Trag

Zadnji put sam ga vidio taj dan. Sreli smo se na željezničkoj stanici. Bio je to avgust, oko sedam ujutru.
Kao i obično, slao sam ljekove tetki po kondukteru. Dok sam čekao da se voz pojavi, ugledao sam ga.
Vjerovatno je iznenađenje bilo obostrano, jer jedno drugom nismo ličili na ranoranioce. A opet, tu smo.
Nisam ni slutio zašto, ali izgledao je kao da upravo treba da donese veliku odluku; izgledao je nekako
uznemireno da bi bio srećan, ali opet njegova pojava je odisala srećom kakvu do tada u njemu nisam
sretao. Obično je bio tih, a i kad bi pričao, to bi bilo na nivou regularne učtivosti koja se sastojala od
kratkih, uobičajenih riječi. „Đe si“, pozdravismo se, rukovanjem naravno, i stadosmo jedno kraj drugog.
Nije mi bilo do priče, a poznavajući njega i njegovu narav, nije mi bilo neprijatno ćutati, tu sa njim. Nas
dvojica, sedam ujutru, na željezničkoj stanici. Tu i tamo bi neki čovjek prošao. Dvoje stranaca sa
ogromnim rancima su čekali sa nama, prstom prateći puteve na karti Crne Gore. Još se vazduh mogao
disati, nije bilo toliko vruće koliko će biti za koji sat. Mislim da je ovo jedino doba dana u kome se moglo
uživati u ljepotama ljeta. U ovom gradu, ljeto se ne može okusiti, osim u ovakvim momentima.

On prekide tišinu i upita me gdje idem. „Evo, šaljem tetki u Bijelom Polju ljekove“, rekoh. Opet mi
zapade za oko osjećaj koji je odavao – pričljivost ovog nivoa nije bila uobičajena za njega, ali sada se
činila kao njegovo prirodno stanje. „Ti?“. On izdahnu i pogleda ka nebu. Uplaših se da nisam nešto
pogrešno rekao. Jedan avion je klizio preko providno plavog neba. Huka njegovih motora se mogla čuti
daleko iza njega.

Zašto sam ušao u voz sa njim, ni sada nisam siguran. Nije me pitao da uđem sa njim, niti sam ja
namjeravao da putujem. Zapravo, znam. „Našao sam je“, rekao je, dok je voz nailazio iza zgrade
željezničke stanice. Kada je kondukter došao u naš kupe, uzeo sam kartu do Bijelog Polja, a on do
Beograda. Nije mi bilo jasno koga je to mogao naći u Beogradu, ali se nisam usuđivao da pitam. Nisam
htio da izgledam radoznalo. Voz je polako kretao, a kroz prozor su se smjenjivali magistrala i borova
šuma dok nismo došli do kanjona. Rijeka je je bila bolesno zelena, njena nijansa nije bila nešto što se
često sreće u prirodi. Ne mogu se sjetiti jesam li ja počeo razgovor ili on, ipak, pričali smo, dok se voz
izdizao iznad rijeke kroz tunele koji su se često smjenjivali sa mostovima. Pričali smo o raznim stvarima,a
priča je tekla, kao da se znamo čitav život. Mogao bih reći kao rijeka pod nama, ali ta rijeka ispod
visokog metalnog mosta se nije ni vidjela; ni sada ne znam da li je presušila, ili smo bili previsoko da bi se
išta vidjelo.

Pričali smo o djetinjstvu, kako sam dane moga djetinjstva poveo kod tetke u Bijelom Polju. Tamo sam
stekao prijatelje, za koje nisam siguran da ću ih ikada sresti. Davno zaboravljena lica koja danas možda
sretnemo, ali ne prepoznajemo. Zapravo, ono čega se sjećamo na kraju nisu osobe, nego vrijeme
provedeno sa njima. Do detalja mogu opisati garažu ispred koje smo sjedjeli, travu koja nam je bila do
koljena i drveće po kojem smo se verali. Mislim da u mojim sjećanjima mogu čak izbrojati i broj kovrdža
u kosi jedne djevojčice čijeg imena se ne sjećam. Rekoh mu sve to, i na kraju zaključih da su ljudska
sjećanja nešto dragocjeno. Nevjerovatno je sa kolikom lakoćom možeš razgovarati sa nekim ljudima,
dok se pred nekima i ćuteći osjećaš kao da si nešto pogrešno rekao.
„Posle čovjeka ništa ne ostane. Neki kažu da je smisao ljudskog postojanja da čovjek ostavi trag u
svemiru, i u tome pronalaze utjehu. Fizičari nazivaju to entropijom, ali to je samo fizika“, počeo je. „Ako
se život može izmjeriti i prikazati formulom, i ako je postojanje jedna fizička pojava, onda ono nije ništa
drugačije od onoga što je stvaranje oblaka ili, ne znam, ključanje vode“. Moja očekivanja o ovakvom
razgovoru su bila pobijena. Stvari o kojima priča nisu mi strane. Dosta puta sam sam sa sobom
pokušavao odgonetnuti čitav smisao iza svega ovoga, i vrlo slično razmišljao kao on. Ali do sada se ne
bihusudio da sa nekim razgovaram o tome. Obično ljudi sa kojima pričam kukaju i pokušavaju se na što
više načina staviti u ulogu žrtve. Žrtve sistema, države, svoga partnera, kolege na poslu, rođaka... Zato i
mnogo ne razgovaram. „Naša sjećanja su itekako dragocjena“, nastavljao je, „to što se mimoiđemo sa
ljudima sa kojima smo nekad provodili sate, možda je dobro. Sreća je lijepa samo dok se sjećamo.
Mislim da je to neki pjesnik rekao“.

„Našao sam je“, ponovio je, dok se naš voz izvlačio iz kanjona, kojeg su zamjenili gusti četinari. Zašto
zimzeleno drveće postoji, opstajući preko cijele godine? „Ne znam hoćeš li me razumjeti. Malo je
čudno, ali ovako je sve počelo“. I tada, na njegovom licu, opet ugledah crte one čudne sreće koja mi je
bila tako nepoznata. Dok mi je objašnjavao, gledao sam ga, ali ne mogu reći da sam ga slušao; poželio
sam da u tom trenutku svaki čovjek bude srećan kao on sada. Pričao mi je o muzici, koliko muzika njemu
znači, i kako je grijeh slušati muziku lošeg kvaliteta. Pričao mi je o raznim formatima, ali nisam razumio
nijednu riječ. Ono što sam itekako razumio, bila je njegova strast o svemu tome. Na kraju, reče da ljudi
ponekad presnime muziku sa ploče, i da je dijele na internetu. Pomenu da ju je tako našao, i zastade.
Uzdahnu, pogleda kroz prozor. Približavali smo se Bijelom Polju.

„Ne bi vjerovao, ali njen glas sam čuo na tom presnimljenom albumu. Pjevušila je refren jedne pjesme, a
na drugoj sam čuo zveckanje kašika i paljenje upaljača. Nakon drugog, trećeg slušanja, nisam mogao a
da ne zamislim te pjesme bez njenog glasa, ili bez njenog zvonjenja kašika“, izgovarao je gledajući kroz
prozor. Pričao mi je, da je beskonačno mnogo puta, slušao i zamišljao je kako sprema kafu. Bio je
siguran da je kafa, jer je morala zapaliti cigaretu. Govorio je kako je u snovima redovno vidjao njen lik, i
nju kako sluša muziku uz kafu, u dimu cigarete. Kada bi se probudio, ne bi se sjećao lika, ali mu je u
ušima odzvanjala melodija njenog glasa, koji se probija kroz izmaglicu cigarete u njegovim snovima.
Posle svake rečenice bi zastajao, i vjerovatno čekao da ga osudim, kao što bi mnogi drugi na mom
mjestu. Ja sam nastavljao da ga slušam. Pejzaž u prozoru voza se mijenjao.

Govorio je kako je htio je da je nađe, i to po svaku cijenu. „Želio sam da znam ko je ona. Prvo sam tražio
njen username pod kojim je podijelila muziku, što me je dovelo do njenog imena. Pratio sam njene slike i
aktivnost na društvenim mrežama, i našao je. Proveo sam prošlu nedjelju tražeći je, i napokon je našao.
Zadnja aktivnost na svim društvenim mrežama je bila prošle godine. Među prijateljima sam našao osobu
koja je izgledala kao njena majka, od koje sam dobio informaciju da je ona u Beogradu i njenu adresu“,
govorio je, dok se voz zaustavljao. Odjednom, njegovo lice se promjeni. Tragovi one sreće sa njegovog
lica su nestajali. Tek poneki odjek te sreće sam mogao vidjeti u njegovim očima kada me je pogledao.

Na bijelom zidu ne tako pristojne željezničke stanice pisalo je Bijelo Polje. Ustao sam i po izlasku iz kupea
i upitao ga da li njena majka zna da on dolazi da je vidi. „Bila je jako srećna što je neko upamtio njenu
ćerku na takav način. Negdje u aprilu prošle godine, našli su je u stanu. Mrtvu nekoliko nedjelja. Ljekari
su mogli samo da utvrde da je heroin uzrok smrti“, rekao je. „A ja idem. Nosim joj pjesmu koju je
pjevušila, njen trag u onome što naučnici nazivaju univerzumom“.

Nisam siguran kako sam izašao. Sjećam se da sam u glavi premotavao čitav naš razgovor u vozu, dok
sam gledao kako poslednji vagoni napuštaju horizont. Pogledao sam u nebo, i vidio svileno bijele tragove
aviona na nebu. Uputio sam se ka tetkinoj kući.