1.

UVOD

Historijsko posmatranje rimskog prava, bez sumnje, razvilo se u 16. stoljeću istovremeno sa
njegovom recepcijom. Ono što je i danas praktično zastupljeno u jurisprudenciji je
srednjovjekovni stav prema rimskom pravu, poznatiji kao mos italicus ili Bartolizam. Nove
humanističke studije, mos gallicus, su imale veliki utjecaj na pravnu praksu: dovele su do
čistoće stila, boljih tekstova i zvučne erudicije. Postepeno i djelimično, takozvani mos italicus
pristup biva zamijenjen sredinom 17. stoljeća i to kodifikacijom običaja i usponom teorije
prirodnog prava, a ne humanističkom jurisprudencijom. Sve ovo tjera historijske pravnike na
zaključak da je postojanost ideja i metoda glosatora i postglosatora u Evropi u 16. te početkom
17. stoljeća, ostavila trag u modernom društvu što je jedan od najznačajnijih aspekata evropske
historije.

Zanimljivo je da su humanisti pridavali praktičnu važnost rimskom pravu. Ipak, to ne vrijedi za

sve humaniste. Cujas je Corpus Iuris Civilis smatrao isključivo historijskim dokumentom dok
je Hotman bio poznati antiromanista. Štaviše, humanisti su imali jako malo poštovanja prema
srednjovjekovnim komentarima rimskog prava. Drugi humanisti su cijenili rimsko pravo ne
samo zato što je to bilo pravo Carstva, već zato što je ono, u suštini, bilo racionalno – non
ratione imperii sed rationis imperio. Ovaj pristup rimskom pravu, koji je utjecao na kasniju
pravnu praksu i teoretski razvoj, sastojao se od sistematske reorganizacije. Bio je to pokušaj da
se artikuliraju poveznice u Corpus Iuris Civilis te da se Justinijanova kompilacija preoblikuje u
koherentno izlaganje.

Cilj ovog rada je posmatranje pokreta humanizma kroz pravo sa osvrtom na njegov odnos
prema rimskom pravu. Kako bi cilj u potpunosti bio ispunjen, na samom početku polazimo od
definicije humanizma navodeći njegove osnovne karakteristike i proces širenja. Centar
humanističkih istraživanja bila je antička misao i njene popratne pojave, promatrane kroz glose
i komentare što je opisano u glavnom dijelu rada. Također, naveden je utjecaj i stav jednog od
najpoznatijih rimskih humanista i literarnih kritičara – Lorenzo Valla. Dalje, razrađen je odnos
humanizma i rimskog prava sa detaljnijim osvrtom na odnos talijanskog humanizma i rimskog
prava, potom francuskog humanizma i rimskog prava. Sami kraj rada donosi zaključak na temu
humanizma i rimskog prava.
2. DEFINIRANJE HUMANIZMA

Glavni moto humanista je Nosce te ipsum (Upoznaj samog sebe).

Humanizam je racionalna filozofija nastala na nauci, inspirirana umjetnošću i motivirana

saosjećanjem. Afirmira dostojanstvo svakog živog bića i podržava maksmizaciju individualne
slobode i mogućnosti koje su u skladu sa socijalnim i globalnim odgovornostima. Zastupa
demokratiju i širenje otvorenog društva, te štiti ljudska prava i socijalnu pravdu. 1

Navedena definicija je moderno gledište na humanizam, koji je nastao na osnovama renesanse

15. stoljeća. Humanizam je započeo u Italiji u 14. stoljeću, ali je pravi procvat doživio tek u 15.
stoljeću. Zbog svojih težnji, ovo razdoblje otvorilo je vrata velikom umjetničkom i naučnom
preporodu kojeg znamo kao renesansa.

Renesansni humanizam je učenje o klasičnom antičkom dobu nastao u Italiji te se proširio na

Zapadnu Evropu u 14., 15. i 16. stoljeću. Ovaj termin humanizma je korišten kako bi se
razlikovao od kasnijeg razvoja humanizma. Renesansni humanizam predstavlja početak samog
pokreta humanizma. Njegovi predstavnici su se fokusirali na utilitaran pristup i nastojali su da
stvore građanstvo koje će biti sposobno govoriti i pisati elokventno i jasno, što će im omogućiti
da se uključe u građansku sferu njihove zajednice. Ovo je ostvareno kroz studia humanitatis,
danas poznatom kao humanističke nauke: gramatika, retorika, historija, poezija i moralna
filozofija. Dakle, bitno je naglasiti da je studia humanitatis isključila logiku iz tradicionalnog
Triviuma. Najvažniji centri nastanka humanizma su Firenca, Napulj, Rim, Venecija, Đenova...

Humanizam možemo definirati na dva načina: 2

- Humanizmom općenito smatraju se intelektualne ideje i uvjerenja po kojima čovjek i

čovječanstvo imaju najveću vrijednost u postojanju, naspram na primjer, teizma, koji stavlja
Boga u središte vrijednosti ili individualizma, gdje je ta vrijednost na pojedincu.
- Ipak, pod pojmom humanizam najčešće mislimo na srednjovjekovno historijsko razdoblje za

1
https://americanhumanist.org/what-is-humanism/definition-of-humanism/
2
https://www.lektire.hr/humanizam/
koje je najznačajnija bila težnja za spoznajom i nasljeđivanjem nauka začetih u antičkoj rimskoj
i grčkoj književnosti i kulturi, a koje su se ticale spoznaje čovjeka.

Filozofija humanizma zapravo je antička filozofija koja se prilagodila srednjovjekovnim

filozofijama u kojima su Crkva i vjera imale centralno mjesto. Ta nova filozofija istraživala je
vrijednost čovjeka i težila spoznaji tzv. univerzalnog čovjeka, zvanog L’Uomo universale. Taj
svestrani čovjek bi, po mišljenju humanista, imao apsolutnu umnu sposobnost, slobodu duha,
želju za stjecanjem novih znanja, preispitivanju starih vrijednosti i slično, a zadaća humanista
je težiti ka ostvarenju tog ideala. Danas se sve te humanističke vrijednosti mogu vidjeti u onome
što nazivamo humanističkim naukama. Oni u prvi plan stavljaju čovjeka, gradeći ili
zadovoljavajući njegovu potrebu za umjetnošću, kulturom i naučnim napretkom, što podiže
njegovu duhovnu svijest i razvija intelekt kako pojedinca, tako i društva – što i jeste glavni cilj
humanizma.

3. POKRET HUMANIZMA

Fizika, astronomija i matematika doživljavaju proljetni procvat moderne misli. Atlantski ocean
koji se smatrao krajnjom granicom svijeta sada postaje put u novi svijet. Portugalci su bili prvi
pioniri nepoznatih mora. Nova geografska otkrića su bila nezamisliva bez renesansne nauke.
Nakon preseljenja sjedišta papinstva u Avinjon stari Rim je izgubio na značaju i pretvorio se u
grad ruinu. Humanisti upravo želeći renesansu ovog starog imperijalnog simbola u središte
svojih interesa stavljaju grad Rim. Otpočinju veliki arheološki poduhvati, stare palače se
restauriraju i u njih se postavljaju statue i fragmenti vodećih svjetovnih i duhovnih autoriteta. 3
Međutim, još važniji od navedenih antičkih spomenika bili su ostaci grčkih i latinskih pismenih
djela. U doba renesanse i humanizma se teži ka pronalaženju tih antičkih djela, njihovom
istraživanju što je rezultiralo njihovom velikom političko-društvenom značaju. Sljedbenici
postglosatora Bartola, bartolisti, imali su veliki utjecaj na ius commune u Evropi. Opće pravo
tog razdoblja se sve više udaljavalo od Justinijanovog prava na osnovu kojeg je i nastalo.
Pravnici su smatrali da se sve glose, tekstovi i komentari moraju analizirati u cjelosti kako bi
se potpuno razumjeli. Tada dolaze pod kritiku prethodnika novog naučnog ideala renesanse.

3
Zdravko Lučić, Osnove evropskog privatnog prava, Sarajevo, 2017. str. 99.
Budući da se renesansa i humanizam kao njegova prateća pojava pojavljuju prvenstveno u
Italiji, u 15. stoljeću učenjaci tog podneblja se sve više okreću antičkoj zaostavštini. Razmatrali
su sve što se odnosilo na antičku misao. Tim djelima pristupali su kritičkim stavom humanizma
i tražili objašnjenja u djelima glosatora i komentatora, što je bio presedan u odnosu na
srednjovjekovne pravnike. Pitanja su se postavljala u kontekstu autorstva teksta, pouzdanosti i
o činječnim odnosima na kojima su se temeljila rješenja klasičnih pravnika. Naišli su na
prepreku u vidu barbarskog latinskog jezika na kojima su pisani dokumenti koje su proučavali.
Zaključak je bio da rimsko pravo upravo zbog neelegantnog latinskog jezika tj barbarskog, ne
može više biti osnovni i zaslužan pravni izvor. Humanisti su željeli otkriti suštinu društvenih
klasičnih odnosa koji su bili podloga klasičnom rimskom pravu. Za cilj su uzeli utvrđivanje
tačnog sadržaja klasičnog rimskog prava i stvorili su metodu interpolacionističke kritike
tekstova i otkrili niz interpolacija u Justinijanovim tekstovima.

3.1. Lorenzo Valla

Lorenzo Valla bio je rimski humanist i literarni kritičar koji je hvalio klasične rimske pravnike,
a optuživao Tribonijana (Justinijanovog ministra) te čak Bartola i bartoliste zbog lošeg
latinskog. Najpoznatije djelo mu je Elegantiae linguae Latinae (Elegancija latinskog jezika).
Kao veliki kritičar, napadao je srenjovjekovne tradicije, pogotovo u kontekstu tumačenja
klasične pravne misli i predvidio je stvaranje protestantske reforme. Najveća zasluga mu se
pripisuje za utvrđivanje falsificiranih pravnih isprava od kojih je najznačnija Donatio
Constantini (Konstantinova darovnica). To je izuzetno važan dokument, pomoću kojeg su pape
i papstvo počeli da grade svoj dominantan položaj u kršćanstvu, a kojom je car papi navodno
predao i svjetovnu vlast.4 Lingvističkim metodama je dokazao da je ovaj dokument falsifikat
jer jezik, odnosno pojedine riječi koje su upotrebljene u tekstu, nisu postojale u vrijeme kada
se ova darovnica datira – 778. godine.

Smatrao je da pravnici moraju ovladati jasnoćom i preciznošću pojmova u jeziku i da to mora

imati prednost u odnosu na jezički stil i ljepotu samog literarnog pravnog teksta. Može se reći
kako su ovi i mnogi drugi reformski zahtjevi humanista doveli do izgradnje novog stila
evropskog pravnog razvoja.

4
Peter Stein, Rimsko pravo i Europa: Povijest jedne pravne kulture, Zagreb, 2007. str. 85.
4. HUMANIZAM I RIMSKO PRAVO

Novi impuls recepciji rimskog prava dali su renesansa i humanizam svojom izrazitom
vezanošću za klasične antičke vrijednosti. Ono što je bitno naglasiti je da je glavna težnja
humanista kao pravnika novog pokreta bila ne da pronađu odgovarajuću normu za neki
problem, već da očiste i otkriju izvorno značenje Justinijanovih tekstova. Humanisti su se
koristili naučnom metodikom, pogotovo u smislu naučnog poimanja prava. Poboljšali su i
metode univerzitetske nastave te osmislili inovativna predavanja. Uprkos tome, utjecaj na
praksu je bio vrlo mali.

4.1. Talijanski humanizam i rimsko pravo

Talijanski humanisti su smatrali da su glosatori i komentatori na neadekvatan način istraživali

klasično rimsko pravo. Oni su koristili rukopise Digesta, tzv Littera Bononiensis (koji je
napisao Irnerije, osnivač Bolonjske pravne škole). Međutim, humanisti su shvatili da je
Florentina, odnosno rukopis koji se čuvao u Firenci, stariji i bliži izvornom djelu. Humanist
Poliziano, koji nije bio pravnik, je upravo insistirao na proučavanju pomenutog rukopisa jer ga
je smatrao izvornim rukopisom kojeg je Justinijan poslao papi Vigiliju 550. godine. Od Lorenza
Medicija je nabavio dopuštenje da Florentinu usporedi sa jednim od printanih izdanja Digesta,
koji se tada temeljio na glosatorskim tekstovima.

Šesnaesto stoljeće je karakterizirano nastojanjima humanista da se vrate Justinijanskom pravu

i da se rimska pravna škola oslobodi od utjecaja Bartola i Balda, odnosno da se tekstovi očiste
od glosa i komentara. O tome svjedoči objašnjenje humanističke metode Ulricha Zasiusa, koje
glasi: „Da pravnici nisu uvijek tako slijepo vjerovali Bartolu i autoritetu glose, danas bi smo
istinsko značenje prava znali tačnije i jasnije, a većina komentara koji vrve pogreškama i samo
nanose štetu, nestala bi. Pravi tumači su oni koji nastoje protumačiti same izvore.“5 Iako su
imali veliki utjecaj na jurisprudenciju, umjesto da slijede Polizianov primjer i svoje tekstove
sistemski usporede sa Florentinom, pouzdavali su se u nagađanja, ne bi li pogodili kako tekst
glasi. Lelio Torelli i Antonio Augustin tek 1553., objavljuju izdanje Digesta koje se zasnivalo
na Florentini.

5
Peter Stein, Rimsko pravo i Europa: Povijest jedne pravne kulture, Zagreb, 2007. str. 86
4.2. Francuski humanizam i rimsko pravo

Francuski humanisti su posmatrali rimske pravne izvore sa historijske i filološke perspektive.

Ispravljali su tekstualne greške i vraćali grčke izraze u one tekstove koji nisu bili obrađeni od
strane glosatora i postglosatora, pretežno u carskim konstitucijama i Novelama. Na pitanje zašto
su postojale tekstualne greške, odgovor je bio činjenica mehaničkih oštećenja i redakcione
greške srednjovjekovnih prepisivača koji su često u tekst unosili pogrešne riječi ili
interpunkcijske znakove. To je opravdano s obzirom da u to doba nije postojalo štamparskih
mašina, već su svi tekstovi ručno prepisivani. Najveći humanistički tekstovni kritičar u
Francuskoj bio je Jacques Cujas. On je smatrao da se čak ni izvorni rimski tekstovi ne trebaju
smatrati svetim slovom prava već da se, kao i svaki drugi pravni tekst, i tekst Florentine mora
odmjeriti putem ratio iurisa. Kako bi to bilo uspješno, potrebno je da pravnici imaju veliko
znanje o tekstovima Corpus Iuris generalno i o humanističkim studijama antičke literature. U
tom periodu, Cujas je bio nenadmašiv u tom poznavanju. Njegova djela se i danas koriste pri
tumačenju rimskih pravnih tekstova.

Misao humanista bila je da tekstovi Justinijanove kodifikacije ne sadrže samo Justinijanovo

pravo 6. stoljeća već i pravo 2. i 3. stoljeća nastalo od rimskih klasičnih pravnika čiji su citati
stavljeni u Digesta. Humanisti su svojim radom uspjeli rekonstruirati čak i sadržaj Zakonika
XII ploča. U svojem istraživanju, netransparentnost tekstova u Corpus Iuris prouzrokovala je
barijeru u otkrivanju šta je to zaista bilo antičko rimsko pravo. Vodeći se time, zaključak je bio
da ti tekstovi sadrže mnoga ponavljanja i proturječnosti, pa stoga moraju uvijek biti proučavana
komplikovanim metodama argumentacije – što je bilo karakteristično za humaniste. Prema
njima, rimsko pravo je nastalo kao rezultat društvenih odnosa antičke rimske države pa pošto
su se ti odnosi vremenom mijenjali tako je i pravo bilo podložno stalnim promjenama. 6

Međutim, što su više povezivali rimsko pravo sa rimskim društvom, to im je bilo jasnije da se
društvo 16. stoljeća jako razlikovalo od društvenog poretka antičkog Rima. Ta konstatacija je
nametnula pitanje da li je rimsko pravo zaista univerzalno pravo evropskog društva tog perioda.
Kritika tekstova rimskog prava djelimično je potkopala poštovanje koje su pravnici do tada
imali prema njemu. Ipak, humanisti su priznavali da su djela klasičnih rimskih pravnika
nenadmašena kao izvor pravednih rješenja brojnih pravnih pitanja.

6
Zdravko Lučić, Osnove evropskog privatnog prava, Sarajevo, 2017., str 103.
5. ZAKLJUČAK

Može se reći kako je humanizam, kao generalni pokret u društvu 15. i 16. stoljeća, dostojan
poveznice sa renesansom, budući da je u mnogim aspektima društvenog života donio promjene.
Humanizam i renesansa su predstavljali praktični raskid sa srednjim vijekom i uvođenje novih
ideja u različitim oblastima ljudskog života, pa i u pravu. Humanisti su okarakterizirani
prvenstveno masivnom upotrebom antičke filozofije i antičkih djela u sferi prava, a težili su da
ti tekstovi, poput Digesta, Novella pa i ukupne građe Corpus Iuris Civilisa budu upotrijebljeni
u svojem izvornom obliku. Smatrali su da su sva djelovanja glosatora i postglosatora, koliku
god da su ulogu imali u samoj recepciji rimskog prava i njegovo ponovno uvođenje u pravni
život Evrope, iskvarili osnovna značenja samih pravnih instituta koja su u njima bila sadržana.
Humanistička viđenja su počivala na kritičkim razmišljanjima i stavovima o ukupnom naslijeđu
najvećih glosatora srednjeg vijeka. Neki od njih, poput Poliziana u Italiji, koji čak i nije bio
pravnog obrazovanja, u koncept istraživanja rimskog odnosno antičkog pravnog naslijeđa, uveli
su i partikularno komparativni pristup rukopisima. Primjer za to je usporedba Florentine sa
tekstom Digeste, koja je spomenuta u ovom radu.

Općenito govoreći, u svojem radu, humanisti nisu imali puno utjecaja na neposrednu praksu u
pravu. Sudski advokati i notari su ipak u vrijeme ovog pokreta ostali vjerniji komentatorima i
njihovim djelima jer su bila već rasprostranjena i ustaljena u pravnim krugovima evropskih
praktičara. Humanizam je u tom pogledu čak i smatran nebitnim, jer se bazirao na otkriću
čistog, izvornog rimskog prava, a takvo rimsko pravo je bilo prikladno samo za društvo u kojem
se i formiralo. Međutim, posmatrajući dugoročnije efekte, humanizam je znatno ostavio traga
u pravnoj nauci. Princip korištenja najboljeg dostupnog teksta je uz njihovo djelovanje trajno
uspostavljen u metodici proučavanja, dok su biblijske konotacije u pravnim tekstovima
zanemarene. Sistematizacija u ispitivanju izvora i pravnih instituta je napravila tlo za osnivanje
pandektističke škole, a logika i potraga za interpolacijama je oblikovala sljedbenike humanizma
i dala im vještine koje su bile korisne za društvo u cjelini. Tako naučeni, humanisti su bili
prirodni medijatori u Italiji svojeg doba, kada nije postojao jedan kralj, pa i u Francuskoj, u
vrijeme kada su kruna i crkva bili neprijatelji. Zaključno, humanizam predstavlja jednu bitnu
epohu u društvenoj i pravnoj historiji, koja je uvela mogućnost drugačijeg razmišljanja i
postupanja u nauci i istraživanju rimskog prava, te kao takva ne smije biti zanemarena.