Osmanski ratovi 18.

stoljeća i Bosna

Karlovačkim mirovnim ugovorom 1699. godine Bosanski ejalet postaje najistureniji i

najugroženiji dio europskog dijela Osmanskog Carstva. Umjesto dotadašnje pogranične
provincije iz koje su polazile ofanzive akcija prema teritorijama Habsburške Monarhije i
Mletačke Republike, postaje odbrambeni bedem i krajina (serhat) na cijeloj državnoj
teritoriji.1 Bio je to prelomni trenutak kada je zaustavljena osmanska ekspanzija na europskom
kontinentu.2 U odnosu na prethodno XVII stoljeće, slabljenje autoriteta centralne vlasti imalo
je velikog odjeka i na prostorima Bosanskog ejaleta, koje se sada našlo na granici s
Habsburškom Monarhijom i Mletačkom Republikom, predvodnicima obustave osmanske
ekspanzije.3

Time je Bosanski ejalet dobio novi značaj i ulogu u odbrambenom sistemu europskog
dijela Osmanskog Carstva. Odlukama Karlovačkog mirovnog ugovora ova pokrajina ostaje
bez Krčko-ličkog i Pakračko-cerničkog sandžaka, te dijelova Kliškog i Hercegovačkog
sandžaka. Novom administrativno-teritorijalnom podjelom Bosanski ejalet sveden je na pet
sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki koji je kasnije u ratu 1714-
1718. godine ukinut i priključen Bosanskom sandžaku. Ovakva podjela ostala je do kraja
XVII stoljeća.4 Time su granice Bosne svedene na one prostore u kojima je bila tokom XV
stoljeća. Po članu V, Karlovačkog mirovnog ugovora, naglašava se da je rijeka Sava granična
linija Osmanskog Carstva s Habsburškom Monarhijom. Po odredbama ovog člana, nova
granična linija trebala je da se uspostavi od mjesta gdje se Bosut ulijeva u Savu do mjesta gdje
u Savu utječe Una. Sami tok rijeke Save zajednički je za vodeni saobraćaj podanika dviju
imperija.5

1
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata, Bosanski kulturni
centar, Sarajevo, 1998., 117
2
Jozef Matuz, Osmansko Carstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1992., 119
3
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama
Karlovačkog mira, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 15
4
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 117-118
5
Enes Pelidija, Osvrt na identitet Bosne u XVIII stoljeću,
bs.knjizevnost.wikia.com/wiki/Osrvrt_na_identitet_bosne_u_XVIII_stoljeću#cite_ref-21, (17. juni 2018.)

1
 Osim ovog članom VIII ugovora s Mletačkom Republikom uspostavljena je nova
granična linija koja je išla od Kninske do Vrličke tvrđave, zatim Sinja, Zadvarja, koji se u
ugovoru navodi kao Dvarje, Vrgorca i Čitluka. Na tom prostoru svi krajevi, tvrđave, utvrđenja
i kule predviđene su da budu pod vlašću Mletačke Republike. Suprotno od te linije, sva
teritorija koja je bila i do tada u sastavu Bosanskog ejaleta i dalje ostaje pod sultanovim
suverenitetom. Istim članom (VIII), naglašava se da se u blizini svih većih mjesta, a koja su
ovim ugovorom pripala Mletačkoj Republici, daje široki zemljišni pojas od pola sata hoda. Na
tom prostoru postavit će se kamene humke, koje će označavati novouspostavljenu granicu
dviju država.6 Drugim riječima, mirovni ugovori su zaključeni na principu uti possidetis, tako
da je svaka strana zadržala one teritorije koje je u tom trenutku držala, tako da su već
Karlovačkim mirovnim ugovorom ove granice Bosne svedene na okvir koje su imale u
vrijeme Berlinskog kongresa. Važna odredba ugovora je bila i odredba sultana koji je dao
slobodu vjeroispovijesti katolicima u Bosni, što je austrijskom caru omogućilo da se pod
vidom njihove zaštite upliće u unutrašnje osmanske poslove. Ugovorom se jamči i sloboda
trgovine svim stranama, čime je Habsburškoj Monarhiji i Mletačkoj Republici omogućeno da
komercijalno iskorištavaju Osmansko Carstvo i ujedno preko svojih trgovaca podbadaju i
uzbunjuju njegovo kršćansko stanovništvo protiv samog sultana kao njihovog legitimnog
vladara.7d

Pitanje opstanka muslimanskog stanovništava

Zajednička opasnost od mletačke i habsburške države, te hajdučko-uskočkih četa uticala ja da

se muslimansko bošnjačko stanovništvo, bez obzira na socijalnu podvojenost i dobrim
dijelom nezadovoljno predstavnicima osmanske vlasti, još u XVII, a naročito u prvih godina
XVIII stoljeća svrsta u jedinstven front odbrane Bosne. Braneći Bosanski ejalet borili su se za
svoj opstanak i identitet po kome su se razlikovali od drugih s kojima su živjeli. Bili su
svjesni sudbine koja je zadesila njihove sunarodnike u onim krajevima koji su poslije
teritorijalnih gubitaka došli pod vlast Beča i Venecije tj. da i fizički nestanu kao što je bilo u
Lici i Dalmaciji. Zato su se reorganizovali i vojno i administrativno, te tako u naredna tri rata,
koja su vođena na tlu ove osmanske provincije tokom XVIII stoljeća, uspjeli se oduprijeti

6
Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka, 111
7
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997., 289

2
neprijateljskim napadima i očuvati Bosnu i Hercegovinu.8 Ključnu ulogu u formiranju ovakve
svijesti odigrali su stanovnici Bosne koji su nezadovoljstvom zbog činjenice da su bili pod
vlašću habsburškog cara i mletačkog dužda, počeli s povratkom u Bosnu. Nezadovoljstvo
naspram osmanskog sultana zbog spoznaje činjenice da su prepušteni sami sebi, već u prvim
decenijama XVIII stoljeća nastalo je opće jedinstvo bošnjačkog stanovništva.9

To ne znači da oni i dalje nisu bili odani sultanu i osmanskoj državi, ali više nisu bili
onako sigurni da će ih osmanski vladar i njegove oružane snage uspješnije braniti kao u
ranijim stoljećima. Izgleda da su i nosioci najviše državne i vojne vlasti u Istanbulu slično
mislili, tj. da će najuspješnija odbrana Bosanskog ejaleta biti ako se povjeri domaćem
stanovništvu.10

Kako bi se pružila kolika tolika sigurnost u vremenu od 1699. do 1716. godine

uspostavljeno je u Bosni, pored 12 postojećih, 16 novih kapetanija, a u slučaju rata moglo se
mobilizirati oko 60.000 ljudi.11 Do kraja XVIII stoljeća bilo je ukupno 38 kapetanija sa 64
grada i pet palanki u kojima su se nalazili brojni vojni redovi. Prema podacima iz prvih
godina iza Karlovačkog mira u pograničnim mjestima Bosanskog ejaleta bilo je oko 16
vojnika i zapovjednika.12 S obzirom na rast broja kapetanija uloga i ugled kapetana je naročito
došao do izražaja toko XVIII stoljeća.13

Interesantno je primijetiti da su tokom XVIII stoljeća dužnost bosanskih valija

obavljale u relativno velikom broju i ličnosti koje su porijeklom bile iz Bosne. Po Salihu Sidki
Hadžihuseinoviću Muvekkitu, u ovom stoljeću Porta je 60 puta u Bosni imenovala valije.
Pojedini bosanski namjesnici su od 1699. do 1800. godine tu dužnost obavljali više puta.
Uglavnom, te ličnosti koje su od sultana imenovane kao bosanski namjesnici u velikom broju

8
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 117
9
Avdo Sućeska, Specifičnosti državno-pravnog položaja Bosne pod Turcima, Godišnjak Pravnog fakulteta, IX,
1961., Sarajevo, 167.
10
Pelidija, Osrvt na identitet Bosne u XVIII stoljeću,
http://bs.knjizevnost.wikia.com/wiki/Osvrt_na_identitet_bosne_u_XVIII_stolje%C4%87u#cite_ref-8, (17. juni
2018.)
11
Imamović, Historija Bošnjaka, 294
12
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 118
13
Ahmed S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878., Orijentalni institut, Sarajevo, 1983., 147

3
su bili domaći ljudi. Najviše je (četiri puta) tu dužnost obavljao Abdulah-paša Muhsin-zade. U
knjizi o bosanskim namjesnicima Vedad Biščević navodi 76 namjesnika, od kojih su neki tu
dužnost obavljali dva i više puta. Njih 22 bili su domaći ljudi. Interesantno je primijetiti da je
većina bosanskih valija koji su rođeni u Bosni na tu dužnost imenovano u prvoj polovini
XVIII stoljeća. To nije slučajno. Naime, kada su se na teritoriji Bosanskog ejaleta vodila dva
izuzetno velika rata: osmansko-mletački (1714-1718) i austrijsko-osmanski (1716-1718), te
osmansko-austrijski rat (1737-1739), Centralna vlada iz Istanbula s pravom je računala da će
se Bosanski ejalet uspješnije braniti ako se na dužnosti valije nalaze domaći ljudi. Slično je
bilo i s ličnostima koje su se nalazile na položaju sandžak-begova. Tako je u XVIII stoljeću
dužnost hercegovačkog i kliškog sandžak-bega obavljalo po osam (8), a zvorničkog, koliko je
do sada poznato, dvojica (2) sandžak-bega, koji su porijeklom bili s prostora tadašnjeg
Bosanskog ejaleta. No, kada je riječ o bosanskim kapetanima, ajanima, te drugim državnim
službenicima i vojnim zapovjednicima i uglednijim ličnostima, u pravilu su to bili
starosjedioci i pripadnici najuglednijih bošnjačkih porodica. Svi su oni svoje dužnosti
obavljali u skladu s postojećim državnim propisima, ali su istovremeno u svom radu
pokazivali punu odanost Bosni. To je posebno došlo do izražaja u vrijeme dva osmansko-
austrijska rata koji su se vodili od 1737. do 1739, te 1788. do 1739. godine.14

Progoni muslimanskog bošnjačkog stanovništva u smislu njihovog fizičkog i

kulturnog istrebljenja počinju već u toku Bečkog rata, a tokom XVIII stoljeća se intenziviraju.
Ideološka osnova tog genocida pripremljena je već tokom ranijih ratova između Osmanlija, na
jednoj te ugarsko-hrvatskih kraljeva, odnosno Habsburgovaca i Mletačke Republike na drugoj
strani. Tokom XVII i XVIII stoljeća na osmanskoj strani su uglavnom bili Bošnjaci, a na
habsburškoj i mletačkoj brojni Hrvati i Srbi, kao carski graničari, uskoci i hajduci te razni
dobrovoljci i frajkori (Frei-Korpus).15

Prvi veći vojni sukob u toku XVIII stoljeća koje je Osmansko Carstvo vodilo, a koji se
ticao direktno Bosne desio se 1711. godine. Pod izgovorom da se ruski car ne pridržava
odredaba mirovnog ugovora iz Carigrada šejh ul islama Pašmački zade donio je fetvu o

14
Pelidija, Osrvt na identitet Bosne, (18. juni 2018.)
15
U kontekstu koji izlazi iz okvira osmanskih ratova, a koji se tiče direktno stradanja Bošnjaka izvan Bosne,
ističe se istraga poturica u Crnoj Gori u prvoj deceniji XVIII stoljeća u kojoj se kao vodeća ličnost ističe vladika
Danilo., Imamović, Historija Bošnjaka, 290

4
nužnosti rata protiv Ruskog carstva. U mobiliziranim osmanskim jedinicama bilo je 1.569
bosanskih spahija predvođenih namjesnikom Ali-pašom Karajilanom i hercegovačkim
sandžakbegom Beći-pašom Čengićem. Nakon sukoba kod sela Sentileštija na rijeci Prutu 8. i
9. jula 1711. godine superiorne osmanske snage natjerale su ruskog cara Petra Velikog na
kapitulaciju 12. jula 1711. godine. Mir je zaključen 21. jula 1711. godine, prema kojem se
ruska strana obavezala da vrati sve dobivene teritorije iz rata kojeg su ove dvije imperije
vodile od 1687. do 1699. godine.16 Time je završen Prutski pohod ili rat, ali ne i za Bošnjake.
Oni su i 1712. godine bili primoran ratovati protiv Crnogoraca i Brđana zbog stalnih učestalih
hajdučija na području Hercegovine. Tako je krajem ljeta 1714. godine, kao uvertira u rat s
Mletačkom Republikom, bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić i hercegovački sandžak
Bećir-beg Čengić, poveli u pohod oko 15.000 Bošnjaka natjeravši crnogorske glavare da
Ćupirliću daju uvjerenje da će ostati mirni i spokojni, dok se vladika Danilo spasio bijegom u
Cetinje gdje su mu pomoć pružili Mlečani, budući osmanski protivnici.17

Osmansko - mletački rat (1714-1718) i odlasci na ruski front

Da je za Bosnu slijedio još jedan buran period ispunjen ratnim događanjima, moglo se
naslutiti još krajem 1711. godine kada su iz Bosne u Dubrovnik na proputovanju u Napulj
došla dva franjevca, ispričali su Dubrovčanima da se u Bosanskom ejaletu javno govori o
predstojećem ratu sultana i dužda, kao i da će u predstojećem ratu na strani mletačke vojske
biti habsburške i ruske jedinice. Međutim, takva predviđanja nisu bila tačna barem u naredne
dvije godine kada je vladao apsolutni mir na osmansko-mletačkoj granici, da su Mlečani u
jednom trenutku zagovarali ideju smanjenja broja graničara radi uštede novca za druge
poslove.18

Tek će poslije, Mletačko uznemiravanje nekih osmanskih brodova i davanje zaštite

vladici Danilu u Carigradu biti ocijenjeno kao povreda Karlovačkog mira.19 Pored toga,
Mlečani su optuženi za pružanje materijalne i vojne pomoći crnogorskom stanovništvu i
podsticanje istog na pobunu protiv sultana. Sve to je u Carigradu protumačeno kao povoljan

16
Imamović, Historija Bošnjaka, 294
17
Isto.
18
Enes Pledija, Banjalučki boj iz 1737: zroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo, 2003., 27-28
19
Imamović, Historija Bošnjaka, 295

5
trenutak za vraćanje izgubljene teritorije u posljednjem ratu.20 Izvještaji koji su za Portu bili
od ključne važnosti slao je kapidžibaša Jusuf, koji je još za vrijeme pohoda Numan paše
Ćuprilića slao detaljne izvještaje svojim pretpostavljenim.21 Kapidžibašini izvještaji bili su
najbolji povod da Osmansko Carstvo proglasi rat Mletačkoj Republici.22 8. decembra 1714.
godine, veliki vezir je pozvao mletačkog baila Anđela Mema u privatnu audijenciju, prilikom
čega je izrekao brojne uvrede na račun Mlečana, a već sutradan 9. decembra 1714. godine
Porta je i zvanično objavila rat Mlečanima jednim memorandumom od 13 tačaka, a sva
krivica za predstojeće sukobe svaljuje se na Republiku.23 Tek krajem decembra u Travnik je
stigao izvještaj u kojim je Porta izvijestila Numan-pašu Ćuprlića da je Osmansko Carstvo u
ratu s Mletačkom Republikom.24

Stanje na području Bosanskog ejaleta proteklo je u relativnom miru sve do aprila

1715. godine, s obzirom na ranije postignuti sporazum između Numan paše Ćuprilića i
generalnog providura Ema. Prema ovom sporazumu svi osmanski trgovci koji su se nalazili
na mletačkom teritoriju mogli su se sigurno vratiti nazad u Carstvo, a isto pravilo je vrijedilo i
za drugu stranu.25 Međutim, mletačke vlasti su radile na punoj pripremi za rat, a naročito se
radilo na pripremi odbrane Dalmacije. Mletačke vlasti su imale tih dana da riješe još jedan
problem. Postavilo se, naime, pitanje kako i na koji način privući crnogorska, brdska i
hercegovačka plemena na svoju stranu. Manipulacija novčanim sredstvima i namirnicama se
pokazala kao uspješan potez. Tu se naročito isticao Vule Novković, koji je sa svojim
pristalicama dolazio u mnoga hercegovačka mjesta i agitovao za Mlečane. Posebnu pažnju je
posvetio selima Popovog polja i zapadne Hercegovine, u čemu je djelimično imao uspjeha.26

Istaknutije ličnosti Bosanskog ejaleta su bile dobro upućene u dešavanja, pa su

uglednije ličnosti iz Sarajeva u februaru, poslale jedan zahtjev u Carigrad u kojem su tražile

20
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 120
21
Enes Pelidija, Pohodi bosanskih paša na Crnu Goru od 1706. do 1714. godine, Prilozi Instituta za istoriju,
god. XVI, br. 17, Sarajevo, 1980., 125
22
Pelidija, Banjalučki boj, 129
23
Enes Peldija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira: 1699-1718, Veselin Masleša, Sarajevo,
1989., 38
24
Isto, 157
25
Isto.
26
Isto, 159

6
vojnu i financijsku ispomoć, s obzirom na to da se na granici s Mlečanima nalazilo svega
3.000 vojnika koji su mogli samo braniti tvrđave, ali ne i sela. Za odbranu kliškog i
hercegovačkog sandžaka bilo je potrebno najmanje 15.000 vojnika. Najozbiljnije shvatajući
ove njihove zahtjeve, Porta je brzo reagovala, što se vidi i po brzom slanju 16.000 vojnika i
oko 400 tona municije.27 Osim toga, na mjesto dotadašnjeg bosanskog namjesnika Numan
paše Ćuprilića, došao je Mostarac, Portin defterdar Sari Mustafa paša. 28 U narednom periodu,
a s obzirom da su u Carigradu ozbiljno shvatali stratešku važnost Bosanskog ejaleta stizale su
veće količine namirnica i vojske.

U okviru osmansko-mletačkog rata, na bosanskom ratištu borbe su započele u

pograničnim krajevima sa promjenjivom srećom. Najveća bitka na bosansko-dalmatinskoj
granici vodila se augusta 1715. godine kod Sinja. Veće osmanske snage pod komandom
bosanskog namjesnika Mustafe-paše Čelića pretrpjele su poraz, što je bio uzrok da se
ofanzivne akcije sultanovih četa zaustave i u drugi dalmatinskim mjestima.29

Neuspjeh pod Sinjom nije obeshrabrio Mustafu pašu, koji se nakon kratkog predaha
vratio na dalmatinsku granicu, gdje je porušio skoro sve mletačke kule i palanke. Nakon
osmanskih uspjeha i objave rata Osmanlijama od strane Habsburške Monarhije, 13. aprila
1716. godine i poraza osmanske vojske kod Petrovaradina 20. augusta i Beograda, Bosanski
ejalet duž granice od Save do Une se našao na udaru. Osnovna zamisao Savojskog na tom
dijelu ratišta bila je da osvoji Zvornik i Bosanski Novi, a onda da napadne Bihać.
Habsburgovci su uspjeli osvojiti Gradišku, Dubicu i Kostajnicu, zatim Bijeljinu i, uz velike
obostrane žrtve Kozarac. Bošnjaci su, međutim, pod ponovnim zapovjedništvom Numan paše
Ćuprilića uspjeli odbraniti Zvornik i Novi, čime je propao i Habsburški plan o napadu na
Bihać.30 Inače, Bihać je kroz gotovo cijelo XVIII stoljeće bio na meti habsburškog cara Josipa
što potvrđuju i brojna čarkanja oko Une i Bihaća između 1717. i 1738. godine.31 Od 5. juna do
21. jula 1718. godine vođeni su mirovni pregovori diplomata Istanbula, Beča i Venecije.32

27
Enes Peldija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira, 162
28
Više u: Isto, 163
29
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 120; Peldija, Bosanski ejalet, 170-174
30
Imamović, Historija Bošnjaka, 295
31
Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka Krajina- mjestopisne i poviestne crtice, DINA i IGK Ivan Goran Kovačić,
Bihać, 1991., 129
32
Peldija, Bosanski ejalet, 245-253

7
Tada je od Bosanskog ejaleta, odnosno zvorničkog i bosanskog sandžaka otpao pojas
zemljišta od ušća Drine u Savu i Unom do Novog, širok 6-10 km, s tim što je taj pojas
obuhvatao još Brčko, Bijeljinu i svu teritoriju zvorničkog sandžaka na desnoj strani Drine tj.
kadiluke Šabac, Loznicu (Jadar i Ptičar) i Krupanj. Od Bosanskog sandžaka otpali su Dubica,
Gradiška, Kobaš, Brod i grad Furjan. Ne želeći da im Mlečani budu susjedi, Dubrovčani su
dobrovoljno ustupili Osmanlijama Neum ili Klek na sjeveru i Sutorinu na jugu, Tako da je
Osmansko Carstvo dobilo dva izlaza na more u Hercegovini.33 Poslije mirovnog ugovora u
Požarevcu 1718. godine na teritoriju Bosanskog ejaleta nastupio je period relativnog mira sve
do jula 1737. godine.34

Rat između Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije uveliko je uticao i na brojna

migraciona kretanja u oba smjeram na području Donjeg Pounja, s tim što su iz Bosanskog
ejaleta pobjegle na prostor Banije desetine srpskih porodica. Kako je Monarhija dobila
pogranično područje u Donjem Pounju i Posavini, neke hrvatske porodice koje su ranije
izbjegle na Baniju vratile su se na svoja ranije napuštena područja. Osim toga novsko
Potkozarje je ponovno u sastavu Bosanskog ejaleta, a hrvatsko stanovništvo definitivno
iseljava (2.500).35

Međutim, iako je na teritoriju Bosanskog ejaleta vladao mir, to nije značilo da je

bosanska vojska bila lišena vojnih pohoda. Nije prošlo ni punih deset godina od Požarevačkog
mira, a Bošnjaci su morali ponovno u rat i to daleko izvan granica Bosne. Početkom 1727.
godine na osmansko-perzijskoj granici ponovno je izbio jedan od brojnih međusobnih ratova.
Bosna je morala opremiti i poslati na perzijsko ratište 5.200 spahija i drugih vojnika. Pod
vodstvom hercegovačkog sandžaka gazi Ahmed-bega Rustempašića i njegovog sina kliškog
sandžaka Rustem-bega u Bosnu se naredne godine vratilo svega pet stotina bolesnih i
iscrpljenih.36

33
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1959., 93
34
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 122
35
Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici, Zbornik JAZU, knj: 41, Zagreb, 1962., 262 - 268
36
Imamović, Historija Bošnjaka, 296

8
Osmansko - habsburški rat (1737-1739) i razvoj Bošnjačke nacionalne svijesti

Pozivajući se na raniji ugovor sa Rusijom, po kome su Beč i Petrograd bili u obavezi

da se međusobno pomažu u slučaju rata, a pošto je Rusija još od 1736. godine bila u ratu s
Osmanskim Carstvom, car Karlo IV je 14. jula 1737. godine objavio rat Porti.37 Habsburgovci
su na granicama Bosne od proljeća 1737. godine vršili veliku koncentraciju svojih snaga.
Ukupno je osnovano pet tabora vojske, kako bi se Bosna jednovremeno napala sa pet strana.
Najveći tabor nalazio se u polju kod Gradiške, na osam sati hoda od Banja Luke, koja je
određena kao prvotni cilj habsburškog pohoda na Bosnu. Druga dva tabora postavljena su
preko puta Cetingrada, Bužima i Stare Ostrovice kod Kulen Vakufa kao najisturenijih
bosanskih tvrđava, dok je četvrta habsburška formacija zauzela položaje prema Zvorniku.38

Vijest o pokretu habsburških jedinica prema pograničnim mjestima i tvrđavama

sultanova vojska i njegovi podanici su popratili s izvjesnom nesigurnošću i nekom vrstom
neprirodne žurbe. Pored toga veliki ljudski gubici iz 1727. godine i stradanje velikog broja
stanovništva od kuge između 1729. i 1737. godine kao i odlazak na ruski front oko 10.00039
ljudi u jesen 1736. godine, kao i gubitak ukupno 20.000 života između 1727. i 1737. godine
na perzijskom frontu, odbrambena sposobnost Bosanskog ejaleta, koji je u najbolje vrijeme
mogao dati 60.000 vojinka je umanjena za jednu trećinu.40

U ratu koji je trajao od 1737-1739. godine odbrana Bosanskog ejaleta je bila

prepuštena isključivo domaćem stanovništvu. Međutim, takve okolnosti nisu davale za pravo
Habsburgovcima da polako pokore Bosne. Iako, u teškim okolnostima prije svega zbog
brojčane inferiornosti i ograničenih municijskih kapaciteta, domaće stanovništvo je nanijelo
brojne poraze osmanskoj vojsci kod Lješnice, Zvornika, i Ostrovice. Među bosanskom
vojskom je posebno odjeknula pobjeda kod Bilajskog polja 22. jula 1737. godine, koja je
unijela još više samopouzdanja u redove branioca. Jedan od osnovnih motiva za njihovu

37
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 123
38
Imamović, Historija Bošnjaka, 299
39
Neki drugi izvori govore i o drugim brojkama. Tako npr. neposredni učesnik ovog vojnog pohoda i pisac
Hronike Ahmed Hadžinesimović spominje da je iz Bosne za ruski front tada mobilizirano 7.200 ljudi, dok ostali
izvori navode i brojku od 8.047 ljudi., Pelidija, Banjalučki boj, 214
40
Isto, 293-294

9
pobjedu je što su branili svoje porodice, rodna mjesta i krajeve u kojima su stoljećima
živjeli.41

Isključivo na zahtjev Bosanskih Muslimana (Bošnjaka), prije svega kapetana i ajana,

Ali-paša Hekimoglu je bez konsultacije s Portom započeo opću mobilizaciju i vojne pripreme
za odbranu Bosanskog ejaleta. Zborno mjesto četa iz svih kadiluka je bilo Travničko polje.
Iako su u međuvremenu, stizale brojne vijesti o borbama u već pomenutim mjestima, Ali-paša
je po savjetu ajana i vojnih zapovjednika držao na okupu glavninu mobilisane vojske, ne
dozvoljavajući njeno usitnjavanje. Habsburški general Hildburghausen je započeo opsadu
Banja Luke 24. jula 1737. godine, ali opkoljeni grad se hrabro držao i odbijao pozive na
predaju, sve dok Ali-paša Hekimoglu nije stigao 2. augusta na oko pola dana hoda od Banja
Luke. Na putu prema Banja Luci, Hekimogluu se pridružila i vojska bivšeg zvorničkog
kapetana Mehmed bega Fidalića, tako da su cjelokupne snage bosanske vojske koja je pošla
na banjalučko ratište iznosio oko 10.000 ljudi. Vojska Mehemd bega se nalazila na desnom
krilu, dok su lijevo bili bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama, njihovom braćom i
sinovima, dok je centrom zapovijedao Ali-paša Hekimoglu s janjičarima i jednim brojem
odreda mobiliziranih širom Bosne. Odlučujuća bitka počela je oko podne, 4. augusta 1737.
godine. U pet frontalnih juriša Bošnjaci su do večeri istog dana potpuno razbili habsburške
čete i natjerali ih u bijeg preko Vrbasa. Iste te noći Hildburghasuen je sa svojim štabom
napustio bojno bolje i 13. augusta se konačno sa vojskom povukao preko Save.42

Na bojnom polju kod Banja Luke ostali su mrtvi i ranjeni, kao i velike količine oružja
i municije. Prema izvorima koji govore o ovom boju, oko hiljadu habsburških oficira i vojnika
je u banjalučkoj bici izgubilo živote. i bosanska strana je imala znatne gubitke. Prema
podacima Omera Novljanina, u banjalučkom boju poginulo je oko 600 Bosanca.43 Svi
učesnici bitke adekvatno su nagrađeni, posebno je nagrađen banjalučki kadija Ali efendija
koji je imenova za sitte kadiju, zamjenik Ali paše Hekimoglua, Ćehaja Jakub-aga, Porta ga je
unaprijedila u kapidži bašu, dok je jajački kapetan Mehmed-beg zbog iskazane lične hrabrosti
i vojničkog znanja kojeg je pokazao u bici kod Stare Ostrovice imenovan za miri mirana. U

41
Pelidija, Banjalučki boj, 303-311
42
Isto, 313-367; Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 123; Imamović, Historija Bošnjaka,
301
43
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 124

10
ovom habsburško-osmanskom ratu, pored učesnika banjalučkog boja veliku hrabrost i
umijeće u odbrani Bosanskog Novog iskazali su Ahmed-aga Čelebić, Ahmed-aga Fazlagić,
Salih-aga Zrinković kao i Ali-beg Osmanpašić iz Ostrovice. Nije bilo ni jednog kapetana i
ajana i bilo koje druge značajnije ličnosti u Bosanskom ejaletu koja nije u granicama svojih
mogućnosti i sposobnosti doprinijela odbrani Bosne.44 Banjalučki boj je svoje mjesto našao i
u narodnoj predaji, pjesmi i književnim djelima, među kojima se ističu: Omer Novljanin,
Ahmed Hadžinesimović, fra Nikola Lašvanin, Mula Mustafa Bašeskija i drugi.45

Ovaj veliki boj i bošnjačka pobjeda pod Banja Lukom imali su za Bošnjake značaj
presudnog otadžbinskog ili domovinskog rata.46 Stanovništvo Bosanskog ejaleta je prije svega
branilo sebe, svoje porodice, rodni kraj i identitet koji im je ovim ratom bio ugrožen. Zato
navođenje raznih interpretacija o banjalučkom boju i stava da su Bošnjaci u ovom ratu branili
Osmansko Carstvo, kako to misle pojedini historičari, se smatra neodrživim.47 Gledajući u
cjelini, s pravom se može kazati da Banjalučki boj u povijesti Bosne i Bošnjaka predstavlja
jednu od prvih stranica bošnjačke samosvijesti, hrabrosti i plemenitosti, borba koja je očuvala
teritorijalnu cjelovitost zemlje, a njenom stanovništvu sačuvala fizičku i biološku supstancu.48
Time je još jednom potvrđen bosanski identitet i zemlje i njenog naroda.49 Također, u
perspektivi Banjalučkog boja koji je stvorio ideju samodostatne Bosne koja štiti samu sebe,
muslimansko je stanovništvo našlo svoj identitetski oslonac, pa su i zbog toga pokušaji
Austrije da ih uključi u pobunu protiv centra ostali bez većeg uspjeha.

Kako je Habsburška vojska imala neuspjeha i na drugim ratištima, to je Beč prihvatio

mirovne pregovore, Beogradskim mirom 18. septembra 1739. godine.50 Osmansko Carstvo je
uspjelo povratiti sve što je izgubilo u Bosni i Srbiji Požarevačkim mirom, osim grada Furjana,
dok je u Hercegovini ostalo stanje kao ranije.51

44
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 124
45
Pelidija, Banjalučki boj, 367-438
46
Imamović, Historija Bošnjaka, 301
47
Pelidija, Banjalučki boj, 407
48
Enes Pelidija, Banjalučki boj 1737. godine u povijesti Bosne i Bošnjaka, 19
49
Pelidija, Osvrt na identitet Bosne u XVIII stoljeću, (1. jula 2018.)
50
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 125
51
Šabanović, Bosanski pašaluk, 92

11
Dubički rat (1788-1791) i unutrašnji problemi

Od 1739. godine u narednih pet decenija u Bosanskom ejaletu vladao je prividan mir.
Istina, Bošnjaci su i dalje na račun Osmanskog Carstva išli na rusko, perzijsko i druga ratišta
daleko od svoje domovine, ali u znatno manjem broju. No, to ne znači da i u samom
Bosanskom ejaletu nije bilo borbi.52 Većina nemira i nezadovoljstava ispoljila se u
vremenskom periodu od 1747. do 1757. godine, kada dolazi do pojave anarhije i sukoba u
Sarajevu, Tuzli Visokom, Tešnju i u drugim mjestima Bosanskog ejaleta. 53 U zavođenju reda
i mira glavnu ulogu je imao energični Mehmed-paša Kukavica, koji je u tri navrata od 1752.
do 1762. godine bio na položaju namjesnika-vezira bosanskog ejaleta.54 Posebno veliki nemiri
zabilježeni su u Krajini kada su se zavadile serhatlije s kapetanima. Nemiri su obilježeni
sukobima između tvrđavskih čuvara i kapetana koji su im nastojali oteti posjede (čifluke) i
tako ih pretvoriti u svoje beglučare. Nakon uspjeha pobunjenici su krenuli prema Travniku ali
je posredstvom Bosanskog vezira Silahdar Mehmed-paše i nekih uglednih ljudi iz Sarajeva
izbjegnut sukob i Krajišnici su se vratili kućama.55 Naročit udar Krajišnici su osjetili kada je
iz Carigrada 1780. godine u Travnik stiglo naređenje (ferman) da se Monarhiji preda Pounje,
što je tadašnji valija Abdulah-paša Defterdarević odbio, nakon čega je stigla i smrtna presuda
u obliku čašice s otrovom. Tom prilikom, ovaj rođeni Sarajlija je pijući smrtonosni napitak
izgovorio čuvene riječi: I glava ću svoju dati, a kamena jednog ne dam.56 Primjer Abdulaha-
paše je bio pravi pokazatelj da stanovništvo Bosne i pored svih unutrašnjih i vanjskih
poteškoća i izazova nije izgubilo svoju svijest o pripadnosti Bosne.

U posljednjoj trećini XVIII stoljeća, Habsburška Monarhija pomjera svoju istočnu

politiku prema osmanskim pokrajinama na Balkanskom poluostrvu. U takvom opredjeljenju,
Bosna i Hercegovina ulazi sve više u sferu neposrednog interesovanja. Nakon podjele
interesnih sfera između Habsburške Monarhije i Rusije 1782. godine primjetno je intenzivnije
izviđanje na hrvatskoj granici, u cilju prikupljanja obavještavanja o Bihaću i svim bosanskim
tvrđavama na Uni i Savi, i većim naseljima kao što su Banja Luka, Sarajevo, Zvornik i
Višegrad. Već na početku 1783. godine, jedan od uhoda je izvijestio da se u Bosni šire glasovi
52
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 125
53
Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, Planjax group, Tešanj, 2016, 51-57
54
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 126
55
Imamović, Historija Bošnjaka, 320-321
56
Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, 50; Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 126

12
i predstojećem ratu. O tome podjednako govore kapetani i ugledni ljudi. Da se nešto važno
sprema ukazivalo je sazivanje Bosanskog divana, a procurila je i vijest da se na Divanu
razmatra mogući napad Rusije na Osmansko Carstvo.57

Bosanski ejalet u okvirima Osmanskog Carstva nalazio se među onim ejaletima u

kojima su često bili poremećeni red i mir; nezadovoljni su bili Bošnjaci ulogom koju im je
namijenila Uzvišena Porta: da budu stalno spremni za vođenje ratova i u odbranu granica s
Habsburškom Monarhijom i Mletačkom Republikom.Tako su uoči samoga rata 1788-1791.
godine zabilježene čarke na granicama s Monarhijom kod Bužima, ali i povremeni sukobi s
Crnom Gorom.58 Od kraja 1785. godine jugoistočni dijelovi Bosanskog ejaleta bili su izloženi
upadima albanskih pobunjenika, koji su predvodili skadarski sandžak-beg Kara Mahmud-paša
Bušatlija i glasoviti četovođa Hasan Hot. U jednom takvom pohodu protiv Bušatlije na strani
centralne vlasti učestvovali su i Bošnjaci 1786. godine, međutim kako do sukoba nije došlo
vratili su se kućama.59

Krajem 1787. godine ponovno je stigla naredba da Bošnjaci idu na Skadar pošto se
Kara Mustafa-paša Bušatlija opet odmetnuo. U toku priprema za ovaj pohod stigla je vijest da
je Habsburška Monarhija, poslije 50 godina mira, 8. februara 1788. objavila rat Osmanskom
Carstvu. Bošnjaci tako ostadoše da brane svoju domovinu, na čijim se granicama poslije pola
stoljeća ponovno pojavila neprijateljska vojska.60 Međutim, stanje među domaćim
stanovništvom bilo je daleko od onog u posljednjem ratu s Monarhijom. Veliki broj janjičara
se sve teže odlučivao da ratuju i nalazili su razne izgovore da ostanu kod kuće. S obzirom na
to da Uzvišena Porta nije ispunjavala svoje obaveze prema janjičarima, pa im nije ni ulefu
redovno isplaćivala, nije bilo teško naći izgovor da se izbjegne regrutacija. Stoga je mnogo
manje odlazilo vojske iz Bosne, što je imalo za posljedicu da se sultan ljuti na valiju i
Bošnjake, valija na kapetane i muteselime, a ovi na svoje potčinjenje. 61 Bošnjaci su polako
počeli shvatati da su u očima Porte postali samo mjesto kojem se Porta obraća kada je trebalo
prikupljati poreze i regrutovati vojsku koju su slali van Bosanskog ejaleta.

57
Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, 45-47
58
Isto, 52-55
59
Imamović, Historija Bošnjaka, 322
60
Isto, 322-323
61
Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, 81-82

13
 Početak ratnih sukoba je dočekan mnogo spremnije od strane Monarhije čije su uhode
mnogo ranije obišle sve značajnije tvrđave i mjesta Bosanskog ejaleta i razvile obavještajnu
mrežu. Pored toga car Josip II je postupio mudro uputivši dvije proklamacije u kojima je
pozvao sve stanovništvo Bosanskog ejaleta da ne pruža otpor prema Monarhiji, a zauzvrat im
je nudio sva prava i privilegije kao i ostalim stanovnicima Habsburške Monarhije, bez obzira
na vjeru.62 Proklamacija se odnosila i na vojne redove u Bosanskom ejaletu odnosno na
spahije i janjičare, kojima se nudila sigurnost, ali pod uslovom da ne stupaju u borbu.63
Međutim, prijem patenta nije dobro primljen među muslimanima, upravo je kod njih izazvao
strah od namjere habsburškog cara da im zauzme domovinu i da ih onda protjera.64 Ovaj
poziv habsburškog cara je našao naročito utočište kod pravoslavnog stanovništva65, posebno
onog stanovništva uz granicu, koje se zaista pripremalo da se pridruži osvajačkoj habsburškoj
vojsci, kako bar proizilazi iz jednog pisma koje su potpisali seoski knezovi.66

Austrija je pripremala napad na nekoliko bosanskih gradova duž sjeverne granice. Na

udaru su se prije svih našli Šturlići, Drežnik Grad, Dubica i Bosanski Novi.Ukupan broj
vojnika raspoređen duž ličko-dalmatinsko-slavonske granice do Dubice iznosio je ukupno
39.000 ljudi raspoređenih u dva carska korpusa. Istovremeno je 12.000 ljudi bilo razmješteno
od Bosanske Gradiške do Šapca.67 Prije glavnih napada habsburška vojska je zauzela položaje
u Dobrom Selu i Donjem Lapcu.68

Zauzeta na drugim stranama, centralna osmanska vlada se ograničila na slanje novca i

opreme, dok je fizički teret odbrane Bosne, kao i ranije, pao na same Bošnjake. Na vijest o
objavi rata bošnjačko neboračko stanovništvo se iz pograničnih krajeva povuklo s imetkom u
tvrđave i gradove u unutrašnjosti.69

62
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 127
63
Mustafa Imamović, Bosnia and Herzegovina evolution of its political and legal institutions, Magistrat,
Sarajevo, 2006., 146
64
Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, 87
65
Imamović, Historija Bošnjaka, 323
66
Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, 87-88
67
Isto, 88; Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 127
68
Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, 88
69
Imamović, Historija Bošnjaka, 324

14
 Glavnokomandujući carske vojske princ Lithenštajn je sa svojim odredima opsjedao
gradove Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradišku, ali zbog slabog uspjeha, jer je uspio osvojiti
samo Drežnik, smijenjen je s mjesta glavnog komandanta carske vojske, a na njegovo mjesto
je došao general Gedeon Lauden. Pod vodstvom novog generala Laudona habsburgovci su
uspjeli osvojiti Dubicu 26. augusta, a 3. oktobra 1788. godine i Bosanski Novi.70 Međutim,
uzrok ovih poraza ovaj put se nije mogao tražiti isključivo u Carigradu. Tokom borbi,
Krajišnici su ostali jedini na bojim poljima i do kraja branili granice Bosanskog ejaleta. U
međuvremenu, u Sarajevu je izbio veliki požar i pod izgovorom da su neophodni vratili se u
šeher, a za njima i Visočani. Razlozi ovog neodlučnog držanja Sarajlija bili su mnogo dublje
prirode. U gradu je postojalo više stranaka, što je bio povod mnogim glupostima i ludostima.
Mula Mustafa Bašeskija piše da međusobno podijeljeni zapovjednici, ajani, age i baše nisu
mogli shvatiti da nebošnjaci, raja u Sarajevu i Sarajevskoj nahiji, ne sačinjavaju ni jednu
petnaestinu stanovništva, a od kojih muteselim pokupi 200-300 vojnika. Ovi su jadnici morali
samo podnijeti troškove puta, a s muteselimom su krenuli čak prije Bošnjaka, što nije nikako
opravdano.71

Važnu ulogu za vrijeme Dubičkog rata imali su franjevci u Bosni, pa je važno i

sagledati njihovu perspektivu gledanja na događaje iz Dubičkog rata. Odnos franjevaca prema
zadaćama koje su im, poučeni ranijim ratovima i njihovim ulogama, dodijelili pripadnici
Dvorskog ratnog vijeća. Franjevci su se bojali turskih vlasti, pa su takvo držanje zauzeli i za
vrijeme rata 1788-1791. Međutim, današnje poznavanje izvora daje sasvim drukčiju sliku.
Veze nekih bosanskih franjevaca i cara Josipa II dovele su do znatnih usluga koje su neki
franjevci učinili austrijskoj politici prema Bosni.72

Tako Kreševljaković navodi ulogu Božića koju je imao za vrijeme prije i tokom ratnih
sukoba, gdje je Božić zahvaljujući franjevcima proputovao Bosnu obučen u franjevca.
Kreševljaković navodi da se Božić krio i od nekih franjevaca jer je radio poslove
samostanskog sluge. Na osnovu dostupni ljetopisi franjevačkih samostana iz Bosne, vidiljivo
je da se nema pomena Božića, međutim oni o ratu pišu vrlo negativno.Uvidom u ljetopis
kreševskog samostana nema dostupnih podataka o djelovanju Božića, što je razumljivo, dok

70
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 127
71
Imamović, Historija Bošnjaka, 324
72
Hamdija Kreševljaković, Vojno-geografski opis Bosne pred Dubički rat od 1785. godine, Grafički zavod
hrvatske, Zagreb, 1957., 5

15
općenito donosi i vrlo malo podataka o biskupu Okiću. No, možda je najbolji opis stvarnog
stanja franjevaca upravo prvi navod iz 1789. godine iz ljetopisa kreševskog samostana.
Odmah na početku opominjem štioca da će ova godina veoma biti jadna, kakonti u vrime rata
Jozipa II, cesara rimskog, s carom turskim. Zaradi toga, odmah u februaru, okrenoše Turci u
musevede različite, osobito da je pokojni hadžija Tomić zaradi toga i otišo u Madžarsku da
podusa cesara na Bosnu. Koju davu dok smjerismo, štokomu dadosmo oko 120 groša.73 Iz
perspektive franjevaca ovaj period, misli se na XVIII stoljeće, sagledan je kao vrlo
iscrpljujući period, prije svega zbog financijskih dadžbina.

U procesu izvještavanja dešavanja tokom Dubičkog rata, važne podatke donosi Mula
Mustafa Bašeskija u svome Ljetopisu, koji na ove događaje gleda iz nešto drugačije
perspektive nego franjevci, koji su austrijsku vojsku doživljavali kao osloboditelje. Bašeskija
koji hronološki navođeni događaje iz Dubičkog rata, je ostavilo dubok utisak. Poseban vid
razočaranosti na Bašeskiju je ostvila osmanska vojska, koja je po njemu glavni krivac za pad
Dubice. Kako i sam piše opuštenost vojnika, osmanske strane, je glavni razlog za pad Dubice.
Pored toga, za ovog autora godine rata, su vrijeme kada Bosnom vlada glad i neimaština.74
Bašeskijini pogledi na dešavanja u Bosanskom ejaletu se uveliko razlikuju od pogleda
franjevaca, što je i razumljivo s obzirom da Bašeskija na vojsku Josipa II gleda kao na
nepriajteljske vojnike, dok se u njegovom prikazu novačenja može iščitati identitetsko
svrstavanje na stranu osmanske države u punom smislu te riječi. Možda najbolji primjer toga
jeste često spominjanje velikog broja šehida u ljetopisu, koji su svoje živote položili prema
islamskoj vjerskoj tradiciji, pa je razumljivo da na ovaj rat Bašeskija gleda kao na vjerski.

U dosadašnjoj historiografiji važno mjesto je zauzimala uloga kršćanskog stnovništva

iz Bosne u ratovima protiv Austrije.. Tokom 1788. austrijske vojne vlasti nikako nisu mogle
pronaći pravo rješenje za problem vojnog angažiranja kršćanskog stanovništva koje im je
prilazilo nakon povremenih uspješnih ratnih operacija. Konačno, u jesen te godine, Josip II.
donio je odluku da se kršćani iz sjeverne Bosne ne uvrštavaju u redovne graničarske jedinice,
nego da se od njih osnivaju frajkori, koji će imati polulegalni status. Za Austrijance je ovo
bilo naročito povoljno jer su oni u slučaju turskog napada bili pošteđeni siline prvog udara,

73
Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana (1765-1817), Veselin Masleša, Sarajevo, 179
74
Mula Mustafa Ševki, Bašeskija. Ljetopis (1746-1804), Prijevod s turskog, uvod i komentar Mehmed
Mujezinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, 267-292

16
pošto su se tijekom cijelog rata sa svojom glavninom nalazili na lijevoj obali Une. Srbi i
malobrojni Hrvati koji su tada živjeli na prostoru oko Kozare dobili su relativnu slobodu
djelovanja, ali su morali izdržavati prvi udar turskih napada koji su u nekoliko navrata dolazili
iz pravca Prijedora i Kozarca.75 Jasno je da je kršćansko stanovništvo osvajanje Habsburške
Monarhije vidjelo kao priliku za oslobođenje, koje je krenulo krajem XVII stoljeća, no zatim
se Banjalučkim bojem, zaustavilo. Stoga su navodi nekih starijih autora o zajedničkoj
kršćansko-muslimanskoj obrani protiv Monarhije očito pogrešni. Ipak, muslimansko je
stanovništvo očito bilo protiv takvih akcija unatoč upućenim jamstvima.

U toku narednih godina vođene su velike borbe za gradove u Krajini, uprkos čestim
smjenama valija i (ne)pomoći Carigrada koja je stigla u liku Kara Mahmud-paše Bušatlije koji
je sa 15.000 vojnika napustio Bosnu bez stupanja u borbu, domaće stanovništvo izazvalo je
divljenje kod generala Laudona. General je priznao da je nevjerovatno kako su čvrsto građeni
bosanski gradići, te kako se srčano i s velikim vojnim umijećem brane Muslimani
(Bošnjaci).76 Ovakvim raspletom događaja naročito nisu bili zadovoljni u Carigradu što se
vidi iz fermana koji je donio Šemsudin-beg. Fermanom se oštrim tonom spočituje Bošnjacima
nesloga i kukavština, prebacujući im na više mjesta, da se nisu ponijeli kao očevi i djedovi.
Međutim, kako je već svijest o nacionalnoj posebnosti kod Bošnjaka dostigla određeni nivo i
kada se moglo donositi zaključke neovisno iz Travnika je upućen odgovor u Carigrad.
Sakupljeni bosanski i hercegovački prvaci su odgovorili da vojnici radije ostaju braniti svoje
ognjište, u koje često provaljuju careve čete i da ne žele ostavljati svoju grudu nebranjenom.
Osim toga, zatražili su od države da isplati vojnike, koji već šest mjeseci brane gradove i
palanke bez plaće.77 To je i odgovor zašto se u zadnjoj deceniji XVIII stoljeća Bosanski ejalet
uspješno odbranio. Osim gubitka Cetingrada, sva druga u ratu osvojena mjesta i teritorije
odlukama Svištovskog mira (4. 8. 1791) bila su vraćena pod sultanov suverenitet. I ovaj put
Bosanci su pokazali samosvijest, požrtvovanost i vojnu vještinu kojom su odbranili Bosnu.
Iskazana svijest ljudi ovog tla da im je Bosna domovina i njihova vezanost za rodni kraj
nastavit će se i u narednom XIX stoljeću.78

75
Boro Bronza, Habsburška perspektiva modernizacije prostora BiH, Spomenica Josipa Adamčeka, Filozofski
fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest, Zagreb, 2009., 351-368
76
Više o tijeku brobi u ovom ratu u: Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812, 81-280
77
Safvet beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463 . 1850. godine, Vlastita
naklada, Sarajevo, 1900., 114
78
Pelidija, Osvrt na identitet Bosne u XVIII stoljeću, (6. jula 2018.)

17
 Mir između Monarhije i Porte zaključen je 4. augusta 1791. godine u Svištovu pod
uticajem Engleske i Pruske.79 Mirovnim ugovorom Osmansko casrtvo je izgubilo Cetin,
Lapac, Srb i pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera, pa je u toliko opet smanjena
granica Bosanskog ejaleta. Gradove Dubicu, Gradišku i Novi, koje je Habsburška Monarhija
osvojila u tom ratu, morala je po ugovoru vratiti Osmanlijama, što je izvršeno tek 1797.
godine.80 Demografska slika nakon ovog rata ponovno je bila promijenjena, odnosno
stabilizirana, a naročito na području Donjeg Pounja koje najvećim dijelom bilo zahvaćeno
ratom od 1788-1791. godine. Nakon Svištovskog mira 1791. godine, dolazi do masovnog
prelaska srpskog stanovništva u Baniju. Sve je to ojačalo srpski etnički element u ovom
području, dok je broj katolika stagnirao na oko 15.000 stanovnika.81

Zaključak

XVIII stoljeće predstavlja jedno od najturbulentnijih stoljeća iz vremena Osmanske

vladavine na prostorima današnje Bosne i Hercegovine. U ranijoj socijalističkoj historiografiji
XVIII stoljeće prikazivano je isključivo kao vrijeme velikih ratova između istoka i zapada,
kršćanske Evrope i islamskoga svijeta, bez da se pridavala velika pažnja ulozi Bošnjaka koji
upravo u ovo vrijeme počinju kreirati jednu distancu od Osmanskog Carstva i shvatati
određenu posebnost. Kako je to istakao profesor Enes Pelidija u svome djelu Banjalučki boj
Gledajući u cjelini, s pravom se može kazati da Banjalučki boj u povijesti Bosne i Bošnjaka
predstavlja jednu od prvih stranica bošnjačke samosvijesti, hrabrosti i plemenitosti, borba koja
je očuvala teritorijalnu cjelovitost zemlje, a njenom stanovništvu sačuvala fizičku i biološku
supstancu. Stanovništvo Bosanskog ejaleta je prije svega branilo sebe, svoje porodice, rodni
kraj i identitet koji im je ovim ratom bio ugrožen. Zato navođenje raznih interpretacija o
banjalučkom boju i stava da su Bošnjaci u ovom ratu branili Osmansko Carstvo, kako to misle
pojedini historičari, se smatra neodrživim. Najbolji pokazatelj koji može potkrijepiti ova
stajališta profesora Pelidije jeste pitanje iseljavanja stanovništva iz Bosanskog ejaleta, tokom
XIX stoljeća. Tako, recimo, najmanji broj stanovnika koji su se iselili sa područja današnje
Bosne i Hercegovine u Tursku, potiče sa područja gdje su vođeni najveći ratovi u XVIII

79
Imamović, Historija Bošnjaka, 326
80
Šabanović, Bosanski pašaluk, 93-94
81
Franjo Rački, Dopisi između krajiških turskih i hrvatskih časnika, knjiga II, Starine, 1880.; Dokument broj
CXXIX godine 1699-1703; CXXX godine 1696-1703; CXXXI godine 1698-1703; Pismo pod brojem CXXXII
Petru Kegloviću; Dok. broj CLXXVIII, u Gradcu, 1598.

18
stoljeću, odnosno sjevernog područja Bosanskog ejaleta, a naročito Bosanske krajine. Jedan
od uzroka tako slabog odaziva stanovništva Bosanske krajine da se preseli u Tursku, leži
upravo u činjenici gubitka povjerenja prema osmanskoj vlasti, što je započelo još za vrijeme
Banjalučkog boja 1737. godine, a nastavilo se i na kraju XVIII stoljeća u Dubičkom ratu.
Stanovništvo, barem kada je u pitanju onaj dio koji se odnosi na muslimane su u potpunosti
prihvatili i sačuvali svoj vjerski identitet preuzet od Osmanlija, međutim u XVIII stoljeću,
naročito poslije u XIX i XX stoljeću, nacionalni identitet Bošnjaka počinje dobijati na svojoj
vrijednosti i kao takav se s vremnom iskristalizirao.

U bosnaskohercegovačkoj-socijalističkoj historiografiji, teško da se može govoriti o

prepoznavanju bošnjačkog nacionalnog identiteta među historičarima, a naročito nakon
Banjalučkog boja. Kada se i pisalo onda se uglavnom govorilo u kontekstu odbrane
Osmanskog Carstva. Tek će kasnija historiografija, prije svih Muhamed Hadžijahić, Atif
Purivata i Mustafa Imamović, započeti sa jednim naučnim procesom dokazivanja posebnosti
nacionalnog identiteta Muslimanam, a nastaviti dr. Enes Pelidija uobličivši jednu misao u
cjelinu. Međutim, kako to piše profesor Husnija Kamberović, knjiga dr. Enesa Pelidije o
Banjalučkom boju je lijep primjer djela u historiografiji u Bosni i Hercegovini koje je
uspješno objedinjavalo novootkrivene povijesne dokumente i već postojeće teorije i
pokazatelj se sazrijevanja historijske nauke temeljene na novim historijskim izvorima, ali uz
zadržavanje tradicionalnih pristupa historijskim istraživanjima, posebno historije Bosne i
Hercegovine u osmanskom razdoblju.82 Različiti pristupi tretiranja bosanskog nacionalnog
identiteta prvenstveno su ovisli o vremenu nastanka historiografskih djela, pa je tako u okviru
scoijalističke historiografije, primjera radi, Banjalučki boj spominjan tek usputno.83

82
Husnija Kamberović, Historiografija u Bosni i Hercegovini u službi Bosne i Hercegovine, Srednja Europa,
Zagreb, 2012, 40.
83
O načinu tretiranja Banjalučkog boja više u :Historija naroda Jugoslavije, tom II, Zagreb, 1961., 1325-1326

19
Literatura:
A. Knjige:
- Aličić, S. Ahmed, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878., Orijentalni institut,
Sarajevo, 1983.

- Bašagić-Redžepašić, Safvet-beg, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463.-

1850. godine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900.

- Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana (1765-1817), Veselin Masleša,

Sarajevo

- Bronza, Boro, Habsburška perspektiva modernizacije prostora BiH, Spomenica Josipa

Adamčeka, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za povijest, Zagreb, 2009.

- Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata,
Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998.

- Historija naroda Jugoslavije, tom II, Zagreb, 1961.

- Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997.

- Imamović, Mustafa, Bosnia and Herzegovina evolution of its political and legal institutions,
Magistrat, Sarajevo, 2006.

- Kamberović, Husnija, Historiografija u Bosni i Hercegovini u službi politike, Srednja

Europa, Zagreb, 2012, 40.

- Kovačević, Ešref, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema
odredbama Karlovačkog mira, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

- Lopašić, Radoslav, Bihać i Bihaćka Krajina- mjestopisne i poviestne crtice, DINA i IGK
Ivan Goran Kovačić, Bihać, 1991.

20
- Matuz, Jozef, Osmansko Carstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1992.

- Pavičić, Pavičić, Seobe i naselja u Lici, Zbornik JAZU, knj: 41, Zagreb, 1962.

- Peldija, Enes, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira: 1699-1718, Veselin

Masleša, Sarajevo, 1989.

- Pledija, Enes, Banjalučki boj iz 1737: zroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo, 2003.

- Rački, Franjo, Dopisi između krajiških turskih i hrvatskih časnika, knjiga II, Starine, 1880.

- Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1959.

- Ševki, Mula Mustafa, Bašeskija. Ljetopis (1746-1804), Prijevod s turskog, uvod i komentar
Mehmed Mujezinović, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.

- Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1788-1812, Planjax group, Tešanj, 2016.

B. Članci:
- Pelidija, Enes, Pohodi bosanskih paša na Crnu Goru od 1706. do 1714. godine, Prilozi
Instituta za istoriju, god. XVI, br. 17, Sarajevo, 1980.
- Pelidija, Enes, Banjalučki boj 1737. godine u povijesti Bosne i Bošnjaka
- Sućeska, Avdo, Specifičnosti državno-pravnog položaja Bosne pod Turcima, Godišnjak
Pravnog fakulteta, IX, Sarajevo, 1961.

C. Internet:

- Pelidija, Enes, Osvrt na identitet Bosne u XVIII stoljeću,

bs.knjizevnost.wikia.com/wiki/Osrvrt_na_identitet_bosne_u_XVIII_stoljeću#cite_ref-21

21