Professional Documents
Culture Documents
Poseta Stare Dame
Poseta Stare Dame
LICA:
POSETIOCI:
DOMAĆI:
Alfred II
Njegova žena
Njegova kći
Njegov sin
Predsednik opštine
Župnik
Profesor
Lekar
Policajac
Prvi građanin
Drugi građanin
Treći građanin
Četvrti građanin
Slikar
Prva žena
Druga žena
OSTALI:
Gospođica Lujza
Šef stanice
Vozovođa
Kondukter
Poreski izvršitelj
NASRTLJIVCI:
Novinar I
Novinar II
Radioreporter
Snimatelj
PRVI ČIN
Pre dizanja zavese čuje se zvono na železničkoj stanici. Zatim - natpis: Gilen. To je
očigledno ime gradića naznačenog u pozadini, zapuštenog i propalog. I stanična zgrada je
zapuštena: ograde ima ili nema, već prema zemlji; upola iscepan red vožnje na zidu,
zarđale instalacije: vrata sa natpisom »Ulaz zabranjen«. U sredini bedna Stanična utica. I
ona samo naznaćena. Levo jedna kućica, sva nikakva, pokrivena crepom, sa poderanim
plakatima na zidovima bez prozora. Levo tabla: Ženski, desno: Muški. Sve obasjano
toptim jesenjim suncem. Pred kućicom klupa, na njoj četiri čoveka. Peti, neopisivo
neugledan, crvenom bojom ispisuje jedan transparent, očigledno za neku svečanu
povorku: »Dobro došla, Klarice«. Huka i buka ekspresa koji prolazi. Šef stanice salutira.
Ljudi na klupi pokretom glave, sleva nadesno, slede ekspres.
PRVI: »Gudrun«, Hamburg-Napulj.
DRUGI: U jedanaest i dvadeset sedam dolazi »Besni Roland« Venecija-Stokholm.
TREĆI: Još nam je samo to zadovoljstvo ostalo - da gledamo vozove.
ČETVRTI: Pre pet godina »Gudrun« i »Besni Roland« su stajali u Gilenu. A i
»Diplomat« i »Lorelaj«, svi poznati ekspresi.
PRVI: Poznati u celom svetu.
DRUGI: Sad ne staju ni putnički vozovi. Samo dva iz Kafigena i onaj iz Kalberštata u
jedan i trinaest.
TREĆI: Propadamo.
ČETVRTI: Vagnerova fabrika je propala.
PRVI: Bokman bankrotirao.
DRUGI: Ne puše se više dimnjaci na Sunčanom proplanku.
TREĆI: Živi se od pomoći za nezaposlene.
ČETVRTI: Od čorbe za sirotinju.
PRVI: Živi se?
DRUGI: Vegetira.
TREĆI: Crkava.
ČETVRTI: Ceo gradić. (Zvono na stanici.)
DRUGI: Krajnje je vreme da dođe ta milijarderka. Kažu da je u Kalberštatu podigla
bolnicu.
TREĆI: U Kafigenu dečje jasle, a u prestonici crkvu.
SLIKAR: Uzela je Cimta, to naturalističko mazalo, da joj napravi portre.
PRVI: Ta ima novaca! Ima Jermensku naftu, Zapadne železnice, Severnu radiokompaniju
i čitav jedan otmeni kvart u Honkongu. (Huka voza. Šef stanice salutira. Ljudi slede voz i
pokretom glave zdesna nalevo.)
ČETVRTI: »Diplomat«.
TREĆI: A naš grad je bio pravi centar kulture.
DRUGI: Jedan od prvih u zemlji.
PRVI: U Evropi.
ČETVRTI: Ovde je Gete prenoćio. U kafani »Kod Zlatnog apostola«.
TREĆI: Brams je komponovao jedan kvartet. (Zvoni.)
DRUGI: Bertold Švarc pronašao barut.
SLIKAR: A ja sam blistao na Školi likovnih umetnosti, a šta sam sad? Firmopisac! (Huka
voza. Levo se pojavljuje kondukter, koji kao da je upravo skočio iz voza.)
KONDUKTER (uzvikuje otegnuto): Giilen!
PRVI: Putnički iz Kafigena. (Jedan putnik je sišao, ide levo, pored Ijudi na klupi, i nastaje
tamo gde piše »Muški«.)
DRUGI: Poreski izvršitelj.
TREĆI: Dolazi da zapečati zgradu opštine.
ČETVRTI: I politički smo upropašceni.
ŠEF STANICE (diže ruku): Polazak! (Iz gradića dolaze predsednik opštine, učitelj,
župnik i II, čovek od oko šezdeset pet godina; svi u otrcanoj odeći.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Visoki gost dolazi putničkim vozom iz Kalberštata u jedan i
trinaest.
PROFESOR: Pevaće mešoviti i omladinski hor.
ŽUPNIK: Zvoniće vatrogasna zvona. Još nisu postavljena.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Na Pijačnom trgu sviraće gradski orkestar, a Gimnastičko
društvo pravi piramidu u čast milijarderke. Onda imamo banket u »Zlatnom apostolu«.
Na žalost, stanje naših finansija ne dozvoljava nam da uveče osvetlimo katedralu i
opštinu. (Poreski izvršitelj izlazi iz kućice.)
PORESKIIZVRŠITELJ: Dobar dan, gospodine predsedniče. Moje poštovanje.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Šta vi ovde tražite, gospodine Gluc?
PORESKI IZVRŠITELJ: To gospodin predsednik opštine već zna. Imam vanredno težak
zadatak - da popišem čitav jedan grad.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Sem jedne stare pisaće mašine, nista nećete naći.
PORESKI IZVRŠITELJ: Gospodin predsednik opštine zaboravlja gilenski Narodni
muzej.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Prodat Americi još pre tri godine. Naše kase su prazne. Niko
ne plaća porez.
PORESKI IZVRŠITELJ: To mora da se izvidi. Čitava provincija cveta, samo je Gilen
bankrot, sa svojim Sunčanim proplankom.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Zaista smo pred pravom privrednom zagonetkom.
PRVI: Sve je to maslo slobodnih zidara.
DRUGI: Jevrejska mahinacija.
TREĆI: Iza toga se krije krupni kapital.
ČETVRTI: Tu su umešani prsti međunarodnog komunizma. (Zvoni.)
PORESKI IZVRŠITELJ: Imam oči sokolove - uvek nešto nađem. Idem da malo obiđem
Opštinsku štedionicu. (Odlazi.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Bolje da nas sad opljačka nego kad dođe milijarderka. (Slikar
je završio natpis.)
IL: Ovako zbilja ne može, gospodine predsedniče - natpis je suviše intiman. Treba da
stoji: Dobro nam došli, Klaro Zahanasijan.
PRVI: Pa to je naša Klarica!
DRUGI: Klarica Vešer.
TREĆI: Ovde je odrasla.
ČETVRTI: Otac joj je bio zidar.
SLIKAR: Onda da prosto napišem s druge strane: Dobro nam došli, Klaro Zahanasijan.
Ako se milijarderka bude raznežila, lako možemo da okrenemo prvu stranu.
DRUGI: »Berzijanac«, Cirih-Hamburg. (Novi ekspres dolazi zdesna.)
TREĆI: Uvek je tačan - mogao bi prema njemu da se doteruje časovnik.
ČETVRTI: Zaboga, ko još ovde ima časovnik?
PREDSEDNIK OPŠTINE: Gospodo, milijarderka je naša jedina nada.
ŽUPNIK: Osim boga.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Osim boga.
PROFESOR: Ali on se ne računa.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Vi ste s njom bili bliski, Ile, sve sad zavisi od vas.
ŽUPNIK: Ali - rastali su se! Sećam se da se nešto pričalo... Imate li šta da priznate svome
ispovedniku?
IL: Bili smo najbolji prijatelji - mladi i nepromišljeni. U stvari, gospodo, pre četrdeset pet
godina bio sam još gotovo dečak. A Klara? I sad je vidim kako prosto zrači u mraku
Petersove žitnice ili kako bosonoga ide kroz šumu, po mahovini i lišću, razbarušene
crvene kose, vitka kao prut, sva nekako lomna - đavolski lepa veštica. Život nas je
rastavio, samo život, kao što se često dešava.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Bili bi mi potrebni neki detalji o gospođi Zahanasijan, za moj
mali govor na banketu u »Zlatnom apostolu«. (Vadi notes iz džepa.)
PROFESOR: Pregledao sam stare školske dnevnike. Ocene Klare Vešer su, na žalost, na
žalost... vrlo slabe. Kao i vladanje. Jedine dobre ocene imala je iz botanike i zoologije.
PREDSEDNIK OPŠTINE (beležeći): Tako. Dobre ocene iz zoologije. Fino.
IL: Mogao bih i ja da pomognem gospodinu predsedniku. Klara je volela pravdu. Jednom
su uhapsili nekog skitnicu. Gađala je policajca kamenjem.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Osećanje za pravdu. Nije rđavo. To uvek deluje. Ali ono sa
policajcem - najbolje da izostavimo.
IL: Imala je i dobru dušu. Delila je sve što je imala. Jednom je ukrala krompira za neku
staru udovicu.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Sklonost dobrim delima. To, prijatelji, neizostavno moram da
istaknem. To je glavno. Da li se neko seća kakve zgrade koju je zidao njen otac? Dobro bi
bilo da se pomene.
SVI: Niko živi. (Predsednik opštine zatvara notes.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ja sam, lično, spreman. Ostalo zavisi od Ila.
IL: Znam. Treba joj odrešiti kesu sa milionima.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Sasvim tačno, s milionima - to je pravi izraz.
PROFESOR: Jedne dečje jasle ne bi nam pomogle.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Moj dragi Ile, vi ste već odavno najomiljenija ličnost u
Gilenu. Na proleće ću dati ostavku, i već sam uspostavio kontakt sa opozicijom. Složili
smo se da vas kandidujemo za predsednika opštine.
IL: Ali, gospodine predsedniče...
PROFESOR: Mogu to samo da potvrdim.
IL: Gospodo, na stvar. S Klarom ću najpre govoriti o našoj teskoj situaciji.
ŽUPNIK: Budite taktični, delikatni.
IL: Treba raditi pametno, psihološki.
IL: Naš nastup treba da bude smišljen, psihološki sračunat. Nespretan doček na stanici
mogao bi sve da upropasti. Gradski orkestar i mešoviti hor ne mogu sami ništa da učine.
PREDSEDNIK OPŠTINE: II ima pravo. Ovo je presudan momenat. Gospođa
Zahanasijan stupa na tlo svoga zavičaja, kao u svoj dom, dirnuta, suze su joj u očima,
uspomene je guše. Naravno, ja neću biti ovako bedno odeven kao sad, nego svečano, u
crnom, imaću cilinder, kraj mene će biti moja supruga, preda mnom moje dve unuke, u
belom, sa ružama. Gospode, samo da sve bude spremno. (Zvoni.)
PRVI: »Besni Roland«.
DRUGI: Venecija-Stokholm u jedanaest i dvadeset sedam.
ŽUPNIK: Jedanaest i dvadeset sedam! Ostaju nam još dva sata da se svečano obučemo.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Transparent »Dobro nam došli, Klaro Zahanasijan« podići će
Kin i Hauzer. (Pokazuje četvrtog.) Ostali - najbolje da mašu šeširima. Ali, molim, ne
vikati kao prošle godine kad je dolazio delegat vlade; utisak je bio ništavan, i još nismo
dobili nikakvu subvenciju. Preterana radost nije na svom mestu, nego topla, dirljiva
nežnost prema detetu koje se vraća u zavičaj. Budite neusiljeni, srdačni, ali organizacija
mora da funkcioniše besprekorno, vatrogasna zvona ubaciti odmah posle mešovitog hora.
Pre svega treba paziti... (Tutnjava voza koji se približava čini njegove reči nerazumljivim.
Škripa kočnica. Na svim licima - zaprepašćenje. Petorica skoče sa klupe.)
SLIKAR: Ekspres...
PRVI: ... stao...
DRUGI: ... u Gilenu!
TREĆI: U najjadnijoj...
ČETVRTI: ... najbednijoj...
PRVI: ... najžalosnijoj selendri na pruzi Venecija-Stokholm!
ŠEF STANICE: Zakoni prirode su prekršeni. »Besni Roland« treba da se pojavi iz
Lojtenauške krivine, da protutnji ovuda i da, kao tamna tacka, iščezne u Pikenridskoj
dolini. (Zdesna dolazi Klara Zahanasijan. Ima šezdeset i tri godine, crvenu kosu, ogrlicu
od bisera, ogromne zlatne narukvice, nemoguće nakinđurena, ali ipak, odnosno upravo
zbog toga, svetska dama, koja ima neku posebnu Ljupkost, uprkos svemu što je na njoj
groteskno. Za njom, njena pratnja: sluga Bobi, oko osamdeset godina, sa crnim
naočarima, njen muž VII, visok, mršav, crnih brkova, sa kompletnim priborom za
pecanje. Uzrujani kondukter, sa crvenim kačketom i torbom, pritrčava grupi.)
KLARA ZAHANASIJAN: Je li ovo Gilen?
KONDUKTER: Povukli ste kočnicu, gospođo.
KLARA ZAHANASIJAN: Ja uvek povlačim kočnice.
KONDUKTER: Protestujem, energično. U ovoj zemlji se kočnica nikad ne povlači, čak
ni u nevolji. Tačnost u redu vožnje je vrhovni princip. Smem li moliti za objašnjenje?
KLARA ZAHANASIJAN: Zbilja, u Gilenu smo, Mobi. Poznajem ovu tužnu selendru.
Tamo dole je šuma s potokom gde možeš da peceš pastrmke i štuke, a ono desno je krov
Žitnice.
IL (kao da se budi): Klara.
PROFESOR: Zahanasijan.
SVI: Zahanasijan.
PROFESOR: A mešoviti hor još nije tu, ni omladinski!
PREDSEDNIK OPŠTINE: Gimnastičari, vatrogasci!
ŽUPNIK: Crkvenjak!
PREDSEDNIK OPŠTINE: Nemam redengot, za ime boga, cilinder, unučići!
PRVI: Klarica Vešer! Klarica Vešer! (Skoči i strči u gradić.)
PREDSEDNIK OPŠTINE (viče za njim): Ne zaboravi moju ženu!
KONDUKTER: Očekujem neko objašnjenje. Službeno. U ime direkcije železnica.
KLARA ZAHANASIJAN: Što me gnjavite. Hoću da posetim svoje rodno mesto. Ne
mogu, valjda, da iskačem iz vašeg ekspresa?
KONDUKTER: Zaustavili ste »Besnog Rolanda« samo zato što želite da posetite Gilen?
(To mu nikako ne ide u glavu.)
KLARA ZAHANASIJAN: Naravno.
KONDUKTER: Gospođo, ako ste hteli da posetite Gilen, molim, bio vam je na
raspolaganju putnički iz Kalberštata u dvanaest i četrdeset. Kao i svima drugima. Dolazi
u Gilen u jedan i trinaest.
KLARA ZAHANASIJAN: Putnički koji staje u Lokenu, Brunhibenu, Bajzenbahu i
Lajtenau? Da pola sata taljigam kroz ovakve predele?
KONDUKTER: Gospođo, ovo će vas skupo stajati.
KLARA ZAHANASIJAN: Bobi, daj mu hiljadarku.
SVI: (mrmljajući) Hiljadarku! (Sluga daje kondukteru hiljadarku)
KONDUKTER (zabezeknut): Gospođo...
KLARA ZAHANASIJAN: I tri hiljade Društvu za pomoć udovicama železničara.
SVI (mrmljajući): Tri hiljade. (Kondukter dobija tri hiljade od sluge.)
KONDUKTER (ošamućen): Takvo društvo ne postoji, gospođo.
KLARA ZAHANASIJAN: Onda ga osnujte. (Predsednik opštine šapće nešto kondukteru
na uvo.)
KONDUKTER (potpuno smeten): Milostiva je gospođa Klara Zahanasijan? O, pardon!
To je, naravno, sasvim druga stvar. Mi bismo se zaustavili u Gilenu - to se razume samo
po sebi - da smo samo mogli da slutimo ... ali uzmite svoj novac, milostiva gospođo -
četiri hiljade, gospođo!
SVI (mrmljajući): Četiri hiljade.
KLARA ZAHANASIJAN: Zadržite ih - nije to ništa.
SVI: Zadržite.
KONDUKTER: Da li milostiva gospođa želi da »Besni Roland« pričeka dok ona malo
razgleda Gilen? Direkcija železnica će to sa zadovoljstvom prihvatiti. Kažu da portal
Katedrale zaista vredi videti. Gotski stil. Sa najnovijim Strašnim sudom.
KLARA ZAHANASIJAN: Tornjajte se s tim vašim vozom.
MUŽ VII (plačno): Ali štampa, mišiću, štampa još nije sišla. Reporteri doručkuju u
vagonrestoranu, tamo napred, i ne slute ništa.
KLARA ZAHANASIJAN: Pusti ih neka jedu, Mobi. U Gilenu mi štampa trenutno nije
potrebna, a docnije će već sami doći. (U međuvremenu je donet redengot predsedniku
opštine. Predsednik opštine svečano prilazi Klari Zahanasijan. Slikar i Četvrti sa klupe
dižu transparent »Dobro nam došli, Klaro Zahana...« Slikar ga nije dovršio.)
ŠEF STANICE (daje znak): Polazak!
KONDUKTER: Kad se samo milostiva gospođa ne bi žalila Direkciji železnica... To je,
prosto, bio nesporazum. (Voz kreće. Kondukter uskače.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Mnogopoštovana milostiva gospođo. Kao predsednik opštine
Gilen, imam čast da vas, milostivu mnogopoštovanu gospođu, kao dete našeg zavičaja...
(Ostatak govora predsednika opštine, koji nepokolebljivo nastavlja, ne može više da se
čuje zbog voza koji polazi s velikom bukom.)
KLARA ZAHANASIJAN: Zahvaljujem vam, gospodine predsedniče, na lepom govoru.
(Ona prilazi Ilu, koji joj, pomalo zbunjen, ide u susret.)
IL: Klara.
KLARA ZAHANASIJAN: Alfrede.
IL: Lepo je što si došla.
KLARA ZAHANASIJAN: To sam odavno nameravala. Celog života, otkako sam otišla
iz Gilena.
IL (nesiguran): To je ljubazno od tebe.
KLARA ZAHANASIJAN: Jesi li i ti mislio na mene?
IL: Naravno, stalno. Ti to znaš, Klara.
KLARA ZAHANASIJAN: Bili su divni svi ti dani kad smo bili zajedno.
IL (ponosito): Nego šta. (Predsedniku.) Vidite, gospodine predsedniče, imam je u šakama.
vuk
~ administrator ~
DVOJICA: U Gilenu smo. Osećamo to, osećamo to, osećamo to u vazduhu, u gilenskom
vazduhu.
POLICAJAC: Ko ste vi?
DVOJICA: Mi pripadamo staroj dami, mi pripadamo staroj dami. Ona nas zove Kobi i
Lobi.
POLICAJAC: Gospođa Zahanasijan je odsela u »Zlatnom apostolu«.
DVOJICA (veselo): Mi smo slepi, mi smo slepi.
POLICAJAC: Slepi? Onda ću vas odvesti.
DVOJICA: Hvala, gospodine policajče, hvala lepo.
POLICAJAC (začuđen): Otkud znate da sam policajac, kad ste slepi?
DVOJICA: Po glasu, po glasu, svim policajcima glas jednako zvuči.
POLICAJAC (podozrivo): Izgleda, ljudi, da ste već imali posla s policijom.
DVOJICA (čudeći se): »Ljudi« - on nas smatra ljudima!
POLICAJAC: Pa šta ste onda, do vraga!
DVOJICA: Videćete već, videćete već!
POLICAJAC (zbunjen): U svakom slučaju, dobre ste volje.
DVOJICA: Kljukaju nas kotletima i šunkom. Svakog dana, svakog dana.
POLICAJAC: Tako bih i ja umeo. Hodite, dajte mi ruku. Stranci su zbilja smešni kad se
šale. (Ide sa obojicom u grad.)
DVOJICA: Idemo gde su Bobi i Mobi, Robi i Tobi! (Promena bez zavese. Fasada stanice
i kućice kraj nje odlaze uvis. Unutrašnjost »Zlatnog apostola«; može se, čak, odozgo
spustiti natpis gostionice, pozlaćena, dostojanstvena figura apostola - amblem koji ostaje
da visi u prostoru, u sredini. Nekadašnji luksuz: sve je pohabano, prašnjavo, slomljeno,
neprijatnog mirisa, trulo; gips je otpao. Beskrajna povorka nosača najpre unosi jedan
veliki kavez, a onda ostali prtljag. Predsednik opštine i profesor sede desno, u prednjem
planu, i piju rakiju.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Koferi, samo koferi, čitave gomile. A maločas su u kavezu
doneli i živog crnog pantera.
PROFESOR: Mrtvački kovčeg je smestila u zasebnu sobu. Zbilja čudno.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Svetske dame imaju svoje ćudi.
PROFESOR: Ona kao da hoće duže da ostane ovde.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Utoliko bolje. Il je ima u šakama. Naziva je divljom
mačkicom. Izvući će joj milione. U njeno zdravlje, profesore! Da bi Klara Zahanasijan
sanirala Bokmanovu fabriku.
PROFESOR: I Vagnerov kombinat.
PREDSEDNIK OPŠTINE: I topionicu na Sunčanom proplanku. Ako ona krene, sve će
krenuti - opština, gimnazija, sveopšte blagostanje. (Kucnu se.)
PROFESOR: Već više od dve decenije, gospodine predsedniče, ispravljam ja grčke i
latinske pismene zadatke gilenskih učenika, ali tek pre jednog časa osetio sam pravi užas.
Uhvatila me jeza kad sam video tu staru damu kako silazi s voza, u crnoj odeći. Kao neka
Parka, grčka boginja sudbine. Trebalo je da se zove Kloto, a ne Klara; čovek bi zbilja
poverovao da ona seče konce života. (Dolazi policajac i veša šlem o kuku.)
POLICAJAC: Nije prijatno biti na dužnosti u ovoj selendri. Ali sada će cveće izrasti na
našim ruševinama. Do malopre sam bio u Žitnici sa milijarderkom i bakalinom Ilom.
Scena je bila dirljiva. Dočekali su ih gotovo pobožno, kao u crkvi. Bilo mi je nekako
nezgodno da budem prisutan. Zato sam se odvojio kad su pošli u šumu. Prava pravcata
parada. Napred - nosiljka, kraj nje Il, a pozadi - sluga i njen sedmi muž sa udicom.
PROFESOR: Velika potrošnja muškaraca. Druga Lais.
POLICAJAC: A onda još dva debela čovečuljka. Đavo bi ga znao šta mu to znači.
PROFESOR: Neprijatni su. Kao neki došljaci iz pakla.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Da mi je znati šta traže u šumi.
POLICAJAC: Kao i u Žitnici, predsedniče, obilaze mesta gde je nekad - kako se to kaže -
tinjala njihova strast.
PROFESOR: Plamtela! To već podseća na Šekspira. Na Romea i Juliju. Gospodo,
uzbuđen sam. Prvi put osećam u Gilenu antičku veličinu.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Pre svega treba da nazdravimo našem dobrom Uu, koji daje
sve od sebe da poboljša našu sudbinu. Gospodo, za našeg najmilijeg sugrađanina, moga
naslednika! (Napis gostionice opet nestaje uvis. Sleva dolaze četiri građanina s prostom
crvenom klupom, bez naslona, koju stavljaju na levu stranu. Prvi staje na klupu; drži
veliko srce od kartona sa slovima A. i K. Drugi staju oko njega u polukrug, šire ruke kao
grane markirajući drveće.)
PRVI: Mi smo smreke, borovi, bukve.
DRUGI: Mi smo tamnozelene jele.
TREĆI: Mahovina, lišaj, i bršljan.
ČETVRTI: Šiblje i živa ograda.
PRVI: Oblaci koji prolaze, ptice koje se dozivaju.
DRUGI: Prava nemačka prašuma.
TREĆI: Otrovne pečurke, plašljive srne.
ČETVRTI: Grane koje šumore i stari snovi. (Iz pozadine dolaze dva monstruma što žvaću
gumu, noseći nosila s Klarom Zahanasijan; pored njih, II. Za njima Muž VII, a sasvim
pozadi sluga, koji vodi za ruku dvojicu slepaca.)
KLARA ZAHANASIJAN: Stigli smo u Konradsku šumu, Robi i Tobi, stanite.
DVOJICA SLEPACA: Stanite Robi i Tobi, stanite Robi i Tobi. (Klara Zahanasijan silazi s
nosiljke i gleda šumu.)
KLARA ZAHANASIJAN: Srce s tvojim i mojim imenom, Alfrede. Jedva se razaznaje.
Drvo je poraslo, njegovo stablo i grane odebljali su kao i mi. (Prilazi drugom drveću.)
Stara rodna šuma. Odavno nisam išla kroz šumu svoje mladosti, odavno nisam lutala kroz
belogoricu i šiblje. Prošetajte se sad malo kroz žbunje, s tom vašom nosiljkom, vi što
žvaćete gumu - ne mogu više da vam gledam lice. A ti, Mobi, siđi do potoka, čekaju te
tvoje ribe. (Dva monstruma odlaze levo s nosiljkom. Muž VII odlazi desno. Klara
Zahanasijan seda na klupu.)
KLARA ZAHANASIJAN: Gledaj, srna. (Treći poskoči i iščezne.)
IL: U ovo doba godine lov je zabranjen. (Sedne kraj nje.)
KLARA ZAHANASIJAN: Na ovoj steni smo se poljubili. Pre više od četrdeset pet
godina. Voleli smo se u ovom žbunju, pod ovom bukvom, na mahovini, među pečurkama.
Imala sam sedamnaest godina, a ti još nisi bio napunio dvadesetu. Onda si se venčao sa
Matildom Blumhard, sa njenom bakalnicom, a ja sa starim Zahanasijanom, s njegovim
milijardama iz Jermenije. Našao me je u jednom hamburškom bordelu. Moja crvena kosa
primamila je tog starog, zlatnog gundelja.
IL: Klara
KLARA ZAHANASIJAN: Bobi, jednu cigaru »Henri Klej«.
DVOJICA SLEPACA: Jednu cigaru »Henri Klej«, jednu cigaru »Henri Klej«. (Sluga
dolazi iz pozadine, daje joj cigaru i pali je.)
KLARA ZAHANASIJAN: Volim cigare. U stvari, trebalo bi da pušim cigare svog muža,
ali nemam u njih poverenja.
IL: Oženio sam se Matildom Blumhard za tvoje dobro.
KLARA ZAHANASIJAN: Imala je novaca.
IL: Bila si mlada i lepa. Pred tobom je bila budućnost. Ja sam ti želeo sreću. Zato sam
morao da se odreknem svoje sreće.
KLARA ZAHANASIJAN: Sad je došla ta budućnost.
IL: Da si ostala ovde, bila bi siromašna kao i ja.
KLARA ZAHANASIJAN: Siromašan si?
IL: Kao propali bakalin u propalom gradiću.
KLARA ZAHANASIJAN: Sad ja imam novca.
IL: Živim u pravom paklu otkako si otišla.
KLARA ZAHANASIJAN: Ja sam se pretvorila u pakao.
IL: Borim se s porodicom koja mi svakog dana prebacuje zbog siromaštine.
KLARA ZAHANASIJAN: Matilda te nije usrećila?
IL: Glavno je da si ti srećna.
KLARA ZAHANASIJAN: A tvoja deca?
IL: Ne znaju ni za kakve ideale.
KLARA ZAHANASIJAN: Ima vremena. (On ćuti. Oboje ukočeno gledaju šumu svoje
mladosti.)
IL: Prosto je smešno kako ja živim. Nikako da se otrgnem odavde. Jedno putovanje u
Berlin i jedno u Tesin, to je sve.
KLARA ZAHANASIJAN: A i čemu to, uostalom? Ja, eto, poznajem ceo svet.
IL: Zato što možeš uvek da putuješ.
KLARA ZAHANASIJAN: Zato što mi pripada. (On ćuti, a ona puši.)
IL: Sad će sve biti drukčije.
KLARA ZAHANASIJAN: Svakako.
IL (vrebajući je): Pomoći ćeš nam?
KLARA ZAHANASIJAN: Neću ostaviti na cedilu mesto u kome sam provela svoju
mladost.
IL: Potrebni su nam milioni.
KLARA ZAHANASIJAN: Lako za to.
IL (oduševljen): Divlja mačkice! (Razdragano je potapše po levoj butini, ali odmah
povlači ruku, koja ga je zabolela.)
KLARA ZAHANASIJAN: To boli. Udario si o šarku moje proteze. (Prvi izvlači iz džepa
na pantalonama staru lulu i zardali ključić, pa njime lupka o lulu.)
KLARA ZAHANASIJAN: Detlić.
IL: Kao pre, kad smo, mladi i neobuzdani, dolazili u ovu šumu, onda kad smo se voleli.
Visoko iznad jela, blistavi kotur sunca. U daljini klize oblaci, a kukavice se čuju iz dubine
šume.
ČETVRTI: Ku - ku! Ku - ku! (Il opipava Prvog.)
IL: Zeleno drvo i vetar u granama, šum morskih talasa koji udaraju o obalu. Kao pre, sve
je kao pre. (Tri čoveka koji markiraju drveće duvaju i mašu rukama.) Kad bi to vreme
moglo da se vrati, mala moja čarobnice... da nas život nije razdvojio...
KLARA ZAHANASIJAN: Ti bi to želeo?
IL: To, samo to, Jer - ja te volim! (Ljubi joj desnu ruku.) Ista ona sveža, bela ruka.
KLARA ZAHANASIJAN: Varaš se. I to je proteza. Od slonovače. (Il užasnuto pušta
njenu ruku.)
IL: Klara, zar su na tebi sve same proteze!
KLARA ZAHANASIJAN: Bezmalo. Posle jedne avionske nesreće u Avganistanu. Jedino
sam se ja, puzeći, izvukla iz olupina. Sva je posada izginula, ali ja ne dam lako svoju
kožu.
DVOJICA SLEPACA: Ne da svoju kožu, ne da svoju kožu. (Svečano zasvira duvački
orkestar. Firma gostionice opet se spušta. Gilenci unose stolove; dronjavi prekrivači
deluju žalosno. Stolni pribor i jelo stavljaju se na tri stola paralelna sa publikom. Župnik
dolazi iz pozadine. Ulazi sve više Gilenaca; jedan je u gimnastičarskom trikou. Ponovo se
pojavljuje predsednik opštine, profesor i policajac. Gilenci aplaudiraju. Predsednik
opštine prilazi klupi na kojoj sede Klara Zahanasijan i II. Drveće se opet pretvorilo u
građane, koji su sad u dno sale.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Aplauz je vama upućen, poštovana milostiva gospođo.
KLARA ZAHANASIJAN: Upućen je gradskom orkestru, predsedniče. Izvrsno sviraju. A
i piramida, maločas, bila je divna. Volim muškarce u majicama i kratkim pantalonama.
Izgledaju tako prirodno.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Smem li da vas odvedem do stola? (Vodi Klaru Zahanasijan
do stola u sredini; predstavlja joj svoju ženu.) Moja supruga. (Klara Zahanasijan
posmatra ženu kroz lornjon.)
KLARA ZAHANASIJAN: Anetica Dumermut, najbolja učenica u našem razredu. (On joj
predstavlja još jednu ženu, isto tako istrošenu i antipatičnu kao što je njegova.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Gospođa Il.
KLARA ZAHANASIJAN: Matildica Blumhard... Sećam se kako si, iza vrata radnje,
vrebala Alfreda. Omršavila si i ubledela, dobra moja. (Zdesna dotrči lekar, dežmekasti
pedesetogodišnjak sa brkovima, čekinjastom crnom kosom i ožiljkom na licu; u starom
fraku.)
LEKAR: Ipak sam stigao na vreme, u svom starom »mercedesu«.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Doktor Nislin, naš lekar. (Klara Zahanasijan posmatra kroz
lornjon lekara koji joj ljubi ruku.)
KLARA ZAHANASIJAN: Interesantno. Da li izdajete umrlice?
LEKAR (začuđeno): Umrlice?
KLARA ZAHANASIJAN: Kad neko umre?
LEKAR: Svakako, milostiva gospođo. To mi je dužnost. Vlast to zahteva od mene.
KLARA ZAHANASIJAN: Ovih dana konstatovaćete jednu smrt od srca.
IL (smejući se): Sjajno, prosto sjajno. (Klara Zahanasijan se okreće od lekara i gleda
gimnastičara u majici.)
KLARA ZAHANASIJAN: Izvedite neku vežbu. (Gimnastičar savija kolena, širi ruke.)
Izvanredni mišići! Jeste li već upotrebili svoju snagu da nekog udavite?
GIMNASTIČAR (u čučećem stavu, zabezeknut): Da udavim?
KLARA ZAHANASIJAN: Zabacite ruke još jednom unazad, gospodine gimnastičaru, a
onda pređite u ležeći stav.
IL (smejući se): Taj Klarin humor zlata vredi! Prosto da umreš od smeha! (Lekar je još
zbunjen.)
LEKAR: Ne znam! Od takvih šala žmarci mi idu uz kičmu.
IL (tiho): Obećala je milione! (Predsednik opštine se bori za dah.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Milione?
IL: Milione.
LEKAR: Trista mu. (Milijarderka se okreće od gimnastičara.)
KLARA ZAHANASIJAN: Gladna sam, predsedniče.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Čekamo samo vašeg muža, milostiva gospođo.
KLARA ZAHANASIJAN: Ne treba da čekate. On peca, a i razvodim se, uostalom.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Razvodite se?
KLARA ZAHANASIJAN: I Mobi će biti iznenađen. Venčavam se sa jednim nemačkim
filmskim glumcem.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ali rekli ste da vam je brak srećan!
KLARA ZAHANASIJAN: Svaki moj brak je srećan. Ali moj davnašnji san je bio da se
venčam u gilenskoj katedrali. Snove mladosti treba ostvariti. Sve će biti vrlo svečano.
(Svi sedaju. Klara Zahanasijan zauzima mesto između predsednika opštine i Ila. Kraj Ila
je gospođa Il, a kraj predsednika opštine njegova supruga. Desno, za drugim stolom,
profesor, župnik i policajac; levo ona četvorica. Drugi počasni gosti sa ženama su u
pozadini, gdeje i transparent: »Dobro došla, Klarice«. Predsednik opštine ustaje,
blistajući od zadovoljstva; već je namestio servijetu. Kuca u čašu.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Milostiva gospođo, moji dragi sugrađani. Ima već četrdeset
pet godina kako ste napustili naš gradić, koji je osnovao izborni knez Haso Plemeniti, na
tako lepom mestu između Konradske šume i Pikenridske doline. Četrdeset pet godina -
više od četiri decenije - to zbilja nije malo. Štošta se u međuvremenu desilo, bilo je
mnogo gorkih dana. Tužan je bio svet, tužni smo bili mi. Ali ipak, vas, poštovana
gospođo - našu Klaricu - (aplauz) nikada nismo zaboravljali. Ni vas, ni vašu porodicu.
Vaša divna majka, oličenje zdravlja (Il mu nešto šapće.) - koju je, na žalost, sušica
prerano otrgla od nas - i vaš otac toliko omiljen u narodu, koji je na stanici podigao jednu
zgradu koju i poslovni ljudi i običan narod često posećuju - (Il mu nešto šapće.) - često sa
zadovoljstvom gledaju - žive još u našim mislima, kao naši najbolji, najzaslužniji
građani. A ko nije znao vas, milostiva gospođo - plavokoso - (Il mu nešto šapće) devojče
s divnim crvenim loknama, koje je skakutalo po našim ulicama, danas, na žalost, tako
zapuštenim. Već tada je svako zapažao čari vaše ličnosti, predosećao vaš budući uspeh do
vrtoglavih visina čovečanstva. (Izvlači notes iz džepa.) Ostali ste nezaboravni. Vaše
uspehe u školi nastavnici i danas iznose kao primer; ali najviše je imponovao vaš smisao
za botaniku i zoologiju, kao izraz vašeg saosećanja za sve što živi i Što treba štititi. Vaše
osećanje za pravdu i vaša sklonost dobrim delima već tada su izazivali divljenje nadaleko
i naširoko. (Bučan aplauz.) Naša Klarica je bila ta koja je dala hrane jednoj sirotoj staroj
udovici, pošto je svojim džeparcem, mukotrpno zarađenim u susedstvu, kupila malo
krompira i tako spasla staricu od smrti od gladi - da pomenem jedno od njenih dobrih
dela. (Bučan aplauz.) Milostiva gospođo, dragi sugrađani, nežne klice tih divnih sklonosti
sad su se potpuno razvile. Nestašno devojče s crvenim loknama pretvorilo se u damu koja
obasipa svet svojim dobročinstvima. Pomislimo samo na njenu društvenu delatnost, na
njene domove za majke i kuhinje za sirotinju, na njenu pomoć umetnicima i njene dečje
jasle. Zato mi dozvolite da uskliknem onoj koja je opet našla svoj zavičaj: Živela, živela,
živela! (Aplauz.)
KLARA ZAHANASIJAN (ustaje): Predsedniče, Gilenci. Vaša nesebična radost zbog
moje posete dirnula me je. Istina, bila sam nešto drukčija od one koju je predsednik
prikazao u svom govoru: u školi su me tukli, a krompire za udovicu Bol krala sam, sa
Ilom, ne zato da bih staru kuplerku spasla od smrti od gladi, nego da bih jednom legla sa
Uom u krevet, gde je bilo udobnije nego u Konradskoj šumi ili Petersovoj žitnici. Da bih,
ipak, dala svoj doprinos vašoj radosti, odmah izjavljujem da sam spremna da Gilenu
poklonim jednu milijardu. Pet stotina miliona gradu, a pet stotina miliona da se podeli na
svaku porodicu. (Mrtva tišina.)
PREDSEDNIK OPŠTINE (mucajući): Jednu milijardu. (Svi su još uvek kao obamrli.)
KLARA ZAHANASIJAN: Pod jednim uslovom. (Svi udaraju u neopisivo slavlje. Skaču,
plešu, penju se na stolice, gimnastičar se prevrće itd. II se od oduševljenja udara u grudi.)
IL: Takva je Klara! Zlatna! Božanstvena! Da se ubiješ! Moja prava mala čarobnica!
(Ljubi je.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Pod jednim uslovom - rekla je milostiva gospođa. Smem li
znati taj uslov?
KLARA ZAHANASIJAN: Reći ću ga. Dajem vam jednu milijardu, i time kupujem za
sebe pravdu. (Mrtva tišina.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Kako to treba razumeti, milostiva gospođo?
KLARA ZAHANASIJAN: Kao što sam rekla.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ali pravda ne može da se kupi!
KLARA ZAHANASIJAN: Sve može da se kupi.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Još uvek ne razumem.
KLARA ZAHANASIJAN: Priđi, Bobi. (Sluga prilazi zdesna, staje u sredinu, između
stolova, i skida tamne naočari.)
SLUGA: Ne znam da li me se neko od vas još seća.
PROFESOR: Predsednik suda Hofer.
SLUGA: Tačno. Predsednik suda Hofer. Pre četrdeset pet godina bio sam predsednik
suda u Gilenu, a onda sam prešao u Apelacioni sud u Kafigenu, dok mi, pre dvadeset pet
godina gospođa Zahanasijan nije ponudila da stupim u njenu službu kao sluga. Prihvatio
sam. To je, možda, malo čudna karijera za nekog ko ima akademsko obrazovanje, ali
ponuđena plata bila je toliko fantastična...
KLARA ZAHANASIJAN: Pređi na stvar, Bobi.
SLUGA: Kao što ste maločas čuli, gospođa Klara Zahanasijan nudi jednu milijardu, a u
naknadu traži pravdu. Drugim rečima: gospođa Klara Zahanasijan nudi jednu milijardu
ako ispravite nepravdu koja je gospođi Zahanasijan u Gilenu naneta. Gospodine Ile,
smem li moliti. (Il ustaje, bled, istovremeno iznenađen i uplašen.)
IL: Šta hoćete od mene?
SLUGA: Priđite, gospodine Ile.
IL: Molim. (Stane pred desni sto. Zbunjeno se smeši. Sleže ramenima.)
SLUGA: To je bilo 1910. godine. Ja sam bio predsednik suda u Gilenu i imao sam da
raspravim jedno pitanje očinstva. Klara Zahanasijan, tada Klara Vešer, okrivila je vas,
gospodine Ile, da ste otac njenog deteta. (Il ćuti.) Vi ste poricali očinstvo, gospodine Ile.
Doveli ste dva svedoka.
IL: Stare priče. Bio sam mlad i nepromišljen.
KLARA ZAHANASIJAN: Tobi i Robi, dovedite Kobija i Lobija. (Dva monstruma što
žvaću gumu dovode na sredinu pozornice dva slepa evnuha, koji se veselo drže za ruke.)
DVOJICA: Tu smo, tu smo!
SLUGA: Poznajete li ih, gospodine Ile? (Il ćuti.)
DVOJICA: Mi smo Kobi i Lobi, mi smo Kobi i Lobi.
IL: Ne poznajem ih.
DVOJICA: Mi smo se promenili, mi smo se promenili.
SLUGA: Kažite kako se zovete.
PRVI: Jakob Hinlajn. Jakob Hinlajn.
DRUGI: Ludvig Špar, Ludvig Špar.
SLUGA: A sada, gospodine Ile?
IL: Ništa ne znam o njima.
SLUGA: Jakobe Hinlajn i Ludviže Špar, poznajete li gospodina Ila?
DVOJICA: Mi smo slepi, mi smo slepi.
SLUGA: Poznajete li ga po glasu?
DVOJICA: Po glasu, po glasu.
SLUGA: Hiljadu devetsto desete bio sam sudija, a vi svedoci. Šta ste, Ludviže Špar i
Jakobe Hinlajn, zakletvom potvrdili pred gilenskim sudom?
DVOJICA: Da smo spavali s Klarom, da smo spavali s Klarom.
SLUGA: Tako ste se preda mnom zakleli. Pred sudom i pred bogom. Da li je to bila
istina?
DVOJICA: Lažno smo se zakleli, lažno smo se zakleli.
SLUGE: Zašto, Ludviže Špar i Jakobe Hinlajn?
DVOJICA: II nas je podmitio, II nas je podmitio.
SLUGA: Čime?
DVOJICA: Litrom rakije, litrom rakije.
KLARA ZAHANASIJAN: Ispričajte sad, Kobi i Lobi, šta sam s vama učinila.
SLUGA: Ispričajte.
DVOJICA: Dama je stala da nas traži, dama je stala da nas traži.
SLUGA: Tako je. Klara Zahanasijan stala je da vas traži. Po celom svetu. Jakob Hinlajn
je bio otišao u Kanadu, a Ludvig Špar u Australiju. Ali našla vas je. Šta je uradila s vama.
vuk
~ administrator ~
DRUGI ČIN
Gradić. Samo naznačen. U pozadini hotel »Kod Zlatnog apostola«, gledan spolja.
Zapuštena fasada u »novom stilu«. Balkon. Desno, natpis: »Alfred II, bakalska radnja«.
Ispod njega prljava tezga; pozadi raf sa starom robom. Kad neko ude kroz fiktivna vrata,
začuje se slabašno zvonce. Levo, natpis: Policija. Ispod toga drveni sto s telefonom. Dve
stolice. Jutro je. Robi i Tobi, žvaćući gumu, dolaze sleva prema hotelu i nose vence i
cveće, kao za neki pogreb. Il ih gleda kroz prozor. Njegova kći, na kolenima, pere pod.
Njegov sin stavlja cigaretu u usta.
IL: Venci.
SIN: Svakog ih jutra donose sa stanice.
IL: Za prazan kovceg u »Zlatnom apostolu«.
SIN: Nikog to neće zaplašiti.
IL: Gradić je uz mene (Sin pali cigaretu.) Hoće li majka sići na doručak?
KĆI: Ne, ostaće gore. Kaže da je umorna.
IL: Imate dobru majku, deco. Zaista, moram da kažem, imate dobru majku. Neka ostane
gore, neka pričuva svoje zdravIje. Doručkovaćemo, onda, nas troje. To odavno nismo
učinili. Predlažem jaja i kutiju američke salame. Počastićemo se malo. Kao u stara dobra
vremena, kad je gradić cvetao.
SIN: Moram da se izvinim. (Gasi cigaretu.)
IL: Nećeš da jedeš s nama, Karlo?
SIN: Idem na stanicu. Jedan radnik je bolestan. Možda im treba zamena.
IL: Rad na stanici, usred bela dana, to ne dolikuje mom sinu.
SIN: Bolje išta nego ništa. (Izlazi. Kći ustaje.)
KĆI: Idem i ja, oče.
IL: I ti. Tako. A kuda, ako smem pitati gospođicu svoju kćer?
KĆI: Na Berzu rada. Možda imaju neko mesto. (Kći izlazi. Il je dirnut i briše nos
maramicom.)
IL: Dobra deca. dobra deca. (Sa balkona se čuju akordi gitare.)
GLAS KLARE ZAHANASIJAN: Bobi, donesi mi levu nogu.
GLAS SLUGE: Ne mogu da je nađem.
GLAS KLARE ZAHANASIJAN: Na komodi je, iza cveća za verenike (Ilu dolazi prvi
kupac. To je onaj Prvi građanin.)
IL: Dobro jutro, Hofbaueru.
PRVI: Cigarete.
IL: Kao obično.
PRVI: Ne te, hteo bih one zelene.
IL: Skuplje su.
PRVI: Zapišite.
IL: Učiniću to zato što ste vi u pitanju, Hofbaueru, i zato što moramo da se držimo jedni
uz druge.
PRVI: Tamo neko svira na gitari.
IL: Jedan od onih gangstera iz Sing-Singa. (Iz hotela dolaze dvojica slepaca, noseći
štapove za pecanje i ostali pecački pribor.)
DVOJICA: Lepo jutro, Alfrede, lepo jutro.
IL: Idite do đavola.
DVOJICA: Idemo da pecamo, idemo da pecamo. (Odlaze levo.)
PRVI: Idu na potok.
IL: Sa udicama njenog sedmog muža.
PRVI: Sigurno je izgubio svoje plantaže pamuka.
IL: Sad i one pripadaju milijarderki.
PRVI: Zato sprema bogovsku svadbu sa osmim. Juče je proslavljena veridba.
(Na balkonu u pozadini pojavljuje se Klara Zahanasijan, u kućnoj haljini. Pokreće desnu
ruku, levu nogu. Ovde bi se moglo čuti nekoliko akorda na gitari, što bi i docnije pratilo
sve scene na balkonu, otprilike kao uz rečitativ neke opere, i to, prema smislu teksta, čas
valcer, čas odlomci raznih narodnih himni itd.)
KLARA ZAHANASIJAN: Opet sam namontirana. Robi, jermensku narodnu melodiju.
(Melodija na gitari) Zahanasijanova omiljena pesma. Hteo je da je uvek sluša. Svakog
jutra. Bio je to čovek i po. Stari bogataš je imao ne samo ogromnu petrolejsku flotu već i
gotove milijarde. Uza sve to, dozvolio je sebi da se venča. Majstorski je plesao - u svemu
je bio pravi znalac. Prošao je taj u svom životu kroz sito i rešeto! Svašta sam od njega
naučila. (Dve žene dolaze i daju Ilu posude za mleko.)
PRVA ŽENA: Dajte mi mleko, gospodine Ile
DRUGA ŽENA: Izvolte lonac, gospodine Ile.
IL: Dobro jutro. Lep dan danas. Po litar za svaku gospođu. (Otvara kantu i hoće da naspe
mleko.)
PRVA ŽENA: Dajte mi punomasno mleko, gospodine Ile.
DRUGA ŽENA: Dva litra punomasnog, gospodine Ile.
IL: Punomasnog? (Otvara drugu kantu i sipa. Klara Zahanasijan posmatra okolinu kroz
lornjon.)
KLARA ZAHANASIJAN: Lepo jesenje jutro. Laka magla po ulicama, srebrnasti dim, a
gore - ljubičasto nebo, kao što ga je slikao grof Holi, moj treći muž, ministar spoljnih
poslova. Kad god bi otišao na odmor, slikao je. I to grozno. (Ceremonijalno sede.) I sam
je uopšte bio grozan.
PRVA ŽENA: I masla. Dvesta grama.
DRUGA ŽENA: I belog hleba. Dva kilograma.
IL: Dobile ste nasledstvo, gospođe?
OBE ŽENE: Zapišite to.
IL: Jedan za sve, svi za jednog.
PRVA ŽENA: I čokolade - dve table.
DRUGA ŽENA: Meni četiri.
IL: I ovo da zapišem?
PRVA ŽENA: I to.
DRUGA ŽENA: Ovde ćemo ih pojesti, gospodine Ile.
PRVA ŽENA: Kod vas je najlepše, gospodine Ile. (Sedaju u dno radnje i jedu čokoladu.)
KLARA ZAHANASIJAN: Jednu »vinstonku«. Hoću, najzad, da probam cigare svog
sedmog muža - sad kad sam se razvela od jadnog Mobija, strasnog pecača. Sad sedi u
ekspresu za Portugal, sigurno vrlo tužan. (Sluga joj daje cigaru i pali je.)
PRVI: Eno je, sedi na balkonu i puši cigaru za cigarom.
IL: I to sve skuplje i skuplje.
PRVI: Rasipništvo. Kako je nije sramota da to radi naočigled siromašnog građanstva.
KLARA ZAHANASIJAN (pušeći): Čudnovato. Imaju vrlo prijatan ukus.
IL: Prevarila se u računu. Ja sam stari grešnik, Hofbaueru, ali ko nije? Rđavo sam se
poneo prema njoj - šta ćete, bio sam mlad i obestan. Ali kad su građani u »Zlatnon
apostolu«, uprkos bedi, jednodušno odbili njenu ponudu - to je bio najlepši trenutak u
mom životu.
KLARA ZAHANASIJAN: Viski, Bobi, čist. (Dolazi drugi kupac, siromašan i dronjav
kao isvi. To je Drugi.)
DRUGI: Dobro jutro. Biće toplo danas.
PRVI: Još traju lepi dani.
IL: Odjutros ima mnogo kupaca. Obično niko da naiđe, a od pre nekoliko dana prosto
navaljuju.
PRVI: Svi smo uz vas. Uz našeg Ila. Niko nas neće razdvojiti.
ŽENE (jedući čokoladu): Niko, gospodine Ile, niko.
DRUGI: Ti si, uostalom, najomiljenija ličnost u ovom mestu.
PRVI: I najvažnija.
DRUGI: Na proleće bićeš izabran za predsednika opštine.
PRVI: To je već gotova stvar.
ŽENE (žvaćući čokoladu): Gotova stvar, gospodine Ile, gotova stvar.
DRUGI: Daj mi rakiju. (Il dohvati flašu sa rafa. Sluga servira viski.)
KLARA ZAHANASIJAN: Probudi novog. Ne volim da mi muževi dugo spavaju.
IL: Tri i deset.
DRUGI: Neću to.
IL: Pa ovo obično piješ.
DRUGI: Bolje daj konjak.
IL: Konjak staje trideset pet. To niko ne može sebi da dozvoli.
DRUGI: Čovek mora neki put da se počasti. (Preko pozornice trći neka polunaga
devojka, a Tobi za njom.)
PRVA ŽENA (žvaćući čokoladu): To je skandal kako se Lujza ponaša.
DRUGA ŽENA (žvaćući čokoladu): A verena je za onog plavokosog muzičara iz Ulice
Bertolda Švarca.
IL (vadi bocu konjaka): Molim.
DRUGI: I duvana. Za lulu.
IL: Lepo.
DRUGI: Daj uvozni. (Il sabira račun. Na balkon dolazi Muž VIII, filmski glumac, visok,
mršav, crvenih brkova, u kućnom ogrtaču. Njega može da igra isti glumac koj je igrao i
Muža VII.)
MUŽ VIII: Moja mala veverice zar to nije divno: prvi zajednički doručak verenika. Mali
balkon, lipa koja šumori, žubor gradskog vodoskoka, nekoliko kokošaka trči pločnikom,
tamo negde domaćice čavrljaju o svojim malim brigama, a iznad krova toranj Katedrale!
KLARA ZAHANASIJAN: Ostavi se priče Hobi, i sedi. Pejzaš vidim i sama, a misli ti
nisu jača strana.
DRUGI: Sad je tamo seo i muž.
PRVA ŽENA (žvaćući čokoladu): Osmi.
DRUGA ŽENA (žvaćući čokoladu): Lep čovek, filmski glumac. Moja kćerka ga je videla
u jednom filmu u ulozi divljaka.
PRVA ŽENA: A ja kao sveštenika u jednom filmu Greama Grina. (Muž VIII Ijubi Klaru
Zahanasijan. Akord gitare.)
DRUGI: Sve se može dobiti za novac.
PRVI: Ali ne kod nas. (Udara pesnicom o sto.)
IL: Dvadeset tri i osamdeset.
DRUGI: Zapiši.
IL: Ove nedelje ću napraviti izuzetak, ali da mi platiš prvog, čim dobiješ pomoć za
nezaposlene (Drugi polazi ka vratima.) Helmesbergeru! (Ovaj zastaje. Il mu prilazi): Imaš
nove cipele. Nove, žute cipele.
DRUGI: Pa šta? (Il pogleda noge Prvog.)
IL: I ti, Hofbaueru. I ti imaš nove cipele. (Pogleda žene, polako im prilazi, dok ga hvata
jeza.) I vi. Nove žute cipele. Nove žute cipele.
PRVI: Ne znam šta u tome nalaziš.
DRUGI: Ne može se, valjda, večito ići u starim cipelama.
IL: Nove cipele. Kako ste uspeli da kupite nove cipele?
ŽENE: Rekli smo da zapišu, gospodine Ile, rekli smo da zapišu.
IL: Rekli ste da zapišu. I ovde ste rekli da zapišem. Bolji duvan, bolje mleko, konjak.
Kako to da odjednom svuda imate kredit?
DRUGI: I kod tebe imamo kredit.
IL: Čime ćete da platite? (Ćutanje. Il stane da gađa kupce robom. Svi beže.)
IL: Čime ćete platiti? Čime ćete platiti? Čime? Čime? (Otrči pozadi.)
MUŽ VIII: Neka galama.
KLARA ZAHANASIJAN: Kao obično u varošicama.
MUŽ VIII: Nešto kao da se dešava u onoj radnji.
KLARA ZAHANASIJAN: Sigurno su se posvađali oko cene mesa. (Jak akord gitare.
Muž VIII skače, prestravljen.)
MUŽ VIII: Za ime boga, veverice! Jesi li čula?
KLARA ZAHANASIJAN: To je moj crni panter. Frkće.
MUŽ VIII (začuđen): Crni panter?
KLARA ZAHANASIJAN: Poklon Paše od Marakeša. Šeta se po salonu. Velika prgava
mačkica sa blistavim očima. Mnogo ga volim. (Policajac seda za sto, levo. Pije pivo.
Govori polako i promišljeno. Pozadi ulazi Il.)
KLARA ZAHANASIJAN: Možeš da serviraš, Bobi.
POLICAJAC: Šta želite, Ile? Izvolite sesti. (Il i dalje stoji.) Vi drhtite.
IL: Zahtevam hapšenje Klare Zahanasijan. (Policajac puni lulu i bezbrižno je pali.)
POLICAJAC: Čudno. Vrlo čudno. (Sluga servira doručak; donosi poštu.)
IL: Zahtevam to kao budući predsednik opštine.
POLICAJAC (praveći oblake dima): Izbori još nisu provedeni.
IL: Smesta uhapsite tu gospođu.
POLICAJAC: Znači, došli ste da gospođu potkažete. Da li će ona biti uhapšena, odlučiće
policija. Je li učinila neki prestup?
IL: Podsticala je naše građane da me ubiju.
POLICAJAC: I sad ja treba damu, prostonaprosto, da uhapsim? (Sipa sebi pivo.)
KLARA ZAHANASIJAN: Pošta. Piše mi Ajk. I Nehru. Šalju čestitke.
IL: To je vaša dužnost.
POLICAJAC: Čudno. Vrlo čudno. (Ispija pivo.)
IL: To je nešto najprirodnije.
POLICAJAC: Dragi Ile, to nije tako prirodno. Razmotrimo to pitanje hladnokrvno.
Gospođa je gradu Gilenu predložila da vas, za jednu milijardu - znate šta hoću da kažem.
To je tačno, bio sam prisutan. Ali to za policiju još nije razlog da preduzme korake protiv
gospođe Klare Zahanasijan. Mi smo, najzad, vezani zakonom.
IL: Ali to je podsticanje na ubistvo.
POLICAJAC: Pazite, Ile. O podsticaju na ubistvo može se govoriti samo onda ako je
predlog da budete ubijeni bio ozbiljan. To je bar jasno.
IL: I ja tako mislim.
POLICAJAC: Eto vidite. Ali predlog se ne može smatrati ozbiljnim jer je suma od jedne
milijarde preterano visoka, to morate i sami priznati; za tako nešto se nudi jedna hiljada
ili možda dve, svakako ne više, možete biti sigurni, a to opet pokazuje da se nije mislilo
ozbiljno; a da se ozbiljno mislilo, onda policija tu gospođu ne bi mogla da shvati
ozbiljno, jer ona bi onda bila luda. Shvatate?
IL: Bila gospođa luda ili ne bila, njena ponuda mi ugrožava život. To je bar logično.
POLICAJAC: Nije logično. Vas ne može da ugrozi nekakav predlog, nego samo izvrsenje
onog što je predloženo. Skrenite mi pažnju na neki istinski pokušaj da se taj predlog
ostvari, na primer, ako neki čovek uperi na vas revolver, i ja ću doleteti kao na krilima.
Ali ne, taj predlog niko neće prihvatiti, naprotiv. Građani su u »Zlatnom apostolu«
ostavili izvanredan utisak. Moram, naknadno, da vam čestitam. (Pije pivo.)
IL: Nisam sasvim siguran, gospodine naredniče.
POLICAJAC: Niste sasvim sigurni?
IL: Moji kupci uzimaju bolje mleko, bolji hleb, bolje cigarete.
POLICAJAC: Tim bolje za vas - posao vam, znači, bolje ide. (Pije pivo.)
KLARA ZAHANASIJAN: Bobi, kupi sve akcije Dipon.
IL: Helmesberger je kod mene kupio konjak. A već godinama ništa ne zarađuje - hrani se
na sirotinjskom kazanu.
POLICAJAC: Večeras ću probati taj konjak. Pozvan sam kod Helmesbergera. (Pije pivo.)
vuk
~ administrator ~
TREĆI ČIN
(Petersova žitnica. Levo, Klara Zahanasijan, nepokretna, sedi na svojoj nosiljci, u beloj
venčanici, sa velom itd. Sasvim levo, lestvice; još dalje, kola za seno, stare kočije, slama,
a u sredini malo bure. Gore vise lampe, trule vreće, ogromne paukove mreže šire se na
sve strane. Sluga dolazi iz pozadine.)
SLUGA: Lekar i profesor.
KLARA ZAHANASIJAN: Neka uđu. (Pojavljuju se lekar i profesor; pipajući po mraku,
nalaze najzad milijarderku i klanjaju se. Obojica su sad u dobrom i solidnom građanskom
odelu, gotovo elegantnom.)
OBOJICA: Milostiva gospođo. (Klara Zahanasijan ih posmatra kroz lornjon.)
KLARA ZAHANASIJAN: Izgledate prašnjavi, gospodo. (Oni otresaju sa sebe prašinu.)
PROFESOR: Izvinite. Morali smo da preskačemo neke stare kočije.
KLARA ZAHANASIJAN: Sklonila sam se u ovu žitnicu. Potreban mi je mir. Jutrošnje
venčanje u Gilenskoj katedrali, zamorilo me je. Najzad, ja više nisam u cvetu mladosti.
Sedite na to bure.
PROFESOR: Hvala lepo. (Sedne. Lekar i dalje stoji.)
KLARA ZAHANASIJAN: Ovde je zapara, da se čovek uguši. Ali volim žitnicu, miris
sena, slame, i kolomasti. Uspomene. Te alatke vile, kočije, slomljena kola za seno, sve je
to bilo tu i kad sam bila mlada.
PROFESOR: Mesto vrlo pogodno za razmišljanje. (Briše znoj.)
KLARA ZAHANASIJAN: Župnik je nadahnuto govorio.
PROFESOR: Prva poslanica Korinćanima, stih 13.
KLARA ZAHANASIJAN: A i vi ste se dobro pokazali, gospodine profesore, sa vašim
mešovitim horom. Ton je bio vrlo svecan.
PROFESOR: Bah. Iz Stradanja po svetom Matiji. Još sam pod utiskom svega. Bio je
prisutan sav otmeni svet, svet iz filmskih i finansijskih krugova...
KLARA ZAHANASIJAN: Već su otperjali ka prestonici u svojim »kadilacima«. Na
svadbeni ručak.
PROFESOR: Milostiva gospođo. Ne želimo da vam oduzimamo vaše dragoceno vreme
više no što je potrebno, Vaš muž vas svakako nestrpljivo čeka.
KLARA ZAHANASIJAN: Hobi? Poslala sam ga, s njegovim »kadilakom«, u Holivud.
LEKAR (zbunjeno): U Holivud?
KLARA ZAHANASIJAN: Moji advokati su već aranžirali razvod.
PROFESOR: Milostiva gospođo, a svatovi?
KLARA ZAHANASIJAN: Navikli su već na to. Ovo je moj najkraći brak, sem jednog.
Sa lordom Ismaelom išlo je još brže. Šta vas je dovelo ovamo?
PROFESOR: Dolazimo u vezi sa slučajem gospodina Ila.
KLARA ZAHANASIJAN: O, je li umro?
PROFESOR: Milostiva gospođo! Mi, na kraju krajeva, imamo svoje zapadnoevropske
principe.
KLARA ZAHANASIJAN: Šta onda hoćete?
PROFESOR: Stanovnici Gilena su se, na žalost, snabdeli raznim stvarima...
LEKAR: I to prilično dobro snabdeli. (Obojica brišu znoj.)
KLARA ZAHANASIJAN: Zadužili su se?
PROFESOR: Beznadežno.
KLARA ZAHANASIJAN: Uprkos svim principima?
PROFESOR: Svi smo mi samo ljudi.
LEKAR: I sad moramo da platimo svoj dug.
KLARA ZAHANASIJAN: Znate šta treba činiti.
PROFESOR (hrabro): Gospođo Zahanasijan. Govorimo otvoreno. Stavite se u naš žalosni
položaj. Već dve decenije odgajam u ovoj osiromaŠenoj sredini nežnu mladicu kulture,
dok gradski lekar hita svojim tuberkuloznim i rahitičnim pacijentima u starom,
dotrajalom »mercedesu«. Čemu te bolne žrtve? Novca radi? Ne bi se moglo reći. Naši
prihodi su minimalni, ali ja sam ipak jednostavno odbio ponudu da pređem u
Kalberštatsku višu gimnaziju, a lekar nije prihvatio poziv da predaje na Univerzitetu u
Erlangenu. Iz čistog čovekoljublja? I to bi bilo preterano. Ne. Mi smo čekali tokom svih
ovih beskrajno dugih godina, a s nama i ceo gradić, jer je postojala nada da će se Gilen
uzdići u svojoj staroj veličini, nada da će opet biti iskorisćene sve mogućnosti koje naša
rodna gruda pruža u takvom obilju. U Pikenridskoj dolini pod zemljom leži nafta,
Konradska šuma krije naslage ruda. Mi nismo siromašni, gospođo, samo smo
zaboravljeni. Potreban nam je kredit, poverenje, porudžbine, da bi se naša privreda i naša
kultura rascvetale. Gilen ima šta da ponudi: kombinat na Sunčanom proplanku.
LEKAR: Bokmana.
PROFESOR: I Vagnerovu fabriku. Kupite ih, sanirajte ih, i Gilen će procvetati. Sto
miliona bilo bi pametno i rentabilno uloženo; nije potrebno proćerdati celu milijardu.
KLARA ZAHANASIJAN: Preostaju mi još dve.
PROFESOR: Nemojte dozvoliti da naše dugogodišnje čekanje ostane uzaludno. Mi ne
tražimo milostinju, mi nudimo dobar posao.
KLARA ZAHANASIJAN: Zaista, posao nije rđav.
PROFESOR: Milostiva gospođo! Znao sam da nas nećete ostaviti na cedilu!
KLARA ZAHANASIJAN: Ali ne možete izvesti. Sunčani proplanak ne mogu da kupim -
jer mi već pripada.
PROFESOR: Vama?
LEKAR: A Bokman?
PROFESOR: A Vagnerova fabrika?
KLARA ZAHANASIJAN: I to je moje. Fabrike, Pikenridska dolina, Petersova žitnica,
gradić, svaka ulica, svaka kuca. Sav taj starež kupila sam preko svojih agenata, koji su
obustavili sve radove. Vaša nada je bila luda, vaša istrajnost besmislena, vaša žrtva glupa,
a čitav vaš život uzalud straćen. (Ćutanje.)
LEKAR: To je zbilja grozno.
KLARA ZAHANASIJAN: Bila je zima, nekad, kad sam napustila ovaj gradić, u
matroskoj bluzi, sa crvenim kikama, već uveliko trudna. Građani su se kezili na mene.
Drhtala sam od hladnoće u ekspresu za Hamburg, ali kad su za mnom nestale konture
Petersove žitnice, gledane kroz ledeno cveće na prozoru vagona, rešila sam da se vratim
jednog dana. I evo, tu sam. Sad ja pravim pogodbu, ja diktiram uslove. (Glasno) Robi i
Tobi, u hotel! Stigao je deveti muž, sa svojim knjigama i rukopisima. (Dva monstruma
dolaze iz pozadine i podižu nosiljku.)
PROFESOR: Gospođo Zahanasijan! Vi ste žena uvređena u svojoj ljubavi i zahtevate
apsolutnu pravdu. U mojim očima, vi ste antička junakinja, Medeja! Ali kad vas već tako
dobro razumemo, dajte nam hrabrosti da zatražimo od vas još nešto: otresite se tih
mračnih osvetoljubivih misli, ne terajte nas u krajnost, pomozite sirotim, slabim, ali
čestitim ljudima da žive dostojnim životom, neka u vama pobedi čisto čovekoljublje!
KLARA ZAHANASIJAN: Čovekoljublje, gospodo, priliči milionerskoj kesi, dok se sa
mojim finansijskim sredstvima može sebi dozvoliti jedan novi svetski poredak. Svet je od
mene napravio kurvu, ja hoću da od sveta napravim javnu kuću. Ko bi hteo da pleše, a ne
može da plati, mora da se uzdrži. Važno je samo ko plaća, a ja eto plaćam. Gilen za jedno
ubistvo; blagostanje za jedan leš. Hajdete, vas dvojica. (Odnose je pozadi.)
LEKAR: Gospode, šta da radimo?
PROFESOR: Ono što nam savest nalaže, doktore Nisline. (U prednjem planu desno,
Ilova radnja postaje vidljiva. Nov natpis, nova sjajna tezga, nova kasa, skupocenija roba.
Kad neko prođe kroz fiktivna vrata, začuje se pompezna zvonjava. Za tezgom gospođa Il.
S leva dolazi Prvi, kao novopečeni mesar, sa novom kaceljom ponegde isprskanom
krvlju.)
PRVI: To je bila gozba! Sav Gilen je bio na trgu pred Katedralom.
GOSPOĐA IL: Klarici se može dozvoliti ta radost, posle svega što je pretrpela.
PRVI: Filmske glumice kao deveruše. Sa ovolikim grudima.
GOSPOĐA IL: Takva je danas moda.
PRVI: Pa novinari. Svratiće i ovamo.
GOSPOĐA IL: Mi smo prosti Ijudi, gospodine Hofbaueru. Od nas oni ništa ne očekuju.
PRVI: Svakog ponešto pitaju. Dajte mi cigarete.
GOSPOĐA IL: Obične?
PRVI: »Kamel«. I saridon. Bančio sam noćas kod Štokersa.
GOSPOĐA IL: Da zapišem?
PRVI: Zapišite.
GOSPOĐA IL: Kako ide posao?
PRVI: Može se.
GOSPOĐA IL: Ni ja ne mogu da se požalim.
PRVI: Uzeo sam personal.
GOSPOĐA IL: I ja ću od prvog uzeti pomoćnika. (Gospođica Lujza prolazi elegantno
obučena.)
PRVI: Ta svašta uobražava, čim se tako oblači. Sigurno veruje da ćemo ubiti Ua.
GOSPOĐA IL: Bestidnica.
PRVI: A gde je on? Odavno ga nisam video.
GOSPOĐA IL: Gore je. (Prvi pali cigaretu, osluškujući zvuke koji dopiru odozgo.)
PRVI: Koraci.
GOSPOĐA IL: Sve tako ide po sobi. Već danima.
PRVI: Muči ga savest. Rđavo se poneo prema jadnoj gospođi Zahanasijan.
GOSPOĐA IL: I ja patim zbog toga.
PRVI: Gadno je to, unesrećiti devojku. (Odlučno) Gospođo Il, nadam se da vaš muž neće
pričati koješta kad budu došli novinari.
GOSPOĐA IL: O, ne.
PRVI: S obzirom na njegov karakter...
GOSPOĐA IL: Nije ni meni lako, gospodine Hofbaueru.
PRVI: Ako bude pokušao da dovede Klaru u nepriliku pričajući kojekakve laži - na
primer, to da je ponudila nešto za njegovu smrt, što je, u stvari, bio samo izraz
neizrecivog bola - moraćemo da se umešamo. Ne zbog milijardi (pljune), nego zato što bi
narod bio ozlojeđen. Bog je svedok da je sirota gospođa Zahanasijan već dosta pretrpela
zbog njega. (Obazire se) Ovuda se ide u stan?
GOSPOĐA IL: To je jedini ulaz. Nije praktično. Ali na proleće prezidaćemo to.
PRVI: Tamo ću se namestiti. Sto je sigurno, sigurno. (Prvi staje sasvim desno, prekrštenih
ruku, miran kao stražar. Dolazi profesor.)
PROFESOR: Il?
PRVI: Gore je.
PROFESOR: To mi inače nije običaj, ali sad prosto moram da uzmem neko jako
alkoholno piće.
GOSPOĐA IL: Lepo je od vas što ste najzad došli da nas posetite, gospodine profesore.
Imam novu glogovaču. Hoćete da probate?
PROFESOR: Samo čašicu.
GOSPODA IL: Hoćete i vi, gospodine Hofbaueru?
PRVI: Ne, hvala. Moram još da odem do Kafigena, u svom »folksvagenu«. Da kupim
prase. (Gospođa Il sipa; profesor pije.)
GOSPOĐA IL: Pa vi drhtite, gospodine profesore?
PROFESOR: Suviše pijem u poslednje vreme.
GOSPOĐA IL: Još jedna čašica neće škoditi.
PROFESOR: To on gore korača? (Osluškuje zvuke koji dopiru odozgo.)
GOSPOĐA IL: Stalno hoda tamoamo.
PRVI: Bog će ga kazniti. (Sleva dolazi slikar sa jednom slikom pod miškom. Ima novo
odelo od prugastog somota, šarenu maramu oko vrata, crnu baskijsku kapu.)
SLIKAR: Pažnja! Dva novinara su me pitala za ovu radnju.
PRVI: Sumnjivo.
SLIKAR: Pravio sam se da ne znam.
PRVI: Pametno.
SLIKAR: Za vas, gospođo U. Tek što sam je skinuo s nogara. Još je vlažna. (Pokazuje
sliku, dok profesor sam sebi sipa piće.)
GOSPODA IL: Moj muž?
SLIKAR: Umetnost počinje da cveta u Gilenu. To je slika, a?
GOSPOĐA IL: Kako samo liči.
SLIKAR: Ulje. Trajaće večno.
GOSPODA IL: Mogla bih da je obesim u spavaćoj sobi. Iznad postelje. Alfred stari.
Nikad se ne zna šta se može desiti, stoga je čovek srećan kad ima uspomene. (Napolju
prolaze dve žene iz drugog čina, elegantno obučene, i gledaju robu u zamišljenom
izlogu.)
PRVI: Te žene. Idu u novi bioskop usred bela dana. Ponašaju se kao da smo prave ubice.
GOSPODA IL: Je li skupa?
SLIKAR: Trista.
GOSPOĐA IL: Ne bjh sad mogla da platim.
SLIKAR: Ne mari. Čekaću, gospođo Il, strpljivo ću čekati.
PROFESOR: Koraci, stalno koraci. (Sleva dolazi Drugi.)
DRUGI: Štampa.
PRVI: Moramo je držati na odstojanju. Pitanje života i smrti.
SLIKAR: Pazite da ne siđe.
PRVI: Zato smo tu. (Građani staju desno. Profesor je ispio pola boce i ostaje kraj tezge.
Dolaze dva novinara sa fotoaparatima.)
NOVINARI: Dobro veče, prijatelji.
GRAĐANI: Pomoz bog.
NOVINAR I: Prvo pitanje: Kako se osećate, uopšte govoreći?
PRVI (zbunjen): Mi se, naravno, radujemo poseti gospođe Zahanasijan.
SLIKAR: Dirnuti smo.
DRUGI: Ponosni.
NOVINAR I: Ponosni.
NOVINAR II: Drugo pitanje gospođi za tezgom: Tvrdi se da ste bili suparnica Klari
Zahanasijan i da ste na kraju odneli pobedu. (Tišina. Građani su očigledno zaprepašćeni.)
GOSPOĐA IL: Ko to tvrdi? (Ćutanje. Dva novinara ravnodušno ispisuju beležnice.)
NOVINAR I: Dva mala debela slepca gospođe Zahanasijan. (Tišina)
GOSPOĐA IL (sa ustezanjem): Šta su ispričali?
NOVINAR II: Sve.
SLIKAR: Do đavola. (Tišina)
NOVINAR II: Klara Zahanasijan i vlasnik ove radnje, pre više od četrdeset godina, bili
su pred venčanjem. Je li tako? (Ćutanje)
GOSPOĐA IL: Tako je.
NOVINAR II: Je li gospodin Il ovde?
GOSPOĐA IL: U Kalberštatu je.
SVI: U Kalberštatu,
NOVINAR I: Možemo da zamislimo tu idilu. Gospodin Il i gospođa Zahanasijan zajedno
su odrasli, možda i u susedstvu, idu zajedno u školu, šetaju se po šumi, prvi put se ljube,
kao brat i sestra. Ali onda gospodin Il upozna vas, draga gospođo, novu osobu, na koju
nije bio naviknut - vi ste bili njegova strast.
GOSPOĐAIL: Strast, da. Bilo je upravo tako kao što pričate.
NOVINAR I: Stari sam lisac, gospođo Il. Klara Zahanasijan to shvata, povlači se, na njen
tihi, otmeni način, i vi se venčavate...
GOSPOĐA IL: Iz ljubavi.
OSTALI GRAĐANI (sa olakšanjem): Iz ljubavi.
NOVINAR I: Iz ljubavi. (Zdesna dolaze dva evnuha, koje Robi vodi za uši.)
OBOJICA (kukajući) Nećemo više pričati, nećemo više pričati. (Robi ih odvodi pozadi,
gde ih čeka Tobi sa bičem)
NOVINAR II: Gospođo Il, da li se vaš muž, s vremena na vreme... hoću da kažem, to bi
na kraju krajeva bilo i Ijudski... da li se on s vremena na vreme kaje?
GOSPOĐA IL: Nije sva sreća u novcu.
NOVINAR II (beležeći): Nije sva sreća u novcu.
NOVINAR I: To je istina koju mi moderni ljudi nećemo nikad moći dovoljno često da
istaknemo. (Sleva dolazi sin, u kožnoj vindjaki.)
GOSPOĐA IL: Naš sin Karlo.
NOVINAR I: Sjajan momak.
NOVINAR II: Znaju li oni za prirodu odnosa...
GOSPOĐA IL: U našoj porodici nema tajni. Uvek kažemo: Što zna bog, treba da znaju i
naša deca.
NOVINAR II: Da znaju i deca. (U radnju stupa i kći u kostimu za tenis, sa teniskim
raketom.)
GOSPOĐA IL: Naša kći Otilija.
NOVINAR II: Šarmantna gospođica. (Sad ustaje profesor.)
PROFESOR: Građani. Ja sam vaš stari profesor. Mirno sam ovde pio i nisam se mešao u
razgovor. Ali sad hoću da održim govor, hoću da pričam o dolasku stare dame u Gilen.
(Penje se na burence, koje je tu još od scene u žitnici.)
PRVI: Jesi li poludeo?
DRUGI: Tišina!
PROFESOR: Građani Gilena! Hoću da razglasim istinu, pa makar večno ostali siromašni!
GOSPOĐA IL: Pijani ste, gospodine profesore, trebalo bi da se stidite!
PROFESOR: Da se stidim? Ti treba da se stidiš, ženo, ti koja se spremaš da izdaš svoga
muža!
SIN: Zapuši usta!
PRVI: Isterajte ga!
DRUGI: Napolje!
PROFESOR: Zaista, daleko smo doterali!
KĆI (preklinjući ga): Gospodine profesore!
PROFESOR: Razočaravaš me, kćerčice. Trebalo bi da ti govoriš, a eto, moram ja, ovako
star, da grmnem! (Slikar ga tresne slikom po glavi.)
SLIKAR: Eto ti! Hteo bi da mi oduzmeš porudžbine!
PROFESOR: Ja protestujem! Pred svetskom javnošću. Strašne se stvari spremaju u
Gilenu. (Građani kidišu na njega, ali u tom trenutku Il dolazi zdesna, u starom, otrcanom
odelu.)
IL: Šta se to dešava u mojoj radnji? (Građani ostavljaju profesora i prestrašeno gledaju
Ila. Mrtva tišina.) Šta tražite na tom buretu, profesore? (Ovaj radosno i sa olakšanjem
gleda lla.)
PROFESOR: Borim se za istinu, Ile. Govorim istinu gospodi novinarima. Govorim kao
arhanđeo, glasom gromovnika. (Klati se) Jer ja sam humanist, prijatelj starih Grka,
obožavalac Platona.
IL: Ćutite.
PROFESOR: Kako?
IL: Siđite odatle.
PROFESOR: Ali čovečanstvo.
IL: Sedite. (Ćutanje.)
PROFESOR (razočarano): Da sednem. Da ćutim. Čovečanstvo treba da ćuti. Molim, kad
i vi izdajete istinu. (Silazi s bureta i seda; slika mu ostaje nabijena na glavu.)
IL: Izvinite. Ovaj čovek je pijan.
NOVINAR II: Gospodin Il?
IL: Šta hoćete od mene?
NOVINAR II: Radujemo se što smo vas ipak našli. Potrebni su nam neki podaci. Smemo
li moliti? (Obazire se.) Životne namirnice, predmeti za pokućanstvo, pribori za jelo - setio
sam se: snimićemo vas kako prodajete sekiru.
IL (polako): Sekiru?
NOVINAR I: Mesaru. Samo ono što je prirodno ostavlja utisak. Dajte ovamo to
smrtonosno oružje. Vaš kupac uzima sekiru, odmerava je u ruci, pravi zamišljeno lice, a
vi se saginjete iznad tezge i govorite mu. Molim. (Namešta ih) Više prirodnosti, gospodo,
nemojte biti usiljeni. (Fotoaparati škljocaju) Lepo, vrlo lepo
NOVINAR II: Smem li vas zamoliti da sad prebacite ruku preko ramena vaše supruge.
Sin levo, kći desno. A sad, molim, sijajte od sreće, blistajte, blistajte, od tihog unutrašnjeg
zadovoljstva.
NOVINAR I: Izvanredno blistate. (Sleva, napred, nekolicina fotoreportera pretrče preko
pozornice, odlazeći pozadi. Jedan dovikuje onima u radnji.)
SNIMATELJ: Zahanasijanka ima sad novog muža. Maločas su otišli da se šetaju u
Konradskoj šumi.
NOVINAR I: Novog muža?
NOVINAR II: To će biti naslov za »Lajf«. (Oba novinara istrče iz radnje. Ćutanje. Prvi
građanin još uvek drži sekiru.)
PRVI (sa olakšanjem): Imali smo sreće.
SLIKAR: Moraš da izviniš, profesore. Ako treba da ostanemo prijatelji, štampa ne sme
ništa da sazna. Jasno? (Odlazi napolje. Drugi pođe za njim, ali malo zastane ispred Ila.)
DRUGI: Bilo je pametno, vrlo pametno s tvoje strane što nisi izbrbljao kojekakve
gluposti. Ali jednoj hulji kao što si ti ionako se ništa ne bi verovalo. (Odlazi.)
PRVI: Sad ćemo dospeti u ilustrovane časopise, Ile.
IL: Svakako.
PRVI: Postaćemo slavni.
IL: Tako reći.
PRVI: Dajte jedan »partagas«.
IL: Molim.
PRVI: Zapišite.
IL: Razume se.
PRVI: Otvoreno govoreći, ono što si ti Klari učinio, može da učini samo jedna vucibatina.
(Hoće da pođe.)
IL: Sekiru, Hofbaueru. (Prvi zastane i vrati mu sekiru. Ćutanje u radnji. Profesor još sedi
na buretu.)
PROFESOR: Morate mi oprostiti. Probao sam tu glogovaču - popio sam dvetri čašice.
IL: Ne mari. (Porodica izlazi desno.)
_________________
Ars longa, vita brevis
vuk
~ administrator ~
PROFESOR: Hteo sam da vam pomognem. Ali sprečili su me, a ni vi to niste hteli.
(Oslobađa se slike) Ah, Ile. Kakvi smo mi to ljudi. Ta sramna milijarda gori u našim
srcima. Trgnite se, borite se za svoj život, povežite se sa štampom, nemate više vremena
za gubljenje.
IL: Neću više da se borim.
PROFESOR (začuđen): Šta je to s vama, vi kao da ste potpuno izgubili razum od straha.
IL: Uviđam da više nemam prava.
PROFESOR: Nemate prava? U odnosu na tu prokletu staru damu, tu kurvu nad kurvama,
koja bestidno menja muževe pred našim očima, koja nam otima duše?
IL: Na kraju, ja sam kriv za to.
PROFESOR: Kriv?
IL: Ja sam Klaru učinio takvom kakva je, i sebe ovakvim kakav sam i što sam - jedan
praznoglavi i prljavi bakalin. I šta sad da radim, profesore? Da izigravam nevinog? Sve je
to moje delo - ti evnusi, taj sluga, ta milijarda. Ne mogu više sebi da pomognem, a ni
vama. (Uzima pocepanu sliku i gleda je.) Moj portre.
PROFESOR: Vaša žena je htela da ga obesi u spavaćoj sobi. Iznad postelje.
IL: Kin će već naslikati drugu. (Stavlja sliku na tezgu. Profesor ustaje, s mukom, tetura.)
PROFESOR: Otreznio sam se. Najzad. (Nesigurnim korakom prilazi Ilu.) Imate pravo.
Potpuno. Vi ste krivi za sve. A sad ću vam nešto reći, Alfrede Ile, nešto osnovno. (Stoji
pred Ilom prav kao sveća - sasvim se malo ljulja.) Bićete ubijeni. Ja to znam, još od
početka, a i vi to odavno znate, mada inače niko u Gilenu neće u to da poveruje.
Iskušenje je i suviše veliko, a naše siromaštvo i suviše gorko. Ali ja znam još nešto. I ja
ću biti pomagač. Osećam kako polako postajem ubica. Moja vera u čovekoljublje je
nemoćna. I zato što to znam, postao sam pijanica. Plašim se, Ile, kao što ste se i vi plašili.
Znam i to da će i do nas, jednoga dana, doći jedna stara dama, i da će se i s nama desiti
isto što se s vama dešava, ali ja uskoro, možda već za koji čas, neću to više znati.
(Ćutanje.) Još jednu bocu glogovače. (Il stavlja bocu pred njega; profesor okleva, a onda
odlučno uzima bocu.) Zapišite. (Polako izlazi. Porodica opet dolazi, Il se kao u snu
obazire.)
IL: Sve je novo. Sasvim moderno izgleda. Čisto je, ukusno. Uvek sam sanjao o takvoj
radnji. (Uzima raket iz ruke svoje kćeri.) Igraš tenis?
KĆI: Išla sam na nekoliko lekcija.
IL: Rano ujutru, zar ne? Umesto na berzu rada?
KĆI: Sve moje drugarice igraju tenis. (Ćutanje.)
IL: Karlo, odozgo iz sobe video sam te u automobilu.
SIN: To je samo »opel-olimpija«, nije skup.
IL: Kad si naučio da voziš? (Ćutanje.) Nisi, znači, išao po vrućini na stanicu da tražiš
posao?
SIN: Jesam, neki put. (Sin, zbunjen, iznosi desno burence na kome je sedeo profesor.)
IL: Tražio sam svoje nedeljno odelo, i tako našao neku krznenu bundu.
GOSPOĐA IL: Uzela sam je na probu. (Ćutanje.) Svi se zadužuju, Fredi. Samo se ti
uzbuđuješ zbog toga. Tvoj strah je prosto smešan. To je bar jasno, da će se stvar rešiti
prijateljski, i da nećeš izgubiti ni vlas sa glave. Klarica neće ići do kraja, znam je ja, ona
ima suviše dobro srce.
KĆI: Zaista, oče.
SIN: To valjda i sam uviđaš. (Ćutanje.)
IL (polako): Danas je subota. Hteo bih da se provozam tvojim automobilom, Karlo, samo
jedan jedini put. Našim automobilom.
SIN (nesigurno): Hteo bi?
IL: Obucite najbolja odela. Provozaćemo se zajedno.
GOSPOĐA IL (nesigurno): I ja treba da pođem? Nije trenutak za to.
IL: Zašto ne? Obuci tu bundu, neka ovo bude prva prilika za to. Ja ću dotle obračunati
kasu. (Gospođa Il i njihova kći izlaze desno, sin levo, a II se uposli oko kase. Sleva dolazi
predsednik opštine s puškom.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Dobro veče, Ile. Nemojte se uznemiravati. Svratio sam samo
na koji trenutak.
IL: Samo izvolite. (Ćutanje.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Doneo sam pušku.
IL: Hvala lepo.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Puna je.
IL: Nije mi potrebna. (Predsednik opštine prislanja pušku uz tezgu.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Večeras je opštinski zbor. U »Zlatnom apostolu«. U svečanoj
sali.
IL: Doći ću.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Svi će doći. Razmatraćemo vaš slučaj. U teškoj smo situaciji.
IL: I meni se čini.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ponuda će biti odbijena.
IL: Moguće.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ali možda se i varam.
IL: Zaista. (Ćutanje.)
PREDSEDNIK OPŠTINE (oprezno) U tome slučaju, da li biste se povinovali presudi,
Ile? Tamo će, naime, biti prisutna i štampa.
IL: Štampa?
PREDSEDNIK OPŠTINE: I radio, televizija, filmski žurnal. Situacija će biti škakljiva,
ne samo za vas već i za nas, verujte mi. Kao gospođino zavičajno mesto, u čijoj se
Katedrali ona sad još i venčala, Gilen je postao tako poznat da će biti napisana reportaža
o našim starim demokratskim institucijama. (Il je zaposlen oko kase.)
IL: Obavestićete javnost o gospođinoj ponudi?
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ne direktno - samo će upućeni razumeti smisao rasprave.
IL: Naime, da je reč o mom životu. (Ćutanje.)
PREDSEDNIK OPŠTINE: Obavestio sam štampu da će - možda - gospođa Zahanasijan
osnovati jedan fond, i da ste tu posredovali vi, kao njen prijatelj iz mladosti. To staro
prijateljstvo sad je već postalo poznato. Tako ćete biti čisti u očima javnosti, ma šta se
dogodilo.
IL: To je ljubazno od vas.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Otvoreno govoreći, nisam to učinio radi vas, nego radi vaše
hrabre, poštene porodice.
IL: Shvatam.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Mi igramo poštenu igru, to morate priznati. Vi ste dosad
ćutali. Dobro. Ali da li ćete ćutati i dalje? Ako nameravate da govorite, moraćemo da
učinimo sve što možemo, i ne okupljajući građane.
IL: Razumem.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Dakle?
IL: Radujem se što Čujem otvorenu pretnju.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ja vam ne pretim, Ile, vi pretite nama. Ako budete govorili,
moraćemo i mi da preduzmemo korake. I to prvi.
IL: Ćutaću.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ma kakva bila odluka zbora?
IL: Prihvatiću je.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Lepo. (Ćutanje.) Radujem se, Ile, što ćete se povinovati
presudi građanstva. U vama još nije utrnuo i poslednji plamičak poštenja. Ali zar ne bi
bilo bolje kad uopšte ne bismo morali da zakazujemo suđenje?
IL: Šta hoćete time da kažete?
PREDSEDNIK OPŠTINE: Rekli ste maločas da vam puška nije potrebna. Možda vam je
sad ipak potrebna. (Ćutanje) Mogli bismo da kažemo gospođi da smo vam je posudili, pa
bismo i tako dosli do novca. Verujte mi, ovaj predlog sam platio mnogim besanim
noćima. Ali, najzad, zar ne mislite da bi zaista bila vaša dužnost da okončate svoj život,
da kao častan čovek prihvatite sve posledice? Iz građanske svesti, iz ljubavi prema
otadžbini. Vi vidite nasu gorku siromaštinu, naše zlopaćenje, našu gladnu decu...
IL: Sad vam je sasvim dobro.
PREDSEDNIK OPŠTINE: Ile!
IL: Predsedniče! Ja sam prošao kroz pravi pakao. Gledao sam vas kako se zadužujete.
Svaki novi znak vašeg novog blagostanja izazivao je u meni osećanje da je smrt dopuzila
malo bliže. Da ste mi uštedeli taj strah, taj jezivi užas, sve bi se drukčije odvijalo, mogli
bismo drukčije da razgovaramo, uzeo bih vašu pušku. Vama za ljubav. Ali ovako,
zatvorio sam se u sebe, i pobedio svoj strah. Sasvim sam. Bilo je teško, ali je uspelo. Ne
može se više nazad. Vi sad morate da mi budete sudije. Povinovaću se vašoj presudi, ma
kakva ona bila. Za mene, to će biti pravda; šta će za vas da bude, ne znam. Dao bog da se
zbog toga ne pokajete. Možete me ubiti, ne žalim se, ne protestujem, ne branim se. Ali ne
mogu da vas oslobodim vašega čina.
PREDSEDNIK OPŠTINE (opet uzima pušku): Šteta. Propuštate priliku da sperete ljagu
sa sebe i da postanete gotovo sasvim pošten čovek. Ali to se zaista ne može od vas
zahtevati.
IL: Da vam pripalim, gospodine predsedniče. (Pripaljuje mu cigaretu. Predsednik opštine
odlazi. Gospođa Il dolazi u krznenoj bundi, kći u crvenoj haljini.) Otmeno izgledaš,
Matilda.
GOSPOĐA IL: Persijaner.
IL: Kao prava dama.
GOSPOĐA IL: Prilično je skupa.
IL: Lepa ti je haljina, Otilija, ali malo smela, zar ne misliš?
KĆI: Oh, tata, trebalo bi tek da vidiš moju večernju haljinu. (Trgovina nestaje. Sin dolazi
u automobilu.)
IL: Lepa kola. Čitavog sam se života mučio da dođem do malo novca, malo udobnosti, do
takvog automobila, na primer, i zato bih sad, kad smo već dotle došli, voleo da vidim
kako to izgleda. Matilda, hodi sa mnom pozadi, a Otilija nek sedne sa Karlom. (Penju se
u automobil.)
SIN: Mogu da vozim sto dvadeset.
IL: Nemoj tako brzo. Hoću da gledam gradić u kome sam živeo skoro sedamdeset
godina. Divne su te stare ulice, štošta je doterano. Sivi dim iznad dimnjaka, zdravac na
prozorima, a suncokret i ruže u vrtovima kod Geteovih vratnica. Svuda dečji smeh i
ljubavni parovi. Gle, moderna novogradnja na Bramsovom trgu.
GOSPOĐA IL: Kafana Hodel se proširuje.
KĆI: Lekar - u »mercedesu 300«.
IL: Ravnica, sa brežuljkom u pozadini, danas kao da je pozlaćena. Veličanstvena je ova
hladovina u koju poniremo - a onda opet svetlost. Dizalica Vagnerove fabrike i
Bokmanovi dimnjaci izdižu se iznad horizonta kao džinovi.
SIN: Ponovo će proraditi.
IL: Šta kažeš?
SIN (glasnije): Ponovo će proraditi. (Svira u trubu.)
GOSPODA IL: Smešni automobilčići.
SIN: »Meseršmiti.« Svaki šegrt mora da ima tako nešto.
KĆI: Cest terrible.
GOSPOĐA IL: Otilija pohađa više kursove francuskog i engleskog jezika.
IL: Pametno. Kombinat na Sunčanom proplanku. Odavno nisam bio ovde.
SIN: Proširiće se.
IL: Moraš glasnije da govoriš, pri ovakvoj brzini.
SIN (glasnije): Proširiće se. - Ovo je Štoker, naravno. Svakog prestiže svojim »bjuikom«.
KĆI: Skorojević.
IL: Vozi sad kroz Pikenridsku dolinu. Prođi pored močvare, kroz aleju topola, pa zaokreni
kod Lovačkog paviljona kneza Hasla. Ogromni oblaci na nebu, jedan iznad drugog, kao
leti. Lep predeo, utonuo u sumrak. Kao da ga danas prvi put gledam.
KĆI: Štimung kao kod Adalberta Štiftera.
IL: Kod koga?
GOSPOĐA IL: Kod Štiftera. Otilija studira i literaturu.
IL: Zbilja otmeno.
SIN: Hofbauer u svom »folsvagenu«. Vraća se iz Kafigena.
KĆI: Sa prasićima.
GOSPOĐA IL: Karlo odlično vozi. Kako je elegantno sekao krivinu. Čovek se tako
sigurno oseća.
SIN: U prvu brzinu. Ulica je strma.
IL: Uvek sam gubio dah kad sam se peo uz nju.
GOSPOĐA IL: Dobro je što imam bundu. Postaje hladno.
IL: Pošao si pogrešnim pravcem. Ovuda se ide u Bajzenbah. Moraš nazad, pa onda levo u
Konradsku šumu. (Automobil odlazi pozadi. Dolaze četvorica, sa drvenom klupom, i
markiraju drveće; sada su u fraku.)
PRVI: Mi smo jele, bukve.
DRUGI: Detlić i kukavica, plašljiva srna.
TREĆI: Štimung prohujalog doba, opevan često.
ČETVRTI: Koji sad kvare automobilske sirene. (Sin svira u trubu.)
SIN: Opet srna. Neće da se skloni s druma, glupača. (Treći skoči.)
KĆI: Imaju poverenja. Više ih ne love.
IL: Zaustavi ispod ovog drveća.
SIN: Molim.
GOSPOĐA IL: Šta hoćeš?
IL: Da prođem kroz šumu. (Silazi.) Lepo je čuti ovde zvono iz Gilena. Povečerje.
SIN: Četiri zvona. Tek sad prijatno zvuče.
IL: Sve je žuto, jesen je već na pragu. Lišće je na zemlji, kao suvo zlato. (Gazi po lišću.)
SIN: Čekaćemo te pored mosta.
IL: Nije potrebno. Idem kroz šumu u grad. Na opštinski zbor.
GOSPOĐA IL: Mi ćemo onda da se odvezemo u Kalberštat, Fredi, idemo u bioskop.
SIN: Servus, oče!
KĆI: So long, Daddy.
GOSPOĐA IL: Do viđenja! Do viđenja! (Automobil sa porodicom iščezava, vozeći opet
unazad. Porodica maše. Il ih gleda. Onda sedne na klupu koja se nalazi levo. Šum vetra.
Zdesna dolaze Robi i Tobi s nosiljkom na kojoj se nalazi Klara Zahanasijan u svojoj
običnoj odeći. Robi nosi na leđima gitaru. Pored nje ide njen Muž IX, dobitnik Nobelove
nagrade, visok, mršav, prosed, sa brkovima. I njega može da igra isti glumac. Pozadi
sluga.)
KLARA ZAHANASIJAN: Konradska šuma, Robi i Tobi, stanite. (Klara Zahanasijan
silazi s nosiljke, posmatra šumu kroz lornjon i pomiluje Prvog po leđima.)
KLARA ZAHANASIJAN: Paraziti su mu izgrizli koru; drvo umire. (Primećuje Ila.)
Alfrede! Milo mi je što sam te srela. Došla sam da vidim svoju šumu.
IL: Zar je i Konradska šuma sada tvoja?
KLARA ZAHANASIJAN: I ona. Smem li da sednem pored tebe?
IL: Samo izvoli. Maločas sam se oprostio od svoje porodice. Idu u bioskop. Karlo je
nabavio automobil.
KLARA ZAHANASIJAN: Napredak. (Sedne od Ila desno.)
IL: Otilija pohađa kurs literature. Uz to uči engleski i francuski.
KLARA ZAHANASIJAN: Vidiš, ipak se u njima probudio smisao za ideale. Hodi, Cobi,
pokloni se. Moj deveti muž. Dobitnik Nobelove nagrade.
IL: Veoma se radujem.
KLARA ZAHANASIJAN: On je naročito interesantan kad ne misli. Nemoj da misliš,
Cobi.
MUŽ IX: Ali, dušice...
KLARA ZAHANASIJAN: Nemoj da se prenemažeš.
MUŽ IX: Dobro, onda. (Ne misli.)
KLARA ZAHANASIJAN: Vidiš, sad izgleda kao diplomata. Podseća me na grofa Holka,
samo što taj nije pisao knjige. Sprema se da se povuče, da napiše svoje memoare i da
preuzme nadzor nad mojom imovinom.
IL: Čestitam.
KLARA ZAHANASIJAN: Imam rđavo predosećanje. Jer muškarci služe za
reprezentaciju, ne za nešto stvarno korisno. Idi, pretraži šumu, Cobi, levo ćeš naći
istorijske ostatke. (Muž IX odlazi da traga. Il se obazire)
IL: A dva evnuha?
KLARA ZAHANASIJAN: Počeli su da brbljaju. Naredila sam da ih pošalju u Honkong,
u jednu moju jazbinu za pušače opijuma. Tamo mogu da puše i da sanjare. Uskoro će i
sluga za njima. Ni taj mi uskoro neće biti više potreban. Bobi, cigaretu. »Romea i Juliju.«
(Sluga dolazi iz pozadine, služi je kutijom za cigarete.) Hoćeš i ti jednu, Alfrede?
IL: Rado.
KLARA ZAHANASIJAN: Posluži se. Daj nam vatre, Bobi. (Puše.)
IL: Ovo prija.
KLARA ZAHANASIJAN: Često smo u ovoj šumi zajedno pušili, sećaš li se? Cigarete
koje si kupovao kod Matildice. Ili krao. (Prvi lupka ključem po luli.)
KLARA ZAHANASIJAN: Opet detlić.
ČETVRTI: Ku - ku! Ku - ku!
IL: I kukavica.
KLARA ZAHANASIJAN: Da li da Robi odsvira nešto na gitari?
IL: Molio bih.
KLARA ZAHANASIJAN: Dobro svira taj pomilovani razbojnik, potreban mi je u
trenucima kad razmišljam. Mrzim gramofon i radio.
IL: »Kroz pustinju četa ide.«
KLARA ZAHANASIJAN: Tvoja omiljena pesma. Naučila sam ga. (Ćutanje. Puše.
Kukavica itd. Šuma šumori. Robi svira baladu.)
IL: Imala si - hoću da kažem, imali smo dete.
KLARA ZAHANASIJAN: Da, imali smo.
IL: Dečka ili devojčicu?
KLARA ZAHANASIJAN: Devojčicu.
IL: I kakvo si joj ime dala?
KLARA ZAHANASIJAN: Ženevijeva.
IL: Lepo ime.
KLARA ZAHANASIJAN: Samo sam jednom videla siroče. Na porođaju. Onda su mi ga
oduzeli. »Hrišćansko staranje«.
IL: Kakve su joj bile oči?
KLARA ZAHANASIJAN: JoŠ ih nije bila ni otvorila.
IL: A kosa?
KLARA ZAHANASIJAN: Crna, čini mi se, ali to je čest slučaj kod novorođenčadi.
IL: Istina je. (Ćute. Puše. Muzika.) Gde je umrla?
KLARA ZAHANASIJAN: Kod nekih ljudi. Zaboravila sam im imena.
IL: Od čega?
KLARA ZAHANASIJAN: Od zapaljenja mozga. Možda još i od nečeg drugog. Primila
sam kartu od nadležnih.
IL: U smrtnim slučajevima čovek se može osloniti na njih. (Ćutanje.)
KLARA ZAHANASIJAN: Pričala sam ti o našoj devojčici. Sad ti pričaj o meni.
IL: O tebi?
KLARA ZAHANASIJAN: Kakva sam bila kad sam imala sedamnaest godina, kad si me
voleo.
IL: Morao sam jednom dugo da te tražim u Petersovoj žitnici; našao sam te u kočijama,
samo u košulji, sa podužom slamkom u zubima.
KLARA ZAHANASIJAN: Bio si jak i hrabar. Tukao si se s onim železničarem koji me
proganjao. Brisala sam ti krv sa lica svojim crvenim žiponom. (Gitara zaćuti.) Balada je
završena.
IL: Neka svira još. »O, zavičaju, slatki i mili.«
KLARA ZAHANASIJAN: Zna Robi i to. (Gitara ponovo svira.)
IL: Hvala ti na vencima, hrizantemama i ružama. Lepo izgledaju na kovčegu u »Zlatnom
apostolu«. Svečano. Već dve sale pune su cveća. Već se bliži čas. Eto, poslednji put
sedimo u našoj staroj šumi, koja šumori, puna kukavica. Večeras se građani okupljaju.
Osudiće me na smrt, i jedan od njih će me ubiti. Ne znam ko će to da bude, ni gde će to
da se dogodi, samo znam da sam na kraju jednog besmislenog života.
KLARA ZAHANASIJAN: Odneću te, u tvom kovčegu, na Kapri. Podigla sam mauzolej
u parku svoje palate, među čempresima. Sa pogledom na Mediteran.
IL: To sam video samo na razglednicama.
KLARA ZAHANASIJAN: Tamnoplavo. Grandiozna panorama. Tamo ćeš ostati.
Pokojnik pored kamene statue. Tvoja Ijubav je umrla pre mnogo godina. Moja Ijubav nije
mogla da umre. Ali ni da živi. Postala je nešto zlokobno, kao i ja sama, kao te blede
pečurke u ovoj šumi, kao to korenje nalik na glave slepaca. Sve je ogrezlo u moje
milijarde; one se mašaju tebe, svojim kandžama, hoće tvoj život. Jer on meni pripada.
Zauvek. Sad si uhvaćen u mrežu, izgubljen si. Uskoro će od tebe ostati samo jedan mrtvi
ljubavnik u mome sećanju, jedan blagi duh među ruševinama.
IL: I pesma o zavicaju je završena. (Muž IX se vraća.)
KLARA ZAHANASIJAN: Dobitnik Nobelove nagrade. Dolazi sa iskopina. Dakle, Cobi?
vuk
~ administrator ~
»Poseta stans dame« je priča o nečem što se moglo desiti bilo u kom gradiću Srednje Evrope. Nju je ispričao neko ko se od tih ljudi uopšte ne
izdvaja, i koji nije baš siguran da bi sam drukčije postupio. A šta ova priča osim toga predstavlja, to ovde ne treba reći niti, pak, u pozoriŠtu
inscenirati. To važi i za završetak, kad ljudi, istina govore svečanije nego što bi u stvarnosti govorili, više u stilu onoga što se smatra za poeziju,
za lep način izražavanja, ali to je samo zbog toga što su građani Gilena odjedanput postali bogati, pa kao skorojevići govore probranijim
jezikom. Ja opisujem ljude, a ne marionete, radnju, a ne alegoriju; prikazujem svet, a ne moral kao što mi katkad pripisuju. Da, ja se i ne trudim
da svoj komad suprotstavim svetu, jer se to dešava samo od sebe, dokLs u pozorište dolazi publika. Pozorišni komad odigrava se, po mojem
mišljenju, u skladu s mogućnostima pozornice, a ne u nekom određenom stilu. Kad građani Gilena igraju drveće, to nije radi nadrealizma, nego
da bi se pomalo mučna ljubavna scena u onoj šumi - naime, pokušaj jednog starog čoveka da se približi jednoj staroj ženi - dala u poetičnom
scenskom okviru i tako uČinila snošljivom. Ja pišem sa najdubljim poverenjem u pozorište, u glumca. To je moja osnovna pobuda. Materijal
me zavodi. Glumcu je potrebno sasvim malo da predstavi nekog čoveka, možda samo boja kože, ali tekst mora da bude dobro usklađen. Hoću
da kažem: kao što je jedan organizam uobličen kožom, nečim spoljašnjim, tako je pozorišni komad uobličen jezikom. Pozorišni pisac daje
samo to: jezik je njegov rezultat. Stoga se ipak ne može raditi samo na jeziku, nego jedino na onom što se jezikom stvara, to jest na mislima,
možda i na radnji. Na jeziku samom po sebi, na stilu, rade samo diletanti. Zadatak glumca sastoji se u tome, verujem, da taj rezultat iznova
postigne, da ono što je umetnost predstavi kao prirodu. Ako se u tom smislu dobro igra, onda će se, mislim, smisao pokazati sam od sebe.
Ja sebe ne ubrajam u današnju avangardu, mada i ja imam neka umetničku teoriju (šta sve čoveku ne pričinjava zadovoljstvo!). Međutim, ja je
zadržavam za sebe, kao svoje privatno mišljenje, po kome ne moram da se upravljam, jer više volim da važim za pomalo smušenog, sirovog
momka kome nije stalo do forme. Ako se moji komadi postavljaju kao komadi iz narodnog života, ako se sa mnom postupa kao sa nekakvim
malo svesnijim Nestrojem, najdalje će se stići. Treba ostati pri mojim dosetkama, ne tražeći neki dublji smisao; treba nastojati da se radnja
odvija bez zastoja i bez zavese; i scenu u automobilu treba igrati prosto, najbolje na pokretnom delu pozornice na koju je montirano samo ono
što je najpotrebnije: sedište, volan, kočnica; kola treba da se vide, spreda, sa izdignutim zadnjim sedištem; sve to, istina, treba da izgleda novo,
novo kao žute cipele. Klara Zahanasijan ne predstavlja pravdu ili Maršalov plan, čak ni Apokalipsu; ona je samo ono što jest, najbogatija žena
na svetu, koja, zahvaljujući svojoj imovini, možs da postupa kao junakinja iz grške tragedije, neumoljiva, strašna kao Medeja. Ona to sebi
može da dozvoli. Gospođa ima humora, to ne treba prevideti, jer ona ljude gleda s izvesnog rastojanja kao robu za prodaju, ali ona i na sebe
gleda s odstojanja", ima i neku neobičnu ljupkost, neki zlokobni šarm. Ipak, pošto se kreće izvan ljudskog poretka, ona je postala nešto
nepromenljivo, kruto, nešto što se više ne razvija, kao da se pretvara u kamen i postaje idol. Ona je pesnička vizija, kao i njena pratnja, čak i
evnusi, koje ne treba dati realistički neukusno, sa glasovima kastriranih, već nerealno, kao u bajci, tiho, sablasno u njihovoj biološkoj sreći. Oni
su žrtve jedne totalne osvete, koja je logična kao prastari zakonici. (Da bi se stvar lakše odvijala njih dvojica mogu da govore i naizmenično,
umesto istovremeno, ali bez ponavljanja rečenica.) Dok je Klara Zahanasijan nepromenljiva, junakinja od početka do kraja, stari Ijubavnik tek
postaje junak. Taj prljavi bakalin je najpre njena žrtva, i ne sluteći da je to. Kriv je, ali misli da je već život iskupio svu njegovu krivicu. Taj
prostodušni čovek polako počinje da ponešto shvata, u strahu, u užasu, nešto sasvim lično: sam će iskusiti pravdu, jer će shvatiti svoju krivicu,
i, umirući postaće veliki (njegova smrt biće u izvesnom smislu monumentalna.) Ta smrt je istovremeno puna smisla i besmisla. Bila bi puna
samo smisla kad bi Il živeo u mitskom carstvu nekog antičkog polisa. Ali priča se dešava u Gilenu. U sadašnje vreme. Junacima se pridružuju
građani Gilena, ljudi kao mi svi. Njih ne treba prikazati kao zle, nikako. Oni u početku odlučno odbijaju ponudu. Istina, zadužuju se, ali ne sa
namerom da ubiju Ila, nego iz lakomislenosti, iz nekog osećanja da će se sve već nekako urediti. Tako treba postaviti drugi čin. U sceni na
stanici, strah oseća samo Il, koji shvata svoj položaj, ali još nijedna zla reč nije izrečena. Tek scena u Petersovoj žitnici donosi preokret.
Sudbina se viŠe ne može izbeći. Od tada se građani malopomalo pripremaju na ubistvo, ljute se zbog Ilove krivice itd. Samo se njegova
porodica od kraja nada da će sve ispasti dobro; ni ona nije zla, već je slaba kao i ostali. Svi se polako predaju iskušenju, kao i profesor, ali treba
da se razume. Iskušenje je suviše veliko, a siromaštvo suviše gorko.
»Stara dama« je srdit komad, ali baš zato ne sme tako da se igra, nego na najhumaniji način, sa tugom, ne sa gnevom, ali i sa humorom, jer ovoj
komediji, koja ima tragičan kraj, ništa ne smeta toliko kao krvava zbilja.