RUŽICA JAKEŠEVIĆ

KONCEPT MIROVNIH MISIJA UJEDINJENIH NACIJA I NJIHOVA TRANSFORMACIJA NAKON

HLADNOG RATA
→ Kolektivni pokušaji očuvanja mira- primjeri koji su prethodili kolektivnim mehanizmima očuvanja
svjetskog mira i sigurnosti u okviru Ujedinjenih nacija vežu se uz međunarodnu organizaciju nastalu
nakon WWI – Ligu naroda
o Venecijanska liga u renesansnoj Italiji – 15.st, Sveta liga pape Pia V. 1571., Sveta alijansa,
odnosno Koncert europskih sila (A-U, VB, Pruska i Rusija) nastalog Bečkim kongrsom 1815.-
odnosile su se na zaštitu interesa velikih sila i očuvanja statusa quo- održavanje svjetskog mira i
sigurnosti izjednačavalo se sa zaštitom interesa velikih sila – ad hoc priroda, odnosno
uspostavljanje snaga kad se određena kriza pojavi
o Mirovne misije- vanjskopolitičko sredstvo država od početka 19.st, koje je svoj zamah dobilo
nakon WWII, a posebice nakon hladnog rata – prije osnaivanja Una bilo je teško napraviti
granicu između mirovnih operacija namijenjenih međunarodnoj stabilnosti i onih koje su imale
čisto imperijalističke ciljeve – dakle, mirovne operacije su služile u korist očuvanja interesa
velikih sila
o Neki su skloni Križare označavati kao jedan od najranijih primjera kolektivne vojne akcije na
međ pozornici
→ Liga naroda- 1919.- zamišljena kao globalno tijela za očuvanje svjetskog mira i sigurnosti i sprečavanje
strahota WWI uspostavljena na principu kolektivne sigurnosti. Većina odredbi pakta LN odnosi se na
načine postizanja mira i sprečavanja rata. Namjera je bila spriječiti ratove mirnim rješavanjem sporova te
poduzimanjem kolektivne akcije protiv prekršitelja odredbi Pakta
o Ti su pokušaji bili neuspješni. UNe bez obzira što je bilo primjera neuspjelih pokušaja očuvanja
svjetskog mira i sigurnosti ipak su uspjele nadmašiti skromne rezultate Lige naroda. Svi pokušaji
prije uspostavljanja Lige mogu se teško smatrati pretečama današnjih mirovnih misija: zbog
njihove prinudne prirode, djelovanja u svrhu očuvanja interesa velikih sila te nedostatka smislene
institucionalizirane međuvladine koordinacije aktivnosti
o Na vijeću Lige naroda bila je odgovornost da odluči o primjeni potrebnih mjera. Namjera je bila
da Vijeće u slučaju da bilo koja članica prekrši odredbe pakta ima moć da provede određenu
vrstu sankcije protiv dotične države. U tom pogledu bile su zamišljene i sankcije u vidu obustave
trgovačkih i ekonomskih veza s dotičnom državom. Prema iskustvima nekih država pokazalo se
da sankcije jednako štete onima nad kojima se provode i onima koi ih provode
o Važnost članka 16 povelje (sličan člancima Una): ukoliko bilo koja članica pribjegne ratu smatrat
će se da je počinila čin rata protiv svih članica. U tom slučaju Vijeće je dužno vladama pojedinih
odnosnih država članica preporučiti s kojim bi postojećim vojnim, mornaričkim ili zračnim
snagama članice Lige trebale pridonijeti snagama potrebnima za zaštitu odredbi Lige
o Neke njezine aktivnosti utrle su put pojavi mehanizma održavanja mira unutar Ujedinjenih
nacija- ponajprije kroz upotrebu promatračkih i istraživačkih misija
→ Postupnim izbacivanjem rata kao uobičajenog instrumenta vanjske politike i inauguriranjem principa
mirnog rješavanja sporova, stvorene su Ujedinjene nacije, nadahnute gorkim iskustvom WWII i
 njegovim posljedicama – proces stvaranja započeo potpisivanjem Atlantske povelje u lipnju 1941.
(Roosevelt i Churchill) koju su potpisale i članice Commonwealtha i izbjegličke vlade Belgije,
Čehoslovačke, Grčke....
o Sadržaj povelje se uglavnom odnosio na organiziranje zajedničke borbe protiv zajedničkog
neprijatelja- Trojnog pakta i njegovih saveznika- a dvije godine kasnije donesena je načelna
odluka o osnivanju Ujedinjenih nacija i to na Moskovskoj konferenciji (1943) na kojoj su
sudjelovale buduće članice budućeg Viejća sigurnosti uz izuzetak Francuske – uslijedila
konferencija u Dumbarton Oaksu (1944) na kojoj je donesen Nacrt povelje Ujedinjenih nacija
o Odnosi među saveznicima koji su iz WWII izašli kao pobjednici vrlo su brzo u postratnom
razdoblju poprimili obilježja izrazitog suparništva čime je došlo do ideološke, političke, kulturne,
gospodarske podjele svijeta- odnosno podjele na demokratski i kapitalistički Zapad i
komunistički i socijalistički Istok- ta podjela poprimila je globalni karakter
o S obzirom na razvoj vojne tehnologije i napredak u istraživanjima nuklearne energije koja su
iznjedrila nuklearno oružje u posjedu obiju supersila, izravan sukob među njima rezultirao bi
apokaliptičnim posljedicama. Stoga se sukobljavanje među supersilama odvijalo neposredno, na
teritorijima drugih država (slabih, u razvoju). Također, tijekom cijelog tog razdoblja koje se
naziva hladni rat, Europa je bila podijeljena na Zapad kojeg su obilježili integracijski procesi na
obrambenom, ekonomskom, a kasnije i na političkom planu i Istok unutar kojeg je djelovanje
država bilo pod strogom kontrolom Moskve. Podjelu na Istok i Zapad pratilo ej obrambeno
povezivanje u okviru dva usprotstavljena saveza – NATOa i Varšavskog pakta
o Suprotnosti među supersilama najviše su dolazile do izražaja unutar Vijeća sigurnosti u kojemu
je korištenje prava veta paraliziralo donošenje velikog dijela odluka. O tome svjedoči mali broj
mirovnih misija koji je pokrenut u hladnoratovskom razdoblju te mandat misija koje su
pokrenute- upravo je priroda tradicionalnih mirovnih misija odražavala pravo stanje stvari među
vodećim državama u svijetu. Povelja ujedinjenih nacija trebala je biti podloga za uređenje jednog
novog svijeta, međutim pokazalo se kako događaji nisu išli u tom smjeru

*OSNOVNI DOKUMENTI UJEDINJENIH ANCIJA I IZVORI LEGITIMNOSTI MIROVNIH

MISIJA*
→ Prva mirovna misija UNa (promatračkog tipa) pokrenuta je 1948 kad je Vijeće sigurnosti odobrilo slanje
vojnih promatrača na biski istok kako bi nadgledali primirje sklopljeno između Izraela injegovih
arapskih susjeda (UNTSO). Godinu dana poslije pokrenuta je mirovna misija u Indiji i Pakistanu
 (UNMOGIP) koja traje i danas, a 1956 i mirovna misija UNEF I koja se navodi kao prva prava mirovna
misija koja je odredila oblik budućih mirovnih misija u sljedećih 40 godina. Svim mirovnim misijama
upravlja Odjel za mirovne operacije
→ Mirovne misije ne spominju se izrijekom u samoj Povelji Una. Operacije održavanja mira obično s
epovezuju s poglavljem VI
→ Vijeće sigurnosti uglavnom se pozivalo na Poglavlje VII kada je odobravalo upućivanje operacija
održavanja mira u nestabilna postkonfliktna okruženja u kojima je država nesposobna održavati
sigurnost i javni red i mir. Pozivanje na poglavlje VII može se promatrati kao iskaz snažne političke
odlučnosti i podsjetnik stranama u sukobu i širem članstvu Ujedinjenih nacija na njihovu obvezu
provođenja odluka Vijeća sigurnosti
→ Međunarodno humanitarno pravo također je sastavni dio normativnog okvira za mirovne misije
Ujedinjenih nacija. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, koja predstavlja kamen temeljac za
međunarodne standarde o ljudskim pravima, naglašava da su ljudska prava i temeljne slobode
univerzalne i zajamčene svima. Ne treba zanemariti ni utjecaj Haških konvencija iz 1899 i 1907
→ Međunarodno humanitarno pravo poznato je i kao ratno pravo ili pravo oružanih sukoba koje ograničava
ratna sredtsva i metode. Ono je sadržano u četirima Ženevskim konvencijama iz 1949 i dvama Dodatnim
protokolima iz 1977 – namijenjeno je zaštiti osoba koje ne sudjeluju u ratu te održavanju osnovnih prava
civila, žrtava i ne-boraca u oružanom sukobu
→ Četvrti izbor legitimnosti mirovnih misija UNA jest sam mandat dan od strane Vijeća sigurnosti u
kojemu su naznačene zadaće pojedine misije. Mandati mirovnih misija razlikuju se od situacije do
situacije, ovisno o prirodi sukoba i specifičnim izazovima. Budući da se te misije obično upućuju kao
potpora implementaciji prekida vatre mandati Vijeća sig pod utjecajem su prirode i sadržaja postignutog
dogovora između strana u sukobu. Važan je kompromis kojeg u odnosu na neki sukob postižu stalne
članice Vijeća sigurnosti. Posebno je bilo teško u hladnoratovskom razdoblju kada su koristile pravo
veta- od 1945 do 1990 – Kina 3x, Fr 18x, VB 30x, SAD 62x, SSSR 114x
→ Izraz mirovne misije ne nalazi se u Povelji – često se o njima govori kao o „šestom i pol poglavlju“ koja
se pripisuje Dagu Hammarskjoldu – obuhvaćaju elemente tradicionalnih metoda mirnog rješavanja
sporova (mirenje, arbitraža, posredovanje – VI poglavlje) i snažnijih djelovanja koja su definirana u
poglavlju VII
→ U vrijeme hladnog rata Vijeće sigurnosti djelovalo je u okvirima stroge blokovske određenosti. Mirovne
misije bile su uglavnom promatračkog tipa, sastojale su se od vojnih promatrača i lako naoružanih
vojnika

→ Početkom 90ih promijenio se kontekst provođenja mirovnih misija

Dotadašnje tradicionalne mirovne misije koje su bile jednodimenzionalne s obzirom da su se
svodile na vojnu komponentu sa strogo ograničenim mandatima pokazuju se u velikoj mjeri
neuspješnima u hvatanju u koštac sa sukobima koji su se razbuktavali u različitim dijelovima
svijeta – promjene u tumačenju triju osnovnih principa na kojima se zasnivalo djelovanje
 tradicionalnih mirovnih misija- uz izraz peacekeeping, pojavljuju se i novi oblici
djelovanjamirovnih snaga: izgradnja mira, stvaranje mira, nametanje mira
→ Chopra- prva faza mirovnih misija je era tradicionalnih mirovnih misija koja je trajala od 1945 do 1989
obilježeno hladnim ratom i intenzivnim diplomatskim naporima Una koji su se odnosili na stvaranje
mira. Osnovni koncept mirovnih misija obuhvaćao je određivanje nepristranih promatrača. Ovakve
snage koje su bile lako naoružane služile su kao tampon zona između suprotstavljenih strana
o Druga faza mirovnih misija započela u travnju 1989, kada je u Namibiji poslana prijelazna
skupina za pomoć u tranziciji u procesu dekolonizacije od Južne Afrike. Mirovne misije koje su
uslijedile u ovoj drugoj fazi koja je trajala do 1994 pokrenule su val optimizma da bi sustav
zamišljen 1945 mogao profunkcionirati
→ Tradicionalna reaktivna priroda mirovnih misija danas je uvelike zamijenjena proaktivnom prirodom-
umjesto reakcije na sukobe koji su već izbili, upotrebljavaju se metode kako do izbijanja sukoba uopće
ne bi ni došlo. Mirovne misije se upućuju u nemirna područja i prije postizanja mirovnog sporazuma
→ Opća odgovornost UN za održavanje svjetskog mira i sigurnosti sadržana je u članku 1. Povelje u kojem
se navode ciljevi organizacije među kojima je primarni održavanje mira i sigurnosti. Naglašava se
važnost razvijanja prijateljskih odnosa među narodima. Organizaciji je namijenjena uloga središta za
usklađivanje djelovanja naroda na postizanju zajedničkih ciljeva
→ Poglavlje VI- vezano uz mirno rješavanje sporova – u članku 33 u dva paragrafa navode se sredstva koja
bi države trebale koristiti u slučaju da između njih dođe do spora koji bi mogao ugroziti svjetski mir i
sigurnost – pregovori, ankete, posredovanje, mirenje, arbitraža... vijeće sigurnosti je onaj organ koji
države u sporu poziva na korištenje mirnih sredstava. Ove mjere poduzimaju se prije eskalacije nekog
spora u otvoreni sukob (članak 34)
o U članku 36 vijeće sigurnosti se ovlašćuje da preporuči prikladne mjere i postupke ukoliko dođe
do spora između država. U obzir uzima da bi stranke u pravilu morale sporove iznijei pred
međunarodni sud u skladu s odredbama Statuta suda. Države se nisu pridržavale odredbi ovog
članka na što ukazuje broj sukoba u svijetu nakon osnivanja Ujedinjenih nacija. U novije se
vrijeme bilejži više od 300 sukoba godišnje
→ Ukoliko stranke među kojima se pojavio spor koji bi mogao ugroziti svjetski mir i sigurnost ne uspiju
riješiti spor koristeći sredstva mirnog rješavanja sporova, onda bi ga prema članku 37 povelje trebale
iznijeti pred Vijeće sigurnosti koje odlučuje o naravi mjera koje se trebju poduzeti
→ Poglavlje VI završava člankom 38 u kojemu se konstatira da Vijeće sigurnosti mže strankama dati
preporuke radi mirnog rješavanja spora, na zahtjev stranaka u sporu. Oslanja se na davanje preporuka za
mirno rješavanje sporova, odnosno da ne koristi prirodnu moć kojom bi države natjeralo da spor riješe
mirnim putem
→ Oružana sila može se promatrati kao krajnje sredtsvo kojeg će Ujedinjene nacije upotrijebiti u
pokušajima zaustavljanja sukoba između država koji prijete miru i sig. Mjere koje ne uključuju upotrebu
sile definirane su ponajprije u članku 41 (prekid ekonomskih odnosa, zračnih...)
→ Članak 42- demonstarcije, blokade i druge operacije zračnih pomorskih ili kopnenih snaga Una ako
članak 41 ne uspije
→ Kako bi se navedena aktivnosti mogle provesti, države potpisnice obvezale su se u skladu s člankom 43
da će Vijeću sigurnosti na raspolaganje staviti oružane snage, pomoć i olakšice
→ U pogledu doprinosa samih država članica u novoj sposobnosti održavanja svjetskog mira i sigurnosti i
raspoloživosti snaga važan je članak 44
→ Da bi UN bile sposobne za poduzimanje hitnih vojnih mjera člankom 45 je predviđeno da članice drže
neposredno raspoložive kontingente svojih zračnih snaga radi poduzimanja zajedničke međunarodne
prisilne akcije – Odbor vojnog stožera (članak 43)- koordinacija i strategijsko vođenje svih oružanih
snaga stavljenih na raspolaganje Vijeću sigurnosti međutim do njegovog oživotvorenja u praksi nikad
nije došlo kao niti uspostavljanaj stalnih snaga Una
→ Od 1946 do 1948- izbijanje hladnog rata marginaliziralo ovo tijelo koje ostaje bez ikakve funkcije

*DEFINIRANJE MIROVNIH MISIJA*

→ Svrha mirovnih misija je stvaranje i održavanje uvjeta potrebnih z acvjetanje mira. One obuhvaćaju
tradicionalne mirovne misije kao i operacije nametanja mira poput zaštite humanitarne pomoć, uspostave
reda i stabilnosti....
→ Mirovne misije Una – tradicionalne- temelje se na pretpostavci da nepristrana prisutnost snaga na terenu
može ublažiti napetosti između neprijateljskih strana i da može stvoriti prostor za političke pregovore.
One mogu pomoći u popunjavanju praznine između prekida neprijateljstava i trajnog mira, ali samo
ukoliko sukobljene strane imaju dovoljno izraženu volju za postizanjem tog cilja. Mirovne misije danas
se više koriste u unutardržavnim i građanskim ratovima, u kojim ačesto sudjeluje nekoliko naoružanih
frakcija koje imaju različite političke ciljeve i rascjepkane linije zapovijedanja
→ Literatura o mirovnim misijama znatno se povećala krajem hladnog rata. Krajem devedesetih godina
ponovno je došlo do stagnacije u interesu za ovu problematiku. Posljednji val interesa za teme vezane uz
mirovne misije potaknut je trima faktorima: val novih operacija od 1999., objava Brahimijevog izvješća
2000.godine te događaji 11.rujna 2001. U razdbolju od 1980ih do 1990ih opseg znanstvenih radova o
mirovnim misijama povećao se za oko 350%

→ Pojam mirovna misija najčešće se upotrebljava kako bi se pokazalo na bilo koju međunarodnu aktivnost
koja u sebi sadržava komponentu promocije okončanja oružanog sukoba ili razrješenja dugotrajnog
spora. Ovakva definicija uključuje i vojnu akciju usmjerenu na kažnjavanje agresora i multilateralne
napore pri pregovaranju
→ Same Ujedinjene nacije nisu usvojile jednoznačnu definiciju mirovne misije
→ Tijekom hladnoratovskog razdoblja, mirovne misije pod okriljem Ujedinjenih nacija uglavnom su se
promatrale kao rezultat politike moći. Njihova glavna funkcija bila je sprečavanje eskalacije sukoba
između velikih sila. Zapadne sile su mirovne misije promatrale ako sredstvo promoviranja stabilnosti
prijateljskih režima i osiguravanja njihovih ekonomskih interesa u njihovim bivšim kolonijama. Stoga se
može reći kako je očuvanje mira u početku bilo tvorevina politike moći i sredstvo za sprečavanje širenja
sukoba
o Karakteristični opisi aktivnosti koji se provode pod tim pojmom:
  Vojne operacije koje se poduzimaju uz pristanak svih glavnih strana u sukobu čija je
svrha olakšavanje implementacije prekida vatre te potpora političkim naporima za
postizanje dugoročnog rješenja
 Sprječavanje, zadržavanje, ublažavanje i okončavanje neprijateljstva između ili unutar
država posredstvom miroljubive intervencije treće strane
 Akcije namijenjene unaprjeđenju međunarodnog mira, sigurnosti i stabilnosti
 Operacije koje uključuju vojno osoblje, ali koje nema pravo upotrebe sile
→ Bures- iznalaženje jedinstvene definicije mirovnih misija otežava nekoliko faktora među kojima su
najvažniji stalni porast broja, veličine i opsega mirovnih misija, bilo pod okriljem Una ili pod okriljem
regionalnih organizacija. Autori su počeli uvoditi pojmove poput tradicionalne mirovne misije, druga
generacija mirovnih misija, nametanje mira, stvaranje mira
→ Klemen Grošelj- mirovne operacije su svi oblici vojnih i nevojnih aktivnosti za uspostavu i očuvanje
međunarodnog mira, za koje je značajno: da imaju širi međunaordni mandat, u pravilu od strane Vijeća
sigurnosti Una; da ih provode međunaordne organizacije, regionalne organizacije ili ad hoc koalicije
država; da ih provode sile i osoblje višenacionalnog sastava; odvijaju se radi uspostave ili očuvanja
statusa quo u nekom drugom oblikuu političke zajednice.... dakle, autor mirovnim misijama pridaje
mirovnim misijama sljedeće karakteristike: vojna i nevojna obilježja, međunarodni karakter,
institucionaliziranost, multinacionalni sastav osoblje, definiran mandat odnosno ograničen djelokrug
aktivnosti, minimalna uporaba sile.
→ Paul F.Diehl- 20.st.- poseban naglasak na održavanju mira kao novog načina upotrebe vojnika u
netradicionalnim ulogama, koje najčešće koordiniraju međunarodne organizacije, a ne nacionalne
države. Autor s jedne strane peacekeeping promatra kao zasebnu vrstu mirovne misije, a s druge strane
isti pojam izjednačavva ss krovnim pojmom mirovne operacije. U ovome radu termin mirovne misije
ekvivalent je pojmu mirovne operacije kojeg upotrebljava Diehl. Smatra se da je pojam mirovne
operacije sveobuhvatniji te da boljje pokriva širi spektar funkcija koje se poduzimaju u okviru
suvremenih međunarodnih intervencija maijenjenih sprječavanju ili obustavi sukoba

*VRSTE MIROVNIH MISIJA*

→ Diehl kao osnovnu kategoriju uzima tradicionalno održavanje mira-peacekeeping(mirovne misije za

vrijeme hladnog rata). U Brahmijevom izvješću navodi se kako je održavanje nužan preduvjet za
uspostavu misije izgradnje mira, pri čemu obje vrste operacija djeluju kao karika u lancu kompleksnih
mirovnih misija
→ Mirovne misije Una tako obuhvaćaju tri osnovne aktivnosti: sprječavanje sukoba i stvaranje mira-
peacemaking, održavanje mira-peacekeeping, izgradnja mira-peacebuilding
→ SPRJEČAVANJE SUKOBA- u dugoročnoj perspektivi odgovara na strukturne izazove sukoba kako bi
se na taj način uspostavili čvrsti temelji za održivi mir. Ovaj mehanizam podrazumijeva upotrebu
strukturnih i diplomatskih mjera kako bi se spriječila eskalacija unutardržavnih ili međudržavnih
napetosti i razmirica u otvoreni sukob. Sprječavanje sukoba bi se u osnovi trebalo oslanjati na mjere
ranog upozoravanja, prikupljanja informacija i ozbiljne i pažljive analize faktora koji bi mogli doprinijeti
 i doprinose izbijanju sukoba. Ove aktivnosti mogu uključivati dobre usluge Glavnog tajnika Una,
preventivno razmještanje snaga ili mjere izgradnje povjerenja
→ STVARANJE MIRA-odgovara na sukobe koji već traju i ima za cilj dovesti do njihovog zaustavljanja
uz upotrebu posredovanja i diplomacije. Svrha je, strane koje se nalaze u nekoj vrsti spora dovesti do
sporazuma putem pregovaranja. Na zahtjev Vijeća sigurnosti ili Opće skupštine, ili na svoju vlastitu
inicijativu, Glavni tajnik Ujedinjenih nacija može upotrijebiti svoje dobre usluge kako bi olakšao
razrješavanje nekog spora. Mirotvorci u tom slučaju mogu biti izaslanici, vlade, skupine država,
regionalne organizacije ili same Ujedinjene nacije
→ IZGRADNJA MIRA- pojam je novijeg datuma koji označava Unove aktivnosti za uspostavu temelja za
mir i pružanje niza različitih mehanizama za izgradnju tih temelja. Obuhvaća reintegraciju razvojačenih
vojnika u civilno društvo, aktivnosti koje su usmjerene na reformu sigurnosnogsektora, jačanje vladavine
prava, poboljšanje poštivanja ljudskih prava, pružanje tehničke potpore demokratskom razvoju i
promicanju tehnika rješavanja sukoba i pomirenja. Dakle, sve su ove aktivnosti nevojnog karaktera te je
za njihovu implementaciju potreban niz specijalnosti iz civilnog djelokruga koje su korisne u društvima s
dugom demokratskom tradicijom pa tako i u društvima koja nakon sukoba započinju svoju demokratsku
tranziciju. Upravo taevolucija u formama mirovnih misija pridonijela je i širenju spektra osoblja s
različitim specijalnostimakoje se uključuje u provođenje mandata mirovnih misija. Radi se o nizu mjera
namijenjenih smanjenju rizika od izbijanja sukoba ili ponovnog izbijanja sukoba putem jačanja
nacionalnih sposobnosti kako bi se stvorili uvjeti za održivi razvoj i mir. Cilj je svladavanje dukoko
ukorijenjenih, strukturalnih uzroka nasilnih sukoba, kako bi se stvorili uvjeti u kojima država može
obavljati svoje uobičajene funkcije
→ U operativnom i financijskom smislu najveći opseg i najveću vidljivost među Unovim mirovnim
misijama u javnosti imaju misije ODRŽAVANJA MIRA- tehnika namijenjena očuvanju mira
uspostavljenog nakon obustave neprijateljstava i pospješivanju implementacije sporazuma koji su
postignuti posredstvom mirotvoraca. Pojavio se prije 60 godina. U prvih 40 godina provođenja
uspostavljeno je samo 13 mirovnih misija nakon čega je došlo do nagle ekspanzije u broju mirovnih
misija. Jedna od novina kojoj se održavanje mira moralo prilagoditi jest promijenjena priroda sukoba,
koji su se sve više počeli voditi unutar država, a ne više primarno između država
→ Još jedan oblik mirovnih misija koji je karakterističan za posthladnoratovsko razdoblje je NAMETANJE
MIRA- primjena niza prinudnih mjera, uključujući upotrebu vojne sile, uz odobrenje Vijeća sigurnosti
Una, u svrhu obnove međunarodnog mira i sig u situacijama kad Vijeće sig utvrdi da postoji prijetnja
miru, da je došlo do kršenja mira ili agresije. Mandat za provođenje ovih mjera Vijeće sigurnosti
prenijelo e na regionalne organizacije i agencije (NATO u misiji ISAF u Afganistanu ili EU u misiji EU
NAVFOR/ ATALANTA u Somaliji

*DJELOVANJE VIJEĆA SIGURNOSTI UJEDINJENIH NACIJA I MIROVNE MISIJE*

→ Danas se sve veći broj operacija odvija i u okrilju regionalnih organizacija, a međunarodno-pravno to je
moguće u skladu s Poglavljem VIII Povelje UNA
→ Vijeće sigurnosti kao organ Una primarno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i sig ima
isključivo pravo određivanja kada i na koji način bi se mirovna misija ujedinjenih nacija trebala uputiti u
određeni dio svijeta
→ Vijeće sigurnosti pri razmatranju odluke o uspostavljanju mirovnih misija u obzir uzima nekoliko
faktora:
o Postojanje situacije čije bi nastavljanje moglo ugroziiti ili predstaviti prijetnju međunarodnom
miru i sigurnosti
o Postojanje regionalnih i sub-regionlanih org i mehanizama koji su spremni i sposobni pomoći u
rješavanju situacije
o Postojanje prekida vatre i predanosti sukobljenih strana mirovnom procesu
o Postojanje jasnog političkog cilja
o Postojanje mogućnosti formuliranja jasnog mandata mirovne misije Una
o Postojanje mogućnosti osiguranja zaštite i sigurnosti osoblja Una
→ Ne postoji jedan točno propisani slijed događaja koji rezultira upućivanjem mirovne misije na
problematično područje, no moguće je identificirati ustaljeni slijed događaja
o Butler: većina mirovnih misija prema dosadašnjem iskustvu pokrenuta je na jedan od tri načina:
po nalogu Vijeća sigurnosti, na zahtjev nekog lokalnog čimbenika, na zahtjev Una, lokalnog
čimbenika i dodatnih stranki
→ PRVA FAZA: konzultacije i mirovni sporazumi- poduzimaju se usporedne konzultacije između država
članica Una, Tajništva, strana na terenu, država u toj određenoj regiji i država koje bi mogle pridonijeti
slanjem svojih vojnika, policijskih snaga i drugih resursa. Mirovni sporazumi često definiraju obrise bilo
kakve buduće misije UNA, a tijekom faze pregovora mogu pružiti korisne savjete o vrsti mandata
mirovne misije koji mogu provesti
→ DRUGA FAZA: uspostavljanje tehničke misije u područje za koje se predviđa slanje mirovne misije
koja ima zadaću analizirati i procijeniti opću sigurnosnu, političku, humanitarnu i vojnu situaciju, kao i
poštivanje ljudskih prava na terenu te implikacije eventualne mirovne misije Una
→ TREĆA FAZA: izvješće Glavnog tajnika koji ga šalje Vijeću sig sa prijedlogom mogućnosti za
eventualnu uspostavu mirovne misije, uključujući njezinu veličinu i resurse
→ ČETVRTA FAZA: izglasavanje Rezolucihe Vijeća sig. Takve odluke zahtijevaju najmanje 9 od 15
glasova članica Vijeća i podložne su vetu od strane bilo koje od 5 stalnih članica Vijeća- Kine,
Frnacuske, Ruske Fed, UK, SAD. To znači da za upućivanje mirovne misije mora postojati suglasnost
svih 5 stalnih članica Vijeća
o Nakon rezolucije, slijedi imenovanje visokog dužnosnika koji je zadužen z aupravljanje
operacijom. Imenuje ga glavni tajnik
→ Od država članica traži se da daju doprinos u vojnicima i pripadnicima civilne policije kao i u opskrbi,
opremi, transportu i logističkoj potpori. Potom slijedi razmješanje
→ Bilo koja država članica Una ili Tajništvo mogu zatražiti uspostavljanje mirovne misije
→ Odjel za mirovne operacije usmjerava i upravlja misijama u ime Glavnog tajnika. Većinu misija vodi
Poseban predstavnik Glavnog tajnika, a Odjel za mirovne operacije pomaže Glavnom tajniku u
formuliranju politika i procedura koje se provode u okviru mirovnih misija. Visoke vojne dužnosnike,
stožerne časnike i vojne promatrače koji služe mirovnim misijama upošljavaju izravno Ujedinjene nacije
→ Sve države članice imaju obvezu plaćanja svog udjela u pokrivanju troškova mirovnih misija na način
koji same definiraju
→ Operacije koje se provode pod odredbama poglavlja VII – nametanje mira
→ Tradicionalne mirovne misije- neupotreba prinude u djelovanju, snage su lako naoružane, vozila z
atransport, princip neutralnosti, privremena mjera
Geostrateške odrednice sigurnosti (27-52)
- Suvremeni svijet danas se suočava s vrlo ozbiljnim pitanjima osiguravanja energije za budućnost --> tijekom
perioda od 30 godina (1971-2001) ukupna svjetska energetska opskrba porasla je za 84%
- geopolitika i geostrategija sve više se spominju u kontekstu transporta energenata od izvora do krajnjih
potrošača. Mnoge države u svijetu u posljednje vrijeme posvećuju mnogo pozornosti razvoju strategija koje će
omogućiti stabilnu i dugotrajnu opskrbu energentima (Posebno države EU--> Europa se nalazi u blizini
energetskih izvorišta ali je transport veći problem)

Globalni razvoj i energetska sigurnost

- Energija i njezina dostupnost danas su važan dio energetske strategije država, ali i dio njihove vanjske i
sigurnosne politike
- Ideja energetske sigurnosti se pojavljuje u 19.st, tijekom procesa mehanizacije ratovanja: ratni brodovi i
transportna sredstva tražili su osiguravanje velikih količina energenata – prvo ugljena, zatim nafte. Odluka
britanskog Admiraliteta donesena prije 1.svj.r da za pogon brodova počnu koristiti naftu umjesto ugljena
dovela je do stvaranja danas tradicionalne veze između nafte i sigurnosti
- Danas je koncept energetske sigurnosti vezan uz činjenicu iscrpljivanja resursa te geografsku koncentraciju
energenata
- Energetska sigurnost je sposobnost osiguravanja zadovoljavanja budućih energetskih potreba putem
postojanja adekvatnih domaćih resursa koji se iskorištavaju pod ekonomski prihvatljivim uvjetima ili se
održavaju kao strateške rezerve, i kroz pristup dostupnim vanjskim izvorima. (definicija se različito tumači u
različitim državama!!!)
- Energetska sigurnost danas naglašava stabilnu opskrbu energijom kao ključnu komponentu suvremenog
gospodarskog razvoja, te moguće velike socijalne i ekonomske gubitke ugrožavanja sigurnosti opskrbe
- Izvještaj UN-a iz 2002. navodi 3 aspekta ugrožavanja energ.sig. :
1. Fizičko ometanje opskrbe (prirodne nesreće, društvene nestabilnosti,..)
2. Negativni utjecaj nedostatka energije na ekon aktivnosti i društveni status
3. Izravna i neizravna šteta, prouzrokovana terorističkim napadima
- Danas energetska nesigurnost ne proizlazi samo iz nedostupnosti izvora energije već i iz visokih cijena
uvezenih energenata
- Države nastoje smanjiti svoju energetsku nesigurnost na različite načine:
1. Države preuzimaju ulogu regulatora u provođenju liberalizacije energetskog tržišta
2. Poduzimanje mjera za osiguravanje sigurnosti dotoka energenata unutar zemlje
3. Širenje izvora opskrbe energenata

Globalna energetska sigurnost u posthladnoratovskom razdoblju

- Nakon Prvog zaljevskog rata 1991. --> činilo se da je za dugi niz godina zemljama industrijskog Zapada
osigurana redovna isporuka energenata po stabilnim cijenama, međutim danas su cijene energenata opet
visoke, zašto?
- Krajem 20.st porasla je globalna potrošnja nafte, posebno u zemljama u razvoju npr Kina je do 1993.
vlastitom proizvodnjom pokrivala svoje potrebe za naftom ali 1996. postaje uvoznik
- Povećanje cijene nafte počelo je 2002-2003 ali 2004. je ključna za nagli porast cijena. Te godine je došlo do
neočekivanog rasta globalne potrošnje nafte: kineske potrebe su narasle za 16% u odnosu na 2003 a sa
potrošnjom azijskih zemalja porasla je i potrošnja SAD-a
- Saudijska Arabija je namjerno održavala višak prerađivačkih kapaciteta kako bi osigurala stabilnost globalnog
tržišta nafte u slučaju naglog skoka potražnje za naftom. Saudijska Arabija danas drži 80% proizvodne pričuve
OPEC-a. Međutim, navedeni porast potrošnje, posebno na azijsko-pacifičkom području, polako troši i ovu
pričuvu. Svi indikatori pokazuju kako je 2005-06 pričuva bila najniža u povijesti eksploatacije nafte --> to
predstavlja glavni uzrok poremećaja tržišta!
- Visokoj cijeni nafte pogoduju i problemi u nekim od najvećih zemalja izvoznica:
1. Venezuela – zaustavljanje proizvodnje zbog štrajkova
2. Irak – danas je izvoz iračke nafte 30-40% ispod razine izvoza prije Prvog zaljevskog rata
3. Rusija – do 2000. osigurava 40% od ukupnog povećanja proizvodnje nafte na globalnoj razini ali od 2004.
znatno se usporava rast ruskog izvoza nafte zbog političkih rizika, iscrpljivanja izvora,..
4. Uragan Katarina 2005. zatvorio je 27 prerađivačkih kapaciteta SAD
EU i energetska sigurnost
- danas 50% energenata zemlje EU dobivaju iz vanjskih izvora, a do 2030. ta će se brojka povećati na oko 70-
75%--> opadat će udio nafte, a povećavat će se udio prirodnog plina. U ovom trenutku dominiraju fosilna
goriva
- danas su glavni europski izvori nafte i prirodnog plina u Sjevernom moru (otkriveni su 1960)
- U ovom trenutku, najveći problem u području energetske sigurnosti Europe predstavlja nemogućnost stvaranja
zajedničke politike EU o tome pitanju. Razlozi zbog kojih je to vrlo teško postići su sljedeći:
1. Oslanjanje pojedinih članica EU na vanjske opskrbljivače prirodnim plinom je nejednako
- Francuska nuklearnom energijom pokriva 80% svojih potreba, dok Poljska uvozi gotovo 60% prirodnog plina
iz Rusije, VB će 2010. uvoziti 40% prirodnog plina a 2020. ta će se brojka povećati na 80%
- Njemačka namjerava zatvoriti većinu nuklearnih reaktora do 2020. i zamijeniti ih elektranama na ugljen i plin,
te energijom iz obnovljivih izvora. No njemačke rezerve plina osiguravaju manje od 20% potrebne količine,
35% se uvozi iz Rusije, te će Njemačka s vremenom sve više ovisiti o uvozu iz Rusije. I zbog toga Njemačka
ulaže u izgradnju plinovoda zajedno s Rusijom nazvanog „NordStream“ kojim bi Njemačka do 2015. pokrila
1/3 svojih potreba za plinom --> poljska vlada napada ovaj projekt jer će sve tri zemlje (Ukrajina, Bjelorusija i
Poljska = zemlje preko kojih ide plinovod) izgubiti prihod od tranzitnih prava i jer će biti izložena pritisku
Moskve koja će moći koristiti plin kao političko oružje protiv njih
- Strahovi novih članica EU temelje se i na njihovoj većoj ovisnosti o ruskom plinu i nafti od zapadnoeuropskih
članica EU
2. Nacionalne vlade zadržavaju energetsku politiku čvrsto pod kontrolom, jer smatraju da je to pitanje
njihove nacionalne sigurnosti
- Različite zemlje imaju različite ideje o tome kakav omjer izvora energije trebaju
3. U EU do sada nisu uspjeli pokušaji stvaranja liberaliziranog tržišta prirodnog plina i električne energije,
iako je do sada za postizanje tog cilja potrošeno 10 godina
- članice EU i dalje favoriziraju nacionalne proizvođače prirodnog plina
4. Mnogi proizvođači i distributeri nafte i prirodnog plina nastoje ograničiti ulazak novih igrača na
nacionalno tržište, što dovodi u pitanje liberalizaciju energetskog tržišta EU
- postojanje različitih pravila regulacije energetskog sektora u članicama EU, koja se teško mogu međusobno
povezati

- Jedino u čemu se članice EU slažu je potreba za širenjem broja dostavljača energenata, što je posebno
naglašeno nakon spora Rusije i Ukrajine oko cijene plina
- Europska Komisija je 10.1.2007, objavila niz prijedloga koji bi trebali oslabiti oslanjanje EU na jednog
dobavljača energenata (odnosno na Rusiju). Najkontraverzniji prijedlog je deregulacija energetskog sektora u
smjeru razdvajanja proizvodnje i distribucije, što znači da jedna kompanija ne bi smjela obavljati obje
funkcije. To je najproblematičniji dio plana jer će se time prekinuti dosadašnja praksa spajanja kako bi se
zaštitile nacionalne energetske kompanije od vanjskog preuzimanja
- Važan element strategije EU je izgradnja novih plinovoda i naftovoda:
o plinovod između Sjeverne Afrike i Italije i Španjolske
o plinovod „Nabucco“ – Bliski Istok-Turska-Bugarska-Rumunjska-Mađarska-Austrija
o izgradnja LNG (tekući prirodni plin) terminala za tankere ( uglavnom u Španjolskoj, Italiji i VB) =
najbrži način smanjivanja ovisnosti o Rusiji!!!!

EU i energetski izvori
- EU se usmjerava prema regijama gdje bi mogla osigurati dodatne izvore energije – Kavkazu, središnjoj Aziji,
Bliskom Istoku
1. Područje Kavkaza
- predstavlja potencijalno značajan izvor nafte i prirodnog plina za EU, te uz to i mogućnost smanjivanja
ovisnosti o uvozu energije sa područja Bliskog Istoka i Rusije
- U oba svjetska rata ovo područje je strateški bilo izuzetno važno – u oba rata Njemačka je pokušala zauzeti
područje Bakua i time kontrolirati naftne resurse na Kavkazu; oba slučaja, Nijemci nisu uspjeli
- zbog tog strateškog značenja Kavkaza, ali i ranjivosti cijelog područja s obzirom na napade izvana, početkom
50ih god sovjetski planeri su odlučili umjesto investiranja u razvijanje novih naftnih polja na Kavkazu,
sredstva uložiti u razvijanje naftnih izvora na području Volge, Urala i zapadnog Sibira
 2. Područje središnje Azije
- EU na tom području trenutno ulaže velike napore u razvijanje energetske suradnje sa Kazahstanom. I ovdje je
ključni problem transport prirodnog plina, koji se odvija preko ruskog teritorija. Zato EU razmišlja o izgradnji
Transkaspijskog plinovoda, koji bi povezao Turkmenistan i Kazahstan s Europom preko Azerbajdžana,
Gruzije i Turske. Ali Rusija je nedavno potpisala nove ugovore sa Turkmenistanom o iskorištavanju njihovog
plina (kontrola energetskih izvora)
3. Prostor sjeverne Afrike
- Alžir ima potencijal za izvoz velike količine prirodnog plina u EU, ali se čini kako je i tu prava reakcija
izostala: Gazprom je u kolovozu 2006. sa alžirskom tvrtkom „Sonatrach“ potpisao memorandum o
razumijevanju u kojem se predviđa bliska suradnja između tih kompanija u iskorištavanju i transportu
prirodnog plina
- Gazprom će biti u položaju da nastavi provoditi politiku dizanja cijena prirodnog plina sve dok članice EU ne
pristanu na ulazak Gazproma na područje nacionalne distribucije prirodnog plina. Ako Gazprom za shemu
zajedničkog podizanja cijene prirodnog plina pridobije i Norvešku (koja nije članica EU), EU će imati velike
probleme
- u međuvremenu Eu nastavlja sa održavanjem dobrih veza sa zemljama Perzijskog zaljeva i Sjeverne Afrike.
Ova područja imaju veliki potencijal za provođenje strategije EU za diverzifikaciju energetskih izvora, ali
postizanje tog cilja bit će teško zbog opće nestabilnosti ovih regija

Je li Rusija prijetnja?
- Kao glavne argumente na kojima se gradi skepticizam prema namjerama Rusije u području energije, ističu se
primjeri odnosa prema Ukrajini, Bjelorusiji i Gruziji
- Sukob je započeo 2005. kada je Gazprom objavio da će početi s uvođenjem tržišnih cijena prirodnog plina u
isporuci bivšim sovjetskim republikama --> spor između ukrajine i Rusije
- U prosincu 2006. izbio je spor između Bjelorusije i Rusije koji je završen bjeloruskom ''kapitulacijom''
- Gazpromovo ponašanje prema Ukrajini i Bjelorusiji je dio tzv. strategije izbjegavanja tranzita, koja
podrazumijeva zaobilaženja Ukrajine i Bjelorusije u izvozu prirodnog plina u EU. Završetkom plinovoda
''North Stream'' i nekih drugih ruta, zaobići će se obje zemlje te Poljska i baltičke države. Time Rusija više
neće biti izložena zahtjevima za nižom cijenom energenata u zamjenu za njihov tranzit prema Europi, a
ujedno će od ovih zemalja zatražiti povećanje europske cijene za energente
- Slučaj s Gruzijom je nešto drugačiji jer ona nije transportna država prema europskom tržištu. S obzirom na
napete odnose koji vladaju između Gruzije i Rusije, kao sredstvo pritiska koristi se i energija. Tako je Gruzija
2.11.2006. dobila obavijest od Gazproma da se cijena plina povećala duplo što je izazvalo velik šok
- Ovi energetski sukobi su dodatno pojačali strahove po pitanju ruske pouzdanosti kao dobavljača plina i nafte u
smislu korištenja tih resursa za širenje strateških utjecaja
- Odnosi EU i Rusije na energetskom području trebali bi biti prilično jednostavni – europsko investiranje u
ruski energetski sektor u zamjenu za plin i naftu
- Rusiji je potreban prihod od prodaje prirodnog plina – 55% ukupne zarade Gazproma u 2005.god dobiven je
prodajom prirodnog plina a Rusija pokriva tek četvrtinu europskih potreba
- Rusija ima problem sa zadovoljavanjem svojih vlastitih potreba za energijom tijekom zime, što može
ograničiti isporuku prema EU
- Tu se pojavljuje i problem stare i loše ruske energetske infrastrukture (nastoje privući strane investicije)
- Iako energenti postaju otvoreno sredstvo provođenja vanjske politike Rusije, zbog važnosti energetskog
sektora za rusku ekonomiju Putin će vrlo oprezno koristiti prirodni plin kao sredstvo pritiska na EU

Može li se ovisnost o Rusiji smanjiti?

- Sovjetski Savez je svoju geostratešku poziciju i moć u vrijeme hladnog rata temeljio na velikoj vojnoj moći. U
to vrijeme nafta i plin dijelom su omogućavali izgradnju tako velikog vojnog stroja.
- Danas, Rusija ima novo strateško oružje, kojemu nije potrebna velika vojna mašinerija i velik broj vojnika:
naftu i plin. Da bi se iz posjedovanja nafte i plina razvio strateški utjecaj, Rusiji je potrebno slijedeće:
1. kontrola ruskih energetskih rezervi i proizvodnje
2. kontrola transporta nafte i plina
3. stabilno tržište (dugoročni ugovori s državama Europske Unije o prodaji nafte i plina)
- polovica energetskih potreba za plinom u EU trenutno se pokriva iz Rusije. Neke nove članice EU (Mađarska,
Češka) gotovo u potpunosti ovise o plinu iz Rusije
 - udio ruskog plina u energetskim potrebama EU, prema službenim procjenama, povećat će se do 2020.god do
70%. Pored toga, sva infrastruktura za transport plina i nafte na području bivšeg Sovjetskog saveza i članica
bivšeg Varšavskog ugovora, izgrađena je ruskom tehnologijom, tako da svaka obnova nužno uključuje i ruske
kompanije
- Može se zaključiti da Rusija danas, a vjerojatno i u budućnosti, ima zajamčenu jaku stratešku poziciju kao
država koja raspolaže energentima, te država koja podupire svoj energetski sektor u strateškom upravljanju i
raspolaganju energijom: podržavljenje energetskog sektora dogodilo se u prvim godinama mandata
predsjednika Putina, a Rusija je 2003.god objavila svoju energetsku strategiju u kojoj je odredila svoju
politiku do 2020.god
- Za EU nije problem u opskrbi naftom već u opskrbi plinom. Nafta se može kupiti na svjetskom tržištu i
dostupna je u tankerima. Dostupnost plina ovisi o transportnim pravcima ali i o glavnom dobavljaču i
njegovoj politici
- EU u posljednje vrijeme posvećuje mnogo pozornosti razvoju strategija koje će omogućiti stabilnu i
dugotrajnu opskrbu energentima. Europska energetska strategija također ima načelo diverzifikacije ali se
njezina ovisnost o Rusiji ne smanjuje nego povećava. Za tako nešto postoji nekoliko razloga:
1. Države EU trebaju sve više energije u budućnosti
2. Rusija može ponuditi dovoljno energenata sigurnim rutama (onima koje nisu opterećene ratovima)
3. Ulaganja u alternativne izvore energije nisu donijela željene rezultate u europskom prostoru, pa se
ovisnost o nafti i plinu povećavaju
- Radi smanjivanja ovisnosti o jednom dobavljaču Eu je pokrenula niz projekata koji se odnose na dostupnost
energije iz drugih država. Jedan od najpoznatijih je ''Nabucco'' koji je trebao ići od Turske, preko Bugarske,
Rumunjske, Mađarske, sve do Austrije.--> Ovaj projekt odgovor je na ruski ''Blue Stream'' projekt na prostoru
Crnog mora, koji bi se također trebao usmjeriti prema Srednjoj Europi
- Eu ne kontrolira energetski sektor svojih država te su energetske strategije i politike još uvijek u rukama
država članica --> slabost EU
- Većina europskih zemalja ne želi zahladiti odnose s Rusijom jer bi to moglo prouzročiti probleme u
budućnosti, prije svega u opskrbi energijom
- Zajedno sa Iranom i Katarom, Rusija je pokrenula i osnivanje neke vrste organizacije najvećih svjetskih
izvoznika plina, u okviru koje bi se dogovarale cijene (po uzoru na OPEC). Ove tri države posjeduju oko 60%
svjetskih rezervi plina.

Utjecaj cijena nafte na energetsku sigurnost i strateške zalihe primarne energije (nafte
i plina) (127-139)
Struktura svjetskog tržišta primarne energije
- Nafta nesumnjivo ima stratešku ulogu, i geopolitički motivi još uvijek određuju ponašanje glavnih moćnika
- za vrijeme energetskih kriza u 20.st. nafta je prošla put od visokog rasta i niskih cijena do visokih cijena i
stagnacije potražnje 80ig god. Tih je godina prvo u SADu, a potom i u zemljama Zapadne Europe i Istočne
Azije došlo do uspostave strateških zaliha kao sredstva odvraćanja od novih krupnih tržišnih poremećaja i
potencijalnih novih kriza
 - Tijekom 20ih god slijedio je pad cijene nafte, da bi ona ponovno poskupjela poč.21.st.
- Porast potražnje za naftom, te činjenica da svijet i dalje presudno ovisi o ugljikovodicima izazivaju porast
cijena nafte, koji ne mogu znatnije ublažiti ni novi dobavni pravci poput Kaspijske regije ili podmorja jz
Afrike
- Poput nafte u 20.st, prirodni plin je poč.21.st. već ušao u proces globalizacije, osobito u svojem ukapljenom
obliku (LNG)
- Time struktura suvremenog tržišta energijom postaje sve više globalizirana, sve intenzivnije politizirana i
podložna, kako tržištu, tako i geopolitičkim utjecajima

Strateške zalihe nafte kao bitna komponenta energetske sigurnosti

- U SADu je uz financiranje Federalne vlade osnovan sustav Strateških zaliha nafte koji se sastojao od
tehničkog i financijskog sustava kupovine nafte na domaćem i svjetskom tržištu i njezinog spremanja u
iscrpljena ležišta, napuštena nalazišta soli i slično
- Strateške zalihe nafte počele su djelovati još prije Iranske krize ali za vrijeme njezina trajanja još nisu imale
dovoljnog kapaciteta da bi se znatnije utjecale na njezinom smirivanju
- S vremenom su strateške zalihe nafte postale temeljem energetske politike i politike nacionalne sigurnosti
SADa i najrazvijenijih industrijskih zemalja; one su odigrale značajnu ulogu u stabilizaciji svjetskog tržišta
nate i njezinom pojeftinjenju pred kraj 20.st. ali i u pobjedi SADa u hladnom ratu te u kasnijem širenju
globaliziranog gospodarstva
- Strateške zalihe nafte financirale su se iz vladinih fondova ili vladinih poticaja uz posebne kreditne
aranžmane, ali redovito uz državno financiranje

Porast potražnje i cijene nafte

- Ključni trendovi tijekom proteklih nekoliko godina, od 2002. do danas su slijedeći: povećana potražnja i
zaoštravanje političkog stanja na Bliskom, odnosno Srednjem Istoku
- Najveći utjecaj na porast potrošnje nafte ima gospodarstvo SADa, koje troši jednu četvrtinu ukupne svjetske
proizvodnje nafte, a proizvodi trećinu vlastitih potreba i uvozi sve više nafte
- Drugi važan čimbenik porasta cijena su geopolitičke napetosti, eskalacija globalnog terorizma i rat protiv
njega, a osobito povećanje političkih tenzija na Bliskom Istoku: Političke napetosti utječu na povećanje
nesigurnosti proizvodnje i globalnog transporta nafte, dok ratna opasnost pojačava i spekulacije na robnim
burzama, brže punjenje strategijskih zaliha SADa, europskih zemalja, Japana i svih ostalih koje si mogu
dopustiti držanje strateških zaliha nafte
Energetsko tržište europskih zemalja
- Na prijelazu iz 20. u 21.st zemlje EU imale su dovoljno energije. Uz nešto vlastite nafte i dosta plina u
Sjevernom moru, razvijena je infrastruktura za uvoz nafte i plina iz Ruske Federacije, za uvoz plina iz
sjeverne Afrike
- Europske zemlje prihvatile su obveze Protokola iz Kyota, te ih počele provoditi. To je stvorilo osjećaj
energetskog obilja i energetske sigurnosti i on je trajao sve do takozvane rusko-ukrajinske plinske krize
2005/06 u kojoj je došlo do redukcija ruske dobave plina u sred zimeTo je potaknulo EU na brzu promjenu
energetske politike i još veće napore za aktiviranjem tehnoloških programa razvoja obnovljivih izvora, kao i
poticaj za globalni energetski dogovor s Rusijom

Energetika Hrvatske i nužda razvitka strateških zaliha nafte

- Za razliku od zemalja EU, tranzicijske zemlje Istočne i Jugoistočne Europe tijekom desetljeća energetskog
obilja pred kraj 20.st. imale su mnogo problema: od klasičnih problema tranzicije i privatizacije, otkidanja o d
politički skupe ali ipak jeftine ruske energije do suočavanja sa skupom energetskom infrastrukturom ili
posvemašnjim zaostajanjem u razvoju energetike
- Manje zemlje, poput Hrvatske, mogu te procese promatrati i uklopiti vlastito energetsko tržište u globalizirano
energetsko tržište
- RH za svoj razvitak mora osigurati dovoljno energije, i to sve više uvozne. Naša energetska strategija
determinirana je, osim globalnim utjecajima, i strategijskim razvojnim ciljevima zemlje, a to je ulazak u EU.
- U tom smislu, intenzivniji razvitak vlastitih strateških zaliha nafte, a u budućnosti i prirodnog plina, mora
postati važna komponenta i dugoročni zadatak kako jačanja energetske sigurnosti tako i nacionalne sigurnosti
zemlje u cjelini

Nezakonite migracije – sigurnosi fenomen kraja 21.stoljeća

„sigurnosni deficit“ u EU – nastao ukidanjem kontrole nad unutarnjim granicama Unije

 Početkom 90-ih god. 20.st. cijeli svijet se suočio s pojavom velikog imigracijskog vala stanovništva
 Nezakonite migracije uz sebe razvijaju i krijumčarenje ljudima. To dvoje danas predstavljaju
globalnu pojavu za čije rješavanje su najviše zainteresirane, odredišne zemlje
 RH se po svom geostrateškom položaju nalazi uzduž smjera migracijskih kretanja osoba iz
istočnoeuropskih i azijskih zemalja prema razvijenim zapadnoeuropskim zemljama – tzv.
„balkanska ruta“
 Zemlje iz kojih odlaze migranti gube radnu snagu i obrazovani kadar, jer uglavnom oni odlaze

Nezakonite migracije
 II. polovica 20.st. – razvijene zemlje Sjevernog Atlantika počinju regulirati migraciju
- nisu se bavile razlozima migracije (problemima zemalja u iz kojih migranti dolaze)
 1993. Bill Clinton krijumčarenje kineskih migranata u SAD povezuje s prijetnjom nacionalnoj
sigurnosti, 1994. sličan problem s haićanima
 (Nzm koliko je to bitno, ali da ne morate čitat iz literature ↓)
Nezakonitim migrantima može se smatrati:
- osobe koje prijeđu državne granice izvan graničnih prijelaza
- osobe kojima je odbijen zahtjev za azil, a ne napuste zemlju
- osobe koje borave na teritoriju jedne države legalno (npr. turisti, studenti itd.), ali nakon što izgube
status ne napuste zemlju boravka u zakonskom roku
- osobe koje pokušaju prijeći granični prijelaz s krivotvorenim ili tuđim putnim ispravama, ili na
drugi način nastoje izbjeći graničnu kontrolu
- osobe koje promjenom političke odluke izgube status legalnog izbjeglice ili azilanta
 Poljska, Mađarska, Češka – tampon države za neželjenu migraciju s Istoka
  2000. – Konvencija UN-a protiv međunarodnog organiziranog kriminala → Protokol o prevenciji,
suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, posebno ženama i djecom i Protokol protiv
krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom
 1998. „Bečki akcijski plan“ – bavi se pitanjem migracija s obzirom na Schengensku zonu
 1999. U Tempareu (Finska) - Zaključci Europskog vijeća o nezakonitim migracijama
 2002. – Sevilla – sastanak Europskog vijeća – učinjeni veliki koraci po pitanju imigracijske politike
 1999. – Bangkok – Međunarodni simpozij o migracijama → Bankoška deklaracija o nezakonitim
migracijama: regionalna suradnja po pitanju migracija, zemlje Azije i Pacifika prepoznale migracije
kao problem
 Temeljni motivi za krijumčarenje osoba:
- veliki profit + nije potreban veliki kapital
- krijumčarene osobe u tome vide šansu za bolji život
- otežano prikupljanje dokaza za sudske procese
- osuda javnosti je vrlo blaga ili uopće ne postoji

Granična sigurnost – sigurnost graničnog područja

 Generalna uprava za pravosuđe i unutarnje poslove Vijeća EU definira integralni model
granične sigurnosti koji pokriva sve aspekte granične politike u 4 komplementarne faze:
1. Aktivnosti u trećim zemljama; zemljama porijekla i tranzita
2. Bilateralna i međunarodna suradnja
3. Mjere na vanjskim granicama
4. Daljnje mjere unutar teritorija
 Granična sigurnost =stanje na državnoj granici o kojem skrbe sva nadležna tijela, naročito policija i
carina, koje uz osiguranje nesmetanog prometa putnika i roba obuhvaća i poslove s ciljem
onemogućavanja bilo kakvih kažnjivih radnji čije je izvršenje izravno povezano s državnom
granicom, a ujedno ima implikacije na unutarnje i vanjskom planu, pri čemu se misli na povrede
nacionalnog i međunarodnog prava
 Povrede državne granice = pojave koje ugrožavaju unutarnju i nacionalnu sigurnost, a u
ekstremnim slučajevima i međunarodnu sig.
 migracije predstavljaju opasnost po unutarnju, ali i međunarodnu sigurnost, često su povezane s
međunarodnim kriminalnim organizacijama– za njihovo obuzdavanje potrebna je mobilna policija
koja se može relativno brzo prilagoditi promjenama

Suzbijanje nezakonitih migracija na području EU

 90-ih godina EU se počela suočavati s velikim problemima vezanim uz migracije na područje Unije
 VI. Poglavlje Ugovora iz Maastrichta – regulira pitanje prelaska državne granice, zakonitog i
nezakonitog useljavanja i sl. (= treći stup EU)
 Ugovor iz Amsterdama (1997., stupio na snagu 1999.) – mjere iz trećeg stupa prelaze u prvi.
– ujednačavenje kontrole vanjskih granica, viznog sustava, politike azila itd.
– odredbe schengenskih sporazuma inkorporirane u pravni sustav EU
* osnovna razlika između prvog i ostala dva stupa = u ostala dva nacionalno zakonodavstvo uvijek
ima prednost nad europskim
  pravci djelovanja za suzbijanje nezakonitih migracija od strane EU:
1. Politika viza
2. Infrastruktura za razmjenu informacija, suradnju i koordinaciju
3. Upravljanje granicama
4. Policijska suradnja
5. Usklađuvanje zakonodavstava
6. Readmisijska politika

 Schengen 1 početak intenzivnije suradnje na području unutarnjih poslova i carine

- formalizirane su dvije bitne smjernice: 1. Djelomično napuštanje ideje suverenosti na području poslova
nadzora državne graanice 2. Stvaranje povjerenja između članica
 Schengen 2 – potpisan 1990., stupio na snagu 1993. – mjere koje su dogovorene da moraju biti
provedene:
1. Nastojanje skraćivanja trajanja granične kontrole
2. Olakšavanje prelaska granice za one koji žive u općinama na zajedničkim granicama
3. Ubrzavanje prometa roba i olakšavanje carinskih formalnosti
4. Suzbijanje nezakonite trgovine opojnim sredstvima i koorinacija s ciljem postizanja tog cilja
5. ......

- u skladu s tim i promjene vezane za sigurnosna pitanja nacionalnih država:

1. premještanje kontrole na vanjske granice Unije i usklađivanje zakonskih propisa
2. policijska, pravna, stručna i informacijska suradnja i mogućnost prekograničnog gonjenja
3. usklađivanje uvjeta za izdavanje viza i određivanja uvjeta za ulazak u zemlju
4. povećanje slobode granica po pitanju putovanja
5. skraćivanje čekanja na graničnim prijelazima
6. usklađivanje propisa za regulaciju prometa roba
 1985. – zadan jasan cilj: smanjenje kontrole na unutarnjim granicama – slobodan promet ljudi i roba

Pregled određenih zaključaka i mjera s ciljem suzbijanja nezakonitih migracija

 Zaključci sa sastanka Europskog vijeća u Tampereu, održanod 1999. (boldano u literaturi)
- razvoj EU kao područja slobode, sigurnosti i pravde
-zajednička europska politika na području migracija i azila uključuje slj. elemente:
1. partnerstvo sa zemljama porijekla
2. zajedniički sustav azila (usklađivanje između zemalja-članica)
3. pravedan tretman državljana trećih zemalja
4. upravljanje migracijskim tokovima (odnosi se na sve faze, od kampanja u zemljama porijekla,
migracijskih politika, do pružanja pomoći zemljama porijekla i tranzita da pojačaju svoju sposobnost
djelotvorne borbe protiv trgovine ljudima)
 Sastanak Europskog vijeća u Sevilli (2002.) – sveobuhvatna granična strategija EU, jačanje vanjskih
granica Unije
  Katalog preporuka za pravilnu primjenu Schengena = granice + udaljavanje + readmisija
→ integrirani model granične sigurnosti:
1. Aktivnosti u trećim zemljama, posebno zemljama tranzita i porijekla
2. Međunarodna granična suradnja
3. Mjere na vanjskim granicama (s ciljem zaštite unutarnje sigurnosti i sprečavanja nezakonite
migracije)
4. Mjere unutar teritorija schengenskih država

→upravljanje granicama:
1. Kontrola prelaska državnih granica
2. Zaštita državne granice

Pregled stanja nezakonitih migracija u RH

- nakon 2000-ih zabilježen je pad ukupnog broja nezakonitih migracija
- 2002. – formalna reforma sustava nadzora granice RH – u Ravnateljstvu policije ustrojena Uprava za
granicu

Položaj RH u odnosu na europske-schengenske standarde

 2001. god. MUP RH nominirano je za pomoć CARDS projekt –Integralno upravljanje granicama –
granična policija

Tatalović, NACIONALNA I MEĐUNARODNA SIGURNOST, 123-132 135-142

ORGANIZIRANI KRIMINAL
To je jedna od neizostavnih prijetnji sigurnosti pojedinca i društva u cjelini. Kriminal je posljednjih godina
povećao svoje razmjere.
Pojam organiziranog kriminala se povezuje sa kriminalnim aktivnostima poput trgovine ljudima,
trgovine ljudskim organima, narkoticima i opasnim materijalima, ilegalnom trgovinom,
prostitucijom,
pranje novca = stavljanje nezakonito stečenog novca u legalne financijske tokove
korupcija državnih dužnosnika i sudskih organa na svim razinama.
U novije doba postoji povezanost organiziranog kriminala i grupa koje ga provode sa pojedinim
terorističkim organizacijama pri čemu nelegalno stečen novac služi za financiranje terorističkih aktivnosti.
Organizirane kriminalne grupe rijetko djeluju izolirano unutar granica svoje matične države nego se
povezuju sa sličnim grupama u drugim zemljama stvarajući tako MREŽU ORGANIZIRANOG
KRIMINALA.
Kriminalne organizacije odlikuju se strogom hijerarhijskom strukturom piramidalnog oblika gdje su po
načelu subordinacije čvrsto raspodijeljene uloge koje pojedine osobe igraju u organizaciji. – takva
organizacija pridonosi koheziji grupe
Djelovanje je u obliku brojnih ćelija čije je međusobne veze teško detektirati i uništiti samu strukturu.
CILJ DJELOVANJA: ekonomski; stjecanje velikih količina novca
Ne postoji općeprihvaćena definicija međunarodnog organiziranog kriminala.
KOMLIKACIJA: Bilo koje kazneno djelo može biti definirano i poprimiti obilježja organiziranog kriminala.
Prikaz međunarodne kriminalne organizacije daje PETER HOUGH -> organizirani kriminal bi se mogao
definirati kao kriminalne aktivnosti koje provodi organizirana zločinačka skupina koja se bavi i
legalnim i ilegalnim djelatnostima u svrhu stjecanja materijalnih koristi svojih članova
Problematikom pranja novca bavi se Konvencija Vijeća Europe iz 1990. Koja je definirala karakteristike
takve vrste kriminalnih djelatnosti.
Podmićivanje vlasti je jedna od najopasnijih tendencija organiziranog kriminala koja prodire u samu srž
društvene zajednice. Korupcija je usmjerena najprije prema državnim institucijama, a u osnovi se svodi na
stjecanje privatnih dobara na štetu javnih interesa društva.
Globaizacija omogućila i organiziranom kriminalu proširiti svoje djelovanje.
Krijumčarenje opasnih materijala počelo iz SSSR-a.
NAJPOZNATIJA SVJETSKA INSTITUCIJA KOJA SE BAVI PROBLEMOM ORGANIZIRANOG
KRIMINALA JE INTERPOL.
-osnovan 1923. Sa sjedištem u Lyonu, Francuska; 179 zemalja članica
-Glavna skupština Interopla sastaje se jednom godišnje – tu se usvajaju nove procedure
-Izvršni odbor ima 13 članova; sastaje se 3 puta godišnje i brine o provođenju donesenih odluka
-na čelu stalnog tajništva je glavni tajnik s mandatom od 5 godina
Problem koji stoji naputu suzbijanja problema međunarodnog org.kriminala je problem izručenja uhićenika.
VAŽNA INSTITUCIJA ZA BORBU PROTIV ORG.KRIMINALA JE EUROPOL.
-osnivanje ugovoreno Maastrichtskim ugovorom 1992.; počeo djelovati 1994.
-stvaranje Europola bilo dio procesa političkog ujedinjavanja EU i izraz zemalja članica za
koordiniranim djelovanjem njihovih policijskih snaga u borbi protiv kriminala u EU
-prvi korak koji je Europol poduzeo: stvaranje Europol Drugs Unit-a 1994.
-1.proširenje ovlasti: 1997. (sastanak u Amsterdamu)
-2.proširenje ovlasti: 1999. (sastanak u Europskog vijeća u Tampereu)
Kada se počelo na organizirani kriminal gledati kao na globalni problem 1994. na konferenciji u Napulju,
donesen je Globalni akcijski plan djelovanja protiv organiziranog kriminala
Usvojena Konvencija protiv međunarodnog organiziranog kriminala od strane Generalne skupštine UN-a
2000.g.
-potpisalo ju (u Palermu) 121 zemlja

ILEGALNE MIGRACIJE
Ilegalni prelasci preko granica se povezuju sa mnogo širim problemom međunarodnog organiziranog
kriminala, krijumčarenja ljudi, trgovine ljudima, narkoticima i nekim zabranjenim materijalima.
To nije problem samo jedne države pa mjere koje se poduzimaju za njihovo suzbijanje nućno iziskuju
udruženo djelovanje velikog broja zemalja.
S porastom imigranata u zemlji; raste ksenofobija i rasizam i ekstremno desne struje.
Ilegalne migracije su najčešće uzorkovane sigurnosnim i ekonomskim razlozima.
*ekonomska-sa juga ka sjeveru
*politička-nastaje uslijed nepovoljne i nestabilne političke sigurnosti; istok-zapad
GLOBALNI SJEVER – bogate industrijske zemlje
GLOBALNI JUG/treći svijet – slabije razvijene zemlje
Ugovor iz Maastrichta (1992) tretira i neka pizanja nezakonitog prelaska državne granice, zakonitog i
nezakonitog useljavanja
Ugovor iz Amsterdama (1997 donese, stupio na snagu 1999)-svrha: uspostava harmoniziranog viznog
sustava, ujednačavanje kontrole vanjskih granica, uspostava jedinstvene politike azila
Ovim ugovorom su države članice dio nadležnosti iz ovog područja prepustile tijelima Europske
zajednice, ponajprije Europskoj komisiji čime je europsko zakonodavstvo dobilo primat nad nacionalnim
zakonodavstvom pojedinih država članica
NEKOLIKO MOGUĆIH PODRUČJA MEĐUSOBNE SURADNJE NA SUZBIJANJU ILEGALNIH
MIGRACIJA KOJE SU IDENTIFICIRALE ZEMLJE EU-A:
1 politika viza
2 infrastruktura za razmjenu informacija, suradnju i koordinaciju
3 upravljanje granicama
4 policijska suradnja
5 usklađivanje zakonodavstva
6 readmisijska politika
Prethodnice ugovora iz Maastricta: Schengen I i Schengen II.
-Schengen I potpisale zemlje Beneluxa, SR Njemačka i Francuska 1985 = početak suradnje na
području unutarnjiih poslova i carine
-Schengen II 1990, (Schengenske provedbene konvencije) – time definirana kontrola unutarnjih i
vanjskih granica i zajednička politika viza
-oba ugovora su potpisale zemlje članice EU-a osim VB i Irske

ILEGALNA TRGOVINA NARKOTICIMA I ORUŽJEM

Narkotici podrazumijevaju prirodne ili sintetičke tvari koje svojim djelovanjem izazivaju posebna psihička i
fizička stanja.
Ovaj problem nije nova pojava ali je u novije vrijeme poprimila globalne razmjere. – opijati bili uobičajeni u
antičkoj Grčkoj
Trgovina opijatima odvijala se samo u Aziji do sred. 18.st. –kasnije prešla na Europu
U drugoj polovici 19.st zapadne zemlje započele borbu protiv narkotika.
Međunarodna konvencija o opijumu 1912.
Prvi puta na međunarodnoj razini postoji regulacija ovih problema sa KONVENCIJOM O OPOJNIM
DROGAMA 1918 u Haagu.
1920- uspostavlja se Nadzorni odbor za promet opijumom i drugim opasnim drogama.
U okviru UN-a usvojena Konvencija o psihotropnim supstancama.
Trgovina oružjem dovodi do želje za nadmoći nad protivnikom.

EKOLOŠKE PRIJETNJE
To nije direktna prijetnja – to je prijetnja bez neprijatelja.
Grupe koje se zalažu za donošenje politika prema okolišu se počele pojavljivati u drugoj polovici 19.st

Siniša Tatalović: Globalna sigurnost i etnički sukobi (13-47.str.)

 U razdoblju od Hladnog rata do danas, kao jedno od središnjih pitanja globalne sigurnosti pojavili su se etnički
sukobi
 Usprkos brojnim istraživanjima, fenomen etničkog sukoba, te njegov utjecaj na globalnu sigurnost i dalje je
obilježen mnogim otvorenim pitanjima i nepoznanicama
 Dio autora ističe činjenicu kako je proces demokratizacije u prethodno autoritativnim državama etničkim
manjinama dao okvir za izražavanje zahtjeva usmjerenih prema traženju manjinskih prava
 Drugi niz pogleda povezuje etničke sukobe s problemima nejednakog razvoja, teškom modernizacijom
novonastalih država zbog opterećenja kolonijalnog nasljeđa ili kulturnog nasilja većine nad manjinom
 Mogu se istaknuti i pogledi (danas uglavnom odbačeni) koji negiraju postojanje etničkih sukoba, tvrdeći da se
radi o političkim, ekonomskim i društvenim sukobima između skupina koje se definiraju kao etničke zajednice
 Navedeni pogledi ukazuju kako danas u okviru teorija međunarodnih odnosa nema jedinstveno definiranog
pristupa izučavanju etničkih sukoba, te posebno etniciteta kao čimbenika u ovim sukobima. To je posljedica
današnjeg usmjeravanja pozornosti na materijalne čimbenike (moć država), pri čemu je glavna pozornost bila
usmjerena na ponašanje država u anarhičnom međunarodnom sustavu
 Praksa pokazuje kako realističke teorije međunarodnih odnosa teško mogu poslužiti u razumijevanju etničkog
sukoba. Realizam se primarno bavi ulogom države kao subjekta u međunarodnim odnosima, odnosno
proučavanjem racionalne interakcije subjekata (država) u anarhičnom međunarodnom sustavu. U takvom
diskursu utjecaj unutarnje politike država na međunarodne odnose nalazi se u drugom planu, što znači da se
problematika etniciteta i etničkih sukoba najčešće svodi samo na pitanje mehanizama mobilizacije stanovništva
radi odvraćanja prijetnji koje dolaze iz međunarodnog sustava. Drugi pogled koji je kod realista prisutan u
pitanju etničkih sukoba jest njegova uloga u procesu koji dovodi do slabljenja moći države, te eventualno do
njezina sloma (npr. SSSR)
 Gubitak sposobnosti regulacije etničkih sukoba stvara sigurnosnu dilemu, jer otvara mogućnost vanjske
intervencije u različitim oblicima, čime se slabi suverenitet a time i moć države na čijem se području odvija
etnički sukob
 Liberalizam etnički identitet svodi na ulogu tranzicijskog mehanizma čije će značenje postati irelevantno
jačanjem države, jer će se u tom procesu uspostaviti sekularni politički sustav i snažno civilno društvo. Ovdje je
naglasak na proučavanju suradnji država i drugih subjekata međunarodnih odnosa, ali ne i na suradnju etničkih
skupina
 Marksistička teorija međunarodnih odnosa ima isti stav prema etničkim sukobima kao i liberalna teorija –
etnicitet i etnički sukob su atavizmi koji će biti prevladani u procesu modernizacije
 Međutim, događaji u zadnja dva desetljeća pokazali su neutemeljenost ovakvih pogleda na etnicitet i etnički
sukob. Umjesto zastarijevanja etniciteta imamo sve više primjera suvereniteta novih država zasnovanih na
etnicitetu (npr. Istočni Timor i Kosovo)
 Na porast broja etničkih sukoba ukazuje i činjenica kako u razdoblju nakon 1945. godine 90% sukoba nisu bili
međudržavni sukobi, već sukobi vođeni unutar granica jedne države, i to građanski ratovi te etnički sukobi. Od
sredine 50-ih godina prošlog stoljeća započeo je vidljiv rast broja etničkih sukoba, čiji je broj dosegao vrhunac
90-ih godina
 Građanski ratovi i etnički sukobi ne samo da traju duže od međudržavnih sukoba, već najčešće završavaju bez
formalnog mirovnog sporazuma i postizanja trajnog rješenja uzroka sukoba, što često dovodi do njihovog
ponovnog izbijanja
 ETNIČKI SUKOBI – vrsta sukoba u kojima barem jedna sukobljena strana svoje ciljeve definira u primarno
etničkim terminima i u kojima barem jedna od strana u sukobu objašnjava svoje nezadovoljstvo ugrožavanjem
njezina specifičnog etničkog identiteta
 KARAKTERISTIKE ETNIČKOG SUKOBA:
- Povezanost etničkog sukoba s nacionalizmom (PKK, Tamilski tigrovi…)
- Nasilje prisutno u sukobu
- Sukob koji se odvije unutar jedne države
 Premda je u središtu pozornosti znanstvenih analiza nasilni etnički sukob, postoje i brojni nenasilni etnički
sukobi koji se javljaju u obliku političke, ekonomske i kulturne represije prema etničkim manjinama. U nekim
slučajevima ovaj oblik etničkog sukoba javlja se i kao pravni spor između države i etničke manjine koja traži
određena prava (npr. američki Indijanci i Eskimi)
 U odnosu na kategorizaciju nasilnog etničkog sukoba, možemo razlikovati nekoliko vrsta ovih sukoba:
1. separatistički pokreti
2. nasilni sukobi (za političku autonomiju, stjecanje moći, kontrolu resursa…)
3. etnički sukobi koji nastaju u okviru osvajačkog rata
4. etnički sukobi koji nastaju kao rezultat nastajanja nacionalne vlade za asimiliranjem ili protjerivanjem etničke
manjine kroz uskraćivanje političkih, ekonomskih, društvenih i vjerskih prava pripadnicima manjine
5. iredentistički sukobi
6. vjerski sukobi
 Problem u istraživanju etničkih sukoba nastaje kada se treba naći odgovor na pitanje - što je pokrenulo sukob?
 Drugo pitanje koje se pojavljuje u proučavanju etničkog sukoba je identificiranje čimbenika koji određuju stupanj
nasilja u etničkom sukobu
 Po završetku Hladnog rata pojavilo se nekoliko uvelike populariziranih pogleda na etnički sukob i njegovu bit:
- Prvi pogled koji je dominirao do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća bila je teza o izbijanju etničkih sukoba
zasnovanih na drevnim mržnjama nakon što je nestala globalna ravnoteža moći koju su održavale dvije
supersile
- Iduća često navođena teza bila je teza SamuelaHuntingtona o sukobu civilizacija
- Treća skupina pogleda povezivala je etnički sukob sa širenjem globalizacije
 Širenje etničkih sukoba potaknulo je nastanak niza teorija koje trebaju objasniti njihov nastanak, a koje su se
zasnivale i na prethodno navedenim pogledima:
- Jedna skupina teorija usmjerena je na strah i pohlepu kao uzrok sukoba
- Druga skupina teorija kao objašnjenje za izbijanje nasilnog etničkog sukoba navodi reakciju manjinske
etničke skupine na različite oblike nepravde
- Treća skupina teorija izbijanja sukoba jednostavno objašnjava fizičkim čimbenicima koji etničku skupinu
potiču na sukob
 Max Weber → etničke skupine su skupine ljudi koje dijele subjektivno vjerovanje u njihovo zajedničko porijeklo
zbog međusobne fizičke sličnosti, sličnosti običaja ili oboje, ili zbog sjećanja na kolonizaciju ili migraciju; ovo
vjerovanje mora biti važno za formiranje skupine. U skladu s tim nije važno postoji li među članovima skupine
objektivno krvno srodstvo ili ne postoji
 DonaldHorowitz→ etnicitet i etnička skupina su zasnovani na mitu o kolektivnom nasljeđu, koje uobičajeno nosi
i osobine za koje se vjeruje da su prirođeni skupini
 James D. Fearon→ etnička skupina ima sljedeće osobine: članstvo u skupini je nasljedno; članovi su svjesni
identiteta skupine; članovi dijele zajedničke kulturne osobine; te kulturne osobine prihvaća većina članova
skupine; skupina ima sjećanja na prvobitnu domovinu; skupina ima zajedničku povijest koja je barem
djelomično utemeljena na činjenicama a ne na mitu
 Anthony Smith → etničku skupinu definira kao skupinu ljudi s motivima o zajedničkom porijeklu, dijeljenim
povijesnim sjećanjima, jednim ili više elemenata zajedničke kulture, sa vezom sa domovinom i sa osjećajem
solidarnosti
 Na temelju ovih definicija mogu se navesti sljedeće ODREDNICE IDENTITETA ETNIČKIH SKUPINA: jezik,
društveni običaji, povijesno iskustvo, vjera, fizički izgled, područje prebivališta
 Još jedno područje koje iziskuje znanstvenu elaboraciju je i povezanost etniciteta sa religijom. Prema mnogim
analizama ova je kombinacija postala dominantan uzrok "unutrašnjih" ratova, odnosno građanskih ratova i
etničkih sukoba unutar jedne zemlje
 Jedno od pitanja povezanih sa problematikom etničkih sukoba je povezanost globalizacije i etničkih sukoba.
Tako teorije poklapanja (convergencetheories) navode kako jačanje globalne integracije robe i kapitala prati
širenje ideja i vrijednosti koje ulaze u društvene sustave koji su do tada bili relativno nezavisni, te nastoje
dovesti do njihova ujednačavanja sa drugim sustavima. Polazeći od ove osnove, različiti teoretičari navode
kako konvergencija vrijednosti između ostaloga dovodi do nametanja zapadnih vrijednosti kojima se dio svijeta
odupire
 Jedna od posljedica globalizacije je i jačanje regionalne suradnje. Premda se proces regionalizacije najčešće
veže primarno uz njegovu ekonomsku dimenziju, sve više se ističu i politički te kulturološki aspekti regionalizma
 Posthladnoratovsko iskustvo pokazuje kako pretpostavka prema kojoj su etnički sukobi uglavnom unutarnje
pitanje neke države više nije održiva

Problemi u definiranju etničkih manjina

 Prema postojećoj literaturi ne postoji jedna općeprihvaćena definicija etničke manjine
 Problem je, u suštini, treba li prihvatiti subjektivna ili objektivna mjerila u definiranju etničke manjine
 U kontekstu SUBJEKTIVNIH MJERILA postavlja se pitanje je li svaki pojedinac slobodan deklarirati se kao
pripadnik određene skupine, i to potpuno slobodno, čak i ako ne posjeduje neke osobine koje se smatraju
karakterističnim za tu skupinu, kao i pitanje da li je svatko i u svim prilikama u stanju da se deklarira kao
pripadnik neke etničke manjine bez pritisaka i bez trpljenja nepovoljnih posljedica
 Što se tiče OBJEKTIVNIH MJERILA, pitanje je kakva su ona, kako se utvrđuju i tko o tome odlučuje?
 Jedan od problema je postojanje više skupina starosjedilaca koje su kolonizatori 17. i 18. stoljeća potisnuli
do negostoljubivih područja dviju Amerika, Sibira, Južne Azije ili starosjedilački narodi u Europi koji žive u
višenacionalnim državama (Baski, Katalonci, Korzikanci, Laponci…) ovi starosjedilački narodi uglavnom se
protive tome da budu uključeni u pojam etničke manjine
 Drugu vrstu problema stvaraju u Amerikama razasuti potomci žrtava trgovine robljem, koji su još više
zbunjeni nedavnim stjecanjem neovisnosti zemalja njihovih afričkih predaka
 Treću vrstu problema stvaraju umjetne manjine koje su stvorili kolonizatori (indijski trgovci i zanatlije u
Maleziji, Kinezi u europskim kolonijama jugoistočne Azije, Grci u Kongu…)
 Četvrti problem vezan je za radnike emigrante 20. stoljeća (Pakistanci u UK-u, Meksikanci u SAD-u, Alžirci
u Francuskoj, Turci i Hrvati u Njemačkoj, Grci i Srbi u Australiji…)
 Peti problem u definiranju etničkih manjina proizlazi iz činjenice da je u povijesti bilo teško povući
međunarodne granice tako da budu etničke, zbog čega su neki dijelovi pojedinih naroda morali ostati izvan
teritorija države koju je stvorila većina tog naroda
 U okviru velikih ustavnih promjena u Kanadi 1982. godine, o manjinama i manjinskim (starosjedilačkim)
narodima, bez da ih se poistovjećuje, govori se odvojeno, a u tekstu se jasno vidi da se oni ne smiju
miješati
 Versailleski sporazum, 1919. → da bi uvažili manjinska prava, članovi manjinske skupine trebali su biti
građani odnosne zemlje i samo pod tim uvjetom mogli su tražiti zaštitu predviđenu sporazumima o etničkim
manjinama. (Ovako gledanje na stvari se nije promijenilo do danas)
 Jedan od glavnih razloga nepostojanja općeprihvaćene definicije etničkih manjina jest raznovrsnost
pojedinačnih situacija. Prva promjenjiva varijabla je vrlo subjektivan element: to je želja manjine da preživi
(ako manjina želi zadržati svoju posebnost → neka vrsta federalnog saveza u uzajamnoj toleranciji –
Švicarska; ako manjini nije stalo do održavanja njezine posebnosti → stapanje s društvom koje je
okružuje). Druga promjenjiva veličina se odnosi na broj pripadnika manjine – postavlja se pitanje treba li
neka manjinska skupina imati minimalan broj pripadnika da bi bila priznata?
 Memorandum "Definicija i svrstavanje manjina" → manjinom bi se mogla smatrati i brojčana većina, jer je
po njemu bitan utjecaj određene skupine, a ne brojčani odnos skupina (Komisija UN-a nikada nije prihvatila
ovaj prijedlog Potkomisija!)
 Manjine spomenute u članku 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jesu ETNIČKE,
VJERSKE i JEZIČNE MANJINE, dok se nacionalne ne spominju
 Iz sudske prakse Stalnog međunarodnog suda pravde mogu se izvući neki kriteriji koji bi se mogli naći u
definiciji manjina i to: različite skupine; stvarne manjine; rasa, vjera i jezik moji se razlikuju od rase, vjere i
jezika većine; osjećaj solidarnosti; želja očuvanja različitih osobina; miran suživot uz jednakost de iure i de
facto s većinom
 P. de Azcarate: "Liga naroda i nacionalne manjine: Eksperiment", 1945. →govoreći o „nacionalnim
manjinama“ definira ih kao: "… više ili manje značajni udio građana države koji su različite nacionalnosti od
nacionalne većine." (želi napraviti jednadžbu između nacionalne manjine i stranog državljanstva
 T. Modeen: "Međunarodna zaštita nacionalnih manjina u Europi", 1969. → nema tipičnih nacionalnih
manjina, radi se samo o broju raznih skupina koje mogu biti opisane kao takve
 Budimir Vukas: "Etničke manjine i međunarodni odnosi" → Društvene se skupine mogu, prema
raznovrsnim osobinama njihovih pripadnika, podijeliti u manje skupine. Temelj razlikovanja među ljudima
 mogu biti njihove fizičke osobine, vjerska pripadnost, obrazovanost, spol, dob, podrijetlo, političko
uvjerenje…
 Seminar o promicanju i zaštiti ljudskih prava kod nacionalnih, etničkih i drugih manjina (Ohrid, 1974.):
manjina = skupina građana koji su dovoljno brojni da bi pokušali postići ciljeve skupine. No brojčano manja
od ostatka stanovništva, ujedinjena povijesnim, etničkim, kulturnim, vjerskim ili jezičnim vezama, želi
sačuvati veze koje ih čine različitima od ostatka stanovništva
 FrancescoCapotorti→ brojčano manja skupina od ostalog dijela stanovništva jedne države, u položaju da
ne dominira, čiji pripadnici – državljani te države – imaju s etničkog, vjerskog ili jezičnog motrišta osobine
po kojima se razlikuju od ostalog dijela stanovništva i koji, što je samo po sebi razumljivo, pokazuju osjećaj
solidarnosti u svrhu očuvanja svoje kulture, tradicije, vjere i jezika
 JulesDeschenes→ skupina građana, manja od polovine stanovništva jedne države, u položaju da ne
dominira, čiji su članovi solidarni i poticani, što je samo po sebi razumljivo, kolektivnom voljom za
preživljavanjem, koji imaju etničke, vjerske ili jezične osobine po kojima se razlikuju od većine stanovništva i
koji smjeraju za tim da de facto i de iure imaju ista prava kao i ta većina
 Manjine, ako su nacionalne, u normalnim uvjetima u povoljnijem su položaju od manjinskih naroda jer su
obično povezane s jednom stranom državom koja ima određeni interes za njihovu sudbinu, a postojanje
države matičnog naroda omogućava i njihovo formalno postojanje i potporu (ali kada je ratno stanje, njihov
položaj se pogoršava, jer se mogu optužiti kao unutarnji neprijatelji!)
 Okvirna konvencija za zaštitu prava nacionalnih manjina Vijeća Europe konačno je usvojena 1994.
 Načini koje su usvojile određene države su regionalna (teritorijalna) autonomija za one dijelove zemlje u
kojima žive brojnije manjinske zajednice i gdje one imaju jasnije izražene određene interese bitne za
očuvanje identiteta, te politička i kulturna autonomija (Alandski otoci u Finskoj, Baskija u Španjolskoj, Južni
Tirol u Italiji)
Politike reguliranja etničkih sukoba
 Sukobe se treba shvatiti kao normalne pojave u društvu, koje su odraz postojanja različitih interesa, čiji se
korijen nalazi u različitostima
 Posebnu pozornost potrebno je posvetiti sprečavanju zloporabe etničnosti i etničkih identiteta za društvenu,
političku i vojnu mobilizaciju članova pojedinih etničkih zajednica koja može dovesti do zaoštravanja
etničkih sukoba i kriza
 Uz postojeće, pretežito teritorijalne modele zaštite etničkih manjina koji jamče tu zaštitu na područjima
tradicionalno naseljenima etničkim manjinama, potrebno je razvijati i funkcionalne modele zaštite etničkih
manjina te individualne koncepte zaštite pripadnika etničkih manjina koji neće biti vezani samo za neki
određeni teritorij i koje će pripadnici etničkih manjina i manjinske zajednice moći uživati na čitavom teritoriju
države
 Etnički sukobi su sukobi u kojima su ciljevi barem jedne strane u sukobu definirani (isključivo) u etničkim
terminima, i u kojima glavna crta konfrontacije leži na etničkim razlikama. Stoga, etnički sukob je vrsta
grupnog sukoba u kojemu barem jedna strana sukob, njegove uzroke i način rješavanja definira u skladu s
postojećom ili percipiranom diskriminirajućom etničkom podjelom (Sjeverna Irska, Kosovo, Cipar)
 Nasuprot primjera nasilnih etničkih sukoba, pojedini autori navode i primjere etničkih situacija/napetosti koji
se manifestiraju na manje nasilan način (odnos Rusa i Estonaca u Estoniji, situacija u Kanadi, Belgiji ili
Francuskoj). Umjesto sukoba koriste se termini poput: napetosti, nesuglasice, sporovi
 DonaldHorowitz→ sukob je borba kojoj je svrha postizanje cilja i istodobno neutraliziranje, povreda ili
eliminacija suparnika
 Politikama reguliranja etničkih sukoba bave se brojni autori koji obrađuju različite politike, podijeljene
uglavnom u dvije skupine: POLITIKE ELIMINIRANJA ETNIČKIH RAZLIKA (genocid, prisilna masovna
preseljenja stanovništva, razdvajanje i/ili secesija, integracija ili asimilacija - uglavnom negativno utječu na
nacionalnu i međunarodnu sigurnost) i POLITIKE UPRAVLJANJA RAZLIKAMA (hegemonistička kontrola,
arbitraža, autonomija, federalizacija, konsocijativizam ili podjela moći – politike koje uglavnom podižu razinu
nacionalne i međunarodne sigurnosti)
 Politike eliminiranja etničkih razlika
 Prva dva radikalna načina „reguliranja“ etničkog sukoba ujedno su i najstravičnija: genocid i prisilno
preseljavanje stanovništva
 Genocid je sustavno masovno ubijanje etničkog kolektiviteta ili posredno uništenje etničke zajednice
namjernim eliminiranjem uvjeta koji omogućuju njezinu biološku i socijalnu reprodukciju
 Do prisilnog preseljenja stanovništva dolazi kada je jedna (ili više) etničkih manjina fizički protjerana iz
svoga zavičaja i primorana živjeti na drugom području
 Za razliku od genocida i prisilnog preseljavanja stanovništva, razdvajanje, odcjepljenje i secesija u skladu
su s liberalno-demokratskim vrijednostima
 Primjeri uspješnog razdvajanja su: secesija Norveške od Švedske i Slovačke od Češke
 Integracija i/ili asimilacija kao metoda političkog reguliranja etničkog sukoba zasniva se na ideji eliminiranja
etničkih razlika preko integracije odnosno asimilacije jedne etničke zajednice u novi (etnički) identitet. Dok
integracija ima skromniji cilj – stvaranje zajedničkog građanskog ili etničkog identiteta, cilj je asimilacije
uspostavljanje zajedničkog etničkog identiteta spajanjem i poništavanjem razlika
Politike upravljanja etničkim razlikama
 Najčešći oblik upravljanja etničkim sukobima, primjenjivan u višeetničkim državama, sustav je
hegemonističke kontrole. Ona znači upravljanje državom uz veliki oslonac na institucije prisile (vojsku i
policiju) kako bi se uspješno eliminirali svi etnički izazovi državnom poretku.
 Arbitraža (intervencija treće strane) označuje intervenciju „neutralnog“ autoriteta i zbog toga podrazumijeva
pristanak sukobljenih strana na dogovoreni kompromis u cilju smanjenja razine etničkog sukoba
 2 temeljna tipa arbitraže u etničkim sukobima: UNUTARNJA ARBITRAŽA (može je provoditi osoba koja nije
pripadnik sukobljenih etničkih zajednica ili državnik velikog autoriteta koji nije vezan za svoje etničko
porijeklo) i VANJSKA ARBITRAŽA (znači da se etnički sukob ne može riješiti unutar postojećeg državnog
okvira – vanjsku arbitražu može poduzeti jedna, dvije ili više zainteresiranih država ili međunarodna
zajednica u okviru UN-a)
 Najčešći načini zaštite etničkih manjina, ovisno o konkretnim uvjetima, jesu oni posredstvom teritorijalno-
političke, personalne i kulturne autonomije
 Najčešći razlozi za to su sljedeći:
- Učestali zahtjevi za autonomijom pojedinih etničkih manjina koje čine većinu stanovništva na određenom
geografski zaokruženom području
- Sprečavanje iredentističkih težnji pripadnika određenih etničkih manjina
- Miroljubivo rješavanje graničnih sporova između dviju ili više država
- Osiguranje zaštite etničkih prava manjinama na zahtjev i uz arbitražu međunarodne zajednice
 U regionalnoj zajednici u kojoj određena etnička manjina ostvaruje pravo na teritorijalno-političku autonomiju
konstituira se primjeren sustav vlasti. Najviše tijelo vlasti je obično predstavničko tijelo (skupština) koje biraju
građani kojima je stalno mjesto boravka u toj regiji. Nadzor središnje vlasti nad autonomnim djelovanjem
skupštine regionalne zajednice, koja je organizirana kao teritorijalna autonomija, može se ostvariti putem
mehanizma veta, koji može pokrenuti središnja vlast prema svim aktima koje donosi skupština
 Na razini države, odnosno središnje vlasti, zaštita političkih prava etničkih manjina, posebno ako su disperzirani
na većem području, može se organizirati kroz personalnu autonomiju ili razmjerno sudjelovanje u vlasti –
kulturna autonomija ima posebnu važnost
 Federalizacija – kao oblik funkcioniranja multietničkih država sličan je, ali ne i identičan teritorijalno-političkoj
autonomiji. U federaciji federalne jedinice teritorijalno su veće od autonomnih područja, a imaju i više političke
moći. Federalizam je ustvari teritorijalni sporazum koji se primjenjuje na autohtone narode koji traže značajnu
mjeru autonomije i samouprave unutar teritorija kojeg tradicionalno nastanjuju, zajedno s odgovarajućim
udjelom i utjecajem u poslovima središnje vlade
 Konsocijacija – znači da su se dvije ili više etničkih zajednica putem svog vodstva dogovorile da će međusobno
priznavati prava i interese one druge etničke skupine i da će skupa upravljati zajedničkom vladom u skladu sa
dogovorenim pravilima i sporazumima. Osnovna pretpostavka za postojanje konsocijacijskog političkog sustava
jest politička zajednica u kojoj žive narodi koji nemaju zajedničku kulturu i koji govore različitim jezicima.
Konsocijacijske demokracije prema Lijphartu karakteriziraju četiri odlike: velika koalicijska vlada, načelo
proporcionalnosti, etnička samouprava i pravo ustavnog veta za manjine. Da bi bili učinkoviti konsocijacijski
sustavi traže da se ispune najmanje tri temeljna uvjeta. 1. Suprotstavljene etničke zajednice moraju odustati od
ambicije za brzom integracijom ili asimilacijom druge(ih) zajedice(a) u vlastitu zajednicu, odnosno odustati od
stvaranja nacionalne države. 2. Politički vođe etničkih zajednica moraju imati visoku motivaciju za rješavanje
sukoba i očuvanje konsocijacijskog sustava dugi niz godina zbog straha od mogućeg etničkog nasilja ili rata. I
3. Politički vođe suprotstavljenih etničkih zajednica moraju imati određenu političku autonomiju kako bi mogli
pregovarati i sklapati kompromise bez straha da će biti optuženi za izdaju vlastitog naroda
 Milton J. Esman→ 3 modela pluralizma: DOMINACIJA, PODJELA MOĆI i INTEGRACIJA
Dominacija
 Dominacija je, prema Esmanu, model etničkih odnosa u kojem jedna etnička zajednica, koja obično posjeduje
moć unutar državnog aparata, ograničava i u podređenom položaju drži pripadnike drugih etničkih zajednica
Isključiva dominacija:
 Ova vrsta odnosa može biti FORMALNA i NEFORMALNA
 Dominantna etnička zajednica pritom nalazi razloge i argumente, bilo biološke bilo kulturne, svoje superiornosti
(najbolji primjeri su apartheid u JAR-u ili Njemačka u doba Hitlera)
Inkluzivna dominacija: asimilacija
 Ovakav oblik etničkih odnosa može se pronaći u zemljama u kojima vlada potiče pripadnike etničkih manjina da
se kulturno prilagode većinskoj kulturi, da usavrše nacionalni jezik kao preduvjet za visoko obrazovanje,
sudjelovanje u vlasti, izgradnju karijera u raznim profesijama te u gospodarskim poduhvatima. Taj proces
„akulturacije“ u konačnici bi trebao rezultirati prekidom privrženosti vlastitoj etničkoj zajednici i identifikacijom
novih generacija kao pripadnikavećinske etničke zajednice. Konačan rezultat je bezbolni „etnocid“, odnosno
smrt jedne etničke zajednice
 Manjinska prava:
 Jedan od načina osiguravanja dominacije jest jamstvo kolektivnih manjinskih prava. Ova politika namijenjena je
tome da se etničke manjine pomire sa svojim podređenim položajem, uz prenošenje na njih vrijednih
individualnih i kolektivnih prava, bez pritisaka za asimilacijom u većinsko društvo
 Tako bismo razvoj manjinskih prava mogli podijeliti u tri ili četiri ključne faze:
- Od Westfalskog mira do Prvog svjetskog rata
- Razdoblje između dva svjetska rata (sustav zaštite u okviru Lige naroda)
- Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata
- Posthladnoratovsko razdoblje

Podjela moći:
 Podjela moći, prema Esmanu, kao jedan od modela pluralizma unutar etnički heterogenih država,
podrazumijeva nekoliko preduvjeta: a) da su etničke zajednice trajne i legitimne sastavnice društva, b) da
uživaju sigurnost i visoki stupanj samoodređenja, c) da etničke zajednice imaju pravo na jednako sudjelovanje u
središnjoj vlati, u kojoj dijele jednake odgovornosti i jednaku dobrobit

Tatalović: „Rat i novi sigunosni izazovi“ (Međunarodne studije)

KOJE SU OPĆE ZNAČAJKE UGROŽAVANJA SIGURNOSTI?

Među opći značajkama ugrožavanja sigurnosti navode se:
 stalno pojavljivanje novih izvora i vrsta ugroženosti,

 povećavanje moći ugrožavanja, jer je od sredine 20. stoljeća čovjek u stanju uništiti svoj planet,

 globalizacija ugrožavanja odnosno dovođenje planete Zemlje i ljudske zajednice u stanje egzistencijalne
opasnosti

 rat nije više jedini izvor globalnog ugrožavanja

 mijenja se redoslijed na ljestvici ugrožavanja.

KOJA JE ZAJEDNIČKA KARAKTERISTIKA SVIM RATOVIMA?

Zajednička karakteristika svim ratovima jest to da se njime vlastita volja i interesi žele nametnuti suparniku ili
neprijatelju. Za jedno dugo razdoblje rat je smatran legitimnim sredstvom za kojim države posežu prilikom ostvarenja
svojih interesa. Rat se nije smatrao nemoralnim, ukoliko je bio formalno objavljen.

ŠTO JE RAT?
Rat je nasilni čin kojemu je cilj prisiliti protivnika da izvršava našu volju. Ova Clauswitzeva definicija rata zasniva
se na pretpostavci da države imaju težnju da svoju volju nametnu drugoj državi ili drugim državama.
Uz Clauswitzevu poznatu definiciju da je rat nastavak politike drugim sredstvima, rat je možda najpreciznije
određen u definiciji prema kojoj je to stanje koje nastaje unutar država (građanski rat) ili između država (međudržavni
rat) kada akteri koriste nasilna sredstva da unište svoje protivnike ili da ih primoraju na podčinjeni položaj.

ŠTO JE TO ASIMETRIČNA PRIJETNJA?

Pojam asimetrične prijetnje odnosi se na situacije u kojima država ili društvo u cjelini nije suočeno s teško
naoružanom i jakom vojnom silom na koju odgovara istom takvom, već, naprotiv, s posve nesimetričnom prijetnjom koja
dolazi od slabog protivnika, skupine ljudi ili čak anonimnog pojedinca. Te prijetnje ne nose opasnost da se pretvore u
veliki konvencionalni rat država razvijenog svijeta, ali predstavljaju jednaku, ako ne i veću opasnost za nacionalnu i
međunarodnu sigurnosti.
Asimetrični ratovi se vode asimetričnim sredstvima i postupcima. Umjesto „mača“ koristi se „poluga i čvrsto
uporište“. Pod „polugom“ podrazumijevamo suvremenu, lako dostupnu dualnu tehnologiju informacijske, biokemijske, ali
i nuklearne namjene. „Uporište“ se pronalazi u suvremenim odnosima gdje je došlo do preusmjeravanja na bazi
kulturnog pripadanja u sklopu kojega se razvija gospodarska suradnja, na čijim osnovama se ustrojavaju civilizacije.

ŠTO SU ASIMETRIČNI RATOVI?

Asimetrični ratovi su ratovi u kojima postoji neravnoteža između sukobljenih strana a konačan ishod rata,
polazeći od kriterija snage, nije izvjestan. To su ratovi u kojima su na jednoj strani države, ili ono što možemo nazvati
ustaljenim poretkom, dok su na drugoj strani nedefinirane i nekonvencionalne snage, koje možemo nazvati i silama
izazova. U budućnosti će zapadni svijet biti suočen s nizom mogućnosti asimetričnog rata, no opcije se općenito mogu
svrstati u tri kategorije:
 pribavljanje oružja za masovno uništenje – opći tehnološki razvoj u svijetu, bitno poboljšanje
komunikacije i znatno veća dostupnost informacija, kao i nemali broj stručnjaka koji su godinama radili
na razvoju nuklearnog oružja, a sada su praktički ostali bez posla, stvaraju uvjete u svakoj zemlji koja
ima koliko-toliko razvijenu vojnu industriju i želju za posjedovanjem nuklearnog oružja da to u izvjesno
vrijeme i ostvari,

 upotreba cyber ili na njemu temeljenog ratovanja,

 izbor okoliša sukoba koji ne odgovara upotrebi jakih konvencionalnih snaga ili nuklearnog oružja
(primjerice gradovi).

NA ČEMU SE ZASNIVA KONCEPT ASIMETRIČNOG RATOVANJA?

Koncept asimetričnog ratovanja zasniva se na nastojanjima slabijeg protivnika u pronalaženju načina
neutraliziranja brojčane i/ili tehnološke superiornosti protivničkih snaga. Ključna osobina asimetričnog odgovora na
protivničku nadmoć nije puko nanošenje gubitaka, već mijenjanje njegove percepcije radi slamanja volje za nastavkom
borbe (kroz iskazivanje odlučnosti za nastavljanjem borbe do pobjede koristeći sve dostupne vojne i druge metode, bez
obzira na nadmoćnost protivničke strane).
Pojam asimetrično ratovanje koristi se za opis prijetnji koje se percipiraju kao nekonvencionalne, što se vidi iz
sljedećih primjera:
 prijetnje na koje javnost zapadnih demokratskih država nije navikla – uzimanje i mučenje/ubijanje talaca

 napadi koji se protive odredbama međunarodnog prava koje reguliraju vođenje oružanog sukoba – npr.
mogućnost korištenja nuklearnog oružja ili ometanje djelovanja satelita

 napadi koji odstupaju od shvaćanja rata prisutnog u zapadnim demokratskim državama – npr.
samoubilački napadi izvedeni putničkim avionima u rujnu 2001. godine u SAD

 napadi na koje je vrlo teško (a ponekad i nemoguće) proporcionalno odgovoriti – gerilsko ratovanje ili
korištenje kemijskog ili biološkog oružja u urbanim naglomeracijama

ŠTO JE ORGANIZIRANI KRIMINAL?

Pojam organiziranog kriminala neizbježno se povezuje sa kriminalnim aktivnostima poput trgovine ljudima
(posebice ženama i djecom), trgovine ljudskim organima, trgovine narkoticima i opasnim materijalima (uran, plutonij),
općenito ilegalnom trgovinom, kao i prostitucijom. Uz taj opasni krug organiziranog kriminala vrlo često se veže i pojam
pranja novca (stavljanje nezakonito stečenog novca u legalne financijske tokove), korupcije (državnih dužnosnika i
sudskih organa na svim razinama, od lokalnih do državnih), a posljednjih godina vrlo se aktualiziralo pitanje povezanosti
organiziranog kriminala i grupa koje ga provode sa pojedinim terorističkim organizacijama u svijetu (gdje nelegalno
stečen novac služi u svrhu financiranja terorističkih aktivnosti). Neizbježan faktor provođenja kriminalnih aktivnosti je i
upotreba nasilja.
Organizirane kriminalne grupe rijetko djeluju izolirano unutar granica svoje matične države, nego se povezuju
sa sličnim grupama u drugim zemljama, stvarajući tako mrežu međunarodnog organiziranog kriminala. To pridonosi
težnji rješavanja problema organiziranog kriminala na međunarodnoj razini, kao i iznalaženju učinkovitih mjera za
njegovo suzbijanje.

NABROJI I DRUGE IZVORE PRIJETNJI SIGURNOSTI

 Legalne migracije – u osnovi ne predstavljaju sigurnosni problem za odredišnu zemlju, ali postoji
mogućnost da uslijed stvaranja velikih imigrantskih zajednica dođe do neodobravanja domicilnog stanovništva,
pa tako i sukoba između dviju zajednica. Izgled za takvu situaciju je tim veći što su razlike u vjerskom,
kulturnom, rasnom, etničkom porijeklu veće između imigranata i domicilnog stanovništva. Gotovo redovno kao
popratna pojava povećanja broja imigranata bilježi se porast ksenofobije i rasizma, te jačanje ekstremno desnih
struja u europskim zemljama;

 Ilegalne migracije – najčešće su uzrokovane sigurnosnim (oružani sukobi, diskriminacija određenih

vjerskih, etničkih, rasnih skupina…) i ekonomskim (nezaposlenost, nedostatak obradivog zemljišta, socijalna
nesigurnost…) razlozima. Ekonomska migracija najčešće je detektirana kao migracija sa juga ka sjeveru, dok je
politička migracija, migracija koja nastaje uslijed nepovoljne i nestabilne političke situacije, najčešće detektirana
kao migracija s Istoka na Zapad;

 širenje i uporaba oružja za masovno uništavanje – pod pojmom oružja za masovno uništavanje
podrazumijevaju se nuklearna, kemijska i biološka oružja. Potencijalna opasnost od nuklearnog terorizma
(teroristički napadi u kojima se koriste radioaktivna sredstva s ciljem širenja panike i nanošenja materijalnih i
ljudskih žrtava) više je ili manje realna prijetnja svjetskoj sigurnosti. U prilog strahu od oružja za masovno
uništenje ide i situacija nastala nakon raspada SSSR-a, otkada veliki dio nuklearnih postrojenja nema
adekvatnu zaštitu, pa je time uvećana mogućnost da se pribave opasni materijali za izradu takvih oružja. Crno
tržište nuklearnog oružja i materijala predstavlja glavni izvor povećanja nekontrolirane trgovine i širenja
nuklearne tehnologije u posljednjem desetljeću. Kemijsko i biološko oružje mnogo je lakše nabaviti, ali kod njih
je problem čuvanje i održavanje prije upotrebe. Usto, njihovo djelovanje osjetljivo je na meteorološke uvjete.

 Ilegalna trgovina narkoticima i oružjem – trgovina oružjem, posebno ilegalna, osobito je opasna za
međunarodnu sigurnost, jer ona dovodi do nečega što se zove želja za nadmoći nad protivnikom. Ona nastaje
zbog toga što svaki uvoznik oružja ne čini to da bi uspostavio ravnotežu s potencijalnim protivnikom, već da bi
ga nadjačao.

 pitanja ekologije, siromaštva, zaraznih bolesti, razlika između bogatih i siromašnih društava –
ekološke prijetnje sigurnosti proizlaze iz niza problema kao što su globalno zagrijavanje, količina emisije štetnih
plinova, uništavanje ozona, smanjenje plodnih poljoprivrednih površina ili zaliha pitke vode. To je prijetnja bez
neprijatelja. Davanje sigurnosnog značaja ekološkim problemima nailazi na mnoge prepreke, prije svega iz
razloga što kada se nešto definira kao prijetnja, ono iziskuje odgovor, odnosno trošenje materijalnih sredstava,
što ugrožava ekonomske interese pojedinih interesnih skupina. Tradicionalna podjela na bogate i siromašne
može biti promatrana kao ekonomska prijetnja sigurnosti. Siromaštvo je jedna od najznačajnijih prijetnji
individualnoj sigurnosti, koja direktno ubija ogroman broj ljudi koji nemaju dovoljno sredstava kako bi zadovoljili
osnovne životne potrebe.
 Novi svjetski nered, novi terorizmi: nove prijetnje Europi i zapadnom svijetu

KOJE SU GLAVNE ZNAČAJKE NEOTERORISTIČKIH SKUPINA?

Neoterorističke skupine imaju neke zajedničke karakteristike, među kojima su najznačajnije:
 one nisu vezane za određeni teritorij ili se kreću u teško dostupnim područjima,

 budući da nemaju državnog sponzora, nepredvidljive su i teško ih je nadzirati,

 hibridnog su karaktera, koji je djelomično politički, a djelomično kriminalni,

 imaju sposobnost brzog preustroja uz pomoć svemoćnog dolara

 posjeduju veliku moć za ubijanje u usporedbi s hladnoratovskim terorizmom koji je obično bio simboličan. Sekta
Aum Shinrikyo željela je ubiti 40000 ljudi u tokijskom metrou u travnju '95. godine i u tome nije uspjela samo
zato jer se začepio uređaj za raspršivanje.

ŠTO SU TRANSNACIONALNE KRIMINALNE ORGANIZACIJE?

Transnacionalne kriminalne organizacije (TKO) ili mafije, imaju najvažniju ulogu u globalnom prometu droge jer
povezuju poljoprivredni sektor, koji je pod nadzorom gerilaca i plemenskih vođa, s distributivnim mrežama koje vode
gradske bande u metropolama razvijenog svijeta. TKO-i ne prežu pred ubojstvima ili podmićivanjem, te nadziru veliki dio
od 500 milijuna američkih dolara godišnjeg profita od kriminala. Kroz udruživanje i jačanje svojih profitnih baza, TKO-i
će u budućnosti biti još snažniji.

ŠTO SU SIVA PODRUČJA?

Siva područja su područja iz kojih je nestala nacionalna država i gdje svu vlast drže koalicije gerilskih grupa ili
milicija i švercera droge koji raspolažu milijunima dolara od heroina i kokaina. To su predgrađa glavnih megalopolisa
Trećeg svijeta gdje vlada bezakonje, a policija ili vojska nemaju nikakvu kontrolu (Meksiko City, Karachi, Rio, Lagos,
Lima…). Ta pribježišta u predgrađima idealan su teren za nezakonite poslove: zapuštenost, prenapučenost, gomile
mladih ljudi bez kvalifikacija iz kojih se stalno regrutiraju kriminalci, iznad svega blizina gospodarskih središta i
aerodroma te blizina političkih i medijskih središta. Ostale sive zone su one koje su izmakle kontroli nadležnih raznih
konkurentskih tijela ili sektora unutar kojih ta tijela rade, svatko sa svojim posebnim interesom.
Vrijeme je najvažniji čimbenik. Opasne, agresivne i brze grupe s tehnološki naprednom opremom imaju
ogromnu vremensku prednost pred glomaznim i sporim državnim aparatima paraliziranima inercijom administracije i
legalističkim sitničarenjem.

DVIJE ŠKOLE MIŠLJENJA U SAD

U Sjedinjenim Državama danas postoje dvije škole mišljenja o novim opasnostima: jedna od njih ide predaleko,
a druga nedovoljno daleko.
Kombinirajući misticizam i znanstvenu fantastiku, prva škola zauzima stajalište da je danas praktički nemoguće
zamisliti kako će društvo izgledati u budućnosti gdje će infosfera biti pokretačka snaga. Zato je njihov zaključak da je
potpuno nemoguće predvidjeti kakve nas opasnosti očekuju.
Nasuprot misticima, skeptici imaju sasvim običan pristup. Zbog svoje snage i pozicije u svijetu, Sjedinjene
Države se nalaze u mirnom razdoblju. Počela je era mira. Naravno, pitanje novih prijetnji je vrlo komplicirano, a nasilje
izazvano etničkim, vjerskim ili sektaškim razlozima dovodi do beskrajnog niza raznih Somalija, Haitija i Jugoslavija, ali to
nije problem. Kao protumjeru SAD će trebati kvalitetne obavještajne službe koje će moći provesti analizu svijeta i
dovoljno rano upozoriti na pojave tih vrlo kompleksnih prijetnji. Nadalje, američki će stratezi morati razmisliti o preustroju
obrambenih i obavještajnih zajednica koje nisu dobro prilagođene današnjih uvjetima.
U području trgovine oružjem, naslućuje se jednaka razlika između dugoročnog i kratkoročnog pristupa. Strogo
uzevši, SAD drže glavu u oblacima visoke tehnologije, a nogama se opiru o bazu koja je potpuno tehnološki
nerazvijena.

KOJE SU ZNAČAJKE KAOTIČNIH RATOVA?

 sukobi su najčešće dugotrajni, krvavi i nanose velike štete,

 najmanje jedna od dviju strana ne priznaje državu ili granice zbog toga što na tri kontinenta sve više slabi ideja
nacionalne države sa stabilnim i nadziranim granicama,

 gubi se razlika između vojnoj i civilnog, između fronte i pozadine; u budućnosti će milicije koje nose barem
nešto slično odorama postati prava rijetkost,

 kompleksnost ljudskog okruženja, nužda borbe s raštrkanim neprijateljem koji se skriva među stanovništvom,
često pomiješanim s vojskom,

 umjesto konvencionalnih bitki na otvorenom terenu, traju masakri, krvave osvete i nizovi terorističkih akcija.

ŠTO PODRAZUMIJEVAMO POD POJMOM ORUŽJE ZA MASOVNO UNIŠTENJE?

Pod pojmom oružje za masovno uništenje podrazumijevaju se nuklearna, kemijska i biološka oružja. Nuklearni
materijal prema široj populaciji može biti upotrijebljen na mnoštvo različitih, ali podjednako opasnih načina, poput
raspršivanja radioaktivnih tvari po ljudima ili područjima u kojima se oni kreću, upotrebe tzv. prljave bombe koja sadrži
radioaktivni materijal, bacanja nuklearne bombe ili ciljanog napada na nuklearna postrojenja.

KOJE SU TRI GLAVNE SKUPINE RAZLOGA ZBOG KOJIH DRŽAVE PRIBJEGAVAJU PROIZVODNJI
ORUŽJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE?
Tri glavne skupine razloga zbog kojih države pribjegavaju proizvodnji oružja za masovno uništenje su:
 vojni razlozi – potencijalno odbijanje i zastrašivanje regionalnih suparnika ili veće sile poput SAD ili
osiguravanje vlastite sigurnosti pomoću takvih sredstava, kako bi se oslobodili ovisnosti o saveznicima;

 politički razlozi – postizanje nacionalnog zadovoljstva i ugleda, kao i međunarodnog statusa koji se može
iskoristiti kao adut u međunarodnim pregovorima o kontroli naoružanja;

 ekonomski razlozi – dobrobiti koje proizlaze iz istraživanja i razvijanja infrastrukture koja se može koristiti i u
civilne svrhe, ali i motiv da se posjedovanjem oružja za masovno uništenje smanje izdvajanja za
konvencionalno naoružanje.

NAVEDI GODINU DONOŠENJA I NAZIV DOKUMENTA MEĐUNARODNOPRAVNOG DOKUMENTA

KOJI PROPISUJE ZABRANU UPOTREBE KEMIJSKOG ORUŽJA
Konvencija o kemijskom naoružanju, usuglašena 1992. godine, od siječnja 1993. godine otvorena na
potpisivanje, a stupila na snagu 1997. godine, kada je formalno započeo rad Organizacije za zabranu kemijskog oružja
sa sjedištem u Haagu. Hrvatska pristupila u travnju 1995. godine.
 ORGANIZIRANI KRIMINAL I ILEGALNE IMIGRACIJE
Tatalović: „Nacionalna i međunarodna sigurnost“ (str. 123-142)

ŠTO JE ORGANIZIRANI KRIMINAL?

Organizirani kriminal može se definirati kao kriminalne aktivnosti koje provodi organizirana zločinačka
organizacija koja se bavi i legalnim i ilegalnim djelatnostima u svrhu stjecanja materijalnih koristi svojih članova. Legalne
poslovne aktivnosti koje provode ovakve grupe najčešće služe kao paravan za prikrivanje vlastitih nelegalnih djelatnosti
i stavljanje nezakonito stečenog novca u legalne financijske tokove, popularno zvano „pranje novca“. Ovom
problematikom posebno se bavi Konvencija Vijeća Europe iz 1990. godine koja je definirala neke bitne karakteristike
ove vrste kriminalnih djelatnosti. Tako se, primjerice, navodi što se podrazumijeva pod pojmom „pranja novca“ u smislu
prijenosa ilegalno stečene imovine i prikrivanja njezina porijekla, prikrivanja izvora i pravog vlasništva nad nezakonito
stečenom imovinom, kao i udruživanja u pripremi i izvršenju kaznenih djela iz ovog područja.
Korupcija je, prije svega, usmjerena prema državnim institucijama, a u osnovi se svodi na stjecanje privatnih
dobara na štetu javnih interesa društva. To se posebno odnosi na zlouporabu službenog položaja od strane određenih
pojedinaca u državnim strukturama u svrhu stjecanja nelegalne zarade. Veći stupanj korumpiranosti državnih institucija,
odnosno bolja infiltriranost kriminalnih skupina unutar njih, osigurava i veći opseg ostvarivanja ciljeva organiziranog
kriminala.

KOJA JE NAJPOZNATIJA SVJETSKA INSTITUCIJA KOJA SE BAVI PROBLEMOM

ORGANIZIRANOG KRIMINALA?
Najpoznatija svjetska institucija (međunarodna organizacija) koja se bavi problemom organiziranog kriminala
svakako je Interpol . Osnovan je 1923. godine, sjedište mu je u Lyonu u Francuskoj, a u svom članstvu okuplja 179
zemalja. Svih 179 zemalja, odnosno njihovi uredi koji se bave suzbijanjem kriminala kompjutorski je povezano s bazom
podataka u kojoj se nalaze informacije o traženim zločincima, ukradenim dobrima, a sve u svrhu otkrivanja traga
međunarodnih kriminalnih grupa i ekstradicije (izručenja) njihovih članova matičnim državama. Jedan od problema koji
stoji na putu suzbijanja problema međunarodnog organiziranog kriminala upravo je problem izručenja uhićenika, budući
je taj proces još uvijek stvar bilateralnih dogovora između vlada pojedinih država.
Sljedeća važna institucija u borbi protiv organiziranog kriminala jest Europol , čije je osnivanje ugovorenom
Maastrichtskim ugovorom iz 1992. godine, a počeo je djelovati 1994. godine. Stvaranje Europola bilo je dio procesa
političkog ujedinjavanja Europske unije i izraz želje država članica za koordiniranim djelovanjem njihovih policijskih
snaga u borbi protiv rastućeg prekograničnog kriminala u Europskoj uniji. Glavni poticaj za stvaranje Europola proizašao
je iz straha pred činjenicom da su granice među državama članicama omekšane pa tako i povećanje mogućnosti za
djelovanje međunarodnih kriminalnih skupina, pogotovo onih koje se bave ilegalnom prodajom narkotika. Stoga, prvi
korak koji je Europol poduzeo bilo je osnivanje Europol Drugs Unit-a 1994. godine.
KOJIM SPORAZUMOM EU JE DEFINIRANO PITANJE ILEGALNIH MIGRACIJA I KADA JE STUPIO
NA SNAGU?

Ugovor iz Maastrichta iz 1992. godine kojim je stvorena Europska unija, između ostalog, tretira neka pitanja
nezakonitog prelaska državne granice, zakonitog i nezakonitog useljavanja. Sljedeći važan korak uslijedio je 1997.
godine kada je donesen Ugovor iz Amsterdama (stupio na snagu 1999.), čija je svrha bila uspostava
harmoniziranog/usklađenog viznog sustava, ujednačavanje kontrole vanjskih granica, kao i uspostava jedinstvene
politike azila. Ugovor iz Amsterdama važan je i stoga jer su države članice Europske unije dio nadležnosti iz ovoga
područja prepustile tijelima Europske zajednice, među kojima ponajprije Europskoj Komisiji, čime je europsko
zakonodavstvo dobilo primat nad nacionalnim zakonodavstvima pojedinih država.

I prije potpisivanja Ugovora iz Maastrichta poduzimani su određeni koraci koji u određenom smislu tretiraju
pitanje ilegalnih migracija i kontrole granica, a pritom se prije svega misli na ugovore Schengen I i Schengen II.
Schengen I potpisale su zemlje Beneluxa, SR Njemačka i Francuska 1985. godine, a potom je 1990. godine potpisan i
Schengen II, tzv. Schengenske provedbene konvencije, čime je definirana kontrola unutarnjih i vanjskih granica, kao i
zajednička politika viza. I ostale zemlje članice EU, izuzev Velike Britanije i Irske, potpisnice su navedenih ugovora.

Schengen I označio je početak intenzivnije suradnje grupe zemalja u području unutarnjih poslova i carine, a
došlo je i do djelomičnog napuštanja ideje suvremenosti u poslovima nadzora državne granice i stvaranja povjerenja
među članicama. Ukidanje graničnih kontrola između država potpisnica Ugovora trebala je biti nadomještena snažnijom
kontrolom vanjskih granica. Kako to provesti u djelo definirano je Schengenom II koji je stupio na snagu 1993. godine u
zemljama Beneluxa, Njemačke i Francuske, a potpisan je 1990. godine.

Člankom 27. Schengena II, zbog osjetljivosti pitanja sprječavanja nezakonitih prelazaka vanjskih granica
zemalja potpisnica Ugovora, određena je mogućnost kažnjavanja osoba koje pomažu useljavanje i smještanje na
području zemalja potpisnica osoba koje dolaze iz trećih zemalja. Stupanjem na snagu Ugovora iz Amsterdama 1999.
godine kojemu je dodan Protokol o uključivanju Schengenskog acquisa u okvir Europske unije (Schengenski protokol),
cijelo pitanje međudržavne suradnje na ovom području stavljeno je u domenu djelovanja Europske unije, a Schengenski
protokol postao je sastavni dio pravnih propisa unutar EU-a. Ugovor iz Amsterdama poseban naglasak stavio je na
slobodu kretanja unutar EU-a, kao i na kontrolu vanjskih granica Unije, pitanja sprječavanja kriminala, kao i na pitanja
azila i kontrolu useljavanja.

NABROJI I OBJASNI PODRUČJA MEĐUSOBNE SURADNJE ZEMALJA EU NA SUZBIJANJU

ILEGALNIH MIGRACIJA
Zemlje EU identificirale su nekoliko mogućih područja međusobne suradnje na suzbijanju ilegalnih migracija:
 politika viza – razmjena informacija o izdanim vizama između članica EU-a s ciljem stvaranja Europskog
sustava za identifikaciju viza,

 infrastruktura za razmjenu informacija, suradnju i koordinaciju – suradnja nadležnih institucija različitih zemalja,
tehnička potpora, stvaranje zajedničke baze podataka o upravljanju migracijama,

 upravljanje granicama – težnja za stvaranjem europske granične policije,

 usklađivanje zakonodavstva – u pitanju stranaca i kaznenih zakona

 readmisijska politika – postupak vraćanja i prihvaćanja osoba koje ne ispunjavaju uvjete za ulazak ili boravak na
teritoriju druge države. Taj se postupak sprovodi na temelju potpisanih sporazuma među pojedinim zemljama.

NAVEDI TRI RAZLOG ZA ILEGALNU TRGOVINU ORUŽJEM.

 ilegalna trgovina oružjem nastaje zbog toga što svaki uvoznik oružja to ne čini da bi uspostavio ravnotežu s
potencijalnim protivnikom , već da bi ga nadjačao.

 drugi razlog za ilegalnu trgovinu oružjem je njegova prodaja pobunjeničkim pokretima širom svijeta za koje se
pretpostavlja da se mogu staviti pod kontrolu i u doglednoj budućnosti ostvarivati geostrateške interese zemlje
dobavljača oružja,

 treći razlog za ilegalnu trgovinu oružjem je embargo na uvoz oružja kojeg uvode Ujedinjeni narodi protiv neke
zemlje.