nad darovima koje si nam dijelio,
moram, Isuse, sačuvati tvoje riječi blagoslovljene
i pohraniti ih za baštinu, za polog,
za znamen nove nade spasenja.

*
Isuse, osluškujem muk neba iznad Golgote!
Znam da na križu visiš i strpljivo čekaš.
Uzimam ovu pergamenu, zamatam je u ogrtač
i polazim na put do tebe.
Dolazim ti, Raspeti,
da se prignem pred tobom,
da barem ovoga časa budem s tobom!

I dajem ti obećanje da ću
u ovu pergamenu,
u kožu nevinog janjeta
tintom najtrajnijom zabilježiti,
da se ne zaborave, tvoje riječi!
Riječi radosne vijesti spasenja
Isusa iz Nazareta,
mojega Učitelja!
X. POSTAJA

Isusa svlače
 SATNIK

DA SAM TE PRIJE SUSREO...

(Mt 27,54; Mk 15,39; Lk 24,47)

Što ti je čovjek - i što ti je Bog?

Što ti je život - i što ti je vlast?

Evo nas, Nazarećanine, na vrh brijega!

Dosta je bilo padanja pod drvetom,
dosta je bilo natezanja s ruljom.
Sad ćemo te lijepo odriješiti od te grede!
I znaš što još?
Oslobodit ćemo te od posljednjeg tereta!
Evo, svući ćemo te!
Tebi ionako više ništa ne treba.
Pa ni haljina!

Došao je trenutak da i moji vojnici

malo naplate svoj trud…
A jadan ti je ovo utržak!
Potrgani plašt i krvava haljina!
Gledaj ove moje legionare!
Ja ih zovem lešinarima!
Kako se samo bacaju na sve
što se bilo kako može unovčiti!
A zašto?
Da bi sve odmah prokockali,
izopijali se i potrošili na lake žene!
Gledaj, kako pohlepa ljudska
ne poznaje nikakvih granica!
Ne prezaju čak ni od krvavih haljina
jednog osuđenika na smrt.
92 X. POSTAJA

Pa što ako smo te svukli?

Pa što ako ti ne ostade ništa!
Neka se potvrdi istina,
da se s ovoga svijeta ama baš ništa
ne može odnijeti na drugi!

Gledaj, Nazarećanine, ovu dasku!

Znaš zašto su me ostavili kao satnika
u ovom ludom gradu?
Jer poznajem latinski, grčki i hebrejski.
Dali su da pribijem na tvoj križ ovu dasku
s natpisom hebrejskim, grčkim i latinskim:
Isus Nazarećanin – kralj židovski.
Gledaj, ako možeš, gledaj ova slova,
dok se drugi kockaju za tvoju haljinu!
Vidiš, guščjim perom i crnilom napisan,
velikim slovima, da baš svatko vidi,
na dasci je natpis – tvoja krivnja!
Ali, što ti možeš vidjeti,
tamo prevaljen u prašinu,
zguljen od svojih haljina, gol golcat,
čekajući da te pribiju na drvo.

Evo, stoji tvoje ime Ješua!

Ime ti na hebrejskom znači: Bog spašava
a Boga nema na vidiku da te spasi;
Piše Kralj židovski, a bjedniji si od roba,
nemaš više ništa, ama baš ništa,
i čekaš da ti se oduzme i sam dah,
zadnji udisaj i izdisaj života!

Nagledao sam se ja razapinjanja,

Ješua, Kralju židovski,
SATNIK 93

i naslušao sam se proklinjanja,

pa nemoj misliti da se koje od tih prokletstava
već nije i moje duše uhvatilo!
Lako je biti stari legionar po danu,
ali vjeruj mi, grozno je kad se smrkne!
Noći su pune mučnine, često neizdržive!

Pa konačno, kad dobro promislim,

što ja imam više od tebe, Nazarećanine!
Imam koji dan duže, dok me ne dohvati
kakav mač, koplje ili strijela,
dok mi ne dođe hropac posljednji…
Pa, priznaj, je li onda pravo
što propijem tu svoju nesretnu plaću,
kad je život ionako jad i tuga,
a gdje je tuga, tamo mora da se cuga…

Čuo sam neke kako vele

da si ti svoj život živio čudesno,
da si pomagao, podijelio sve što si imao,
čak da si činio čudesa, ozdravljao!
I što si dobio zauzvrat?
Raspeće!
Ne pitaj me je li to pravo!
Bilo kako bilo, ne znam ti reći drugo
osim da je na kraju uvijek tako.
Što god da učiniš, raspet će te!
Pa što ako si bio tako dobar, kako vele?
Zašto bih ja bio gori od tebe,
ako sam ja te iste,
koje si ti liječio i sokolio,
bičevima rastjerivao i mlatio,
utjerujući im strah u kosti.
94 X. POSTAJA

Čudim ti se!
Tako pametan čovjek a to nisi shvatio!
Pilat te je izveo na Litostrotos
i pokazao svima rugajući se:
Evo čovjeka!
Ma gledaj sada toga čovjeka!
Gola, golcata.
Na njemu rana do rane,
gledaj ga kože izderane i oderane!

Mene će moj gospodar,

dok mu budem mogao kako-tako služiti,
nešto sitno plaćati,
bar toliko da se koji put opijem!
A tebi, što će tebi taj tvoj Bog dati?
Je li te Bog, u kojega si se uzdao,
do Golgote doveo?

Carpe diem, Nazarećaninu!

U ljude se ne valja uzdati!
Ne valja u ljude ulagati,
a još manje u pravičnost i pravdu,
da ne spominjem poštenje,
dobrotu i nekakvu ljubav!

Gledajući tebe, čini mi se da danas vidim:

Ni od Boga nema nikakve koristi!
I bogovi su nemoćni pred zlom!

Muči me što tu stojiš nijem!

Zašto ne urličeš, što ne proklinješ!
Oči su ti zakrvavljene,
pa možda ne vidiš oko sebe?
SATNIK 95

Nisi svjestan onoga što te čeka?

Ili prihvaćaš sudbinu raspetoga?

Shvaćam, ti u svojoj ludosti ne odustaješ,

nego svjesno ideš dalje!
Moliš se svome Bogu:
Oprosti im jer ne znaju što čine!?
Ma nemoj – svi mi znamo što činimo,
samo smo našli mnoštvo isprika,
kako bi malo umirili savjest.

Vičan sam razapinjanjima

i znam kakve te sve muke čekaju.
Znam što raspetima čine, i muka mi je!
Da, razapinjanje je, vjeruj mi,
i za mene muka!
Što onda da učinim pred tobom,
nego da se napijem, da se opijem,
pa makar i ovim ustajalim vinom,
da pobjegnem od života!
Smeta mi, zaista mi smeta što si tako miran,
kao janje što ga vode na klanje!
Ma kako možeš tako prihvaćati sudbinu?

Ne, neću tvoju haljinu!

Rekao sam im da je ne trgaju,
nego neka bace za nju kocku,
pa kome dopadne.
Ostajem izvan ove igre, dalje od pohlepe.
A zatim, čuješ, ta tvoja molitva…
Oče oprosti im, jer ne znaju što čine!,
misliš li ti to ozbiljno?
96 X. POSTAJA

Evo, kad natpis pribijem na drvo

naredit ću da te prikuju.
Hoćeš li mi oprostiti,
mada znam što činim
i kakve ti boli nanosim,
kakvom ćeš groznom smrću umrijeti!?
Vidiš, učinit ću to, iako bih volio,
da se nikad nisi pojavio preda mnom,
da si sada negdje daleko, u Galileji,
na pašnjacima za ovcama,
a ne u Jeruzalemu…

I da znaš, kad ovo svrši, odlazim!

Poći ću u Galileju, na pašnjake,
tamo u okolicu Tiberijade,
ili na jug Libanona, na izvore Jordana,
poći ću potražiti mir, jer pričaju
da se tamo mogu naći
Božji tragovi na zemlji!

Imao sam te mnogo toga pitati,

Isuse, Nazarećaninu, Kralju židovski!
Evo, prikivam natpis, čuješ li!
Uskoro ćeš i ti biti prikovan na križ!
I da znaš, žao mi te je, žao mi te je!
Skoro pa sam da ti rekao riječ:
Prijatelju!
Pa dobro, raspeti Prijatelju,
baš mi je žao
što se nismo prije sreli…
 XI. POSTAJA

Isusa pribijaju na križ

 BARABA

SPASITELJU MOJ!
(Usp. Mt 27, 15-23; Mk 15, 6-15)

Slušaj me dobro, ako još možeš išta čuti.

Slušaj me, Isuse iz Nazareta!
Ne mogu otići iz Jeruzalema
dok si ti još uvijek ovdje.
Pokušao sam, ali ne ide,
pa sam se vratio!
Privlačiš me, ne daš mi nikud od sebe!
E, pa onda me slušaj!
Galilejac si, poznam tvoje narječje!
Slušaj, govorit ću tvojim jezikom
što ga ovi Rimljani sigurno ne znaju,
a za druge me, bar zasad, nije ni briga!

Uostalom, opet sam nabavio dugački nož,

kakvoga nose zeloti, skrivena ispod haljina!
Ta kakav bih bio razbojnik, makar i bivši,
kad bih bio bez ikakvoga oružja?
A meni je oružje, osobito hladno,
poput kruha svagdašnjega,
bez njega nikako ne mogu.

Sve što se nosi skriveno ima duboke korijene.

Imam dovoljno razloga za mrziti,
imam dovoljno razloga za izrugivati se,
imam i dovoljno razloga za ubiti,
pa ti mogu reći da imam
sasvim dovoljno razloga
i za izgubiti vlastiti život!
100 XI. POSTAJA

Ali ti, Nazarećaninu, ti kojega raspinju,

ovdje pred mojim očima,
s kakvoga si ti razloga završio ovdje?
Je li to s tobom samo neki nesretni slučaj,
ili je po srijedi nesporazum kojemu si žrtva,
ili je pak nešto još i gore?

Ne znam da li me sad uopće čuješ?

Možda mi ovoga časa ne možeš odgovoriti?
Ali, bojim se da ni sam ne znaš odgovor!
Eto, toga me je strah!
Ne treba meni puno tumačiti,
ja razumijem što je žrtva
jer sam se i sam izložio,
od prvoga dana bio sam spreman
čak i na ovakvu smrt!

Ali, gledaj sad ovo!

Tebe pribijaju na križ a ja sam slobodan!
Znači li to da si ti morao biti raspet,
da bih ja bio slobodan?
Eto, pribijaju te na to drvo,
a ja te pitam, Isuse Nazarećanine,
kaži mi razlog,
zašto je sve otišlo ovako?

Slušaj, ti Isuse!
Nastaviš li tako bespomoćno šutjeti,
što me priječi da se ne spustim pred Hram
i da sam ne počnem vikati:
Ljudi, koga čekate?
Pa što ako je jedan Mesija smaknut?
Vi tražite Mesiju – evo vam novog Mesije
BARABA 101

koji će vas povesti u pobjede,

koji će vas staviti pod oružje
i povesti protiv osvajača, neprijatelja,
koji će vas naučiti mrziti i ubijati!
Uostalom, jutros su me,
na moje veliko čudo,
s oduševljenjem oslobodili od smrti!
I tko onda ima više prava da ih povede!

E, Isuse, Isuse!
Kako li jaučeš dok te pribijaju!
Jutros je ta sudbina čekala mene,
ali se sve preokrenulo, u tili čas!
Rekli su mi da si bio dobar čovjek!
Ne znam jesam li se zato vratio,
ali te ozbiljno pitam:
Hoću li izvući oštricu ispod ogrtača
i prerezati grkljan onom legionaru
koji ti noge čavlima za drvo prikiva?
Daj mi samo mig – i učinit ću to!
Bez straha!
Ta neće mi biti prvi put!

Ali, ti šutiš.
Gledaš me i šutiš.
Zašto šutiš?
Pa zar ne vidiš da sam i ja čovjek.
Istina je, Isuse, nisam prema tebi bio pošten!
Jutros sam te izrugao pred Pilatom,
ali takav je bio čas!
Ali sada, sada je drugi čas!
Sada je pravi čas da ovoj gubi naplatim
za sve što ti čine!
102 XI. POSTAJA

Ma zašto mi ne odgovaraš?
Nećeš vjerovati, ali imam i ja osjećaje.
Možda ne znaš, imao sam i djecu!
Kad smo se odmetnuli u borbu za slobodu,
došli su u naše selo legionari i pobili sve!
Sve. I žene i djecu.
Poludio sam.

Možda sam prešao sve granice u osveti,

postavši i sam ubojica.
Ali da znaš, nisam se bojao smrti
koja mi je bila namijenjena.
Očekivao sam je kao izbavljenje.
i nije pošteno to što se dogodilo,
da su tebe osudili a mene pustili.
Sada se opet moram patiti, i osvećivati,
jer osveta ne poznaje ni mjere ni dovršetka!
Jedina mjera osvete je smrt!
I znaš što još?
Sad mi ostaje da osvećujem i tvoju smrt!

*
I kad smo kod toga, Nazarećaninu, još nešto.
Znaš li ti da je i meni ime Ješua,
a nadimak Baraba!
Jutros sam se toga nenadano sjetio,
nakon što sam protrčao ulicama,
i onda se vratio u povorku kojom su tebe
i ova moja dva druga iz zatvora,
vodili ovamo, na razapinjanje,

Gledaj! Mene Bog spašava!

Bog me je i ovaj put spasio,
BARABA 103

i baš zato nisam mogao

a da vas sve do ovdje ne dopratim,
da sve do ovdje s vama ne dođem!

Ej, Nazarećaninu, imenjače moj!

Slušaj me!
Kažu da si činio čudesa!
Je li itko od onih koje si ozdravio,
od onih koje si nahranio,
od onih koje si bilo kako pomogao
- osim ovih par žena što kukaju -
smogao hrabrosti da dođe danas,
ovdje na vidjelo,
da se pred svima za tebe zauzme!?
Da ti bar kaže hvala!?
Nikoga nema?

Hej, vi što stojite uokolo!

Slušajte vi, učitelji Zakona,
slušaj i ti, glupa i nezahvalna ruljo,
što si moje ime izvikala pred Pilatom!
Što ste učinili od ovoga čovjeka?
Ovako ste mu uzvratili?
Mislite da vama sada ja, Baraba,
trebam reći hvala?
O, budale!

Isuse! Slušaj me, Isuse!

Ja ti vičem, sam samcat, dok svi šute!
Ovdje pred Rimljanima
i pred Židovima iz svega svijeta
svečano ti zahvaljujem i izjavljujem:
Ti si moj Spasitelj!
104 XI. POSTAJA

Da, ti - Raspeti, ti si moj Spasitelj!

Čuješ li, Nazarećaninu?
Ti si moj Spasitelj!

I zato se ne mičem odavde!

Ostat ću s tobom do kraja,
da mi se tvoja muka ureže u pamet,
da je nikad ne zaboravim!
Jer, ti si moj Spasitelj!

Ne znam kako će ovaj naš jad završiti,

osim što znam da ćeš ti
za koji sat biti mrtav!
Ali poslušaj me, hoću da jedno znaš!
Neću te nikada zaboraviti!
I svečano ti obećavam, u Božje ime:
Ako se tvoji učenici
bilo kad i bilo gdje pokrenu,
naći ću ih i pridružiti im se!
To ti obećavam,
Isuse Nazarećaninu,
moj Spasitelju!
 XII. POSTAJA

Isus umire na križu

 RAZBOJNIKOVA MAJKA

MOLITVE ZA SINA
(usp. Lk 23, 39-43)

Kažeš da se zoveš Marija?

Marija iz Magdale!
Hvala ti što si mi prišla!
Znam da ni ti nisi ovdje bez razloga!
A ova žena pod križem,
veliš da je mati Raspetoga?
Isusa, Nazarećanina!
A što on jadan učini, da tako završi?

Ja sam ti Rahela, iz Betlehema!

O, da oči moje nikad nisu
ovoga jada ugledale,
da nikad nisam doživjela ovaj dan!
Tužna li sam ti, Marijo,
na smrt sam ti tužna i žalosna,
toliko da ni suza više nemam!
Sve sam ti ih davno isplakala!

A kako ti neće biti na smrt tužna majka

kad ovako gubi još jednoga sina!
Kaži mi, znaš li ti:
Je li ovo sudbina
pa mora tako biti,
da mi život nije drugo
do li patnja, muka i nevolja?
Puno li sam ti puta, poput Joba,
pomislila da je zlom velikim urečen dan
kad sam se na ovaj svijet rodila!
108 XII. POSTAJA

Kaži mi, zašto si i ti ovdje?

Jesi li možda kakav rod
ovoj ženi, Njegovoj majci?
Vidim ti u očima tugu što je nose
samo oni koji puno, puno vole!
I ti si danas izgubila svoga,
svoga Najdražega?

A ja sam ti davno, Marijo moja,

davno počela gubiti!
Prvo nas je veliko zlo zadesilo
ti se tada još ni rodila nisi,
prije trideset i tri godine!
Imala sam ti sina, prvorođenca,
tek mu jedna godina,
kad jednoga jutra, iznenada, usred zime,
dojuriše plaćenici onoga staroga Heroda
- čula si za toga nesretnika! -
i na samom kućnom pragu pobiše
svu mušku djecu, do tri godine,
po Betlehemu i svoj njegovoj okolici!
Koliko li jada i čemera,
koliko li suza proteče poljima našim,
kad rekoše da traže novorođenoga kralja
što ga je Herod naredio ubiti!
Pa pobiše svu novorođenčad, redom!
Ni jedno se spasilo nije!

Onda sam ti, nakon par godina,

ponovo rodila sina!
Sjećam se, bilo je ovako, pred samu Pashu!
Dali smo mu ime Dizma!
Kako sam ti bila sretna s njim
RAZBOJNIKOVA MAJKA 109

više nego sa svom drugom djecom!

Kakav krasan dječak i dobar mladić,
sve do svoje dvadesete!
A onda se s njim dogodilo nešto
što ni danas ne razumijem.
Okupili su se u nekakvo društvo
braće ubijenih betlehemskih dječaka
i zakleli se da će se boriti
protiv sviju koji nas tlače!
Odmetnuli su se u goru
i naumili da od tamo započnu
borbu za slobodu!
I trajalo ti je to dugo, godinama!
Skrivajući su se od vlasti
više su ti oni jadni sanjarili
nego li su što učinili!

Moj ti je Dizma, među svima,

uvijek bio najnaivniji, najlakovjerniji!
Nije ti on, jadan, nosio oružje
nego je obilazio po brdima,
razgovarao s pastirima kod ovaca i koza,
i gledao kako će pomoći sirotinji!

Kad bi kući došao, molila sam ga:

Sine, ostavi se toga, dođi kući,
dođi k svojoj majci pa da u miru živimo!
A on mi je odgovarao:
Majko, nema mira bez slobode!
Onda bi pokupio hranu i vodu, i nestao!
Ali, nikad nije otišao da me nije poljubio
i da mi nije prišapnuo:
Majko, pomoli se za me!
110 XII. POSTAJA

Prije par dana dojavili su mi

da su toj njegovoj družini rimski vojnici
načinili zamku, pa neke pobili
a moga jadnoga Dizmu živa zarobili.
Uputila sam ti se, jadna, odmah ovamo
ne bih li štogod za njega učinila,
da barem živu glavu sačuva!
Kucam od vrata do vrata,
ali tko sirotinju poznaje!?
Oni što bi mogli pomoći traže novac,
a kćeri moja, odakle mi?
Sve smo si davno potrošili
i ne preostaje mi drugo do li prositi!
Zato sam ti se i uputila ovih dana
u Jeruzalem, moliti, prositi
za moga jadnoga sina!

I evo ti jadne mene danas,

da ću pred Upraviteljev dvor,
kad ono trojici naprtili drvo
i vuku ih na stratište!
A među njima i moj Dizma!
Ajme ti se meni, tužnoj i žalosnoj!
I evo me sada pred mrtvim tijelom
sina moga neprežaljenoga!
A kako ti se mogu jadat, ne znam ti ni sama!

Vidiš, Marijo, sve do maloprije,

do Dizmine smrti strašno sam se bojala,
jer sam u dnu duše znala da ovako mora biti,
da će sve ovako strašno završiti!
Ne pitaj me kako, ali duša sluti!
A onaj krik, o Bože moj - krik do neba,
RAZBOJNIKOVA MAJKA 111

kad mu kosti na nogama polomiše -

srce mi je jače od mača probio!
O Bože, možeš li ti pojmiti bol majke
koja svojim očima gleda smrt djeteta?

Znaš li, Marijo, da je majčinska ljubav

jednako kao i majčinska bol, beskrajna?
Ja samo molim da Svevišnji razumije
bol majke koja nije mogla zaustaviti
korake vlastitog djeteta,
pa sad oplakuje njegovu preranu smrt,
da razumije kolika je bol majke
koja nije znala staviti granicu snovima
niti je mogla promijeniti zloću svijeta!

Gledaj, Marijo, gledaj tamo Barabu,

onog razbojnika puštenog na slobodu!
A moj Dizma, što je on učinio?
I tvoj Nazarećanin, što je on komu skrivio?
Velike svijeta slave dok čine nepravde,
a maleni, kad se za pravdu bore, nastradaju!
Koliko li je nevinih do sad na ovoj Golgoti
bezočno smaknuto po ljudskom zakonu,
protiv Boga i njegove pravde!?
I još zapovijedaju da im se
ime ne smije znati ni grob obilježiti!

Što se ovo sa mnom događa, Marijo?

Kako to da mi srce nije puno mržnje?
Je li mi se srce promijenilo ili samo primirilo?
Kaži mi je li sanjam ili se stvarno obistinjuju
riječi moga pokojnoga muža?
Nisam ti rekla da je bio pastir!
112 XII. POSTAJA

Prije smrti našega prvoga sina

pričao mi je da je vidio svjetlost veliku
kako silazi s neba, i njih, pastire, zove u štalu!
Tamo su našli mladu ženu
s tek rođenim djetetom!
A kad im je poslije donio sira i mlijeka,
pričao mi je da mu je žena rekla:
Blagoslov će Gospodnji biti s tobom!
A ja sam ti jadna mislila,
kad smo onako prvorođenca izgubili
da je to kraj svakom blagoslovu!

Ali sad, ovdje na Golgoti,

kad je sve gotovo, svršeno,
kad je put došao kraju i oči zauvijek zaklopljene,
srce mi trepti i u duši odzvanja prošnja
sina mojega, ljubljenoga:
Majko, moli za me!
*
Sinko moj, dijete moje milo,
nije prošlo ni jednoga dana,
ni jedne večeri, ni jedne zore,
da te majka nije preporučila
milosrđu Svevišnjega!

Ali sad, otkad sam iz tvojih usta čula

prošnju upravljenu Nazarećaninu:
Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!
i njegov odgovor: Zaista kažem ti,
danas ćeš sa mnom biti u raju!
sad, ovdje na Golgoti, pod križem
Nazarećaninovim i tvojim, vjerujem:
Moje su molitve danas uslišane!
 XIII. POSTAJA

Isusa skidaju s križa

 NEKI GRK

DIO TVOGA BLAGOSLOVA

(usp. Iv 12, 20)

Evo me, pred tvojim križem, Raspeti!

Evo me, gledam izdaljega što se zbiva
i želio bih ti nešto iskreno priznati.
Ni sam ne znam kakvoga to ima smisla,
nažalost, tek sada, kad si mrtav!
Ali neka!
Ne mogu reći da je slučajno
što sam ovdje, pored tvojega križa,
jer me neka nevidljiva nit vodila,
vukla i pomicala sve do ovoga mjesta!

Strašno je pod tvojim križem!

Mučno i mračno, tjeskobno i olujno,
zemlja kao da će se potresti,
osjećajući svaku kap krvi pravedne!
Mračni oblaci zastiru obzorja
i nebo se ne vidi, kao da ga nema!
Mrak je, ali ima jedna svijetla točka.
Ona čudesna svjetlost što se zračila
u tvojim dubokim očima,
svjetlost što sam je prvi put vidio
kad su me Filip i Andrija doveli k tebi,
kao da se preselila u oči tvoje majke
koja te pod križem prima u naručje,
sva uplakana i iznemogla!

Shvaća li ona ono što sam zapamtio

iz tvoje propovijedi u predvorju hrama,
116 XIII. POSTAJA

kad si govorio: Zaista, zaista, kažem vam:

ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre
ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod?
Jesi li i sam tada bio svjestan dosega riječi:
Tko ljubi život svoj, izgubit će ga.
A tko mrzi život svoj na ovome svijetu
sačuvat će ga za život vječni!
I dodao si, tada mi se činilo,
baš gledajući u mene:
Tko hoće služiti mi neka ide za mnom.
I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.
Ako tko hoće služiti mi,
počastit će ga moj Otac!

Gledam ovoga tvoga mladog učenika,

i pitam se odakle mu snaga,
kao i onoj ženi koja ti majku podržava?
U skrušenim pogledima one dvojice starijih,
dok im pomažu, čudan je mir,
pa i kod onog rimskoga stotnika,
koji te maloprije prizna Sinom Božjim!
Dođe mi da te upitam: Jesu li to oni,
koji su ostavili sve i pošli za tobom?

Isuse, ti se ne sjećaš (jasno mi je,

kako ćeš se sjećati kad si mrtav)
da sam s prijateljima došao u Jeruzalem,
Bogu se pokloniti, za blagdan Pashe!
Bili smo prisutni kad su te,
prije pet dana, svečano,
kao kralja uveli u sveti grad,
mašući granama i vičući Hosana!
Slušali smo tvoje propovijedi u trijemu,
NEKI GRK 117

i čuli priču o čudu u Betaniji!

Htjeli smo s tobom porazgovarati,
pa smo zamolili Filipa da nas dovede k tebi,
ali je bila gužva, i nije ti se moglo prići!
Poslije su ti Filip i Andrija rekli da te tražimo
a ti, kao da si sve znao, pogledao si nas
i nastavio propovijedati.
Što si sve govorio pravo ne pamtim,
ali znam da mi od tih riječi još srce gori…

Nazarećaninu, priznajem,
toga trena sam poželio poći za tobom!
Nisam imao pojma kako bi to moglo biti,
ali mi je bilo jasno: Ovoga proroka valja slijediti!
I… otišao sam tri dana na put,
a kad sam se vratio - imam što čuti i vidjeti!
Već su te osudili i vode te na raspeće!
Što mi je drugo, Isuse, preostalo,
nego da idem za tobom, ponavljajući:
Tko hoće služiti mi, neka ide za mnom!

A kako ću ti poslužiti?
Pa ja sam te tražio nadajući se da ćeš mi
otkriti pravi put u život!
I da znaš, tražio sam već dugo!
Išao sam i na Jordan, kod Ivana.
Ivan mi je bio zanimljiv, ponekad grub
u svojim izljevima zanosa za Božju stvar.
Tako mi je bilo žao kad ga je Herod ubio.
I to zbog žene!
Obično proroci stradaju zbog žene!
Bilo mi je milo čuti da si ti, na neki način,
nastavio Ivanovo propovijedanje.
118 XIII. POSTAJA

Dok je u Salomonovu trijemu

odzvanjao tvoj krepki glas,
trnci su me prolazili,
mada nisam sve razumio.
Nisi bio žestok poput Ivana
ali si kao i on završio!

Gledajući kako te skidaju s križa

spominjem se Ivana i svih vaših proroka.
Svi jednako završite.
Zašto mi sad pada na pamet
to da te je Ivan krstio na Jordanu,
i da je izgleda s tim počelo tvoje uspinjanje
sve do ovoga brijega,
s kojega se ide ravno u grob!

Pričali su mi prijatelji,
koji su te viđali u Galileji,
da si obilazio selima oko jezera
i naviještao kraljevstvo Božje.
S divljenjem su prenosili tvoje riječi
o novom zakonu ljubavi,
proglašavanje blaženima sirotinje,
patnika, potlačenih i progonjenih!
Navještaj ti je bio krasan,
ali kao i kod većine proroka opasan!
Jer, ne ide to sve tako lijepo u životu.
Vidiš kamo te lijepe riječi dovedu!
A, zamisli, ja sam poželio poći za tobom!

Oprosti, Nazarećaninu, nisi ti kriv

nego je svijet nakrivo nasađen i ukrivo raste,
ne podnosi što je uspravno i ispravno.
NEKI GRK 119

Zato si ti platio.
U ovom svijetu iskrivljenom
laž ne može podnijeti istine,
prijevara ne može podnijeti pravde,
zlo ne može podnijeti dobrote.

Ali, što ću ja, dok te skidaju s toga drveta

i mrtvo ti tijelo polažu u majčino krilo?
Ja, koji ni po čemu ne spadam u ovu priču?
Kad sam ih molio da me dovedu k tebi
samo sam poželio da me pogledaš,
da svoje ruke podigneš
i da me blagosloviš.
Ali sada, sad je kasno.
Znam da si polaganjem ruku vraćao snagu,
podizao hrome i onemoćale,
liječio bolesne, zacjeljivao rane
i umnažao kruh.
Govorili su da si ti živi blagoslov Božji,
a ja sam toga blagoslova tako potreban.
A sad, je li vrijeme blagoslova isteklo?
Je li pokapamo i blagoslov
pokopajući tvoje mrtvo tijelo?

Sve mi se ispremiješalo!
Sva pitanja o smislu života usred zla,
sav nemir što me tjerao protiv nasilja,
sve mi se ispremiješalo!
Ja sam tek bezimeni prozelit
koji te je dopratio do posljednjega izdisaja
i koji se pita: Kako je moguće
da dobrota tako završi na križu?
I što ću sad, kad si ti otišao na drugu stranu?
120 XIII. POSTAJA

Što ću dalje?
Gdje tražiti, koga pitati, komu se moliti?
Oprosti, ali sad mi ne preostaje
do li ustati s ovoga kamena i zamoliti Majku
da mi dopusti da te poljubim.

Čuo sam kad si malo prije smrti

onom svom sudrugu s desne strane rekao:
Danas ćeš biti sa mnom u kraljevstvu mome!
I ja s njim molim: Sjeti me se, Raspeti!
Ničim nisam zaslužio tvoj blagoslov,
ali gledajući kako te ruže, bičuju i izruguju,
kako te se odriču, mrcvare, vuku i razapinju,
kako te ubijaju - i Židovi i Rimljani,
vojnici i svjetina, poglavari i sluge,
književnici i svećenici - molim za milost
da nikada ne budem na njihovoj strani!

Gledam Majku skamenjenu od boli,

gledam učenika koji ne zna što bi sa sobom,
i onu mladu ženu što joj suze potokom teku!
Gledam par onih pobožnih žena
i dvojicu muškaraca što prostiru mrtvački pokrov,
dok mračno nebo prijeti da se sruši na nas!

Evo, ustajem s ovog hladnog kamena!

Idem poljubiti lice tvoje i srcem te molim:
Neka mi padne u krilo,
Raspeti Nazarećaninu,
pa makar i u sam smrtni čas,
dio tvoga blagoslova!
 XIV. POSTAJA

Isusa polažu u grob

 JOSIP ARIMATEJAC

POKROV ISUSOV
(Usp. Mt 27, 56-60; Mk 15, 42-46; Lk 24, 50-53; Iv 20,
38-42)

Nije mi jasno kako u ovakav dan

možeš biti tako smiren?
Da te nije ni potres uznemirio,
ni ovo olujno nebo što se nad nas nadvilo?
Ne znam što bi ti rekao:
Ili nisi sav svoj, pa ne vidiš zdravim očima,
ili si toliki pravednik da se posve prepuštaš
u ruke Svevišnjega.

No, najprije, Joakime,

evo zašto sam došao.
Trebaju mi povoji, tanki, mekani.
I treba mi platno, čvrsto, dobro tkano.
Dat ćeš mi osam lakata duple mjere.
Od ovoga bijeloga, tkanoga na riblju kost.
Znam da je skuplje, ali ono se ne rasteže.
Ono je najbolje, vidim, od svega što imaš.
Znam, imaš ti i svile i brokata,
ali meni treba baš ovo bijelo, jako platno.
Da, baš sada. U predvečerje Pashe.

Možda je i pravo da se čudiš!

Dakako, treba mi za mrtvački pokrov.
Za koga? Pa za prijatelja!
To ti sad mogu reći.
Do maloprije se ne bih usudio,
bojao sam se to pokazati i priznati,
ali sad vidim da nisam druge,
124 XIV. POSTAJA

nego sebe samoga lagao.

Jedini prijatelj, kojega sam imao
a da to nisam pravo ni znao,
jedini prijatelj koji me je imao
a da je to posve sigurno znao,
i nije mi nikad prigovarao.
Ta kako može ugledan vijećnik,
član Velikog vijeća
koje ravna ovim narodom,
slušati jednog običnog seljaka
ili možda ribara iz Galileje,
kad se zna da iz Galileje ne dolazi prorok!

Čuj, to platno mi lijepo izmjeri, ne budi škrt.

I ne preslaži ga više puta, samo napola,
a onda ga zavij u smotak,
pa ću ga tako ponijeti.
Ne, nemam nikakvog slugu uza se.
Ovo nije posao za sluge.

Za koga je platno, pitaš?

Pa rekao sam ti, za prijatelja!
Da nije tako mlad, rekao bih ti:
za svoga Učitelja,
a mogao bih mu davno biti otac!
Da, Učitelja, jer sam ga išao slušati,
kriomice, da me tko ne vidi
i da se ne sazna!
Ali sad neka se zna!
Neka sav svijet zna –
kad zna i našu sramotu,
kako smo ga ubili.
Predali da ga najgori neprijatelji ubiju!
JOSIP ARIMATEJAC 125

Sinoć je uhvaćen i doveden pred Vijeće,

bez ikakvih dokaza je osuđen,
i predan Pilatu, s izričitim nalogom:
Ovoga moraš osuditi na smrt!
A onda su ga pretorijanci tako izbičevali,
da ni drvo nije mogao nositi put Golgote.
I nije ni tri ure prošlo od kako su ga raspeli,
a već je izdahnuo.
Onoj drugoj dvojici, koji su s njim raspeti,
prebili su potkoljenice da iskrvare,
da ne ostanu na križevima preko Pashe.

Znam, dobro kažeš, opasno je biti glasan!

Opasno je zauzeti se za osuđenoga.
Ali, zar da dozvolim da mu tijelo bace u jamu,
da mu se ni za grob ne zna!?
Ne, to ne mogu dopustiti!
Znaš što sam napravio,
prije nego sam tebi svratio?
Otišao sam Pilatu, upravitelju,
i tražio sam da mi dade tijelo Isusovo!
Nije mogao vjerovati da je već umro,
pa je poslao jednog vojnika da provjeri!
Obećao mi je, ako je već mrtav,
da će mi dati njegovo tijelo
da ga pokopam u svoj novi grob,
odmah ispod Golgote, u mome vrtu.
Reče: Čim vojnik podnese izvješće,
naredit ću da ti predaju Isusovo tijelo.
Ali, moram znati gdje si ga položio,
jer i mrtvo tijelo pripada rimskoj državi,
koja ga je osudila i smaknula.
Nitko nema više nikakva prava nad njim,
126 XIV. POSTAJA

čak ni njegova rodbina.

I da znaš kako je ovo izuzetak,
koji i mene može skupo stajati.

A zna Pilat zašto mi čini ovu uslugu.

Zna da sam više puta smirivao Vijeće,
kad bi se podigla hajka protiv njega.
Ma znam, nije sad njemu do toga,
nema u toga poganina nikakve zahvalnosti,
nego naslućuje da ga čekaju nove nevolje,
pa će mu svaka pomoć dobro doći.

Ali, što je, tu je!

Čudim se danas sam sebi,
kako sve to mogu izdržati?
Možda sam već oglušio na nepravde i nevolje,
na sve nedaće i laži što nas okružuju,
pa su mi valjda i osjećaji otvrdnuli.

Gledao sam Isusovu Majku pod križem,

i učenika kojemu ju je Isus povjerio.
Ma zamisli, kakav je to izvanredni čovjek:
U času smrti misli na majku,
brine za nju i povjerava je na brigu učeniku!
I još nešto: Dok je jedan od razbojnika,
a dvojica su bili raspeti s njim,
proklinjao iza glasa i sudbinu i neprijatelje,
Isus je molio za one, ma što za one,
za nas koji smo ga dali razapeti:
Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine!

Čini mi se kao da me obuzeo njegov duh,

jer kako bih inače otišao u Pilata?
JOSIP ARIMATEJAC 127

Kako bih došao k tebi, prijatelju, po platno?

Kako bih se zauzeo da ga polože u moj grob,
u koji još nitko nije položen,
grob isklesan u živoj stijeni,
s kamenom u žlijebu na grobnim vratima.

Eno, vraća se pretorijanac s Golgote,

sad će uza stepenice do Pilatova dvora,
a ja ću na dno stepenica.
Dosta je da mi dovikne
da mogu uzeti Isusovo tijelo.
Kad nisam bio dostojan slijediti ga za života,
učinit ću to za njegove smrti.
Ovim ću ga rukama poviti u platno!

Slušaj, skoro sam zaboravio,

daj mi i jedan ručnik, onaj veliki, bijeli,
da mu ga stavim za uzglavlje.

Prijatelju, koliko si puta poželio

nekoga tko ti je drag, pozvati u kuću?
Kao prijatelja, dragog gosta!
Toliko sam puta htio Isusa pozvati u goste.
ali nisam to nikad učinio.
Znaš da sam, kad je bio ovdje,
kad je u hramskom predvorju propovijedao,
zamalo poslao sluge, ali sam odustao.
Svaki sam se put bojao što će drugi reći,
što će se dogoditi ako me s njim vide?
Jer, bio je trn u oku Velikim svećenicima,
i pogotovo farizejskoj sljedbi!
Hoće li me optužiti da sam i ja protiv naroda,
ako se priklonim njegovim riječima?
128 XIV. POSTAJA

Politika, politika me, moj Joakime, zarobila!

Ali sad sam odlučio osloboditi se!
Ako ga nisam pozvao za života u svoj dom,
ponudit ću mu svoje počivalište,
neka u mom grobu,
tako, kod prijatelja, počiva!

Zamisli, nikad nisam volio niti riječ smrt,

a kamo li o smrti razgovarati,
a sad mi se i sama smrt čini kao izbavljenje!
Zamisli, kako će to biti lijepo
kad na me dođe red,
a znam da će to biti uskoro,
da me polože uz Prijatelja!
Da uz njega budem u zoru uskrsnuća!

Hvala ti, Joakime!

Znam da nije lijepo što uzimam na dug.
Sutra je Pasha.
Kad prođe Pasha doći ću ti platiti.
A ti sačuvaj negdje u prikrajku
komadić ovoga platna što si mi ga dao
da umotam njegovo tijelo.
Sačuvaj ga kao uspomenu na Pravednika!
Da se barem ponekad sjetiš njega,
i mene, prijatelja njegova!

Bog neka te Joakime, blagoslovi,

i za ovo dobro djelo!
 XV. POSTAJA

Isus uskrsnuo od mrtvih

 KLEOFA

NIJE LI NAM SRCE GORJELO…

(usp. Lk 24,13-35)

Petre, ma daj, otvori vrata!

Znam da ste tu!
Ma ne bojte se!
Kad ti kažem, ne bojte se!
Otvaraj vrata!

Ma što pitaš tko je?

Ja sam, al’ mi ne poznaš glas?
Ja sam, Kleofa!
Ma daj, ne ljuti se, otvori!

Pa dobro, konačno dođi k sebi!

Evo vidiš da se nemaš čega bojati!
Kad ti kažem, nemaš se čega bojati!

Možeš ti na me vikati, koliko te volja!

Evo, stat ću ovdje pa viči na me!
Utekao sam, istina je, ne niječem,
utekao sam i još sam sa sobom poveo Matiju!
Jesam, nagovorio sam ga da pobjegnemo!

E, ma nemoj, kao da ti ne bi pobjegao

da ti je do kuće koliko je meni!
Da je tvoja Betsaida gdje je moj Emaus,
davno bi već odmaglio kući…
Pa kako se onda možeš
na mene toliko ljutiti?
132 XV. POSTAJA

A, tako!?
Ne ljutiš se ti na mene što sam otišao,
pa ništo sam Matiju poveo sa sobom,
nego se ljutiš što sam se vratio!
E, baš to – da znaš da je baš to pravo!
To da sam se vratio,
ovako usred mrkle noći,
pa vas sve razbudio,
to da smo se obojica vratili, i to trkom,
čuješ kako mi se srce uzlupalo
i kako sam se uspuhao
penjući se put Jeruzalema,
e tu ti je srce svega!

Ma to ti moram ispričati!
Slušaj ovamo!
Sjedni! Ma daj, spusti se.
I daj mi da se malo napijem.
Baš sam posve ožednio!
Evo, ovako je to bilo!
Ali, stani - gdje mi je mater,
moja Marija, Marija Kleofina?
Moram dvije riječi reći,
odmah iz ovih stopa, baš njoj.
Dok to ne obavim, nema počinka!

Majko, dođi, sjedi ovamo.

Ne, ne boj se, nisam opet napravio
neku od svojih budalaština.
Vjeruj mi, nisam opet utekao,
kao ono kad sam pobjegao od kuće,
i to za Isusom,
pa si me došla tražiti u Jeruzalem.
KLEOFA 133

A kad si naišla na Isusovu Majku

i sama si učinila budalaštinu, je li?
Eto, ostala si u Jeruzalemu,
sve do danas.

Ja mislim, majko, da je dobro

što si ovdje ostala u danima Pashe,
u danima Isusove smrti, raspeća,
i pokopa u grob.
Vodila si Salomu i Mariju iz Magdale
kupiti mirisne pomasti, jer poznaješ trgovce.
Znam gdje ste i kod koga ste bile.
Znam kako je ovih dana bilo mojoj braći!
Ali, pokojni bi se otac sad veselio,
da znaš kako bi se smijao,
nemoguće mi je pomisliti na njega
a ne vidjeti ga kako se sad veseli…

Evo što sam vam htio reći!

Bili smo obojica slijepi. I ja i Matija!
Ma što slijepi. Slijepi i gluhi.
Jedino što nam je donekle još radilo, bilo je srce.
Ma nismo mi njega slušali ušima,
niti smo ga gledali očima, ma kakvi!
Srcem smo ga slušali i gledali,
i kako nam je govorio srce nam se topilo
srce nam je sve jače udaralo,
i novi nas je oganj počeo iznutra grijati!

A što nam je govorio? Pa sve!

Ja ne znam kako, ali tu smo,
u njegovim smo riječima kao u ogledalu
gledali svoj vlastiti život.
134 XV. POSTAJA

i vidjeli smo njegov život,

propovijedanje, znakove, čudesa, sve,
A opet nikako nismo mogli shvatiti
da je to on, baš on!
Ne mogu vam ja to protumačiti!
Evo, pitajte Matiju!
To je kao kad osjetiš da u tebi vrije, raste, buja…
Ma što? Pa što to pitaš! Život!

Naša stara kuća mala je, uska i niska,

na kraju sela, uvučena pod brijeg!
Uz nju okućnica,
i štala na strani prema potoku.
Svega dvije prostorije,
jedna za dan, druga za noć.
Uz ognjište tronožac i drveni stol.
U kutu naćve s brašnom, ulje i spleten luk.
U zidu, u niši, vrč vina.
Stric moj potiče vatru na ognjištu,
a strina krpi njegovu košulju,
što mu je danas rasparala divlja drača.
U toj mi je kući sve znano,
već na prvi pogled vidim
je li sve na svome mjestu.
Stric i strina, već starci u odmakloj dobi,
navikli da nekoga dovodim sobom,
samo su pogledom upitali tko te taj stranac.
Matiju su otprije znali.
Strina je prostrla stol i iznijela kruh.
Stric je natočio vina.

A On je onda uzeo kruh

u svoje svete i časne ruke,
KLEOFA 135

i zahvalivši razlomio!
Podigao je čašu roda trsova,
izgovorio blagoslovljene riječi
i dao nam da pijemo…
I onda!
Onda se drvena ploča stola razigrala
u zlatnom svjetlu što nam je proželo zjenice
raširene da upiju sav sjaj njegova lika,
dok nas je uzdignutih ruku blagoslivljao!

Kamene ploče puta,

sad već obasjane mjesečinom,
odražavale su nebo, dok smo se vraćali!
Ma što vraćali hodom, ma što trčali,
letjeli smo kao vilenjaci tim kamenom,
tim odrazom neba pod našim nogama!

A nebo?
Niste večeras pogledali nebo!?
Ma dajte, izađite svi na krov!
Molim vas, pogledajte nebo!
Zagledajte se u nebo!
Gledajte onaj oblačak tamo na zapadu,
kamo se je već i mjesec nagnuo,
i sav taj roj zvijezda,
i mliječnu stazu i sva svjetlila Božja!
Čujete li? – Pjevaju li, pjevaju!

Zapjevaj, i ti, srce moje,

pjesmu nebesku,
pjesmu anđela,
nebeski, beskrajni, vječni
Aleluja!
 EPILOG

PREOBRAŽENI GROB
(Usp. Mt 28, 1-8; Mk 16, 1-8; Lk 24, 1-12; Iv 20, 1-10)

Ove osvijetljene noći,

ja, grob isklesan u stijeni,
podno brijega Golgotskoga,
svjedočim čudo neviđeno!
Prvi je put, otkad je svijeta,
život nadvladao smrt!

I ja sam, poput mnogih grobova,

doživio da u me bude položen
onaj za koga nisam klesan,
koji groba svojega nije imao.
I ja sam, poput grobova diljem svijeta,
svjedok nevjere, nepravde i zla,
ali i vjere i pravednosti
svih nevinih mučenika,
na pravdi samoga Boga!
*
Klešeš grob... prijatelju!
Je li to život svoj za me pripremaš?
I mada ne voliš o tome misliti,
ipak se nadaš u miru u svoj grob leći,
po završetku puta tegobnoga
što ga zemljom hodiš.

I ja sam, isklesan podno Kalvarije,

bio zamišljen za dugo obitavalište,
dom za duže boravište
nego li je kuća dolje u Jeruzalemu!
138 EPILOG

Ali, zašto sam isklesan baš u vrtu?

Je li ovo vrt iz kojega je nikla smrt,
Adamov i Evin vrt
u kojem je grijeh rodio smrt?
Je li ovdje, uz stablo spoznaje,
pravo mjesto i za stablo raspeća,
i pripada li baš ovome vrtu grob,
da se na mjestu sveprisutne smrti
dogodi početak novoga života?
Nisu li baš ovdje trebala vrata
za izlazak iz uza ništavila?
*
Kad je u mene stavljeno tijelo
i kad sam zatvoren kamenim poklopcem,
kad su vojnici dovršili posao,
a glavari trljali ruke misleći da je sve gotovo,
još ništa nije bilo gotovo!
Baš tada ništa nije bilo gotovo!
Tek sada počinje prava priča života!

Bilo ih je koji su se nadali,

jer su vjerovali i nisu prestali ljubiti!
Njihova ljubav nije se mogla stati.
Rano ujutro, još za mraka,
pohrlili su i - našli su me prazna!
Ali ne samo prazna!
Našli su me drugačijega, svijetloga,
ne s izmučenim i ubijenim tijelom,
nego s uredno složenim ubrusima,
i s pokrovom glave na posebnom mjestu!
Od toga trenutka, velim ti,
više nisam samo crna smrt!
Postao sam mjesto nade,
PREOBRAŽENI GROB 139

prosvijetljen svjetlom Uskrsloga!

I sad nada mnom odjekuje pjesma,
izmjenjuju se molitva i blagoslov!

Drugi su grobovi nastanjeni,

a ja sam prazan!
Zauvijek. Zavazda.
Kao svjedočanstvo, znak nade,
usklik pobjede nad strahom,
klicanje radosti neizmjerne!
U mojem sjaju svijetle svi grobovi
osvijetljeni slavom Gospodnjom!
*
Stoga kličem: Hvala ti, Uskrsnuli,
što si me preobrazio u znak spasenja,
da po meni podariš radost vjere
što nadilazi svaku nevolju i nesreću,
svako zlo pa i samu smrt!

Hvala ti što će toliki svratiti do mene

i u vjeri u tvoje uskrsnuće
kroz mene gledati grobove svoje!
Ostvari i u njima ono što si ove noći
ostvario u vrtu nadomak Jeruzalema:
da nestane očaja i straha,
i boli i tuge i jauka!
Da zasja svjetlo života i nade,
istine i ljubavi, svjetlo neugasivo!
Da se svjetiljka života, ovdje upaljena,
nikad više ne ugasi!
Nego da plamti po sve vijeke vjekova.
Amen!
 KRIŽNI PUT

POBOŽNOST KRIŽNOGA PUTA

GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA
PUT KRIŽA 143

Uvodna molitva

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Amen.

Gospodine Isuse, udijeli nam milost da te sućutnim

srcem, zajedno s Majkom Marijom, pratimo na
tvojem križnom putu, a u svojim molitvama i
mislima da sobom povedemo i sve naše drage,
osobito patnike i bolesnike da osjete snagu Tvoje
blizine po riječi Svetoga pisma: “Krist je trpio za vas
i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim...
On u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da
umrijevši grijesima pravednosti živimo” (usp. 1Pt
2, 21-25). Ohrabri nas i pomozi da i u ovim danima
slijedimo tebe, koji si put, istina i život naš, sada i
vazda, i po sve vijeke vjekova. Amen!

Smiluj se nama, Gospodine!

Smiluj se nama!

Stala plačuć tužna Mati,

gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.

Od žalosti Majko sveta,

rane Sina tvog propeta,
nek’ mi budu u srcu!
144 PUT KRIŽA

I. postaja: Isus osuđen na smrt

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 27, 22-23.26)

Kaže im Pilat: “Što dakle da učinim s Isusom koji
se zove Krist?” Oni će: “Neka se razapne.” A
on upita: “A što je zla učinio?” Vikahu još jače:
“Neka se razapne!” Tada im pusti Barabu, a Isusa,
izbičevana, preda da se razapne.

Gospodine Isuse, osuđeni pravedniče! Ljudsko

je sudište, uvjereno u svoju nadmoć nad istinom
i pravdom, lažju i nepravdom osudilo samoga
Boga i nad njim opralo ruke! Ne obazirući se na
prvu zapovijed: Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj
drugih bogova uz mene! Osuđeni Isuse, oslobodi
nas napasti da nasljedujemo Pilata i pomozi svima
koji su izručeni na nemilost današnjim Pilatima. Da
njihovo stradanje ne bude beznadno, pomozi im i
smiluj se njima i svima nama, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Dušom njenom razboljenom,

rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut!
Od žalosti…
PUT KRIŽA 145

II. postaja: Isus prima na se križ

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 27,27-30)

Onda vojnici upraviteljevi uvedoše Isusa u dvor
upraviteljev i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše
ga pa zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim
vijenac od trnja i staviše mu na glavu, a tako i trsku
u desnicu. Prigibajući pred njim koljena izrugivahu
ga: “Zdravo, kralju židovski!” Onda pljujući po
njemu, uzimahu trsku i udarahu da njome po glavi.

Gospodine Isuse, križ navaljen na tvoja pleća zlo je

i grijeh, nepravda i nasilje. I ja sam mu dodao svoj
dio tereta. A svoj bi križ tako želio skinuti sa sebe i
natovariti drugome, ne znajući da se križ olakšava
tako da se prihvati i križ svoga bližnjega! U kuće smo
svoje postavili križ, objesili ga oko vrata, stavili u
auto! Neka nam tvoj križ bude neprestanim znakom
tvoje ljubavi i sredstvom spasenja, ponajviše onda
kad smo i sami križem pritisnuti. Po svome svetome
križu, smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

O koliko ucviljena,
bješe ona uzvišena,
Majka Sina jedinog!
Od žalosti…
146 PUT KRIŽA

III. postaja: Isus pada prvi put pod križem

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Knjige proroka Izaije (Iz 53, 4-6)

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za
naše grijehe probodoše njega, za opačine naše
njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg
mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca mi
smo lutali, svaki je svojim putom hodio. A Gospodin
je svalio na nj bezakonje sviju nas.

Gospodine Isuse, koliko li se je mojih bližnjih pod

teretom križa već dobrano savilo k zemlji, a ja sam se
pretvorio u promatrača, kojemu ni na pamet ne pada
da se sagne i podigne, da pomogne i pruži oslonac!
A tko će meni pomoći kad padnem? Isuse dobri,
pomozi mi da shvatim kako je svaka dobra riječ i
pomoć pružena potrebnome tebi učinjena, jer ti
reče: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje
braće, meni ste učinili! Da bismo to shvatili pomozi
nam, i smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Bol bolova sve to ljući,

blaga Mati gledajući
muke slavnog Čeda svog!
Od žalosti…
PUT KRIŽA 147

IV. postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (Lk 2, 34-35.51)

Šimun reče Mariji, Majci njegovoj: “Ovaj je evo
postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu
i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti
dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca”. A
Majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene
u svom srcu.

Gospodine Isuse, očevici nam zapisaše da je uza te

na križnom putu bila i Majka. Dok si ti u boli vapio,
majka je bila tu! Biti majka u radosti, u ljubavi, u
zajedništvu, ali biti majka i uz križ! Kako biti majka,
to nam je pokazala tvoja Majka, Isuse! Zato si nam
je i ostavio za majku! Hvala ti, Spasitelju za tvoju
i našu majku Mariju, ali i za naše majke koje nas
neprestano potiču da se približimo tebi. I ne dopusti
da majke svoje zaboravimo. Svima nama, a posebno
svim patničkim majkama, smiluj se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Koji čovjek ne bi plako,

Majku Božju videć tako,
u tjeskobi tolikoj!
Od žalosti…
148 PUT KRIŽA

V. postaja: Šimun pomaže Isusu nositi križ

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 27,32; 16,24)

Izlazeći nađu nekog čovjeka Cirenca, imenom
Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ. (…) Isus
reče svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka
se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neke
ide za mnom”.

Gospodine Isuse, Šimun iz Cirene bio je stranac koji

možda nije doživio nijedno tvoje čudo i dobročinstvo,
možda nije niti čuo za tebe, siromašak kojega su
vojnici mogli uhvatiti i narediti mu što hoće! A oni
koji su te slušali, hranili se kruhom umnoženim i
vidjeli silna djela i znakove, oni su vikali: Raspni
ga! Još malo i Šimun će ostati a oni će nestati.
Oslobodi nas, Gospodine naš raspeti, povodljivosti
za onima koji buče da bi se okoristili, oslobodi nas i
udijeli nam srce samilosno, srce Šimunovo, srce po
srcu svome, i smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Tko protužit neće s Čistom,

kada vidi gdje za Kristom
razdire se srce njoj!
Od žalosti…
PUT KRIŽA 149

VI. postaja: Veronika pruža Isusu rubac

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Knjige Psalama (Ps 27,8-9)

Moje mi srce govori: Traži lice njegovo! Da, lice
tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga
od mene. Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, Pomoći
moja, nemoj me odbaciti! I ne ostavi me, Bože,
spasitelju moj!

Gospodine Isuse, obrisati lice, otrti suze, zaviti ranu,

obrisati znoj - kako je malo, a kako puno. U tim malim
gestama ogleda se naša čovječnost, naša ljudskost,
naša duša. Veronikina hrabrost da ti pristupi, jer si
potreban, nemoćan, pokazuje da je samilost jača od
sile, da se u sućuti i ljubavi rađaju čudesa. Pokazavši
sliku svoje dobre duše, dobra Veronika primila je
za uzvrat sliku tvojega lica. Ta je slika i nama pred
očima u svim patnicima, potrebnima, siromasima
i bolesnima. Da je nikad ne zaboravimo i da tebe
u patnicima vazda prepoznajemo, pomozi nam i
smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Zarad grijeha svoga puka

gleda njega usred muka,
i gdje bičem bijen bi!
Od žalosti…
150 PUT KRIŽA

VII. postaja: Isus pada drugi put pod križem

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Knjige proroka Izaije (Iz 53,2-3)

Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se
u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.
Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan
patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren
bijaše, odvrgnut.

Gospodine Isuse, kakvi smo mi ljudi? Kad tko

pogriješi, kad se o nas ogriješi, još ćemo nekako
jedanput oprostiti, ali ako se ponovi onda prekidamo.
Tako nam je lako otpisati čovjeka! Ti nam na svojem
križnom putu ukazuješ na strpljivost Oca nebeskoga.
Koliko smo puta Boga uvrijedili, zgriješili i mišlju i
riječju i djelom i propustom, obećali da nećemo više
pa onda opet. Tvoj drugi pad opominje nas da ne
prestanemo, poglavito u odgoju, upućivati, podizati,
popravljati, pomagati i poticati. Da u borbi života ne
sustanemo, da sebe i druge ne otpišemo, molimo te,
pomozi nam i smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Gleda svoga milog Sina,

ostavljenog sred gorčina,
gdje se s dušom odijeli!
Od žalosti…
PUT KRIŽA 151

VIII. postaja: Isus tješi Jeruzalemske žene

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (Lk 23, 28-31)

Isus se okrenu prema njima pa im reče: “Kćeri
Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite
nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani
kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama
koje ne rodiše i prsima koje ne dojiše’. Tad će početi
govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima:
‘Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim
stablom, što li će biti sa suhim?”

Gospodine Isuse, pogled svoj okrećemo prema

drugima a ipak bi trebali poći od sebe, i u
ogledalu strahota koje uzrokuje grijeh pokajati se
za zlo, zamoliti oproštenje i činiti pokoru. Poput
Jeruzalemskih žena suosjećamo Isuse s tobom, a ti
nas opominješ za grijehe naše i upozoravaš na potrebu
obraćenja! Isuse dobri, da tvoj poziv na pokoru i
obraćenje ne prečujemo nego da mu se odazovemo,
pomozi nam i smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Vrelo milja, slatka Mati,

bol mi gorku osjećati
daj, da s tobom procvilim!
Od žalosti...
152 PUT KRIŽA

IX. postaja: Isus pada treći put pod križem

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Knjige proroka Izaije (Iz 53,7)

Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta
svojih. K’o janje na klanje odvedoše ga, k’o ovca,
nijema pred onima što je strigu, nije otvorio usta
svojih.

Gospodine Isuse, tvoj treći pad pod teretom križa

potiče nas da se podsjetimo na krepost ustrajnosti.
Ti nisi odustao jasno i otvoreno biti na strani dobra.
Rekao si jednom: Nema veće ljubavi do li dati život
za prijatelje svoje! Generacije naših pređa ustrajno
su molile i trpjele pod križem svake vrste, a nama
je darovana milost slobode. Samo, tim nije sve
dovršeno! I dalje valja moliti, zalagati se za pravu
slobodu i mir, i dalje valja trpjeti. Kao i ti pod svojim
križem, tolika naša braća i sestre ponovo padaju
pod križem nepravde! Da nas ne zavedu laži tvojih
neprijatelja, da ostanemo vjerni i kad treba trpjeti,
molimo te, smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Neka ljubav srca moga

gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim!
Od žalosti…
PUT KRIŽA 153

X. postaja: Isusa svlače

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 27, 33-36)

I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko
mjesto, dadoše mu piti vino sa žući pomiješano. I
kad okusi ne htjede piti. A pošto ga razapeše,
razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku. I
sjedeći ondje, čuvahu ga.

Gospodine Isuse, kakvo li si poniženje doživio!

Oni koji misle da mogu i samom Bogu skinuti
dostojanstvo svakodnevice svlače i muško i žensko,
da ih izlože požudi i poniženju! Ogoliti čovjeka do
kraja, uništiti mu ponos i stid, znači uprljati ga i
ukrasti mu dostojanstvo. Mrzitelj čovjeka od početka
nudi blato neurednosti i nemorala. Samo onaj tko
istinski vjeruje Bogu, tko u sebi poštuje i njeguje
sliku Božju, sa stidom će na Kalvariji spustiti oči
k zemlji! Da nas varavost svijeta ne zavede, i da
nas tvoja ljubav vodi, pomozi nam i smiluj nam se,
Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Rane drage, Majko sveta,

Spasa za me razapeta,
tisni usred srca mog!
Od žalosti…
154 PUT KRIŽA

XI. postaja: Isusa pribijaju na križ

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 27, 37-42)

I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: “Ovo je
Isus, Kralj židovski”... A prolaznici su ga pogrđivali
mašući glavama: “Ti koji razvaljuješ Hram i za tri
dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s
križa!” Slično i glavari svećenički, s pismoznancima
i starješinama, rugajući se, govorahu: “Druge je
spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka
siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj”.

Gospodine Isuse, probodoše ti ruke i noge, okovaše

te čavlima za drvo. Kad su te razapeli, misleći da
više ne možeš ništa, a nisu jadni znali da ljubav
nadvladava svaki okov! Razapinjani su mnogi,
Isuse, s tobom. Svjedoci smo kako se ponovno
vraćaju vremena bezboštva, a možda i progona. Da
se nikad u srcima našim ne ugasi svjetlo vjere, pa i
kad smo na križ pribijeni, tebe molimo, pomozi nam
i smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Neka dođu i na mene

patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog!
Od žalosti…
PUT KRIŽA 155

XII. postaja: Isus umire na križu

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz svetog Evanđelja po Mateju (Mt 27, 45-46.54)

Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete.
O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eli, Eli, lema
sabahtani?” To će reći “Bože moj, Bože moj, zašto
si me ostavio?” A satnik i oni koji su s njim čuvali
Isusa vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše
i rekoše: “Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj!”

Gospodine Isuse, smrt je najgore i najteže što se može

dogoditi ne samo čovjeku, nego i Bogu! Jer Bog ne
želi smrt nego život. Smrt je plod grijeha, posljedica
zla, učinak krivo shvaćene i uništene slobode. Ti,
raspeti naš Gospodine, u smrti svojoj umireš našu
smrt, da bismo mi, čak i u samoj smrti, mogli biti
s tobom! Ti nas ne napuštaš! Kako je lako i kako
je lijepo živjeti i umrijeti s tobom, Isuse! Da tvoju
ljubav nikad ne zaboravimo, da nas tvoj križ vazda
sjeća na veličinu tvoje božanske ljubavi, pogledaj
na nas s križa, zagrli nas srcem svojim, pomozi nam
u času smrti naše, i smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!
Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
dok na svijetu budem ja!
Od žalosti…
156 PUT KRIŽA

XIII. postaja: Isusa skidaju s križa

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz svetog Evanđelja po Mateju (Mt 27, 54-55)

A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa vidješe
potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše:
“Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj”. A bijahu ondje i
izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje
išle za Isusom poslužujući mu.

Gospodine Isuse, evo nas na kraju puta, gdje tvoje

mrtvo tijelo počiva u naručju Majke. Lice joj je
obliveno suzama dok gleda koliko je na tebi rana od
trnove krune, od bičeva vojnika, od koplja i čavala.
Tolike majke nisu imale prilike uzeti u naručje tijela
svoje mrtve djece? Svima koji među nama oplakuju
svoje mrtve, žrtve svakoga rata i nasilja, droge i
ovisnosti, a posebno ucviljenim očevima i majkama,
pomozi, umrli naš Isuse! Osnaži nas krepošću vjere
da možemo s njima podijeliti bol, i smiluj nam se,
Gospodine!

Oče naš…
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

U tvom društvu uz križ stati,

s tobom jade jadovati,
želja mi je jedina!
Od žalosti…
PUT KRIŽA 157

XIV. postaja: Isusa polažu u grob

- Klanjamo ti se, Kriste i blagoslivljamo tebe!

- Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 27, 59-61)

Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj
novi grob koji bijaše isklesao u stijeni. Dokotrlja
velik kamen na grobna vrata i otiđe. A bijahu
ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su
nasuprot grobu.

Gospodine Isuse, nakon što tvoje mrtvo tijelo polože

u grob, svi će se razići. Majka s neizmjernom boli,
prijatelji s tugom, a oni koji te osudiše s uvjerenjem
da su te se konačno riješili, da im više nećeš smetati.
A mi, kamo ćemo mi? Ne daj nam da se odmičemo
daleko od tebe, jer znamo: samo onaj tko uza
te ostane u najtežem trenutku, doživjet će slavu
uskrsnuća! Da taj dan veselja s tobom dočekamo, ti
nam pomozi i smiluj nam se, Gospodine!

Oče naš.
- Smiluj se nama, Gospodine!
- Smiluj se nama!

Kada dođu smrtni časi,

Kriste, Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor!
Kad mi zemlja tijelo primi,
dušu onda uzmi ti mi,
u nebeski blažen dvor!
Od žalosti…
158 PUT KRIŽA

Završna molitva

Gospodine Isuse, s tobom smo prošli ovih četrnaest

postaja tvojega križnog puta, ovih četrnaest koraka
naše svakodnevice. Ti želiš da na križnom putu
budemo trajno uza te! Molimo te ostani i ti trajno
s nama na svim križnim putovima našega osobnog,
obiteljskog i narodnog života, i blagoslovi nas
obiljem sjaja svoga uskrsnuća. Ti, koji s Bogom
Ocem u jedinstvu Duha Svetoga živiš i kraljuješ, po
sve vijeke vjekova.
Amen.

(Blagoslov križem:)

I blagoslov Boga svemogućega,

+ Oca i Sina i Duha Svetoga,
sišao na vas i ostao vazda s vama.
Amen.

Blagoslivljajmo Gospodina!
Bogu hvala!
 SADRŽAJ

I.
PRIČE S KRIŽNOGA PUTA

Nikad dovršena priča … ....................................... 7

PROLOG: PRVO I POSLJEDNJE DRVO ........... 9

I. Postaja: Isus osuđen na smrt

PILATOVA ŽENA: Moj preveliki propust ......... 13

II. Postaja: Isusu prima na se križ

GAMALIJEL: Molitva u strašni čas .................. 23

III. Postaja: Isus pada prvi put pod križem

BIVŠI SLIJEPAC: Zašto si mi otvorio oči? ....... 31

IV. Postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

MAJKA: Gospin plač ....................................... 41

V. Postaja: Šimun pomaže Isusu nositi križ

ŠIMUN CIRENAC: Tko će ti ime spominjati? .. 49

VI. Postaja: Veronika pruža Isusu rubac

VERONIKA: Pogledaj ovaj rubac .................... 57

VII. Postaja: Isus pada drugi put pod križem

NIKODEM: Mi imamo Zakon ........................... 65

VIII. Postaja: Isus tješi Jeruzalemske žene

SLUŠKINJA: Plačite nad svojom djecom . ....... 73
160

IX. Postaja: Isus pada treći put pod križem

MARKO: Prvi zapis .......................................... 81

X. Postaja. Isusa svlače

SATNIK: Da sam te prije susreo ...................... 89

XI. Postaja: Isusa pribijaju na križ

BARABA: Spasitelju moj ................................. 97

XII. Postaja: Isus umire na križu

RAZBOJNIKOVA MAJKA: Molitve za sina .... 105

XIII. Postaja: Isusa skidaju s križa

NEKI GRK: Dio tvoga blagoslova . ................ 113

XIV. Postaja: Isusa polažu u grob

JOSIP ARIMATEJAC: Pokrov Isusov .............. 121

XV. Postaja: Isus uskrsnuo od mrtvih

KLEOFA: Nije li nam srce gorjelo ................. 129

EPILOG: PREOBRAŽENI GROB . ................ 137

II.

pobožnost križnog puta

Gospodina našega Isusa Krista

KRIŽNI PUT .................................................... 141