Professional Documents
Culture Documents
Obligacino Pravo
Obligacino Pravo
1. Pojam obligacije
Obligacija je pravni odnos između dvije određene strane na osnovu koga je jedna
strana (povjerilac , creditor) ovlašćena da zahtjeva od druge strane (dužnik , debitor)
određeno davanje , činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini , a
druga strana je dužna to da ispuni .
Posmatrana sa stanovišta povjerioca , obligacija predstavlja potraživanje , dok sa
stanovišta dužnika , ona znači dug . Pojam obligacije obuhvata odnos između povjerioca i
dužnika u cjelini .
Ali pod obligacijom podrazumjevamo i potraživanje i dug u jednoj pravnoj simbiozi u
kojoj ovi pojmovi stoje u korelativnom odnosu. Doduše , treba odmah reći da sam naziv
„obligacija“ koji je izveden od glagola obligare , što znači vezati odn. obvezati nije po svom
porijeklu bio naziv koji je obuhvatao odnos između povjerioca i dužnika u cjelini . Za oznaku
potraživanja u rimskom pravu bio je u upotrebi naziv creditum , a za oznaku dugovanja naziv
obligatio , debitum .I danas se pod izrazom obligacija može razumjeti samo dug ili samo
potraživanje , ali on je ujedno i prije svega naziv kojim se u smislu jedne teorijskopravne
formule obuhvata odnos između povjerioca i dužnika .
1
Neposredna sankcija koja prati povredu prava iz obligacije ima sva obilježja
imovinskopravne sankcije .To znači , da se naknada štete i povraćaj u pređašnje stanje javljaju
kao tipična pravna sredstva kojima se štite odgovarajuća pravom zaštićena dobra .
2
Kada se postavi pitanje šta predstavlja sadržinu , a što predmet obligacije , može se
reći da sadržinu obligacije čine prava i obaveze , dok je predmet sve ono na šta se obligacija
odnosi , tj. davanje , činjenje ili uzdržavanje od određenog činjenja .
Može se reći da bi izraz „dati“ trebalo da obuhvati sve one obaveze u kojima dužnik
predaje povjeriocu određenu stvar , bez obzira da li je u pitanju prijenos svojine ili prijenos
nekog drugog prava . Tako „davanje“ podrazumjeva ne samo obavezu prodavca ili
poklonodavca da preda stvar kupcu odn. poklonoprimcu u cilju sticanja prava svojine , već i
obavezu zakupodavca ili poslugodavca da preda stvar na određenu upotrebu zakupcu odn.
poslugoprimcu . Akt „davanja“ ujedno je i najčešći predmet obligacije .
Pored predaje stvari , predmet obligacije može se sastojati i u određenom činjenju
koje je dužnik obavezan da preduzme . Izvjesni obligacioni odnosi se upravo karakterišu
preduzimanjem odgovarajućeg činjenja od strane dužnika , kao što je npr. kod ugovora o djelu
ili radu ili kod ugovora o punomoćstvu .
Predmet obligacije ukazuje i na činjenicu da se obligacija može odnositi i na
nečinjenje odn. uzdržavanje od određenog činjenja . Ovo je bitno naglasiti da je riječ o
uzdržavanju od neke radnje koju je inače dopušteno činiti , jer ako je ta radnja zabranjena ,
onda uzdržavanje od takve radnje ne može biti predmet obligacionog odnosa . Tako npr. ako
bi se neko obavezao da neće učiniti određeno krivično djelo ili da neće preduzeti određenu
radnju koja je protivna moralnom imperativu , takvo obavezivanje ne bi proizvelo punovažne
pravne posljedice na planu obligacionopravnog odnosa . Ali obaveza susjeda da se ne
ograđuje visokim zidom , na što bi inače imao pravo ili obaveza kupca da ne otuđi predmet
kupoprodaje za određeno vrijeme zbog ustanovljenog prava otkupa u korist prodavca ,
predstavlja primjer punovažne obligacije . Izvjesna konkretizacija nečinjenja odn.
uzdržavanja obično se obilježava izrazom „trpljenje“ (pati) kojim se obuhvataju one
obligacije u kojima dužnik dopušta , tj. trpi da povjerilac nešto čini što bi mu on inače
mogao zabraniti da nije s njim u obligacionom odnosu , npr. na osnovu ugovora dužnik je
obavezan da trpi da povjerilac prelazi preko njegovog zemljišta . Treba napomenuti da je
davanje i činjenje karakteristično za pozitivne obligacije , dok je uzdržavanje od činjenja
karakteristično za negativne obligacije .
Da bi obligacija bila punovažna , zahtijevaju se izvjesna svojstva predmeta odn.
sadržine obligacije . Predmet obligacije može biti samo ono što je moguće ispuniti , jer ono
što nije moguće , nisi ni dužan . Obligacije nema kada je riječ o tzv. objektivnoj , a ne
subjektivnoj nemogućnosti . Pri tome , ona obuhvata , kako pravnu , tako i faktičku
nemogućnost , koja može biti prisutna već u trenutku kada je obligacija trebalo da nastane
(inicijalna) ili kasnije u toku njenog ispunjenja (naknadna nemogućnost). Kada je riječ o ovoj
posljednjoj , treba primjetiti da obligacija prestaje samo u slučaju kada je nemogućnost
posljedica uzroka za koji dužnik ne odgovara .
Predmet obligacije mora biti i dovoljno određen , tj . mora se znati na šta se
obligacija odnosi , šta dužnik treba da učini ili da preda odn. od kakvog činjenja treba da se
uzdrži . Ali nije neophodno da predmet obligacije bude tačno određen već u momentu
nastanka obligacije (obligatio certa) , već je dovoljno da on bude odredljiv tj. da se može
naknadno , prema izvjesnim okolnostima , odrediti (obligatio incerta).
Za razliku od određenosti predmeta , određenost sadržine obligacije znači da prava i
obaveze stranaka moraju biti određene u tom smislu da se zna o kom obligacionom odnosu je
riječ .
Najzad , sadržina i predmet obligacije moraju biti dopušteni sa gledišta pravnog i
moralnog poretka . Sve ono što bi bilo protivno prinudnim pravnim propisima ili poštenju i
blagonaravlju , biva kao da je i samo po sebi nemoguće . To znači da se nedopuštenost
predmeta u principu izjednačava sa objektivnom nemogućnošću .
3
Prema ZOO-a predmet ugovorne obaveze je nedopušten ako je protivan ustavom
utvrđenim načelima društvenog uređenja , prinudnim propisima i moralu društva .
4
upisano u zemljišne knjige , pribavilac se neće moći pozivati na činjenicu da mu pravo
otkupa nije bilo poznato .
Isti je slučaj i sa upisom u zemljišne knjige prečeg prava kupovine nepokretne
stvari . Ukoliko je ovo pravo upisano u zemljišne knjige , i pored toga što je ono u principu
obligacionopravne prirode , to pravo samim faktom upisa prelazi okvire odnosa inter partes ,
tako da se može isticati protiv svakog trećeg lica ; treće lice ne može se pozivati da mu
postojanje prečeg prava kupovine nije bilo poznato . ZOO predviđa pravilo da se u slučaju
javne prodaje prodavac ne može pozivati na svoje pravo preče kupovine . Međutim , prodavac
čije je pravo preče kupovine bilo upisano u javnoj knjizi može zahtijevati poništenje javne
prodaje , ako nije bio pozvan da joj prisustvuje .
5
obligacija posmatrala samo sa stanovišta povjerioca . To se isto odnosi i na izraz dugovinsko
pravo koji bi mogao biti adekvatan ukoliko bi se obligacija posmatrala samo sa stanovišta
dužnika . Ali , kako se obligacijom uglavnom naziva odnos između povjerioca i dužnika u
cjelini , to bi izraz obligaciono pravo ipak , bio najadekvatniji .
6
logika u jednom uskom i pravnotehničkom smislu , već i u smislu saznanja da ta pravila
dolaze kao izraz određenih društvenih potreba i činilaca .
Opšta teorija obligacija od značaja je , ne samo za obligaciono pravo kome je
namjenjena , već i za druge grane građanskog prava , pa i za neke grane prava koje su izvan
domena građanskog prava npr. privredno (trgovačko) pravo , a također i za opštu teoriju
prava. Pojmovi kao što su povjerilac , dužnik , obaveza , ugovor , šteta , odgovornost , isl.
takvi su po svojoj prirodi da ne mogu biti zaobiđeni i od drugih grana prava . Otuda , druge
grane prava , saobrazno njihovom predmetu regulisanja , dolaze na izvor gdje nalaze teorijski
izgrađene pravne pojmove .
Ugovor je svaka saglasnost volja dva ili više lica kojom se postiže obligacionopravno
dejstvo .
Kada se upotrijebi riječ „dužnik“ , to je također apstrakcija u smislu opšte teorije
obligacija . Ova reč u teoriji obligacija označava svako lice koje je obavezno da izvrši neku
prestaciju u korist povjerioca . To je ne samo kupac ili prodavac , zakupac ili zakupodavac ,
zajmoprimac ili poslugoprimac , nego i svako lice koje drugom svojom krivicom prouzrokuje
štetu ili koje javno obeća neku nagradu ili primi neku isplatu bez pravnog osnova ili je ex lege
dužno da izvrši neku prestaciju , itd. Sva ta lica , bez obzira na njihove veoma različite pravne
situacije , sakupljaju se jednom opštom formulom u kojoj je zajednički imenitelj činjenica da
su sva ta lica obavezna da izvrše određenu prestaciju u korist određenog lica , zbog čega se
svi nazivaju dužnicima .
S druge strane , svako lice koje je ovlašćeno da zahtijeva od dužnika