U ovom seminaru osvrnut ćemo se na Aristotelovu Fiziku kao djelo koje ćemo

promatrati, te iz njega iznositi premise i konkluzije za koje ćemo također odrediti jesu
li valjane. Također ćemo i pogledati njegove argumentacije i odrediti jesu li one same
po sebi valjanje te postoje li u njima elementi koji su sporni.
Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr) starogrčki filozof i prirodoslovac, bio je Platonov
učenik na Platonovoj akademiji, a poslije učitelj Aleksandra Velikog. Naglašava
važnost logike, tj. rasuđivanja u filozofiji. Njegova Fizika je oblikovala pogled na fiziku
kao znanost, sve do doba Newtona i njegovih teorija klasične mehanike. Prije osvrta
na samo djelo trebalo bi naglasiti kako je jedna od pogrešaka koju je Aristotel učinio
bila stavljanje Zemlje u središte svemira, odnosno kao i njegov učitelj Platon,
zagovarao je geocentrični ili Ptolemejev sustav po kojem je Zemlja u središtu
Sunčeva sustava, te se sva nebeska tijela okrenu oko Zemlje jednom dnevno,
Mjesec jednom mjesečno te Sunce svake godine. Geocentrični model se smatrao
ispravnim sve do pojave Nikole Kopernika i njegovog heliocentričnog sustava u
16.st. što samo govori o „snazi“ aristotelovske fizike.

Budući dakle kretanje ne pripada ni bivstvu, ni odnosu, ni tvorenju, ni trpljenju,

preostaje da kretanja ima samo prema „kakvome“ , „kolikome“ i „gdje“ , jer se u
svakome od tih nalazi protivština.
Aristotel ovdje iz premisa da kretanje ne pripada ni bivstvu, ni odnosu, ni tvorenju, ni
trpljenju, dolazi do konkluzije koja preostaje da bi kretanje moglo biti samo prema
„kakvome“ , „kolikome“ i gdje“ te kao argument navodi da se u svakome od tih nalazi
protivština. Naravno, ovo je gledano očima moderne fizike čisti apsurd, ali svejedno
možemo pogledati jesu li te premise i argument, te zaključak sam po sebi valjan.
Ono što Aristotel zapravo pokušava reći je da se kretanje može promatrati samo uz
neku referentu točku u prostoru, što zapravo i nije pogrešna konkluzija, ali zapravo iz
njegovog argumenta i premisa ne slijedi nužno to što on navodi kao zaključak pa
ovdje možemo govoriti o argumentu neznanja, jer Aristotel nije poznavao fiziku
kakvu mi danas poznajemo. Ali, unatoč moderno fizici svakako treba navesti kako je
Filozof razdijelio kretanje na neke opće slučajeve te je iz istih došao do manje
općenite konkluzije, što pokazuje na njegovo deduktivno zaključivanje.

Međašnje je ono koje je uzastopno i koje dodiruje. Neprekidno je kao nešto

međašnje. Kažem da je „neprekidno“ kad dvjema stvarima postaju jedno i isto
granice kojima se dodiruju – i kao što označuje sama riječ – spajaju. A toga ne može
biti ako su dvije krajnosti. Pošto je to određeno, jasno je kako je „neprekidno“ u onim
stvarima od kojih po naravi nastaje nešto jedno, a prema dodiru. I kojim god načinom
to što ih drži(zajedno) biva jedno, tim istim će i cjelina biti jedno, bilo klinom, ljepilom,
doticajem ili srašćivanjem.
Nakon što je definirao međašnje, koristeći se metodom usporedbe pojmova, tj.
sličnosti, poput one u trokuta, stavlja neprekidno u poredbu s međašnjim. Također
slaže drugu premisu na način da definira neprekidno. Te zatim odredivši da toga ne
može biti ako su dvije krajnosti, odnosno opet definira neki općeniti slučaj kada bi
sam sud bio apsurdan i nevažeći donosi konkluziju što je neprekidno. Govoreći o
tome kako je ono pojavljuje u stvarima od kojih nastaje nešto jedno prema dodiru, te
također navodi da to što ih drži zajedno jest nešto jedno. Zapravo, došavši do tog
zaključka dolazi i do konkluzije da će i cjelina biti jedno, bez obzira od čega je ona
stvorena. Dakle, moglo bi se reći da je ovo nešto što je samo po sebi i nekako jasno
danas, ali ovdje se također vidi koliko je dedukcija te općenito logika bitna Aristotelu
bilo to u fizici ili filozofiji, jer ga ona navodi te se njom koristi kako bi došao do nekog
valjanog zaključka kao što je ovaj. Na neki način stavlja u odnos pojmove međašnje i
neprekidno, odnosno neprekidno nastaje prema dodiru. Isto tako jedan od
argumenata mu je da toga ne može biti ako su dvije krajnosti, ovime se ograđuje od
toga da mu sam sud ne bi postao pogrešan, tj. nalazi slučaj kada njegova teorija ne
bi imala smisla, kao ni pojmovi koje rabi da bi ju definirao.

I dalje, ako je i samo koje među bićima, gdje će bivati. Jer Zenonova dvojba
zahtijeva nekakav razlog. Ako je naime svako biće u mjestu, bjelodano je kako će biti
i mjesto mjesta i tako u beskonačno.
Zenon iz Eleje(490. pr. Kr. – 430. pr.Kr.) starogrčki filozof, predsokratovac kojeg
Aristotel naziva izumiteljem dijalektike, a nama je zanimljiv zbog svojih paradoksa
koje je i sam Aristotel pokušao opovrgnuti ili riješiti. Ali, isto tako kako je Zenon
došao do svoja 3 problema, tako je isto i Aristotel ovdje stvorio paradoks mjesta koje
postoji u beskonačnost. Odnosno konkluzija sadrži u sebi proturječnost nečemu što
je općeprihvaćeno, a to je da je svemir konačan, makar se javljaju nove teorije
paralelnih svemira. Doduše, ako bismo poslušali Aristotela postoji beskonačno
mjesta koje sadrže beskonačno mjesta, što je zapravo i sam paradoks.

Razmotrimo sada paradoks Ahileja i kornjače te način na koji Aristotel pristupa

problemu.
Četiri su Zenonova dokaza o kretanju, koji zadaju muke onima koji ih nastaju
razriješiti. Prvi je o tome kako ne postoji kretanje zbog toga što „ono koje se
premješta“ treba stići do polovice prije negoli do cilja. Drugi je onaj nazvani Ahilej, a
koji je u tome da u trci najbrži nikad ne prestiže najsporijega, jer prvo mora
progonitelj stići ondje odakle je krenuo progonjenik; tako te je nužno da uvijek
ponešto prednjači onaj sporiji.
Postoji dokaz iz fizike koji razrješuje ovaj paradoks, govoreći o tome kako je vrijeme
koje je potrebno Ahileju da prestigne onog najsporijeg zapravo geometrijski red koji
je konačan, ali je Aristotelovo rješenje elegantnije i čak bolje od onog koje daje
današnja znanost jer on u svojem sudu koristi vrijeme, a ne udaljenosti kakve su u
redovima.
I dalje, ako se sve u vremenu kreće, a u „sada“ ništa i sve vrijeme je djeljivo, moralo
bi za bilo koji dio „pokretnina“ biti neko vrijeme manje od onoga u kojem prelazi
[prostor] sebi jednak. Jer ono u kojemu se kreće bit će vrijeme, zbog toga što se sve
kreće u vremenu, a prije je pokazano kako je sve vrijeme djeljivo. Stoga, ako se
točka kreće, bit će neko vrijeme manja od od onoga u kojem se ona sama kretala; ali
to je nemoguće. Jer u manjem vremenu ona mora preći manju [udaljenost]; tako te
će nedjeljivo biti djeljivo na manje negoli je samo, upravo kao i vrijeme na vrijeme.
Ono bezdijelno i nedjeljivo jedino bi se tako kretalo, kad bi se moglo u nekome
„sada“ kretati ono koje je nerazdjeljivo. Jer istome razlogu pripada: i kretati se u
kojem „sada“ i kretati se u nečem što je nedjeljivo.
Ovdje vidimo kako iz prethodno definiranog i dokazanog da je sve vrijeme djeljivo,
Aristotel iz premisa da ako se sve kreće u vremenu, te da u sada ništa, postavlja
ekvivalenciju između te udaljenosti i vremena, ali isto tako pokazuje slučaj kada ako
se točka kreće bit će neko vrijeme manja od onoga u čemu se kreće, te navodi kako
je to nemoguće. Uz argument da ona u manjem vremenu mora preći manju
udaljenost. Tako dolazi do konkluzije da će ono nedjeljivo biti djeljivo na manje
negoli je samo, poistovjetivši pojam sa pojmom vremena. Prije svega kako smo već i
istaknuli ovaj dokaz je elegantiji čak i od onog što ga pruža moderna znanost, ali
Aristotel je zapravo samo pokazao da će to što je djeljivo biti djeljivo na manje od
samoga sebe koristeći vrijeme kao bazu svog dokaza. Te na koncu dolazi do
konkluzije da kretanje „u kojem sada“ i „kretanje u nečem što je nedjeljivo“ pripada
istome razlogu. Premise, te sama argumentacija ovog rješenja Zenonovog
paradoksa su istinite, te u istima ne postoje elementi koji bi bili sporni, jer kao što
smo već i vidjeli Aristotel se u svojim razmatranjima koristi dedukcijom te isto tako i
ovdje pomoću dedukcije i ekvivalencije pokazuje kako je ono nedjeljivo djeljivo.