Ivanov ispod površine

Dugo najavljivani “Ivanov” Antona Pavloviča Čehova, u režiji ukrajinskog reditelja Andrija
Žoldaka i u dramatizaciji Joane Malau, premijerno je izveden na sceni CNP-a 18. oktorbra. U
kratkim crtama, „Ivanov“ je drama u čijem središtu je, kao njen glavni lik, Nikolaj Ivanov koji
sebe smatra "suvišnim čovjekom", dok su oko njega – kako to objašnjava sam Čehov – osrednji
likovi, pijanci i igrači karata. On je, naravno, u takvom okruženju usamljen i očajan. Duge zime,
duge noći, prazna bašta, prazne sobe, mrzovoljni grof, bolesna žena... U svakom trenutku
proganja ga isto pitanje – kuda da pobjegne?

Čehovljev Ivanov je intelektualac, individualista, čovjek koji sumnja u svrhu postojanja,

beskoristan čovjek, svjedok i predstavnik dekadencije i izgubljenosti ruskog društva i cijele
jedne epohe. U Žoldakovoj interpretaciji, Ivanov dobija nove tonove: on postaje neiskreni,
licemjerni, hedonistički nastrojeni egoista koji nadmeno „slama“ ženska srca. Taj lik nam je
poznat. Ovaj Ivanov liči na savremene bogataške sinove, depresivne neradnike koje jure
kamataši zbog neplaćenih dugova. Tek na samom svršetku drame vidimo Ivanova kao „ruskog
Hamleta“ ophrvanog bolom i bezumljem u nerazrješivoj egzistencijalnoj dilemi.

Glumac Dejan Lilić majstorski je odigrao ovakvog Ivanova, uspijevajući da predstavi složenost
Ivanova u Žoldakovoj interpretaciji i da izvrsnim performativnim rješenjima nadgradi Čehovljev
tekst. Isto tako, vidimo interesantnu interpretaciju lika Ivanove žene Sare, Židovke preobraćene u
Anu Petrovnu zbog ljubavi prema Ivanovu (Sanja Vujisić) koja više nije samo dosadna
prevarena ženica, kao u Čehovljevom tekstu, već bijesna, strastvena, jogunasta i energična žena.
Sašu (Žana Gardašević Bulatović), kćerku bogatih susjeda Lebedevih, koja je zaljubljena u
Ivanova, u tekstu vidimo kao smjelu, životnu i inteligentnu djevojku. Žana Gardašević Bulatović
je tumači kao pomalo „ometenu u razvoju“, čime se potencira njen idealizam i naivnost. Vještina
sa kojom su u ovoj ulozi taj „defekt“ (govorna mana, određena slaba koordinacija pokreta)
spojeni sa Sašinom „budalastom“ voljom da se bori za ljubav čak i onda kad nije više ni sigurna
u nju – pokazuju visoku profesionalnu zrelost Žane Gardašević Bulatović. Zapravo, u ovom
rediteljskom čitanju sposobnost voljenja ispoljava se kao neka vrsta disfunkcionalnosti ili
„zaostalosti“. I Sara i Saša odbacuju oportunizam koji je svojstven ostalim likovima koji su
ogrezli u konstantim etičkim kompromisima sa samima sobom. Među tim kompromiserima
svakako je najistaknutiji Borkin, beskrupulozni interešdžija i raskalašni pijanac kojega
Aleksandar Radulović tumači duhovito, upečatljivo i ekspresivno, ostvarujući scensko prisustvo
karikiranjem osobina ovog lika do krajnjih granica. Davor Dragojević uvjerljivo je prikazao lik
Šebeljskog, Ivanovog mrzovoljnog ujaka, koji se u kasnim šezdesetim odlučuje na ženidbu iz
koristi sa Babakinom, bogatom mladom udovicom koju tumači Branka Stanić, koja unosi
svježinu u ovaj lik, tumačeći je s dozom ironije i komički. Gavrila, slugu Lebedevih, igra Jovan
Krivokapić koji plastično dočarava inteligentnog slugu začuđenog nad budalaštinama visoke
klase. Isto tako, kroz odnos Jovana Krivokapića (sluga Gavrilo) i Lebedeva (Stevan
Radusinović) referiše se na (homo)seksualno iskorištavanje u arhetipskom odnosu gospodar-
sluga koje se može čitati kroz prizmu klasnih odnosa moći, ali i aluzija na navodnu Čehovljevu
homoseksualnost. Ipak, smeta činjenica da je Stevan Radusinović kao glumac uvijek limitiran i
„predodređen“ za uloge „izfeminiziranih“ likova, da je to njegov tipski manir, tako da ni ovdje
nismo vidjeli njegove glumačke potencijale.

Ova drama polaže nade u majstorski spoj komičnih i tragičnih elemenata. Žoldak očito nije želio
da inscenacijom zavlada pretjerana ozbiljnost i Ivanovljevo egzistencijalno očajanje, pa je
nastojao da unese i malo veselosti. No, u ovoj inscenaciji povremeno se kreiraju komične scene
koje su smiješno neuspjele, kao što je, na primjer, Lebedevljevo (Stevan Radusinović) šepanje
nakon što ga je njegova žena Zinaida (Žaklina Oštir) „kobajagi“ išegala na komade (scena kojom
se želi aludirati na bračno mrcvarenje kojemu je on izložen) ili scena „kuvanje mačke“ (Lebedev
ubacije krpenu lutku-mačku u lonac i kuva je, miješajući po loncu, u nekoliko navrata).
Čehovljev tekst je prenijet gotovo u cjelini, ali anti-naturalistički izraz i performativni elementi u
glumačkoj interpretaciji stalno prave otklon od realnosti kreirajući efekat začudnosti. Srećom, ti
efekti nisu uglavnom sami sebi cilj već ostaju u funkciji drame, ili tačnije rediteljskog viđenja
drame.

Scenografija (Daniel Žoldak) je zahtjevna rotirajuća konstrukcija drvene kuće gdje je kao
ironički materijalizovana ideja natrualističkog četvrtog zida – jer samo četvrtog spoljnjeg zida
nema pa publika može da posmatra život likova kao iza nedvidljive zavjese. Ovakva scenografija
odgovara realističkom postupku koji se tokom predstave, međutim, stalno konstruiše i
dekonstruiše izvedbom glumaca i rediteljskom koncepcijom. Naime, tokom predstave se (očito s
namjerom) prekidaju prezentacije stvarnosti da bi se napravile demonstracije suštine sukoba
pomoću performativnog materijala koji ipak proizilazi iz dramskih situacija (dakle nije riječ o
„ukrasima“). I u ovim demonstracijama ne-dramskog, inscenacija ostaje u službi naracije,
odnosno odslikavanja onih emocija i ideja koje je reditelj iščitao iz Čehovljeve drame.

Muzika (Sergej Patramanski) i zvučni efekti vrlo su prisutan element u ovoj predstavi, pa su tako
Ivanovovljeve ludorije ispraćene popularnom zabavnom muzikom, dok scenu svadbe
obilježavaju ciganska i balkanska narodna muzika kako bi se radnja izmjestila u naše vrijeme i
na naš prostor. Zvučni efekti imaju funkciju da podvuku atmosferu Čehovljeve drame u kojoj
vlada neumoljiva tišina koju prekidaju tek trivijalni zvukovi – lavež pasa, mjaukanje mačke,
zveckanje sudova i slično – samo što se sa tim reditelj opet poigrava parodirajući naturalističku
tradiciju izvedbe ovih komada (manifestacija života u svojoj prirodnosti), tako da ovdje imamo
artificijeno (mikrofon) pojačane zvukove.

Ako je Čehov htio da se unutrašnje psihičke bure likova rješavaju ispod površine, Žoldak nam je
umjesto takve mirne „spoljne“ atmosfere kojom vlada dosada ponudio jednog novog,
dinamičnog i razigranog „Ivanova“, insistirajući na performativnim izrazima koji prate
unutrašnjost ove drame i osvjetljavaju dinamizam i raspolućenost glavnih likova.