Pozdrav s granice

Zbirka eseja Priručnik za jučer Gorana Ferčeca skriva programsku pogrešku u

vlastitom naslovu; iako je riječ o kratkim crticama koje većinom napučuju lica iz

prošlosti, one nikako nisu (samo) nostalgična zbirka sjećanja, ono što je u njima

prošlo bitno je uglavnom zbog onog što će tek doći, a likovi u knjizi ne razmišljaju ni o

prošlosti ni o povijesti, jer prvo je nepotrebno oplakivati, a drugo je ionako samo

konstrukt. Priručnik za jučer, jasno je od prvih stranica, tako shvaćenu prošlost i

povijest u isto vrijeme romantično idolizira i krivi za sve današnje društvene nepravde

i apsurde. Takav, složen i slojevit odnos pisca prema središnjoj temi stvara napetost,

izoštrava fokus, poziva na čitanje.

Ferčecova zbirka vlastitu diskurzivnu poziciju gradi na dvije temeljne opreke,

prvoj između bijesa i nježnosti, te drugoj između prostora privatnog života i javnog

djelovanja. Bijes i nježnost sukobljavaju se u stavu prema izrečenom; bijes nekoga tko

progovara o aktualnoj društvenoj stvarnosti očekivan je, pa i poželjan, ali ono što

iznenađuje jest nježnost, razoružavajuća toplina koju Ferčec emanira u maniri

svojevrsnog ekumensko-socijalističkog agapea. U vremenu u kojem esejistički bijes

često postaje samom sebi svrha, piščeva želja i potreba da shvati sve aktere zbivanja

koja opisuje, čak i one koji takvu pažnju ničim nisu zaslužili, izgleda kao osvježavajuća

i dobrodošla anomalija. Interakcija skrivenog prostora privatnog života i otvorenog

polja javnog djelovanja čini drugu opreku, koja gradi socio-političku os ovih tekstova;

s jedne strane topla storija o vlastitoj obitelji, a s druge vivisekcija društvenog

propadanja kroz istu tu priču.

Ferčecova pozicija u svakom je eseju manjinska, granična, liminalna, pa nije

nimalo slučajno što je piščeva rodna Koprivnica jednako udaljena od mađarske

granice, koliko je Trst Claudija Magrisa udaljen od slovenske. Baš poput velikog

Magrisa, kojemu je nepripadanje jedini mogući oblik pripadanja, i Ferčec na

probleme većine gleda iz vizure čovjeka s ruba, iz pozicije pisca koji vlastitu

nepripadnost ne smatra manom, nego jedinom dostupnom opcijom. Magris u svojoj

novoj, još neizašloj knjizi Al’ povijesti nema kraja spominje talijanskog pjesnika

Giacoma Noventu, citirajući njegov stih: Ja sam mislio da sam slobodan / slobodan

čovjek. / A kad tamo, osjećam / u sebi gazdu. Borba protiv tako shvaćenog gazde u

sebi u Ferčecovoj esejistici, koja lako sklapa prijateljstva i usprkos visokom stilu nije

hermetična, lako prelazi na čitatelja. Za jednu zbirku eseja to možda ne izgleda puno,

ali je sasvim sigurno – dovoljno.