https://preporodbn.

com/reziseri-zlocina/

Režiseri zločina
23. Septembra 2019
558

Piše: Jusuf Trbić

Navršava se ravno 27 godina od strašnog zločina nad članovima porodica Sarajlić,

Sejmenović i Malagić. Među mnogobrojnim zločinima počinjenim u Bijeljini ovaj je, po
broju žrtava, najteži. U jednoj noći policija RS je odvela na Drinu i pobila 22 civila,
među njima sedmoro djece, od kojih je najmlađe imalo samo šest godina, i osam žena,
od kojih su četiri bile starije od 60 godina. U knjizi „Majstori mraka“I dio, ja sam, još
2007. godine, objavio imena zločinaca, ali do danas taj slučaj nije dobio sudski epilog.
Evo ponovo tog teksta, da se ne zaboravi.

====== ====== o ====== ======

……………………………….

Gluho doba, mrak koji okiva grad i steže srca i duše uplašenih. Noć između 24. i 25.
septembra 1992. godine. Policijska vozila blokiraju ulicu u blizini Kasarne, s jedne i sa druge
strane. Udarci u vrata, ljudi u uniformama ulaze u kuće u bijeljinskom naselju Bukreš. Broj
254 – kuća Rašida Malagića, broj 256 – kuće Ize i Osmana Sarajlića, oca i sina, broj 258-
kuća Muhe Sarajlića, i broj 26o – kuća Jusufa Sejmenovića. Komandir jedinice upozorava
ukućane da moraju biti tihi, da se na brzinu spreme, jer ih vode u razmjenu. Djeca se teško
bude, pa policajci, da bi prekratili vrijeme, piju i požuruju ukućane. Strah guši, iz grla glas ne
može da izađe. U avliji gužva, zatim dovode Senada Sarajlića, okrvavljenog i vezanog.
Pokušao je da pobjegne, ali su ga uhvatili. Dva-tri dana prije toga Senad je svoju ženu i malo
dijete odveo u Njemačku, pa se vratio da još koji dan provede sa svojima. Njegov otac,
drhtavim glasom, pita : «Kuda nas to vodite ?» Policajci se smiju : «Hajde, brže, vidjećete.»
Onda ih guraju, najprije žene, među njima su i četiri starije od 6o godina, pa djecu. Potmuli
jauci, unezvereni pogledi, osorne komande policajaca. Izvode ih na ulicu i trpaju u kamion,
djecu ubacuju. S kamiona se čuje jauk Amire Sarajlić : «Gdje mi je Ado?» Jedan od
policajaca se vraća u kuću. Mali, šestogodišnji Admir Sarajlić, nesvjestan onoga što se događa
i pospan, zavukao se pod jorgan i ponovo zaspao. Policajac ga podiže na ruke i iznosi, a zatim
predaje majci, mirno, kao da ne zna kuda ide to dijete.

Ostatak priče nije teško zamisliti. Da li su prvo pucali u starije, pa onda u djecu, ili obrnuto?
Ko je, kao posljednji, morao da gleda sve ostale smrti? Šta su osjećali policajci dok su pucali
u djecu i gledali kako meci raznose njihova mala tijela? I ko je pregledao pobijene, da vidi da
li još neko diše, da ga dovrši? Da li je i mjesec na nebu ušutio od užasa, da li je i Bog okrenuo
glavu, da ne gleda?

Sutradan je policija dovela mještane da očiste tragove. Očevici pričaju da je prizor bio
stravičan. Gomila beživotnih tijela, i na vrhu plava mašnica u dugoj kosi desetogodišnje
Alme. Pored nje i njenog šestogodišnjeg brata Admira, ležali su i Almir Malagić ( 17 godina)
i njegov brat Elvir, Selma Sarajlić ( 12 godina), Zekerijah Sarajlić (16), Edin Sejmenović ( 13
godina) i njegova sestra Edina…Roditelji, tetke i nene, rođaci. Njih dvadeset i dvoje.

Bijeljinom je zavladala tišina. Bošnjaci nisu smjeli da pitaju, Srbi nisu htjeli da pričaju. Na
malobrojne pokušaje da se sazna istina o tom stravičnom pokolju, niko nije reagovao. Ni tada,
ni kasnije. Ni onda kad je advokat Duško Tomić pokrenuo sudski spor i obavijestio o tome
tadašnje najviše funkcionere Republike Srpske Mirka Šarovića, Mladena Ivanića i Dragana
Kalinića. Ni onda kad su identifikovani posmrtni ostaci trinaest ubijenih iz ove grupe, nađenih
na groblju u Sremskoj Mitrovici.

Posljednjeg dana jula 2005. organizovana je dženaza na šehidskom mezarju u haremu Lipić u
Bijeljini. Od predstavnika vlasti bijeljinske opštine zatražili smo da se taj dan proglasi
danom žalosti, a predstavnici opštine pozvani su da dođu na dženazu. Niko se nije oglasio,
niko nije došao. Nisu došli ni predstavnici političkih stranaka, osim Srpske radikalne stranke «
Dr. Vojislav Šešelj», nikoga tolike žrtve nisu interesovale, niko od njih nije našao za potrebno
da toga dana makar prođe pored harema i svojom se šutnjom pridruži sjećanju na žrtve
zločina. Umjesto toga, cijelu prethodnu noć orila se muzika na glavnom gradskom trgu,
pored Atik džamije, u kojoj su te noći bili smješteni sanduci sa posmrtnim ostacima.

Magla je prekrila ljudske savjesti. Ali, ne kod svih. Toga dana je, u organizaciji BZK
«Preporod» i Udruženja «Povratak» u Bijeljini održana javna tribina o ovoj temi. Bilo je dosta
učesnika, uglednih ljudi, a jedan od njih, Duško Tomić, iznio je na svjetlo dana pismo jednog
od učesnika u ovom pokolju, čovjeka koji je pronašao snage da se javi i napiše ono što ga
muči. I da ukaže na odgovorne za zločin. Naslov je dao on sam : «Pismo čovjeka bez sna». U
pismu kaže :
«Imam kuću kao iz bajke, uspješnu djeci, prelijepu unučad, novca dovoljno…I svi misle da
sam srećan čovjek! Ali ja znam da sam očajnik i da golem teret na srcu nosim, da sna nemam,
da mira nemam. Ja sam, jednostavno, bivši čovjek iz bivše Jugoslavije, ovdje u dalekoj tuđini
zarobljenik vlastitog nemira i teških misli o zločinu nad nevinom djecom bijeljinske porodice
Sarajlić.

25. novembra 1992. godine pripadnici specijalne policije Republike Srpske «Pahuljice»,
koje su bile pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu
izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.

O tome znaju mnogi pripadnici policije koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje
živote. Sve znaju, do u detalje, Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Sarić Goran
«Sara», Drago Vuković, Stevo Bokarić. Način na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju
pripadnici «Pahuljica» Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, Stuparušić Risto
«Stupa», Samardžija Milenko «Travka», Kovačević Slavenko «Kino», Stanić Kosta «Kole»,
Jolović Mitar «Jola», Marković Nenad «Tripa», Ećimović Milenko «Kroka», Perović Nenad
«Peros» i Arbinja Danko «Mento».

O pomenutom zločinu dosta znaju Zoran (Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije,
Andrić Slobodan, tadašnji dežurni policajci, Kanjčević Dragan i Novaković Zoran, dežurni
policajci pred kućama ubijenih, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu
Brodac kod Bijeljine, Jovo Ljubojević, tadašnji zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić,
pripadnik državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik Drage Vukovića, čovjek koji je rodom iz
Balatuna gdje su poubijani Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Svi ovi ljudi su radili na
sakrivanju leševa i prikrivanju istine o zločinu.

Žrtve tog zločina do Drine su prevezene nasipom u dva vozila – u TAM-iću i u vojnoj
Stodesetki. Ovo drugo vozilo je prano od krvi u krugu CJB Bijeljina i tu scenu su vidjele na
desetine policajaca.

Poštovani, o svemu ću ti uskoro opširnije pričati i obećavam ti da ću svjedočiti pred Sudom

Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Eto, ja kazah i dušu svoju spasih!

Bivši čovjek i bivši pripadnik MUP-a RS.

Tako je napisao čovjek koji je, daleko od rodnog kraja, konačno našao svoju savjest. Ali, šta
je sa drugima, sa onima koji sve znaju, a šute, jer misle da će šutnjom i lažima potvrditi svoj
partriotizam i sačuvati sebe od odgovornosti? Šta je sa hiljadama onih koji znaju, a neće da
kažu, sa hiljadama onih koji misle da se istina može zakopati u pijesak i da zlikovci koji su
ubijali djecu ne treba nikad da budu otkriveni, jer je njihov zločin opravdan? Kako je moguće
da toliki broj ljudi dijeli takva uvjerenja, i šuti, uporno, tražeći nekakvu ravnotežu u zločinu,
čak i tamo gdje takve ravnoteže ne može biti?

O zločinu nad Sarajlićima, Sejmenovićima i Malagićima se zna gotovo sve, kao što se zna sve
i o mnogim drugim zločinima i zločincima. Pa ipak, ubice i njihovi naredbodavci hodaju i
dalje našim ulicama uspravne glave, jave se ljubazno u prolazu, pozdrave se, rata se nerado
sjećaju, a kad baš moraju, izgovaraju obavezne rečenice o tome da je zločina bilo na svim
stranama, pa neka svako ko je kriv odgovara, njih se to ne tiče…A vrijeme teče, životi
prolaze, kao nabujala Drina, leševi odlaze niz vodu, leševi sve dalji, oni još viču i mole da
spasimo njihove duše i kažemo ko je kriv za njihovu smrt, ali mi ih sve slabije čujemo, a
imamo i nekog drugog posla… Šute političari i policajci, šute sudije i novinari, šute zločinci i
žrtve, a kad neko, ko ne želi zaborav, zaplače glasnije nego što treba, poput majki Srebrenice,
jave se odmah oni koji se žale da im se remeti tišina i ometa zasluženi odmor. Ako neko
progovori o zločinima, kažu mu da ne treba gledati unazad, budućnost nas čeka, a sjećanje
na ono što je prošlo može nekoga uznemiriti, čak i isprovocirati.

Ostaju nam tako dvije mogućnosti. Da pokopamo i naše mrtve i naše savjesti, da pokopamo
ono ljudsko u nama i zašutimo za sva vremena. Ili da tražimo odgovore i odgovornost, da
zahtijevamo da se otkriju oni koji su činili zločine, da krvlju plate krv koju su prolili. I da u
tome ne posustajemo.

Trećeg nam nema.

………………………………………………………

Te večeri ubijeni su :

Admir i Alma Sarajlić, stari 6 i 10 godina ( otac Osman), njihova majka Amira Sarajlić (otac
Sadik Hadžisalihović), rođena 1955. godine i otac Osman Sarajlić (sin Izin), rođen
1956., njegov mlađi brat Senad ( 1967), otac Izo (Izedin), rođen 1931. godine, i majka Rašida
Sarajlić ( otac Osman Osmanović), rođena 1920. Uz njih i Derviša Sarajlić ( otac Mehmed
Hamidović), rođena 1956., Muharem Sarajlić, sin Ćerimov ( rođen 1952), mala Selma
Sarajlić, kći Muharemova i Dervišina, rođena 1980. ( imala je 12 godina) i njen brat
Zekerijah, rođen 1976. godine. Ubijena je i Zurijeta Sarajlić ( otac Osman Džafić), rođena
1934. godine. Ubijena je i sestra Zurijetina Najla Džafić, rođena 1931. godine, koja je te
večeri došla u posjetu Sarajlićima.

Pobijeni su i Sejmenovići : Jusuf ( sin Hasanov), rođen 1949., njegova žena Izeta ( otac Huso
Roćević), rođena 1951. i djeca Edina ( 1973) i Edin (1979).

I Malagići : Rašid ( otac Durmo), rođen 1947., njegova majka Haša ( otac Alija), rođena
1926., žena Amira ( otac Alija Zulčić), rođena 1953., i djeca Elvir ( 1972) i Almir (1974).

…………………………………………

Zašto su pobijeni ti mirni, dobri ljudi, žene, djeca ? Ko je i zašto pokazao na te kuće, ko je dao
naredbu? Pošto su se njihove kuće nalazile blizu kasarne, pričalo se da su ukućani, možda,
vidjeli u kasarni nešto što nije trebalo da vide. Ali, zašto su onda pobijena djeca, šta su djeca
mogla znati o vojsci i kasarni? Uostalom, Karadžićevi Srbi nisu u to vrijeme ništa krili, pa se
nije ni imalo šta tajanstveno vidjeti. Ako su naredbodavci zločina htjeli da zaplaše bijeljinske
Bošnjake, zašto te ljude nisu, jednostavno, prebacili preko granice i pustili ih da idu? I to bi
bilo dovoljno. Pitanja je mnogo, ali odgovora nema.

U Bijeljini se odmah znalo da su zločin počinili pripadnici specijalne policijske jedinice s

Pala, koja je bila pod kontrolom samog vrha MUP-a Republike Srpske. Oni su prethodnih
dana vršili pravi zulum po Bijeljini, odvodili su ljude koji se nikad više nisu pojavili, tukli su i
sijali strah svuda gdje su se kretali. Potvrdilo je to i saopštenje Srpske radikalne stranke koje
je objavljeno odmah nakon zločina:

« Srpski četnici Sjeveroistočne Bosne izražavaju najoštriji protest povodom događaja koji se
desio u noći između dvadeset četvrtog i dvadeset petog septembra 1992. godine. Te noći
Specijalna jedinica MUP-a REPUBLIKE SRPSKE, sastavljena od ljudi, ne iz Semberije, u
vrijeme trajanja policijskog časa, odvela je četrnaest članova familije Sarajlić i osam članova
familije Sejmenović i iste likvidirala. Srpski četnici Sjeveroistočne Bosne povodom ovog
događaja traže da se o istom povede istraga i svi počinioci dovedu pred lice pravde, kako oni,
tako i njihovi naredbodavci. Srpski četnici će se istinski i časno boriti za slobodu
REPUBLIKE SRPSKE i njenu međunarodnu afirmaciju u sastavu vojske Srpske, ali će isto
tako znati da neutrališu rad svih zločinaca koji bi trenutno htjeli da se lociraju i bitišu na
prostorima Srpske Semberije i Podmajevice.»

U potpisu na kraju ovog saopštenja je komandant srpskih četnika za sjeveroistočnu Bosnu

Mirko Blagojević.

A kad su nestale porodice iz kuća u Bukrešu, na vrata su zakačena obavještenja koja glase : »
KUĆA IZUZETA za potrebe radnika Ministarstva unutrašnjih poslova», s pečatom i
potpisom. Treba li neki jači dokaz o tome ko je pobio ukućane?

Uz to, kako se čulo, u jednu od kuća odmah se uselio Stevo Bokarić, visoki policijski
dužnosnik.

Na saopštenje četnika reagovao je svojim saopštenjem za javnost pomoćnik ministra za

unutrašnje poslove Tomo Kovač. To saopštenje glasi :

« Povodom saopštenja za javnost Srpske radikalne stranke za sjeveroistočnu Bosnu,

objavljenog na Radio SIM 27. 09. 1992. u 14, 16, 17 i 18 sati, Ministarstvo za unutrašnje
poslove Republike Srpske oglasilo se sljedećim saopštenjem:

1. U noći između 24. i 25. septembra ove godine iz Bijeljine je nestao jedan broj lica
muslimanske nacionalnosti. Za sada se ne raspolaže sa potpuno pouzdanim podacima
o broju nestalih i nastradalih, počiniocima i motivima, ali se ovaj događaj može
dovesti u vezi sa masakrom Srba počinjemim istog dana u Milićima. Istraga je u toku.
2. MUP Republike Srpske najenergičnije odbacuje optužbe Srpske radikalne stranke, da
su to uradili pripadnici Specijalne jedinice koji su se tada nalazili na ratištima u
Višegradu i Milićima gdje su spašavali srpsko stanovništvo od najezde ustaško-
muslimanskih snaga.
3. Ovakav nepromišljen čin jedne političke stranke nanio je veliku štetu Srpskoj državi i
srpskoj politici. U teškom vremenu kada se vodi rat među narodima ovi i slični potezi
više koriste neprijatelju nego srpskom narodu.

U Bijeljini 29. 09. 1992. godine – Pomoćnik ministra za unutrašnje poslove Tomo Kovač.»

Šta reći na ovo sramno saopštenje koje može ući na velika vrata u svjetsku istoriju gadosti?
Treba znati da su bijeljinski četnici, koje je vlast pokušala optužiti za ovaj strašni zločin,
opkolili tada bijeljinsku kasarnu, u kojoj su se nalazile «Pahuljice», tražeći da ubice budu
uhapšene i da im se sudi. Tada su došli policijski helikopteri i evakuisali ekipu ubica. I sve to
nije znao Tomo Kovač? Nije znao ni koliki je broj pobijenih ( on kaže : nestali), ni ko ih je
pobio, ni zašto, ali zna da je to (opravdana !?) odmazda zbog navodnog masakra nad Srbima u
Milićima istog dana. Nije, valjda, znao ni za helikoptere, nije znao ni gdje se toga dana
nalazila specijalna jedinica kojom je komandovao sam vrh MUP-a, dakle Tomo Kovač,
zamjenik ministra, i Mićo Stanišić, ministar policije. Ali je znao da iznošenje istine nanosi
štetu čitavom srpskom narodu. Ubijanje djece, dakle, nije nikakav grijeh, ali ako neko javno
progovori o tome – to je velika greška, koja šteti svim Srbima..

……………………………………….

U septembru 2007. godine razgovarao sam s Dragom Vukovićem, čovjekom koji je najčešće
pominjan u vezi s ovim užasnim zločinom. On je tražio razgovor, i ja sam se rado sreo s
njim. Rekao mi je tad i ovo :

-« Ja sam išao svuda, od Suda za ratne zločine, do advokata Duška Tomića, sa zahtjevom da
se ovaj slučaj što prije i što efikasnije riješi. Ne mogu više uvjeravati ljude da ja, i da sam
htio, nisam mogao učiniti ništa, jer Državna bezbjednost ima sasvim specifične zadatke, i ne
radi « na terenu», da se tako izrazim. O slučaju se sve zna, o ubicama i naredbodavcima
takođe, a meni se čini da se moje ime spominje samo zato da se skrene pažnja sa ljudi koji su,
očigledno, imali glavnu ulogu u svemu tome, već i po položaju koji su zauzimali. Tomo
Kovač je svakako jedan od njih, jer ovakav zločin, ovako izveden, nije se mogao organizovati
bez znanja i odobrenja vrha MUP-a. U Bijeljini je tada javni tužilac bila Nada Milošević, a
istražni sudija Biljana Simeunović. Njihov zadatak je bio da istraže ovaj zločin, tim prije što
su obje bile članovi komisije koja je tada formirana da utvrdi sve činjenice vezane za zločin.
One nisu ništa učinile. Zašto, da li im je to neko naredio, da li im je neko prijetio – to treba
same da kažu. Biljana Simeunović je danas zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i
Hercegovine Marinka Jurčevića. Kad smo joj se obratili sa molbom da ubrza ovaj slučaj,
samo je odmahnula rukom i rekla : «To mene ne interesuje». Načelnik krim-službe u
bijeljinskom Centru javne bezbjednosti bio je Raco Marjanović. I on bi morao znati istinu.
Član komisije koju sam pomenuo bio je i Pero Simić. Ja tražim da se sve riješi što prije, pa ko
je kriv, neka odgovara, ma ko to bio. A ja svima stojim na raspolaganju. Smatram da
sakrivanje istine ne može donijeti ništa dobro, ni sad, ni u budućnosti.»

…………………………………..

Zaista, dokle će se kriti istina o ovom, ali i svim ostalim zločinima? Kome je stalo do toga da
zločinci ostanu nepoznati, pa da se sa zločinom poistovjeti čitav jedan narod i da se tako
budućim pokoljenjima ostavi teret koji niko neće moći dugo nositi?