POTRAGA ZA ZNANJEM

Igrokaz

........................

■ PRIPOVJEDAČ: Dobar dan, draga djeco! Ja sam Pripovjedač, a to znači da ću vam ispripovijedati jednu
priču. A budući da većina priča započinje s «Jednoga dana...», tako ću ja započeti i ovu priču. Dakle,
jednoga dana jedan se 7. a razred probudio potpuno... oprostite, ali moram ovo reći đačkim rječnikom –
glupav! Da, da, dobro ste čuli – cijeli je razred postao jednostavno – glup! Ništa više nisu znali, a ono se
malo znanja, što je ostalo, potpuno pomiješalo. Nitko se u cijeloj školi nije mogao načuditi količini
gluposti u tom razredu, pogotovo jer su prije bili straaaašno pametni. Uostalom, što se uopće može
poduzeti kad odjednom zaboravite sve što ste znali i postanete glupavi? Imate li vi kakvu ideju? Molim?
Nemate? Onda ćemo pustiti priču da se sama ispriča....

(Pripovjedač odlazi sa scene, a odmah iza njega se, jedan po jedan, pojavljuju glumci. Ulaze s različitih
strana.)

■ UČENIK 1 (baca torbu nasred scene): Ljudi moji, ja više ne mogu ovako! Jutros me nastavnica pitala
šta je futur prvi, a ja sam rekla da je to vrsta salame. Svi su mi se smijali!

■ U 2: Znam, i ja sam ti se smijao! Ali sam onda skoro zaplakao od muke kad me nastavnik pitao ko su
bili nomadi, a ja rekao da su to ljudi koji se sele sa svojim stablom...

■ U 3: (ulazi glasno ridajući): Buuuuuu, buuuuu – hu-huuuu! Nikada neću biti doktorica, nikada! Kako ću
biti doktorica kad sam danas na biologiji rekla da je fotosinteza upala slijepog crijeva!

■ U 4: Ali šta nam se to događa? Zašto više ništa ne znamo?

■ ANICA: Ne znam kako je vama, društvo, ali meni se sve ovo baš sviđa...Mislim, ne razmišljam uopće o
tome...i to je tako sve super...Mislim, sve to.....Hmmm...Što sam ono htjela reći?

■ U 5: Ljudi, ne možemo više ovako! Moramo nešto poduzeti!

■ U 6: Tako je! Stvarno moramo nešto poduzeti!Moramo ponovno postati najpametniji razred na školi!

■ U 7: U pravu si! Samo, šta tačno trebamo poduzeti?

■ U 1: Možda moramo..... možda moramo....Znam! Otići u trgovinu!

■ U 2: Joj, što si ti naivan! I šta ćemo u trgovini? Tražiti Znanje po policama?

■ U 5: Pa da, možda možemo pokušati! Mislim, možda se Znanje stvarno može kupiti. Uđeš u trgovinu i
lijepo kažeš: Molim vas kilu znanja!

■ U 2: Ne mogu vjerovati koliko ste svi naivni! Ne mogu vjerovati da ne znate da se znanje traži ... kod
automehaničara!
■ U 6: Tako je! Baš si pametan! Moramo naći automehaničara! On će nam sigurno pomoći.

■ ANICA: Čekajte! Znam ja, znam ja! Hmmm, a šta sam ono htjela reći?

■ U 7: Ja znam šta je najpametnije! Nećemo ići u trgovinu niti k automehaničaru.

■ SVI: Nego šta ćemo?

(Svi se okrenu ka U7.)

■ U 7: Idemo sami pronaći svoje znanje. Ali! Ne smijemo imati nikakav plan! Krenut ćemo na put pa
ćemo vidjeti gdje ćemo stići. Siguran sam da ćemo naći svoje znanje negdje usput, na nekakvoj cesti.

■ U 1: Što si ti pametan! Da sam barem ja pametan kao ti!

■ U 6: Tako je, ovo je najpametnije što smo do sada čuli. Idemo na put!

■ SVI: Idemo tražiti Znanje!

(Odlaze sa scene, ostaje Adna koja skače od sreće i ne vidi kuda su svi otišli.)

■ ADNA: (pjevajući) :Ju – hu, idemo na put, idemo na put! Idemo, idemo, idemo......hej, kuda ono
idemo...hmmm....u grad? Ne, idemo u Pariz! Hej, društvo, stanite, je l' idemo u Pariz ili ?

(Odlazi trčeći sa scene. Odmah iza nje na scenu dolazi Pripovjedač.)

■ PRIPOVJEDAČ: I tako je naš 7. a otišao tražiti svoje Znanje. I - našli su ga! Ma, zezam se! Da su ga
odmah našli, ovaj igrokaz bi završio, a ja bih ostao bez posla. Dakle, 7. a je duuugo tražio svoje Znanje.
Zavirivali su ispod svakog kamena, (Dok on govori, učenici glume da zaviruju ispod kamena...) zapitkivali
ptice koje su im lijetale nad glavama, pokušali su čak razgovarati i s Vjetrom, ali ga nisu uspjeli uhvatiti.
Putem su naišli i na Crvenkapicu koja se po tko zna koji put uputila k svojoj baki, ali ni ona nije srela
nikakvo Znanje. Ona je njih pitala jesu li možda usput sreli kakvog vuka, a oni su joj odgovorili da ne
znaju kako vukovi izgledaju. A onda....

(Pripovjedač odlazi sa scene na kojoj se pojavljuje Lijenost – leži na klupi ili stolici, pjevuši neku veselu
melodiju (ili sluša MP3) i gleda u strop. Sedmaši mu se oprezno približe.)

■ U 1: Dobar dan! Oprostite što smetamo, ali moramo vas nešto pitati.

■ LIJENOST: Samo me nemojte dugo gnjaviti, vidite da radim! Šta trebate?

■ U 2: Zanima nas jeste li možda vidjeli Znanje?

■ LIJENOST: Znanje? Naravno da jesam!

■ U 3: Dakle?

■ LIJENOST: Šta dakle?

■ U 4: Pa, gdje je...Znanje?

■ LIJENOST (ustaje): Ma dajte, društvo, opustite se! Sjedite, zabavit ćemo se malo, a onda ću vam reći
gdje ćete naći svoje Znanje! Bez žurbe, molim vas!Imamo vremena, neka Znanje čeka!Uostalom, kome
još treba Znanje? Razmislite malo, bolje je biti glupav cijeli život, onda nemate nikakvih briga. Koga je još
briga za tablicu množenja, nominativ ili genitiv, Afriku ili Aziju? Čim nešto znate, odmah morate i raditi. A
ako radite, ne možete uživati. Samo vi sjedite, zaboravite na to svoje Znanje i opustite se...

(Lijenost ih posjeda na pod, svi se opuste.)

■ LIJENOST: Eto! Nije li vam lijepo? Uživajte!

(Počinje pjevati pjesmu Opusti se i uživaj, nemoj da nam sada kvariš doživljaj... svi prihvaćaju i počinju
pjevati. Na sceni se polako pojavljuje glumac na čijoj bi majici moglo pisati Znanje.On ulazi s igricom u
rukama, smiješi se i viče «To! To! Pet hiljada bodova! Bravo ja!Yes!!» Kad ugleda ostale, naglo se uozbilji
i sprema igricu.)

■ ZNANJE: Hm, hm, a šta je ovo?

■ LIJENOST: Ništa, što bi bilo? Sjedi i uživaj s nama.

■ ZNANJE: Da uživam s vama? Jesi li ti normalan? Ovo je najpametniji razred u kojem sam bila, i ti ćeš
ih, Lijenosti, sasvim upropastiti!

■ U 1: (ustaje s poda, lijeno, još uvijek pjevušeći pjesmu): Oprostite, a ko ste vi?

■ ZNANJE: Ko sam ja?! Ko sam ja?! Zar ti ne znaš čitati?!

(Pokazuje na svoju majicu.)

■ U 1 (gleda u majicu i slovka): Z...z...na...nje. Hej, to mi je poznato! Pa da! Hej, društvo, našao sam ga!
Evo ga! Evo našega Znanja!

(Dok on govori, svi se polako ustaju i prilaze Znanju. Odjednom svi počinju govoriti, kao da se upravo
bude iz sna, razne definicije.)

■ U 1: Hej! Fotosinteza je...

■ U 2: Nomadi su narod koji se seli s jednog mjesta na drugo.

■ U 3: Dativ znači cilj kretanja, a lokativ mjesto!

■ U 4: Znam kako izgleda vuk, znam kako izgleda vuk

■ SVI (uglas, skaču): Jupi!!! Ponovo smo pametni!

■ U 5: Znanje, jako si nam nedostajalo i nadam se da nam nikada više nećeš pobjeći.
■ U 3: Da, a bez tebe smo bili taaako glupavi!

■ U 6: A kada smo već kod toga, gdje si bilo do sada?

■ ZNANJE: Ma, malo sam se....znate, igralo...!

(Znanje im počinje objašnjavati i učenici zajedno s njim odlaze sa scene. Na sceni ostaje samo Lijenost
koja slegne ramenima, mahne rukom i legne nazad u isti položaj, pjevušeći Opusti se...Na scenu polako
dolazi Pripovjedač.)

■ PRIPOVJEDAČ: I tu naša priča završava. Mislim da vam ne moram govriti o tome kako je 7. a ponovo
postao najpametniji razred u školi.

(Dok on govori, približuje mu se Lijenost koja ga zagrli.)

Naravno, iz ove priče treba izvući i neku pouku. A pouka je...

(Pripovjedač počinje zijevati i odlazi zajedno s Lijenosti sa scene.)

....Ma, ne da mi se reći vam tu pouku, izvucite je sami... A ja idem....gledati televizor....

(Lijenost i Pripovjedač odlaze polako pjevajući Opusti se...)

.......

Autorica:

Tomislava ALBERTOVIĆ, prof. hrv. Jezika | OŠ Ivane Brlić - Mažuranić, Rokovci-Andrijaševci

............................................................................