https://www.xxzmagazin.

com/sarajevski-mjuzikl-kutak-za-raketni-trenutak
Sarajevski mjuzikl: "Kutak za raketni
trenutak"
Pisao: Petar Luković
Septembra 1993. objavljena je knjiga „Ćorava kutija“, zbirka Lukovićevih kolumni iz
nedeljnika „Vreme“, u izdanju „Vremena knjige“. Nakon 26 godina od pojavljivanja ove
knjige, mnogo toga je danas ostalo isto: jezik mržnje, političko ponašanje, propaganda,
obračuni i kampanje, mentalni narativ, opsednutost teritorijama a ne ljudima, rusofilstvo i
busanje u nacionalna prsa. Budući da se knjiga pojavila usred rata, mnogi van Srbije nikad
nisu ni čuli za nju; u našem XXZ magazinu ćemo je lagano feljtonizovati, uz podsećanje na
glavne junake/ludake od kojih smo mnoge, nažalost, zaboravili

Sarajevo gori: Jun 1992. godine

Photo: izvor/rogaticani.com

Vaskolika minobacačka potreba srpskih teritorijalaca za mjuziklom koji bi mirno & veselo &
dostojanstveno obeležio 61. dan veličanstvenog oslobodilačkog rata u fiktivnoj B&H,
ispunjena je one junske večeri kad su psihološki eksperti SRNE na Palama upriličili premijeru
avangardnog komada "Hasanaginica u zelenoj beretki", zajedničko delo prestižnog
književnog tandema Đogo & Nogo (ponedeljak, 1. jun; Televizija Ilija Guzina; dramski
termin "Kutak za raketni trenutak"; 23.10). Među četinarima s četiri ocila primećene su
mnoge ugledne ličnosti iz srpskog života & srpskih legendi: ambasadorski kor predvodio je
ugledni guslar & pjesnik g. Božidar Vučurević; nasmejan & odlično raspoložen TV
kamerama je uhićen g. Momšilo Krajišnik, iz čijih su obrva pripadnici TO žestoko uzvraćali
na neprijateljske provokacije.

Starleta večeri bila je g-đica Biljana Plavšić, uvijek provokativno obučena u kratku, maskirnu
suknjicu od topovskog đuleta; u počasnoj loži, na vrhu Pančićeve omorike, s mapom u ruci,
sedeo je Očuh srpskog naroda dr Radovan Karadžić, spreman da interveniše ako podela uloga
ne sledi etničke granice svih srpskih teritorija. Strogo poverljiv scenario ove dirljive predstave
agentima "Ćorave kutije" doturio je đeneral Milan Gvero, zahtevajući da mu ime ne
pominjemo, što sa zadovoljstvom prihvatamo, uvereni da ćemo još dugo & uspešno sarađivati
na sličnim bezbednosnim projektima.

SCENA: Ostaci zlikovačke "Zetre" koja se još puši od zelenog, fundamentalističkog jeda.
Plakat Samoubilačke Drakonske Stranke (SDS) s natpisom: "Umrijećemo odvojeni ili vas
neće biti". Negde iz daljine se čuje tužna muzika: prepoznaje se umjetnička ruka Mome
Kapora koji svira gusle zemlja-zemlja. Iz ruševina izlazi gola glumica s uperenim
milkrofonom u publiku. Vispreni g. Vučurevič prepoznaje g-đicu Milijanu Baletić, skače s
drveta & oduševljeno aplaudira. Pridružuje mu se čitavo Pale.

MILIJANA BALETIĆ (genocidnim sopranom u srpskom molu):

"Što se bijeli u gori zelenoj?

Al' su Pale, al' su labudovi?
Da je mina, već bi okopnila,
Koljevići već bi poletjeli.
Nit' je Nidža, nit' su labudovi,
nego čador Raša Karadžiča.
On boluje od ljutijeh cijevi, ob'lazi ga Mladić & sestrica,
a ljubovca od srama ne mogla".

RATKO MLADIĆ (kratkim, odsečnim rafalom u zapadne diplomate nastavlja):

"Kad je Rašu ranam' gore bilo, zabolje ga ilidžansko krilo,

on poruči vjernoj ljubi svojoj:
ne čekaj me, Biljo, u dvorima
ni u Zetri, ni u rodu mome.
Kad Biljana riječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
istorija Plavšički je dala
da imade Raša za maršala.

Tad pobježe Koljeviča draga

da vrat lomi Pale niz pejdžere,
za njom trče dv'je ćere maskirne:
vrati nam se prava majko naša".
ILIJA GUZINA (maskiran u Hasanaginicu, sa zelenom beretkom na glavi & Dubravkom
Kenić ispod ruke, objašnjava falsetom):

"I vrati se Biljana hanuma,

ter se vješa momku oko vrata:
da moj momče velike sramote,
gdje me šalje od petero djece?

Rašo muči, ništa ne šapuće,

već se maša u džepove SRNE,
i vadi joj kondom oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime Bilji unatrage.

U rodu je malo vrijeme stala,

mala Bilja, ni nedjelju dana,
dobra kada & od roda dobra,
vratite nam fudbalera Kodra.
Dobru kadu prose sa svih strana,
listaj goro mladih partizana!"
Photo: Zoran Trbović/XXZ

RADOMAN BOŽOVIĆ (propinje se na prste da dohvati mikrofon & antiinflaciono zapoje):

"Biljana se Karadžiću moli:

aj, tako te ne željela, braco,
nemoj mene davat' za taoca,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući min'bacače tvoje.

Ali Rašo ništa ne hajaše,

već nju dade trebinjskom kadiji.
Još Biljana Raši se moljaše
da napiše SRNA bjele knjige
da ih šalje trebinjskom kadiji.

Djevojka te ljepo miniraše,

a u knjizi ljepo te moljaše:
kad pokupiš srpske dobrovoljce,
i kad pođeš njenom bijelom dvoru,
Slobodana nosi na djevojku,
kada bude Raši mimo dvora,
da ne vidi glasačice svoje".
Zašto vrišti Karadžić zelenko: Nikola Koljević

Photo: EPA

NIKOLA KOLJEVIĆ (obučen kao Šekspir, s šajkačom na glavi, tužno poje):

"Kad je bilo noći u ponoći,

al' zavrišta Karadžić zelenko:
pita majka Plavšićkine ljube
što nam vrišti Karadžić zelenko?

Al' je gladan granate bjelice

ili žedan mina sa Dobrinje?
Progovara ljuba Plavšićeva:
Svekrvice, majko Karadžića,
nit' je gladan granata sa Pala,
nit' mu fali eksploziva mala,
nit' je žedan mina sa Dobrinje,
već nas Srbe podasvuda kinje.
Al' je njega Rašo naučio
do ponoći granatu zobati,
od ponoći sitan snajper plati,
pak on žali svoga gospodara,
Crnčevića koji nema para".

BRANA CRNČEVIĆ (vaskolikim, srpskim korakom penje se na ostatke "Zetre", udara se

pesnicama u grudi, viče "Ja sam Srbin" & posle uvijek uspešne samoterapije, vaskoliko
nastavlja da pjeva):

"Kad ujutru izbor osvanuo,

ali lete dva vrana gavrana:
šminkana im krila do ramena,
na kljunove bijela farba trgla,
oni nose Kolestone mrke
a na ruci ocila od frke,
bacaju je kriomice tašti.

Uze minu Plavšićkina tašta,

okretala, prevrtala njome,
pa doziva ljubu Karadžića:
sna'o moja, ljubo Radovana,
bi l' poznala čija j' ovo mina?

Progovara ljuba Karadžića:

svekrvice, mila tašto moja,
ovo j' tromblon od našega Raša,
jer ti tromblon ja poznajem, majko,
tromblon sa mnom na vjenčanju bio.

Uze majka tromblon Rašin bjeli,

okretala, prevrtala njime,
pa je SRNI tijo besjedila:
moja muko, zimzelen jabuko,
gdje si rasla, gdje si minirana.
A rasla si na Ilidži miloj,
ustrgnuta na Kosovu ravnom".
Photo: Heart production

MOMČILO KRAJIŠNIK (otpozdravljajući oduševljenim gledaocima izlazi na scenu, grli

Milijanu Baletić & s njom u duetu priču dovodi do klimaksa):

"Kad Koljević tromblon proučio,

dva je sina u kapu ljubio,
a dv'je ćere u rumene mape,
i s malešnim u futroli sinkom
odjelit' se nikako ne može.

Već je Rašo za ruku uzeo,

jedva se je s Biljom rastavio,
ter je meće sebi na topove,
s njome grede dvoru Palaskome.
I tu Bilja tvrda srca bila,
da od srca tromblon ne pustila".

BRANKO KOSTIĆ (ugledni tenor iz Beograda, čuveni operski pevač stalno zaposlen u
KUD "Slobodan Miloševič"):
"Mili bože, čuda velikoga,
Kad se sleže na Ilidži vojska,
u toj vojsci devet Košutića,
Košutića, nadstranačkih tića,
i deseti Koljeviću druže
za Hamleta od vešanja uže.

Njemu šalju ženstvene haljine,

a to gleda junak Ćosić-aga
pak dozivlje pjevačicu Bilju:
hodi amo, sirotice tužna,
ideš meni trebinjskom kadiji,
kupio te za devet metaka,
sred pušaka, bajoneta ljutih.

Kad to čula Bilja Plavšić mlada,

tromblon-licem u zemlju ud'rila,
usput se je s dušom rastavila
od žalosti gledajući Raša..."

* Tekst originalno objavljen u nedeljniku „Vreme“ 7. juna 1992