Ivana Delač

IZGNANI
Darku, posebnom sanjaru
 PAR RIJEČI AUTORICE

P rije nego krenete čitati ovaj roman, morate znati jednu bitnu činjenicu -
zasnovan je na istinitim događajima. Naime, u ožujku 2013. godine,
čudesna energetska bića koja su nekoć ljudi nazivali bogovima i anđelima iz
viših su se Razina Postojanja spustila na Zemlju i zaposjela skupinu mladih
ljudi... U svojim bitkama za prevlast, pretraživali su Zagreb i druge hrvatske
gradove u potrazi za lokacijama koje sadrže manu, energiju potrebnu za njihov
povratak bajkovitim domovima ...
Naravno, nije se sve to zaista dogodilo. Radilo se o jednoj posebnoj igri,
LARP-u u trajanju od mjesec dana tijekom kojih su igrači rješavali zagonetke,
obilazili razne lokacije i odigravali scene koje bi se u najmanju ruku mogle
nazvati filmskima. Pitate se što je LARP? Kao netko tko se njime bavi već
godinama, rekla bih da ga je najjednostavnije definirati kao igru koja se sastoji
od improvizacijske glume i psihodrame - ili, još jednostavnije, uživljavanja u
ulogu i odigravanja scena kao u filmu ili kazalištu, ali bez scenarija i publike.
Dakle, čista improvizacija. Zašto bi se itko time bavio? Na to je još
jednostavnije odgovoriti - zato jer je zabavno. Ovakve se igre nekad odvijaju
u kombinaciji s kampiranjem u šumi i spektakularnim kostimima, nekad u
zatvorenom prostoru koji se za potrebe igre pretvara, recimo, u kuću mafijaške
obitelji na početku 20. stoljeća, a nekad, eto, na ulicama grada i u
svakodnevnoj odjeći. Znači, idući put kad u gradu vidite par ljudi kako mašu
rukama prema nekom spomeniku i žustro o nečemu raspravljaju, možda nisu
turisti - možda ste upravo naletjeli na larpere koji odigravaju postavljanje
mana-mreže.
Takav je bio i LARP koji je inspirirao ovaj roman - naziv mu je bio
„Izgon“, a imao je i dva svojevrsna nastavka, koji su mi također poslužili kao
inspiracija. Autor „Izgon“ LARP-ova je Ivan Žalac, kojem ovom prilikom
zahvaljujem što je dao dopuštenje da se pojedini motivi iz igre koju je
osmislio koriste u „Izgnanima“. Naravno, u ovom je romanu štošta drukčije no
što je bilo u samom LARP-u, tako da će priča, vjerujem, podosta iznenaditi i
one koji su ga igrali. Njima pak također želim zahvaliti - svaki igrač stvara i
nadograđuje lika kojeg igra, pa likovi u ovom romanu zasigurno ne bi bili
ovakvi da na njih, svojom igrom, nisu utjecali baš ti igrači koji su sudjelovali
u „Izgon“ LARP-ovima. Ponajviše zahvaljujem onima koji su svojom
interpretacijom i meni uljepšali „Izgon“ te me inspirirali za pisanje - Marku,
Ivanu, Andreju, Danijelu, Martini, Aniti, Luciji, Mihaelu, Ivi, Ireni i ostalima,
da sad ne nabrajam baš sve koji su sudjelovali. Zahvalit ću i Vesni - „Izgon“ i
„Izgnani“ bi bez njenog upliva izgledali sasvim drukčije (bolje ili lošije,
nećemo nikad znati). Najviše zahvalnosti, ipak, dugujem Klari, bez čije
nevjerojatne pomoći, podrške i spremnosti da se upusti u jednu posebnu
igračku avanturu nikad ne bih uspjela napisati ovaj roman.
Da su okolnosti nastanka „Izgnanih“ bile drukčije, ne bih imala potrebu
pisati toliko zahvala - uvijek mi se to činilo pretencioznim, kao da čitam govor
s dodjele Oscara - ali, ovaj je roman, na mnogo načina, bio ogroman izazov za
napisati u vrijeme kad sam ga pisala (iz više razloga no što je pretvaranje
trideset dana igre u samo šest dana radnje). Zato veliko hvala mojoj obitelji -
bratu, mami i posebno tati koji nažalost ovo nikad neće moći pročitati - na
podršci u tom periodu, i, zapravo, na svemu. Zahvaliti trebam i probnim
čitačima koji su mi dali odlične povratne informacije, te Davorinu i Ivani,
mom najdražem uredničko-izdavačkom timu. I, naravno, Ministarstvu kulture
koje je financiralo ovaj roman, i još jednom mi tako pružilo priliku da kroz
medij romana urbane fantastike prenesem određene poruke, ideje i vrijednosti
koje su sastavni dio svakog modernog društva.
A sad dosta zahvaljivanja i patetike - energetska bića su pristigla na
Zemlju, i čekaju da okrenete stranicu.
 PROLOG

„I 'yani!“
A'lana se probijala kroz bjesnilo oluje koja je gušila njene povike,
izbezumljena ludilom što ju je okruživalo. Nijemi su bljeskovi parali maglom
kojom je planet Korifax bio prekriven, na trenutke osvjetljavajući siluete
Amana i Kalesta čije su ruke vitlale manom u nesmiljenim udarcima. Crni su
se oblaci kovitlali nisko nad njenom glavom, stapajući se s maglom u
vrtlozima koji su gušili, cijedili snagu iz svakog živog bića na tom prokletom
planetu.
A A'lana je trčala, izbjegavajući stijene što su prelijetale oko nje, gejzire
čiji su kipući mlazovi izbijali posvuda i kuglaste munje nepredvidljivih
smjerova koje su se otimale volji svojih zazivača. Po prvi put u svom
postojanju, A'lana je iskreno žalila što nije obraćala više pažnje na I'yanina
nastojanja da je pouči korištenju mane u svrhe napada i obrane. Zar je itko
mogao i pomisliti da će joj te zaboravljene vještine biti tako potrebne? Da će
se bojati poput kakvog nižeg oblika života kad ugleda predatora? Kalestinska
je prijetnja bila davna, izgubljena u kovitlacima vremena, i nitko nije očekivao
ovakav napad, nastavak krvavog rata koji pamte samo najstariji Amani.
Za dlaku je izbjegla dvije blještave kugle i osjetila kako su joj oprljile
kosu. Zašto nikad ne biram kratku kosu? pomisli odsutno, suluda misao u
kaosu kojim je bila okružena. Iza nje, krici su odavali da su hitci pogodili cilj -
amanski ili kalestinski, nije mogla znati. Nije mogla osjetiti kroz amansku
nadsvijest - ništa nije mogla osjetiti, osim straha koji je divljao u njoj.
Nešto je bilo strahovito pogrešno. Ne samo krici ranjenih i umirućih -
umirućih, za ime Alara, izgnanih u ništavilo! - ne samo vrludave putanje
magičnih napada koji su sukljali posvuda oko nje razdirući gustu maglu,
okomitog jezera što je maloprije izronilo iz strmih stijena, natjeravši je u
bijeg, ili pak razgranatih munja čiji su udari spaljivali Amane koji bi ih s
lakoćom preusmjerili da je sve bilo normalno. Ne, nešto je bilo doista
pogrešno u ovom smrtonosnom kaosu.
„I'yani!“ činilo joj se da joj glas otječe u ništavilo, zagušen maglom i
plamenom što je liznuo stijenu pored koje se zaustavila da ponovo pokuša
otvoriti portal. Odskočila je, a njen se vrisak pridružio bolnim urlicima koji su
joj sa svih strana dopirali do izmučenih ušiju. Haljina joj je gorjela, paleći
kožu, i A’lana pokuša stvoriti mlaz vode - no, jedino što joj se našlo u ruci
bilo je kamenje oštrih bridova.
„Alara mu!“ otelo joj se dok je golim dlanom udarala po zapaljenoj
tkanini, ne mareći za bol koju je to nanosilo njenoj ruci. Tek kad joj je bedro
obujmio buntovni pramen modre magle, sežući prema njoj iz dubine nedalekog
kovitlaca, plamen se ugasio - ostavljajući pak za sobom osjećaj takve
hladnoće da je zamalo pala, kao da joj se noga pretvorila u zaleđeni stup.
Posegnula je za maglom kako bi je rastjerala, no uzalud - ledeni joj se pramen
čvrsto sljubio uz nogu, povlačeći je uporno prema glavnini oblaka. Progutat
će me! pomisli u panici, uzaludno pokušavajući raspršiti maglu svim magijama
koje je poznavala.
Mana se naprosto odbijala oblikovati prema njenim željama. Osjetila je to
i maloprije, kad je pokušala otvoriti portal na Alar i otkrila da ne može
pristupiti kolektivnoj nadsvijesti, da je Elion izobličen kao i sve drugo na tom
prokletom planetu, da su Shalinorove linije kojima su doputovali nedostupne.
Pa ipak, morala je pokušati opet. Pustila je ledeni pramen, nekako se
zadržavajući na obamrloj nozi, i raširila ruke. Otvaranje portala gospodarici
puteva talentiranoj poput nje nikad nije predstavljalo problem - ali, sad se
tkanje Postojanja opiralo njenim nastojanjima da rascijepi stvarnost i kroz
magijsku oluju napipa linije na koje će zakvačiti portal. Sve je bilo izokrenuto,
naopako, pogrešno.
Da nam je barem ovaj planet ostao skriven i nepoznat.
„I'yani!“ viknula je ponovno, očajnički, i glas joj se opet utopi u zidu
magle koji se sve više približavao.
Nestat ću iz Postojanja sama, zastrašujuća joj misao proleti kroz glavu i
A’lana zadrhti. Morala je otvoriti portal, kamo god on vodio! Samo da se
makne s ovog užasnog mjesta, samo da preživi, da ne nestane u ništavilu...
Ponovno je zaronila u tkivo Postojanja, očajnički tražeći liniju ispisanu
runama s adresom planeta, ali kretnje u sjenama zdesna privuku joj pažnju.
Netko se hrvao s olujom, silueta isprepletena s kovitlacem mane i okružena
magijom koja se lomila kroz blokadu magle, isprekidana, neprepoznatljiva, i
zastrašujuća. Magija je fijukala čudnovatom melodijom, poput kakve
zastrašujuće, okrutne pjesme, i na trenutak se magla razrijedi dovoljno da bi
joj se učinilo kako joj je lik zarobljen u vrtlogu mane poznat.
„Li'narise?“ šapat joj se ote s usana - a zavijajuća se magla smjesta zgusne,
skrivajući ga od njenog pogleda. Osjet hladnoće joj se iz bedra brzo penjao
prema struku, povlačeći sve jače - još par trenutaka i neće se više moći
zadržati na mjestu, snažni će je pramen odvući u kovitlac sve tamnije magle u
čijem je središtu čeka neka strahotna sudbina.
Odjednom, iza nje prasne, a nešto toplo obujmi joj struk i nogu, otapajući
led u koji se već počela pretvarati. Potom je čvrste, poznate ruke stegnu oko
struka, okrećući je dok se nije našla licem u lice s onom koju je tako očajnički
tražila.
I'yanino je lice bilo čađavo, odjeća mjestimice izgorjela, a plamen joj je
odnio i skoro svu kosu, ostavljajući ružne opekotine na tjemenu i lijevom
obrazu koje nisu zacjeljivale - što je govorilo da ni I'yanina magija ne
funkcionira kao inače. Pa ipak, oči su joj odlučno sjale, a olakšanje u njima
bilo je istovjetno A'laninom.
„I'yani, hvala Postojanju!“ usklikne A’lana, stegnuvši ratnicu pred sobom u
čvrst zagrljaj. „Što se događa?! Ne mogu se teleportirati, ni otvoriti portal, sve
je izokrenuto...“
„Znam“, I'yani odvrati smrknuto. „Oluja je pomela i nas i Kaleste, a
svakim trenutkom jača. A’lana, moraš otvoriti portal ili ćemo svi biti izgnani u
ništavilo!“
„Pokušala sam, ali ne mogu doseći nijednu Shalinorovu liniju...“
„A’lana, moraš!“ I'yanine su joj ruke čvrsto stegnule ramena. Nešto je iza
njih eksplodiralo i užarena stijena poleti prema njima. Hitro su se sagnule kako
bi je izbjegle, pa im je preletjela preko glava i rasprsnula se malo dalje.
Tamnomodra se magla pak sprijeda približavala sve brže. „Makar na nižu
Razinu!“
„Kako ćemo preživjeti na nižim Razinama?!“ A’lana vrisne očajnički,
boreći se protiv histerije koja je prijetila nadvladati ono malo zdravog razuma
što joj je preostalo. No, nisu imale izbora - podivljali planet Korifax je
prijetio da će ih zdrobiti, pretvoriti u prah i ništavilo ne maknu li se s njega.
Stoga gospodarica puteva duboko udahne i sklopi oči, kako je užas koji ih je
okruživao ne bi tako ometao. Nije mogla ne čuti krikove posvuda oko sebe -
ali, bilo je lakše tražiti Shalinorove linije iza sklopljenih vjeđa.
Elione, mislila je dok se pokušavala spojiti s kolektivnom nadsvijesti, daj
mi barem nešto...
Elion je bio fragmentiran, ispunjen kaosom koji je u njega dopirao iz svih
Amana zarobljenih u borbi protiv oluje, a kontakt je bio tako isprekidan da se
činilo nemogućim snaći u djelićima izokrenutih, besmislenih informacija.
Ponovno je pokušala rascijepiti Postojanje, svim se silama trudeći da u kaosu
pronađe izlaz odatle - i napokon je uspjela pronaći tanku, krhku Shalinorovu
liniju, iskrzanu manom koja je divljala oko njih. Rune kojima je bila ispisana
jedva su se vidjele, a kombinacija je A’lani bila sasvim nepoznata. I prije no
što se dospjela zapitati kakva ih sudbina čeka na nepoznatom planetu tako
niske Razine, već je grabila energetsku nit rukama, povlačeći je očajnički
prema sebi.
Mana sune kroz A’lanine prste, opirući se magijskoj oluji, trzajući se u
borbi protiv gustih zidova magle. Dvaput joj je skoro iskliznula, pobjegla u
kaos - no, oba je puta A’lana uspjela zadržati kontrolu, iako tek uz ogroman
napor. Nije se usuđivala pomisliti kako bi njeni pokušaji završili da nije bilo
I'yaninih ruku koje su je pridržavale, uzemljujući je, dajući joj čvrstinu i
stabilnost.
Nakon par mučnih trenutaka dugih poput vječnosti, energetska se nit
napokon zakvači za površinu Korifaxa, rastjerujući maglu koja ih je
okruživala. Ulaz u blještavi rascjep u stvarnosti, nalik zrcalu nemirne, sjajne
površine, počeo se širiti pred njima, na mjestu gdje se Shalinorova linija
prilijepila za tlo. Kad je rascjep dosegao dovoljnu veličinu da se kroz njega
može proći, A’lanine ruke mlitavo padnu i ona zatetura, iscrpljena naporom
kakav nikad dotad nijedan portal nije zahtijevao od nje.
„Bravo“, promrmlja I'yani, ruku i dalje ovijenih oko nje. „Požurimo, dok
se ne zatvori.“
A’lana se osvrne. Portal je rastjerao dovoljno magle da bi mogla vidjeti
udaljene prilike - Amana ili Kalesta, nije mogla biti sigurna - kako hrle prema
njenom blještavom izlazu s Korifaxa. No, nije mogla dugo razmišljati o tome
jesu li energetici koji su se teturajući približavali prijatelji ili neprijatelji -
I'yani ju je nježno, ali nestrpljivo, vukla prema portalu.
„I'yani“, dahne, previše izmorena da bi mogla nadglasavati buku bitke i
vrištanja, „ovo neće biti dobro.“
I'yani zatrese glavom.
„Mora biti“, odvrati odlučno. „Kamo god da idemo, ne može biti gore od
ovoga.“
„Ne znam“, nešto nalik histeričnom smijehu otme se A’lani s usana. „Ne
znam kamo portal vodi... Energetska razina je jako niska, ali planet mi je...
nepoznat.“
Čak i u bjesnilu magijske oluje kakvu nitko od njih dotad nije doživio,
nakon tko zna koliko Kalesta koje je izgnala iz Postojanja u bezočnoj bitci,
I'yanine su se oči zabrinuto stisnule. No, nije dospjela odgovoriti, jer se
pramen modre magle poput biča zalijepio za njenu nogu, odvlačeći je od
portala i Alane.
Mlada gospodarica puteva krikne, posežući rukama za ratnicom čiji su
dlanovi već bljuvali kuglaste munje prema magli.
„Ne čekaj me!“ vikne I'yani dok je magla oko njene noge siktala. „U portal,
A’lana, odmah!“
„Ne mogu te ostaviti ovdje!“
„Misliš da ću te pustiti samu u nepoznato? Dolazim za tobom, ne brini“,
pramen oko I'yanine noge se stanjio, ali drugi je već stizao iz tamnomodrog
kovitlaca. A pristizali su i drugi - Amani ili Kalesti, još nije bilo moguće reći.
„A’lana, to je zapovijed. Ulazi u portal!“
Na trenutak, I'yani okrene glavu i A’lanin se uplašeni pogled susretne s
njenim, sjajnim i čvrstim. A potom kuglaste munje prestanu izlijetati iz
I'yaninih ruku i ona snažno gurne gospodaricu puteva u blistavu, toplu sigurnost
portala
 1. DAN

„Š to je ovo? Zašto ne mogu pomaknuti ruku?! Oduzelo me, Isuse, ne

mogu se pomaknuti! Ne, ne, ne!!!“
„Smiri se. Opusti se. Neću ti ništa.“
„Što mi se događa?! Što je ovo?! Ajme, Bože... Bože...“
„Opusti se, dozvoli da ja preuzmem. Ovo nije baš, znaš, egzaktna
znanost... Tako se kaže, zar ne?“
„Što nije egzaktna znanost?!“
„Pa ovo... preuzimanje tijela.“
„Preuzimanje tijela?! Isuse! Pa ja sam poludjela!“

Prvo je došla nesnosna bol. Potom, čudnovat osjećaj težine... tjelesnosti. Um

je vrištao, u panici od nemogućnosti kontroliranja vlastitog tijela, i A’lani je
trebalo vremena da biću koje joj se svim silama opiralo oduzme voljno
upravljanje tijelom. Kad je to uspjela, utišavši napokon prosvjede vlasnice, s
mukom je otvorila oči.
Svijet je bio drukčiji. Oštrih kontura, tvrd već na prvi pogled, statičan i
krut. Treptala je, pokušavajući naći smisao u velikim, izrezbarenim kutijama
koje su joj se pružale u vidnom polju, oslonjene o bijeli zid. Spremanje
odjeće, javi se misao praćena s par sjećanja bića koje je zaposjela.
Tijelo je bilo prekriveno toplom, debelom tkaninom i A’lana je na tome
bila zahvalna - osjet na dijelovima tijela koji su bili izloženi, poput lica i noge
koja je provirivala ispod ruba deke, odavao je da je u prostoriji prohladno.
Polako, izvukla je desnu ruku, isprobavajući temperaturu zraka, pa ga
bezuspješno pokušala zagrijati, a potom prinijela ruku očima kako bi je
pomnije promotrila. Pet vitkih prstiju, na trima tanki prstenovi od sjajne
kovine - srebro, proleti hitro objašnjenje. Koža je djelovala mlado i zdravo,
koliko je A’lana mogla procijeniti, a sitne, nježne dlačice na podlaktici činile
su joj se tako neobičnima da je zurila u njih dobrih nekoliko minuta. Dotad je
već dobro ovladala voljnim kretnjama, a i um domaćinke se umorio od
blokiranja njene volje, pa su informacije tekle nešto slobodnije dajući nazive
stvarima koje su je okruživale.
„Zemlja!“ zapanjeno promrmlja nepoznatim glasom. „Na Zemlji sam. Za
ime Alara!“
Zemlja, kolijevka amanske vrste. A’lana gotovo nije mogla vjerovati da je
jedina Shalinorova linija koju je uspjela pronaći na Korifaxu vodila upravo na
Zemlju, svijet na koji amanska noga nije kročila tisućljećima. Ta se
podudarnost činila tako nevjerojatnom da joj je bilo teško povjerovati da se
radi o slučajnosti - no, nije sad mogla razmišljati o tome. Valjalo je otkriti
više o svijetu koji ju je okruživao. Zato uroni dublje u znanja i sjećanja
ljudskog bića koje je zaposjela. Ime joj je bilo Nikolina. Dob - dvadeset dvije
zemaljske godine. Ljudski je um zapanjeno šutio, uvjeren da sanja, dok je strah
bujao njime.
A’lana se pridigne, iskušavajući tijelo u kojem se nalazila. Bilo je čudno,
nekako čvrsto i manje fluidno, nepromjenjivo, kao da je zatočena u...
Nikolinin um je nudio pojmove „kavez“, „kutija“, „kamen“, ali svi su oni za
Amanku imali malo značenja. Na višim Razinama nisu postojala ograničenja
ovakve vrste, i namrštila se uspravljajući se na svoje nove krute, isuviše
materijalne noge.
Duboko je udahnula neobične mirise koji su je okruživali. Dotaknula je
drugu ruku, nogu, trbuh, pa dugu svijetlu kosu, koju nije mogla natjerati da
promijeni boju ili slobodno leluja zrakom. Za to je potreban vjetar, šapne
ustrašeno domaćinka iz dubine uma, ili voda.
„Za ime Alara, kako postojite ovako... materijalni?“ čudila se A’lana
opipavajući sve oko sebe. Deka je bila meka na dodir, i čupava, a rub ležaja
tvrd i odjeknuo je kad je kucnula po njemu.
„Što... što si ti?“ domaćinkin je unutarnji glas bio ispunjen strahom, kao
da se boji išta pomisliti.
„Amanka“, odgovorila je Nikolini odsutno, zureći u nožne prste kad su
dotakli hladni pod. Odnekud je dopirala neobična buka koju su sjećanja njene
domaćinke definirala kao „promet“. Pažnja joj je vrludala s jednog podražaja
na drugi, preplavljena tolikom količinom drukčijeg u ovom čudnovatom
svijetu. „Ne mogu vjerovati da sam dospjela na Zemlju!“
„Amanka? Što je to? Kao neki... duh?“ domaćinkin je um bio na rubu
panike. „Jesam li ja sad... Isuse... zaposjednuta, kao u filmovima?!“
Filmovi. Pomične slike kakve su ljudi prikazivali jedni drugima, uz pomoć
nekakvih uređaja. I duhovi, bestjelesna bića koja su, sudeći po Nikolininim
sjećanjima, nekad bila jedva vidljiva, a nekad izgledala poput bijelih mrlja...
plahti?
„Zaposjednuta si, ali ja nisam duh.“
„Nego što? Nekakav demon?“ užasavajuće slike demonskog zaposjedanja
iz raznih filmova prolete Nikolininim umom. Amanka se namršti. Razumjela je
da je domaćinki teško prihvatiti gubitak kontrole nad vlastitim tijelom, ali
njena ju je panika ometala. „Ili... anđeo? Jesi li anđeo?“
„Ah, da, tvoja vrsta nas je nekoć tako nazivala, ako sam dobro
zapamtila. Ako ti je tako lakše shvatiti, možeš vjerovati da sam anđeo.
Kalesti bi bili demoni, onda. Da, moglo bi se tako reći.“
Zatečena tišina A’lani je dobro došla da domaćinki odasla umirujućih,
nijemih uvjeravanja kako joj neće nauditi, te da potom povuče više informacija
iz ljudskog uma. Svijet je počeo polako sjedati na svoje mjesto, a predmeti i
pojmovi dobivati imena. Domaćinka je bila studentica nečeg zvanog
psihologija, a dio Zemlje u kojem su se nalazile nosio je ime Hrvatska.
Točnije, Zagreb.
„Zašto si, zaboga, zaposjela baš mene?!“
„Bit će da sam po izlasku iz portala prvo naletjela na ovo tijelo.“
„Ali... zašto? I kakvog to portala?“
A’lana uzdahne - čak je i uzdah bio drukčiji u ljudskom tijelu. Amanska je
mentalna kontrola bila daleko jača od ljudske, naravno da Nikolini nije ništa
bilo jasno - iako je gledala kroz svoje oči zajedno s A’lanom, u vezi bića koje
joj je oduzelo kontrolu nad tijelom tapkala je u potpunom mraku. Ako ništa
drugo, barem se njena panika malo umanjila - osjetila je A’lanina umirenja u
svom umu i intenzitet straha je počeo opadati.
No, A’lana nije sad mogla objašnjavati svoj dolazak i cijelu situaciju biću
nižem od sebe. Morala se sabrati, pronaći ostale - pronaći I'yani - i otići sa
sušne, siromašne kolijevke svoje vrste. Stoga potisne Nikolinu u najdublje
predjele njenog uma, ne obazirući se na slabašne ljudske proteste dok nisu
sasvim utihnuli. Ljudska je djevojka sad bila potpuno u tami, bez osjetila i
znanja o tome što se s njenim tijelom zbiva - ostavivši tako A’lani mir i
samoću da se koncentrira na ono bitno.
Unatoč svim naporima, jedva je osjećala slabašne tragove mane, daleko
premalo za otvaranje portala. Odjednom je prostrijeli zastrašujuća spoznaja -
svijet ovako siromašan manom neće biti lako napustiti. A za energetska bića
poput Amana, dugotrajan boravak u takvim uvjetima nije bio moguć. Ljudsko
joj je tijelo slabo pristajalo - kao pretijesna cipela, nudila su ljudska sjećanja
usporedbu - i bilo joj je jasno da neće moći dugo izdržati u njemu. S kakvim
posljedicama, nije se usuđivala ni pomisliti.
Morala je pronaći druge Amane koji su slijedili njen portal na Zemlju.
„Gdje su Amani, tu je i Elion“, promrmlja, pa se usredotoči na spajanje s
kolektivnom nadsvijesti koja ih je na višim Razinama sve povezivala - a
sudeći po svemu što je znala o nižim Razinama, ovdje se trebala formirati
automatski kako bi Amanima na Zemlji omogućila da podijele svoja znanja i
iskustva.
A’lana sklopi oči, koncentrirajući se na onaj jedinstveni osjećaj uranjanja
u kolektivnu nadsvijest i sjedinjavanja s drugim Amanima. No, umjesto da je
preplavi, taj se osjećaj nije pojavljivao. Mrštila se, napregnutih ljudskih
mišića, a krhko je tijelo počelo boljeti, ukočeno u nepomičnom položaju.
Trebalo joj je mnogo truda - i više vremena no ikad - da bi njena mentalna
potraga urodila osjetom drugih Amana.
Bila je potpuno odsječena od matičnog Eliona i to ju je ispunjavalo
strahom, potpuno nenaviklu na nemogućnost spajanja s drugima. Svijesti
Amana s viših Razina bile su joj sasvim nedostupne - ali, uspjela je osjetiti
amanske umove na Zemlji - svega nekoliko njih, doduše, što je vodilo do
zastrašujućeg zaključka da su skoro svi na Korifaxu izgnani u ništavilo.
Nekolicina umova je bilo daleko premalo da bi se formirala prava kolektivna
nadsvijest - nije mogla doznati ni njihova imena, ni lokaciju, jer su sve
informacije bile mutne i nejasne - ali, pružalo je nadu. Posebno jer joj se
činilo da jedan od tih tragova podsjeća na I'yani.
Nebo je bilo sivo, oblijepljeno tmurnim oblacima, a sitne su kapljice
rosile posvuda, hvatajući se na odjeći i kosi. A’lana je satima tumarala po
gradu, čudeći se ljudskim nastambama, vozilima i samim ljudima. Kako je
Zemlja bila materijalnija od amanskih svjetova, tako su i zgrade bile krute,
oštrih bridova i zagasitih boja, a prijevozna sredstva su se Amanki, u
usporedbi s teleportacijom kakvu je na amanskim svjetovima poznavala, činila
nevjerojatno sporima. Navikloj na ugodnu temperaturu i znatno veći spektar
boja u svijetu koji je okružuje, Zemlja joj se činila sivom, blijedom i hladnom.
Slabašne tragove mane osjećala je posvuda, ali daleko nedovoljno da bi ih
mogla upotrijebiti kako bi otkrila gdje se nalaze drugi Amani. Pokušala je
skenirati prolaznike ne bi li osjetila nalazi li se u nekom od njih Aman, no
uzalud - ljudi je bilo previše, a njena su osjetila u ljudskom tijelu bila
izluđujuće ograničena. No, naišla je na mjesto gdje su energetska strujanja bila
jača - kip konjanika na visokom postolju, između zelene površine s fontanom i
drvećem i žute zgrade koja je služila kao središnja postaja jednog od
prijevoznih sredstava. Takvi su izvori postojali na svim planetima koje je
poznavala, bili oni bogatiji ili siromašniji - mjesta na kojima je energija
planeta izbijala iz dubina, kao što podzemne vode na Zemlji mjestimice
probijaju na površinu. Energetske mreže postavljene na njih prikupljale su
manu i odašiljale je u zalihe Eliona - sve dok, kao na već iscijeđenom planetu
Oliru, ne bi iscrpile skoro sve.
Sjela je na postolje kipa i sklopila oči, pokušavajući zahvatiti dovoljno
mane da proba makar dozvati ostale Amane. Zemaljski je Elion bio
rascjepkan, nesustavan i kaotičan, ali uspjela je odaslati sliku konjanikovog
kipa. Kroz ljudske oči, umjesto blistavih energetskih kovitlaca, mogla je
vidjeti samo slabašne, zamagljene titraje zraka koje drugi ljudi, činilo se, nisu
primjećivali - ali, bilo je to dovoljno da se slika odasla ostalim Amanima,
gdje god se nalazili. Potom se leđima oslonila o hladan kamen, omotavši se
čvršće Nikolininom jaknom, i pogledala u ružno sivo nebo iz kojeg je, srećom,
prestala sipiti dosadna kiša.
Preostalo joj je samo čekanje, pa A’lana odluči vrijeme skratiti
komunikacijom s domaćinkom.
„Što je ovo? Gdje smo? Zašto smo na Tomislavcu? Isuse, kosa mi je
mokra, koliko dugo hodam po kiši? I što si mi napravila da ne znam što se
događalo?!“
„Svi Zemljani se tako lako uznemire, ili samo ti?“
„Ti se ne bi uznemirila da ti nešto oduzme kontrolu nad tijelom i onda
te... ne znam, zatvori u nešto mračno gdje nemaš pojma što se događa?!“
„Trebalo mi je mira da se priviknem na ovaj planet.“
„E, pa, ovo je moje tijelo!“, domaćinka je uzbunjeno vikala. „Ako ga želiš
koristiti, ne možeš mi raditi takve stvari! Imam i ja život, i obaveze, ne mogu
tek tako...“
„Dobro, dobro“, prekine je A’lana pomirljivo. Nikolinin je glas u njenom
umu odjekivao jednako ljutito koliko i uplašeno, što je stvaralo buku koja joj
je smetala - a držati domaćinku baš cijelo vrijeme u dubinama uma je ipak
iziskivalo određeni trud. Ljudi jesu bili niža bića od Amana, ali A’lani se nije
gubilo vremena i truda na neprekidno kroćenje domaćinke. Uostalom, oduvijek
je bila sklonija suradnji nego sukobima, pa joj se činilo korisnim isti pristup
primijeniti i u ovoj situaciji. „Gledaj, ja ovdje ne mogu preživjeti van
ljudskog tijela, Zemlja je previše siromašna manom. Tijekom dolaska, portal
nas je zaštitio svojevrsnom... kukuljicom, da se tako izrazim, koja nas je
očuvala do pronalaska prikladnih tijela, ali sad... Da izađem,
pretpostavljam da bih se rasplinula u ništavilo. Razumiješ li?“
„Čekaj malo, siromašna manom? Što je to, neka energija? Kao u
igricama?“
„Prirodna energija planeta i sastavnica svake magije. Na Zemlji je ima
daleko manje nego na mojim svjetovima jer se Zemlja nalazi na nižoj Razini
Postojanja.“
„Znači... Ti onda nisi anđeo ni duh, nego... izvanzemaljac?“
A’lana opet uzdahne - činilo se da će to često činiti u tim unutarnjim
dijalozima s domaćinkom. Kako uopće biću s niže Razine objasniti višu
Razinu, ili magiju, ili pak svijet koji je fluidan iako ima oblik, masu i gustoću?
Najjednostavnije bi bilo naprosto joj pokazati - spustiti brane koje su
priječile domaćinki uvid u A’lanina sjećanja, i pustiti je da spozna sama. No,
ljudski je um bio ograničen materijalnim, i Amanka se bojala da bi
preplavljivanje tolikim informacijama moglo preopteretiti krhki ljudski mozak.
Trebalo joj je ovo tijelo, i nije bila spremna riskirati njegovo uništenje ili
onesposobljavanje.
„Ja sam s viših Razina Postojanja, sa svijeta - planeta, ako ti je tako
lakše zamisliti - koji se zove Elondir. Moj narod su Amani, i ako se ne
varam, nekoliko ih je pristiglo ovamo kad i ja. Moram ih pronaći čim prije
kako bih se mogla vratiti kući.“
„Ali, rekla si da mogu vjerovati da si anđeo...“
„Moja vrsta potječe s ovog planeta, iz doba kad je na Zemlji bilo daleko
više mane. Tvoji su nas preci nazivali anđelima i bogovima.“
„To znači da izgledate slično nama?“
Nikolina se oporavljala od prvotnog šoka i A’lana je jasno mogla osjetiti
njenu sve jaču znatiželju.
„Humanoidi smo, da. Nismo tjelesna bića, već energetska - ali, nama je
naša Razina Postojanja jednako, ili barem skoro jednako, stvarna i
doživljavamo je slično kao vi vašu. Samo njome možemo upravljati,
modificirati i sebe i svijet oko sebe kako poželimo. Razumiješ li?“
Ljudski se um naprezao u nastojanju da shvati, pa A’lana pokuša objasniti
bolje, oslanjajući se na zemaljske izraze: „Recimo, ako na Elondiru s tla
podignem kamen, on je meni na dodir isti kao što bi tebi bio zemaljski kamen
kad ga uzmeš u ruku. Samo, ja svoj kamen, ako poželim, mogu pretvoriti u
cvijet. Ili ga povećati, smanjiti, modelirati kao... kao... kao da je od
plastelina. Poželim li promijeniti svoj izgled, to mogu učiniti u tren oka -
iako, većina nas ipak preferira zadržati manje-više isto obličje, uz tek
neznatne promjene.“
„Pa kako onda prepoznajete jedni druge ako možete mijenjati izgled
kako poželite?“
A’lana je u domaćinkinim sjećanjima vidjela da ljudi imaju običaj
ponekad odijevati neobičnu odjeću i pretvarati se da su netko drugi -
nazivali su to „fašnikom“ - pa se usporedba s time činila najjednostavnijim
načinom pojašnjavanja.
„Isto kako bi ti prepoznala čovjeka kojeg poznaješ, ako, recimo, namaže
lice bojama i odjene neki kostim. Mi prepoznajemo jedni drugima energetski
oblik i kad se vanjsko obličje promijeni, kao što ti prepoznaješ osobu ispod
boje i maske.“
„To sve zvuči prezakon“, Nikolina je bila dovoljno zadivljena da bi njen
strah osjetno jenjavao. „Možeš li mi pokazati kako tvoj svijet izgleda?“
„Bojim se opteretiti tvoj mozak. Pokušaj zamisliti kristalne gradove koji
se presijavaju u svim bojama, rijeke koje teku ne samo na tlu, već i u zraku,
slapove koji padaju uvis, lebdeće otoke i planine, cvjetove velike poput
zemaljskog drveća...“
Slika nečega dovoljno bajkovitog da bi mutno podsjećalo na Elondir
formirala se u Nikolininom umu, i A’lana zadovoljno kimne. Svakako je bilo
jednostavnije ovako komunicirati s domaćinkom nego je nasilu gurati u dubine
svijesti.
„A to je tek moj svijet, Elondir. Mnogo je amanskih svjetova, jedan ljepši
od drugog. Za Alar kažu da je najljepši dragulj Postojanja.“
„Pa, ne čudi me da ste napustili Zemlju“, zaključi Nikolina nekako
zabavljeno. „I ja bih otišla u takav jedan svijet. Mislim, tko ne bi?“
„Razumiješ onda da se moram vratiti.“
 „Što ti je za to potrebno? Mana?“
„Mnogo mane, više nego što ovdje postoji.“
„Pa možeš li je, ne znam, nekako prikupiti, od svuda pomalo?“
„To jest moguće, ali ne znam točno kako. Nisam manaš, već gospodarica
puteva.“
„Gospodarica...“
„Otvaram portale s jednog svijeta na drugi.“
„Aha“, Nikolina je šutjela par trenutaka, što je A’lani bilo zanimljivo jer
nije mogla pratiti apsolutno sve misli koje su se Nikolini kovitlale umom.
Slično kao kod Eliona, informacije su joj bile dostupne ako bi ih potražila, ali
potpuna telepatija je očito bila nemoguća čak i kod dijeljenja uma s ljudskim
bićem. „Gle, shvati me, činiš se kao okej izvanzemaljka, ali ja bih rado
kontrolu nad svojim tijelom natrag.“
„To je razumljivo.“
„Stvarno ti želim pomoći koliko mogu da se vratiš kući - ali molim te,
nemoj me više onako zatvarati u mrak. Užasno je kad ne znam što mi se
događa s tijelom“, nešto u domaćinkinoj nutrini je zadrhtalo, i A’lana
odjednom postane svjesna straha i užasavajuće usamljenosti u beskrajnim
mračnim dubinama uma. I sama zadrhti od pomisli da je djevojku čije tijelo
koristi izložila nečemu što izgleda upravo kako Amani zamišljaju ništavilo.
„Imaš pravo. Iako si niži oblik života, ipak koristim tvoje tijelo i bilo bi
u redu da te ne izlažem traumama koje nisu nužne.“
„Niži oblik života? Ma prekrasno.“
„Smatraš li ti životinje nižim oblikom života od sebe? Ovo je isto.“
„Da, da, dobro“, gunđala je Nikolina. „Još nešto. Ja imam nekih obveza
koje ne mogu izbjegavati - recimo, bilo bi lijepo da ne izostajem s
predavanja na faksu jer mi to može dosta zakomplicirati život kad odeš. Pa
bih cijenila da mi vratiš kontrolu nad mojim tijelom kad trebam otići na
predavanje. I ono, da baš ne budem stalno samo promatrač. To je ipak moje
tijelo, i volim ga koristiti za sebe. Družiti se s prijateljima i tome slično.“
„Moje postojanje i povratak na više Razine ipak su hitniji od tvog
obrazovanja i druženja s drugim ljudima, ne misliš li?“
„Tebi. Meni ne.“
 A’lana se nezadovoljno namršti. Dopustila je domaćinki malo slobode i
ona joj već postavlja uvjete. Niži oblik života, podsjetila je samu sebe
prezrivo i bez upozorenja opet gurnula Nikolinu u one tamne dubine uma. Jest
da je tamo bilo zastrašujuće, ali ljudska bića su ipak bila na nižem stupnju
razvoja i nisu imala pravo postavljati uvjete Amanima - onima kojima su se
nekoć klanjali i nazivali ih božanstvima!
Duboko je udahnula - u ljudskom je tijelu to pomagalo da se smiri nagli
nalet ljutnje koji su Nikolinini zahtjevi izazvali u njoj - i osvrnula se. Ljudi su i
dalje prolazili, svatko svojim putem, uglavnom se ne obazirući na nju, užurbani
kao da svi odreda nekamo kasne. A’lanu je čudila ta opsjednutost vremenom -
posvuda su se nalazili satovi, ljudi su stalno pogledavali na uređaje koji su im
govorili koliko još vremena imaju - dok se nije podsjetila da je njihovo
vrijeme postojanja doista kratko. U amanskim mjerilima, kao kap vode u
beskrajnom moru amanskih života.
Rastvorivši šaku kako bi posegnula za manom, par je dugih trenutaka
promatrala titraje zraka nad dlanom. U usporedbi s razinom mane na koju je
navikla, ovo se činilo poput kapi u moru - nije mogla ni zamisliti koliko bi
takvih bilo potrebno za isplesti snop kojim će zakvačiti Shalinorovu liniju.
Daleko od toga da gospodari puteva nisu ponekad otvarali portale na planete s
niže Razine Postojanja, ali uvijek su bili praćeni manašem koji je znao kako u
kratkom roku prikupiti dovoljno mane za novi portal. Nijedan od tih planeta,
doduše, nije bio tako siromašan energijom kao Zemlja. A’lani je bilo teško
zamisliti taj planet u zlatno doba, dok je bio skoro jednako bogat manom kao
neki od amanskih svjetova. Iako, nijedan nije bio poput Korifaxa.
Stresla se od pomisli na Korifax i ekspediciju koja je trebala biti
isključivo istraživačka, da bi naposljetku završila onakvim užasom. Nije joj
bilo jasno zašto su ih Kalesti napali, nakon tisućljetnog mira tijekom kojeg
između dva naroda nije bilo nikakvih kontakata. A plašila ju je i mogućnost da
su je Kalesti slijedili na Zemlju. Nije bilo načina da to provjeri - kolektivne
nadsvijesti Amana i Kalesta oduvijek su bile potpuno odvojene - no, već ju je
sama ta pomisao navela da sumnjičavo motri svako ljudsko biće koje je
prolazilo pored nje.
Bih li uopće mogla razlikovati Amana od Kalesta u ljudskom tijelu?
zapitala se tjeskobno.
I upravo u tom trenutku, pažnju joj privuku dva čovjeka koji su se oprezno
približavali kipu, osvrćući se kao da ih netko slijedi. Jedan je bio stariji, visok
i kratke svijetle kose, a drugi mlađi i mršaviji, crnih uvojaka koji su mu padali
preko očiju i vrata. Svi se mišići A’laninog zemaljskog tijela napnu, a dlanovi
joj instinktivno počnu privlačiti i zgušnjavati manu. Nije znala napadačke
magije, a kamoli kako bi išta što bi pokušala napraviti funkcioniralo na Zemlji,
ali nije mogla biti sigurna prilaze li joj Amani koji su dobili njenu poruku ili
pak Kalesti koji su, kao i ona, osjetili da je to mjesto nešto bogatije manom.
Starijem pogled padne na njene dlanove i oči mu se rašire u
prepoznavanju. Glavom je pokazao prema njoj, pa se obojica polako približe,
prikupljajući manu dlanovima jednako kao što je i A’lana učinila.
„Aman ili Kalest?“ upita stariji tonom koji nije dopuštao neposluh. A’lana
zadigne obrve, pa odvrati pitanjem: „Koga zanima?“
„Mi smo dvojica, ti si jedna“, otpovrne on samouvjereno. „Rekao bih da to
znači da prva odgovaraš na pitanje. Tvoje ime?“
„Prvo mi recite što vas je dovelo na ovu lokaciju. Pa ćemo odmah znati
jesmo li prijatelji ili neprijatelji.“
Njih dvojica izmijene kratak pogled, pa mlađi reče: „Slijedili smo trag iz
nadsvijesti, sliku ovog kipa. Je li to dovoljan odgovor?“
A’lani odlane. Kalesti ne bi mogli pristupiti Elionu, ma kako fragmentiran i
kaotičan na Zemlji bio. A vjerojatnost da bi neki Kalest odaslao u njihovu
nadsvijest istu sliku kao i ona činila joj se naprosto premalom. Stoga kimne i
predstavi se: „Ja sam A’lana, kći A'trane, gospodarica puteva. Ja sam odaslala
sliku kao poziv.“
Na ljudskim se licima vidjelo da je i njima laknulo. Titraji mane iz
njihovih dlanova se rasprše, mlađi se široko nasmiješi, a stariji pruži ruku.
„Ih'tar, sin I'radisa“, reče. „Ovo je O'ronis, sin O'tharisa.“
„Drago mi je“, crnokosi se mladić i dalje smiješio. „Ti si otvorila portal
na Korifaxu?“
„Da“, kimne ona.
„Hvala Postojanju da smo te našli. Bez gospodara puteva bismo zauvijek
zaglavili ovdje“, zastao je na trenutak, pa nastavi ne skrivajući zaprepaštenje.
„Na Zemlji smo. Još uvijek ne mogu vjerovati.“
„Nije sad trenutak za divljenje nad poviješću našeg naroda“, upozori ga
Ih'tar, pa iskosa pogleda A’lanu. „Iako, to jest zanimljivo. Nije li runska
adresa Zemlje odavno izgubljena iz Eliona?“
 „Jest“, uzdahne ona. „Ne znam to objasniti. Jedino sam ovu liniju uspjela
pronaći kad sam rascijepila stvarnost na Korifaxu. Da sam mogla birati, ne bih
nas dovela na planet na kojem je daleko premalo mane za portal. Zapravo,
premalo je mane za išta.“
Stariji se protumag namršti.
„Malo je mane, da, ali možemo je iskoristiti“, reče on. „No, slažem se,
moramo se što brže maknuti odavde. Ne znamo jesu li i Kalesti prošli kroz tvoj
portal, i ako jesu, koliko ih je. A ova su ljudska tijela tako ograničena“, ljutito
je stresao rukom, „da se osjećam kao u okovima. Moramo se što prije vratiti
na višu Razinu, izvijestiti Elion o bitci na Korifaxu... osim ako Kalesti već
nisu napali naše svjetove.“
Čudnovata bojazan, nalik na očaj, stegne A’laninu nutrinu. Rat s
Kalestima, pomisli tjeskobno, nakon toliko stoljeća... Možda su već razorili
Elondir. I Alar, najljepši dragulj Postojanja.
„Dakle, ako postavimo mana-mrežu na ovu lokaciju, ona bi s vremenom
mogla prikupiti dovoljno mane da ti uspiješ otvoriti portal na Alar“, nastavljao
je Ih'tar. „Doduše, ovaj je planet tako siromašan manom da će za to vjerojatno
biti potrebno dosta vremena, pa bi bilo dobro da uspijemo pronaći još
nekoliko izvora.“
„Kako?“ upita A’lana. „Da naprosto lutamo gradom u potrazi za mjestima
na kojima ćemo osjetiti da je strujanje mane jače? To će dugo potrajati.“
„Ne vidim drugog načina.“
O'ronis je pogleda.
„Hoćeš li moći otvoriti portal odavde?“ upita. „Ispravi me ako griješim,
jer ne znam puno o portalima, ali samo kroz dovoljno jak snop mane možeš
pronaći Shalinorovu liniju, zar ne?“
„Da“, kimne ona. „Da bih našla odgovarajuću Shalinorovu liniju, označenu
runskim znakovima koji predstavljaju adresu u Postojanju kamo će portal
pratiti liniju, treba mi dovoljno mane da bih mogla rascijepiti stvarnost i iz nje
izvući liniju. Na višim Razinama, to ide relativno lagano, ovisno o kojoj se
liniji radi. Ovdje... ne znam. Ne mogu ni pretpostaviti.“
„Nisi nikad otvarala portal s planeta niže Razine?“
„Jesam, ali ne s toliko niske Razine. Uvijek bi sa mnom bio manaš koji bi
postavio mrežu, koja bi pak brzo prikupila dovoljno mane. Nijedan od tih
planeta nije bio ovako siromašan.
Oklijevala je par trenutaka, a potom reče: „Na Korifaxu sam imala velikih
problema s otvaranjem procjepa i pronalaženjem linije. Mana je divljala,
Elion je bio... Pa, vjerujem da ste osjetili i sami.“
Ih'tar se smrkne.
„Morat ćemo otkriti što se točno dogodilo tamo“, odvrati. „Zašto su nas
Kalesti napali, i što je točno - ili tko - izazvalo oluju. Ali, prioritet je postaviti
mrežu i pronaći druge Amane, kako bismo se svi uspješno evakuirali odavde.
Ako je ikako moguće, bez znanja Kalesta, ukoliko ih ima na Zemlji.“
A’lana kimne, dok su joj se prsti nervozno poigravali rubom jakne.
„Moram, ipak, prvo pitati... Poznajete li I'yani, kći I'rale?“
„Ratnicu koja je bila postavljena na čelo ekspedicije? Naravno. Obojica
smo protumagovi, bili smo pod njenim zapovjedništvom.“
A’lani srce brže zalupa. Pokušala se ne obazirati na taj ljudski znak
nemira, no uzalud.
„Trebala je ući u portal za mnom, ali ju je dohvatila ona modra magla.
Jeste li... jeste li je možda vidjeli? Ili osjetili, ovdje na Zemlji?“
„Vidio sam njenu borbu s maglom“, kimne O'ronis. „Pokušao sam joj
pomoći, ali zapovijedila mi je da uđem u portal s Ih'tarom. Rekao bih da nas je
željela što više spasiti.“
„Nismo je osjetili ovdje“, doda Ih'tar blaže. „Ali, kad postavimo mrežu,
prikupljena mana će se akumulirati u Elionu, što će ojačati našu nadsvijest i
omogućiti nam da lakše pronađemo druge Amane.“
Amanka šutke kimne, iako su joj njegove riječi donosile slabu utjehu.
I'yani, znači, nije uspjela ući u portal odmah nakon nje. Tko zna je li uopće,
pomisli A’lana uznemireno. No, drugo joj je pitanje skrenulo pažnju: „Rekao
si da ste obojica protumagovi. Kako ćemo postaviti mrežu, ako nitko od nas
nije manaš?“
Ih'tar odmahne rukom.
„Dugo sam boravio na Lioniru i među učenicima Akademija“, odvrati.
„Ono što sam tamo naučio morat će biti dovoljno. Kakvog drugog izbora
imamo?“
„Čekati dok nam se ne pridruži neki manaš?“ predloži O'ronis. „Sigurno
nismo samo nas dvojica u Elionu vidjeli poziv za ovu lokaciju.“
„Tvoj optimizam je nemjerljiv, O'ronise“, frkne Ih'tar. „A što ako nijedan
manaš nije uspio proći kroz portal? Što ako sam ja jedini Aman na Zemlji koji
zna išta o mana-mrežama? Mislim da ne trebamo gubiti vrijeme, nego početi
skupljati manu za portal.“
Opet je počelo kišiti, sve većim i gušćim kapima, kao da je i sama Zemlja
odlučila pojačati A’lanino tmurno raspoloženje. Amanka odsutno pomisli kako
treba paziti da tijelo u kojem se nalazila ne strada od kiše i hladnoće, ali
otresla je te misli kao i razmišljanja o I'yani. Ih'tar je imao pravo, morali su se
usredotočiti na ono najvažnije - odlazak sa Zemlje.
Aman ispruži ruke prema kipu i sklopi oči. Kiša je padala sve jače,
rastjerujući ljude u zaklon, pa se nitko nije obazirao na tri pokisle prilike
pored kipa prvog hrvatskog kralja. Ih'tarovo se čelo naboralo od napora
koncentriranja na manu koja se polako zgušnjavala, kovitlala među njegovim
rukama u nekontroliranim trzajima, poput titraja vrelog zraka u vrtlogu.
Izgledalo je to blijedo i jadno spram bogatstva boja i sjaja kakvo je baratanje
manom donosilo na višoj Razini, ali čak i tako slabašno, djelovalo je poznato i
utješno, kao dašak doma na stranome svijetu.
Kovitlac je jačao, trzajući se kao da se opire Ih'tarovim rukama koje su
počele drhtati, tjerajući manu u splet tankih energetskih linija što je titrao sve
brže, pa potom sunuo uvis poput gejzira i iznad konjanika se raspršio u gustu
mrežu tankih niti jedva primjetnog sjaja, cijelog ga prekrivši.
I u tom trenutku olakšanja, zbog uspješno postavljene mreže čiji su
umirujući titraji sad brujali nad njima, povlačeći manu i akumulirajući je u
zajedničkoj nadsvijesti, nešto je strahovito pošlo po zlu.
Ih'tar jekne i, rukama pritisnuvši glavu, sruši se na koljena. Pred
zaprepaštenim O'ronisovim i A’laninim očima, zgrčio se u samrtnoj muci, i
prije no što su ostalo dvoje Amana dospjeli ikako reagirati, iz njega se izvije
magličasti obris plavkastog sjaja. U tren oka, obris je poprimio humanoidni
oblik, nemoćno raširio ruke u nijemoj molbi - i potom se naglo raspršio
zrakom, nestajući u ništavilo.
„Ih'tare!“ krikne O'ronis i baci se na njega, tresući nepomično tijelo u
nastojanju da ga prizove svijesti. Svjetlokosa glava sune uvis, a oči se otvore -
uplašene, zbunjene, i čudnovato prazne.
„Tko ste vi?“ upita, zvjerajući pogledom oko sebe. „Kako sam došao
ovamo?“
O'ronis zaprepašteno pogleda A'lanu.
„Ničeg se ne sjećaš?“ upita Amanka oprezno. Čovjek pred njom se
uspravi, gledajući u svoje ruke, osvrćući se poput izgubljene, uplašene
životinje.
„Nešto čudno... Dogodilo se nešto čudno“, mrmljao je nepovezano. „Ne
mogu se sjetiti... ali zakleo bih se da je nešto bilo u meni... da, nešto strano,
čudno...“
Odjednom, trgne se i zapilji u dvoje Amana kao da ih vidi prvi put u
životu, a iz grla mu se izvije nešto nalik smijehu.
„Ma to su sve gluposti!“ reče nelagodno, kao da se ispričava. „Nešto sam
opasno zabrijao... Moram kući, sve će biti jasnije kad se pošteno naspavam.“
Udaljio se tako brzim koracima da se sapleo o rub pločnika, pa bacio još
jedan nervozan pogled prema njima i pohitao prema tramvajskoj stanici.
O'ronis htjede poći za njim, no A’lana ga zadrži.
„Nema smisla“, reče tmurno. „Žao mi je... ali mislim da od Ih'tara u ovom
čovjeku više nema ni traga.“
„Ali... kako?“
„Što znamo o zaposjedanju ljudskih tijela, O'ronise? Ništa. Informacija o
ljudskoj vrsti je u matičnom Elionu malo, i stare su tri tisuće godina. Možda se
ovo dogodi ako prijeđemo granice izdržljivosti naših domaćina. Možda je“,
nervozno je progutala, „izgon u ništavilo cijena za nedovoljno vješto baratanje
manom. On, ipak, nije bio manaš. Njegovo znanje o mrežama možda jest bilo
veće od tvog ili mog, ali i dalje je bilo površno.“
O'ronis uz uzdah sjedne pored nje, na mokro kameno postolje. Kiša je opet
posustajala.
„Kako bilo, mreža funkcionira“, reče. „Osjećam manu kako kaplje u Elion.
Koliko će biti potrebno da se prikupi dovoljno za otvaranje portala?“
A’lana se namršti, naprežući se kako bi pokušala procijeniti kakav joj
osjećaj sad izaziva njihova nadsvijest.
„Ovim tempom? Teško je reći. Nekoliko zemaljskih mjeseci, možda?“
„Za ime Alara!“ zarinuo je prste u kosu u ljudski očajničkoj kretnji. „Ako
se rat s Korifaxa proširio dalje, dotad bi pola naših svjetova moglo biti
uništeno!“
„Nadajmo se, onda, da je barem jedan manaš dospio na Zemlju. Bilo ih je
nekoliko u ekspediciji“, tmurno zaključi A’lana. „I nadajmo se da će nam se
uskoro još netko pridružiti - ova zemaljska klima je previše neugodna za
sjedenje na otvorenom.“
Nelagodna tišina zavlada između dvoje Amana. Bilo je zastrašujuće
prisustvovati izgonu u ništavilo još jednog pripadnika njihovog naroda, na
negostoljubivom, siromašnom planetu za koji je bilo teško povjerovati da je
nekoć bio kolijevka njihove civilizacije. Ne samo kao podsjetnik na strahote
bitke na Korifaxu, već i na neosporivu činjenicu da izvan ljudskih tijela ne
mogu postojati ni onoliko kratko koliko bi bilo potrebno da se prebace u drugo
tijelo. Valjda će nas portal, kad ga otvorim, uspjeti zaštititi da iz tijela
uspijemo doći do njega dovoljno brzo, pomisli A’lana tmurno. Portal im je
osigurao zaštitu pri dolasku, naposljetku, bilo je za očekivati da će slično biti i
na odlasku. Barem se tome nadala.
Zaglavila sam s Nikolinom, mislila je A’lana, osjećajući nastojanja svoje
domaćinke da se iz dubina uma probije na površinu unatoč njenoj blokadi, i
ona sa mnom.
„Ti si protumag, ratnik“, reče ona O'ronisu. „Obojica ste formirali manu u
rukama kad ste mi prilazili. Što možeš učiniti s njom?“
Pogledao ju je iskosa.
„I ti si koncentrirala manu“, odvrati. „Što si ti mislila učiniti?“
„Ne znam“ prizna A’lana. „Da se pokazalo da ste Kalesti, vjerojatno bih
samo zavitlala tu manu u vas. Nisam nikad učila napadačke ili obrambene
magije.“
O'ronis se zamišljeno zagleda u manu koja se počela zgušnjavati među
njegovim tankim prstima.
„Možda bih mogao istjerati energetika iz ljudskog tijela ako bi bilo
potrebno“, reče s oklijevanjem. „Vjerojatno i odbiti neki oblik napada
manom... ali, teško mi je procijeniti kad je ima tako malo. O kuglastim
munjama, promjenama okoliša ili pravim energetskim barijerama ovdje
možemo samo sanjati. A i ja sam... no, nisam još zgotovio Akademiju.“
Bilo je dobro znati da nisu baš sasvim bespomoćni, iako bi se A’lana
osjećala sigurnijom da pored sebe ima iskusnog protumaga poput I'yani,
umjesto nezgotovljenog učenika.
 „Kako si onda dospio na Korifax?“ upita. „Kako sam shvatila I'yani,
Centralno vijeće je u ekspediciju uključilo samo odabrane.“
Mlado ljudsko lice pored nje porumeni.
„Ujak me ubacio na popis“, odgovori O'ronis nesigurno je pogledavajući.
„On je alaki Lionira... dakle, član Centralnog vijeća. Mislio je da će mi to
iskustvo dobro doći. Kako mi je rekao, u ekspediciji je bilo iskusnih
protumagova od kojih bih mogao mnogo naučiti.“
Ovo se A’lani nimalo nije svidjelo. Kad ju je Centralno vijeće, koje su
činili alakiji svih amanskih svjetova, izvijestilo da ima gospodariti putevima
za ekspediciju na Korifax, rečeno joj je da se radi o pothvatu najvišeg stupnja
tajnosti. Nju su odabrali zbog snažnog nasljeđa - djed njene majke bio je veliki
A'polon, prvi gospodar puteva i pripadnik generacije koja je prije tri tisuće
godina napustila Zemlju. A talent za rascjepljivanje Postojanja, pronalaženje
Shalinorovih linija i otvaranje portala se najvećim dijelom nasljeđivao, i malo
tko je to mogao naučiti.
Spoznaja da se u tako ekskluzivnoj, tajnoj ekspediciji našlo mjesta za
neiskusnog protumaga koji zasigurno nije bio spreman za užase bitke, ljutila ju
je i brinula. Tko zna koliko je takvih bilo na Korifaxu, i bi li ishod sukoba bio
drukčiji da su se tamo nalazili samo iskusni? Pa ipak, O'ronis joj je bio nekako
simpatičan, a i trenutno se jedino na njega mogla osloniti.
I'yani, pomislila je tjeskobno, promatrajući titraje ljudskom oku nevidljive
mreže iznad njih, gdje si?
Misli su je i protiv njene volje odnijele na Alar, centar amanske
civilizacije, gdje je svoje postojanje dijelila s I'yani skoro dvije stotine
alarskih godina. Svijet lebdećih tornjeva i ogromnih kristalnih struktura bio je
prekrasan, iako znatno drukčije uređen od Elondira. Na svijetu s kojeg je
potjecala, vladala je potpuna sloboda u stvaranju, provođenju vremena,
oblikovanju mane - pa i ljubavi - i to joj je nedostajalo na Alaru, gdje je sve
bilo uređeno pravilima kako bi se spriječila zlouporaba mane koja bi mogla
previše iscrpiti planet. Ipak, kao gospodarica puteva je obilazila mnoge
svjetove, i uvijek bi našla vremena posjetiti Elondir. Svoj svijet, gdje je bila
najslobodnija, gdje kao da su sve tajne Postojanja bile nadohvat ruke. Svijet,
na kojem je upoznala I'yani - i potom je slijedila na Alar, napustivši svog
tadašnjeg odabranika.
Stresla je glavom kako bi se otarasila tih misli, pa upitala O'ronisa: „Na
Korifaxu se već nalazila grupa istraživača, zašto im je bilo potrebno toliko
protumagova? Što ti je ujak rekao o ekspediciji?“
„Samo da je na Korifaxu otkriveno nešto važno, što je potrebno osigurati.“
„One ruševine?“
„Uh, napokon! Pa jesi li ti normalna? Opet smo sasvim mokre, miči nas
s kiše!“
Trgnula se tako naglo da ju je O'ronis iznenađeno pogledao.
„Je li sve u redu?“ upita on. A’lana zatrese glavom.
„Ne znam“, progunđa. „Domaćinka se uspjela probiti kroz blokade koje
sam joj postavila. Ne može preuzeti kontrolu nad tijelom, ali vidi i čuje.“
„Oh, ja sam svom dopustio uvid u to što se događa“, O'ronis slegne
ramenima. „Upravljanje tijelom je lako, ali držanje domaćina u potpunom
mraku zahtijeva previše napora. A i čemu? Ta ljudska bića nisu tako slaba
kako sam mislio, bolje je da smo u suradnji nego da nam svojim opiranjem
stvaraju probleme.“
„Vidiš kako je ovaj pametan i pošten prema čovjeku čije tijelo je
zauzeo“, rogoborila je Nikolina. „Rekla si da me nećeš više ovako zatvarati,
a onda si to opet napravila'. Znači da vi izvanzemaljci ne držite baš do svoje
riječi?!“
„Stavila si svoja druženja ispred mog opstanka“, odbrusi A’lana. „Želim
da surađujemo jer će nam tako objema biti jednostavnije, ali ti više nisi
glavna u ovom tijelu i što se prije pomiriš s time, bit će lakše.“
„Ali to je moje tijelo! Ti si ovdje gost... ne, okupator si! Jeste li se tako i
našli u tom ratu koji vas je doveo ovamo? Okupirali ste nečiji teritorij?!“
„Odakle ti to? Nisam spominjala ništa o...“
„Ova naša simbioza je dvosmjerna, znaš. Ako želiš da apsolutno ništa ne
dopre do mene, morat ćeš cijelo vrijeme biti fokusirana samo na to da držiš
te zidove koje si postavila oko svojih znanja i sjećanja. A nastaviš li me
gurati u te užasne, mračne dubine, izvući ću se, kao i sad, čim ti
koncentracija popusti.“
„Naravno da ljudi ne moraju znati sve o višim Razinama Postojanja“,
nastavljao je O'ronis. Bilo je jedva moguće paralelno pratiti i njega i
domaćinku. „Ali lakše je, i zahtijeva manje napora i koncentracije, pustiti
domaćine da prate što se zbiva, a samo naša najhitnija znanja zaštititi od njih.“
 „Dobro, dobro“, uzdahne A’lana pa se obrati domaćinki. „Imam većih
briga nego neprekidno ratovati s tobom. Slušaj i gledaj koliko god hoćeš.
Ali, ako se dogodi nešto što smatram da ne trebaš znati, morat ću te opet
gurnuti u dubine tvog uma.“
„Ako mi ponekad vratiš kontrolu nad tijelom, pristajem na to.“
„Ovo nije dogovor. Ti si niže biće i...“
„Daj, dosta više s tim! Niže biće ovo, niže biće ono. Zaposjela si mi
tijelo bez pitanja, imaj barem toliko pristojnosti da me ne vrijeđaš!“
Potmula glavobolja počela se javljati A’lani iza očiju. Sukobi s
domaćinkom očito su iscrpljivali tijelo više nego je bila svjesna.
„U redu“, odgovori pomirljivo. „Neka bude tako.“
„I bilo bi lijepo da nas makneš nekamo na suho.“
„Ne mogu još, čekamo da se pojavi još netko od Amana.“
„Misliš, ta I'yani o kojoj toliko razmišljaš? Što ti je ona?“
„A’lana“, O'ronisov je glas bio napet i ispunjen upozorenjem. Slijedila je
njegov pogled prema djevojci duge tamne kose spletene u pletenicu koja se
oprezno kretala prema kipu, ne skidajući pogled s njih. Njeni su se koraci u
dugoj smeđoj suknji činili malo nespretnima, ali su gusti kovitlaci mane u
njenim rukama izgledali dovoljno prijeteće da i O'ronis počne zgušnjavati
manu na dlanovima kako bi ih zaštitio bude li potrebno.
„Gle, ja ovu curu znam, s faksa“, javi se Nikolina zainteresirano. „Nije
na mom odsjeku, nije uopće na Filozofskom, mislim da studira geografiju ili
tako nešto, ali slušamo zajedno neke izborne kolegije...“
„Nikolina, sad stvarno nije trenutak.“
„Ne približavaj se dok nam ne kažeš što te dovodi ovamo!“ dovikne
O'ronis, ne obazirući se na začuđene poglede rijetkih prolaznika koji su se
žurili skloniti s kiše. Djevojka zastane, strijeljajući ga pogledom ispod naočala
tankih okvira.
„Slika ovog kipa u fragmentima Eliona“, odvrati tiše, ali razgovijetno.
„Ja sam je odaslala“, reče A’lana, pozivajući rukom Amanku da priđe.
Ona načini dva-tri koraka, pa zastane, zureći ravno u A’lanu. Nešto je u tom
pogledu bilo poznato, čak i u ljudskim očima iza stakala, i A’lana se našla
zatravljena njime, kao jednom davno, u sasvim drukčijem svijetu.
 „I'yani?“ dahne, jedva se usuđujući nadati. Oči iza naočala se sumnjičavo
suze, pa rašire, a potom ih ispuni olakšanje.
„A’lana!“ u par se brzih koraka našla pored nje i privukla je u čvrst
zagrljaj. „A’lana, hvala Postojanju!“
Na trenutak, mlada je gospodarica puteva sasvim zaboravila na Korifax,
bitku i činjenicu da su zaglavili na Zemlji. I'yanin je zagrljaj, kao i uvijek,
donosio sigurnost i toplinu, a kad ju je ratnica čvrsto, željno poljubila, A’lana
je jedva osjetila ikakvu razliku između ljudskog i amanskog poljupca.
„Opa, što je ovo?!“, Nikolina je bila potpuno zatečena. „Čekaj malo,
znači I'yani je tvoja...“
„Šuti“, A’lana joj odsutno odgovori, utapajući se u dugačkom dodiru
I'yaninih ljudskih usana. Ipak, Nikolinino je javljanje razbilo kratkotrajnu,
dragocjenu iluziju da je sve u redu, pa se uz uzdah odvojila od I'yani, držeći je
čvrsto za ruku.
„Bojala sam se da nisi uspjela proći kroz portal“, reče, ne odvajajući
pogled od toplih smeđih očiju u kojima je blistala poznata iskra. „Elion je
ovdje rascjepkan, nisam te mogla sa sigurnošću osjetiti u njemu... I'yani,
mislila sam da si...“
„Znam“, ratnica joj slobodnom rukom pomiluje obraz. „Malo je
nedostajalo da ostanem na Korifaxu. Jedva sam se otresla one proklete magle,
zaustavila dva Kalesta koji su krenuli prema portalu, a tad se već počeo
zatvarati. Uletjela sam u njega u zadnji tren.“
„Kako si me mogla gurnuti u portal? Rekla sam ti da te ne ostavljam tamo!“
„Morala sam te zaštititi“, I'yanino se čelo nabora. „Ti si bila jedina tamo
koja može otvoriti portal za povratak kući. Uvijek je prioritet zaštititi
gospodara puteva, znaš to.“
„Da, ali...“
„Nema ali“, odlučno ju je prekinula. „U uputama koje sam dobila jasno
stoji da, ukoliko nešto pođe po zlu, gospodaru puteva treba osigurati otvaranje
portala i siguran prolaz, a potom evakuirati što veći broj Amana. Da i nije bilo
moje osobne brige za tebe, morala bih ovako postupiti“, na trenutak joj se lice
zabrinuto stegne. „Bojala sam se da te na Zemlji neću uspjeti pronaći. Odlična
zamisao, iskoristiti izvor mane za odašiljanje slikovne poruke.“
Okrenula se prema O'ronisu i on se odmah predstavi. Srdačno mu je
stisnula ruku, pa se osvrnula.
„Nema više nikoga?“ upita razočarano. „Ne znam koliko je točno Amana
prošlo kroz portal, ali prilično sam sigurna, više od troje“, pogled joj klizne
uvis. „Tko je postavio mana-mrežu?“
„Ih'tar“, O'ronis će ozbiljno. „Ali, nije to preživio.“
Ispričao joj je što se dogodilo i I'yani se smrkne.
„Još jedan izgnan u ništavilo“, promrmlja. „Ovaj planet je opasan za nas.
Nadajmo se samo da i Kalesti nisu otvorili portal na Zemlju.“
„Ako jesu“, započne O'ronis nesigurno, „mislim da ih možemo istjerati iz
tijela domaćina. Izgnati ih u ništavilo.“
„To bi trebalo biti moguće“, kimne I'yani. „Iako, to bi značilo da i oni
mogu nas. Trebamo ispitati koje su mogućnosti korištenja ove slabašne mane.“
„Prvo i osnovno, trebamo manaša koji će postaviti još mreža“, podsjeti
A’lana. „Inače ćemo čekati mjesecima, u strahu od Kalesta, da se prikupi
dovoljno mane za portal.“
I'yanin pogled odluta nekamo iza njenog ramena, a čelo joj se opet nabora.
„Možda netko od ovo dvoje?“ promrmlja, glavom pokazujući prema dvoje
ljudi koji su im prilazili. Čovjek u dugom kaputu što je lepršao na slabom
vjetru bio je visok i snažan, plavih očiju koje su se krijesile i lica obraslog
kratkom, oštrom bradom nešto svjetlijom od kose što je provirivala pod
toplom kapom. Prilazio im je samouvjerenim korakom, praćen nižom
djevojkom koja se činila starijom od Alane i I'yani, u crnom kaputu i duge
crvene kose, čiji se pogled nije micao s Ih'tarove mreže.
Nijedno od njih dvoje nije zgušnjavalo manu u rukama, niti je bilo sumnje
na njihovim licima kad su stali ispred troje Amana pored kipa. Visoki se
čovjek zagledao ravno u O'ronisa kao da pokušava otkriti tko se nalazi iza
ljudskih očiju. Mladi Aman se isprva namrštio, a potom mu lice poprimi izraz
iznenađenog prepoznavanja.
„Ujače?“ upita nesigurno. Visoki se nasmiješi, i privuče O'ronisa u čvrst
zagrljaj.
„Pogled ne vara u kojem god obliku bili“, reče ugodno dubokim glasom.
„O'ronise, ne mogu ti ni opisati kako mi je drago što te vidim.“
„I meni, ujače“, O'ronis se odvoji od visokog čovjeka i okrene prema
A’lani i I'yani, sretno se smiješeći. „Ovo je El'tar, sin El'narisa, alaki
Lionira.“
„Alaki“, A’lana pogne glavu, kako se i pristojilo pri upoznavanju vođe
planeta. „Ja sam A’lana, kći A'trane. A ovo je I'yani, kći I'rale.“
„Gospodarica puteva i vođa naše ekspedicije“, El'tar zadovoljno kimne.
„Postojanje nam se očigledno nasmiješilo čim ste obje preživjele i dospjele
ovamo“, pogledao je crvenokosu ženu u crnom kaputu. „E'rissa, kći E'sare.“
I'yanine se oči rašire u začuđenom prepoznavanju.
„E'garova sestra?“ glas joj je bio napet i A’lani se nutrina nelagodno
stegne na spomen tog imena. E'rissa kimne, ali nije dalje gubila vrijeme na
upoznavanje, već se približi kipu, pa podigne ruku i namršti se.
„Mreža je funkcionalna, ali vidim da ju je postavljao netko neiskusan“,
reče, opipavajući manu koja je strujala oko spomenika. „Nažalost, s obzirom
da je izvor slab kao da se nalazimo na Oliru, bolje od ovoga, bojim se, neće
ići.“
„E'rissa je manašica“, El'tar pojasni. „Imamo neke zamisli kako pronaći
druge izvore, pa bih predložio da se smjestimo na neko toplije mjesto i
razradimo strategiju za što brži odlazak odavde.“
„Trebamo pričekati još malo“, upozori I'yani. „Još bi se netko mogao
pojaviti.“
Alaki odmahne rukom.
„Ostavit ćemo informaciju gdje se nalazimo u Elionu, kao što je postavljen
i poziv na ovu lokaciju“, reče. „Ne bi škodilo i da ostavimo poziv za sutra, ali
s točno određenim vremenom, kako ne bismo morali čekati satima.“
„To je dobra zamisao“, kimne A’lana, čijoj se domaćinki prijedlog o
odlasku na neko toplo i suho mjesto jako sviđao. El'tar je odmah po dolasku
preuzeo vodstvo, što je i bilo za očekivati od jednog alakija, zbog čega se
gospodarica puteva odmah osjećala sigurnije. Amansko uređenje je donosilo
dašak poznatog u ovu nezgodnu situaciju, a činjenica da je I'yani sad stajala
pored nje dodatno je umirivala.
„Odmah ću to učiniti“, kimne E'rissa, pa povuče pramen spletene mane iz
mreže, ubaci u njega nekoliko slika, i vrati ga natrag u mrežu. „Sutra u pet sati
poslijepodne, ovdje. A ako nas još netko bude tražio, naći će nas u obližnjem
kafiću.“
„Napokon! Toplo, suho, i kava!“ poveselila se Nikolina. „Ili možda čaj?
Prehladno je za biti vani, izvanzemaljko.“
A’lana ju je ignorirala, pažnje radije usmjerene na I'yaninu toplu ljudsku
ruku koju je držala. Ratnica je promatrala E'rissu, nervozno grickajući usnu, ali
nije bilo prilike za daljnji razgovor jer ih je El'tar već vodio u obližnji prostor
za ispijanje toplih i hladnih napitaka, kakve su ljudi nazivali kafićima. Unutra
je bilo toplo i suho, iako pomalo mračno, i pronašli su mjesto za sjedenje
dovoljno udaljeno od eventualnih znatiželjnih ušiju. A’lani je trebalo nešto
vremena dok je iz Nikolininih sjećanja izvukla dovoljno informacija o
nepoznatim napitcima s popisa, kao i zbunjujućem zemaljskom običaju
plaćanja. Domaćinka je silno željela u tijelo unijeti kavu, pa se šalica smeđe
tekućine primamljivog mirisa uskoro našla pred A’lanom.
„E'rissa i ja smo zajedno ušli u portal, pa smo lako pronašli tijela koja su
bila jedno pored drugog“, govorio je El'tar. „Naši su domaćini, Adrijan i
Mara, u vezi i žive zajedno, pa nisu baš sretni zbog našeg dolaska, ali
zadovoljavajuće su suradljivi.“
„Moja domaćinka isprva nije bila. Ljudi su jači no što se misli - trebalo mi
je dobra dva sata da uopće uspostavim kontrolu“, odvrati I'yani, očigledno
privremeno odustavši od ispitivanja E'risse o E'garu. „Ali, ljudi su nam manji
problem od mane i Kalesta. Bila sam nedaleko portala od otvaranja do
zatvaranja i nisam vidjela nijednog Kalesta da je ušao, iako su neki pokušali.
No, to ne znači da nisu otvorili svoj portal u nastojanju da pobjegnu odande.“
„Zašto bi došli baš na Zemlju?“ E'rissa pogleda A’lanu. „Kad smo kod
toga, zašto je tvoj portal vodio ovamo, a ne na neki od naših svjetova? Pa
makar niže Razine? I nije li runska adresa Zemlje odavna izgubljena?“
„Jest“, odgovori ona, pitajući se koliko će još puta morati objasniti kako su
se našli baš na Zemlji. „Oluja na Korifaxu je sve izokrenula, nisam mogla
pronaći nijednu drugu Shalinorovu liniju, a za ovu nisam znala kamo vodi.
Zapravo smo imali sreće što se nismo našli na još nižoj Razini.“
„Za pretpostaviti je da je i Kalestima jedino ta linija bila dostupna“,
dometne I'yani.
„Zemlja je kolijevka naše vrste“, reče El'tar ne skrivajući uzbuđenje.
„Ovdje su naši djedovi i pradjedovi evoluirali na višu Razinu Postojanja,
ovdje je Shalinor otkrio linije za otvaranje puteva na druge svjetove. A prošlo
je tako mnogo vremena, i ovaj se planet promijenio. Informacije koje odavde
po povratku prenesemo u Elion bit će neprocjenjive. A’lana, zahvaljujući tebi
se put na Zemlju može ponovno otvoriti Amanima, i Zemlja se može vratiti u
amansko okrilje.“
I'yani se namršti.
„Koliko znamo, na višim Razinama možda bjesni rat s Kalestima“, reče
suho. „Istraživanje Zemlje je trenutno od manje važnosti, ne misliš li?“
„Ja razmišljam unaprijed, I'yani. Alaki sam Lionira, planeta stvaranja i
Akademija, i shvaćam koliko su ovakve stvari važne. Čak i u ovakvim
okolnostima.“
„Važnije od svih Amana izgnanih u ništavilo na Korifaxu?“ I'yanin se ton
zaoštrio. „Od mogućnosti da su i Kalesti pristigli na Zemlju - na koju, ako
ćemo iskreno, i oni mogu polagati pravo?“
„Polaganje prava na Zemlju nije upitno“, ubaci se E'rissa. „Povijest
zabilježena u Elionu nas uči da su Kalesti započeli Veliki rat na Zemlji, i
tijekom njega uništili Zemljine zalihe mane zbog kojih je evolucija na više
Razine postala nužnost, a ne izbor. Tim su akcijama zauvijek izgubili pravo na
ovaj planet.“
O'ronis, koji je dotad šutio, nezadovoljno zavrti glavom.
„Zar je to sad doista bitno?“ upita. „Svi se slažemo oko toga da trebamo
što prije otići sa Zemlje. Ujače, rekao si da ti i E'rissa imate zamisli o
pronalaženju izvora mane.“
El'tar se nije činio zadovoljnim promjenom teme, ali kimne.
„Ljudi ne mogu vidjeti ili osjetiti manu poput nas, osim očigledno naših
domaćina dok se nalazimo u njihovim tijelima“, reče. „Ali, izvori mane ih ipak
privlače - oduvijek je bilo tako, od začetaka ljudske vrste. Stoga su već
njihove drevne civilizacije, u doba naših pradjedova i njihovih djedova,
podizale gradove na mjestima gdje su izvori bili jači. A kako su naši preci,
koje su ljudi smatrali božanstvima, najviše mogli učiniti s manom na njenim
izvorima, tako su ljudi gradili hramove Amanima na mjestima gdje je
manifestacija amanske moći bila najveća. Najveće manifestacije ljudi nazivaju
čudima.“
„Želiš reći da trebamo putovati na mjesta na kojima su zabilježena takva,
kako kažeš, čuda?“
„Ne nužno. Rekoh, izvori mane privlače ljude. Za pretpostaviti je da su
oko izvora gradili bitne građevine, ili hramove. Na izvoru na kojem je Ih'tar
postavio mrežu podigli su spomenik svom prvom alakiju, odnosno kralju.
Trebamo potražiti lokacije koje su od velike važnosti za ljudsku vrstu,
konkretno ovaj narod. Moj domaćin ima dosta znanja o tome, završio je studij
povijesti, pa će nam biti od pomoći.“
„Kamo bismo, onda, prvo trebali poći?“ upita O'ronis.
„Do sjedišta njihovog Centralnog vijeća i alakija - odnosno, Sabora i
predsjednika, kako to ovdje zovu. Zatim, do muzeja posvećenog arheologiji, a
potom i do najvećeg ovdašnjeg hrama, katedrale. Ima tih lokacija još, treba ih
sve ispitati i provjeriti nalaze li se na izvorima mane. Predlažem da se
razdvojimo kako bismo u što kraćem vremenu pokrili što više lokacija.“
I'yani se, međutim, nije slagala s tim. Dok je oprezno ispijala toplu
zelenkastu tekućinu iz svoje šalice, podozrivo je promatrala El'tara, pa reče:
„Nije pametno razdvajati se dokle god nismo sigurni da nas Kalesti nisu
slijedili na Zemlju.“
„Nismo dosad vidjeli nijednu naznaku da jesu“, El'tar nehajno odmahne
rukom.
„Ovdje smo tek jedan dan - prekratko da bismo mogli zaključiti da smo
sigurni.“
„A koliko bismo trebali čekati? Ne možemo sve vrijeme provoditi na
okupu samo zato što strahujemo od Kalesta.“
„Nisam to ni rekla“, I'yani se nasloni i prekriži ruke na prsima. Iako je lice
bilo sasvim drukčije od onog na koje je A’lana navikla, izraz je dobro
poznavala - tvrd, nepokolebljiv, kao i uvijek kad je ratnica vjerovala da je u
pravu. „Vjerujem da se slažemo oko toga da je pametnije surađivati s
domaćinima nego trošiti energiju na njihovo potpuno suzbijanje - stoga bi bilo
dobro da ne preforsiramo tijela i omogućimo im barem djelomično nastavak
normalnog života. Prestanu li naši domaćini izvršavati svoje obveze, to bi na
njih, i samim time na nas, moglo svrnuti neželjenu pažnju.“
„I što onda?“ El'tarove se obrve zadignu. „Što nam mogu napraviti?“
„Jesi li potpuno siguran da nam ne mogu ništa? To što naši domaćini ne
znaju kako nas protjerati iz svojih tijela, ne znači da nema ljudi koji posjeduju
takva znanja. Helena, moja domaćinka, smatra da postoje jedinice u vojsci i
znanstvenim institutima koje imaju znanja i tehnologiju potrebnu da nas izbace
iz ljudskih tijela ili pak provode na nama groteskne eksperimente.“
„Tko bi rekao da buduća profesorica geografije brije na teorije
zavjere“, Nikolina je zvučala zabavljeno, no odmah se uozbiljila. „Na stranu
to. Ne mogu vjerovati da mi ovo već nije palo na pamet - ali da, budemo li se
previše čudno ponašali, moglo bi se dogoditi da naše obitelji i prijatelji
pomisle da smo poludjeli. Mislim, ako ikome kažemo da su nas zaposjeli
izvanzemaljci, sigurno će pomisliti da smo poludjeli, ali i ovako bi se moglo
desiti da nas zbog zabrinutosti smjeste na psihijatriju. A onda ste i vi zapeli
s nama tamo, i nećete moći tražiti te svoje izvore mane. Eto, zato je potrebno
da nam bar povremeno vratite kontrolu nad tijelom, da nama bliski ljudi ne
pomisle da nešto nije u redu s nama.“
A’lana je saslušala ovaj monolog svoje domaćinke pijuckajući kavu, čiji
joj se okus sviđao, pa ga prenese ostalim Amanima. Složili su se njom, iako
nevoljko - nikome se nije sviđala pomisao na vraćanje kontrole nad tijelima
ljudima, no kako su u bilo kojem trenutku tu kontrolu mogli preuzeti natrag,
složili su se da će svojim domaćinima omogućiti da izvršavaju svoje ljudske
obveze. Usuglasili su se i da će pokušati pronaći još nekoliko izvora mane
nakon što popiju zanimljiva zemaljska pića.
„Još je jedno bitno pitanje o kojem moramo raspraviti“, reče El'tar. „Zašto
su nas Kalesti napali? I'yani, ti si bila na čelu protumagova, možeš li nam
pojasniti što se točno dogodilo?“
„I sama pokušavam to shvatiti“, odvrati ona, namrštivši se. „Po dolasku
sam odmah rasporedila protumagove po brdima oko ruševina, kako mi je
Centralno vijeće naredilo. Neko vrijeme nije bilo nikakve aktivnosti, a onda su
odjednom kroz Elion počele dolaziti informacije o teleportaciji skupina
energetika sa svih strana. Napali su nas prije no što smo dospjeli reagirati, a
potom se digla ona stravična magijska oluja koja nas je sve progutala.“
„Čekaj malo“, A’lanine se obrve zadignu. „Takve si zapovijedi dobila?
Znači da je Centralno vijeće očekivalo napad? Ne misliš li da si me mogla
upozoriti?“
I'yani je iskosa pogleda. U očima joj se nazirala isprika.
„Znaš dobro da ti nisam smjela reći ništa o dobivenim uputama“, odvrati
polako. „Ne bih ni sad govorila o tome, da se nismo našli u ovakvoj situaciji.
Bila sam uvjerena da te, što god se dogodilo, mogu zaštititi.“
„I'yanine su zapovijedi bile najstroža tajna“, doda El'tar. „Postojalo je
dovoljno razloga za oprez da bismo nakon prve ekspedicije poslali
protumagove, odnosno ratnike, i nekoliko dodatnih manaša.“
 „Možemo li sada doznati te razloge, ili tajne Centralnog vijeća moraju
ostati skrivene i u ovakvim okolnostima?“ A’lana se nije trudila sakriti
sarkazam. El'tar izmijeni pogled s E'rissom, pa kimne, prepuštajući joj riječ.
„Moj učitelj A’linor je bio član prve ekspedicije“, reče ona. „Do njihovog
otkrića, Korifax je bio nepoznat Elionu.“
A’lana se dobro sjećala dana kad se Elionom pronijela vijest o
novootkrivenom svijetu nešto niže Razine, ali iznimno bogatom manom. Cijeli
je Alar brujao samo o tome, kao i o mogućnosti da se iscrpljeni rudnici mane
na Oliru napokon zatvore i da Korifax postane novi izvor energetskih zaliha
koje su ojačavale Shalinorove linije i Elion. Sjećala se i svog tadašnjeg
razgovora s I'yani - ratnica je bila skeptična prema velikim obećanjima i
uvjerena da najbitnije informacije o Korifaxu nisu puštene u Elion, dok je ona
pak jedva čekala priliku da posjeti taj čudesni planet.
„No, ta je ekspedicija otkrila i nešto što Centralno vijeće nije pustilo u
Elion. Ruševine, čvrste i postojane, gravitacijom vezane za površinu Korifaxa
kao što je to slučaj na Zemlji, ali ispunjene tragovima korištenja mane kakvo
amanskoj vrsti nije dotad bilo poznato, kao i natpisima na nepoznatom pismu.
Stoga su A’linor i njegovi kolege zaključili da bi se moglo raditi o tragovima
Melka.“
„Melka?“ O'ronisove se oči rašire u čudu. „Ali... Melki su tek legenda.“
„A’linor nije mislio tako“, E'rissa odvrati. „Stoljećima je proučavao sve
tragove o njima koji postoje u Elionu, i putovao Postojanjem u potrazi za
informacijama. Stoga, ako je on smatrao da ruševine pripadaju Melkima, ne
vidim razloga za sumnju.“
El'tar istoči zadnje ostatke svog zlaćanog pića iz boce u čašu, pa pojasni:
„Centralno vijeće je znalo za te A’linorove pothvate, ali nismo ga baš shvaćali
ozbiljno. Melki su, naposljetku, tek legenda koju su naši pradjedovi donijeli sa
Zemlje - Amani su na Zemlji ispredali priče i mitove o Melkima jednako kako
su i ljudi ispredali priče i mitove o Amanima i Kalestima. Stoga, kad je
Centralno vijeće dobilo informaciju o ruševinama na Korifaxu, sama
mogućnost da mitski, drevni red najmoćnijih među energeticima doista postoji,
značila je potencijalnu opasnost. Zato je valjalo osigurati ruševine, i poslati
još nekoliko manaša koji će pomoći prvoj ekspediciji u istraživanju.“
A’lana, u čijoj je nutrini sve drhtalo od ljutnje, pogleda I'yani.
„Jesi li znala za ovo?“ upita nezadovoljno. Ratnica odmahne glavom.
 „Meni nitko nije spominjao ni A’linora ni Melke“, odvrati smrknuto,
posežući za A’laninom rukom. Prsti su joj drhtali kad su se isprepleli s
A'laninima, no ni to nije smirilo gospodaricu puteva - a ni I'yani, koja se ljutito
okrene prema El'taru. „Ja sam, kao vođa ekspedicije koju ste zadužili za
sigurnost svih Amana na Korifaxu, trebala znati o čemu se točno radi. Kako ste
mogli očekivati dobro osiguranje ako ste mi zatajili tako važne informacije?!“
„Ne moram tebi opravdavati odluke Centralnog vijeća“, odgovori alaki
svisoka. „Procijenjeno je da postoji rizik, i to je bilo jedino što su
protumagovi trebali znati. Kakvu bi razliku značilo da ste znali kako taj rizik
proizlazi iz mogućnosti da Kalesti požele ovako vrijedno otkriće prisvojiti za
sebe?“
„Znali bismo što očekivati!“ sikne I'yani, strijeljajući ga pogledom.
„Podigli bismo energetske barijere odmah po dolasku umjesto da samo
postavimo straže! Zbog te vaše odluke da zatajite istinu deseci Amana su
izgnani u ništavilo!“
A’lana joj blago stisne ruku, nijemo je opominjući da snizi glas. Iako je
kafić bio poluprazan, a njih petero sjedili za stolom u kutu, par ljudskih glava
se okrenulo prema njima, znatiželjno ih promatrajući.
„Kako su Kalesti mogli doznati za našu ekspediciju na Korifax ako je
njihova nadsvijest potpuno odvojena od Eliona?“ upita kad su i I'yani i El'tar
shvatili da trebaju utihnuti. „Alaki, nikad nisam osjetila prisutnost kalestinskog
uma u Elionu, zar je i to bila laž?“
„Koliko mi je poznato, ne“, on odmahne glavom. „Najsnažniji su manaši i
protumagovi na Lioniru stoljećima proučavali način na koji Elion funkcionira,
i nikad nije zabilježen kalestinski trag, niti je itko od naših uspio ući u trag
njihovoj kolektivnoj nadsvijesti. Otkako je Veliki rat završio prije tri tisuće
godina, sasvim smo odvojeni od Kalesta. Ne znamo ni na kojim se Razinama
Postojanja nalaze njihovi svjetovi.“
„Nijedan gospodar puteva, koliko znam, nikad nije pronašao Shalinorovu
liniju koja bi vodila na kalestinski svijet“, potvrdi A’lana. Njena je ljutnja
splašnjavala, umirena činjenicom da ni alakiji Centralnog vijeća nisu znali
sve. To je bilo lakše prihvatiti od mogućnosti da su tako značajna znanja
zatajena amanskom narodu. „Koliko znamo, oni možda portale otvaraju na
sasvim drukčiji način od nas.“
„S obzirom da je Centralno vijeće očito zadržavalo bitne informacije van
Eliona, ne možemo biti sigurni ni u to“, I'yani je i dalje bila smrknuta.
„Zapravo, trebamo sumnjati u sve što smo dosad znali.“
El'tar preokrene očima, pa se odsječno nasmije.
„Pretjeruješ, I'yani“, reče. „Čini se da su te ponijele sve te teorije zavjere
u koje tvoja domaćinka vjeruje. Svaki Aman u Postojanju odabire koja će
svoja znanja i iskustva prenijeti u Elion, a koja će zadržati za sebe. Centralno
vijeće nije drukčije u tome, samo se u svom odlučivanju vodi za dobrobiti svih
amanskih svjetova.“
„I u tome je, naravno, nepogrešivo“, frkne ona, ne skrivajući sarkazam. „A
vi alakiji ste potpuno iskreni jedni prema drugima i prema Elionu, i nitko od
vas nikad ne bi izdao ovako bitne informacije Kalestima, zar ne?“
„Čekaj malo“, javi se Nikolina zbunjeno. „Što nije Elion vaša kolektivna
nadsvijest? Telepatija? Nešto kao Borg, iz Zvjezdanih staza? Kako onda ne
idu sve informacije automatski tamo?“
„Ne ide sasvim automatski“, A’lana odsutno odgovori, tražeći u
domaćinkinom umu prikladnu usporedbu. „Zamisli to kao... kao vaš internet.
Ogromna količina informacija, ali svaki čovjek sam odlučuje koliko će
informacija, i kojih, prenijeti na internet. Mi u Elion prenosimo više nego vi
na internet, ali i dalje imamo kontrolu nad time što ćemo zadržati za sebe.“
„Aha, kao postavke privatnosti na Facebooku...“
„Nikolina, što god ti to značilo, ne sad.“
„Ratnice, optužuješ li ti to Centralno vijeće, ili mene osobno, za izdaju?!“
El'tarovo se lice zarumenilo od ljutnje, a između prstiju mu se počne kovitlati
mana. I'yani nato spremno ispusti A’laninu ruku i u oba dlana hitro zgusne
manu, a uto E'rissa zapovijedi tiho, ali oštro: „Smirite se, oboje! Privlačite
pozornost ljudi. Samo nas je petero, u nezavidnom smo položaju na ovom
planetu, i zadnje što nam treba jest da počnemo ratovati i međusobno!“
pogledom je strijeljala malo alakija, a malo ratnicu, dok oboje nisu rasplinuli
drhtaje mane, nalik blago zamagljenim titrajima vrelog zraka, iz ruku. „Postoji
način da utvrdimo je li sve što smo jedni drugima rekli istina. El'tar i ja smo
nakon ovladavanja tijelima proučavali mogućnosti ovdašnje mane, i kako god
one slabe bile, postoji nešto što možemo učiniti.“
„Izgnati energetika iz ljudskog tijela, recimo“, O'ronis dometne smrknuto.
„Što se sad moglo i dogoditi.“
„Pokušajmo ne isprobavati takve stvari jedni na drugima“, suho će E'rissa.
„Na našim svjetovima, možemo dizati planine, graditi lebdeće tornjeve i
okretati tok rijeka, stvarati sve što nam um zamisli. Ovdje ne možemo ništa od
toga - ali, možemo do određene mjere utjecati na volju drugih energetika koji
se nalaze u ljudskim tijelima. Za to je, doduše, potrebno dosta koncentracije, i
potom jasna verbalna uputa, a trajanje efekata je kratko.“
„Nisam sigurna da razumijem“, A’lana se namršti. „O čemu točno govoriš?
I jesi li sigurna da to uistinu možemo, a da pritom ne budemo izgnani u
ništavilo poput Ih'tara?“
„El'tar i ja smo isprobali ovo jedno na drugome danas“, E'rissa odvrati
uvjereno. „Ne brini, jednostavno je i ne zahtijeva takvo znanje kakvo je
potrebno za postavljanje mana-mreža ili otvaranje portala“, duboko je
udahnula i sklopila oči, a zrak oko nje počne drhturiti i zgušnjavati se, pa
potom vrtložiti oko njenih dlanova. A’lana se osvrne - nitko od ljudi u kafiću
nije pokazivao da primjećuje E'rissinu aktivnost, što je bila definitivna
potvrda da ljudske oči, bez energetika koji gleda kroz njih, ne mogu vidjeti
manu.
E'rissa naglo otvori oči i trzne dlanovima prema El'taru, a nakupljena mana
se odlijepi s njenih dlanova i obavije se oko alakija, zamućena i lelujava
poput magle, zalijepivši mu se za kožu. Njegove oči poprime snen, poslušan
izraz, a ljutito stisnute usne se opuste.
„Ne miči se i na svako moje pitanje odgovaraj istinito“, reče E'rissa tiho.
El'tar polako kimne, pogleda prikovanog uz njen, kao obamro u transu.
„Vjeruješ li potpuno ostalim članovima Centralnog vijeća?“
„Ne“, odgovori alaki monotonim glasom. Nakon što je tako gorljivo
zagovarao politiku Centralnog vijeća, ovaj odgovor zaprepasti A’lanu - a
sudeći po reakciji ostalo troje Amana, nije bila jedina.
Gusti pramenovi magle oko njega su se počeli razrjeđivati, pa E'rissa
požuri s ispitivanjem.
„Zašto?“
„Alaki Alara, Y'tros, je nakon otkrića Korifaxa potpuno prestao predavati
informacije u Elion. Vidio sam ga na Korifaxu u razgovoru s A’linorom, a
nitko od nas nije znao da je uopće tamo. To mi se učinilo sumnjivim.“
I'yani se napeto nagne prema njemu.
„Misliš da je alaki našeg središnjeg svijeta izdao informacije o Korifaxu
Kalestima?“ upita zapanjeno. El'tarov izraz lica se nimalo nije promijenio kad
je odgovorio: „Nisam siguran, ali mislim da ta mogućnost postoji.“
„El'tare, jesi li ti ikad bio u kontaktu s Kalestima? Ili Melkima, ako uopće
postoje?“
„Ne.“
„Ovo je poput hipnoze!“ odjekne oduševljeni Nikolinin glas, no A’lana ju
je ignorirala, potpuno koncentrirana na El'tarove zapanjujuće odgovore.
„Je li sve ostalo što si nam rekao istina?“ I'yani je sasvim preuzela
ispitivanje. Mana se na El'tarovoj koži ubrzano razrjeđivala, blijedjela, i bilo
je očigledno da će učinak E'rissine magije brzo proći.
„Jest.“
„Jesi li svoje sumnje o Y'trosu podijelio s ikime?“
„Ne, jer nisam znao kome mogu vjerovati“, zadnji ostaci mane se rasplinu i
El'tar zatrepće, na trenutak izgledajući sasvim zbunjeno, a potom se oštro
zagleda u I'yani. „Jesi li sad zadovoljna?“
„Mogao si nam sve ovo reći i bez utjecaja magije“, progunđa ona, ali na
usnama joj je titrao jedva primjetni smiješak. „Zadovoljna sam, alaki. Mislim
da ti možemo vjerovati“, okrenula se E'rissi. „Kako ovo funkcionira? Slično je
nekim magijama koje poznajem - paraliza protivnika, recimo - ali nisam nikad
čula za magijsko ispitivanje istinitosti.“
„Centralno vijeće ponekad koristi i takve metode“, prizna El'tar. Činilo se
da je ispitivanje oduzelo ponešto od njegove arogancije. „Ali malo koji ih
protumag poznaje. Ljudi bi to nazvali... tajnom službom, čini mi se?“
„No, krasno“, I'yani se namršti - a ni A’lani se nije sviđala tajnovitost
Centralnog vijeća koja je, pokazivalo se, bila daleko veća no što je itko znao.
„E'rissa, postoji li mogućnost odupiranja ovome?“
„Vidjet ćeš, nemoguće je“, odgovori manašica uvjereno. „Nije
komplicirano, objasnit ću vam kako se provodi. Ali, svi bismo se trebali
podvrgnuti ovom... veritasu, da ga tako nazovemo.“
„Latinski izraz za istinu“, pojasni Nikolina zainteresirano prije no što je
A’lana dospjela potražiti značenje te riječi u njenom umu. „Zanimljivo.
Možda ljudi koji znaju hipnotizirati zapravo pritom koriste man?“
„Ljudi ne mogu ni vidjeti manu ako nisu zaposjednuti“, odvrati A’lana.
„Kako bi je onda mogli koristiti?“
 „Oh, ne znam, ima svakakvih vidovnjaka i ljudi koji se i na Zemlji bave
magijom. Kako možete biti sasvim sigurni da je svim ljudima to jednako
nedostupno?“
Njeno pitanje ispuni A’lanu nemirom. Uistinu, nisu mogli biti sigurni u to.
No, kako su ostali Amani bili usredotočeni na E'rissu, koja je počela
pojašnjavati kako fokusirati manu u Veritas, zaključila je da nije pravi trenutak
za podijeliti taj nemir s njima.
E'rissa je imala pravo - Veritas doista jest bio jednostavan i nije im
trebalo dugo da ga svladaju. Potom su se svi odreda podvrgnuli njegovim
učincima, pri čemu ga je svatko proveo barem jednom. Kad se mana
nakupljena u O'ronisovim rukama obavila oko nje, osjećaj sanjivosti i
nedostatka vlastite volje koji je obuzeo A’lanu bio je potpun - i zastrašujuć.
Da je u tom trenutku O'ronis od nje zatražio da na licu mjesta izađe iz
domaćinke ili naudi I'yani, ni tako strahotnim naredbama se ne bi mogla
oduprijeti. Srećom, veritas je kratko trajao, taman koliko je bilo potrebno da
ponovi sve što je znala o zbivanjima na Korifaxu. Pitao ju je i što je radila
tijekom boravka na tom planetu prije napada, pa je ispripovjedila da se
poigravala manom, oduševljena njenom količinom i podatnošću kojom se dala
oblikovati, a kad je oluja počela, odmah je krenula u potragu za I'yani,
izbjegavajući kalestinsku magiju što je bolje mogla.
Nije, doduše, spomenula kako joj se učinilo da je u oluji vidjela Li'narisa.
O'ronis nije postavio nijedno pitanje koje bi zahtijevalo takav odgovor, a ni
sama nije bila sigurna da je to doista bio on. Magična je magla bila varljiva, i
samu je sebe uvjeravala da joj se učinilo. Što bi Li'naris, naposljetku, radio na
Korifaxu?
O'ronis nije imao novih informacija za ponuditi, kao ni I'yani, koja je vidno
odahnula kad je njena kratka izloženost veritasu završila. A’lanu to nije čudilo
- dobro ju je poznavala, i prepuštanje nečijoj kontroli bilo je na vrhu popisa
stvari koje I'yani nikad ne bi dopustila da situacija nije to ozbiljno zahtijevala.
S E'rissom je, pak, bilo drukčije. Ni ona, kao ni ostali, nije imala kontakata
s Kalestima ili Melkima, ali o ruševinama je imala podosta za reći.
„A’linor je zatražio od Centralnog vijeća da budem uključena u drugu
ekspediciju“, govorila je smireno. „Dugo sam njegova učenica, i želio je čuti
moje mišljenje o ruševinama.“
„Jesi li znala da ruševine možda pripadaju Melkima?“ upita A’lana,
promatrajući kako se magličasti pramenovi mane izvijaju s E'rissine kože.
Manašica polako kimne.
„A’linor me izvijestio o tome čim me dočekao na Korifaxu. Poveo me u
ruševine da vidim natpise koje je pokušavao dešifrirati. Bili su drevni,
stopljeni s kamenim zidovima na način posve drukčiji nego što su to činili naši
pradjedovi kad su otišli sa Zemlje, što je navodilo na zaključak da se radi o
tragu Melka.“
„Vjeruješ li ti u to?“
„Nisam sigurna. Ali...“, zastala je, tražeći prave riječi. „Cijeli Korifax je
zapravo jedan veliki izvor mane, što dosad nije viđeno ni na jednom
amanskom svijetu. A’linor i ja smo zajedno ispitivali manu, i osjetila sam...
Ne znam kako to opisati, ali mislim da se na Korifaxu nalazilo nešto... neki
oblik života sličan nama i Kalestima, ali opet bitno drukčiji. Potom me ostavio
samu i otišao nekamo, pa sam nastavila proučavati natpise dok nije započela
ona užasna oluja, a potom sam otkrila da se ne mogu teleportirati.“
Magla veritasa se već sasvim razrijedila, ali E'rissa je nastavljala dalje,
očito želeći iznijeti sve što zna: „Istrčala sam iz ruševine, srela A’linora, a
potom smo oboje naletjeli na El'tara. A’linor je zatražio od njega da me
odvede na sigurno, a on je pošao u drugom smjeru. Pretpostavljam da je
pokušao zaustaviti oluju, ali... Ne znam. Nakon toga ga nisam vidjela. Ako je
uspio stići do portala, nadam se da ćemo ga uspjeti pronaći na Zemlji, kad
Elion ojača.“
„On bi mogao imati odgovore na pitanja vezana ne samo uz Melke, već i
Y'trosa i moguću izdaju Kalestima“, složi se I'yani. „Svakako trebamo što prije
ojačati Elion.“
„Znači, krećemo u potragu za izvorima“, El'tar zaključi i mahne konobarici
da im donese račun, pa ustane, dajući time i ostalima znak za pokret.

Dva sata kasnije, A’lana se morala svojski truditi da ignorira kako umor koji
je ovladao ljudskim tijelom, tako i negodovanja domaćinke koja je željela
otići kući spavati. Amani nisu imali potrebu za snom - regeneracija koja je
energeticima omogućivala stoljećima dug život odvijala se putem svojevrsne
meditacije - ali, nisu smjeli preforsirati tijela o kojima su tako ovisili.
Posebno se to odnosilo na E'rissu, koja je nakon postavljanja tri mreže bila
tako iscrpljena da je sva krv nestala iz lica njene domaćinke.
 Od lokacija koje je El'tar izvukao iz domaćinovih znanja, jedino se zgrada
Arheološkog muzeja pokazala jalovom. Prvi izvor mane pronašli su kod
katedrale, velike građevine čiji su zidovi bili nakićeni raznolikim
ornamentima, a tornjevi visoki i oštri, osuti spletom kamenih vijenaca, kipova
i tankih stupova. A’lani je zastao dah kad ju je ugledala - Nikolinina sjećanja
nisu je pripremila na umjetnost kakva bi lako pronašla mjesto na Alaru ili
Elondiru. Napokon nešto lijepo na ovom otužnom planetu, pomislila je
zadivljeno, pogledom prelazeći po bogato urešenoj fasadi osvijetljenoj toplom
noćnom rasvjetom.
E'rissi nije trebalo dugo da postavi mrežu. Čim je mana s te lokacije
počela kapati u spremnike Eliona, svi su osjetili pomak u nadsvijesti, kao da
su se rascjepkani djelići primakli jedni drugima. Nakon postavljanja mreže na
trgu gdje su stolovali hrvatski alaki i Centralno vijeće - odnosno, predsjednica
i Sabor - pored crkve šarenog krova, E'rissa je zateturala - ali se Elion počeo
reorganizirati, sličiti više nadsvijesti kakvu su poznavali, ma kako slaba na
Zemlji bila.
Treći su izvor, nakon sat vremena traganja, pronašli kod veličajne zgrade
žutih, bogato urešenih zidova čija je svrha bila ugostiti predstave i glazbena
događanja koja su u Nikolininim sjećanjima djelovala prilično impresivno.
„Hrvatsko narodno kazalište“, šapnula je Nikolina umorno, a A’lana se prvi
put zapitala jesu li ljudi doista tako niža bića od njih kad su sposobni stvarati
takva umjetnička djela. Na izvoru mane se nalazio izvor vode, koji su ljudi
prikladno nazvali Zdenac života. E'rissa se više nije usudila sama postavljati
mrežu, već je zatražila El'tara i I'yani da joj pomognu, pa su njih dvoje
fokusirali manu, a ona je splela u niti mreže. Iako uz njeno znalačko vodstvo
nije bilo bojazni da će ratnica ili alaki biti izgnani u ništavilo poput Ih'tara,
A’lana nije skidala zabrinuti pogled s I'yani.
„Ne mogu više“, reče E'rissa iscrpljeno nakon postavljanja mreže,
sjedajući na klupu. Cijelo joj je tijelo drhtalo. „Moram se dobro odmoriti.“
„Ne smiješ preforsirati tijelo“, zabrinuto će A’lana. „Jedini si manaš kojeg
imamo.“
„Zasad“, odvrati ona. „Ako je A’linor ovdje...“
„Osjećaš li ga u Elionu?“
„Ne još.“
„Ipak, Elion jača“, El'tar nije skrivao zadovoljstvo. „Sumnjam da će ovdje
uspjeti doseći uobičajenu razinu, ali ovaj pritok mane, koliko god slab bio,
omogućit će nam da lakše pronađemo ostale Amane na Zemlji.“
Ako ih ima, htjela je dodati A’lana tmurno, ali se zaustavila. Imali su
razloga za zadovoljstvo, nije to željela narušiti.
„Svejedno je preslab da bismo mogli direktno komunicirati koristeći ga, a
i prijenos naših znanja će dugo biti jako otežan“, upozori E'rissa umorno.
„Treba nam drugi način.“
„Zemaljska tehnologija“, predloži O'ronis, izvlačeći iz džepa
komunikacijski uređaj svog domaćina. „Internet? Čini mi se da je to ovdje
uobičajen način udaljenog komuniciranja, pa pretpostavljam da vaši domaćini
imaju pristup?“
„Imaju“, kimne I'yani. „No, moramo paziti da ne ostavljamo tragove. Ako
su nas Kalesti slijedili, za pretpostaviti je da će jednako brzo svladati svoje
domaćine i, putem njih, ljudsku tehnologiju. A internet nije poput naše
nadsvijesti, odvojen od znatiželjnih očiju izvana.“
„Bruno, moj domaćin, zna dosta o tehnologiji“, reče O'ronis. „Ispitat ću
koja je najsigurnija opcija, pa vam prenijeti zaključke sutra.“
S time, razišli su se, a A’lana i I'yani ostanu same u iznenadno nelagodnoj
tišini.
„E'rissa je E'garova sestra?“ upita A’lana napokon. „Zna li on da je bila u
ekspediciji na Korifax?“
I'yani je neodlučno čupkala vrh pletenice, pogledavajući gospodaricu
puteva kroz stakla na očima.
„Preumorna sam za razgovor o E'garu“, odvrati. „Ovo tijelo nije
odgovarajuće - bez ovih stakala jedva vidim, kosa je nepraktično dugačka, a
odjeća... Mislim da Helena nema nijedne hlače, možeš li vjerovati? U ovome
jedva hodam.“
Promjena teme je bila nagla i zbunjujuća, ali A'lana je uz uzdah prihvati,
pa dlanovima prihvati I'yaninu desnu ruku.
„Ali su zato ruke tople i meke, poput tvojih“, odvrati blago. I'yanino se lice
smekša i ona se nasmiješi.
„Ne želim da se razdvajamo“, reče. „Moja domaćinka živi nedaleko
odavde, u sobi koju dijeli s još dvije ljudske djevojke. Nije iz ovog grada, a
izgleda da je takav suživot uobičajen tijekom zemaljskog školovanja.“
 „Ni moja domaćinka nije odavde“, odvrati A'lana. „Ali njen je životni
prostor nešto veći, i živi sama.“
„U tom slučaju, boravit ću kod tebe. Ne želim te opet izgubiti iz vida.“
Koliko god umorna bila, Nikolina se na ovo uzbunila, potresajući nutrinu
koju je dijelila s A’lanom protestima: „Čekaj malo, uvalit ćete mi Helenu kao
cimericu? Ali nas dvije se jedva poznajemo! To je jednostavno... previše
čudno! Posebno ako se namjeravate ljubakati. A’lana, nismo se tako
dogovorile!“
„Ovo nije otvoreno za raspravu, Nikolina.“
„Ali... ne možete tako! Treba vam naša suradnja!“
„Bi li radije da me neki Kalest napadne, a mene nema tko obraniti?
Tvoje bi tijelo stradalo u tome, znaš.“
Zapravo, A'lana nije mogla znati bi li napad manom imao ikakve učinke na
ljudsko tijelo, ali nije bilo potrebe da Nikolina toga bude svjesna. Prijetnja
opasnošću polučila je željeni rezultat - domaćinka je zabrinuto ušutjela na par
trenutaka, a potom se nevoljko složi.
„Ni tvoja nije oduševljena, ha?“ I'yani se nelagodno nasmije. „Zar ih
doista moramo puštati da odlaze na ta svoja predavanja i što već trebaju?
Imamo previše svojih briga da bismo se zamarali i potrebama domaćina.“
„Možeš li neprekidno držati svoju u mraku i pod potpunom kontrolom? Bez
da ti ijednom probije u svijest?“
„Nisam sigurna“, ratnica prizna. A'lana ju je dobro poznavala -
nemogućnost potpunog kontroliranja nižeg bića bila joj je u najmanju ruku
frustrirajuća. „Ljudi su jači no što sam mislila.“
„Zadnji zapisi koje imamo o njima u Elionu stari su tri tisuće godina“,
gospodarica puteva zavrti glavom. „Napredovali su od odlaska naših
pradjedova sa Zemlje.“
„Nećemo riskirati više no što je nužno“, zaključi I'yani, ovijajući ruku oko
A’laninog struka. Odmjerila ju je pogledom od glave do pete, pa se iznenada
nasmiješi, prstima joj dotičući kosu. „Neobično te vidjeti ovako. Ali sviđa mi
se kako izgleda. Možda da, nakon što se vratimo, zadržiš takvu kosu? Ta
svjetlija boja ti pristaje.“
A’lana se vedro nasmije, pa nježno potegne I'yaninu smeđu pletenicu.
„Samo ako ti zadržiš ovo“, odvrati. „Mislim da te nikad nisam vidjela s
dugom kosom.“
„Samo se nadaj“, frkne ona. Oči su joj se, ipak, i dalje toplo osmjehivale.
„Strahovito je nepraktično, kao i odjeća. No, kad god pomislim da je odrežem,
Helena se uznemiri kao da se radi o rezanju, ne znam, ruke.“
„Pa, u tom ću slučaju uživati u tvojoj dugoj kosi dok mogu“, poriv da
rasplete pletenicu bio je jedva izdrživ, ali bilo je kasno i obje su bile previše
umorne. Stoga A’lana uhvati I'yani za ruku i povede je smjerom u kojem se
nalazio Nikolinin stan.
 2. DAN

B uđenje iz meditacije bilo je skoro jednako traumatično kao i prvo

otvaranje ljudskih očiju. Pokazalo se da je spavanje potrebno ljudskom
tijelu više nego umu, kao i da um ne može spavati ako ne spava i tijelo, pa
dvije Amanke nisu mogle koristiti tijela svojih domaćinki dok one spavaju.
A’lani je bilo pomalo žao zbog toga - nakon prvotnog šoka zbog dolaska na
Zemlju, aktivirala se njena prirođena znatiželja, pa se zapitala kako bi bilo
ljubovati u ljudskom tijelu. Nikolina se na to zgrozila, ponavljajući kako ona
ima pravo odlučivati o svom tijelu barem u takvim stvarima, pa je A’lana na
kraju odustala od tih zamisli.
Ipak, domaćinke su se morale pomiriti s činjenicom da će A’lana i I'yani
spavati u istom krevetu, zagrljene, u tom dodiru tražeći utjehu na planetu koji
je za energetike bio negostoljubiv i siromašan. Kad su zaspale, a tijela se
opustila do te mjere da ih je postalo nemoguće pokretati, Amanke su uronile u
meditaciju koja ih je dovela do stanja sličnog ljudskom snu, s tek nijansu
većom razinom svjesnosti. Zemaljski su sati brzo proletjeli i kad su se u
Nikolininom umu počeli javljati prvi trzaji budnosti, A’lana se iz zamišljenih
elondirskih krajolika sjurila natrag u stvarnost, u tijelo ograničenih
mogućnosti, na početak drugog dana zatočeništva na krutom, ružnom svijetu.
Zatreptala je, navikavajući se na svjetlost koja je dopirala kroz prozor, pa
otvori oči. Prizor je bio isti kao i prethodnog jutra - ormari, bijeli zidovi,
pokoji plakat na njima - no, sad je pored nje ravnomjerno disala I'yani.
A'lana se zagleda u opuštene crte lica koje je ovdje bila primorana
prepoznavati kao I'yanino. Duge trepavice, koža nešto tamnija od njene, pune
usne i oči koje su ispod kapaka bile smeđe poput kave s mlijekom. A’lani se
nije činilo znatno drukčijim od lica njene vlastite domaćinke, ali iako nije
dovoljno poznavala ljudska mjerila ljepote, ocijenila je da joj se novo I'yanino
lice sviđa. Bilo je zanimljivo iščitavati izraze i pronalaziti I'yani u njima, kao
što je bilo zanimljivo i dodirivati joj kožu, tako sličnu, a tako drukčiju od
amanske. Polako je kliznula prstom po dugačkom, vitkom vratu u kojem je
pulsirala životna žila.
„No, krasno, sve ovo nije bio san“, mrzovoljno se javi napola razbuđena
Nikolina. „I još se probudim u krevetu s curom koju jedva znam, pa je
dodirujem s krajnje neprimjerenim mislima u glavi. Dobro jutro i tebi,
izvanzemaljko.“
Kao na dani znak, oči koje je A'lana tako pomno promatrala se otvore, i
poznati I'yanin topli pogled susretne se s njenim.
„Novi dan na Zemlji“, reče ratnica uz očaravajući smiješak, i A'lana opet
zamalo zaboravi na strahotu u kojoj su se nalazile. „Imam taj neki čudan osjet u
trbuhu. Helena kaže da smo gladne.“
„Vjerojatno zato jer se jučer niste pobrinule za to. Cijeli dan bez hrane,
A’lana? Ljudska tijela trebaju gorivo.“
„Da, moramo voditi računa o tome“, gospodarica puteva se tiho nasmije.
„Ima li tvoja domaćinka nekih znanja o pripremanju hrane? Čini se da je
Nikolina prilično nezainteresirana.“
„Rekla bih da ima. Prepustit ćemo joj to.“
I'yanina je domaćinka očigledno bila oduševljena što će makar nakratko
dobiti natrag kontrolu nad svojim tijelom i spremno se bacila na pripremanje
tjestenine s gljivama, dok je A'lana pomno pratila svaki njen pokret, čudeći se
kako je zapravo bilo lako razlikovati Helenu kad je imala kontrolu nad tijelom,
od trenutaka u kojima je tijelom upravljala I'yani. Ratničina domaćinka je bila
okretna i brza, a izraz lica znatno opušteniji nego I'yanin. Obje su ljudske
djevojke, očito, bile dovoljno pametne da bi im bilo jasno kako će se najbrže
riješiti bića koja su ih opsjela budu li surađivale - što, naravno, nije značilo da
se Nikolina tijekom ovih pola sata uspjela suzdržati od neprekidnog
zapitkivanja.
„Napustila si Elondir zbog I'yani prije skoro dvjesto godina? Pa koliko
ste vi svi stari?!“
„Amani su daleko dugovječniji od ljudi, a i vrijeme drukčije protječe na
višim Razinama Postojanja.“
„Koliko ti onda imaš godina?“
„Šesto sedamdeset i pet. Po amanskim mjerilima, mlada sam odrasla
osoba. Za ljudski životni vijek, bila bih tek nekoliko godina starija od tebe.“
„Aha“, Nikolinin se um mučio u nastojanju da pojmi takve razlike. „A kad
ste otišli sa Zemlje? Prije tri tisuće godina? Zemaljskih ili vaših ?“
„Otprilike prije tri tisuće zemaljskih godina, da. Naše računanje
vremena u ovom obliku počinje nakon odlaska sa Zemlje. Preračunavanje je
dosta komplicirano.“
 „Pusti matematiku, više me zanima ima li tako starih Amana? Odnosno,
poznaješ li nekoga tko je još živio na Zemlji?“
A’lani je trebalo par trenutaka da odgovori. Iako u amanskom društvu
djeca i roditelji nisu bili naročito povezani, a obiteljske veze bile manje fiksne
nego kod ljudi, A’lani je uvijek bilo žao što nije imala prilike upoznati svog
pradjeda, prvog gospodara puteva. Čak je više žalila zbog toga, nego zbog
činjenice da nije nikad upoznala svog oca. Naposljetku, na Elondiru to i nije
bilo tako neuobičajeno - a pradjed joj je ipak bio veliki A'polon.
„Stari Amani često odlaze na samotna lutanja Postojanjem. Ne, ne
poznajem nijednog iz te prve generacije, ali postoje. Malo tko od nas umire,
znaš.“
Nikolina je bila zadivljena. A i A’lana, kad je tjestenina s gljivama bila
gotova. Njena iritacija činjenicom da će morati voditi računa o unosu tvari u
domaćinkino tijelo - jer Amanima je umjesto hrane, kao i umjesto sna, bila
dovoljna meditacija - povukla se pred bogatstvom okusa za kakvo nije ni znala
da postoji.
Nakon što su zadovoljile prehrambene potrebe ljudskih tijela, I'yani
predloži da se pozabave upoznavanjem ljudske tehnologije te da putem
interneta pokušaju otkriti moguće nove izvore mane. Internet se, međutim, čak i
uz korištenje znanja domaćinki, pokazao kaotičnim i nesustavnim, s
kontradiktornim informacijama na sve strane. Nekoliko sati kasnije, objema se
od količine zbunjujućih podataka vrtjelo.
„Kako znati što je od ovog točno, a što ne?“ I'yani se frustrirano mrštila.
„Toliko je mnogo povijesno, religijski i kulturološki bitnih lokacija da uopće
ne znam odakle početi. Samo u ovom gradu ih ima na desetke! Izgleda da ćemo
ipak morati obilaziti jednu po jednu da bismo otkrili na kojima se nalaze
izvori. Ako večeras napravimo raspored, pa svatko od nas obiđe nekoliko
njih... Makar, radije bih da se ne razdvajamo. Ne znam.“
Dlanovima je prekrila lice preko kojeg je padalo par neposlušnih
pramenova kose što su pobjegli iz pletenice. A'lana joj pažljivo dotakne rame
- I'yani se rijetko moglo vidjeti očajnu, i ovaj ju je prizor zabrinuo. „I'yani“,
reče blago. „Bit će u redu.“
„Kako znaš?“ dlanovi se spuste, a lice koje se okrenulo prema njoj bilo je
zgrčeno. „Ja sam kriva, A’lana. Trebala sam znati, kad sam dobila upozorenje
od Centralnog vijeća. Trebala sam...“
 „Što si trebala? Odmah po dolasku podići barijere? Iako si dobila drukčije
zapovijedi?“
„Ne znam“, posegnula je za A’laninom rukom, grčevito je stežući. „Ona
oluja... Nigdje nisam naišla na išta slično. Ni u kakvim zapisima, nigdje u
Elionu. Kako se boriti protiv nečeg takvog?“
Nježno, A’lana klizne dlanom niz njena leđa, zagledavši se duboko u oči
koje su se iza naočala grozničavo caklile.
„Vratit ćemo se“, reče s većom sigurnošću no što ju je doista osjećala.
„Vratit ćemo se, ja ću nam izgraditi tornjeve poput onih na katedrali, opet
ćemo se kupati pod slapovima lebdećih otoka, i sve će biti po starom.“
„Možda“, I'yani prinese njenu ruku usnama, zadržavši je tamo par
trenutaka, uronjena u vlastite misli. „A’lana... Čak i ako na višim Razinama ne
bjesni rat, ne znam hoće li ikada više biti isto. Nikad prije Korifaxa nismo
vidjele kako izgleda nasilni izgon u ništavilo, a sad... Previše ih je tamo
nestalo iz Postojanja da bih to ikada mogla zaboraviti. I ne samo to“, zastala je
na trenutak, dvoumeći se oko sljedećih riječi. „Pitala si me ranije za E'gara...
Pa, bio je tamo.“
„E'gar?“ A’lanina ruka padne s njenih leđa. „Jesi li sigurna?“
„Kratko sam razgovarala s njime nakon što smo se razdvojile. Bio je u
prvoj ekspediciji.“
„Možda je onda i on pristigao na Zemlju.“
„Možda“, ponovi I'yani tmurno. „Ako nije, to si nikad neću oprostiti.“
„Dobro, tko je sad pak taj E'gar?“ Nikolina je bila znatiželjna, ali i
frustrirana količinom informacija o Amanima koje su je zbunjivale jednako
kao što su dvije Amanke zbunjivali konfuzni podaci s interneta. „I zašto ti
tako smeta svaki put kad ga spomene?“
„Komplicirano je“, odvrati A'lana, pitajući se kako da skoro dva amanska
stoljeća osjećaja nedostatnosti pred I'yaninim prijateljem - nekadašnjim
ljubavnikom s kojim je ostala u bliskom kontaktu - prevede u riječi. Nije da je
imala nešto konkretno protiv E'gara, osim što joj se oduvijek činio previše
krutim i oštrim, no zapravo ju je najviše smetalo što mu I'yani nije vidjela
nijedne mane. Još uvijek se sjećala prvog susreta i izraza I'yaninog lica koji je
jasno govorio da je E'garovo odobravanje njene nove partnerice bitnije no što
je to A’lani, koja je odbacila cijeli svoj dotadašnji život kako bi slijedila
I'yani na Alar, bilo shvatljivo.
 No, davno je odustala od ikakvih rasprava o tome, pa i sad samo stisne
I'yaninu ruku u nastojanju da je utješi. Što god gospodarica puteva mislila o
E'garu, sad nije bilo bitno - imali su daleko većih briga.

Bilo je još hladnije nego proteklog dana, pa je A'lana u Nikolininom ormaru

odabrala nešto topliju odjeću. Domaćinke im nisu bile dovoljno slične građe
da bi I'yani mogla uzeti jedne od Nikolininih hlača, zbog čega su se nakon
izlaska iz stana prvo zaputile prema studentskom domu u kojem je Helena
živjela. Ratnica je odlučno odbijala provesti još jedan dan u suknji koja joj je
ograničavala kretanje, makar je to značilo više hodanja po sumornom, sivom
gradu.
Studentski se dom nalazio u derutnoj zgradi nasuprot nekadašnjeg hrama u
kojem se sad nalazila umjetnička galerija, no unatoč kulturalnoj važnosti tog
mjesta - takozvane Džamije - tamo se nije nalazio izvor mane. Soba koju je
Helena dijelila s dvije cimerice bila je prazna kad su Amanke ušle u nju, pa je
I'yani dopustila svojoj domaćinki da im napiše poruku u kojoj ih obavještava
da narednih par dana neće boraviti tamo.
Pretraga Heleninog ormara samo je potvrdila da ne posjeduje nijedne
hlače, što je u I'yani izazvalo novi val nezadovoljstva. „Ulazimo u prvu
trgovinu i kupujemo neku normalnu odjeću“, obznani tvrdoglavo, što je A'lanu,
prvi put od dolaska na Zemlju, istinski nasmijalo. Još se više smijala
odlučnosti s kojom je I'yani doista umarširala u prvu trgovinu odjeće koju su
pronašle nakon izlaska iz doma i zgrabila prve hlače koje su joj se našle pod
rukom. „Helena će biti oduševljena svojim novim stilom“, komentirala je
Nikolina zabavljeno kad je I'yani zamalo zaboravila skinuti etiketu s hlača
prije nego je u njima izišla iz trgovine.
Vani, dah im je iz usta izlazio u obliku oblačića pare, a dok su došle do
Tomislavca, iz jednolično sivog je neba počelo padati nešto sitno, bijelo.
A'lana je pokušala zadržati pahuljice na ruci kako bi ih pobliže promotrila, ali
otapale su se čim bi dotaknule kožu. Kad je otkrila da ostaju netaknute na
rukavu kaputa dok ih ne zagrije dahom i pogledala ih izbliza, zaprepastila ju je
njihova pravilna, savršena struktura.
Snijeg.
„Zamrznuta voda“, reče I'yani, primijetivši njen interes za pahuljice.
„Kako shvaćam, česta pojava za hladnog vremena.“
 „Kako ja shvaćam, u ovo doba su neuobičajene“, odvrati A'lana. „Kao i
ova hladnoća.“
„Misliš da to ima veze s našim dolaskom? Da su fragmenti oluje s
Korifaxa kroz tvoj portal došli na Zemlju za nama i poremetili vremenske
uvjete?“
„Nije nemoguće“, slegnula je ramenima, hvatajući novu pahuljicu rukavom.
„Prirodna ravnoteža ovisi o razini mane, zar ne? Možda smo je svojim
dolaskom narušili“, približila je rukav licu. Ova je pahuljica bila drukčija od
prethodne, ali jednako pravilna i kompleksna. „Kako bilo, prekrasne su. Šteta
što dolaze uz hladnoću.“
„Hm“, progunđa I'yani, što A’lani izmami osmijeh. I'yani je imala mnogo
vrlina, ali smisao za lijepo nije bila jedna od njih.
Helenin se dom nije nalazio daleko od Tomislavca, ali zbog potrage za
trgovinom odjećom su kasnile dovoljno da bi El'tar, E'rissa i O'ronis već
stajali pored kipa. Razgovarali su s visokim čovjekom u tamnoj jakni, čija je
plava kosa stršila ispod vunene kape. Još jedan Aman, poveseli se A’lana, pa
ona i I'yani ubrzaju korak kako bi što prije doznale tko je to vidio njihov poziv
u Elionu.
No, kad su se primakli, a sve četvero se okrenuli prema njima, iskra u
plavim neznančevim očima A’lani je bila nedvojbeno poznata - i natjerala ju
je da zadrhti.
Nemoguće...
„Ah, stigle ste“, El'tar preduhitri svako pitanje. Pogled mu je bio ispunjen
ponosom. „Ovo je Li'naris, jedan od najtalentiranijih učenika lionirskih
Akademija. Ako itko može izvući maksimum od ovako slabe mane, onda je to
on. Li'narise, ovo su A’lana, kći A'trane, gospodarica puteva, i I'yani, kći
I'rale, vođa naše ekspedicije.“
I'yanino se ljudsko tijelo ukoči - kao životinja kad nanjuši opasnost,
proleti kroz A’lanin um - a Li'narisove oči zapanjeno rašire. Par su dugih
trenutaka oboje samo šutke stajali, zureći jedno u drugo kao da vode nijemu
bitku, a potom on okrene glavu prema A’lani. Jedva je podnijela poznati
pogled sad plavih očiju, ispunjen jednakom povrijeđenošću kao i prije skoro
dvije stotine godina, a zatim se on usiljeno nasmiješi i pruži joj ruku.
„A’lana“, reče. „Zaista ne bih očekivao da ćemo se nakon toliko vremena
susresti na Zemlji.“
 Oklijevajući, prihvatila je pruženu ruku, toplu i meku poput I'yanine.
„Li'narise“, odvrati, svim se silama trudeći da joj glas ostane smiren.
„Učinilo mi se da sam te vidjela na Korifaxu, ali nisam bila sigurna. Drago mi
je da si preživio.“
„Poznajete se?“, E'rissa ih je upitno gledala, pa pojasni ne čekajući
odgovor: „Li'naris je pristigao na Korifax s A’linorom. Nismo ga htjeli početi
ispitivati prije nego vas dvije dođete, ali nadamo se novim informacijama.“
„A A’linor?“ I'yani se oporavila od prvotnog šoka i, nakon što je dobacila
kratki, smrknuti pogled A’lani, ponovno se vratila svojoj uobičajenoj
usredotočenosti. „Od njega još ni traga ni glasa?“
„Elion je ojačao, pa E'rissa i ja oboje osjećamo njegov trag“, odgovori
El'tar. „Ne znam zašto se nije pojavio. Trebali bismo još malo pričekati.“
„Dobro, što je sad ovo? Zašto I'yani ovako reagira? Što je s tim
Li'narisom?“ javi se Nikolina znatiželjno. „Vaši odnosi su stvarno, ono,
zbunjujući...“
„Kasnije, Nikolina“, odvrati A’lana, napeto promatrajući ratnicu kojoj se
maska bezizražajnosti već vratila na lice.
„Dok čekamo, možemo ispitati Li'narisa“, I'yani se okrene prema njemu,
već kovitlajući manu u ruci. Li'naris se namršti i podigne ruku da je zaustavi.
„Nemam ništa za kriti, i rado ću se podvrgnuti čemu je god potrebno“, reče
ozbiljno. „Ali, ne želim da I'yani, kći I'rale, na meni koristi svoju magiju. Čak
ni na ovako siromašnom svijetu.“
A’lani se činilo da bi je ljudske noge mogle izdati. I'yanino lice ljutito
porumeni, a ostalo troje Amana izmijene zbunjene poglede, nakon čega O'ronis
upita: „Ne razumijem, zbog čega? Moramo imati povjerenja jedni u druge,
svi.“
„Ja ne vidim razloga zašto itko ne bi mogao imati povjerenja u moje
korištenje magije“, otpovrne I'yani hladno. „Nisam nikad Li'narisu učinila ništa
nažao.“
„Ništa?“ podsmjehne se on. „Osim što si je odvela od mene.“
„Sama je odlučila poći sa mnom.“
„Ja sam od početka bio bolji izbor za nju. Moj magijski potencijal...“
„Za ime Postojanja!“ usklikne A’lana, odjednom izgubivši strpljenje.
„Dosta! Je li išta od toga sad doista bitno?! Zar ste zaboravili gdje smo i što su
nam prioriteti?!“
„Ahaaa, sad shvaćam“, javi se Nikolina zabavljeno. „Li'naris je taj
kojeg si ostavila kad si pošla s I'yani na Alar. Izvanzemaljska sapunica,
zakon!“
„Nikolina...“ A’lanin je odgovor bio prijeteći, ali domaćinka se nije dala
smesti.
„Zanimljivo, kako tebi smeta kad god I'yani spomene E'gara, a sad joj
spominješ prioritete...“
„Ako ne zašutiš, gurnut ću te opet u one dubine uma koje tako mrziš.“
„Dobro, dobro“, Nikolina se pomirljivo povuče, omogućivši A’lani da
svu koncentraciju vrati na raspravu s Amanima.
„A’lana ima pravo“, reče El'tar čvrsto, sa svim autoritetom alakija.
„Kakve god probleme imali među sobom, sad nije ni vrijeme ni mjesto za njih.
O'ronise, budi na straži. Ja ću ispitati Li'narisa, a potom, ako se nitko više ne
pojavi, krećemo u potragu za novim izvorima mane. Moj domaćin posjeduje
vozilo, bit ćemo brži.“
O'ronis kimne i udalji se par koraka od njih, kako bi mogao neometano
promatrati okolicu. Snijeg je i dalje padao, mjestimice dajući travnatoj
površini iza kipa bjelkasti, tanki pokrov, a ljudi prolazili užurbano kao i
prethodnog dana, ne obraćajući pažnju na njih.
Alaki je par trenutaka zgušnjavao manu u ruci, a potom vještim pokretom
zalijepi Veritas na Li'narisa, koji zbunjeno zatrepće pod dodirom omamljujuće
magije istine.
„Odgovaraj iskreno. Imaš li kakve veze s Kalestima ili Melkima?“
„Ne. Mrzim Kaleste zbog svih Amana koje su pobili na Korifaxu.“
„Zašto si došao na Korifax?“
„Dobio sam poziv od A’linora, koji me nekoć podučavao na Lioniru, da
dođem na Korifax nakon što je otkriven, i pridružim se ekspediciji koja ga je
otkrila i istraživala njegove mogućnosti, zbog tamošnjeg bogatstva manom.
Želio je da je oprobam koristiti, vidio je to kao priliku za moj napredak.“
„Jesi li znao za ruševine?“
„Ne, A’linor mi ih je pokazao tek nakon dolaska. Tražio je da ih proučim,
u nadi da ću doći do informacija koje su njemu promakle.“
„Zašto bi on mogao otkriti nešto što bi promaklo iskusnom manašu poput
A’linora?“ I'yani se namršti. E'rissa se na to zagleda u nju, obrva zadignutih
kao da je samo pitanje zabavlja.
„Li'narisova reputacija očigledno nije došla do tebe“, reče. „Kad se
pojavio na Lioniru, njegov potencijal za magiju tako je zadivio učitelje da su
svi odreda radili s njime, ne samo A’linor. Svi mi imamo naslijeđeni instinkt
za korištenje pojedinog aspekta mane, koji daljnjim učenjem usavršavamo, ali
Li'naris je... A’linor je znao reći da nikad nije bilo Amana poput njega. Ni
protumag, ni manaš, niti graditelj... ali i sve istovremeno. Umjetnik.“
I'yani nije pokazala da su je ove riječi pogodile, ali A’lana je već naučila
raspoznavati sitne promjene na ljudskom licu čija se vilica sad jedva
primjetno zategla. Ruka joj sama krene prema I'yaninoj, no zaustavila se na
pola puta kad joj je pred očima bljesnulo sjećanje na vrijeme provedeno s
Li'narisom na Elondiru. Tako dugo nije mislila na njega, da je njegovo
pojavljivanje na Zemlji, uz E'rissin opis njegovih sposobnosti, izazvalo bujicu
uspomena.
Li'naris je s lakoćom stvarao oblike kakve A’lana nije znala ni započeti, i
divila mu se od trena kad ga je upoznala. Utrkivali su se potocima mane što su
lelujali Elondirom, okruživali se bezvremenskim zvijezdama i grlili utopljeni u
bojama i mirisima. Na Elondiru, svijetu slobode na kojem nije bilo
ograničenja i spona, njih dvoje su gradili svoj privatni svijet, ma kako on
povremeno kaotičan bio. Jer, i sam je Li'naris bio sazdan od kaosa ogromnih
sposobnosti i kreativnosti koji je ponekad izmicao kontroli, i A’lana nikad nije
mogla biti sigurna što od njega očekivati.
S vremenom, ta ju je nestalnost počela umarati. A kad se na Elondiru
pojavila I'yani, stabilna i čvrsta - potpuna suprotnost Li'narisu - mlada
gospodarica puteva nije dvojila ni časka, osjećajući u dubini svog bića da joj
je mjesto uz nju. Čak je nije smeo ni njegov povrijeđeni pogled, posljednje što
je vidjela prije no što je, s I'yaninom rukom u svojoj, ukoračila u portal za
Alar.
Jedino što ju je tad kopkalo bili su povremeni snovi o djetetu koje bi, kao
spoj njegovog magijskog potencijala i njenog snažnog nasljeđa, zasigurno bilo
najveći gospodar puteva ikad. Ta su joj se sanjarenja povremeno javljala i na
Alaru, no s vremenom je, uz I'yani, i to izblijedjelo.
 Pogledala je ratnicu pored sebe, i čvrsto je uhvatila za ruku, kroz taj dodir
nastojeći prenijeti svu ljubav koju je gajila prema njoj, pa potisnula sjećanja
kako bi se vratila slušanju Li'narisovog ispitivanja.
„Jesi li otkrio što o ruševinama?“
„Ne. Cijeli Korifax je ogroman izvor mane, to mi je ometalo koncentraciju.
A’linor se nadao da će manaši iz druge ekspedicije uspjeti fokusirati manu u
nekoliko točaka, kako bi se u ruševinama razrijedila dovoljno da ih možemo
neometano proučiti.“
„Što znaš o Melkima?“
„Samo ono što je svim Amanima dostupno u Elionu.“
Veritas se razrjeđivao, tjerajući A’lanu da se zapita je li jednako učinkovit
pred kraj kao i na početku, dok je mana još gusto sljubljena uz kožu. Njoj se,
kad je bila pod veritasom, nije činilo da postoji razlika, ali ovaj je Li'narisov
odgovor bio općenitiji od svih odgovora koje je dosad čula.
„Tko je započeo napad?“ alaki je neumoljivo ispitivao dalje, brzim se
pitanjima trudeći iskoristiti svaku sekundu trajanja veritasa.
„Ne znam točno, ali vjerujem da su prvi napali Kalesti.“
„Znaš li išta o oluji? Kako je nastala, zašto je izokrenula svu našu magiju i
onemogućila nam odlazak ikamo osim na Zemlju?“
„Ne znam.“
Li'narisov pogled dotakne A’lanu, potpuno bistar, a zadnji titraji mane se
rasprše s njega i nestanu. Potom se nasmiješio nekako čudno, kao da tim
osmijehom nadoknađuje godine ozbiljnosti.
„Gotovi smo“, El'tar zadovoljno potapša umjetnika po ramenu. „Eto, kao
što sam i očekivao, možemo ti u potpunosti vjerovati.“
„Hvala, alaki“, Li'naris smjerno pogne glavu. „Da sad pođemo u potragu
za izvorima mane?“
El'tar i I'yani istovremeno zauste pitati O'ronisa, no preduhitrio ih je: „Ne
vidim nikoga tko bi mi se činio kao Aman ili Kalest. A’linor očigledno ne
dolazi.“ „Krenimo onda“, reče El'tar odlučno.

Vožnja ljudskim vozilom bila je zanimljivo iskustvo. El'tar je preuzeo znanja

svog domaćina, ali mu je ipak bilo potrebno neko vrijeme da pokrene
automobil, dovoljno smiješno pritom izgledajući da je tek poštovanje koje su
ostali Amani gajili prema tituli alakija spriječilo provalu neprimjerenog
smijeha. Li'naris je zbog domaćinove visine zauzeo prednje sjedalo, a ostalo
se četvero energetika, čija su ljudska tijela bila sitnija, natiskalo na daleko
nedovoljno prostrana stražnja sjedala. A’lana je morala tijekom cijele vožnje
sjediti na I'yaninom krilu, što joj ne bi nimalo smetalo da nije zbog niskog
krova morala cijelo vrijeme biti pognuta, od čega je ljudsko tijelo brzo počelo
boljeti. Nikolina je, naravno, negodovala, ali gospodarica puteva je već imala
iskustva s prosvjedima svoje domaćinke, pa se uglavnom nije obazirala na nju.
Obišli su desetak lokacija za koje su na temelju istraživanja interneta
zaključili da imaju značaj za te krajeve, što je išlo izluđujuće sporo. Čak ni
znanja El'tarovog domaćina nisu spriječila povremena lutanja i vožnju ukrug,
što je u svima izazivalo osjećaj gubljenja vremena. Usto, na većini lokacija
nisu pronašli izvore mane, a svaki je izlazak iz automobila značio i ponovno
natiskivanje u njega, te još spore vožnje. Snijeg je prestao padati, ali je
postalo još hladnije, i čak ni topla odjeća nije sprečavala drhturenje krhkih
ljudskih tijela.
Pa ipak, potraga nije bila sasvim uzaludna jer su pronašli četiri nova
izvora. Prvi se nalazio na kraju mosta preko rijeke Save, pored obeliska čiji je
natpis govorio da je to nekoć bila granica Ilirskih provincija i kojeg je El'tar
nazvao „graničnikom“. Nikolina o tome nije znala mnogo, ali je on spremno
pojasnio kako je do tog mjesta došla vojska osvajača imena Napoleon, nikad
ne uspjevši prijeći rijeku. Dok je E'rissa postavljala mrežu, ostali su nagađali
kako je možda upravo izvor mane naveo osvajača da se zaustavi na tom
mjestu, iako je I'yani tvrdila da bi pravog osvajača na prekid pohoda mogle
navesti samo znatno jače vojske.
Drugi su izvor dugo tražili - nalazio se pored jezera Jarun, i dio su puta
morali proći pješke. Mana je izvirala u sredini kruga sačinjenog od kamenih
gromada nešto nižih od čovjeka, a slični su kameni blokovi posloženi u
iscjepkane linije vodili od središta kao što, usporedila je Nikolina, ljudi često
crtaju sunce. Pretpostavka da se tamo nalazi izvor mane bila je O'ronisova - u
svom je istraživanju naletio na spomen Solarnog pleksusa Europe, kako se
kamena struktura zvala, kao i na navode da se tamo nalaze energetske linije
koje liječe. Kad se pokazalo da se na tom mjestu doista nalazi izvor, to je
izazvalo živu raspravu o tome mogu li ljudi ipak osjetiti manu i upravljati
njome.
 „Prema saznanjima moje domaćinke, postoje ljudi koji iskazuju
sposobnosti kakve bi mogle upućivati na korištenje mane“, tumačila je opet
A’lana dok je E'rissa postavljala mrežu nad središtem „zagrebačkog
Stonehengea“, kako su ga neki internetski izvori nazivali. „Navodno mogu u
ograničenoj mjeri predvidjeti budućnost ili osjetiti promjene u energiji koja ih
okružuje.“
„Evolucija, moguće“, predloži Li'naris. Oboje su se svojski trudili
nelagodu koju je izazivalo boravljenje na istom mjestu staviti na stranu, a iz
I'yaninog izraza lica se opet ništa nije moglo iščitati. „Naposljetku, i naš
prelazak na više Razine Postojanja može se pripisati evoluciji.“
„Osim toga“, podsjeti El'tar, „znanja iz Eliona govore da su i prije našeg
odlaska sa Zemlje postojali ljudi koji su bili osjetljiviji na fluktuacije mane.
Nazivali su ih vračevima, svećenicima, druidima.“
„Doduše, tad je Zemlja bila bogatija manom“, doda I'yani. „Nemojmo
zaboraviti da su Kalesti uništili dobar dio energije ovog planeta u nastojanju
da i sami prijeđu na više Razine.“
„Sama činjenica da ljudi podižu spomenike i hramove na izvorima mane
pokazuje da ih i danas mogu osjetiti, ma koliko slabije.“
„Ovo je tako zanimljivo!“, Nikolina je bila oduševljena. „Ispada da je
new age filozofija točna! Stvarno postoje energije koje kolaju svijetom!
Ajme, A'lana, nemaš pojma koliko mi ovo sve mijenja pogled na svijet!“
A'lana ne odgovori - iako je rasprava bila zanimljiva i svakako značila
mnogo za sve što su dosad saznali o ljudima i planetu s kojeg su potekli, nije
joj promaklo da O'ronis ne sudjeluje u razgovoru, već zamišljeno šuti, pogleda
uprtog u tlo. Puštajući ostalima da nastave raspravu u koju su se tako uživjeli,
primakla mu se i dotakla mu ruku.
„O'ronise?“ upita tiho. „Je li sve u redu?“
Nesigurno ju je pogledao.
„Mislim da bi djevojka mog domaćina mogla biti jedna od tih ljudi o
kojima razgovaramo“, odvrati. „Imali su dogovoren sastanak danas, i prepustio
sam tijelo Bruni kako smo se dogovorili, ali sam ostao prisutan kako bih
mogao pratiti što se zbiva. Ispričala mu je da je sanjala veliku bitku
čudnovatih bića i to nazvala 'zelenim snom', što je ljudska referenca na
nekakvu knjigu koju su oboje čitali, a označava proročke snove.“
„Misliš da je sanjala Korifax?“ A’lana je bila iznenađena. Mladi protumag
slegne ramenima, zabrinutog izraza lica.
„Zvučalo je tako. A osim toga... A’lana, iako sam prepustio kontrolu nad
tijelom Bruni, i nije rekao ništa o mom prisustvu, ona je... Ne znam kako to
opisati. Osjetila je da nešto nije u redu. Bruni je to bilo jasno, i meni je jasno.
A Brunina sjećanja je opisuju kao osobu sposobnu osjetiti energetske tokove,
iako to oboje nazivaju tek jakom intuicijom.“
„O'ronise, moraš to podijeliti s ostalima. Moramo odlučiti što učiniti“,
uhvatila ga je za ruku i povukla ga prema ostalim Amanima koji su upravo
raspravljali o tome kako bi ljudi reagirali kad bi doznali da su se bića koja su
nazivali anđelima i bogovima vratila na Zemlju.
„Razina mane je preniska da bi ljudske oči vidjele dokaze naših
sposobnosti, koje su njima nadnaravne“, tvrdio je Li'naris. „Ne bi nam
vjerovali.“
„Oni koji su osjetljiviji na manu bi vjerojatno mogli osjetiti“, usprotivi se
El'tar, čije su se oči uzbuđeno caklile. „Pomisli samo, Li'narise, na štovanje
koje su nam ukazivali nekoć - našlo bi ih se mnogo koji bi nas štovali i sad.
Mogli bi nam biti od velike pomoći u povratku kući. U pronalaženju izvora
mane, čuvanju naših mreža...“
I'yani se s time nije nimalo slagala.
„Rizik je prevelik“, reče odmahujući glavom. „Naše bi domaćine
vjerojatno proglasili ludima i smjestili u neku instituciju iz koje ne bismo
mogli učiniti apsolutno ništa. Također, kako možeš biti siguran da bi svi ljudi
koji mogu osjetiti manu i nas, bili spremni slušati naše zapovijedi? Što ako bi
se među njima našlo i onih koji bi nam željeli nauditi, prodati nas Kalestima?
Ne znamo dovoljno o ljudskoj vrsti, osim onoga što možemo vidjeti iz umova
naših domaćina, da bismo mogli potpuno vjerovati ljudima. A što im mi
možemo točno učiniti? Ne znamo djeluje li Veritas, ili bilo što drugo što smo
ovdje u mogućnosti napraviti, na ljude.“
„Možemo brisati pamćenja domaćinima“, El'tar slegne ramenima.
„Trebalo bi isprobati manu na običnim ljudima i vidjeti efekte.“
„Alaki, uz sve dužno poštovanje, ne dolazi u obzir da vršimo takve pokuse
na ljudima. Prioritet nam je vratiti se na više Razine čim prije. Moram li te
podsjetiti da ne znamo kakvo je tamo stanje, bjesni li rat? A ti bi se bavio
ljudima!“
El'tarove se oči suze. Kao alaki, zasigurno nije navikao na toliko
suprotstavljanja.
„Bez obzira na to, Centralno će vijeće htjeti ostaviti put na Zemlju
otvorenim“, odvrati. „Jamčim ti, čim prenesemo sve ove informacije u matični
Elion, čak i ako smo u ratu s Kalestima, formirat će se ekspedicija čiji će
zadatak biti držati Zemlju van kalestinskog dosega. Misliš da to neće
uključivati provjeru što energetik može s ovom razinom mane učiniti ljudima?
Posebno ovima koji su osjetljiviji na manu?“
I'yanino ljudsko lice problijedi, a čeljust joj se stegne.
„To je pogrešno“, procijedi. „Osim toga, pretpostavka da postoje takvi
ljudi tek je puko teoretiziranje. Ne znamo zasigurno.“
„Znamo“, dometne A’lana. „Jedna se vjerojatno nalazi u neposrednoj
O'ronisovoj blizini.“
Ovo ih je ušutkalo - sve troje Amana se zaprepašteno zagledaju u mladog
protumaga koji se nervozno nakašlje i potom ponovi sve što je ispričao A’lani.
E'rissa, koja je dovršila postavljanje mreže i pridružila im se taman da čuje
uznemirujuće novosti, prva predloži rješenje: „Razgovarajmo s njom. Ako ima
proročke snove, kroz njih možemo dobiti važne informacije.“
„Da ljudskom biću damo do znanja da smo ovdje?“ I'yani zatrese glavom.
„To je opasno.“
„Ide nam u prilog što se radi o partnerici O'ronisovog domaćina“, podsjeti
A’lana. „Svakako će biti motivirana da nam pomogne, kako bi što prije dobila
Brunu natrag.“
I'yani je iskosa pogleda, posegnuvši za njenom rukom.
„Možda se baš zato okrene protiv nas, A’lana. O'ronis je zauzeo tijelo
njenog dečka, i time joj ga oduzeo. Ima nas razloga mrziti. Na njenom mjestu,
ja vjerojatno bih.“
Mrzila bih svakoga tko mi te oduzme, govorile su njene oči, i A’lana se
nasmiješi, uzvraćajući stisak ruke.
„Sumnjam da će doći do toga“, O'ronis odmahne glavom. „Ako je
vjerovati Bruninom mišljenju o njoj, Saša je empatična i sklona pomaganju
drugima. A dovoljno je otvorena prema nadnaravnom da bi ovo shvatila kao
priliku za učenje i izoštravanje svojih sposobnosti.“
„Nastavimo ovaj razgovor u vozilu“, predloži E'rissa. „Uskoro će se
smračiti, a imamo još mnogo posla.“
Sljedeći su izvor pronašli u velikom parku u dijelu grada poznatom kao Novi
Zagreb, kod kipa dvoje ljudi i životinje koju su ljudi nazivali konjem. El'tar je
pojasnio da je spomenik, kao i cijeli park zvan Park mladenaca, posvećen
zaljubljenima - svaki bi par, nakon sklapanja braka, zasadio jednu mladicu, pa
je svako stablo u parku bilo svojevrsni produkt ljubavi. Iako u amanskom
društvu nije postojao formalni oblik zajednice, A’lana se s ovom vrstom
romantike itekako mogla poistovjetiti.
Uspješno je ignorirala čeznutljiv Li'narisov pogled - romantični karakter
parka zasigurno ga je podsjetio na njihove dane na Elondiru - i izmijenila par
poljubaca s I'yani unatoč ratničinoj nesklonosti javnom iskazivanju osjećaja.
Nikolina se ovog puta čak manje bunila - činilo se da se navikava na činjenicu
da će se povremeno nalaziti u takvom kontaktu s Helenom.
No, kad su prišli samom spomeniku, nad njime je, amanskim očima jedva
vidljiva u sumraku koji se ubrzano spuštao, već lelujala mreža tankih,
isprepletenih niti mane. Izgledala je i tiho brujala poput ostalih njihovih mreža,
ali E'rissi je trebao tek jedan pogled da problijedi i ustukne iza El'tara.
„Kalestinska mreža“, dahne uplašeno. „Nismo sigurni ovdje.“
„Kalesti?!“ odjekne Nikolinin glas u umu koji je dijelila s A’lanom, i bilo
je teško reći je li bujica straha koja je preplavila tijelo pripadala većim
dijelom gospodarici puteva, ili njoj.
U trenutku, raspoloženje se naglo promijenilo - I'yani povuče A’lanu iza
sebe dok joj se mana već formirala u ruci, O'ronis se počne uzbunjeno osvrtati
i kovitlati manu, a El'tar se brzim koracima zaputi ravno prema spomeniku.
Samo je Li'naris ostao na mjestu, naizgled smiren iako ga je A’lana dovoljno
poznavala da bi mogla prepoznati unutarnji nemir skriven ukočenim držanjem.
„Alaki!“ dovikne I'yani kad je El'tar počeo povlačiti niti iz kalestinske
mreže. „Što, za ime Postojanja, radiš?!“
„A što misliš?“ otpovrne on gnjevno. „Rušim im mrežu kako bi E'rissa
mogla postaviti našu!“
„Privući ćemo njihovu pažnju time!“
„Neka!“ zareži on. „Neka dođu! Možda su ionako već oko nas i čekaju
pogodan trenutak za napad. Ti, O'ronis i ja možemo izgnati u ništavilo
dovoljno njih da ostalima pružimo šansu da pobjegnu.“
„El'tare, nemoj! To je zapovijed!“
 „Ovo nije ekspedicija na Korifax, i ti mi nemaš pravo ovdje zapovijedati“,
odbrusio je, rasplićući mrežu. I'yanina se ruka neodlučno trzne.
„Nismo ni na Lioniru, gdje ti odlučuješ o svemu“, reče oštro i korakne
prema njemu. „Pusti mrežu, ili...“
„Ili što? Izbacit ćeš me iz ovog tijela?“ podsmjehne se alaki. „Bit ćeš prvi
Aman od odlaska sa Zemlje koji je izgnao drugog Amana u ništavilo?“
Ratnica zastane, lica rastrganog između oprečnih osjećaja dok joj je iz
očiju sijevalo. A’lana se u par hitrih koraka stvori pored nje i zabrinuto je
uhvati za ruku.
„I'yani, ne“, reče napetim glasom. „Počinit ćeš najgoru moguću izdaju.“
„Moje je da vodim računa o sigurnosti svih Amana“, I'yanin glas prepukne.
„On nas ovime sve dovodi u opasnost.“
„Svih Amana“, naglasi gospodarica puteva. „To uključuje i njega.“
„Znam“, zatresla je glavom u nemoćnoj ljutnji. O'ronis, koji je ovaj sukob
promatrao tjeskobno kao da ne može odlučiti treba li stati u El'tarovu obranu
ili nastaviti zvjerati pogledom po okolini u potrazi za Kalestima, sad reče:
„Ujače... možda još ne znaju da smo na Zemlji. Rušenje njihove mreže to će im
definitivno potvrditi.“
„A koliko će vremena njima trebati da pronađu neku od naših?“ odbrusi
alaki, dovršavajući rasplitanje mreže. Zadnji drhtavi tragovi koncentrirane
mane se rasplinu, oslobađajući izvor spona koje su energiju povlačile u
neznanu kalestinsku nadsvijest. „Misliš li da će oni naše mreže ostaviti
netaknutima? Kalesti ne prezaju ni od čega, vidjeli smo to na Korifaxu!“
„Pa, sad je gotovo“, uzdahne E'rissa, pa priđe netom oslobođenom izvoru
mane. „Li'narise, pomozi mi da postavim mrežu, bit će brže gotovo. Trebamo
se što prije maknuti odavde.“
I'yani je i dalje smrknuto zurila u El'tara.
„Ugrozio si nas ovime“, reče ljutito. „O'ronis ima pravo, možda dosad nisu
znali da smo ovdje. Bili smo u taktičkoj prednosti koju si upravo upropastio.“
„Sama si rekla da nam je prioritet što brže se vratiti na više Razine“,
odreže El'tar. „Što više mreža postavimo, brže ćemo prikupiti manu potrebnu
za portal.“
„Kalesti će ovo vidjeti kao direktni napad!“
 „Oni su nas napali na Korifaxu!“ vikne alaki. „Što se mene tiče, u ovoj je
situaciji napad najbolja obrana!“
„Prestanite!“ O'ronis zalomi rukama u očajničkoj kretnji. „Zar nikome osim
meni nije na pameti mogućnost da se nalaze u našoj blizini i da bi nas svakog
trena mogli napasti?! Ne možemo se sad međusobno sukobljavati!“
I I'yani i El'tar zašute na ovo, a kad je E'rissa uz Li'narisovu pomoć
postavila mrežu, brzo su se povukli prema varljivoj sigurnosti svog
zemaljskog vozila.
Čim su se našli u automobilu, rasprava je ponovno eksplodirala. Tek je
E'rissa uspjela prekinuti uzbunjenu viku koja je istovremeno dopirala iz svih
amanskih grla.
„Što je učinjeno, učinjeno je“, reče ona čvrsto. „Elion jača sa svakom
postavljenom mrežom, i osjetit ćemo u njemu ako Kalesti sruše neku od njih.
Razrađujmo strategiju na putu do sljedećeg potencijalnog izvora, ali ovakvi
sukobi... Zar doista ne vidite koliko su nepotrebni i opasni?! I'yani, El'tare, vi
ste vođe, trebali biste nas umirivati, a ne neprekidno se svađati!“
Na ovo, ostali posramljeno ušute.
„Svi se bojimo“, odvaži se A'lana. Iako joj je vrat bio bolno iskrivljen u
niskom automobilu, bila je zahvalna na činjenici da sjedi I'yani u krilu,
obgrljena njenim rukama. Fizička bliskost je umirivala. Pa ipak, I'yanino je
ljudsko tijelo drhtalo - od bijesa ili straha, bilo je teško reći.
„El'tar nas je ovime doveo u neposrednu opasnost“, zareži ratnica.
„Shvaćam da je namjera bila najbolja, i svjesna sam mogućnosti da Kalesti
nabasaju na neku od naših mreža - naposljetku, mogu ih vidjeti jednako kako
smo mi vidjeli njihovu - ali ovako ih direktno napasti, bez usuglašavanja s
nama ostalima, bilo je naprosto glupo i neodgovorno. Mi smo doznali za
njihovu prisutnost prije nego oni za našu, a sad smo izgubili tu prednost!“
El'tarova glava sune ustranu kako bi je oštro pogledao.
„Kako znaš da već nisu doznali da smo ovdje?“ odbrusi, pa vrati pogled na
cestu kojom su jurili. „Naše su mreže na izvorima u centru grada, i njihovom
očima vidljive. Zar stvarno misliš da dosad nisu nabasali na neku od njih?“
„Ako znaju, zašto nas već nisu napali?“
„E'rissa ima pravo“, uzdahne O'ronis. „Ujače, ti i I'yani morate pronaći
način da funkcionirate kao vođe. Ovakve situacije nemaju smisla.“
 „Slažem se“, alaki kimne. „Trebamo izabrati alakija Zemlje.“
Osupnuta tišina zavlada u automobilu. Nikolina se oporavila od straha
izazvanog kalestinskom mrežom i sad je bila u potpunoj nevjerici.
„Stvarno? Ima vas samo šestero, zapeli ste u ljudskim tijelima, cijelo
vrijeme ponavljate kako se želite vratiti kući čim prije, sad su se pojavili i
vaši ljuti neprijatelji... A vi razmišljate o izborima?!“
„Ja ne razmišljam o izborima“, odvrati A'lana.
„Razmišljaš. Nisi dovoljno dobro sakrila te misli.“
„Pa, ako ih tako uspješno čitaš, onda ti je jasno i zašto mislim da bi to
moglo biti dobro za nas.“
„Stvarno, sve te ljubavne drame, a sad i politika...“, unatoč pretrpljenom
strahu, Nikolinin je unutarnji glas opet počeo zvučati zabavljeno. „Zapravo se
ne razlikujete toliko od nas ljudi.“
„Struktura našeg društva je takva. Ne znamo funkcionirati na planetu
koji nema alakija odgovornog za donošenje svih važnih odluka.“
„Iako je upitno koliko je takav izbor ovdje legitiman, pošto Zemlja još nije
pridružena amanskim svjetova i nemamo kontakt s Centralnim vijećem“, reče
E'rissa zamišljeno, „to zapravo i nije loša zamisao. Barem bismo znali kome
prepuštamo ovako važne odluke kao što je rušenje kalestinskih mana-mreža.“
„Odnosno, El'tar i I'yani bi znali čijim se naredbama trebaju pokoravati“,
progunđa Li'naris, ne obazirući se na strijeljajuće poglede koje su mu uputili
oboje spomenutih. „Šest Amana, dvoje vođa, loš sustav.“
„U tom slučaju, riješimo to odmah“, zaključi El'tar samouvjereno. „Ja
jedini imam iskustva s bivanjem alakijem, te sam stoga logičan izbor.“
„I'yani, s druge strane, jedina ima iskustva s vodstvom u ratnoj situaciji, a
to nam je ovdje potrebnije od političkih znanja“, umjetnik slegne ramenima.
I'yanino je zaprepaštenje ovom njegovom podrškom bilo gotovo opipljivo.
„Naravno, alaki bi trebao uzeti svako mišljenje u obzir prije donošenja
ikakve odluke“, upozori E'rissa. „Jedino sam pod tim uvjetom voljna ikome
dati svoj glas.“
„Čekaj, stvarno imate izbore? U autu?!“, Nikolina je i dalje bila
zaprepaštena. „Majke mi, vi stvarno niste normalni...“
A'lana ju je ignorirala, usredotočena na I'yani, koja je šutjela, napeta poput
strune. U nastojanju da je umiri, položila je svoju ruku na njenu, obavijenu oko
struka.
„Moj glas svakako ide I'yani“, reče sa sigurnošću svojstvenom potpunom
vjerovanju u nekoga. „Koliko god, kako bi ljudi rekli, temperamentna bila,
znam da joj je prioritet sigurnost svih Amana. Da nije tako, izgnala bi El'tara u
ništavilo dok je rušio kalestinsku mrežu.“
„To je istina“, kimne Li'naris. „Oprosti, alaki, i ja ću se radije prikloniti
I'yani u ovome. To što si učinio s tom mrežom je nešto što bi se moglo
očekivati od mene, ne od iskusnog alakija poput tebe.“
„Očekivano“, frkne El'tar ljuti to. „Oboje ste pristrani, svatko iz svojih
razloga.“
„Da i kažem da nije tako, ne bi mi vjerovao“, odvrati umjetnik mirno.
„Uostalom, nije bitno. Brojimo glasove, ne analiziramo što stoji iza kojeg.“
„Pošto vjerujem da će I'yani prije saslušati druga mišljenja od El'tara, a
nije teško primijetiti da je A'lana može smiriti kad je potrebno“, reče E'rissa,
„i moj glas ide njoj.“
„O'ronise?“ El'tarov glas je bio ispunjen nevjericom i, činilo se A’lani,
molbom. Njegov nećak, koji se dotad nemirno vrpoljio - koliko je to već bilo
moguće u tijesnom autu - s oklijevanjem odgovori: „Ujače... Dobro te
poznajem. Jedini način da ovi sukobi između tebe i I'yani prestanu jest da ti nju
počneš gledati kao formalni autoritet. Vidio sam je na Korifaxu, zadržala je
hladnu glavu u onom užasnom kaosu, i odbijala Kaleste od A’laninog portala
do zadnjeg trena. Vjerujem da će staviti našu dobrobit ispred svoje kad god je
potrebno, i zato moj glas također ide njoj“, nervozno je progutao. „Oprosti.“
El'tar je bio vidno zatečen ovim razvojem situacije. Očigledno, očekivao
je laku pobjedu.
„Civilni i ratni vođa u istoj osobi“, progunđa nezadovoljno. „To ne može
izaći na dobro. Ali, ako je to vaša volja, povinovat ću joj se... i iskreno se
nadati da ste svi u pravu.“
Zavladalo je par trenutaka nelagodne šutnje, a potom I'yani, koja se još nije
sasvim oporavila od vlastite zaprepaštenosti izborima, reče: „Ovaj... Ne znam
zapravo što reći na ovo. Nemam ambicija za bavljenje amanskom politikom.“
„Prilično sam siguran da će Centralno vijeće, kad se Zemlja priključi
amanskim svjetovima, inzistirati na legitimnim izborima“, dometne El'tar suho.
„Vratim li se sa Zemlje, moja će znanja o ovom planetu, u kombinaciji s
iskustvom bivanja alakijem, zacijelo odnijeti pobjedu. Ali, dok smo ovdje,
pod tvojim smo zapovjedništvom.“
„A ja neću odlučivati bez dogovora sa svima. To uključuje i tebe, El'tare“,
kimne ona. On okrene glavu kako bi je pogledao i kiselo se nasmiješi.
„U tom slučaju, alaki“, reče s oklijevanjem, „mislim da možda možemo
surađivati.“

Na sljedećim dvjema lokacijama nisu pronašli izvore mane, a kako se već

odavno smračilo - A’lana je opet smetnula s uma ljudsku potrebu za hranom -
Nikolina je počela negodovati. Snijeg više nije padao, a i tanki bijeli sloj je
nestao s tla, ali je bilo hladno, mračno i kasno. Ljudska su tijela bila iscrpljena
i A’lana nije bila jedina kojoj je bilo jasno da će im sljedećeg dana morati
omogućiti malo odmora.
„Da odmora!“ gunđala je Nikolina. „Sutra je ponedjeljak, imam dva
predavanja. A i Helenu bi mogle pustiti da ode na faks. Ajde, barem je danas
uzela četkicu za zube i par majica u domu, ne bi bilo zgodno da nema ništa
od toga dok je kod mene.“
„Preopasno je da se razdvajamo sad kad sa sigurnošću znamo da su
Kalesti na Zemlji“, A’lani se ovaj prijedlog nije sviđao.
„Ne znate koliko ih je. Možda vas još nisu napali zato jer ih je manje
nego vas.“
„A možda ih je više, samo se još nisu uspješno organizirali.“
„U svakom slučaju, sjeti se dogovora. Nećete nam narušavati privid
naših normalnih života. Ako Helena i ja ne odemo na faks sutra, ljudi će se
zapitati gdje smo. Neka to potraje par dana, netko od naših prijatelja će
zvati naše roditelje, koji će onda...“
„Jasno mi je, Nikolina“, odvrati A’lana umorno. „Ali, razdvajanje od
I'yani... Može biti opasno i za tebe, ne samo za mene. Ne znamo kakav bi
učinak kalestinski napad imao na ljudska tijela.“
„Spremna sam prihvatiti taj rizik za bar malo normalnosti“, čudnovato
preklinjanje se uvuklo u Nikolinin glas. „Molim te, A'lana.“
Suosjećanje preplavi gospodaricu puteva na ovu molbu. Pokušala je
zamisliti kako bi se ona osjećala da joj netko otme volju na način na koji su to
oni učinili svojim domaćinima. Jest, nisu imali izbora, i svi bi odreda bili
izgnani u ništavilo da nisu zaposjeli ljudska tijela, ali tim više su trebali biti
zahvalni svojim ljudima što surađuju umjesto da im dodatno otežavaju.
Dok su hodali mračnom, blatnjavom šumom prema zadnjoj lokaciji na
kojoj su pretpostavljali da bi se mogao nalaziti izvor mane, osvjetljavajući si
put mobitelima domaćina, oprezno je predložila ostalima da idući dan
omoguće domaćinima da se odmore i barem nakratko vrate u svoju normalu.
Na njeno iznenađenje, svi su se složili s prijedlogom. Mora da se i njihovi
domaćini bune, pomisli. Ponedjeljak je označavao početak perioda od pet
dana koje su ljudi nazivali radnim tjednom, a koji je za Nikolinu, Helenu i
Brunu značio prisustvovanje na predavanjima, dok su za El'tarovog domaćina i
E'rissinu domaćinku obveze uključivale boravak na poslu. On je poučavao
ljudsku mladež u obrazovnoj ustanovi - školi - a ona radila u gradskom arhivu
znanja, knjižnici. Li'narisov domaćin jedini nije imao obveza te vrste.
Svi su bili na oprezu, strahujući od Kalesta. Sad kad su znali da su njihovi
vjekovni neprijatelji na Zemlji, nijedno se mjesto nije činilo sigurnim - a
ponajmanje ova mračna šuma koju su stanovnici Zagreba nazivali Maksimir.
I ovaj je izvor mane pronašao El'tar, zahvaljujući znanjima svog domaćina
povjesničara. Radilo se o obelisku sličnom onome na obali Save, ali većem,
zaštićenim željeznom ogradom načičkanom šiljcima. Na podnožju se nalazila
velika metalna ploča s tekstom koji im je, kad su ga osvijetlili, odao da se radi
o spomeniku postavljenom kad je park u toj šumi izrađen, prije kakvih stotinu
pedeset zemaljskih godina.
I na ovom je izvoru već bila postavljena kalestinska mreža, što izazove
novi val strahovanja među Amanima. Pošto više nije imalo smisla skrivati
svoju prisutnost na Zemlji, lako su se usuglasili oko rušenja neprijateljske
mreže i postavljanja svoje. A’lana je osjećala kako Elion jača sa svakim
novim izvorom koji su mu priključivali - osam mreža je povlačilo dovoljno
mane da bi kroz par zemaljskih dana prikupile dovoljno za otvaranje portala.
A to je, ipak, bio razlog za slavlje.
Samo da nam Kalesti ne pomrse račune, mislila je sa strahom. Kao da joj
čuje misli, I'yani je uhvati za ruku i nježno je stegne, nijemo joj govoreći da će
sve biti u redu.
„Elion jača, mogu osjetiti A’linorovu svijest u njemu“, reče E'rissa. „Ako
priljev mane u nadsvijest ostane stabilan i na ovoj razini, rekla bih da ćemo ga
kroz dan-dva moći direktno kontaktirati.“
 „Znači li to da ćemo i mi moći međusobno komunicirati kroz Elion?“ upita
O'ronis.
„Ovisi“, njegov ujak zamišljeno protrlja bradu. „Trebali bismo imati više
mreža, i kroz dulji vremenski period, da bismo mogli komunicirati kroz
nadsvijest kao na višim Razinama. Ali, vjerojatno ćemo moći prenijeti neke
osnovne, jednostavne poruke.“
„Ako nam Kalesti ne preotmu izvore mane kao što smo mi njima“, upozori
I'yani dok su se udaljavali od obeliska. Ratnica je bila napeta, šibajući
pogledom kroz mrak koji ih je okruživao, ispresijecan tek blijedim svjetlima
njihovih mobitela. Ti komunikacijski uređaji su sadržavali i aplikacije koje su
ih pretvarale u snažne svjetiljke, ali I'yani je inzistirala na slabašnom
osvjetljenju, jedva dovoljnom da vide gdje kroče. Na kalestinskom se
teritoriju - a zbog prisutnosti njihovih mreža, Amani su i Jarun i Maksimir sad
doživljavali kao neprijateljsko područje - nisu osjećali nimalo sigurno, pri
čemu mrak nije pomagao. Da, jedan je dio puta do automobila bio osvijetljen s
nekoliko visokih svjetiljki, ali čak ih je i tamo pratila nelagoda mračne šume.
A’lanu je ograničenost ljudskih osjetila izluđivala dok je naprezala oči u
nastojanju da prodre u tamu oko njih, a svaki šušanj ju je tjerao da se trzne.
Tko zna koliko nas očiju gleda iz mraka, mislila je tjeskobno, i koliko ušiju
sluša.
I ostali su bili napeti, pa je razgovor uskoro zamro. Tek kad su se opet
našli u autu, dopustili su si nastavak rasprave.
„Pošto se ne možemo osloniti na komunikaciju kroz Elion, trebamo koristiti
ljudsku tehnologiju“, reče O'ronis. „Čini mi se najjednostavnije da koristimo
neku od aplikacija na ovim mobilnim uređajima, jer tako možemo komunicirati
i grupno.“
„Tako ćemo ostaviti trag svog boravka ovdje“, upozori I'yani. „Kad
odemo, zar ćemo ostaviti svojim domaćinima sve naše prepiske?“
„Možemo ih izbrisati prije odlaska“, razuvjeravao je mladi protumag. „S
druge strane, budemo li koristili neki oblik komunikacije kojem se može
pristupiti i mobitelom i osobnim računalom, primjerice neku od ljudskih
društvenih mreža ili e-mail, tome i neka treća strana, poput Kalesta, može ući u
trag. Jednom kad informacije dođu na internet, zauvijek tamo ostaju, kaže
Bruno. Čak i ako ih obrišemo. Mobiteli su ipak sigurnija opcija.“
Nikolina se slagala s ovime, a činilo se da i drugi domaćini potvrđuju
O'ronisove riječi, jer se Amani nakon par kratkih minuta konzultiranja s
domaćinima odreda slože. Odabrali su aplikaciju Viber i upisali kontakte
domaćina, pa O'ronis pokrene grupnu raspravu s nazivom „Amani“. Potom su
isprobali slanje poruke, i kad je svima probna poruka stigla istovremeno,
način komunikacije je bio uspostavljen.
„Svjesna si da bi mogao nastati problem ako netko od vas izgubi
mobitel?“ javi se Nikolina. „Tko god ga ima u ruci, može čitati te poruke,
ako zna ulaznu šifru. Zato pazite da su uvijek zaključani.“
A'lana prenese njene riječi, pa je prošlo još par trenutaka dok su Amani
otkrivali što znači „zaključati mobitel“.
„Što ćemo s Bruninom djevojkom?“ upita O'ronis. „Ne mogu je potpuno
izbjegavati, i ovako je sumnjičava. Bilo bi dobro da je čim prije ispitamo.
Obavio bih to sam, ali... Pribojavam se onih neželjenih posljedica koje smo
već puno puta spominjali. Zaključi li da je njen dečko poludio...“
„Ako je svi okružimo odjednom, mogla bi se uplašiti toliko da posljedice
budu jednako loše“, upozori E'rissa umorno. Lice manašice je opet bilo
blijedo, a ruke su jedva primjetno drhtale. Iako su joj Li'naris i El'tar pomogli
oko postavljanja zadnje dvije mreže, napor je bio prevelik za krhko ljudsko
tijelo.
„Kako sam shvatio, svi domaćini osim mog sljedećih dana imaju
raznoraznih obveza“, reče Li'naris. „Mogu ti se ja pridružiti.“
„I ja želim biti prisutna“, dometne I'yani brzo. Namrštila se, vodeći kratki
unutarnji razgovor s Helenom, pa nastavi. „Moja domaćinka sutra ima manje
obveza nego A’lanina, pa ćemo pronaći neki adekvatan termin.“
Svi su bili tako umorni da nije bilo nikakvih primjedbi, i tek tad napokon
krenu odatle.
Ljudski se stan odjednom A’lani, koja je osjećala svu iscrpljenost
domaćinkinog tijela, činio primamljivijim od svih elondirskih ljepota.
 3. DAN

P redavanje je, zapravo, bilo vrlo zanimljivo. Rasprava o razlozima zašto

se ljudi ponašaju na određen način u određenim situacijama bila je bogata
kompliciranim, stručnim izrazima koje ne bi ni svi ljudi razumjeli, ali A'lana je
imala pristup Nikolininim znanjima, pa joj nije bilo teško pratiti.
Bilo je, doduše, neobično zamijeniti mjesto s domaćinkom. Nikolina je
imala kontrolu nad tijelom - koju je A’lana, doduše, mogla vratiti u tren oka
ukaže li se potreba - a Amanka je tek promatrala kroz njene oči, povremeno
komentirajući stvari koje su joj se činile posebno zanimljivima.
„Ljudi su stvarno ovisni jedni o drugima, ako njihovo mišljenje toliko
ovisi o mišljenju skupine u kojoj se nalaze... Pristranost skupine, ha?
Sumnjičavi i plašljivi prema drugima, a precjenjuju mogućnosti i vrijednost
skupine kojoj pripadaju spram onih koje ne poznaju? Funkcioniraju li svi
ljudi tako?“
„A’lana“, Nikolina uzdahne, a ruka kojom je marljivo zapisivala opet
zastane nad bilježnicom. „Drago mi je da ti se socijalna psihologija sviđa,
ali ne mogu pratiti ako me stalno prekidaš.“
„Oprosti, ali stvarno je zanimljivo. Vi ljudi ste tako zanimljiva bića.“
„Cijelo vrijeme si mi u glavi i tek sad si došla do tog zaključka ?
Uostalom, zar niste i vi takvi? Vjerujete samo drugim Amanima, a bojite se
Kalesta.“
„S razlogom ih se bojimo.“
„To i jest poanta pristranosti skupine - da misliš kako je skupina kojoj
pripadaš nepogrešiva, čak i kad je mišljenje skupine u krivu. Ali A’lana, ne
mogu raspravljati s tobom o tome, ne možeš li sama iskopati znanja o
socijalnoj psihologiji iz mojih sjećanja?“
A’lana je mogla, naravno, ali nije htjela gubiti vrijeme na to kad je
predavanje bilo zanimljivo. Čak je na trenutke uspijevala zaboraviti na rat,
Kaleste i prisilni boravak na manom siromašnoj Zemlji.
Ujutro ju je I'yani otpratila do fakulteta na kojem je A’lanina domaćinka
studirala, velike sive zgrade koja je vrvjela mladim ljudima. Iako se fakultet
I'yanine domaćinke nalazio na drugom kraju grada, a tog dana nije bilo
predavanja koje su Nikolina i Helena slušale zajedno, ratnica je inzistirala da
prvo otprati A’lanu, kako bi se uvjerila da je gospodarica puteva sretno stigla
na odredište. Nelagoda izazvana mišlju da bi se u svoj toj masi ljudi mogao
nalaziti i pokoji Kalest pratila ih je kad su se teška srca razišle i prepustile
kontrolu domaćinkama. Razdvojenost, doduše, nije trebala dugo trajati, a dvije
su Amanke ionako bile navikle na periode odvojenosti - kao gospodarica
puteva, A’lana je često putovala Postojanjem, otvarajući portale za razne
grupe Amana, a Centralno je vijeće slalo I'yani na razne zadatke, ponajviše
vezane za osiguranje ekspedicija na svjetove na kojima su postojali niži oblici
života. Ti su periodi nekad bili dulji, nekad kraći, i nikad ih nije bilo
pretjerano teško podnijeti - što nije značilo da pri ponovnom susretu ne bi
željno jedna drugoj pale u zagrljaj.
No, sad je situacija bila drukčija. Nikad dosad nije bilo razloga za
zabrinutost - a sad ih je bilo zastrašujuće mnogo.
Srećom, i Elion je jačao zahvaljujući priljevu mane, pa je mogla osjetiti -
blijedo i slabašno, ali ipak osjetiti - ostale amanske svijesti u njemu.
Najblistavija je, naravno, bila I'yanina jer je nju ipak najbolje poznavala. Ako
im se nešto dogodi, mislila je tjeskobno, barem ću znati.
Doduše, pomisao da će se I'yani i Li'naris nešto kasnije sastati s O'ronisom
i djevojkom njegovog domaćina A’lanu nije toliko ispunjavala zabrinutošću -
jedna ljudska djevojka, ma koliko bila osjetljiva na zemaljsku manu, zasigurno
nije mogla biti jača od troje Amana - koliko žaljenjem što i ona ne može biti
prisutna. Nikolinini su je komentari o ljudskoj možebitnoj sposobnosti
korištenja mane zaintrigirali, i željela je vidjeti kakvo je točno stvorenje ta
Saša. Ali, to je moralo pričekati - a kad već mora čekati, zašto ne bi čekala
učeći o ljudima? Stoga se prepustila slušanju predavanja i škriputavom zvuku
povlačenja olovke po papiru, te promatranju studenata koji su ispunjavali
dugačke drvene klupe. Većina ih je pomno pratila i zapisivala, kao i Nikolina,
a nekolicina je djelovala kao da umiru od dosade - ali, nitko joj se nije činio
sumnjivim.
Nakon predavanja, Nikolina je izašla iz dvorane, čavrljajući s dvjema
prijateljicama o temama koje su A’lani bile nezanimljive jer unatoč svojoj
osjetljivosti na estetiku nije vidjela smisla u mazanju raznih boja na oči i usne
- a potom se dogodilo nešto čudno. Hodnik je vrvio studentima, pa i nije bilo
neobično što se jedan od njih očešao o Nikolinu u prolazu - ali, kad su im se
pogledi susreli, zbunjenost u njegovim očima iza koje je slijedio iznenadni
strah - i nešto zastrašujuće slično prepoznavanju - A’lanu su zaprepastili. Hitro
je preuzela kontrolu nad tijelom i zaustila da ga upita u čemu je problem, no on
ustukne, spotakne se o nogu Nikolinine kolegice i zamalo padne, pa požuri niz
hodnik tako naglo da su i Nikolinine prijateljice zastale u čavrljanju, u čudu
gledajući za njim.
A’lana nije razmišljala ni trena, već je pohitala za njim, ne obraćajući
pažnju na dozivanje Nikolininih kolegica. Mladićev je pogled upućivao na
zaključak da je nekako osjetio energetika u njoj i morala je doznati kako, i tko
je on.
„Zaboga, A’lana, što radiš?!“ Nikolinin je uzbunjeni glas odzvanjao u
njenoj nutrini dok je trčala hodnikom, manevrirajući među studentima koji su
joj se zbunjeno micali s puta. „Kako ću ovo objasniti curama? Opet si mi
oduzela kontrolu bez upozorenja!“
„Vidjela si mu pogled, osjetio me. Moram znati kako! Možda je to
A’linor, možda su njegova znanja dostatna za prepoznati energetika, to je
bitna informacija!“
„A možda je Kalest!“ drekne domaćinka, i strah istog trena presiječe
A’lanu, natjeravši je da se zaustavi tako naglo da je zamalo izgubila ravnotežu.
„Možda trčiš ravno u zamku, luđakinjo! „
„Alara mi!“ promrmlja A’lana zaprepašteno, ne obazirući se na upitne
poglede oko sebe. „To mi uopće nije palo na pamet.“
„Prestani govoriti naglas, svi nas čudno gledaju!“
„Oprosti“, A’lanin je um tek sad proradio kako treba. Nije mogla
vjerovati da je tako potrčala za nepoznatom osobom - energetikom ili
čovjekom osjetljivim na amansku prisutnost, svejedno. Neoprezno, previše
neoprezno, korila se, ljuta na sebe zbog neuobičajeno impulzivne reakcije.
Dobro, ne toliko neuobičajene. A’lani strpljivost često nije bila jača strana -
ali, potrčati za nekim tko je mogao biti Kalest u ljudskom tijelu, bez ikakve
zaštite... Za ime Postojanja, presiječe je nova pomisao, možda sam bila na
korak od Kalesta. Nadomak izgona u ništavilo.
Ljudsko je srce ubrzano lupalo - od trčanja podjednako koliko i od straha.
„Zaboga, A’lana“, Nikolina će uznemireno, i sama zaboravivši na svoje
dvije kolegice koje su je zbunjeno gledale s drugog kraja hodnika. „Nisi li ti
jedina koja vas može vratiti kući? A i što je s onim da trebamo paziti jer
Kalesti mogu nauditi i meni?!“
„Ne znam što mi je došlo. Nisam inače... baš tako nesmotrena. Možda
ovaj planet utječe na mene.“
„I'yani će te zadaviti kad ovo sazna. I neće se više htjeti odlijepiti od
tebe ni na tren“, val novog nezadovoljstva dopre od domaćinke. „No, krasno.
Još nelagodnih situacija s Helenom.“
A’lana postupno olabavi spone nad ljudskim tijelom kako bi Nikolina
mogla iznenadno trčanje nekako objasniti svojim kolegicama koje su se
približavale.
„Zašto ti to tako smeta?“ upita dok je lice poprimalo Nikolinin
uobičajeni izraz.
„Ne smeta mi samo po sebi, ljubav je ljubav... Ali, da spavam pored
nekog, a nemam kontrolu nad vlastitim tijelom... Valjda ti je jasno koliko mi
je to neugodno. Bilo bi mi jednako i da se ne radi o Heleni, nego nekom
tipu.“
„A tebi je valjda jasno koliko smo sad potrebne jedna drugoj.“
„Jasno mi je da se volite, Amanko. Ali kad odete, Helena i ja ostajemo
ovdje, i objema će nam biti neugodno zbog tog vašeg ljubakanja. Uostalom,
zašto uopće razgovaramo o tome? Maloprije si se bacila u potjeru za
Kalestom!“
„Ne znamo zasigurno da je bio Kalest.“
„Ne znamo ni da nije.“
Nikolina je prijateljicama napola uvjerljivo ispričala kako joj se učinilo
da joj je neznanac uzeo novčanik iz torbe. Iako su djevojke izmijenile par
znakovitih pogleda, činilo se da su povjerovale, pa zajedno krenu prema izlazu
s fakulteta dok im je Nikolina objašnjavala kako ne može s njima na kavu jer
ima drugi dogovor. Uto joj se tihim piskom oglasi mobitel.
„Razgovarali smo sa Sašom, čini se u redu“, pisala je I'yani. „Snovi su joj
zanimljivi, ali o detaljima ćemo kad se vidimo. Dođi čim prije.“

Hladni je vjetar A’lanu tjerao da drhti unatoč toploj jakni, a sitne kapi kiše
koje su šibale zrakom navodile su je da se zapita je li na Zemlji ikad toplo i
vedro. Nikolina ju je uvjeravala da će se vremenski uvjeti promijeniti kroz
dva-tri dana i da je proljeće često tako promjenjivo, a i njena su sjećanja bila
ispunjena sunčanim, toplim danima, ali A’lani se takvo što ispod olovno sivog
neba činilo jedva mogućim.
 Ostali su Amani čekali u istom kafiću u kojem su sjedili prvi dan, i
gospodarica puteva je bila zahvalna na mogućnosti da popije topli čaj.
Ljudska je djevojka sjedila pored O'ronisa, nasuprot I'yani i Li'narisu.
Riđa kosa joj je sezala malo ispod brade, nešto svjetlija od kose E'rissine
domaćinke, a plave oči iza naočala još su uvijek bile raširene u čudu. A’lani
se u prvi mah učinila nekako poznatom, ali otresla je te misli, pitajući se
koliko su joj Amani rekli o njihovoj situaciji.
I'yani je pozdravila zagrljajem, a Li'narisa i O'ronisa kratkim kimanjem, pa
se okrenula djevojci.
„Ja sam A’lana“, reče jednostavno, napustivši amanski tradicionalni način
predstavljanja po kojem je pristojnost nalagala da se izgovori barem ime
majke ili oca, ako ne i specijalizaciju upravljanja manom. Činilo se mudrijim
zasad ne davati više informacija no što je nužno, a A’lani je bilo dosta
neopreza za jedan dan.
„Saša“, djevojka se nesigurno nasmiješi i pruži joj ruku, koju A’lana
prihvati. Potom se gospodarica puteva smjestila pored I'yani, položila joj dlan
na koljeno, i upitno je pogledala.
„Objasnili smo Saši da se samo želimo vratiti kući“, pojasni ratnica.
„Voljna nam je pomoći koliko god je u njenoj moći.“
„Što ne znači da mi sve ovo nije strašno čudno“, odvrati djevojka, pa baci
nelagodni pogled prema O'ronisu. „Nije mi ugodno znati da se u mom dečku
nalazi... Pa, strano biće. Makar vas nekad davno nazivali anđelima.“
„Rado ću ti vratiti Brunu čim prije“, reče O'ronis blago. „Ispripovjedi,
molim te, i A’lani ono što si nama.“
Saša kimne i okrene se prema gospodarici puteva.
„Osjećala sam neke stvari još kao dijete“, započne zastajkujući, kao da
traži prave riječi. „Mjesta na kojima je energija, da tako kažem, drukčija. Od
svega što su mi maloprije ispričali, postojanje izvora mane me najmanje
iznenadilo. A snovi... Uglavnom sanjam kao i drugi ljudi, zbrkanu mješavinu
događaja i osoba, ali ponekad su ti snovi... posebni. Osjećaj koji imam u
njima, kao i nakon buđenja, nekako je drukčiji, kao da je sve čudnovato
jasnije, stvarnije. Nakon takvih snova, uvijek se barem neki dio njih ostvari, ili
se pokaže da sam sanjala nešto što se dogodilo negdje drugdje, nekome
drugome.“
Otpila je gutljaj svog soka, pa nastavi: „Ali, to se zapravo rijetko događa,
možda jednom mjesečno. Nikad se nije desilo dvije noći zaredom, a kamoli
tri. Do sad.“
„Ljude s takvim sposobnostima kroz zemaljsku se povijest nazivalo
prorocima“, nadoda Li'naris. „Saša je definitivno proročica.“
„Što si točno sanjala?“ upita A’lana. Saša se namršti, koncentrirajući se.
„Detalji mi brzo ispare iz glave nakon buđenja“, odvrati kao da se
ispričava. „U noći kad ste, kako mi je O'ronis rekao, pristigli na Zemlju,
sanjala sam svijet kojim je divljala čudnovata oluja, i bitku dvije zaraćene
strane koje su pokušavale pobjeći iz tog kaosa. A u daljini sam vidjela
ruševine koje su me podsjetile na Zemlju, iako ne znam zašto. San je završio
nakon što je nešto rascijepilo oluju, pretpostavljam portal kojim ste došli.“
„Korifax“, dahne A’lana u nevjerici. Opis je bio točniji no što bi očekivala
od ljudskog bića, ma koliko osjetljivo na tokove mane bilo. Tko zna što sve
još ljudi mogu, pomisli s mješavinom zadivljenosti i zabrinutosti.
„Sljedeće sam noći sanjala da lebdim iznad Zemlje, u svemiru, i odjednom
se survam ravno na Zagreb“, nastavljala je mlada proročica. „Bila je noć i
grad je bio osvijetljen kao i uvijek, ali vidjela sam i nekoliko drukčijih
svjetala, ne toliko blistavijih ili druge boje, već jednostavno... drukčijih. Ne
znam kako opisati. Kretala su se kao izgubljena, pa ih se nekoliko grupiralo na
jednoj strani, nekoliko na drugoj. Bilo je neke razlike među njima - jedni kao
da su imali plavičasti odsjaj, a drugi zelenkasti - pa pretpostavljam da ste to
bili vi i ovi drugi, Kalesti.“
Lice mladića s kojim se susrela na fakultetu A’lani iskrsne pred očima, i
utroba joj se smjesta stegne.
„Jesi li vidjela točnu lokaciju?“ upita. „Gdje su se nalazili?“
„Već smo to ispitali“, I'yani odmahne glavom. „Nažalost, Saša se ne sjeća
točnih lokacija, a i smatra da su njeni snovi više simbolički nego doslovni.“
„Pa, prvi san zvuči prilično doslovno.“
„Možda vama“, odvrati Saša suho. „Ja nisam bila na tom Korifaxu i ne
znam kako to doista izgleda. Za Zemlju otprilike znam, posebno za Zagreb, i
vjeruj mi da vam ne mogu pomoći s lociranjem Kalesta. Sam grad je izgledao
zbrkano, kao da su se ulice ispremiješale.“
Opet je pogledala O'ronisa, pa zatresla glavom.
„Jedva te mogu pogledati“, promrmlja s mješavinom tuge i zapanjenosti.
„Tako je čudno, gledati voljeno lice, a znati da se iza njega skriva netko
stran.“
„Znam da nije isto, ali vjeruj, i nama je ovo čudno“, A’lana reče toplo.
Sad kad je onaj prvotni osjećaj poznatosti izblijedio, proročica joj se činila
simpatičnom, i suosjećala je s njom koliko je god mogla. „Ovo su potpuno
drukčiji uvjeti života od onih na koje smo navikli, ljudska su nam tijela u
najmanju ruku ograničavajuća, a prisiljeni smo ih koristiti kako bismo
preživjeli boravak na Zemlji“, posegnula je za I'yaninom rukom i okrenula se
ratnici, pogleda ispunjenog ljubavlju. „Da ne spominjem kako je čudno vidjeti
nepoznato lice, a znati da se iza njega nalazi netko koga voliš.“
I'yani se nasmiješi, i za A'lanu na trenutak svijet opet prestane postojati.
Sjaj u smeđim ljudskim očima koje su je toplo gledale bio je tako poznat, da se
na tren osjećala kao da su opet u svojim kristalnim odajama na Alaru. Jedan
I'yanin pogled bio je dovoljan da učini ono što nitko drugi nikad nije mogao -
navesti je da zaboravi gdje je. Čak ni Li'naris nikad na nju nije tako djelovao.
Ta je pomisao bila dovoljna da prekine trenutak i vrati A'lanu u stvarnost.
Zatresla je glavom i bacila brzi pogled prema umjetniku - promatrao ju je s
neodređenim izrazom lica, a oči su mu vlažno sjale.
Saša ih je gledala s mješavinom zbunjenosti i zabavljenosti slične onoj
kakvu je Nikolina počesto iskazivala u nijemim razgovorima Amanke i
domaćinke.
„Pomoći ću vam koliko god mogu“, izjavi proročica. „Samo, ne znam
kako. Snovi dolaze sami, ne mogu ih natjerati da se pojave, kao ni da budu
jasniji.“
„Ovo što si nam ispričala je prilično jasno“, odvrati A’lana.
„Nije ti još ispričala sinoćnji san“, reče Li'naris. „Ne znamo što misliti o
njemu.“
„I meni je nejasan“, uzdahne Saša. „Nalazila sam se na svijetu kojim je
divljala oluja, pretpostavljam istom na kojem se odvijala ta vaša bitka. Nisam
vidjela ruševine, ali osjećaj je bio isti. Preda mnom je stajalo biće... Ne znam,
slično vama, ali drukčije, nekako fluidnije... moćnije. Nisam mu mogla
razaznati lice, ali mi je bilo jasno da mi neće nauditi. Samo smo tako stajali,
bez riječi, i imala sam snažan osjećaj da me skenira, ispituje... provjerava. I to
je bilo sve.“
„Pokušavamo razaznati tko je ta osoba i kakve su joj namjere, ali
bezuspješno“, pojasni Li'naris. „Meni se čini mogućim da se radi o Melku, ali
zašto bi proročica imala osjećaj da je ispituje? Znači li to da je netko od njih
također na Zemlji? Ne znam.“
„Li'narise“, I'yanin je ton bio upozoravajući, a obrve joj se zadigle.
„Melki?“ upita Saša zbunjeno i A’lana shvati da su ljudskoj djevojci
zapravo vrlo malo rekli.
„Oprosti, alaki, ali smatram da ne bismo trebali toliko toga skrivati od
proročice“, umjetnik će hladno. „Kako će nam pomoći ako ne zna sve
relevantne informacije?“
„Ako zna sve relevantne informacije, može ih i odati“, I'yani pogleda Sašu.
„Oprosti na nepovjerenju, proročice, ali ne možemo znati što će se dogoditi.
Još ne znamo kakav učinak na ljude može imati amansko ili kalestinsko
baratanje zemaljskom manom, a doznaju li Kalesti da imamo ljudskog
saveznika, mogli bi krenuti na tebe.“
„Želiš reći da sam u opasnosti?“ Sašine oči se rašire.
„Svi smo“, O'ronis odgovori umjesto I'yani. „I mi, i naši domaćini. A to
znači da ni naši saveznici nisu sigurni.“
„Žao nam je zbog toga“, reče I'yani čvrsto. „I učinit ćemo što možemo da te
zaštitimo, u znak zahvalnosti za tvoju pomoć. O'ronis će se brinuti o tvojoj
sigurnosti.“
Iz Sašinog izraza lica nije se moglo razabrati je li joj je zbog toga drago ili
ne. Promatrala je mladog protumaga par trenutaka, pa reče: „U redu. Ali, imam
dva uvjeta.“
I'yanine se obrve opet zadignu, a tijelo jedva primjetno napne.
„Reci ih“, odvrati.
„Prvo, želim da mi O'ronis, kad smo zajedno, omogući da razgovaram s
Brunom. Koliko sam shvatila, vi u tren oka možete preuzeti kontrolu nad
ljudima čija ste tijela zaposjeli, pa ako se nađemo u nekoj opasnosti, O'ronis
će se moći dovoljno brzo aktivirati da nas zaštiti. Ne mogu pristati na to da
tijekom vašeg boravka ovdje imam kontakt samo sa strancem u Bruninom
liku.“
I'yani i O'ronis izmijene poglede, pa ratnica kimne.
„Ne vidim zašto ti to ne bi bilo omogućeno“, reče. „Drugi?“
 Proročica je čvrsto pogleda ravno u oči.
„Želim sad razgovarati s vašim... kako ono kažete, domaćinima? Povucite
se i dajte mi nekoliko minuta s njima.“
„Neobičan zahtjev“, I'yani ju je pomno, ispitivački promatrala. „Ali, kako
si i sama rekla, možemo preuzeti kontrolu nad tijelima u djeliću sekunde ako je
potrebno. Neka bude. Nakratko.“
Tek što je dovršila rečenicu, izraz u I'yaninim ljudskim očima se
promijeni, kao i lice, i iako neupućeno oko ne bi primijetilo te suptilne razlike,
ostalima je bilo jasno da ih kroz naočale tankih okvira sad gleda Helena.
A’lana je slijedila I'yanin primjer i otpustila spone nad Nikolininim
tijelom, pa se povukla, prepuštajući svojoj domaćinki daljnju komunikaciju.
Ostala je, naravno, potpuno svjesna, pomno prateći sve oko sebe, a vjerovala
je da su i O'ronis i Li'naris učinili isto.
„Oh“, Nikolina, čim je shvatila da ponovno ima kontrolu nad svojim
tijelom, makne ruku s Helenine noge naglo kao da se opekla. „Oprosti.“
„Okej je, navikla sam već“, Helena odmahne glavom. Ruka joj je poletjela
prema pletenici, no zaustavila se na pola puta. „Nema smisla, jel'da? Ionako će
je opet splesti čim preuzme kontrolu. Nije mi jasno zašto ima toliki problem s
raspuštenom kosom i suknjama.“
„Mislim da joj se čine nepraktičnima“, odvrati Nikolina, pa pogleda ostalo
troje ljudi. „Bruno, jel' tako? Ja sam Nikolina, ovo je Helena.“
„David“, Li'narisov domaćin se predstavi, nasmiješivši se široko kao da
mu tijelo nije zauzelo izvanzemaljsko stvorenje. A’lani je bilo zanimljivo
promatrati koliko su domaćini drukčiji od njih - sitne geste, držanje tijela i
intonacija glasa, sve je bilo drukčije taman za onu nijansu potrebnu da bi ih
mogla razlikovati. Davidova su ramena, recimo, bila blago pogrbljena, a
osmijeh širok, dok je Li'narisovo držanje bilo uspravno i ponosito, i nije se
mnogo smiješio.
„Bruno“, Saša dahne s olakšanjem i čvrsto ga zagrli. Privio ju je uz sebe,
mrseći joj kosu, pa je čvrsto poljubi, kao da se nisu vidjeli tjednima. Kad su
se odvojili, Sašine su oči bile ispunjene suzama.
„Nemamo puno vremena“, upozori Helena. „Zašto si ih tražila da nam
prepuste kontrolu?“
Saša zatrese glavom, trljajući oči vršcima prstiju.
 „Slušaju li?“ upita.
„Uvijek slušaju“, odvrati Bruno, nježno je milujući po leđima. „Oni ne
spavaju, Saša. Dok mi spavamo, ulaze u nekakvo stanje slično snu, ali više
poput duboke meditacije. Stalno su prisutni.“
„Jao“, čelo joj se nabora. „To znači da je O'ronis... sad kad si me
poljubio...“
„Bio jednako svjestan tog poljupca kao i ja? Da.“
„O, Bože“, zagnjurila je lice u dlanove. „Ne mogu vjerovati da se ovo
događa.“
„Pričaj mi“, zagunđa Helena. „Danas sam morala potrošiti sto pedeset
kuna na traperice jer ova Amanka ne podnosi suknje, a nijedne Nikolinine
hlače joj nisu dobre. A njih dvije su odlučile da ću do kraja njihovog boravka
na Zemlji živjeti kod Nikoline. Jer Nikolina nema cimere, pa ne moraju
skrivati svoju prisutnost.“
„I jer žele biti zajedno“, Nikolina je pogleda, ne bez prijekora. „Daj,
Helena, osjećaš valjda i ti I'yani kao ja A’lanu. U stranom su svijetu, uplašene
su, a jedna drugoj pružaju osjećaj sigurnosti.“
„Pa zato ti i ja moramo spavati u istom krevetu?“ Helena zatrese glavom.
„Mislim, sve razumijem, i nije mi problem pomoći im, ali mogle bi ipak imati
malo više obzira prema tebi i meni. Pitati nas za takve stvari, recimo.“
„Li'naris je definitivno uplašen“, doda David. „On je jako... kaotičan.
Ostavlja mi jako malo uvida u svoja razmišljanja i sjećanja, ali osjećaji uspiju
procuriti do mene. Zbrka straha, krivnje, povrijeđenosti, ljubavi, ljutnje...
Strašno nešto.“
„Zar smo vas pustili da razgovarate kako biste nas analizirali? „, oglasi
se A’lana nezadovoljno. „Požuri to malo, domaćinko.“
„Saša, o čemu si htjela razgovarati s nama?“ upita Nikolina žurno. „A’lana
je nestrpljiva, a vjerujem da su i ostali. Ne vole čavrljanja kojima ne vide
svrhu.“
„Oni traže moju pomoć“, odgovori Saša zamišljeno. „Nisam sigurna kako
im je mogu točno pružiti, ali učinit ću što mogu da što prije odu, ponajviše zato
jer mi je užasna pomisao da je nešto strano zaposjelo Brunu. Ali...“
„Nemoj govoriti 'nešto'“, Bruno je tiho prekine. „Oni su osobe, ljubavi.
Ništa manje nego mi. I trebamo im pomoći.“
 „Slažem se“, Nikolina kimne. „Saša, molim te, nastavi.“
„Znam o njima samo ono što su mi maloprije rekli“, proročica će. „Da su
se sukobili s Kalestima na Korifaxu, da ne mogu preživjeti na Zemlji van
ljudskih tijela i da im je potrebno što više mane kako bi se vratili kući, na te
više razine postojanja koje mi je teško uopće pojmiti. Kako da znam da oni
zapravo nisu negativci u toj priči, a Kalesti njihove žrtve? Da ne pomažem
krivoj strani?“
„Ne znam za ostale, ali A’lana se stvarno boji Kalesta“, odvrati Nikolina.
„Kako sam shvatila, nisu imali nikakvog kontakta s Kalestima od odlaska sa
Zemlje, i napad na Korifaxu ih je strahovito uplašio.“
„Prema onome što znaju o svojoj povijesti, Kalesti su bili započeli rat
protiv Amana na Zemlji, i taj je rat iscrpio većinu zemaljske mane“, dometne
Bruno. „O'ronis ih doživljava kao krvožedne zvijeri, i boji se mogućnosti da
se opet susretne s njima.“
„Ja vam ne mogu reći kako ih točno Li'naris doživljava“, David frustrirano
uzdahne. „Misli su mu u prevelikom kaosu. Znam da ih se boji - ha, nisam
siguran je li jači strah, ili mržnja. Povremeno do mene dopre neko njegovo
sjećanje tog krvoprolića na Korifaxu, i to je užasno. Meni izgleda kao... kao da
Li'naris ima PTSP.“
„Ali, oduzeli su vam kontrolu“, usprotivi se Saša. „Nisu uopće uzeli u
obzir da su vama vaši životi bitni, samo su došli i... i... okupirali vas!“
„Jesu“, kimne Helena. „Ajoj, vjeruj mi, trebalo mi je dugo da to prihvatim,
i borila sam se protiv I'yani koliko sam god mogla. Ali... Gle, oni stvarno ne
mogu preživjeti drukčije. Da se mi nađemo u toj situaciji, vjerojatno bismo
napravili isto.“
„Činjenica jest da nas doživljavaju kao niža bića“, doda Nikolina. „Ali,
mislim da se to mijenja kako nas sve bolje upoznaju. Ne samo naša znanja i
sjećanja, nego nas kao osobe, i cijelu ljudsku vrstu. A’lana je već u ova tri
dana dosta promijenila mišljenje o ljudima, čini mi se.“
„I O'ronis“, potvrdi Bruno. „Stvarno, Saša, nisu loši. I ne žele nam sasvim
narušiti normalno funkcioniranje - vidiš da nam vraćaju kontrolu kad treba
otići na faks ili na posao. Zato i nisu svi sad ovdje, jer su ljudi koje su
zaposjeli ostalo dvoje Amana sad na poslu.“
„Izvanzemaljci“, Saša zatrese glavom u nevjerici. „Mislim, vjerujem u
neke nadnaravne stvari, i da su vas zaposjeli duhovi ili nešto slično, ajde. Ali
izvanzemaljci koji su zapravo energetska bića koja su nekad na Zemlji ljudi
nazivali anđelima i bogovima... To je tako nadrealno“, odsječno se nasmijala.
„Sve čekam kad ću se probuditi.“
„Zamisli tek kako je nama čija su tijela zaposjeli“, Helena slegne
ramenima. „Probudim se i u prvi tren pomislim kako je sve to bio samo san, a
onda I'yani preuzme i krene još jedan dan traženja izvora mane, iscrpljivanja i
rasprava koje su kao u nekom filmu.“
„I ljubakanja“, dometne Nikolina, na što se Helena isceri, kao da je cijela
situacija počinje zabavljati.
„Sve je ovo kao da smo u nekom filmu“, David se zamišljeno počeše po
glavi. „Ili knjizi.“
A’lana je pažljivo slušala njihove razgovore. U Nikolinina razmišljanja je
imala uvid, ali bilo je zanimljivo čuti kako ostali domaćini doživljavaju
Amane.
Već se počela pitati kad će I'yani preuzimanjem kontrole nad Helenom dati
ostalima znak da učine isto, kad se Elionom iznenada pronese uznemirujući
osjećaj, nalik potresu, kao da se neki od stupova potpornja amanske
nadsvijesti srušio. Dotad prikupljena zaliha mane se uskovitla, komešajući se
poput nemirnog mora, izazivajući u A’lani nagli nalet čudne, dezorijentirajuće
mučnine koji je, srećom, brzo prošao. Dok se oporavila dovoljno da se uopće
zapita što je to bilo, iz Heleninih ju je očiju već gledala I'yani.
„Svi natrag, odmah“, zapovijedi ratnica.
Sašine su se oči zapanjeno raširile kad se na licima i držanju ljudi oko nje
odigrala nagla promjena. U tren oka, domaćini su bili potisnuti natrag, a pred
proročicom se našlo četvero uspaničenih Amana.
„Što se, za ime Alara, dogodilo?!“ uzbunjeno će O'ronis. Li'naris, čije su
se ruke tresle dok je posezao za svojim pićem, odvrati: „Mislim da smo ostali
bez jedne mreže... Ne znam što bi drugo imalo takav učinak na Elion.“
„Ali... Ovo je bilo... kao potres.“
„Malo nas je na Zemlji, Elion je slab. I ovisan o svakoj pojedinoj mreži.“
Četiri mobitela se oglase istovremeno, svaki svojim piskutavim zvukom.
Brunin mobitel je ležao na stolu, pa je O'ronis najbrže pokrenuo Viber.
„E'rissa potvrđuje da je srušena jedna mreža, najvjerojatnije nekim
oblikom protumagije“, reče. „Uspjela je locirati o kojoj se mreži radi - obelisk
u Maksimiru.“
„Tamo se nalazi izvor mane?“ Saša upita iznenađeno, pa se zamisli. „Oh,
sad mi je jasno zašto volim šetati onuda...“
Sve se glave okrenu prema njoj, a I'yanin pogled otvrdne.
„Ovo nije za ljudske uši“, reče ratnica tvrdo. „Drago mi je što ti je
razgovor s našim domaćinima pomogao, Saša, ali smatram da je bolje da nas
sad ostaviš same. Bojim se da ne mogu u ovom trenutku tražiti od O'ronisa da
te otprati kući, Kalesti su napali i trebam svakog raspoloživog Amana.“
Saša zausti da odgovori, no zaustavila ju je nijema opomena u I'yaninim
očima. Stoga samo uzdahne i ustane, iz novčanika vadeći novčanicu koju je
potom spustila na stol.
„Naravno“, odvrati. „Pretpostavljam da se čujemo kasnije. Vjerojatno i
vidimo, jer nekako sumnjam da će vas zadovoljiti da vam O'ronis prepričava
moje snove.“
„Nemoj tako“, A’lana će blago. Proročica joj se činila zbilja simpatičnom
i bilo joj je jasno u kako su je u nezavidan položaj doveli. „Dragocjena nam je
svaka informacija koju nam možeš dati. Ali, ovo bi i za tebe moglo biti
opasno.“
Saša je pogleda, pa slegne ramenima i krene prema izlazu.
Kad se proročica udaljila, I'yani se okrene ostalima.
„Dakle, Kalesti su nam oduzeli mrežu u Maksimiru“, reče. „Reklo bi se da
se rat nastavlja. O'ronise, molim te, pitaj E'rissu i El'tara koliko brzo mogu
doći ovamo.“
„Ponovno ćemo preuzeti taj izvor mane?“ upita O'ronis tipkajući.
„Treba nam što više mane, što brže. Moramo zadržati sve izvore do kojih
možemo doći.“
„Bilo bi dobro da pokušamo pronaći izvore mane i van ovog grada“, reče
Li'naris. „Negdje van dosega Kalesta.“
„Odakle krenuti?“ uzdahne A’lana. „Toliko je mogućih lokacija, trebalo bi
nam mnogo vremena, moguće cijeli dan, da otputujemo u druge gradove i
pretražimo ih. A E'rissa može postaviti svega par mreža prije nego što se tijelo
njene domaćinke potpuno iscrpi.“
Li'naris zamišljeno kimne.
 „Treba nam još jedan manaš“ odvrati. „Kad bi nam se barem A’linor
pridružio... Ne shvaćam zašto već nije, jasno ga osjećam u Elionu.“
„Da ga pokušamo kontaktirati?“ predloži O'ronis. „Možda je Elion sad
dovoljno jak da bi se mogla prenijeti jednostavna poruka.“
„Vrijedi pokušati“, kimne I'yani. „Li'narise, ti ga poznaješ, pokušaj stupiti
s njim u kontakt.“
Umjetnik joj uputi neodređeni pogled, pa sklopi oči kako bi se fokusirao na
što bolju povezanost s nadsvijesti. U međuvremenu je pristigao odgovor od
E'risse i El'tara - pridružit će im se kroz pola sata ljudskog vremena.
Sad je trenutak da im kažem za stranca s fakulteta, pomisli A’lana sa
strepnjom. Ispripovjedila je svoj susret s njim što je detaljnije mogla, a
ljudska lica Amana oko nje sa svakom su riječi bila sve ozbiljnija i smrknutija.
„Za ime Alara, A’lana!“ I'yanina ruka grčevito zgrabi njenu. „To je bilo
strahovito opasno! Ne usuđujem se ni pomisliti... Ne, ne možeš više ići tamo.“
A’lana se namršti i odmahne glavom.
„Nikolini bi izbivanje s predavanja donijelo probleme“, odvrati.
„Dogovorili smo se da nećemo svojim domaćinima raditi takve stvari. Zar
amanska riječ ništa ne vrijedi?“
„Amanska sigurnost vrijedi više. A’lana, preopasno je.“
„I'yani je u pravu“, javi se Li'naris. A’lana ga iznenađeno pogleda - ne bi
očekivala da će se tako lako složiti s I'yani. Očito je i njemu i njoj dovoljno
stalo do mene, pomisli, ne bez zadovoljstva. „Taj Kalest zna identitet tvoje
domaćinke, uz pomoć ljudske tehnologije te može lako pronaći.“
„A, dovraga“, Nikolina uzdahne. „Trebala sam znati da će mi se kad-tad
obiti o glavu što stavljam toliko fotografija na Facebook.“
„Ne želim nanijeti štetu domaćinki“, A’lana je bila odlučna. „Čuli ste
maloprije, o nama govori samo pozitivno, i zaista nam je voljna pomoći. Ne
želim to zloupotrebljavati.“
„Ali, A’lana“, zabrinutost u I'yaninom pogledu je prešla u nijemo,
tjeskobno preklinjanje. „Nisi sigurna tamo. Osim ako se doista ne budem
odvajala od tebe, čak ni zbog Heleninih predavanja.“
„Ne“, gospodarica puteva odmahne glavom. „Dale smo riječ da ćemo im
omogućiti da izvršavaju svoje obveze i pogrešno je da sad to pogazimo. Znam
kako taj Kalest izgleda, pa ću ga izbjegavati.“
 „Ne znaš kako izgledaju drugi. Uljuljkat ćeš se u lažni osjećaj sigurnosti.
Što ako te opkole, izgnaju u ništavilo...“ I'yanine se ljudske oči zacakle
nenadanim suzama. „Ne mogu podnijeti ni pomisao na to.“
„Postoji rješenje“, Li'naris će polako, kao da važe svaku riječ. „Moj
domaćin nema nikakvih obveza. Nećemo narušiti dogovor s domaćinima ako ja
pratim A’lanu na predavanja njene domaćinke i brinem se o njenoj sigurnosti
dok I'yani nije u mogućnosti.“
Ratničina glava se naglo okrene prema njemu, a pogled iznenada otvrdne.
„To ne dolazi u obzir“, reče oštro. „Ti si imao sasvim dovoljno vremena
nasamo s A’lanom na Elondiru, nemam ti namjeru omogućivati to na Zemlji.“
Njegov je pogled, pak, bio sasvim smiren, kao i glas: „Dakle, od njene
sigurnosti ti je bitnija netrpeljivost prema meni, jer sam nekoć davno, prije
tebe, bio s njom?“
„Ne mislim da je s tobom sigurna“, odreže I'yani. Lagani osmijeh zatitra na
Li'narisovim usnama.
„Imaš li ijedan objektivan razlog za to?“ upita on. „Ili je stvar samo u tvom
strahu da će mi se vratiti?“
Krv udari u I'yanino lice i činilo se da bi rasprava mogla eskalirati u
otvorenu svađu, pa A’lana, kojoj je cijela situacija bila vrlo neugodna, spusti
ruku na I'yanino koljeno kako bi je smirila i reče čvršće no što se doista
osjećala: „I'yani nema nikakvog razloga sumnjati u mene. A činjenica jest da je
David jedini domaćin bez takvih obveza.“
Ratnica je zapanjeno pogleda i vikne: „Ti se slažeš s ovime?!“
„I'yani, za ime Alara“, A’lana joj nježno dotakne lice. „Zajedno smo skoro
dvjesto godina. Zar mi doista ne vjeruješ?“
„Vjerujem tebi“, frkne ona, „ali ne i njemu.“
„Ako inzistiraš na tome da ne budem sama na tom fakultetu, bojim se da je
ovo jedini način.“
I'yani je nervozno grickala donju usnu, navika koju je vjerojatno pokupila
od domaćinke. Dvojba joj je bila očita na licu... ali, prije nego je dospjela išta
reći, Elionom se pronese još jedan udar koji im svima iskrivi lica.
„Još jedna mreža!“ dahne O'ronis zaprepašteno, pa zgrabi mobitel. Brzo je
natipkao poruku, pa pričekao odgovor. „E'rissa kaže da su srušili mrežu u
Parku mladenaca. El'tar predlaže da krenemo vraćati mreže čim nam se on i
E'rissa pridruže.“
„Možda je bolje da se podijelimo u timove i postavimo zasjedu pored
nekog izvora mane“, namršti se I'yani. „Mrsko mi je razdvajati nas, ali ako su
Kalesti krenuli u protunapad, mogli bi nakon vraćanja svojih izvora mane
udariti na naše.“
„Ako uopće znaju gdje se nalaze izvori koje smo mi otkrili“, upozori
A’lana. „Osim toga, i oni bi nama mogli postaviti zasjedu, u Maksimiru ili
Parku mladenaca.“
„S druge strane, možda nas budu čekali upravo na Jarunu ili kod obeliska
na Savi“, doda O'ronis. „Mogli bi očekivati da ćemo pokušati zaštititi ta dva
izvora prije nego uspiju srušiti naše mreže tamo.“
I'yani ga je pažljivo slušala, pa kimne.
„Mogu nas očekivati na sve te četiri lokacije, jer znaju da su nam poznate“,
odvrati. „Ali, ako nam žele doista zadati udarac, otići će tamo gdje mi nećemo
očekivati njih. Dakle, do jednog od naših izvora.“
„Zašto si tako sigurna da znaju gdje se nalaze izvori koje smo otkrili?“
Li'narisove se obrve zadignu. I'yani ga prezrivo pogleda, pa odgovori: „Ako su
pronašli lokacije u rubnim dijelovima grada, vjerojatno su pretražili i centar.
Štošta se može reći o Kalestima, ali nisu glupi. A iako su mreže nevidljive
ljudskom oku, našem nisu. El'tar je u jednome bio u pravu - mi smo vidjeli
njihovu mrežu, pa zasigurno i oni vide naše. S druge strane, ne znaju koliko nas
je ovdje i vjerojatno se nisu usudili dirati naše mreže, kako bi svoju prisutnost
sakrili od nas.“
„Ni mi ne znamo koliko je njih.“
„Sama činjenica da na izvorima u centru nisu postavljali mreže, ili rušili
naše, govori kako ih je premalo da bi se usudili riskirati da nas ima više.“
„Ali, sad su srušili dvije naše mreže“, Li'naris nije odustajao. „Odjednom
nas se više ne boje?“
„Mi smo im oteli dva izvora mane koje su prisvojili“, O'ronis preduhitri
I'yani. „Zasigurno to smatraju izravnim napadom.“
„Čak i da nam krenu preotimati izvore u centru, kako možemo znati na koji
će prvo udariti?“
„Ne možemo“, I'yani pogleda A'lanu. „I zato ćemo se A’lana, O'ronis i ja
smjestiti u zasjedu kod, recimo, kipa kralja Tomislava, s ciljem da utvrdimo
identitete njihovih domaćina ako se pojave. A ti, E'rissa i E’ltar ćete poći
vratiti mreže na izvore u Maksimiru i Parku mladenaca.“
Li'narisove se usne čvrsto stegnu, kao da se suzdržava od izgovaranja onog
što mu je na pameti. Tek za trenutak-dva, upita: „Je li to zapovijed, alaki?“
I'yani ga prostrijeli pogledom.
„Ako će ti tako biti lakše poslušati - da, jest.“
„U tom slučaju“, vilica mu se zategne, „učinit ću kako tražiš. Ali smatram
da A’lanu, oko čije smo se sigurnosti maloprije svađali, sasvim nepotrebno
izlažeš opasnosti.“
„Dokle god je A’lana sa mnom, bit će sigurna“, odreže I'yani.
Gospodarica puteva se namršti. Nije joj se sviđalo što o njoj razgovaraju
kao da nije prisutna. Stoga reče: „Razgovarate o meni kao da ja nemam pravo
odlučivanja o tome hoću li se dovoditi u opasnost ili ne. Premalo nas je da
bismo mogli poslati tim s E'rissom da je štiti dok postavlja mreže i eventualno
joj u tome pomogne bude li potrebno, usto ostaviti tim u zasjedi pored nekog
od naših izvora, i istovremeno mene držati negdje na sigurnom i s čuvarom.
I'yani ima pravo, sigurnija sam s dva protumaga, pa makar i kod izvora mane.“
I'yani zadovoljno kimne.
„To je, dakle, riješeno“, zaključi.

Vjetar je prestao puhati, pa nije više bilo tako nesnosno hladno, a činilo se i da
se oblaci nad gradom počinju razilaziti jer se mjestimice između njih moglo
vidjeti komadiće plavičastog neba. Klupe u parku nedaleko kipa kralja
Tomislava bile su, ipak, još uvijek mokre od kiše, pa su A’lana, I'yani i
O'ronis sjeli na naslon jedne od njih, poput nekolicine drugih ljudi koji su se
očito unatoč tek prestaloj kiši rado zadržavali tamo. Dovoljno udaljeni da ne
bi bili sumnjivi, ali dovoljno blizu da vide svakog tko priđe kipu, pažljivo su
motrili svaku grupicu ljudi koja bi prošla.
Osjetili su pomak u Elionu kad su ostalo troje Amana srušili kalestinsku
mrežu u Parku mladenaca i postavili amansku, a kad je E'rissa javila da su
pristigli do Maksimira kako bi tamo učinili isto, Elion je potreslo rušenje
mreže na obelisku na Savi.
„Sad ćemo vidjeti kako Kalesti razmišljaju“, promrmljala je nato I'yani.
„Hoće li krenuti na Park mladenaca i Maksimir kako bi vratili svoje mreže na
te izvore, ili će uzvratiti udarac.“
E'rissa se s El'tarom i Li'narisom zaputila prema Savi, a troje Amana u
parku i dalje je strpljivo čekalo, promatrajući kip. Elion je mirovao, što je
govorilo u prilog I'yaninoj pretpostavci da će im Kalesti radije pokušati
preoteti neki izvor, nego samo vraćati svoje mreže na izvore koje su prvotno
zauzeli.
Napokon, troje se ljudi - mladić tamne kratke kose, nešto stariji čovjek
duge zamršene plave kose i brade, te plavokosa djevojka u crvenom kaputu -
polako približe kipu oprezno se osvrćući. Amani su bili spremni na to, pa su se
zadubili u bilježnice svojih domaćina, par trenutaka glasno komentirajući
njihove bilješke s predavanja kako bi bili što manje sumnjivi. Pored kipa,
jedan od mladića započne rasplitati ljudskom oku nevidljive energetske niti
koje su tvorile mrežu, dok su ostalo dvoje pomno motrili okolinu.
„Ne još“, promrmlja I'yani kad se O'ronis trgnuo kao da će smjesta potrčati
prema kipu. „Očekivat će napad dok nam ruše mrežu, i postati neoprezniji kad
zaključe da je nitko ne čuva. A ako je njihov manaš poput E'risse, bit će
izmoren dizanjem mreža i trebat će pomoć ostalih.“
O'ronis nijemo kimne, pa izvadi Brunin mobitel kako bi potajice
fotografirao kalestinskog protumaga koji je oslobađao izvor mane amanskih
niti. Kad je Kalest zgotovio svoj posao i energetske se niti rasplinule u zrak,
plavokosa Kalestinka se približi kipu i podigne ruku. No, prije no što se
slabašna mana počela zgušnjavati oko njene ruke u energetske niti, ona
odmahne glavom i reče nešto dvojici Kalesta. Nervozno su je pogledali, pa
oklijevajući stali pored nje. Stariji joj je počeo nešto žustro objašnjavati,
rukom neodređeno pokazujući oko njih, no ona se nije dala smesti - zatresla je
glavom, pa im odgovorila s vidljivom odlučnošću, a potom buntovni Kalest
slegne ramenima i okrene se prema kipu.
Kao što su i Amani pomagali E'rissi kad bi je postavljanje mreža iscrpilo,
tako i dvojica Kalesta započnu kovitlati manu, zgušnjavajući je i potom
istanjujući, dok je ne bi pretvorili u sjajne niti koje je potom preuzimala
Kalestinka, dižući ih iznad kipa i pletući od njih energetsku mrežu. Ljudskom
je to oku izgledalo kao da troje mladih ljudi stoji blago podignutih ruku,
pomičući ih kao da uvježbavaju neke polagane plesne pokrete, no ako su se
ikome od prolaznika i učinili čudnima, nitko nije zastao da ih priupita što rade.
„Ovo izgleda sasvim isto kao kad vi postavljate mrežu“, oglasi se
Nikolina, ne bez divljenja.
 „Mi i Kalesti smo dva naroda, ne dvije vrste“, odsutno odvrati A’lana,
napeto promatrajući vjekovne neprijatelje u ljudskim tijelima. „Naravno da
postoje sličnosti.“
„Kako bilo, prekrasno je.“
I A’lana je, iako je vidjela dosta mana-mreža na raznim svjetovima,
morala priznati da svjetlucavi kovitlaci mane, stanjeni u niti i potom upleteni u
gustu mrežu, izgledaju impresivno. Možda baš zbog toga što je Zemlja bila
tako siromašna manom da je svaki tračak energije bio dragocjen i ljepotom
odskakao od sumorne, krute okoline.
„Ostani iza mene“, reče I'yani A’lani i ona kimne, a potom ratnica i O'ronis
potrče prema kipu, u rukama zgušnjavajući manu. A’lana pohita za njima,
pokušavajući učiniti isto, a Nikolina uzvikne nešto nerazumljivo, podjednako
uplašena i uzbuđena.
Čim su ih Kalesti primijetili, ispustili su energetske niti i one se rasplinu,
blijedeći dok od mreže nije ostalo ništa, a Kalesti se uz povik „Amani,
bježite!“ razbježali pred njima - „kao zečevi pred lovcem“, usporedila je
ushićeno Nikolina. A’lani, doduše, nije bilo jasno zašto Kalesti bježe - bilo ih
je troje, kao i njih, a s obzirom na razaranje koje su izvršili na Korifaxu, bilo
je jasno da su više nego sposobni braniti se. No, ovi Kalesti se nisu ponašali
kao krvožedne zvijeri - otrčali su svatko u svom smjeru. I'yani je zastala samo
na trenutak dvoumeći se za kime da krene, i to je bilo dovoljno da dvoje
Kalesta budu već daleko, on na suprotnom kraju parka, a ona na ulazu u
obližnji pothodnik. I'yani i O'ronis se stoga okrenu prema trećem Kalestu, koji
je pretrčao na drugu stranu uličice što je zdesna omeđivala park, zastavši samo
na tren, kako u trku ne bi srušio bradatog čovjeka s naočalama koji je hodao u
suprotnom smjeru.
No, kad se činilo da će i on uspjeti pobjeći, zamaknuti u neku od pokrajnjih
ulica, pogodi ga Veritas sačinjen od mane tako guste i sjajne da je zacijelo bila
dugo prikupljana.
A’lana, I'yani i O'ronis zastanu, u čudu gledajući čovjeka s bradom koji je
zarobljenom Kalestu zapovjedio da se ne miče, pa mu mirno prišao i mahnuo
Amanima.
„Dok vi odlučite prijeći cestu, ovo će izgubiti na snazi“, dovikne. Troje
Amana se upitno zgledaju, pa I'yani oprezno korakne prema njemu, dlana još
ispunjenog zgusnutom manom.
 „Tko si?“ upita ratnica oštro, tonom koji nije trpio neposluh. Bradati
zabavljeno zatrese glavom.
„Hoćemo li doista o imenima pred ovim Kalestom?“ upita. „Ne biste li
radije da ga ispitamo?“
U par brzih koraka, I'yani se našla pored njih dvojice, rukom dajući znak
A’lani i O'ronisu da ostanu s druge strane ulice. Kalest je mirno stajao, snena
pogleda, obavijen zgusnutom maglom mane koja se jedva primjetno, polako,
razrjeđivala.
„Tvoje ime?“ upita ratnica. Kalest je pogleda ispod napola spuštenih
kapaka.
„Ken'eris od Kosih Planina“, odvrati monotonim, hipnotiziranim glasom.
„Kako se zove dvoje Kalesta koji su bili s tobom?“
„Ir’linor od Prvog Šaptaja i Ri'ssata od Srebrnih Kiša.“
„Koliko vas ima na Zemlji?“
„Koliko znamo, pet.“
„Zašto ste nas napali na Korifaxu?“
I ovako snen, pod utjecajem veritasa, zbunjeno ju je pogledao kao da
pokušava shvatiti što ga uopće pita.
„Branili smo se protiv amanske invazije“, reče. „Napali ste naše svetište.“
„Svetište? Objasni.“
„Tamo se ukazuju bogovi“, oči Kalesta se zacakle. „Tamo se ukazuje...
Shalinor.“
„Shalinor?“ bradati napeto upita. „On dolazi na Korifax? Kako vi to
znate?“
„Ponekad. Naši vidioci dobiju poziv, pa ga slijedimo.“
Veritas je počeo postupno blijedjeti, nije ostalo mnogo vremena. Stoga
ratnica zatrese glavom, pa nastavi s pitanjima.
„Kako je nastala oluja na Korifaxu?“
„Netko je izveo moćnu, nepoznatu magiju.“
„Zašto ste nas napali s nečim takvim? Ta je oluja bila dovoljno jaka da
uništi cijeli planet... Da nam svima izokrene Postojanje!“
„Ali“, Kalest zbunjeno zatrepće, „mi ne bismo nikad takvo što napravili
Korifaxu. Vi ste izazvali oluju, napali njome, jer ste htjeli uništiti cijeli planet
nakon što mu iscijedite svu manu.“
„Ne“, I'yani odlučno odmahne glavom. „Mi smo došli na Korifax
istraživati, ne uništavati. Zašto bismo htjeli uništiti planet tako bogat manom, s
tako vrijednim arheološkim nalazištem?“
„Zato jer ste Amani“, Ken'eris je pogleda, a u zamagljenim mu se očima
zacakli strah. „Vi Amani to činite, uništavate. Tako ste uništili i Zemljinu
manu.“
A’lana i O'ronis, koji su s druge strane prazne ulice čuli skoro svaku riječ,
na ovu tvrdnju razrogače oči. Kakva kleveta! pomisli A’lana zapanjeno,
suzdržavši se da to i ne povikne. I'yani je bila jednako zaprepaštena - zatrese
glavom, pa reče oštro: „Nismo mi uništili Zemljinu zalihu mane, niti naši očevi
i djedovi, nego vi!“
„Gubiš vrijeme“, odreže bradati čovjek, koji je dosad šutke promatrao
njeno ispitivanje zarobljenog Kalesta. „Magija je pri kraju, a i ja imam par
pitanja za njega.“
„Postavljaj ih, onda“, odvrati I'yani. Bradati se okrene prema Ken'erisu -
uistinu, mana se na njemu razrjeđivala, Veritas je mogao potrajati svega još
nekoliko trenutaka.
„Rekao si da je Korifax vaše svetište, da se tamo ukazuju bogovi, i
Shalinor“, reče bradati žurno. „Ali, vi ste oteli Shalinora i mučenjem iz njega
izvukli tajnu putovanja na više Razine Postojanja.“
„Ne“, Kalest odmahne glavom. „To ste vi učinili. Shalinor je bio Kalest.“
Bradato lice ljutito porumeni.
„Shalinor nije bio Kalest!“ sikne. „Bio je Aman, najveći koji je ikad
postojao! Zašto bi se javljao svojim mučiteljima?!“
Ken'eris ga je netremice gledao. Pogled mu se počeo razbistravati.
„Ne znam javlja li vam se“, odvrati. „Ali, nama se ponekad obrati, na
Korifaxu, i savjetuje nas.“
„Zadnje pitanje. Govori li ti išta ime A'polon?“
A’lana se trgne na spomen svog pradjeda. Iznenađenje za iznenađenjem,
pomisli, čvrsto odlučivši da će energetika koji je zauzeo to bradato tijelo o
svemu pomno ispitati - pod veritasom.
 „Nikad čuo“, odgovori Kalest. Posljednji pramenovi mane nestajali su s
njegovog tijela, no on ničim izazvan izgovori drugo ime koje je A’lani bilo
dobro poznato. „Ali, znam za E'gara, sina E'rinisovog, i zbog čega vam se od
dolaska na Zemlju nije javio.“
Sva krv je nestala iz I'yaninog ljudskog lica, a Kalest je to dobro znao
iskoristiti. Naglo se pokrenuo, odgurnuvši desnicom bradatog, a ljevicom
I'yani, omevši ih time dovoljno da bi se uspio progurati između njih i otrčati
do desetak metara udaljene pokrajnje uličice. Skrenuo je u nju prije no što je
itko od Amana dospio reagirati, i tren kasnije ga više nije bilo.
O'ronis potrči za njim, no kad je stigao do uličice, zaustavi se i odmahne
glavom.
„Možda je ušao u neku od zgrada“, dovikne. „Alaki, da krenem
pretraživati?“
„Nema smisla“, I'yani odmahne glavom, još uvijek blijeda. „Izgubit ćemo
previše vremena, a male su šanse da ga sad pronađemo. U gradu poput ovog,
među svim ovim ljudima, lako je nestati.“
A’lana u par brzih koraka prijeđe cestu i zabrinuto uhvati I'yani za ruku.
„Jesi li dobro?“ upita. Ratnica zatrese glavom.
„Oni znaju nešto o E'garu, a nismo uspjeli doznati što“, promrmlja
potreseno. „Ne znam jesam li dobro.“
Kao i uvijek, ovakva reakcija na spomen E'gara izazove dobro poznati val
nezadovoljstva u A’lani. No, nije bio trenutak za ljubomoru, pa se gospodarica
puteva okrene bradatom Amanu - barem je pretpostavljala da je Aman.
„Moramo sjesti i razgovarati“, reče. „Ali, ne prije no što nam kažeš tko si i
što si radio ovdje.“
„Čekao sam priliku da uhvatim i ispitam nekog Kalesta“, odvrati on. „Znao
sam da ste postavili mrežu na ovom izvoru, pa sam pretpostavljao da bi se
ovdje mogli pojaviti. Koliko god mi je vremena dogovor s domaćinom
dopuštao, provodio sam u traženju Kalesta.“
A’lanin je pogled bio tvrd.
„Nisi rekao tko si“, reče suho. Bradati se osmjehne, odjednom zabavljeno.
„Ja sam A'linor“, odgovori. „Sin Shalinorov.“
Konobarica u njihovom već uobičajenom kafiću ih je upitno pogledala kad su
ušli svega par sati nakon što su izašli, ali ih je poslužila bez pitanja. A’lana je
ovog puta odlučila probati crni čaj s mlijekom, piće kojim njena domaćinka
nije bila oduševljena, ali se Amanki svidjelo. E'rissa, Li'naris i El'tar su im se
pridružili svega nekoliko minuta nakon što su naručili svoja pića, i sad se njih
sedmero natiskivalo oko stola koji je bio namijenjen za najviše pet ljudi. No,
bili su dovoljno odvojeni od ostalih gostiju - kafić je uz uobičajeno posložene
stolove imao i dva manja prostora odvojena drvenim pregradama, a Amani su
sad imali sreće da ti privatniji odjeljci ne budu zauzeti.
E'rissa je uz El'tarovu pomoć vratila amansku mrežu na Tomislavov kip, i
sad se osjećala poprilično iscrpljeno.
Sve su oči bile uprte u A’linora, koji se nije činio nimalo uznemiren time.
„Zbog čega se nisi javio, učitelju?“ E'rissa prva postavi pitanje koje im je
svima bilo na pameti. „Tražili smo te preko Eliona, zar to nisi osjetio?“
„Jesam“, kimne on. „Znao sam da nisam jedini uspio preživjeti i dospjeti
na Zemlju, hvala Postojanju na tome. Namjeravao sam vam se javiti čim
prikupim informacije od Kalesta.“
A’lani je ovo više zvučalo kao „Htio sam ispitivati Kaleste o stvarima
koje nisam želio da čujete“, ali ne reče ništa. I'yanine se obrve zadignu.
„Zajedništvo je jedini način da se izvučemo odavde“, upozori ona. „Ovo
nisu okolnosti koje dopuštaju da itko radi na svoju ruku. Premalo nas je,
moramo se držati zajedno.“
„Radilo se o osjetljivim stvarima“, odvrati A’linor. „Počevši od
informacije da je Shalinor moj otac.“
„Doista, zašto si to sad podijelio s nama?“ El'tar je zvučao povrijeđeno.
„Tijekom svih ovih stoljeća koja smo proveli u suradnji i bili prijatelji...
Nikad mi to nisi rekao, uvijek si se predstavljao kao sin Alatrisov.“
„Nisam želio da me itko gleda drukčije zbog toga što sam sin najvećeg
među nama, kome dugujemo prelazak na više Razine Postojanja. Osim toga“,
zastao je na trenutak, „lakše je neometano tragati Postojanjem ako nisi lako
prepoznatljiv. Mijenjao sam oblik, pokušavao pronaći Kaleste i infiltrirati se
među njih, ali uzalud. Njihovi su svjetovi od naših očigledno odvojeni nekom
snažnom magijom.“
„Melkijske ruševine na Korifaxu“, Li'narisove se oči suze. „One imaju
veze s tvojom potragom za ocem, zar ne?“
 A’linor kimne s odobravanjem.
„Li'naris, brzog uma kao i uvijek“, odvrati uz smiješak. „Da, tragam za
ocem otkako su ga Kalesti oteli. Star sam, rođen sam na Zemlji u davno doba
uoči Velikog rata, a stari se Amani često odlučuju na samotna lutanja
Postojanjem. Pa sam tako i ja povremeno odlazio iz amanskog društva kako
bih se posvetio potrazi, ma koliko volio podučavati na lionirskim
Akademijama. Postojanje je golemo, teško je susresti drugog energetika u
njemu kad jednom napustiš naše dobro poznate svjetove. No, jednom sam
zgodom nabasao na planet tako bogat manom da je to čak i meni bilo
nezamislivo, a tamo sam susreo A'polona, prijatelja mog oca sa Zemlje.
Pokazao mi je ruševine i rekao kako misli da pripadaju Melkima, pa mi
predložio da ih putem njih pokušam pronaći - možda oni imaju kakve
informacije o mom ocu. Potom se vratio na svoja putovanja, a ja sam otišao na
Lionir, gdje sam okupio istraživačku ekspediciju i poveo ih u potragu za novim
svijetom.“
El'tar se činio istinski iznenađenim.
„Kako je poznato u Elionu, prva ekspedicija je slučajno naletjela na
Korifax“, reče. „Zašto nisi preuzeo zaslugu za pronalazak tog planeta? Pravom
ti pripada.“
„Rekoh vam već, lakše je tragati bez opterećenja slave na leđima“, stari
Aman se namršti. „Priznanja mi ništa ne znače, samo želim pronaći oca ako je
još živ, ili saznati što su mu Kalesti učinili kako bih se mogao osvetiti.“
„Toliko putuješ Postojanjem“, sumnjičavo će A’lana. „Kako? Gospodar
puteva si?“
A’linor ju je par trenutaka netremice gledao, neobična sjaja u očima.
„Ne“, odgovori napokon. „Uvijek imam jednog od njih uz sebe. Ako
putujem na naseljeni svijet, samo zatražim otvaranje portala, kao i drugi, ali
kad istražujem nepoznate svjetove, tražim pratnju gospodara puteva.“
„I što si otkrio svojom potragom?“ upita El'tar. A’linor na to zatrese
glavom, a čelo mu se nezadovoljno nabora.
„Zapravo, ništa osim podataka koji o njemu postoje u Elionu“, odgovori.
„U jeku Velikog rata na Zemlji, nakon što su Kalesti uništili zalihu mane ovog
planeta, moj je otac otkrio način za međudimenzionalno putovanje i putem
rituala, o kojem nažalost ne postoje nikakvi zabilježeni detalji, podijelio ga s
A'polonom, učinivši ga tako prvim gospodarom puteva i ocem snažne loze
korisnika putne magije“, pogled mu nakratko dotakne A'lanu. „Prvi portal koji
je A'polon otvorio, koristeći adresu koju mu je moj otac dao, vodio je na
Nelir, i uskoro se cijela naša civilizacija preselila tamo. Nedugo potom,
A'polon je počeo otvarati portale na više Razine Postojanja, a svatko tko bi
prošao kroz portal napravio bi korak u evoluciji, postavši isključivo
energetsko biće. Istovremeno, nastao je Elion.“
„I to je razlog zašto su božanstva ljudi do našeg odlaska tako nalik
tadašnjim zemaljskim Amanima, jer se dotad naša vrsta razlikovala od ljudi
tek boljim baratanjem manom koje donosi određene moći“, doda E’ltar
nestrpljivo. „Znamo povijest, A’linore. Reci nam ono što ne znamo.“
Stari Aman uz uzdah protrlja sljepoočnice vršcima prstiju u zapanjujuće
običnoj ljudskoj kretnji.
„Što se povijesti tiče, nemam što“, odvrati. „Moj se otac s A'polonom i
nekolicinom Amana rođenih na Zemlji - A'tenom, I'zidom, Pe'runom, O'dinom -
povremeno vraćao na ovaj planet u potrazi za načinom oporavka njene mane.
Tijekom jednog od tih posjeta je nestao, a Kalesti su uskoro i sami napustili
Zemlju, koristeći iste magije kao i mi. Elionom se pronio glas da su ga Kalesti
oteli i mučili kako bi im odao tajnu putnih linija i runskih adresa te prelaska u
viši oblik energetskog postojanja. Nisam nikad uspio ući u trag onome tko je tu
informaciju unio u Elion.“
„A ti stari Amani koje si nabrojao?“ upita O'ronis. „Jesi li od njih uspio
doznati nešto?“
„Ništa što već nisam znao“, A’linor odmahne glavom. „Oni su vrlo brzo
krenuli na samotna putovanja Postojanjem, i uskoro se više nisu pojavljivali u
amanskom društvu. Što nas zapravo dovodi do teorije koju imam o Melkima.“
„Kako je to povezano s Melkima?“ namršti se O'ronis, ne shvaćajući.
A’linor ga pogleda.
„Što znate o Melkima?“ uzvrati pitanjem koje kao da je bilo namijenjeno
prvenstveno E'rissi. Crvenokosa manašica zamišljeno kimne, pa reče: „Oni su
legenda koju je naš narod donio sa Zemlje. Naši su djedovi ljudima
predstavljali bogove, ali su pritom bili u direktnom kontaktu s njima. Melke su
pak zemaljski Amani smatrali bićima višim od sebe, pravim bogovima, tajnim
udruženjem moćnika koji zapravo vladaju svemirom. Ali, Melki se nisu
pojavljivali, nitko ih nikad nije vidio.“
 „Tako nas povijest barem uči“, doda A’lana, kojoj se činilo da počinje
shvaćati kamo ovo vodi. „Tko zna koliko informacija sa Zemlje nije pušteno u
Elion kad je nastao.“
„Upravo tako“, složi se A’linor. „Vjerujem da je moj otac stupio u kontakt
s Melkima i da je od njih dobio znanja potrebna za otkrivanje putnih linija,
iščitavanje runskih adresa na njima, prelazak u energetski oblik postojanja i
stvaranje Eliona. A stari Amani, koji nose imena ljudskih bogova...“ zastao je
kao da pomno slaže daljnje riječi, pogledavši gospodaricu puteva s nekim
neodređenim izrazom u očima. „Mislim da su barem neki od njih i sami postali
Melki.“
A’lanine se oči rašire u čudu.
„Misliš da je moj pradjed Melk?“ upita zapanjeno. „Ali... To je... To mi
zvuči nemoguće.“
„Zašto?“ upita stari Aman. „Jesi li ga ikad upoznala?“
„Ne“, ona odmahne glavom. „I moja majka ga se jedva sjeća. Ali...“
Nije znala kako nastaviti. Da, nije nikad upoznala velikog A'polona, ali se
naslušala priča o njegovom pionirskom otvaranju prvih portala kroz koje su
Amani napustili Zemlju. Nije imala zašto sumnjati da je mogao biti Melk...
Samo, cijelo je svoje postojanje provela u uvjerenju da su Melki tek legenda.
„Jesi li ga ispitao o tome kad si ga sreo na Korifaxu?“ upita I'yani. A’linor
otkine pogled od A’lane i odmahne glavom.
„Pokušao sam, ali nisam dobio odgovore“, odvrati. „Pozvao me, međutim,
da se sastanemo na Korifaxu kasnije, kod ruševina, i obećao da će mi tad sve
objasniti. Rekao je da će znati kad dođem, i da se ne libim povesti još Amana
jer će, kako je rekao, Korifax promijeniti naše Postojanje. Kad sam tamo
doveo prvu ekspediciju, čekao sam da se A'polon pojavi, ali to se nije
dogodilo. No, krenuli smo proučavati te čudne ruševine, i pomislio sam da bi
njegove riječi mogle značiti kako će baš one biti taj faktor promjene. Zato sam
i doveo neke od svojih najboljih učenika“, pogled ispunjen odobravanjem
dotakne Li'narisa, a potom klizne na E'rissu, „a neke pozvao kasnije, kako ne
bi bilo očito da sam već znao za taj planet.“
„Mana na Korifaxu je neobična“, pojasni Li'naris. „Intuitivnija je, bogatija,
ali drukčije kvalitete. Naprosto poziva na stvaranje. A’linor je od mene
očekivao da, pošto manom baratam intuitivno, izvučem neke informacije iz
nje.“
 „Jednako tako, željeli smo da manaši fokusiraju manu u nekoliko točaka
kako bi ona oko ruševina bila rjeđa, da ih lakše ispitamo“, dometne A’linor.
„Ali, Li'naris nije znao za A'polonov poziv. Nitko osim mene nije. Pomno sam
čuvao tu informaciju od Eliona.“
„Mnogo je toga zatajeno od Eliona, i samim time, od svih Amana“, namršti
se El'tar. „Kad si nam povjerio da se na Korifaxu, osim nevjerojatnih zaliha
mane, nalaze i te čudnovate ruševine, cijelo je Centralno vijeće podržalo tvoj
zahtjev za novom ekspedicijom koja će proučiti i ruševine i planet. Zašto nam
nisi dao do znanja da tamo možemo očekivati A'polona?“
A’linorove se obrve zadignu.
„Povjerio sam to Y’trosu, alakiju Alara, koji je obećao da će tu
informaciju zadržati van Eliona“, odgovori. „Bojao sam se da će se Korifax
početi nekontrolirano naseljavati Amanima željnim susreta s jednim od
drevnih. Koliko bi gospodara puteva pohrlilo tamo kako bi razgovarali s onim
tko je otvorio prvi portal? Kako bi učili od njega?“ okrenuo se prema A’lani.
„I da ti nije pradjed, ne bi li ti među prvima otvorila portal na Korifax da si
znala da će veliki A'polon biti tamo?“
A’lana je morala priznati da bi. Svaki gospodar puteva koji drži do sebe i
svojih znanja, objeručke bi zgrabio takvu priliku. Stoga samo nijemo kimne, a
A’linor nastavi: „Zajedno s gospodarima puteva, pristigli bi nebrojeni
znatiželjnici, a mana Korifaxa je jedinstvena i morali smo prvo ispitati je li
sigurna za korištenje. I što točno ruševine i napisi na njima znače.“
„Vidio sam te u razgovoru s Y'trosom“, El'tar nije odustajao. „A Y'tros je
potpuno prestao odašiljati informacije u Elion - ne samo o Korifaxu, nego o
svemu. Što je radio tamo? I zašto nitko nije znao za to?“
„I ja sam se iznenadio kad sam ga vidio“, odvrati A’linor. „Rekao je da
želi razgovarati s A'polonom, no nije htio odati o čemu.“
„A A'polon se naposljetku nije pojavio?“ upita O'ronis. Nešto ljutito
bljesne u A’linorovom očima.
„Oh, pojavio se“, odgovori. „Nedugo prije napada. Druga ekspedicija je
taman pristigla na Korifax. Poveo sam E'rissu da joj pokažem ruševine, kratko
razgovarao s Y'trosom kad mi je pristupio, i potom smo ušli u ruševine kako
nas nitko ne bi ometao. A'polon se teleportirao pored nas upravo dok me
Y'tros pokušavao uvjeriti da na Korifaxu odmah treba otvoriti rudnike mane, a
ruševine uništiti jer bi znanja ispisana na njima mogla biti opasna.“
 „Opasna?“ E'rissino se čelo smrkne. „Ali, ništa opasno nisam osjetila
tamo. Samo... nepredvidljivo.“
„Mana jest opasna kad je nepredvidljiva“, upozori El'tar. „Bilo kakva
agresivna magija bi na takvom mjestu mogla izazvati potpunu katastrofu.“
„Što se naposljetku i dogodilo“, dometne Li'naris turobno. A’linor kimne.
„Da, kalestinski je napad očito zakovitlao manu na način koji je izokrenuo
sve naglavačke“, potvrdi. „Ono što još uvijek ne shvaćam... Napad je počeo
svega trenutak nakon što se A'polon pojavio. Kao da su Kalesti čekali baš taj
trenutak. A Y'tros... Kad su Kalesti napali, pokušao je zarobiti A'polona
magijskom mrežom, no A'polon je odbio napad.“
El'tarove se oči rašire u nevjerici.
„Zašto bi alaki Alara pokušao zatočiti prvog gospodara puteva?“ upita
zbunjeno. „To nema smisla.“
„Ima, ako uzmeš u obzir pretpostavku da je Y'tros izdajnik, o čemu smo
već razgovarali“, odvrati I'yani suho. Čelo joj se naboralo u napetom
razmišljanju. „Ako je iz A’linorove priče posumnjao da je A'polon Melk,
možda ga je kanio zatočiti kako bi se domogao njegovih znanja. A’linore, što
se dogodilo s njima dvojicom?“
„Ne znam“, stari Aman zatrese glavom. „Ruševine su se počele raspadati
nada mnom pa sam se pokušao teleportirati, ali uzalud - vani je počela divljati
oluja i stvarnost se rastakala oko mene. Istrčao sam, ostavivši ih u dvoboju.“
A’lana je dovoljno dobro poznavala I'yani da bi znala kako stezanje vilice
njene domaćinke i ljutnja u smeđim očima znače da takav postupak smatra
kukavičlukom - ali, ratnica ne reče ništa. No, ruka koju je dotad držala na
A’laninoj, skrivena od pogleda ostalih za stolom, odjednom zatopli i okrene se
dlanom prema gore. Brz pogled je A’lani odao da se u I'yaninom dlanu polako
skuplja mana, no kad je iznenađeno pogledala ratnicu, njen joj je izraz lica
jasno dao do znanja da ništa ne govori.
„Vani je bjesnjela ona užasna oluja. Pronašao sam E'rissu i El'tara,
zatražio od njega da je štiti pa upregnuo sva svoja znanja kako bih pokušao
zaustaviti oluju... No, uzalud. Ruševine su se srušile, pa sam krenuo bježati od
oluje i kalestinskih napada, te naposljetku naletio na portal“, zaključi A’linor,
pa otpije nekoliko dugih gutljaja voćnog soka. „Nadao sam se da su A'polon i
Y'tros ipak uspjeli pobjeći i pristići na Zemlju, pa sam posvetio ove prve dane
osluškivanju Eliona, promatranju izvora mane i čekanju da se pojave Kalesti,
ali i netko od njih dvojice. No, ako dosad nisu... Sumnjam da su na Zemlji.“
„Ona čudnovata prisutnost koju sam osjetila na Korifaxu...“ promrmlja
E'rissa. „To je mogao biti A'polon. Posebno ako je istina da je Melk.“
„Ako je tako“, O'ronis je pogleda, „možda to znači da možeš prepoznati
Melka na temelju tog osjećaja.“
„Moguće“, zamišljeno je kimnula. „Ništa takvo ne osjećam u Elionu, ali...
Prije dolaska na Korifax, nikad ni nisam.“
„Što znači da Melki, ako doista postoje, ili nemaju pristup Elionu, ili ga
kontroliraju bolje od ijednog Amana u Postojanju“, zaključi El'tar. „A ako
Kalesti odlaze na Korifax štovati bogove, odnosno Melke, gdje im se ukazuje
Shalinor... Možemo zaključiti da je i on Melk.“
U tom trenutku, I'yani nakupljenom manom pogodi A’linora i ona se razlije
po njegovom ljudskom tijelu, lijepeći se u tankim maglovitim pramenovima.
„Ne miči se, govori iskreno... Je li sve što si nam rekao istina?“ upita
oštro, ne obazirući se na iznenađene poglede ostalih Amana. A’linor polako
odmahne glavom.
„Ne“, odvrati. „Nešto sam zatajio.“
„Što?“
„U mojim lutanjima Postojanjem, najčešće me pratila A'trana. Ona je
otvarala portale tamo gdje sam želio ići. Ne na Korifax, jer se nisam usudio
dovesti je na planet o čijoj smo mani tako malo znali.“
„Moja majka?“ A’lana je zbunjeno zurila u njega. „Ona je gospodarica
puteva, mnogima otvara portale... Zašto to tajiti?“
A’linorovo se lice zgrči u nastojanju da ne odgovori, no Veritas je bio
previše jak i usta mu se sama pokrenu.
„Tvoja majka i ja smo se razišli prijateljski, zato me i pristala pratiti. Ali,
nisam želio da znaš istinu.“
„Kakvu istinu?“
„Da mi je potraga za ocem važnija od vlastite kćeri.“
Zapanjena tišina zavlada za stolom, a A’lana zbunjeno zatrepće, dok se
ljudski mozak naprezao da proradi ovu informaciju.
„Želiš reći... Da si mi otac?“
„Da.“
 S tom riječju, zadnji pramenovi veritasa se rasprše, a A’linor se trzne, lica
iskrivljenog u ljutnji.
„Kako se usuđuješ?!“ okrene se prema I'yani. Iz očiju mu je sijevalo.
„Moje je pravo da stvari koje nisu relevantne za našu trenutnu situaciju
zadržim za sebe!“
„Ja sam vođa ekspedicije i alaki Zemlje“, odreže I'yani. „Imam potpuno
pravo provjeriti iskrenost zemaljskih Amana, posebno onih koji su se skrivali
od nas i radili na svoju ruku!“
A’lana je i dalje zatečeno zurila u A’linora. Tek je na rubu svijesti bila
svjesna I'yaninog zaprepaštenog - ne, potresenog - pogleda kad je ratnica
okrenula glavu prema njoj. Dobro je znala što se I'yani u tom trenutku, unatoč
situaciji u kojoj su se nalazili, vrti po glavi. Tek ju je zabavljeni glas
domaćinke malo trgnuo.
„Ovo je stvarno prava sapunica!“, smijala se Nikolina, no potom se
uozbilji. „Oprosti, nisam htjela biti neosjetljiva. Mora da je teško biti
odvojen od roditelja cijeli život, i onda ga odjednom pronaći.“
„Nema razloga za isprike“, odgovori A’lana odsutno, dok je nevjerojatno
shvaćanje raslo u njoj. „Mi nismo vezani za roditelje kao vi. Brzo se
osamostalimo i putujemo Postojanjem kao i naši roditelji, i iako su
obiteljske veze i porijeklo važni, drukčije je nego kod vas. Ponekad prođu
stoljeća prije nego se roditelji i djeca ponovno susretnu. Za naš su razvoj
važniji učitelji i partneri.“
„Zašto ste onda svi u takvom šoku?“
„Zato, Nikolina, jer to znači...“
Prije no što je uspjela dovršiti misao, preduhitri je Li'naris, čiji je pogled
bio ispunjen neskrivenim divljenjem.
„A’lana, ti nisi samo potomak prvog gospodara puteva, već i unuka velikog
Shalinora“, reče glasom koji je jedva primjetno drhtao. „Ti si Aman s
najmoćnijim nasljeđem za kojeg znamo.“
 4. DAN

A ’lana je jasno osjećala napetost koja je od jutra vladala između nje i

I'yani. Prethodne su se večeri, nakon povratka u Nikolinin stan,
posvađale žestoko kao malo kad. Možda je umor tijela u kojima su se nalazile
doprinio tome što su obje bile razdražljive i završile su svađu povlačenjem
svaka u svoju meditaciju, ostavivši domaćinke budne i zbunjene. To je
rezultiralo time da je Helena spavala na kauču - obje su jedva dočekale priliku
da dragocjenu kontrolu nad vlastitim tijelima upotrijebe tako da ne moraju
usnuti zagrljene, od čega su se još uvijek osjećale nelagodno, iako manje nego
na početku. A’lana se tako po izlasku iz meditacije našla sama kao onog prvog
jutra po dolasku na Zemlju, a I'yanina je odsutnost boljela više nego ikad kad
bi bile razdvojene zbog putovanja Postojanjem.
I sad, dok su hodale prema tramvajskoj stanici, jedva su prozborile i riječ.
I'yanina je vilica bila čvrsto stegnuta, i A’lana se pitala kako da probije zidove
koji su se podigli oko ratnice. To nikad nije bilo lako, a sad se, na Zemlji,
nekako činilo još težim.
Obje su, doduše, imale razloga za ljutnju. I'yani je prethodne večeri vrlo
nevoljko pristala da Li'naris prati A’lanu na fakultet njene domaćinke, jer joj
je sigurnost gospodarice puteva bila bitnija od ljubomore, ali je ta ljubomora
eksplodirala dok su se vraćale svom trenutnom zemaljskom domu. Smatrala je
da A’lana zapravo želi provesti vrijeme s Li'narisom jer joj je nedostajao, i
ništa što je gospodarica puteva rekla nije ju uvjerilo u suprotno. A’lana je
naposljetku izgubila strpljenje i predbacila joj reakciju na spomen E'gara,
optužujući je da joj je više stalo do njega nego do nje, na što je I'yani
zaključila da bi A’lani bilo draže da je E'gar poginuo na Korifaxu, i svađa se
zahuktala toliko da se A’lana jedva sjećala svega što je bilo izgovoreno,
koliko je sinoć bila ljuta.
Naravno, sad joj je bilo žao. Obje su bile napete zbog situacije u kojoj su
se svi nalazili, i bilo je pogrešno istresati se jedna na drugu. No, uvijek je bilo
teško probiti zidove šutnje i odbijanja koje je I'yani redovito dizala oko sebe
nakon svađe, a u okolnostima u kojima su se trenutno nalazili, A’lana je jedva
znala odakle početi. Naposljetku je, kad su izišle iz tramvaja, uhvatila I'yani za
ruku i nježno je stegnula, pokušavajući svu svoju ljubav prema njoj, kao i
žaljenje zbog svađe, prenijeti u taj dodir. Potrajalo je par trenutaka dok joj je
ratnica uzvratila stisak, ali kad su im se pogledi susreli, A’lana je u njenim
očima vidjela isto što je i sama osjećala.
„Razgovarat ćemo poslije“, reče I'yani tako neutralnim tonom da je bilo
jasno kako se trudi da bude takav. Nešto joj je bljesnulo u očima kad su
ugledale Li'narisa kako im se približava, kako su prethodne večeri i
dogovorili. Ipak, zagrlila je A’lanu prije nego se čvrstim korakom udaljila u
smjeru svog fakulteta.
„Okej, jest mi neugodno kad se krenete ljubakati, ali ovo je grozno“,
javi se Nikolina potišteno. „Osjećam koliko te boli ova svađa, A’lana. Žao mi
je.“
„Ne svađamo se često“, odvrati Amanka odsutno. „Ali, kad se svađamo,
uvijek je ovako. I'yani digne zidove koje teško mogu probiti, dok ona to ne
dopusti. Šuti, odbija svaki moj pokušaj da joj se približim, i kao... kao da mi
je potpuno nedostupna.“
„Ljudi obično dižu zidove kad su povrijeđeni i žele se zaštititi od daljnje
boli. Čini mi se da ste nam u tome slični.“
„Mislim da si u pravu. Manje se razlikujemo nego što sam prvotno
mislila.“
„A’lana“, pozdravi Li'naris kad joj se približio i gospodarica puteva jedva
otkine pogled od I'yani koja se udaljavala, kako bi mu uzvratila pozdrav. Čim
joj je vidio izraz lica, Li'naris je zabrinuto uhvati za ruku. „Što se dogodilo?
Jesi li dobro?“
„Sve je u redu“, odgovori ona, pa izvuče ruku iz njegove prisilivši se na
nelagodan osmijeh. „Hvala ti na brizi. I na tome što ćeš me pratiti.“
„Uvijek“, toplo se nasmiješio. Krenuli su u smjeru Filozofskog fakulteta.
„Reci mi kako je izgledao taj čovjek kojeg si susrela tamo, da ga znam
prepoznati ako se pojavi.“
„Malo niži od moje domaćinke, tamna kratka kosa, smeđe oči“, A’lana se
namršti u nastojanju da se sjeti što više detalja. „Imao je nekakav komad nakita
u uhu... Zlatnu naušnicu, u obliku strijele.“
„Strijele? Neobično. Moj domaćin kaže da nije tako neuobičajeno da
muškarci na ovom planetu nose nakit u uhu, ali ne takvog oblika.“
„Misliš da to nešto znači?“
„Ne znam“, on slegne ramenima. „Teško je zaključivati o takvim stvarima.
Ovaj je planet čudan. Kruto materijalan, kako i jest na svjetovima nižih
Razina, ali... Blijed i siromašan.
Pogledala ga je s razumijevanjem.
„Tebi je zasigurno još teže ovdje nego nama ostalima“, reče. „Svi smo
navikli na veće količine mane, ali ti si umjetnik... Mana ti je život.“
Li'naris se osmjehne.
„Dobro me poznaješ“, odvrati. „Kako mi i ne bi bila život? Nemam oca ni
majke, odgajale su me lionirske Akademije. Tebi sam jedinoj pričao, A’lana,
o tome kako su mi prva sjećanja ispunjena ljepotom mane i njenim
zadivljujućim mogućnostima.“
A’lana se dobro sjećala tih intimnih razgovora, riječi prošaptanih pod
svjetlošću grimiznog elondirskog sutona koja je gasnula dok ih ne bi obavio
mrak, sjene dvaju mjeseca - i zagrljaji.
Ta sjećanja natjeraju krv da udari u Amankino ljudsko lice. A kako nije
dovoljno pazila na brane koje su njenu svijest dijelile od Nikolinine,
domaćinka je neke od tih slika uhvatila.
„Opa!“ usklikne zabavljeno. „To izgleda jako romantično, Amanko.“
„Šuti“, otpovrne A’lana, „ili ću opet morati pribjeći onoj metodi koju
tako mrziš.“
Prijetnja guranjem u mračne dubine uma domaćinku je ušutkala, a Amanki
je taj kratki razgovor pružio potrebnu distrakciju. Zato je mogla pogledati
Li'narisa bez da pritom opet porumeni, i smireno odgovoriti: „Sjećam se,
naravno. Stvaraš otkako znaš za sebe. Na Zemlji... Premalo je mane za
mijenjanje stvarnosti.“
„Moglo bi se...“, započne on, pa naglo zašuti. Razmišljao je trenutak prije
nego je nastavio. „Mane ima malo, ali ja je koristim intuitivno. Ne znam što
sve mogu s njom jer nisam pokušao. Veritas je jednostavan“, zagledao se u
svoj dlan, na kojem se polako počnu kovitlati tanašni pramičci mane, pa strese
rukom kako bi ih rasplinuo. „Vjerojatno bih mogao i odaslati neku napadačku
magiju. Ali ostalo... Ne znam, trebalo bi isprobavati.“
Zagledao se u nju sjajnim, toplim očima u kojima je blistalo nešto što
A’lana nije znala - niti željela - imenovati.
„Kad ovo sve prođe i vratimo se na više Razine“, reče Li'naris, „volio bih
povremeno dolaziti na Zemlju. Iskušavati njenu manu, vidjeti što se s njom
može. Ako bih našao gospodara puteva - ili gospodaricu - da me prati.“
Poziv je bio jasan, i zatekao je A’lanu potpuno nespremnu. Zato nije znala
kako odgovoriti, već se tek nelagodno nasmiješi i pokuša promijeniti smjer
razgovora: „Optimističan si u vezi naše situacije ovdje. Zvučiš sasvim sigurno
da ćemo se uspjeti vratiti.“
„Zašto ne bih bio siguran? Koliko god nas Kalesti u tome pokušavali
omesti, naše će mreže prikupiti dovoljno mane, ti ćeš otvoriti portal i vratit
ćemo se na Alar. Ili Elondir, kamo nas već odlučiš povesti.“
Spomen Elondira u A’lani izazove iznenadan nalet čežnje za njenim
predivnim domom. Da, voljela je i Alar - ipak je svoje postojanje tamo
dijelila s I'yani - ali bilo je neke nesputanosti i divljine na Elondiru koja joj je
na Alaru često nedostajala.
Nije pomagala ni činjenica da je Elondir u velikoj mjeri povezivala s
Li'narisom, jer je svoju vezu s njim provela tamo - a Li'naris je sad koračao
pored nje, iako u ljudskom tijelu.
„Previše nostalgije budi u meni“, pomisli ona zabrinuto - no, pristigli su
pred fakultet, pa ju je vreva studenata spasila od daljnjeg razgovora.
Dogovorili su se da će A’lana prepustiti kontrolu nad tijelom domaćinki,
dok će Li'naris ostati aktivan. Kad ga je Nikolina predstavila svojim
prijateljicama - kao Davida, naravno, svog prijatelja - značajni pogledi koje
su izmijenile čak su i A’lani bili jasni. A Nikolina je, po prvi put otkako je
Amanka zauzela njeno tijelo, bila posve zadovoljna.
„Ovo zapravo uopće nije loše“, govorila je s nekim treperavim
ushićenjem. „Taj tvoj Li'naris je zapravo vrlo privlačan. Mislim, njegov
domaćin. Nemam apsolutno ništa protiv da cure misle da nešto mutim s
njim.“
„Do maloprije ti je bilo žao zbog moje i I'yanine svađe“, frkne A’lana.
„Ne čini li ti se ovo sad malo kontradiktorno?“
„Ja samo dajem svoj skromni doprinos tvojoj sigurnosti.“
Li'naris, doduše, nije mogao ući na predavanje - očigledno je ulazak na te
takozvane seminare bio dopušten samo studentima psihologije - pa je ostao
čekati vani, dok su Nikolina i njene kolegice s ostalim studentima opet
marljivo vodile bilješke, a A’lana pratila s manje interesa nego prethodnog
dana. Tema - nešto o načinima zapošljavanja i testovima koji su služili u tu
svrhu - nije joj bila zanimljiva, a Li'narisova prisutnost pred dvoranom, u
kombinaciji sa svađom s I'yani, i protiv volje ju je natjerala da ih počne
uspoređivati.
Veza s Li'narisom bila je nevjerojatni slijed prelijepih trenutaka,
veličajnih stvaranja i romantičnih gesti - još se dobro sjećala kad je ispisao
njeno ime vodom iz okomitog jezera, ili oko nje stvorio mali svemir sjajnih
zvijezdi - ali, na njega A’lana nije mogla računati. Nikad nije mogla znati hoće
li mu neka nova ideja odvući pažnju upravo dok mu ona nešto govori, ili će
otići bez javljanja jer se sjetio nekog posebno izazovnog izvora mane na
suprotnoj strani planeta, i uvijek je imala nelagodan osjećaj da mu je mana
važnija od svega, pa tako i od nje. S vremenom ju je to počelo umarati, unatoč
svim romantičnim gestama.
Usto, oduvijek je u njemu osjećala neki čudni, nepredvidljivi nemir. Kao
da je u njemu tinjalo nešto strano, nepoznato, nešto što je tek čekalo svoje
buđenje. A koliko god ju je ta tajanstvena slutnja privlačila, toliko je i plašila.
Kad se I'yani pojavila na Elondiru - čvrsta, sigurna i praktična ratnica s
odlučnim bljeskom u očima - A’lanu je to smjesta privuklo. A I'yani je dobro
znala što želi i nije se libila dati joj do znanja da želi nju. Očarana time,
gospodarica puteva je bez mnogo razmišljanja pošla s njom na Alar, svijet
kristalnih gradova. I nije se razočarala. Iako ponekad impulzivna i kruta, I'yani
je bila i neopisivo pažljiva, i njihova su putovanja Postojanjem obilovala
povezanošću i ljepotom, iako na drukčiji način nego što je to bilo s Li'narisom.
Ipak, A’lana nije mogla poreći da ju je susret s Li'narisom na Zemlji
natjerao da se zapita što bi bilo da je ostala s njim. Posebno sad, kad je
doznala za svoje istinsko nasljeđe - koje s I'yani nije mogla prenijeti dalje.
„Kakvo bi to dijete bilo“, pomislila je skoro čežnjivo, „moje nasljeđe i
Li'narisova intuicija u korištenju mane... Iz našeg bi spoja nastao najveći
gospodar puteva svih vremena.“
Pokušala se otresti takvih misli - izazivale su grižnju savjesti. Posebno kad
joj je na domaćinkin mobitel pristigla I'yanina poruka. „Žao mi je“, gotovo je
mogla čuti ratnicu kako govori. „Pretjerala sam, a tako te volim. Molim te,
čuvaj se.“ A'lana se na ovih par riječi, koje su govorile sve što je trebala čuti,
nasmiješi i otpiše u istom tonu, a potom se opet povuče kako bi Nikolini
vratila korištenje ruku.
Kasnije, otišli su na ručak, tijekom kojeg je Li'naris dopustio svom
domaćinu da preuzme kontrolu - iako ju je bio spreman vratiti na prvi znak
nevolje. Nikolinine prijateljice nisu, činilo se, primijetile sitne razlike u
Davidovom držanju i ponašanju koje su ga u A’laninim očima tako razlikovale
od Li'narisa, a njena je domaćinka tako uočljivo očijukala s njim da je Amanki
od toga bilo neugodno.
„Ako tako nastaviš, već sutra ćemo biti u situaciji da...“
„Što, da se ljubakam s njim kao što ti to voliš činiti s I'yani?“ Nikolinu
je cijela situacija zabavljala. „A gle, ako je meni neugodno kad ti to radiš,
zašto tebi ne bi bilo neugodno kad ja to radim?“
„Moram li te podsjetiti da je moja kontrola nad ovim tijelom koje
dijelimo jača od tvoje?“
„Ne moraš. Ali, kad ti i tvoja djevojka odete odavde, mi ćemo ostati. I
samo ćemo se međusobno moći razumjeti, jer smo prošli kroz iskustvo da su
nas zaposjela energetska bića. Ako se meni David sviđa, zašto to
razumijevanje ne bih dijelila s njim?“
„Jesi li sigurna da ti se sviđa David, a ne Li'naris u Davidovom tijelu?“
Nikolina se čak ni time nije dala smesti. „Sigurna sam da mu želim dati
priliku. Hm, kad bi mene David poljubio, bi li I'yani to shvatila kao da si je
prevarila s Li'narisom?“
„Nikolina, molim te...“
No, prije no što je dospjela dovršiti misao, nešto protrese Elion i čudna
rečenica zazveči u A’laninom unutarnjem uhu. Riječi su bile iskrivljene, a
nadsvijest još uvijek preslaba, ali kad se gospodarica puteva jako
skoncentrirala, uspjela je razaznati teško razumljivu poruku. A kad je uhvatila
njeno značenje, zaprepašteno je pogledala Davida, u čijim se očima zrcalilo
Li'narisovo iznenađenje istovjetno njenom.
„Ne dirajte periferiju, mi nećemo centar“, opetovalo se riječima koje su
ostavljale dojam stranog, nepoznatog... kalestinskog. „Pregovori, danas u
osamnaest sati, dva-dva, Tomislav. Ne dirajte periferiju, mi nećemo centar.
Pregovori, danas u osamnaest sati, dva-dva, Tomislav. Ne dirajte periferiju,
mi nećemo centar...“

Amani su se okupili na Zrinjevcu umjesto u svom uobičajenom kafiću - I'yani

nije htjela ni čuti da se sastanu tako blizu lokacije koju su Kalesti naveli kao
mjesto pregovora. Ni Zrinjevac nije bio dovoljno daleko, prema njenom
mišljenju, ali El'tar ju je uspio uvjeriti da je bolje da su blizu, za slučaj da
pregovori pođu po zlu. Svi su bili na okupu, čak i A’linor, kojem je lice
odavalo nelagodu zbog A’laninog očiglednog izbjegavanja svakog kontakta s
njim.
Gospodarica puteva zapravo ni sama nije bila sigurna zašto je tako ljuta na
njega - mladi su Amani odlazili od roditelja čim bi odrasli, a često i prije,
kako bi učili na lionirskim Akademijama ili istraživali ljepotu amanskih
svjetova. Ljutiti se na roditelja zato jer ne provodi svoje postojanje s djetetom
bilo je suludo - no, s druge strane, bilo je sramote u tvrdnji da je Amanu više
stalo do roditelja nego do vlastitog djeteta. A’lana o svom ocu dosad nije
znala ništa, osim da je manaš - na Elondiru, svijetu slobode, nepoznavanje
roditelja bilo je još manje neuobičajeno nego na drugim planetima. Ipak, njeno
je pravo bilo znati od koliko moćne loze potječe, i ljutilo ju je što je znanje da
je unuka velikog Shalinora bilo skriveno od nje.
Vjerojatno je i moja majka znala čiji je A'linor sin, kad ga je bila voljna
pratiti u potrazi za Shalinorom, mislila je tmurno, pogledavajući ga ispod
oka. Zašto mi nije rekla?
No, sad je to bilo daleko manje bitno od kalestinske poruke. Kao i nijema
isprika s kojom joj je I'yani stisnula ruku kad je A’lana došla praćena
Li'narisom - „Razgovarat ćemo poslije, sad moram biti ratnica i alaki“,
jasno su govorile I'yanine oči, i A’lani je to bilo potpuno razumljivo. Vrijeme
za isprike i nježnost doći će nakon pregovora - ako ih svi prežive. Jer, A’linor
i Li'naris glasno su zagovarali pretpostavku da ih Kalesti žele namamiti u
zamku.
„Preopasno je“, stari Aman zatrese glavom. „Zašto bi Kalesti željeli
pregovore? Nema s njima pregovaranja, oni su krvožedne zvijeri!“
„Jučer nisu djelovali krvožedno, ako je suditi po onome što ste nam
ispričali“, podsjeti E'rissa. El'tar nato ozbiljno kimne.
„Njihova reakcija daje naslutiti da su se uplašili“, reče samouvjereno. „Mi
znamo koliko ih je na Zemlji, oni ne znaju koliko je nas. U prednosti smo koju
moramo iskoristiti.“
„Zapravo nije čudno da su pozvali na pregovore“, dometne O'ronis. „Ako
misle da smo brojniji od njih, primirje im je jedina šansa da opstanu.“
Li'naris nezadovoljno zatrese glavom.
„Ili žele da upravo to mislimo“, odvrati. „Za ime Alara, ako uletimo u
zamku... ako ih je zapravo više nego što mislimo... Nitko od nas neće
preživjeti!“
„Nemojmo zaboraviti da oni imaju čime pregovarati“, reče I'yani
zabrinuto, pa pogleda A’lanu. U očima joj se vidjela nelagoda što ovo
spominje tako brzo nakon njihove svađe. „Znaju što je s E'garom. Moramo to
doznati i spasiti ga, ako je ikako moguće.“
„O tome nema dvojbe“, E'rissa se na spomen brata spremno složi. „E'gar
jest na Zemlji, osjećam ga u Elionu, ali izlomljeno, iskidano... Nešto nije u
redu s njim. Ako postoji i najmanja šansa da ga spasimo...“
„Moramo je iskoristiti“, alaki kimne. „S time se, vjerujem, svi slažemo.“
Li'naris ih je zaprepašteno gledao.
„Ovo je suludo“, promrmlja. „Zar ste svi zaboravili pokolj na Korifaxu?
Njihov napad tamo... Da se nije desila ona oluja, pobili bi nas sve.“
El'tar ga oštro pogleda.
„Da se nije desila oluja, imali bismo normalnu bitku u kojoj bi bilo
stradalih, ali bi amanska disciplina i odlučnost odnijeli prevagu na našu
stranu“, odreže. „Ne bismo završili ovdje, u ovakvoj situaciji.“
Li'naris šutke kimne i odmakne se par koraka dalje, zagledavši se u
udaljeni Tomislavov kip. Vidjevši da se umjetnik povukao iz rasprave, A’linor
nezadovoljno frkne.
„Ovo je suludo“, reče. „Čak i da nam ne pripremaju zamku, kako ćemo
pregovarati s njima? Posljednji put prije Korifaxa smo ih susreli tijekom
Velikog rata, i znamo kako je to izgledalo.“
„Od nas, jedino ti iz prve ruke znaš kakav je Rat bio“, odvrati I'yani s
poštovanjem, ali i odlučnošću. „I iako bih zbog tvog iskustva voljela da ideš
sa mnom na ove pregovore, bojim se da je u ovakvoj situaciji važnije zadržati
hladnu glavu kako bismo spriječili nove sukobe.“
„Zar je uopće upitno tko ide s tobom?“ usprotivi se A’lana. „Ne želim da
se sad razdvojimo. Ako ti se nešto dogodi...“ suze su joj navrle na oči od
zastrašujuće pomisli. I'yani joj nježno pomiluje lice, zadržavši na trenutak topli
dlan na A’laninom obrazu prije nego joj je prstima kliznula niz vrat. Glas joj
je, ipak, ostao jednako čvrst: „A’lana, ne. Ti si jedina koja nam može otvoriti
portal odavde. Ne smijemo te dovoditi u opasnost.“
„Ali...“
„Ako mi se nešto dogodi, znat ćete točno kakve su namjere Kalesta i kako
dalje postupiti“, ratnica je odlučno prekine. U očima joj nije bilo ni traga
strahu - pa ipak, A’lana je znala prepoznati silinu osjećaja skrivenu ispod
prividne smirenosti. I'yanina ruka napusti njen vrat kako bi joj se ovila oko
struka i privukla je bliže, a u kratkom, čvrstom poljupcu bilo je očaja koji se
nije usuđivala nazvati oproštajem.
„Sve će biti u redu“, promrmlja joj ratnica u kosu, a potom se otkine od nje
i pogleda ostale Amane. „El'tare, ako dođe do najgoreg, sigurnost Amana na
Zemlji je u tvojim rukama.
El'tara je ova izjava vidno zatekla, toliko da mu je trebalo par trenutaka da
odgovori: „Naravno, I'yani. Učinit ću sve što je u mojoj moći da se svi vratimo
kući.“
„Vjerujem da hoćeš“, kimne ona ozbiljno. „O'ronise, neću ti zapovjediti,
ali željela bih da me ti pratiš na pregovore.“
Mladi protumag porumeni na ovu neočekivanu čast.
„Hvala ti na ukazanom povjerenju, alaki“, odvrati. „Rado ću poći s tobom,
i ako se radi o kalestinskoj zamci, nećemo pasti, a da pritom i nekoliko njih ne
povučemo za sobom.“
I'yani zadovoljno kimne, provjeri koliko je sati, pa još jednom pogleda
A'lanu. Sad u njenom pogledu nije bilo ni traga slabosti - uloga čvrstog vođe
stajala joj je kao salivena čak i u krhkom ljudskom tijelu.
„Razradimo, onda, strategiju.“

A'lana je sjedila pored El'tara na klupi, istoj onoj na kojoj je prethodnog dana
s I'yani i O'ronisom čekala da se pojave Kalesti. I'yani se isprva protivila tome
da se gospodarica puteva nalazi tako blizu mjesta sastanka, posebno s obzirom
da su Kalesti znali kako tijelo u kojem se nalazila izgleda. No, A'lana nije ni
htjela čuti da bude daleko od mjesta pregovora, misleći kako će u slučaju da
Kalesti napadnu pohitati I'yani u pomoć pa makar i sama bila izgnana u
ništavilo. Naposljetku je I'yani popustila, ali pod uvjetom da El'tar bude s
njom - protumag iskusan poput njega, obrazložila je, moći će je zaštititi ako
zatreba. Činilo se da je El'taru takvo iskazivanje povjerenja laskalo, unatoč
tome što nije postao alaki Zemlje.
Drugi se amanski tim - A'linor, E'rissa i Li'naris - nalazio s druge strane
Tomislavovog kipa, na terasi kafića pored ulaza u pothodnik koji su ljudi
nazivali Importanne. Okružene ljudima koji su ispijali napitke na terasi, grijući
se zadnjim zrakama zalazećeg sunca, troje Amana je bilo teško uočiti.
A I'yani i O'ronis su stajali pored kipa, naizgled smireni, iako je A'lana
bila sigurna da u rukama zgušnjavaju manu. Srce joj se kidalo od pogleda na
I'yani - tako blizu, a tako daleko - i zastrašujuće misli da je možda to zadnji put
da je vidi, u ljudskom tijelu ili uopće.
Postala je svjesna da je El'tar promatra tek kad je progovorio: „Imaš vrlo
visoko mišljenje o njoj.“
A'lana ga iznenađeno pogleda.
„Naravno da imam“, odvrati. „Volim je.“
„Možda te upravo ta ljubav ponekad čini slijepom na njene mane.“
„El'tare, uz sve dužno poštovanje, izbori za alakija Zemlje su završili.
Nema potrebe da pokušavaš promijeniti moje mišljenje o njoj.“
On zavrti glavom - na usnama mu je titrao cinični, samouvjereni osmijeh.
„Kad se vratimo kući, ti će izbori biti revidirani“, reče svisoka. „Ne
sumnjam da će konačna odluka biti drukčija. No, dok ne odemo odavde,
slijedit ću I'yanine zapovijedi i odluke kako se dolikuje časnome Amanu.
Samo... Ne mogu se ne zapitati hoće li te odluke biti ispravne.“
A’lanine se obrve zadignu.
„Zašto? Njoj je prioritet da se svi sigurno vratimo na više Razine, i sve što
odluči bit će u skladu s tim ciljem. Kao što je to, uostalom, bilo i dosad.“
„Nismo olako odabrali tko će voditi ekspediciju na Korifax. Znam više o
I'yani nego što misliš“, E’ltar ju je ozbiljno gledao, od čega A’lanu preplavi
neka čudna nelagoda. „Cijeni čast i odanost amanskom narodu, ali... Previše je
uvjerena da zna što je najbolje za sve nas.“
„Nisu li svi alakiji takvi?“ upita gospodarica puteva suho, na što se El'tar
zabavljeno nasmije.
„Možda“, odvrati. „No, jesi li se ikad zapitala što bi I'yani bila u stanju
učiniti zaključi li da je netko od nas prijetnja sigurnosti ostalih?“
„Što god bilo potrebno da nas zaštiti.“
„A ako bi njen zaključak bio pogrešan?“
A'lana nije znala što odgovoriti na ovo. Da, I'yani je bila sklona vjerovati
da najbolje zna što je za koga dobro, ali A'lana se nije mogla sjetiti situacije u
kojoj nije doista i bilo tako. S druge strane, ratnica jest bila sklona naglim
reakcijama, posebno ako se radilo o Li'narisu, što je dokazivala i njihova
sinoćnja svađa. A njega je, ipak, doživljavala kao prijetnju - njihovoj vezi,
doduše, ne sigurnosti svih Amana. Morala je priznati sama sebi, El'tarove
sumnje i nju su učinile nervoznom.
Nelagoda je u A’lani rasla i ona se tjeskobno zagleda u I'yani i O'ronisa,
koji su i dalje nepomično čekali Kaleste. I'yani je djelovala čvrsto i postojano,
kao i uvijek... Odnosno, kao skoro uvijek. Što bi sve bila u stanju učiniti,
doista? zapita se gospodarica puteva i protiv svoje volje. Odgovor je bio
zastrašujuć - koliko god bezgranično povjerenje imala u I'yani, ovo je bilo prvi
put da je vidi u ratnim okolnostima, i zapravo nije mogla znati na što bi sve
ratnica mogla biti spremna.
Njen tmurni tijek misli prekinuo je dolazak Kalesta - I'yani i O'ronisu
polako su se približili isto ono dvoje koje su, kao i Ken'erisa, prethodnog dana
zaskočili na istom tom mjestu.
„Pametno“, promrmlja El'tar napeto. „Već znamo identitete njihovih
domaćina. Nastoje zaštititi ostale kako ne bismo znali kako oni izgledaju.“
A'lana ga je ignorirala, ne skidajući pogled sa scene koja se odvijala pred
njima. Oprezno, blago raširenih ruku s dlanovima okrenutim prema gore kako
bi pokazali da ne zgušnjavaju manu, Kalesti su se primakli Amanima. Bradati
Kalest rukom pokaže prema I'yani i nešto reče, na što ona kimne i otpusti manu
iz dlanova da se raspline u zrak. O'ronis je slijedio njen primjer, i uskoro je
sve četvero energetika stajalo sasvim nenaoružano. Iznad njih, svjetlucava se
amanska mreža ovijala oko kipa kralja Tomislava, nevidljiva ljudskim očima.
Uslijedilo je tjeskobnih pola sata tijekom kojih je A'lana mislila da će
eksplodirati od nervoze. El'tar i ona su se nalazili predaleko da bi mogli čuti o
čemu pregovarači razgovaraju - ali, mogli su vidjeti da pregovori protječu
relativno mirno. U jednom je trenutku, sudeći po ljutitom mahanju rukama
plavokose Kalestinke i I'yaninom smrknutom licu, došlo do nesuglasica, ali
sve četvero su se brzo smirili.
A’lana se prisilila otrgnuti pogled tek kad je El'tar zatražio da promotri
ljude na ostalim klupama i domaćinkinim mobitelom fotografira svakoga tko bi
joj se činio imalo sumnjivim. Bilo je za očekivati da su i Kalesti postavili
svoju stražu, kao i Amani - prema Ken'erisovim riječima, moglo ih je biti
najviše troje. Ken'erisa očito nije bilo u blizini - A'lana bi ga, ipak, prepoznala
- a jedino dvoje koji su uopće gledali prema kipu bili su mršava, crvenokosa
djevojka blijede puti koja je klupu na suprotnoj strani parka dijelila s
mladićem svijetle kose tako zamotanom u jaknu da je bilo nemoguće
procijeniti kakva mu je građa tijela. Kao ni A'lana i El'tar, ni njih dvoje nisu
razgovarali, već su napeto zurili prema kipu, slabo to prikrivajući knjigama
rastvorenim na koljenima.
Gospodarica puteva se zagledala u crvenokosu djevojku. Nešto u vezi nje
joj se činilo poznatim, iako je bilo nemoguće odrediti što, i trebalo joj je par
trenutaka da uspije otrgnuti pogled kako bi ukazala El'taru na njih. Oboje su ih
fotografirali, a njih dvoje nisu ničime pokazali da su to primijetili.
„Uh, da smo barem sad tamo“, uzdahne Nikolina, čija je radoznalost
A’lanu još uvijek ponekad iznenađivala. „Tako me zanima o čemu
razgovaraju.“
„I mene“, odgovori Amanka. „Prvi susret s Kalestima na Zemlji... prvi
od Korifaxa, to jest, prije čega nije bilo ikakvih kontakata tisućama
godina... A ja ga propuštam.“
„Pa, logika tvoje cure drži vodu. Ako si ti jedina koja može otvoriti
portal, zaglavili su ovdje bez tebe. Normalno da te ne želi dovoditi u
opasnost.“
„Teoretski, i netko drugi bi mogao otvoriti portal. To se može naučiti...
Iako, bez urođenog talenta je jako teško, pa se malo tko odvaži učiti
gospodarenje putevima.“
„Stvarno, kako funkcionira to nasljeđivanje kod vas? Imate li nekakve...
ne znam, energetske gene ili tako nešto?“
„Ne ulazi mi se sad u to, komplicirano je. Ali da, recimo da i energetska
bića imaju gene. Ja potječem od prvog gospodara puteva, i djed i majka su
naslijedili talent, pa mi zato nije trebalo puno da naučim pronalaziti i čitati
Shalinorove linije.“
„A ostali? Znaju li oni?“
„El'tar i A'linor vjerojatno znaju mehaniku funkcioniranja portala, jer
se ona proučava na lionirskim Akademijama, ali da ih znaju otvarati,
vjerojatno bi to već rekli. Osim toga, ovdje na Zemlji... Teško. Preniska je
Razina Postojanja.“
„Bi li se to moglo naučiti tako da te netko promatra kako otvaraš
portale? Ako se ne varam, mnogo si putovala s I'yani, puno je puta vidjela
kako to radiš.“
 „Vidjeti i znati nisu ista stvar, Nikolina.“
Naposljetku, nakon agonizirajuće dugačkih pola sata, pregovori su završili.
Kad su se Kalesti zaputili prema tramvajskoj stanici, El'tar i A’lana pođu
prema uobičajenom kafiću - dogovorili su da se nakon pregovora svi nađu
tamo, kako eventualni kalestinski promatrači ne bi vidjeli s kime se amanski
pregovarači sastaju. A’lanu je napetost izazvana cijelom situacijom i
pregovorima činila tjeskobnom - srećom, El'tar je znao prepoznati kad je bolje
šutjeti, pa je bila pošteđena čavrljanja.
Napokon, I'yani i O'ronis uđu u kafić, i A'lana se baci ratnici u zagrljaj čim
su prišli stolu koji su ona i El'tar zauzeli.
„Mislim da nisam bila ni svjesna koliko sam se zapravo bojala da
pregovori neće završiti dobro“, promrmlja ona I'yani u kosu. Tople je ruke na
to još čvršće privinu k sebi.
„Znam“, uzdahne I'yani s olakšanjem. Gospodarica puteva je na vratu
mogla osjetiti njen osmijeh. „Rekla sam ti da će sve biti u redu.“
„Poznajem te, I'yani. Rekla si to samo da me umiriš.“
„Tebe jednako kao i sebe“, ratnica se tiho nasmije, pa se malo odmakne
kako bi pogledala A’lanu u oči. Pogled joj je sjao vidnim olakšanjem, i A'lani
se nasmiješeno ljudsko lice pred njom učini tako lijepim, tako I'yani, da ju je
povukla natrag k sebi i poljubila, ne obazirući se na par znatiželjnih pogleda
ljudi iz kafića.
Tek je nakon toga pustila I'yani da sjedne pored nje, ispreplevši im prste.
Iako su i ona i El'tar htjeli odmah saznati o čemu se razgovaralo na
pregovorima, I'yani nije htjela započinjati izvješće dok ne budu svi na broju.
Srećom, nisu dugo čekali E'rissu, A’linora i Li'narisa - ušli su upravo u
trenutku kad je konobarica odložila pića na njihov stol.
„Nitko vas nije pratio“, obznani Li'naris sjedajući. „Kalestima s kojima ste
razgovarali na tramvajskoj se stanici pridružilo još dvoje. Nismo ih uspjeli
fotografirati, previše je ljudi tamo, ali radilo se o crvenokosoj djevojci i
čovjeku svijetle kose u nekakvoj ogromnoj jakni.“
„Ovo dvoje?“ upita El'tar, tražeći fotografiju na domaćinovom mobitelu.
Kad ju je pokazao Li'narisu, on kimne. „Odlično, sad znamo kako svi oni
izgledaju.“
„Da čujemo“, A’linorove se obrve zadignu. „Što krvoloci imaju za reći?“
 I'yani izmijeni znakoviti pogled s O'ronisom, pa se zagleda u starog
Amana.
„Kao prvo, to da krvoloci nisu oni“, reče ozbiljno, „već mi.“
„Molim?!“ A’linor je bio zaprepašten.
„Da, A’linore. Prema njihovoj verziji, mi smo napali njihov sveti planet i
prvi je magijski hitac dospio iz amanske ruke. Također smo mi oteli Shalinora
i podvrgli ga mučenju kako bismo doznali tajnu portala.“
„Ken'eris nam je to već rekao, pod utjecajem veritasa“, podsjeti E'rissa
blago. „Učitelju, očito u to doista vjeruju.“
A’linor je vrtio glavom u nevjerici.
„Nemoguće“, promrmlja zatečeno. „Cijeli Veliki rat... Oni su ga izazvali.“
„Tako nas uči naša povijest“, odgovori O'ronis. „Njih njihova uči da su se
pobunili protiv amanske vlasti zbog izrabljivanja. Da su naši djedovi i
pradjedovi njihove... držali kao roblje.“
„Ali“, zbunjeno će El'tar, „kako je moguće da se povijesti tako razlikuju? I
da su obje... istinite?“
„Jednako kao što je moguće da je Y'tros zadržavao informacije van
Eliona“, odvrati E'rissa zamišljeno. „Očito su po nastanku naše nadsvijesti oni
Amani koji su znali istinu o početku Velikog rata, bila ona u skladu s
kalestinskim vjerovanjima ili nečim drugim, zadržali to za sebe. A većina
Amana je ionako znala samo da su se borili protiv Kalesta. Lako je bilo
zaključiti da je istina... jednostrana.“
„Ljudi kažu da je istina uvijek negdje između različitih interpretacija“,
kimne E’ltar, još uvijek zapanjen. „Imaju izreku... Svaka medalja ima dvije
strane.“
„Znaju li oni što je izazvalo oluju na Korifaxu?“ upita A'lana. I'yani
odmahne glavom.
„Ništa više nego mi“, odgovori. „Prema njima, mana na Korifaxu je
nestabilna, i magijske oluje ponekad pustoše tim svijetom, ali njihovi vidioci
ih uglavnom mogu predvidjeti. A i u nekoliko navrata kad su se Kalesti našli
na Korifaxu tijekom oluje, posljedice nisu bile ništa gore nego kad, recimo,
čovjeka na Zemlji uhvati pljusak van zaklona. Ri'ssata je rekla da se jamačno
nešto moćno umiješalo u tu oluju, jer takvo što nikad nisu vidjeli na Korifaxu.
Kao i A'lana, i njihov gospodar puteva je jedva otvorio portal, a jedina linija
koju je uspio pronaći vodila je na Zemlju.“
„Ri'ssata je njihov bal, kako su nam rekli“, dometne O'ronis. „Nešto poput
alakija, rekao bih. A Ir’linor, drugi pregovarač, ratni je vođa. On se činio
spremnijim na suradnju od nje, ali stekao sam dojam da nas se naprosto manje
boji.“
„Kao ratnik koji je tko zna koliko naših pobio, nije ni čudno da se manje
boji“, progunđa Li'naris. „A ona, dakle, nije ratnica?“
„Ne. Manašica je - ili kako već oni nazivaju postavljače mreža.“
I'yani pogleda A’linora.
„A’linore, ovo će tebi biti posebno zanimljivo“, reče. „Iako oni očigledno
ne drže do svog porijekla dovoljno da bi se predstavljali i imenima očeva ili
majki, Ir'linor je očigledno iznimka. Ili je pak tako navikao na status koji mu
očigledno to daje da bi i nas izvijestio o identitetu svoga oca. Tvrdi, naime, da
je Shalinorov sin.“
Stari je Aman na ovo ostao kao gromom ošinut, a i ostali su se Amani
osupnuto zgledali.
„Molim?!“ A’linorov je glas drhtao kad je napokon prozborio. „To je
nemoguće, i čista laž! Oni su oteli mog oca i mučili ga, iskreno sumnjam da bi
mu u takvim okolnostima uopće palo na pamet imati djecu sa svojim
mučiteljima!“
„Kalesti tvrde da smo mi oteli Shalinora njima, i mučili ga. Ako je istina
negdje između... Možda nije nemoguće.“
A’lanin je otac - nije ga željela tako nazivati u mislima, ali bilo je
neizbježno - bio vidno uzrujan.
„Kako bi Aman i Kalest mogli biti braća?!“ energično je odmahivao
glavom kao da će ova neugodna pretpostavka tako nestati. „To je nečuveno!
Ne znam je li se ikad dogodilo, čak i prije odlaska sa Zemlje i prelaska u
energetski oblik!“
„Vidiš, stvarno“, Nikolina je odabrala upravo ovaj trenutak da se javi s
još jednim od svojih znatiželjnih pitanja. „Kako vi Amani na svojim
svjetovima... No, znaš. Kako konzumirate svoju ljubav ako ste bestjelesna
energetska bića?“
„Na višim Razinama nismo bestjelesni, samo... ne tako kruti kao vi“,
nestrpljivo odvrati A’lana. „Stvarno si odabrala sasvim pogrešan trenutak
za ovo.“
„Oprosti, oprosti“, pomirljivo će domaćinka, pa utihne.
„Mi i Kalesti smo dva naroda, ne dvije različite vrste“, El'tar je nastavljao
raspravu. „Prije rata je sigurno bilo miješanja. Sad, koliko je to uopće bilo
moguće kasnije, s obzirom na tu razdvojenost nas i Kalesta...“
„U svakom slučaju, sklopili smo primirje“, I'yani odlučno prekine daljnju
raspravu na tu temu. „Teoretiziranja o srodstvu nas i Kalesta to ne smiju
ugroziti. U redu, A’linore?“
„Da, alaki“, progunđa on.
„Čekaj malo“, zainteresirano će Nikolina. „To znači da... imaš strica
Kalesta? Uz djeda i pradjeda koji su možda Melki?“
„Nikolina“, ta pomisao jest uznemiravala, ali A'lana se nije mogla sad
baviti time. „Ne sad, molim te.“
„Dogovorili smo se o raspodjeli izvora mane“, nastavljala je I'yani. „Mi
ćemo zadržati izvore u centru, znači kip kralja Tomislava, katedralu, Zdenac
života i Markov trg. Njima pak prepuštamo da svoje mreže postave na
udaljenije izvore - obelisk u Maksimiru, Solarni pleksus na Jarunu, Park
mladenaca i graničnik Ilirskih provincija.“
„Znači, dali smo im što su htjeli“, frkne Li'naris nezadovoljno. „Nakon što
su pobili toliko Amana na Korifaxu. Umjesto da se osvetimo i sravnimo ih sa
zemljom, mi im poklanjamo izvore!“
„I mi smo pobili mnogo njih“, odreže I'yani. „Kako će izgledati ostatak
našeg boravka ovdje? Svaki dan ćemo se natjerivati s Kalestima oko izvora,
naizmjence rušiti i postavljati mreže? To nema smisla, iscrpljuje i nas i
domaćine. Ovakav kompromis je trenutno najbolje rješenje.“
„E'rissa više nije jedina koja može postavljati mreže“, podsjeti A'linor.
„Ako ih i ja budem dizao, nijedno od nas dvoje se neće previše umarati.“
„A domaćini? Oni ne mogu dugo izdržati ovakav tempo. Ako se tijela koja
koristimo ozlijede ili razbole, nećemo moći raditi ama baš ništa.“
„Ali, više nas je nego njih i mogli bismo...“
„A'linore“, I'yani ga odlučno prekine, tonom koji nije trpio prigovore i koji
je A'lanu natjerao da zadrhti - ali na ugodan način. Da, voljela je nježnosti
koje joj je ratnica iskazivala, ali je od samog početka tu njenu čvrstu, odlučnu
ratničku narav smatrala neopisivo privlačnom. „Kao alaki, donijela sam
odluku o primirju s Kalestima. Tko je ne bude poštovao, odgovarat će meni“,
pogledom je prostrijelila i Li'narisa. „Je li to jasno?“
Obojica se smjesta povuku. Amani su, ipak, bili navikli na hijerarhiju. A
I'yani je bila izabrani vođa planeta na kojem su se nalazili.
„Da, alaki“, odgovore skoro istovremeno.
„Dobro“, I'yani kimne, pa se okrene E'rissi, a pogled joj omekša. „Jednu
od njih, pretpostavljam ovu crvenokosu koju ste fotografirali, nazivaju
vidjelicom. Ona je prva dobila poziv da dođu na Korifax.“
„Poziv?“ upita manašica. „Od koga?“
„Od bogova, kažu.“
„Hm“, El'tar je zamišljeno lupkao prstima po stolu. „Dakle, od nekog
Melka. A'polona? Ili čak Shalinora?“
„Nisu definirali“, reče O'ronis. „Ali, pošto je A'polon bio na Korifaxu i
pozvao A’linora da dođe tamo, možemo pretpostaviti da je uputio poziv i
Kalestima.“
„U svakom slučaju, ta njihova vidjelica je osjetila prisutnost energetika u
jednom prijatelju Ir'linorovog domaćina“, nastavi I'yani. „Podvrgnula ga je
veritasu - i oni su brzo shvatili da mogu koristiti manu u te svrhe ovdje, očito -
no, nešto nije bilo u redu. Uspjela je dobiti samo ime.“
„E'gar?“ dahne E'rissa.
„Da“, I'yani kimne. „Teško je ozlijeđen, bit će da ga je neka napadačka
magija pogodila dok je ulazio u portal. Ne mogu ni pretpostaviti kako je uopće
preživio dolazak ovamo, vjerojatno se survao u prvog domaćina na kojeg je
naletio. Kalesti kažu da je domaćin svjestan samo da mu se nešto čudno
događa, ali ne može definirati što, kao ni u kakvom je stanju E'gar u njemu.“
„Dakle nije svjestan da je zaposjednut?“ upita E’ltar.
„To jest. Ir'linorov domaćin mu je, uz Ir'linorovo dopuštenje, rekao da su
ih energetska bića obojicu zaposjela. Samo, kakve su posljedice po
domaćina...“ I'yani uzdahne, dopuštajući na trenutak ratničkoj fasadi da padne.
„Kažu da ima neprekidne glavobolje i da osjeća bolove u cijelom tijelu. Mi
smo svi pristigli u ova tijela neozlijeđeni, pitanje je može li ljudsko biće
uopće podnijeti ozlijeđenog energetika koji nema kontrolu nad samim sobom.“
„Čovjeka na stranu“, E'rissa zatečeno odmahne rukom. „Možemo li kako
pomoći E'garu?“
 I'yani je trebalo nekoliko trenutaka da odgovori, kao da skuplja snagu za to.
Ma koliko nije voljela I'yaninu povezanost s njenim bivšim, A’lani je teško
padalo gledati je takvu, pa joj utješno stisne ruku. I'yanine su oči, kad ju je
pogledala, bile ispunjene ljubavlju i zahvalnošću.
„Kalesti ne znaju kako mu pomoći“, odgovori napokon. „Nitko od nas
nikad nije morao iscjeljivati u ljudskom tijelu. Oni, kao ni mi, ne znaju odakle
uopće početi. No, žele spasiti domaćina, pošto je blizak domaćinu njihovog
ratnog vođe. Čini se da jako drže do dobrobiti svojih domaćina, čak i više
nego mi.“
„Problem je što ne vjeruju da ćemo mi održati primirje ako nam predaju
E'gara, odnosno čovjeka u čijem se tijelu nalazi“, dometne O'ronis. „I'yani je
dala riječ kao alaki da nećemo narušiti primirje, pa su nam ga naposljetku
pristali dovesti, da ga pregledamo.“
„Kad?“ upita El'tar.
„Sutra, u isto vrijeme, u Maksimiru kod obeliska. Smatraju da je bolje da
E'gara pokušamo iscijeliti u blizini izvora mane, za slučaj da nam zatreba veća
količina, a taj je izvor relativno siguran zbog manjeg broja ljudi.“
„To jest njihov teritorij“, doda I'yani, „ali, ako želimo to primirje i E'gara,
moramo pokazati barem minimalno povjerenje.“
„Znači, sutra idemo svi?“ upita E'rissa. Ratnica odlučno odmahne glavom.
„Ne pada mi na pamet da dovedem A’lanu u opasnost“, reče. „El'tare, ostat
ćeš s njom kao i danas.“
A’lani se ovo nimalo nije svidjelo, pa se usprotivi: „Ne, I'yani, ne dolazi u
obzir da apsolutno sve što se događa prosjedim negdje postrani.“
„A’lana, tvoja je sigurnost...“
„Znam, znam, moja je sigurnost važna jer otvaram portale“, ljutito ju je
prekinula. „Amanka sam, I'yani, i ne mogu mirno sjediti dok svi ulazite u
kalestinske ralje. Ovo danas je bilo... Pa, recimo samo da mi je bilo strahovito
teško gledati tebe i O'ronisa s Kalestima i znati da ne mogu apsolutno ništa
učiniti ako vas napadnu. Nemoj me tjerati da opet prolazim kroz to.“
I'yani ju je netremice promatrala.
„Znaš da bih ti mogla jednostavno narediti“, reče polako. A'lana joj uzvrati
pogled jednakom oštrinom.
„Mogla bi. Ali, ja te ne bih poslušala. Kako bi me ti, kao alaki, onda
kaznila za neposluh?“
Ostali su Amani zapanjeno pratili njihov sukob. Iako alakiji nisu vladali
planetima potpuno autokratski, odbiti izravnu zapovijed alakija bilo je
sramotno. No, A’lanu to nije pokolebalo. Dovoljno je dobro poznavala I'yani
da bi joj bilo jasno kako je odabrala najbolji put za izboriti ono što je htjela.
Zato nastavi nešto blažim tonom: „Kažeš da ti je važna sigurnost svakog
Amana, ali najviše te brine moja. Je li to stvarno zato što sam gospodarica
puteva? Ili zato što me voliš?“
I'yani nervozno otpije par gutljaja svog čaja, kao da pokušava dobiti na
vremenu.
„Znaš odgovor na to pitanje“, promrmlja napokon. „Oba razloga su točna,
to nije tajna.“
„Zar je moje postojanje toliko važnije od drugih Amana, samo zato što sam
tvoja?“ A’lanin je glas sad bio nježan, kao i ruka kojom je prekrila I'yaninu.
Ratnica je pogleda - oči su joj bile vlažne.
„Ne znam što bih učinila da ti se nešto dogodi“, dahne i stegne A’laninu
ruku. Gospodarica puteva kimne s razumijevanjem.
„Znam“, odvrati ozbiljno. „Ali, moraš shvatiti da isto vrijedi i za mene. A
Kalesti možda nisu jedini koji nas trebaju zabrinjavati“, pustila je I'yaninu ruku
pa pogledala ostale. „Sad znamo kako svi Kalesti na Zemlji izgledaju, i
nijedan od njih nije onaj čovjek kojeg sam susrela na domaćinkinom fakultetu.“
„Onaj s naušnicom u obliku strijele?“ upita El'tar. „Sigurna si?“
„Sasvim. Ni Ken'eris, ni Ir'linor niti onaj treći, koji je sjedio na klupi s
vidjelicom, nisu on.“
„Možda smo prenaglo zaključili da nam on predstavlja prijetnju“, predloži
E'rissa. „Ako postoje ljudi poput Saše, možda je on naprosto jedan od tih...
proroka. Pa te zato osjetio.“
„Bolje ga je izbjegavati dok ne budemo sigurni“, zaključi A’linor.
„Domaćinka još sutra ima obveze na fakultetu, pa je ostatak tjedna
slobodna“, reče A’lana. Uhvatila je Li'narisov pogled ispunjen žaljenjem što
je više neće trebati pratiti, ali ga je svjesno ignorirala. I'yani zamišljeno
posegne za pletenicom i krene joj cupkati vrhove.
„Helena još dva dana ima posla na svojem fakultetu“, odvrati. „Iako,
smatra da neke od tih obveza može propustiti bez većih posljedica, pa... Vidjet
ćemo. U svakom slučaju, nećeš sama hodati ovim gradom.“
„To mi ne pada na pamet“, osmjehne se A’lana, shvaćajući da je I'yani
ipak popustila po pitanju njene prisutnosti na sljedećem susretu s Kalestima.
„Imamo li još što za raspraviti?“
„Još samo jednu stvar“, I'yani se okrene O'ronisu. „Je li ti se javila Saša?“
„Da“, kimne on. „Želi da se kasnije nađemo, i da joj barem na sat-dva
omogućim da bude s Brunom. Ali, ostat ću blizu površine, za slučaj da se nešto
dogodi.“
„Ako je sanjala nešto novo, javi nam.“
„Naravno.“
„U tom slučaju“, zaključi I'yani i ustane, po domaćinkinim džepovima
tražeći novac za plaćanje čaja, „raziđimo se. Treba nam odmora, kao i našim
domaćinima.“

Rižoto s povrćem i mesom bio je najukusnija hrana koju je A'lana probala od

dolaska na Zemlju - kad je I'yani malo zagrebla po Heleninim znanjima, našla
je tamo toliko recepata da su obje Amanke ostale zapanjene ljudskom
predanošću pripremi hrane. Nikolinina su, doduše, znanja tu zjapila prazna -
domaćinka je kuhanje smatrala „nužnom gnjavažom“, za razliku od Helene koja
je u njemu pak uživala.
Kako su napokon mogle uhvatiti predah, prvi put otkako su pristigle na
Zemlju, A'lana i I'yani su dva sata provele istražujući ljudsku kulturu, što ih je
naposljetku dovelo do pregledavanja raznoraznih video uradaka na YouTubeu.
Na kraju su odgledale i jedan film, u nastojanju da shvate fascinaciju koju su
obje domaćinke gajile prema tom obliku zabave. I tijekom cijelih tih nekoliko
sati, bile su nevjerojatno pažljive jedna prema drugoj, kao da se obje nastoje
iskupiti za sinoćnju svađu.
Tek kad su se smjestile u Nikolinin krevet kako bi domaćinkama omogućile
potreban im san, a sebi meditaciju, I'yani reče: „Oprosti što sam onako
reagirala jučer. Znam da ne trebam sumnjati u tebe. Samo...“ nervozno je
uzdahnula. „Izluđuje me njegova prisutnost, i to što se moram osloniti baš na
njega da brine o tvojoj sigurnosti.“
„Za ime Alara, I'yani“, A'lana se okrene prema njoj. „Li'naris mi više ništa
ne znači. Otkako sam otišla s tobom... jedva sam ga se sjetila.“
 To baš i nije bila potpuna istina, ali gospodarici puteva je bilo previše
stalo do ratnice da bi novim priznanjima vezanim uz Li'narisa narušila ovu
dragocjenu idilu među njima. U cijeloj ovoj užasnoj situaciji - počevši od
strahota Korifaxa, pa do prisilnog boravka na manom siromašnoj Zemlji i
nužnog primirja s vjekovnim neprijateljima - jedna su drugoj bile potrebne.
Zato posegne rukom prema I'yaninom ljudskom licu kako bi ga pomilovala.
„Uostalom“, reče tiho, „i moja je reakcija u vezi E'gara bila pretjerana.
Mislim da smo obje previše napete, zbog svega.“
„To je istina“, I'yani prstima primi njene, pa ih poljubi. Potom se namršti.
„Bilo bi lijepo da se te napetosti možemo osloboditi na barem neki od
uobičajenih načina. Ali, ovdje nema energetskih tokova kojima možemo letjeti,
kao ni izokrenutih slapova. Da ne spominjem stvari koje nam domaćinke ne
dopuštaju.“
A'lana se tiho nasmije, zagnjurivši lice u I'yaninu kosu, pa joj pritisne usne
na vrat u toplom poljupcu. Tijelo pored nje zadrhti, a dubok se uzdah otkine s
I'yaninih usana. Ova su tijela tako zanimljiva, pomisli gospodarica puteva
zadivljeno, prstima prelazeći preko I'yanine ključne kosti, i tako zanimljivo
reagiraju...
„Jao“, uzdahne Nikolina. „Dobro onda. Kad vam je već to tako silno
potrebno... Ako se Helena slaže, nemam ni ja ništa protiv da vam damo... no,
tu jednu noć utjehe.“
A'lana je bila tako zapanjena da joj je ruka zastala u svom kretanju niz
I'yanino rame.
„Jesi li sigurna?“ upita domaćinku u nevjerici. „Ne bih željela... da se
loše osjećaš zbog mene.“
„Neka svoja znanja skrivaš od mene, ali osjećaje ne. Jasno osjećam
koliko je voliš. I mislim da ti dugujem jer me puštaš da idem na faks iako je
to za tebe možda opasno.“
„Mogu ti izbrisati sjećanje na ovo... ili te opet gurnuti u dubine tvog
uma, ako ti je tako lakše.“
Nikolina je par trenutaka razmišljala o tome, a potom se nasmije.
„Nije potrebno“, odvrati zabavljeno. „Moram priznati da sam
znatiželjna, a osim toga, radije bih znala što se događa s mojim tijelom.“
Po I'yaninom odsutnom pogledu, A’lani je bilo jasno da se sličan razgovor
odvija i u njenom umu, a kad ju je ratnica pogledala i široko se nasmiješila,
nije morala pitati kakva je Helenina odluka.
„Imamo mnogo sreće s ovim domaćinkama“, promrmlja I'yani prije no što
je privukla A’lanu k sebi i poljubila je, dublje i gladnije no što je gospodarica
puteva očekivala.
Uistinu, imamo sreće, pomisli A'lana prije nego se toj sreći, potpuno, i
prepustila.
 5. DAN

„N ikolina? Jesi li sigurno dobro?“

„Ha?“ domaćinka se trgne, pa strese glavom, pokušavajući
vratiti pažnju na predavanje o vrstama psihoterapije. „Jesam, zašto ne bih
bila?“
„Vidim ti misli. I znam da se ne bave ovim predavanjem koje trebaš
pratiti.“
„Zar je to čudno? Ne dešava ti se svaki dan onako nešto.“
„Moja ponuda da ti izbrišem pamćenje još uvijek stoji.“
„Ne, nije potrebno. Bilo je... zanimljivo iskustvo. Bit će mi malo čudno
gledati Helenu jednom kad vi odete, ali... Okej sam. Stvarno.“
„Onda dobro“, odvrati A’lana, pa pusti domaćinku da se nastavi
pokušavati koncentrirati na predavanje.
Ona se pak trenutno osjećala, jednostavno, sretno. Trenuci ljubavi s I'yani,
ma koliko prizemljeno ljudski bili, uspješno su joj skrenuli misli sa svega što
ju je brinulo - boravak na Zemlji se sad činio podnošljivijim, povratak kući
izglednijim, a ni Kalesti je nisu više tako plašili. Posegnula je za Elionom -
nadsvijest je sad, zahvaljujući pritoku mane iz mreža na izvorima, bila jača i
A'lana je mogla osjetiti svakog Amana na Zemlji. Daleko je to bilo od
povezanosti kakva je postojala na višim Razinama, ali bilo je utješno znati da
u svakom trenutku može osjetiti njihovu prisutnost.
I'yaninu je, naravno, osjećala najjače. Na višim Razinama su se često
povezivale putem Eliona, i to je olakšavalo prepoznavanje i sad, u uvjetima
znatno slabije mane - I'yani je bila preplavljena sličnim osjećajima kao A'lana,
i gospodaricu puteva je to činilo još sretnijom. Napokon nešto lijepo u ovom
ludilu, pomisli.
No, jedna noć ipak nije mogla promijeniti činjenicu da su se i dalje
nalazili na Zemlji, u tuđim tijelima, i da će kasnije tog dana A’lana prvi put u
svom postojanju imati priliku razgovarati s Kalestima. Ta je pomisao bila
uzbudljiva koliko i zastrašujuća - unatoč užasima Korifaxa, A’lana je bila
znatiželjna. Na temelju svega što su dosad saznali, činilo se da Kalesti nisu
baš sasvim onakvi kakvima ih je amanska povijest predstavljala. A A’lanu je
zanimalo koliko daleko te razlike sežu.
 Misli su joj skrenule na Melke. Činilo se nemogućim da su ta bića iz
legendi stvarna, a opet, sve je upućivalo na zaključak da doista postoje. I da je
moj pradjed jedan od njih, pomisli gospodarica puteva, a utroba joj se stegne
od mješavine sukobljenih osjećaja. Nije uopće znala što misliti o tome - kao ni
o činjenici da je unuka velikog Shalinora - koji je možda također Melk, javi se
nova neželjena misao, ne samo A'linorov otac, već i Ir'linorov... Što to sve
znači za mene? Ako potječem ne samo od prvog gospodara puteva i onog
kome imamo zahvaliti svoju evoluciju na više Razine Postojanja, već
zapravo... od dvojice Melka? Ako imam strica Kalesta? Koliko sam onda,
doista, Amanka?
„Meni to zvuči kao da si posebna“, javi se Nikolina, kojoj je očito bilo
zanimljivije pratiti njena razmišljanja nego predavanje. „Recimo, kao... Harry
Potter, ili Aragorn, ili Bo Dennis...“
„Nepoznata su mi ta imena.“
„Filmovi, knjige, serije... Lako ih možeš naći u mojim sjećanjima.“
„Ne želim ti stalno prekapati po umu. Osim toga, otkad ti imaš uvid u sve
što ja mislim?“
„Otkad si se prestala truditi da me blokiraš“, Nikolinin je unutarnji glas
zvučao veselo. „Da, još čuvaš većinu svojih sjećanja kako ja ne bih vidjela
kako doista izgledaju te više Razine, valjda jer misliš da moj mali ljudski
mozak to ne bi mogao podnijeti, ali... Znam tvoje misli. Što je nekad vrlo
dekoncentrirajuće, posebno kad trebam, recimo, pratiti predavanje.“
„U redu, potrudit ću se da ne čuješ moje misli dok smo ovdje.“
„Ne moraš. Ove tvoje unutarnje dvojbe su daleko zanimljivije od
predavanja“, domaćinka se nasmije, iako ne naglas - bile su, ipak, okružene
ljudima koji nisu ni slutili da se u naizgled mirnoj Nikolini odvija ovako
živahan dijalog. „Zašto te to tako muči?“
„Tebe ne bi mučilo da u ovako kratkom roku otkriješ toliko toga o svom
porijeklu? Ne bi si postavljala pitanje tko si zapravo?“
„Bih. Ali, ove stvari koje doznaješ o sebi... Sve su bolje i bolje. Dodaju ti
na vrijednosti, ne oduzimaju.“
A’lana uzdahne. Nije uopće znala kako objasniti ljudskom biću, makar to
biće imalo uvid u njene misli, kako se osjeća.
„Cijelo svoje postojanje se nisam morala baviti takvim razmišljanjima“,
pokuša. „Sve je bilo kako treba biti. A sad... Sve se izokrenuto, i sve se
mijenja. Ne znam što točno te promjene nose, i bojim se toga.“
Domaćinka je šutjela par trenutaka - misli su joj bile zbrkani splet
pokušaja da nađe dobar odgovor.
„Sve se mijenja, Amanko. To je neizbježno. Ne znam kako točno to
izgleda na vašim svjetovima, ali ovdje na Zemlji bi ti rekli da si imala sreće
što te tako dugo nisu zakvačile neke velike životne promjene. Ili to, ili da si
razmažena.“
Ovo je zvučalo skoro uvredljivo, i A’lana zausti da odgovori nešto oštrije
- no, u tom trenutku lampica na Nikolininom mobitelu zasvjetluca, pokazujući
novu poruku. A sadržaj, kao i pošiljatelj, A’lanu su nemalo iznenadili.
„Uzela sam tvoj kontakt od O'ronisa“, pisala je proročica Saša. „Moram
što prije razgovarati s tobom, ali nasamo. Poruka koju nosim namijenjena je
samo tebi.“

Li'narisu se nimalo nije svidjela zamisao da se A’lana nasamo sastane s

proročicom - njegova je briga za njenu sigurnost bila podjednaka kao i strah
od I'yanine reakcije dogodi li joj se nešto dok je on čuva. No, A’lani je već
bilo dosta te pretjerane zabrinutosti za njenu sigurnost - bilo joj je jasno da je
jedina među njima koja zna otvarati portale, ali izluđivala ju je pomisao da to
znači da ni trenutka neće moći biti sama. Uostalom, mladiću s naušnicom u
obliku strijele nije bilo ni traga. Zato je pristala da je umjetnik otprati do parka
u kojem ju je čekala Saša, pa zatražila od njega da stoji podalje, tako da je
može imati na oku za slučaj da joj zatreba njegova pomoć, a da opet ima
dovoljno privatnosti za razgovor s proročicom.
Saša je sjedila na klupi, nervozno cupkajući prstima rub jakne. Kad je
A’lana sjela pored nje, proročica je pogleda - oči su joj bile ispunjene
napetošću, ali i umorom, kao da prethodne noći nije uopće spavala.
Nešto u njenom pogledu opet je u A’lani izazvalo onaj neobični osjećaj
poznatog, nalik zaboravljenoj povezanosti koja se tek počela pomaljati iz
bespuća sjećanja... Kao da bi me iz tih očiju trebao gledati netko drugi,
pomisli zbunjeno - no, Saša, koja nije pokazivala nikakve znakove takvog
prepoznavanja, skrene pogled, i osjećaja netragom nestane.
„Vi se danas sastajete s Kalestima, zar ne?“ upita proročica bez ikakva
uvoda. „Nešto će se dogoditi. Nešto... jako loše. Sanjala sam novu bitku
između vas, među gustim drvećem i pod sijevanjem munja. Moji snovi nisu
nužno doslovni, ali... Nešto će ugroziti vaše primirje s Kalestima, dok je još na
tako klimavim nogama. Nešto jako... opasno.“
„Kako znaš za primirje?“ upita A’lana iznenađeno. „O'ronis ti je rekao?“
„Ne“, proročica odmahne glavom. „U ovom snu, prije bitke, vidjela sam
dva sjajna obrisa kako se rukuju. Slični, ali dovoljno različiti da bih mogla
zaključiti da se radi o vama i njima. Ne vidim vam lica, razumiješ. Samo...
sjajne humanoidne obrise, kao satkane od zgusnute svjetlosti. Amanska i
kalestinska svjetlost se razlikuju... u nijansi, da tako kažem. Jedna više naginje
plavoj boji, druga zelenoj, iako je ta razlika jedva primjetna.“
„Vjerojatno bi nas ljudi i vidjeli takvima, kad bi mogli“, A’lana se
oporavila od prvotnog iznenađenja, i sad joj je um brzao kroz sva pitanja koja
treba postaviti. „Zašto nam O'ronis nije javio za ovo?“
„Jučer nismo... razgovarali o tome“, tamna rumen odjednom oblije Sašino
lice. A'lana ju je par trenutaka upitno gledala, a potom shvati.
„Oh“, reče. „Zato si željela da O'ronis prepusti kontrolu nad tijelom
Bruni.“
„Da, htjela sam provesti nešto vremena sa svojim dečkom. Zar je to tako
čudno?“ proročica, uzdahnuvši, protrlja sljepoočnice. „Otkako ste došli, nisam
baš imala prilike.“
„Nisi, dakle, O'ronisu rekla za ovaj san, jer si se, kako vi to ljudi kažete,
družila s njegovim domaćinom“, A’lanine su riječi zazvučale više optužujuće
no što je htjela, no nije se činilo da je Saša to primijetila. Par se trenutaka
vidljivo dvoumila oko sljedećeg što će reći, a potom napokon odvrati:
„Zapravo, bilo je... zbunjujuće. Na trenutke nisam bila sigurna... jesam li s
O'ronisom ili Brunom. Ne znam što bih mislila o tome“, zatrese glavom, pa se
nelagodno nasmiješi, kao da se ispričava. „Ne znam uopće zašto ti to
govorim.“
„Očigledno ti je potrebno“, reče A'lana zbunjeno, zaključivši da mora
razgovarati s mladim protumagom o ovome. Proročica odmahne rukom, pa
promijeni temu: „Rekla sam ti da imam poruku za tebe. Vidjela sam... Ah, ne
znam kako opisati. Bila sam budna, a ipak sam vidjela, opet, istog onog
energetika kojeg sam sanjala na planetu koji zovete Korifaxom.“
„Budna?“ A’lana zadigne obrve. „Znači, vizija umjesto sna?“
„Da. To mi se nikad dosad nije dogodilo“, proročica uzdahne, a čelo joj se
zabrinuto nabora. „Kao da su mi se, otkako ste došli na Zemlju, otvorile neke...
unutarnje oči. Baš me zanima hoće li ostati tako i nakon što odete... No, dobro,
nije to sad bitno. Bitno je ono što mi je taj energetik rekao.“
„A to je?“
Plave se oči, sjajne iza naočala, netremice zagledaju u nju.
„'Pronađi A’lanu', rekao je. 'I reci joj da ćeš biti glasnik, jer Shalinor mora
razgovarati s njom.'“
„Shalinor?“ A’lana je bila zaprepaštena. „Jesi li sigurna?“
Saša kimne.
„Sasvim“, odgovori. „Osjećaj hitnosti koji je pratio poruku bio je tako jak
da mi se svaka riječ jasno urezala u pamćenje.“
A’lani je trebalo par trenutaka da pribere misli. Shalinor se javlja
proročici?! kovitlalo joj se u umu. I želi razgovarati sa mnom?! Zašto, za ime
Alara? Zar zna da sam mu unuka? I zašto baš sad? Kako je to uopće
moguće?!
„Smiri se“, javi se Nikolina umirujućim glasom. Zapanjujuće, ali
djelovalo je - A’lana je ipak bila dovoljno povezana s domaćinkom da bi ovo
malo umirilo kovitlac njenih misli.
„Što...“ započne ona napokon. „Što misliš da to znači? Da će mi se
obratiti... kroz tebe?“
„Rekla bih da je tako“, Saša nervozno provuče prste kroz kosu, pa protrlja
opet sljepoočnice kao da pokušava rastjerati glavobolju. „A’lana, nisam nikad
doživjela nešto ovakvo. Čula sam za ljude kroz koje navodno progovaraju
duše mrtvih, ali... Nisam nikad vjerovala u to. A ovo je, ipak, nešto sasvim
drukčije.“
Potaknuta iznenadnim porivom da smiri vidno uzrujanu proročicu, Amanka
joj položi ruku na rame.
„Saša“, reče blago. „Mene ovo uznemirava jednako kao tebe, vjeruj mi.“
„Misliš?“ crvenokosa je djevojka iskosa pogleda. „Ovo sve očito nije pod
mojom kontrolom. Ni snovi, ni vizije, ni ovo... kanaliziranje tog vašeg
Shalinora. Kako mogu znati da me to neće ostaviti... Ne znam, paraliziranu,
ludu...? Kakve posljedice ovo sve može imati za mene?“
„Pa, osjećaš li nešto takvo?“
 „Osim što sam stalno napeta i loše spavam?“ Saša se odsječno nasmije.
„Ta današnja vizija mi je ostavila glavobolju. Ne usuđujem se ni pomisliti što
me čeka nakon tog vašeg razgovora.“
A’lana nije imala srca otvoreno lagati da će sigurno sve biti u redu -
zaposjedanje ljudskih tijela bilo joj je nepoznato do prije nekoliko dana, a
ljudska su tijela, ipak, bila nevjerojatno krhka. Zato joj samo utješno stisne
rame, pa spusti ruku.
„Neću te ni na što nagovarati, ni prisiljavati“, reče, iako je sve u njoj
vrištalo od želje da razgovara s velikim Shalinorom - Ako je to uopće on, javi
se neželjena misao. Bilo je moguće i da se radi o nekakvoj zamci, iluziji...
Iako se nije mogla domisliti kakvoj točno, i s kojim razlogom.
Je li možda i taj čudni osjećaj koji mi se javlja uz Sašu zapravo samo
mamac? pomisli tjeskobno. Što to sve znači?
„Nisam sigurna koliko uopće imam izbora“, odvrati proročica tmurno.
„Kažem ti, ništa od ovoga nije pod mojom kontrolom.“
„Da je tako, ne misliš li da bi već sad razgovarao sa mnom?“ Ovo je Sašu
malo zateklo. Razmišljala je par trenutaka, pa kimne.
„Možda si u pravu“, reče. „To bi značilo da ga trebam... svjesno pustiti da
govori kroz mene?“
„Ti si proročica, ne ja“, A'lana se osmjehne. Suspregnula je poriv da od
Saše zatraži da odmah to učini - djevojka se činila iscrpljenom i njen je strah
od posljedica bio dovoljno opravdan da bi odluku o tome, ipak, prepustila
njoj. „Kad god budeš spremna.“
Saša opet vršcima prstiju pritisne glavu i duboko uzdahne.
„U redu“, odvrati. „Sutra, onda. Moram se prvo odmoriti. Ali, A'lana... On
ne želi da itko osim tebe zna za ovo.“
Takva potreba za tajnošću vrištala je upozorenjem, i A’lani se nimalo nije
sviđala zamisao da čak i I'yani zataji ovako veliku stvar. Koja je, možda,
zamka, opet se javi nelagodna pomisao. Pogled joj padne na Li'narisa koji ih
je gledao izdaleka, nervozno se premještajući s noge na nogu. Što ću im reći,
zašto je željela razgovarati sa mnom? zapita se A'lana tjeskobno, svjesna da
će ova situacija zahtijevati previše laganja. No, ako je energetik koji se
javljao Saši doista bio Shalinor... Nije mogla propustiti takvu priliku. Previše
je bilo pitanja na koja je samo on mogao odgovoriti.
 Dvojba je bila previše jaka da bi je gospodarica puteva mogla odmah
razriješiti. Stoga samo kimne.
„Sutra, onda“, zaključi, pa ustane. „Hvala ti, proročice. Javi mi kad i kamo
da dođem.“
Nemirne je oči pogledaju. Na trenutak, A’lani se učini da je u njima
bljesnulo nešto strano, kao da onaj koji se predstavio kao Shalinor već gleda
kroz plave ljudske oči.
„Budite oprezni danas“, reče Saša. A’lana kimne, pa se udalji, iako joj je
bilo neobično teško ostaviti crvenokosu djevojku samu.
„Ljudi ti se uvlače pod kožu, ha?“ javi se Nikolina. „Ili, bolje reći, pod
moju kožu, pošto je ti trenutno nosiš.“
„Nije mi drago što ovo za nju ima posljedice u vidu bolova“, odvrati
Amanka odsutno, razmišljajući što će reći Li'narisu koji joj je sa svakim
korakom bio sve bliže. „Nadam se da je sve ovo neće ozlijediti, ni trajno niti
privremeno. Ne želim nikakvu štetu ljudima.“
„Znam to. Za nekoga tko mi je okupirao tijelo bez pitanja, zapanjujuće si
suosjećajna.“
„Osjećam... nešto prema njoj. Neku bliskost, privrženost... Ne znam kako
objasniti, zapravo.“
„Misliš da je to zbog toga što će kanalizirati tvog djeda?“
„Ne znam. Možda.“
„A’lana?“ Li'naris je uhvati za ruku čim mu je prišla. „Što se dogodilo?
Djeluješ uznemireno.“
„Proročica je imala viziju“, odgovori gospodarica puteva, tako
koncentrirana na to da mu ne smije spominjati Shalinora, da nije odmah
izvukla ruku iz njegove. „Vidjela je novu bitku između nas i Kalesta, kaže da
trebamo biti oprezni danas kad se sastanemo s njima.“
Li'narisovo se čelo nabora.
„Ako je tako, I'yani će inzistirati da ipak ne ideš“, reče. „A'lana, možda
ima pravo...“
„Ne“, prekine ga ona odlučno, pa izvuče napokon ruku iz njegove.
Odbijala je primijetiti žaljenje na njegovom licu - stvari o kojima su
razgovarali bile su daleko važnije od Li'narisovih povrijeđenih osjećaja. „Ne
mogu, ne želim i neću biti odvojena od svih vas u takvoj situaciji. Znam da
povratak svih nas kući ovisi o meni, ali ako dođe do nove bitke i svi budete
izgnani u ništavilo...“ pomisao je bila tako užasavajuća da joj je trebao
trenutak da nastavi. „Li'narise, ne želim otvarati portal samo za sebe. Tko zna
kakvo je stanje na višim Razinama i kamo bih se vratila, potpuno sama.“
„Ne bi bila sama“, promrmlja on. „I'yani je jučer zatražila od El'tara da te
čuva, vjerojatno će to učiniti i sad.“
„I tako ostati bez jakog protumaga uoči očekivane bitke? Ne, on mora biti
tamo.“
„U tom slučaju, možda bi pristala da ja ostanem s tobom. Ako se desi
najgore...“ nervozno je oborio pogled, kao da mu je neugodno gledati je. „Ti i
ja bismo mogli otići zajedno.“
„Li'narise...“ uzdahne A’lana, no opet ju uhvatio za ruku i koraknuo bliže,
pa joj prstima druge ruke nježno obuhvatio lice. Kad su im se pogledi sreli,
sve što je mislila reći zaprepašteno joj je zastalo na usnama - u Li'narisovim
se ljudskim očima kovitlala takva silina osjećaja da su uspomene na njihovo
zajedništvo na Elondiru navrle kao kakva nezaustavljiva plima.
„A'lana“, reče, glasa ispunjenog svime što mu je sjalo u pogledu, i A’lana
odjednom shvati da je sve njegovo dosadašnje ponašanje prema njoj bila tek
vješta maska, „ni ne slutiš što bih sve bio u stanju učiniti za tebe. Pokušao sam
te zaboraviti, ali... Nemoguće je, i to mi je postalo jasno kad sam te vidio na
Korifaxu.“
A’lana se sjeti kako joj se učinilo da ga je vidjela u oluji... Ali, prije toga?
Na rubu svijesti, bilo joj je jasno da joj je Li'naris preblizu - opasno preblizu
- ali, bila je tako zatravljena svime što mu je vidjela u očima da se činilo
nemogućim otkinuti pogled.
„Kad se portal otvorio, a ti izišla iz njega, mislio sam da je samo
Postojanje zastalo“, nastavljao je on, kao u nekoj groznici. „Krenuo sam prema
tebi, kroz gužvu - jer, svi su se sjatili oko portala, naravno - ali, onda se ona
stvorila pored tebe, i ovila ti ruku oko struka. A ti si, kao i onomad na
Elondiru, vidjela samo nju. Poljubila te, pa krenula izdavati naredbe svojim
protumagovima, a ti si je gledala s takvim obožavanjem da nisam mogao smoći
snage da ti pristupim. Nikad nisam zaboravio njen nadmoćni pogled i
pobjednički osmijeh dok se portal na Alar zatvarao za vama.“
„Li'narise“, promuca gospodarica puteva opet, ne znajući kako da ga
zaustavi. Pustio joj je ruku i prislonio joj prst na usne.
„Ne govori“, glas mu zadrhti. „Ni ne slutiš što si mi učinila. I na Elondiru,
i na Korifaxu. Koliko me pogled na tebe i nju... pogodio, i razgnjevio. Kad su
Kalesti napali... Gađao sam njih, a pred očima imao nju. Na trenutke, i tebe.“
Sila koja je A’lanu privlačila bila je opojna kao nekoć - ali, sad je u njoj
bilo i nešto zastrašujuće, opasno na načine koje nije mogla ni pojmiti. A misao
koja joj se formirala u umu bila je naprosto užasavajuća.
„Jesi li ti... izazvao oluju na Korifaxu?“
Netremice ju je gledao, očima u kojima je divljalo, a potom je privuče k
sebi i poljubi s toliko strasti da joj se zavrtjelo u glavi. Poljubac je bio
drukčiji od onih koje je pamtila - žešći, silovitiji i uzbudljiviji, toliko da je
uzvratila bez razmišljanja. Trebalo je par dugih trenutaka da bi joj se u umu -
zapanjujuće tihom, jer je Nikolina bila tako zaprepaštena da od nje nije bilo ni
glasa - formirala prva jasna misao.
Li'naris se zastrašujuće promijenio.
Otrgnula se od njega, prekidajući poljubac.
„Odgovori mi na pitanje“, dahne oštrije no što je namjeravala. Njegovim
se usnama razvuče osmijeh.
„Već sam pod kontrolom veritasa rekao da ne znam ništa o oluji“, reče.
„Želiš li ponoviti to ispitivanje? Rado ću mu se podvrgnuti.“
„Možda je pitanje bilo krivo postavljeno“, odvrati ona glasom koji je
drhtao od svega što je tutnjalo u njoj - strah, ljutnja, privlačnost, svi ostaci
onih davnih osjećaja. I prije nego je bila svjesna što radi, već je zakovitlala
manu i zalijepila Veritas na njega. Nije bilo potrebno da dugo traje - zanimalo
ju je samo jedno pitanje.
„Jesi li ti izazvao oluju na Korifaxu?“ upita polako, razgovijetno. Li'naris
se zagleda u nju jasnim, blistavim pogledom, pa jednako polako odgovori:
„Nisam, A’lana.“
Kako mu pogled pod veritasom može biti tako bistar?!, zavrišti u njoj.
Svima je zamućen, kao hipnotiziran, zašto je kod njega drukčije?!
„Možda na njega ovo ne djeluje“, javi se Nikolina oprezno. Čak i ako je
imala pravo, A’lana tu nije mogla ništa učiniti - blijedi pramenovi već su se
razrijedili, a nije znala koristiti manu za bilo kakav napad.
Da i jest znala, kako bi mogla napasti nekoga tko ju je do prije tren ljubio?
 „Poljubio me!“ jaukne ona iznutra. „Alara mu, poljubio me! A ja sam
uzvratila! I'yani ovo nikad, nikad ne smije saznati!“
„Oko toga se slažemo“, domaćinkin je unutarnji glas bio obojen s više
straha nego kad su trčali prema Kalestima na Tomislavcu. „Ako sam dobro
procijenila tvoju dragu, bila bi u stanju učiniti nešto užasno sazna li za
ovo.“
A’lanu je Nikolinina procjena situacije živcirala - ponajviše zato što je
znala da domaćinka ima pravo. Voljela je I'yani više od ičega, ali ratnica je
bila previše ponosna da bi oprostila ovakve trenutke slabosti. Da je i ona
potjecala s Elondira, na kojem su norme ponašanja ipak bile opuštenije,
možda, ali ovako...
Tlo joj se zaljuljalo pod nogama.
„Ovo je bila pogreška“, reče, pa pogleda Li'narisa što je oštrije mogla.
Njegov smiješak razočarano nestane. „I nitko za nju ne smije znati. Ako ti je
imalo stalo do mene, šutjet ćeš.“
Polako se naklonio, pa gorko reče: „Zar bih ikad ugrozio tvoju sreću? Ona
mi je, ipak, uvijek bila najvažnija.“
A’lana mu nije vjerovala. Sjeme sumnje u njegovu iskrenost - oko nečega
tako velikog kao što je oluja na Korifaxu! - bilo je posijano, unatoč svemu
lijepome što su nekoć dijelili. A s nikime te sumnje nije mogla podijeliti - jer,
učini li to, on bi mogao reći I'yani što se upravo odigralo. A A'lana se veritasu
nije mogla oduprijeti.
Odjednom ga je vidjela u sasvim drukčijem svjetlu.
„Idemo odavde“, reče šupljim glasom, pa mu okrene leđa i pođe prema
rubu parka. Oklijevao je par trenutaka, a onda krenuo za njom, kako je i
pretpostavljala da hoće.
Njena je sigurnost, ipak, bila važnija od ičega.

Amani su se okupili kod Agronomskog fakulteta, pa krenuli kroz maksimirsku

šumu prema obelisku. Šuma se činila tmurnom pod crnim oblacima koji su se
navlačili sa zapada, što je sve A’lanu nelagodno podsjećalo na Sašino
upozorenje.
Iznijela ga je ostalima čim su se našli, naravno, što je izazvalo mnogo
zabrinutosti i prijedloga za otkazivanje sastanka s Kalestima. I'yani je, ipak,
odlučila da će se sastanak održati - morali su pokušati pomoći E'garu,
argumentirala je, a i Kalesta je bilo samo pet. Amani su se pak okupili svi -
ovakva je prigoda zahtijevala da obveze domaćina budu, ipak, stavljene na
stranu.
Naravno, to je značilo da će Kalesti doznati identitete Amana za koje
dosad nisu znali, ali to se činilo manjim zlom, posebno ako ih je doista čekala
bitka. „U ratu su“, smrknuto je rekla I'yani, „važne brojke.“
Stoga su sad oprezno hodali šljunčanom stazom nad koju se nadvijalo gusto
drveće - I'yani, O'ronis i Li'naris sprijeda, A’linor, A'lana i E'rissa u sredini, a
El'tar na začelju. Ako su i djelovali neobično, nitko od nekoliko ljudi koje su
putem susreli nije to pokazivao. A kako se, sudeći prema oblacima i vjetru
koji je jačao, spremala kiša, ljudi je ionako bilo malo.
A’lana je, doduše, jedva o tome i razmišljala. Misli su joj se uzbunjeno
vrtjele oko Li'narisovog poljupca, poruke dobivene od Saše i činjenice da
odjednom od I'yani mora skrivati toliko toga. Srećom, ratnica je bila
usredotočena na sastanak s Kalestima pa nije primijetila da nešto nije u redu,
ali gospodarica puteva je dobro znala da je samo pitanje trenutka kad će
shvatiti da joj nešto taji. Nikad nije, naposljetku, znala lagati - nikad zapravo
nije bilo potrebe za time.
Kad su pristigli do obeliska, mana-mreže na njemu nije bilo, a tamo se se
već nalazilo četvero Kalesta - Ri'ssata, Ir’linor, Ken'eris i crvenokosa
vidjelica kojoj još nisu znali ime - a A'lana postane svjesna da se počinje
odvijati ono na što ju je proročica upozorila. Adrenalin jurne kroz žile
Nikolininog tijela, izazvan podjednako A’laninim i Nikolininim strahom,
posebno kad je vidjela kovitlanje mane u rukama svih oko sebe, osim
E'rissinima. To je to, pomisli s čudnovatim osjećajem konačnosti, pojačanim
strepnjom da je možda ovo posljednji put da vidi sve Amane na Zemlji žive.
Kalestu u velikoj jakni nije bilo ni traga - umjesto njega, s njima je stajao
blijed, visok i snažan mladić kratke svijetle kose. Zabrinuto je gledao grupu
Amana koja se približavala, a Kalesti oko njega kao na dani znak podignu
dlanove prema gore kako bi pokazali da ne prikupljaju manu u njima.
„Nije li ovo mirovni sastanak?“ dovikne Ri'ssata. „Čemu toliko mane u
amanskim rukama?“
Zaustavili su se, podozrivo promatrajući Kaleste koji su se nesigurno
pogledavali. A’lani se činilo da se njihovi vjekovni neprijatelji jedva
suzdržavaju da ne pobjegnu - crvenokosa je Kalestinka čak i koraknula
unatrag, dok je Ir'linorova ruka na leđima nije zaustavila. I'yani priđe Ri'ssati,
pa otrese manu iz dlanova.
Iznad njih, oblaci su bili sve tamniji, i sve gušći.
„Dobili smo upozorenje da bi danas moglo doći do bitke“, reče ratnica
odrješito. „Stoga ti se neću ispričavati na našem oprezu.“
„Bitke?“ Ri'ssatine se svijetle obrve zadignu. „Očekuješ da ćemo vas
napasti ovako malobrojni? Misliš da smo ludi?“
„Mislim da biste mogli biti dovoljno očajni da pokušate“, I'yanin je
odgovor bio hladan. Jednaka se hladnoća vidjela i u Ri'ssatinim očima kad je
odvratila: „Kao na Korifaxu, želiš reći? Šačica Kalesta protiv moćne amanske
vojske?“
„Moćnu amansku vojsku niste još upoznali, vjeruj mi. Nismo ovdje da
bismo razgovarali o Korifaxu“, I'yani pogleda mladića koji se nervozno
premještao s noge na nogu. „Ovo je E'garov domaćin?“
Ri'ssatine se oči suze.
„Ako vam ga prepustimo, očekujemo da se pridržavate dogovora o
raspodjeli izvora mane“, zastala je na trenutak, dvoumeći se kako da nastavi, a
kad je opet progovorila, glas joj je bio nešto mekši. „Mi se samo želimo što
prije vratiti kući.“
I'yani je pogleda. Nešto u Kalestinkinim očima očito ju je pogodilo, jer je
odgovorila znatno blaže: „Raspodjela izvora mane će se poštovati. Kao što
sam ti već rekla, imaš moju riječ kao Amanke i kao alakija.“
Kalestinka kimne, blijedo se osmjehnuvši, pa ispruži ruku.
„U tom slučaju, i ti imaš moju riječ - riječ Srebrnih Kiša - da neće biti
sukoba započetih s naše strane, dokle god smo na Zemlji“, reče. I'yani uzvrati
osmijeh i stisne joj ruku, a A’lani se utroba smjesta stegne. Rukovale su se,
pomisli uznemireno, baš kao u Sašinoj viziji.
I'yani je pozvala ostale Amane da priđu, pa su to i učinili, otpuštajući usput
manu nakupljenu u rukama. Unatoč rukovanju vođa, Kalesti su se i dalje činili
vrlo nepovjerljivima i, A’lana nije mogla ne primijetiti, uplašenima. Posebno
kad je El'tar pitao za odsutnog Kalesta.
„Ket'hanis će nam se pridružiti“, odvrati Ir’linor, još uvijek pridržavajući
crvenokosu Kalestinku. A’lani se i dalje činila maglovito poznatom, iako
Nikolinina sjećanja nisu sadržavala nikakvo poznavanje Kalestinkine
domaćinke. Osjećaj je bio drukčiji od onog koji joj se javljao u Sašinoj
blizini, iako gospodarica puteva nikako nije mogla jasno definirati o kakvoj se
točno razlici radi. „Njegov domaćin ima posao koji ne dopušta promjenu
smjene, ali javio je da će uskoro doći.“
A’linor je zurio u kalestinskog ratnog vođu s takvom mržnjom da se A’lana
pobojala da će napasti Kalesta koji je tvrdio da mu je brat - no, stari se Aman
nije ni pomaknuo, a činilo se da Ir'linora pogled ispunjen neprijateljstvom
nimalo ne dira.
„Ka'yani?“ Ri'ssata upitno pogleda crvenokosu, na što se ona odvoji od
Ir’linora i plaho joj priđe. „Hoćeš li im prenijeti svoje zaključke o E'garu?“
Vidjelica kimne, pa brzim pogledom obuhvati sve Amane, zadržavši ga
dulje na A’lani - zbunjeno, iznenađeno, kao da joj gospodarica puteva svojom
prisutnošću budi neka sjećanja. Potom strese glavom i reče: „Otkako je E'gar
pristigao, domaćin trpi jake glavobolje, a na trenutke i bolove u cijelom tijelu.
E'gar mu je, prije nego je domaćin izgubio svijest, uspio prenijeti samo svoje
ime. Nemamo nijednog iscjelitelja ovdje, iako nisam sigurna kako bi uopće
funkcioniralo iscjeljivanje energetika u ljudskom tijelu. Iskreno“, glas joj
prepukne, „nisam sigurna da je uopće moguće.“
Zašto joj je uopće tako stalo? pomisli A’lana zbunjeno, a i lica ostalih
Amana, iako oprezna, odavala su slične misli. Kao da ih i sama čuje, Ka'yani
se zagleda u nju.
„Domaćin je prijatelj Ir’linorovog domaćina“, pojasni ono što su već znali.
„Ne možemo ni pretpostaviti kakvu bi mu štetu ovo moglo nanijeti. A ne
želimo nauditi ljudima u čijim se tijelima nalazimo.“
„Ni mi“, kimne A’lana, odjednom osjećajući rastuću potrebu da dalje
razgovara s crvenokosom Kalestinkom - iako, o čemu točno, nije ni njoj samoj
bilo jasno. Zašto mi se čini tako poznatom? mislila je uznemireno.
„Poznaješ je?“ upita Nikolina, u kojoj se sad, kad je prvotni strah prošao,
probudila poznata znatiželja.
„Ne“, odvrati A'lana zbunjeno. „Nema načina na koji bih je mogla
poznavati. Odvojeni smo od Kalesta još od odlaska sa Zemlje.“
„Pa, taj osjećaj koji hvatam od tebe je kao da je poznaješ. Iako na
drukčiji način nego Sašu.“
„To je nemoguće.“
 „Nemoguće kao javljanje Shalinora kroz Sašu? Ili postojanje tih...
Melka? Ili činjenica da možda potječeš od njih?“
„A'lana?“ I'yanin glas ju je trgnuo iz unutarnjeg dijaloga s domaćinkom, i
A'lana shvati da joj je pogled prikovan uz Ka'yanin - a zelene Kalestinkine oči
odražavale su istu vrstu zbunjenosti kakvu je i sama osjećala. Između njih je
strujalo nešto... nemoguće za definirati, a opet, strahovito poznato. Ostali
Amani i Kalesti su ih upitno gledali, očito se pitajući što se događa.
Prisilila se da otkine pogled od vidjelice i nasmiješi se I'yani, koja ju je
zabrinuto promatrala.
„Sve je u redu“, reče. „Malo sam... odlutala.“
I'yanine se oči sumnjičavo suze, jasno govoreći da će joj A'lana kasnije
morati ispričati u kakve je to točno misli odlutala, a potom se ratnica opet
okrene Kalestima.
„Bojim se da ni mi, koliko god željeli spasiti E'gara, nemamo iscjelitelja u
svojim redovima“, reče ozbiljno. „Ako itko od Amana zna kako bi mogao
pomoći E'garu, sad je trenutak da kaže.“
Nakon nekoliko trenutaka napete tišine, A’linor progovori: „Možda bi
Li'naris mogao pokušati nešto učiniti. Njegovo korištenje magije je intuitivno i
nespecijalizirano, pa...“
Sve se glave okrenu prema umjetniku, koji je dotad neprijateljskim
pogledima strijeljao Kaleste, a sad polako krene prema nervoznom mladiću
koji je trljao sljepoočnicu, očiju suženih od boli. Stao je pred njim, pa
prikupio nešto mane u dlanovima.
„Neću vam ništa“, smrknuto reče kad su Kalesti ustuknuli. „Samo ga želim
pokušati pregledati.“
Prislonio je dlan mladiću na čelo i ovaj se trgne kao da ga je nešto
pogodilo.
„Toplo...“ promrmlja. Li'naris je par trenutaka nepomično stajao, kao da
osluškuje nešto što samo on može čuti, pa spusti ruku i slegne ramenima.
„Osjećam energetika unutra, nekako... izlomljeno“, reče. „Ali... kako da to
uopće opišem... Kao da klizi. Ako ga pokušam nekako... uhvatiti i spojiti te
izlomljene dijelove, bojim se da bih umjesto toga mogao ozlijediti tijelo u
kojem se nalazi“, pogledao je A’lanu kao da se ispričava. „Ne znam. Nikad se
nisam susreo s... ovakvim izazovom.“
 „Ostali Kalesti ga ne mogu osjetiti, ali ja mogu“, progovori Ka'yani.
„Možda, ako pokušamo zajedno, spojimo svoje sposobnosti...“
„Zajedno?“ Li'naris prezrivo frkne. „Ne pada mi na pamet raditi išta s
nekim od vas.“
„Li'narise“, započne I'yani, no on je prekine, prostrijelivši je pogledom
jednako ispunjenim mržnjom kao dok je zurio u Kaleste.
„Što, I'yani?“ odbrusi. „Čudiš se što ne želim imati posla s onima koji su
poubijali toliko naših na Korifaxu? Da, dogovorila si primirje dok smo na
Zemlji. Nitko nije spominjao da to primirje uključuje i 'spajanje sposobnosti'.“
„Primirje uključuje spašavanje E'gara“, ratnica odvrati oštro. „Ako je za to
potrebno da ti i Ka'yani zajedno baratate manom, to ćeš i napraviti.“
Podrugljivo ju je pogledao. A’lani strah opet zaora utrobom, a Sašina
upozorenja joj zazvone u glavi. Ovo neće dobro završiti, pomisli tjeskobno.
Kao da prati njene misli, iznenadni nalet vjetra zašušti lišćem drveća iznad
njih. Ponad maksimirskih krošnji, oblaci su se gomilali.
I'yani se, međutim, nije dala smesti. Prišla je Li'narisu, sav svoj autoritet
slivši u pogled koji bi malo koga ostavio ravnodušnim. Čak i u krhkom
ljudskom tijelu, ratnica je djelovala odlučno i prijeteće.
„Li'narise“, procijedi. „Ovo nije otvoreno za raspravu. Učinit ćeš što se od
tebe traži, ili ćeš odbiti direktnu zapovijed alakija i za to snositi posljedice,
bilo ovdje, bilo po povratku na više Razine. Je li jasno?“
Nitko od Amana se nije usudio nadovezati, a Kalesti su šutjeli, očito se ne
želeći miješati u sukob koji im se odvijao pred očima. A'lana je pak jedva
odolijevala potrebi da se ispriječi između njih dvoje i zaustavi ovo prije nego
što netko završi izgnan u ništavilo. No, umiješati se sad, značilo bi narušiti
I'yanin autoritet kao alakija ne samo pred ostalim Amanima, već i pred
Kalestima. A pokazati slabost pred neprijateljem nikako nije mogla biti dobra
stvar, čak ni u primirju.
Srećom, Li'naris nije bio tako čvrst da bi u nijemom dvoboju pogleda
ispunjenih mržnjom odnio pobjedu. Stoga, nakon par dugačkih, napetih
trenutaka, ipak pogne glavu.
„Da, alaki“, promrmlja. I'yani je zurila u njega još kratko, a potom se
okrene Kalestima.
„Ka'yani, nastavite“, reče odsječno. Kalestinka je pogledom zatražila
Ri'ssatino odobrenje, i kad joj je bal kimnula, oprezno priđe Li'narisu i
mladiću u čijem se tijelu nalazio E'gar.
„Ne boj se“, reče ona mladiću blago. „Učinit ću što je god u mojoj moći da
ovo prođe što brže, i što lakše.“
Pogled koji joj je uputio bio je daleko manje ispunjen nepovjerenjem nego
način na koji je gledao ostale energetike.
„Koliko sam shvatio, nemam izbora“, reče nemirnim glasom. „Ako ovo ne
napravite...“
„Ne znamo što će se dogoditi“, odvrati Kalestinka. „Ali, da, ako tvoje
tijelo već sad reagira ovako, možemo pretpostaviti da neće dugo izdržati.“
„Dobro“, uzdahne on, pa se uz jauk presavije u naletu boli koja mu je
potresla tijelo. Kad se uspravio, oči su mu bile zamućene suzama, a glas
drhtav. „Samo da ovi bolovi prestanu.“
Ka'yani mu položi ruke na ramena i zagleda mu se u oči. Mladićev pogled
se prikuje uz njen jednako brzo kao maloprije A’lanin, a mišići lica mu se
opuste.
„Ljudi kažu da su oči ogledalo duše“, progovori Ka'yani sanjivim glasom,
podigavši dlanove malo iznad mladićevih ramena. Mana se započne
zgušnjavati, povezujući je s čovjekom. „Ovako mogu lakše osjetiti E'gara, i
primiriti kaos u kojem se nalazi - dovoljno da ga Li'naris uspije zacijeliti...
nadam se.“
Aman se i dalje nezadovoljno mrštio, no ipak podigne ruke kako bi
približio dlanove mladićevom potiljku. Povukao je manu direktno iz izvora,
kovitlajući je rukama, i uskoro je gusta, maglovita energija okružila glavu
E'garovog domaćina. Li'naris sklopi oči, koncentrirajući se, dok su ostali
Amani i Kalesti zapanjeno promatrali nevjerojatan prizor.
„Misliš da će ovo uspjeti?“ upita El'tar A'linora tiho. Stari Aman
zadivljeno odgovori: „Ako itko može izvesti ovakvo što, tako... nepoznato i
bez presedana, to je Li'naris.“
Umjetnik je jedva primjetnim kretnjama ruku kovitlao manu tako brzo da je
sad već cijela gornja polovica mladićevog tijela bila kao omotana njome. No,
za razliku od veritasa, tijekom kojeg bi se pramenovi mane zalijepili za kožu
onog tko mu je bio izložen, ovdje su plesali, uvijali se, obgrljivali mladića kao
da ga pokušavaju pomaknuti. Na trenutke, činilo se kao da mu mana ulazi kroz
pore, da bi potom opet suknula van, oko njega, nemirna i maglovita. A'lana je
promatrala s jednakim zaprepaštenim divljenjem kao i svi ostali, skoro sasvim
zaboravivši sve što se dogodilo ranije - gledati Li'narisa na djelu uvijek je u
promatračima izazivalo takvu reakciju. Ovdje, na planetu tako siromašnom
manom, njegova se umjetnost nekako činila još većom nego na višim
Razinama.
Mladićevo se tijelo odjednom umiri, a izraz u očima se promijeni.
„Mislim da smo uspjeli“, reče Ka'yani tiho, pa se odmakne, podozrivo ga
promatrajući. I Li'naris spusti ruke, a mana koja je ovijala mladića raspline se
u tren oka. On pak podigne lijevu ruku i zagleda se u nju zbunjeno, kao da je
vidi prvi put u životu, pa se osvrne.
„Tko ste vi?“ glas je sad zvučao drukčije, čvršće. „Gdje sam?“
„Na Zemlji“, I'yani oprezno korakne prema njemu. „Među Amanima.“
„I Kalestima“, dometne Li'naris. E'gar ga pogleda oštro, ispitivački, pa
pomakne prste oprobavajući manu.
„Gdje su?“ upita. Li'naris glavom pokaže prema četvero Kalesta koji su s
oprezom promatrali razvoj situacije, a na usnama mu zatitra jedva primjetni
osmijeh. Prije no što je itko dospio išta reći ili učiniti, mana se zakovitla u
E'garovom rukama, silovito i opasno. U tren oka se okrene prema Kalestima i
podigne ruke, spreman ispaliti jedino što je mogao prema njima.
„E'gare, ne!“ I'yani se stvori pred njim podignutih ruku, zapriječivši put
njegovom napadu. „Kalesti su ti upravo spasili postojanje!“
E'garu je lice bilo iskrivljeno takvim bijesom da je A'lana odjednom bila
sigurna da će nakupljenom manom pogoditi I'yani samo zato jer mu se
ispriječila na putu prema Kalestima. Izgnat će je, pomisli očajnički, ne sjeća
se ničeg nakon Korifaxa i izgnat će je u ništavilo samo zato jer mu nije dala
da napadne Kaleste!
Ta je misao bila nepodnošljiva i protresla joj je cijelo biće užasom. Prije
no što je itko dospio reagirati, pohrlila je prema ratnici.
„I'yani, skloni se!“ vikne očajnički, zgrabivši je za ruku kako bi je povukla
dalje od gnjevnog E'gara. Ratnica na to, međutim, nije uopće reagirala -
pogled joj je bio prikovan uz tek iscijeljenog Amana, nijemo ga preklinjući. A
njemu se, čim je čuo njeno ime, oči iznenađeno rašire.
„I'yani?“ upita nesigurno, spustivši ruke iako mu se mana još kovitlala u
dlanovima. Ratnica kimne, vlažnih očiju, i ohrabrujuće se nasmiješi.
 „Ja sam, E'gare“, odvrati drhtavim glasom. „Sve ću ti objasniti. Ali, molim
te, ne napadaj Kaleste. Sklopili smo primirje - i da nije bilo njih, ti ne bi sad
stajao ovdje.“
Čelo mu se namršti, a oči poprime zbunjeni izraz. Par trenutaka je bio
posve nepomičan - pretražujući domaćinova sjećanja, pretpostavljala je
A’lana - a potom se mana iz njegovih dlanova polako raspline.
Istog trena, I'yanina se ruka izmakne iz A’lanine i ratnica privuče E'gara u
čvrst zagrljaj.
Iako je na licima ostalih Amana bilo vidljivo olakšanje zbog spašavanja
jednog od njih, gospodarica puteva nije mogla zatomiti ljubomoru. I negdje
duboko u sebi, ona pomisli kako bi možda bilo bolje da ga nisu spasili - pa se
smjesta posrami zbog sebičnosti te misli.
Kad je otkinula pogled s I'yani i E'gara, shvatila je da je Li'naris promatra,
tako neobičnog izraza na privlačnom ljudskom licu da to nije mogla izdržati - a
pogled joj i protiv njene volje odluta prema nepomičnim Kalestima, gdje se
susretne s Ka'yaninim. Vidjeličine su oči opet bile ispunjene zbunjenim
prepoznavanjem, a iako joj je lice bilo sasvim smireno, A'lana je nekako znala
da je ta čudna poznatost koja je strujala među njima dvjema zbunjuje jednako
kao i nju.
U međuvremenu, I'yani se odvojila od iscijeljenog Amana, još uvijek se
sretno smiješeći, prepustivši tako mjesto u njegovim rukama E'rissi, koja se
radosno baci bratu oko vrata. Ratnica pak uhvati A’lanu za ruku i pogleda je
kao da se tek sad sjetila da bi taj čvrsti zagrljaj s E'garom mogao izazvati novu
svađu.
„Razumiješ moju sreću, nadam se“, reče tiho, ne bez bojazni. Bi li ti
razumjela da se ne radi o E'garu, već o Li'narisu? htjede A’lana zavrištati -
no, odjednom je osjećala da više nema pravo tako reagirati. Nakon poljupca s
Li'narisom... doista više nije imala pravo na ljubomoru. Stoga se natjera na
osmijeh.
„Naravno da razumijem“, odvrati, susprežući iznenadnu navalu silne želje
da može istog trena otići s I'yani s tog planeta, nekamo daleko gdje neće biti ni
E'gara, ni Li'narisa, ni Kalesta niti proroka i njihovih zbunjujućih vizija. Iako
je I'yani inače dosta dobro mogla prepoznati kako se A’lana osjeća, sad je
očito bila previše pod dojmom E'garovog povratka, jer se samo široko
nasmiješila i poljubila je, ne mareći za to pokazivanje slabosti pred
Kalestima. A’lani taj poljubac stegne srce - ratnica nije tako s njom samo
dijelila svoju sreću i zahvalnost, već joj i jasno davala do znanja da E'garova
prisutnost ne ugrožava ništa između njih dvije, a gospodarica puteva je jedino
mogla misliti na poljubac s Li'narisom i grižnju savjesti koja je boljela skoro
fizički.
I'yani se potom okrene prema Kalestima, a ratničko dostojanstvo vrati joj
se na lice.
„Nema riječi kojima bih mogla izraziti zahvalnost“, reče ozbiljno. „Dokle
god smo ovdje, vladat će mir. Da vam mogu jamčiti sigurnost i na višim
Razinama, rado bih to učinila, ali nažalost, moje ovlasti ne sežu tako daleko.“
Ri'ssata se osmjehne.
„Hvala ti, I'yani“, odvrati. „Tvoje riječi kao da su moje. Barem dok smo
na Zemlji, neka bude mir.“
Još jednom, pružile su jedna drugoj ruku, a kad su im se dlanovi dotakli u
savezničkom stisku, iz tamnih oblaka iznad njih sijevne. A’lana se strese,
sjetivši se opet Sašinih riječi... a zatim se naglo, posve iznenadno, sve
izokrenulo.
U jednom trenutku, E'gar se rukovao s drugim Amanima, kimajući usto
onima koje je poznavao prije dolaska na Zemlju, a ozračje je bilo gotovo
slavljeničko, kao da su na par dragocjenih minuta svi zaboravili gdje se i zbog
čega nalaze. No, kad mu je E'rissa predstavila Li'narisa, a umjetnik pružio ruku
sa smiješkom, E'gar se trgne kao opečen i ustukne korak.
„Li'naris?“ procijedi, odjednom opet ljutit kao kad je zamalo napao
Kaleste. „Izdajnik je preživio svojih ruku djelo?!“
Na ovo su svi ostali kao gromom ošinuti, samo Li'naris uzmakne par
koraka, a panika mu zasja u očima.
„Ne znam o čemu govoriš“, promrmlja uznemireno.
„E'gare?“ I'yanin je glas bio napet. A'lana je pak zurila u Li'narisa sa
zaprepaštenošću tako jakom da se osjećala posve zatupljeno. Jedino joj se
sumnja u Li'narisovu iskrenost, koja joj je pala na pamet ranije tog dana,
vrtjela mislima.
E'gar optužujuće uperi ruku u umjetnika.
„On je izazvao oluju na Korifaxu!“ obznani gnjevno. „Gledao sam ga kako
diže strahovitu silu oko sebe, kako pretvara manu u neviđeni užas, i kako ona
eksplodira u oluju koja nas je zamalo sve uništila!“
„Nemoguće“, reče El'tar zapanjeno. „Li'naris je pod utjecajem veritasa
potvrdio da ne zna ništa o oluji.“
„To je istina“, potvrdi O'ronis. „Svi smo prošli kroz Veritas, nitko mu se
ne može oduprijeti.“
Riječi su A’lani izletjele iz usta prije no što je uopće bila svjesna da će ih
izgovoriti: „Možda Li'naris može. On jedini pod veritasom djeluje posve
prisebno.“
Umjetnik ju je pogledao zaprepašteno, povrijeđeno - ali, A’lani je od toga
daleko važnije bilo da se dozna jesu li E'garove optužbe istinite. I sama je,
naposljetku, posumnjala u Li'narisa, podvrgnula ga novom veritasu, i potom se
uplašila mogućnosti da na njega ta magija iskrenosti ne djeluje.
„Što ako sad, da ti se osveti, otkrije svima da ste se poljubili?“
Nikolinina je bojazan bila istovjetna A’laninoj.
„To je manje bitno od ovoga“, odvrati Amanka zabrinuto. „Ako je
Li'naris doista izazvao oluju na Korifaxu... Njegova je krivnja što smo
zaglavili ovdje. I što je toliko Amana i Kalesta tamo izgnano u ništavih.“
„Misliš da ne bi došlo do toga da se radilo o običnoj bitci?“
„Pa, to nikad nećemo znati, zar ne?“ otpovrne gospodarica puteva
sumorno. „Ali, ako je ovo istina i on je kriv...“
„... To znači da si I'yani prevarila s izdajnikom i ubojicom.“
Užasavajuća spoznaja nabuja u A’lani poput oblaka koji su se natiskivali
nebom iznad šume. Ona mi to nikad neće oprostiti.
„Istina je, djelovao je prisebno pod veritasom“, I'yanine se oči suze.
„Li'narise, što imaš reći na ovo?“
„Što god imao za reći, bit će laž“, otpovrne E'gar bijesno. „Vidio sam ga,
I'yani!“
„Naravno“, Li'narisovo se lice iskrivi. „I'yani će jedva dočekati mogućnost
da me za nešto optuži. A A’lana...“, njegove oči, ispunjene povrijeđenošću i
otrovnim prezirom, pronađu njene. „Pa, jasno mi je zašto bi i ona htjela da mi
nitko ne vjeruje.“
I'yanine se obrve sumnjičavo skupe. Bacila je brz pogled na gospodaricu
puteva, ali A'lana joj ga nije imala snage uzvratiti. Činilo joj se kao da bi
ratnica istog trena shvatila o čemu se radi, pa je umjesto toga nastavila gledati
u Li'narisa, nijemo ga pogledom moleći da šuti.
Kalesti su uzmakli par koraka, nervozno se međusobno došaptavajući. Ali,
A'lana je toga jedva bila svjesna - jasno je osjećala da se svijet oko nje počeo
rušiti. Sijevanje iz crnih oblaka samo je pojačavalo užas koji joj je potresao
nutrinu.
„Što bi to trebalo značiti?“ procijedi I'yani.
„Pitaj nju“, odbrusi Li'naris ljutito. „Da vidimo koliko iskrena A’lana
može biti... ili će radije nastaviti kukavički šutjeti.“
„Ti nekoga optužuješ za kukavičluk?!“ mana se počne kovitlati u E'garovim
rukama. Vidjevši to, I'yani podigne ruku kako bi ga, opet, zaustavila.
„E'gare, ne“, reče odsječno. „Želim doznati o čemu se ovdje radi.“
„Izdajnik pokušava izazvati razdor, o tome se radi“, E'gar zatrese glavom.
„Ovaj razgovor je gubitak vremena. Treba ga izgnati u ništavilo, jer ništa
drugo nije zaslužio.“
„Nisam zaslužio?!“ jekne umjetnik, napokon izgubivši strpljenje. U crnim
oblacima zatutnji, pa opet sijevne, a A'lani se učini da je slična munja obasjala
i njegove oči. „Bili smo napadnuti! Upregnuo sam svoje sposobnosti da nas
sve spasim od Kalesta, a u znak zahvalnosti me želite izgnati?!“
Na A’lanu su ove riječi djelovale kao da joj je netko izbio zrak iz ljudskih
pluća. Priznao je, pomisli zatečeno, on je zaista...
„Ali, veritas...“ promuca O'ronis s nevjericom. Li'naris ga prezrivo
pogleda.
„Zar misliš da sam slab poput vas?“ pitanje je zvučalo kao da ga je
ispljunuo. „Nitko ne koristi magiju kao ja. Ona teče oko mene, u meni, i nitko
od vas ne može shvatiti o kakvoj se sili radi... Čak i ovdje, na Zemlji.“
Sa zadnjim riječima, zavrtio je rukama i širok mlaz mane izleti iz izvora
pod obeliskom te mu se omota oko ruku tako brzo da nitko nije dospio reagirati
- a potom se rasprši na sve Amane i Kaleste, prodirući im kroz pore sve do
mišića i zamrzavajući ih u pokretu. Tad Li'naris povuče novi mlaz iz izvora, pa
još jedan, i još jedan, i zakovitla ih oko sebe poput kakvog zemaljskog
tornada.
A'lana je užasnuto gledala kako se gusta mana vrtloži oko umjetnika, pod
oblacima čije munje kao da su odjednom slušale Li'narisovu pjesmu. Jer, mana
je sad fijukala, visokofrekventni zvukovi su u zbunjujućoj melodiji izlazili iz
vrtloga kao i na Korifaxu, i bilo je teško odrediti proizvodi li te zvukove sama
mana, ili ih oblikuju Li'narisove usne. Gospodarica puteva se naprezala kako
bi se oslobodila magijskih spona barem dovoljno da uspije progovoriti,
razgovarati s njim, uvjeriti ga da mora stati. Reći ću mu da idem s njim, da
ostavljam I'yani, samo da prestane, mislila je očajnički, uplašeno. Samo da
se uspijem pomaknuti... Da oslobodim grlo...
Osjećala je napore domaćinke, koja je uprla svu snagu svoje volje da joj
pomogne. „Možda se zajedno uspijemo oduprijeti“, Nikolinine su misli bile
jednako ispunjene strahom kao i njene. Združenih snaga, počele su malo po
malo razbijati okove od mane koje su držale tijelo nepomičnim.
„Bolje bi bilo da nitko nije preživio Korifax“, govorio je Li'naris kao u
groznici, lica jedva prepoznatljivog iza zastora kovitlaca mane koji ga je
okruživao. „Da smo svi tamo izgnani u ništavilo, naše bi se čestice
pomiješale... Barem bismo tako mogli bih zajedno, zauvijek. Ali, ispravit ću
to... Sad, ovdje...“
A'lana je krajičkom oka vidjela E'gara u čijoj se nepomičnoj ruci i dalje
zgušnjavala mana. Uprla je jače, mahnito trgajući magijske okove u sebi, bolno
kao da noktima grebe po betonu. Prst desne ruke joj se trzne, a u grlu joj
zakrklja začetak glasa. Još samo malo, samo malo...
Li'narisov je pogled dotakne - i kroz uskovitlanu manu, mogla je vidjeti da
mu oči plamte. Iznad njega, munju je slijedila potmula grmljavina.
„Danas sam joj te ukrao na trenutak“, reče on sa suludom mješavinom
nježnosti i bijesa u glasu. „Sad, ukrast ću te za cijelu vječnost.“
Naglo je usporio vrtnju mane, povlačeći je prema sebi kao što bi čovjek
zapeo luk, i A'lana je odjednom postala svjesna da će se mana, kad je otpusti,
zaletjeti u sve njih takvom silinom da će ih izbaciti iz tijela. Sve će nas izgnati
u ništavilo, pomisli unezvijereno, očajnički trgajući spone koje su je držale.
Pomakne opet prst, pa cijelu šaku.
„Nemoj...“ izvije joj se sa usana tiho, jedva razumljivo.
I u tom trenutku, dva hica zgusnute mane istovremeno probiju kroz kovitlac
i pogode Li'narisa, oborivši ga na leđa. Kovitlac se rasprši naglo kako je i
nastao, a iz onesviještenog se Davidovog tijela izvije blistavi plavičasti oblik.
Zadržao se nad domaćinom svega trenutak, pa se raspline, kao da ga nikad nije
ni bilo.
 Sile koja je A’lanu držala nepomičnom sasvim nestane i ona pohrli prema
čovjeku koji je ležao na tlu.
„Li'narise?!“ poviče, tresući omlohavjelo tijelo. David je bio živ, iako bez
svijesti, a A’lanin se um naprezao da shvati kako, nakon svega što se upravo
odvilo, Li'narisa u tom tijelu više nema.
Ne samo u tijelu, prođe joj kroz glavu, nema ga više nigdje, nikad...
Okrenula se prema ostalima. Ri'ssata, Ir’linor i Ken'eris su pridržavali
napola onesviještenu Ka'yani, uznemireno joj govoreći nešto što A’lani nije
dopiralo do shvaćanja - sve se činilo usporenim, nestvarnim. Amani su pak
zaprepašteno zurili u Li'narisa - Ne, u Davida, pomisli gospodarica puteva, što
izazove nalet boli koja je prijetila da će je ugušiti. Nitko se još nije pomaknuo,
iako je Li'narisova magija prestala postojati kad i on.
A I'yani i E'gar su tek sad spustili ruke iz kojih su odaslali napadačku
magiju koja je umjetnika izgnala u ništavilo.
„A’lana“, ratnica izgovori njeno ime polako, odmjereno, kao da daje sve
od sebe da joj se ništa od svega što je osjećala ne probije u glas. „Li'naris je
zamalo... Razumiješ da nismo imali izbora.“
„Razumijem samo jedno“, jekne A’lana. „Aman nije izgnao drugog Amana
u ništavilo stoljećima, ako ne i tisućljećima. A ti i E'gar... upravo ste to
učinili.“
I'yani joj polako priđe, mršteći se.
„Priznao je da je izazvao oluju na Korifaxu i da veritas na njega ne djeluje.
Svi smo ga čuli“, odvrati. „I kanio nas je sve sad izgnati... Što sam drugo
mogla učiniti?“
A’lana je znala da ratnica ima pravo - pa ipak, nije mogla podnijeti
pomisao da su baš I'yani i E'gar izgnali Li'narisa - predivnog, ludog Li'narisa
kojeg je nekoć voljela.
„Ne znam“, promrmlja ona, još uvijek skutrena pored Davidovog
besvjesnog tijela. „Suditi mu pravedno, ne... ovako.“
„Suditi mu?“ I'yani zatrese glavom. „Gdje i kako, A'lana? Vidjela si što je
zamalo napravio. Kako bismo ga držali pod kontrolom do kraja boravka
ovdje? Rizik bi bio prevelik. Ne, moralo mu se suditi sad - a tko drugi može
suditi nego alaki planeta na kojem se osuđenik nalazi?“
Sagnula se i prstima dotakla A’laninu bradu kako bi je nježno natjerala da
je pogleda.
„Misliš da mi je drago zbog ovoga?“ upita tiho. „Zadnje što želim jest da
itko od nas strada... pa čak i on. Ali... Izazvao je oluju na Korifaxu, ljubavi, i
učinio bi nešto takvo i ovdje da ga nismo zaustavili.“
A'lana nije mogla podnijeti njen pogled. Krivnja zbog poljupca i ljutnja
zbog Li'narisovog izgona, kao i tuga izazvana njegovim nestankom iz
Postojanja i strah od gubitka I'yani... Sve je to divljalo u njoj, izmiješano i
snažno. Jedva je bila svjesna suza koje su tekle niz njeno ljudsko lice kad je
spustila glavu.
„A'lana?“ I'yanin glas odjednom postane ozbiljan. „A'lana, pogledaj me.“
„Ne mogu“, procijedi gospodarica puteva. I'yanina se ruka na njenom licu
trzne, pa naglo povuče.
„Zašto?“ ratnica je sad zvučala sumnjičavo, no A’lanu ni to nije natjeralo
da podigne glavu. Neću moći sakriti istinu pogledam li je, pomisli tjeskobno.
I'yani pak nije odustajala - njena ju je intuicija po tko zna koji put navela da
postavi upravo ono pitanje koje je gospodarica puteva željela izbjeći. „A'lana,
što je Li'naris htio reći onime da te danas ukrao na trenutak?... I da nisi
iskrena?“
A'lana napokon smogne hrabrosti podići pogled - i bio je potreban samo
trenutak da u I'yaninim ljudskim očima sumnja prijeđe u zaprepaštenu
nevjericu, potom ljutnju, a zatim i u ono A’lani najgore - hladnoću. Posegnula
je za njenom rukom, iako je sumnjala da će to uroditi ičime osim svađom, ali
ratnica ustukne i njena ruka zalomi u prazno.
„Alaki... mislim da sad imamo ozbiljnijih problema.“
O'ronis je zvučao dovoljno nervozno da bi se I'yani smjesta okrenula i na
lice navukla svoju uobičajenu ratničku fasadu. A'lana ju je slijedila pogledom
dok se u njoj nešto bolno paralo - no, nije sad bilo vremena za to. Nije bilo
vremena ni za što, osim borbe za opstanak.
Četvero Kalesta stajali su stisnuti jedno uz drugo, s rukama punim
nagomilane mane. Blijeda i vidno uplašena Ka'yani je stajala u sredini,
zaštićena tijelima ostalo troje Kalesta čija su lica bila odlučna, ali i očajna -
lica onih koji nemaju što izgubiti.
Prve krupne kapi kiše počele su padati, no Amani ih nisu primjećivali.
E'gar je zaštitnički stao ispred E'risse, pripremajući napadačku magiju, a
A’linor rame do rame uz O'ronisa i El'tara koji su i sami kovitlali manu u
rukama. I'yani podigne ruku kako bi ih zaustavila, pa pogledom prostrijeli
Kaleste.
„Ri'ssata, što je ovo?“ upita napeto. „Dogovorili smo mir, a vi ste ga već
spremni prekršiti?“
„Upravo nas je zamalo sve pobio onaj koji je izazvao oluju na Korifaxu“,
glas plavokose bal je drhtao. „Dok je on spremao naše uništenje, a mi bili
nemoćni pomaknuti se, Ket'hanis od Zelene Doline izgnan je u ništavilo.
Ka'yani je kroz nad svijest njegov izgon osjetila najjače, pomislili smo da i nju
gubimo“, ton joj se zaoštri. „Kako si ono rekla, amanska alaki, nećeš se
ispričavati na oprezu? Ne kanim ni ja.“
„Nismo imali ništa s time“, I'yani polako zakorači prema Kalestima, no
kad je Ir’linor podigao ruku punu zgusnute mane, zaustavila se. „Svi smo
ovdje, imaš moju riječ.“
„Tvoju riječ“, frkne Kalestinka. „Dala si riječ da nas Amani neće napadati
dok smo na Zemlji. Što je ovo maloprije bilo, ako ne napad?!“
„Napad, da, ali usmjeren protiv nas jednako kao i protiv vas“, I'yani je
nastavljala što je smirenije mogla, iako joj je cijelo tijelo bilo napeto. „Nismo
li ga mi sami zaustavili? Izgnali smo jednog od nas, Ri'ssata, toga u našem
narodu nije bilo barem tisuću godina. Shvaćaš li što to znači? Počinili smo
nešto nezamislivo, i time spasili vaša postojanja.“
Činilo se da se Ri'ssata koleba, pa I'yani nastavi čvršće: „Kunem ti se
Postojanjem da ne znam ni za jednog Amana na Zemlji, osim nas ovdje.
Podvrgni me veritasu ako mi ne vjeruješ.“
„Magijsko ispitivanje istine nije imalo učinka na Li'narisa, sami ste to
rekli“, reče Ir’linor oporo. „Koliko znamo, možda isto vrijedi i za druge među
vama.“
Kiša je padala sve jače. A'lana je još uvijek klečala pored Davida, koji je
ravnomjerno disao - činilo se da Li'narisovo baratanje magijom i njegov izgon
nisu ostavili teže posljedice na domaćinu. A'lana je, doduše, jedva to
primjećivala - pogled joj je bježao od Amana spremnih za napad, preko I'yani
čija je sva pažnja sad bila usmjerena na uvjeravanje Ri'ssate u vlastitu
iskrenost, do Kalesta koji su izgledali kao da su spremni završiti svoje
postojanje u zadnjoj bitci protiv svojih vjekovnih neprijatelja - da bi se
naposljetku zaustavio na Ka'yani. Pogledi su im se opet spojili, i A'lana u svoj
ulije sve što je osjećala, nadajući se da će vidjelica putem te čudnovate
povezanosti koja je postojala među njima shvatiti da im može vjerovati.
Ka'yanine se zelene oči rašire u čudu, i A’lani na trenutak pred očima bljesne
neki drugi, nepoznati svijet, ispod čijeg su ljubičastog neba lebdjele stotine
zrcala... A potom slike nestane, a Ka'yani strese glavom kao da ju je nešto
udarilo.
„Ri'ssata“, reče napeto. Bal podigne ruku kao da traži od nje da ne govori
dok se situacija ne riješi, no Ka'yani se nije dala tek tako ušutkati. „Ri'ssata,
ovo ne smije prijeći u bitku. Ja moram... Vidjela sam nešto, Ri'ssata. Moram
razgovarati s jednom od njih.“
„Molim?“ I'yanine se obrve zadignu. „S kime, i o čemu točno?“
„S njom“, Ka'yani pokaže prema A’lani. „No, dok sama ne doznam o čemu
se točno radi... Ne mogu reći ni vama.“
U očima Amana koje su se istog trena okrenule prema A’lani bilo je
sumnje i nijeme optužbe - svi su, očigledno, shvatili da se između nje i
Li'narisa nešto odigralo, nešto što se I'yani nije sviđalo, a kako ih je Li'naris
sve pokušao uništiti... Gospodarici puteva je bilo jasno zašto su došli do
pogrešnih zaključaka, ali svejedno, nepovjerenje s kojim su je gledali - i
ostali, i I'yani - boljelo je.
„Mislim da ćeš reći svima nama“, I'yani reče oštro. „Dovoljno je bilo
tajni.“
„Možda među vama“, odvrati Ri'ssata čvrsto. „Ako Ka'yani ne želi
govoriti, ja je neću prisiljavati. Mi nemamo razloga ne vjerovati jedni
drugima, za razliku od vas Amana, koji ste oduvijek bili lažljivci jednako
koliko i mučitelji.“
Ratnica porumeni od uvrede, a ljutnja joj bljesne u očima.
„Čini mi se da ste zaboravili trenutni omjer snaga“, zareži, a mana joj se
počne polako kovitlati u dlanu. „Kalesta koji je maloprije nestao iz Postojanja
nismo mi izgnali... Ali, možemo vas ostale.“
U crnim oblacima opet sijevne i zagrmi, a iznenadni udar hladnog vjetra
nanese A’lani kosu domaćinke ravno na lice, zapriječivši joj pogled na I'yani i
Ri'ssatu. Kao da se cijeli svijet opet usporio - dok je maknula kosu s lica, već
mokru od kiše, Ir’linor i I'yani su podigli ruke, spremni ispaliti manu, a isto
učini i E'gar.
A tada, sve ih zaustavi povik poznatog ženskog glasa, ispunjen strahom i
hitnošću.
 „Stanite!“
A’lana okrene glavu, a Amani i Kalesti zastanu na trenutak, dovoljno da ne
započnu napad.
Stazom koja je vijugala među drvećem, prema njima je kroz kišu trčala
Saša.
„Kalesta nisu ubili Amani“, vikala je izlomljeno, gubeći dah od napora,
„već ljudi!“

Bilo ih je previše da bi tražili kafić u kojem će biti dovoljno mjesta, pa ih je

Ir’linor poveo u prostor udruženja kojem je njegov domaćin pripadao.
Pojasnio im je da se radi o udruzi koja se bavi ljudskom kulturom i umjetnošću
te snima filmove slične onome koji je A’lana pogledala s I'yani tijekom onih
nekoliko dragocjenih, prekrasnih sati provedenih u Nikolininom stanu. Amani
su, međutim, jedva čuli njegovo obrazloženje - nakon što je Sašin dolazak
spriječio bitku, Kaleste su gledali s novim nepovjerenjem, i da nije bilo
I'yaninog odlučnog, nepokolebljivog pogleda kojim ih je strijeljala, teško bi se
odvažili slijediti kalestinskog ratnog vođu.
Grmljavina se udaljila u smjeru zapada, praćena crnim oblacima, ali je iz
sivog neba i dalje neumoljivo kišilo. Srećom, prostor udruge Ir’linorovog
domaćina nije se nalazio daleko, pa su pristigli tamo prije no što im je odjeća
bila posve mokra.
„Moj domaćin je zadužen za čuvanje ključeva ovog prostora“, objasni
Ir’linor dok je otključavao vrata niske zgrade. „Danas ovdje ne bi trebalo biti
nikoga, imat ćemo privatnosti za razgovor.“
Prostorija u koju su ušli sama po sebi nije bila naročito zanimljiva - goli
bijeli zidovi, dva ormara i polica koja se svijala pod težinom neuredne gomile
papira i fascikala - no, u sredini se nalazio veliki stol okružen stolcima za koji
su se smjestili. Ir’linor je odvrnuo ventil radijatora smještenih ispod prozora,
pa je ugodna toplina uskoro počela strujati zrakom.
David se osvijestio nedugo nakon što je Sašin dolazak spriječio bitku -
svega se sjećao, i osjećao se dobro, osim glavobolje i strahovite iscrpljenosti.
Htio je poći s njima i pomoći im kako god može, ali nisu mu dopustili - bilo je
mudrije da se pođe kući odmoriti, zaključila je I'yani odlučno.
Prije no što je otišao, rekao im je da je Li'narisove motive bilo teško
razumjeti jer su bili tako kaotični i kontradiktorni. Opsesivno je volio A’lanu,
jer je bila jedina koja ga je ostavila. Mrzio je I'yani i zavidio joj, ali ju je i
poštovao kao sposobnog vođu. A’linora i El'tara je cijenio, ali ih, duboko u
sebi, smatrao lošijima od sebe - jer je bio poseban, jedinstven, i samim time
smatrao da ima pravo na sve što mu Postojanje može ponuditi.
S druge strane, bio je duboko odan amanskome društvu i želio učiniti
njihove svjetove najljepšima u Postojanju. U početku je svom domaćinu
priječio uvid u dobar dio svojih sjećanja, posebno onih vezanih za Korifax,
rekao je David, ali kad je krenuo stvarati oluju u Maksimiru, te su ograde pale
i domaćinu je postalo jasno što se dogodilo na Korifaxu. Li'naris je tamo
pokrenuo oluju kako bi ih zaštitio i odbio napad Kalesta, no izmakla je
njegovoj kontroli, u kontaktu s tamošnjom moćnom, neistraženom manom koja
mu se opirala. Umjetnik je bio svjestan da je u oluji stradalo i mnogo Amana,
što ga je strahovito mučilo - no, bio je uvjeren da je učinio jedino što je mogao
i da ih je on, zapravo, spasio.
Boljelo je slušati Davida kako govori o Li'narisu, i A’lani su oči i protiv
volje bile ispunjene suzama. Jedva se usuđivala pogledati I'yani - njeno je lice
bilo sasvim bezizražajno, a kad su im se pogledi napokon susreli, nešto je
vrisnulo u ratničinim očima, bolno i povrijeđeno, prije nego je sasvim digla
zidove oko sebe.
A sad, I'yani je sjedila između O'ronisa i E'gara, pa je A'lana, koja je ušla
u prostoriju među posljednjima, bila primorana sjesti između A’linora i
Ka'yani, što je u njoj izazvalo novi nalet onog čudnog osjećaja poznatosti i
povezanosti s Kalestinkom. No, od rasporeda sjedenja - iako je on ukazivao na
jačinu I'yanine ljutnje i povrijeđenosti - daleko ju je više mučilo što ju je
ratnica cijelim putem do tamo ignorirala. A'lana joj je pokušala pristupiti,
razgovarati s njom, no jedino što je dobila bilo je odsječno „Kasnije“, pa je
odustala. Bilo je jasno da je I'yani strahovito povrijeđena, a gospodarica
puteva je dobro znala kako u takvim situacijama reagira - povlačenjem i
zidovima.
No, to je moralo pričekati. Vijesti koje im je Saša donijela bile su više
nego zabrinjavajuće - toliko da su Amani i Kalesti smjesta prekinuli sukob kod
obeliska. Kalesti su, doduše, isprva bili sumnjičavi prema proročici, no kad je
prepričala svoje snove, drhtureći na kiši i vjetru, pristali su na I'yanin
prijedlog da svi zajedno pođu nekamo na suho kako bi mogli razgovarati.
„Znači, imala si viziju u kojoj ljudi izgnaju Kalesta u ništavilo“, ponovi
El'tar nakon što su se svi smjestili oko velikog stola. Proročica, koja je sjedila
pored O'ronisa i nasuprot A’lane, kimne.
„Tako je“, odvrati. I dalje se činila umornom, ali nije posezala za trljanjem
sljepoočnica, pa je A’lana pretpostavljala da je barem glavobolja izazvana
Shalinorovim javljanjem posustala. „Vidjela sam kako čovjek gađa energetika
strijelom, i kako se strijela zabada u svjetlosni oblik po čijoj nijansi znam da
se radilo o Kalestu, koji se potom raspline“, zastala je na trenutak, kao da traži
prave riječi. „Ta strijela... Istovremeno jest i nije bila stvarna. Hoću reći,
čovjek nije doslovno gađao Kalesta strijelom. Ne znam na koji ga je točno
način ubio. Ali, simbolika strijele... Iz nekog je razloga bitna.“
„Onaj čovjek kojeg je A’lana susrela na domaćinkinom fakultetu i koji je
reagirao kao da je osjetio prisutnost energetika“, zamišljeno će A’linor,
„A’lana, on je imao naušnicu u obliku strijele, zar ne?“
„Da“, odgovori ona. „Zlatna strijela, možda dva centimetra dugačka.“
„Neuobičajen nakit za zemaljske pojmove“, dometne Ir’linor. „Ako uistinu
postoje ljudi koji nas žele pronaći i izgnati u ništavilo, možda je to oznaka
pripadnosti njihovoj grupi.“
„Nešto poput ovdašnjih vojnih oznaka? Moguće“, složi se I'yani. I dalje je
odbijala pogledati A’lanu, a lice joj nije odavalo ništa osim ozbiljne
usredotočenosti.
„Pokušava se nositi sa svime što se danas dogodilo najbolje što zna“,
šapne Nikolina utješno. „Proći će to, ne brini.“
„Da ne brinem? Sama si rekla kako misliš da bi bila u stanju počiniti
nešto užasno sazna li.“
„Da, mislila sam da bi mogla napasti Li'narisa, ali on je ionako...
Mislim, napala ga je, ali ne zbog ljubomore ili osvete, nego zato da vas sve
zaštiti.“
A’lana je to znala - i u jednu ruku, bilo je utješno znati da I'yanini razlozi
za napad na Li'narisa nisu bili izazvani njenom prevarom. Ipak, to je nije
umirivalo. Poznavala je ratnicu, i bila je bolno svjesna da je jednim jedinim
poljupcem dovela u pitanje njihovu zajedničku budućnost.
S druge strane, tu je bio i E'gar - čvrsti, ponositi ratnik koji je I'yani bio
daleko sličniji od A’lane, i koji joj je sad mogao pružiti oslonac. A to je i
činio, ako se moglo zaključivati po načinu na koji su sad sjedili jedno pored
drugog, pogledavajući se kao da razgovaraju bez riječi. Dobrim dijelom puta
od obeliska ovamo, nisu se odvajali - E'gar je prvo hodao pored E'risse, koja
mu je prepričala sve što se dogodilo otkako su došli na Zemlju, a potom se
pridružio I'yani i utješno je zagrlio. Ona mu je naslonila glavu na rame, i
ostatak puta do Ir’linorove prostorije hodali su zajedno. A’lani je bilo jasno
da je ratnici potrebna utjeha, a nije isključivala ni mogućnost da joj time,
svjesno ili ne, nastoji uzvratiti udarac - svejedno, boljelo je to gledati.
No, svi su bili usredotočeni na važnije stvari, i A'lana se gotovo osjećala
krivom što joj misli bježe na probleme koji su, u konačnici, bili manje bitni od
opstanka na Zemlji i povratka kući.
Ali, zašto se onda osjećam kao da nema ničeg važnijeg u cijelom
Postojanju od toga što će biti s nama dvjema? zapitala se snuždeno. I iako
nije pitanje postavila domaćinki, već sebi, od Nikoline stigne blagi odgovor
ispunjen razumijevanjem: „Zato jer su emocije ono što je bitno. Zato jer se
bojiš... I jer je voliš.“
„Za jedno ljudsko biće, dobro ti ide to tješenje“, progunđa A'lana, iako
joj je zapravo bilo drago što njena domaćinka zna što treba reći.
„Pa, za koju godinu ću biti psiholog, to će mi biti posao“, mogla je čuti
osmijeh u Nikolininom glasu. „Svakome su njegovi problemi najbitniji,
A'lana. Očito dosta toga što vrijedi za ljude, vrijedi i za energetike.“
Amani i Kalesti su raspravljali o lovcima, kako su počeli nazivati ljude sa
sposobnošću prepoznavanja energetskog bića u ljudskom tijelu i njegovog
izgona u ništavilo. Koliko ih je? Koliko su dobro organizirani? Kako vrše
izgon energetika? Ta i brojna druga pitanja otvorila su se sa spoznajom o
zajedničkom neprijatelju - a Amani i Kalesti su se rado sa žalovanja nad
gubicima prebacili na kovanje planova za preživljavanje ove nove prijetnje.
Ken'eris je, kao kalestinski gospodar puteva, procjenjivao da bi kroz par dana
kalestinske mreže mogle prikupiti dovoljno mane za otvaranje portala, a kad se
A’lana koncentrirala na Elion kako bi vidjela koliko se mane akumuliralo kroz
nadsvijest, činilo joj se da je ta procjena točna.
Makar, kako znati koliko je točno mane potrebno za probijanje barijere
među Razinama i pronalaženje Shalinorove linije, a potom i stvaranje portala?
A'lana jest otvarala portale sa svjetova koji nisu bili bogati manom, ali nikad
nije bila na planetu poput Zemlje. Mogla se osloniti samo na instinkt i nadati
se da će znati prepoznati kad mane bude dovoljno. Jer ako pogriješi... Mana se
nakon uporabe rasplinjavala u zrak, raspršivala atmosferom kako bi održala
ekosustav planeta, ali nije se vraćala u izvore kako bi je se odatle opet moglo
povući. Li'narisov pokušaj da izazove oluju nalik onoj na Korifaxu iscijedio je
izvor u Maksimiru toliko da kalestinska mreža, kad je opet postave, neće dobra
dva dana imati što skupiti. Pogriješi li A'lana u otvaranju portala, to će Amane
vratiti na početak.
Gospodarica puteva se nije mogla koncentrirati na razgovor. Razmišljanja
o mani dovodila su je do Li'narisa, pa do I'yani, i samo se vrtjela u začaranom
krugu tmurnih misli.
Nije mogla ne primijetiti, doduše, novu razinu bliskosti između proročice
Saše i O'ronisa. Sjedili su tako blizu jedno drugome da su im se noge i ramena
doticala, svaki pogled koji bi crvenokosa djevojka uputila mladom Amanu bio
je ispunjen zbunjenošću i konfuznim osjećajima, a O'ronisove su oči sjale
nečime što je A'lani bilo dobro poznato - viđala je takvu toplinu i u
Li'narisovim i u I'yaninim očima, u trenucima najveće nježnosti.
„Čekaj malo“, zbunjeno će Nikolina. „Je li ispravno reći... da Saša vara
Brunu s O'ronisom?! Mislim, u istom su tijelu, ali ipak...“
„Ne znam“, A’lana uzdahne. „Alara mi, ovo je užasno... Nakon svega što
se danas dogodilo, ja razmišljam o Saši i O'ronisu umjesto da se zajedno s
ostalima pozabavim stvarnim problemima.“
„Vjerojatno je to način na koji reagiraš na šok. Previše ti je teško
gledati I'yani, razmišljati o njoj i Li'narisu, ili pak o lovcima. Pa tražiš
distrakcije.“
„Prestani me analizirati.“
„Daj, A’lana, mislim da te sad već dosta dobro poznajem. Znaš da sam u
pravu.“
Kako bi dokazala domaćinki da nije u pravu - iako je, naravno, bila -
gospodarica puteva se prisili usredotočiti na razgovor. E'gar je upravo
predlagao da pokušaju lovca uhvatiti u zamku.
„Ne znamo koliko ih je ni kako su organizirani, a te su informacije ključne
za ostatak našeg boravka ovdje“, govorio je sa žarom. „Ako uspijemo uhvatiti
jednog od njih i ispitati ga, bolje ćemo znati kako se zaštititi.“
„Ne znamo jesu li ljudi podložni utjecaju veritasa“, upozori El'tar.
„Pa, imamo jedno ljudsko biće ovdje, možemo odmah provjeriti“, E'gar
okrene glavu prema Saši. Proročica se namršti - zamisao joj se očito nije
sviđala.
 „Da budem vaš pokusni kunić?“ odmahne nezadovoljno glavom. „S
obzirom na to da vam pomažem koliko god mogu, ne sviđa mi se ovakav način
razmišljanja.“
„Ne razumijem u čemu je problem“, ratnikove se obrve upitno zadignu.
„Ljudi su niža bića. Ako već imamo jedno dostupno, zašto ga ne upotrijebiti u
korisne svrhe?“
Ovo je izazvalo nešto nervoznog komešanja među Amanima i Kalestima -
energetici očito nisu imali jedinstveno mišljenje o tom pitanju.
„Za nekoga čiji je domaćin trpio strahovite bolove kako bi ti pomogao da
se spasiš, zapanjujuće brzo ljude nazivaš nižim bićima“, prvi progovori
Ken'eris.
„Ja govorim o činjenicama. Da nismo iznad njih, ne bi našu vrstu štovali
kao bogove.“
„E'gare“, uzdahne E'rissa. „Naši su nam domaćini od neizmjerne pomoći, i
cijenimo to. Rekla bih da smo ih svi prestali doživljavati kao niža bića, iako
su s niže Razine. Tek si par sati u simbiozi sa svojim domaćinom - kad prođe
par dana, i ti ćeš to shvatiti.“
E'gar se namršti.
„Simbioza?“ upita prezrivo. „Oprosti, sestro, ali ne nalazim ništa što bih
mogao cijeniti u ovom čovjeku čije sam tijelo prisiljen koristiti. Slab je, krhak,
ograničen. Kako da ga ne smatram nižim bićem?“
„Neka od ovih 'nižih bića' imaju sposobnost izgnati nas u ništavilo i
zaprimati informacije putem snova i vizija“, reče Ir’linor oštro. „Ako ništa
drugo, očigledno su napredovali u zadnje tri tisuće godina.“
„Nekoliko dana na Zemlji ti doista promijeni mišljenje o ljudima“,
promrmlja I'yani, pa se zagleda u A’lanu. „I ne samo o njima.“
Svrnula je pogled prije nego je mogla vidjeti A'laninu reakciju na ovaj
udarac. A gospodarica puteva je njene riječi doista doživjela kao udarac, na
koji nije mogla ništa odgovoriti - ne pred drugima. Težak nas razgovor čeka,
pomisli tjeskobno.
A’linor ju je gledao, blago naboranog čela, i iako mu se izraz lica teško
mogao razaznati zbog brade, A’lani se činio zabrinutim. To izazove val
nezadovoljstva i iritacije u njoj, pomiješan sa zbunjujućom zahvalnošću - otac
koji je otvoreno rekao da mu je bitnija potraga za Shalinorom od vlastite kćeri
ne bi je trebao gledati s brigom. Pa ipak, bilo joj je istovremeno drago vidjeti
njegovu zabrinutost. Smetena, oborila je pogled.
„S druge strane, činjenica jest da trebamo znati jesu li ljudi otporni na
Veritas, a i rado bih se sasvim uvjerila da ovom ljudskom biću možemo
vjerovati“, reče Ri'ssata. „Proročice, jesi li voljna pristati na pokus, i dokazati
nam svoju iskrenost?“
Saša dobaci A’lani panični pogled - gospodarici puteva je bilo jasno da se
boji otkrivanja istine o kontaktu sa Shalinorom, za koju je on jasno tražio da
zasad ostane tajna. A'lana je shvaćala odakle taj strah - naposljetku, ako joj je
Shalinor mogao s lakoćom izazvati onakve glavobolje, tko zna kako joj je tek
mogao nauditi izda li njegovo povjerenje. Zato gospodarica puteva brzo
dometne: „Saša je proročica, osjetljiva je na manu i zapravo koristi magiju,
makar ne voljnom kontrolom. Zato možemo pretpostaviti da Veritas djeluje na
nju. Ako nas zanima djeluje li na ljude općenito, možemo odabrati bilo kojeg
čovjeka kojeg sretnemo. Čemu time iskazivati nepovjerenje proročici koja se
dosad pokazala tako suradljivom i voljnom pomoći?“
„A'lana ima pravo“, O'ronis se brzo složi, kao što je gospodarica puteva i
očekivala. „Saša nam nije dala razloga za nepovjerenje, vrijeđamo je ovim
prijedlogom.“
„Koliko god bih se rado složio s time“, odvrati El'tar suho, „smatram da
trebamo provjeriti. Već smo zaključili da lovci mogu osjetiti energetika i
izgnati ga, što znači da i oni koriste magiju, odnosno sličniji su proročici nego
običnim ljudima.“
I'yani je pozorno slušala, pa se okrene Saši.
„Nitko te neće prisiljavati“, reče. „Razlog za ovo nije nepovjerenje spram
tebe, već nužnost da otkrijemo kako se obraniti od lovaca. Nadam se da
razumiješ.“
Crvenokosa je djevojka nervozno grizla nokte, razmišljajući par trenutaka,
pa uzdahne.
„Dobro“, reče. „Ali, pod uvjetom da me veritasu podvrgne A'lana. Njoj
vjerujem.“
Ovo je začudilo ostale energetike, a I'yanin izraz lica opet učinilo
sumnjičavim, ali nitko nije imao razloga ne složiti se sa Sašinim zahtjevom.
Stoga A'lana ustane, prikupljajući manu u ruci, i priđe proročici, nijemo joj
obećavajući da neće pitati ništa što je trebalo ostati tajnom. Potom zalijepi
manu veritasa za nju, i Sašine oči smjesta poprime sanjiv, hipnotiziran izraz.
„Jesi li iskrena u svojoj tvrdnji da nam želiš pomoći?“ upita A'lana.
„Jesam“, odgovori Saša sneno.
„I činit ćeš to i nadalje, dok ne odemo?“
„Pomagat ću vam dokle god mi ne date razloga da prestanem.“
Gospodarica puteva je brzo nastavljala s pitanjima. „Poput?“
„Ako poželite nauditi ljudima, ili ovom planetu.“
„Želiš li ti nauditi ikome od nas?“
„Ne.“
Pramenovi mane su se ubrzano razrjeđivali, i A’lani je bilo drago što će
Veritas prekratko trajati da bi se netko sjetio postaviti kakvo nezgodno pitanje.
Pažljivo je oblikovala sljedeću rečenicu: „Vizije i snovi koje si nam
ispričala... Jesi li nam ih prenijela u potpunosti?“
„Koliko sam ih se dobro mogla sjetiti, da. Moguće je da neki detalj nisam
prenijela, ako ga nisam zapamtila.“
„Zašto si zaustavila naš sukob kod graničnika?“
„Iz vizije mi je bilo jasno da je neki čovjek izgnao Kalesta, a pretpostavila
sam da će Kalesti za to kriviti Amane“, mana se skoro sasvim razrijedila i
Sašin se pogled počne razbistravati, ali je svejedno odgovorila do kraja. „Svi
se samo želite vratiti kući, ne vidim razloga da vam u tome ne pomognem
koliko god mogu. A osim toga, ne znam bi li vaš sukob naudio ovom planetu.
Zato sam ga htjela spriječiti.“
„Eto“, A'lana se okrene ostalima, koji su šutke pratili ispitivanje.
„Zadovoljni?“
„Posve“, kimne Ir’linor ozbiljno. „Ako reagira na veritas, možemo
pretpostaviti da bi lovci reagirali i na napadačke magije.“
„Što nas opet vraća na moj prijedlog“, ponovi E'gar. „Pokušajmo uhvatiti
nekog lovca u zamku. Za jednog već znamo gdje se kreće, koliko sam shvatio.“
„Da, susrela sam ga na Filozofskom fakultetu“, kimne A’lana vraćajući se
na svoje mjesto.
„Predlažeš da pretražimo cijeli fakultet u potrazi za njime?“ upita Ir’linor,
kojem je, činilo se, Ri'ssata prepustila vodstvo u ovim pitanjima. E'gar
odmahne glavom.
 „Ne“, reče. „Ako nas lovci doista mogu osjetiti, znao bi zašto smo tamo u
tolikom broju, i odali bismo identitet svih naših domaćina. Već zna kako
izgleda tijelo u kojem se nalazi A’lana, zašto da to ne iskoristimo? Dopustimo
mu da je prati, ona ga odvede do mjesta gdje ga čekamo, i uhvatimo ga prije
nego shvati što ga je zadesilo.“
Ovaj prijedlog izazove prvo zgranutu tišinu, a potom Amani počnu govoriti
u isti glas, uzrujano i s neodobravanjem.
„A’lana je jedini gospodar puteva kojeg imamo“, E'rissa je odmahivala
glavom. „Ne smijemo riskirati da je izgubimo!“
„Takav plan je preopasan za nju!“ ponavljao je O'ronis uznemireno.
„Ne dolazi u obzir“, odlučno je govorio El'tar. „Jedino nas ona može
odvesti kući.“
„Riskirati A’lanino postojanje ovako?“ i A’linor je bio vidno uzrujan.
„Nikako! Alaki, zar ćeš to dopustiti?!“
„Nisu gospodari puteva jedini koji mogu otvarati portale“, tvrdio je E'gar.
„Sigurno netko među nama ima znanja o tome, makar teorijska. El'tare,
A’linore, vi ste s Akademija, sigurno vam nije nepoznato kako se otvaraju
portali. I, I'yani“, okrenuo se prema ratnici koja je šutke pratila raspravu, čela
naboranog u ozbiljnom razmišljanju, „nisi li i sama rekla da si toliko puta
razgovarala s A’lanom o otvaranju portala i gledala je kako gospodari
putevima, da bi to možda i sama znala napraviti? Zajedno biste možda
mogli...“
„U ovakvim uvjetima, to znači izgon u ništavilo za onog tko pokuša!“ bunio
se O'ronis. „Vidjeli smo još prvog dana što se događa onima koji barataju
manom na način kojem nisu vični... Ih'tar je tako nestao iz Postojanja!“
„Ja bih vam mogao otvoriti portal, kad bih nekako mogao pristupiti mani
prikupljenoj u vašoj nadsvijesti“, predloži Ken'eris. „Ali, ne znam runsku
adresu linija koje vode na vaše svjetove. Netko bi morao kanalizirati manu iz
vaše nadsvijesti u moje ruke i voditi me tijekom probijanja barijere između
Razina.“
„Da vam tako damo upute kako doći do naših domova?“ frkne E'gar. „Ne
dolazi u obzir.“
„Dosta!“ odreže I'yani i svi zašute, iako nevoljko. Pogledala je A’lanu -
unatoč povrijeđenosti i ljutnji, jedna se stvar u njenim očima nije promijenila -
želja da zaštiti gospodaricu puteva. „Ne dolazi u obzir da riskiramo jedinog
gospodara puteva kojeg imamo. A’lani se ništa ne smije dogoditi. Prema tome,
potpuno odbacujem prijedlog da je iskoristimo kao mamac za lovce. Ako netko
drugi želi zauzeti to mjesto i otkriti se lovcima kako bismo pokušali zarobiti i
ispitati jednog od njih, o tome možemo razgovarati.“
„Nije li pametnije da ih jednostavno izbjegavamo tijekom ovih par dana,
koliko ćemo još biti ovdje?“ upita Ri'ssata. „Ne želimo privlačiti neželjenu
pažnju na sebe.“
„Ne trebamo se skrivati kao kakve kukavice“, odvrati E'gar. „Ne znaju
koliko nas ima, bolje je napasti dok smo u prednosti.“
„U prednosti?“ po Ir’linorovom se tonu dalo zaključiti da nema visoko
mišljenje o E'garu i njegovim prijedlozima. „Na njihovom smo planetu kojeg
smo jedva donekle upoznali, mi ne znamo koliko je njih, ali sudeći po broju
ljudi na Zemlji, možemo pretpostaviti da ih je ipak više nego nas... A ti
smatraš da smo mi u prednosti?!“
„Za nekoga tko se naziva Shalinorovim sinom, brzo se postavljaš kao
autoritet pripadnicima naroda koji nije tvoj“, A’linor dometne ljutito.
Ir’linorov je pogled bio ispunjen ponosom kad je pogledao starog Amana.
„Ja jesam Shalinorov sin“, odreže. „I od oca sam, prije no što ste ga oteli,
naučio više o vodstvu i razumnim planovima nego što ćeš ti ikad znati,
Amanu.“
A’linorovo lice porumeni od gnjeva.
„Nismo ga mi oteli, već vi!“ zareži. „Oduzeli ste ga nekome tko ima pravo
nazivati ga ocem!“
„Dosta!“ I'yani i Ri'ssata poviknu u isti glas, pa alaki nastavi oštro:
„Nećemo raspravljati o davnoj prošlosti, imamo prečih briga. Do jučer smo
možda ratovali jedni protiv drugih, no sad imamo zajedničke neprijatelje i
moramo pronaći najbolji način za preživjeti do odlaska s ovog planeta.“
Ovo je opet razbuktalo raspravu - činilo se da svi imaju što reći na tu temu.
A’lana nije imala čime doprinijeti - rat je, ipak, bio I'yanino područje, a ne
njeno - a činilo joj se neprimjerenim da nastavi promatrati O'ronisa i Sašu sad
kad su im se prsti isprepleli ispod stola. Onaj osjećaj koji se ponekad javljao
u Sašinoj blizini sad je bio tih, no nešto ju je naprosto vuklo da okrene glavu
prema Ka'yani, koja ju je pogledavala ispod oka.
Zašto mi je ta Kalestinka tako... poznata? zapita se opet. Kao da... kao da
bih je trebala odnekud poznavati... koliko se god to nemogućim činilo.
„Ka'yani?“ odvaži se tiho upitati. Svi su bili tako okupirani raspravom o
lovcima, da je A'lana bila sigurna kako nitko neće ni primijetiti njihov tihi
razgovor. „O čemu si htjela razgovarati sa mnom?“
Vidjelica je iznenađeno pogleda, kao da se čudi što A'lana želi razgovarati
dok su okružene ostalima - ali, brzi pogled uokolo doveo ju je do istog
zaključka kao i gospodaricu puteva. Zato primakne glavu bliže A’laninoj i tiho
odgovori: „Ne razumijem zašto, ali... Osjećam kao da te poznajem.“
„I ja“, kimne Amanka zbunjeno. „Ali... To je potpuno nemoguće. Naši su
narodi potpuno odvojeni već tisućljećima, a i prilično sam sigurna da bih
dobro zapamtila da sam imala ranijih kontakata s Kalestima.“
„To su i moje misli“, Ka'yanine su oči bile nemirne, kao da se ne usuđuje
pravo pogledati A’lanu da ne bi opet aktivirala tu čudnu povezanost. „Otkako
znam za sebe... Vidim stvari. Ali, one se uvijek odvijaju tijekom meditacije -
katkad mi se javljaju Melki, a katkad vidim druge stvari. Nikad mi se nije
dogodilo da... da netko drugi izazove slike u mom umu.“
„Slike? Misliš na... ljubičasto nebo i ispod njega...“
„... stotine lebdećih zrcala, da.“
Sad je na A’lani bio red da se iznenađeno zagleda u Kalestinku.
„Vidjele smo isto?“ šapne zapanjeno. „Ali... Kako je to moguće? I kakvo
je to mjesto?“
Ka'yani uz uzdah slegne ramenima.
„Ne znam“, odvrati. „Samo si to vidjela? Ništa više?“
„Samo to. Zašto? Ti si vidjela još nešto?“
„Da“, kimne vidjelica. „Tebe i mene, kako obilazimo zrcala i zagledamo u
njih, u našem energetskom obliku, ali... Iste nijanse, da upotrijebim Sašin izraz.
Kao da ne pripadamo... dvjema različitim narodima.“
A’lanine se oči iznenađeno rašire.
„Što to znači?“ dahne. „I kako da otkrijemo?“
Ka'yani se činila jednako nemoćnom i zbunjenom kao i ona sama.
„Kad bih barem znala“, odgovori. „Možda, ako se dovoljno dugo
zagledamo jedna drugoj u oči... Očito se to, što god to zapravo bilo, aktivira u
takvim trenucima.“
 „Kako to objasniti ostalima?“ gospodarica puteva nervozno zaokruži
pogledom po Amanima i Kalestima. Stresla se kad je vidjela sumnjičav izraz
na I'yaninom licu, no ratnica brzo skrene pogled, govoreći nešto E'garu u
kakafoniji uznemirenih glasova.
„Da se sastanemo sutra nasamo?“ predloži Ka'yani. „Treba saznati o čemu
se radi prije nego pred ostale izletimo s bilo kakvim zaključcima. Zapisat ću
kontakt tvoje domaćinke, pa se možemo čuti oko detalja.“
A'lana odsutno kimne. Da joj je netko prije par sati rekao kako će se biti
voljna sastati s nekim od Kalesta nasamo, bez zaštite, proglasila bi ga ludim.
No, zapravo je vjerovala Ka'yani, koliko god se to i njoj samoj činilo suludim
- vjerojatno zbog te čudnovate povezanosti koju su obje osjećale. I'yani ovo
nikad ne bi dopustila, pomisli, snuždivši se čim se sjetila svađe koja ih čeka
čim ostanu same.
Tajne su mogle samo pogoršati situaciju između njih dvije, to joj je bilo
jasno. Zato odluči da će ratnici ipak reći za svoju povezanost s Ka'yani. A
nakon što sutra kroz Sašu doznam što onaj koji se predstavlja kao Shalinor
želi, i to ću joj ispričati, zaključi, i ta je misao djelovala umirujuće. Nije
navikla - ni znala - skrivati išta od I'yani, i nadala se da će se šteta koju je
sama nanijela njihovom odnosu umanjiti kad joj sve iskreno iznese.
„Imam još jedno pitanje“, reče tiho. Ka'yani je upitno pogleda. „Koji vas
je Melk ovog puta pozvao na Korifax?“
„Onaj koji mi se obično i javlja“, odgovori Kalestinka. „A'polon.“
Ova potvrda natjera A'lanu da zadrhti - iako, nakon svega, i nije bila tako
iznenađena. Istina je, znači, pomisli, nisam potpuno Amanka... jer vučem
porijeklo od Melka.
Misao je bila jednako zastrašujuća kao i prvi put kad joj je pala na pamet.
Što točno učiniti s ovom spoznajom, A'lana nije znala - pa se stoga prisili
potisnuti takve misli i usredotočiti se opet na raspravu koja se odvijala oko
nje. A razgovor je u međuvremenu skrenuo na temu Korifaxa, pa su Amani sad
uvjeravali Kaleste da nisu prvi napali, dok su Kalesti tvrdili kako nisu ni oni.
„Nego tko je?“ mrštio se E'gar. „Melki, možda?“
„Zašto bi napali one koji ih štuju?“ Ken'eris zavrti glavom. „Ne, skloniji
sam misliti da se na Korifaxu odigralo nešto drugo, o čemu naprosto ne znamo
dovoljno.“
„Odigralo se to da su Amani došli iscijediti svu manu iz tog planeta“,
progunđa Ir’linor. El'tar se na to namršti.
„Kao član Centralnog vijeća, mogu jamčiti da to nije bio cilj naše
ekspedicije“, odreže. „Zadatak nam je bio istražiti Korifax i njegovu manu,
kao i ruševine za koje smo pretpostavljali da pripadaju Melkima. Tek smo
nakon dolaska na Zemlju doznali da se tamo nalazio jedan Aman koji je
zagovarao otvaranje rudnika mane na tom planetu - ali, glas jednog Amana nije
glas svih nas.“
A'lana iskosa pogleda A’linora. On je, naposljetku, Amanima ispričao da
se na Korifaxu nalazio A'polon, kao i da ga je Y’tros, alaki Alara koji je želio
rudnike mane na Korifaxu, pokušao zarobiti. Pitala se zašto nitko ne govori te
podatke Kalestima - no, pretpostavljala je da se I'yani ipak ne usuđuje iznijeti
sve što znaju energeticima s kojima su do jučer bili u ljutom ratu. Kako bi
reagirali da znaju za razgovor sa Shalinorom koji me čeka? zapita se, pa
strese glavom kako bi rastjerala te misli - nisu imale smisla, pošto ionako nije
namjeravala riskirati kršenjem Shalinorovog zahtjeva da ne govori ostalima o
tome. Čak ni A’linoru, koji je tako dugo tragao za njim.
Uostalom, pomisli nezadovoljno, nije da svom ocu išta dugujem.
„Kako bilo, vjerojatno nećemo saznati što se točno tamo dogodilo dok se
ne vratimo na više Razine“, zaključi I'yani. „Bilo bi sjajno kad bismo mogli
pronaći još koji izvor mane, da što prije prikupimo dovoljno za otvaranje
portala... Ali, s obzirom na rizik od napada lovaca, nisam sigurna koliko je
pametno da se bavimo istraživanjem i...“
Zastala je u pola rečenice - Elion je potresao još jedan siloviti udar
izazvan rušenjem manamreže, i svi Amani jeknu gotovo u isti glas. Nadsvijest
je sad bila jača zbog akumuliranja mane, i A'lana nije morala biti manašica da
bi znala, bez ikakve sumnje, koja je mreža uništena - ona na katedrali.
Amani su se zgranuto zgledali, oporavljajući se od udara. Svi Kalesti su
bili prisutni, i bilo je moguće samo jedno objašnjenje ovog napada.
„Ne samo da nas mogu osjetiti i izgnati u ništavilo, već mogu srušiti i naše
mreže!“ El'tar će ljutito. „Ne možemo dozvoliti da nam oduzmu izvore mane
prije nego što možemo otvoriti portal!“
„Nemojmo paničariti“, odvrati I'yani staloženo. „Ponovno ćemo postaviti
mrežu, ali tek sutra. Koliko znamo, možda je ovo njihov pokušaj da nas
namame u klopku, možda nas ovog trena čekaju tamo.“
„Koliko znamo, možda ih je dovoljno da bi nas mogli čekati tamo i sutra,
cijeli dan“, borbeni žar opet je sjao u E'garovim očima. „Bolje bi bilo da ih
napadnemo sad, kad znamo gdje su.“
„Postoji razlika između hrabrosti i nesmotrenosti, E'gare“, reče I'yani
čvrsto. „Sam si rekao, ne znamo koliko ih je. Vremenski uvjeti su loši, i
smračilo se. Nećemo ulijetati naslijepo.“
A’lani je godilo vidjeti kako I'yani kori E'gara, no potrudila se da joj lice
ostane bezizražajno. Nije bilo koristi od pokazivanja da joj je drago što E'gar
u I'yaninim očima ipak nije savršen, ma koliko često dojam koji je imala bio
upravo takav.
„Mislim da smo završili za danas“, zaključi I'yani. „Ri'ssata, ostat ćemo u
kontaktu. Molim te, javi mi ako se još nešto dogodi, ako vam, recimo, netko
sruši mana-mrežu. I ja ću učiniti isto.“
„Pa, sad barem zasigurno znamo da imamo zajedničkog neprijatelja“,
kimne plavokosa bal. „Pomozimo jedni drugima da se maknemo s ovog
planeta, a nakon toga... Bit će što će biti.“
I'yani se zagleda u nju, ne bez poštovanja.
„Što će se dogoditi nakon povratka na više Razine, potpuno ovisi o tome
kakvo je stanje tamo“, reče. „Nadam se da ne bjesni rat... Nakon svega ovoga,
ne bih željela da se susretnemo u bitci.“
„Ni ja“, Ri'ssata je zvučala iskreno. „Naši narodi nisu bili u kontaktu
tisućljećima, možda je ovo prilika da... krenemo ispočetka. Da počnemo...
graditi odnos Kalesta i Amana iznova.“
S tim riječima, ustala je, naizgled nimalo zabrinuta zbog tišine koja je
zavladala. Nitko nije poviknuo u znak slaganja, a E'garov i A’linorov izraz
odavao je kako se jedva suzdržavaju da se otvoreno ne usprotive njenim
riječima - ali, Ri'ssatu to nije uznemiravalo. Dok su ostali Kalesti ustajali,
zagledala se u I'yani, čekajući njen odgovor. Naposljetku, ratnica kimne.
„Povijest očigledno ovisi o tumačenju“, reče. „Istina o Velikom ratu i
Shalinoru je vjerojatno negdje između vaših i naših vjerovanja, i pitanje je
koliko ju je uopće moguće dokučiti. Kako bilo, ja slušam zapovijedi
Centralnog vijeća. Ali, tom ću vijeću svakako prenijeti sve što se ovdje
odigralo, kao i suradnju koju smo uspostavili.“
Ri'ssata kimne, pa povede Kaleste prema izlazu. Ka'yani je prije odlaska
uputila A’lani još jedan dugački pogled, i koliko god njihovu povezanost
osjećala kao nešto pozitivno, gospodarica puteva se strese. Planet ljubičastog
neba s lebdećim zrcalima, a nas dvije onuda kročimo jednake, pomisli
tjeskobno. Kako je to moguće? I zašto?
„Pričekat ću vas vani“, dometne Ir’linor. „Domaćinova je obveza
zaključati ovaj prostor prije odlaska. Nemojte dugo.“
Kad su se vrata zatvorila za Kalestima, a A’lana se okrenula prema ostalim
Amanima, I'yanin je pogled bio uprt u nju - a u njemu, sumnja, ljutnja i
povrijeđenost, sve što pred Kalestima nije htjela pokazati. Par trenutaka su se
nijemo gledale - A'lana je pokušala nijemim, usrdnim pogledom prenijeti
I'yani sve svoje kajanje i bol, no činilo se da ratnica na to nikako ne reagira - a
potom I'yani naglo ustane.
„Vrijeme je da se i mi raziđemo“, reče. „Čut ćemo se oko sutrašnjeg
postavljanja mreže na katedrali, i daljnjih koraka u vezi lovaca. Ne idite
nikamo sami, ako je to ikako moguće.“
Pogledala je O'ronisa i Sašu znakovito, i oni smjesta raspletu prste, kao da
im je previše neugodno što ih je uhvatila u neprimjerenoj - čak, nemogućoj -
bliskosti. I'yani je na trenutak djelovala kao da se dvoumi hoće li otvoreno
iznijeti svoja zapažanja o tome, a potom samo zatrese glavom u nevjerici, i
okrene im leđa.
„Nećemo li prvo prokomentirati Kaleste i sve što se zbilo danas?“ upita
El'tar. Ratnica ga pogleda, pa odmahne glavom.
„Dok nas vani čeka njihov ratni vođa? Ne. Osim toga, čeka me razgovor
važniji od toga“, odvrati tmurno. Tjeskoba nato opet stegne A’laninu nutrinu.
„Nitko vam ne brani da se odavde zaputite nekamo gdje ćete dalje razgovarati.
Ali, A’lana i ja moramo ići.“
Na ovo nitko nije imao primjedbi. Svim je Amanima, činilo se, bilo jasno
da se između njih dvije nešto odigralo, nešto što je uključivalo Li'narisa - a
ako je bilo suditi po pogledima koje je A’lana u nekoliko navrata uhvatila od
drugih Amana, pretpostavljali su i da je krivnja bila njena. Li'naris, predivni i
ludi Li'naris kojeg više nema, pomisli A’lana dok se su suprotstavljeni
osjećaji opet kovitlali njome. Nema ga, jer su ga E'gar i I'yani izgnali u
ništavilo. Kako ćemo ona i ja, za ime Alara, ikad riješiti sve ovo?
Uputila je ostalima kratki pozdrav, pa pohitala za I'yani, koja je već
izlazila u hladnu, kišovitu večer.
Imale su sreće što su se brzo domogle tramvaja - čim su ušle, počelo je
pljuštati kao da se sprema potop. Kako je u tramvaju bilo dosta ljudi, bile su
primorane nelagodno šutjeti, tek tu i tamo izmijenivši koji nervozni pogled.
A’lana se u jednom trenu odvažila dotaknuti I'yaninu ruku u želji da barem
dodirom prenese dio svega što je osjećala, ali ratnica se na to trznula i
odmaknula, pa gospodarica puteva nakon toga nije više ni pokušavala. A sa
svakom minutom te šutljive vožnje, njena je tjeskoba sve više rasla.
Napokon, kad su izašle iz tramvaja i šutke krenule brzim korakom prema
Nikolininoj zgradi, A’lana više nije mogla izdržati tu nepodnošljivu tišinu.
Uhvatila je I'yani za ruku i zaustavila je, ne obazirući se na hladnu kišu koja je
i dalje padala, iako nešto slabije.
„Ne mogu više ovako“, glas joj je zazvučao više očajnički no što je htjela.
„Viči na mene, ljuti se, čini što hoćeš... Samo, molim te, dosta te šutnje. Dosta
tvojih zidova.“
I'yanine oči se prvo iznenađeno rašire, a potom naglo otvrdnu.
„Kakvu si reakciju očekivala od mene?“ upita oštro. „Nisi me mogla ni
pogledati... a Li'naris... Ne znam uopće odakle početi!“
„Odakle god, samo počni!“ A’lana tek sad shvati da joj cijelo tijelo drhti,
a srce ubrzano udara. Nenavikloj na takve reakcije, još su je više uznemirile.
„Ne mogu podnijeti tu tvoju hladnoću i udaljavanje.“
„Hladnoću?“ I'yanine se oči suze. „Ne poznaješ li me dovoljno da bi znala
da sam sve, samo ne hladna? Čak i kad se takvom činim? Ili me možda doista
ne poznaješ... kao što očigledno ni ja, nakon toliko godina, ne poznajem tebe.“
Gospodarica puteva zatrese glavom, uzalud tražeći način kako da je
razuvjeri.
„To nije istina“, odvrati. „I'yani, znaš da to nije istina!“
„Zbilja?“ ratnica ju je gledala podozrivo, ljutito. „Da smo na višim
Razinama, bi li mi sad bila spremna potpuno otvoriti svoj um putem Eliona?“
„Bi li ti meni?“
„Izbjegavaš odgovoriti.“
„Ne izbjegavam“, A'lana odbrusi. Još jedna laž, prođe joj kroz glavu.
„Nismo na višim Razinama, nego ovdje. I ne možemo jedna drugoj čitati
misli.“
„Šteta“, progunđa ratnica, što u gospodarici puteva izazove val žestoke
ljutnje. Kad god bi se posvađale na Alaru, I'yani je bila ta koja se zatvarala i
koja nije dopuštala povezivanje preko nadsvijesti dok se ne bi pomirile, što je
A’lanu uvijek ljutilo. A sad je upravo to predbacivala njoj!
„Zašto me jednostavno ne pustiš da ti kažem što se točno dogodilo?!“
„Detalji tvoje... afere“, I'yani prkosno prekriži ruke na prsima, „nimalo me
ne zanimaju.“
„Pitaš me bih li ti otvorila um da smo na višim Razinama, a kažeš da te ne
zanima što se točno dogodilo? Lažeš, I'yani.“
Ovo joj je donijelo bljesak čistog gnjeva u I'yaninim smeđim ljudskim
očima.
„Ti mene optužuješ za laži?!“ sikne ona. „A toliko si me uvjeravala da
prema Li'narisu više ništa ne osjećaš!“
„Ne osjećam!“ vikne A’lana. „Zar je, naposljetku, uopće bitno?! Što god ja
osjećala ili ne, Li'narisa više nema - jer ste ga ti i E'gar izgnali u ništavilo!“
„Morali smo, jer nas je sve kanio uništiti! A zašto, pitam se?! Možda zbog
toga što se odigralo među vama?! Jer, definitivno je tako izgledalo!“
Ovo je tako zaboljelo da A'lana zapanjeno zašuti, zureći u bijesnu ratnicu u
nevjerici. Obje su šutjele par trenutaka - I'yanin izraz lica nije odavao žali li
imalo zbog optužbe koju je upravo izgovorila.
„Li'naris nas je odlučio uništiti jer je njegova tajna bila otkrivena“,
progovori napokon A'lana, hladnije no što je mislila da će biti u stanju. „Zato
jer je E'gar odao da je on izazvao oluju na Korifaxu. Ja nisam imala ništa s
time, i ne mogu vjerovati da si krivnju za to upravo pokušala svaliti na mene.“
„Rekao je da mi te ukrao na jedan trenutak, i da će to učiniti za cijelu
vječnost tako da nas sve uništi“, I'yanin glas pukne u pola rečenice. Prvi val
njenog bijesa se naglo topio, kao i u svakoj njihovoj svađi. „Da se nije
razočarao u tebi, ne bi bio spreman to učiniti. Ne ako bi to značilo i prestanak
tvog postojanja“, nervozno je progutala, jedva prevalivši iduće riječi preko
usana. „Ne ako te doista volio.“
„To ti i pokušavam reći“, A'lana se odvaži dotaknuti I'yaninu ruku, i kad je
ratnica nije odmaknula, nježno je uhvati. „Radilo se samo o jednom poljupcu,
I'yani. Zatekao me nespremnu i trebalo mi je par trenutaka da se snađem. Da,
bio je razočaran... jer sam mu rekla, jednako kao i onomad na Elondiru, da ne
želim nikoga osim tebe. I jer sam tražila od njega da pod veritasom opet
odgovori na pitanje je li izazvao oluju na Korifaxu.“
Iako ju je I'yani slušala nešto smirenije, na zadnje se riječi namršti.
 „Zašto si to tražila od njega?“
„Pomislila sam kako mi se odjednom čini drukčijim nego što ga pamtim“,
odgovori gospodarica puteva iskreno. „I zapitala se zašto su njemu oči pod
veritasom bistre, kad se svima nama zamute.“
„Naravno, rekao ti je da nije izazvao oluju.“
„Naravno. Nisam mu baš sasvim povjerovala.“
„Trebala si mi to reći“, ratnica nezadovoljno zavrti glavom. „Čim smo se
našle, trebala si mi reći. Mogla sam ga neutralizirati prije no što smo došli do
obeliska. To bi nas poštedjelo nepovjerenja Kalesta koje nas je zamalo
koštalo primirja.“
„Bilo bi mu jasno da ti govorim o tome. I osim toga, kako sam ti mogla
reći? Znala bi da ti još nešto skrivam... i do ovoga bi došlo taman uoči susreta
s Kalestima.“
Bilo bi previše nadati se da će I'yani u ovakvom trenutku priznati da je
A'lana u pravu, pa gospodarica puteva nije to ni očekivala. Dovoljno je bilo
što su, nakon prvotnog vikanja, sad razgovarale normalnije. I'yanin se pogled,
ipak, ispuni novom sumnjom.
„Kad smo kod Kalesta i skrivanja...“ reče, prodorno je promatrajući. „O
čemu ste ti i Ka'yani tako tiho razgovarale dok smo se mi ostali svađali oko
lovaca i Korifaxa?“
A'lana uzdahne, smišljajući kako da odgovori, a da time opet ne izazove
I'yaninu ljutnju.
„Postoji neka čudna povezanost između nje i mene“, reče naposljetku.
„Kao da se poznajemo, iako bi to trebalo biti potpuno nemoguće. Kad nam se
pogledi spoje... Imamo istu viziju, prizor svijeta ljubičastog neba ispod kojeg
lebde nebrojena zrcala. Ne znam kako to objasniti - a ne zna ni Ka'yani.“
I'yani je ovo zaprepastilo toliko da je zamalo zaboravila da je ljuta.
„Ovo mi se nimalo ne sviđa, A'lana“, odvrati zabrinuto. „Ne znamo
dovoljno o sposobnostima kalestinskih vidioca. To bi mogla biti iluzija s
ciljem da ti nekako naude, oduzmu nam jedinog gospodara puteva kojeg
imamo.“
„Uspostavili smo primirje, zbog čega bi to učinili?“ A’lana odmahne
glavom. „Ne, I'yani. Ne znam objasniti zašto, ali vjerujem joj, koliko god to
suludo zvučalo.“
 „Možda je iluzija baš u tome.“
„Čak i da je tako, povezanost se javila kad smo se sastali s Kalestima kod
obeliska, a oni nisu znali da sam gospodarica puteva dok nismo već sjedili u
onom kafiću. Osim ako si to rekla Ri'ssati na prvim pregovorima?“
„Naravno da nisam“, I'yani frkne. „Možda im je to netko drugi odao. Ili je
njihova vidjelica doznala putem svojih talenata.“
A’lana zatrese glavom, namrštivši se. „Razumijem tvoj oprez, ali
pretjeruješ“, odvrati. „Kažem ti, osjećam da joj mogu vjerovati, i da se ne radi
o iluziji.“
Ratnica se opet nezadovoljno smrkne.
„Sklonija si vjerovati Kalestinki nego meni?“ upita. „Povezanost se javila
kod obeliska, kažeš? A kad si mi to kanila reći?“
„Nisam ti baš mogla uletjeti s time dok si kao alaki razgovarala s
Ri'ssatom“, razgovor je A’lanu ponovno počeo činiti nervoznom. „A obje
znamo što se sve nakon toga dogodilo.“
„Ali, nakon što smo otišli odatle...“
„Molim te, I'yani“, A’lana preokrene očima u zapanjujuće ljudskoj kretnji.
„Odbijala si svaki kontakt sa mnom. Nisi htjela čuti išta što sam imala za reći,
zašto bih očekivala da ćeš imati sluha za ovo?“
I'yani na ovo zašuti, nervozno grickajući usnu. Oči su joj grozničavo
vrludale, kao da očajnički traži nove argumente za raspravu koju nije bila
spremna izgubiti.
„Moraš shvatiti kako sam se osjećala“, reče napokon, prodorno je
pogledavši. „Kako se još uvijek osjećam.“
„A ti moraš shvatiti da je i meni bilo strahovito teško“, odvrati A’lana
oštrije no što je namjeravala. „Sve što se dogodilo... i Li'narisov izgon...“
„Li'naris“, ljutnja opet bljesne u I'yaninim očima. „Opet Li'naris, uvijek
Li'naris.“
A’lanu su te nagle promjene tona rasprave umarale daleko više od kiše
koja im je već odavno smočila kosu i odjeću - a daleko su je više i ljutile.
„To bih i ja mogla reći za E'gara“, odbrusi. „Možemo li se već jednom
odmaknuti od toga?“
„Od čega? Činjenice da si me prevarila? Da si mi lagala, skrivala stvari
od mene?“ I'yani tek sad istrgne ruku iz A’lanine. „Kako da se od toga
odmaknemo, A’lana?! Što si mi još zatajila?“
Pitanje je A’lanu dovoljno zateklo da joj je trebao trenutak da odgovori -
trenutak predugo, sudeći po sumnji koja opet bljesne u I'yaninom pogledu.
„Ništa, I'yani.“
„Zaboga, reci joj za Shalinora!“ javi se Nikolina, koja je dotad šutjela,
zaprepašteno promatrajući njihovu svađu. „Ako joj sad ne kažeš...“
„Ne mogu,“ prekine je A'lana. „Neće mi dopustiti da sebe i Sašu izložim
riziku razgovora s njim. Neće mi vjerovati, niti... shvatiti.“
„A’lana...“
„Dosta“, Amanka je opet uznemireno prekine. Bilo je previše teško
koncentrirati se na dva razgovora istovremeno. No, šteta je bila učinjena -
I'yanin je pogled opet otvrdnuo, i prije nego se A'lana uspjela snaći, pogodi je
Veritas iz ratničine ruke. Mogla se samo zaprepašteno zagledati u nju, dok joj
je snaga volje kopnila, ostavljajući je na milost i nemilost I'yaninim pitanjima.
„Ne miči se, i govori istinu“, ratničin glas je drhtao. „Što mi sve još tajiš?“
A'lana se pokuša oduprijeti - no uzalud, I'yanina je magija bila previše
jaka.
„Energetik koji se javlja Saši u vizijama predstavlja se kao Shalinor“,
začuje sebe kako izgovara, iako je sve u njoj vrištalo opiranjem. „Poslao mi je
poruku preko nje, želi razgovarati sa mnom koristeći njeno tijelo. To smo
ugovorili za sutra, prije čega ću se naći s Ka'yani da pokušamo otkriti odakle
dolazi ta naša povezanost. Saša u meni ponekad izaziva sličnu, iako drukčiju
reakciju kao i Ka'yani - neku toplinu, privrženost... ne znam objasniti, kao da...
Kao da bi me kroz njene oči trebao gledati netko drugi. A Li'narisovom se
poljupcu nisam odmah oduprijela, već sam mu isprva uzvratila, jer sam još
uvijek gajila neke osjećaje prema njemu, iako tek sjenu onih nekadašnjih. I u
nekom sam trenutku pomislila kako bi bilo bolje da nismo izliječili E'gara,
makar me ta misao posramila.“
I'yani zatetura kao da ju je nešto udarilo, a sva krv nestane iz njenog
privlačnog ljudskog lica. U A’lani se nešto bolno paralo i ona poželi vrisnuti,
ali Veritas je još uvijek držao uzde njene volje.
„Toliko tajni?“ dahne ratnica izgubljeno. Oči joj se zamagle suzama. „Ja te
doista ne poznajem.“
 Veritas je slabio, i A’lani se s usana otkine jecaj.
„I'yani...“
„Ne“, ratnica digne obje ruke kao da ju je spremna i fizički zaustaviti ako
joj se pokuša približiti. Suze joj kliznu niz lice, odjednom posve otvoreno,
ranjeno i povrijeđeno. „Ne prilazi mi, ne obraćaj mi se. Ne mogu...“ glas joj
pukne i ona teško proguta, susprežući ljudski poriv za plakanjem. „Ne mogu te
više slušati.“
Veritas se raspršio s A’lanine kože, ali noge su joj i dalje ostale prikovane
za mjesto na kojem je stajala. Željela je reći tisuću stvari, isprika i obećanja -
ali, sve se činilo previše blijedim i nedostatnim. Pa je samo gledala u ratnicu,
pokušavajući joj uhvatiti pogled kako bi barem nijemo prenijela koliko joj je
žao. No, ta su nastojanja bila uzaludna - I'yani je izbjegavala pogledati je,
uzmičući dok joj je cijelo tijelo drhtalo.
„I'yani“, pokuša opet A'lana, no ona se samo okrene i pođe natrag prema
tramvajskoj stanici, kroz kišu koja je tek sad počela posustajati. Gospodarica
puteva korakne za ratnicom, očajnički tražeći način da dopre do nje. „I'yani,
čekaj...“
I'yani se zaustavi, okrenuvši glavu tek toliko da bi je mogla pogledati.
A'lana ustukne - njene su oči, osim suzama, sad bile ispunjene zastrašujućim,
prijetećim bijesom.
„Ne slijedi me“, zareži ratnica. „Ne slijedi me, i ne zovi me. Trebam mira,
negdje daleko od tebe.“
S tim riječima, zabrzala je prema stanici, ostavivši A’lanu na kiši.
Tek tad je gospodarica puteva postala svjesna što se upravo dogodilo. I što
je upravo uništila.
 6. DAN

A ’lana je pobjegla u meditaciju čim su je Nikolinine noge sinoć donijele u

stan, i ujutro se jedva natjerala da se vrati iz umirujućeg, polusvjesnog
stanja u budnost. Daleko od toga da je njena meditacija bila mirna i spokojna -
prizori svađe s I'yani javljali su se dovoljno često da bi potresli mir koji joj je
bio tako potreban. A'lana je jedva, u gluho doba noći, uspjela pronaći način
kako da se opusti i umrtvi um, no kad se postupno vratila u punu svjesnost,
prvo što joj se našlo u mislima bila je I'yani kako tetura nakon što je saznala
cijelu istinu.
Nikolina se razbuđivala i tijelo je A’lani postalo dostupno za korištenje. A
njena je domaćinka odmah zabrinuto zapitala: „A’lana, jesi li dobro? Sinoć si
samo nestala, nisam imala pojma što se događa s tobom.“
„Meditirala sam „, odvrati Amanka. „Hvala ti na brizi.“
„Žao mi je što se tako osjećaš.“
„Nisi ti kriva, ja sam. Pokušala si me upozoriti, trebala sam te
poslušati.“
„Mogu li ti ikako pomoći?“
Iako nije bilo nikog da je čuje, A’lana se odsječno nasmije. „Da mi barem
itko može pomoći“, promrmlja zagnjurivši glavu u jastuk.
Nešto nije bilo u redu s Elionom, osjećala je. Pokušala se spojiti -
nadsvijest je bila slabija, sličnija prvim danima njihovog boravka na Zemlji.
Zar su nam srušili još mreža? pomisli sa zebnjom, pa posegne za Nikolininim
mobitelom. Imala je što vidjeti - amanska je grupa na Viberu bila ispunjena
uznemirenim porukama. Tijekom noći su izgubili i mreže na Markovom trgu i
kipu kralja Tomislava, a I'yani je prenijela vijest od Ri'ssate da je srušena i
njihova mreža na graničniku na Savi. Amani su sad nastojali organizirati
ponovno postavljanje mreža, u čemu su ih ometali poslovi domaćina, i A’lana
smjesta napiše da njena domaćinka tog dana nema obveza na fakultetu, pa im
se ona može pridružiti. Jedina reakcija koju je dobila bila je naredba od I'yani
da se ne miče iz Nikolininog stana do daljnjeg, jer su izvori mane trenutno
previše opasni da bi se riskirala sigurnost gospodarice puteva.
Ta je poruka A'lanu zaboljela, i podsjetila na prethodnu večer. A kako
nitko od ostalih Amana nije imao što reći na to, već su se vratili na planiranje
strategije za postavljanje mreža uz što manju opasnost od lovaca, nije se mogla
ne zapitati je li im I'yani već rekla sve što je sinoć doznala od nje. I ako jest,
što oni misle o tome.
„Što ako im je i rekla?“ progunđa Nikolina. „Neće valjda svi potpuno
promijeniti mišljenje o tebi na temelju tih par stvari koje si zatajila I'yani.“
„Zatajila sam dovoljno toga da bi mi mogli sasvim prestati vjerovati. Svi
su čuli kad je Ka'yani rekla da mora razgovarati sa mnom o nečemu što
zasad ne može definirati pred svima. Već im je to moglo dati dovoljno
razloga da posumnjaju u mene.“
„Ali, nemaju izbora, zar ne? Ti jedina možeš otvoriti portal sa Zemlje.“
„Moguće je da El'tar ili A'linor znaju tehniku... Ali, to bi za njih značilo
isto što i postavljanje mreže za onog Amana kojeg sam upoznala prvi dan,
Ih'tara. Znao je kako se postavljaju mana-mreže, ali nedostajala su mu neka
specifična znanja iz tog područja“, A'lana se strese od same pomisli. „Tijelo
koje je zauzeo nije moglo podnijeti korištenje magije koju ne razumije u
samu njenu srž. Tako se sam izgnao u ništavilo.“ Nikolina je bila zbunjena.
„Znači, svatko od vas može izvoditi sve magije ako zna osnove? I
napadačke, i postavljanje mreža, i otvaranje portala...“
„Nije tako jednostavno, ja, recimo, mogu znati teoretski kako se
postavljaju mana-mreže, ali nedostaju mi neka konkretna znanja koja su
potrebna da se mreža postavi. Na višim Razinama, mreža bi jednostavno bila
slaba i ne bi dugo opstala, a ovdje bih usto, da upotrijebim ljudski izraz,
pregorjela. A portali su najkompliciranija magija poznata mom narodu,
kompliciranija od samog stvaranja, jer dobrim dijelom ovise i o nasljednoj
sposobnosti za gospodarenje putevima.“
„Znači, ako bi netko osim tebe otvarao portal, čak i ako u tome uspije...“
„... završio bi izgnan u ništavilo“, dovrši A’lana tmurno. „Nadam se
samo da nitko neće pokušati.“
Ustala je i pojela komad kruha s nekakvim čokoladnim namazom koji je
Nikolina jako voljela, uz kavu bez koje je domaćinka odbijala započeti dan, i
opet dohvatila mobitel. E'rissa nije mogla napustiti posao domaćinke, kao ni
A'linor, pa je postavljanje mreža moralo pričekati još par sati. Nikome se to
nije sviđalo, ali nisu imali izbora - dosadašnji dobar odnos s domaćinima
značajno bi se narušio kad bi ih sad počeli zloupotrebljavati i ignorirati
obveze koje su im donosile prihode. S druge strane, I'yanine su poruke jasno
govorile kako ona vidi i određenu prednost u toj situaciji - barem će se moći
dobro pripremiti za susret s lovcima, govorila je, razlažući strategije za
osiguranje od napada tijekom postavljanja mreža.
U A’lani je svaka ratničina naizgled normalna poruka izazivala nalete
čudnovate boli - kao da se život na Zemlji za I'yani najnormalnije nastavio,
unatoč sinoćnjoj svađi i svim implikacijama koje su proizlazile iz nje. Da,
znala je da je to samo jedan od I'yaninih zidova, kao i da je siguran povratak
kući prioritet pred njihovim osobnim problemima, ali to je nije umirivalo.
Pitam se gdje je provela noć, pomisli tmurno, je li bila u domaćinkinom
domu ili, možda, s E'garom.
Stresla je glavom. Nije imala pravo na takve misli, i uznemiravale su je.
Osim toga, i ona je imala prioritete kojima se morala pozabaviti. Zato pošalje
poruku Saši, a kad je proročica odmah odgovorila da može doći kroz dva sata,
A’lana nije bila iznenađena. Iako se Saša bojala kakve će posljedice
kanaliziranje Shalinora imati za nju, vjerojatno je željela da to što prije završi.
Amanka je potom ugovorila sastanak s Ka'yani za pola sata - Kalestinka je,
činilo se, i sama bila nestrpljiva da dozna više o njihovoj povezanosti - pa
neko vrijeme provela nervozno hodajući gore-dolje po Nikolininom stanu.
Činilo joj se kao da će se u sljedećih nekoliko sati odlučiti cijela njena
budućnost, i ta je pomisao bila zastrašujuća. Što god joj Shalinor - ako je to
doista bio on - imao za reći, i što god doznala o svojoj povezanosti s
kalestinskom vidjelicom, A’lana je slutila da njeno postojanje nikad više neće
biti isto. A kako će njen odnos s I'yani izgledati nakon što odu sa Zemlje... i
hoće li uopće biti ikakvog odnosa... O tome se jedva usuđivala razmišljati.
Nekoliko je puta zamalo nazvala ratnicu, ili joj poslala poruku, i svaki put
se jedva suzdržala. Rekla je da joj treba prostora, ponavljala je sama sebi u
takvim trenucima, moram joj ga dati, mora imati vremena da se smiri, da se
sjeti svega što nas povezuje... da mi oprosti.
U cijelom košmaru njenih misli, jedna je bila posebno mučna.
A što ako mi ne oprosti?...
„Ako ti ne oprosti, nosit ćeš se s time“, javi se Nikolina čvrsto. „Znam da
je voliš i da je ne želiš izgubiti, ali A’lana, daj, vidim tvoje osjećaje, znam
tko si i kakva si. Ne ovisi tvoj život toliko o njoj kao što misliš.“
„Strahovito sam pogriješila, Nikolina. Trebala sam biti iskrena prema
njoj, i za ime Alara, nisam smjela dopustiti Li'narisu da me poljubi.“
 „Okej, to je sve istina. Ali, nisi ti jedina krivo postupila u svemu ovome.
Ti njeni zidovi koji te tako muče... Nije u redu držati nekoga koga voliš na
takvoj distanci.“
„Izgnala je Li'narisa u ništavilo“, A’lanine su misli bile grozničave. „I
to baš s E'garom, od svih Amana... Pitam se je li njega itko podvrgnuo
veritasu, provjerio je li govorio istinu u vezi Li'narisa, ili bilo čega.“
„Muči te što mu svi vjeruju?“
Nešto je raslo u A’laninim prsima dok je nemirno hodala po stanu, čudni
osjećaj gušenja koji su Nikolinina znanja definirala kao tjeskobu.
„Da, jer se bojim da... da sam ja njihovo povjerenje izgubila. Ako im je
I'yani rekla... A čak i ako nije, vidjela sam im osudu u očima, zbog Li'narisa
i Ka'yani... Osim toga, ovo sve sa Shalinorom... i Ka'yani... Što da mislim o
svemu tome?“
„A’lana“, domaćinka je zvučala izgubljeno. „Jedva te pratim. Misli su ti
kaotične i pune panike. Molim te, pokušaj se smiriti.“
„Ne mogu se smiriti! Osjećam se kao... kao da se sve ruši i propada, a ne
znam kako da to zaustavim!“
„Što bude, bit će“, Nikolina je pokušala zvučati čvrsto, ali Amanka je
jasno osjećala da se domaćinkin um gubi u kaosu njenih unezvijerenih misli.
Nastavila je hodati po stanu, pokušavajući skrenuti pažnju na knjige i druge
zanimljive predmete kojima je Nikolinin životni prostor bio krcat, ali uzalud.
Njena je domaćinka na kraju odustala od nastojanja da je smiri i ušutjela,
puštajući je da se koprca u kovitlacu strahova i zastrašujućih misli.
Tek kad se oglasilo zvono na vratima i A’lana, otvorivši ih, ugledala
Ka'yani, kaos u njoj se donekle smiri. Kalestinka je donosila umirujući osjećaj
poznatog i sigurnog, koliko god se to A’lani i dalje činilo suludim. Već je i
sama činjenica da je vjerovala neprijateljici svog naroda dovoljno da bude
nasamo s njom bila suluda, ali da je Ka'yanina prisutnost usto i umiruje...
A’lana nije znala što misliti o tome. Kakva sam ja to Amanka? upitala se
zabrinuto, ne prvi put od dolaska na Zemlju.
Ka'yani je polaganim, odmjerenim pokretom odložila domaćinkin dugi crni
kaput na kauč, pa sjela i zagledala se u A’lanu.
„Nemam mnogo vremena“, reče. „Moramo postaviti mreže na graničniku i
maksimirskom obelisku, a bilo bi dobro da se prije toga vratim kući.
Domaćinkina je majka počela primjećivati da se nešto neuobičajeno događa i
da njena kćer izbiva češće nego inače. Moram otkloniti sumnje.“
„Naravno“, A’lana sjedne pored nje, pitajući se kako to da Nikolinini
roditelji ne zamjećuju da im se nešto neobično događa s kćeri. Njena se
domaćinka na to veselo nasmije.
„Zanimljivo kako ti to dosad nije palo na pamet“, reče vedro. „Moji žive
u Slavoniji, dovoljno daleko da bih rijetko išla kući. A čujemo se jednom
tjedno, i ponekad si usto šaljemo poruke. Neće ih začuditi ako se nekoliko
dana ne javljam. Što se toga tiče, nemaš straha.“
„Ka'yani, znaju li ostali Kalesti za ovu našu... povezanost?“
„Bal Ri'ssata zna, to je dovoljno“, Kalestinka obori pogled na svoje ruke,
mirno sklopljene na krilu. Razmišljala je par trenutaka, pa iskosa pogleda
A’lanu. „Oprosti, nervozna sam. Nisam mislila da ću se ikada naći nasamo s
Amanom. Sama pomisao je... zastrašujuća.“
„Ja bih mogla reći isto“, A’lana se nelagodno nasmije. „Cijelo svoje
postojanje sam provela u uvjerenju da su Kalesti krvožedne zvijeri... Oprosti“,
doda brzo kad se Ka'yanino smireno lice iskrivi. „Nije mi namjera vrijeđati te.
Ali, to jest ono u što smo svi naučeni vjerovati.“
Kalestinka uzdahne.
„Znam“, odvrati, nemirno prstima cupkajući rub svoje crne tunike. „I mi
smo vjerovali štošta o vama. Još uvijek vjerujemo, da budem iskrena. Samo...
izgleda da je vrijeme izokrenulo istinu na obje strane.“
„Činjenica jest da je ovo presedan“, primijeti gospodarica puteva.
„Amanka i Kalestinka, nasamo. I nitko još ne vitla napadačkim magijama.“
Sad je bio red na Ka'yani da se nervozno nasmije.
„Nadam se da ni neće“, reče iskreno. „Ne znam zapravo zašto, ali...
vjerujem ti. Da nije tako, ne bih došla, posebno ne sama.“
A’lana kimne, ohrabrujuće se nasmiješivši. Bila je svjesna da ovim
razgovorom odugovlače - da, obje su željele doznati što se krije iza njihove
čudnovate povezanosti, ali Amanki je bilo jasno da se kalestinska vidjelica
pribojava toga jednako kao i ona. No, nije imalo smisla više čekati, stoga
duboko udahne i reče: „Pokušajmo, onda, otkriti zbog čega je tako.“
„Pokušajmo“, kimne Ka'yani ozbiljno, pa se zagleda duboko u A’lanine
oči. Sad već poznat osjećaj prepoznavanja počne strujati među njima, i
Amanka natjera samu sebe da mu se unatoč strahu potpuno prepusti, uranjajući
u hipnotički sjaj Kalestinkih zelenih očiju. Osjećaj je bio vrtoglav, kao da
pada s velike visine, kao kad bi na Elondiru letjela energetskim tokovima i
obrušavala se njima do same površine planeta... A s tim poniranjem, pred
široko otvorenim očima počela joj je bljeskati slika ljubičastog neba i
nebrojenih zrcala koja su lebdjela posvuda oko nje. Na trenutak, prizor se
činio tako stvarnim da je zamalo zaboravila kako se nalazi na Zemlji, u krutom
ljudskom tijelu, i bila je potrebna velika snaga volje da zadrži svjesnost o
svojoj lokaciji kao kakvo sidro. Činilo joj se, otpusti li to sidro i zaboravi na
njega, mogla bi zauvijek ostati zarobljena u viziji. Ta je pomisao na tren ispuni
strahom, da bi potom svaka bojazan nestala pred rastućim valom povjerenja.
Odjednom, kao da je doista bila tamo - šetala je s Ka'yani među zrcalima
čija je površina lelujala poput vodenih - ne, energetskih - valova. Njihovi
energetski oblici, iako humanoidni, sjali su jednakim sjajem, bez ikakve
razlike u nijansi, a osjećaj prisnosti je bio nalik sestrinskom, kao da su zajedno
prošle toliko toga da su morale biti povezane, kao da je vidjelici mogla
potpuno vjerovati... Ovo je suludo, mislila je A’lana zapanjeno, dok joj se
gledište izmjenjivalo; u jednom bi trenu ona bila ta koja hoda pored Ka'yani
među zrcalima, u drugom bi pak trenu promatrala sve sa strane, kao da lebdi
negdje iznad njih, oko njih, prisluškuje ih dok razgovaraju... o čemu? Činilo joj
se, o bitci na Korifaxu... ali o drukčijoj bitci, koja je završila potpuno
drugačijim ishodom. Slutnja da to ima veze s I'yani rasla je u njoj, dok Ka'yani
u viziji napokon nije rekla „Potraži je“, a A’lana počela zagledavati u zrcala.
Ono što je u njima vidjela bilo je previše za pojmiti. Toliko previše... da
nije mogla prepoznati slike, kao da ih je njen um odbijao prihvatiti. Samo je
jedan prizor, u zrcalu koje je raslo pred njima kao da će obuhvatiti cijeli svijet
svojom lelujavom, sjajnom površinom, bio bolno raspoznatljiv.
I'yani, usred strahovite bitke. Raspomamljena bijesom, ispaljujući
strahovite magijske napade za kakve A’lana nije ni znala da je sposobna,
urlajući nerazumljive naredbe i kletve, predivna i zastrašujuća.
Pa ipak, bijes i mržnja nisu bili jedino što je izviralo iz I'yaninog odraza -
sve što je činila, koliko god gnjevno i nasilno bilo, odisalo je i strahovitom
tugom, užasavajućim gubitkom.
Kao da je... izgubila...
A’lana zamalo vrisne, trgnuvši se unatrag tako jako da je zamalo pala s
kauča. Ka'yani zatrepće, prekidajući njihov kontakt, i kao da se stvarnost
odjednom strovalila na njih, bolno prizemna i kruta.
 „A’lana, jesi li dobro?“ Kalestinka zabrinuto posegne za njom, ali Amanka
je bila brža - zgrabila je vidjelicu za ramena i grubo je protresla, drhteći od
užasa koji je još uvijek potresao njenu nutrinu.
„Što sam to vidjela?!“ vikne, stežući Ka'yanina ramena tako snažno da joj
je zacijelo nanosila bol - no, to nije bilo bitno. Prizor koji je vidjela bio je
tako stravičan, da je morala znati odakle dolazi... i morala je to znati odmah.
„Kakvu si magiju upotrijebila na meni?! Zašto si mi ubacila takve strahote u
um?!“
Ka'yani zbunjeno zatrese glavom.
„Nisam“, odgovori glasom koji je drhtao. „A’lana, nisam ti ništa ubacila u
um. Prizori koje smo vidjele... Meni su strani koliko i tebi.“
„Ne vjerujem ti“, protisne Amanka uplašeno, iako je njihova povezanost
još uvijek postojala - čak, nekako, čvršća nego prije.
„Amanko“, vidjeličin pogled očvrsne. „Kunem ti se Shalinorom, ne
lažem.“
Shalinor, sijevne A’lani mislima, on će mi možda dati odgovore...
objasniti mi što ovo znači.
Ruke joj padnu s Ka'yaninih ramena.
„Oprosti“, promrmlja, trljajući glavu vršcima prstiju kao da će je tako brže
razbistriti. „Ovo je bilo... previše intenzivno.“
„Znam“, Kalestinka ju je suosjećajno gledala. „Ako je meni, koja sam
navikla na vizije, bilo tako, mogu pretpostaviti koliko je ovo preopteretilo
tebe, koja nemaš iskustva s time.“
„Što si vidjela? Znaš li...“ A’lana zastane, ne usuđujući se postaviti pitanje
- bojala se odgovora. „Znaš li što smo vidjele? Odakle takav prizor u zrcalu?“
„Korifax, možda?“, predloži Ka'yani. „O Korifaxu smo razgovarale, rekla
bih. Iako...“ čelo joj se zbunjeno nabora. „Nešto je bilo drukčije u tom našem
razgovoru. Nešto se... odigralo drukčije. Ljubičasti svijet... mislim da se zove
Sellis... ili tako nekako.“
A’lana strese glavom.
„Ne sjećam se detalja“, odvrati. „Samo tog užasnog prizora I'yani kako...“
opet je zastala, ne mogavši se natjerati da užasavajuću scenu pretoči u riječi.
„Za ime Alara. To nije... to nije ona. I'yani jest ratnica, ali ono što sam
vidjela... takav ubilački gnjev... Ne, nije joj nalik.“
 „Možda jest“, reče Kalestinka blago. „Jesi li je vidjela na Korifaxu, kako
se bori protiv nas?“
„Kraće vrijeme, jesam.“
„Možda si propustila ovo što smo maloprije vidjele.“
Amanka odlučno odmahne glavom.
„Nešto je bilo drukčije u tome, Ka'yani. Nešto je bilo... pogrešno. Ali ni uz
najveću volju, ne mogu shvatiti što.“
„Ono što ja i dalje ne mogu shvatiti“, uzdahne Kalestinka, „jest naša
povezanost. Odakle ona točno dolazi? Je li ovo što smo vidjele budućnost? Ili
neka prošlost koje se ne sjećamo?“
„Prošlost?“, Amanka je i dalje odmahivala glavom, kao da će time
poništiti iskustvo koje su upravo podijelile. „Ako je tako, to bi značilo... da su
nam sjećanja izbrisana. Je li to uopće moguće? I tko bi to mogao napraviti?
Melki?“
„Ne“, sad Kalestinka odlučno zatrese glavom. „Zašto bi brisali pamćenja
onima koji ih štuju? Uvijek su se prema nama odnosili prijateljski, ne vidim
razloga zašto bi nam napravili ovakvo što.“
„Možemo li mi uopće dokučiti njihove ciljeve i razloge? Vi ih smatrate
bogovima, kao što su ljudi nekoć davno naše pradjedove. Jesu li ljudi u to
doba mogli shvatiti razmišljanja i motive drevnih Amana i Kalesta?
Pokušavali su ih dokučiti, ali koliko su u tome, zbog evolucijske razlike, mogli
imati uspjeha?“
„Ne znam“, Ka'yani uzdahne. „Znam jedino da smo umjesto odgovora
dobile još više pitanja.“
„Naša je nijansa tamo bila ista.“
„Znam. Kao da pripadamo istom narodu.“
„Ne znam što misliti o tome.“
„Ni ja.“
Utonule su u mučnu, zabrinutu tišinu. Naposljetku Ka'yani polako ustane i
dohvati kaput.
„Što god stajalo iza ovoga“, reče s čudnovatom konačnošću, kao da se
pomirila sa svime što budućnost nosi, „ti i ja smo, Amanko, povezane. Naši
putevi vjerojatno vode u istom smjeru, što god to u ovoj trenutnoj situaciji
značilo.“
A I'yanin put? A’lana poželi vrisnuti. Vodi li on u pokolj?
Sjećanje na El'tarove riječi dok su iščekivali pregovore s Kalestima
proleti joj pred očima. Smatrao je I'yani nepredvidljivom, i tad se i sama
zapitala za što bi sve ratnica mogla biti sposobna... A prizor koji je ugledala u
ovoj viziji bio je stravičan.
Nije, ipak, ništa rekla, već samo kimne Kalestinki u pozdrav i isprati je
pogledom dok je izlazila iz stana. A kad je ostala sama, sva panika,
zaprepaštenje i bol i bliskost, i sve druge zbunjujuće emocije koje je vizija
izazvala u njoj, eksplodiraju u njenoj nutrini, preplavljujući je jednako kao što
je oluja na Korifaxu vitlala Amanima i Kalestima.
„A’lana, jesi li dobro? A’lana, smiri se!“ Nikolina je zvučala uplašeno,
no njene su misli do Amanke dopirale iz daljine, kao da se jedva probijaju
kroz buku svega što se zakovitlalo u njoj. Cijelo se postojanje odjednom rušilo
- Li'naris, I'yani, Ka'yani, vizija i sve što se dogodilo, najednom je postalo
previše za podnijeti. Pa A'lana, kao i sinoć, učini jedino što je u tom trenutku
mogla i znala - pobjegne u dubine uma, surva se naglo u svoj skroviti unutarnji
prostor namijenjen meditaciji, gdje su strahovi i boli bili tek sjene.

Zvono na vratima ne bi je uspjelo prenuti iz meditacije, da je Nikolina nije

mentalno udarala i tresla u nastojanju da je prizove k svijesti. A'lani se nije
mililo izroniti iz relativnog mira koji je uspjela postići - uznemirujuće misli i
dalje su dolazile, ali u dubinama meditacije bilo ih je lakše ignorirati ili
otkloniti - no, domaćinka nije odustajala. Stoga Amanka naposljetku izroni na
površinu svijesti koju su dijelile.
„Hvala Bogu, napokon!“ Nikolinin je unutarnji glas bio ispunjen
olakšanjem. „Uplašila si me, Amanko.“
„Zašto?“ A'lani je trebao trenutak da se svega sjeti. „Oh.“
„Da, oh. Nije da mi smeta imati malo vremena za sebe bez da mi
izvanzemaljsko energetsko biće upravlja tijelom, ali molim te, idući put me
upozori prije nego ovako uspaničeno nestaneš. Ne znam što se meni može
dogoditi kad tako... no, divljaš.“
„Nisam divljala. Samo sam meditirala.“
„Da, da, dobro. Hoćeš li otvoriti vrata ili želiš da Saša zaključi da nisi
ovdje?“
A’lana je tek sad postala svjesna iritantnog zvuka koji se ponavljao već po
četvrti ili peti put. Odloži knjigu koju je Nikolina čitala tijekom njene
odsutnosti, pa ustane. Cijelo tijelo ju je boljelo, kao da je A’lanin emotivni
napor ostavio tjelesnog traga.
Saša je bila nervozna, ako se moglo zaključivati po načinu na koji je grizla
nokat malog prsta, prebacujući težinu s noge na nogu. Sjela je na isto mjesto
kao i Ka'yani, zbog čega se A’lana osjeti čudno odmaknutom od stvarnosti.
Umjesto da sam s Amanima, ja dan provodim s Kalestinkom i s ljudskom
proročicom, pomisli tmurno, bacivši pogled na Nikolinin mobitel prije nego je
sjela pored Saše. Još uvijek nije bilo ni glasa od I'yani - barem ne
namijenjenog samo njoj. Na amanskoj grupi, alaki je finalizirala dogovor oko
postavljanja novih mreža, i Amani su upravo kretali u akciju.
Njoj se, pak, nitko nije javio. A'lana se nije mogla ne osjećati odbačenom
zbog toga, no potisne takve bolne misli kako bi se usredotočila na proročicu i
zadatak koji je ležao pred njima.
„Jesi li spremna?“ upita. Saša zatrese glavom - pogled joj je bio nemiran,
a prsti nervozno lupkali po nogama. Ponovno, A’lanom zaora onaj čudni
osjećaj da bi Sašin pogled morao izgledati drukčije - no, potisnula je takve
misli, jer se proročica činila uznemirenom.
„Rekla si im, zar ne?“ upita, ne skrivajući nezadovoljstvo. „O'ronis mi je
jutros rekao da je I'yani svima javila kako je doznala od tebe stvari koje si
skrivala od Amana. Oni se sad sastaju, i sve ovo sa Shalinorom će ubrzo biti
poznato svim Amanima. Zašto si rekla I'yani, A'lana? Zar želiš da mi Shalinor
naudi?“
Zapanjeno, Amanka strese glavom.
„Naravno da ne želim“, odvrati. „Nisam imala izbora. I'yani me
podvrgnula veritasu.“
Saša se zaprepašteno zagleda u nju.
„Zašto bi to napravila?“ upita. „Zar ti ne vjeruje?“
A'lana se jedva natjerala da odgovori. Svaka riječ je služila kao podsjetnik
sinoćnje svađe, i zastrašujućih prizora koje je vidjela u viziji podijeljenoj s
Ka'yani. Je li to zapravo bilo upozorenje? pitala se. Hoće li I'yani nakon
svega ovoga... nakon svega što sam ja učinila... postati onakva?
 „Očigledno, ne“, reče što je mirnije mogla. „Možda bi sad imala više
povjerenja u mene da sam joj odmah rekla za tvoj i moj razgovor o Shalinoru.“
Sašine se plave oči iza naočala razrogače.
„Kriviš mene?“ upita zapanjeno.
„Ne, nisam tako mislila. Krivim... sve, a ponajviše sebe“, uz uzdah, A'lana
protrlja sljepoočnice, jedva svjesna koliko se u svega nekoliko dana navikla
na te male, besmislene ljudske kretnje. „Što ti je O'ronis točno rekao?“
„Samo da će im I'yani svima reći o čemu se točno radi kad se sastanu zbog
postavljanja mreža“, odgovori crvenokosa djevojka. „Zvao me nekoliko puta
dok sam dolazila ovamo... Nisam se javila, ne znam bih li mu mogla lagati“,
lice joj porumeni, kao i prošli put kad su razgovarale o O'ronisu. „S druge
strane, ima li smisla uopće lagati? Ako će im I'yani sve reći...“
„Kako želiš“, A'lana poraženo slegne ramenima. Spoznaja da je I'yani
spremna svima iznijeti stvari oko kojih su se sinoć svađale boljela je jednako
kao i pomisao da joj uskoro nitko od Amana vjerojatno više neće vjerovati.
„Ako će ionako sve doznati od I'yani, nema potrebe da ikakve tajne stoje na
putu tvojoj i O'ronisovoj bliskosti.“
„Bliskosti?“ Sašino se čelo zadigne u slabašnom pokušaju pretvaranja da
ne zna o čemu A'lana govori, što je izgledalo gotovo smiješno u kombinaciji s
crvenilom njenog lica.
„Nisam slijepa, kao ni ostali Amani. Svima je jasno što se događa među
vama - više od onoga što si podijelila sa mnom. Amani poput E'gara, koji
ljude smatraju nižim bićima, neće to nikad prihvatiti.“
„Nisam ni ja sigurna kako to prihvatiti“, promrmlja proročica. „O'ronis...
želi ostati na Zemlji sa mnom. Odnosno, sa mnom i sa Brunom.“
Ovo je A'lani bilo dovoljno zanimljivo da joj skrene misli sa svega što ju
je mučilo.
„A Bruno?“ upita. „Sigurno nije oduševljen mogućnošću da trajno dijeli
tijelo s energetikom.“
„Nije oduševljen, ali... nije mu ni neprihvatljivo. On i O'ronis su se tako
povezali da... kao da su se stopili, na neki način. Na trenutke je teško odrediti
gdje prestaje jedan, a počinje drugi“, Saša skine naočale i protrlja oči koje su
krasili tamni podočnjaci. A'lana je zurila u nju u nevjerici. Činilo se
nemogućim da energetik i čovjek - odnosno, dvoje ljudi - svoje postojanje
provedu zajedno, na planetu ovako siromašnom manom. Još se više činilo
nemogućim da O'ronis nakon svega par dana bude tako zaljubljen u proročicu
da je u stanju donijeti ovako veliku odluku - iako, A'lana je to mogla razumjeti.
I njoj, naposljetku, prije skoro dvjesto godina nije trebalo dugo da odbaci
Li'narisa i Elondir kako bi pošla s I'yani na Alar.
„Sigurno sad misliš najgore o meni“, Saši je, sudeći po izrazu lica, bilo
neugodno. „Ni sama ne znam što misliti o sebi, iskreno. Ali... Ne znam, nekako
se čini ispravnim.“
Amanka se nasmiješi.
„Ako se čini ispravnim, kako bi bilo pogrešno?“ reče blago. „Iako bi
cijena mogla biti visoka.“
„Kako to misliš?“
„Sumnjam da će ostali Amani biti blagonakloni prema tim vašim
planovima, posebno El'tar i E'gar. Ako mu I'yani kao alaki naredi da odustane
od toga i vrati se s nama na više Razine, a on to odbije... Ne znam što bi se
moglo dogoditi.“
Ovo je Sašu vidno zabrinulo. Izvukla je mobitel i nemirno lupkala prstima
po njemu razmišljajući, pa naposljetku pošalje kratku poruku.
„Nazvat ću ga nakon što završimo“, reče, podigavši pogled. „Kako god
prošlo ovo sa Shalinorom... Budem li u stanju, ispričat ću sve O'ronisu.“
A'lana kimne. Iskrenost, za razliku od tajni, pomisli turobno, spašava one
koji se vole.
„Jesi li spremna?“ upita. Saša uzdahne, protrlja sljepoočnice, pa se opet
zagleda u nju. Oči su joj bile zamućene umorom i nečime što A'lana nije znala
protumačiti - simpatijom, nadom?... A plima privrženosti koja se podigla u
njoj bila je jača nego prije. Taj pogled, pomisli Amanka zbunjeno, tako je
drukčiji... i taj osjećaj... drukčiji nego s Ka'yani. A opet, sličan. O čemu se
ovdje, za ime Postojanja, radi?
„Koliko god mogu biti“, odvrati proročica. „A'lana... Hvala ti na
razumijevanju. Nisam ga očekivala.“
„Ja sam zadnja koja bi ikome trebala pametovati o ljubavi“, odgovori
Amanka odsutno, pa strese glavom. Valjalo se koncentrirati na druge stvari. „U
redu, onda. Daj mi da razgovaram s onim koji se predstavlja kao veliki
Shalinor.“
 Saša duboko udahne - i već sljedećeg trena, prije no što je A'lana dospjela
i trepnuti, u plavim očima zasja nešto strano, moćno... i drevno. Oči koje su
sad zurile u gospodaricu puteva u sebi su sadržavale dubine svemira, kovitlace
Postojanja, nezamislive tajne... i A'lana je sve to vidjela u njima, iako ništa od
toga nije znala iščitati i rastumačiti. Tako nagla promjena ju je zatekla
nespremnu - očekivala je da će proročici trebati dulje da dozove energetika
koji joj se obraćao - a zatekla ju je i iznenadna spoznaja da niti ovaj drevni
pogled nije bio ono što joj je nedostajalo u Sašinim očima. Kroz njene oči bi
me trebao gledati netko drugi, pomisli zatravljeno, kao okovana, ali tko, ako
ne Shalinor?..
Trebalo joj je par trenutaka da pred tim nezamislivo prodornim pogledom
uspije sastaviti prvo pitanje.
„Razgovaram li sa Shalinorom?“
Glas koji je odgovorio bio je Sašin - ali dublji, zvučniji, kao da su se i
ljudske glasnice prilagodile propuštanju riječi moćnog bića koje ih je
preuzelo.
„Razgovaraš, A’lana. Drago mi te opet vidjeti.“
„Opet?“ Amanka nije shvaćala. „Kako opet, kad ne pamtim ikakav susret s
tobom? I kad sam daleko premlada da bi on uopće bio moguć?“
„Ni Kalesti koji dolaze na Korifax razgovarati sa mnom i A'polonom nisu
stari. Pa ipak, svjesni su naše komunikacije.“
A’lana htjede reći da Amani nisu znali za Korifax do nedavno, pa se ta
primjedba ne može odnositi na njih, ali bilo je daleko važnijih stvari za upitati.
Nije, zapravo, znala odakle krenuti.
„Kako mogu biti sigurna da doista jesi onaj čijim se imenom
predstavljaš?“
Sjajne, plave oči potpuno stranog pogleda zurile su u nju. A’lanu je to
ispunjavalo nelagodom - pa ipak, nešto je u tom čudnom pogledu bilo poznato,
na isti način kao i ono što je osjećala kad bi joj se pogled susreo s Ka'yaninim.
„Uvjeren sam da osjećaš, duboko u sebi, što jest istina, a što nije“, glas je
bio ozbiljan. „Nemamo mnogo vremena, A’lana. Ovo tijelo koje me kanalizira
jest snažno, snažnije no što pamtim ljude, ali neće moći izdržati moju
prisutnost unedogled.“
„Zašto?“ izletjelo joj je. „Zašto ljudi mogu bez većih posljedica podnijeti
prisutnost Amana i Kalesta u svojim tijelima, a tvoju ne? Zar su Melki toliko
moćniji od nas?“
„Nije do moći, već do razlike u Razini Postojanja“, objasni Shalinor
strpljivo. „Mi smo na Razinama višim od vaših, a posebno ja, što i jest razlog
zašto se malo kad mogu ukazati osobno. Korifax je dragocjena iznimka, mjesto
nevjerojatne mane koja omogućava spajanje svjetova... Da nije tako, ne bismo
ga svaki put odabrali za prvi susret Amana i Kalesta od završetka Velikog
rata.“
„Kako to misliš, svaki put?“
„Ne mogu govoriti o tajnama Melka nekome tko još nije jedan od nas.“
„Još?“ dahne A'lana zbunjeno. Da, bilo je čudno gledati lice pred sobom
ovako bezizražajno, a oči i glas tako strane i nepoznate, ali Shalinorove su je
riječi zbunjivale daleko više od pogleda na Sašu koja više nije bila Saša. A
opet, koliko god zapanjena bila, negdje se duboko u njoj valjala spoznaja da je
sve to zapravo poznato, da su svi ti čudni osjećaji, i prema Ka'yani i prema
Saši i ovo što je sad osjećala, tek djelići slagalice - da zapravo zna odgovore
na sva svoja pitanja, samo ih se ne može sjetiti. „Što bi to trebalo značiti?“
„Svaki put kad vodimo ovaj razgovor, pitaš isto“, Sašine se usne razvuku u
osmijeh ispunjen simpatijom. „Ljudsko tijelo ne može podnijeti Melka tako
visoke Razine kao što sam ja, pa sam se primoran javljati ovako, izdaleka, s
čovjekom samo kao prijenosnikom... Ali, Amana ili Kalesta koji postane Melk
dok je u ljudskom tijelu to će tijelo moći izdržati, barem na neko vrijeme.“
A’lana je u nevjerici zurila u biće pred sobom. Nudi li on to meni...
„Prije nego počneš s tim pitanjima“, preduhitri Shalinor njenu reakciju,
„znaj da mnogo toga ne mogu izgovoriti pred nekim tko nije jedan od nas.
Neizrecivo je, i zabranjeno. Tvoj um ne bi mogao podnijeti istinu dok si
energetski niže biće od mene, jednako kao što ljudski um ne bi mogao pojmiti
Postojanje kakvim ga vi vidite.“
Ovo A’lanu podsjeti na viziju podijeljenu s Ka'yani - prizori iz zrcala kao
da su bili van njenih mogućnosti poimanja, osim onog najgoreg, a i njega
zapravo nije uspijevala razumjeti.
„Svijet ljubičastog neba, ispunjen lebdećim zrcalima u kojima se prikazuju
zbivanja iz prošlosti ili budućnosti“, reče, pokušavajući se sjetiti kako je
Ka'yani nazvala čudnovati svijet iz vizije. „Sellis, ili tako nekako... Ima li to
mjesto kakve veze s ovime? S Melkima?“
 Iznenađenje istisne zabavljenost iz Sašinih očiju.
„Odakle znaš za Sellis?“ upita.
„Iz vizije podijeljene s Kalestinkom Ka'yani od Noćnog Treptaja.“
„Ka'yani? Da, ima smisla... Iako se dosad nije dogodilo“, činilo se da je
Shalinora ovo natjeralo na razmišljanje. „Zanimljivo.“
„Što to znači?“ A’lana je inzistirala. Izluđivalo ju je što na toliko pitanja
ne može dobiti jasan, konkretan odgovor. „Ka'yani i ja osjećamo snažnu
povezanost, ali nijednoj nije jasno zašto, i kako. Razjasni mi to.“
„Ne mogu“, po prvi put, činilo joj se da je Shalinoru doista žao što joj ne
može odgovoriti. Ako je tako, mora da ga doista veže neka čvrsta zakletva,
pomisli, ili jaka magija. „A’lana, znaš li kakva veza postoji između tebe i
mene?“
„Znam da si otac moga oca“, nervozno je skrenula pogled. Bezvremenski
sjaj u plavim očima nasuprot nje bilo je teško izdržati. „I da je moj pradjed,
A'polon, također Melk.“
„Ako je tako, već imaš više informacija o svom porijeklu nego ikad dosad.
Znaš da ti je mjesto među nama.“
„Ali, ja se nikad nisam osjećala kao da ne pripadam Amanima...“
gospodarica puteva zastane, sjetivši se osjećaja isključenosti koji ju je cijeli
dan pratio, kao i propitivanja koliko je njeno porijeklo uopće čini Amankom.
„Do dolaska na Zemlju, da budem iskrena.“
„Zemlja je uvijek katalizator promjene“, Sašin je promijenjeni glas
odzvanjao čudnovatom konačnošću. „Neću ti reći da ti je ovo sudbina, jer
svatko ima pravo na svoje izbore. Da ti mogu reći sve, ne bi dvojila ni trena.
Ali, ono što ti mogu kazati jest da bi kao Melk mogla koristiti magiju na način
na koji nikad dosad nisi, i ne bi u tome bila ograničena mrežama. Otvarala bi
portale sa skoro jednakom lakoćom kao da si na višim Razinama. I dobila bi
odgovore na sva svoja pitanja, kao i na mnoga druga koja još ni ne znaš
postaviti.“
„Odgovori mi barem na jedno. Je li istina da si otac ne samo A’linoru, već
i Kalestu Ir'linoru od Prvog Šaptaja?“
Zabavljeno, Shalinor se nasmije Sašinim smijehom.
„Istina je“, odvrati. „Sad ćeš zacijelo pitati tko me zapravo oteo i mučio,
Amani ili Kalesti... Povijest je iskrivljena, A'lana. Nitko me nije mučio. Živio
sam prvo kao Aman, potom kao Kalest, i postao otac na obje strane.“
„Pretpostavljam da si barem ponekad komunicirao s Ir'linorom, na
Korifaxu... Ali, zašto se nisi javio A’linoru? On te tražio Postojanjem
stoljećima... Zašto sad razgovaraš sa mnom, a ne s njim?“
„A’linor nije spreman za poruku mira... a ni Ir’linor, ne dovoljno da bih
njemu uputio ovaj poziv. Ne mogu ti odgovoriti na pitanje zašto sam odabrao
tebe, A'lana - ne još, ne dok ne pristaneš. Mogućnosti koje ti se otvaraju su
ogromne.“
Morala je postojati neka caka u svemu ovome, A'lana je bila uvjerena.
Takva znanja i moći nisu nikad dolazili besplatno. Stoga oprezno upita: „A
kolika je cijena toga?“
Plave su je oči mirno gledale. U njima nije više bilo ni traga Saše.
„Magijska zakletva koja će osigurati da čak ni pod utjecajem drugih magija
ne možeš izgovoriti tajne Melka. I, nakon povratka na više Razine, nećeš moći
komunicirati s Amanima i Kalestima, osim na Korifaxu.“
Nalet zastrašujuće tjeskobe stegne A’laninu utrobu. Ne moći vidjeti I'yani?
pomisli zaplašeno. To bi bio naš kraj... Osim ako se kraj nije već dogodio,
samo ga ja još nisam prihvatila.
„Sad zasigurno misliš na I'yani i pitaš se je li sve što ti nudim vrijedno
gubitka nje“, Shalinor kao da je, opet, vidio ravno u njene misli. „Ne mogu ti
na to dati odgovor. Mogu ti samo reći da gubitak često nije ono što se čini, i da
je odbijanje prilike da spasiš Amane i Kaleste zbog samo jedne Amanke, ma
koliko je ti voljela... naprosto sebično. A ova A'lana koja sad sjedi nasuprot
mene nije sebična.“
Gospodarica puteva nije bila tako sigurna u svoju nesebičnost, ali
Shalinorove su riječi ipak odzvanjale u njoj nekom dubokom istinitošću. Kao
da me poznaje bolje od mene same, pomisli začuđeno, pod silnim dojmom od
mogućnosti koja se upravo otvorila pred njom. Postati Melk, doznati njihove
tajne i upotrijebiti ih da spasim sve... mislila je napeto. Nitko više ne bi
stradao od ruke lovaca, možda bi i došlo do konačnog mira između nas i
Kalesta, a I'yani... I'yani bi mi morala oprostiti. Možda bi postojao način...
da i nju uvedem u Melke. Da zajedno spašavamo Postojanje.
„Ljudi koje nazivate lovcima jači su no što sam očekivao“, nastavljao je
Shalinor Sašinim glasom. „Sad ne znaš napadačke magije, ali postaneš li
Melk, znat ćeš ih. S manom koja će ti biti dostupna... Moći ćeš zaštititi Amane
i Kaleste, i još im danas osigurati siguran povratak kući.“
Vrtjelo joj se od ovog razgovora. Kao da je cijelo njeno postojanje
oduvijek nekako vodilo prema ovome, ali sad kad je trenutak došao, nije bila
spremna. Bih li ikad bila doista spremna? morala se zapitati.
„A’lana, vrijeme nam curi. Moraš odlučiti.“
„Trebam vremena“, dahne ona. „Odluke velike poput ove... Ne donose se
naprečac.“
„Nažalost, neću moći ponovno koristiti ovo tijelo za komunikaciju, osim
ako ga kanim potpuno uništiti. A uništavanje koje ne ide u prilog miru... nije
put Melka. Moraš odlučiti sad, prije nego prekinem vezu.“
„Ako ne odlučim...“
„Pitanje je kad će se, i hoće li, opet ukazati prilika.“
Težina odluke survala se na A’lanu poput kakve stijene. Bacila je pogled
na mobitel koji je ležao pored nje na kauču - poriv da nazove I'yani i savjetuje
se s njom bio je jak, ali poznavala je ratnicu i bilo joj je jasno da se vjerojatno
ne bi ni javila. Osim toga, odluka je bila na njoj, teško da je s ikime mogla
podijeliti njenu težinu.
Pokušala je zamisliti što bi I'yani i ostali Amani učinili na njenom mjestu,
ali jedino je za A'linora zapravo mogla pretpostaviti da bi objeručke prihvatio
priliku da se pridruži Melkima. Možda bi i E'rissa, kao njegova učenica, bila
sklona takvom odabiru, ali ostali... Teško, pomisli tmurno. E'gar bi vjerojatno
najglasnije zagovarao sumnju u Shalinorovu iskrenost, vjerojatno dovoljno
glasno da i I'yani pridobije na svoju stranu. Naposljetku, čak i da je sad
okružena Amanima, bi li joj uopće vjerovali? Nakon svega što im je I'yani
rekla... Bilo je teško pretpostaviti bi li A’lanino pridruživanje Melkima
dovelo do toga da joj vjeruju više, ili manje.
„A’lana“, nestrpljenje se uvuklo u izmijenjeni Sašin glas. „Doista nemamo
vremena. Ostavim li ovaj komunikacijski kanal otvorenim, ljudsko će se tijelo
početi oštećivati.“
Panika zaora A’laninom nutrinom. Nije željela da se proročici išta dogodi,
ali trebala je još vremena. Kako donijeti ovako veliku odluku? mislila je
uznemireno. Teško da ima povratka... A što god odlučila, nešto ću izgubiti.
„Ovaj... Znam da je ovo velik trenutak za tebe“, javi se Nikolina oprezno,
ne bez straha, „ali, A’lana, bila bih ti zbilja zahvalna kad bi u proces
donošenja ove odluke uključila i moguće posljedice po mene. Mislim, hoću li
ja nastradati ako ti odjednom postaneš moćnija? Još uvijek se držimo
dogovora da mi tvoja prisutnost ovdje ne smije nauditi.“
„Rekao je da ljudsko tijelo može izdržati energetika koji postane Melk
na Zemlji.“
„Rekao je 'barem na neko vrijeme'. Molim te, provjeri to.“
„Što će biti s mojom domaćinkom pristanem li?“ upita Amanka. Sašini su
se prsti jedva primjetno počeli trzati, a licem joj preleti bolni grč.
„Nekoliko će dana sigurno moći podnijeti tvoju ojačanu prisutnost“,
odgovori Shalinor. „No, neće ti biti potrebno toliko vremena da odeš s ovog
planeta. To je sve što ti mogu reći dok nisi jedna od nas.“
Činilo se da je ovo dovoljno umirilo Nikolinu, iako je njen strah A’lani i
dalje bio očit. Naposljetku, ni njoj nije bilo svejedno - zaista nije željela
nauditi svojoj domaćinki, a pogled na Sašine trzaje bio je dovoljno
uznemirujuć.
„A’lana, trebam odgovor, sad!“
„Dobro!“ uzvikne gospodarica puteva. „Pristajem!“
Široki se osmijeh razlije Sašinim licem, a njene se drhtave ruke okrenu
dlanovima nagore. U njima se kovitlala zamagljena svjetlost, poput zgusnute
mane, ali sjajnija. A’lana, zatravljena prizorom, polako primakne svoje
dlanove Sašinima. Topli, gusti sjaj kao da ju je dozivao, privlačio joj dlanove
poput kakva magneta.
„Ako je tako“, promrmlja Melk u tijelu proročice zadovoljno, „dobro
došla kući, A’lana od Drugog Kruga.“
A’lanini dlanovi dotaknu Sašine, a zgusnuta energija sune uz njene ruke,
prodirući joj u pore, odjednom tako topla da je njen dodir na ljudskoj koži
pekao, raspršujući se kroz Amankinu nutrinu u divljoj vrtnji. A’lana zamalo
vrisne - ili je, možda, i vrisnula, duboko u sebi, zajedno s Nikolinom.
A tada, svijeta oko nje nestane pod poplavom bujice slika, sjećanja koja su
se silovito slila u nju.

„A’lana?“
„Da, Shalinore?“
 „Shvaćaš li zakletvu u potpunosti? I naše ciljeve?“
„Ciljevi Melka su mir i ujedinjenje Amana i Kalesta, u svim
Mogućnostima, pod svaku cijenu... Zakletva će znati što štiti i zašto, čak i
kad je želim prekršiti zbog boli i gubitka... Čak i kad plačem zbog svake
žrtve koju ću na ovom putu podnijeti. Čak i kad mi nedostaju... svi koje ću
morati ostaviti za sobom. Samotan je put Melka, samotna je... spoznaja o
Mogućnostima.“
„Pristaješ li na ovo?“
„Na sve pristajem, Shalinore... Kao i svaki put.“

Hodala je pod ljubičastim nebom, između zrcala koja su lebdjela posvuda

oko nje. Pitala se gdje je Ka'yani - obično su u zrcala gledale zajedno - ali,
nešto joj je govorilo da sad mora biti sama. Na rubovima svijesti, znala je
da se ne nalazi doista tamo, već u viziji kojom njen um pokušava prihvatiti
istinu o Postojanju. Naposljetku, već je prošla kroz ovo, nekoliko puta... Jer,
Postojanje je bilo sastavljeno ne samo od Razina, već i od Mogućnosti,
paralelnih stvarnosti koje su se sve ogledavale u zrcalima Sellisa,
ljubičastog svijeta Melka.
Zagledala se u nemirnu, lelujavu površinu najbližeg zrcala, i ono je
povuče u sebe, iako je istovremeno ostala stajati pored njega. Kratkotrajna
vrtoglavica zamuti joj um, a potom je odjednom stajala pored I'yani, na
Zemlji, u istom gradu i istim tijelima koja su zauzimale i sad, u ovoj
Mogućnosti u kojoj je tek postala Melk. Pred njima, vrtložio se netom
otvoreni portal, sjajni kovitlac rascijepljen prema višim Razinama. Posvuda,
nadsvijest je bila snažna, ujedinjena, spojena - Amani, Kalesti i Melki,
napokon jedno.
„Naš je zadatak zgotovljen“, čula je samu sebe kako govori. „Ka'yanina,
Ken'erisova i I'tressina žrtva bila je ogromna, ali donijeli su ujedinjenje
našim narodima.“
„Njihovi tragovi opstaju u novoj nadsvijesti“, uzdahne I'yani. „Uvijek
će biti s nama, na neki način.“
„Nisam mislila da ćemo uspjeti. Cijeli ovi pregovori... Da nije bilo
Ir’linora, O'tharis nikad ne bi pristao na ujedinjenje.“
„O'tharis je još uvijek ispunjen gnjevom zbog O'ronisove smrti. Svaki
otac bi bio.“
 „Korifax“, uzdahne A’lana. „Zamalo se sve raspalo tamo... Taj planet je
najkobnija točka u svim Mogućnostima.“
„U ovoj, naposljetku je ipak donio mir“, zaključi I'yani, pa je uhvati za
ruku i nasmiješi se. Oči su joj napokon sretno sjale. „Hoćemo li, ljubavi?
Novi svjetovi nas čekaju.“
„Slijedit ću te na njih jednako kako si ti slijedila mene u Melke“, kimne
A’lana, pa zajedno zakorače u portal, i kroz njega, u potragu za novim
domom.

„Red A'tene, red Her'mesa, red I'zide...“ nabrajala je I'yani zabrinuto. Ona i
A’lana sjedile su s Ir’linorom i Ken'erisom za malim stolom u mračnom
kafiću, zabrinuto se pogledavajući. „Proroka je previše, i nisu nam
naklonjeni.“
A’lana se nalazila u istom tijelu, kao i Ir’linor. Ken'eris je u svakoj
Mogućnosti izgledao drukčije, a I'yani... I'yani je sad zauzimala Sašino
tijelo. A’lanu to na trenutak zbuni - sjećanja su bila snažna, i ovo pred njom
jest bila I'yani... pa ipak, istovremeno ju je poznavala i kao proročicu.
Odjednom, postalo joj je jasno zbog čega je uz Sašu imala taj čudnovati
osjećaj da bi iz njenih očiju trebao gledati netko drugi - u Mogućnosti koju
je upravo gledala, taj netko bila je I'yani.
„Lovci su danas srušili još dvije naše mreže“, reče Ir’linor uznemireno.
„Moramo se što prije maknuti odavde. Ponuda za azil na Keptiju i dalje
vrijedi, ali samo za vas dvije. Ne možemo riskirati dolazak ostalih Amana sa
Zemlje na naše svjetove.“
„Jasno nam je“, odvrati A’lana turobno. Razočaranje koje je osjećala
bilo je strahovito jako. El'tar je sa svojom sljedbom, kako su ih sad nazivali,
preuzeo vlast nad cijelom grupom Amana na Zemlji - čak je i O'ronis
naposljetku pristao uz ujaka. Izgnali su u ništavilo skoro sve Kaleste, i osim
Ir’linora i Ken'erisa, preostala je samo Ri'ssata, koja se nalazila u drugom
gradu. A’lana nije željela biti dio takvog naroda - a nakon svega što su
doživjele na Zemlji, nije ni I'yani. „Ir’linore, od Kalesta nismo doživjele
ništa loše ovdje, nećemo vam dobro vratiti zlim.“
„Možda jesmo izdale vlastiti narod“, doda I'yani smrknuto, „ali to smo
učinile da spasimo kako sebe, tako i vas. Dokle god su lovci, zahvaljujući
podacima koje smo im dale, usmjereni na El'tara i njegove sljedbenike,
manje će tražiti nas. A na vašim ćemo svjetovima biti odvojene od Eliona, i
tamo nas neće moći slijediti.“
„Ken'eris će urušiti portal iznutra kako nitko ne bi mogao ući nakon nas.
A kad dođemo na Kepti... Možete nastaviti dalje, ako želite, ili ostati s
nama.“
Amanke izmijene kratki pogled, pa I'yani ozbiljno kimne.
„Vjerujem da ćemo ostati“, reče. „Naravno, ako nam ti, kao bal, možeš
jamčiti sigurnost.“
„Mogu“, kimne Shalinorov sin. „jeste li odabrale imena?“
Nešto toplo bljesne u I'yaninim očima iza Sašinih naočala kad se
zagledala u A’lanu. Gospodarica puteva se nasmiješi - u užasima Korifaxa i
Zemlje, barem je njena povezanost s ratnicom ostala čvrsta, postojana
konstanta.
„I'yani od Kristalnih Dimnjaka“, odgovori ratnica, „i A’lana od Sjajnih
puteva.“

A’lana je zaprepašteno zurila u Li'narisa i E'gara koji su zajedno vitlali

moćnom magijom što je oko njih stvarala bjesomučnu oluju. Posvuda, Amani
i Kalesti su vrištali, nestajući u ništavilu kako su ih pramenovi magijske
oluje dohvaćali, a njih dvojica su grozničavo uništavali, čeličnih pogleda
prikovanih jedan uz drugi.
Gospodarica puteva ponovo vikne Li'narisovo ime, no uzalud - ni sad je
nije čuo, usredotočen sasvim na E'gara i oluju čije se vrištanje nije moglo
nazvati pjesmom. Ali se zato njegov glas, isprekidan gustim valovima
magije, probio do nje.
„Ostat ćemo jedini... nitko neće preživjeti.... obojica smo... prejaka
oluja...“
„... svi izginemo, vrijedilo... žrtve“, odvrati E'gar čvrsto. „I'yani...
nedostajati, kao i tebi A’lana... Nemamo izbora... invaziju...“
Iza njih, oluja se valjala prema gustim redovima Kalesta - ogromna
vojska, spremna za napad na amanske svjetove. A’lana vrisne, tražeći
pogledom I'yani - Korifax je bio izobličen, a Postojanje izokrenuto, i jedini
put kojim je mogla pohitati vodio je dalje od glavnine kalestinske vojske,
dalje od E'gara i Li'narisa.
 Potrčala je, izbjegavajući gejzire kipuće vode koji su izbijali posvuda,
proklinjući čudnovatu korifašku manu koja je sad onemogućavala
teleportaciju. Izbjegla je goruću stijenu koja se valjala prema njoj i uletjela
u sve gušći oblak sive magle, izvikujući I'yanino ime i bacajući napadačke
magije na Kaleste na koje je nailazila usput, jedan ju je hitac pogodio u
ruku koja se smjesta ukoči, okovana ledom, ali druga joj je ruka bila
dovoljno sigurna i Kalest se pod njenim silovitim udarom rasprši u
ništavilo.
Tek ga je sad, sa sjećanjima iz brojnih Mogućnosti koja su se stapala u
jedno, mogla prepoznati kao Ken'erisa. Tad, u Mogućnosti koju je upravo
proživljavala, nije marila.
Napokon, kroz maglu ugleda I'yani kako mahnito iz dlanova ispaljuje
kuglaste munje, gađajući veliku grupu Kalesta koji su ih napali s leđa.
Pored nje, O'ronis je teškom mukom zadržavao energetski štit - mana
Korifaxa bila je previše nestabilna, pa se štit izvijao, pucao i razrjeđivao, i
bilo je očito da će se Kalesti koji su ga mahnito napadali s druge strane
uskoro uspjeti probiti.
„I'yani!“ vikne A’lana i pohrli prema njoj, a ratničina glava se smjesta
okrene. Pogledi su im se susreli, olakšanje u njima istovjetno strahu... a
potom A’laninu pažnju privuče pokret slijeva i ona se okrene, zamahnuvši
neozlijeđenom rukom kako bi zavitlala manu.
Tamo je stajala Kalestinka koju je sad, kad se svega prisjećala, mogla
prepoznati kao Ri'ssatu. Ruke su joj gorjele grimiznom vatrom, i kad je silan
plamen pogodio A’lanu, gospodarica puteva je mogla samo vrisnuti u
agoniji prije nego se njena svijest rasula u ništavilo.

„Li'narise, ovo što govoriš je opasno“, vrtjela je A’lana glavom zabrinuto.

Opet na Zemlji, opet u istom tijelu, pored sad tamnokosog i niskog Li'narisa,
koji je na klupi pored nje očajnički zarinuo prste u kosu. „Ako tvoje baratanje
manom uništava izvore... Prorocima se to neće nimalo svidjeti, a lovci... ne
moram ni reći kako će oni reagirati. Jedva smo uspostavili primirje s njima, ne
smijemo ga narušiti.“
„Znam“, umjetnik uzdahne. „A’lana, ti si Melk... Moraš znati nešto o
ovome! Ne činim to namjerno, kunem ti se svime što mi je ikad bilo bitno! Ako
samo taknem manu ravno iz izvora... iscijedim cijeli izvor toliko da mu trebaju
tjedni da se oporavi, a s tom manom ne mogu ništa, rasipa se u zrak... Nemam
nikakvu kontrolu nad sobom!“
„Vjerujem ti“, gospodarica puteva uzdahne. „Unatoč oluji koju si pokrenuo
na Korifaxu, dokazao si svoju odanost kad si spasio I'yani od lovaca.
Međutim, ne mogu ti odgovoriti na pitanje što ti se događa.“
„Ne želim uništavati“, Li'narisovo se cijelo tijelo treslo, a glas mu je
drhtao. Kad ju je pogledao, u očima mu je vrištalo. „To što sam učinio na
Korifaxu... Progoni me, A’lana. Nikad si neću oprostiti. Ne mogu prihvatiti
mogućnost da sam... uništavatelj, a ne stvaraoc.“
A’lana mu stisne ruku. Davno ga je prestala voljeti, ali bliskost je još
uvijek postojala, i smatrala ga je prijateljem. Zapravo jest slutila što mu se
događa, ali... Bila je Melk. A znanja Melka okovana su zakletvom.
„Nisi uništavatelj“, odlučno reče. „Što god ti se događalo, pronaći ćemo
način kako da to riješimo“, Shalinor će znati jesam li u pravu, ili netko u višim
Krugovima, htjela je dodati, ali zakletva je sprečavala te riječi da joj skliznu s
usana.
A gospodarica puteva je u Li'narisu vidjela prijelaz između Amana i
Melka, evolucijski korak kakav je ne tako davno napravila i Ka'yani, čije su se
kaotične sposobnosti uravnotežile tek kad je postala Melk.

„Shalinore?“
„Da, A’lana?“
„Živio si prvo među Amanima, potom među Kalestima, i kad si dobro
upoznao oba naroda, stvorio si njihove nadsvijesti, te ih odvojio tako da
Amani i Kalesti ne mogu stupiti u kontakt i obnoviti rat. Jednako kao što si s
A'polonom razvio linije koje energetici nazivaju tvojim imenom, kao što su
I'zida, A'tena i Pe'run ugradili evolucijski skok u prve portale, kako bi oba
naroda mogli prijeći u energetski oblik.“
„Jesam. Zašto ponavljamo povijest?“
„Pitam se, je li moguće sad stvoriti zajedničku nadsvijest Amana, Kalesta i
Melka? Čini mi se da je to najbrži put ka ujedinjenju i konačnom miru.“
„A’lana... takve velike magije zahtijevaju mnogo vremena, moći i pažnje.
Nisu jednostavne, i zahtijevaju žrtvu. Ni prelaska u energetski oblik ne bi bilo
da se I'zida i Pe'run nisu bili spremni žrtvovati. Misliš li da će itko od Amana i
Kalesta, i itko od nas, pristati na takvo što?“
Sjećanja svih A’lana - svih verzija nje koje su u drugim Mogućnostima
postale Melk ili poginule - slijevale su se u A’lanu iz zrcala koja su je
okruživala. Osjećala se kao da će se rasprsnuti u ništavilo od ogromne
količine informacija koje su se ugrađivale u nju, u njenu osobnost, dok nije
postalo nemoguće odrediti gdje prestaje jedna A'lana, a počinje druga.
Mogućnosti su bile nebrojene, i gospodarica puteva se odsutno zapitala bi li
uopće bilo moguće integrirati verzije sebe iz svih njih, ili bi to čak i za
Melka bilo previše. Ona je dosad postala Melk u pet Mogućnosti, u dvije je
izgnana u ništavilo, a količina sjećanja, znanja i osobnosti je bila tolika da
je jedva držala svoj energetski oblik na okupu.
Napokon, sve što je vidjela vlastitim očima postalo je dio nje, kaos se u
njoj umirio, i preostale su tek stvari koje je dolazila na Sellis vidjeti u
zrcalima. Iskustva drugih energetika i zbivanja iz raznih Mogućnosti, što je
sve bilo lakše za podnijeti nego ugrađivanje drugih verzija sebe u
jedinstvenu A’lanu.
A najbitniji od tih prizora odvijao se na Korifaxu - netom prije bitke i
oluje, u ovoj Mogućnosti u kojoj je upravo postala Melk.
Korifax se činio prekrasnim, okićenim jarkim bojama i manom koja je
slobodno lelujala prostorom, nevezana za izvore - jer, cijeli je planet bio
ogroman izvor mane. Čak su i ruševine, iako fizičke i bolno prizemne, bile
impresivne, jer to su bili ostaci prvog naselja koje su Kalesti digli nakon
dolaska sa Zemlje, hrama u kojem su se obraćali Melkima. A Melki su im
tamo odgovarali, ponekad uživo, ponekad ispisivanjem poruka na ruševnim
zidovima.
Sad, nekolicina se Amana kretala među ruševinama, pokušavajući
dešifrirati melkijske natpise. A'polon ih je zadovoljno promatrao iz daljine,
skriven njihovim očima. Ovi su Amani bili istraživači, umjetnici i stvaraoci,
kao i Kalesti kojima je uputio poziv da dođu ovamo.
„Ova Mogućnost je dozrela za mir“, promrmlja.
Uto, pogled mu privuče zgušnjavanje sjajne mane iz koje su sijevale
kratke munje - znak otvaranja portala. Prostor se rascijepio, Shalinorove
linije sunule su iz kovitlaca mane i usidrile se o korifaško tlo, a potom iz
portala iziđe još Amana.
A'polonovo zadovoljstvo izblijedi.
„Ratnici?“ progunđa nezadovoljno. Druga je ekspedicija bila očekivana
- alaki Lionira je trebao doći s njom, kao i A’lana i I'yani, i zbog toga se
nije još ukazao A’linoru. No, protumagovi koji su miljeli iz portala zabrinuli
su ga - njima nije bilo mjesto u mirovnoj misiji. Barem ne ovoj koju su Melki
tako pomno isplanirali kako bi izbjegli pogreške počinjene u drugim
Mogućnostima.
Teleportirao se na drugu stranu Korifaxa kako bi provjerio jesu li
Kalesti pristigli. Uistinu, njihov portal se upravo zatvarao - i kao što je
A'polon i očekivao, broj ratnika kod njih je bio znatno manji. Uvijek su
putovali na Korifax s oprezom, uvijek u strahu od Amana, koji su ih u drevna
vremena na Zemlji držali kao roblje - ali, za razliku od nekih drugih
Mogućnosti, sad nisu doputovali s namjerom da vode bitku.
„Neće biti dobro“, reče sam sebi, još zabrinutiji. Kalesti su se počeli
teleportirati do ruševina, i sve je počelo ličiti na prethodne neuspješne
pokušaje Melka u drugim Mogućnostima da na Korifaxu uspostave mir.
Uvijek bitka, uvijek oluja.
Stoga se A'polon opet teleportirao, ovog puta u same ruševine, gdje su
A’linor i Y'tros, alaki Alara, vodili žestoku raspravu. Prvih je par trenutaka
ostao nevidljiv njihovim očima, kako bi čuo oko čega se svađaju. Zrcala
Sellisa davala su određene informacije, ali nepotpune, tek fragmente
mogućih stvarnosti - možda je A'polon u raspravi dvojice Amana mogao
razaznati razlog za pojavljivanje vojske protumagova u amanskom portalu.
„Da uništimo ruševine i ove dragocjene natpise?!“ vikao je Shalinorov
sin uzrujano. „Y'troše, uz sve dužno poštovanje, to je suludo!“
„Suludo?“ alaki se isceri i raširi ruke kao da će njima obuhvatiti cijeli
Korifax. „Vidiš li ti ovaj planet, A’linore? Njegovu silnu manu? Kad
otvorimo rudnike kojima će iz žila Korifaxa teći ovo energetsko bogatstvo,
iscijeđeni će Olir napokon moći predahnuti. A zamisli tek druge
mogućnosti!... Uz ovoliko mane, uspjet ćemo otkriti način kako da
pronađemo Kaleste. Nije li to ono što želiš? Osvetu?“
„Da, ali ne ovako“, A’linor je odmahivao glavom. „Y'troše, shvaćaš li
koliko su ove ruševine dragocjene? Koliko znanja Melka možemo dobiti iz
njih ako dešifriramo natpise?“
„Znanja!“, Y'tros prezirno odmahne rukom. „Koliko nam je poznato,
njihova znanja su opasna, i natpisi su možda zamka. Uostalom, uz ovoliko
mane, što će nam uopće znanja?“
 A'polon se uto otkrije, i obojica Amana zastanu, zagledavši se u njega -
A’linor s olakšanjem, a Y'tros s pohlepnim sjajem u očima.
„Napokon, veliki A'polon“, reče alaki zadovoljno. Potom mu se izraz
lica naglo promijeni, kao da mu je nešto dojavljeno putem Eliona, a svega
trenutak kasnije, praskovi napadačkih magija ispune zrak. Prije no što je
A'polon dospio reagirati, energetska mreža se ovije oko njega, zategnuta
Y'trosovom rukom. Melk ju je raspetljao u par brzih pokreta, dok se sve oko
njih treslo od magijskih napada koji su parali zrak oko ruševina, pa se
zaprepašteno zagledao u Y'trosa. U svim Mogućnostima, nikad još alaki
Alara nije učinio ovakvo što.
Komad zida se srušio pored A’linor a i stari Aman pohita van, a A'polon
odbije još jedan napad Y'trosove magije.
„Što si učinio?!“ vikne ljutito. „Ovo je trebalo biti poprište mirovnih
pregovora, a ne krvoločne bitke!“
„Jedan od mojih ratnika dojavio je da se Kalesti teleportiraju pored
nas“, odreže Y'tros. „Naravno da sam mu naredio da smjesta napadne. Što
sam drugo trebao učiniti?!“
„Odluka nije bila na tebi, nego na I'yani, kći I'rale! Ona je vođa
ekspedicije, i ona bi pričekala s napadom dok ne čuje zašto su Kalesti uopće
ovdje!“
Y'tros zavitla još jednu mrežu prema A'polonu, no Melk je odbije natrag,
tako da se alaki našao u okovima vlastite magije.
„Uništio si priliku za mir“, A'polon ga srdito pogleda. „Ni ne slutiš
koliko smo radili na ovome.“
„Tko točno? Melki?“ sikne Y'tros, dok se hrvao s mrežom. „Da si mi se
samo našao u rukama, A'polone, sve bih te tajne izvukao iz tebe... Sva znanja
potrebna da pronađem Kaleste i istrijebim ih jednom zauvijek!“
„Trebao bih te ovog trena raspršiti Postojanjem“, gnjev je kuljao iz
A'polonovih očiju. „Ali, neću prljati ruke. Oluja će to učiniti umjesto mene.“
Na trenutak, zbunjenost zamijeni ljutnju na Y'trosovom licu.
„Oluja?“ upita. „Kakva oluja?“
„Ni ne znaš kakav si slijed zbivanja pokrenuo, zar ne?“ Melk odmahne
glavom. Pokušao se teleportirati, no Li'naris je vani već kovitlao manu u
strahovitu oluju koja će uskoro, po tko zna koji put, poharati Korifax i
natjerati šačicu Amana i Kalesta da pobjegnu na Zemlju. A'polonove su
sposobnosti, kao Melka Sedmog Kruga, bile ogromne, i samo je zahvaljujući
tome uspio pronaći put kroz korifašku manu koja je počinjala svoj bijesni,
divlji ples s Li'narisovom pjesmom.
Teleportirao se na jedvite jade, ostavivši Y'trosa da urla dok su se zidovi
rušili na njega zajedno s kracima ubojite magije.

A'lana se strovalila natrag u stvarnost, postavši svjesna uznemirenog tijela čije

je srce ubrzano tuklo, a leđa bila oblivena znojem. Jedva se natjerala otvoriti
oči - nakon svega što je vidjela, prizor Nikolininog dnevnog boravka bio je
bolno prizeman - iako i neobično, umirujuće topao. Svjetlost je izazivala bol,
pridružujući se bubnjanju u glavi.
Pred njom, Saša je ležala sklopljenih očiju - u snu ili nesvijesti,
gospodarica puteva nije znala. Zurila je par trenutaka u crvenokosu djevojku, u
nastojanju da pomiri sjećanja u kojima se u tom tijelu nalazila I'yani s
proročicom koju je poznavala u ovoj Mogućnosti.
„Isuse Kriste“, dahne Nikolina. „A’lana... što se dogodilo? Ništa ne
razumijem!“
„Što si vidjela?“
„Ništa... Ne, čekaj, izlomljene slike, prizore... Ne znam, previše je
kaotično, ne mogu se sjetiti!“
„Nikolina, smiri se“, i A'lana je još bila uznemirena stapanjem sjećanja iz
drugih Mogućnosti s ovom u kojoj se nalazila, no morala je umiriti domaćinku.
„Kako se osjećaš?“
„Kao da me pregazio vlak, eto kako... Moja glava, Isuse... Ne znam. Ti si
drukčija, Amanko... Kao da nekako... zauzimaš više mjesta u mom tijelu. Što
se dogodilo?“
„Nisam više Amanka“ gospodarica puteva odgovori odsutno, ispitujući je
li došlo do kakvog oštećenja u tijelu njene domaćinke. Ne našavši ništa osim
potmule glavobolje koja je počela posustajati, prignula se nad Sašu - lice joj
je bilo hladno i blijedo, ali činila se neozlijeđenom.
„Postala si Melk? Toga se zadnjeg jasno sjećam.“
„Jesam... Vidiš, zanimljivo. Uvijek sam birala tebe za domaćinku.“
„Ha?“ Nikolina je bila zbunjena. A’lana je jasno mogla osjetiti kako se
njena domaćinka pokušava snaći u fragmentima njenih, sad znatno
kompleksnijih sjećanja, koja su bila van moći poimanja običnog čovjeka.
„Kako to misliš, uvijek?“
„Nije bitno. Moram se pobrinuti za Sašu.“
Nježno je protresla proročicu i zazvala je imenom - ljudskim imenom, ne
I'yaninim - i njeni kapci iza naočala zadrhte, pa se polako otvore. Plave se oči
zbunjeno zagledaju u nju.
„A’lana?“ protisne Saša, pa se polako uspravi. „Što se, pobogu, dogodilo?
Osjećam se kao da me nešto pregazilo.“
Odjednom, lice joj se zgrči i ona naglo ustane, zatetura prema vratima pa
nestane u smjeru kupaonice. Trenutak kasnije, A’lana začuje zvukove
povraćanja, pa pohita za njom.
„Saša?“ upita zabrinuto stojeći pred zatvorenim vratima kupaonice iza
kojih je zvučalo kao da će se proročica ugušiti. „Saša, jesi li dobro?“
„Bit ću“, protisne proročica jedva razumljivo. Zvukovi povraćanja potom
prestanu, zamijeni ih šuštanje vode iz slavine, a potom crvenokosa djevojka
otvori vrata. Bila je strahovito blijeda, i cijelo tijelo joj je drhtalo. „Sad mi je
malo lakše.“
„Sigurno?“ A’lana ju je slijedila natrag u sobu. „Boli li te što?“
Sašino se lice iskrivi.
„Da. Sve, posebno glava. Ali mislim... mislim da sam sad dobro“, skinula
je naočale i protrljala oči, pa ih opet vrati na lice. Kad je ponovno pogledala
A’lanu, boja joj se počela vraćati u lice, a pogled je bio bistriji. I u njemu više
nije bilo ni traga Shalinorove prisutnosti - a ni one poznatosti za koju je A'lana
sad znala čemu je ima pripisati. „Što ti je Shalinor rekao?“
„Ne sjećaš se?“ A’lanine se obrve zadignu.
„Zadnje čega se sjećam jest da si zatražila da razgovaraš sa Shalinorom.
Što je bilo, A’lana? Što ti je rekao?“
Gospodarica puteva zausti odgovoriti, ali nije bilo lako odabrati odgovor
koji može dati. Riječi su joj zapinjale u grlu, dok naposljetku nije uspjela
izreći: „Ne mogu govoriti o većini toga što sad znam, Saša, koliko god bih
htjela. Veže me magijska zakletva. Ali, mogu ti reći da mi je Shalinor ponudio
da se pridružim Melkima, i da sam to prihvatila. I da sad mogu pomoći svima
više no što sam mogla prije. Ako mi dopuste, naravno.“
 Saša je zurila u nju razrogačenih očiju.
„Djeluješ... drukčije“, reče napokon. „Ne znam kako, ali... Nisi ista kao
prije ovoga.“
„To je istina“, kimne A’lana. „Sad sam mnogo, mnogo više.“
Više verzija A’lane u jednoj, iz više različitih Mogućnosti, željela je
zapravo reći, ali magija zakletve bila je previše jaka. Pa ipak, činilo se da čak
ni zakletva ne može spriječiti njenu domaćinku da otkrije o čemu se radi,
posebno sad kad je glavobolja jenjala. Nikolina se dovoljno pribrala da bi
pokušala pronaći neku logiku i smisao u A’laninim mislima i sjećanjima, koja
su sad bila daleko više zbunjujuća i kaotičnija za ljudsko biće.
„Čekaj malo... Paralelni svjetovi?“ pitala je domaćinka uzbuđeno.
„Jesam li dobro shvatila ?“
„Rekla bih da jesi.“
„A ti si sad... kombinacija same sebe iz tih svjetova? Zato je tvoj um sad
tako... zbrkan?“
„Meni sad sve ima smisla i nije nimalo kaotično, ali da, vjerujem da tebi
tako izgleda.“
„Zakon!“ oduševljeno usklikne Nikolina, bacivši se s još više žara na
kopanje po A’laninim mislima. Gospodarica puteva ju je pustila na miru i,
ispitavši na brzinu Elion koji se činio znatno jačim, okrenula se opet još uvijek
blijedoj Saši.
„Čini mi se da su Amani postavili mreže na izvorima na kojima su
planirali“, reče. „Moram razgovarati s njima čim prije. I s Ka'yani“, dohvatila
je mobitel, na kojem je malo zeleno svjetlo titranjem davalo do znanja da ima
novih poruka.
Imala je pravo, mreže su bile postavljene. Zadnja je potvrda pristigla prije
svega par minuta, kad je A’linor postavio mrežu na katedrali. Ostalih poruka
nije bilo, osim E'rissine - manašica je pitala je li istina sve što im je I'yani
ispričala, i opisala koliko je A’linor pogođen time što mu je vlastita kćer
zatajila da ju je kontaktirao njegov otac. Na ovo, A'lanino raspoloženje
smjesta splasne. U kojoj se god Mogućnosti nalazila, nikako da uspostavim
normalan odnos s ocem, mislila je mrzovoljno. On se ljuti što mu nisam rekla
da će Shalinor razgovarati sa mnom kroz proročicu? Žao mi je, ali pravo mu
budi. On je daleko dulje skrivao istinu o mom porijeklu.
 Potražila je Ka'yanin broj u mobitelu - vidjelica je u drugim Mogućnostima
također bila Melk, i A'lana je sad znala da treba pokušati pronaći način da do
toga dođe i u ovoj. Posebno s obzirom da se sad sjećala kako su se Ka'yanine
sposobnosti u jednoj Mogućnosti nakon boravka na Zemlji razmahale kao i
Li'narisove. Ka'yani je bila evolucijski korak između Kalesta i Melka, i iako
joj se ovdje nije činila nestabilnom, A’lana je sad znala da se to u bilo kojem
trenutku može promijeniti.
No, prije nego ju je uspjela nazvati, Elion protrese udar drukčiji od onog
kakav bi izazvalo rušenje mreža. Ovo je bilo više nalik bolnom vrisku, i iako
je A’lana sad manje silovito osjećala takve stvari, potreslo ju je dovoljno da
bi joj mobitel zamalo ispao iz ruke.
Uhvatila je Sašu za ruku i utješno je stisnula dok su joj izdajničke ljudske
suze već maglile vid. Žaljenje je, ipak, bilo jednako jako i za Melke.
„Saša, tako mi je žao“, glas joj zadrhti. „O'ronis... Mislim da je izgnan u
ništavilo.“
„Molim?“ proročica zatrese glavom, kao da užasavajuća informacija nije
doprla do nje. „Nemoguće. Nemoj to govoriti. Ne.“
Ne puštajući Sašinu ruku, A'lana pronađe I'yanin broj - no, u tom trenu
mobitel zazvoni. I'yani ju je preduhitrila pozivom.
„I'yani“, dahne A'lana. „Što se dogodilo?“
„A'lana?“ ratničin je glas bio mješavina tuge, zabrinutosti i olakšanja, i
natjerao je A’lanino srce da brže zakuca. „Jesi li dobro?“
„Jesam“, reče ona umirujuće, pa nervozno proguta, ne znajući kako da
postavi pitanje. „O'ronis... Je li istina? Jesam li ispravno protumačila ovo što
je upravo potreslo Elion?“
„Nažalost, jesi“, I'yani je zvučala kao da je na rubu suza. „Nakon što smo
postavili mrežu na Tomislavcu, vratio se obići izvore na katedrali i Markovom
trgu, i na potonjem su ga dočekali lovci.“
„Zar je išao sam?“
„Da.“
„Kako je, za ime Alara, došlo do toga? Odredila si da nitko nikamo ne ide
sam...“
„Jesam“, prekine je I'yani. „Odbila sam njegov prijedlog da patroliramo
po izvorima u parovima, iako su E'gar i El'tar to smatrali dobrom zamisli. Pa
je rekao da se ide sastati s proročicom, i umjesto toga otišao do ta dva izvora.
Mislim... mislim da je kanio pokušati uhvatiti lovca i ispitati ga.“
„Oglušio se o tvoju izravnu zapovijed?“ ovo je začudilo gospodaricu
puteva. „To ne sliči O'ronisu.“
S druge strane linije zavlada kratka tišina, kao da se I'yani bori s vlastitim
riječima.
„Rekla bih da je bio dodatno motiviran da se dokaže“, odgovori napokon
tmurno. „Prije toga je izbio sukob oko njegovog odnosa s proročicom. Rekao
nam je da namjerava ostati na Zemlji s njom, i... Možeš pretpostaviti kakve je
to reakcije izazvalo.“
A'lana pogleda proročicu koja je zatečeno zurila u prazno, očiju ispunjenih
suzama. Gospodarici puteva je odjednom bilo silno žao nje i O'ronisa, koji su
željeli biti zajedno iako je sve bilo protiv njih. Možda su ljudska tijela mogla
podnijeti prisutnost energetika godinama, možda čak i cijeli život - A’lana nije
mogla znati koliko se točno O'ronis stopio sa svojim domaćinom. No, ako su
njih dvoje i Bruno bili suglasni s O'ronisovim ostajanjem na Zemlji, doista
nije vidjela razloga za protivljenjem tome - a mogla je zamisliti kako su na to
reagirali ostali Amani. A ako je zbog njihove reakcije O'ronis sam pošao u
obilazak izvora mane u potrazi za lovcima i uletio u zamku... Oni su snosili
krivnju za njegov prestanak postojanja jednako kao i lovci.
„Znam što misliš, krivi smo što je O'ronis uopće otišao tamo“, I'yani je
ispravno pretpostavila o čemu A’lana razmišlja. „I imaš pravo. Trebala sam
pretpostaviti da bi mogao takvo što napraviti, i ne dozvoliti mu.“
„Mogla si ga podržati u odluci da ostane na Zemlji“, A’lana se trudila da
joj glas ne zvuči predbacujuće, no bezuspješno. „Njegovo je pravo da odluči
kako će i gdje provesti svoje postojanje.“
„U situaciji u kojoj nas je ovako malo, nije tako“, I'yanine su riječi postale
tvrde - jaz između njih dvije se produbljivao. „U ratu smo s lovcima, a takvim
odlukama nije mjesto u ratnoj situaciji. Trebao me poslušati. A ja sam trebala
pretpostaviti da neće.“
Ovo je u A'lani izazvalo val nezadovoljstva i ljutnje.
„Znači, ako ja tebi zatajim poljubac s Li'narisom, povezanost s Ka'yani i
činjenicu da mi se Shalinor javlja kroz Sašu, gubim povjerenje svih Amana“,
reče, „ali, tvoju odgovornost za O'ronisov izgon u ništavilo nitko ne vidi kao
problem?“
 „Ja je vidim kao problem“, odreže ratnica. „Htjela sam se povući s
položaja alakija, ali mi ostali nisu dopustili. Uostalom, zašto da ti se
opravdavam? Ti si ta koja je zatajila bitne informacije - ti bi se trebala nama
opravdavati, ne obratno.“
„Objasnit ću vam sve što mogu, ako me ne nastavite isključivati iz svojih
dogovora.“
I'yani je šutjela par trenutaka, kao da se dvoumi oko sljedećeg što će reći.
„A'lana, zvala sam te jer...“ glas joj je bio napet do pucanja. „Ne osjećam
te u Elionu više. Nitko od nas te ne osjeća.“
Naravno, pomisli gospodarica puteva snuždeno, nisam više Amanka, kako
bi me osjećala? Kao i svaki put dosad, ja osjećam Elion, ali Elion ne može
mene. Zašto bi mi Postojanje išta olakšalo?
„Objasnit ću vam to kad se vidimo“, reče što je više umirujuće mogla.
„Ima veze s... s onim stvarima koje sam danas planirala napraviti.“
S druge strane linije opet zavlada napeta tišina, a potom ratnica upita:
„Jesi li... razgovarala sa Shalinorom?“
„Jesam“, odgovori gospodarica puteva oprezno. „A razgovarala sam i s
Ka'yani. Stvari su jasnije sad.“
„Namjeravaš li nam reći što si doznala?“
„Za ime Alara, I'yani!“ A'lana je počela gubiti strpljenje. Razumjela je da
je I'yani ljuta i povrijeđena, ali ovakva su je pitanja ljutila. „Naravno da
namjeravam! Jedini razlog što te nisam odmah zvala jest što poštujem tvoju
potrebu za prostorom koju si sinoć vrlo jasno izrazila. Zar ste me stvarno
sasvim prekrižili zbog toga što sam zatajila par stvari?! Zar si ti zaboravila
sve što si ikad znala o meni, samo zbog ovoga?!“
Opet par trenutaka napete tišine. Saša je sad gledala u nju, no bilo je očito
da razgovor prati tek djelomično, utonula u vlastite misli.
„Nisam zaboravila, A’lana“, reče I'yani napokon. Odjednom je zvučala
potpuno iscrpljeno. „Dođi na Zrinjevac, pa ćemo dostojno oplakati O'ronisa i
razgovarati o svemu.“
„Hoćemo li razgovarati... i o nama?“ A'lana jedva protisne ovo pitanje -
bojala se odgovora. „Nasamo?“
I'yani je opet trebalo par trenutaka da odgovori - ali kad je progovorila,
nije zvučala konačno kao prethodne večeri. Štoviše, uz hladnoću i
povrijeđenost, sad joj se u glas uvuklo i nešto nježnosti.
„Razgovarat ćemo, A'lana. Sve što se dogodilo... ne znači da mi nije stalo
do tebe“, zastala je, pa nastavi službenijim tonom, mijenjajući temu. „No, o
našim privatnim problemima ćemo kad se vidimo. Dođi čim prije, O'ronisov
domaćin je ovdje, možda imamo objašnjenje zašto nas lovci progone.“
„I ja imam ponešto za reći o tome“, odvrati A’lana - iz drugih je
Mogućnosti sad znala dosta o lovcima i prorocima, samo je bilo pitanje koliko
će joj zakletva dopustiti da kaže. „Krećem odmah, i dovodim Sašu.“
Ako se I'yani i začudila tome, nije dalje ispitivala, već samo kratko
pozdravi i prekine vezu. Tek je tad A’lana mogla sama sebi priznati koliko je
cijeli razgovor bio težak. Bojala se i pomisliti kako će I'yani reagirati kad
dozna da je postala Melk - a postojanje bez ratnice činilo joj se nemogućim.
Ne želim je izgubiti, pomisli tjeskobno, bolno svjesna sasvim realnih šansi da
se to desi.
Pogledala je Sašu, pa joj još jednom blago stisnula ruku.
„Stvarno mi je žao“, reče iskreno. „Bruno je s Amanima, trebamo poći
tamo.“
Saša iz jakne izvuče mobitel.
„Moram ga nazvati“, glas joj je drhtao, kao i ruke. „Moram se uvjeriti da
je barem on dobro.“
„Koliko sam shvatila, nije mu se ništa dogodilo. Ne brini se.“
„Kako ne?“ promrmlja crvenokosa djevojka zureći u mobitel. „Slao mi je
poruke i zvao, ali kako bih to čula kad je Shalinor govorio kroz mene? Trebala
sam mu se javiti“, nijema optužba sjala joj je u očima kad je podigla pogled.
„Otkako ste došli, život mi se izokrenuo naopačke. Ne znam kako ću... kako
ćemo Bruno i ja nakon svega ovoga.“
„Bit ćete dobro“, odvrati A'lana čvrsto. „Ako sve prođe dobro sad kad se
sastanemo s njima... Možda odemo sa Zemlje već danas.“
Proročicu je ovo vidno zateklo, no ne reče ništa, posvetivši se umjesto
toga tipkanju po mobitelu.
Dok je ona pisala Bruni, A’lana pođe u kuhinju - vjerovala je Saši, ali
neke stvari je bilo bolje da proročica zasad ne zna - pa nazove Ka'yani.
Kalestinka se javila nakon drugog zvona.
„Ri'ssata nam je prenijela da je jedan od vaših izgnan u ništavilo“, reče
Kalestinka suosjećajno. „Žao mi je, A’lana. Znam kako boli izgubiti nekog
svog.“
„Hvala ti“, odgovori A’lana. Ka'yanine su je riječi dirnule, no nazvala ju
je zbog drugih razloga. „Upravo se idem sastati s ostalima... Ali, ne zovem te
zbog toga. Morat ćemo se opet vidjeti danas, čim prije.“
„Imaš nekih novih saznanja o onoj viziji koju smo podijelile?“
Da, Ka'yani, znam sve o tome, htjela je A'lana reći, zajedno smo gledale
razne Mogućnosti u zrcalima Sellisa, tražile najbolji način za pristupiti
pregovorima u onoj Mogućnosti u kojoj smo na kraju postigle mir, a ti
postala dio nadsvijesti... Naravno, nije mogla reći ništa od toga, već samo:
„Imam. I dobila sam ih od Shalinora osobno.“
„Shalinor je na Zemlji?“ vidjelica je bila zaprepaštena. „Kako je to
moguće?“
„Bit će jednostavnije objasniti kad se vidimo - ali, to mora biti čim prije.
Ako sve prođe dobro, vjerojatno ću večeras otvarati portal za Amane, pa se
možemo naći nakon toga, ako možeš.“
„Naravno, ali... Kako misliš, nakon što otvoriš portal za Amane?“
Kalestinka je zvučala zbunjeno. „A’lana, nećeš li proći kroz svoj portal i otići
kući?“
Trenutak za istinu je stigao. A do kraja dana, ovo će sve morati ponoviti
još i pred Amanima, što će biti daleko teže. A’lana zato duboko udahne, pa
odvrati: „Otići ću kući, ali ne na svjetove Amana. Odlazim na svjetove
Melka.“
„Molim?“ dahne Ka'yani zaprepašteno.
„Ka'yani, nudim ti isto što je meni ponudio Shalinor. A pristaneš li, sve će
ti biti jasno... I bit ćeš tamo gdje doista pripadaš.“

Svi su preživjeli Amani bili na okupu, stisnuti jedni pored drugih na klupi
pored paviljona na Zrinjevcu kao da u toj blizini nastoje pronaći utjehu. Bruno
je stajao ispred njih, povijenih ramena i očiju ispunjenih suzama. Činio se
potpuno izgubljenim, kao da se ne uspijeva naviknuti na to da Amana koji ga je
zaposjeo više nema. A’lani ga je bilo jednako nadrealno vidjeti kao gledati
Sašu i sjećati se Mogućnosti u kojoj je u njoj boravila I'yani.
Kad su proročica i ona prišle, A’lana nije mogla ne primijetiti
nepovjerenje u pogledima Amana, izmiješanu s tugom zbog O'ronisovog
izgona. Gospodaricu puteva je ova spoznaja zapekla, kao i nelagodna misao
koja joj je proletjela umom. Svi tuguju za O'ronisom, a nitko nije žalio za
Li'narisom. Da, skrivio je užas na Korifaxu, no namjera mu je ipak bila sve
ih zaštititi, a ostali Amani... mislila je tjeskobno. Kao da su zbog toga posve
zaboravili sve što je kod njega valjalo.
Najgore od svega - slutila je da isto možda čeka i nju.
Saša je pohrlila prema Bruni i čvrsto ga zagrlila, nešto mu tiho,
uznemireno govoreći, a on ju je pokušavao smiriti utješnim milovanjem po
leđima. Dajući im bar nešto privatnosti, A’lana se okrene ostalima. Da, nije
bilo sumnje - svi su je odreda podozrivo gledali. I'yanin je pogled najviše
bolio.
„Mogu li sjesti?“ upita.
Nije joj promaklo kako su se svi pogledi smjesta svrnuli na I'yani, kao da
traže dopuštenje. Nije joj promaklo ni da je I'yanino ljudsko lice bilo blijedo,
kao ni nervoza s kojom je grizla donju usnu. Srce joj se tjeskobno stegne - i
odjednom, bila je sigurna da ovo neće dobro završiti.
„Ako želiš, sjedni na moje mjesto“, reče ratnica ustajući, tako neutralnim
tonom da je morao biti namjeran. A’lana zatrese glavom i ostane stajati,
posegnuvši za I'yaninom rukom.
„Molim te, I'yani“, riječi su joj se jedva otkinule s usana, ispunjene
preklinjanjem. „Razgovaraj sa mnom. Barem nakratko. Nemoj da opet...
ponovimo istu pogrešku.“
I'yanin je pogled bio potpuno bezizražajan, kao da je cijeli dan pripremala
masku koju će nositi pred gospodaricom puteva.
„Kasnije“, odvrati, pa stane A’lani slijeva, ruku čvrsto prekriženih na
prsima kao da drži stražu. A’lana uzdahne - pred Amanima poredanim na
dugačkoj klupi, osjećala se kao pred kakvim sudom.
Pogledala je El'tara. Od svih Amana, on se činio najviše utučenim - ipak,
O'ronis mu je bio nećak.
„Istinski mi je žao, El'tare“, reče ona iskreno. „O'ronis nam je svima bio
drag... Ali, ti si ga najbolje poznavao, i volio. Postojanje je mnogo izgubilo
njegovim nestankom.“
El'tar šutke kimne u znak zahvalnosti na izraženoj sućuti, a njoj se učini da
mu je u očima vidjela nešto nalik poštovanju - i krivnji. Mora da se grize što
nije podržao njegovu želju za ostankom na Zemlji, pomisli ona žalosno.
„Bruno nam je upravo prenio što su mu lovci rekli“, E'gar nije gubio
vrijeme. Njegove su oči pak bile ispunjene nečime što je mogla nazvati jedino
prezirom, i A'lani nervoza opet stegne nutrinu. E'gar je, činilo se, preuzeo
ulogu I'yanine desne ruke. „I'yani kaže da i ti imaš nekih saznanja o njima?“
„Imam“, kimne gospodarica puteva, dajući sve od sebe da ostane smirena.
Lovci su se u pojedinim Mogućnostima razlikovali po brojnosti i snazi, ali
motivacija im je, koliko je znala, uvijek bila ista, kao i način na koji su
baratali manom. „Lovci su svojevrsna podvrsta proroka, koji smatraju da naše
korištenje mane oštećuje Zemlju i da nas zbog toga trebaju zaustaviti. Među
njima kolaju stara proročanstva o energetskim bićima koja su u drevna
vremena svojom zlouporabom mane zamalo uništili Zemlju i koja će se jednog
dana vratiti ovamo kako bi dovršili započeto“, zastala je, bacivši nervozan
pogled prema I'yani. Ratničino je čelo bilo smrknuto kad joj je nijemo kimnula
da nastavi. „Sposobnosti su im zapravo slabo razvijene, uglavnom mogu samo
prepoznati energetika i osjetiti izvore mane, pa zato moraju koristiti artefakte
putem kojih barataju manom. To može biti amulet ili nešto slično, koji privlači
manu i preusmjerava je u onaj oblik korištenja kojem je namijenjen. Dakle, da
bi mogli izgnati energetika u ništavilo, moraju imati amulet koji će povući
manu iz izvora i pretvoriti je u jaku napadačku magiju.“
Kad je završila, par trenutaka je vladala tišina - svi su zapanjeno zurili u
nju, očigledno se pitajući kako ona to sve zna. Naposljetku Bruno prvi
progovori, glasom koji je drhtao čak i u Sašinom zagrljaju: „Meni su ta
dvojica s naušnicama u obliku strijele samo rekli da me bio zaposjeo demon
kojeg su istjerali, i da je cilj tih demona uništiti Zemlju i sve ljude. Ali da,
imali su nekakav čudan privjesak koji su mi prislonili na čelo kako bi...“ naglo
je zastao, pa nelagodno svrne pogled, očito ne želeći spomenuti O'ronisov
izgon.
„A'lana, odakle ti sve te informacije?“ E'gar upita oštro. „Zar si, uz sve što
si nam tajila, imala i kontakata s lovcima?! I zašto te ne osjećamo u Elionu,
kao da ne postojiš ovdje?“
„Za ime Alara“, A'lana progunđa. „Postoji li išta za što me ne sumnjičite?“
„Odgovori na pitanja.“
Pogledala je I'yani. Ratnica se vidljivo trudila da joj izraz lica ostane
neutralan, ali oči su joj sad bile ispunjene takvim suprotstavljenim emocijama
da je A’lana to jedva mogla podnijeti.
„I'yani, molim te“, opet je posegnula za njenom rukom, nastojeći opet
prenijeti sve što je osjećala - ljubav, želju da pomogne, iskrenost, strah - u taj
dodir. I'yani se ovog puta ne odmakne, što se A’lani činilo dobrim znakom, pa
nastavi hrabrije. „Nisam te bez razloga zamolila da prvo razgovaramo nasamo.
Ne želim da opet ne doznaš prva sve što se danas dogodilo, i zahvaljujući
čemu znam to što znam.“
„Rekao bih da je I'yani, kao i nama ostalima, bitno da budeš transparentna,
a ne da pokušaš prvo nasamo utjecati na nju“, odreže E'gar tako hladno da ga
je zaprepašteno pogledala. „Ako nemaš što skrivati, reći ćeš pred svima.“
„Zar zaista misliš da bih pokušala utjecati na I'yani na bilo koji način koji
bi imao lošeg učinka na sve vas? To čak ni od tebe nisam očekivala“, reče
A'lana s nevjericom, pa zaokruži pogledom po ostalima. „Svi tako mislite? Zar
me uopće ne poznajete?“
E'gar je zurio u nju pogledom koji je provocirao, E'rissa i El'tar su šutjeli,
nervozno se pogledavajući kao da jedno od drugog traže odgovor, a A’linor i
I'yani su piljili u tlo, izbjegavajući njen pogled. A'lana možda jest prošla kroz
štošta u sedam Mogućnosti kojih se sad sjećala, ali ništa je nije moglo učiniti
imunom na povrijeđenost koju je ovo izazvalo.
Razočarano, okrenula se prema I'yani.
„Doista, ljubavi?“ upita gorko. „Tako je malo potrebno da sasvim izgubiš
vjeru u mene?“
Ratnica podigne pogled - izmučen, rastrgnut između oprečnih osjećaja.
„Ne sasvim“, odvrati glasom koji je jedva primjetno zadrhtao. „Ali ako ja,
koja te tako dugo poznajem, sumnjam u tebe, kako ne bi oni, koji su te upoznali
tek na Korifaxu ili ovdje?“
Ili E'gar, koji me zna dulje, ali me očito nikad nije podnosio, pomisli
A'lana ogorčeno. Kao da joj čuje misli, E'gar se nadoveže: „Poznata nam je
tvoja veza s Li'narisom, koji je izazvao oluju na Korifaxu. Zaključak da si
znala i za to nameće se sam od sebe.“
„Osim što sam pod utjecajem veritasa potvrdila da nisam“, podsjeti ona,
iako joj se počelo činiti da je bitka argumentima protiv E'gara unaprijed
izgubljena. Uistinu, ratnik na to spremno odvrati: „Na Li'narisa Veritas nije
djelovao, kako da znamo da i s tobom nije tako?“
 Li'naris je bio evolucijski napredniji, htjela je vrisnuti, bio je korak ka
spontanom postajanju Melkom! Naravno, zakletva joj nije dopuštala da to
kaže... kao što joj neće dopustiti da odgovori na mnogo njihovih pitanja
jednom kad im otkrije da je postala Melk. Na to je morala biti spremna.
„Li'naris je koristio manu na način na koji nitko od nas nije“, reče ono što
je mogla. E'gar je, međutim, i na to bio spreman: „A ti si potomak moćnih
predaka za koje sumnjamo da su bili, ili jesu, Melki. Ne bi li te i to moglo
učiniti imunom na Veritas? Osim toga, više te ne osjećamo u Elionu, kao da
uopće nisi ovdje... A to je, siguran sam da ti je jasno, sasvim nemoguće.
Možeš zadržati informacije od nadsvijesti, ali ona te uvijek osjeti - a tebe u
Elionu više nema.“
A'lana na ovo nije imala što reći, već samo bespomoćno zatrese glavom.
Nemogućnost da govori cijelu istinu strahovito je frustrirala, jednako kao i u
onoj Mogućnosti u kojoj je Amanima i Kalestima trebalo jako dugo da steknu
dovoljno povjerenja u Melke da bi s njom bili voljni sjesti za pregovarački
stol. Naposljetku su pristali samo jer joj je I'yani vjerovala i dalje, i
naposljetku je i sama pristupila Melkima. U toj Mogućnosti, i nijednoj drugoj.
E'rissa je zurila u nju, čela naboranog u koncentraciji, i A’lana se sjeti da
je manašica na Korifaxu osjetila A'polonovu prisutnost. Nesumnjivo, nešto je
slično osjećala sad kod A’lane, i gospodarica puteva shvati da će im morati
što prije reći da više nije Amanka.
„Nije da ti uopće ne vjerujemo“, reče E'rissa. „Ali, moraš shvatiti kako
ovo sve izgleda. Djeluješ... čudno, i ne osjećamo te u nadsvijesti. Tajila si
važne informacije od I'yani, koju tvrdiš da voliš - što bismo tek mi ostali
trebali očekivati od tebe?“
„Znala si što meni znači mogućnost da stupim sa svojim ocem u kontakt“,
napokon se javi i A’linor, glasom tako povrijeđenim da su njegove riječi u
A’lani izazvale iznenadni nalet ljutnje. „Kako si mi mogla zatajiti da ti se
javio?“
„Kako si ti meni mogao, cijelo moje postojanje, tajiti ne samo da si mi
otac, već i da sam Shalinorova unuka?“ odbrusi gospodarica puteva ljutito. Da
joj je zakletva dopuštala, dodala bi i kako nije samo njena krivnja što ni u
jednoj Mogućnosti njihov odnos nije bio kakav bi trebao biti. I u svakoj
Mogućnosti, ta je spoznaja boljela. Možda, jednom, negdje... pomislila je tko
zna koji put. Sad, morala se usredotočiti na mučnu zadaću koja je bila pred
njom.
Poraženo, stari je Aman zašutio. Nakon par trenutaka mučne tišine, El'tar
reče: „O'ronis je vjerovao A'lani. A ja sam sklon vjerovati njegovoj prosudbi
jer, koliko god mlad bio, u takvim je stvarima rijetko griješio.“
„Da, O'ronis je bio mlad, neiskusan i dovoljno brzoplet da bi se sam
doveo u opasnost“, odreže E'gar. „Prosudbama takvih Amana nije pametno
vjerovati.“
El'tarove se oči na to prijeteće suze.
„Ne govori loše o njemu“, reče oštro. „Ja sam ga dobro poznavao, ne ti.
Svjestan sam njegove mladosti i brzopletosti, ali i njegovih talenata. Da, ovo
A’lanino tajenje važnih informacija ne izgleda dobro, ali nisam je spreman
sasvim otpisati samo na temelju toga“, njegov pogled se susretne s A’laninim -
bilo je u njemu nešto umirujuće, ne sasvim poput povjerenja, ali tragu toga.
„Posebno jer nam je potrebno da otvori portal. Mir s Kalestima jest nešto što
trebamo održati, ali ne pada mi na pamet tražiti da nam oni otvaraju portal, i
tako im odati lokaciju Alara ili bilo kojeg drugog našeg svijeta.“
„Misliš da će A'lana htjeti otvoriti portal?“ E'garove se sumnjičave,
prezrive oči opet zagledaju u nju. „Pogledaj je. Ne čini li ti se... drukčijom?
Kao da se nešto u njoj drastično promijenilo. Nema je u Elionu, za ime Alara!“
„A mene ono što osjećam kad je gledam“, dometne E'rissa, „podsjeća na
osjećaj koji sam imala na Korifaxu.“
Sad se svi opet zapilje u nju, kao da je pretražuju u potrazi za sumnjivim
promjenama. A’lanu je to počelo živcirati - da, znala je da se na njenom
držanju i u očima mogu primijetiti odrazi svih A'lana iz drugih Mogućnosti
koje su se stopile u njoj, ali sva ta sumnjičavost je bila u najmanju ruku
zamorna. Samo im je željela pomoći da se vrate kući, kako da ih uvjeri uto?!
Okrenula se prema I'yani, nijemo pogledom moleći podršku.
„Naravno da ću otvoriti portal za Alar“, reče usrdno. „To ni u kojem
trenutku nije došlo u pitanje.“
Ratnica se zagleda u nju, propitujući, istražujući dubine njenih ljudskih
očiju koje je dobro upoznala u ovih nekoliko dana na Zemlji... A onda joj se
oči zgranuto rašire, i ona istrgne ruku iz A’lanine u nevjerici.
„E'gar i E'rissa imaju pravo, djeluješ drukčije“, reče zatečeno. „A'lana...
Što ti se dogodilo? Takav ti je stran sjaj u očima... Ne poznajem te ovakvu.“
 Poznaješ toliko verzija mene, pomisli gospodarica puteva tužno, kad bi se
barem ijedne mogla sjetiti...
„Možda da je napokon pustite da vam kaže što ima reći?“ javi se Saša tiho,
kao da se jedva usudila progovoriti. Ona i Bruno su se stisnuli s druge strane
klupe, trudeći se da ne ometaju razgovor Amana.
„Možda se ljudi ne bi trebali petljati tamo gdje im nije mjesto?“ E'gar je
prostrijeli pogledom. „Zašto su njih dvoje još uvijek ovdje? O'ronisov
domaćin nam je rekao sve što je znao, a osim ako proročica ima neku novu
viziju za podijeliti, ne vidim razloga da i ona boravi među nama i sluša ovakve
osjetljive razgovore.“
„Ona je ovdje jer moj otac govori kroz nju“, podsjeti A’linor odlučno.
„Imam pravo razgovarati s njim.“
„Osim toga“, doda E'rissa, „Saša nam može prenijeti što je Shalinor imao
za reći A'lani ako ona to odbije.“
„Uh“, Saša izmijeni nelagodni pogled s gospodaricom puteva. „Bojim se
da nijedno nije moguće. Ne sjećam se tog razgovora, a Shalinor se više neće
javljati kroz mene jer bi mi to naškodilo.“
A’linor je bio vidno razočaran.
„Znači, moj otac je za svoje jedino javljanje radije odabrao A’lanu nego
mene, koji ga tako dugo tražim“, reče nezadovoljno.
„Možda je upravo u tome stvar“, frkne A’lana. „Možda ne želi da ga
pronađeš, jer nisi spreman za to. Je li ti to ikad palo na pamet?“
Stari Aman zausti odgovoriti, no E'gar ga preduhitri: „Kako bilo, mislim
da se svi slažemo da, ako proročica ne može ispuniti nijedan od A’linorovih
zahtjeva, ljudima nije ovdje mjesto.“
„Ljudi su nam na ovom planetu pomogli dovoljno da bi zaslužili barem
nekakvo poštovanje“, odbrusi El'tar. „Bez njih, ne bismo preživjeli ovdje. Tek
od jučer si u kontaktu s njima, ne razumiješ to dovoljno da bi imao pravo na
ovakve zahtjeve.“
„Ono što ja razumijem jest da smo u ratu s lovcima, koji su ljudi“,
odgovori E'gar oštro. „Ako su im proroci imalo slični, ne možemo ni njima
vjerovati. A što se domaćina tiče - zar smo tražili dopuštenje da im zauzmemo
tijela?“
„Dosta“, reče I'yani tiho, ali dovoljno razgovijetno da bi je svi čuli. „Ove
rasprave su trenutno bespredmetne. E'gare, znam da ti je amanska sigurnost
jednako bitna kao i meni, ali Saša i Bruno su učinili dovoljno za nas da bi
imali pravo biti ovdje. Ne znamo koliko je lovaca u ovom gradu, no znamo da
su nas krenuli napadati, i da nas mogu izgnati u ništavilo. Trebamo otići što
prije.“
Uputila je A'lani dug, ispitivački pogled.
„Saša ima pravo, trebamo čuti što imaš reći“, doda. „Što god ovisilo o
tome, molim te, budi iskrena.“
„Bit ću iskrena koliko god mogu biti“, odvrati gospodarica puteva. „Neke
stvari mi je... onemogućeno izgovoriti.“
I'yanine se obrve upitno zadignu, ali ne reče ništa, čekajući da A'lana
nastavi. Gospodarica puteva duboko udahne, bolno svjesna koliko će toga
njene sljedeće riječi nepovratno promijeniti, pa reče: „Ja sam A'lana od
Drugog Kruga, a Shalinorov je poziv bio upućen meni zato jer“, sam i u
drugim Mogućnostima postala Melk, nije uspjela dovršiti. Zastane na trenutak
kako bi pribrala misli. „Shalinor je Melk. A od današnjeg razgovora s njim, i
ja sam. I zbog toga me ne možete više pronaći u Elionu, iako ja našu... vašu
nadsvijest još uvijek osjećam.“
Amani su bili tako zaprepašteni da su izrazi njihovih lica bili gotovo
komični, ali kad je pogledala I'yani kojoj je sva krv nestala iz ljudskog lica,
A'lani ništa nije bilo nimalo smiješno. Pobrza govoriti dalje, kako bi što više
toga uspjela objasniti dok je nisu zasuli pitanjima... ili odbacivanjem.
„Shalinorova je ponuda bila jednokratna jer nije želio uništiti Sašino tijelo
ponovnim javljanjem kroz nju - Melki visokih Krugova su prejaki da bi ih
ljudsko tijelo moglo podnijeti... Rekao mi je da ću vam, postanem li Melk,
moći pomoći na načine na koje dosad nisam mogla, da ću moći koristiti jaču
magiju, čak i napadačku...“ neočekivano, suze joj ispune oči. „Zar sam trebala
odbiti takvu priliku da nas sve spasim? Mogu vam otvoriti portal, neovisno o
količini prikupljene mane... Zar sam trebala reći ne takvim znanjima, takvim
moćima?“
I'yani je pored nje tresla glavom kao da odbija čuti što gospodarica puteva
govori.
„A'lana koju ja poznajem nije nikad imala potrebu za velikim moćima. Je li
i to bila laž?“ procijedi. „Ka'yani... mora da se radi o njenom utjecaju... Ta
povezanost među vama, ona te navela da pristaneš? Da postaneš“, glas joj
pukne, „nešto što nisi ti?“
„Ovo jesam ja“, inzistirala je A'lana očajnički. „Da, ta moja povezanost s
Ka'yani, i vizije koje je donijela... Imaju veze s ovim, ali...“
„Kakve točno?!“ vikne I'yani. Par prolaznika koji su šetali perivojem
zbunjeno se okrene prema njima, pa E'gar spusti ruku na I'yaninu kako bi je
upozorio da govori tiše. Ratnica je otrese, bijesno zureći u A’lanu, koja je
pokušavala naći način kako da odgovori na pitanje. Uzalud - nije uspijevala
zaobići melkijsku zakletvu.
„Ne mogu ti to reći“, odvrati napokon. „I'yani, molim te...“
„Ne moli, nego odgovaraj“, odreže alaki. „Zašto se Shalinor javio baš
tebi? I zašto sad? S kojim se ciljem Melki petljaju u sve ovo?!“
„Cilj Melka je mir i ujedinjenje Amana i Kalesta“, dahne A'lana. Na ovo
je barem mogla odgovoriti.
„Gdje su onda bili tijekom cijelog Velikog rata?“ ubaci se E'gar gnjevno.
„Ili na Korifaxu? Što se dogodilo tamo? Vi ste nas napali?!“
„Nismo! Prvi je hitac ispalio amanski ratnik kojem ne znam ime, na
Y'trosovu naredbu. I Amani i Kalesti su bili pozvani tamo kako bi se
uspostavio mir, bitka je bila neplanirana... Na ostala pitanja ne mogu
odgovoriti“, odvrati A'lana nemoćno. „Mogu samo reći... pokušavali smo. Na
one načine na koje je bilo moguće.“
„Na koje načine?“ I'yanine su se ruke tresle, a oči grozničavo sjale. A'lani
se srce kidalo od tog prizora. „I zašto ne možeš odgovoriti?!“
„Postoji magijska zakletva... Onemogućava nam da izgovorimo išta što bi u
krivim rukama moglo biti opasno.“
„Opasno? Alara ti, čuješ li ti sebe?“ ratnica prekrije lice rukama.
„Govoriš o sebi kao da si oduvijek bila Melk! Nema ni traga tebe u
nadsvijesti! Jesi li ti više imalo Amanka, ili si sasvim odbacila svoj narod...
svoju cijelu vrstu?! Radije ćeš ostati povezana s Ka'yani nego s nama?!“
„Molim te, saslušaj me...“
„Što da slušam kad jedva išta možeš reći?!“ I'yani je jedva prigušila krik.
A'lana posegne za njenom rukom – I ti si jednom bila jedna od nas, htjela je
reći, zajedno smo ujedinile Amane i Kaleste i povukle se na svoj vlastiti
svijet - no, riječi nisu izlazile, a ratnica se na taj pokušaj dodira trgnula kao da
ju je nešto opeklo, pa gospodarica puteva povuče ruku. Nešto u njoj se lomilo,
raskidalo - i strahovito boljelo.
„Da si i ti Melk, sve bi ti bilo jasno, i vjerovala bi mi“, pokuša ona
očajnički. „Još uvijek može biti tako, samo trebaš pristati, i podijelit ću sve
ove tajne s tobom... I'yani, s nikime drugim ne želim ovo dijeliti!“
Ratnica je zaprepašteno tresla glavom.
„Izgubila si razum“, promrmlja. „Nikad ne bih pristala na takvo što.
Pristupanje moćnom redu o kojem ne znam skoro ništa? I ne mogu saznati prije
samog pristupanja? Zar misliš da sam glupa? Nikad, A'lana - ako ti je doista to
još ime.“
„I'yani“, A’lanine su oči bile ispunjene preklinjanjem, no ratnica ju je
odbijala pogledati. Stoga gospodarica puteva usmjeri molećivi pogled prema
ostalim Amanima. „Zar mi doista nitko od vas više ne vjeruje?“
E'ltar i E'rissa su zapanjeno šutjeli, A’linorovo je lice pokazivalo nove
razine uvrijeđenosti, a E'gar je ruke držao iza leđa, cijelog tijela napetog,
vjerojatno prikupljajući manu. Saša i Bruno su se pak nervozno pogledavali,
previše ustrašeni da bi se miješali. U ovome, A’lana je bila posve sama.
Ili, možda, ne baš posve.
„Ti si pod tom zakletvom, ali ja nisam“, javi se Nikolina, koja je tražila
izlaz iz ove situacije skoro jednako očajnički kao A’lana. „Ako prepustiš
kontrolu meni, možda ću im ja moći reći stvari koje ti ne možeš?“
„Ali, ti ih ne možeš potpuno spoznati. Čovjek si, a i da nisi... Nitko ne
može shvatiti, dok i sam ne postane Melk.“
„Onda ću ih prenijeti onako kako sam ih shvatila. Bolje i to nego ništa,
zar ne?“
Prije no što je A’lana stigla odgovoriti svojoj domaćinki, E'gar ispruži
ruku preko stola i zgusnuta mana sune prema njoj. Automatski, A’lana je odbije
brzom, oštrom kretnjom ruke - obrana koju je naučila od I'yani u jednoj ratnoj
Mogućnosti. E'garova se usta razjape u čudu, a El'tar munjevito ispruži ruku i
zgrabi mu zapešće.
„Što radiš?!“ sikne ljutito. „Ona nas jedina može vratiti kući!“
Ratnik ga iskosa pogleda.
„Zar ćemo vjerovati izdajici da će nam otvoriti portal koji će nas odvesti
kući?“ odbrusi. „Za ime Alara, ona više nije jedna od nas!“
 I'yani ih je ignorirala, zapanjeno zureći u A’lanu, pa reče poraženo:
„A’lana, vješta u obrambenoj magiji... Ne, to doista nisi ti. Što god se
dogodilo, nepovratno te promijenilo.“
„Jest, promijenilo me - ali, i dalje sam to ja. Bolja, jača... ali, i dalje ja“,
gospodarica puteva je tmurno pogleda. „Zar trebam dopustiti da me E'gar izgna
u ništavilo? Ovo nije bio Veritas, I'yani, dobro to znaš.“
I'yani je bila razapeta između oprečnih osjećaja, vidjelo joj se to na licu
kad se okrenula prema njemu.
„Ne želim da itko više strada“, reče slomljeno. „Bez obzira na sve.
Shvaćaš li, E'gare?“
„Opasna je“, pobuni se on, no ratnica ga utiša pokretom ruke. Potom opet
pogleda A’lanu.
„Možda te više ne poznajem“, neka čudnovata konačnost uvukla joj se u
glas, „ali, ne želim ti zlo. Nikad nisam, i nikad neću. Iako si, što god sad bila,
ubila onu koju sam voljela.“
Ove su riječi za A’lanu bile poput udarca, i zaboljele su gotovo fizički.
Poraženo, oborila je pogled.
„Ja te ne mogu natjerati da mi vjeruješ“, promrmlja. „Nikoga od vas,
zapravo. No, stvari koje ja ne mogu izreći, možda može moja domaćinka.
Koliko ih je uopće uspjela shvatiti.“
S tim riječima, povuče se dublje, prepustivši kontrolu nad tijelom Nikolini.
Djevojka zatrepće, pokušavajući posložiti sve što je uspjela izvući iz
A’laninih misli, pa podigne glavu.
„Govori vam istinu“, reče što je iskrenije mogla. „Zaista želi pomoći, i
zaista ne može izgovoriti stvari koje ju pitate, koliko god to željela.“
I'yanine se oči suze. Sad, kad iz Nikolininih očiju više nije gledala A'lana,
očito joj je bilo lakše održati svoju ratničku fasadu.
„Reci nam sve što znaš“, reče. Nikolina uzdahne, pa protrlja oči.
„Nije to lako“, odvrati. „Sva ta znanja koja sad ima... Većinu toga ne mogu
uopće pojmiti. Prekompleksno je, previše... neizrecivo.“
„Pokušaj“, odreže ratnica. Nikolina se na takav ton namršti, ali kimne.
„Ona sad može... puno toga“, reče. „Otvoriti portal bez prikupljanja mane
u toj vašoj nadsvijesti, i još mnogo toga što ne razumijem. Mislim da bi čak
sama mogla eliminirati nekoliko tih lovaca, iako ne mislim pritom da bi ih
ubila, nego... ne znam objasniti. Onesposobila im artefakt, nekako?“
I'yani izmijeni pogled s E'garom. Njegove su oči jasno govorile da ovo
samo potvrđuje tvrdnju kako je A'lana opasna, i Nikolini se to nije nimalo
svidjelo. Kao ni E'garove ruke koje su se trzale i vjerojatno bi već ponovno
skupljale manu, da nije bilo izričite I'yanine naredbe i E'rissine ruke blago
spuštene na njegovu. Zato brzo nastavi: „Postoje drugi svjetovi, koje A'lana i
ostali Melki nazivaju Mogućnostima. Meni izgledaju kao... kao paralelne
stvarnosti, i njena su sjećanja sad kaos nekoliko tih verzija A’lane iz drugih
stvarnosti - ali, ne znam vam objasniti kako te druge stvarnosti izgledaju, ne
mogu ih uopće pojmiti. Samo znam da neke od njih u njoj izazivaju užas i strah,
a neke zadovoljstvo i sreću.“
„A A'lana?“ upita I'yani napeto. „Koliko je ona sad drukčija?“
„Dosta“, prizna domaćinka. „Sve te verzije nje iz drugih stvarnosti...
Nekako su se stopile.“
Ovo je vratilo mrk, konačan izraz na I'yanino lice, pa Nikolina brzo
nastavi: „Gle, I'yani, A'lana sad jest drukčija, ali to je ipak ona. Tko to bolje
može znati od mene, koja s njom dijelim tijelo i um? Voli te, i svima vam želi
pomoći.“
„To si već rekla“, otpovrne ratnica suho. „A Ka'yani? Je li i ona Melk?“
„Mislim da je u nekima od tih Mogućnosti bila, i da su zato njih dvije
povezane.“
„Znači, tvrdiš da A'lani trebamo vjerovati“, zaključi El'tar. Nikolina hitro
kimne.
„Da“, odgovori. „Ona vas već danas može - i želi - vratiti kući.“
Ovo je navelo El'tara i E'rissu da izmijene par zabrinutih, prošaptanih
komentara, a E'gara da oštro upita: „Kako možemo biti sigurni da će portal
koji otvori doista voditi na Alar? Ili da nas jedno tako opasno biće neće
slijediti i naškoditi amanskim svjetovima? S lakoćom je odbila moj napad,
sumnjam da bismo je uspjeli podvrgnuti veritasu.“
„Čak i da uspijete, vjerojatno ne bi djelovalo. Te tajne Melka... mislim da
je zakletva koja ih štiti otporna na magiju.“
„Dakle, ne možemo provjeriti njenu iskrenost, a tražiš da joj vjerujemo“,
njegove se prodorne sive oči zapilje u Nikolinu, izazivajući sve jaču nelagodu
u njoj. „Kako sam shvatio, ti i A'lana ste u potpunoj simbiozi. Ona ne krije
stvari od tebe, pregovara s tobom oko korištenja tijela i općenito ti dopušta
dosta slobode, umjesto da koristi nadmoć koju kao energetik ima nad tobom,
nižim bićem. Jesam li u pravu?“
„E'gare“, upozori E'rissa. „Nemoj tako. Pokušali smo ti objasniti koliko
nam se pogled na ljude promijenio.“
„Jasno mi je“, odgovori on, pogledavši je iskosa. „Ali, sestro, ovo je ipak
ponešto drukčija situacija, ne misliš li?“ ne čekajući njen odgovor, ponovno se
zapiljio u Nikolinu. „No? Jesam li u pravu, ili nisam?“
„Da“, odgovori Nikolina oprezno, ne znajući što očekivati od ovog smjera
ispitivanja. E'garovo ophođenje prema njoj kao prema nižem biću joj je
smetalo, naravno, ali upuštati se sad u raspravu s njim oko toga ne bi donijelo
ništa dobrog.
„Možda je štitiš govoreći nam ono što A'lana misli da želimo čuti. Ili ona
zapravo upravlja tvojom voljom, a da ti toga nisi ni svjesna.“
Nikolina ga je zapanjeno gledala, pa se odsječno nasmije.
„Ti stvarno tražiš bilo kakav način da sve okreneš protiv nje, zar ne?“
upita, nezadovoljno zatresavši glavom. „Da itko od vas može vidjeti što se
zbiva u A’laninom umu... kako se ona doista osjeća...“
„Pa, to više nikad neće biti moguće, zar ne?“ I'yanin je glas drhtao, i bilo
je nemoguće odrediti da li od ljutnje ili suza koje su joj navirale na oči.
„Razumiješ li ti što ovo meni znači, nakon svega što je učinila, svega što je
zatajila? Nikad se više neću moći spojiti s njom kroz Elion... I na višim
Razinama će ostati odvojena od svih nas, shvaćaš li ti to?!“
„Upravo tako ona vidi tvoje zidove kad se posvađate“, odvrati Nikolina
tiho. „Kad ne može doprijeti do tebe. Ni ne slutiš koliko je to boli.“
„Ne razumiješ!“ ratnici su se ruke tresle kad se uhvatila za glavu u
očajničkoj kretnji. „Ova A’lanina odluka da postane Melk i zauvijek se odvoji
od svih nas, na način koji ti ne možeš ni pojmiti... Sve te njene laži i izdaje...
Gledam je, a vidim nekog stranog, nekoga tko me tek na trenutke podsjeća na
nju“, ljutito je obrisala suze koje su joj potekle niz lice. „Izgubila sam je
zauvijek, na najgori mogući način. Čak i ako odlučim da neću gledati njene
postupke kao izdaju amanskog naroda.“
Pogledala je ostale Amane.
 „Idemo odavde“, reče tonom koji nije dopuštao protivljenje. „Odmah.“
„A’lana, ona odlazi'.“ Nikolina uspaničeno posegne za gospodaricom
puteva koja se, u nastojanju da sasvim eliminira mogućnost da njena zakletva
omete Nikolinu u razgovoru, povukla duboko u um koji su dijelile. „Svi
odlaze!“
A'lana je bila tako duboko da je jedva bila svjesna izlomljenih djelića
razgovora, ali sad posegne za Nikolininim sjećanjima i, doznavši sve u tren
oka, hitro preuzme kontrolu nad tijelom taman kad su ostali Amani ustajali s
klupe.
„I'yani, čekaj!“ uhvatila je ratnicu, koja se već okrenula da pođe prema
Tomislavcu, za ruku. „Nisi me zauvijek izgubila! Ovo se sve...“ već dogodilo,
riječi su joj zapele u grlu. Prvi put kad je A'lana postala Melk, u Mogućnosti u
kojoj je naposljetku došlo do ujedinjenja, I'yani je reagirala sličnim šokom -
no, naposljetku je ipak uvidjela da je taj put ispravan i pridružila joj se.
Doduše, u toj Mogućnosti A'lana nije prevarila I'yani s Li'narisom, niti joj išta
zatajila - a takve su razlike mogle odvesti događaje u nepredvidljivom smjeru.
Ratnica naglim trzajem izvuče ruku iz njene.
„Jesam, izgubila sam te“, reče tvrdo, konačno, iako su joj u očima još
blistale suze. „A'lana koju sam poznavala i voljela više ne postoji.“
S tim riječima, okrenula se i pohitala prema Tomislavcu, ne obazirući se
na začuđene poglede nekolicine ljudi koji su šetali perivojem. A'lana je
gledala za njom, dok joj se srce kidalo - uzalud, ratnica se nije ni osvrnula.
Kad se A’lana ponovo okrenula prema Amanima, susrela se s E'garovim
prezrivim pogledom i jedva primjetnim pobjedničkim osmijehom. Polako je
ustao, pa joj rekao: „I dalje sam uvjeren kako si znala da je Li'naris pokrenuo
oluju na Korifaxu. Ali, nema smisla dalje raspravljati. Naša alaki je rekla da
pođemo, pa ćemo je poslušati kako se Amanima i priliči“, nešto zlurado mu
sijevne u očima. „Nije da to tebi išta znači, naravno... pošto nisi više Amanka.
Nemoj misliti da ovisimo o tebi, gospodarice puteva. Pronaći ćemo način da
odemo odavde bez tvoje pomoći.“
Uputio je još jedan prijeteći pogled Saši i Bruni, koji su se stisnuli jedno
uz drugo kao da nastoje biti nevidljivi.
„Dođe li išta od ovoga o čemu smo razgovarali do lovaca“, reče oštro,
„znat ću koga kriviti. A mom se gnjevu ne želite izlagati.“
„Od nas nitko neće doznati ništa“, Saša se svojski trudila ne pokazati
koliko je preplašena. Stisnula se uz Brunu dok je E'gar prolazio pored njih, a
potom su se ona i Bruno malo odmaknuli kako bi ih i A'linor mogao zaobići.
Stari je Aman izbjegavao pogledati kćer, kao da ni sam ne može odlučiti treba
li biti više posramljen, razočaran ili ljutit. Naposljetku joj ipak dobaci brzi,
tjeskobni pogled, pa promrmlja: „Nadam se da nećeš otići bez da se
oprostimo, A'lana.“
„Daj mi jedan jedini razlog“, odvrati ona umorno, pa A'linor pogne glavu
kao pod nevidljivim udarcem i pobrza prema izlazu.
El'tar i E'rissa su se pak vidno dvoumili što učiniti. Nervozno su se
pogledavali, i A'lana pomisli kako bi ih možda mogla pridobiti na svoju stranu
ako se potrudi - ali, nije imala snage. Pred očima joj je još bio izraz I'yaninog
lica - povrijeđen, ljutit, nemoćan, kao da se sve što je ikad vjerovala srušilo.
Vjerojatno i jest, pomisli očajno. Što sam to učinila?
„Hajde, idite“, umorno je mahnula prema troje Amana koji su se udaljavali
brzim korakom. „Alaki vam je dala zapovijed, svi dobro znamo da je morate
poslušati. Nesumnjivo, ostanete li ovdje sa mnom, E'gar će lako naći načina da
uvjeri I'yani da ste i vas dvoje izdajnici.“
E'rissa nesigurno pogleda prvo El'tara, pa nju.
„Ne znam što misliti, A'lana“, reče iskreno. „Kome vjerovati? Ovo se sve
čini pretjeranim, a opet... Činjenica jest da u Elionu više ne postojiš. Nisi
Amanka.“
„Znam“, kimne gospodarica puteva snuždeno. „Više sam od toga. Samo
nikoga od vas ne mogu uvjeriti u to.“
Oklijevajući, manašica doda: „Ja... željela bih doznati više o Melkima.
Znam da te veže zakletva, ali... Ruševine na Korifaxu su sadržavale melkijske
natpise, i proučavam ih... vas... dovoljno dugo da bih željela barem neke
odgovore.“
„Nakon odlaska sa Zemlje, neće nam biti moguće stupiti u kontakt“, odvrati
A'lana, „osim na Korifaxu, ako još uvijek postoji.“
„Ako postoji, bit ću tamo“, kimne E'rissa.
„A'lana, zašto se pozdravljamo?“ El'tar je bio uznemiren. „Održat ćeš
obećanje da ćeš nam otvoriti portal na Alar?“
„Naravno. Samo da... sredim misli.“
„Mi ćemo poći za I'yani, bojim se da bi mogla počiniti kakvu glupost“,
zaključi on ustajući. „Poći u potragu za lovcima, takvo što... Možda je
uspijemo smiriti i urazumiti.“
A'lana je sumnjala u to, ali svejedno utučeno kimne.
Kad su dvoje Amana otišli, a ona ostala sama s Brunom i Sašom,
proročica se odlijepi od njega i privuče je u čvrst, umirujuć zagrljaj.
Gospodaricu puteva je to iznenadilo, ali gesta je bila tako iskrena da je nije
mogla odbiti. Nije imala zašto, zapravo. U ovom kratkom vremenu koliko je
poznavala Sašu, prošle su dovoljno toga da bi među njima nastalo nešto nalik
prijateljstvu, čak i nakon što je nestalo osjećaja da bi je iz Sašinih očiju trebao
gledati netko drugi... da bi je trebala gledati I'yani iz jedne sasvim drukčije
Mogućnosti.
„Tako mi je žao, A'lana“, reče proročica žalosno. „Da me barem nešto u
vizijama upozorilo da bi se ovakve stvari mogle dogoditi.“
„Meni je žao“, promrmlja gospodarica puteva. „Da sam na vrijeme bila
iskrena prema I'yani, bila bih s njima danas, mogla bih spriječiti da O'ronis
sam pođe do izvora, ili nekako uvjeriti ostale da ga podrže.“
„Nema smisla kriviti se“, Bruno će čvrsto. „Desilo se što se desilo, i ne
možemo to promijeniti. A'lana... Znam da nismo Amani, ali nas dvoje ti
vjerujemo, a i O'ronis ti je vjerovao, čak i nakon svega što im je I'yani
ispričala.“
„Hvala ti“, ona se blijedo nasmiješi. „Mnogo mi to znači, doista.“
Sjeli su na klupu i ostali tako par trenutaka, svatko u svojim mislima.
A’lanine su bile turobne i kao da je još uvijek bila u nekom čudnom stanju
šoka, kao da joj sve što se odigralo nije još doista doprlo do svijesti... A onda
se sjetila Ka'yani, i pomisao na Kalestinku koja je s njom dosad podijelila
nekoliko Mogućnosti činila se poput zrake sunca u tami. Moram razgovarati s
njom, pomisli i dohvati mobitel kako bi je nazvala.
Prije no što je to dospjela učiniti, Saša je zgrabi za ruku tako čvrsto da je
zaboljelo. A’lana zapanjeno pogleda proročicu - plave oči su iza naočala bile
širom rastvorene, kao da gledaju nešto što nitko osim nje nije mogao vidjeti.
„Moraš tamo, A'lana, odmah“, glas joj je šuplje odjeknuo, uplašen i
zabrinut. „Nešto... nešto užasno će se dogoditi. Vidim... I'yani kako rastvara
stvarnost, cijepa je zajedno sa samom sobom“, njeni se nokti zabiju u A’laninu
kožu. „Sad, A’lana!“
U tom trenu, Nikolinin mobitel zazvoni, s E'rissinim imenom na ekranu.
A’lana izvuče ruku iz Sašinog stiska i javi se - a kad je začula E'rissin glas
ispunjen čistom panikom, zamalo vrisne.
„A’lana, dolazi na Tomislavac! I'yani pokušava otvoriti portal!“
„Ne“, dahne gospodarica puteva, pa skoči na noge koje su bile kao
odsječene. Gurnula je mobitel u džep jakne, pa potrčala prema parku na čijem
se kraju kočoperio kip kralja Tomislava, zamalo se zabivši u čovjeka koji je s
psom na povodcu hodao prema paviljonu. Srce joj je udaralo kao ludo, u
ušima je šumjelo, a samo je jedna užasavajuća misao vrištala u njenoj glavi.
I'yani će se izgnati u ništavilo.
Morala je to spriječiti, ma kakva bila cijena. Potpuno obuzeta panikom,
zatrčala se preko ceste ne obazirući se na crveno svjetlo na semaforu i
automobile koji su trubili i škripali kočnicama, pa kroz park iza zgrade
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pored Umjetničkog paviljona, i
potom preko velikog parka osutog raznobojnim cvijećem. Kip kralja
Tomislava činio se predaleko za njeno ljudskim tijelom ograničeno kretanje, a
prolaznici koji su hodali onuda gledali su je u čudu - dvojica u koje se zamalo
zaletjela čak su joj nešto opsovali - ali, nije marila. Presporo, presporo,
tutnjalo je dok je trčala prema Amanima i rascjepu u stvarnosti, nevidljivom
ljudskim očima, blistavom kovitlacu iz kojeg su se pružale Shalinorove linije
već zakvačene za izvor mane. Ako stignem na vrijeme i otmem joj portal iz
ruku, možda uspijem spriječiti...
Sve kao da se usporilo - noge je nisu slušale, nisu dovoljno brzo grabile
naprijed, a portal pored kipa se otvarao, cvjetao sve šire, i za trenutak će biti
dovršen, spreman da propusti Amane prema višim Razinama.
Neću stići!
„I'yani!“ vikne očajnički - no, bilo je prekasno. Širenje portala stane,
kovitlac u kojem je nastao se umiri, I'yani padne na tlo, a nešto strahovito jako
potrese Elion. Iako je A’lanina veza s amanskom nadsvijesti sad bila slabija, i
jednosmjerna, ovaj je udarac osjetila tako snažno da joj se zavrtjelo i
zateturala je u trku.
Podigla je pogled upravo u trenutku kad se blistavi, plavičasti energetski
oblik izvio iz nepomičnog Heleninog tijela, a E'gar pored nje oborio glavu u
posljednjem pozdravu, uspravnih leđa u krutom vojničkom stavu.
„Ne!“ vrisne tako glasno da su se El'tar i E'rissa okrenuli prema njoj, kao i
nekolicina ljudi. Ako je Nikolina i mislila da je takvo ponašanje neoprezno i
sumnjivo, A’lana te misli nije čula, zaslijepljena samo užasavajućom
spoznajom da je I'yani upravo nestala iz Postojanja. Ni sva znanja Melka, ni
sva iskustva stečena kroz nekoliko Mogućnosti, nisu mogli ublažiti užas i bol
koji su parali njome.
Sad je već bila dovoljno blizu da bi vidjela žalostan izraz na El'tarovom
licu, kao i sjaj nalik suzama u E'garovim očima kad je podigao glavu.
Ugledavši je kako trči prema njima, ratnikovo lice otvrdne.
„Ti si je natjerala na ovo!“ vikne, a mana mu se silovito zakovitla u dlanu.
„Da nas nisi izdala i postala to što si postala, ona ovo ne bi učinila! Ne bi se
žrtvovala za sve nas!“
Ispalio je nagomilanu manu prema A'lani, no ona je odbije u trku,
pripremajući već strahovitu silu u drugoj ruci. Sav njen gnjev, tuga i bol slili
su se u ubojit, gusti vrtlog onoliko nalik kuglastoj munji koliko je to na Zemlji
bilo moguće, dovoljno jak da bi mogao izgnati sve Amane kojima se
primicala.
U tom trenutku, bila je dovoljno zaslijepljena bijesom da joj je bilo
svejedno hoće li izgnati u ništavilo samo E'gara, ili sve njih.
Vidjevši to, A'linor strelovitom brzinom izleti iz domaćinovog tijela ravno
u portal, koji ga proguta uz jedva primjetno talasanje sjajne površine, kao kad
kamen bačen u jezero na par trenutaka naruši mirnu vodu. El'tar ga je slijedio,
primaknuvši se portalu u par brzih koraka, pa je i njegov energetski oblik
mogao uletjeti dovoljno brzo da se ne bi stigao rasplinuti u ništavilo.
A'lana zavitla nagomilanu manu prema E'garu, obuzeta silnom željom za
osvetom. Ništa od ovoga se ne bi zbilo da on nije imao takav utjecaj na nju,
mislila je gnjevno, kao u usporenom filmu promatrajući kako njena magija leti
prema ratniku i kako se E'rissa baca na tlo kako bi je izbjegla.
A tada, E'garov energetski oblik napusti ljudsko tijelo i zaleti se u portal,
svega tren prije no što je A’lanin napad pogodio njegovog domaćina,
obarajući ga na tlo, gdje se zgrčio u naletu boli.
„Ne, ne, ne!“ čula je samu sebe kao iz neke daljine, i djelić trenutka
kasnije već je bila na E'garovom domaćinu, izbezumljeno ga udarajući po
prsima i glavi. „Zašto si ga pustio?! Zašto si mi uskratio osvetu?!“
Čovjek pod njom je, još uvijek omamljen, jaukao i pokušavao se rukama
zaštititi od njenih udaraca, sve dok čvrste ruke nisu zgrabile A’lanina ramena i
otrgnule je od E'garovog domaćina. Otimala se, dok je sve u njoj divljalo i
urlalo, ali uzalud - ruke su je neumoljivo držale. Nemoćno, odustala je od
nastojanja da se otkine stisku, a gnjev je počeo kopniti, jednako naglo kako je
nabujao.
Napokon, um joj se razbistri, noge kao da su odjednom bile posve
nemoćne držati njenu težinu, i A'lana sklizne na tlo dok su joj vrele suze počele
teći iz očiju.
Tek tad, E'rissa je okrene prema sebi i privuče u čvrst zagrljaj, držeći je
dok je plakala i tresla se. Što se događalo oko nje, je li netko od ljudi koji su
posvjedočili ovako nemiloj sceni reagirao ili čak pozvao policiju, A'lana nije
znala - glasovi su dopirali do nje kao kroz maglu, jedva razumljivi, sasvim
nebitni u kaosu koji je harao njome naizgled cijelu vječnost.
Nije znala ni koliko je vremena prošlo dok se napokon uspjela malo smiriti
- možda pet minuta, možda, doista, cijela vječnost. Kad je napokon podigla
glavu, portal je još uvijek bio pred njom, trepereći na rubovima - znak da će se
uskoro zatvoriti.
Negdje u njoj, Nikolinine zabrinute misli počele su dobivati jasniji oblik -
domaćinka ju je pokušavala umiriti kako je god znala i umjela, i A’lana je tek
sad počela biti toga svjesna.
Kao da se sve prije toga odigralo u nekoj magli, koja ju je zaslijepila tako
da je izgubila i kontakt sa svojom domaćinkom.
A oko nje, stajali su ljudi. El'tarov domaćin ju je zabrinuto gledao, stojeći
pored jednako zabrinutog Brune, A’linorov je domaćin malo dalje nešto
objašnjavao blijedom i vidno uznemirenom E'garovom domaćinu koji se
potom presavinuo i povratio mu pod noge, a Saša je klečala pred njom i držala
je za ruku, dok su joj iz očiju tekle suze.
A ruka koja je A’lani bila oprezno položena na rame pripadala je Heleni,
I'yaninoj domaćinki.
Pogled na zabrinute smeđe oči, u kojima je odsutnost I'yani sad bila bolno
očita, zamalo je vratio A’lanu u stanje potpunog očaja - no, morala se pribrati.
Sjećanja su navrla. Toliko sam toga prošla, u toliko Mogućnosti, probije se
kroz kaos u njenom umu, koji se tek počeo razbistravati - pa ipak, ništa nikad
nije ovoliko boljelo.
„Jesi li dobro?“ Helena upita zabrinuto. Pogled koji joj je A’lana uputila
natjera je da ustukne. „Želiš li... da se maknem? A’lana, ja je nisam mogla
spriječiti, doista nisam.“
 Bez riječi, gospodarica puteva se osovi na noge. Nije imalo smisla
iskaljivati se na domaćinima, koliku god potrebu za time imala. Pogledala je
A’linorovog i E'garovog domaćina - činilo se da bradati čovjek uspijeva
primiriti mladića kojeg je tako nesmotreno, nepošteno napala, i koji se sad
činio nešto manje blijedim. A’lana mu se poželi ispričati za nepravdu koju mu
je nanijela, no mladić odmahne rukom i teturajući pođe prema tramvajskoj
stanici.
„Žao mi je“, promuca ona za njim, iako je bio predaleko da bi je čuo.
„Pokušao sam mu objasniti što se dogodilo, ali jedva me htio saslušati“,
reče A’linorov domaćin. „E'gar ga je, izgleda, cijelo vrijeme držao u
potpunom mraku. Zadnje čega se sjeća jest onaj sastanak u Maksimiru, gdje je
došao kako bi se izliječilo to nešto što ga je zaposjelo i izazivalo mu
glavobolje. Ovo čime ga je A’lana pogodila... Ne osjeća se dobro.“
„Shvatit će, A’lana, ne brini“, reče E'rissa umirujuće. „Naši će mu
domaćini sve pojasniti, kao i Ir’linorov, koji mu je prijatelj. Pobrinut ću se za
to.“
„I mi ćemo“, reče Saša čvrsto, kao da svoju sigurnost nastoji uliti u
slomljenu gospodaricu puteva.
A’lana odsutno kimne, pa opet svrne pogled prema portalu. Rubovi su se
počeli kidati - još par trenutaka, i rasplinut će se, nestati kao da ga nikad nije
ni bilo. Za ljudske oči, nije ni postojao... ali E'rissa je morala biti svjesna da
nema više vremena.
„Moraš proći kroz portal dok se ne zatvori“, glas joj je bio promukao kao
da je vikala satima. E'rissa odmahne glavom.
„Vjerujem ti da ćeš otvoriti drugi“, odvrati ozbiljno. „Želim ti dokazati da
ti barem netko od nas vjeruje.“
„Ne“, A’lana zatrese glavom. „Hvala ti na tome, ali... Moraš ih slijediti.
Moraš se pobrinuti... da u matični Elion ne pristigne samo E'garova verzija
svega što se odvilo ovdje.“
„Alinor i El'tar...“
„Moj otac?“ gorko se osmjehnula. „Kakvim se pokazao ovdje, sumnjam da
će se tamo boriti za išta. A El'tar... On je alaki Lionira i član Centralnog
vijeća. Da sam mu barem dospjela reći... Njemu Amani vjeruju. E'rissa, znam
da ti je E'gar brat, ali... Moraš se pobrinuti da El'tar u Centralnom vijeću
ispripovjedi sve što se ovdje odigralo. El'tar, ne E'gar“, nervozno je progutala,
tražeći riječi. „Tvoj brat... nije objektivan. Neće spriječiti da se rat nastavi.“
Nervozno, manašica joj je stisnula ruke.
„Zapovjedila nam je, A’lana“, reče sa žaljenjem. „Tražila je od A’linora
da joj objasni kako rascijepiti stvarnost i zapovjedila nam da je ne
pokušavamo zaustaviti... Rekla je da je toliko puta gledala tebe kako nalaziš
Shalinorove linije i kačiš ih na izvore mane, da i sama to zna napraviti... da
zna prepoznati liniju koja vodi na Alar... Nisam mogla ništa učiniti da je
spriječim, osim nazvati tebe. El'tar... Pokušao ju je zaustaviti veritasom, no...
I'yani je bila brža, spriječila ga je. Bila je... kao pomahnitala.“
„Ne krivim vas“, uzvratila joj je stisak. Boljelo je slušati. Da sam makar
slutila da bi bila u stanju ovakvo što napraviti, mislila je dok je strahovit
osjećaj krivnje rastao, ne bih joj nikad dopustila da promatra kako otvaram
portale... ne bih joj nikad govorila o tome. „Ako Korifax još postoji i ako
oluja nije uništila njegove posebnosti... Razgovarat ćemo opet tamo.“
„Sretno, A'lana od Drugog Kruga“, kimne E'rissa, pa požuri prema portalu
koji se počeo urušavati. Njen energetski oblik uleti u portal svega par sekundi
prije no što se sjajna površina rascijepila, pa rasplinula u zrak kao da je nikad
nije ni bilo.
A A’lana ostane sama - s domaćinima i proročicom, ali ipak, beskrajno
sama - tek sad svjesna nekolicine ljudi koji su se okupili malo dalje,
pokazujući prema njima i nešto žurno raspravljajući.
Ovo je opasno, prorade joj instinkti. Moram se maknuti odavde dok se
nije pojavila vojska lovaca.
Pogledala je ljude koji su stajali pred njom, nervozni kao da se boje
progovoriti.
„Idite kućama“, reče ona umorno, pa se okrene i pođe prema tramvajskoj
stanici.

Kalesti su je osupnuto gledali kad je završila s pričom - odnosno, s onim

dijelom priče koji je mogla izgovoriti. U Parku mladenaca je tijekom večeri
bilo manje ljudi nego u centru, a tu kalestinsku mrežu lovci dosad nisu srušili,
pa su Kalesti pretpostavljali da je to relativno sigurna lokacija za sastanak.
A'lana je sumnjala da je pored ijednog izvora trenutno sigurno, ali prepustila
je Ri'ssati da odredi gdje će se sastati.
 Kad je nazvala Ka'yani i ukratko joj ispričala što se dogodilo, vidjelica je
ostala bez riječi. Potom je izrazila žaljenje zbog I'yaninog nestanka iz
Postojanja, pa predložila da A’lana sve što je potrebno ispripovjedi ostalim
Kalestima. Gospodarica puteva se s tim složila - ako je išta naučila u ovoj
Mogućnosti, bila je to bolna lekcija o posljedicama skrivanja bitnih
informacija. Ako Ka'yani nije imala ništa protiv da ostalo troje Kalesta
doznaju odakle dolazi njena povezanost s A’lanom, nije ni A'lana imala
razloga protiviti se tome. To je, ipak, bio Ka'yanin narod.
A kad se njen narod - ono što je od njega preživjelo Korifax i Zemlju - sad
spustio pred A’lanom na koljena, gospodarica puteva je jedva zatomila
histerični smijeh.
„Za ime Postojanja“, reče u nevjerici. „Što vam je?“
„Za nas, Melki su bogovi“, odgovori Ir’linor s poštovanjem. „A ti, A’lana
od Drugog Kruga, sad si jedna od njih.“
Ona zatrese glavom - ovo joj se činilo sasvim bespotrebnim, i pretjeranim.
„Do danas sam za vas bila samo Amanka, neprijatelj s kojim ste u labavom
primirju“, podsjeti. „Zašto mi uopće vjerujete da sam postala Melk?“
„Svi smo barem jednom bili u kontaktu s Melkom, na Korifaxu“, odgovori
Ka'yani, čija je glava bila pognuta najdublje. „Sad si drukčija. Odišeš...
drevnim, kao i svi Melki. Znamo to osjetiti i prepoznati.“
„Ali, nisam drevna“, A’lana nestrpljivo uzdahne. „Molim vas, dosta
ovoga. Posebno ti, Ka'yani. Za ime Postojanja, i tvoje je mjesto među
Melkima, nisam li vam maloprije to rekla?“
„Ja toga nisam dostojna.“
Gospodarica puteva je uhvati za ruku i povuče kako bi Kalestinka ustala.
Potom joj nježno podigne bradu. Čim su im se pogledi sreli, poznata
povezanost počne strujati među njima - no, A’lana je sad znala što s time
učiniti.
„Znaš da govorim istinu“, reče tiho. „Osjećaš to, Ka'yani. Vidim ti u očima
da si, duboko u sebi, svjesna kojim putem trebaš dalje krenuti.“
Zelene se oči zaprepašteno rašire, a A'lana to iskoristi kako bi pojačala
povezanost i izazvala prizore sa Sellisa, pobudila nekako u Kalestinki
spoznaju kamo pripada. Jer, zajedno su promatrale Mogućnosti u energetskim
zrcalima, zajedno su putovale Postojanjem i radile na miru između Amana i
Kalesta. Ka'yani je bila njena desna ruka, odana prijateljica... sestra. A ne
postane li sad Melk, A'lana je neće moći pronaći kad se vrati na Sellis.
Pravila Mogućnosti su bila zbunjujuća, čak ih je i Melkima ponekad bilo teško
pratiti - ali, jedna je stvar bila sigurna. Prebacivati se iz jedne Mogućnosti u
drugu bilo je teško, a sudbine Melka čvrsto povezane jedna uz drugu.
Kad bih joj barem to sve mogla reći, pomisli. Ako odbije... ako izgubim i
nju...
I'yanino rasplinuće u ništavilo ponovno joj iskrsne pred očima i A'lani je
trebala silna snaga volje kako bi potisnula te misli. O tome ću razmišljati kad
se vratim kući, odluči, kad bude vremena za tugovanje. Sad moram misliti na
Ka'yani.
„Ne mogu ti reći kako to znam, Ka'yani, ali... Ne postaneš li Melk, postoji
određena vjerojatnost da će tvoje sposobnosti izmaći kontroli.“
Kalestinka zbunjeno zatrepće, pa se odmakne za korak.
„Sve je tako kaotično“, odvrati nesigurno. „A opet, tako poznato i...
ispravno.“
„Vjeruj mi, znam“, kimne A’lana s tugom. „Velika je to cijena, žrtvovati
cijelo svoje dosadašnje postojanje kako bi postala nešto sasvim novo i
drugačije. Ja sam izgubila... sve što mi je bilo bitno. Ali, postoje i druge stvari
koje su važne - ciljevi i ideali koji su sad u samoj mojoj srži. Na prvom
mjestu, mir između Amana i Kalesta. Konačni mir u Postojanju.“
Ostalo troje Kalesta su se pored njih polako dizali, zapanjeno ih
promatrajući.
„Čak i ako Ka'yani postane Melk“, reče Ri'ssata, „to ne jamči mir na višim
Razinama. Ne znamo što se tamo događa. Rat možda već bjesni, i kakva je
doista vjerojatnost da šačica Kalesta i Amana, povratnika sa Zemlje, bude
dovoljno jasan glas u ratnom ludilu?“
A'lana je pogleda. Pred očima joj sijevne prizor iz Mogućnosti u kojoj ju
je upravo Ri'ssata izgnala u ništavilo... no, to je bila drukčija Ri'ssata, i
drukčija Mogućnost. Gospodarica puteva se sad dobro sjećala što je vidjela u
onom zrcalu u koje je tako često zagledala s Ka'yani - no, i ta je misao bila
previše užasna da bi se sad nosila s njom. Stoga se prisili usredotočiti na
razgovor.
„Dovoljna“, odvrati. „Zakletva mi priječi da vam pojasnim kako to točno
znam, ali ako se sa Zemlje s porukom mira vrati barem netko od Amana i
Kalesta, rat će biti spriječen, ili zaustavljen. Možda ne istog trena, ali s
vremenom, hoće.“
„Ne možemo sumnjati u riječi Melka“, javi se Ken'eris, pogleda
ispunjenim divljenjem. „Oduvijek su nam govorili, i činili, ono što je bilo
najbolje za nas“, pogledao je Ri'ssatu. „Bal, otvorit ću portal čim mi to
naložiš.“
Plavokosa Kalestinka ozbiljno kimne, pa se okrene Ka'yani.
„Nakon što Ka'yani donese odluku“, reče.
Vidjelica zbunjeno zatrese glavom.
„Ri'ssata... Kako da te napustim u ovako ključnom trenutku?“, upita
tjeskobno. „Bit ću ti potrebna, bilo u ratu, bilo u uspostavljanju mira.“
„Učinila si više nego dovoljno za naš narod“, Ri'ssata joj položi ruku na
rame. „Tvoje vizije su nam govorile kad i kamo trebamo ići, a A'polon se
očigledno s razlogom javljao upravo tebi.“
„Možda. Ali... moje nas vizije nisu upozorile što će nas čekati na
Korifaxu.“
Bal odlučno odmahne glavom.
„Ne govori gluposti“, reče čvrsto. „Da, na Korifaxu su mnogi izgnani u
ništavilo. Ali, da nije bilo toga, ne bismo se sad nalazili ovdje, s ovakvim
mogućnostima koje se otvaraju pred nama. Nemojmo da žrtva svih Kalesta
palih na Korifaxu bude uzaludna.“
„Imaš pravo“, Ka'yani kimne, pa čvrsto zagrli Ri'ssatu. A'lana je šutke
promatrala njihov oproštaj, svjesna da je Ka'yani donijela odluku. Negdje
duboko u njoj, kroz neopisivu se tugu probilo nešto radosti, dovoljno da joj
izmami osmijeh. Barem je nešto kako treba biti, pomisli.
Vidjelica se zagrljajem pozdravi i s Ken'erisom i Ir'linorom, pa se opet
okrene A'lani.
„U redu“, reče, a u očima joj zasja radosno iščekivanje. „Pristajem.“
„Želiš li da ostali Kalesti posvjedoče tvom pristupanju Melkima, ili da to
učinimo nasamo?“ upita gospodarica puteva, iako je već slutila odgovor.
Kalesti su bili drukčiji od Amana - znatno više povezani, manje usmjereni na
međusobne trzavice, i bilo je za očekivati da Ka'yani želi podijeliti ovaj velik
trenutak s njima.
 „Želim da budu ovdje“, odgovori vidjelica, a A’lana kimne, pa okrene
dlanove prema gore. Kao u Sašinima kad je kroz nju govorio Shalinor, tako se
sad i u njenim dlanovima zakovitla topla, zamagljena svjetlost, mana koja nije
dopirala iz zemaljskih izvora, nego iz samog A’laninog energetskog bića.
Ka'yani je zatravljeno gledala u gusti sjaj koji je oblijevao A’lanine dlanove,
pa polako primakne svoje dlanove njenima.
„Dobro došla kući, Ka'yani od Drugog Kruga“, promrmlja gospodarica
puteva kad su im se dlanovi dotakli, a zgusnuta energija sunula uz Ka'yanine
ruke, prodirući joj kroz kožu u nutrinu, do samog njenog energetskog bića.
Kalestinkine se oči zaprepašteno rašire, u njima se zakovitla cijeli svemir
znanja i sjećanja, a potom se sklope. A'lana ju je promatrala, znajući dobro
kroz što vidjelica sad prolazi, i nije se mogla ne sjetiti one Mogućnosti u kojoj
je pred njom ovako stajala I'yani. Ta je pomisao zaboljela - jer, nije mogla tek
tako uletjeti u Mogućnost u kojoj su zajedno uspostavile mir i otišle u potragu
za svijetom koji će pripadati samo njima, i toj verziji sebe oteti tu verziju
I'yani. Jest nosila sjećanja A'lana iz drugih Mogućnosti, i jest sve to
proživjela, ali... Ta I'yani je pripadala toj A'lani, i toj Mogućnosti.
Taj sumorni tijek misli joj se prekinuo kad je Ka'yani otvorila oči, koje su
sad sasvim drukčije sjale.
„A’lana“, dahne, pa je čvrsto zagrli. „Napokon! Tamo gdje se zbilo
ujedinj...“ riječ joj se prekine upola - zakletva se aktivirala. Osvrnula se, pa
vidjevši troje Kalesta koji su se doimali kao da će svakog trena opet pasti na
koljena, uzdahne s razumijevanjem. „Da, shvaćam. O tome ćemo nasamo.“
Prišla je Kalestima, smiješeći se toplo.
„Prijatelji moji“, reče. „Tako vas dugo nisam vidjela... a opet, prošlo je
tek par minuta, zar ne? Ne, nemojte“, podigne ruku vidjevši da su se počeli
saginjati. „Ne klečite preda mnom. Samo učinite što smo dogovorili - pođite
na svjetove Kalesta i borite se za mir. Kad Amani i Kalesti opet budu jedno, i
mi ćemo moći s njima slobodno govoriti.“
„Kako?“ dahne Ri'ssata zapanjeno.
„Ne mogu ti bolje pojasniti, zasad. Ali, A'lana vam je rekla sve što bih i
ja. Ne gubite vrijeme, Amani su već otišli, valja spriječiti rat. Ken'erise,
otvori portal na Kepti.“
Troje Kalesta su bili vidno zbunjeni ovakvom promjenom u Ka'yani, no
već su se oprostili od nje. I imala je pravo, nisu smjeli više gubiti vrijeme.
Stoga se Ken'eris odmakne par koraka, pa ispruži ruke i kroz izvor na kipu
dvoje mladenaca povuče manu prikupljenu u kalestinskoj nadsvijesti. Silna
magla se zakovitla ispred njegovih ruku, vrtložeći se sve brže i brže, dok nije
počela blistati i cijepati Postojanje. No, procjep je ostao tanak, ne šireći se u
ovalni prozor koji vodi na više Razine, i kalestinski se gospodar puteva
namršti.
„Nedovoljno je mane“, reče uznemireno. „Mreže nisu prikupile dovoljno...
neću moći rascijepiti prostor dovoljno da izvučem Shalinorovu liniju.“
„Hoćeš“, reče Ka'yani umirujuće, pa zavrti rukama, povlačeći manu iz
većih dubina, tamo gdje se nalazio splet energetskih linija iz kojih je mana
izbijala kroz izvore jednako kao što podzemne vode mjestimice probijaju na
površinu. Dodala je širok snop mane Ken'erisovom vrtlogu, i on se nasmiješi.
Skupio je ruke, pa ih raširio, rastvarajući samo tkivo Postojanja. Rascjep se
proširi, otkrivajući dubine svemira prošarane sjajnim linijama ispisanim
drevnim runama. Ken'eris posegne među njih i povuče jednu, pa je odasla na
izvor, gdje se smjesta pričvrstila, usidrivši tako portal i čineći ga stabilnim.
Vrtloženje mane se uspori, oblikujući ovalni prolaz sjajne, lelujave površine, a
potom se zaustavi - portal je bio otvoren.
Ken'eris se okrene, široko se smiješeći.
„Ri'ssata, Ir’linore“, reče vedro, „Kepti nas čeka.“
Ostalo dvoje Kalesta se okrenu prema A'lani i Ka'yani.
„Hvala“, reče Ri'ssata jednostavno. „Cijeli moj pogled na Postojanje se
promijenio, u svega nekoliko zemaljskih dana.“
„Nisi jedina“, odgovori A'lana. Čudno, pomisli, još uvijek boli, i tuga je
nesnosna... ali istovremeno, barem sam zbog nečega sretna. „Ovo nije
zbogom, Ri'ssata. Ako Korifax još postoji, vidjet ćemo se tamo.“
„Žao mi je zbog I'yani“, Ri'ssata obori glavu. „Ona me prva naučila da
Amani nisu ostali isti oni robovlasnici kakve naši djedovi pamte sa Zemlje.“
Njene su riječi zaboljele, naravno, ali A'lana ostane smirena.
„Prenesi to u kalestinsku nadsvijest kad se vratiš kući“, odvrati. Plavokosa
Kalestinka kimne, pa napusti tijelo i uleti u portal - kalestinski je energetski
oblik bio zelenkast, za razliku od amanskog plavičastog. Ken'eris i Ir’linor su
je slijedili, a potom je Ka'yani energetskim izbojem urušila portal kako bi se
zatvorio.
 „Što ćemo sad?“ upita, okrenuvši se prema A'lani. Oči gospodarice puteva
zablistaju kad je pogledala troje domaćina koji su stajali pored njih.
„Sad ćemo“, odgovori, „ostaviti poruku lovcima.“ Bilo je, zapravo, vrlo
jednostavno. Ka'yani je srušila mrežu s graničnika na savskom nasipu, pa se
povukla u zaklon pored obližnje zgrade. Kalestinski domaćini su se razmjestili
uokolo, spremni fotografirati lovce, a A’lana je stala pored graničnika,
iščekujući. Udar koji je Ka'yani odaslala u izvor bio je dovoljno jak da bi
potresao i ostale izvore koje su Amani i Kalesti otkrili u Zagrebu, i bilo je za
pretpostaviti da će lovci to osjetiti. Ako su mogli u drugim Mogućnostima, nije
bilo razloga da ne mogu i u ovoj. A A’lani se nije žurilo - čak ni njena
domaćinka nije željela ići kući, iako je noć već dobrano poodmakla.
Čekali su nepuna dva sata, kad se pojavilo troje ljudi, naizgled ležerno
šećući mostom. Oba mladića i nešto starija djevojka nosili su naušnice u
obliku zlatne strijele, a A’lana među njima s lakoćom prepozna onog kojeg je
susrela na Filozofskom fakultetu. U rukama su stezali amulete trokutastog
oblika, ispisane runama - zlatne, sjećala se A’lana iz drugih Mogućnosti.
Prije no što su mogli manu prikupljenu u njima ispaliti na A’lanu, ona se
okrene i baci na njih svu manu koju je tijekom cijela ta dva sata plela u
rukama, u obliku mreže satkane od maglovitih pramenova. Zastali su kao
gromom ošinuti, vezani i prikovani za tlo, a gospodarica puteva im polako
priđe, kovitlajući opet manu u rukama za sljedeći napad.
„Napokon, oči u oči s lovcima“, reče s prijetećim osmijehom. „Koji od
vas je u ništavilo izgnao Amana na Markovu trgu?“
Lovci se nervozno pogledaju, uzaludno se pokušavajući osloboditi
magijske mreže. Nisu imali šanse, znala je A’lana - tako je dugo kovitlala
manu kako bi je splela, da će mreža na njima ostati dobrih pola sata.
„Ako nećete odgovoriti, mogu vas jednostavno sve sravniti sa zemljom“,
zareži, pa podigne ruku u kojoj se vrtložila zgusnuta mana. Krajičkom oka je
vidjela da Ka'yani prilazi - ako je kanila osvetiti O'ronisa, trenutak je bio sad.
„Ne, čekaj!“ vikne niži lovac, čije je lice poznavala. „Nisam ja, nije ni
ona! Mi smo samo punili amulete manom i rušili vaše mreže! On je istjerivao
energetike iz tijela!“
A’lana se zapilji u visokog, neobrijanog lovca čije su oči bile ispunjene
čistom mržnjom. Ovo je, znači, čovjek koji je izgnao O'ronisa i Ket'hanisa u
ništavilo, pomisli. Odjednom se počela tresti od ljutnje. Nisam se mogla
osvetiti E'garu... mogu barem njima.
Zamahnula je rukom, spremna ispaliti hitac koji lovca, doduše, ne bi ubio
nego samo trajno onesposobio, bacio u stanje potpunog mentalnog sloma... Ali,
prije no što ju je Ka'yani uspjela zaustaviti, ruka joj se ukoči - Nikolina je
upregnula svu svoju snagu kako bi preuzela kontrolu nad tim dijelom tijela. I,
koliko god se to činilo nemogućim, u tome je uspjela.
„Kako?“ upita A'lana zapanjeno. „Daleko si slabija od mene... posebno
sad. Ja sam Melk, Nikolina. Ne možeš me nadvladati.“
„Čini se da ipak mogu“, protisne domaćinka. Cijela nutrina se počne tresti
od njihove nijeme borbe. „A'lana, znam da ovo zapravo ne želiš. Misliš da
želiš, jer si ljuta, i jer si povrijeđena, ali... Ovo nisi ti.“
„Ovo jesam ja. Ja, koja moram nastaviti postojati bez nje. Želim osvetu,
a E'gar je predaleko.“
„Ali... zar nije I'yani živa u onoj nekoj drugoj Mogućnosti, gdje je i ona
Melk, i gdje ste zajedno ? „
„Nije tako jednostavno. Ne možeš shvatiti.“
„A'lana... Sjeti se onog što sam ti rekla. Znam da si sad uvjerena da ne
možeš nastaviti bez nje... ali, možeš. Pronaći ćeš način. Ovo nije... nije put
kojim želiš krenuti.“
Negdje duboko, ispod svih slojeva bijesa i povrijeđenosti, tuge i očaja,
gospodarica puteva je znala da njena domaćinka - opet - ima pravo.
„Vjerojatno te zato sad uspijevam nadvladati“, nastavljala je Nikolina
čvrsto, sigurno, „jer ti ovo zapravo ne želiš.“
„A’lana!“ Ka'yani se stvorila pored nje, zaprepašteno je gledajući. „Što, za
ime Postojanja, radiš?!“
„Osvećujem O'ronisa i Ket'hanisa, kad već ne mogu I'yani“, promrmlja
ona, iako znatno manje sigurno nego što je bila svega par trenutaka ranije.
Nikolinine riječi su je pokolebale, i njena silovita želja za osvetom počne
kopniti.
„Spusti ruku, A'lana“, reče vidjelica blago. „Ovo nije naš način. Nikad
nije bio.“
„Spusti ruku, A'lana“, doda Nikolina. „Ovo nisi ti.“
Naposljetku, popustila je i uz uzdah pustila manu da se raspline. Potom
pogleda lovce, čija su lica čak i u mutnoj svjetlosti uličnih svjetiljki bila
blijeda i uplašena.
„Zapamtite ovaj trenutak“, reče oštro. „Niste nepobjedivi, koliko god vam
se činilo da jeste.“
„Trebali smo vam dopustiti da nam iscijedite planet?“ riječi visokog lovca
zvučale su kao da ih je ispljunuo. „Vaše mreže sišu energiju Zemlje... paraziti
ste koji ne misle o posljedicama svojih djela!“
„Misliš?“ A’lanine se obrve zadignu. „Znamo koliko je Zemljine mane
stradalo u našem davnom ratu, prije nego smo otišli odavde. Energetici koje
ste napali nisu došli ovamo kako bi crpili manu i ponovno osvojili ovaj svijet.
Pristigli su kao izbjeglice, žrtve bitke proizašle iz nesporazuma, i samo su se
željeli vratiti kući.“
„Nijedan energetik osim nas dvije više nije u ovom gradu“, doda Ka'yani.
„A mi također odlazimo. Nema više razloga za neprijateljstvom.“
„Ubili smo dvoje vaših“, reče lovkinja nesigurno. „Ako igdje sad postoji
razlog za neprijateljstvom, to je s vaše strane.“
„Mi, kao što sam rekla, odlazimo“, ponovi vidjelica. „Nećemo vam
nauditi. Želimo samo jedno - dobro zapamtite da smo mogle, i da je naša volja
ipak to ne učiniti. Ako ikad više naletite na energetika, pitajte ga što radi na
Zemlji prije nego ga odlučite izgnati iz Postojanja.“
„Za slučaj da ipak niste dovoljno mudri da prihvatite upozorenje“, A'lana
istrgne amulete lovcima iz ukočenih ruku, prstima izvuče manu iz njih - bila je
nalik tankim, isprepletenim nitima, i iz njenih se prstiju rasplinula u zrak - pa
ih zavitlala u nabujalu Savu koja je tekla pod mostom na čijem su se kraju
nalazili. Lovcima se lica smrknu, ali nisu rekli ništa, čak ni kad se A’lana opet
okrenula prema njima. „Vaši identiteti su zabilježeni i poznati, ne samo našim
domaćinkama. Imajte i to na umu.“
S tim riječima, obje su se okrenule i pošle niz most.
„Hej!“ dovikne lovkinja. „A ova mreža? Ne biste li je sad skinuli? Ne
možemo se pomaknuti!“
„Ne brini, sama će nestati“, dobaci A'lana preko ramena. „Za otprilike
pola sata.“
Psovka koju je visoki lovac doviknuo za njima zamalo ju je natjerala da se
vrati i ipak zavitla neku napadačku magiju na njega, no Ka'yani je zaustavi.
 „Učiniš li to, nisi bolja od njih“, reče. „Idemo kući, A'lana. Imam jednu
zamisao, ali za nju je potrebno da budemo na Sellisu.“
„Koju?“
Široki osmijeh obasja Ka'yanino lice.
„Shalinoru se takvo petljanje po Mogućnostima vjerojatno ne bi svidjelo“,
odvrati. „Ali, Shalinor ne mora znati dok ne bude gotovo.“
Nešto u njenim riječima probudilo je čudnovatu nadu u A'lani. Pomislila je
na zrcala Sellisa, i onu užasavajuću Mogućnost u kojoj ju je Ri'ssata izgnala u
ništavilo, a I'yani nakon toga...
I'yani, pomisli, jedva se usuđujući nadati da je ispravno protumačila
Ka'yanine riječi. Možda, ipak, nije gotovo.
 EPILOG

Z rcala Sellisa lebdjela su oko njih dok su ih obilazile u potrazi za onim što
je prikazivalo Mogućnost koju su tražile. Iako je bilo prekrasno nalaziti se
opet u svom izvornom, energetskom obliku, A'lani je skoro nedostajalo ljudsko
tijelo, koliko god ograničavajuće bilo. Zapravo, nije bila toliko stvar u tijelu -
njihovi su energetski oblici, naposljetku, na višim Razinama bili humanoidni i
tjelesni skoro jednako kao ljudi na Zemlji - već u tišini u umu na koju se još
privikavala. Nevjerojatno kako se lako naviknuti da dijeliš tijelo i um s
nekim, pomisli, a pred očima joj iskrsne zadnji trenutak proveden na Zemlji.
Ka'yani i ona su stajale pred otvorenim portalom, opraštajući se od svojih
domaćinki. Nikolina je bila zapanjena što se nije radovala A’laninom odlasku
koliko je mislila da hoće. „Navikla sam se na tebe“, rekla je, „bez obzira što
si mi oduzela kontrolu nad tijelom na tjedan dana. Ovo je bilo nevjerojatno
iskustvo, A'lana.“
„Svaki put je tako“, odgovorila je gospodarica puteva. „I svaki put,
biram tebe. Tko zna u koliko će se još Mogućnosti to dogoditi.“
„Zastrašujuće, zapravo. Potpuno si mi promijenila život.“
„Što ćeš sad? Nakon što odem?“
„Iskreno?“ Nikolina se nasmije. „Naći se sa svim domaćinima i sa
Sašom. Hm, ponajviše, s Davidom. Ne znam dovoljno o njima kao osobama,
možda se uopće nećemo slagati, ali... Sve nas ovo povezuje, htjeli mi to ili
ne. Imam osjećaj da će mi ti ljudi postati bitni u životu, kao što su tebi bili
bitni oni koji su ih zaposjeli. A kamo tebe put vodi, bivša Amanko?“
„Ja ću...“, A’lana je zastala, dvoumeći se oko toga da li da plan skovan s
Ka'yani podijeli s domaćinkom. „Pokušat ću učiniti nešto što još nijedan
Melk nije. Probiti barijeru između Mogućnosti je teško, ali povući nekoga iz
druge Mogućnosti za sobom... Nikad nije učinjeno. Ne znam ni je li moguće,
zapravo. Ali, moram pokušati.“
Naposljetku, ako je itko mogao barem pokušati, bila je to ona - potomkinja
Melka, velikih A'polona i Shalinora, ona čiji je talent za gospodarenje
putevima bio velik i prije stupanja u Drugi Krug.
I sad je bila tu, s Ka'yani, tražeći zrcalo koje ju je najviše užasavalo. I kad
su ga napokon našle, jedva se natjerala pogledati u njega.
 U zrcalu, I'yani je vidjela njeno nestajanje iz Postojanja i vrisnula kako je
nikad, ni u jednoj Mogućnosti, nije čula vrisnuti, pa ispalila dvije kuglaste
munje na Ri'ssatu, raspršivši je tako u ništavilo.
A'lana je već skoro napamet znala što slijedi - dovoljno je puta zurila u to
zrcalo, i dovoljno je puta vidjela I'yanino ubilačko bjesnilo. E'gar je uspio
zadržati Li'narisovu oluju da se ne proširi na cijeli Korifax, već samo na
ogromnu kalestinsku vojsku. Oluja je pomela sve Kaleste na toj strani planeta -
a sve ostale, uništila je I'yani.
Ratnica je čak i u ubilačkom gnjevu bila predivna. Njen je energetski oblik
sjao grimizom dok je bacala razne magije posvuda oko sebe, od kuglastih
munja i plamenih mlazova, preko eksplozija i energetskih bičeva, do stijenja
koje je dizala izdaleka, rastaljivala i usijane bacala na Kaleste. Bježali su
pred njom vrišteći, pokušavali se obraniti, no bila je previše stravična,
previše gnjevna, i previše precizna da bi joj ijedan uspio izmaknuti.
A’lana osjeti Ka'yaninu ruku na ramenu.
„Znam da boli“, reče vidjelica tiho. „Jesi li sigurna da želiš baš ovu
Mogućnost? U još si jednoj izgnana u ništavilo, možda je ta prikladnija.“
„Ne“, A’lana odmahne glavom. „U toj drugoj, izgnana sam samo trenutak
prije I'yani. Ako je i moguće da je povučemo u ovu Mogućnost... Nisam
sigurna možemo li tamo biti dovoljno brze. A ovdje“, pogled joj opet pobjegne
na užasavajuće prizore u zrcalu, „ona je sve ovo počinila jer me izgubila.
Uhvatim li taj trenutak, spriječit ću ne samo pokolj na Korifaxu, već i genocid
koji ova verzija I'yani kasnije počini nad Kalestima na Keptiju.“
U Mogućnosti koju su promatrale, bitka na Korifaxu je završila pobjedom
Amana. Iz zarobljenih kalestinskih gospodara puteva, uspjeli su izvući
informacije o Shalinorovim linijama koje su vodile na Kepti, njihov matični
svijet. I'yani je povela amansku vojsku u napad - i skoro su svi Kalesti na
Keptiju istrijebljeni, raspršeni u ništavilo kao da nikad nisu ni postojali.
„Shalinor neće biti sretan učinimo li to. Nitko iz viših Krugova neće“,
upozori Ka'yani. „Čak i ako uspijemo... A’lana, to bi moglo narušiti ravnotežu
između Mogućnosti.“
„Jednako tako, spriječilo bi ovakve strahovite pokolje“, odvrati
gospodarica puteva. „Spriječilo bi da I'yani postane... ovo.“
U zrcalu, ratnica je urlala, iskrivljenog lica, izvikujući A’lanino ime.
„Ka'yani“, A'lana se okrene prema vidjelici. „Ako mogu spriječiti da I'yani
počini genocid u moje ime... i pritom je dobiti natrag, iz Mogućnosti u kojoj je
neću oduzeti samoj sebi... Kako da to ne pokušam učiniti? Nikad je dosad, ni u
jednoj Mogućnosti, nisam izgubila.“
„Dobro“, uzdahne Ka'yani. „Uostalom, taj prijedlog i jest bio moj, ne mogu
se sad ne složiti s njime... Pokušajmo, onda.“
A’lana ispruži ruke prema zrcalu i njegova se površina zamuti, pa zaleluja
pod njenim dodirom. Čim su joj prsti dotakli uzbibanu površinu, A'lana osjeti
kako je zrcalo povlači u sebe - istovremeno, osjeti kako je Ka'yani čvrsto drži
s leđa, usidruje ju u stvarnosti njihove Mogućnosti.
Ovog puta, umjesto da uroni u zrcalo samo kako bi iz prve ruke vidjela tu
Mogućnost, A'lana rascijepi stvarnost u zrcalu na sličan način kako je otvarala
portal, mukotrpno si stvarajući prolaz u drugu Mogućnost, tražeći trenutak
neposredno nakon svoje pogibije jednako kako je u tkivu Postojanja tražila
Shalinorove linije.
Napokon, učini joj se da je pronašla traženo, pa se strmoglavi dublje u
Mogućnost, u trenutak netom nakon svog izgona u ništavilo, dok joj se cijelo
energetsko tijelo rastezalo do granica podnošljivosti kao da će se raspršiti od
silnog napora. Na trenutak, uplašila se da je strahovito pogriješila, da je
precijenila svoje sposobnosti... a potom se sve oko nje zacrni.

„I'yani!“ vikne A’lana i pohrli prema njoj, a ratničina glava se smjesta

okrene. Pogledi su im se susreli, olakšanje u njima istovjetno strahu... a
potom A’laninu pažnju privuče pokret slijeva i ona se okrene, zamahnuvši
neozlijeđenom rukom kako bi zavitlala manu.
Pred njom je stajala Kalestinka čije su ruke gorjele grimiznom vatrom, i
kad je silan plamen pogodio A’lanu, gospodarica puteva je mogla samo
vrisnuti u agoniji prije no što se rasula u ništavilo.
„A’lana!“ krikne I'yani, pa zavitla dvije kuglaste munje prema
Kalestinki koja joj je oduzela gospodaricu puteva, raspršivši je u ništavilo.
Gnjev je u ratnici rastao, nevjerica prerastala u strahovitu želju za osvetom,
a mana kojom je baratala u strahovita oružja kakva nikad dosad nije
koristila.
„Sve ću vas izgnati u ništavilo!“ zaurla, okrećući se prema grupi
Kalesta koji su napadali nju i O'ronisa. Kalesti, vidjevši njen gnjev i grimiz
kojim je njena mana prijeteće sjala, zastanu u napadima i uzmaknu,
uplašeni. I'yani podigne ruke, dok je sve u njoj divljalo i vrištalo, spremna
početi bljuvati svoj gnjev i manu, svoju osvetu... A tada, nešto iznad nje
prasne, i samo tkivo Postojanja se rascijepi.
Ratnica podigne glavu, a prizor koji joj se ukazao zaprepasti je tako da
je zamalo zaboravila na Kaleste koje se spremala uništiti.
U rascjepu stvarnosti koji se kovitlao poput portala, a ipak nekako
drukčije, sjao je poznati oblik, pružajući joj ruke. I'yani je zatravljeno zurila
u energiju koja je poprimala obličje one koju je upravo izgubila.
„A'lana?“ promuca, dok se magija u njenim rukama polako rastakala.
Sjajni obris iznad nje kimne s osmijehom, a oči - drevne, nekako, a ipak
A’lanine - toplo su je pozivale. Jedva je primijetila da su Kalesti pred njom
pali na koljena, uzvikujući „Melk, Melk!“. O'ronis i još nekoliko Amana bili
su jednako zapanjeni, i bitka je zastala kao da su svi zaboravili na nju.
„Kako je ovo moguće?“ upita zaprepašteno, dok joj se ruka sama dizala
prema sjaju koji ju je pozivao. „Vidjela sam te... maloprije... kako
nestaješ...“
„Nije sve uvijek kako izgleda,“ odgovori biće iznad nje, A'laninim
glasom. Obris se zgušnjavao, poprimajući sve više poznate crte, dok u I'yani
nije gledalo nasmiješeno lice njene gospodarice puteva. „Jednom, i ja sam
tebe gledala kako nestaješ u ništavilo. Ali, ne mora biti tako. Ostavi ovaj rat
i pođi sa mnom, i sve će ti biti objašnjeno - na Razinama koje sad ne možeš
ni pojmiti.“
„S tobom?“ dahne I'yani, posežući prema A’laninoj ruci. Još malo, i
prsti će im se dotaći. A’lana se široko nasmiješi.
„Zauvijek.“
Ruke im se spoje, i snažan bljesak zaslijepi Amane i Kaleste. A s
bljeskom, nestalo je i A’lane, i I'yani, i procijepa u stvarnosti.

Negdje daleko, na nezamislivo visokim Razinama gdje obitavaju najviši

Krugovi Melka, A'polon se okrene prema Shalinoru.
„Još je jedna stvarnost spašena“, reče. „Probile su barijeru između
Mogućnosti.“
„Da“, Shalinor se nasmiješi. „Napokon.“
 BIOGRAFIJA
IVANA DELAČ je rođena 1983. godine u Zagrebu (iako je zapravo dijelom
Karlovčanka, a dijelom Slavonka), gdje je 2001. godine diplomirala
psihologiju. Zaposlena je kao stručni suradnik u jednoj osnovnoj školi, a
pohađa i edukaciju iz bihevioralno-kognitivnih terapija koja bi je kroz koju
godinu trebala učiniti psihoterapeutom. Pisanjem spekulativne fikcije se bavi
oduvijek, a objavljuje od 2006. godine. Dosad je objavila četrdesetak priča u
raznim žanrovskim zbirkama i publikacijama, te hvaljeni fantasy roman za
djecu „Pegazari“. Dobitnica je triju nagrada SFERA - za kratku priču, roman
za djecu i mlade te edukativni LARP projekt „Astra“ koji je osmislila i
provela s Vesnom Kurilić. Za „Pegazare“ je dobila i nagradu Artefakt, a za
jednu od svojih kratkih priča Prvu nagradu Istrakona. Kao članica
organizacijskog odbora SFeraKona, najstarije i najveće SF konvencije u ovom
dijelu Europe koju organizira Društvo SFera za znanstvenu fantastiku iz
Zagreba, šest je godina bila predsjednica žirija za SFERICE, nagrade koje se
svake godine dodjeljuju najboljim likovnim i literarnim radovima učenika
osnovnih i srednjih škola. Također je nekoliko godina bila članica žirija za
dodjelu nagrade SFERA, a od 2013. godine je urednica godišnje sferakonske
zbirke priča. Godine 2012. je bila jedna od dviju koordinatorica premijerne
službene hrvatske regije u međunarodnom spisateljskom projektu
NaNoWriMo. Aktivna je članica i tajnica Društva Cygnus za promicanje
kulture i umjetnosti iz Zagreba. U slobodno se vrijeme - ono malo što ga uz sve
ovo ostane - bavi LARP-om u svim njegovim oblicima i, u nešto manjoj mjeri,
cosplayem.