Professional Documents
Culture Documents
Pojedinac U Grupi PDF
Pojedinac U Grupi PDF
POJEDINAC
U GRUPI
Udžbenik za 3. ili 4. razred gimnazije
podgorica, 2011.
dr Žarko TREBJEŠANIN
mr Zoran LALOVIĆ
POJEDINAC
U GRUPI
Udžbenik za 3. ili 4. razred gimnazije
ISBN 978-86-303-1478-0
COBISS. CG-ID 17506576
1. PO GL AVL J E
U VO D U P RE D M E T 7
1 . PREDMET I METODE SOCIJALNE PSIHOLOGIJE 8
Predmet i problemi istraživanja socijalne psihologije 9
Položaj socijalne psihologije u sistemu društvenih nauka 12
Metode i tehnike istraživanja u socijalnoj psihologiji 13
2. PO GL AVL J E
SO CI JAL I Z AC IJ A L I Č N OS TI 23
2. IZVORI, AGENSI I PROCESI SOCIJALIZACIJE 24
Pojam i značaj socijalizacije u razvoju ličnosti pojedinca 25
Izvori socijalizacije 27
Agensi socijalizacije 29
Oblici socijalnog učenja i njihov značaj u procesu socijalizacije 33
Uloge i socijalizacija 37
3. EFEKTI SOCIJALIZACIJE 41
Uticaj socijalnih faktora na opažanje, učenje i pamćenje 42
Uticaj socijalnih faktora na mišljenje i suđenje pojedinca 46
Uticaj socijalnih faktora na motive i ponašanja pojedinca 51
4. SOCIJALNI STAVOVI, PREDRASUDE I STEREOTIPI 59
Pojam stava, njegova složenost i uloga u ponašanju pojedinca 60
Način formiranja i mijenjanja socijalnih stavova 64
Uzroci nastanka i uticaj predrasuda i stereotipa na ponašanje pojedinca 69
5. VRIJEDNOSTI I MORAL 79
Vrijednosti 80
Moralne vrijednost 85
3. PO GL AVL J E
P SI H O LO G I J A G RU PA 93
6. VRSTE GRUPA I NJIHOVE KARAKTERISTIKE 94
Grupa 95
Strukturirane grupe (grupe u užem smislu) 98
Male grupe 103
Organizacija kao grupa 106
7. FORMIRANJE I ODRŽAVANJE GRUPA 113
Uslovi nastanka i razvoja grupe 114
Uslovi održanja i funkcionisanja grupe 119
8. GRUPNI ODNOSI 123
Položaji i uloge u grupi 124
Moć i tipovi moći 126
Sociometrijska struktura grupe 129
9. GRUPNI ODNOSI 133
Grupne norme 134
Kooperativno i kompetitivno ponašanje u grupi 137
Konflikti u grupi 140
4. P OGL AV L JE
KOM U N IK AC I J A U GR UPI 147
10. KOMUNIKACIJA U GRUPI 148
Funkcije komunikacije u grupi 149
Verbalna i neverbalna komunikacija 151
Uspješna i neuspješna komunikacija 155
5. P OGL AV L JE
RU KOV O Đ E N J E I O DLUČ I VA N JE 163
11. VOĐSTVO 164
Psihosocijalne osobine vođe 165
Stilovi rukovođenja grupom 168
Proces donošenja odluka u grupi 172
Odnos vođe i sljedbenika 176
6. P OGL AV L JE
ODA B RA N A P O GL AV L JA I Z SO C I JA L N E PSI H O LO GI JE 183
12. PSIHOLOGIJA MARKETINGA I PROPAGANDE 184
Marketing i propaganda 185
Propagandna poruka 188
Karakteristike primaoca propagandne poruke 192
Glasine 194
13. MASOVNA PONAŠANJA 199
Masa 200
Ponašanje mase 203
Masovna ponašanja, moda i društveni pokreti 207
RJEČNIK 213
EVO NEKOLIKO KONKRETNIH SAVJETA KAKO DA UČIŠ
I KAKO DA KORISTIŠ OVAJ UDŽBENIK:
Na početku...
Odluči da naučiš!
Autori
POGLAVLJE
UVOD
U PREDMET
Odnose između pojedinca i grupe izuča-
va socijalna psihologija. U ovom poglav
lju saznaćeš više o predmetu proučavanja
socijalne psihologije i u kakvom je odno-
su ova nauka prema drugim društvenim
naukama, posebno s psihologijom i socio
logijom. Takođe, upoznaćeš se s metoda-
ma i tehnikama koje socijalna psihologija
koristi kada istražuje odnose pojedinca i
njegove socijalne sredine.
NASLOV
SAZNAĆEŠ:
Naziv socijalna psihologija može ti zvučati čudno, kao nemoguć spoj. Učio/
učila si da psihologija izučava unutrašnji, intimni svijet pojedinca. Kako
je onda moguće da psihologija istovremeno bude i socijalna, društvena?
Čovjek je izrazito društveno biće. On od rođenja odrasta i neprestano živi
u socijalnom svijetu, pod uticajem drugih ljudi, kulture, društvenih nor-
mi i institucija, koje formiraju njegovo mišljenje, vjerovanje, potrebe, sta-
vove, emocije, navike, vrijednosti i sl. Socijalna psihologija istražuje način
na koji socijalni činioci (drugi ljudi, grupe i ukupna socijalna situacija)
djeluju na mišljenje, osjećanja i ponašanje ljudi. Socijalnu psihologiju mo-
žemo odrediti kao teorijsku, psihološku disciplinu koja proučava uticaj
socijalne situacije, ili drugih ljudi, na mentalni život i ponašanje pojedin-
ca. Jednostavnije, ali manje precizno rečeno, socijalna psihologija izučava socijalna psihologija
ponašanje pojedinca u grupi. teorijska psihološka discipli
na koja proučava uticaj
Predmet socijalne psihologije socijalne situacije ili drugih
ljudi na mentalni život i
ponašanje pojedinca
Šta je predmet socijalne psihologije i čime se ona bavi, biće ti jasnije
ako detaljno objasnimo šta predstavlja čovjekovu socijalnu sredinu, ili
situaciju, i kakvi odnosi mogu postojati između pojedinca i socijalne
situacije.
9
Šta čini socijalnu sredinu (ili situaciju) u kojoj se pojedinac nalazi?
drugi ljudi
formalne i neformalne grupe
ustanove (fakultet) i organizacije
proizvodi društvenog života i rada ljudi: materijalni (gradovi...) i nematerijalni (jezik,
shvatanja, norme, zakoni, običaji, moral...)
Kakvi sve odnosi mogu postojati između pojedinca i socijalne situacije?
neposredne interakcije između pojedinaca ili grupa
uticaj socijalne situacije na ponašanje pojedinca i njegove psihičke funkcije i oso
bine
uticaj psihičkih karakteristika pojedinca na socijalne situacije i društvena zbivanja.
10
Druga velika grupa problema odnosi se na proučavanje uticaja koji soci-
jalni faktori (porodica, škola, vršnjaci itd.) imaju na pojedinca, na njegove
psihičke funkcije, osobine i ponašanje. Svi se mi rađamo i živimo u nekoj
zajednici. Kako treba da se ponašamo, šta treba da cijenimo, za šta da
se zalažemo, u zajednici učimo prvo od roditelja i vršnjaka, a zatim i od
nastavnika. Te socijalne faktore koji utiču na naše emocije, motive, vjero-
vanja, rasuđivanje i koji usmjeravaju naše ponašanje nazivamo izvorima
i agensima socijalizacije, a proces u kojem se taj uticaj ostvaruje naziva se
socijalizacija.
II GRUPA PROBLEMA
Uticaj socijalne situacije na ponašanje pojedinca i njegove psihičke funk
cije i osobine (opažanje, mišljenje, motivaciju i cjelokupnu ličnost) – pro
blemi socijalizacije.
Uži problemi:
pručavanje procesa socijalnog učenja putem kojeg se ostvaruje socijalizacija (tj.
putem kojeg dijete ili odrastao čovjek prihvata odlike grupe u kojoj odrasta);
proučavanje djelovanja pojedinih društvenih činilaca na ponašanje pojedinca.
Takvi činioci mogu biti: porodica, škola, vršnjaci i mnogi drugi faktori koje na
zivamo agensima socijalizacije;
pručavanje posljedica djelovanja socijalnih faktora na psihičke funkcije čovjeka
i na njegovu ličnost u cjelini, te posebno dvije oblasti efekata socijalizacije:
proučavanje socijalne motivacije, tj. izvora socijalnih odnosa
proučavanje formiranja, mijenjanja i djelovanja socijalnih stavova.
Kao što socijalna sredina (drugi ljudi ili grupe) utiče na pojedince, na nji-
hove osobine i ponašanje, tako i pojedinci, pozitivno ili negativno, utiču na
svoju socijalnu sredinu. U okviru treće grupe problema, socijalni psiholozi
žele otkriti uticaj psihičkih karakteristika pojedinca na društvena zbivanja.
Nije teško razumjeti značaj ove grupe problema ako se sjetimo posljedica
koje je čovječanstvo imalo zbog „uma” jednog Adolfa Hitlera ili Staljina.
11
Odgovore na većinu pitanja koja izučava socijalna psihologija pronaći ćeš
u ovom Udžbeniku. Naredno, drugo poglavlje bavi se pitanjem socijaliza-
cije ličnosti. Tu možeš saznati o izvorima, agensima i procesima socijali-
zacije. Posebno su zanimljivi djelovi koji se odnose na efekte socijalizacije.
Saznaćeš, na primjer, zašto Evropljanin i Eskim ne vide snijeg na isti način.
Treće poglavlje odnosi se na psihologiju grupe i položaj pojedinca u gru-
pi. Saznaćeš kako se formira grupa i kakvi odnosi mogu postojati između
Pojedinac u grupi,
pojedinca i grupe. Posebni djelovi Udžbenika posvećeni su komunikaciji i
sadržaj Udžbenika procesu donošenja odluka u grupi.
12
vrijednosti prihvataju kao svoje. Ista pojava ima različito značenje za ove
dvije discipline jer ih one proučavaju iz različitih uglova. Kada sociolog
proučava, na primjer, porodicu, on je prije svega proučava kao osnovnu
ćeliju društva i istražuje njenu strukturu, distribuciju moći u njoj, soci-
jalne uloge pojedinih članova, kao i vezu porodice sa širom socijalnom
sredinom. A kada porodicu istražuje socijalni psiholog, njega ona prije
svega zanima kao glavni vršilac (agens) socijalizacije, koji oblikuje ličnost
pojedinca.
13
Posmatranje
14
Korelaciono istraživanje
15
Eksperiment
Na koji način su dvije pojave povezane, slučajno ili uzročno otkriva nam
Psihologija, lekcija 2,
Eksperiment
eksperiment. Eksperiment je metod gdje se namjerno i sistematski mije-
nja neka pojava (nezavisna varijabla), da bi se izazvala, a onda registrovala
i mjerila neka druga pojava (zavisna varijabla), dok se ostali relevantni
uslovi (varijable) kontrolišu. On je tako organizovan postupak da dobijeni
rezultati nedvosmisleno potvrđuju ili odbacuju postavljenu hipotezu (na
primjer, jedna pojava uzrokuje promjene u drugoj pojavi).
16
PREDNOSTI I NEDOSTACI METODA SOCIJALNE PSIHOLIGIJE
Na kraju, možemo reći da svaki od ovih metoda socijalne psihologije ima svoje
određene prednosti, ali i nedostatake.
Anketa
Kada želimo saznati šta određena društvena grupa misli o nekom društveno
važnom pitanju, na primjer, jesu li za ukidanje smrtne kazne, tj. kada želimo
ispitati njihove stavove, uvjerenja, namjere, interese i sl. korstimo se anke-
tom. Anketa se koristi za ispitivanja mišljenja, stavova ili uvjerenja ljudi o
određenim društveno važnim pitanjima. Anketom se utvrđuje javno mnje-
nje – šta većina misli o određenom pitanju.
17
češće se anketa pismeno popunjava zaokruživanjem odgovora da ili ne na
unaprijed pripremljeno pitanje u anketnom upitniku. Da bi se smanjila po-
treba ljudi da daju socijalno poželjne odgovore, odnosno da svoje odgovore
„friziraju“, anketa je, po pravilu, anonimna.
Skala procjene
Kada treba procijeniti stepen prisutnosti određene osobine (na primjer, zna-
nja) kod nekog pojedinca, procjenjivač se obično koristi skalom procjene.
Skala procjene relativno je jednostavan instrument za objektiviziranje pro-
cesa posmatranja i preciziranje postupka procjenjivanja. Sastoji se od uređe-
nog niza veličina na kojem procjenjivač treba da odredi mjesto posmatranog
pojedinca na datoj ljestvici u pogledu posjedovanja i razvijenosti određene
osobine (crte, motiva, patološke tendencije, znanja i sl.).
Najpoznatiji primjer skale procjene jeste sistem školskih ocjena gdje nastav-
nik (procjenjivač) procjenjuje znanje učenika na skali od pet stupnjeva. Da
bi ocjena učenika bila valjana, ocjenjivač mora dobro poznavati sam pred-
met mjerenja (procjenjivanja), ali i skalu, tj. značenje pojedinih kategorija
na njoj. Slično kao što se skala školskih ocjena dodatno precizira dodjelji-
vanjem određenih izraza (odličan, vrlodobar itd.) za svaku ocjenu, tako se i
psiholozi trude da što preciznije definišu stupnjeve na skalama koje koriste.
U sljedećem primjeru data je skala procjene uspješnosti radnika na poslu.
NE
OSOBINE SUPERIORAN NATPROSJEČAN PROSJEČAN
ZADOVOLJAVA
18
Skala socijalne distance
Kada se želi utvrditi koliko su neke grupe međusobno bliske ili međusobno
udaljene (distancirane) koristi se skala socijalne distance. Socijalna distanca
predstavlja stepen spremnosti/nespremnosti pojedinca da prihvati neku vr-
stu socijalnih odnosa (različitog stepena bliskosti) s tipičnim pripadnikom
neke druge socijalne grupe (vjerske, rasne, etničke). Na primjer, savremeni
istraživači žele utvrditi stepen socijalne distance prema određenim društve-
nim grupama kao što su: duševno bolesni, hendikepirani, HIV pozitivni,
narkomani, homoseksualci itd. O socijalnoj (društvenoj) distanci, poseb-
no prema manjinskim grupama biće više riječi u četvrtoj lekciji (stereotipi i
predrasude). Pojedinac u grupi,
lekcija 4,
Socijalni stavovi,
ŠTA SADRŽI SKALA SOCIJALNE DISTANCE? predrasude i stereotipi
19
Šta si naučio/naučila
21
POGLAVLJE
22
SOCIJALIZACIJA
LIČNOSTI
NASLOVI
SAZNAĆEŠ:
šta je socijalizacija
šta su izvori socijalizacije
šta su i ko su agensi socijalizacije
koji su osnovni oblici socijalnog učenja i kako se odvija socijalizacija
kako uloge određuju ponašanje pojedinca
POJAM I ZNAČAJ SOCIJALIZACIJE
U RAZVOJU LIČNOSTI POJEDINCA
Kada se rodi, dijete nije u stanju da hoda, da razmišlja, govori, niti ima svi-
jest o sebi i svom postojanju. Ono je slabo i bespomoćno biće, u potpuno-
sti upućeno na svijet odraslih. Pa ipak, to slabašno biće od samog početka
je društveno po prirodi i ima dispozicije za uspostavljanje i održavanje so-
cijalnog kontakta, za komunikaciju, empatiju i sl. Da bi to nemoćno stvo- socijalizacija
renje sa socijalnim dispozicijama zaista i postalo odraslo, njemu predstoji proces formiranja od
dug put učenja i razvoja u društvu i pod uticajem društva. Put odrastanja biološke jedinke u ličnost
jedinke u društvu i postajanja njegovim punopravnim pripadnikom na-
ziva se socijalizacija.
25
ŠTA SE POSTIŽE U PROCESU SOCIJALIZACIJE?
Dva su osnovna efekta procesa socijalizacije. Prvi podrazumijeva učenje onoga
što je važno za zajednički život u društvu, u određenoj društvenoj zajednici.
Drugi je širi i podrazumijeva razvitak čovjeka od biološke jedinke u ličnost s
osobinama karakterističnim za sve ljude, ali i sa svojim specifičnim osobinama.
Kada se sociolozi ili antropolozi bave problemom socijalizacije, oni naglašavaju
važnost osposobljavanja jedinke za život u društvu, a kada se psiholog bavi
ovim problemom, onda je u prvom planu uloga socijalizacije u formiranju
ličnosti pojedinca.
26
IZVORI SOCIJALIZACIJE
Izvori socijalizacije jesu kultura i društvo, pošto oni određuju ciljeve, sadržaj
i sredstva socijalizacije. Oni propisuju norme, standarde, vrijednosti i vjero-
vanja koje će dijete usvajati tokom odrastanja. Za održavanje kontinuiteta
kulture i društva, za njihovo prenošenje kroz vrijeme s generacije na gene-
raciju, socijalizacija predstavlja glavno sredstvo.
Kultura kultura
sveukupnost čovjekovih
Rođenjem, svaki čovjek postaje dio zajednice koja ima svoje uobičajene na- materijalnih i duhovnih
tvorevina
čine rješavanja društveno važnih pitanja, oformljene ustanove i institucije,
formiranu tradiciju, običaje, moral i norme ponašanja, tj. svoju kulturu. Kul-
tura, sveukupnost čovjekovih materijalnih i duhovnih tvorevina, predstavlja
složen sistem, koji se tradicijom prenosi s generacije na generaciju. Nju čine
eksplicitna kultura, koja obuhvata oruđa, običaje, obrede, način života, način
oblačenja, standardne obrasce ponašanja, društvene ustanove itd., i implicitna
kultura, koju sačinjavaju moralne norme, vrijednosti, potrebe, ideali, vjero-
vanja, pogled na svijet i ideje pripadnika te kulture. Za proces socijalizacije,
naročito je važna implicitna kultura, koju roditelji, nastavnici i drugi vaspitači
u procesu socijalizacije prenose na ličnost djece.
implicitan
prećutan, neiskazan,
ŠTA SE SVE OBUHVATA POJMOM KULTURA?
koji se podrazumijeva
Veoma je teško odgovoriti na pitanje šta obuhvata pojam kultura. Prema istraži
vanjima A. Klosovska (2001), pod kulturom u svakodnevnom govoru najčešće se
podrazumijeva: dobro vaspitanje, maniri i moralnost; nauka, prosvjeta, prosvjetne
ustanove; umjetnost, ustanove vezane za umjetnost i sredstva komunikacije i sl.
Pokušaji da se napravi spisak onoga što obuhvata pojam kultura nailaze na pro
blem ogromnog broja termina kojima se opisuje sadržaj ovog pojma. Na primjer,
tu ulaze: jezik, znanja, umjetnost, igre, običaji, vjera, vjerovanja, vrijednosti, moral,
ideologija, zakoni, institucije, navike, naučena ponašanja, način života, alati, oruđa,
tehnologija (način rada) itd. Lista fenomena koji čine kulturu ovim ni izdaleka nije
iscrpljena.
Postoje pokušaji klasifikovanja kategorija kulture. Analizom brojnih definicija poj
ma kultura pomenuta autorka (Klosovska, A. 2001.) daje sljedeću tabelu:
AUTOR KATEGORIJE KULTURE (OBLASTI)
Spoljnja civilizacija (tehnika, teh Unutrašnja civilizacija Kultura
A. Veber (1912)
nologija, primijenjena nauka) (država, pravo, moral) (umjetnost, ideje, religija)
L. Vajt Tehnologija Društvo Ideologija
K. Dobrovolski Materijalna kultura Društvena kultura Nematerijalna kultura
C. Arzakanjan Materijalni oblik djelatnosti Duhovni oblik djelatnosti
27
Svakoj kulturi s njenim specifičnim načinom života, kulturnim normama
i vrijednostima, odgovara određen tip ličnosti, koji je najbolje prilagođen
takvoj kulturi. Ovaj tipičan sklop ličnosti rezultat je osobenog načina vas
pitanja djece i istovjetnog ranog iskustva budućih odraslih članova kul-
ture, kažu antropolozi.
POJEDINAC I KULTURA
Šta će dijete naučiti, najviše zavisi od kulturne sredine u kojoj odrasta i živi. Me
đutim, niko od nas nije kopija svoje kulture. Svako svoju kulturu doživljava i uči
na specifičan način. Mi nijesmo proizvod jedino „svoje“ kulture. Svakodnevno
smo na različite načine, putem televizije, interneta ili neposredno, povezani i
koristimo se plodovima drugih kultura. Što će dijete naučiti, konačno zavisi od
njega samog. Ako ima mogućnost da bira, ako mu se nešto ne nameće, svaki
pojedinac objedinjuje različite kulturne uticaje u sebi.
28
Društvo
AGENSI SOCIJALIZACIJE
29
religija, društvene organizacije i sredstva masovne komunikacije. Važno je
razumjeti da oni ne stvaraju sisteme vrijednosti, uzore i norme, već ih samo
posreduju, prenose na dijete.
KO JE UTICAO NA TEBE?
Razmisli o sebi, svojim interesovanjima, namjerama, osobinama, a onda ocijeni ko
je sve i koliko uticao na tebe. Ako smatraš da nešto od onoga što je navedeno nije
imalo nikakvog uticaja, zaokruži „0“, a ako smatraš da je imalo uticaja, ocjenama od
1 do 5 odredi koliki je bio taj uticaj.
NASTAVNICI (ŠKOLA) 1 2 3 4 5
DRUGOVI (VRŠNJACI) 1 2 3 4 5
TI SAM/SAMA 1 2 3 4 5
Porodica
30
UTICAJ NAČINA VASPITANJA U PORODICI NA LIČNOST DJETETA
Psihološka istraživanja otkrivaju da se u porodicama s krutom hijerarhijom moći,
strogim vaspitanjem, insistiranjem na bezpogovornoj poslušnosti, praćenom oš
trim fizičkim kažnjavanjem formira autoritarni tip ličnosti (obožavanje moći, kruto
mišljenje, potisnuti sadizam itd.). A da se u porodici gdje vlada srdačna atmosfera,
uzajamno poštovanje i saradnja, i gdje se vaspitanjem podstiče autonomija i krea
tivnost djeteta, formira samosvjesna i tolerantna demokratska ličnost.
Škola
Vršnjaci
Vršnjaci su neformalna grupa djece/mladih, sličnog uzrasta, nivoa obrazo-
vanja i sistema vrijednosti, u kojoj se članovi intenzivno druže. Oni prvi put
postaju činilac socijalizacije već na uzrastu oko 5/6. godine. Vršnjaci igraju
značajnu ulogu u načinu oblačenja, ponašanja, kao i u formiranju stavova,
vrijednosti, uzora i interesovanja. Oni postaju najznačajnija grupa u periodu
adolescencije, kada adolescent nastoji steći nezavisnost od svoje porodice i,
posebno, od autoriteta roditelja.
31
važna za socijalizaciju uloge pola i za formiranje polnog/rodnog identiteta.
Oni su tada bitna referentna grupa za formiranje grupnog i ličnog identi
teta u cjelini (za samoocjenu i samopoštovanje ličnosti). Da li će mladi
čovjek biti stidljiv i nesiguran u sebe ili će, naprotiv, biti ponosan i siguran,
u velikoj mjeri zavisi od statusa u grupi vršnjaka i njihovog (ne)prihvata
nja. Zbog potrebe za afirmacijom u grupi vršnjaka, kao i za provjeravanjem
svojih mogućnosti i granica, isprobavajući različite uloge, adolescenti često
pribjegavaju prestupničkom ponašanju i postaju članovi asocijalnih grupa
(narkomana, gangova, maloljetničkih bandi). Zato je socijalizacijom potreb-
referentna grupa no usmjeriti potrebe mladih za udruživanjem i samoafirmacijom na orga-
Pojedinac u grupi, lekcija 6, nizovanje socijalno poželjnih grupa (planinari, sportski timovi, amatersko
Vrste grupa i njihove pozorište, NVO).
karakteristike
Radno mjesto
32
OBLICI SOCIJALNOG UČENJA I NJIHOV
ZNAČAJ U PROCESU SOCIJALIZACIJE
Učenje uslovljavanjem
33
NAGRAĐIVATI ILI KAŽNJAVATI?
Savremena psihološka istraživanja, uprkos tradicionalnom veličanju uticaja kazne
(„batina iz raja izašla”), pokazuju da je u procesu socijalnog učenja djelotvornija
nagrada nego kazna. Naime, kazna samo dovodi do uzdržavanja od zabranjenog,
nepoželjnog ponašanja (i to dok je prisutna osoba koja kažnjava!), ali ne i do unu
trašnje promjene stava, uvjerenja i potreba koje vode tom ponašanju. Kažnjavanje
ukazuje samo na to kako ne treba, ali ne i kako se treba ponašati (ne afirmiše al
ternativno ponašanje). Kazna dovodi do osjećanja nezadovoljstva, straha, mržnje,
ozlojeđenosti, bijesa, osvetoljubivosti i drugih negativnih emocija, koje često re
zultiraju asocijalnim ponašanjem.
Zbog toga, kada je god to moguće, bolje je nagrađivati poželjno ponašanje, jer
tako pojedinac koji se socijalizuje uči šta je ispravno, šta je alternativa nepoželj
nom ponašanju, stiče unutrašnje standarde, etičke principe i samopoštovanje.
Nagrada je praćena pozitivnim emocijama ponosa, sreće, zadovoljstva, što obično
vodi prosocijalnom ponašanju.
Učenje uviđanjem
Učenje po modelu
Dijete od roditelja ili nastavnika ne usvaja samo ono što mu oni govore, već
mnogo više ono što oni čine. Po Albertu Banduri, u procesu socijalizacije
glavnu ulogu ima učenje ugledanjem na uzor (po modelu). Dijete koje
odrasta ugleda se na ponašanje uzora, a to je osoba za koju je ono emociona-
lno vezano i koja mu imponuje izgledom, socijalnim statusom, i sl. Ovi uzori
mogu biti realni (majka, otac, učitelj/učiteljica itd.), ali i zamišljeni (likovi
iz literature, s filma, TV-a i sl.). Ugledanjem na uzor, dijete relativno brzo
uči različite oblike ponašanja, ali stiče i stavove i vrijednosti. Ovim učenjem
ono spontano stiče nova ponašanja, bez nagrađivanja, bez vježbanja i bez
namjere da uči ono što gleda. U tradicionalnoj kulturi, učenje po modelu
jedan je od glavnih načina socijalizacije.
34
Učenje ugledanjem na uzor može biti na principu imitacije ili identifikacije,
što su različiti procesi. Imitacija je voljan, namjeran čin svjesnog podražavanja,
oponašanja nekog konkretnog, spolja vidljivog načina ponašanja uzora (na
primjer, način hoda, gestovi, oblačenje), koji ne podrazumijeva trajnu unu
trašnju promjenu osobe koja imitira. Identifikacija, međutim, jeste proces nes-
vjesnog i nevoljnog poistovjećivanja s uzorom, koje podrazumijeva unošenje
u sebe njegovih osobina (vrijednosti, načela, uvjerenja i stavova), odnosno
duboku i trajnu psihičku promjenu ličnosti osobe koja se poistovećuje.
identifikacija
nesvjesno poistovjećenje
sa uzorom
NEVOLJNA IDENTIFIKACIJA S AGRESOROM
Lako je razumijeti da se čovjek identifikuje s uzorima koje poštuje i cijeni, ali
kako je moguće objasniti identifikaciju s onima koji ugrožavaju našu slobodu i
ličnost. Kao primer identifikacije s agresorom Ana Frojd navodi slučaj učenika
koji je, uvijek kada bi ga strogi učitelj prozivao da govori, pravio iste pokrete i
grimase kao i učitelj, što je izazivalo gromoglasan smijeh u razredu. Učitelja je
to ljutilo, ali se pokazalo, međutim, da učenik nije svjesno i namjerno, imitaci
jom karikirao učiteljevo ponašanje, već se radilo o jednom nevoljnom, sponta
nom i nesvjesnom procesu identifikacije radi odbrane. „Oponašanjem napadača,
preuzimanjem njegovih atributa ili njegove agresije, dijete se od nekoga kome
se prijeti pretvara u onoga koji prijeti”, tumači Ana Frojd (Ja i mehanizmi odbrane,
Akademska knjiga, Novi Sad 2010, str. 103-104).
35
KAKO BIRAMO UZORE (MODELE)?
Savremeni autori (na primjer, Rot, N. Ivić, I., pa i sam Bandura je to nagovješta
vao) smatraju da je učenje po modelu oblik učenja koji je mnogo bliži uviđanju
(inteligentnom učenju) nego uslovljavanju. Prema ovim tumačenjima pojedi
nac aktivno procjenjuje i bira da li će usvojiti ili ne određeno model ponašanje.
Ivić I. (2001, u knjizi Aktivno učenje, str. 40) navodi uslove koji povećavaju vjero
vatnoću, ali ne garantuju usvajanje određenog modela ponašanja.
SOCIJALNA PODRŠKA MODEL Prije će biti usvojeno ponašanje modela koje je nagrađeno,
PONAŠANJA nego ono koje je kažnjeno u sredini.
36
ULOGE I SOCIJALIZACIJA
Od rođenja pa do kraja života, svako od nas zauzima neki položaj i ima određenu
ulogu u društvu. Ali to nije sve, tokom života naši položaji se mijenjaju, a često
u isto vrijeme imamo i više različitih uloga. Prvo si, na primjer, sin ili kćerka,
zatim učenik/učenica i možda predsjednik/predsjednica odjeljenske zajed-
nice, kasnije si majka/otac, supruga/suprug, radnica/radnik itd. Učenjem po
modelu, identifikacijom, imitacijom i, posebno, igranjem uloga u procesu so-
cijalizacije, osoba uči socijalne uloge koje u različitim socijalnim situacijama
treba da igra, na primjer: majku, ženu, sestru, direktorku u školi i člana savjeta
lokalnih novina. Psihologija, lekcija 21,
prilog: Šta su položaji i
Koju ulogu će neko da „igra“ zavisi od njegovog položaja u društvu. Socija uloge?
lni položaj je mjesto koje određeni pojedinac zauzima u strukturi datog
društva. To mjesto podrazumijeva sistem obaveza, dužnosti, prava i osoben
način ponašanja, koji se naziva uloga. Socijalna uloga označava sveukupnost
karakterističnog načina ponašanja i osobina (emocije, stavovi, potrebe, vri-
jednosti) koje društvo zahtijeva i očekuje od osobe koja zauzima određeni
društveni položaj. Socijalna uloga (na primjer, nastavnika, policajca ili pre-
mijera), ne označava uvijek toliko stvarno, koliko propisano, normativno
ponašanje. I za društvo i za pojedinca važno je da svako dobro zna i prih-
vata svoju ulogu, jer time se obezbjeđuje skladno funkcionisanje društva, a
i pojedincu je lakše da se snađe i da zna šta se očekuje, šta treba da radi na
određenom mjestu, u određenoj situaciji u grupi i društvu.
Naime, u svakom društvu pisani ili nepisani društveni „scenario“ propisuje, socijalna uloga
očekivano ponašanja
baš kao u pozorišnom komadu, kakvu ulogu („rolu“) igra prodavac, a kakvu
na određenom položaju
kupac, kako treba da se ponaša ljekar, a kako bolesnik, kako se ophodi i šta
sve treba da čini otac, a šta sin, kakva je uloga muža, a kakva žene. Uloge
nastavnika i učenika, prodavca i kupca, ljekara i bolesnika, šefa i službenika
su recipročne uloge, tj. one su uzajamno čvrsto povezane, međusobno uslo
vljene i dopunjavaju se. Kada se uči svoja uloga, na primjer, ljekara, mora se
naučiti i recipročna, uloga pacijenta, kako bi se tačno i skladno odigrala sopst-
vena uloga. Svoju ulogu, recimo, buduće majke, djevojčica uči ugledanjem na
svoju majku kao na uzor. Ona pažljivo posmatra i spontano uči kako se beba
drži, kako se hrani, oblači, kupa i sl. Svoje buduće odrasle uloge (oca, majke,
učenika) djeca uče i igranjem uloga. A to znači da dijete kroz igru s drugom
djecom, namjerno imitirajući željeno ponašanje uvježbava karakteristično
ponašanje za, recimo, ulogu oca („ide na posao“, „čita novine“, „grdi djecu“) ili
đaka („ide u školu“, „piše na tabli“).
37
ŠTA OLAKŠAVA, A ŠTA OTEŽAVA UČENJE ULOGE?
Sikord i Bekmen (navodi Rot, N. 1983) smatraju da postoji nekoliko faktora koji
olakšavaju ili otežavaju ovaj oblik učenja.
Pažljivo analiziraj navedene faktore, koji ti, na primjer, mogu pomoći da razu
miješ zašto se, i pored deklarativne spremnosti društva, sporo i teško mijenja
položaj žene (ali i drugi položaji i uloge, na primjer, položaj djeteta).
38
Šta si naučio/naučila
ŠTA JE SOCIJALIZACIJA
Pojam socijalizacije označava proces formiranja ljudske jedinke, kada se
biološki nezrela jedinka pod uticajem društvene sredine preobražava u ličnost
odraslog, kompetentnog pripadnika društvene zajednice. Ali, socijalizacijom
jedinka ne samo da stiče osobine tipične za svoju kulturu, nego stiče i svoje
lične, individualne karakteristike, navike, težnje i svoj identitet. Kada se psi-
holog bavi problemom socijalizacije, njega/nju prije svega interesuje uloga
socijalizacije u formiranju ličnosti pojedinca.
KO SU AGENSI SOCIJALIZACIJE
Agensi (porodica, vrtić, škola, vršnjaci, religija, društvene organizacije i sred-
stva masovne komunikacije) jesu društveni činioci koji predstavljaju zastu-
pnike društva i kulture, koji neposredno utiču na proces socijalizacije. Oni
su, za razliku od izvora socijalizacije, samo prenosioci socijalizacije, koji su i
sami određeni i kontrolisani izvorima socijalizacije. Oni vrše prenos kultur-
nih normi i obrazaca ponašanja na dijete i zato se zovu vršioci ili prenosnici
socijalizacije.
39
KAKO ULOGE ODREĐUJU PONAŠANJE POJEDINCA
Koju će ulogu neko da „igra“ zavisi od njegovog položaja u društvu. Socijalni
položaj je mjesto koje određeni pojedinac zauzima u strukturi datog društva.
To mjesto podrazumijeva sistem obaveza, dužnosti, prava i osoben način po-
našanja, koji se naziva uloga. Socijalna uloga označava sveukupnost karakte-
rističnog načina ponašanja i osobina (emocije, stavovi, potrebe, vrijednosti)
koje društvo zahtijeva i očekuje od osobe koja zauzima određeni društveni
položaj.
40
3. EFEKTI SOCIJALIZACIJE
Ljudi svijet opažaju i doživljavaju različito. Neke sadržaje lakše opažamo uči-
mo i pamtimo, a neke teže? Ponekad, ljudi nekritički prihvataju mišljenje
većine ili se pokoravaju autoritetu? Zašto se ljudi nekada ponašaju socijalno, a
nekad antisocijalno? Zapitaš li se nekada zašto. U ovoj lekciji otkrićeš moćan
uticaj različitih socijalnih činilaca na saznajne (kognitivne) procese kao što
su opažanje, učenje i pamćenje, zatim posebno na mišljenje i prosuđivanje
(što vodi konformizmu i pokoravanju), kao i na dinamičke procese (motive,
potrebe) i na različite vidove prosocijalnog i antisocijalnog ponašanja ljudi (na
primjer, altruizam i agresivnost).
SAZNAĆEŠ:
Naši saznajni procesi, kao što su: opažanje, učenje i pamćenje nijesu nezavisni
od procesa socijalizacije i socijalnih faktora. Naprotiv, upravo socijalni faktori
određuju šta ćemo lakše, a šta teže opaziti u svojoj sredini. Takođe, oni određuju
šta ćemo brže učiti, i čega ćemo se nakon određenog vremena bolje sjećati.
Način na koji jezik utiče na naše opažanje slikovito je opisao Lipman (Lipp
Psihologija, lekcija 5, man, W. 1961). Prema Lipmanu, stvari u spoljašnjem svijetu mi najprije defi-
Opažanje i pažnja nišemo, pa ih onda vidimo, što je suprotno od očekivanja da prvo nešto vidi-
mo pa ga definišemo (imenujemo). Od obilja raznovrsnih draži iz spoljašnjeg
svijeta, mi opažamo samo ono što je naša kultura za nas definisala (odredila),
a i to što opazimo vidimo na način karakterističan za našu kulturu. Postoje
brojni antropološki i psihološki dokazi za ove tvrdnje. Prvo ćemo razmotriti
antropološke.
Teorijski je moguće razlikovati čak 7,5 miliona boja (prema nekim autorima,
otprilike toliko boja postoji u prirodi, uključujući i njihove nijanse). Prosje-
čan savremeni čovjek koristi termine i razlikuje samo mali dio od mogućeg
spektra boja (obično koristimo termine za sedam osnovnih boja, i za nekoliko
njihovih nijansi). Slikari ili ljudi koji se profesionalno bave bojom, razlikuju
veći broj nijansi od prosječnog čovjeka. S druge strane, u nekim kulturama
broj naziva za boje daleko je manji. Na primjer, pripadnici afričkog plemena
Ašanti (prema N. Rot, 1983) razlikuju samo tri boje: crvenu, crnu i bijelu. Oni
terminom crveno označavaju i ono što mi nazivamo ružičasto, žuto ili naran-
džasto. Na osnovu ovih i sličnih antropoloških nalaza opravdano je zaključiti
da je opažanje i razlikovanje boja zavisno od jezika (od leksičkog fonda za
boje kojim se pripadnik određene kulture služi). Dakle, od postojanja ili
42
nepostojanja termina za neku boju u određenoj kulturi zavisi da li će pripa-
dnik te kulture obratiti pažnju na neku boju, i da li će je uopšte opaziti kao
posebnu boju.
43
Od eksperimentalnih dokaza posebno su važni oni u vezi s pojavama per-
ceptivne odbrane i perceptivne aktualizacije. Mek Ginis (1949) prvi je uka-
tabuirane riječi zao na tendenciju otežanog opažaja neprijatnih draži (u eksperimentalnoj
riječi čije se izgovaranje situaciji ispitaniku je trebalo puno više vremena da prepozna nepoznate
izbjegava u društvu jer se i tabuirane riječi, nego poznate i neutralne). Ova pojava podizanja praga
smatraju nepristojnim opažanja za tabuirane riječi naziva se perceptivnom odbranom. Pored povi-
šenog praga opažanja neprijatnih draži prerceptivna odbrana podrazumi-
jeva i činjenice da se tabuirane riječi češće iskrivljeno ili netačno opažaju u
odnosu na neutralne, te da i kada nijesu prepoznate (kada ispitanik izjavljuje
da ih nije prepoznao) one izazivaju neprijatna osjećanja. Suprotna percep-
tivnoj odbrani jeste perceptivna aktualizacija ili opažajno naglašavanje. To
je pojava da se određene draži koje se smatraju društveno poželjim ili vrije-
dnim, pogrešno percipiraju, naglašavanjem. Na primjer, djeca iz siromašnih
porodica opažaju kovani novac većim po obimu, nego što objektivno jeste.
Precjenjivanje veličine novca bilo je tim veće što su kovanice koje su procje-
njivane bile vrednije (vidi prilog: Koliko je veliki cent?).
44
Uticaj socijalnih faktora na učenje i pamćenje
Socijalni činioci utiču i na naše učenje i pamćenje. Šta ćemo naučiti, spon-
tano ili namjerno, u velikoj mjeri zavisi i od naših društvenih i kulturnih
standarda, kao i od našeg sistema vrijednosti i interesovanja koji služe kao
neka vrsta filtera u selekciji sadržaja koji učimo. Da je tako, pokazuje jedno-
stavan primjer: kada se u nepoznatom gradu nađu, recimo, arhitekta, bankar
i tinejdžer, svaki od njih će naučiti nešto različito o tom gradu. Arhitekta će
upoznati istaknute građevine i umjetnost tog grada, bankar će saznati broj
stanovnika i njihov ekonomski status, a tinejdžer će se informisati gdje se
nalaze diskoteke i kafići. Svako prije opaža i uči ono što je u skladu s njegovim
interesovanjima, sistemom vrijednosti i socijalnim položajem u društvu.
Psihologija, lekcija 6,
Učenje, i lekcija 7.
Slično je i sa sjećanjem. Reprodukovanje zapamćenog razlikuje se od meha
Pamćenje i zaboravljanje
ničke reprodukcije kamerom snimljenog materijala, upravo zbog uticaja
različitih psiholoških i socijalnih činilaca. Psiholog Bartlet pokazao je da
pamćenje nije vjerno kopiranje prvobitnih utisaka, već da se zapamćeni sa-
držaji tokom zadržavanja kvalitativno mijenjaju (neki se detalji gube, neki
transformišu, a pojavljuju se čak i novi sadržaji).
45
Ove činjenice o prirodi pamćenja (da je pamćenje prije rekonstrukcija, ne
go reprodukcija originalnog iskustva) posebno su korisne za psihologiju
svjedočenja. Na sudu se od svjedoka traži da daju iskaz o događaju čiji su
svjedoci u prošlosti bili. Pošto je sjećanje rekonstrukcija, razumljivo je da
svjedočenja često nijesu vjerodostojna, bez obzira na subjektivnu uvjerenost
svjedoka da govore istinu. Ako je, recimo, prilikom izvršenja nekog krivič-
nog dela (provala, tuča, ubistvo) u grupi bilo Afroamerikanaca, Portorika-
naca ili Roma, može se desiti da svjedoci, bez stvarnog osnova, zahvaljujući
Psihologija, lekcija 7, lažnom sjećanju, ali i svojim predrasudama, neosnovano optuže pripadnike
prilog: Koliko je ovih marginalnih grupa (o predrasudama i njihovom uticaju na naše opaža-
svjedočenje pouzdano? nje i ponašanje više ćeš saznati u narednoj lekciji).
Sugestija
46
TEHNIKE NAVOĐENJA
Neki ljudi su manje, a neki više skloni sugestiji (sugestibilni). Međutim, postoje i sugestija
određene tehnike za koja se smatra da doprinose spremnosti pojedinca da prihvati proces/postupak kojim
zahtjev drugog pojedinca bez korišćenja bilo kakve otvorene sile, samo na osnovu neko direktno bez
navođenja. naredbe ili prinude
Ostvaruje se na način da se ljudi dovode u situaciju da kažu ili urade nešto što im umanjuje navodi drugog da prih
UMANJIVANJE vati određeno ponašanje,
SAMOPOŠTOVANJA
samopoštovanje (npr. da ispadnu smiješni). U takvoj situaciji stvara se veća podložnost
sugestiji i prihvatanju zahtjeva kako bi se povratio ugled (samopoštovanje). mišljenje i sl.
Osoba koja osjeća krivicu, koja je uhvaćena da radi nešto loše (zabranjeno) sklonija
OSJEĆAJ KRIVICE je da posluša kasniji zahtjev koji joj se upućuje. Osjećanje krivice može se umanjiti
izvršavanjem „dobrog djela”.
Ljudi kojima je predhodno učinjena neka usluga biće skloniji da prihvate zahtjev
VRAĆANJE USLUGE
davaoca usluge (osjećaju se dužnim da vrate uslugu).
Od osobe se prvo zatraži mala usluga, a zatim slijedi mnogo veći zahtjev. Ljudi su skloni
TEHNIKA
„NOGA U VRATA”
da učine uslugu i ne opiru se malom zahtjevu, a kad su već prihvatili mali zahtjev trude
se da održe konzistentnu sliku o sebi (da ne pokvare utisak koji su već ostavili).
Od osobe se traži prvo neumjeren, veliki zahtjev (za koji se očekuje da ga osoba
TEHNIKA neće prihvatiti). Nakon nekog vremena slijedi umjereniji zahtjev (onaj koji se
„VRATIMA U LICE” ustvari želi da ga osoba prihvati). Osoba prihvata drugi zahtjev, jer rezonuje kako
je osoba naspram nje spremna na kompromis, pa je umanjila svoj zahtjev.
Konformizam
47
saobražavanja s grupnim normama, pod grupnim pritiskom, a ne na osno-
vu argumenata ili iz vlastitog ubjeđenja. Socijalni (grupni) pritisak odvija se
u vidu otvorenog očekivanja grupe da se pojedinac složi s mišljenjem većine
i da se prikloni grupnoj normi.
Psihologija, lekcija 21, Najbolja ilustracija za rečeno je vama poznati Ašov eksperiment (vidi: Ašov
prilog: Ašov eksperiment – eksperiment – procjenjivanje pod pritiskom, u udžbeniku Psihologija, lek-
Procjenjivanje pod cija 21), kojim je dokazano da su pojedini ljudi skloni pod uticajem većine
pritiskom
(pod socijalnim pritiskom) promijeniti čak i svoje opažajne sudove (da pro
mijene svoj sud, kako se ne bi razlikovali od mišljenja većine). Ono što je
važan zaključak ovog eksperimenta jeste činjenica da pod pritiskom grupe
nije došlo do promjene u percepciji (najveći broj subjekta intimno je i dalje
znao koji je odgovor ispravan), promjena se odnosila na sam odgovor koji
subjekt iznosi u javnost, pred grupu (subjekti su racionalno, iz pragmatičnih
razloga mijenjali svoje odgovore kako se ne bi razlikovali od većine; da ne
bi ispali smiješni, neobični i sl.). Treba, dakle, razlikovati javni, spoljašnji
konformizam (kada osoba iz pragmatičnih razloga mijenja svoje ponašanje,
priklanjajući se većini, a, zapravo, i dalje ostaje pri svom mišljenju) i pravi,
unutrašnji konformizam (kada osoba zbilja mijenja i vlastita intimna uvjere-
nja, vrijednosti i stavove).
48
TRI VRSTE KONFORMIZMA
Vilis (Willis, 1963) razlikuje tri osnovna tipa konformizma: normativni, informativni
i „udvarasčki” konformizam.
Podrazumijeva postojanje grupnih normi i neposredan pritisak grupe u smislu
nagrađivanja nekih i kažnjavanja drugih oblika ponašanja. Još je From tumačio
konformizam kao vid bjekstva od slobode. Prihvatajući uvjerenja, norme i način
NORMATIVNI ponašanja svoje grupe, pojedinac se spasava od odgovornosti za donošenje vlas
KONFORMIZAM titih odluka, kao i od usamljenosti i prezira koju donosi različitost od većine. Javlja
se u dva osnovna oblika (spoljašnji i unutrašnji konformizam). U prvom slučaju
osoba deklarativno (javno) prihvata, a intimno odbacuje norme grupe. U drugom
slučaju osoba i javno i intimno pristaje uz grupne norme.
Postoji u sitacijama koje su nejasne, neodređene, ambivalentne u kojima pojedi
nac nema na šta da se osloni da bi samostalno prosudio (kao u Šerifovom eksperi
INFORMACIONI
mentu). Osoba koja nije sigurna u svoj sud, u svoju procjenu, jer nema dovoljno
KONFORMIZAM
informacija, traži pomoć od drugih (baš kao u kvizu „Milioner”) i uzda se da je
većina u pravu („više očiju više vide”).
Postoji onda kada pojedinac želi da bude prihvaćen i priznat od strane drugih, mada
„UDVARAČKI”
ne postoji otvoreni grupni pritisak. Osoba predviđa da će takvim ponašanjem steći
KONFORMIZAM
naklonost grupe i ono do čega joj je stalo (da će imati neku korist za sebe).
49
P o s l u š n o s t (pokoravanje autoritetu)
Treći, ali ne manje važan, ni manje čest vid socijalnog uticaja javlja se u vidu
poslušnosti autoritetu. Poslušnost je spremnost pojedinca da se povinuje
nalogu onoga ko ima moć, ko predstavlja za njega autoritet (na osnovu dru-
štvenog položaja, ugleda ili znanja). Autoritet može biti druga osoba (rodi-
telj, nastavnik, rukovodilac na poslu i sl.) ili institucionalizovano zasnovani
autoriteti – vojska, policija. Poslušnost, donekle, pomaže efikasnijem funk-
cionisanju grupe, ali „slijepa“ poslušnost i pokoravanje autoritetima kroz
istoriju mnogo puta su se pokazali pogubnim (na primjer, pojava fašizma
u Evropi). Socijalni psiholozi se pitaju: zašto su neki ljudi skloni da slijepo
poslušaju svaku naredbu svog pretpostavljenog? Da li je u pitanju strah od
kazne, poseban tip ličnosti ili neki spoljašnji situacioni faktor, ili više njih?
50
izvrše zahtjeve eksperimentatora, a da je za ishod eksperimenta bio odgo-
voran „naučnik” koji je naređivao, 2) ubjedili su sebe da je eksperiment od
vitalnog značaja i da rade za nauku; 3) krivili samu žrtvu – „bio je tako glup i
tvrdoglav, zaslužio je da dobije šokove” ili 4) bili suviše slabi da bi se, slušajući
svoju savjest, otvoreno suprotstavili zapovijestima autoriteta.
51
DO CILJA – BORBOM ILI SARADNJOM?
Kako društveni činioci utiču, ili određuju javljanje određenog oblika socijalnog
ponašanja pokušaćemo objasniti na primjeru saradnje i takmičenja. Do određe
nog cilja (ugleda na poslu, sticanje imovine itd.) moguće je doći na dva načina.
Cilj je moguće postići takmičenjem (kompeticijom) s drugim članovima društva
(posebno oštra borba vodi se s onima koje doživljavamo kao suparnike). Cilj se
može ostvariti i drugačije, saradnjom (kooperacijom). Koji od ova dva puta će
neko odabrati u velikoj mjeri zavisi od društvenih činilaca.
Neki društveni sistemi, na primjer, liberalni kapitalizam, podržavaju konkurenciju
i duh takmičenja. Kompeticija je princip na kojem počiva društvo i to je opšti na
čin odnosa među ljudima. Takvo društvo borbenost podržava od najranijih dana,
djeca se uče da kroz takmičenje s drugima treba da postignu uspjeh i pokažu se
sposobnijim i vrjednijim od drugih. Oni koji se odluče za saradnju u takvim dru
štvenim okolnostima mogu naići na niz prepreka (čak i na ismijavanje).
Prosocijalno ponašanje
52
Bez obzira na to o kojem razlogu udruživanja se radi, a vjerovatno su svi važni,
čovjek tokom života neprekidno teži društvu i životu u zajednici. Ova potreba,
pokazuju istraživanja, postaje snažnija u situaciji kada pojedinac ima doživljaj
da je ugrožen i kada je uplašen (na primjer, u vrijeme ratnog sukoba ili drugih
nesreća). Ukoliko su veći strah i neizvjesnost, utoliko čovjek ima snažniju po-
trebu da bude u društvu drugih ljudi (udruživanje sa sapatnicima dovodi do
smanjenja straha i saznajne nejasnoće).
53
Antisocijalno ponašanje
Agresivnost je motiv (nagon, potreba, crta ličnosti) što stoji iza agresivnog
ponašanja, kojem je cilj nanošenje povrede (psihičke ili fizičke) ili uništenje
nekog objekta (osobe, stvari). Agresivan postupak može po intenzitetu da va-
rira od zajedljive dosjetke (kojom se neko „bocne”), preko psovke, šamara, pa
sve do ubistva. Agresivnost može biti verbalna i neverbalna, svjesna i nesvje-
sna. Može biti neprijateljska agresivnost (cilj je uništenje protivnika) i instru-
mentalna (puko sredstvo da se postigne cilj). Bilo kako, agresivnost je uvijek
neprijatna po onoga na koga je usmjerena i pogubna po grupu.
54
FROM O BENIGNOJ I MALIGNOJ AGRESIVNOSTI
From kritikuje i biološke i sredinske teorije agresivnosti. Po njemu, postoje dvije
bitno različite (po porijeklu i prirodi) vrste agresivnosti. Benigna agresivnost je
odbrambena reakcija, urođeni impuls za napad kad su ugroženi životni interesi
jedinke (izvor hrane, potomstvo, tjelesni integritet, teritorija itd.). Ona je reaktivna,
defanzivna, dobroćudna i prolazna agresivnost, koja je nužna za opstanak vrste
i jedinke. Ona je biološki prilagodljiva, izazvana je i nestaje onda kada se ukloni
njen uzrok. Cilj joj je uklanjanje prijetnje, tj. izvora osujećenosti. Zajednička
je životinjama i ljudima. Maligna agresivnost je zloćudna agresivnost, koja je
specifična za čovjeka, nije genetski programirana, nije biološki svrsishodna i
nije u službi života. To je težnja za razaranjem radi razaranja. Ona nije izazvana
nikakvom spoljašnjom prijetnjom, već unutrašnjom patološkom potrebom za
destrukcijom. Njen cilj je strasno uživanje u okrutnosti i u uništavanju. Maligna
agresivnost se ispoljava u dva osnovna oblika: nekrofilija (strast za ubijanjem i za
uništavanjem radi uništavanja) i sadizam (strast za apsolutnom vlašću nad drugim
bićima), kaže From, (Anatomija ljudske destruktivnosti, 1984).
Proindividualno ponašanje
55
Koliko će biti favorizovano proindividualno ponašanje, to zavisi od kulture. U
našoj, zapadnoj kulturi podrazumijeva se da su sloboda, dobrobit i dostojan-
stvo individue na prvom mjestu, ali u drugim, istočnim kulturama, međutim,
naglasak je prevashodno na dobrobiti kolektiva. Takođe, u različitim kultura-
ma, u različitom stepenu podstiče se takmičarski odnos, što je jedan vid pro-
individualnog ponašanja, jer je cilj takmičenja pobjeda pojedinca i uzdizanje
nad drugima. Takmičarski odnos među članovima iste zajednice stvara loše
odnose u grupi, pošto pobjeda jednog pojedinca automatski znači poraz dru-
gih, a to vodi izazivanju zavisti, ljubomore, mržnje i osvetoljubivosti kod gubi-
tnika. Tako, recimo, ako se u srednjoj školi, isticanjem da će samo najuspješniji
moći da upišu poželjan fakultet, stvara izrazito rivalski odnos među učenici-
ma, loša atmosfera u odjeljenju, što će onda uticati na dezintegraciju razreda i
loše međulične odnose učenika.
egoističan Ali, nije svako proindividualno ponašanje rđavo, štetno i protiv interesa gru-
koji teži da progura sop pe. O tome najbolje svjedoči asertivno ponašanje, a to znači zdravo borbeno
stvene interese na štetu ponašanje koje je usmjereno na samopotvrđivanje, ali na jedan konstruktivan,
drugih
pozitivan način. Pojedinac koji se ponaša asertivno, ne samo što zna svoja
prava, nego je i spreman da se za njih bori na miran ali odlučan način. Tipično
asertivno ponašanje je kada osoba koja stoji u dugačkom redu ne dopušta „pa-
dobrancu“ da se ubaci u red, ali to čini bez vike, psovanja i nasilja, već na jedan
kulturan i miran način. U zapadnoj kulturi se smatra da isuviše „pristojno“,
povučeno ponašanje nije zdravo i zato se ljudima koji se tako ponašaju prepo-
ručuje asertivni trening, uvježbavanje prodornog, samosvjesnog ponašanja.
asertivno ponašanje
samozaštitno i prodorno
ponašanje, gdje se pojedi
nac aktivno i odlučno bori
za svoja prava i svoje
ciljeve, ali na nenasilan,
miroljubiv način
56
Šta si naučio/naučila
57
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Na primjeru percepcije boje objasni ulogu jezika i uticaj socijalnih fak-
tora na opažanje.
Objasni pojavu perceptivne odbrane i perceptivne aktualizacije.
Navedi osnovne vrste konformizma.
Navedi neke od oblika prosocijalnog, antisocijalnog i proindividual-
nog ponašanja!
58
4. SOCIJALNI STAVOVI,
PREDRASUDE I STEREOTIPI
Što znači „zauzeti stav“ i zašto se ljudi međusobno spore želeći, jedan drugome
da dokažu ispravnost vlastitog stava? Što su stereotipi i kako se dešava da
prema nekim ljudima imamo formirano mišljenje, a da ih zapravo još nije
smo ni upoznali? Šta su predrasude i zašto se dešava da prema nekim gru
pama imamo isključivo negativno, a prema drugim isključivo pozitivno mi
šljenje? Da li se nekada o ovome zapitaš? U ovoj lekciji učićeš o stavovima,
predrasudama i stereotipima. Saznaćeš kako oni nastaju i kako utiču na naše
mišljenje, osjećanja i na naše ponašanje.
SAZNAĆEŠ:
60
Zainteresovanost istraživača za stavove proizilazi iz činjenice da stavovi ima-
ju motivacionu ulogu, da usmjeravaju naše reakcije, pozitivno ili negativno,
u odnosu na objekat stava. To znači da mnoge postupke koje ljudi poduzi-
maju u životu možemo razumjeti ako poznajemo njihove stavove, i obrnuto
– poznajući stavove, možemo predviđati ponašanje ljudi (što je zapravo cilj
svake nauke, ali i cilj, na primjer, političkih partija ili trgovačkih lanaca).
S razvojem ličnosti i s njenim uključivanjem u mnoge oblasti društvenog
života, ona zauzima sve veći broj stavova prema različitim pitanjima: su-
protnom polu, politici, tehnici, prirodi, ratu i miru, religiji, itd. Stečeni sta-
vovi imaju tendenciju da se održavaju (posebno se dugo održavaju stavovi
koji konstituišu naše vrijednosti) i da tokom života utiču na naše mentalne
funkcije, na opažanje, pamćenje, mišljenje, na naše emocionalne reakcije,
na motivaciju i ponašanje. Istraživači koji ispituju stavove prema političkim
pitanjima (npr. stav o ulasku zemlje u NATO), očekuju da će na osnovu
takvih saznanja predvidjeti reakcije građana na određene političke odluke,
ili da će čak predvidjeti i rezultate izbora. Ispitivanje stavova potrošača, na
primjer, prema ekološkim pitanjima može opredijeliti reklamnu kampanju.
U reklamiranju automobila, u posljednje vrijeme, veći se naglasak stavlja na
štedljivost i ulogu automobila u očuvanju životne sredine nego na kvalitet
samog proizvoda. Takav oblik reklamne kampanje rezultat je sve prisutnijeg
stava ljudi o važnosti očuvanja životne sredine.
61
Svako od nas ima mnoštvo stavova. Neki naši stavovi su personalni/lični, a
drugi su socijalni stavovi. Personalni stavovi imaju za objekat osobu ili po-
javu koja je isključivo od ličnog značaja (stav prema svojoj majci ili ocu,
Pojedinac u grupi, lekcija 3, stav prema svom nastavniku; stav prema tome kako treba iskoristiti svoje
Uticaj socijalnih faktora
slobodno vrijeme). Socijalni stavovi imaju za objekat opštedruštvene pojave
na opažanje, učenje i
pamćenje
(uključujući i društvene grupe) ili probleme (stav prema demokratiji, globa-
lizaciji, korupciji, ulozi mladih u društvu, odnosu među polovima, Romi-
ma, osobama s HIV-om, pušenju itd.).
62
KOJE ODREDNICE SU VAŽNE ZA ODREĐIVANJE POJMA STAVA?
Na osnovu brojnih definicija pojma stava kao najvažnije njegove odrednice iz
dvajaju se: da je stečen u procesu socijalizacije; da počiva i da se ispoljava kroz
znanje, emocije i ponašanje; da predstavlja predispoziciju za latentno i manifestno
ponašanje; da je usmjeren prema sebi, drugim osobama, objektima i situacijama;
da može biti u manjem ili većem stepenu pozitivnog ili negativnog smjera; da re-
lativno trajno određuje dosljedno ponašanje osobe.
KOMPONENTE STAVA
uključuje znanje (može biti od površnog do kompleksnog; od
fragmentarnog do detaljnog); pored znanja uključuje i sudove,
KOGNITIVNA KONPONENTA
pa i vrijednosne sudove (ocjene da je nešto dobro, korisno ili
štetno, rđavo itd.)
uključuju osjećanje prema objektu uz koji se vezuje stav (sviđa
nam se – ne sviđa nam se; volimo – ne volimo itd.); mogu biti
EMOCIONALNA KOMPONENTA
jednostavne i složene (prijatnost – neprijatnost; saosjećanje,
divljenje, poštovanje ...)
sastoji se u potrebi (želji, motivu) da se nešto učini u odnosu na
objekat stava, da se to za šta se zalažemo zaštiti, pomogne da se
KONATIVNA KOMPONENTA
to podrži., da se razvije , ili suprotno da se onemogući, spriječi,
uništi.
Kod velikog broja ljudi može se utvrditi stav prema istom objektu, ali se nji-
hovi stavovi po strukturi međusobno mogu značajno razlikovati. U odno-
su na isti objekat jedna osoba može zauzeti pozitivan, a druga negativan
stav (može biti za ili protiv). Ta osobina označava smjer, odnosno direkciju
63
stava. Nadalje, stavovi se međusobno razlikuju u odnosu na ekstremnost
(intenzitet). Uz određeni stav jedan pojedinac može biti čvrsto uvjeren, a
drugi samo donekle. Stav, dakle, može biti u različitom stepenu pozitivan
i u različitom stepenu negativan. Dalje, stavovi se razlikuju u odnosu na
dosljednost i čvrstinu. Dosljedan je stav koji se ispoljava u svim situacijama
na koje se odnosi, a čvrst je onaj stav koji je otporan na promjene. I na kraju,
stavovi se međusobno razlikuju u odnosu na dimenziju otvorenosti. Neke
stavove otvoreno izražavamo, a druge držimo za sebe ili ih iznosimo samo u
krugu najbližih prijatelja.
64
Formiranje stavova
Nijedna druga psihološka osobina nije u tolikoj mjeri rezultat socijanog uti-
caja na pojedinca kao što su stavovi. Stavovi se formiraju u procesu socijali-
zacije, socijalnim učenjem, pod uticajem različitih izvora i agenasa socijali-
zacije. Formiranje određenog stava zavisi od grupe kojoj pojedinac pripada
(porodica, vršnjaci, društveni sloj, nacija), ali i od njegovog ličnog iskustva,
obrazovanja i tipa ličnosti (manje obrazovane i podaničke ličnosti su skloni-
je konzervativnim stavovima, kao i rasnim predrasudama). Socijalizacija
Pojedinac u gripi, lekcija 2,
Procesi, agensi i izvori
Veliki uticaj na formiranje stavova ima grupa. Mi pripadamo različitim
socijalizacije
grupama, a svaka ima svoj sistem vrijednosti, svoje stavove i uvjerenja koja
nastoji da prenese na svoje članove. Uticaj grupe na stavove pojedinca ostva-
ruje se na više načina. Prvo, grupa naglašava i javno ističe stavove koji su za
nju važni (poželjni), kao i stavove koji se smatraju neprihvatljivim. Nadalje,
grupa vrši izbor i filtrira informacije koje će doprinijeti do njenih članove.
Informacije koje su u skadu a prihvaćenim stavovima grupe brzo se šire, dok
se (one koje su suprotne) nastoje suzbiti, sprečava se njihovo širenje u grupi.
I na kraju, grupa daje podršku svojim članovima da prihvate neke, a odbace
druge stavove. Socijalna podrška grupe ostvaruje se na mnogo načina na-
građivanjem ili kažnjavanjem). I pojedinac, sa svoje strane, nastoji uskladiti
svoje stavove sa stavovima grupe kojoj pripada. Značaj grupe u ovom smislu
nije teško prepoznati. Poznato je da supružnici, roditelji i djeca ili kolege na
poslu, prijatelji, imaju veoma slične stavove po mnogim pitanjima.
65
ŠTA UTIČE NA RIGIDNOST (ILI UPORNO ODRŽAVANJE) STAVA?
Pored činjenica, da svaki stav sadrži emocionalnu (iracionalnu) komponentu, na
otpornost stava, prema Zvonareviću (1978.), utiču i sljedeći faktori:
Već je rečeno, naša percepcija nije vjerna kopija realnosti, već je pod značajnim uti
SELEKTIVNOST cajem socijalnih faktora, među kojima je stav posebno važan. Na primjer, navijači su
PERCEPCIJE protnih timova isti događaj, faul na utakmici, vide i tumače sasvim različito. To različito
viđenje onda ih uvjerava u ispravnost stava.
SELEKTIVNOST Slično je i s pamćenjem. Mi bolje pamtimo i duže zadržavamo ono što je u skladu s
PAMĆENJA našim stavovima, a skloni smo odmah zaboraviti ono što im protivurječi.
Ljudi nastoje izbjeći osobe, događaje, činjenice i sl., koje protivurječe njihovim stavo
IZBJEGAVANJE vima. Na primjer, pristalice neke političke partije ne žele ići na promocije suparničke
stranke (ne žele da čuju njihove argumente).
UZAJAMNA Upravo kao što izbjegavamo susrete s ljudima koji imaju stavove suprotne našima,
PODRŠKA tako i težimo susretu s ljudima koji zastupaju stavove koji su slični našima.
Pridržavanje vlastitih, već usvojenih stavova, za čovjeka ne predstavlja nikakav napor.
MENTALNA
Suprotno tome, promjena jednog stava podrazumijeva miijenjanje i mnogih drugih
INERTNOST
stavova, a to je već ozbiljan mentalni napor (na koji ljudi nijesu spremni).
Neki autori ne bi se saglasili s ovim posljednjim faktorom, mentalna inertnost (kao
karakteristika čovjeka). Suprotno tome, oni smatraju da je jedna od važnih ljud
skih karakteristika upravo težnja za znanjem, za jasnoćom, za istinom, za otkla
njanjem kognitivnog nesklada i usklađivanjem svojih stavova. Prema ovim auto
rima, nove i činjenice koje nijesu u skladu s našim prethodnim stavovima mogu
imati motivaciono djejstvo i mogu uticati na promjenu stava. Novi podaci neće
automatski izazvati promjenu, ali će pokrenuti proces reorganizacije (nesklad
među kognitivnim elementima izaziva kognitivni konflikt i djeluje motivaciono).
Prema tome, iako njihovo djelovanje nije apsolutno, nove informacije i činjenice
mogu imati značajnu ulogu u formiranju i mijenjanju stavova (vidi: Festingerova
teorija, u nastavku teksta).
66
Mijenjanje stavova
67
S novim obavještenjima (sa sticanjem novih saznanja, nalaženjem novih in-
formacija o predmetu stava mijenja se njegova kognitivna komponenta, a
time obično i čitav stav). Već je rečeno, jedan od najčešćih načina uticaja
na stavove sastoji se u nuđenju novih informacija ili argumenata kojima se
opravdava ili opovrgava ispravnost određenog stava. To koriste mnogi, po-
čev od roditelja i nastavnika, do političkih partija (kada organizuju miting ili
politički skup), i raznih organizacija (kada žele donijeti odluku koju bi treba-
lo svi, ili većina da prihvati). Istraživanja pokazuju da ljudi lakše prihvataju
stavove koji su im saopšteni u prisustvi drugih ljudi (u grupi, u masi), nego
kada su sami. Na političkim skupovima iznošenje određenog stava obično
je praćeno javnom podrškom (aplauzom, odobravanjem, izražavanjem po-
zitivnih emocija) što sve skupa snažno utiče na konformiranje pojedinca
sa stavovima grupe (vidi: Ašov eksperiment). Grupna diskusija koristi se
Ašov eksperiment
Pojedinac u gripi, lekcija 3,
kao efikasan način za prihvatanje određenog stava. Istraživanja pokazuju da
Uticaj socijalnih faktora su ljudi spremniji da prihvate određenu odluku (ili stav) u slučaju kada su
na mišljenje i suđenje učestvovali u njenom donošenju (kroz grupnu diskusiju, ili javnu raspravu),
pojedinca nego kada im je ona samo saopštena. Na prihvatanje stava utiče i to ko nam
te stavove saopštava. Mi procjenjujemo kompetentnost i važnost onoga ko
zastupa neki stav, i na osnovu toga ga ili prihvatamo ili odbacujemo.
Roditelji ili nastavnici, kada žele da promijene neko naše ponašanje i stav če-
sto traže javno deklarisanje (da se javno, pred drugima obavežemo da se ne-
ćemo više tako ponašati). Istraživanja potvrđuju efikasnost ovog postupka.
Čvršće se održavaju stavovi koje su pojedinci javno pred drugima iznijeli ili
zastupali. Kao što stavovi utiču na ponašanje, tako i ponašanje može uticati
na stavove. Kada se od pojedinaca traži da javno, pred drugima, suprotno
svojim uvjerenjima, zastupa nove vrijednosti (na primjer, od bivšeg narko-
mana se traži da učestvuje u kampanji protiv narkomanije), da prihvati novu
ulogu (na primjer, od bivšeg prestupnika se traži da pomaže u sprječavanju
kriminala), da prihvati nova ponašanja (od učenika koji krši pravila škole
traži se da bude redar na školskoj priredbi). U svim tim slučajevima može
doći do stvarne (intimne) promjene stavova. Stavovi se mijenjaju kako bi bili
saglasni ponašanju. To se događa kako bi se umanjila neprijatnost izazvana
ponašanjem koje je suprotno vlastitim stavovima. Ovu pojavu unutrašnje
promjene stava pod uticajem promjene u javnom ponašanju, vrlo ubjedljivo
objašnjava teorija saznajne nesaglasnosti (kognitivne disonance).
68
FESTINGEROVA TEORIJA KOGNITIVNE DISONANCIJE
Festinger smatra da kod čovjeka postoji težnja za usklađenošću. Ova težnja ispolja
va se nastojanjem da stavovi koje imamo budu međusobno usklađeni (ako imamo
pozitivan stav prema demokratiji, ne možemo u isto vrijeme imati i pozitivan stav
prema fašizmu); da postupci ljudi budu međusobno usklađeni (onaj ko je marljiv
u školi, trebalo bi da je marljiv i kod kuće); da između stavova i postupaka, takođe
postoji sklad (da onaj koji ima negativan stav prema pušenju, zaista i ne puši). Pre
ma Festingeru čovjek doživljava nelagodnost kada se pridržava logički neusklađe
nih saznanja o objektu stava ili kada postoji nesklad između uvjerenja i ponašanja
u pogledu predmeta stava. U takvim situacijama se teži smanjenju ili otklanjanju
nesklada (disonance).
Za smanjenje disonance moguća su tri načina. Ako uviđamo da su naši postupci u
neskladu s našim uvjerenjima, najjednostavnije je prekinuti s takvim postupcima
(ako neki pušač dođe do uvjerenja da je pušenje štetno, najjednostavniji način ot
klanjanja neprijatnosti jeste da prekine s pušenjem). Mijenjanje pojedinih kognitiv
nih elemenata je drugi način otklanjanja disonancije. Na primjer, osoba koja puši,
a zna da pušenje izaziva rak pluća, kako bi smanjila neprijatnost, poziva se na auto
ritete koji kažu da pušenje ne izaziva rak, ili navodi kako mnogi ljekari i sami puše.
Treći način otklanjanja kognitivne disonancije jeste dodavanje novih kognitivnih
elemenata. Osoba koja puši i zna da je to štetno po njeno zdravlje, svoj postupak
pravda drugim argumentima: da pušenje smanjuje napetost, da je smiruje i da tako
zapravo čuva zdravlje.
69
kvi su oni? „Uče“ nas kako smo mi vrijedni, pametni i hrabri, a oni nepošteni,
lijeni i opasni. Iz „duhovitog“ i bogatog kataloga stereotipa možeš saznati kako
su Škoti i Piroćanci škrti, Italijani zavodnici, Crnogorci lijeni, Arapi teroristi,
Kolumbijci mafijaši itd. Iako bezazlene po nastanku, po posljedicama nijesu.
Ogovaranje, ismijavanje, izolacija, progoni, ratovi, istrebljenje itd, inspiraciju
često nalaze upravo u njima. Kako je moguće objasniti da čovjek s takvim
dostignućima racionalnog uma, istovremeno može usvojiti i tako iracionalne
i proizvoljne sadržaje kakvi su predrasude i stereotipi.
Predrasude
70
Činjenica je da u svakom društvu, i u svakoj kulturi postoje grupe koje su
žrtva predrasuda i da je svako od nas, ma koliko se branili, manje ili više sklon
predrasudama. Pa odakle ovi zloćudni sudovi o drugim ljudima i grupama u
našim „glavama“? Socijalni psiholozi utvrdili su tri osnovna izvora predrasu-
da. Prvi je socijalizacija (o socijalizaciji vidi u prethodnoj lekciji). U procesu
socijalizacije mi učimo ono što je karakteristično za našu kulturnu, a predra-
sude su često dio našeg „kulturnog nasljeđa“. Svaka društvena grupa je kroz
svoj društveno-istorijski razvoj već formirala određene vrijednosne sudove o
drugim grupama (ko je dobar, a ko nije; ko su prijatelji, ko neprijatelji). Mi ove
sudove učimo (kao i sve drugo što se uči), i nekritički prihvatamo (od drugih
ljudi, s televizije, iz filmova, časopisa, novina itd). Drugi izvor je u konformiz-
mu (o konformizmu vidi u prethodnoj lekciji). Mi često prihvatamo i preno-
simo određene vrijednosne sudove o raznim grupama (na primjer, viceve o
plavušama ili Bosancima) ne zbog njihovog sadržaja (koji je često uvrjedljiv),
već zbog naše potrebe da budemo prihvaćeni i slični drugima (da pripadamo
grupi). I mnoge druge stvari koje su „cool“ činimo iz ovog razloga. Treći uzrok
su tzv. psihološki faktori (njih naglašava psihodinamički pristup).
71
Drugo stavlja naglasak na frustraciju – osjećaj napetosti, uznemirenosti i
nezadovoljstva usljed nemogućnosti da se zadovolje potrebe, što dovodi do
različitih oblika neprilagođenog ponašanja, u prvom redu do agresivnos-
ti i to najćešće do tzv. pomjerene agresivnosti (o frustraciji, agresivnosti i
pomjerenoj agresivnosti vidi u udžbeniku Psihologija). Naime, predrasuda,
Frustracije i konflikti
kao i stav, prije je tendencija ponašanja, a ne samo ponašanje. Neke ličnosti
Psihologija, lekcija 13
više su sklone ispoljavanju predrasuda (na primjer, autoritarne ličnosti), ali
većina ljudi ipak nema takve sklonosti. Neke situacije, međutim, kao što
su: pad standarda, ekonomska kriza, nezaposlenost, siromaštvo, osjećaj gu-
bljenja perspektive itd., pogoduju masovnijem ispoljavanju predrasuda. Sva
ova, međusobno povezana društvena i psihološka stanja, možemo označiti
kao stanje krize i frustracije. Jedna od potreba čovjeka jeste da razumije uz-
rok situacije u kojoj se nalazi (da pronađe krivca). Što je krivac konkretniji,
rješenje je bolje! Istorija je, nažalost, pokazala da u svakom društvu postoje
neki „dežurni krivci“ ili tzv. „žrtveni jarac“. Tokom istorije u mnogim zeml-
jama česta meta predrasuda i diskriminacija bili su Romi. Jedna od najvećih
žrtava progona u istoriji čovječanstva i najveća u Drugom svjetskom ratu jesu
Jevreji. Oni su tragično stradali kao žrtva militantnog antisemitizma, čija je
krajnja posljedica bio genocid u kojem je život izgubilo šest miliona pripad-
nika ovog naroda! Za ovo sistematsko, plansko i masovno uništavanje milio-
na Jevreja pod uticajem nacističke ideologije za koju je vezan antisemitizam,
skovan je termin holokaust.
72
U suzbijanju predrasuda važnu ulogu imaju dobri zakoni, demokratsko vaspi-
tanje, mediji i lični kontakti između grupa opterećenih predrasudama. Neka
istraživanja pokazuju da je osnov za smanjenje predrasuda prema drugim, „ne-
prijateljskim“ narodima kontakt s njima (Pettigrew, 1998). Jedno istraživanje,
recimo, pokazuje da su Grci koji su imali češće kontakte s Muslimanima u
Grčkoj imali i manje negativne stavove prema njima. Po tzv. kontakt hipotezi
zajedničko življenje pripadnika različitih (socijalnih, etničkih, vjerskih) grupa
dovešće, pod specifičnim uslovima, do smanjenja predrasuda, stereotipa i soci-
jalne distance, te će njihovi odnosi postati prisniji i bolji. Naravno, to važi samo
pod određnim uslovima, a to je da su: odnosi među članovima grupa brojni,
saradnički, ravnopravni i kvalitetni. Konkretno to znači da pripadnici različitih
sukobljenih grupa stanuju u istom kvartu, druže se i komšijski se pomažu, rade
na istom poslu, učestvuju na zajedničkim izborima, svetkovinama, proslavama
i akcijama (za unapređenje svoje okoline, za izgradnju bolnice i sl.).
Stereotipi
Dok su predrasude emocionalno obojene, kod stereotipa je dominantna sazna-
jna komponenta stava. Lipman, tvorac ovog pojma, kaže stereotipi su „slike u
našim glavama“, apriori formirane ideje (klišei) o pojavama, događajima i lju-
dima koji nas okružuju.
STEREOTIPI SE OBRAZUJU!
Stereotipi se obrazuju još u djetinjstvu kao rezultat nekritičke generalizacije ograniče
nog iskustva i saobražavanja mišljenju većine, a pod uticajem porodičnog vaspitanja.
„O svijetu su nam govorili prije nego smo ga vidjeli. O većini stvari imamo predstavu
prije nego ih iskusimo”, kaže Lipman. Stereotipi se teško mijenjaju, jer su nastali rano,
pa se uzimaju „zdravo za gotovo”. Zatim, oni utiču na naše selektivno opažanje i pa
mćenje (vidimo i pamtimo ono što je u skladu s našim mentalnim klišeima) i najzad,
povezani su s mnogim drugim našim stavovima, predrasudama i vrijednostima.
73
Sibirska hladnoća, škotska škrtost, njemačka temeljnost, švajcarska preciznost
samo su neki od brojnih klišea koje tokom odrastanja (od roditelja, vršnjaka,
nastavnika itd.) nekritički, bez mnogo razmišljanja, preuzimamo, koji nam
onda omogućuju da imamo relativno jednostavnu i konzistentnu sliku svijeta,
da na osnovu njih sudimo o ljudima i kulturama koje zapravo i ne poznajemo.
Kada, čuješ da će predavanje održati „poznati naučnik“, stereotip ti govori da
to mora biti neki stariji, strog, proćelav čovjek s naočarima. Kada saznaš da u
tvoje odjeljenje dolazi novi učenik, Rom, tvoj stereotip ti kaže kako će vjero-
vatno biti problema s redovnim dolaženjem na časove, s učenjem, disciplinom
itd. Ove „slike“ o drugim ljudima i kulturama, služe nam da se lakše snalazi-
mo u raznovrsnom svijetu, ali nas istovremeno sprječavaju da svijet vidimo
onakvim kakav on stvarno (objektivno) jeste. Protiv stereotipa se boriš kada
sebi postaviš pitanje: da li su baš svi Njemci vrijedni; zar među Škotima nema
vrijednih ljudi, a među Njemcima štedljivih i sl.
74
U drugom značenju (etnički stereotipi), koji se češće koristi u svakodnevnom
govoru i socijalnoj psihologiji pod stereotipijama podrazumijevamo rela-
tivno uprošćeno i rigidno svatanje o karakteristikama pripadnika određene
grupe (etničke, vjerske itd.). Prema ovom shvatanju stereotipi su ukaluplje-
ne predstave, klišetirana shvatanja o pripadnicima neke socijalne (etničke,
vjerske, seksualne ili rasne) grupe koja su u datom društvu široko raspro-
stranjena, teško se mijenjaju, a stiču se tokom socijalizacije.
U međugrupnim odnosima stereotipi određuju sliku nas i sliku njih, pri čemu
smo mi obično izvor vrlina, a oni mogu biti sve suprotno nama (nasilni, ko-
ristoljubivi, glupi, primitivni, neobrazovani, škrti, oholi itd.). Naši sudovi o
pojedincima za koje samo znamo da su pripadnici određenih socijalnih (na-
cionalnih, religijskih itd.) grupa, pod velikim su uticajem krajnje uprošćenog
mišljenja o toj grupi. Mi ne posmatramo pa onda zaljučujemo o događajima,
ljudima i pojavama, već imamo gotove pojmove, stereotipe koje je naša kul-
tura stvorila o tim ljudima i pojavama, pa ih kao takve onda i opažamo. Na
primjer, pojedinac sa stereotipom (Romi su neradni!) ne koristi dostupne in-
formacije kako bi odredio određenu situaciju, već situaciju (Rom koji čisti uli-
cu) tumači na osnovu već formiranog mišljenja o njoj (ne smeta mu da Roma
koji čisti ulicu i dalje vidi kao neradnog). Mi informacijama dajemo značenje
posredstvom naših već usvojenih vjerovanja, stereotipnih shvatanja. Važno je
shvatiti da se ove „slike u glavama” znatno razlikuju od dijela „stvarnog svije-
ta” koji prikazuju. Mi spoljašnji svijet saznajemo posredno, posredstvom naših
pojmova, predstava, konstrukata, koji se često brkaju sa stvarnošću. Stvarnost
vidimo kroz obojene naočari sastavljene od određenih stereotipa i uvjerenja.
75
KOJE SU OSNOVNE FUNKCIJE STEREOTIPA?
Stereotipi zadovoljavaju mnoge naše potrebe (za ekonomičnim saznanjem, za si
gurnošću, za orijentacijom, za samopoštovanjem, za identitetom, za smislom itd.)
i zato su vrlo čvrsti i otporni na činjenice koje ih demantuju. Očigledno je da se
stereotipi tako žilavo održavaju upravo zato što imaju više funkcija.
76
Šta si naučio/naučila
77
i hrabri, a oni nepošteni, lijeni i opasni. Iz „duhovitog“ i bogatog kataloga
stereotipa možeš saznati kako su Škoti i Piroćanci škrti, Italijani zavodnici,
Crnogorci lijeni, Arapi teroristi, Kolumbijci mafijaši itd. Iako bezazlene po
nastanku, po posljedicama nijesu. Ogovaranje, ismijavanje, izolacija, progoni,
ratovi, istrebljenje itd, inspiraciju često nalaze upravo u njima.
78
5. VRIJEDNOSTI I MORAL
Šta su vrijednosti? Kako bi izgledao ljudski život kada ništa ne bi imalo
vrijednost? Koje su osnovne ljudske vrijednosti i do koje mjere je čovjek
spreman da ih brani? Jesu li vrijednosti apsolutne i nepromjenljive ili su
relativne i podliježu promjenama? Šta je moral, šta su moralne norme i kakva
je njihova uloga u društvu? Da li se nekada zapitaš? U ovoj lekciji saznaćeš
i šta je moralno prosuđivanje, kako se razvija i od čega zavisi. Upoznaćeš
dvije uticajne teorije moralnog razvoja – Pijažeovu i Kolbergovu. Naučićeš
da praviš korisnu razliku između dva principijelno različita tipa morala –
heteronomnog i autonomnog!
SAZNAĆEŠ:
Svako od nas ima neke vrijednosti, ono što najviše cijeni u životu. Za nekog
čovjeka najveća vrijednost može biti prijateljstvo. Za drugoga to mogu biti
novac ili moć. Od vrijednosti koje zastupamo zavise i naši ciljevi, ono za šta
se zalažemo i čemu u životu težimo. U psihologiji, pojmom vrijednosti ozna-
čava se najopštije vjerovanje, ideja o tome što je vrijedno, poželjno, korisno
(na primjer, prijateljstvo, pravda, sloboda, ljubav, moć itd.) i što bi trebalo da
bude cilj ljudskih napora (pozitivna vrijednost), odnosno što je nepoželjno i
nedopustivo (negativna vrijednost).
Vrijednosti mogu biti individualne (ono što određeni pojedinac cijeni i če
mu teži), ili društvene kulturne, grupne. Vrijednosti su rezultat socijalnog
učenja, i pod snažnim su uticajem društvene grupe kojoj pojedinac pripada.
Između vrijednosti određene društvene grupe (društvenih vrijednosti) i in-
dividualnih vrijednosti njenih pripadnika postoji značajno slaganje.
80
KOJE SU OSNOVNE VRIJEDNOSNE ORIJENTACIJE ČOVJEKA?
Budući da postoji ogroman broj apstraktnih ideja (vrijednosti) koje mogu orijentisa
ti i usmjeravati ponašanje pojedinca, psiholozi su pokušali da ih svedu na manji broj,
na osnovne vrijednosne orijentacije čovjeka. Najpoznatiji pokušaj ove vrste u psiho
logiji je Olportov. Olport je (1961. g.) na osnovu Šprengerove tipologije vrijednosti
izdvojio šest osnovnih vrijednosnih orijentacija čovjeka: ekonomsku orijentaciju Šest vrijednosti –
(dominantna vrijednost je novac); socijalnu orijentaciju (osnovna vrijednost je šest tipova ličnosti
čovjek); političku orijentaciju (osnovna vrijednost je moć); estetsku orijentaciju Psihologija, lekcija 22,
(osnovna vrijednost je ljepota, sklad); teorijsku orijentaciju (osnovna vrijednost je Stavovi, predrasude i
istina, istinoljubivost); religijsku orijentaciju (gdje je osnovna vrijednost bog, bo vrijednosti
žansko). Po pravilu, kod svakog čovjeka moguće je utvrditi jednu ili više ovih vrije
dnosnih orijentacija. Opširnije o tipovima vrijednosti vidi u udžbeniku Psihologija.
Opšte ideje (sloboda, pravda, jednakost itd.) koje smatramo dijelom sebe
(dijelom svoje ličnosti) i koji snažno orijentišu i usmjeravaju naše ponašanje
nijesu toliko rezultat naših ličnih procjena o tome šta je ispravno, praved-
no, vrijedno, a šta nije (mada se tokom života, posebno u mladosti, često i
dugo preispitujemo). One su prije „društveni proizvodi“ (proizvodi kulture
i društva u kojem živimo) koje učimo i postepeno preuzimamo (internali-
zujemo), i koje onda koristimo kao sopstvene kriterijume za vrjednovanje
tuđeg i usmjeravanje vlastitog ponašanja. Dakle, internalizacija (unošenje
nečega u našu ličnost) jeste osnovni mehanizam kojim vrijednosti iz spo-
ljašnjeg svijeta, od roditelja, društva itd., svaki pojedinac preuzima i prihvata
kao svoje.
81
IDIVIDUALNE VRIJEDNOSTI U RAZLIČITIM KULTURAMA
Psiholog Švarc (S. Schwartcz, 1994) na osnovu istraživanja na učiteljima i studentima
iz 54 zemlje utvrdio je 10 tipova individualnih vrijednosti. Svaki od utvrđenih tipova
vrijednosti sadrži veći broj specifičnih vrijednosti i označava jedan motivacioni cilj.
MOĆ: društveni status i prestiž, kontrola i dominacija Društvena moć, bogatstvo, društveni ugled, au
nad pojedincima i materijalnim dobrima toritet, očuvanje slike o sebi i društvu...
POSTIGNUĆE: ostvarivanje ličnog uspjeha u skladu Samopoštovanje, ambicioznost, uticajnost, spo
s društvenim standardima sobnost, inteligencija, uspješnost...
HEDONIZAM: zadovoljavanje želja i potreba Zadovoljstvo, uživanje u životu...
STIMULACIJA: uzbuđenje, novost, izazovi u životu Uzbudljiv život, raznovrsnost života, odvažnost...
NEZAVISNOST: sloboda misli i djela, kreativnost, Sloboda, kreativnost, privatnost, samostalnost,
istraživanje novog nezavisnost, znatiželja...
Jednakost, mir u svijetu, jedinstvo s prirodom,
UNIVERZALIZAM: razumijevanje, poštovanje, prih
društvena pravda, tolerancija, zaštita životne sre
vatanje i zaštita dobrobiti svih ljudi i prirode
dine...
DOBROTA: očuvanje i unaprjeđenje dobrobiti ljudi Prijateljstvo, odanost, iskrenost, odgovornost, po
s kojima je pojedinac u čestom ličnom kontaktu štovanje drugoga...
TRADICIJA: poštovanje, prihvatanje i održavanje
Poštovanje tradicije, skromnost, poniznost, po
običaja i ideja tradicionalne kulture ili religije kojoj
božnost...
pojedinac pripada
KONFORMIZAM: suzdržavanje od akcija, namjera i sk
Pristojnost, samodisciplina, poštovanje roditelja i
lonosti koje bi mogle narušiti društvena očekivanja
starijih, poslušnost..
i norme
SIGURNOST: sklad, stabilnost i sigurnost unutar dru Osjećaj pripadnosti, društveni poredak, nacio
štva, međuljudskih odnosa i samog pojedinca nalna sigurnost, zdravlje...
82
predstavljaju neke od najviših ljudskih vrijednosti, kojima je mnogo toga
podređeno (materijalna dobra, zadovoljstvo, korist). U nekim drugim kul-
turama raspored vrijednosti može biti nešto drugačiji.
83
Vrijednosti se mijenjaju u toku cjeloživotnog razvoja pojedinca u skladu sa
životnim dobom. Nemaju iste vrijednosti i ciljeve mlad i star čovjek. U prvoj
subkultura mladih polovini života (do 35 – 40 godina) dok je glavni razvojni zadatak prilagodi-
U okviru svake kulture pos ti se društvenoj sredini, ovladati socijalnim vještinama i znanjima, napraviti
toje osobene potkulture, profesionalnu karijeru, zasnovati porodicu i steći ugled u društvu, osnovne
odnosno subkulture vrijednosti vezane su za ove ciljeve (sigurnost, bogatstvo, uspjeh, društvena
– mladih, starih ljudi i sl.
afirmacija itd.). U drugoj polovini života, kada je čovjek našao svoje mjesto
u društvu, ostvario se na poslu, on teži nalaženju smisla života, samospo-
znaji i prenošenju svojih iskustava na potomstvo. Tada su osnove vrijedno-
sti dobrota, mudrost, nesebičnost, empatija, spokojstvo i sklad ličnosti. U
starosti, umjesto ranijih utilitarnih, materijalističkih i političkih vrijednosti,
postaju sve značajnije duhovne, estetske, filozofske i religiozne vrijednosti.
Na promjenu individualnih vrijednosti utiče i lično, životno, individualno
iskustvo. Svako od nas tokom života vaga, testira i preispituje svoje vrijedno-
sti. Zahvaljujući tom ličnom iskustvu neke vrijednosti se učvršćuju, a neke
druge gube značaj.
84
MORALNE VRIJEDNOSTI
ZAKONI MORAL
Počivaju na spoljašnjoj kontroli (na propisima, Počiva na unutrašnjoj kontroli (na dogovoru,
pravilniku i sl.) običaju, moralnom kodeksu)
Proizvode objektivne posljedice (za nepošto Proizvode subjektivne posljedice (osjećaj krivi
vanje slijede sankcije propisane zakonom) ce, kajanja, stida)
Apsolutan sistem (određena norma važi u svim Relativan sistem (određena norma može biti
slučajevima) različito tumačena u različitim grupama)
Zakoni, propisi i sl. počivaju na spoljašnjoj kontroli (ako prekršiš pravilnik škole, nas
tavnik je dužan da te na to upozori). Moralne norme počivaju na unutrašnjoj kontroli
(običaje i dogovore poštuješ mada nigdje nijesu zapisani). Kada prekršiš neki zakon
snosiš objektivne posljedice (ako izostaješ iz škole, možeš izgubiti status redovnog
učenika). Kada kršiš moralne norme snosiš subjektivne posljedice (osjećaš krivicu,
kajanje ili stid). Zakoni su apsolutni i važe u svim situacijama. Moralne norme su
relativne, jer nijesu iste u svim društvenim grupama i svim periodima vremena. Ono
što se nekada smatralo neprihvatljivim ne mora da znači da je i danas neprihvatljivo,
ili ono što se smatra neprihvatljivim u jednoj društvenoj grupi, ne mora biti nepri
hvatljivo i u drugoj. Čak i danas, neka ponašanja koja su neprihvatljiva u seoskoj
sredini, potpuno su normalna za gradsku sredinu.
85
Moralna svijest
Pod uticajem morala i moralnih normi razvija se moralna svijest. Moralna
svijest je posljedica učenja u zajednici o tome što je dobro, ispravno, praved-
no, a što nije. Kada se jednom uspostavi, moralna svijest postaje regulator
našeg ponašanja i utiče na naše ocjene (vlastitog i tuđeg ponašanja), na naše
emocije i naše postupke. Ljudi ne postupaju na određeni način jedino zato
što to od njih neko traži, ili što se plaše sankcija, nego i zbog toga što oni
sami nastoje da postupaju u skladu s određenim moralnim principima koje
su izgradili tokom života i koji na kraju postaju dio njihove ličnosti, vlastiti
regulator i kontrolor ponašanja. Moralna svijest je najizrazitiji rezultat pro-
cesa socijalizacije i najopštiji regulator ponašanja čovjeka.
MORALNI RAZVOJ
Prema psihoanalizi, moralni razvoj je usko povezan s psihoseksualnim razvojem.
Kako bi prevazišlo Edipov kompleks i oslobodilo se straha od kastracije, muško di
jete se identifikuje s ocem, internalizuje (unosi u sebe) socijalne zabrane i norme,
te tako nastaje moralna instanca super-ego. Ovaj moralni dio ličnosti sadrži dvije
funkcije: savjest i ego-ideal, koje su unutrašnji regulatori moralnog ponašanja – rđavo
ponašanje kažnjavaju stidom i osjećanjem krivice, a dobro nagrađuju osjećanjem
ponosa. Bihejvioristi sagledavaju moralni razvoj kao kontinuirani, pravolinijski (bez
skokova, stadijuma) proces socijalnog učenja (nekada ugledanjem, po modelu, a
nekad uslovljavanjem klasičnim ili instrumentalnim) društveno poželjnih obrazaca
ponašanja. Po Banduri, moralni postupci se uče ugledanjem na uzor, a učvršćuju
se jer se na taj nači smanjuju ili izbjegavaju negativne, neprijatne emocije – ank
sioznost, osjećanje krivice i stida.
Moralna svijest je psihološka dispozicija, slično kao stav, ima tri komponente
(intelektualnu, emocionalnu i konativnu ili voljnu komponentu). Intelektual-
nu komponentu čini znanje o moralnim principima (o tome šta je ispravno, a
šta nije) kao i sposobnost da se neki opšti princip primijeni u konkretnoj situ-
aciji (o sposobnosti moralnog suđenja vidi u nastavku teksta). Emocionalnu
komponentu čine moralna osjećanja. Moralna osjećanja su složene emocije,
odnosno subjektivne reakcije na sopstveno ponašanje i ponašanje drugih u
odnosu na moralne norme. To su nekada prijatna osjećanja – osjećanje pono-
sa, pravičnosti, dostojanstva, samopoštovanja, itd. (kada je ponašanje u skladu
s moralnim normama). A nekada su neprijatna – osjećanje krivice, kajanja,
stida, srama itd. (kada se prekrše norme). Aktivnu (konativnu) komponentu
čini spremnost da se donese odluka i da se postupi u skladu s usvojenim mo
ralnim normama. O razvijenoj moralnosti može se govoriti kada su razvijene
sve tri komponente, kada se zna i osjeća šta je ispravno i kada se postupa u
skladu s tim.
86
Kada je riječ o moralu, treba razlikovati poznavanje moralnih normi od mo
ralnog vladanja. Ljudi mogu imati razvijenu moralnu svijest, tačno znati šta
je dobro i ispravno, ali to još uvijek ne mora da znači da će se oni i stvar-
no, u životu, ponašati moralno. Koliko samo ljudi veoma dobro zna da nije
moralno lagati, obmanjivati ili biti pohlepan, pa ipak se ponašaju kako ne
bi trebalo! Ovo je dobro uočio i još ljepše iskazao drevni grčki tragičar Eu-
ripid stihovima: „Po daru uma, Držim čovjek ne griješi (...). Mi znamo šta je
dobro, razbiremo to, ... Al’ ne marimo...” A za to što čovjek ne postupa onako
kako mu savjest nalaže, prema moralnim prinicipima, on uvijek nalazi neko
opravdanje, odnosno brani se mehanizmom racionalizacije. Tako, ako neko racionalizacija
iz straha nije prijavio krađu koju je primijetio, on može da kaže sebi: „Nije- mehanizam odbrane,
sam imao vremena, baš sam jako žurio“ ili „Neću da se petljam s policijom, Psihologija, lekcija 17
nijesam ja potkazivač.“
Moralno suđenje
Jedna od važnih komponenti moralnosti i moralnog ponašanja je moralno
suđenje. Moralno suđenje je prosuđivanje o moralnom ponašanju i postup-
cima drugih ljudi, kao i o vlastitim postupcima, u skladu s usvojenim moral-
nim normama i dostignutim stupnjem moralnog razvoja. Sposobnost mo-
ralnog suđenja (ocjena o tome da li je nešto moralno ili nije) posebno dolazi
do izražaja u konfliktnim situacijama, kada se treba opredijeliti između dvije
moralne norme ili vrijednosti koje su u sukobu (na primjer, slagati nekoga
ili ga povrijediti istinom).
MORALNE DILEME
Prva priča: Neki dječak kada je otvarao vrata slučajno je razbio 15 šoljica za kafu.
Drugi dječak koji je potajno tražio skrivenu teglu sa džemom, razbio je jednu šo
ljicu. Ko je od ove dvojice više kriv i zašto tako misle? Mlađa djeca, do 10 godina,
kažu: više je kriv prvi dječak, jer je razbio više šoljica!
Druga priča: Neka žena oboljela je od posebne vrste raka. Postojao je lijek koji je
ženi mogao pomoći. Lijek proizvodi neki farmaceut u mjestu, ali ga skupo proda
je, za 2000 dolara. Muž bolesne žene tražio je od poznanika da mu pozajme novac.
Međutim, sakupio je svega 1000 dolara. Otišao je farmaceutu i molio ga da mu
lijek proda jeftinije, ili da pristane da mu postepeno otplaćuje za lijek. Farmaceut
je odgovorio: „Ne, ja sam lijek otkrio, i hoću da zaradim na njemu“. Očajni čovjek,
sljedeće noći, provalio je u apoteku i ukrao lijek za svoju ženu. Da li je muž bolesne
žene to smio i trebalo da učini? Ako jeste, zašto?
87
vih istraživanja danas se uglavnom zna da djeca različitog uzrasta na pitanje
šta je moralno odgovaraju različito. Pijaže smatra da je za mlađu djecu (uzrast
od 6 do 9-10 godina) moralno ono što se mora uraditi, jer to neko drugi (otac,
majka, nastavnik) zahtijeva. To je tzv. heteronomna moralnost koja počiva na
spoljašnjim autoritetima. Tek na kasnijim uzrastima može se govoriti o stvar-
noj autonomnoj moralnosti gdje se ocjena o tome što je moralno, a što nemo-
ralno donosi na osnovu vlastitih (usvojenih) moralnih standarda.
88
TRI NIVOA I ŠEST STADIJUMA MORALNOG PROSUĐIVANJA (PO KOLBERGU)
89
Kolberg smatra da je ovaj redosljed stadijuma u razvoju morala nepromje
nljiv i univerzalan u svim društvima (bez obzira na kulturne, socijalne i re-
ligiozne razlike) i da može varirati samo u pogledu tempa (može biti brži
ili sporiji). On je ovaj zaključak izveo na osnovu istraživanja u različitim
kulturnim sredinama kao što su: Velika Britanija, Kanada, Tajvan, Meksiko
i Turska. S razvojem, kognitivnim i moralnim, moralno suđenje postaje
savršenije, logički bolje usaglašeno i integrisano, uravnoteženije i univerzal-
nije. Na onom najvišem, šestom stupnju „i Sokrat i Linkoln i Toro i Martin
Luter King govore istim jezikom”, kaže Kolberg.
Šta si naučio/naučila
90
ŠTA JE MORAL I KOJE SU FAZE U RAZVOJU MORALNOG SUĐENJA?
Moral je skup pravila, moralnih normi, koje određuju što je dobro, ispravno,
pravedno, a što nije. U poređenju sa vrijednostima, moral je uži pojam, jer
se odnosi samo na vrijednosti dobra i zla, pravde i nepravde (a ne na istinu,
ljepotu, korist i sl.). Pod uticajem morala i moralnih normi razvija se mora
lna svijest. Moralna svijest je posljedica učenja u zajednici o tome što je do-
bro, ispravno, pravedno, a što nije. Kada se jednom uspostavi moralna svi-
jest, ona postaje regulator našeg ponašanja i utiče na naše ocjene (vlastitog
i tuđeg ponašanja), na naše emocije i naše postupke. Jedna od važnih kom-
ponenti moralnosti i moralnog ponašanja jeste moralno suđenje. Moralno
suđenje je prosuđivanje o moralnom ponašanju i postupcima drugih ljudi,
kao i o vlastitim postupcima, u skladu s usvojenim moralnim normama i
dostignutim stupnjem moralnog razvoja.
91
POGLAVLJE
92
PSIHOLOGIJA
GRUPA
Od kada se rodi, pa do kraja života čovjek
živi u grupi. Mi istovremeno pripadamo
različitim grupama. U ovom poglavlju učiš
o vrstama grupa i njihovim karakteristi
kama. Naučićeš kako se formira i održava
grupa, te kakvi odnosi i procesi mogu da
vladaju u grupi.
NASLOVI
Šta je grupa i čime se sve bavi psihologija grupa? Zašto su grupe toliko važne
za život pojedinca i društva u cjelini? Koje vrste grupa postoje i kojim grupa-
ma pripadamo? Da li se nekada zapitaš? U ovoj lekciji saznaćeš koje su to re-
ferente, formalne, strukturisane grupe, koje su „naše“, a koje „njihove“ grupe.
Najzad, saznačeš i mnogo toga zanimljivog o malim primarnim grupama do
kojih ti je najviše stalo, a to su porodica, grupa vršnjaka i tvoje odjeljenje. Biće
riječi i o organizacijama kakva je tvoja škola ili preduzeće.
SAZNAĆEŠ:
šta je grupa
šta je svojstveno strukturisanim grupama
po čemu je posebna mala grupa
šta je organizacija
GRUPA
Od trenutka kada se rodi, pa do kraja života, svaki čovjek je član neke dru-
štvene grupe. Rođenjem postaješ član porodice, nacije, države. Tokom ži-
vota biraš prijatelje, fakultet, posao. Neki na facebooku formiraju svoj lični facebook
društvene mreže na
profil, imaju krug prijatelja i istovremeno pripadaju profilima drugih ljudi.
internetu
Zavisno od potreba ili interesovanja, tokom života ljudi se uključuju u razli-
čite društvene grupe, udruženja i organizacije.
PSIHOLOGIJA GRUPE
Psihologija grupe kao oblast empirijskog istraživanja nastala je tek u 20. vijeku.
Ona proučava psihološke aspekte ponašanja ljudi u grupi, kao i zakonitosti po
našanja same grupe. Problemi psihologije grupe su način formiranja grupe, struk
tura grupe, dinamika grupe, grupno odlučivanje itd. O osnovnim rezultatima
istraživanja ovih problema saznaćeš u narednim lekcijama.
95
čavamo i mnoštvo ljudi okupljenih na nekom mjestu (publika u pozorištu ili
na stadionu). Kada socijalni psiholozi koriste ovaj pojam, oni, kao posebno
važan izdvajaju kriterijum psihološke bliskosti (povezanost i međusobni uti-
psihološka bliskost caj članova grupe). Prema njima, grupa je skup međusobno povezanih ljudi
prilog: Šta je osnovni kriterij koji imaju neki zajednički cilj i izvjesne zajedničke karakteristike.
užeg određenja pojma
grupa
ŠTO JE GRUPA?
Danas ne postoji jednoznačan odgovor na pitanje šta je grupa. Prije bi se moglo
reći da različiti autori, kada određuju grupu, uzimaju u obzir njena različita svoj
stva (koriste se različitim kriterijumima). Evo nekih od tipičnih odgovora na pitanje
šta je grupa!
ŠTO JE GRUPA? P R I M J E R I:
Grupa muškaraca ili grupa žena. Većina autora smatra da je
OSOBE KOJE IMAJU NEKU
zajedničko obilježje važna, ali da nije dovoljna karakteristika
grupe. Dakle, samo na osnovu nekog zajedničkog obilježja ne
ZAJEDNIČKU KARAKTERISTIKU!
može se određena skupina ljudi smatrati i grupom (u psiholo
škom smislu).
Grupa prolaznika okupljena na semaforu; publika na koncertu
OSOBE KOJE SU SE OKUPILE RADI ili na stadionu. Ono što te ljude čini grupom jeste prostorna
NEKOG ZBIVANJA bliskost i neki razlog okupljanja (interes za muziku ili za fud
(NEKOG DOGAĐAJA)! bal). Kada se upali zeleno svjetlo, kada se završi koncert, takve
grupe obično nestanu.
Prije svega misli se na pristalice neke političke ideje ili pokreta
OSOBE KOJE IMAJU ISTI CILJ
(pristalice ekološkog pokreta, boraci za ljudska prava i sl.). Ono
što ih drži na okupu jeste zajednička ideologija (ideja ili cilj),
(KOJE SE ZALAŽU ZA ISTU STVAR)!
pri čemu nije uslov da članovi grupe budu prostorno okupljeni,
niti da se svi međusobno poznaju.
Grupa prijatelja, porodica i sl. Ovdje je najvažnija tzv. psiholo
OSOBE KOJE SE MEĐUSOBNO DOBRO ška bliskost, koja podrazumijeva mali broj članova, emotivnu
POZNAJU I UTIČU JEDNI NA DRUGE! povezanost, česte neposredne kontakte i snažan uticaj jednih
članova na druge.
Radna organizacija ili škola. Ovdje je najvažnija karakteristika
OSOBE KOJE ZAJEDNIČKI RADE NA grupe postojanje međusobno usklađenog djelovanja većeg
OSTVARIVANJU broja ljudi radi ostvarivanja zajedničkog zadatka. U školskoj
ODREĐENOG ZADATAKA! organizaciji svako ima svoju ulogu i radi na ostvarenju zaje
dničkog cilja (obrazovanje mlade generacije).
OSOBE KOJE IMAJU Velike društvene grupe nacija, država i sl., počivaju upravo na
OSJEĆAJ ZAJEDNIŠTVA! osjećaju pripadnosti i zajedništva. Pri tome, nije uslov da se
članovi grupe međusobno poznaju, okupljaju itd.
96
Umjesto jedne (jedinstvene) definicije, socijalni psiholozi češće pribjegavaju
širem i užem određenju pojma „grupa”. Time je moguće da pojam „grupa”
obuhvati različite društvene pojave kakve su: publika u pozorištu ili na stadi-
onu, masa na vjerskom skupu ili gomila navijača nakon utakmice, porodična
zajednica, grupa prijatelja, školsko odjeljenje, upravni odbor preduzeća i samo
preduzeće.
U širem smislu, grupa obuhvata bilo koji skup pojedinaca, tj. svaki slučajan ili
namjeran skup ljudi na istom prostoru, svako neorganizovano, nestrukturi-
rano mnoštvo, među čijim članovima ne postoji stabilan sistem odnosa, niti je
diferencirano u pogledu položaja i uloga. To može biti skup putnika na brodu,
ljudi na nekoj zabavi, publika u pozorištu ili na stadionu, masa na vjerskom
skupu ili gomila navijača nakon utakmice. Dakle, svako mnoštvo koje postoji
druže ili kraće, dok postoji privremeni cilj zbog kojeg su se okupili. U užem
smislu, grupa je relativno organizovan, strukturisan skup pojedinaca koji
imaju izvjesne zajedničke dugoročne ili kratkoročne interese, norme i cilj, čiji
se članovi nalaze u međusobnoj interakciji, imaju zajednički grupni identi-
tet, ali se razlikuju po svojim položajima i ulogama. Ove grupe su: porodična
zajednica, grupa prijatelja, fudbalski tim, školsko odjeljenje, redakcija radija,
upravni odbor preduzeća i samo preduzeće.
97
STRUKTURIRANE GRUPE
(GRUPE U UŽEM SMISLU)
98
PODJELA GRUPA
99
slični stavovi, kao i poštovanje istih normi i običaja. Najvažnije primarne
grupe su porodica, grupa prijatelja, grupa vršnjaka i sl. Među članovima pri-
marne grupe postoji simpatija, prisna saradnja i solidarnost. To su „grupe
čija je osnovna karakteristika intimna povezanost ’licem u lice’ (face-to-fa-
ce) i saradnja“ (Kuli). Sekundarne grupe (profesionalna udruženja, političke
stranke, radne organizacije itd.) nijesu toliko važne za socijalizaciju, identitet
i ponašanje pojedinca. Među članovima ovih grupa odnosi su više formal-
ni, a manje lični. O porodici i vršnjačkoj grupi, kao najvažnijim primarnim
grupama, više ćeš saznati u nastavku ove lekcije.
100
KOJE GRUPE SU FORMALNE?
Razmisli, po čemu su slične, a po čemu se razlikuju ove društvene grupe: navijači
jednog kluba, grupa drugova, učenici i nastavnici jedne škole. Za sve njih se može
reći da predstavljaju različite grupe koje povezuje neko zajedničko svojstvo: lju
bav prema klubu, druženje i igra, učenje itd. Ipak, za sve njih se ne može reći da
su formalne grupe. U tabeli (na lijevoj strani) navedene su osnovne karakteristike
formalne grupe. Stavi znak √, tamo gdje smatraš da neka od ovih grupa posjeduje
neku od karakteristika formalne grupe!
NAVIJAČI
FORMALNA GRUPA DRUGOVI ŠKOLA
KLUBA
ljubav prema druženje i igra učenje
članove grupe povezuje neko zajedničko
klubu
svojstvo √
√ √
grupa ima tačno utvrđen i propisan zadatak
koji treba da ostvari
u grupi postoji čvrsta podjela zaduženja i
svako tačno zna koje su njegove obaveze
u grupi postoje propisana pravila pona
šanja i obaveza svih članova da ih poštuju
(u slučaju nepoštovanja pravila, predviđe
ne su sankcije)
101
KOJE SU TVOJE REFERENTNE GRUPE – UZORI?
Izbor uzora (referentne grupe) zavisi od tebe, od tvojih interesovanja i pogleda na
život. U zavisnosti od interesovanja mladi pronalaze svoje uzore u svijetu nauke,
umjetnosti, sporta ili zabave. Važnu ulogu u izboru uzora ima porodica. Roditelji
stalno savjetuju, ističu vrijednost jednih, a osporavaju vrijednost drugih uzora.
Škola je isto tako važna u izboru uzora. Putem udžbenika i onoga što se uči, škola
prikog: Kako biramo uzore? pokazuje ko su ljudi vrijedni pažnje i na koga se treba ugledati. Roditelji i škola
Pojedinac u grupi, lekcija 2 ističu one uzore koje su pozitivni i prihvaćeni od svih. Televizija, estrada, šou-biznis
mogu nametati drugačije uzore. Uzore biraš sam, ali razmisli koliko si zapravo slo
bodan/slobodna da izabereš svoje uzore. Ko sve utiče na tebe, i na koji način, kada
biraš uzore? Kada budeš razmišljao/razmišljala o tome pogledaj prilog: Kako bi
ramo uzore.
Ponekad, neki pojedinac voli da napravi oštru razliku između „naših“ i „nji-
hovih“ grupa. Pripadnost vlastitoj grupi, s kojom se identifikujemo i koja
postaje dio našeg kolektivnog identiteta, mi rado i s ponosom ističemo ne
samo u govoru, već ponekad i u oblačenju (nosimo bedževe, majice i šalove
s oznakama našeg kluba, škole, organizacije). Našima obično pripisujemo
gotovo isključivo pozitivne osobine: napredni, pametni, iskreni, istinoljubi-
vi itd. Njihove grupe su one koje smatramo stranim, tuđim i prema kojima
možemo imati distancu, a ponekad čak i averziju („oni” su: neobrazovani,
glupi, agresivni, lažljivi itd.).
102
MALE GRUPE
Porodica
103
KARAKTERISTIKE ODNOSA U PORODICI I U ŠKOLI
Porodica je najvažnija primarna zajednica, jer su članovi porodice međusobno po
vezani prisnim emocionalnim vezama, tijesnom saradnjom i uzajamnim pomaga
njem. Porodica počiva na ljubavi, međusobnom pomaganju i brizi članova poro
dice jednih za druge. Provjeri da li takvi odnosi vladaju u školi. Stavi znak √ kada
smatraš da određena karakteristika odnosa u porodici važi i za odnose u školi.
Porodica ima važne društvene uloge: da putem reprodukcije stvori nove čla
nove društva, da im obezbijedi uslove i sredstva za život, te da ih vaspita, obra-
zuje i socijalizuje. Porodica ima i važnu psihološku ulogu, jer u njoj pojedinac
može zadovoljiti neke od svojih najvažnijih psiholoških potreba (seksualnu,
roditeljsku, potrebu za sigurnošću, potrebu za ljubavlju, za prisnošću, za sa
mopotvrđivanjem, za altruizmom itd.).
Grupa vršnjaka
Vršnjaci su neformalna, prijateljska, mala grupa djece/mladih (najčešće, 5–7
članova, uzrasta od 12 do 18 godina). Članovi vršnjačke grupe približno su
istog uzrasta, obrazovanja, sličnih stavova, interesovanja i sistema vrijednosti,
koji se dobro poznaju među sobom i koji se često i intenzivno druže. Kao
neformalna grupa oni nemaju unaprijed zacrtane ciljeve i zadatke, niti su nji-
hovi odnosi propisani i normirani. Grupa vršnjaka spontano se formira na
osnovu zajedničkih afiniteta, uzora, interesovanja (za fudbal, za poeziju, film,
računare i sl.) i uzajamne simpatije. Članovi grupe su ravnopravni, odnosno
imaju približno isti status i moć. Istina, u nekim situacijama, kada se odlučuje
gdje će ići na zabavu, neko od članova se može nametnuti kao vođa (ko dobro
poznaje diskoteke), ali zato u drugoj situaciji, kada o nečemu treba pregovarati
sa starijima (roditeljima, nastavnicima) to može biti neki drugi član (recimo,
koji je dobar učenik, primjernog ponašanja). Oni se često sastaju i provode slo-
bodno vrijeme u druženju, rekreativnoj aktivnosti, ćaskanju i zabavi (žurke,
diskoteke, koncerti, kafići).
104
KARAKTERISTIKE VRŠNJAČKE GRUPE
Karakteriše je nepostojanje grupnih zadataka, ali postoji zajednička aktivnost
(druženje, izlasci...).
Formira se radi zadovoljenja različitih, prije svega socijalnih (druženje, zabava)
i personalnih potreba (za pripadanjem, za ljubavlju, za afirmacijom).
Formira se na osnovu uzajmne privlačnosti članova (interesovanja, stavovi, vri
jednosti).
Postoji struktura, ali ne formalizovana (istaknuti članovi u nečemu; vođe u ne
kim situacijama).
Postoji čvrsta vezanost i sklonost konformiranju normama grupe (prihvatanje
mišljenja većine u grupi).
Školsko odjeljenje
Po načinu nastanka školsko odjeljenje je formalna grupa, jer ga formiraju
školske vlasti (direktor škole) s jasnim ciljem i zadacima (sticanje znanja,
usvajanje vrijednosti i stavova). Školsko odjeljenje obično ima formalizova-
nu strukturu s određenim ulogama (predsjednik odjeljenjske zajednice, bla-
gajnik, redar i sl.). Učenik u školskom odjeljenju provodi mnogo vremena i
to svakodnevno, godinama, tako da život u školskoj zajednici ostavlja dubok
pečat na ličnost učenika, njegove navike, stavove, vrijednosti. U njemu se
usvajaju pravila školske discipline, ponašanja prema autoritetima (nastav-
niku, direktoru, stručnim licima), prema drugom učeniku, stiču se radne
navike, uči se pravilima grupnog rada.
105
KAKO BIRAŠ DRUGA/DRUGARICU?
Školsko odjeljenje ne možeš da biraš, ali možeš da biraš svog druga ili drugaricu (u
odjeljenju ili van njega). Razmisli kojim kriterijima se ti rukovodiš kada biraš svoje
najbolje drugove i drugarice. Brojevima od 1 (najvažnije) do 5 (najmanje važno)
označi važnost pojedinih kriterijuma kojima se ti rukovodiš kada biraš druga ili
drugaricu.
Brojevima od 1 do 5
označi važnost svakog
DRUGA/DRUGARICU BIRAM NA OSNOVU: od kriterijuma!
KOJI JE TVOJ
KRITERIJUM IZBORA
bliskog uzrasta – zato što ima godina koliko i ja
mjesta boravka – zato što idemo u istu školu ili isto odjeljenje
sličanog stila u oblačenju – zato što se slično oblačimo
sličnih interesovanja – zato što nas interesuju slične stvari
sličnih želja – zato što volimo iste stvari
106
KAKO IZGLEDA I KOJE SU OSNOVNE KARAKTERISTIKE ORGANIZACIJE?
107
sti, emocionalnosti i spontanosti. Što je jedna organizacija veća, vođa dobija
veći značaj, a proces centralizacije je sve izrazitiji. Članovi organizacije mogu
biti u različitom stepenu zadovoljni svojim članstvom u njoj u zavisnosti od
toga koliko ona zadovoljava njihove potrebe, u kojoj mjeri ostvaruje cilj zbog
koje je formirana, kakvo je rukovođenje i kakva je klima, odnosno kakvi su
međuljudski odnosi (prijateljski, srdačni ili neprijateljski, hladni).
Školska organizacija
Škola kao i svaka druga organizacija ima svoj cilj i tačno određen zadatak.
Zadatak škole je obrazovanje djece i mladih, a cilj je da svako dijete razvija
svoje sposobnosti do njihovih krajnjih granica. U školskoj organizaciji po-
stoji podjela zaduženja i odgovornosti, tako da svaka grupa i svaki pojedinac
ima svoje mjesto i tačno utvrđene zadatke. Dvije su osnovne zajednice u
školskoj organizaciji: zajednica učenika i zajednica nastavnika. I ove zajed-
nice se dalje dijele: Zajednica učenika (svi učenici neke škole) na Razrednu
zajednicu (svi učenici jednog razreda) i Odjeljenjske zajednice (svi učenici
jednog odjeljenja). Zajednice nastavnika su: Nastavničko vijeće (svi nastav-
nici škole), Odjeljenjsko vijeće (svi nastavnici koji realizuju vaspitno-obra-
zovni program u nekom odjeljenju). Odjeljenjski starješina – podjednako
pripada i zajednici učenika i zajednici nastavnika, a sarađuje i s roditeljima
učenika. Pored zajednica učenika i nastavnika u školskoj organizaciji važnu
ulogu imaju i zajednice roditelja (školski roditeljski savjet, odjeljenjski savjet
roditelja i sl.) Sve zajednice: zajednica učenika, zajednica nastavnika i ro-
ditelji učenika, imaju važnu ulogu u organizaciji škole. Oni se međusobno
dogovaraju, i jedni s drugima sarađuju kako bi škola ostvarila svoj cilj.
108
dio školske organizacije predstavljaju norme i pravila ponašanja kojima se
regulišu međusobni odnosi, prava i dužnosti svakog pojedinca i svake zajed-
nice u školi. Svako u organizaciji mora poštovati dogovorena pravila. U školi
su za poštovanje pravila predviđene pohvale i nagrade, a za nepoštovanje pra-
vila vaspitne mjere.
ORGANIZACIJA ŠKOLE
Organizacija ima svoj cilj i tačno određen zadatak
Zadatak škole je obrazovanje djece i mladih, a cilj je da svako dijete razvija svoje
sposobnosti do njihovih krajnjih granica.
U organizaciji postoji podjela zaduženja i odgovornosti
U školi se zaduženja dijele, tako da svaka grupa i svaki pojedinac imaju svoje
mjesto i tačno određene zadatke.
U organizaciji postoje norme i pravila ponašanja
Kako bi se obezbijedilo da svi u školi doprinose zajedničkom cilju, škola ima norme
i pravila ponašanja. Svako u školi mora poštovati dogovorena pravila.
109
Između pojedinih grupa zaposlenih u preduzeću mogu se javiti rivalski od-
nosi, pa i konflikti. Zadaci koji se obavljaju, odnosi između zaposlenih, prava
i obaveze, nagrade i kazne, sve je to unaprijed utvrđeno i zapisano (u statutu,
pravilnicima, zakonu), a od zaposlenih se prilikom stupanja na posao traži da
ih prihvate (da potpišu ugovor s poslodavcem). Najveći dio svog života čovjek
provede u porodici, školi i preduzeću.
ORGANIZACIJA PREDUZEĆA
Cilj takve grupe jeste proizvodnja različitih društvenih dobara (cilj uključivanja u
takvu grupu je zadovoljavanje egzistencijalnih potreba pojedinca).
Orijentacija na zadatak ne treba da je jedini cilj postojanja takve grupe. Ako ni
jesu zadovoljene druge potrebe (potreba za afirmacijom itd.), grupa obično nije
efikasna.
Socijalni odnosi se značajno razlikuju od onih koji vladaju u porodici ili u vrš
njačkoj grupi (često su formalizovani: „kolega”).
Postoji utvrđena struktura položaja i uloga (direktor, poslovođa, radnik). Pored
ove postoji i neformalna struktura.
Norme i pravila ponašanja unaprijed su određene (statut).
110
Šta si naučio/naučila
ŠTA JE GRUPA
U svakodnevnom govoru „grupom“ nazivamo dvoje ili više ljudi koji se po ne-
koj karakteristici mogu izdvajiti od ostalih (srednjoškolaci, penzioneri, radnici
i sl). „Grupom“ označavamo i mnoštvo ljudi okupljenih na nekom mjestu (pu-
blika u pozorištu ili na stadionu). Kada socijalni psiholozi koriste ovaj pojam,
oni, kao posebno važan izdvajaju kriterijum psihološke bliskosti (povezanost i
međusoban uticaj članova grupe). Prema njima, grupa je skup međusobno po-
vezanih ljudi koji imaju neki zajednički cilj i izvjesne zajedničke karakteristike.
ŠTA JE ORGANIZACIJA
Organizacija je velika formalna grupa koja predstavlja složen sistem međusobno
čvrsto povezanih malih grupa, čije su funkcije i djelatnosti u skladu s normama
i pravilima eksplicitno propisane, koordinirane i prilagođene zajedničkom
cilju. Sve male grupe koje ulaze u sastav organizacije blisko su vezane i funk-
cionalno usklađene u stabilnu i dobro integrisanu cjelinu. Neke od najpozna-
tijih organizacija su vojska, policija, vlada s ministarstvima, politička stranka,
sindikat, crkva, preduzeće, škola, univerzitet, zdravstvene ustanove, udruženje
književnika i sl.
111
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Objasni, koje su osnovne odlike grupe.
Šta proučava psihologija grupa?
Navedi odlike strukturirane i nestrukturirane grupe.
Šta su male grupe i koje vrste malih grupa ti poznaješ?
Navedi glavne karakteristike organizacije.
112
7. FORMIRANJE I
ODRŽAVANJE GRUPA
Zapitaš li se nekad kako su mnoge tebi dobro poznate grupe postale? Nastaju
li sve grupe (formalne i neformalne, velike i male, primarne i sekundarne)
na isti način? Razmišljaš li o tome zašto ljudi ulaze u različite grupe, šta ih
tjera da se druže, udružuju, da rade, vesele se i odmaraju zajedno? Koje naše
potrebe zadovoljavaju razne grupe čiji smo članovi? U ovoj lekciji saznaćeš
kroz koje etape prolazi grupa na putu svog razvoja i formiranja. Otkrićeš
koje su to sve sile koje drže ljude čvrsto na okupu u jednoj grupi. Saznaćeš
koji sve činioci doprinose održavanju grupe i pomažu njenom efikasnom
funkcionisanju.
SAZNAĆEŠ:
114
Neke grupe nastaju, prosto, pod uticajem određenih spoljašnjih okolnosti.
Pozorišna predstava okupi gledaoce, fudbalska utakmica navijače, požar ili
saobraćajni udes okupe ljude spremne da pomognu unesrećenima. Grupa
može nastati i činjenicom da njeni članovi objektivno posjeduju neku oso-
binu zbog koje je ostali svrstavaju u posebnu grupu. To može biti starosno
doba (stari i mladi), pol (muškarci i žene), boja kože i slične karakteristike.
115
konji u krda, vuci u čopore) pa se naziva i „motivom krda“. Pored fizičke
bliskosti čovjeku je svojstven i jedan dublji, prisniji odnos s drugim ljudima.
Afilijativni motiv je potreba za povezivanjem, udruživanjem i bliskim emo-
cionalnim i socijalnim odnosima s drugim ljudima, bilo radi kooperacije,
druženja, ljubavi ili seksualnog zadovoljstva. Pojedinci se udružuju s drugim,
sličnim osobama zato što su im privlačne, zanimljive, simpatične, srodne i
što im je prijatno u njihovom društvu. Oni postaju članovi određenih grupa
(rekreativnih, hobi grupa), zato što im prija djelatnost članova te grupe (ig-
ranje košarke, sakupljanje starog novca, ploča, poštanskih marki ili što vole
plivanje, planinarenje i sl.). Članstvo u grupi može biti, dakle, samo sebi cilj.
Takav je slučaj sa svim grupama u koje ulazimo iz ličnog zadovoljstva, radi
druženja, zabave, želje da pripadamo grupi ili da budemo u društvu drugih
članova te grupe.
116
va, ipak postoje neke univerzalne zakonitosti razvoja grupe. Svaka grupa
u svom razvoju prolazi kroz faze: upoznavanja, konflikata, stabilizovanja i
konačno, efikasnog funkcionisanja.
117
ŠTA JE GRUPNI IDENTITET VRŠNJAKA?
Grupni „mi identitet” je doživljaj samoistovjetnosti i osobenosti koji je zajednički
članovima neke grupe koji imaju iste vrijednosti, uvjerenja, ideale i modele
ponašanja. Po Eriksonu, osjećanje kolektivnog identiteta adolescent stiče onda
kada za njega vršnjaci postaju referentna grupa. Ovaj identitet stiče se i jača tako
što pripadnici iste grupe (sportskog kluba, škole i sl.) nose istu odjeću, frizure,
imaju prepoznatljive simbole, govore istim žargonom, posjećuju ista mjesta itd.
Za efikasno funkcionisanje grupe, njeno jedinstvo i zadovoljstvo u grupi, važno je
da članovi budu ponosni na svoj grupni identitet.
Najzad, četvrta i posljednja etapa razvoja grupe jeste faza umrežavanja čla
nova i usklađivanja komplementarnih uloga u sklopu dobro organizova
ne cjeline. Zahvaljujući dobro uvježbanim ulogama članovi međusobno
sarađuju i ispomažu jedni druge radi opšteg dobra. Grupa kao jedinstvena i
moćna cjelina sada je sposobna da efikasno rješava sve postavljene zadatke.
Prema tome, poslije izvjesnog vremena grupa se uobličava tako što se članovi
bliže međusobno upoznaju, razriješe sukobi, uklone početni otpori, uspostave
grupne norme i vrijednosti, napravi skladna podjela zadataka i uloga (direktor,
sekretar, članovi...), grupa se uobliči i strukturira, a formira se i grupni iden-
titet. Takva, čvrsto ujedinjena i skladna grupa može efikasno da funkcioniše,
na korist i zadovoljstvo svih članova. Naravno, ne dostižu sve grupe tako visok
nivo integrisanosti, unutrašnjeg sklada i efikasnosti, niti sve gupe zahtijevaju
formiranje snažnog grupnog identiteta. Grupe se među sobom dosta razli-
kuju po integrisanosti, čvrstini i stabilnosti, što ima uticaja na različit vijek
trajanja i na razlike u uspješnosti obavljanja zadataka grupe.
118
USLOVI ODRŽANJA I
FUNKCIONISANJA GRUPE
Koliko će grupa biti stabilna, efikasna i koliko će trajati zavisi od dvije vrste
činilaca. Jedna grupa činilaca odnosi se na zadatke koje grupa obavlja, koliko
je grupa efikasna u izvršavanju zadataka, a druga na odnose i položaj poje-
dinaca u grupi, koliko su pojedinci zadovoljni svojim položajem i grupom.
Svaka grupa ima neki cilj i izvršava određene zadatke radi kojih se formira.
Vršnjačke grupe nastaju radi druženja i svoju funkciju uspješno ostvaruju
čestim kontaktima i međusobnom podrškom njenih članova. Proizvodna
grupa je uspješna ukoliko ima kvalitetan proizvod koji se traži i prodaje na
tržištu. Odjeljenska zajednica svoju ulogu ispunjava ako se njeni članovi
međusobno ispomažu i ako napreduju u učenju. Uspješno obavljanje gru-
pnih zadataka doprinosi stabilnosti i održavanju grupe, kao što i česti neu-
spjesi dovode do slabljenja kohezije grupe. Uspješan rad grupe, ispunjavanje
zajedničkih ciljeva, postepeno sve više vezuje članove za grupu, učvršćuju
njeno jedinstvo i čine je otpornom na sile koje vode raspadanju.
Grupna kohezija
Grupna kohezija označava sile uzajamnog privlačenja, tj. sile koje drže
članove grupe na okupu i učvršćuju njeno jedinstvo. Ona se manifestuje u
stabilnosti grupe, u osjećanju zajedništva i uzajamne solidarnosti, kao i u
otpornosti grupe na spoljne pritiske i faktore koji vode dezintegraciji grupe.
119
U vezi s kohezijom grupe za psihologiju su posebno važna dva pitanja. Prvo,
koji su osnovni pokazatelji kohezivnosti, odnosno šta odlikuje grupe s viso-
kim nivoom kohezije, i drugo, koji su izvori kohezivnosti, odnosno šta utiče
da neke grupe imaju visok nivo kohezivnosti, a da druge nemaju.
120
Postoje brojni faktori koji utiču da neke grupe imaju visok, a druge nizak nivo
kohezivnosti. Među izvorima kohezivnosti grupe posebno su značajni sljedeći.
Prvi od tih faktora je međusobna privlačnost članova grupe, odnosno dobra
sociometrijska struktura grupe. Grupe se međusobno mogu značajno raz-
likovati po odnosima uzajamne privlačnosti i odbijanja. U nekim grupama
između pojedinaca dominiraju pozitivni odnosi, većina žele da se međusobno
druže, da zajedno obavljaju različite aktivnosti i sl. U drugim, mogu domini-
rati negativni odnosi, kada većina članova grupe ne želi ili odbijaja da sarađuju
s drugim članovima grupe. O sociometrijskoj strukturi grupe biće više riječi u
sljedećoj lekciji (Grupni odnosi).
121
Šta si naučio/naučila
Zašto tebe privlači grupa vršnjaka i koje tvoje potrebe ona zadovoljava?
Šta misliš koja je faza kritična u razvoju i formiranju grupe?
Šta bi ti učinio/učinila da pojačaš grupnu koheziju da si ti vođa neke ra
dne grupe?
122
8. GRUPNI ODNOSI
Zapitaš li se nekada šta sve utiče na odnose u grupi i šta je struktura grupe? U
ovoj lekciji saznaćeš, šta su društveni položaj i uloga, i kako su oni povezani.
Naučićeš da razlikuješ različite tipove moći: moć nagrađivanja i kažnjavanja,
referentnu, legitimnu, stručnu i moć informisanja. Najzad, saznaćeš i to šta
je autoritet i na čemu počiva. Biće korisno da naučiš kako se u maloj grupi
utvrđuje ko su najpopularniji, a ko su odbačeni članovi grupe.
SAZNAĆEŠ:
Socijalni položaj je mjesto koje osoba zauzima u strukturi društva ili socijal-
ne grupe. Uz to određeno mjesto vezano je za niz karakterističnih obaveza,
zadataka, dužnosti i prava, kao i određen način ponašanja (od vođe se očekuje
da odlučuje, naređuje, nagrađuje; od učitelja da podučava, ispituje i ocjenju-
je). Socijalna uloga označava očekivano, propisano ili zahtijevano ponašanje
osobe na određenom položaju. Ona obuhvata sveukupnost karakterističnog
ponašanja, osobina, emocija, stavova, vrijednosti itd., koje društvo očekuje ili
zahtijeva od osobe koja zauzima određeni društveni položaj.
Pojedinac u grupi, lekcija 2, Osnovna funkcija socijalne uloge jeste da reguliše i kontroliše ponašanje ljudi
Učenje uloga
na određenom položaju, tako da društvo kao cjelina efikasno i skladno funk-
cioniše. Uloga određuje ponašanje pojedinca tako da se on ponaša ne onako
kako bi htio, ili kako bi želio, nego onako kako mu socijalna uloga propisuje i
kako drugi očekuju od njega (ljekar mora da liječi i zločinca, sudija mora bez
obzira na simpatije da sudi po zakonu). U svakodnevnom životu, međutim,
ne postoji uvijek potpuna saglasnost između propisane uloge (propisanog,
očekivanog ponašanja) i ostvarene uloge (ponašanje koje svaki konkretan po-
jedinac, nosilac određene uloge, manifestuje).
124
Odrastao čovjek zauzima obično više položaja i ima više različitih uloga (ro-
ditelj, sina/kćer, suprug/supruga, brat/sestra, šef itd.). Različita ponašanja
unutar jedne društvene uloge ili između različitih uloga jedne osobe mogu
biti u sukobu, što se naziva konfliktom uloga. Tako, recimo, direktor nekog
preduzeća, s jedne strane, mora da misli na profit kompanije i da tjera rad-
nike da se maksimalno zalažu na poslu, dok, s druge strane, on mora da
brine i o zdravlju i zadovoljstvu radnika, koje pretjerano zalaganje iscrpljuje
i čini nezadovoljnim. Ili udata žena i majka koja je i nastavnica u školi, često
nema dovoljno energije i vremena i za učenike i školu, s jedne strane, i za
svoju djecu i kuću, s druge.
KONFLIKT ULOGA!
Svako od nas u isto vrijeme ima više različitih uloga, a uz svaku ulogu očekuje se
određeno ponašanje. Neke od tih uloga mogu objektivno biti u međusobnom
sukobu (uloga majke/domaćice može biti u sukobu s ulogom uspješne poslov
ne žene). Pored ovog sukoba među ulogama, postoji sukob i unutar jedne uloge.
Do ovog sukoba dolazi kada postoji nesklad između ličnih karakteristika nosioca
neke uloge i očekivanog ponašanja koje zahtijeva uloga (takav konflikt postoji
kada se od mladog čovjeka čija su uvjerenja okrenuta protiv rata, traži da služi voj Psihologija,lekcija 13,
sku i nosi oružje). Drugi slučaj sukoba unutar uloge imamo kada postoje različita Frustracije i konflikti
očekivanja sredine o tome kako treba da se ponaša onaj koji zauzima određeni
status i ima neku ulogu. Na primjer, neke žene su danas u konfliktnoj situaciji zbog
teško uskladivih očekivanja koje im se postavljaju. Sredstva masovnih komunika
cija, vladine i nevladine organizacije, zalažu se i propagiraju ravnopravan položaj
žene u društvu (i žene same to žele). S druge strane, očekivanja njene porodice,
njenog muža ili rukovodilaca na poslu mogu biti sasvim drugačija, a žene žele da
izađu u susret i ovim očekivanjima. Ako ne može da uskladi ova različita očekiva
nja, žena će se naći u ozbiljnoj konfliktnoj situaciji.
125
MOĆ I TIPOVI MOĆI
Nija svaka moć jednaka, već postoje različite vrste ili tipovi moći. Neki po-
jedinci imaju legitimnu moć da rukovode, upravljaju, nagrađuju, kažnjava-
ju, a drugi svoju moć grade na informisanosti, znanju, stručnosti itd. Neki
imaju i legitimnu moć i stručan ugled, a neki svoju moć nastoje zasnivati na
goloj sili. Ove posljednje nazivamo nasilnicima.
126
nagrade za određeno, poželjno ponašanje, kako bi se to ponašanje učvrstilo
i podstaklo. Kazna je svaki neprijatan, bolan ili štetan stimulus (pokuda,
udarac, uskraćivanje privilegija, novca ili slobode) koji izaziva neprijatnost,
nezadovoljstvo ili patnju, a zadaje se kako bi se spriječilo nepoželjno pona-
šanje. Ovom vrstom moći, kažnjavanjem i nagrađivanjem, služe se kako po-
jedinci (roditelji, vaspitači, nastavnici), tako i društvene grupe, organizacije
i institucije (država, policija, sudstvo, profesionalna udruženja, škola, vaspi-
tno-popravni domovi). Psihološka istraživanja pokazuju da nagrađivanje i
kažnjavanje imaju različite efekte.
Pojedinac u grupi, lekcija 2,
Neke istaknute, omiljene ličnosti ili institucije imaju referentnu moć. Te uzorne prilog: Nagrađivati ili
osobe kao što su roditelji, učitelji, nastavnici, slavni pisci, sportisti ili glumci kažnjavati?
imaju moć zahvaljujući tome što su voljeni, omiljeni, što im se ljudi dive i što
se s njima poistovjećuju (osoba B želi da bude kao osoba A). Osobe koje se iz
naklonosti, ljubavi i divljenja identifikuju sa svojim uzorima, ponašaju se kao
što se ponašaju ti uzori, a to znači da nije potrebna nikakva prisila, kazna ili
nagrada da bi se postiglo željeno ponašanje. Tako, roditelj koga dijete voli ili
sportista koji poštuje i obožava svog trenera, identifikuje se sa svojim mode-
lom i oponaša njegove postupke.
Pojedinac u grupi, lekcija 2,
Stručnjačka moć dolazi do izražaja tamo gdje osobe nijesu u stanju da obave prilog: Kako biramo uzore
neku djelatnost koja zahtijeva posebna znanja i vještine koje ima neki struč- (modele)
njak (majstor, učitelj, umjetnik). Zato šegrt ili učenik gleda i sluša šta njegov
učitelj/majstor radi i pokušava da to ponovi u svom ponašanju. Ukoliko je
složenija vještina koju neki majstor (virtuoz) predaje svom učeniku, utoliko
je njegov uticaj veći. Ova stručnjačka moć nekada se naziva i racionalnom
moći, zato što stručnjak (ljekar, električar) svoju moć ne zasniva na harizmi,
manipulaciji, obmani ili goloj sili, nego na razumnoj procjeni onih koji nije-
su stručni da će on valjano obaviti određen posao za koji posjeduje potrebna
znanja, sposobnosti i vještine.
Legitimna moć člana grupe nije vezana za ličnost (njene sposobnosti, osobi-
ne), već je određena njegovim položajem i propisanom ulogom, koju grupa legitimno
opravdano, prirodno, ispravno,
priznaje i prihvata. Ona se temelji prevashodno na postojećim običajima, pravedno. Legitimno nije isto što
propisima i vrijednostima koji važe u datoj grupi. Legitimno je da otac sav- i legalno (zakonski određeno).
jetuje, podučava i zabranjuje djetetu štetnu djelatnost ili da izabrani vođa Tako, recimo, ako skupština
nadzire ponašanje članova, da donosi odluke i vodi grupu. Direktor firme, donese nepravadni, rasistički
šef nekog pogona ili poslovođa, u skladu sa svojim mjestom u preduzeću zakon, narod ima legitimno pravo
da ga ne prihvati (građanska
ima određen djelokrug moći koji je definisan statutom te organizacije. A
neposlušnost)
trener nekog sportskog tima ima moć naređivanja i propisivanja ponašanja
koje je određeno prihvaćenim grupnim normama i pravilima koji važe u toj
grupi sportista.
127
Moć informisanosti je osobena, značajna i često korišćena vrsta moći koja
izvire iz dobre obaviještenosti nekih članova grupe, koji obično imaju privi-
legovano mjesto i ulogu u grupi (predsjednik države, ministar unutrašnjih
poslova, šef obavještajne službe, lider stranke, glavni urednik nekog glasila,
TV ili radija, profesor, direktor preduzeća, itd.). Onaj lider koji ima značaj-
nu i pravovremenu informaciju o nekoj privrednoj organizaciji, političkoj
stranci, naučnom institutu ili sportskom klubu, taj često ima bitnu prednost
nad svojom konkurencijom. Bolje informisani članovi grupe uspješniji su
i time učvršćuju svoju moć u grupi. Onaj ko posjeduje važne informacije
bilo kao lider ili kao stručnjak, ima moć da utiče na članove grupe i da tako
zadobije njihovo poštovanje. Naravno, upravo zbog važnosti ove vrste moći,
dešava se da vođa grupe manipuliše informacijama, vrši njihovu selekciju,
neke skriva, a neke plasira u vrijeme i na način koji njemu odgovara, kako
bi zadržao svoju vlast. Čak i u malim, neformalnim grupama kakva je grupa
vršnjaka, neke osobe vole da se prave važne i nastoje da steknu ugled i moć
u grupi time što uvijek prve saopštavaju neke „vrlo važne”, senzacionalne
Pojedinac u grupi, lekcija 12,
vijesti koje su često obične glasine.
Psihologija marketinga i pro
pagande – glasine
RAZLIČITE VRSTE I TIPOVI MOĆI
Frenč i Rejven (1968) moć definišu kao potencijalan uticaj nekog O nad nekom
osobom P. Uticaj se definiše kao promjena u saznanju, stavu, ponašanju ili emoci
jama P koja se može pripisati O. Prema vrsti i tipu moć može biti:
P opaža da O ima moć da ga nagradi, osigura neku korist ili neko zado
MOĆ
voljstvo (majka; direktor u radnim organizacijama; sredstva nagrađivanja
NAGRAĐIVANJA
= plata; naklonost, položaj i sl.).
MOĆ P opaža da O ima moć da ga kazni (tradicionalno poimanje odnosa
PRISILE dijeteta i oca).
P želi da se identifikuje sa ili da bude kao O (sljedbenik usvaja stil
REFERENTNA
oblačenja svog idola/uzora); Kod korišćenja referentne moći – nema
MOĆ
potrebe ni za nagrađivanjem ni za kažnjavanjem...
P pripisuje veće znanje O (učenik – učitelj); ne samo znanje, već i način
EKSPERTSKA
na koji se ono iznosi; takođe, stepen povjerenja u (dobre namjere)
MOĆ
stručnjaka.
Informaciona moć – uticanje na druge na osnovu obavještenosti i argu
INFORMACIONA mentovanosti podataka koji se saopštavaju; moć zasnovana na informa
MOĆ ciji – neko ima ubjedljiv argument koji može promijeniti nečiji plan ili
nečije ponašanje.
Počiva na priznatom i prihvaćenom pravu osobe O, od strane osobe P, da
određuje način njegovog ponašanja. Osoba s tim pravom ima ovlašćenja,
LEGITIMNA
ali i obavezu da utiče na članove grupe, a oni to pravo prihvataju. Može
MOĆ
počivati na tradiciji, na aktuelnim normama, na fiksiranim pravima osoba
na određenim položajima u društvu.
128
U svakoj grupi neki ljudi imaju ugled, važnost i uticaj, odnosno autoritet. Au-
toritet označava osobu, instituciju ili ideju koja uživa povjerenje, poštovanje i
ima uticaj, moć. Moć autoriteta može se zasnivati na različitim osnovama: na
ličnim osobinama, stručnosti, moralnim vrlinama ili na sugestiji, sili i socijal- autoritet
(lat. auctoritas) – ugled,
nom položaju. U zavisnosti od izvora, prirode i načina uticaja, po sociologu dostojanstvo,
Maksu Veberu, možemo razlikovati tri tipa autoriteta (moći): harizmatski, zakonita moć, vlast
tradicionalan i legalan.
Legalan autoritet je osoba ili institucija (predsjednik, direktor ili vojska, sud)
čija je moć impersonalna (bezlična) i počiva na temelju važećih zakona. Ovaj
autoritet građani prihvataju i poštuju, jer je ozakonjen. Legalna moć je tačno
propisana i vremenski ograničena (na period na koji je osoba izabrana ili po-
stavljena). Direktor škole, recimo, za vrijeme svog mandata (vremena na koje
je postavljen) ima legitimnu moć da u skladu s predviđenom zakonskom pro-
cedurom, nekog svog zaposlenog (profesora, službenika) otpusti ili premjesti
na drugo mjesto, da nekog drugog kazni ili nagradi, da primi novog profesora
(ako ispunjava propisane uslove), itd. Ukoliko on svoja zakonska ovlašćenja
zloupotrijebi, zakonom su predviđeni i određeni mehanizmi za njegovu smje-
nu, odnosno za oduzimanje te moći ili kažnjavanje.
U malim grupama, naročito primarnoj grupi kao što su porodica, grupa pri-
jatelja, vršnjačka ili radna grupa, vremenom se razvijaju među njenim pri-
padnicima različite snažne osjećajne i društvene veze naklonosti, nenaklono-
sti, ljubavi, ljubomore, zavisti, saradnje, rivalstva. Između nekih pojedinaca
129
obrazuju se odnosi uzajamnog privlačenja, a između drugih odbijanja. Neki
članovi su omiljeni za druženje, a neki su usamljeni; neki su cijenjeni, a neki
nijesu. Socijalno-emocionalne veze i odnosi članova u maloj grupi ljudi, kao
sociometijska struktura i status svakog od njih u grupi čine njenu sociometrijsku strukturu.
Socio-emocionalne veze i
odnosi među pripadnicim
male grupe
Sociometrijski postupak je psihološka tehnika u vidu kratkog upitnika, koji je
izumio psihijatar Jakob Morena za utvrđivanje ove osobene strukture. U upi-
tniku se nalaze sljedeća pitanja: S kojim od članova grupe (ne)bi volio da se dru-
žiš?, S kojim od članova (ne)bi volio da učestvuješ u nekom poslu (na primjer,
učenje), ... da ideš na izlet ili ... na odmor? i sl. Na ta pitanja svaki član grupe
odgovara anonimno, a odgovori se statistički obrađuju, kako bi se vidjelo ko je
najomiljeniji za učenje, a ko za zabavu, ko je najmanje omiljen za druženje, ko
je antipatičan većini i sl. Tim postupkom ispituju se i precizno mjere afektivni
i socijalni odnosi u nekoj grupi gdje se svi članovi međusobno dobro poznaju
i imaju izgrađene relativno trajne i bliske emocionalno-socijalne veze. Ona je
„sredstvo za proučavanje društvene strukture u svjetlosti privlačenja ili odbi-
janja koji se ispoljavaju u jednoj grupi” (Morena).
A.M.
K.G.
L.T.
P.S.
V.F.
odbijanje
130
Splet odnosa u nekoj maloj grupi prikazan je pomoću dijagrama na kojem
su osobe predstavljene kružićima, a njihovi odnosi (privlačenja i odbijanja,
simpatije i antipatije) pomoću strelica (s punom i isprekidanom linijom),
čiji je vrh okrenut prema osobi koja je izabrana. Na sociogramu se lako i
brzo mogu vidjeti odnosi u cijeloj grupi (koliko je homogena, jedinstvena, a
koliko je heterogena, podijeljena na grupice). Na njemu je jasno i očigledno
prikazano koliko grupa ima podgrupa, manjih grupa u vidu parova (dijada),
„trouglova” (trijada), a koliko „lanaca” (niz emocionalno povezanih osoba),
zatim, ko su „zvijezde” (najčešće birani članovi za druženje, najomiljeniji u
grupi), „odbačeni” (omraženi), „vođa” (dominantan član) itd. A na osno-
vu broja uzajamnih privlačenja članova grupe, može se egzaktno utvrditi i
izmjeriti kohezija grupe. Što je više recipročnih privlačenja, grupa je čvršća,
kohezivnija i, obrnuto, ukoliko je više uzajamnih odbijanja, grupa je nejed-
instvena i sklona dezintegraciji.
Šta si naučio/naučila
131
Grupa je diferencirana u pogledu moći. Ova raspodjela moći među članovima
grupe, naziva se strukturom moći. Nije svaka moć ista, već postoje različite
vrste ili tipovi moći: moć nagrađivanja i kažnjavanja, referentna, legitimna,
stručnjačka, moć informisanja. Autoritet označava osobu, instituciju ili ideju
koja uživa povjerenje, poštovanje i ima uticaj, moć. Moć autoriteta može se
zasnivati na različitim osnovama: na ličnim osobinama, stručnosti, moralnim
vrlinama ili na sugestiji, sili i socijalnom položaju. U zavisnosti od izvora,
prirode i načina uticaja, po sociologu Maksu Veberu, možemo razlikovati tri
tipa autoriteta (moći): harizmatski, tradicionalan i legalan.
132
9. GRUPNI ODNOSI
Šta su grupne norme, kako se donose i kako utiču na naše ponašanje? Koji
su najčeći oblici interakcije između članova grupe? Šta znači kooperativno,
a šta kompetitivno ponašanje u grupi i kakve su posljedice jednog i drugog
ponašanja? Šta su interpersonalni konflikti, zašto nastaju, kako se razvijaju
i razrješavaju? Da li se nekada zapitaš? U ovoj lekciji naučićeš da konflikti
u grupi nijesu uvijek negativni (destruktivni), već da konflikt može biti
konstruktivan, čak i potreban.
SAZNAĆEŠ:
134
tvo pokazalo da su korisne. Za kršenje običajnih i moralnih normi, kazna je
najčešće osuda, prezir i odbacivanje od strane grupe.
135
KAKVA TREBA DA BUDU PRAVILA?
Pravila ponašanja u školi donose se dogovorom svih članova školske zajednice. U
vrijeme dogovaranja svi – i učenici i nastavnici i uprava škole – imaju važnu ulogu.
Kada budete dogovarali pravila u tvojem odjeljenju ili u tvojoj školi, vodite računa
o sljedećem:
Da bi se pravila uopšte poštovala, treba da budu svima poznata.
PRAVILA TREBA DA BUDU Najbolji način da se svi upoznaju s pravilima jeste da svi učestvuju
SVIMA POZNATA u njihovom donošenju. Kada se pravila donesu, treba da se zapišu i
stave na neko vidno mjesto u školi – da se ne zaborave!
PRAVILA TREBA DA VAŽE Pravila treba da se odnose na sve, a ne samo na neke ljude. Ako pravila
ZA SVE važe samo za neke ljude, uvijek postoji dobar razlog da se ne poštuju.
Kada pišete pravila, pišite ih jednostavnim i razumljivim jezikom,
TREBA DA SU PRECIZNA I
i provjeravajte da li su svima jasna. Nije dobro ako isto pravilo za
JASNA
jednog učenika znači jedno, a za drugog nešto drugo.
Ne treba pretjerivati i detaljisati. Kada se pretjeruje, pravila obično
TREBA DA SU OGRANIČENA
gube smisao. Pravila treba da se odnose samo na ono što je zaista
U BROJU
važno za sve u zajednici.
Bolje je kada su izražena u pozitivnom obliku, na primjer: Treba da
TREBA DA SU KONKRETNA pomažemo jedni druge!, ali ako nije moguće sve izraziti na taj način
onda treba reći i ono šta se ne očekuje ili zabranjuje.
Nema svrhe propisivati pravila koja se ne mogu ostvariti. Budite
TREBA DA SU PRIMJENJIVA
realni i propišite samo ono što je primjenjivo.
Osnovni smisao donošenja pravila jeste njihova obaveznost. Obaveza
TREBA DA SU OBAVEZUJUĆA može biti izražena na različite načine obećanjem, davanjem zakletve
ili potpisa o pristajanju na pravila.
136
ZAŠTO SU PRAVILA VAŽNA ZA POJEDINCA?
Pored toga što su važna za grupu, pravila su važna i za svakog pojedinca. Svako
želi da zna šta se od njega očekuje, i osjeća se sigurnije kada su mu pravila razum
ljiva i jasna.
Kada pravila postoje i kada ih poznaješ...
KOOPERATIVNO I KOMPETITIVNO
PONAŠANJE U GRUPI
137
bude bolji od drugih i da zadovolji svoje lične interese. Ako to ide na štetu
ostalih članova grupe, onda je to nezdrava kompeticija koja remeti odnose u
grupi i dovodi do čestih, pa i jakih sukoba.
138
ISTRAŽIVANJE EFEKATA KOOPERACIJE
Dojč i saradnici (prema N. Rot, Psihologija grupa, 1983 ) ispitivali su efekte koope
racije na grupu. Prema rezultatima ovih istraživanja, kooperacijom u odnosu na
kompeticiju postiže se:
bolja komunikacija u grupi (lakše se postiže saglasnost; brže se donose odlu
ke; veće bogatstvo i razmjena ideja; poklanja se pažnja svakoj ideji)
bolja organizacja rada (veća saglasnost članova grupe oko zajedničkih ciljeva;
veća saglasnost u načinu njihovog ostvarivanja; bolja koordinacija aktivnosti)
bolja motivacija članova grupe (članovi kooperativne grupe ulažu više snage
u ostvarivanje grupnih ciljeva, čak i u situacijama kada ne postoji neposredno
rukovođenje)
bolji interpersonalni odnosi (međusobno uvažavanje, ispomaganje, bodrenje;
veće zadovoljstvo poslom)
bolja produktivnost (uspješnija realizacija ciljeva na duži rok).
139
KONFLIKTI U GRUPI
Konflikt označava sukob, sučeljavanje suprotnih gledišta, interesa, stavova,
namjera ili težnji. Konflikt može biti spoljašnji, između dva ili više lica (inter-
personalni), ili unutrašnji (intrapersonalni) konflikt. Psihologija ličnosti se za-
Intrapersonalni konflikt
Psihogija, lekcija 13, nima za intrapersonalne, a socijalna psihologija za interpersonalne konflikte.
Frustracije i konflikti
U svakoj grupi, prije ili kasnije, pojavi se konflikt, međusobni sukob dvoje ili
više članova grupe. Zašto konflikt nastaje? Šta navodi pojedince ili grupe da
se međusobno spore? U životu se rijetko dešava da sukobi nastanu samo zbog
jednog razloga. Najčešće se radi o mješavini različitih uzroka. Na primjer, dvi-
je djevojčice raspravljaju o muzici, i jedna se trudi da dokaže kako je bolja rok
muzika, a druga je uporna da objasni kako je bolja folk muzika. Šta je uzrok
njihovog sukoba? Imaju li one različito znanje o muzici? Možda je svakoj od
njih stalo da pokaže kako je baš ona u pravu, ili su možda u pitanju različite
vrijednosti – teško je reći. Vjerovatno su svi uzroci u igri.
Postoji više uzroka i vrsta konflikata. Konflikt podataka imamo kada dvoje
ljudi imaju različite informacije ili različito znanje o istoj pojavi ili događaju.
Iste stvari dvoje ljudi vide različito, ili su o istom čuli različite stvari. Na
primjer, ti si čuo/čula kako je Marko uvrijedio Stefana, a drugi tvrde suprot-
no – da je Stefan prvi počeo. Konflikt resursa javi se kada dvije ili više osoba
žele nešto čega ima malo, recimo lopti, pažnje ili prijateljstva neke osobe i sl.
Ova vrsta konflikta u blikoj je vezi s konfliktom potreba. Svako od nas ima
140
mnoštvo potreba (potreba za moći, prijateljstvom, samopoštovanjem i sl.),
ali takve potrebe imaju i drugi. Svaka naša potreba može biti u konfliktu s
potrebama nekog drugog. Nešto ti poželiš, ali to isto može da želi i neko
drugi, ili misli da je za tebe bolje nešto drugo. Na primjer, želiš da izađeš
vani, ali ti majka kaže kako je sada vrijeme za učenje, ili želiš da sjediš u
prvoj klupi, ali to može da želi i neko drugi. Konflikt vrijednosti i s njim u vrijednosti
vezi konflikt ciljeva, najteže su rješive vrste konflikata. Vrijednosti su nešto Vrijednosti i moral, lekcija 5
što smatramo važnim i vrijednim za nas, ali to ne znači da je isto to vrijedno
i za druge. Ti možda voliš rok muziku, a neko drugi više cijeni folk muziku.
U situaciji kada su naše vrijednosti dovedene u pitanje, kada neko želi da ih
ospori, mi to osjećamo kao da smo lično ugroženi i nastojimo grčevito da ih
branimo. Slično je i sa ciljevima. U skladu sa svojim vrijednostima mi posta
vljamo i životne, ali i trenutne, svakodnevne ciljeve. Naši ciljevi, ono što
želimo da ostvarimo, mogu biti u sukobu sa ciljevima drugih ljudi. Kao što
je naprijed rečeno, u životu, u stvarnim situacijama, iza određene konfliktne
situacije rijetko stoji samo jedan uzrok. Sukob je češće rezultat kombinacije
različitih uzroka.
Postoje neki spoljašnji faktori koji pogoduju javljanju konflikata u grupi. Javlja
nju konflikata pogoduje takmičarska atmosfera gdje su pojedinci naviknuti da
rade jedan protiv drugoga i gdje svaki član grupe ima osjećaj da mora pobijediti
kako bi očuvao samopoštovanje. Loša komunikacija takođe pogoduje javljanju Pojedinac u grupi,
konflikata. Mnogi konflikti nastaju nesporazumom, pogrešnim opažanjem Komunacije u grupi,
osjećanja, namjera i potreba drugih ljudi. Na pojavu konflikata značajno utiče lekcija 10.
rukovodilac, vođa grupe. Način rukovođenja grupom (demokratski ili au- Vođstvo, lekcija 11
tokratski) bitno određuje vrstu i nivo konflikata u grupi. Konflikti su naročito
prisutni u autokratski vođenoj grupi i tamo gdje vođa zloupotrebljava svoju
moć, gdje su članovi grupe ugnjetavani i frustrirani. O komunikaciji, o načinu
rukovođenja grupom više ćeš saznati u narednim lekcijama.
Neki sukobi brzo planu i brzo se završe. Drugi imaju dugu istoriju, dugo
se nešto iza brda valja, a onda najednom sve plane i razbukta se. Mogu se
izdvojiti neke opšte faze u nastajanju sukoba. Prva od tih faza je faza percep-
cije i personalizacije sukoba. Na primjer, osjećaš da te Marko izbjegava, stal-
no ti nešto prebacuje. Kada nešto kažeš ili predložiš, Marko ima drugačije
mišljenje. Juče si vidio kako ti se podsmijeva i sl. Postaješ svjestan postojanja
sukoba. Sljedeću fazu karakterišu misli i osjećaji, tj. doživljaj konflikta. Konf-
likt se, po pravilu, doživljava veoma burno i to emotivno (javljaju se različiti
osjećaji, straha, očaja, zbunjenosti, bijesa i sl.) kognitivno (javljaju se ideje,
misli o sukobu, unutrašnji razgovor i sl.) i fizički (osjećaš napetost, otežano
disanje i sl.). Nakon ovih više psiholoških, unutrašnjih faza, sukob posta-
141
je otvoren, manifestan i spolja vidljiv. Intenzitet ovog vidljivog ponašanja
može biti različit i kreće se od manjih nesuglasica i nesporazuma, preko
verbalnog izazivanja, vrijeđanja i ultimatuma, do fizičkog napada i pokušaja
da se suprotna strana uništi. Posljednja faza je faza razrješavanje konflikta i
suočavanje s posljedicama.
PRAVIŠ SE DA NE ČUJEŠ
KAKO TO IZGLEDA? KO TU DOBIJA?
Naizgled kao da se ništa nije desilo, ostaješ veseo/
Praviš se kao da se ništa nije desilo. Kažeš sebi: Ma
vesela, a zapravo stalno razmišljaš o onome što ti se
pusti to... i skrećeš temu na nešto drugo.
dogodilo i pitaš sa kada će se sve ponoviti?
POBJEGNEŠ
KAKO TO IZGLEDA? KO TU DOBIJA?
Odlaziš i kažeš: Ostavite me već jednom na miru! Kada
Niko nije dobio, oboje ste izgubili. Problem tinja i
ti se drugi put obrate, daš im do znanja da si ljut/
samo je pitanje dana kada će se ponovo razbuktati.
ljuta i da ne želiš da pričaš s njima.
BORIŠ SE
KAKO TO IZGLEDA? KO TU DOBIJA?
Izgleda kao da si ti si dobio/dobila, a on izgubio/
Izigravaš moć i ne biraš sredstva samo da ostvariš
izgubila! Da li je baš tako? Znaš za poslovicu: Dođe
ono što si naumio/naumila: uzvraćaš istom mje
maca na vratanca! Oprezan/oprezna si, i osjećaš
rom, prijetiš, ucjenjuješ.
kako te čeka iza ćoška da ti se osveti.
142
PRIHVATAŠ POMIRENJE
KAKO TO IZGLEDA? KO TU DOBIJA?
Prihvataš pomirenje zbog „mira u kući”. Nastavljaš Niko nije u potpunosti zadovoljan. Problem je naiz
da sarađuješ i ne govoriš ono što stvarno želiš i gled riješen, družite se i dalje, ali ne više kao prije.
osjećaš. Nemaš više povjerenja.
PREGOVARAŠ I DOGOVARAŠ SE
KAKO TO IZGLEDA? KO TU DOBIJA?
Ne čekaš da te drugi mire već sam/sama tražiš
Oboje dobijate dio onoga što želite. Sukob je riješen
rješenje. Kažeš: Daj da vidimo kako da to riješimo!
i nema neraščišćenih stvari među vama. Sada bolje
Trudiš se da utvrdiš u čemu je problem. Predlažeš
razumiješ onog drugog i saznao/saznala si nešto o
različita rješenja kako bi bili zadovoljni i ti i on/
tome kako drugi gledaju na stvari.
ona.
143
Šta si naučio/naučila
144
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Šta su grupne norme i kako nastaju?
Objasni u čemu je značaj grupnih normi.
Šta se podrazumijeva pod saradnjom ili kooperacijom i koje su njene
prednosti?
Šta je takmičenje i kada je ono korisno, a kada štetno po grupu?
Zašto nastaju konflikti?
Koje su osnovne faze konfikata?
145
POGLAVLJE
146
KOMUNIKACIJE
U GRUPI
Mi neprestano komuniciramo na različite
načine. U ovom poglavlju naučićeš koje su
osnovne funkcije komunikacije i na koji
način ljudi međusobno komuniciraju. Sa-
znaćeš šta je verbalna, a šta neverbalna ko-
munikacija. Vаžno je da upoznaš tehnike
efikasnog komuniciranja.
NASLOV
KOMUNIKACIJA U GRUPI
10. KOMUNIKACIJA U GRUPI
Zapitaš li se nekad kako, na koji način grupe uspijevaju da usklade izvo
đenje različitih zadataka i da funkcionišu skladno i uspješno? Šta je suš
tina komunikacije i kakva je njena uloga u grupi? Koje su osnovne vrste
komunikacije i koliko nam je važna neverbalna komunikacija (izrazi lica, glas
itd.). Naučićeš i o nekim problemima u sporazumijevanju. Najzad, otkrićeš
i to kako da neplodnu svađu pretvoriš u konstruktivno i plodno rješavanje
problema u komunikaciji.
SAZNAĆEŠ:
ŠTA JE KOMUNIKOLOGIJA?
Komunikologija je društvena nauka čiji su predmet izučavanja, u najširem smislu,
poruke koje ljudi upućuju jedni drugima. Komunikologija ima korijene u antičkoj
filozofiji i retorici, kao i u savremenim društvenim naukama poput psihologije,
lingvistike i sociologije. Pored toga, komunikološke teme su bliske i prožimaju
se i s kulturološkim studijama. Komunikologija se izučava i pod nazivima komu
nikacijske studije i medijske studije.
Komunikacija je složen vid simboličke interakcije između dvoje ili više ljudi,
a odvija se putem simbola i raznih signala za razmjenu informacija. Naše
riječi, mimika, blijedilo, gestovi, boja glasa, služe nam da prenesemo i ot-
krijemo drugima svoje ideje, namjere, misli, ali često i da sakrijemo svo-
ja prava osjećanja ili ciljeve. Komunikacija ima sadržajni i odnosni aspekt.
Sadržajni aspekt komunikacije podrazumijeva prenošenje neke informacije,
obavještenja o predmetu, osobi, događaju i sl., a odnosni – način kako to
činimo. Naš odnos prema osobi s kojom komuniciramo, ali i prema sadržaju
komunikacije, bitno utiče na to kako će naš sagovornik shvatiti poruku. O
odnosnom aspektu komunikacije biće više riječi kasnije, kada budemo go-
vorili o neverbalnoj i nenasilnoj komunikaciji.
Komunikacijom ljudi razmjenjuju svoje misli, ideje, stavove, namjere i me neverbalna komunikacija;
đusobno koordiniraju svoje aktivnosti. Obje funkcije komunikacije, izraža- nenasilna komunikacija
vanje i razmjena misli, ideja, stavova i međusobna koordinacija aktivnosti u u nastavku teksta
grupi podjednako su važne. Prema sadržaju, smatra N. Rot (2010), moguće
je razlikovati tri kategorije komunikacija u grupi. Komunikacija u vezi s
obavljanjem tekućih poslova i zadataka grupe, komunikacija koja se odnosi
na opšta pitanja i organizaciju rada grupe i komunikacija koja je izraz socio
-emocionalnih potreba članova grupe. Nadalje, komunikacija u grupi može
biti neformalna i formalna. Neformalna komunikacija odvija se mimo zva-
149
ničnih oblika komunikacije (mimo radnih sastanaka), i najčešće se odnosi
na afektivno-socijalne potrebe članova grupe. Ljudi se sreću, na hodniku, za
vrijeme pauze, i nakon posla i razgovaraju o pitanjima koja nijesu direktno
vezana za organizaciju. Članovi grupe imaju potrebu da u svojoj grupi ra-
zmijene i svoje emocije, brige, radosti, tuge, strahove i nade. Formalna ko-
munikacija predviđena je i unaprijed planirana. Odvija se u vidu zvaničnih
susreta ili radnih sastanaka, a po sadržaju se isključivo odnosi na pitanja
planiranja i realizacije radnih zadataka.
150
be članova grupe, ali može podrazumijevati i dogovor o poslu, razmjenu
ideja i sl. Vertikalna komunikacija se odvija između članova koji u organi-
zaciji zauzimaju različite položaje (komunikacija koja ide od rukovodilaca
prema izvršiocima). Prema sadržaju, vertikalna komunikacija se gotovo
isključivo odnosi na organizaciju rada i realizaciju ciljeva grupe. To mogu
biti naređenja i uputstva o tome kako treba posao obaviti, obavještenja o
smislu pojedinih zadataka, saopštenja o dužnostima i pravima, ukazivanje
na propuste u radu i sl. Vertikalna komunikacija se može odvijati u dva su-
protna pravca. Od centara rukovođenja ka izvršiocima, ili od izvršilaca ka
centrima rukovođenja. Kada komunikacija ima pravac odozdo (od izvrši-
laca ka rukovodiocima), onda se najčešće radi o raznim vrstama izvještaja
(o izvršenim zadacima, o obavljenom poslu i sl.), ali može da sadrži i razne
korisne prijedloge, na primjer, za unaprjeđenje rada ili o načina obavljanja
pojedinih zadataka. Demokratski način upravljanja organizacijom podra-
zumijeva dvosmjerne komunikacije, dok je za autokratski stil upravljanja
karakteristična jednosmjerna komunikacija i to isključivo odozgo prema
dolje. To je oblik komunikacije koji ide od rukovodioca prema izvršiocima
i koji obeshrabruje komunikaciju koja bi išla odozdo prema gore. O različi-
tim načinima rukovođenja grupom vidi u narednoj lekciji.
autokratski način
rukovođenja
Koji će oblik komunikacije prevladati u grupi zavisi od niza faktora, od cilje Pojedinac u grupi,
va i zadataka koje grupa obavlja (razumljivo je da se razlikuje komunikacio- lekcija 11
na struktura vojne jedinice od komunikacione strukture nekog udruženja
građana), od rukovodioca i stila rukovođenje, od tradicije grupe i sl.
151
KOJE SU OSNOVNE FUNKCIJE JEZIKA?
Jezik je najrazvijeniji i najsavršeniji sistem, sačinjen od simbola u vidu riječi i od pra
vila njihovog kombinovanja (sintaksa). Osnovne funkcije jezika su: signifikativna
(označavanje objekata), informativna (davanje obavještenja), komunikativna (ra
zmjena značenja), akciona (djelovanje na druge), ekspresivna (izražavanje emocija),
socijalna (jačanje društvenih veza), estetska (izazivanje osjećanja lijepog), metaje-
zička (omogućava raspravu o jeziku) itd. Zahvaljujući jeziku čovjek može da preo
bražava i čuva svoje iskustvo, ali i da ga prenosi na druge u procesu opštenja (komu
nikacije). Riječi nam omogućavaju da izdvojimo i fiksiramo izvjesne karakteristike
pojava, a sintaksa da izrazimo složene i tanane odnose među njima.
152
U zavisnosti od toga koja se vrsta znakova koristi postoji više oblika ko-
munikacije bez riječi: paralingvistička, posturalna, kinezička i proksemička
komunikacija.
153
KAKO LICE ODAJE I PREDSTAVLJA LIČNOST?
Lice je najizražajniji dio ljudskog tela, što mu omogućavaju mnogobrojni vrlo po
kretljivi mišići. Neverbalne signale šalju različiti djelovi lica (oči, obrve, čelo, nos,
usta), kao i promjene boje lica (bljedilo, crvenilo).
Lice i promjene na licu, kao najpouzdaniji pokazatelj raspoloženja i namjera, pred
stavljaju najviše i najpažljivije posmatran dio tijela druge osobe u procesu komu
nikacije. Često kratkotrajne, spontane promjene na licu (nehotični trzaj usne, brz
pokret oka, širenje zjenica) mogu da demantuju ono što neko kaže. Mimika lica se
uspješnije dešifruje, ukoliko su ispoljene emocije osnovnije i snažnije, izražavanje
spontanije, a posmatrač iskusniji.
154
USPJEŠNA I NEUSPJEŠNA KOMUNIKACIJA
Komunikaciju čini ono šta govorimo, ali i ono kako to činimo. Ista poruka
zavisno od toga kako je sročena (formulisana) može imati različite posljedice
u komunikaciji. Psiholog Maršal Rozenberg, tvorac originalnog modela
155
nenasilne komunikacije, smatra da istu stvar možemo reći tako da kod sa-
govornika izazovemo želju za osvetom („zmijskim jezikom”), ali i jezikom
tolerancije, miroljubivosti i saosjećanja („jezikom žirafe”). Da bi ovladao
vještinom nenasilne komunikacije, pojedinac treba da nauči: prvo, da u dija
logu jednostavno i jasno kaže drugome, bez osude, naređivanja ili etiketiranja
na šta konkretno reaguje, zatim kako se on lično osjeća u toj situaciji, koje
su mu potrebe (ne)zadovoljene i, najzad, konkretno i neuvijeno, koji su mu
zahtjevi (molbe). Tako, recimo, umjesto da voljenoj osobi kaže: „Razočarala
si me, jer si uvijek hladna prema meni“ (kritika koja vodi svađi), u konstruk-
tivnom dijalogu bolje je reći: „Tužan sam, jer mi se čini da mi već nekoliko
dana ne posvećuješ dovoljno pažnje“ (Rozenberg, Jezik saosećanja, 2001).
III
PREDLOŽI NEŠTO, reci šta ti u stvari a ono što bih ja ustvari želje
želiš! la jeste da napravimo dogo
vor oko spremanja sobe i da
ga se pridržavamo.
IV
OBJASNI SVOJ PRIJEDLOG, reci zaš Tako ćemo ubuduće izbjeći
to misliš da je tako bolje! nesporazume.
156
Za uspješnu komunikaciju posebno je važno slušati sagovornika (tačno ut-
vrditi šta on želi da nam saopšti). Svi smo bili u prilici da doživimo kako
nas drugi „slušaju“, a zapravo da to suštinski ne čine ili da čine na način koji
otežava komunikaciju (da gledaju u stranu, da čuju samo ono što žele, da
nam upadaju u riječ, da nas pogrešno tumače itd.) Aktivno slušanje podra-
zumijeva određena pravila slušanja koja se mogu lako naučiti i primjenjivati
u svakodnevnoj komunikaciji.
Drugo pravilo može se formulisati kao: Slušam tebe, a ne sebe. Dobra komu-
nikacija podrazumijeva pažljivo slušanje sagovornika i otvorenost za ono što
nam on saopštava. Suprotno tome je selektivno slušanje, kada slušalac pri-
ma samo ono što je po njegovim mjerlima važno ili što se uklapa u njegova
očekivanja. Selektivno odbacivanje je slučaj kada slušalac blokira, požuruje
ili skreće temu sa dijela koji ne želi da čuje (koji mu je neprijatan, ili ga sma-
tra nevažnim). Često je i tzv. otimanje riječi, kada slušalac prekida razgovor
da bi rekao nešto o sebi. Selektivno slušanje, selektivno odbacivanje i oti-
manje riječi jesu prepreke u komunikaciji, jer se tumače kao nedostatak želje
sagovornika da sasluša.
157
SLUŠAM TEBE, A NE SEBE
Kada se za nekoga kaže da dobro sluša to, u stvari, znači da dobro razumije
ono šta mu se govori i saopštava. Aktivno slušanje podrazumijeva i tumačenje
onoga što čuješ, ali nije fer da sagovorniku podmećeš svoja viđenja stvari.
Četvrto pravilo: Uvažavam tvoje stanovište, podrazumijeva viđenje događaja
i njegovog tumačenja iz pozicije („iz kože“) onoga ko nam to saopštava (ra-
zumjeti šta on želi i šta osjeća). Takav način komunikacije podrazumijeva
empatiju. Empatija znači razumijevanje druge osobe u njenoj situaciji (ra-
zumjeti osjećanja i potrebe druge osobe). Pokazati empatiju zapravo znači
stvarno razumjeti i suštinski uvažiti drugu osobu.
158
MOŽEŠ LI STVARNO PREPOZNATI ŠTA DRUGI ŽELE I OSJEĆAJU?
Svakome od nas se bar jednom desilo nešto zbog čega smo bili povrijeđeni i ne
sretni. Takve neprijatne stvari obično želimo podijeliti s drugima, ispričati im šta
nam se desilo i kako smo se osjećali. Drugi ljudi su spremni da nas utješe. Među
tim, nijesu svi jednako uspješni u tome.
Pažljivo analiziraj sljedeće izjave i vidi kako bi se ti osjećao/osjećala u vezi s poje
dinim komentarima tvojih sagovornika.
GLUMICA Nije to ništa. Nema razloga da se tako osjećaš, hajde razvedri se.
Znaš šta ću ti reći: Poslije kiše uvijek dođe sunce. Život je takav, stvari ne
FILOZOF
idu baš uvijek onako kako mi želimo.
Znaš šta u stvari treba da uradiš. Idi kaži:„Pogriješila sam!”. Ako si pametna,
SAVJETNIK
nećeš sebi više dozvoliti da se kačiš s jačim od sebe.
ISLJEDNIK Jesi li i ranije imala neki sukob s njim?
ADVOKAT Mogu da razumijem zašto si tako reagovao, nijesi zapravo shvatio/shvatila!
Pa to je strašno, toliko mi te je žao da mi se plače. Jadna ti. Baš si ti neka
SAŽALJENJE
nesrećnica. Uvijek ti se dešavaju takve stvari.
Uf, pa to je baš bilo neprijatno. Da te tako izvrijeđa pred cijelim odjeljenjem,
EMPATIJA
i to poslje svega što si uradila, mora da je bilo teško podnjeti.
159
Šta si naučio/naučila
160
govornika izazovemo želju za osvetom („zmijskim jezikom”), ali i jezikom
tolerancije, miroljubivosti i saosjećanja („jezikom žirafe”). Za uspješnu ko-
munikaciju posebno je važno slušati sagovornika (tačno utvrditi šta on želi
da nam saopšti). Aktivno slušanje podrazumijeva određena pravila slušanja
koja se mogu lako naučiti i primjenjivati u svakodnevnoj komunikaciji.
161
POGLAVLJE
162
RUKOVOĐENJE
I ODLUČIVANJE
Svaka grupa ima vođu, onoga koji je us
mjerava. U ovom poglavlju ćeš naučiti
koje osobine ima uspješen vođa i kako
se demokratski rukovodi grupom. Po-
red toga treba da naučiš kako se donose
odluke u grupi i kakvi odnosi mogu da
postoje između vođe i sljedbenika.
NASLOV
VOĐSTVO
11. VOĐSTVO
Kako neko od članova postaje vođa grupe? Jesu li neki ljudi po svojim oso
binama prosto predodređeni da budu vođe u svakoj grupi? Po čemu se razli
kuju demokratski i autokratski stil vođenja grupe? U ovoj lekciji saznaćeš
kako grupa odlučuje. Otkrićeš koje su dobre, a koje su loše strane grupnog
odlučivanja. Najzad, i nakon ove lekcije biće ti jasnije kakav je odnos vođe
i sljedbenika.
SAZNAĆEŠ:
Drugi smatraju da nije nužno da vođa bude priznat i omiljen u svojoj grupi.
Ograničavanje pojma vođe samo na dobrovoljno prihvaćene pojedince, koji
imaju referentnu moć, suviše je usko i prema ovim autorima neopravdano.
Oni vođama smatraju i osobe koje u grupi legitimno zauzimaju položaj vođe.
Zauzimajući određeni položaj u formalnoj grupi, vođa raspolaže brojnim Pojedinac u grupi, lekcija 8,
sredstvima koja mu obezbjeđuju uticaj na grupu. Tako, pojedinac koji ostva- Tipovi moći
ruje ulogu direktora ili šefa, ima pravo da kontroliše, kažnjava ili nagrađuje,
i tako utiče na ostale članove grupe. Njegovo/njeno pravo da kontroliše i
kažnjava je legitimno, jer je propisano organizacijom grupe. To ne znači da
legitimno izabrani vođa ne koristi i ličnu, referentnu moć. Naprotiv, mnogi
su rukovodioci vremenom postali omiljeni i poštovani u svojoj sredini, ne
zbog formalne moći, već zbog stručnosti i ličnih osobina kojima su se name-
tnuli ostalima. Dakle, pod vođom u formalnim grupama podrazumijeva se
osoba koja ima položaj vođe i legitimnu moć da utiče na ostale članove grupe.
Istina, njegova moć je ograničena i on je legitimno može koristiti isključivo
u funkciji ostvarivanja ciljeva grupe.
165
KOJIM VRSTAMA MOĆI VOĐE RASPOLAŽU?
Da bi neko bio vođa, on mora ispuniti makar jedan od dva uslova, da je priznat i
prihvaćen od ostalih članova grupe (ima referentnu moć) ili da zauzima položaj
vođe u grupi (ima legitimnu moć). Zavisno od vrste moći kojom raspolaže mo
guće je razlikovati više vrsta vođa.
166
lemanu, ako je rukovodilac sposoban da na grupu prenese svoje oduševljenje
i optimizam, ako kod članova grupe pobuđuje njihove najbolje sposobnosti
i podstiče pozitivne emocije (osjećanje sigurnosti, nade i vedro raspolože
nje), riječ je o uspješnom, rezonantnom lideru. Suprotno tome, ako u grupi
pobuđuje samo destruktivne emocije kao što su strah, briga, apatija, mržnja,
osjećanje krivice, onda je riječ o disonantnom lideru čija grupa djeluje neusk-
lađeno i funkcioniše neefikasno. Osnovni zadatak lidera, prema Golemanu,
jeste da upotrijebi svoju emocionalnu inteligenciju i liderske sposobnosti kako
bi stvorio povoljnu emocionalnu klimu u grupi. Među liderskim sposobnosti- emocionalna
ma posebno su važne dvije. Prva se odnosi na razumijevanje sebe i sposobnost inteligencija
upravljanja sobom, a druga na razumijevanje međuljudskih odnosa i sposob- Psihologija 2,
nost upravljanja tim odnosima u grupi. lekcija 9
Nije Goleman jedini koji ruši mit o presudnom uticaju inteligencije u liders-
tvu. Prije njega slavni harvardski profesor Dejvid Mekliliand (1973) na osnovu
istraživanja zaključio je da uspješni lideri imaju, pored osnovnih sposobnosti
(misli se na intelektualne sposobnosti koje su naravno nužne) i niz posebnih
emocionalnih sposobnosti, kao što su: ambicija, inicijativa, sposobnost timskog
rada, sposobnost rukovođenja i sl. Sličnog je mišljenja i osnivač humanističke humanistička
psihologije Abraham Maslov. On (2004) tvrdi da su uspješni rukovodioci psihologija
„demokratičniji, saosjećajniji, uljudniji, spremniji da pomognu, lojalniji...” od Psihologija 2,
lekcija 15,
onih koji su manje uspješni. Uspješan rukovodilac mora, takođe, da „bude
Teorije ličnosti
sposoban da podnese da bude nevoljen, nepopularan, da mu se smiju, da ga
napadaju...“
167
svim prilikama, bez obzira na zadatke koje grupa ima. Kakav vođa će biti
uspješan, u velikoj mjeri zavisi od vrste grupe, zadataka koje treba obaviti i
od konkretne situacije u kojoj se grupa nalazi.
Već 1939. g. Levin, Lipit i Vajt vrše istraživanja efekata tri različita stila ruko
vođenja: autokratskog, demokratskog i liberalnog. Na autokratsko rukovođenje
članovi grupe su reagovali apatičnošću i pasivnošću, a često i agresivnim is-
padima prema vođi ili nekom od članova grupe. Posljedica demokratskog
vođenja bilo je najveće zadovoljstvo od boravka u grupi i najbolji odnosi
među članovima grupe. U „laissez-faire”, odnosno liberalno vođenim grupa-
ma, najmanje je urađeno i najmanje je bilo zadovoljstvo od boravka u grupi. U
situaciji kada vođa nije bio neposredno prisutan, demokratski vođena grupa
bila je najproduktivnija. Članovi autokratski vođene grupe napuštali su od-
mah započete aktivnosti čim bi izmakli kontroli vođe. Šta je još specifično za
ove stilove rukovođenja?
Autokratski stil podrazumijeva vođu koji sve odluke donosi sam, bez oba
vještavanja ili konsultovanja ostalih članova grupe. S podređenima, obično
komunicira putem naredbi i saopštenja. Saopštava zadatke, izdaje naređenja,
poslušne nagrađuje, neposlušne kažnjava. Svoje namjere i postupke rijetko
kada obrazlaže pred grupom. Njegov cilj jeste da kod podređenih stvori
osjećanje kako sve zavisi od njega, i kako bi bez njega grupa propala. Da bi
učvrstio vlast, okružuje se ljudima koji su mu lojalni, a ostale drži na distan-
ci. Time se u grupi stvara nezdrava atmosfera, apatija, osjećanje frustracije,
a javlja se i agresija, pa čak i sukobi među članovima. Ovakva vrsta vođstva
može imati svoje prednosti samo u posebnim, kriznim i vanrednim situaci-
jama (rat, pobuna, požar, zemljotres), kada vođa mora odlučivati i postupati
brzo, a članovi bez diskusije ispunjavati naloge. U normalnim vremenima
autoritarni stil rukovođenja predstavlja veliku prijetnju ostvarenju ciljeva i
opstanku grupe.
Demokratski stil podrazumijeva vođu koji stvara uslove u kojima svi članovi
grupe imaju mogućnost i osjećaj da ravnopravno učestvuju u donošenju
odluka grupe. Za razliku od autokratskog vođe koji proizvodi sukobe, de-
mokratski vođa nastoji da smanji rivalstvo, napetost i konflikte u grupi. Gru-
pu s ovakvim načinom rukovođenja odlikuju prisni odnosi između članova,
168
težnja za uzajamnim pomaganjem, minimum agresivnosti i sukoba, kao i
snažna identifikacija članova s grupom. Kada se demokratski vođa povuče s
položaja, grupa i dalje uspijeva da održi čvrstu koheziju i ne raspada se, što
je pouzdan pokazatelj njegovog uspjeha u rukovođenju.
AUTOKRATSKI DEMOKRATSKI
ŠTA SU ČLANOVI ZA VOĐU? ljudi koji treba da slušaju (izvr potencijal u koji treba dugoročno
šavaju naređenja) ulagati
KO TREBA DA DONOSI
odluke treba da donosi vođa odluke se donose zajedno
ODLUKE?
KAKO SE OSTVARUJE na osnovu autoriteta položaja (Ja
na osnovu ličnog autoriteta (stru
UTICAJ NA ČLANOVE sam šef i dok je tako ti si dužan da
čnosti, ljudskih kvaliteta...)
GRUPE? slušaš!)
ŠTA ZNAČI STVORITI
zavesti strogu disciplinu (obezbi
DOBRU ATMOSFERU U imati zadovoljne i motivisane ljude
jediti poslušnost)
GRUPI?
KAKO SE PODSTIČU
naredbama, strahom od kazne... dogovaranjem... (unutrašnja moti
ČLANOVI GRUPE NA
(spoljašnja motivacija) vacija)
AKTIVNOST?
ŠTA SE OČEKUJE OD
POJEDINIH ČLANOVA poslušnost inicijativa i saradnja
GRUPE?
KAKO TREBA REAGOVATI
NA GREŠKE ČLANOVA odmah kazniti sagledati uzroke
GRUPE?
KAKO SE TREBA ODNOSITI
Odmah ih ugušiti... kazniti kri
PREMA SUKOBIMA U Razgovarati i rješavati sukobe!
vce!
GRUPI?
169
Najzad, liberalni stil podrazumijeva vođu koji se neposredno ne miješa u
rukovođenje, već dopušta grupi da se sama dogovora i donosi odluke. Kako
i šta će grupa raditi zavisi od nje same, od toga kako se članovi dogovore.
Ovaj način rukovođenja najmanje je efikasan. Može biti uspješan samo u
nekim, elitnim grupama gdje su članovi izuzetno motivisani, moralni, svjes-
ni grupnih ciljeva, savjesni, disciplinovani i odgovorni u donošenju odluka
i izvršavanju svojih zadataka (na primjer, naučni institut, akademija nauka
i umjetnosti itd.).
170
Demokratski stil oslanja se na potrebe čovjeka za autonomijom (da uprav-
lja sobom). Demokratski lider traži mišljenje i uključuje članove grupe u
odlučivanje. Obezbjeđuje osjećaj ravnopravnosti i mogućnost uticaja na
važne odluke. Koristi se u situacijama kada je potrebno dobiti podršku za
određene ciljeve, kada treba izvršiti pritisak na pojedine članove ili dobiti
mišljenje zaposlenih o nečemu.
171
KADA JE OPRAVDANO PRIMIJENITI POJEDINI STIL RUKOVOĐENJA?
Grafikon prikazuje dvije osnovne dimenzije i četiri osnovne orijentacije u rukovođe
nju. U odnosu na njih raspoređeni su i različiti stilovi rukovođenja. Tako, orijentacija
na razvoj kompanije podrazumijeva primjenu vizionarskog stila i diktiranja tempa.
Suprotno je orijentacija na stabilnost. Ona podrazumijeva primjenu demokratskog
i afilijativnog stila. Isto je i s drugom dimenzjom. Zavisno od orijentacije (procjene
situacije i cilja kojem rukovodilac teži) bira se adekvatan stil rukovođenja.
STABILNOST
TRENERSKI STIL
172
U svakodnevnom životu mi se koristimo različitim tehnikama odlučivanja
(mada toga najčešće i nijesmo svjesni). Nekada se odlučimo na sreću, izvla-
čenjem karte ili bacanjem novčića. U nekim situacijama odlučujemo brzo,
bez mnogo premišljanja. Naprosto intuitivno osjećamo da je jedna opcija
bolja od drugih. Ako nas pitaju zašto smo se tako odlučili, obično nemamo
neki racionalan odgovor. Na ovaj način donosimo svakodnevne, tzv. rutin-
ske odluke (da li ćemo u školu krenuti ovim ili onim putem i sl.). Odluke
koje su nam važne i koje bi mogle uticati na našu budućnost, donosimo
sporo. Dugo razmišljamo i premišljamo se prije nego odlučimo. Kada je od-
luka važna, mi nastojimo utvrditi koje sve mogućnosti imamo, analiziramo
prednosti i mane svake od njih, pokušavamo predvidjeti posljedice različitih
opredjeljenja, ponekad se konsultujemo, razgovaramo s nekim prije nego
što donesemo odluku. I kada odlučimo, dešava se da preispitujemo ranije
donijetu odluku, da tražimo drugo, možda bolje rješenje.
173
KAKO GRUPA ODLUČUJE?
Postoje dva osnovna načina kojima grupa donosi odluku, glasanjem ili konsen
zusom (sporazumom).
GLASANJE je postupak u kojem se svi članovi grupe izjašnjavaju da li su za ili
protiv neke odluke. Odluka se smatra prihvaćenom ukoliko je za nju potvrdno
glasala većina članova grupe. Većinom se smatra više od 50% članova grupe. U
nekim slučajevima, dogovara se da se odluka može smatrati prihvaćenom ukoli
ko za nju glasa dvije trećine članova ili neka druga većina.
KONSENZUS je postupak donošenja odluka koji se ne zasniva na „vladavini veći
ne“, već na najvećoj mogućoj saglasnosti unutar grupe. Umjesto da predstavnici
ili većina donose odluke u ime grupe, svi članovi imaju isti glas i moć. Konsenzus
je dostignut kada su svi članovi grupe ili organizacije saglasni s prijedlogom naj
boljim za grupu. Nedostatak odlučivanja konsenzusom je u tome što proces do
nošenja odluke dugo traje, duže nego glasanjem. Osnovna prednost konsenzusa
je činjenica da ljudi spremnije sprovode u djelo odluku s kojom se i sami lično
slažu. Takav slučaj ne mora biti s odlukom koja je donijeta većinom glasova.
174
METODE GRUPNOG ODLUČIVANJA
Najčešći oblici grupnog odlučivanja su brainstorming i nominalna grupa.
BRAINSTORMING (moždana oluja) upotrebljava se za generiranje što većeg broja
novih ideja unutar grupe. Veoma je koristan kada je neophodno smisliti nešto
novo i neobično u cilju poboljšanja usluge ili proizvoda, ili u situacijama kada
dotadašnji pristup ne daje očekivane rezultate. Sastoji se u tome da vođa grupe
postavlja problem koji treba riješiti, a od članova se traži da navedu sve ideje koje
im padnu na pamet. Pristup se temelji na činjenici da različiti ljudi s različitim
iskustvima i znanjem drugačije pristupaju problemu. Svaki pojedinac će imati
svoje specifično rješenje. Kada se svi prijedlozi ili rješenja popišu, prelazi se na
analizu i ocjenjivanje prijedloga.
NOMINALNA GRUPA – za razliku od moždane oluje gdje se ideje generiraju u gru
pi, članovi nominalne grupe djeluju nezavisno u fazi traženja prijedloga, rješenja,
ideje. Ova tehnika sprovodi se u nekoliko faza. Vođa tima definiše problem. Svaki
član nezavisno jedan od drugoga traži rješenje problema. Članovi grupe sastaju
se i prezentuju rješenja. Sva predložena rješenja zapisuju se, a zatim se vodi ra
sprava o predloženim rješenjima. Glasanje se obavlja tako što svaki svaki član s
liste izdvaja nekoliko (obično dvije ili tri) najboljih ideja. O zajedničkoj rang listi
raspravlja se dok se ne dođe do najbolje ideje.
175
ODNOS VOĐE I SLJEDBENIKA
Nema vođe bez sljedbenika. Već u procesu nastanka i formiranja grupe dolazi
do njene diferencijacije u pogledu aktivnosti, uticaja i moći pojedinih njenih
članova. Neki malobrojni pojedinci su dominantniji, aktivniji, preduzimljiviji
i odlučniji od drugih koji su pasivni i kolebljivi. Ovi koji su aktivniji, ener-
gičniji i uticajniji zadobijaju moć i poštovanje onih drugih, pasivnijih. Tako
nastaju vođe i sljedbenici. Ukoliko je grupa veća i složenija, formira se ljestvica
vođstva. Na vrhu je glavni vođa, a onda su ispod njega nekoliko drugostepe
nih vođa, pa onda još niže veći broj trećestepenih vođa, itd., i na dnu su sljed-
benici.
Često se dešavalo tokom istorije da harizmatske vojne, političke ili vjerske vođe
svoju ličnu vlast, uz plebiscitarnu podršku naroda, prošire na sve sfere društva i
države i da je učine neograničenom. Ovakva apsolutna vlast u pogledu obima,
sredstava i vremena vladanja, naziva se despotskom vlašću ili „cezarizmom”.
Koliko je ovakva vlast opasna i štetna po podanike i društvo u cjelini najbolje
pokazuju istorijski primjeri poput Kaligule, Napoleona, Ivana Groznog, Hit-
lera, Franka, Staljiina i drugih okrutnih diktatora. Zato je lord Akton tačno re-
kao: „Svaka vlast kvari, a apsolutna kvari apsolutno”. Apsolutističke vođe često
imaju naklonost i podršku većine podanika zavedenih njihovim demagoškim
obećanjima i populističkom, a često i nacionalističkom ideologijom. Ovi ne-
prikosnoveni gospodari uglavnom vladaju zahvaljujući svojoj velikoj popu-
larnosti i izgrađenoj harizmi (široke mase ih obožavaju kao nadljudska bića).
Kada im je vlast ugrožena, ovi vladari postaju surovi, spremni da „ognjem i
mačem” zatru svaki pokušaj pobune.
176
KAKO SE RAZVIJA CEZARIZAM?
Pojam cezarizma označava pojavu da vođa nakon ustoličenja mijenja svoje pona
šanje i počinje se ponašati despotski, apsolutistički, tiranski. Svoje dojučerašnje
najbolje saradnike šikanira, degradira ili uklanja iz svog okruženja. Ime ovoj pojavi
dato je po imenu Julija Cezara, koji je ujedno i najbolji primjer patologije vođstva.
Rađanje ili stvaranje „cezara“ jeste veoma složen socijalni i psihološki proces koji
ima, prema M. Zvonareviću (1978), sljedeće faze:
U prvoj fazi, osjećaj mesijanstva, u periodu borbe za vlast, svakog vođu prati
duboka vjera u ispravnost vlastitih uvjerenja. To uvjerenje prerasta u osjećaj mesi
janstva (mesija dolazi od hebrejske riječi Masijah ili Mosijah ( )חישמi označava
onog koji treba doći, koji će promijeniti svijet) što sa svoje strane privlači sljed
benike. U narednoj fazi, budući da se vođa za sve pita, da o svemu presuđuje, da
od njega polaze sve informacije, a da mu niko ne protivurječi, kod vođe se javlja
osjećaj sveznalaštva. Vođa rješava političke, stručne probleme, otvara izložbe, o
svemu zna najbolje. U narednoj fazi kako se ništa ne radi bez vođe, kako se vođa
za sve pita i kako u svemu presuđuje kod njega se javlja osjećaj nezamjenjivosti
(„Da mene nema, sve bi propalo!”). Nadalje, kako je sve manji broj onih koji su
spremni da vođi protivurječe, kod vođe se javlja osjećaj nepogrješivosti (Vođa je
najmudriji!; Vođa je najveći sin našeg naroda!). Konačno, u posljednoj fazi „patolo
gije vođstva“ kao posljedica osjećaja mesijanstva, sveznalaštva, nezamjenjivosti i
nepogrješivosti kod vođe se javlja ideja proganjanja, kratomanska paranoja (grč.
krateo – vlada). U sljedećoj fazi traženja „progonitelja“, reakcija se najčešće usmje
rava na najbliže saradnike, dojučerašnje saborce. Brojni su primjeri ovog fenome
na u istoriji: Julije Cezar, Hitler, Staljin.
177
Pošto mu poltroni i slatkorječive udvorice stalno iskazuju beskrajno divlje
nje i ponavljaju da je najpametniji, najgenijalniji čovjek, „mudri vođa” je sve
uvjereniji da je on zaista nepogrješiv i da je svaka njegova odluka genijalna,
vizionarska. Dobro se zna da su Josipu Brozu Titu, čak i neki od najvećih ju-
goslovenskih pjesnika, napisali prave udvoričke ode u kojima se opjeva kao
„najveći sin naših naroda”, kao voljeni vođa koji se „voli više nego otac i maj-
ka”, te kao vizionar, prorok, natprirodno biće kakvo „majka više ne rađa”.
178
Šta si naučio/naučila
179
protna orijentacija na razvoj, koju karakteriše težnja ka sve višim ciljevima,
promjenama i razvoju organizacije. Umješnost rukovođenja sastoji se u spo-
sobnosti da se pomire ovi suprotni ciljevi grupe.
180
PITANJA ZA PONAVLJANJE I UTVRĐIVANJE GRADIVA
Šta je uloga vođe i koje funkcije ima?
Kako donosi odluke autoritarni, a kako demokratski vođa?
Koje su etape procesa donošenja odluke u grupi?
Šta je cezarizam, a šta poltronstvo?
Zašto apsolutna vlast kvari apsolutno?
181
POGLAVLJE
182
ODABRANA POGLAVLJA IZ
SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
Pored osnovnih znanja iz socijalne psi
hologije programom je predviđeno da
upoznaš na koji način djeluju marketing
i propaganda, te šta su glasine i masovna
ponašanja.
NASLOVI
SAZNAĆEŠ:
185
Riječ „propaganda“ (lat. propagatio) doslovno znači širenje ili rasprostiranje
(nekih ideja ili stavova). U smislu u kojem se i danas koristi, ovaj pojam po-
javio se već u 17. vijeku kako bi označio osmišljen i planiran napor katoličke
propaganda
aktivnost svjesnog širenja crkve u širenju vjere (katoličanstva). Propagandom se danas označava aktiv-
određenih ideja i stavova nost organizovanog širenja određenih ideja ili stavova s namjerom da se ljudi
uvjere u njihovu ispravnost. To je oblik smišljene komunikacije s unaprijed
određenim gledištem (političkim, vjerskim, ekonomskim stavom) i tačno
utvrđenim ciljem da primalac poruke izmijeni svoje stavove i ponašanje u
pravcu koji je u interesu propagandiste. Zahvaljujući sredstvima masovne
komunikacije propaganda danas dopire do najširih slovojeva stanovništva,
što i jeste njen cilj. Upravo zato je djejstvo propagande veoma veliko i njena
moć je ogromna. Kažu da je još Napoleon govorio „da četiri neprijateljska
lista predstavljaju daleko veću opasnost od sto hiljada vojnika“ (šta li bi tek
rekao za četiri svjetske uticajne TV stanice!).
186
poruci ili kampanji. Prikrivenom propagandom smatra se svaki oblik propa-
gandne poruke (pisani tekst, fotografija, crtež, film i sl.) koji ima namjeru
propagiranja (reklamiranja), a da to nije jasno označeno kao reklama. Jedan
od prvih primjera prikrivenog reklamiranja jeste crtani film „Mornar Popaj“
koji se u SAD počeo prikazivati 1929. Nakon prve godine emitovanja ovog
filma prodaja spanaća porasla je za 30%. Slično je i s filmovima o Džejms
Bondu u kojem se tajni agent svaki put vozi u drugom automobilu, nosi sat
određene marke, pije određeno piće itd. U mnogim filmovima prikriveno
se reklamiraju alkoholna pića, duvanski proizvodi, oružje pa i opojne droge,
što je u mnogim zemljama zakonom zabranjeno. Jednako ozbiljniji primjeri
skrivene propagande su kontrola protoka informacija, iskrivljivanje i prila-
gođavanje informacija, širenje lažnih vijesti (glasina) i sl.
187
nantno usmjerena na informisanje i popularizaciju određenog proizvoda.
Sastoji se u tome što se neki proizvod ističe ili hvali, i nastoji protrošača ubi-
persuazija jediti da ga kupi. Mnogi autori smatraju da je ubjeđivanje (persuazija) po-
Pojedinac u grupi, lekcija 4. seban vid propagande, različit od propagande u klasičnom smislu, po tome
Mijenjanje stavova što počiva na „dobrim namjerama“ i što se ne služi lažima, iskrivljivanjem
istine i manipulacijom.
PROPAGANDNA PORUKA
188
Privlačnost poruke. Da bi poruka izvršila svoje djejstvo, mora biti opažena,
odnosno mora biti oblikovana tako da privuče i zadrži pažnju primaoca.
Danas se zna da draži jačeg intenziteta prije privuku pažnju od draži slabog
intenziteta. Poruke izražene jakim i blistavim bojama izazvaju veću pažnju
od poruka slabih i nejasnih boja. Snažni zvukovi efektniji su od slabih. Pla-
kati većih dimenzija (bilbordi) okupiraju pažnju prije malih plakata. Pokret-
ljivost je takođe važna za privlačenje pažnje korisnika. Svijetleća reklama
koja se pali i gasi ili se kreće, lakše privuče pažnju od statične reklame. Film
(pokretne slike) izaziva veći interes publike od fotografije. Neobične poruke
izazivaju veću pažnju od običnih (uobičajenih). Nije neobično pronaći letak
u poštanskom sandučetu, ali je krajnje neobično kada se rastura iz aviona.
Nedovršene poruke duže održavaju pažnju od dovršenih. Propagandisti če-
sto koriste ovo saznanje pa prvo emituju dio reklamne poruke kojom izazo-
vu zapitanost, a tek naknadno, nakon određenog vremena, plasiraju poruku
u cjelini.
189
RAZUMLJIVOST PROPAGANDNE PORUKE
Način na koji propagandisti obezbjeđuju razumljivost poruke može se vidjeti na
sljedećim primjerima. Reklama za radio „philips“ zasniva se na jednostavnoj, ali
primamljivoj poruci: „Ako kupiš radio fhilips, cijeli svijet ti je na dlanu“. U primjeru
reklame za cigarete nastoji se opovrći činjenica o štetnosti duvana. Reklama po
ručuje da će vaše lice ostati mlado i pored pušenja.
190
ČOVJEK IZ NARODA – TEHNIKA IDENTIFIKACIJE
Da bi učinili poruku uvjerljivijom, propagandisti se često koriste različitim teh
nikama koje više apeluju na emocionalnu, nego na racionalnu komponentu. U
sljedećim primjerima nudi se model (neko ko nam je blizak) uz koji ide i određeni
proizvod.
191
KARAKTERISTIKE PRIMAOCA
PROPAGANDNE PORUKE
Ukoliko hoćemo da naša poruka pogodi svoj cilj, odnosno da izazove neku
promjenu u mišljenju, stavu i ponašanju određene grupe (potrošača, glasa-
ča, žena, mladih), moramo znati kome se obraćamo i kakve su odlike tog
dijela populacije. Kao kada šaljemo pismo da bi ono stiglo na pravo mjesto,
moramo znati tačnu adresu primaoca (ime i prezime, država, grad, ulica,
broj), tako i kada šaljemo propagandnu poruku, da bi ona stigla onima na
koje ciljamo, moramo znati gdje su, kojoj društvenoj grupi pripadaju i koje
su im osobine. Naravno, od prirode poruke zavisi i ko je ciljna grupa. Ako
oglašavamo neki lijek, obraćamo se bolesnima, ako reklamiramo koncert
rok muzike, obraćamo se mladima, a ako pravimo promotivnu kampanju za
novi deterdžent, onda se obraćamo domaćicama. O kojim karakteristikama
primaoca poruke se mora voditi računa kada se izrađuje ili plasira propa-
gandna poruka?
sociodemografske odlike Prije svega, to su neke sociodemografske odlike, kao što su uzrast, pol i obra-
Odnose se na pol, uzrast, zovanje. Kada se reklamira slušni aparat ili preparat za poboljšanje pamće-
obrazovanje i sl. nja namijenjen starim ljudima, bilo bi sasvim pogrešno da se kao medij
koristi internet (koji najviše koriste mladi i ljudi srednjeg životnog doba).
Posebno je važna karakteristika – stepen obrazovanja, profesija primaoca,
ako oglašavamo neki poseban proizvod (stetoskop, lovačku pušku, psiho-
loški test ličnosti ili predavanje čuvenog stranog profesora menadžmenta).
Naime, poruka mora biti usklađana po svom sadržaju, ali i po jeziku, formi,
obrazovnom nivou i mentalnim navikama ciljne grupe.
192
KOBNI NESPORAZUM – NEPOZNAVANJE ODLIKA KULTURE PRIMAOCA
Jedna američka farmaceutska kuća napravila je, činilo se, vrlo efektnu i lako ra
zumljivu poruku za lijek protiv glavobolje u vidu stripa. Na prvoj slici vidi se nam
ršten čovjek, lica iskrivljenog od bola kako se drži za glavu; na drugoj on uzima
lijek protiv glavobolje i, najzad, na trećoj on širi ruke i skače od radosti što je bol
prošao. Zaista, vrlo jednostavno, razumljivo i privlačno, zar ne?! Međutim, lijek se
uopšte nije prodavao, reklama je bila neuspješna. Kako to? Jednostavno, Arapi ne
čitaju kao mi s lijeva na desno, nego obrnuto. Prema tome, oni su strip pročitali s
desna na lijevo, tako da je ispalo da srećan čovjek popije lijek od kojeg ga poslije
zaboli glava!
PROPAGANDNI APELI
Propagandni apeli spadaju u propagandne tehnike zasnovane, prije svega, na mo
tivima, potrebama i željama korisnika. Jako su raznovrsni i specifični po formi, sadr
žaju i propagandnoj vrijednosti. Apel na zdravlje jedan je od najčešćih propagan
dnih apela. Propagandna poruka sugeriše da bi određeni proizvod trebalo koristiti
iz zdravstvenih razloga. Na primjer, donji plakat sugeriše da zdravlje zavisi isključivo
od proizvoda koji se nude.
193
Od izuzetne važnosti za djelovanje na ponašanje kupca jeste njegov sistem
vrijednosti, stavova i uvjerenja. Propagandna poruka mora biti u skladu s
vrijednostima i stavovima ciljne grupe kojoj se poruka i šalje. Sociolozi i
vrijednosti, antropolozi kažu da se na osnovu analize sadržaja uzorka tipičnih marke-
stavovi, uvjerenja tinških poruka u nekom društvu mogu izvesti zaključci o tome koje su do-
Pojedinac u grupi, minantne vrijednosti i osnovni stavovi u tom društvu, odnosno kulturi.
lekcije 4 i 5
TEHNIKE PROPAGANDE
Tehnike propagande koriste sva saznanja vezana za reklamnu poruku i karakteristi
ke primaoca poruke. Neke od najpoznatijih tehnika su sljedeće:
GLASINE
194
Glasine nastaju spontano ili se namjerno konstruišu i šire. Spontano nastaju
u situacijama socijalne krize, konfuzije i neizvjesnosti, kada nema pouz-
danih zvaničnih podataka o onome što se dešava. U izjvesnim posebnim
društvenim stanjima i režimima (rat, pobuna, totalitarni režim i sl.), glasine
se namjerno, svjesno proizvode u štabovima za propagandu i šire s tačno
određenim ciljem, a to je da žrtva glasina diskredituje, da se demorališe
protivnik ili, pak, da se ohrabre pripadnici sopstvene populacije. Ukoliko je
vijest koja se prenosi društveno značajnija (udariće kometa u Zemlju, pašće
vlada, izbiće rat, pojavio se novi smrtonosni virus, itd.), a situacija u društvu
konfuznija, neizvjesnija, utoliko će i glasina biti moćnija i uticajnija. Te is-
fabrikovane, lažne vijesti koriste se kao moćno oružje mentalne manipu-
lacije i ratne propagande.
195
KLINIKA ZA GLASINE, KAKVE PORUKE PRENOSE GLASINE?
Za vrijeme Drugog svjetskog rata u SAD pod rukovodstvom Olporta, osnovana je
„Klinika za glasine”, kojoj je zadatak bio da otkriva i analizira neprijateljske glasine,
te da im suprotstavlja glasine u interesu SAD-a. Nakon rata i analize oko 4000 raz
nih glasina, one su, prema sadržaju podijeljene na pet kategorija: glasine mržnje,
glasine straha, glasine bježanja od stvarnosti, glasine čuda i glasine radoznalosti
(Zvonarević, 1981).
Glasine mržnje bile su najzastupljenije. Njihov cilj bio je širenje mržnje i podjela
među saveznicima. Tako je 1941. njemačka radio-stanica, kamuflirana kao BBC,
emitovala vijest kako su se engleske trupe herojski borile kod Ardena, dok su se
američke trupe bezglavo povlačile i ostavile ih na cjedilu. Ta emisija bila je veoma
slušana i postigla je svoj cilj. Englezi su se ljutili na „kukavički postupak” Amerikanca,
dok su Amerikanci bili ljuti na navodnu britansku „prepotenciju” (Zvonarević, 1981).
Glasine straha. Primjer za takve glasine u ratnoj situaciji su „vijesti” o probijanju
fronta na nedostupnom i teško provjerljivom području, te prijetnje opkoljavanjem i
sl. Glasinama ovog tipa tokom širenja dodaju se novi, često katastrofični sadržaji, pa
one često proizvode i uzrokuju paniku.
Glasine bježanja od stvarnosti javljaju se u situacijama kada je normalan život
znatno otežan. Počivaju na raznim optimističnim informacijama, koje, nakon što se
pokažu neistinitim, demorališu i dovode do očajanja. Dobar primjer je slučaj iz prvih
dana Drugog svjetskog rata, kada je jedna njemačka radio-stanica koja se maskirala
kao poljska, emitirala vijest o velikom kontigentu britanskih trupa koje su došle da
pomognu poljskoj armiji. To je izazvalo oduševljenje i veliki entuzijazam kod polj
skih vojnika. Ali, kada je za nekoliko sati ta vijest demantovana, poljsku je armiju
zahvatio defetizam (Zvonarević, 1981).
Glasine čuda.„Njih su širili u Drugom svjetskom ratu nacistički vlastodršci kako bi se
pred licem neizbježnog poraza podigao moral narodu i vojnicima glasinama o ‘čudu’
koje će u posljednji čas okrenuti tok rata u korist Nijemaca” (Zvonarević, 1981).
Glasine radoznalosti česte su i u svakodnevnom životu i počivaju na želji da se saz
na što više o poznatim i važnim ljudima. „Tako su opet za vrijeme Drugog svjetskog
rata, njemački agenti prenosili glasine po Americi kako Ruzvalt boluje od sifilisa, da
je Čerčil pretrpio napad delirijuma zbog svoje pretjerane ljubavi prema viskiju i al
koholu uopće, da je posebno odaslani američki bombarder prenosio iz Europe psa
Ruzvaltovog sina…” (Zvonarević, 1981).
Glasine često djeluju kao neka vrsta mentalnog otrova, jer mogu unijeti
razdor, nepovjerenje ili mržnju među različite segmente stanovništva. Glasine,
vješto plasirane, mogu nanijeti veću štetu neprijatelju, nego bombe. U litera-
turi je poznat primjer kada su tokom Drugog svjetskog rata glasine (potekle
od Japanaca) da antimalarične pilule uzrokuju impotenciju, dovele do toga
da američki vojnici masovno odbijaju da ih uzimaju, što je izazvalo zarazu
malarijom u nekim jedinicama vojske SAD čak i do 80%! Najefikasniji odgo-
vor na glasine, efikasni protivotrov je racionalno i empirijsko provjeravanje
argumenata i činjenica na kojima se one zasnivaju, kao i pravovremeno objav-
ljivanje pune istine.
196
Šta si naučio/naučila
197
na, vjerska, klasna pripadnost. Karakteristika o kojoj se u oglašavanju vodi
možda najviše računa, jesu motivi, potrebe i želje ciljne grupe. Od izuzetne
važnosti za djelovanje na ponašanje kupca jeste njegov sistem vrijednosti,
stavova i uvjerenja. Poznavajući sve ove karakteristike propagandisti su smi-
slili različite propagandne tehnike i apele.
ŠTA SU GLASINE
Glasine su alarmantne, „pouzdane” informacije o društveno važnim zbiva-
njima ili osobama kojima je izvor nepoznat, a njenu sadržinu je teško ili ne-
moguće u tom trenutku provjeriti. Za glasine je važno da se one prenose kao
potpuno vjerodostojne vijesti, dobijene od tzv. povjerljivog i provjerenog,
dobro obaviještenog izvora koji se ne otkriva. To su, po pravilu, poluistinite
ili potpuno lažne vijesti. Glasine nastaju spontano ili se namjerno konstrui-
šu i šire. Glasine se prenose ličnim kontaktom, usmenim putem, kako se to
kaže „od uva do uva”, i veoma brzo se šire. U toku procesa širenja prvobitna
verzija glasine se mijenja, deformiše i obogaćuje novim sadržajem u skladu
s vrijednostima, nadama i težnjama onih koji je prenose.
198
13. MASOVNA PONAŠANJA
Da li si se nekada zapitao/la: Šta se podrazumijeva pod pojmovima masa,
gomila i rulja, da li su to sinonimi ili su različiti pojmovi? Kakvi su po svojoj
psihološkoj prirodi poznati fenomeni ponašanja mase u vidu demonstracija i
manifestacija, panike, linča i pogroma? U ovoj lekciji saznaćeš šta su masovna
ponašanja, šta je moda, a šta su socijalni pokreti. Otkrićeš mnoge zanimljive
stvari o tome kakve sve socijalnopsihološke funkcije ima moda.
SAZNAĆEŠ:
šta je masa
koje su odlike i vrste ponašanja mase
šta su masovna ponašanja
MASA
PSIHOLOGIJA MASE
Psihologiju mase zasnovao je Gistav Le Bon krajem 19. vijeka, a na svoj način ju
je razvio Sigmund Frojd u djelu Psihologija mase i analiza ega (1921). Po Frojdu
pojedinci, kada se nađu u masi, ponašaju se bitno drugačije nego kada sami
donose svoje odluke. Ovu oblast psihologije danas obnavlja francuski sociolog
Serž Moskovisi, koji smatra da psihologija mase može postati analitička nauka. Po
njemu, masa je „privremeni skup ravnopravnih, anonimnih i međusobno sličnih
pojedinaca, skup u kojemu ideje i emocije svakoga od njih teže da budu spontano
izražene” (Moskovisi, Doba gomila, 1997).
200
vornika, vođe), nekritičnost (bez razmišljanja i racionalne provjere osobe
u masi prihvataju ideje, uvjeravanja i naredbe) i laka pokretljivost (nije je
teško pokrenuti na akciju).
Publika može biti namjerna ili slučajna. Slučajna publika nastaje spontano na
ulici, kada se prolaznici zaustave radi nekog događaja, uličnog performansa,
saobraćajne nesreće i sl. Pojedince u namjernoj publici okuplja zajednički
interes za neki javni događaj (kulturni, sportski, naučni), nakon čega se i oni
201
razilaze i publika nestaje. Pojedinci u publici obično uzdržano ispoljavaju
svoja osjećanja i stavove. Zavisno od događaja kojem prisustvuje, publika se
ponaša različito: mirno sjedi, aplaudira, skandira, navija i sl. Pod određenim
okolnostima, ukoliko publiku zahvati osjećaj nezadovoljstva i bijesa, ili, ako
je zahvati osjećanje neobuzdanog straha uslijed požara ili eksplozije, publika
se može preobraziti u agresivnu rulju ili paničnu gomilu.
NASILJE NA STADIONU:
KAKO PUBLIKA POSTAJE RULJA, A MIRAN ČOVJEK VANDAL
Tipičan primjer rušilačke, agresivne rulje su vandalske grupe „navijača” na stadio
nima. Često se dešava da čak i obično mirni i dobro prilagođeni mladići kada se
nađu na stadionu među agresivnim navijačima postaju i sami nasilni i destruktivni.
Socijalni psiholozi to objašnjavaju time da u podivljaloj gomili navijača, dolazi do
pojava dezindividualizacije (poništavanja individualnosti), regresije, suženja svi
jesti i iracionalne opsjednutosti srdžbom i bijesom, koje se nezaustavljivo i naglo
„šire s osobe na osobu poput bacila kuge” (Ratus, Temelji psihologije, 2000).
Gomilu odlikuje veliki broj ljudi okupljen na jednom mjestu, visoka emo-
cionalnost i fokusiranost na određenu ideju ili osobu. Kao primjeri gomile
najčešće se navode skupovi ljudi koji vrše političke i slične manifestacije i de-
monstracije, religiozne procesije i sl. Gomilu neki određuju kao „masu u po-
kretu”, želeći tako da naglase njenu aktivnu, akcionu stranu. Osobe u gomili
imaju tendenciju da veoma snažno reaguju na jednoobrazan, emocionalan i
često (ali ne i uvijek!) iracionalan i netolerantan način.
202
du sa stihijskim ponašanjem većine, koja djela pod uticajem snažnih afekata.
Agresivna gomila ruši sve pred sobom posebno ako je suočana s preprekom.
Pojedinac pod djejstvom emocionalne zaraze postaje lakovjeran, nekritičan i
često se ponaša na nedostojan, amoralan i infantilan način. U gomili čovjek
učini ono što kao pojedinac ne odobrava. Njegova individualna svijest utapa
se i postaje dio „kolektivne svijesti” gomile. Uzrok smanjene odgovornosti je
činjenica da pojedinci u gomili imaju individualan osjećaj anonimnosti i s
njim povezan osjećaj nekažnjivosti. Pod uticajem afekata, kada emocije prev- rulja
ladaju, gomila prerasta u agresivnu rulju. Kao najčešći primjeri agresivnog izrazito agresivna
ponašanja rulje navode se linč i pogrom. Gomila u panici, takođe, se ponaša ne- gomila, vođena
iracionalnim afektima
razumno, jer uslijed pretjeranog straha dolazi do regresije, pa se ljudi ponašaju
nepromišljeno, nemoralno i sebično. O različitim oblicima ponašanja mase
(demonstracije, panika, linč i pogrom) saznaćeš više u narednoj lekciji.
PONAŠANJE MASE
203
PAROLE
Tokom Studentskog protesta 1992. g., a posebno tokom Protesta 1996/97. g., u
Beogradu je zabilježen veliki broj parola koje su studenti ispisivali ili uzvikivali
na ulici. Parole su kondenzovane poruke, kondenzovani (politički) stavovi izraženi
konciznim, jednostavnim, a ponekad i humorističkim, satiričnim i aforističkim jezi
kom. Po sadržaju poruke su uglavnom bile usmjerena na tadašnjeg Predsjednika
Srbije Slobodana Miloševića i njegov autokratski način vladavine. Neke od tada
korišćenih poruka su:
- Slobo, majstore! (šibicari)
- Šta je bolje imati: Slobu ili tumor? - Tumor - on može biti i dobroćudan!
- Tata, Slobo me plaši!
- Čika Slobo volimo te, idi kuću molimo te!
- Sloboda narodu, Slobodan Zabeli!
- Kada su bolesnici na vlasti, narod je u karantinu.
Iz knjiga: Studentski protest 1992, Socijalno-psihološka studija jednog društvenog
događaja, Bora Kuzmanović i saradnici; Duh vedrine: kultura protesta, Čеdomir
Čupić (ur.), 1998.
Panika je socijalna pojava u toku koje veća ili manja gomila ljudi, percipira-
jući stvarnu ili umišljenu opasnost po svoje zdravlje ili život, reaguje nera
zumnim fizičkim ili psihološkim bijegom s mjesta na kojem ta opasnost
vreba (Zvonarević, M. 1978). Nije svaki bijeg od opasnosti panika. Paniku
obilježava nerazumno, iracionalno bježanje i prestanak saradnje koji dovo-
di do konflikta vitalnih interesa „ili tvoj, ili moj život“. Opažanje opasnosti
i strah su izvori panike, ali neće sve opasne situacije rezultirati panikom.
Da bi neka situacija postala izvor panike potrebno je da se ispune određeni
psihosocijalni uslovi. Prvo, panika se pojavljuje iznenadno, u situacijama za
koje ljudi nisu pripremljeni (paniku će prije izazvati zemljotres ili iznenadni
požar u disko klubu, nego rat do kog postepeno dolazi). Da bi došlo do pa-
nične reakcije mora, bar kod određenog broja pojedinaca, da postoji svijest
o opasnosti i panični strah koji ih nagoni da reaguju impulsivno, a ne raci-
onalno. Kada izbije požar u diskoteci prvo pojedinci u panici, a zatim svi,
204
pohrle ka izlazu, gaze one koji su pali, a onda se zaglave na vratima ili guraju
vrata umjesto da ih povuku ka sebi. Zbog djelovanja mehanizama sugestije
i imitacije pojavljuje se mentalna zaraza koja obuhvata i hladnokrvne ljude
(svi prisutni su u akciji). Osnovna karakteristika panične reakcije je raspad
saradnje i nedostatak koordinacije, i sebičnost. Kako niko ne koordinira ak-
cijom (nema vođe), svako se okreće sebi i spasava samo svoju glavu. Veliki
nivo nekontrolisane aktivnosti brzo dovodi do zamora i iscrpljenosti. Neki
posustaju i dešavaju se tragedije.
GLASINE I PANIKA
U nastanku panike veliku ulogu mogu odigrati i glasine. To je situacija kada niko
od prisutnih direkno ne opaža opasnost, već je naslućuju na osnovu onoga što
drugi kažu. Poznat je primjer radio-drame „Rat svjetova”. Naime glumac i režiser
Orson Vels 1938. g. je na radiju objavio vijest o invaziji „marsovaca” na zemlju. Iako
se radilo o radio-drami, veliki broj ljudi je povjerovao u tu vijest, tako da su čitavi
krajevi u SAD bili zahvaćeni panikom. Činjenica da se emisija davala u „predvečer
je” Drugog svjetskog rata (u vremenu koje su mnogi i inače percipirali kao nesi
gurno) po mnogima, imala je odlučujuću ulogu. Istraživači su uočili da je panika
češće zahvatala ljude koji su se nalazili na ulici, van kuće, nego one koji su emisiju
slušali u svojim domovima.
205
vaju zahvaćeni snažnim emocijama bijesa i zaslijepljeni strašću za osvetom
„monstruoznom ubici ili silovatelju”. Naročito ako se pojavi neki vođa rulje
koji svojim zapaljivim govorom o „podmuklim Crncima” ili „bezbožnim
Jevrejima” zavede i razjari masu, onda je jako teško zaustaviti raspomaljenu
rulju. Zapravo, pojedinac u gomili koja kreće u linčovanje doživljava regre-
siju, gubi svoj lični identitet i postaje anonimni, bezglavi dio jedinstvene
pobješnjele gomile. Socijalni psiholozi su analizom velikog broja linčovanja
(SAD, period 1899–1946), otkrili važnu zakonitost: ukoliko je rulja veća,
mnogobrojnija, utoliko su počinjena zvjerstva užasnija, odnosno rulja je ok-
rutnija i divljačkija u svom iživljavanju nad žrtvom (Aronson, Wilson, Akert,
2005). To se može objasniti time da se u većoj gomili pojedinac osjeća ano-
nimnije, bezličnije i bezbjednije. Upravo zato, da bi sakrili svoj identitet,
često se pripadnici agresivne gomile koja kreće u linč i maskiraju (poznate su
kapuljače zloglasnog Kju Kluks Klana). Uporedna kulturna istraživanja (24
kulture) pokazuju da ratnici koji se mažu bojama i skrivaju svoje lice mno-
go surovije postupaju prema zarobljenim neprijateljima, nego oni koji to ne
rade. Zanimljivo je da neki slučajevi pokušaja linča govore da ti isti bezlični,
anonimni pojedinci spremni na najstrašniji zločin kao dio gomile, ponovo
postaju razumni i moralni pojedinci kada ih žrtva prepozna i „prozove” po
imenu. Naime, pozivanje po ličnom imenu izvlači pojedinca iz anonimnosti,
utopljenosti u gomilu i iz stanja zaslijepljenosti, transa i neodgovornosti i vraća
ga u normalno, razumno stanje, kada donosi moralne odluke.
206
MASOVNA PONAŠANJA, MODA
I DRUŠTVENI POKRETI
Šta znači kada u određenom periodu žene masovno počnu da nose dugačke
haljine, zakopčane do grla, kada širom Evrope one umjesto dugačkih krenu
da nose kratke suknje, a šta kada u drugoj polovini 20. vijeka gotovo u ci-
jelom svijetu mladići počnu da nose iste pantolone (farmerice) i dugačku
kosu poput čuvenih „Bitlsa”? O čemu su tu radi?
Moda, kao vid masovnog ponašanja, predstavlja neki nov i promjenljiv, maso
vno prihvaćen običaj u načinu oblačenja (šešir, kaput, košulja/bluza, suknja/pan-
talone), ukrašavanja (minđuše, ogrlica, ukosnica, rajf, broš, itd.), uljepšavanja
(šminka, tetovaža) i ponašanja u određenom vremenu i u određenoj socijalnoj
sredini. U širem smislu, moda je sve što je popularno, što preovlađuje u ukusu i
navikama jednog vremena, bilo da je to moda u načinu ishrane, zabave, vaspi-
tanja, liječenja, opremanja stana ili u filozofiji, umjetnosti, književnosti, arhi-
tekturi, nauci, popularnoj muzici, na filmu, itd.
207
nova moda postane opšteprihvaćena, tada je viša klasa odbacuje s prezre
njem (da se ne bi miješala sa „plebsom”) i brzo traži nešto novo, različito u
načinu odijevanja, čime će se jasno izdvojiti od ostalih.
208
Modni stil, osoben način oblačenja ima i funkciju oglašavanja grupne pripad-
nosti i učvršćivanja grupne kohezije. Članovi različitih društvenih grupa u skla-
du sa svojim načinom života, grupnim normama, vrijednostima i stavovima,
oblače se i ponašaju različito od drugih. Estradni umjetnici oblače se drugačije
nego akademici, mladi drugačije nego stariji, seljaci se odjećom razlikuju od
građana, radnici od gospode, itd. Čak unutar iste subkulture mladih razlikuju
se po načinu šišanja, češljanja, oblačenja i ponašanja pripadnici različitih soci-
jalnih grupa: rokeri od narodnjaka, pankeri od „šminkera”.
209
Ekološki pokret je jedan od najuticajnijih socijalnih pokreta, čiji je cilj da po-
dizanjem svijesti kod ljudi o ugroženosti prirode (uslijed nekontrolisanog,
stihijskog razvoja moderne civilizacije neprestanim industrijskim zagađiva
njem, sječom šuma, rasipanjem neobnovljive energije, globalnim zagrijeva
njem itd.) spase životnu sredinu od uništenja. Pristalice ovog pokreta svojim
veoma inventivnim, atraktivnim, dobro organizovanim i masovnim akcijama
upozoravaju na katastrofalne posljedice do kojih dovodi neodgovorna trka za
profitom i stihijska eksploatacija prirodnih resursa naše planete.
Svi ovi, kao i neki drugi savremeni društveni pokreti, predstavljaju odgovor
na dramatične društvene promjene (globalno zagađenje i zagrijevanje pla-
nete, sve veća socijalna diferencijacija na bogate i siromašne, opasnost nu-
klearnog rata itd.) i izazove pred kojima su zvanične političke instutucije ne-
moćne. Oni se oslanjaju na podršku standardnih masovnih medija (štampa,
radio, film), ali i na nove informacijske i komunikacijske tehnologije (kablo-
vska TV, internet), pa imaju do sada neviđenu masovnost i globalni uticaj.
Ovi socijalni pokreti uspjeli su svojim dobro osmišljenim i obuhvatnim
kampanjama, kao i upornim, neprestanim djelovanjem da dovedu do nekih
značajnih i dalekosežnih promjena u zakonodavstvu, društvenim odnosima
i javnom mnjenju. Zahvaljujući, između ostalog, i ovim pokretima danas su
mnoge države potpisnice Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948.
g., UN), Deklaracije o demokratiji (1997. g., Interparlamentarna unija) i sl.,
što je bitno doprinijelo zaštiti i uvećanju političkih sloboda, ljudskih prava,
prava etničkih manjina, žena, izbjeglica.
210
Šta si naučio/naučila
ŠTA JE MASA
Masa je privremeno okupljena skupina ljudi koju povezuje prostorna bli-
skost i zajednički aktuelni cilj (npr. politički miting i sl.), nakon čega se oni
razilaze i nestaju kao skupina. Za razumijevanje ponašanja mase nije do-
voljna individualna psihologija, pošto se pojedinci u masi ponašaju sasvim
drugačije nego kada su sami. Psihologiju mase odlikuju uniformnost (osobe
reaguju kao jedan, na istovjetan način), impulsivnost (ponašaju se vođeni
afektima, nagonima, iracionalno), sugestibilnost (podložni su uticaju go-
vornika, vođe), nekritičnost (bez razmišljanja i racionalne provjere osobe
u masi prihvataju ideje, uvjerevanja i naredbe) i laka pokretljivost (nije je
teško pokrenuti na akciju). Masa se može ponašati veoma različito, počev od
publike koja mirno ili uz povremeno skandiranje posmatra neki umjetnički
ili sportski događaj, preko gomile koja burno protestuje na ulici, i agresivne
rulje koja napada, progoni i linčuje.
211
masovnih ponašanja. Moda, kao vid masovnog ponašanja, predstavlja neki
nov i promjenljiv, masovno prihvaćen običaj u načinu oblačenja, ukrašavanja
i ponašanja u određenom vremenu i u određenoj socijalnoj sredini. Moda
zadovoljava različite naše potrebe: za isticanjem vlastitog identiteta, sa-
mosvojnosti i jedinstvenosti, s jedne strane, ali i potrebu za grupnim iden-
titetom i za naglašavanjem pripadnosti određenoj grupi, s druge strane.
Društveni (socijalni) pokret je masovni pokušaj da se kolektivnom akcijom
izvan postojećih institucija pokrenu društvene promjene i da se ostvari neki
društveno značajan cilj. Od savremenih društvenih pokreta najpoznatiji su
feministički, antinuklearni, ekološki i antiglobalistički.
212
RJEČNIK
A
afilijativni motiv – težnja pojedinca da uspostavi neposredan, prisan emocionalni i
socijalni kontakt i da se udruži sa drugim ljudima.
agensi socijalizacije – društveni činioci (porodica, vrtić, škola, vršnjaci, itd.) koji
prenose kulturne norme, vrijednosti i obrasce ponašanja na dijete (zovu se još i
prenosnici i vršioci socijalizacije).
agresivnost – potreba za nanošenjem povrede ili uništenjem nekog objekta (osoba,
stvar).
aktivno slušanje – ono koje sagovorniku stavlja do znanja da nas zanima, da ga
uvažavamo, razumijemo i da mu se potpuno posvećujemo u razgovoru.
altruizam – nesebična spremnost da se pomogne drugome bez ikakve spoljašnje na-
grade, pa čak i po cijenu lične štete i žrtve.
anomija – stanje suspenzije društvenih normi i vrijednosti, što dovodi do dezorga-
nizacije društva i ličnosti.
anketa – tehnika koja se koristi za ispitivanje mišljenja, stavova ili uvjerenja ljudi o
određenim društveno važnim i aktuelnim pitanjima.
antiglobalistički pokret – planetarni socijalni pokret, suprotstavlja se procesu globa
lizicije, koji dovodi do sve veće nejednakosti među narodima, do sve većeg bogaćenja
bogatih i do sve većeg siromašenja nerazvijenih i siromašnih država.
antisocijalno ponašanje – ponašanje koje je upravljeno protiv društvenih normi i
grupne kohezije i koje šteti kolektivu.
asertivno ponašanje – samopotvrđujuće, prodorno ponašanje, gde se pojedinac ak-
tivno i odlučno bori za svoja prava i svoje ciljeve, ali na nenasilan, miroljubiv način.
autokratsko rukovođenje – stil rukovođenja koji podrazumijeva da vođa samovo
ljno upravlja grupom, da sve odluke donosi sam, bez obavještavanja ili konsultovanja
ostalih članova grupe, koji poslušno ispunjavaju njegova naređenja.
autonomna moralnost – viši stupanj u razvoju morala, kada se osoba vlada po ap-
straktnim, univerzalnim moralnim principima i osjećanjem vlastite odgovornosti, a
ne u skladu sa svojim potrebama ili mišljenjem drugih.
autoritet – osoba, institucija ili ideja koja uživa poštovanje i ima uticaj, moć, koja
se može zasnivati na ličnim osobinama, stručnosti, moralnim vrlinama ili na sili i
socijalnom položaju.
B
benigna agresivnost – odbrambeni urođeni impuls za napad kad su ugroženi životni
interesi, koja nestaje kada je otklonjena opasnost.
bezuslovna draž – draž koja bez ikakvih uslova izaziva urođenu reakciju.
bezuslovna reakcija – automatska, prirodna, urođena reakcija.
214
brainstorming (oluja mozgova) – način grupnog rješavanja problema (nastao u psi
hologiji marketinga), a sastoji se u podsticanju obilne i neselektivne produkcije naj
različitih, najsmjelijih ideja i originalnih rješenja (da bi se kasnije izvršila selekcija).
C
cezarizam – apsolutna, despotska, neograničena vlast u pogledu djelokruga, sred-
stava i vremena vladanja, a koja ima podršku naroda.
D
dekodiranje – dešifrovanje kodiranog podatka u izvornu, razumljivu informaciju.
demokratsko rukovođenje – takav stil rukovođenja koji podrazumijeva da je vođa
samo koordinator, „prvi među jednakima”, koji stvora uslove u kojima svi članovi
grupe imaju mogućnost da ranopravno učestvuju u donošenju grupnih odluka.
denotativno značenje – eksplicitno značenje, to je predmet, pojava ili ideja na koju
riječ nedvosmisleno i neposredno upućuje.
dinamika grupe – niz procesa kojima se grupa mijenja, razvija, učvršćuje (usvaja
njem grupnih normi) i utiče na ponašanje članova (podstiče ih da sarađuju ili da se
takmiče) tokom ostvarenja ciljeva grupe.
društveni karakter – stečen i funkcionalan sklop crta ličnosti tipičan za članove ne-
kog društva.
društveni običaji – nepisana, spontano nastala pravila društvenog ponašanja, koja se
poštuju jer su ukorijenjena u tradiciji, a pokazala su se kao korisna.
društvo – velika, organizovana i stabilna ljudska zajednica koja ima osoben način
privređivanja, sistem društvenih odnosa, ideologiju i sistem vrijednosti.
E
ekološki pokret – socijalni pokret čiji je cilj da podizanjem svijesti o ugroženosti
prirode (usled stihijskog razvoja moderne civilizacije, sječe šuma, zagađivanja, glo
balnog zagrijevanja itd.) spase životnu sredinu od uništenja.
eksperiment – naučni metod u kojem se namjerno i sistematski mijenja nezavisna
varijabla kako bi se posmatrale (i mjerile) promjene u zavisnoj, dok se ostale varijable
drže pod kontrolom.
eksplicitna kultura – vidljiva kultura, koja obuhvata oruđa, običaje, obrede, način
života, način oblačenja, standardne obrasce ponašanja i društvene ustanove.
emocionalna inteligencija – spoj specifičnih sposobnosti: razumijevanje sebe sa
mog; emocionalna samokontrola; samouvjerenost; osjetljivost za potrebe drugih;
empatija; vještina rješavanja međuličnih sukoba itd.
enkodiranje – pretvaranje informacije pomoću koda (riječ, gest) u poruku zgodnu
za prenošenje.
215
F
facijalna ekspresija – spontano izražavanje psihičkih preživljavanja (osjećanja, nam
jera, stavova) mimikom lica.
feministički pokret – socijalni pokret koji predstavlja kritiku „muške kulture” u kojoj
su žene marginalizovane, isključene ili nedovoljno zastupljene na mjestima društvene
moći, diskriminisane, izrabljivane i podređene muškarcima.
formalna grupa – ona (npr. vojska, crkva, itd.) koja je nastala zvanično, osnivačkim
aktom i gdje su formalno propisani ciljevi, položaji, uloge, kao i standardi ponašanja
članova grupe.
formalni vođa – ima položaj vođe jer mu je dodijeljena legitimna moć, ali nema re
ferentnu moć (nije prihvaćen od članova grupe).
frustracija – neprijatan doživljaj, ometanja zadovoljenja nekog motiva, niz neugod-
nih emocija (razočaranje, napetost, briga itd. ).
G
glasine – alarmantne, tobož pouzdane, a zapravo neistinite ili poluistinite informacije
o društveno važnim zbivanjima ili osobama čiji je izvor nepoznat, a njenu sadržinu je
teško ili nemoguće u tom trenutku provjeriti.
gomila – velika, nestrukturisana, aktivna skupina ljudi, koju, privremeno, povezuju
isti ciljevi, osjećanja i interesi i koja se ponaša jednoobrazno.
gregarni motiv – „motiv krda”, urođeni poriv mnogih životinja i ljudi, da budu fi
zički bliski sa drugim jedinkama svoje vrste u grupama (stado, čopor, jato).
grupa – skup međusobno povezanih ljudi koji imaju neki zajednički cilj i izvjesne
zajedničke karakteristike.
grupna kohezija – sile uzajamnog privlačenja koje drže članove grupe na okupu, a
manifestuje se u stabilnosti, jedinstvu grupe, u osjećanju zajedništva, kao i u otpor-
nosti grupe na spoljne pritiske koji vode raspadu grupe.
grupna zasljepljenost – pojava da članovi grupe tokom grupnog odlučivanja, iz soli-
darnosti, radi očuvanja grupne kohezije, kao i zbog lojanosti vođi, zanemaruju bitne
činjenice i logično zaključivanje, pa donose nepromišljene, pogrešne odluke.
grupne norme – propisani i usvojeni obrasci mišljenja i ponašanja članova grupe,
koji služi kao mjerilo za ocjenjivanje ispravnosti ponašanja, a čija je glavna uloga da
obezbijede jedinstvo i efikasno funkcionisanje grupe.
grupni identitet – doživljaj samoistovjetnosti i osobenosti koji je zajednički članovima
neke grupe, koji imaju iste vrijednosti, uvjerenja, ideale i modele ponašanja.
grupno odlučivanje – složen proces zajedničkog donošenja odluke važne za grupu u
kojem mogu da učestvuju svi članovi grupe.
216
H
harizmatski autoritet – osoba (proroci, iscjelitelji, mudraci, vjerske ili političke vođe)
čija moć proizlazi iz „božanskih”, natprirodnih sposobnosti i koja se javlja u vrijeme
društvene ili vjerske krize i nudi spas.
heteronomna moralnost – niži stupanj u razvoju moralnosti, gde se pod dobrim,
moralnim ponašanjem podrazumijeva poslušnost, poštovanje spolja nametnutih
norma iz straha od osude i kazne od strane autoriteta (prvenstveno roditelja).
hipnoza – vještački izazvano somnabulno stanje, koje se odlikuje pasivnošću i poja
čanom sugestibilnošću hipnotisane osobe.
Holokaust – sistematsko, plansko i masovno, genocidno uništavanje miliona Jevreja
pod uticajem nacističke antisemitske ideologije.
I
identifikacija – proces nesvjesnog i nevoljnog poistovjećivanja sa uzorom, koji po
drazumijeva unošenje u sebe njegovih osobina (vrijednosti, uvjerenja i stavova),
odnosno duboku i trajnu promjenu ličnosti osobe koja se poistovjećuje.
identitet – sveukupni doživljaj, svjesni i nesvjesni, suštinske samoistovjetnosti i kon-
tinuiteta vlastite ličnosti.
imitacija – voljni, namjerni čin svjesnog podražavanja nekog vidljivog načina pona
šanja uzora (npr. gestova), koji ne podrazumijeva trajnu unutrašnju promjenu osobe
koja imitira.
implicitna kultura – dio kulture koju čine moralne norme, vrijednosti, potrebe, ide
ali, vjerovanja, pogled na svijet i ideje.
instrumentalno uslovljavanje – oblik učenja u kome ponašanje organizma pred-
stavlja sredstvo ili instrument dolaženja do cilja.
interesovanje – postojana misaona i emocionalna zaokupljenost nekim objektom ili
djelatnošću, koja za nas predstavlja neospornu vrijednost.
izvori socijalizacije – kultura i društvo, koji određuju ciljeve, sadržaj i agense (sred-
stva) socijalizacije.
J
javno mnjenje – socijalno uslovljeno mišljenje o nekom važnom društvenom pita
nju, rašireno u javnosti u jednom trenutku.
jezik – najsavršeniji simbolički sistem, sačinjen od riječi i pravila njihovih povezivanja.
K
karakter – označava ključno obilježje ličnosti, specifičan sklop emocionalno- moti-
vacionih, socijalnih, moralnih i ponašajnih crta po kojima se ta ličnost razlikuje od
drugih.
217
kinezička komunikacija – sporazumijevanje jezikom tjelesnih pokreta, gestom i mi-
mikom.
klasično uslovljavanje – povezivanje (po vremenskom dodiru) neutralne i bezus-
lovne draži, što dovodi do sticanja nove, uslovne reakcije, koja predstavlja odgovor na
prvobitno neutralnu, a kasnije, uslovnu draž.
kodiranje – prerada sirovih podataka u novi oblik, pogodniji za čuvanje u pamćenju.
kognitivna psihologija – pravac u psihologiji koji pretežno objektivnim metodima
proučava saznajne procese (opažanje, pamćenje, mišljenje itd.), ali i emocije, motive,
stavove i ponašanje ličnosti.
kognitivna disonanca – nelagodnost nastala usljed pridržavanja logički neusklađenih
saznanja o objektu stava ili nesklada između uvjerenja i ponašanja vezanih za pred-
met stava.
kolektivno nesvjesno – urođeno, nadlično, univerzalno nesvesno, koje sadrži nasli
jeđenu mudrost predaka u vidu arhetipova.
kompeticija – oblik socijalne interakcije gdje se svi članovi grupe međusobno takmiče u
dostizanju željenog cilja, i gdje uspjeh jednog člana grupe isključuje uspješnost ostalih.
komunikacija – sporazumijevanje, simbolička interakcija u vidu razmjene informa
cija znakovima i simbolima između subjekata.
komunikativna funkcija emocija – spontano neverbalno izražavanje emocija ima
ulogu poruke i služi sporazumijevanju članova grupe.
komunikologija – disciplina koja izučava oblike, procese i probleme komunikacije,
neposredne, interpersonalne razmjene poruka i masovne – putem medija.
konflikt – sukob dvaju različitih, suprotnih gledišta, mišljenja, težnji ili stavova.
konflikt uloga – sukob između različitih društvenih uloga koje osoba istovremeno
igra (majka i šefica) ili sukob unutar same uloge.
konformizam – pojava promjene ponašanja pojedinca u pravcu slaganja sa većinom,
pod grupnim pritiskom, a ne iz vlastitog ubjeđenja.
konotativno značenje – implicitno, asocijativno, pretežno emotivno, subjektivno
značenje reči.
konstruktivna reakcija na frustraciju – one akcije koje su usmjerene na rješavanje
same situacije (nalaženje nove strategije dolaska do cilja, pojačavanje napora, zamje-
na prvobitnog cilja nekim dostupnijim).
kontakt hipoteza – zajedničko življenje pripadnika različitih, sukobljenih socijalnih
grupa dovešće, pod specifičnim uslovima (saradnički, ravnopravni, česti kontakti
pripadnika), do smanjenja predrasuda, stereotipa i socijalne distance.
kooperacija – oblik socijalne interakcije gdje svi članovi grupe međusobno sarađuju
i usklađuju svoje aktivnosti u dostizanju grupnog cilja.
218
korelaciono istraživanje – metod koji otkriva i precizno mjeri stepen i način pove
zanosti među pojavama.
kultura – jedan od izvora socijalizacije, sveukupnost materijalnih i duhovnih tvore
vina, koje se prenose tradicijom na nove generacije.
kulturna antropologija – nauka koja proučava odnos ličnosti i tradicijske, pretpi
smene i homogene kulture.
L
lažni autoritet – moćnici koji ne zaslužuju poštovanje jer nemaju moralnih i stručnih
kvaliteta, pa se koriste položajem (npr. šefa, policajca) i sredstvima sile i zastrašivanja
da nametnu svoju volju drugima.
legalni autoritet – osoba ili institucija (predsjednik, direktor ili vojska, sud) čija je moć
ozakonjena, impersonalna, vremenski i dometom ograničena važećim zakonima i pro-
pisima.
legitimna moć – uticaj pojedinca, određen položajem i propisanom ulogom, a teme
lji se na postojećim običajima i vrijednostima grupe.
liberalno (laissez fair) rukovođenje – ono koje podrazumijeva vođu koji se nepo
sredno ne miješa u rukovođenje već prepušta grupi da se sama dogovora, donosi
odluke i odgovara za njih.
ličnost – neponovljiv, integrisan, složen i stabilan psihički sklop osobina, koji određuje
dosljedno ponašanje i doživljavanje individue.
linč – predstavlja protivzakonito, besudno kažnjavanje smrću (vješanjem, prebija
njem) nekog pojedinca, obično, druge rase, nacije ili vjere, kojeg gomila optuži za
neki težak zločin, stvarni ili izmišljeni.
M
mala grupa – strukturirana grupa, sačinjena od malog broja članova (od 2 do 20),
koji neposredno, intenzivno i prisno kontaktiraju licem u lice (vršnjaci, radna grupa,
školsko odjeljenje, sportski tim, itd.).
maligna agresivnost – agresivnost specifična za čovjeka, nije urođena, nije spolja
izazvana i nije u službi života, a cilj je uživanje u destrukciji i ubijanju.
marketing – složena aktivnost identifikovanja, predviđanja i zadovoljavanja potrebe
tržišta i potrošača u cilju ostvarivanja profita.
masa – veća, amorfna, pasivna i privremena skupina ljudi u kojoj ne postoji stabilna
organizacija (sa definisanim ulogama).
mehanizmi odbrane – nesvjesne i automatske tehnike ega, služe da bi se „razriješio”
konflikt i zaštitilo samopoštovanje ličnosti.
metod – najopštiji, provjereni naučni pristup problemima, odnosno globalni način
organizovanja objektivnog, sistematskog i valjanog istraživanja.
219
mišljenje – cilju usmjereno operisanje simbolima, kojim se dolazi do novih saznanja
o bitnim odnosima među pojavama.
moda – oblik masovnog ponašanja, predstavlja nov široko prihvaćen običaj u načinu
oblačenja, ukrašavanja, uljepšavanja i ponašanja u određenom vremenu i u određenoj
socijalnoj sredini, a koji se relativno brzo mijenja.
moć – sposobnost uticanja, kontrole i nametanja svoje volje drugima.
moć informisanosti – vrsta moći koja potiče iz dobre obavještenosti nekih privile-
govanih članova grupe.
moral – oblik društvene svijesti, sveukupnost vrijednosti, principa, normi i propisa
koji u nekom društvu određuju šta je dobro i zlo, šta je valjano, a šta ne, šta je praved-
no, a šta nepravedno.
moralne norme – spontano nastala nepisana, regulatorna pravila koja važe u odre
đenoj socijalnoj zajednici i prema kojima se neko mišljenje/ponašanje procjenjuje
kao dobro ili rđavo.
moralni kodeks – formalizovan sistem moralnih normi i pravila ponašanja koja važe
u određenoj društvenoj grupi i moraju se poštovati.
moralni razvoj – razvoj u moralnom suđenju i postupanju tokom odrastanja.
moralno suđenje – prosuđivanje o moralnim postupcima ljudi u skladu sa usvoje
nim moralnim normama i stupnjem razvoja.
motiv – unutrašnja biološka i psihološka pobuda koja je pokretač cilju usmjerene
aktivnosti jedinke.
motivacija – cjelokupni složen psihički proces pokretanja, usmjeravanja i regulisanja
djelatnosti usmjerene ka određenom cilju.
motiv za postignućem – težnja pojedinca da postigne značajan uspjeh u nekoj akti
vnosti i da se istakne u odnosu na ostale ljude.
N
nagon – urođena pobuda, nastaje iz tjelesne potrebe, koja povećava napetost orga-
nizma i nagoni ga na aktivnost ka izvjesnom cilju.
narkomanija – društveno devijantno ponašanje, stanje hronične intoksikacije nas-
talo dužom zloupotrebom neke droge.
naše grupe – one koje doživljavamo kao svoje, čiju pripadnost ističemo (odijelom,
ukrasima, ponašanjem) i sa kojima se poistovjećujemo i ponosimo.
nativizam – učenje da je razvoj organizma određen pretežno nasljednim činiocima,
a da sredina ima tek sekundarnu ulogu.
nekonstruktivna reakcija na frustraciju – to su nerealističke reakcije na frustraciju
(agresivnost, depresija, apatija i regresija).
neformalna grupa – nastaje spontano, radi ostvarenja slobodno izabranog cilja (zabava,
druženje), kroz prisnu komunikaciju članova grupe koji imaju slične potrebe i intere
sovanja i nemaju zvanično utvrđene ciljeve i norme ponašanja, niti propisane uloge.
220
neformalni vođa – nema formalno položaj vođe, ali ga grupa prihvata kao vođu.
nekrofilija – po Fromu, vrsta maligne agresije u vidu mržnje prema životu i strasti za
ubijanjem i za uništavanjem živih stvorenja.
nenasilna komunikacija – način konstruktivnog, nenasilnog rešavanja sukoba, koriš
ćenjem jezika saosjećanja.
nenormalno – atipično, neubičajeno, devijantno ponašanje i doživljavanje (nedostatak
uvida, rđava procjena stvarnosti, poremećeni interpersonalni odnosi).
neprilagođeno ponašanje – nesocijalizovano agresivno, netolerantno i apatično po
našanje.
nesvjesno – sve ono psihičko (osjećanja, nagoni, želje, sjećanja) što se nalazi izvan
svijesti i što teško može dospjeti u svijest.
nestrukturisana grupa – privremena, bezoblična, neorganizovana skupina (gomila,
publika, rulja), nediferencirana po mjestu i ulozi u članova u grupi, nastala za odre
đenu priliku (utakmica, pozorište, linč).
neverbalna komunikacija – sporazumijevanje bez riječi, gestovima, mimikom, po
gledom.
nezavisna promjenljiva (varijabla) – pojava koja se mijenja po želji eksperimentatora.
novi društveni pokreti – feministički, antiglobalistički, ekološki itd., razlikuju se od
tradicionalnih po motivaciji, organizaciji (nisu autoritarni, ni birokratizovani), ori-
jentaciji (na sredstva masovne komunikacije) i metodima djelovanja (nenasilni pro-
testi i demonstracije, metod građanske neposlušnosti itd.).
Nj
njihove grupe – one koje smatramo stranim, različitim, tuđim i prema kojima ima-
mo distancu, a nekada čak i averziju.
O
opažanje – proces kojim jedinka integriše, tumači i organizuje raznolike osjete u cje
lovitu i smisaonu mentalnu reprezentaciju svijeta.
operantno uslovljavane – oblik uslovljavanja kod kojeg organizam, među mnogima,
spontano emituje i neku instrumentalnu radnju (operaciju) koja dovodi do cilja – za-
dovoljenja potrebe.
opšta psihologija – fundamentalna psihološka disciplina koja izolovano proučava
opšte funkcije, procese i sposobnosti normalnog odraslog čoveka.
organizacija – velika heterogena formalna grupa (kompanija, policija, zdravstvena
ustanova, univerzitet); složen, hijerarhijski ustrojen sistem čvrsto povezanih i kom-
plementarnih malih grupa, čije su djelatnosti normama i pravilima propisane, koor-
dinirane i prilagođene zajedničkom cilju.
osnovna jedinica komunikacije – struktura koju čine pošiljalac, kanal komunikaci-
je, poruka i primalac.
221
ostvarena uloga – način na koji pojedinac razumije, prihvata i izvodi svoju propi
sanu socijalnu ulogu u realnom životu.
P
pamćenje – saznajni proces, koji se sastoji u obradi, zadržavanju i pronalaženju infor-
macija, a zatim u njihovom reprodukovanju i korišćenju.
paralingvistička komunikacija – vrsta neverbalne komunikacije u kojoj su bitni para
lingvistički znakovi (visina, boja glasa, itd), a ima ulogu da prenese afektivno stanje i
stav pošiljaoca.
pažnja – mentalna usmjerenost, usredsređenost na mali broj značajnih elemenata koji
imaju središnje mjesto u svijesti, uz zanemarivanje mnoštva ostalih, nebitnih.
perceptivna odbrana – fenomen podizanja praga opažanja za tabuisane (nepristojne)
riječi, čime se osoba nesvjesno brani od neprijatnih emocija stida i nelagodnosti.
perceptivno naglašavanje – pojava da se predmeti i osobe koje se više vrednuju opa
žaju i ujedno većim po svojim fizičkim dimenzijama.
personalni prostor – „nevidljivi omotač” koji okružuje pojedinca i odvaja ga od drugih;
lični, intimni prostor u koji je zabranjen ulaz svima, osim izuzetno bliskim osobama.
pogrom – masovno uništavanje čitave socijalne grupe (manjinske, etničke, vjerske ili
političke).
pomjerena agresivnost – ona koja je preusmjerena na drugi, dostupan cilj, na neki
zamjenski objekt (npr. umjesto na šefu, agresija se prazni na slabašnoj djeci).
porodica – primarna grupa, najvažniji agens socijalizacije, koji dubokim, svestranim i
dalekosežnim uticajima udara temelje ličnosti.
poruka – informacija koju želimo saopštiti i nekim kanalom komunikacije prenijeti
drugom licu.
poslušnost – spremnost pojedinca da se bez ramišljanja povinuje nalogu autoriteta
(zbog društvenog položaja, ugleda ili znanja).
posmatranje – najstariji i najosnovniji naučni metod, koji se sastoji u planskom i ob-
jektivnom registrovanju i tumačenju pojava u prirodnim uslovima.
posturalna komunikacija – neverbalno slanje poruke stavom, držanjem i položajem
tijela u odnosu na druge učesnike komunikacije.
potiskivanje – glavni mehanizam odbrane, sastoji se u izbacivanju iz sjećanja nepri-
jatnih predstava vezanih za zabranjene želje i u sprečavanju njihovog povratka.
potkrepljenje – draž (npr. hrana, žeton, novac) koja slijedi neku radnju i povećava
vjerovatnoću njenog budućeg javljanja.
potreba – stanje psihološkog ili fiziološkog nedostatka nečega što je neophodno ili
poželjno za dobro funkcionisanje organizma.
222
potreba za ljubavlju – težnja za povezanošću i prisnim odnosom sa drugom osobom
i briga za njenu dobrobit.
pravi autoritet – ljudi koji imaju neformalnu moć jer im se divimo i poštujemo zbog
njihovih vrlina, znanja i sposobnosti (npr. vrhunski naučnici, umjetnici, sportisti).
predrasuda – vrsta stava, ne zasniva se ni na valjanom iskustvu niti na racionalnim
argumentima, afektivno je opterećena i veoma otporna na promjenu.
primarna grupa – mala grupa (porodica, vršnjaci) sastavljena od članova snažno afe
ktivno i socijalno povezanih pojedinaca sa jakim osjećanjem grupne pripadnosti, a
koja ima presudan udio u socijalizaciji ličnosti i zadovoljenju njenih važnih potreba.
primarne emocije – osnovna osjećanja (strah, radost, tuga itd.) koja se rano javljaju,
zajedničke su ljudima i višim primatima, kulturno su univerzalne i imaju specifičnu
fiziološku osnovu.
proindividualno ponašanje – vid ponašanja usmjeren prevashodno na dobrobit
same jedinke (u skladu ili ne sa društvenim normama).
projekcija – odbrana ega od prepoznavanja vlastitih nepoželjnih težnji i namjera time
što ih nesvjesno pripisuje drugim osobama.
proksemička komunikacija – opštenje prostornim znakovima (raspored i rastojanje
učesnika komunikacije).
propaganda – aktivnost organizovanog širenja nekih ideja ili stavova sa namjerom da
se ljudi uvjere u njihovu ispravnost i izmjene ponašanje u željenom smjeru.
propagandna poruka – razumljiva, privlačna, dostupna, upadljiva i uvjerljiva infor-
macija sračunata da navede primaoca na željeno ponašanje (kupovina, glasanje).
propisana uloga – nizom propisa (pozitivnih i negativnih) precizno definisana, for-
malizovana socijalna uloga.
prosocijalno ponašanje – pozitivno usmjereno ponašanje prema drugima, u smislu
pomoći, saradnje i dobročinstva.
psihologija – nauka koja proučava psihičke pojave i ponašanje jedinke.
psihologija grupe – oblast socijalne psihologije koja proučava psihološke aspekte po
našanja ljudi u grupi, kao i zakonitosti nastanka i ponašanja same grupe.
psihologija ličnosti – proučava pojedinca kao cjelovit i neponovljiv sklop psihičkih
osobina.
psihologija mase – oblast koja proučava psihološke odlike i zakonitosti ponašanja
mase, kao i osobenosti ponašanja pojedinca u njoj.
psihologija marketinga – primijenjena psihološka disciplina, čiji je predmet istra
živanje tržišta, psihologije potrošača, psihološkog aspekta dizajniranja robe, prirode
oglašavanja, kao i uticaja ekonomske propagande na prodaju nekog proizvoda.
223
psihopatija – težak poremećaj ličnosti, koga odlikuju moralna devijantnost, impul-
sivnost, drastično asocijalno i kriminogeno ponašanje.
psihoterapija – postupak pružanja psihološke pomoći, koji ima za cilj uklanjanje
simptoma bolesti, reorganizaciju ličnosti i ozdravljenje.
publika – nestrukturisana, pretežno slučajna i pasivna skupina pojedinaca kratkotra-
jno okupljenih oko nekog aktuelnog, privremenog cilja (npr. koncert, film, utakmica,
predavanje).
R
racionalizacija – čest mehanizam odbrane, sastoji se u naknadnom, nesvjesnom
nalaženju prihvatljivih razloga za svoje neprihvatljive postupke ili opravdanja za
neuspjeh.
radoznalost – neutaživa potreba za stalnim istraživanjem i saznavanjem nepoznatog,
zagonetnog, skrivenog i čudesnog.
rasna predrasuda – neutemeljeno negativno afektivno obojeno mišljenje o dru
gim rasama (Crnci, Jevreji) i nekritično pozitivno o svojoj, praćeno bolesnom mr
žnjom, spremnošću na diskriminaciju, segregaciju, progon, pa čak i genocid druge,
„niže“ rase.
razvoj ličnosti – složen proces progresivnog mijenjanja ličnosti od začeća do zrelosti/
kraja života.
realističko mišljenje – koje uvažava zakone stvarnosti i logike, nezavisno je od naših
ličnih stavova, osjećanja i otkriva objektivno postojeće veze i odnose.
redosljed kljucanja – relativno stabilan, hijerarhijski ustrojen redosljed dominacije
pojedinih članova u maloj grupi.
referentna grupa – ona sa kojom se pojedinac poistovjećuje, koja mu služi kao orijen-
tir, uzor ponašanja i standard poređenja, čije vrijednosti, stavove i stil života doživljava
kao vlastite i kojoj želi da pripada.
referentna moć – uticaj koji imaju istaknute, omiljene ličnosti ili institucije (roditelji,
nastavnici, crkva) zahvaljujući tome što su voljeni, što im se drugi dive i sa njima po-
istovjećuju.
regresija – povratak na nezrelije vidove ponašanja i ranije oblike zadovoljenja potreba.
religija – sistem vjerovanja, predstava, dogmi, obreda i simbola usmjerenih na onos-
tranu stvarnost i komunikaciju sa vrhovnim, natprirodnim bićem ili bićima.
rezonantni lider – tip vođe koji je sposoban da na grupu prenese svoje oduševljenje,
viziju i optimizam, da kod članova grupe pobudi njihove najbolje sposobnosti i pod-
stakne pozitivne emocije.
rulja – izrazito agresivna i destruktivna, iracionalnim afektima nošena i antisocijalna
gomila (npr. pobiješnjeli navijači, gomila spremna na linč ili zahvaćena panikom).
224
S
sadizam – po Fromu, vrsta maligne agresije koja se ispoljava kao strast za apsolutnom
vlašću i potpunom kontrolom nad drugim bićima.
savjest – unutrašnja moralna svijest, koja procjenjuje moralno vladanje, kažnjava
rđavo i nagrađuje dobro ponašanje.
sazrijevanje – nasljedno determinisan, biološki proces spontanog tjelesnog i psihi
čkog razvoja organizma koji vodi do zrelosti.
sentiment – složena, stečena, stabilna mentalna struktura koja obuhvata više različitih
emocija i stavova prema nekom objektu (npr. patriotizam, roditeljska ljubav).
simbol – sve ono (riječ, slika) što stoji umjesto nečeg drugog i predstavlja ga.
skala socijalne distance – tehnika za mjerenje socijalne distance (bliskosti-udaljenosti).
skala procjene – instrument, čija je svrha da se procjenjivanje znanja ili sposobnosti
i crta ličnosti učini objektivnijim i preciznijim.
složene emocije – uključuju više primarnih emocija i vezane su za objekt (druge
ljude, sopstvenu ličnost, umjetničko djelo i sl.).
socijalizacija – proces formiranja ličnosti pod uticajem društva, kada se biološki nez-
rela jedinka transformiše u ličnost odraslog, kompetentnog pripadnika zajednice.
socijalna distanca – stupanj bliskosti koji pojedinac prihvata u odnosima sa pripad-
nikom neke druge socijalne grupe (veća bliskost – manja distanca).
socijalna facilitacija – pojava da se izvjesne uvježbane aktivnosti lakše i uspješnije
obavljaju samo zahvaljujući prostom prisustvu drugih ljudi.
socijalna interakcija – međusobno, uzajamno djelovanje (pojedinaca, grupa).
socijalna psihologija – teorijska psihološka disciplinu koja proučava: interakciju izme
đu pojedinaca i grupa; uticaj socijalne sredine na psihičke funkcije, osobine i ponašanje
ljudi; uticaj psiholoških karakteristika pojedinaca na socijalnu situaciju.
socijalna uloga – propisano i očekivano ponašanje od osobe koja ima određen soci-
jalni položaj.
socijalne teorije ličnosti – koje smatraju presudnim uticaj socijalnih činilaca na for
miranje, strukturu i dinamiku ličnosti.
socijalni kontekst – cjelina društvene situacije u okviru koje posmatrana pojava do-
bija svoje značenje ili smisao.
socijalni motivi – u procesu socijalizacije stečeni motivi, koji podstiču različite vido
ve društvenog ponašanja i jedino se posredstvom drugih mogu zadovoljiti.
socijalni pokreti – masovni organizovani pokušaji da se kolektivnom akcijom van
postojećih institucija ostvari neki društveno značajan cilj i riješi problem koji nad
ležne institucije nijesu riješile.
225
socijalni položaj – mjesto koje neka osoba zauzima u strukturi društva ili socijalne
grupe i za koje se vezuje niz zadataka, dužnosti i prava, kao osoben način ponašanja.
socijalno učenje – različiti oblici učenja (uslovljavanje, učenje uviđanjem, učenje po
modelu, itd.) koji se odigravaju u socijalnoj situaciji, a čiji je cilj sticanje socijalnog
iskustva i ovladavanje socijalnim vještinama.
sociogram – grafički način shematskog prikazivanja afektivne strukture (mreže pri
vlačenja i odbijanja) grupe do koje se došlo sociometrijskim postupkom.
sociologija – fundamentalna društvena nauka koja proučava globalno društvo, nje-
govu strukturu, dinamiku i razvoj, i to objektivno, nezavisno od toga kako ga ljudi
doživljavaju.
sociometrijski postupak – psihološka tehnika u vidu upitnika kojim se ispituju i
mjere afektivni i socijalni odnosi u maloj grupi gdje se članovi dobro poznaju i imaju
izgrađene bliske emocionalno-socijalne veze.
sredstva masovne komunikacije – oznaka za raznorodnu klasu medija (televizija,
radio, novine, internet, itd.), prilagođenih životu u savremenoj masovnoj kulturi.
stav – stečena i relativno stabilna dispozicija za dosljedan način odnošenja i ponašanja
(za ili protiv) prema određenoj klasi objekata.
stereotip – ukalupljena, uprošćena, kruta i rasprostranjena predstava o pripadnicima
neke etničke, vjerske ili rasne grupe.
stručnjačka moć, uticaj koji ima stručnjak (majstor, učitelj, umjetnik) jer posjeduje
posebna znanja i veštine.
struktura grupe – relativno stabilna i složena mreža veza i odnosa među članovima
grupe, odnosno učvršćen sistem položaja i uloga pojedinih članova u grupi.
strukturirana grupa je organizovana, čvrsto psihološki povezana, sa diferenciranim
ulogama, u kojoj članovi imaju svijest o grupnoj pripadnosti i zajedničkom cilju, te
koordinisano djeluju kako bi se on ostvario.
sublimacija – mehanizam zamjene izvornog cilja zabranjenog nagonskog impulsa
nekim drugim, „višim”, lično i socijalno prihvatljivim.
sugestija – postupak skrivenog ili otvorenog navođenja (u vidu nagovora ili savjeta,
bez upotrebe sile) drugog čovjeka ili grupe ljudi da nekritički prihvati tuđe ideje,
stavove ili obrasce ponašanja.
super-ego – „unutrašnji moralni sudija”, nastao identifikacijom, koji se stavlja iznad
ega, nadgleda ga, osuđuje i kažnjava za rđave misli i djela.
Š
škola – vaspitno-obrazovna institucija, najvažniji agens planske socijalizacije ličnosti.
školsko odjeljenje – prvobitno formalna grupa, koja spontano postaje neformalna
primarna grupa, jer se među članovima obrazuju snažne prijateljske, lične veze na
osnovu zajedničkih interesovanja i uzajamnih simpatija.
226
T
tehnike psihološkog istraživanja – specijalizovani postupci za prikupljanje, obradu
i analizu podataka u psihološkom istraživanju.
teritorijalno ponašanje – urođeni obrazac ponašanja koji obuhvata obilježavanje gra
nica i odbranu svoje teritorije od uljeza.
težnja za moći – potreba da se ima moć, da se bude iznad drugih, te da se na njih
utiče i njihovo ponašanje kontroliše.
tradicionalni autoritet – onaj pojedinac (npr. kralj, otac) ili institucija (crkva, dvor)
čija je moć zasnovana na davno utvrđenim i teško promjenljivim tradicionalnim obi-
čajima i vrijednostima.
U
učenje – proces sticanja relativno trajnih promjena u iskustvu i u ponašanju pojedinca
pod dejstvom prethodnog individualnog iskustva i djelatnosti organizma.
učenje po modelu – oblik učenja kojim se spontano, posmatranjem i ugledanjem na
uzor stiču novi obrasci ponašanja, bez nagrađivanja, bez vježbanja i bez namjere da
uči ono što gleda.
učenje uviđanjem – najviši oblik učenja koji počiva na inteligentnom rješavanju prob-
lema putem uviđanja odnosa u problem situaciji.
uslovna draž – prvobitno neutralna draž, koja pod određenim uslovima (kada se daje
istovremeno sa bezuslovnom draži), počinje da izaziva isti odgovor kao i bezuslovna.
uslovna reakcija – naučen odgovor na prvobitno neutralnu, a kasnije, uslovnu draž.
uvjerenje – pretežno kognitivna komponenta stava u vidu saznanja o izvjesnim osobi-
nama predmeta stava (slabije razvijena akciona i emocionalna komponenta).
V
velika grupa – grupa koja ima veliki broj članova (nacija, država, organizacija) koji
međusobno kontaktiraju, najčešće samo posredno.
verbalna komunikacija – sporazumijevanje pomoću riječi.
vođa – najmoćnija osoba u grupi, kadra da kontroliše članove i da ih vodi ka cilju (na
autokratski ili demokratski način).
vođstvo – oblik upravljanja grupom u kojem vođa donosi i kontroliše sprovođenje
odluka, kako bi što uspješnije ostvario ciljeve grupe.
vrijednost – najopštije vjerovanje o tome šta je valjano, poželjno, korisno i što bi trebalo
da je cilj ljudskih napora (pozitivna vrijednost), odnosno šta je nepoželjno (negativna).
vršnjaci – neformalna grupa djece/mladih, istog uzrasta i sistema vrijednosti, bitan
činilac socijalizacije ličnosti u adolescenciji.
227
Z
zakon – pravni normativni akt koji je donio zakonodavni organ i kojim je propisano
neko opštevažeće društveno ponašanje.
zatvorene grupe – one u koje se ne može ili se vrlo teško ulazi (npr. kraljevsko dru
štvo, tajna društva, elitni klubovi, klanovi, itd.).
zavisna promjenljiva (varijabla) – pojava koja se mijenja pod uticajem promjena u
nezavisnoj promjenljivoj.
Ž
žrtveni jarac – nevina žrtva progona (često društveno marginalna grupa) na koju
je usmjerena suzbijena i pomjerena agresivnost okoline i koja ispašta za tuđe grijehe.
228
POJEDINAC
U GRUPI