Umjetnost vođenja

Ravnateljske godine Zrinke Kolak - Fabijan

RAVNATELJ: Ne štedite mi stog u igri toj

Ni prospekata, a ni strojeva!

I velikim i malim svjetlom neba

Poslužite se, zvijezde rasipajte;

Na scenu vatre, vode, stijena dajte

I zvijeri, ptica, koliko vam treba.

J. W. Goethe, Faust

Na samom početku «Fausta», u poznatoj predigri na pozornici raspravljaju tri

kazališna čovjeka, nezaobilazni teatarski pregaoci bez kojih je nezamisliv život na sceni.

Ravnatelj, pjesnik i lakrdijaš sukobljavaju svoje strastvene silnice organizacije, ideje i prakse

u neobično životnom razgovoru, koji bi se neznatno izmjenjen i vođen ponešto suvremenijim

jezikom, mogao voditi i u nekoj od današnjih intendantskih kancelarija. Nema puno ispisanih

stranica, proznih ili teorijskih, u kojima se preciznije postavlja sva muka kazališnog

organizatora, razapetog između dotoka financija mecene (Grub napola je, hladan napola. Taj

kartanju se poslije glume nada...) i nestalnog ukusa zahtjevne publike (Ugodit mnoštvu – to

su težnje moje, Jer ono živi, al i živjet da...). Zbilja, posao kazališnog ravnatelja nezahvalna je

ekvlibristika u kojoj se teži ugoditi svima, ali se usprkos toj težnji (ili upravo zbog nje) često i

propada. Kako se u toj problematičnoj funkciji u riječkom Gradskom kazalištu lutaka obrela

glumica Zrinka Kolak – Fabijan?

Cjenjena prvakinja HNK Ivana pl. Zajca u ravnateljsku fotelju riječkih lutkara nije

ušla nepozvana i iznenada. Kao glumica sa istančanim osjećajem za scenski govor, surađivala

je s ansamblom s Brajde kao lektorica često i prije no što je početkom 2004. godine raspisan

natječaj za novog čelnika lutkarskog teatra. Čitajući članke iz onodobnih dnevnih novina,
dobija se dojam kako se Zrinka Kolak – Fabijan na taj natječaj javila vođena dvojakim

razlozima: jedni su se ticali njezinog izazova u suočavanju s dotad nepoznatim profesionalnim

zadacima, dok su drugi zadirali u najprivatniju sferu – glumica je zbog osobnog gubitka

osjećala kako joj treba posao koji će joj u potpunosti zaokupljati pažnju, što se u nestalnom

glumačkom životu prepunom angažmanskih propuha i ansambalskih čekanja i ne događa

uvijek. Bilo kako bilo, Zrinka Kolak – Fabijan te je dvije tisuće i četvrte raskinula svoju

tridesetidvogodišnju vezu s velikim riječkim teatrom te se prihvatila rukovodećeg posla u

malom, zamijenivši tako ugodnu poziciju dokazanog umjetničkog pregaoca s onom puno

rizičnijom – neiskusne ravnateljice koja tek treba opravdati povjerenje koje joj je ukazano.

Osim već spomenute olakotne okolnosti dobrog poznavanja amsambla Gradskog

kazališta lutaka, Zrinka Kolak - Fabijan imala je i još jednu, veoma bitnu – to je lutkarsko

kazalište, naime, i prije njenog dolaska bilo dobro organiziran i repertoarno dobro vođen

teatar, s jakim glumačkim timom i sposobnim osobljem. Nova ravnateljica nije morala kretati

od nule, pa je već u prvim mjesecima njenog mandata Rijeku u sklopu kongresa UNIMA-e

posjetila svetska lutkarska elita, a zanimljivi i kvalitetni autorski projekti nisu bili rijetkost na

kazališnom repertoaru. Upravo se u tom osjetljivom pitanju kontinuiteta uvidjela i prva dobra

strana ravnateljske politike Zrinke Kolak – Fabijan – uspješni naslovi nisu se skidali, prije

dogovorenim projektima pružena je podrška, a autori i suradnici koji su se dokazali kao

iznimno kvalitetni i dalje su na riječkoj Brajdi bili rado viđeni gosti. Prigrljivanjem dokazanih

vrijednosti njena se repertoarno/estetska promišljanja nisu zaustavila, pa se uz tu, uvjetno

nazvanu kontinuitetnu politiku, vrlo brzo u repetoarnim planovima pojavljuju i redatelji

kojima lutkarstvo nije primarni medij, i upravo će takvi autori ponajviše obilježiti glumičina

dva mandata među riječkim lutkama.

Djeleći repertoar riječkog Kazališta lutaka u zadnjih šest godina na

kontinuitetno/lutkarski i inovativno/hibridni, treba odmah reći kako tu razdiobu ne treba

shvaćati kvalitativno, jer su i u prvoj skupini zadržani autori koji su se isticali svojom

kreativnošću, duhom i nepogrešivim osjećajem za lutkarski medij. U toj skupini, uz

provjerenog i uvijek solidnog Serđa Dlačića kao kućnog redatelja zaduženog uglavnom za

domaće nekanonske naslove, izdvajaju se prije svih dva imena. Slovenski lutkarski doajen i

stari riječki gost Edi Majaron, postavit će od 2004. godine naovamo jednu premijeru (Malu

vješticu O. Preusslera u dramatizaciji Magdalene Lupi) i jednu obnovu (popularnog

Pinocchia u dramatizaciji iste autorice), a među riječkom publikom također rado viđeni

redatelj Zoran Mužić svojim će karakterističnim humorom začiniti čak tri novoosmišljene

uspješnice; dvije po dijalektalnim predlošcima Tahira Mujičića, i jednu nagrađivanu

dramatizaciju uvijek zanimljive Crvenkapice. No, virtuozne Majaronove postavke koje

omogućuju lutkarima vrhunski zanatski doprinos, te Mužićeve lepršave igre u kojima su

riječki glumci ostvarivali pamtljive humorne ekstempore, tek su temelj s kojega su u sam vrh

hrvatske lutkarske produkcije uzletjele predstave iz drugospomenute skupine.

Inovativno-hibridni korpus predstava, koje su riječkim lutkarima priskrbile većinu

brojnih nagrada u posljednjih nekoliko godina, osmislili su redatelji koje je s preciznim

osjećanjem senzibiliteta svakog od njih birala ravnateljica Zrinka Kolak – Fabijan,

iskorištavajući svoju prednost da je s njima prošla kroz kreativan proces u radu na brojnim

predstavama. U riječke lutke poziva se tako Zlatko Sviben, ravnateljičin redatelj s kojim

surađuje još od sredine osamdesetih, ali i Lary Zappia, Riječanin koji je u lutkarskom teatru

prvi i do tada posljednji put režirao 1989. godine. Jedan od ravnateljičinih čestih suradnika

postaje i Saša Anočić, a priliku dobivaju i slovenski glumac, dramaturg i redatelj Robert Waltl

te riječki koreograf Žak Valenta. Teško da bi se moglo na hrpu skupiti pet različitijih

teatarskih ljudi, pritom slabo ili nikako povezanih sa zahtjevnim lutkarskim medijem, pa ipak

su baš tih petoro umjetnika osmislili neke od najzanimljivijih lutkarskih predstava u proteklih
desetak hrvatskih sezona, i to je činjenica koja itekako služi na čast ravnateljici Zrinki Kolak

– Fabijan.

Predstava s kojom je na neki način sve počelo jest Šuma Striborova, kad se nakon

šesnaest godina među riječke lutkare vraća Lary Zappia, redatelj koji se oduvijek sjajno

snalazio na malom prostoru i s nevelikim, ali zainteresiranim ansamblom. Njegova vizija

kanonske priče Ivane Brlić Mažuranić ostvarena je svježe i nestereotipno, bez ijedne lutke

umjesto kojih su animirani svakodnevni uporabni predmeti. Sjekira kao Momak, lanena

haljina kao Majka i Stribor u obliku kugle ispunjene vodom, s bijelim novogodišnjim

kuglicama umjesto Domaćih poveli su dječju (i ne samo dječju) publiku u zamišljeni svijet

simbola, oblikujući cjelinu koja je plijenila svojom maštovitom idejom, ali i zanatski

besprijekornom provedbom. Nakon nagrađivane Šume, Zappia sa sljedećim projektom osim

na planu forme unosi inovaciju i na planu sadržaja, pa se odlučuje za u lutkarsko/dječjem

zabranu vrlo rizičan repertoarni odabir – vlastitu preradu Shakespearove tragedije o Romeu i

Juliji, koja u njegovom viđenju priča o sebičnom ljubavniku, pa se i u naslovu Gulietta

smješta u navodnike. Romeo (i Gulietta), hibridna forma s mladima bliskim

videoprojekcijama i upečatljivom glazbom bila je zabranjena za mlađe od 14 godina, što je

samo po sebi važan i hrabar iskorak u promišljanju repertoara, tradicionalno namijenjenog

prvenstveno maloj djeci – najvjernijoj publici lutkarskih kazališta. Zappijina niska maštovitih

predstava zasad se završava promišljenom i duhovitom obradom klasičnog Andersenovog

Slavuja, koji zadržava sve odlike prethodnih predstava: maštovit i netipičan odabir lutaka i

«lutaka», vješto ispripovjedanu radnju s redateljskim komentarom te zavidan nivo

glumačko/lutkarske izvrsnosti. Uz Zappiju, s dva razigrana i rado gledana autorska rada

riječkoj dječjoj publici predstavio se i Saša Anočić, redatelj sa zagrebačkom adresom koji je

cijenjen u kazalištu za djecu, ali se lutaka uglavnom klonio. Njegove Pustolovine Toma

Sawyera sretan su spoj redateljeve maštovite, gotovo dječje zaigranosti te zanatske razine
glumačkog ansambla koji je redatelju uvelike pomogao u oživljavanju lutaka. Tom Sawyer

nagrađivana je predstava s pretežito klasičnom strukturom i porukom, a njegov recentni

autorski projekt, Gulliver u zemlji malih ljudi, mišljen je i politički vrlo suvremeno i

polemički, pa svojim duhovitim gegovima osvaja dječju, ali i odraslu publiku, posve u skladu

sa Swiftovim izvornim alegorijskim stremljenjima. Žak Valenta svoj je doprinos u ovom

vrlom novom repertoaru pridodao s dvije simpatične i svježe klaunerijske predstave (Moje

tijelo i Cirkus Klaunovski), Robert Waltl na zanimljiv je način u teatar pretočio poeziju Enesa

Kiševića, a veteran Zlatko Sviben postavio je na malu riječku lutkarsku scenu raskošno

zamišljen i iskričav komentar na Barrievog Petra Pana. U prvih šest godina ravnateljstva

Zrinke Kolak – Fabijan uklopila se i pedeseta godišnjica od osnutka teatra, koju je taj mali

kolektiv proslavio raskošnom i sjajno oblikovanom monografijom o prvih pedeset. Od Šume

Striborove do Gullivera, od Majaronove Male vještice do luksuzno ukoričene monografije

teče život jednog malog teatra, koji se ne mora sramiti svojih velikih namjera. Nije pretjerano

barem dio zasluga za to pripisati i ravnateljici Zrinki Kolak – Fabijan.

Upravitelj kazališta je tu da bi podsjetio da je administracija sastavni dio

umjetničkog posla, upozorava Patrice Pavis. Vođenje kazališta jest i mora barem jednim

svojim djelom biti umjetnost, jer bez tog vjetra u leđa kazališnim praktičarima teško se može

stvoriti klima za kontinuitet kreativnih proplamsjaja duha, koji razlikuju živi teatar od mjesta

na kojem se sporadično omakne predstava. Zrinka Kolak Fabijan zamijenila je privremeno

svoju primarnu, svima vidljivu, cjenjenu i hvaljenu umjetničku djelatnost za umjetnički posao

u sjeni, manje vidljiv i podložniji kritici. Njena ustrajnost da i tom poslu pristupi s jednakim

žarom i ozbiljnošću, zalog je njenog ravnateljskog uspjeha. Ta prestanite jednom raspravljati!

Da djelo vidim, to bih htio ja!, viče Goetheov Ravnatelj s početka priče. Viče vjerojatno, u

sebi ili naglas, i Zrinka Kolak – Fabijan dok, baš u vrijeme pisanja ovog teksta, u riječkim
lutkama traju probe za Nazorovog Velog Jožu u režiji još jednog od maštovitih i

neprilagođenih, Renea Medvešeka. Ne treba sumnjati da će ta vika doprijeti do pravih ušiju.