OVISNOST O PSIHOAKTIVNIM SUPSTANCAMA I MEDICINA RADA

Osman SINANOVIĆ
Neurološka klinika, Univerzitetski klinički centar Tuzla, Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli,
75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina

Uvod Ovisnost ili adikcija o nekoj psihoaktivnoj supstanci podrazumijeva da konzument zbog
psihičkih (psiholoških) ili fizičkih (fizioloških) razloga ne može lako da prestane sa uzimanjem
upotrebljavane supstance. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost je
"stanje, psihičko, a ponekad i tjelesno, koje se karakteriše promjenom ponašanja i drugim
promjenama, što uvijek uključuje neodoljivu potrebu za uzimanjem droge, stalno ili
povremeno, kako bi se postigao njen psihički učinak, a ponekad da bi se izbjegla neugoda
zbog njenog neuzimanja."

Dugotrajna upotreba psihoaktivnih supstanci ima različite socijalne i više ili manje štetne
posljedice na ukupno zdravlje ovisnika. Oblik i intenzitet poremećaja ovise, s jedne strane o
tipu upotrebljavane supstance, a s druge, o načinu unošenja, količini, "stažu", dobnom uzrastu
ovisnika, kao i nizu drugih faktora.
Namjera ovog predavanja je da pruži osnovne informacije o ovisnosti i njenim štetnim
posljedicama, te da ukaže na moguće pravce djelovanja specijaliosta i drugih zaposlenih u
službama medicine rada u našoj zemlji. Većina psihoaktivnih supstanci izaziva toleranciju,
psihičku (psihološku) i fizičku (fiziološku) ovisnost.
Tolerancija predstavlja potrebu ovisnika da progresivno diže dozu uzimane supstance sa
ciljem postizanja početnog efekta dostignutog prvom, obično malom dozom.
Psihička (psihološka) ovisnost se definiše kao osjećaj zadovoljstva i potrebe da se ponavlja
iskustvo sa upotrebljavanom supstancom ili da se izbjegne diskontinuitet u njenom uzimanju.
Fizička (fiziološka) ovisnost je stanje fiziološke adaptacije organizma na psihoaktivnu
supstancu koja se uzima kontinuirano, a koja dovodi do tolerancije i apstinencijalnog sindroma
u slučaju prestanka uzimanja.
Apstinencijalni sindrom predstavlja skup različitih simptoma koji se javljaju nakon potpunog
ili djelimičnog prekida konzumiranja određene supstance, obično nakon ponavljanog i
produženog uzimanja visokih doza. Simptomatologija apstinencijalnog sindroma i njegovo
trajanje ovise od tipa i doze psihoaktivne supstance koja je uzimana. U većine se javlja:
napetost, uznemirenost, podrhtavanje pojedinih dijelova tijela, promjene raspoloženja,
razdražljivost, nemogućnost mirovanja (agitacija), glavobolja, znojenje, gadjenje i povraćanje,
nesanica, anksioznost, depresija, ubrzano lupanje srca, povišen krvni pritisak, bolovi u tijelu,
prolazne halucinacije ili iluzije. Apstinencijalni sindrom je apsolutni indikator postojanja fizičke
(fiziološke) ovisnosti.

Razjasnićemo još neke uobičajene pojmove koji se koriste u stručnoj i popularnoj literaturi o
problemima ovisnosti. To su intoksikacija, zloupotreba i ovisnost.
Intoksikacija podrazumijeva prolazno stanje koje prati unošenje psihoaktivne supstance a
karakteriše se poremećajem opažanja, emocija, ponašanja, rasuđivanja, te drugih
psihofizioloških odgovora i funkcija.
Zloupotrebom se označava različito oštećenje tjelesnog ili psihičkog zdravlja zbog
povremene ili kontinuirane upotrebe psihoaktivne supstance ili ponavljanje uzimanja
supstance u situacijama u kojima efekti uzete supstance dovodi konzumenta i/ili druge u
opasne situacije (vožnja, specifična radna mjesta).
Termin ovisnost podrazumijeva fizičku (fiziološku) i psihičku (psihološku) ovisnost koju smo
već naprijed opisali. Narkomanija je ovisnost o drogama, a narkofilijom se označava
povremeno uzimanje droge bez razvijanja bilo kog vida ovisnosti. Može se reći da je svako
uzimanje droge, zloupotreba, a da zloupotreba može rezultirati ili narkofilijom ili
narkomanijom. Psihoaktivna supstanca se u organizam može unijeti na više načina: oralno
(alkohol, tablete), subkutano ili intravenski (heroin), ušmrkivanjem (kokain, heroin),
pušenjem i inhaliranjem (marihuana, kokain). Nerijetke su kombinacija više načina
unošenja, kao što nisu rijetke ni kombinacije uzimanja različitih vrsta psihoaktivnih supstanci.

Ono što je sasvim sigurno i u čemu se slažu svi koji se na bilo koji način bave problemima
ovisnosti jeste da je ovisnost u stalnom porastu i da sve više mladih ljudi uzima narkotike. U
našoj zemlji taj problem postaje naročito aktuelan nakon proteklog rata.
Treba istaći i činjenicu da se zapaža trend "osvajanja" manjih gradova, pa i ruralnih područja,
za razliku od ranijeg perioda, kada je narkomanija bila vezana uglavnom za veće gradske
centre.

Posttraumatski stresni poremećaj i zloupotreba droga

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP ili PTSD, od engleskog -"posttraumatic stress

disorder") je odgođeni ili produženi odgovor na provokativni događaj ili situaciju (kratkog ili
dugog trajanja) izuzetno prijeteće ili katastrofične prirode, koja izaziva neprijatnost kod većine
osoba. Iako postoji praktično od početka civilizacije, ovaj sindrom je poznat kao zaseban
klinički entitet tek od 1980. godine, kada se po prvi put javlja u Dijagnostičkom i statističkom
priručniku Američkog udruženja psihijatara.

Tipična obilježja uključuju epizode ponovnog preživljavanja traume u kratkotrajnim sjećanjima

("flashbacks") koja se nameću, snovima ili noćnim morama koje se pojavljuju nasuprot
stalnom opštem osjećaju obamrlosti i emocionalne tuposti, odvojenosti od ostalih ljudi,
anhedonije i izbjegavanja aktivnosti i okolnosti koje podsjećaju na traumu. Kod pogođenih
ovim sindromom postoji stanje autonomne prenadraženosti s pretjeranom budnosti pažnje
(hipervigilnost), pojačanom reakcijom uplašenosti i nesanicom. Anksioznost (strahovanje,
tjeskoba) i depresija često su udruženi s gore pomenutim simptomima, a suicidalne ideje nisu
rijetkost.

PTSP je naročito postao aktuelan nakon rata u Vijetnamu, kako među stručnjacima, tako i
među umjetnicima (film "Lovac na jelene") i laicima. U našoj zemlji suočili smo se sa njim u
povećanom opsegu u toku minulog rata. Ovaj sindrom je relativno često udružen sa drugim
psihičkim poremećajima kao što je depresija npr., ali i sa zloupotrebom psihoaktivnih
supstanci, što danas u našoj zemlji treba stalnmo imati na umu.

Postoje izvještaji da je jedna trećina američkih vojnika, koji su ratovali u Vijetnamu, uzimala
heroin ili neku drugu drogu. Strah od smrti, neshvaćena svrha rata, kao i lična
besperspektivnost, kod velikog broja vojnika su stvorili očaj i preduslove za posezanje za
drogom. Zanimljivo je da je samo 12 posto američkih veterana vijetnamskog rata nakon
liječenja ovisnosti nastavilo sa uzimanjem heroina. Naime, rat i specifični uslovi življenja sa
puno stresa i stalnom opasnošću po život, imali su dominantnu ulogu u prihvaćanju heroina u
Vijetnamu. Međutim, po povratku kući promijenila se okolina, vojnici su se vratili svojim
porodicama, radu, dakle okolini, koja je pretežno osuđivala uzimanje droge i pružala podršku i
druge sisteme vrijednosti od onih tokom ratovanja u Vijetnamu. Iskustva s drogom u
Vijetnamu korigovala su mit o "ovisničkoj ličnosti" i naglasila značaj socijalnog faktora i
životnog okruženja u razvijanju zloupotrebe i ovisnosti o drogama.

U slučaju naših veterana takođe je zapažena veza između prisustva posttraumatskog

stresnog poremećaja i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, naročito alkohola, ali i drugih
psihoaktivnih supstanci. Povećana upotreba psihoaktivnih supstanci, uključujući i narkotike, u
toku rata je bila evidentna i među našim vojnicima.
 Klasifikacija psihoaktivnih supstanci

Mada se na prvi pogled čini jednostavnim, razvrstavanje droga, odnosno njihova klasifikacija,
kao i klasifikacija ovisnosti koja ide uz njihovu (zlo)upotrebu nije ni malo jednostavan posao.
Razlog za to leži u činjenici da se zna veliki broj supstanci koje mogu izazvati ovisnost, a
njihov popis se praktično iz godine u godinu širi. S druge strane, neke droge imaju višestruka
djejstva, pa ih je zato teže "omeđiti" jednom farmakološkom skupinom.

U stručnoj literaturi se pojavljuju različiti klasifikacijski pristupi drogama i ovisnostima koje one
izazivaju. Zanimljiva je i relativno široko prihvaćena podjela, osobito od onih koji se usko
stručno ne bave problemom narkomanije, pa i od državnih zvaničnika iz odredjenih
ministarstava, na lake ili meke i teške ili tvrde droge. Ova podjela se ustvari zasniva na
težini ovisnosti i njenim ukupnim posljedicama. Međutim, protivnici ove podjele za argument
uzimaju činjenicu da u kompleksnom shvatanju narkomanije, lake i teške ovisnosti nema. U
medicinskom smislu, kao što smo naprijed rekli, ovisnost može biti fizička (fiziološka) ili
psihička (psihološka). Fizička ovisnost dovodi do većih zdravstvenih i socijalnih problema od
psihičke, ali nije ista posljedica u slučaju ovisnosti o nikotinu i kokainu npr. Nadalje, rijetke su
droge koje ne izazivaju oba tipa ovisnosti (tab.1). Pored toga, često je korištenje više droga
istovremeno, a "lake" droge su vrlo često uvod u "teške". Predstavnik lake droge bi bila
marihuana, a teške heroin.

Tabela 1. Podjela psihoaktivnih supstanci u odnosu na toleranciju, psihičku i fizičku ovisnost.

Psihoaktivna                    Tolerancija              Psihička                Fizička

supstanca                                                        ovisnost                ovisnost

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Depresori CNS
Alkohol                                     ++                         +++                        +++
Barbiturati                                 ++                         +++                        +++
Opijati i Opioidi                         +++                      +++                        ++++
    (opij, morfij, heroin, kodein)

Anksiolitici                                 +                           +++                        +

Stimulansi
Amfetamin                                ++++                     +++                         +/?
Kokain                                      ++                         +++                         +/0
Metamfetamin
(Ekstazi – MDMA)                     ++++                     +++                         +
Fenciklidin (PCP)                       ++++                    +++                         ++
  (“andjeoski prah”)

Halucinogeni
  LSD                                       ++                          ++                           0/+
  Marihuana                               0                            ++                           0/+
  Meskalin                                +                             ++                           0/+
  Psilocibin                               ++                          ++                            0/+              

Ljepila i isparljive
otopine                                          +                             +                           0

Prema desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema koja
je od strane Svjetske zdravstvene organizacije publikovana 1992. godine i obavezujuća je za
sve članice Ujedinjenih naroda, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, problemi vezani za
(zlo)upotrebu psihoaktivnih supstanci su svrstani u deset potpoglavlja u okviru Petog poglavlja
- Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja (tab.2).

Opšti znaci ovisnosti

Prepoznavanje ovisnika na ulici, u školi ili na radnom mjestu nije baš jednostavno, a nerijetko
gotovo nemoguće, pogotovo ako ovisnost nije uzela maha ili se još ne radi o narkomaniji nego
o narkofiliji. Ako unose u organizam potrebnu količini droge tokom dana, ovisnici o hašišu ili
marihuani, ili pak oni koji povremeno uzimaju halucinogene, mogu se ponašati sasvim
neupadljivo. Zbog toga često ovisnici mjesecima, pa i godinama mogu uzimati drogu, a da to
nastavnici u školi, pa čak i roditelji ne zapaze. Uzimanje droge je obično kod nekog prijatelja ili
u stanu kada nikog nema. Kada je "frka", onda se "fiksanje" (heroinom npr.) ili pušenje (hašiš
ili marihuana) obavi na neko skrovitom mjestu, podrumu, javnom klozetu. Droga i pribor se
obično čuvaju izvan kuće, a "fiks" na vrijeme spremi.

Tabela 2. Klasifikacija psihičkih poremećaja i poremećaja ponašanja uzrokovanih

psihoaktivnim supstancama prema Desetoj reviziji Medjunarodne klasifikacije bolesti i srodnih
zdravstvenih problema

 Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani alkoholom (F 10)

 Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem opijata (F 11)
 Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem kanabinoida (F
12)
 Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem sedativa i
hipnotika (F 13)
 Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem kokaina (F 14)
 Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem drugih
stimulativnih sredstava uključujući kofein (F 15)
 Psihički pormećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani uzimanjem halucinogena (F 16)
 Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja vezani za duhan (F 17)
 Psihički poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani isparljivim otopinama (F 18)
 Psihički poremećaji uzrokovani uzimanjem više droga ili uzimanjem drugih supstanci
(F 19)

Na uzimanje droge može ukazati i promjenjljivo raspoloženje i ponašanje. Npr. nervozna,

neraspoložena osoba nakon odlaska u klozet vraća se mirna i dobro raspoložena - možda
nakon uzimanja neke droge.

Slijedeći znaci takođe mogu da ukažu na moguću ovisnost: pojačano i stalno znojenje,
drhtanje ruku, suhoća usta i ždrijela, poremećaj u radu želuca i crijeva, crvene, suzne ili
podbuhle oči, jako sužene (depresivne droge) ili jako raširene (stumulansi ili opijatska
apstinencija) oči (pa zbog toga se stalno nose tamne naočale); stalno curenje iz nosa, upaljeni
rubovi usana.

U slučaju unosa droge injekcijom navedeni znaci su izrazitiji. Kod sumnje da je moguće
uzimanje droge, treba pažljivo posmatrati mjesta mogućeg ubrizgavanja droge (nadlaktica,
podlaktica, gornji dio šake, potkoljenica, gornji dio stopala). Na mjestu uboda igle često se,
zbog toga što injekciona igla nije sterilisana, stvaraju gnojne upale kože. Zbog pokušaja
prikrivanja uboda injekcione igle na ruci, ovisnici nose isključivo košulje ili majice dugih
rukava.

Nijedan od opisanih znakova nije pojedinačno pouzdan, na osnovu kojeg bi se sa sigurnošću

moglo posumnjati da je osoba ovisnik. Međutim, neuobičajeno ponašanje, naročito mlađe
osobe, sa istovremenim zapažanjem više nabrojanih znakova, zahtijeva prije svega od
nastavnika, prijatelja i roditelja, ali i ljekara, a naročito ljekara medicine rada ili ljekara koji
brinu o zdravlju radnika, otvoren razgovor i dodatnu pozornost.

Tjelesna oboljenja u narkomana

Opšte napomene Ako se prisjetimo definicije zdravlja prema Svjetskoj zdravstvenoj

organizaciji, po kojoj je zdravlje "stanje potpunog fizičkog (tjelesnog), psihičkog i socijalnog
blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti", onda možemo reći da su zdravstvene posljedice
zloupotrebe droga (narkomanije) prisutne u sve tri sfere ove definicije. Ovdje će fokus biti na
kratkom pregledu oštećenja fizičke odnosno tjelesne komponenete zdravlja kod narkomana. U
pitanju su različite bolesti i poremećaji tzv. somatskog zdravlja - internistička, neurološka,
infektivna, dermatovenerološka i druga oboljenja i poremećaji. Prije nego što budu navedeni
neki od najčešćih tjelesnih oštećenja treba istaći da sve psihoaktivne supstance, bez izuzetka,
imaju manje ili veće negativne posljedice po tjelesno zdravlje ovisnika.

Tjelesne posljedice nastaju direktnim djelovanjem droge ili njenih toksičnih noksi u
slučajevima akutne intoksikacije ili hronične zloupotrebe droga, zatim apstinencijalnih kriza,
koje dovode do drastičnog poremećaja homeostaze (fiziološke "ravnoteže"), te kao indirektna
posljedica zbog septičkog ("prljavog") manipulisanja konaminiranim priborom prilikom
intravenske aplikacije.

Prvi tjelesni simptomi se mogu javiti već u prvoj fazi uzimanja sredstava ovisnosti. To su
obično probavne smetnje i smetnje sna, a jedan od prvih tjelesnih simptoma odnosno znakova
mogu biti znaci uboda na rukama, ali i na drugim dijelovima tijela. Nerijetko, narkomani se
prvo obraćaju internistima i inefktolozima zbog jetrenih ili stomačnih tegoba ili žutice, prije
nego što su imali bilo kakav kontakt sa nekim od profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja.

Kod većine narkomana vremenom se razvijaju vrlo teška tjelesna oštećenja, koja su često
ireverzibilna, neizlječiva, a neka od njih vode u neizbježnu smrt. Pojedine droge imaju
određene specifičnosti u smislu većeg oštećenja pojedinih organa od drugih, ali se teško
može govoriti o specifičnim i/ili patognomoničnim tjelesnim oboljenjima u vezi sa uzimanjem
određene droge.

O tjelesnim posljedicama marihuane i hašiša

Zanimljivo je da postoji prilično raširena zabluda o štetnosti marihuane i hašiša po tjelesno

zdravlje, pa se govori da su ove droge "manje štetna od duhana i alkohola". Međutim, istina je
da je pušenje marihuane vrlo rizično po razvoj raka pluća (npr. u dimu marihuane ima duplo
više katrana nego u dimu cigarete sa najvećom katranskom koncentracijom; u marihuani i
hašišu nalaze se relativno visoke koncentracije herbicida sa snažnim mutagenim i
kancerogenim djejstvom), bronhitisa; česte su upale faringsa (grla) i laringsa (ždrijela); mnogo
češće se javlja tuberkuloza pluća, plućni emfizem, astma. Istraživanja pokazuju da je pušenje
marihuane i hašiša značajan faktor rizika i za obolijevanje od karcinoma glave i vrata. Opisana
su i gljivična oboljenja pluća koja nastaju zbog unosa gljivica i produkata njihova sagorijevanja
inhalirajem dima prilikom pušenja, a marihuana i hašiš kao produkti biljnog porijekla sadrže
manje ili veće količine različitih gljivica.

Kod ovisnika o marihuani i hašišu, javljaju se nagli skokovi krvnog pritiska, mada je mnogo
učestalija ortostatska hipotenzija. Javlja se tahikardija i uvećana koncentracija
karboksihemoglobina u krvi. Pušenje marihuane i hašiša negativno djeluje na potrošnju
kiseonika u srčanom mišiću, te dovodi do slabljenja kontraktibilne funkcije srčanog mišića;
povećan je rizik od srčanog udara sa razvojem teške koronarne tromboze.

Droga dovodi i do smanjenja prirodnog imuniteta (smanjenje funkcije T-limfocita); smanejnja

nivoa testosterona. Dokazano je zasigurno i ireverzibilno oštećenje mozga, te smanjenje
regionalnog cerebralnog krvotoka uključujući i atrofije malog mozga kod strastvenih pušača
marihuane. Nastaje i poremećaj metabolizma ukupnih lipida, triglicerida i nekih frakcija
lipoproteina što sve predstavlja pogodnu bazu za razvoj aterosklerotičnih promjena na krvnim
sudovima. Zanimljiv je pogled hroničnog konzumenta hašiša i marihuane koji je bez sjaja, sa
izraženom hiperemijom konjuktiva. Vrlo su česti poremećaji gastrointenstinalnog trakta sa
izraženim slabljenjem peristaltike želuca i crijeva i dijarejama (proljevima) smanjenjem
produkcije sekrecije želudačne kiseline.

Marihuana i hašiš imaju naglašeno negativno djelovanje na endokrini sistem organizma. U

muškaraca je značajno snižen nivo testosterona u krvi, dolazi do morfoloških abnormalnosti i
redukcije broja spermatozoida, razvoja ginekomastije i impotencije. Utvrđeni su i drugi
hormonski poremećaji - sniženje prolaktina, luteinizirajućeg hormona, folikulostimulirajućeg
hormona, hormona rasta i hormona štitne žlijezde, te inhibicija gonadotropina.

Zloupotreba ovih droga ima izrazito negativan uticaj na reprodukciju, trudnoću i razvoj ploda.
Trajanje trudnoće je skraćeno, porod je protrahiran, težina novorođenčeta manja, a broj
malformacija u novorođene djece izrazito veći u odnosu na žene koje ne konzumiraju drogu.
Djelovanje marhuane i drugih kanabinoida na seksualnost je bifazna. Ovo je vrlo važno znati
jer u početku uživanja ovih droga dolazi do pojačanja seksualne aktivnosti i kod muškaraca i
kod žena što predstavlja kobnu zamku, jer nakon određenog vremena dolazi do sasvim
suprotnog efekta - opadanje stepena seksualnih funkcija uključujući i pad libida i pad
potencije.

O štetnim efektima kokaina

Akutna intoksikacija. Nastaje iznenada i ima brz tok. Važno je znati da granica između
kokainske euforije i smrtnog ishoda je vrlo nejasna: Simptomi akutne intoksikacije su
raznovrsni: napadna "brbljivost"; uznemirenost; razdražljivost; anksioznost; konfuznost;
ubrzan puls; poremećaj disanja; muka i povraćanje; stomačni bolovi; koma. Smrt obično
nastaje zbog srčanog zastoja i respiratorne insuficijencije (kolapsa), ali i zbog slijedećih
razloga: moždana hemoragija (krvavljenje); alergijske reakcije; samoubistvo zbog depresije.

Kokain kao i većina drugih "teških" droga je vrlo štetan po tjelesno zdravlje ovisnika, a štetni
efekti se mogu sresti u mnogim organskim sistemima. Pošto se droga najčešće uzima
ušmrkivanjem vrlo brzo na lokalnom planu dolazi do niza oštećenja: suženje krvnih sudova
nosa; paraliza trepljastog epitela u nosu; alergijeske reakcije i česte bakterijske infekcije nosa
i grla; nekroza i perforacija nosnog septuma (nosne pregrade); sušenje usta, kašalj i teškoće
disanja. Kod unošenja droge putem injekcionih šprica brzo dolazi do oštećenja vena na
mjestima uboda sa njihovim čestim trombozama. Zbog korištenja kontaminiranog pribora i u
ovih ovisnika su moguće infekcije jetre, zapaljenja mekih moždanica i AIDS.
Kardiovaskularna oštećenja: vazokonstrikcija (suženje krvnih sudova); povišenje krvnog
pritiska; poremećaj srčanog ritma; bolovi u predjelu srca; moždani i srčani infarkt; infekcije
srca.
Gastrointenstinalni i urinarni poremećaji: gubitak apetita; gubitak tjelesne težine; naizmjenična
opstipacija (zatvor) i dijareja (proljev); otežano mokrenje; bubrežna oštećenja.
Centralni nervni sistem i čulo vida: glavobolje praćene mukom i stomačnim bolovima i
povraćajem; vrtoglavica; poremećaj ritma spavanja (nesanica noću i pospanost danju); krize
svijesti; poremećaji na neurotransmiterskom nivou; kod hroničnih kokainomana dolazi često
do propadanja intelektualnih funkcija i razvojem tipične demencije (nesposobnost
upamćivanja, defekt rasuđivanja i kreativnog mišljenja, te etičko siromašenje). U oblasti čula
vida: zamućen vid; proširene zjenice; treperenje svjetlosti na perifernom dijelu vidnog polja
("snježna svjetlost").
Reproduktivne funkcije: visok rizik pobačaja i komplikacija tokom porođaja.
Kokainski fetalni sindrom. Djeca majki ovisnica o kokainu često rađaju djecu sa oštećenjem
mozga. Slično kao kod alkohola i ovdje se govori o "kokainskom fetalnom sindromu".
Psihomotorni razvoj ove djece je često usporen. Inače novorođene bebe su često male
tjelesne težine na rođenju; imaju smanjen obim glave (mikrocefaliju); malformaciju kičmene
moždine, crijevam bubrega i genitalija; teškoće pri akomodaciji; drhtanje; uporno plakanje;
česta je iznenadna smrt novorodjenčeta, obično u toku spavanja.

Tjelesne posljedice uzimanja kreka

Najčešće posljedice uzimanja kreka su - zapaljenje pluća, gubitak apetita, visok krvni pritisak,
svrab po koži, avitaminoza sa tjelesnim propadanjem, infekcije i druge komplikacije zbog
intravenske upotrebe.

Tjelesna oštećenja kod ovisnika o heroinu

Heroin se u organizam unosi pušenjem i ušmrkivanjem ali najčešće injekcionim putem. Rijetko
je to droga sa kojom se počinje, pa su njeni štetni efekti skoro uvijek kumulacija prethodno
napravljene štet po organizam. Nagle smrti nakon intravenske aplikacije heroina su relativno
česte, o čemu je bilo govora u prethodnom poglavlju. Opisane su nagle smrti čak i nakon
udisanja heroina.

Ubrizgavanje nesterilnim priborom nerijetko dovodi do niza inokulacionih bolesti: hepatitis

(zapaljenje jetre), ciroza jetre, bakterijski endokarditis (upala srčanog mišića), tetanus i SIDA.

Najčešći tjelesni poremećaji kod hroničnih heroinomana su: oboljenja srca - endokarditis i
poremećaj srčanog ritma; oboljenja pluća - pneumonije, plućni edem, plućna embolija, plućni
apsces i tuberkuloza pluća; gastroinestinalni poremećaji - duodenalni ulkus, krvarenja u
tankim crijevima; oboljenja jetre - hepatit, ciroza jetre, apscesi; oboljenja bubrega - akutni
nefrit, akutna tubularna nekroza, hematurija, infekcija urinarnog trakta, hronična bubrežna
insuficijencija; neurološki poremećaji - tetanus, cerebrovaskularni inzulti, neuropatije;
mišićnokoštani poremećaji - celulit, septički artrit, osteomijelit.

Štetni učinci ekstazija

Ekstazi kao nova droga nije nepoznata ni u nas. Nažalost sve više je ima na "našem tržištu".
Radi se o vrlo toksičnoj supstanci koja kod uživalaca vrlo brzo dovodi do niza somatskih
poremećaja.
Najčešći poremećaji su: zapaljenje jetre i bubrega, bubrežna i srčana insuficijencija,
krvavljenja u meka tkiva, moždana krvavljenja, pojava tikova i neurološkog sindroma koji
podsjeća na parkinsonizam, krize svijesti, poremećaj endokrinog sistema, naročito štitine
žlijezde i hormona rasta, propadanje mišićne mase. Smrtni ishod nije rijedak i posljedica je
intosikacije, posebno u slučajevima miješanja droge sa alkoholom.

Štetni učinci barbiturata

Kod hronične upotrebe barbiturata javljaju se poremećaji koordinacije i artikulacije. Razvija se

propadanje nervnih ćelija mozga sa razvojem hroničnog moždanog sindroma koji se
karakteriše prije svega intelektualnim pripadanjem. Česte su želudačno-crijevne smetnje u
vidu opstipacije (zatvora).
Infektivni endokardit je vrlo ozbiljna komplikacija zloupotrebe droga i vrlo je čest uzrok smrti.
Može biti uzrokovana bakterijskom ili mikotičnom infekcijom. Posljedica je unošenja infekta
nesterilnim špricama i iglama kod intravenskog uzimanja droge. Tok je najčešće fulminantan,
sa čestim rupturama valvula, cerebralnim vaskularnim okluzijama i embolijama miokarda.
Poremećaj srčanog ritma (atrijalne i ventrikularne aritmije) često nastaju u slučajevima
prekoračenja doze, a posljedica su hipoksije. Kod ovisnika o kokainu opisana je lijeva
ventrikilarna hipetrofija sa daljom komplikacijom prema miokardijalnoj ishemiji il/ili srčanim
aritmijama.
Hipertenzivne krize se javljaju kod uzimanja amfetamina sa mogućim razvojem
cerebrovaskularnih inzulta, a kod uzimanja marihuane najčešće su ortostatske hipotenzije.
Plućne bolesti. Česte su pneumonije (upale pluća). Stafilokokna pneumonija nastaje zbog
aspiracije ili hematogene diseminacije tromboflebita ili trikuspidalnog endokardita. Plućni
edem je česta komplikacija kod intravenskih narkomana (heroinomana) i čest uzrok smrti.
Plućni apscesi i plućna embolija, kao i tuberkuloza su takodje česta plućna oboljenja
narkomana. Rak pluća je relativno čest ne samo kod ovisnika o marihuani.
Hepatitis je jedno od najčešćih tjelesnih oboljenja narkomana - oko 50% ovisnika o drogama
oboljeva od ove bolesti jetre. Prognoza je loša.
Duodenalni ulkus i gastrične smetnje su relativno čest poremećaj u narkomana koji
uzimaju drogu na usta (opium npr.)
Karies je karakterističan kod opiomana, dijelom zbog toksičnog efekta droge, a dijelom zbog
zanemarivanja lične higijene.
Oboljenja bubrega su takodje česta kod narkomana - akutni glomerulonefrit, nefrotički
sindrom, akutna tubularna nekroza i zatajivanje bubrežne funkcije.
Celuliti i apscesi su česti i posljedica su nesterilne upotrebe igle i šprice. Predstavljaju izvor
septične diseminacije. Osteomijelit, septični artrit, vaskulit i septikemija takodje nisu rijetki.
Moždana oštećenja su jasno dokazana kod onih koji zloupotrebljavaju ekstazi.

Ovisnost i medicine rada

Ovisnost o psihoaktivnim supstancama je sve važniji problem na radnom mjestu. U

Sjedinjenim američkim državama 70% odraslih ovisnika su zaposleni, a oko 7% zaposlenih
amerikanaca sa punim radnim vremenom su ovisni o alkoholu. Ovisnici su dva puta češće na
bolovanju, a skoro četiri puta su češće uključeni u različite nesreće na poslu. Ovisnici koji
koriste psihoaktivne supstance na radnom mjestu imaju za posljedicu manju produktivnost,
što američki biznis košta godišnje oko 81 bilion dolara. Procjenjuje se da 86% ove "štete"
pripada alkoholu. Ljekari medicine rada su u specifičnoj poziciji kada je ovisnost o
psihoaktivnim supstancama u pitanju. Prije svega oni se nalaze u mogućnosti da prvi
identificiraju ovisnika i da prvi pokušaju "nešto učiniti". Kod obaveznih ljekarskih pregleda,
prije prijema na posao ili kasnije kod sistematskih pregleda oni mogu zatražiti da se urade
specifični testovi za identifikaciju droge u krvi i urinu. Ovo se radi u mnogim zemljama i dio je
nacionalnih ili strukovnih aktivnosti u okviru programa prevencije i borbe protiv ovisnosti.
Naravno, pitanje testiranja ima i svoju etičku dimenziju i dimenziju ljudskih prava, ali moja je
poruka iz ovog predavanja da to treba raditi i u našoj zemlji uz prethodnu preciznu regulativu
upotrebe dobijenih rezultata i mogućih konsekvenci po uposlenika. Naravno uloga ljekara
medicine rada je veoma značajna u motivaciji ovisnika da pokuša sa liječenjem, a posebno u
održavanju uspostavljene apstinencije. U nedavnoj prošlosti i u našoj zemlji ljekari medicine
rada su bili značajni nosioci aktivnosti klubova liječenih alkoholičara, a to mogu biti ponovo i
ne samo kada su alkoholičari u pitanju.

Literatura 1.

1. Bricknerem, Willard JE, Eichhorn JE, Black J, Grayburn AP (1991) Left ventricular
hypertrophy associated with chronic cocaine abuse. Circulation 84: 1130-1135.
2. Bukelić J (1997) Droga u školskoj klupi. Beograd: Velarta
3. Cerić I (1999) Mentalni i poremećaji ponašanja izazvani psihoaktivnim supstancama.
U: Loga (urednik). Klinička psihijatrija. Sarejevo/Tuzla: Medicinski fakultet Sarajevo i
Tuzla.
4. Clark HW, Johnson B (2002) Legal issues facing physicians: substance abuse in the
workplace. Occup Med 17 (1): 119-135.
5. Deighan JC, Wong MK, Mclaughlin JK, Harden P (2000) Rhabdomyolysis and acute
renal failure resulting from alcohol and drug abuse. Q J Med 93: 29-33.
6. Joy Ej, Stanley J, Benson AJ (1999) Marijuana and Medicine. Washington, DC:
National Academy Press.
7. Klatsky LA (1996) Alcohol, coronary disease, and hypertension. Anu Rev Med
47:149-160.
8. Lanbert Sd (2002) The role of the occupational physician in substance abuse. Occup
Med 17 (1): 1-12.
9. Roberts S, Fallon LF (2001) Administrative issues related to addiction in the
workplace. Occup Med 16(3): 509-515.
10. Schottenfeld RS (1989) Drug and alcohol testing in the workplace-objectives, pitfalls
and guidelines. Am J Drug Alcohoil Abuse 15 (4): 413-427.
11. Sinanović O, Brigić K (2000) Ovisnost o psihoaktivnim supstancama. Tuzla:
Kanmeleon/Psihijatrijska klinika.
12. Sinanović O (2001) Ovisnost o psihoaktivnim supstancama: raširenost, podjela, uzroci
i posljedice. U: Sinanović O (urednik). Ovisnost o drogama/Uzroci i posljedice
prevencija i liječenje. Behrambegova medresa i Medicinski fakultet: Tuzla, 1-44.
13. Sinanović O (2001) Posljedice zloupotrebe psihoaktivnih supstanci po tjelesno
zdravlje korisnika.U: Sinanović O (urednik). Ovisnost o drogama/Uzroci i posljedice
prevencija i liječenje. Behrambegova medresa i Medicinski fakultet: Tuzla, 45-70.
14. Sinanović O (2002) Otrovanja psihoaktivnim supstancama. U: Tahirović H (urednik)
Klinička toksikologija u pedijatriji. Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli: Tuzla, 175-
210.

Summary

PSYCHOACTIVE SUBSTANCE DEPENDENCE AND OCCUPATIONAL MEDICINE

Psychoactive substance dependence today is very common, and problem increased not only
in our country. According to ICD-10 all substance dependence are divided into 10 categories
(F10-F19). Consequences of the drug dependence are very complex and cover all aspects of
WHO definition of health. Working ability in drug users are often markedly reduced. Large
percent of illegal drug users are employed, and drug-using employees are twice as likely to
request time off, and more than three times more like to be involved in a workplace accident.
Individuals who use psychoactive substances in the workplace annually cost American
business 81 billion dollars in lost productivity. Occupational physicians are in a unique position
to intervene early in substance abuse in the workplace. Despite the complexities of and the
barriers of identifying and approaching the troubled worker, there are a number of effective
methods available to enable a successful intervention and appropriate referral to the
substance abuse treatment system. Drug testing in the workplace even is abounds with
potential conflict is recommended. Key words: Psychoactive substance dependence -
Workplace - Occupational Medicine

HOME CONTACT << Back

PAGE PROGRAM PHOTOS A-Z INFORMATIONS US

COPYRIGHT© 2002 Healthbosnia.com

PSIHOTERAP-&-JA
13.05.2010., četvrtak
Nakon Freuda...

Freudova otkrića su iz temelja promijenila znanost i umjetnost XX. stoljeća. Ideja da se

naš um ne sastoji isključivo od svjesnog dijela, već da imamo osjećaje, misli i pulzije
kojih većinu vremena nismo svjesni, iz korijena je promijenila naše viđenje sebe i svijeta
oko nas

Novo je bilo i razumijevanje da naizgled bezazleni simptomi imaju svoje psihološko

značenje, koje pacijent osvještava kroz psihoanalitičku terapiju. Psihoanaliza uvodi i
naoko jednostavnu, a u stvari genijalnu tehniku- poticanje pacijenta da govori sasvim
slobodno, bez prekidanja i potpitanja, dok terapeut pažljivo sluša.

Prilično rano u svome radu Freud je primijetio kako fantazije koje pacijent ima o
terapeutu nalikuju simptomima te da veza koja se stvara između pacijenta i analitičara
predstavlja arenu u kojoj se uživo odigravaju različiti aspekti pacijentove osobnosti. To
zajedničko iskustvo pacijenta i analitičara neprocjenjiv je izvor brojnih spoznaja o
nesvjesnim problemima pacijenta. Dakle, odnos nekog pacijenta s terapeutom s
vremenom će početi nalikovati njegovim ranijim odnosima, što otvara brojne mogućnosti
za uviđanje i promjene.
Osobe koje pate od najrazličitijih smetnji mogu imati velike koristi od psihoanalitičke
psihoterapije.
To mogu biti vrlo specifični simptomi, poput opsesivnog ponašanja, fobija (iracionalih
strahova), anksioznosti ili psihosomatskih smetnji. Međutim, često se radi o ljudima koji
se općenito u životu osjećaju zabrinutima ili depresivnima, i imaju suptilnije smentje,
poput osjećaja nedostatka smisla i uživanja u profesionalnom životu ili nesposobnosti da
stupe u zadovoljavajuće međuljudske i seksualne odnose

Psihoterapijsko liječenje je dugo i zahtjevno, jer psihoanalitčke psihoterapije ne priznaju

"čudesne lijekove". Sami ciljevi psihoterapije su veliki i zahtjevni, a to je u prvom redu
promjena osobnosti, s kojom istovremeno dolazi i do gubitka simptoma. Dakle, cilj
psihoterapije nije puko rješavanje neugodnog simptoma, već duboka promjena ličnosti
koja omogućava pacijentu da počne slobodno uživati u radu i ljubavi, da ostvaruje
zadovoljavajuće odnose s drugim ljudima, da zna realnije procjeniti situacije i odnose te
da ima više snage i otpornosti prema svakodnenvnim frustracijama. Jasno je da tako velik
posao zahtijeva i ustrajan angažman, prvenstveno emocionalni, ali i vremenski i
financijski.

Danas imamo izbor mnoštva različitih psihoterapijskih pravaca, od kojih je dobar dio
potekao iz psihoanalize ili su njihovi osnivači bili psihoanalitičari. Broj psihoterapija raste
iz dana u dan, a fond znanja se neprestance mijenja i dopunjuje.

Sama psihoanalitička misao evoluirala je tijekom godina pa su nastale različite

psihoanalitičke škole s pripadajućim teorijama (ego psihologija, teorija objektnih odnosa,
self psihologija, teorija attachmenta itd.), koje su mijenjale i dopunjavale Freudovu
izvornu teoriju. Neke su se sasvim izdvojile u zasebne psihoterapijske tehnike, uglavnom
s ciljem da se stvore ekonomičniji oblici psihoterapije, koji bi bili dostupni većem broju
ljudi. Nazivamo ih psihodinamskim psihoterapijama, jer se temelje na osnovnim
psihoanalitičkim postavkama, uz određene modifikacije tehnike rada. U psihodinamske
psihoterapije spadaju grupna analiza, psihoanalitička psihoterapija, obiteljska/ partnerska
terapija, kratka dinamska psihoterapija, Morenova psihodrama itd.

Osim psihodinamskih psihoterapija proisteklih iz psihoanalize, neosivno su nastajali i

drugi psihoterapijski pravci, koji se temelje na različitim teorijskim konceptima. Načelno
ih možemo podijeliti u skupine kognitivnih, humanističkih i bihevioralnih terapija, od
kojih je velik broj zastupljen i u Hrvatskoj. O njima će više pisati drugi blogeri.

Literatura:
The Institute of Psychoanalysis (London): Psychoanalysis Today
Zarez: Sigmund Freud i psihoanaliza, Eduard Klain
Metalhealth: Psychotherapy
Wikipedia: Psychotherapy

- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.05.2010., srijeda
Kako je sve počelo?

Počeci liječenja emocionalnih ili psiholoških problema

sežu do antike, jer su još Stari Grci prepoznali mentalni
poremećaj kao bolesno stanje, umjesto kao znak djelovanja
nadnaravnih zlih sila.
Iako su tadašnja objašnjenja uzroka psihičkih poremećaja
bila uglavnom netočna (npr. smatrali su da histerija postoji
samo kod žena te da je posljedica "lutanja" maternice po
tijelu žene), poznavali su terapijsku vrijednost ohrabrujućih
i podržavajućih riječi.

Nakon pada Rimskog carstva u srednjem vijesku se ponovno pribjegava tumačenju

psihičkog poremećaja kao posljedice djelovanja nadnaravnih sila, međutim i tada liječnici
neki prepoznaju i podržavaju psihoterapijski pristup za liječenje "ludila" (Paracelzus,
1493-1541).

Engleski liječnik, psihijatar Walter Cooper Dendy prvi uvodi i danas aktualan termin
"psycho-therapeia" 1853. godine.

Prekretnicu u nastanku suvremene psihoterapije predstavlja pojava bečkog liječnika

Sigmunda Freuda, koji na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće razvija psihoanalizu.
Freudova serija radova u kojima po prvi put opisuje postojanje nesvjesnog i objašnjava
utjecaj nesvjesnog na različite aspekte ljudskog ponašanja, uvodi za tadašnje društvo
skandaloznu ideju o dječjoj seksualnosti, opisuje nastanak neurotskog simptoma, predlaže
metodu slobodnih asocijacija i tumačenje snova te kreira model psihičkog aparata.

Do 1902. godine u Beču je okupio grupicu zainteresiranih kolega, što predstavlja početak
pokreta psihoanalize. Švicarski psihijatri Eugen Bleuler i Carl Jung formirali su studijsku
grupu u Zurichu, a prvi međunarodni Psihoanalitički Kongres je održan u Salzburgu,
1908.

Literatura:
Psycentral: History of Psychotherapy, Jim Haggerty, M.D.
Znanost.com: Sigmund Freud- otac psihoanalize, Daria Marinić

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.05.2010., utorak
"In Treatment"

Odlična serija o umijeću psihoterapije i čudesnoj snazi međuljudskih odnosa. Glavni lik je
Paul, talentiran i predan psihoanalitičar na pragu srednje životne dobi, čiji se brak nalazi u
krizi. Svaka epizoda predstavlja jednu psihoterapijsku seansu, a serija prati tijek
individualne psihoterapije troje pacijenta (Laura, Sophie, Alex), jedne partnerske terapije
(Amy i Jake) te Paulovu psihoterapiju kod vlastite psihoterpeutkinje Gine. Divni slojeviti
likovi, s vrlo autentičnim terapijskim situacijama, a opet dovoljno zanimljivi da savršeno
održavaju pažnju. Moj favorit je Sophie, mlada gimnastičarka koja se javlja na terapiju
zbog psihijatrijske procjene suicidalnog rizika, koju traži osiguravajuće društvo. Tijekom
seansi postaje jasno da Sophie ozbiljno treba pomoć...

YouTube: Kratak portret Sophie, HBO

Snimljena je i srpska verzija serije, naslova "U terapiji", ali original je daleko bolji.

- 22:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Što je psihoterapija

i po čemu se razlikuje od prijateljskog razgovora?

Psihoterapija je psihološka metoda liječenja psihičkih

poremećaja, koja u sebi sadrži elemente znanosti i
umjetnosti. Psihoterapijski proces uključuje strukturirane
pokušaje jedne osobe da psihološkim sredstvima olakša
psihološke patnje i bol druge osobe.
Kao instrument u psihoterapiji mogu služiti riječi, ali u
obzir dolaze i drugi oblici komunikacije, kao što su
različita simbolička ponašanja.

Eduard Klain u svome udžbeniku Psihološka medicina iz 1999. godine psihoterapiju

opisuje kao psihološku metodu liječenja u kojoj se putem odnosa terapeuta i pacijenta
razvija specifična relacija koja pomaže otkrivanju i mijenjanju određenih karakteristika
pacijenta, kao i gubitku odnosno olakšavanju simptoma.
Centralni ljekoviti faktor je transfer, odnosno prijenos emocija s pacijenta na liječnika i
analiza tog odnosa.“ Ova definicija obuhvća psihoterapijske pravce koji koriste transfer,
tj. prijenos te je bitno spomenuti da postoje i druge, netransferne terapijske metode.

U svakodnevnom životu mogu se čuti primjedbe kako psihoterapiju može zamijeniti

razgovor s bliskom osobom, partnerom ili prijateljem. Dakako da bliske osobe u teškim
trenucima mogu pružiti utjehu, umirenje ili savjet, međutim to nije isto što psihoterapija.

Psihoterapija se razlikuje od neformalne pomoći u više elemenata:

- psihoterapeuti su posebno školovane osobe, koji su uz formalnu edukaciju prošli i
vlastitu psihoterapiju, kako ih njihovi vlastiti konflikti ne bi spriječavali u pomaganju
pacijentu/klijentu
- psihoterapija se provodi sustavno, a psihoterapijski odnos, za razliku od neformalnih
odnosa, od početka ima jasno određena pravila (o mjestu, vremenu, trajanju, neviđanju
izvan terapijske situacije, načinu naknade i sl.)
- psihoterapijski postupak temelji se na određenoj dobro istraženoj psihološkoj teoriji,
koja objašnjava izvore psihičkih smetnji i predviđa načine njihova rješavanja
- gotovo sve psihoterapijske škole predviđaju supervizijske procese, u kojima terapeut
pred supervizorom i(li) grupom kolega predstavlja psihoterapijski proces koji vodi, čime
se smanjuju mogućnosti pogrešaka i zloupotreba
- psihoterapeuti su zakonski i stručno odgovorni za posao koji obavljaju

Jednostavno govoreći psihoterapija je ozbiljan posao koji zahtijeva stručno znanje i

iskustvo. Ljubav i podrška bližnjih pomažu, ali ne mogu zamijeniti stručnost. Uostalom,
ni jedan drugi zdravstveni problem ne bismo povjerili na liječenje laicima....

- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pozdravni post

Dobrodošli na blog Psihoterap-&-ja!

Blog je zamišljen kao mjesto za promišljanje, raspravljanje i asociranje o mentalnom

zdravlju, posebice o psihoterapiji.

Planiram pisati o povijesti, sadašnjosti i budućnosti psihoterapijskih metoda liječenja,

najviše o grupnoj analitičkoj psihoterapiji i drugim psihodinamskim terapijama.
Namjeravam se dotaknuti i najčešćih tegoba zbog kojih se najčešće obraćamo za pomoć
psihoterapeutima, kao i učestalih zabluda zbog kojih ponekad potrebnu pomoć ne
zatražimo. Ovisno o inspiraciji, vremenu i odazivu planiram povremeno komentirati i
neke društvene fenomene, koji su povezani s psihičkim funkcioniranjem čovjeka. Najšire
govoreći, cilj mi je postupno izgraditi virtualno mjesto na kojem će se dobronamjerno,
otvoreno i znanstveno utemeljeno razgovarati o psihičkom životu čovjeka.

Za sada toliko, do skorog čitanja!

- 18:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

 << Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licenco

Ordinacija psihijatra

Sa kabinetom za psihoterapiju

Dr. Sandić
      
 Pocetak
 Usluge
 Cjenovnik
 Zakazivanje termina
 Značajnije stručne publikacije
 Knjiga
 Novosti
 Kontakt

 Psihodinamika
 Psihoterapija
 Anksioznost
 Neurotski poremećaji
 Poremećaji raspoloženja

Traži

Zadnje dodano
06/11/10

Psihodinamika depresije. Proučavanje depresije kojem se gigant savremene...Više

Tel.: ++ 387 33 645 112

Psihoterapija

Dijalog između ljekara i pacijenta uvijek sadrži i elemente podrške, odnosno suporta.
Upravo stoga predstavlja i jedan od oblika psihoterapijske intervencije. Tako su verbalne
intervencije psihijatra upućene psihički oboljelim pacijentima oduvijek imale terapeutski
učinak. Navodeći ovakvu intervenciju čiji sadržaj isključivo ovisi o ličnosti psihijatra
(njegovoj empatijskoj sposobnosti, intuiciji itd.), a koji ne posjeduje edukaciju iz
određene psihoterapijske tehnike, neophodno je naglasiti da ova intervencija, mada
znanstveno nestrukturisana, ipak predstavlja psihoterapijski postupak u širem smislu.

English i English (1972) u Obuhvatnom rječniku psiholoških i psihoanalitičkih pojmova

navode sljedeće: „Psihoterapija: Upotreba svake psihološke tehnike u liječenju mentalnog
poremećaja ili neusklađenosti. Ovaj termin je veoma opšti. On uključuje 'liječenje
vjerom', sugestiju, hipnozu, psihoanalizu, omogućavanje odmora, uvjeravanje, savjet,
savjetovanje koje treba da ukloni strepnju, psihodramu, itd... Ovaj termin ne govori o
ozbiljnosti poremećaja (može da postoji psihoterapija za psihozu ili za sisanje palca),
trajanju ili intenzitetu liječenja, ili o teorijskoj orijentaciji terapeuta. Ali termin treba
zadržati za liječenje od strane stručno obučenog lica – tj. kliničkog psihologa, psihijatra,
ili psihijatrijskog društvenog radnika.'

E. Klajn i suradnici 1999. U Hrvatskoj publiciraju „Psihološku medicinu“ gdje

psihoterapiju opisuju kao „psihološku metodu liječenja u kojoj se putem odnosa terapeuta
i pacijenta razvija specifična relacija koja pomaže otkrivanju i mijenjanju određenih
karakteristika pacijenta, kao i gubitku odnosno olakšavanju simptoma. Centralni ljekoviti
faktor je transfer, odnosno prijenos emocija s pacijenta na liječnika i analiza tog odnosa.“

Istorijat psihoterapije
Analitičke (psihodinamske) psihoterapije
Neanalitičke psihoterapije
Metoda aktivne imaginacije Phyllis Krystal
Psihoterapija – kako mi može pomoći?

CAR
Bolestan brat, rastava roditelja, frka u školi… Ponekad je jednostavno
preteško. Toliko se u nama skupi osjećaja tuge, bijesa, bespomoćnosti da nam
je potrebna pomoć. Nažalost, mnogi se još uvijek srame potražiti stručnu
Group: pomoć, iako bi im baš psihoterapija mogla puno pomoći
Members
Posts:
1,724 Nema potrebe patiti ako postoji netko tko ti zaista može pomoći. Odlazak po
Joined: 1- savjet nije znak slabosti, već pametan potez
August 06
From:
livada Denis je krenuo na psihoterapiju prije dvije godine, kad su mu se roditelji
Member rastali. Išao je dva mjeseca i kaže da mu je psihoterapija zaista pomogla.
No.: Naučio je prepoznati svoje osjećaje, otkrio je zašto je stalno ljut i shvatio da ne
1,100 može utjecati na probleme odraslih.

Anja još uvijek posjećuje psihoterapeuta. Počela je prije godinu dana kad su je
cure u školi maltretirale. Zlostavljanje je prestalo, ali Anja osjeća da joj
razgovori s psihoterapeutom jako pomažu da nabilda svoje samopouzdanje, pa
još uvijek rado ide.
Mare se bori s prejedanjem i priključila se grupi cura koja ima iste probleme.
Prije se osjećala totalno usamljeno i odbačeno, ali na grupi je stekla nove
frendove s kojima može otvoreno razgovarati o svemu.

ZNAČI LI DA SAM LUD/A ?

Ne! 'Pravi luđaci' nikad ne traže pomoć i ne znaju da im je potrebna. Odlazak

psihoterapeutu po savjet je kao odlazak profesoru kad ne razumiješ neki
zadatak ili odlazak majstoru za bicikle kad ga ne znaš popraviti sam/a. Odlazak
psihoterapeutu je samo odlazak stručnjaku koji neke stvari zna bolje od tebe.
Uostalom, čak i psihoterapeuti odlaze ponekad svojim mentorima -
psihoterapeutima.

Ništa nije loše, a najmanje sramotno, u traženju pomoći kod stručne osobe.
Zapravo, baš suprotno. Samo zrele i pametne osobe neće ignorirati problem ili
skrivati se dok problem postaje sve gori i gori. Ako se više ne možeš nositi sa
svojim osjećajima, onda je najbolje obratiti se nekoj odrasloj osobi od
povjerenja ili svom liječniku i zamoliti da te upute nekom dobrom
psihoterapeutu.

Budi spreman/na na to da ćeš možda naići i na staromodne reakcije, poput

objašnjavanja da je to samo 'tinejdžerska faza koja će proći'. Pa, sve ako i jest,
tvoje je pravo i mogućnost da sve to prođeš bezbolnije i nešto naučiš.

Pusti me, nije mi ništa!

Iako odlazak na terapiju nije ništa što bi trebao/la skrivati, isto tako ne moraš ni
svima reći. Reci samo onima u koje imaš povjerenja. Razgovor s frendovima o
onome što se događa na terapiji može biti vrlo oslobađajući osjećaj koji može
pomoći čak i njima da svoje probleme vide drugačije.

No, ako želiš, ne moraš to reći baš nikome. Ako imaš osjećaj da te baš nitko na
ovom svijetu ne razumije, neka to ostane tvoja tajna. No, vjeruj, uskoro će se i
to promijeniti.

ZAŠTO BI SE NETKO OBRATIO PSIHOTERAPEUTU?

Psihoterapija će ti pomoći tako da se konačno prestaneš boriti sa svojim

osjećajima i počneš s njima živjeti u skladu. Često u razgovoru s
psihoterapeutom dođeš do jednostavnih rješenja svojih problema koje nisi
mogao/la sam/a vidjeti, jer su te blokirale emocije. Evo još nekih situacija kad
psihoterapija zaista može puno, puno pomoći:

…ako se osjećaš depresivno, imaš napade straha, užasno si sramežljiv/a ili

patiš od treme;
…ako imaš poremećaj prehrane, anoreksiju ili bulimiju;
…ako imaš problema s pažnjom, koncentracijom ili učenjem;
…ako imaš problem s debljinom, nekim hendikepom ili bolešću (dijabetes,
astma, tumor i sl.);
…ako ti se roditelji rastaju;
…ako ti je umro ili umire netko vrlo blizak;
…ako netko u obitelji (ili ti) ima problem s ovisnošću (alkoholom, tabletama i
sl.);
…ako se osjećaš usamljeno i imaš problem sa sklapanjem prijateljstava;
…ako si stalno ljut/a i imaš osjećaj da ćeš eksplodirati;
…ako te netko zlostavlja
…i u mnogim drugim situacijama koje ti se možda čak i ne čine tako
ozbiljnim.

U svakom slučaju, kad god se radi o tvojim osjećajima, terapeut može puno
pomoći, on je liječnik za tvoju dušu.

NAJTEŽE JE KRENUTI…

Krenuti na terapiju može biti tvoja ideja jer sam/a osjećaš da bi o nečemu
htio/htjela razgovarati s osobom koja nije dio tvoje obitelji. Tada je mnogo
lakše. No, ponekad roditelji ili neki nastavnik može predložiti savjetovanje.
Možda jednostavno primjećuje da si u zadnje vrijeme stalno tužan/na, ljut/a ili
gubiš na težini. Svatko od nas može reagirati različito, netko je protiv i prva
reakcija može biti: 'Pustite me na miru! Nisam ja lud/a!' Nekome će, pak,
laknuti što može istresti dušu. Kako bilo, imaj uvijek na umu da ti ljudi samo
žele pomoći, a ne suditi o tvom mentalnom zdravlju.

Nije mi ni do čega...
Najteže je prihvatiti pomoć kada je nametnuta. Naime, ponekad će neki roditelj
ili nastavnik reći da 'moraš' otići na razgovor jer je tvoje ponašanje opasno,
destruktivno, autodestruktivno ili zabrinjavajuće. Naravno, sve uz što ide
glagol 'morati' djeluje odbojno i vjerojatno ćeš se pobuniti. Ali, kad skužiš
koliko ti terapija može pomoći, što to sve uključuje (možda će na razgovor
morati i tvoji roditelji, hi-hi…), možda na kraju to prihvatiš kao dobru ideju.

ŠTO JE PSIHOTERAPIJA?

Psihoterapija je jedan proces koji najviše nalikuje razgovoru. Kroz taj razgovor
naučit ćeš mnogo prvenstveno o sebi, a onda i o prepoznavanju osjećaja i
ponašanja drugih. Psihoterapija će ti otkriti razne vještine kako savladati
problematične osjećaje, razviti unutarnju snagu i načiniti neke promjene u sebi
ili u nekim problematičnim situacijama.

Psihoterapeut može biti psiholog, psihijatar, neuropsihijatar, socijalni radnik,

savjetnik, školski psiholog, defektolog i neki drugi stručnjak sličnog zvanja.
Bitno je da je ta osoba profesionalno usavršila znanje i razne tehnike kojima
pomaže ljudima u rješavanju njihovih emocionalnih poteškoća.
Neki terapeuti su se specijalizirali za određene tehnike ili za određena
područja, pa su tako neki stručnjaci za zlostavljanu djecu, netko za probleme u
učenju, netko za obiteljsku terapiju, a netko za probleme ovisnosti. Na
psihoterapiju možeš ići privatno ili preko uputnice svog liječnika opće prakse,
unutar neke klinike ili ambulante.

ŠTO TERAPEUT RADI?

Nakon razgovora osjećat ćeš se bolje

Najčešće ljudi imaju predodžbu klijenta koji leži na kauču, a terapeut nešto
črčka u svoj notesić. No, obično nije tako. Većina terapija se sastoji od puno
razgovora, slušanja, promatranja, razvijanja povjerenja (ne trebamo ti
napominjati da sve što kažeš ostaje TAJNA). Već nakon prvog razgovora
osjećat ćeš se bolje jer će ti terapeut dati podršku i uputu što raditi do sljedećeg
viđenja. Kroz razgovor ćete detektirati pravi problem i cilj koji želite postići.

U svakom slučaju, terapeut će ti pomoći da ustanoviš što te zaista čini

nesretnim/om i kako promijeniti neželjeno stanje u željeno. Moramo te
upozoriti da psihoterapija ima svoje trajanje, pa ne očekuj čudo već nakon
prvog razgovora. Kao prvo, morate se malo upoznati. Nije lako odmah se
otvoriti nepoznatoj osobi, a bez povjerenja nema napretka.

Terapija može biti individualna, što znači da si uvijek sam/a s terapeutom u

četiri oka, a može biti i obiteljska ili grupna. Obiteljska terapija ti možda zvuči
grozno, no to je izvrsna situacija u kojoj se konačno mogu neke stvari
prepoznati, izgovoriti i riješiti bez lupanja vratima, prijetnji batinama ili
nadurenom šutnjom.

Za vrijeme prvog posjeta terapeut će te vjerojatno pitati da malo više ispričaš o

sebi, okolnostima u kojima živiš i o simptomima koji te muče (nesanica, strah,
briga, nekontrolirani bijes, nekontrolirani plač, glavobolja…) To će mu pomoći
da bolje razumije tebe i tvoj problem. Nakon nekoliko seansi, problem će se
bolje kristalizirati i moći ćete se dogovoriti što želite tijekom terapije postići.
Zajedno ćete odlučiti koliko često ćete se viđati. Obično je u početku terapije
ritam jednom tjedno, a kasnije može i rjeđe.

Kad terapeut 'provali' cijelu tvoju situaciju i tvoj problem, poučit ćete novim
vještinama koje će ti pomoći da se snađeš u novoj situaciji ili čak da problem
riješiš u potpunosti. Iznenadit ćeš se i sam/a kad vidiš koliko je mogućnosti u
pristupu i rješavanju nekog problema. Prvo će ti se odškrinuti jedan mali
prozorčić, a nakon nekog vremena osjetit ćeš da ti se otvaraju nova vrata.
 Zbog toga je važno ne odustati na samom početku i držati se dogovora koje
imaš sa svojim terapeutom.

U STROGOM POVJERENJU

Psihoterapeut je vrlo povjerljiva osoba i sve što kažeš ostaje u strogom

povjerenju. Nitko neće saznati o čemu ste razgovarali, ni roditelji ni netko
drugi, osim ako ti ne daš dopuštenje. Jedini izuzetak je situacija u kojoj
terapeut vjeruje da bi mogao/la ozbiljno naškoditi sebi ili drugome (ubiti se,
recimo).

AKO NE POMAŽE?

Ipak, ako ti se učini da tebi ne pomaže, možda jednostavno nisi

naletio/naletjela na pravu osobu. Može se dogoditi da bi ti netko drugi (ili
druga tehnika) bolje legao. Da ti terapeut odgovara, prepoznat ćeš po tome što
ima strpljenja, što se u njegovoj prisutnosti osjećaš ugodno, što te pozorno
sluša, što te ne kritizira i što jedva čekaš da dođeš opet.

Za svaki problem postoji rješenje

Od odlazaka na psihoterapiju možeš imati mnogo koristi. Osim što će ti
pomoći da riješiš konkretan problem, najveća korist je u tome što ćeš bolje
upoznati samog/samu sebe. Naučit ćeš što te motivira da nešto napraviš,
prepoznat ćeš one male glasiće u svojoj glavi koji ti pomažu ili te stalno
kritiziraju, naučit ćeš neke nove vještine rješavanja problema koje će ti i
kasnije u životu koristiti, ali najvažnije – otkrit ćeš u sebi neke nove snage i
zavoljeti ih.

Mnogi su klinci s problemima u mladosti kasnije u životu bili puno uspješniji

jer su silom prilika rano naučili rješavati probleme na više načina, ranije su
sazreli i upoznali sebe.
Psihoterapija je u svakom slučaju korisna.

sa T-Portala

9 Sep 2007, 05:27 PM

Ovca
Post #2
http://psihoterapija.psyhika.hr/reasons.htm

CAR
 Ljudi najčešće dolaze na psihoterapiju zbog slijedećih problema:

- strahovi različitih vrsta

Group: - napadaji panike
Members - osjećaj napetosti
Posts: - nesanica i psihosomatske tegobe
1,724 - neraspoloženje
Joined: 1- - osjećaj usamljenosti
August 06 - osjećaj manje vrijednosti i nedostatak
From: samopouzdanja
livada - negativne misli i osjećaj beznadnosti
Member - zastoji u učenju i gubitak koncentracije
No.: - teškoće u obavljanju profesionalne djelatnosti
1,100 - stanja stresa
- teškoće u odnosima s drugima (obiteljskim,
ljubavnim, seksualnim, profesionalnim)

Na psihoterapiju se javljaju i ljudi koji ne iskazuju gore navedene probleme, ali

koji žele bolje upoznati sebe i svoje potencijale radi postizanja osobne
kreativnosti, poboljšanja kvalitete života, napredovanja u profesionalnoj
karijeri, uspješnijeg roditeljevanja i sl.

9 Sep 2007, 05:32 PM

Ovca
Post #3
http://www.psihoterapija.net/psihoterapija.php

CAR
Psihoterapija

Psihoterapija je proces pružanja pomoći u prevenciji i odklanjanju psihičkih

Group: smetnji i poremećaja. Istovremeno to je proces unapredjivanja kvaliteta života i
Members pospešivanja rasta i razvoja na ličnom, porodičnom, profesionalnom planu.
Posts: Nakon uspešno završene psihoterapije ljudi postaju zadovoljniji, spremniji za
1,724 suočavanje sa životnim teškoćama, za razumevanje drugih, za ostvarivanje
Joined: 1- bliskosti.
August 06
From: Psihoterapija se ostvaruje kroz uzajamnu razmenu znanja, iskustva i emocija
livada tokom psihoterapijskog razgovora izmedju terapeuta i klijenta, kroz verbalnu i
Member neverbalnu komunikaciju. Ona se zasniva na ravnopravnom saradničkom
No.: odnosu međusobnog poverenja i uvažavanja. Terapeut omogućava klijentu
1,100 slobodu u izboru tema, količini i vrsti informacija koju će izložiti, uvažava
njegovu kompetentnost i jedinstvenost kapaciteta za promene. On deluje kao
učesnik, pomagač i edukator klijentima u njihovom nastojanju da ostvare
željene promene. O ciljevima psihoterapije terapeut i klijent se unapred
dogovaraju.

Najznačajnije psihoterapijsko etičko načelo je poverljivost. Ono važi kako za

terapeuta tako i za klijenta. Sve što se dešava tokom psihoterapije ne iznosi se
van psihoterapijske sobe, sem u slučaju kada je potrebno uključiti druge
stručnjake, po dogovoru izmedju terapeuta i klijenta.

Psihoterapijska pomoć je primerena u svim životnim dobima.

Deci pomaže u prevazilaženju razvojnih teškoća tokom odrastanja i sazrevanja.

Adolscentima pomaže da sagledaju svoje lične mogućnosti i ograničenja, da ne

budu „buntovnici bez razloga“ prema odraslima, da uspešno prevaziđu ravojne
krize i ostvare proces individuacije i separacije od porodice.

Odraslima koristi za prevenciju, ublažavanje i otklanjanje psihičkih smetnji i

poremećaja ali i za očuvanje i unapređivanje kreativnih potencijala.

Starim osobama je korisna za očuvanje i jačanje životnog optimizma u

organizaciji života, istrajnosti u lečenju organskih oboljenja, bržem i boljem
oporavku nakon neke bolesti.

http://www.psihoterapija.co.yu/opsihoterapiji.html

Psihoterapija je lecenje psihickih poremecaja i oboljenja psihogenog porekla

bez upotrebe lekova,
tj psiholoskim metodama.
Medjutim,cesto se kaze da je psihoterapija suvise dobra i lekovita metoda da bi
se njena upotreba
mogla ograniciti samo na bolesne.Kao rezultat pravovremeno sprovedenih
psihoterapijskih postupaka i
mentalno zdravi ljudi cesto postaju srecniji i zadovoljniji,sposobniji za
bliskost,ljubav,seksualno funkionisanje,
uspesniji u ucenju i obavljanju profesionalne delatnosti zive kvalitetnije.
Opste je poznato da svi nosimo u sebi neugodna dogadjanja,zaostala iz
detinjstva,
koja cesto nisu razresena na pravi nacin.
Ovaj nedovrseni posao ponekad deluje kao nesvesna kocnica koja usporava i
ogranicava razvoj nase licnosti.
Ove nesvesne kocnice mozemo psihoterapijom otkloniti i time se osloboditi
emocionalnih poremecaja,
 ali i podstice razvojne procese i kreativne potencijale unutar nase psihicke
strukture.
Drugim recima mentalno zdravi ljudi psihoterapijom nauce kako da
kvalitetnije zive i budu uspesniji u
obavljanju svojih uloga(profesionalnih,porodicnih,bracnih,roditeljskih i sl), a
dapri tome ocuvaju svoju
psihicku stabilnost i dusevno zdravlje,to je postupak psihoedukacije i
mentalnog treninga.

9 Sep 2007, 05:40 PM

Ovca
Post #4
http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/310/

CAR Ljekovita moć razgovora

Autor:
Ozren Podnar, prof. objavljeno u broju 35 (4/04)

Group:
Members
Posts: Što je djelotvornije protiv depresije i anksioznosti - farmakoterapija ili
1,724 psihoterapija - iznimno je teško odgovoriti bez poznavanja konkretnog
Joined: 1- pacijenta
August 06
From:
livada Svaki Cigo svoga konja hvali. Psiholozi, koji nemaju pravo propisivati
Member farmakoterapiju, drže stranu psihoterapije. Psihijatri (ali ne svi) favoriziraju
No.: terapiju lijekovima. I farmaceutska industrija promiče psihijatrijske lijekove u
1,100 izravnom kontaktu s liječnicima, dok psihoterapija nema tako moćnog
"sponzora" koji bi je reklamirao pred liječničkom strukom.
Što je djelotvornije protiv depresije i anksioznosti - farmakoterapija ili
psihoterapija - iznimno je teško odgovoriti bez poznavanja konkretnog
pacijenta. Zapravo, do točnog se odgovora dolazi tek metodom pokušaja i
pogreške. Ni psihijatar koji uobičajeno propisuje lijekove ne može biti siguran
hoće li prvi propisani lijek, u kojoj dozi i nakon kojeg vremena djelovati kod
pojedinog pacijenta. Opet, ni psiholog ni psihijatar koji se odluči na
psihoterapiju ne mogu znati kako će koji pacijent reagirati na tu vrstu tretmana.
Najbolje rezultate u liječenju depresije daje kombinirani tretman lijekovima i
psihoterapijom, pa bi jednostavna preporuka pacijentima glasila · neka vas se
liječi na oba načina ako vam je takav pristup dostupan, odnosno ako možete
sebi priuštiti kvalitetna privatnog terapeuta. Naime, terapija u sklopu
zdravstvenog osiguranja često je površna. Ne samo da je termin u pravilu
ograničen na pola sata nego se pred liječnicima izmjenjuje pacijent za
pacijentom, čije je životne priče gotovo nemoguće zapamtiti, a kamoli svakom
pacijentu davati primjenjive i pravodobne savjete. Problem može biti i slabiji
dan terapeuta, a kod farmakoterapije pacijent u najmanju ruku može biti
siguran da je lijek uvijek isti i da će napraviti svoj "posao" kad uđe u
organizam. Stoga je u praksi pouzdanije i pacijentu financijski isplativije u
početku se prikloniti farmakoterapiji, a psihoterapiju pridodati ovisno o
mogućnostima.

Koncepcijske razlike

Između pobornika terapije lijekovima i terapije razgovorom postoje i teoretske,

koncepcijske razlike. Psihološki orijentirani terapeuti poimaju depresiju i
anksioznost kao stanja nastala zato što pacijent ima iskrivljene predodžbe o
sebi i životu, zato što nije prihvatio neku životnu okolnost, nije razriješio neki
unutarnji konflikt ili nešto radi pogrešno. U mnogim slučajevima nije
primjenjivo nijedno od spomenutih tumačenja. Biološki orijentirani liječnici
depresiju i anksioznost smatraju posljedicom poremećene aktivnosti živčanog
sustava, odnosno prejake ili preslabe podraženosti određenih moždanih
centara. Pritom se podrazumijeva da vanjske okolnosti imaju utjecaja na
moždanu aktivnost, ali kakav će biti njihov utjecaj na mozak, ne ovisi o volji
pojedinca nego o urođenoj otpornosti na stres. Napredak u proučavanju mozga
nedvojbeno je pokazao da su psihički poremećaji locirani u mozgu, to jest da
su u konačnici jednako tjelesni kao dijabetes, astma ili visoki tlak. Stoga je
direktna intervencija u mozak pacijenta potpuno opravdana i razumljiva.
To sve ipak ne znači da psihoterapija ne može biti djelotvorna kod pojedinih
pacijenata - štoviše, ona to jest. Kod blaže i umjereno teške depresije prosječna
uspješnost kognitivno-bihevioralne (spoznajno-ponašajne) terapije podjednaka
je uspješnosti terapije antidepresivima iz klase selektivnih inhibitora ponovne
pohrane (engl. kratica SSRI). Kod težih oblika depresije uočena je veća
djelotvornost lijekova u usporedbi s psihoterapijom.
Zanimljivo je i to da psihoterapija djeluje tek onda kada izazove promjene u
moždanoj aktivnosti, slične onima koje proizvode lijekovi, a koje pacijent
prepoznaje kao poboljšano raspoloženje. Do antidepresivnog ili anksiolitičkog
učinka psihoterapije najčešće dolazi zahvaljujući samoj interakciji terapeuta i
pacijenta, bez obzira na sadržaj komunikacije. Mnogi depresivni ili anksiozni
pacijenti doslovce nemaju s kime pričati o svojim problemima i izjadati se, a
pogotovo nemaju od koga čuti riječ ohrabrenja, podrške ili barem utjehe.

Ovisno o profilu pacijenta, psihoterapeut može pomoći i korisnim savjetom

usmjerenim na izbjegavanje stresnih okolnosti ili na strategiju nošenja sa
stresnim okolnostima koje ne može izbjeći. Često od pomoći mogu biti savjeti
za bolje ophođenje s okolinom - primjerice, kako od okoline prikriti preveliku
osjetljivost na odbijanje ili uvredu jer osobe koje su očigledno osjetljive
okolina češće šikanira i tako im pogoršava stanje.

Što može biti kontraproduktivno?

 Na žalost, i neki zahvati terapeuta potencijalno su kontraproduktivni.
Primjerice, neuputno je pacijentu sugerirati da "nema razloga" biti depresivan
ili anksiozan jer to pacijentu zvuči kao da mora pružiti opravdanje za to što je
bolestan. Terapeut treba poći od činjenice da je pacijentu loše bez obzira na
"razloge", baš kao što oboljelog od raka pluća treba liječiti bez obzira na to je li
bio pušač ili ne.
Druga, često pogrešna psihoterapijska postavka jest da je osoba depresivna
zato jer obraća previše pozornosti na negativne aspekte svoga života, a
zanemaruje pozitivne (npr. "zašto gledate crno - jest da vas je napustila žena,
ali vam tako dobro ide slikanje" ili "nije strašno, izgubili ste nogu, ali vam je
sluh odličan").
Zatim, depresija ne mora biti posljedica pacijentova pogrešnog poimanja
stvarnosti jer je dokazano da pacijent može imati kristalno jasnu predodžbu o
sebi i okolini, dok s druge strane milijuni zdravih ljudi imaju krive predodžbe,
ali ne i depresiju. Također je neprimjereno pacijentu govoriti da neku stresnu
okolnost "mora prihvatiti". Naime, "prihvatiti" je sinonim za "tolerirati", a hoće
li nečiji živčani sustav tolerirati neku okolnost, ne ovisi o pacijentovoj dobroj
volji niti o terapeutovoj sugestiji.
Konačno, ponekad nema svrhe temeljiti terapiju protiv depresije ili
anksioznosti na pokušaju mijenjanja životnih okolnosti, i to iz prozaičnih
razloga: neki pacijenti ne mogu ništa učiniti sa svojim životnim okolnostima
(npr. nepokretan je, u zatvoru je, čeka presudu, živi u bijedi). Ponekad pak
promjena ne može nastupiti na vrijeme da bi imala ljekovit učinak na
zdravstveno stanje, a ponekad ni pravodobno izvedena promjena nema učinka
na zdravlje mozga. Ako je, primjerice, pretrpljeni stres izazvao ozbiljniju štetu
u mozgu, uključujući i moždano tkivo.
Ipak, neki pacijenti izvanredno reagiraju na psihoterapiju, pa je šteta samo ga
"šopati" lijekovima, a uskratiti mu toplu ljudsku riječ. Vjerojatno postoje
podtipovi depresije i anksioznosti koji se lakše liječe psihoterapijom, odnosno
podtipovi koji bolje reagiraju na lijekove. Možda su osobe koje su jače
prijemčive na pozitivnu sugestiju a priori jači kandidati za psihoterapiju, dok je
racionalnijim i trezvenijim osobama u većoj mjeri indicirana terapija
lijekovima.

10 Sep 2007, 10:47 PM

Ovca
Post #5
http://www.psihijatrijska-ordinacija-galic.hr/zasto.php

CAR
Ponekad je otpor odlasku psihijatru čisto osobna predrasuda i strah da će ista
takva okolina -puna predrasuda- to kod osobe zamijetiti i držati ga «ludim» jer
«psihijatar je samo za lude». Kod mnogih je osoba niža osobna i kulturološka
Group: razina funkcioniranja razlog da kod psihičkih poteškoća traži magijska
Members «rješenja» kod različitih alternativnih struka koje (od gatara do bionergetičara)
Posts: nakratko olakšaju simptome ali ne liječe. Kod graničnih stanja prema psihozi i
1,724 psihoze alternativni tretmani čak mogu ozbiljno pogoršati stanje bolesnika.
Joined: 1- Educiraniji «alternativci» srećom često prepoznaju ovakva stanja pa pacijentu
August 06 savjetuju da potraži medicinsku pomoć
From:
livada
Member
No.: CJELOKUPNO PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE – KADA JE POTREBNO?
1,100
Kod duševnih bolesti i težih poremećaja kao što su razni oblici psihoza
(shizofrenija, paranoidna psihoza, raznim psihozama uzrokovanim bolestima i
oštećenjima mozga i dr.), dublji poremećaji osobnosti, anorexia i bulimia
nervosa, depresivni poremećaj sa ili bez suicidalnih (samoubojstvenih)
promišljanja i sva druga stanja koja mogu dovesti do samoubilačkih misli -
PTSP, krizna stanja, bolesti ovisnosti kao alkoholizam, toksikomanija.......).
Česte su i neuroze sa simptomima koji izrazito ometaju pacijenta (npr. fobični
strah od javnih prostora koji ga simptomima sprječava da napusti zatvoreni
prostor i dr.)

Dijagnoza se postavlja nakon pregleda i praćenja stanja pacijenta, uz pomoć

obrade (pregledi drugih specijalista, psihologijsko testiranje..) Utvrđuje se i
privremena ili trajna radna sposobnost.

Kod većine navedenih poremećaja neophodno je liječenje odgovarajućim

psihofarmacima - lijekovima za psihoze, depresiju, popratni strah, spavanje, u
kombinaciji s odgovarajućim oblikom psihoterapije. Donosi se terapijski plan.

Akutna, tek nastala psihoza kao i sva stanja sa samoubilačkim mislima

zahtijevaju hitno bolničko liječenje na odgovarajućem odjelu psihijatrijske
bolničke ustanove jer se pacijent nalazi u nepredvidivo rizičnom stanju za sebe
i okolinu - ne sagledava realitet, a sumanutosti i halucinacije mogu ga navesti
na teška djela protiv sebe i drugih. Nakon smirivanja epizode suicidalnosti i /ili
psihoze u daljnjem ambulantnom liječenju održavat će se stanje
funkcionalnosti pacijenta u svakodnevnom životu.

Pregledi i individualni psihoterapijski tretman obavljaju se i u kućnoj posjeti

prema želji i onemogućenosti pacijenta da dolazi u ordinaciju.

PSIHOTERAPIJA - KADA JE POTREBNA I KAKO SE PROVODI?

A n a l i t i č k i o r i j e n t i r a n a individualna ili grupna psihoterapija

«rastapat» će nesvjesne fantazije koje koje proizvode nesvjesne konflikte a ovi
nesvjesne «strahove» od kojih se svjesni dio ega «brani» stvaranjem simptoma
( raznih tjelesnih ili psihičkih senzacija strahova kod raznih oblika neuroza) -
vrtoglavice, «lupanja srca», povremeno povišen krvni tlak, drhtanje, napetost,
glavobolje, osjećaj nesvjestice...... Proces se odvija korekcijom pacijentovih
osjećaja stvaranjem «transfera» - nesvjesnog prijenosa osjećaja prema
emocionalno važnim osobama iz najranijih pacijentovih odnosa na druge
članove grupe i terapeuta. Terapija se provodi sjedenjem sučelice prema
terapeutu odnosno u krugu grupe koja broji 6-10 članova. Grupna seansa traje
90 minuta jednom tjedno a individualna od jednom do dva puta tjedno po 45
minuta. Provodi se koliko je potrebno da se dotad nezadovoljavajući nezreli
odnosi u okolini korigiraju u zrelije, upravljane ojačanim relitetnim,
»odraslim» dijelom ega, i po par godina. Simptomi se tijekom terapije
postupno povlače.

Terapeut treba imati adekvatnu višegodišnju edukaciju za obavljanje ovakve

psihoterapije - zvanje grupnog i individualnog analitičara. Pacijent prihvaća i
postiže izliječenje kroz psihoterapijski proces samo ako ima uvid da je problem
i u njemu a ne samo u okolini i pritom se iskreno želi mijenjati.

Ako terapeut procjeni da se radi o samo jednom, izoliranom konfliktu kod

pacijenta, primijenit će kraći oblik ove psihoterapije (tzv.»fokalnu
psihoterapiju») do njegova razriješenja.

K r a t k a d i n a m s k a p s i h o t e r a p i j a pomoći će kod životnih kriza

inače zdravih osoba koje su pogođene teškim životnim događajima (razvod,
bolest, gomilanje životnih teškoća....). Kod osobe se obično javi osjećaj da
nema izlaza iz situacije i to može rezultirati i njenom suicidalnošću koja tada
koja uvjetuje kratki boravak u bolnici. Obično se razriješi kroz manji broj
učestalih individualnih seansi.

Primjenjuje se i kod prorade traume kod PTSP (posttraumatskog stresnog

poremećaja) grupno i individualno u različitom trajanju, do razriješenja
mučnih simtoma nametanja slika traumatskih događaja u pamćenje, nesanice,
povlačenju, popratne depresije..... Često se kod kronifikacije ovog poremećaja
zamjenjuje jednom drugom psihoterapijskom tehnikom - tzv. »kognitivno-
behaviour» psihoterapijom koja je usmjerena na promjene modela razmišljanja
i ponašanja pacijenta, a uspješna je i kod osoba s karakternim poremećajima i
kod depresija.
Pogodna je i kod individualne prorade poremećaja žalovanja za važnom
osobom gdje se zbog nerazriješenih osjećaja krivnje i drugih razvije depresija i
drugi oblici psihičkih poremećaja. Otklonit će i stanja uzrokovana akutnim
stresnim događajem (saobraćajne i razne druge nezgode, izloženost nasilnom
aktu i dr. )

Neophodna je kod razriješavanja i raznih oblika adolescentne krize (depresija,

poremećaji ponašanja i učenja i dr. )
 S u p o r t i v n a ( «p o d r ž a v a j u ć a» ) psihoterapija individualno ili
grupno može pomoći kod psihoza i prema psihozama «graničnih poremećaja»
da se održi funkcioniranje pacijenta što bliže realitetu i komunikaciji s
drugima. Uz to je neophodno uzimanje odgovarajućih lijekova. Pomaže i kao
dopunska terapija kod težih depresija i raznih drugih psihičkih poremećaja
zbog npr. raznih bolesti mozga, kod psihosomatskih bolesti kao npr. želučani
čir, kronični kolitis, poremećaji štitnjače, povišen krvni tlak kod stresa i dr.

Kod poremećaja bračnih, partnerskih i obiteljskih odnosa provodi se P S I H O

T E R A P I J A OBITELJI ILI PARA uz dosad poznatu analitičku tehniku
pristupa. Seanse se provode po sat i pol jedanput tjedno do razriješenja
poremećaja međusobne komunikacije članova.

Osim analitičke i spomenute druge vrste psihoterapije razvijene su i druge

brojne psihoterapijske tehnike. Važno je znati da ih može pružati samo
specifično educirani psihoterapeut, dakle ne bilo koji psihijatar ili psiholog ili
doktor obiteljske ili dr. medicinskih specijalnosti. Za svaki oblik psihičkog
poremećaja postoji određen pogodni oblik psihoterapije, osim za neke
organske poremećaje mozga (demencija, duševna zaostalost i dr.) jer takva
osoba nema psihičke funkcije dostatne za njeno provođenje.

Svaki neliječeni duševni poremećaj napreduje i osiromašuje osobnost i

komunikaciju. Puno osoba sklono je negirati vlastite osjećajne teškoće na način
da «krivnju» za konflikte prebacuje isključivo na druge ; ili zbog posebnih
karakteristika osobnosti proživljava depresiju ili određenu neurozu isključivo
kroz tjelesne smetnje (različiti tjelesni bolovi ili senzacije bez ijednog nalaza
koji bi potvrdio tjelesnu bolest pa depresija ili neuroza ostaje neprepoznata a
pacijent se godinama pregledava kod raznih liječnika,bez rezultata) ; ili razvija
psihosomatske bolesti; ili se od nelagodnosti, strahova ili depresivnosti i
nesanice pokušava sam «liječiti» uzimanjem alkohola, droga ili lijekova za
smirenje koje opet razvijaju ovisnosti i moždana oštećenja.

10 Sep 2007, 10:55 PM

jeki
Post #6
ideš li ti na psihoterapiju? zadnje se sjećam da sam te išla nagovarati. a u splitu
 mislim da ima dobrih terapeuta...
CARICA

Group:
Family
Posts:
1,374
Joined:
12-
September
06
From:
Zagreb
Member
No.: 1,270

10 Sep 2007, 11:26 PM

Ovca
Post #7
naručila sam se i onda nisam otišla jer mi je zoloft pomogao i pomislila sam da
ni ne trebam....
CAR upravo zato i skupljam informacije - da samu sebe natjeram

Group:
Members
Posts:
1,724
Joined: 1-
August 06
From:
livada
Member
No.:
1,100

 
 11 Sep 2007, 12:00 AM
jeki
Post #8
kad te već ja nisam uspjela... (IMG:style_emoticons/default/uvredjen.gif)

CARICA

Group:
Family
Posts:
1,374
Joined:
12-
September
06
From:
Zagreb
Member
No.: 1,270

11 Sep 2007, 12:36 AM

haubica
Post #9
Jesi li razmišljala o grupnoj?

oštrokandža

Group:
Banned
Posts:
15,083
Joined: 3-
December
06
From: tamo
negdje,još
ne znam
gdje
Member
No.: 1,655

11 Sep 2007, 12:38 AM

Ovca
Post #10
pa baš i ne.....čini mi se da bi mi se bilo lakše otvoriti pred jednom osobom
nego pred više ljudi
CAR imam problema sa pričanjem o sebi i onome što me muči

Group:
Members
Posts:
1,724
Joined: 1-
August 06
From:
livada
Member
No.:
1,100

12 Sep 2007, 10:01 AM

haubica
Post #11
I kako ide potraga?

oštrokandža

Group:
Banned
Posts:
15,083
Joined: 3-
December
06
From: tamo
negdje,još
ne znam
gdje
Member
No.: 1,655

12 Nov 2008, 03:40 PM

haubica
Post #12
Šteta što je Ovca tu stala mada sumnjam da je bila na psihoterapiji.

oštrokandža

Group:
Banned
Posts:
15,083
Joined: 3-
December
06
From: tamo
negdje,još
ne znam
gdje
Member
No.: 1,655

Plavooka 15 Nov 2008, 09:40 PM

25 Post #13

I ja sam krenula na psihoterapiju.

CAR Trebalo mi je dosta da se nakanim, i kad sam zakazala i krenula tamo par
puta sam se posla vratiti i odustati. Valjda su to te blokade u meni, ono sto
 me sprecava da napravim korake izvan kruga depresije. Ali sam otisla.
Group: Nekako.
Family Na pocetku je nije bilo lako, ipak sam vidjela tu zenu prvi put u zivotu, ali
Posts: 524 sad sam vec na petoj sesiji, idem jednom sedmicno po sat vremena, i pomaze
Joined: 11- mi. Zaista pomaze.
May 08 Glavne korake ionako pravimo sami, ja sam otisla tek kad sam se bila totalno
From: pogubila u svojoj depresiji a sad sam se vec potpuno otvorila prema toj zeni i
nicija mnogo mi je lakse, razrijesim nedoumice, saslusa me,objasni mi, usmjeri me,
zemlja kontrolise.. To mi lici na ono kad bauljam u mraku i udaram od zidove jer ne
Member vidim i ne znam gdje cu ni kako a neko me uzme za ruku i pravi te korake
No.: 5,366 prema svijetlu skupa sa mnom- pravim putem

15 Nov 2008, 11:05 PM

haubica
Post #14
Ja ću na psihodramu. To sam već spominjala,ali prvo trebam na inicijalni
intervju jer je to ipak grupna.
oštrokandža

Group:
Banned
Posts:
15,083
Joined: 3-
December
06
From: tamo
negdje,još
ne znam
gdje
Member
No.: 1,655

filozofic 16 Nov 2008, 01:01 AM

a Post #15
 Imam pitanje i molim nekoga sa malo dužim psihoterapijskim stažem da mi
odgovori
zafrkantica
;)
QUOTE(Plavooka25 @ 15 Nov 2008, 10:40 PM)
razrijesim nedoumice, saslusa me,objasni mi, usmjeri me, kontrolise.. To mi
Group: lici na ono kad bauljam u mraku i udaram od zidove jer ne vidim i ne znam
Moderator gdje cu ni kako a neko me uzme za ruku i pravi te korake prema svijetlu
s skupa sa mnom- pravim putem
Posts:
2,543
Joined: 4- Ja na terapiju idem tek malo duže od Plavooke (dakle ne baš dugo) ali
May 08 nemam ovo iskustvo koje Plavooka navodi. Frendica koja ima duži staž mi je
Member više puta rekla da se nakon terapije osjeća par kila lakšom. Ja ni taj osjećaj
No.: 5,337 nemam.
Istina je da se meni jako teško otvoriti. Nisam se doktorici još dokraja
otvorila. Rekla sam joj jako puno toga ali u meni još uvijek postoji neka
kočnica koju se trudim popustiti ali ne ide lako. Mogu reći da u doktoricu
imam povjerenja i nemam od nje neki strah. I par puta kad mi je bilo baš
teško, doista me ohrabrila. Ali nema tog velikog olakšanja ni velikog otkrića.
Na terapiji uglavnom ja pričam ili još češće čupam iz sebe rečenice, a
doktorica postavi pokoje pitanje i tu i tamo nešto prokomentira, ali vrlo
skromno. Opet, imam osjećaj kao da razgovaram sa živim čovjekom, a ne sa
zidom (to bi me beskrajno frustriralo i jako obeshrabrilo), dakle ipak postoji
taj osjećaj dijaloga, samo sa prevagom na jednoj strani. I vidjela sam na
forumu da se neki žale da su im doktori hladni. Ja nemam taj osjećaj. Ona
jest profesionalna, ali ne i hladna.

Eto, sad sam ukratko opisala kako to jest pa me zanima bista li vi iskusniji po
ovome što sam napisala rekli da je to ok?

Kad sam o tome pričala sa spomenutom frendicom, ona je zaključila da to

jest ok. Ja se nastojim što manje opterećivati s promišljanjima o svemu tome i
nekakvim sad intelektualizranjima jer znam da me to ne bi daleko odvelo, ali
sad mi je palo na pamet da to pitam, pa pitam.
 

« Next Oldest · Lečenje · Next Newest »

Enter Keyw ords Search Topic
 

2 Pages    1 2 >
2 User(s) are reading this topic (2 Guests and 0 Anonymous Users)
0 Members:

Go
 

Lo-Fi Version Time is now: 21st November 2010 - 11:55 AM

Powered By IP.Board 2.2.2 © 2010  IPS, Inc.

Gestalt terapija
  
 Integrativna Gestalt terapija
 Obiteljska sistemska psihoterapija
 Tjelesna psihoterapija
 Kibernetski pristup u psihoterapiji
  

Gestalt terapiju utemeljio je psihijatar Fritz Perls (1893-1970) sa suprugom Lorom Pearls
i Američkim pjesnikom, piscem i intelektualcem Paulom Goodmanom između 40-tih i
50-tih godina prošlog stoljeća. Od tada je ona, zahvaljujući svojoj pristupačnosti, dobila
niz sljedbenika. Gestalt psihoterapija je vrsta psihoterapijske tehnike, koja je primjenjiva
u različitim okolnostima kao što su individualni rad, grupni rad i rad u institucijama tj.
organizacijski razvoj i coaching. Kada se govori o gestalt terapiji uvijek se radi na rastu i
razvoju osobnosti, bilo u smislu profesionalnog razvoja i usavršavanja, bilo u smislu
svladavanja svakodnevnih osobnih problema, pronalaženja oslonca u sebi i potencijala za
nova rješenja i nove poglede na situaciju

Gestalt je njemačka riječ koja je teško doslovno prevodiva a najčešće se kod nas prevodi
kao riječ koja označava cjelovitost, sveukupnost, potpunost forme. Po svojoj prirodi
Gestalt psihologija koja je poslužila kao temelj za razvoj gestalt terapije bazirana je na
postavci po kojoj opažaj i doživljaj cijeline znači nešto više, ili je bar nešto drugo, od
zbroja djelova (Vidanović, 2003.) Gestalt teorija je po svojoj prirodi anti redukcionistička
jer za razliku od mnogih drugih istraživača koji pokušavaju proniknuti u složeno
funkcioniranje neke pojave na način da je dijele na sastavne dijelove i proučavajući ih
žele saznati kako funkcionira cjelina, gestalt psiholozi smatraju da je to pogrešno jer
struktura i konfiguracija, fizičkog biološkog i psihološkog fenomena je tako integrirana
da čini funkcionalnu cjelinu sa osobinama koje nisu nastale jednostavnim sabiranjem
sastavnih djelova (Vidanović, 2003.).

Gestalt terapiju često se naziva i «trećom snagom» i pripada humanističkom pravcu u

psihologiji a pri tome su «prva snaga» verbalne terapije u koje spada i psihoanaliza, a
«druga snaga» modifikacije ponašanja- bihevioralne terapije (Perls, 1973). Pearls je
inicijalno kliničko iskustvo sakupljao kroz prizmu psihoanalitiče teorije i praktičnih
tehnika koje je usvojio kao psihijatar ali je nakon toga značajan utjecaj na razvoj gestalt
psihoterapije imalo Pearlsovo osobno iskustvo i učenje od ljudi kao što su neoanalitičari
Wilhelm Reich, C.G.Jung, Karen Horney, egzistencialistička filozofija, gestalt
psihologija, zen budizam, taoizam, filozofija Martina Bubera koja naglašava «Ja-ti»
odnosu u terapiji i Jakob Moreno sa svojom psihodramom. Najznačajniji i često
spominjani utjecaj na Perlsa izvršio je W. Reich koji je bio i Perlsov terapeut te je
usmjerio njegov interes za tijelo i korištenje tijela u psihoterapiji, analizu karakternog
oklopa i aktivan stav terapeuta u psihoterapiji (Clarkson,1993.). Egzistencijalistička
filozofija našla je svoje mjesto u sustavu Gestalt terapije kroz shvaćanje da svaki čovjek
treba prihvatiti odgovornost za svoju egzistenciju (Clarkson, 1989.).Egzistencialističko
shvaćanje u psihoterapiju uveo je Viktor Frankl (Frankl, 1997.) poznati njemački
psihijatar koji je također (nakon preživljavanja iskustva iz koncentracionog logora)
naglašavao da unatoč tome što nismo osobno odgovorni za okolnosti u kojima se
nađemo, odgovorni smo za značenje koje dajemo našim životima kada biramo stavove
prema, i naše ponašanje, u takvim situacijama i okolnostima. Pearls je koristio naziv
gestalt kako bi time označio svoj interes da suprotstavljene dijelove ličnosti ujedini u
jedan integrirani oblik ili lik što je vazano uz ideju polarnosti koje su međusobno
povezane.

Tri principa definiraju Gestalt terapijiu a to su:

 Princip jedan: Gestalt terapija je fenomenološka; njen jedini cilj je svjesnost a

njena metodologija je metodologija svjesnosti.
 Princip dva: Gestalt terapija je bazirana u potpunosti na dijaloškom
egzistencijalizmu- na J-Ti kontakt/ povlačenje procesu.
 Princip tri: Gestaltistički konceptualni pogled je cjelina bazirana na holizmu i
teoriji polja.

Prema gestaltističkom shvaćanju ličnost je strukturirana interakcijama u samom

pojedincu i interakcijama između pojedinca i njegove okoline. Funkcioniranje pojedinca
obuhvaća odgovarajuće dinamičke međuodnose između njegovih doživljaja sebe, drugih i
svijeta oko njega (Vidanović, 1993.). Gestalt terapija usmjerena je na svjesnost o tome
što se dešava ovdje i sada (Berger, 1980.). Ta svjesnost omogućava nam da djelujemo u
skladu sa svojim autentičnim potrebama te na taj način izbjegavamo sukobe unutar
vlastite osobnosti koji se inače vide kroz različite neurotske i psihosomatske simptome
(npr. strah, anksioznosti, depresija). Stav ovdje i sada znači da se ne istražuje povijest
klijenta već se prikladnim vježbama povećava njegov stupanj svjesnosti, tj.
prepoznavanje vlastitih osjećaja i ponašanja. Perls je vjerovao da ljudi mogu sami birati i
usmjeravati svoj osobni rast i razvoj (Pearls, 1973.) Gestalt terapija je često i vrlo
direktivna jer vodi klijenta kroz planirane vježbe te ga potiče da kroz viježbe u potpunosti
procesno proživi i osvijesti za njega važne fantazije, osjećaje, snove, želje te strahove i
potisnute dijelove osobnog iskustva ako je to dio važan za njegov rast i razvoj. Ono što je
kod gestalt psihoterapije privlačno i interesantno to su njezine tehnike koje omogućuju
vrlo brzo ulaženje u osnovu problematike i sagledavanje svoje pozicije, svojih otpora koji
se javljaju u toj poziciji, te pronalaženje mogućih izlaza tj. rješenja problema. Povijesno
gledano gestalt terapija je odbacila svaku ideju o dijagnostici, smatrajući je de
personalizirajućom, antiterapijskom i politički represivnom (Delisle, 1999.). Naravno da
je u današnje doba zavidan pomak u smjeru konceptualne dijagnostike i unutar gestalt
terapije napravljen kroz ozbiljne teorijske radove (Delisle, 1999.).Terapijski postupak u
gestalt terapiji nije usmjeren na sadržaj, «problem» zbog kojeg se javlja klijent već na
procese pomoću kojih on održava svoju konfuznost, konflikte ili anksioznost. Terapeut
obraća pažnju na način izlaganja klijenta, geste i tjelesne znakove. Rješenje problema nije
moguće, prema gestalt terapiji, jedino kroz razgovor o problemu već je važno da klijent
doživi, osjeti, iskaže ili učini nešto drugo što će omogućiti završetak te nezavršene stvari,
tj. upotpunjavanje gestalta, a to znači i rješavanje problema, oslobođenje od napetosti i
nezadovoljstva. Cilj gestalt terapije je jačanje klijentovog samopouzdanja i do okretanje
klijenta od podrške u okolini do podrške u samom sebi. Po Peralsovim riječima gestalt
terapija je doživljena, a ne verbalna ili interpretativna terapija.Čovjek se u gestalt terapiji
smatra zdravim sve dotle dok je u kontaktu sa samim sobom, svojom okolinom i
odnosima između sebe i okoline. U toku terapije klijenti uče da koriste svjesnost u
funkcioniranju svog organizma kao cjeline. Oni uče usmjeravati svoju svjesnost i na taj
način otkrivaju što jest, a ne što bi trebalo da bude, uče kako da vjeruju sebi samima i
vjeruju sami sebi (Clarkson i Mackewn, 1993.). Unutrašnje podvojenosti koje su se
razvile ranije, mogu se integrirati ponovno kroz osjećaj svjesnosti koji se potiče u
terapijskom i izvan terapijskom međusobno povezanom procesu. Klijent može postati
kompletniji kada se suoči sa svojim izbjegavanjima koja su ostavila praznine u njegovoj
ličnosti.U odnosu klijenta i terapeuta u gestalt terapiji postoji sljedeći fenomenološki
stav: terapeut treba ući u fenomenološki svijet klijenta i zajedno s njim treba doživjeti
njegovo viđenje i njegovo stajalište. Takav pristup zahtijeva blizak odnos s klijentom ali i
dijeljenje osjećaja sa klijentom a ne suzdržan stav – objektivan stav kakav je zastupala
psihoanalitička ortodoksna teorija i praksa (Perls,1973.). Kroz usmjeravanje pažnje na
sadašnje, trenutno doživljavanje, neriješeni konflikti, prema gestalt teoriji i praksi,
izbijaju na površinu i rješavaju se. To se ne može postići diskusijom o prošlosti ili
nebitnim aspektima sadašnjosti. U skladu sa stavom da je jedan od ciljeva gestalt terapije
promjena podrške u okolini za podršku u samom sebi, gestalt terapeuti ne pružaju klijentu
«pomoć» kroz savjete i instrukcije jer bi mu na taj način pružili svoje odgovore i svoju
svjesnost već je cilj je da svaki čovjek traži i nađe svoje odgovore jer će jedino tako sam
određivati svoj put (Pearls, 1973.).U gestalt terapiji nastoji se da klijent u što većoj mjeri i
sam provodi svoju terapiju dok je terapeut promatrač, komentator i vodič terapijskog
procesa. Do interpretacije treba doći sam klijent, on na taj način postiže svoju svjesnost, a
time se prihvaća odgovornost za vlastito ponašanje. Gestalt terapija od metoda i tehnika
najviše koristi dijalog kojim se osvješćuje unutrašnji konflikt a tu je važno spomenuti
vježbe kao što su: igre dijaloga, igre projekcije, eksperiment usmjerene svjesnosti,
korištenje fantazije putem verbalnih iskaza, crteža, gline, vode, pijeska, pričanje bajki
(Vidanović, 2003.). A prema mišljenju iskusnih terapeuta prazna stolica je najpopularnija
i najčešće korištena tehnika u gestalt terapiji. Također vrlo važan je i govor tijela, te se
klijente upozorava da obrate pažnju na vlastito mrštenje ili napetost facijalnih mišića,
posturu tijela i prisutnost «životnosti» u pojedinim dijelovima tijela, dok govore o
temama za koje misle da su za njih važne. Na taj način često otkrivaju da govor tijela
pokazuje osjećaje čije su postojanje poricali. U gestalt terapiji je interakacija između
pojedinca i okoline te unutar pojedinca i prema okolini promatra kroz tkz. krug formacije
cjeline i destrukcije tj. faze kontakta i povlačenja koji se sastoji od (Prikaz 1):
Prikaz 1. Krug Gestalt formiranja i destrukcije (Prilagođeno prema «The cycle of Gestalt
formation and destruction», Petruska Clarkson, str. 33., 1999.)

Do poremećaja može doći na bilo kojoj fazi koja se odnosi na formiranje gestalta – figure
te zadovoljavanja potrebe kroz stupanje u kontakt kroz navedene faze. Dobar kontakt sa
potrebom kroz stupanje u kontakt sa sobom ili okolinom na adekvatan način je suštinska
ideja u Gestaltu (Clarkson, 1999.). Do poremećaja može doći radi raznih razloga i
obrambenih mehanizama kojih u gestalt terapiji ima nekoliko a to su: desentizacija ili
umanjivanje senzacije u fazi pretkontakta, defleksija ili okretanje u suprotnom smjeru od
direktnog kontakta ili smislenog kontakta sa drugom osobom, introjekcija ili kada
radimo prema nekim davno usvojenim «trebam», «moram» introjektima koji nas
udaljavaju od akcije koja je autentična obzirom na potrebu, projekcija ili kada u drugima
vidimo ono što ne želimo priznati sebi da je dio nas, retrofleksija kada radimo sebi ono
što želimo raditi drugima, egotizam kada blokiramo spontanost kroz kontrolu,
konfluencija koja se također naziva i disfunkcionalna bliskost tj. kada ne razlučujemo
sebe od okoline (Yontef, 1993.). Gestalt terapija je vrlo efikasna kod pretjerano
socijaliziranih, skučenih i inhibiranih osoba koje se često opisuju kao neurotične, fobične,
perfekcionističke i potištene te kod rješavanja niza psihosomatskih poteškoća i problema.

Sljedeći principi predstavljaju gestaltističke sugestije koje vode zdravijem, punijem i

sretnijem življenju:

 Živi u sada
 Živi ovdje, u trenutnoj situaciji
 Prihvati sebe kakav jesi
 Opažaj svoju okolinu i postupaj shodno tome kakva ona jest, a ne kakva bi želio
da bude
 Budi pošten prema sebi
 Izrazi se kroz svoje želje, misli i osjećaje i ne manipuliraj sobom i drugima kroz
racionalizacije, očekivanja, procjenjivanja i iskrivljavanja
 Doživi u potpunosti čitavu skalu svojih osjećaja, kako prijatnih tako i neprijatnih
 Ne prihvaćaj vanjske zahtjeve koji su u suprotnosti s tvojim poznavanjem sebe
 Budi spreman da eksperimentiraš, da se susretneš s novim situacijama
 Budi spreman na promjene i razvoj.

Potrebno je za kraj naglasiti da je Gestalt terapija bila često predmet žustrih rasprava
prvenstveno radi stava i stila F. Perlsa koji je bio psihijatar u sukobu sa psihijatrijskim i
psihološkim institucijama te je beskompromisno radio u svojem smjeru i dolazio u
sukobe i svađe sa predstavnicima konvencionalnih pogleda. Posljednjih je desetljeća
situacija drugačija jer su se trendovi i koncepti u području psihoterapije približili idejama
koje je Perls zastupao koji se prvenstveno mogu punktuirati kroz ideju integracije
različitih tehnika i pristupa sa naglaskom na svjesnost koju individua postiže. Gestalt
terapija i inicijalne ideje koje je Perls zastupao prošle su kroz određene transformacije
(Beisser, 1990.). te se danas govori o integrativnoj gestalt terapiji.

Pratite nas:

Novosti
 Radionica “Rad sa snovima i slikama” za psihoterapeute
 Počinju prijave za radionicu “Uvod u tjelesnu psihoterapiju”
 GRUPA IZ SISTEMSKOG GESTALT COACHINGA POPUNJENA
 Održana trodnevna iskustvena radionica u Čakovcu

Psihoterapijska kolumna
 Narcistički sjaj i povreda
 „Dovoljno dobro nije dobro“
 Posesivnost, čitanje misli i duhovno vlasništvo
 Osjećaj napuštenosti i odbijenosti
 Riskiranje, učenje i odgovornost
  Osjećaj neadekvatnosti
 Najvažnija ogledala
 Koliko nam je važan kontakt sa sobom?
 Što nam suvremene teorije i istraživanja govore o partnerskim odnosima?
 Predanost, sigurnost, identifikacija i dijalog
 U sadašnjosti je moguća promjena
 “Ja – Ti” kontakt i mehanizmi otpora
 Ja želim umjesto ja trebam, ja moram
 Vidjeti u drugome ono što ne priznajemo kod sebe
 Kada činim sebi ono što želim činiti drugima
 Funkcionalna i disfunkcionalna bliskost
 Kako bi postali ono što možemo i želimo biti, prvo trebamo priznati ono što
jesmo
 Naše “Ja” granice
 Blokiranje spontanosti kontrolom
 Sve prisutnost srama
 Krivnja i sram
 Kada smo ljubomorni?

 
EDUKACIJSKI CENTAR
Poremećaj  
ponašanja
Shizofrenija
Depresija Obuzeto-prisilni poremećaj (Opsesivno-kompulzivni
Obuzeto-prisilni poremećaj)
poremećaj
Panični poremećaj Što je obuzeto prisilni poremećaj ?
Generalizirani
anksiozni poremećaj
Specifične fobije Obuzeto prisilni poremećaj (OPP) karakterizira prisutstvo
Socijalna fobija ponavljajućih, obuzetih (opsesivnih) misli, na primijer strah od zaraze
Savjeti za obitelj i prisilnih (kompulzivnih) radnji ili rituala, kao što je prekomjerno
pranje ruku. Izvršavenjem prisilne radnje ili rituala smanjuju se
Početna stranica napetost i tjeskoba uzrokovane prisilnim mislima.
Ljudi s OPP-om obično prepoznaju da su njihove obuzete misli i
  prisilne radnje iracionalne. Doživljavaju ih kao strane i nametnute, ali
ih ne mogu kontrolirati ili im se oduprijeti.
Pitanja i odgovori Prisilne radnje oduzimaju mnogo vremena i mogu značajno utjecati
na vaše svakodnevne aktivnosti i narušiti vam socijalno i obiteljsko
  funkcioniranje. Međutim, neizvođenje prisilne radnje ilil rituala
uzrokuje povećanje anksioznosti.
hpd@psihijatrija
.hr
Nekada se vjerovalo da je OPP vrlo rijedak tip poremećaja, no danas
je poznato da se OPP pojavljuju u jednog do dva čovjeka na njih 100
i obično započinje u kasnom djetinjstvu ili adolescenciji. S jednakom
se učestalošću pojavljuje u muškaraca i žena. Također, na pojavnost
ne utječe rasa ni socio-ekonomski status.
Neke od najčešćih obuzetih misli su:
- strahovanje od zaraze nečistoćom ili zaraznim klicama
- strahovanje od moguće pogreške
- strah od javnog nastupa ili sramote
- potreba za stalnim odobravanjem
- prekomjerna zaokupljenost simetrijom i određenim redom stvari
- zabrinutost zbog zamišljanja nastranih i neuobičajenih seksualnih
odnosa ili scena
- agresivni prisilni impulsi
- prekomjerna zabrinutost zbog stvari za koje normalno znate da se ne
trebate brinuti

Neke od najčešćih prisilnih radnji ili rituala su:

- provjeravanje, primjerice jesu li vrata zaključana
- odbijanje rukovanje ili hvatanja kvaka
- opetovano pranje ili tuširanje
- neprestano brojanje tijekom izvođenja aktivnosti
- stalno preslagivanje stvari na određen način
- neprestano računanje
- ponavljenje nekog zadatka odrađeni broj puta
- skupljanje ili čuvanje stvari bez određenog razloga
- ponavljano mjerenje

Što uzrokuje OPP ?

Postoji nekoliko pretpostavki o uzroku OPP-a. Smatra se da je to

“naučeno” ponašanje pri kojem osoba izvođenjem prisilne radnje ili
rituala ublažava anksioznost izazvanu potisnutim impulsima.
Također, pretpostavlje se da postoji genetska predispozicija za razvoj
OPP-a. Poznato je da osobe s OPP-om imaju krvnog srodnika koji
također ima OPP.
Jedna od mogućnosti govori u prilog povezanosti OPP-a i promjene u
biokemijskoj ravnoteži određnih tvari u mozgu nazvanih
neurotransmitori. To su kemijske tvari koje prenose "poruke"
između živčanih stanica - neurona. Neurotransmitori se stvaraju u
neuronima i nakupljaju se u njihovim živčanim okončinama, odakle
se pod djelovanjem električnog impulsa oslobađaju i djeluju na
susjedne neurone. Poznata je uloga neurotransmitora serotonina u
nastanku depresije. U depresivnih je ljudi poremećena funkcija
serotoninskog sustava. Danas se vjeruje da je poremećaj serotoninske
aktivnosti u mozgu važan čimbenik i u razvoju OPP-a.
Također, uočena je značajna povezanost OPP-a i depresije. U
određenom razdoblju života 2/3 ljudi s OPP-om razvit će i depresivni
poremećaj.
Neki okolišni čimbenici mogu u predisponiranih osoba djelovati na
razvoj OPP-a ili ga pogoršati. Takvi su čimbenici:
- zlostavljanje
- velike životne promjene
- bolesti
- smrt bliske osobe
- problemi na radnom mjestu ili u obitelji
- problemi u emocionalnoj vezi

Kako se liječi OPP ?

OPP se može liječiti tehnikama relaksacije, psihoterapijom,

lijekovima ili kombinacijom sva tri navedena načina. Vaš će vam
liječnik pomoći o odabiru načina liječenja.

Relaksacija
Nekim će ljudima tehnika relakscije biti dostatna za ublažavanje
simptoma OPP-a.

Psihoterapija
Postoje različite psihoterapijske tehnike koje se koriste u liječenju
OPP-a. Najbolji rezultati postižu se kognitivno-bihevioralnom
terapijom. Cilj terapije je naučiti osobu kako se suočiti sa strahom i
tjeskobom bez izvođenja ritualnih radnji.

Liječenje lijekovima
Vaš vam liječnik može propisati jedan od lijekova koji se rabe u
liječenju OPP-a. Obično se rabe antidepresivi, katkad uz dodatak
anksiolitika.
Antidepresivi: Kao i pri uzimanju svih ostalih lijekova, možda ćete
pri uzimanju tih lijekova primijetiti neka neželjena djelovanja lijeka,
koja su obično kratkotrajna i prolazna. Najčešća neželjena djelovanje
antidepresiva su mučnina, glavobolja, suhoća usta, zamagljen vid,
pospanost i vrtoglavica. Međutim, važno je zapamtiti da antidepresivi
ne uzrokuju ovisnost i simptome apstinencije kada se prestanu
uzimati. Ako ste zabrinuti zbog nekih neželjenih djelovanja lijeka,
koji traju dulje vrijeme ili su izraženi u težem obliku, obratite se za
savjet svom liječniku. Liječnik vam može smanjiti dozu lijeka ili ga
promijeniti.

U težim slučajevima OPP-a koji ne odgovaraju na terapiju lijekovima

i psihoterapijom, može se koristiti elektrostimulativna terapija (EST)
ili kirurški postupak. Tijekom EST, putem elektroda se na glavu
bolesnika aplicira mala količina struje koja uzrokuje otpuštanje
neurotransmitora u mozgu i time ublažavanje simptoma. Kirurški
 postupak koji se primjenjuje u liječenju najtežih slučajeva OPP-a se
naziva bilateralna cingulotomija, kojim se prekida neuronski put
uključen u nastanak simptoma OPP-a. Takva se operacija može raditi
koristeći stereotaktičnu radiokirurgiju, poznatu kao Gamma Knife.

Duljina liječenja

Ako za liječenje OPP-a uzimate lijekove, možda ćete ih morati

uzimati dulje vrijeme. To je potrebno zbog uklanjanja mogućnosti
ponovne pojave simptoma. Također ćete možda primijetiti da je
potrebno određeno vrijeme prije nego što lijek počne djelovati i
simptomi se počnu ublažavati. Liječnik vas može savjetovati kada
možete očekivati ublažavanje simptoma. Bez obzira na to koji lijek
uzimate, važno je uzimati ga svaki dan dok vam liječnik ne odredi
drugačije.

Budućnost

Možda vam se trenutno čini nemoguće, ali uz pravilno liječenje

većina osoba s OPP-om doživljava oporavak i ublažavanje simptoma.
Liječenje i proces nestajanja simptoma može biti dugotrajno, ali je
gotovo uvijek moguć oporavak. Važno je držati se savjeta svog
liječnika, uključujući redovito svakodnevno uzimanje lijeka.

Imate li bilo kakvih pitanja o vašoj bolesti, obratite se svome

liječniku.

 
ako je hipnoza imala puno širu upotrebu u prošlosti , upotrebljava se i danas.Hipnotičko
stanje je stanje slično snu u kojem je bolesnik samo putem terapeuta u vezi sa vanjskim
svijetom.Terapeut koji provodi hipnozu treba proći određenu edukaciju.Hipnoza spada u
sugestivne psihoterapijske tehnike. Naime , ona dovodi bolesnika u posebno stanje
svijesti, te stvara izrazitiju regresivnost i infantivnost u bolesniku kako bi terapeut mogao
sugestivno djelovati na bolesnika, sugerirajući mu neka riješenja.Hipnoza se odvija u
opuštajućoj atmosferi što podrazumijeva prostoriju izoliranu od jačih svjetlosnih i
zvučnih podražaja , te ugodni smještaj bolesnika.Terapeut uvodi bolesnika u hipnozu
ponavljajući monotonim glasom određene rečenice koje imaju za cilj da uvedu bolesnika
u stanje slično mu.Rečenice uglavnom sugeriraju težinu u tijelu , pospanost , mirno i
duboko disanje.Za razliku od toga " buđenje se provodi rečenicom suprotnog
sadržaja.Sama hipnotička seansa traje oko 10- 15 minuta.U hipnotičkom stanju terapeut
može sa bolesnikom razgovarati o njegovim konfliktima , no svakako je važno da
bolesniku da određene sugestije vezane uz njegove simptome.Te sugestije nisu odmah
prezahtjevne jer bi to moglo dati kontraefekt već se u svakoj seansi nastoji što više
približiti konačnom cilju.Hipnoza kao i druge sugestivne psihoterapijske tehnike je
simptomatsko liječenje , dakle ne zadire u dublje rješavanje problema, već otklanja
simptome , što je kod bolesnika sa jednostavnijom simptomatologijom odgovarajuće
liječenje.Kod takvih bolesnika , dakle kada je indikacija dobro postavljena hipnoza spada
u uspješne psihoterapijske tehnike.Njezina prednost je da je relativno brza i uspješna.S
obzirom na mjesto stanovanja javite se psihoterapeutu sa odgovarajućom edukacijom
koja će nakon razgovora s Vama uvidjeti koliko je ova metoda pogodna za Vas.Ako po
tom kriteriju izaberete terapeuta isključena je mogućnost " krivog programiranja " ili bilo
kojeg oblika zloupotrebe.Za informaciju tko se u Vašoj blizini bavi takvom tehnikom
možete upitati nadležnog psihijatra.