Professional Documents
Culture Documents
John C. Parkin - Najuzvišeniji Duhovni Put
John C. Parkin - Najuzvišeniji Duhovni Put
Parkin
Jebe mi se
Predigra
Test: Odmah recite jebe mi se nečemu!
Poruka autora
Zašto reći jebe mi se predstavlja duhovni čin?
Zbog čega jebe mi se ima takav naboj?
Kako čitati ovu knjigu
Opuštanje 48
Prepuštanje 51
Prihvaćanje 52
Nepristrano promatranje 55
Svjesno disanje 58
Postkoitalni dim
Meni je bilo lijepo
Zbog čega je jebe mi se najuzvišeniji duhovni put (čisto u slučaju da niste obraćali paţnju a
ţelite imati temu za čavrljanje u kafiću)
Htio bih vas ponovno vidjeti (ako se slaţete)
Predgovor
Jebe mi se. Napisat ću štogod mi padne na pamet. Promislivši pomno, ţeleći najbolji mogući
predgovor, jer svaka knjiga to zasluţuje, počeo sam intelektualno, pimplavo, odjednom
shvativši da pišem predgovor knjizi sa smjelim i neozbiljnim naslovom jebe mi se - dakle zašto
bih trebao biti promišljen?
Ključevi oslobađanja su univerzalni i u suštini jednostavni: valja se riješiti svih priča koje ste
sebi ranije utuvili o ţivotu,
o tome tko ste ili što biste trebali biti dok ste ţivi, te spoznati se odjednom kao boţanski
svemoćno, nezaustavljivo i basnoslovno biće.
Da biste to ostvarili potrebna je volja za opuštanjem i prepuštanjem, ne samo jednom nego
uvijek. Posebice onaj dio vaše svijesti koji je navikama sklon, koji se identificira s njima poput
lukave lije i koji će se boriti na svaki mogući način za svoje stare navike.
Da biste se prepustili, morate izdati naredbu vašoj svijesti, naredbu s kojom se ona moţe
identificirati a koja izaziva spontani osjećaj slobode.
A koja je bolja naredba od „jebe mi se" jerbo u trenutku izgovaranja ovih profanih, sočnih riječi
postajete jedno sa svakim buntovnikom koji je ikada ţivio, sa svim velikim osloboditeljima
svijeta, s krčiteljima novih staza koji su stvarali trendove - slobodni ste - i u svojoj slobodi time
prirodno veličanstveni.
John i ja smo srodni duhovi - sasvim sam inspiriran njime, kao i njegovom sjajnom knjigom
Jebe mi se - vjerujem da je riječ o značajnom doprinosu ljudskoj vrsti.
Bosonogi Liječnik
Predigra
Dakako, cijela ova knjiga je jedna autorska poruka. Ali ovo je posebna poruka od konvoja koji
u izvidnicu šalje svoj bicikl da vas susretne i pripremi za dolazak same poruke.
Dakle, biciklist skida svoju kacigu (majko mila!). Cereka se. Kad se malo pribere kaţe vam
zašto se smijao.
Poruka će vas obično nalaziti u prostodušnom formatu. Stvari se obično lakše progutaju i
svare na taj način. Kao što je slavna guru-vještica 60-ih Mary Poppins jednom rekla: "Ţlica
šećera pomaţe da se proguta lijek." Posebice što ţlica lijeka/šećera koju ćete kušati moţe imati
okus kakav god poţelite: kao što su to bile jagode za Michaela, a punč od ruma za samu Mary
Poppins.
Dakle, izaberite okus koji vam se najviše sviđa i pokušat ću vam udovoljiti.
Stvar je u tome da je čitava poruka vezana uz ne-ozbilj-nost. Dakle, lijek sam po sebi je sto
posto šećer (naravno, s vrijednošću E za taj poseban okus po vašem izboru).
Naš je ţivot sačinjen od vaţnih stvari. Naš vrijednosni sustav naprosto su stvari koje smo
odabrali kao vaţne (ili su nam bile takvima nametnute našim odgojem i odrastanjem). A stvari
koje su nam vaţne su stvari koje obično shvaćamo ozbiljno.
Kada kaţemo jebe mi se (a obično to kaţemo kada su stvari koje su nam vaţne otišle k vragu),
shvatimo da stvar koja nam je bila vaţna zapravo i nije baš bila toliko vaţna. Drugim riječima,
kroz bilo koju nesretnu okolnost, mi prestanemo ozbiljno shvaćati nešto što obično shvaćamo
vrlo ozbiljno.
Dobro, vaš mozak zuji naokolo kao muha u kutiji za cipele nadraţena mirisom šporkog mesa.
Mogućnost da stvari moţda nisu baš tako vaţne, djeluje malo zbunjujuće. Ali za većinu nas
postoji i neodoljivi parfem slobode, onda kad shvatimo da stvari naposljetku moţda nisu
toliko vaţne.
Naravno, moţemo se svađati do povratka spasitelja (hm, zar upravo ne oboţavate tu frazu?), o
tome što duhovno zapravo znači. Široko shvaćeno, obično se definira kao nešto nematerijalno:
u bilo kojem ne-obliku. Ali niti ovo nas previše ne zadovoljava. Jer ja mogu osjećati "duhovno"
i za najfizičkije, najobičnije stvari. Stoga nemojmo previše gubiti glavu oko aktualne definicije;
dovoljno je reći "duhovno". Po mojem iskustvu, kad god se duboko opustimo i prepustimo, mi
se tada otvorimo prema duhovnom.
Kada kaţete jebe mi se bilo čemu, onda se već odmaknete od napetosti i privrţenosti krenuvši
ka opuštenosti i slobodi. Sve filozofije, religije, duhovne discipline, pruţaju isto obećanje:
slobodu.
Problem je u tome da je sloboda teško obećanje za ispunjenje.
Zapravo, bilo koja filozofija koja bi mogli ispuniti to obećanje, postala bi konačnom
filozofijom... stoga, dobrodošli u jebe mi se filozofiju.
Problem za većinu nas na Zapadu, tako duboko pod stresom, tako ukočene, anksiozne i
opsjednute kontrolom kakvi već jesmo, jest da nama treba jedna fraza puna muda, poput jebe
mi se, da nas prebaci u jedno opuštenije stanje.
Ona također ima dodatnu prednost jer u sebi ne sadrţava niti jedno od navedenog, jer nije (ili
ne zahtijeva):
* Molitva
* Pjevanje
* Meditacija
* Nošenje sandala
* Pjevanje pjesama uz akustične gitare
* Stvaranje uvjerenosti da ste vi u pravu a svi ostali u krivu
* Ubijanje
* Jedenje graha
* Nošenje narančaste boje
* Činiti ono što ne ţelite činiti
* Pravila
* Praviti se sretnim kada to zapravo niste
* Govoriti Amen, osim ako to zaista mislite
Amen.
Knjiga poput ove kontroverzna je naprosto stoga što sadrţi riječ „jebi". Smiješno, zapravo.
Prvo stoga jer filozofija iza svega zapravo je stvar anarhije, a ne same riječi. No, poglavito radi
toga jer treba proći puno vremena da jedna takva riječ izgubi svoju moć.
Krasna je stoga što u slangu označava seks. To je po sebi već čini zabavnom, jer se i njezino
značenje proširilo. „Odjebi" zapravo znači „Idi i seksaj se" što zapravo nije uvreda, već dobra
sugestija, „jebi se" je zapravo „Seksaj se sam sa sobom" što svakako nije uvreda, više jedan
poziv. „Jebemga" je zapravo „0, super seks" što, u trenutku frustracije i nije loša stvar na koju
valja misliti.
Takva riječ šokira. Na neki način moţe se shvatiti vrijeme kada je bila rijetko korištena, kada je
bila jedva izgovorena u većini društvenih krugova. Ali tijekom 80-ih i 90-ih ona je procurila i
utekla u jezik. Prešla je barijere klasne, rasne, dobne, kao jedna odabrana psovka. Njezina
fleksibilnost je začudna: toliko da moţe biti korištena kao bilo koji dio svakodnevna govora.
Pogledajte:
„Pomislio sam jebime (glagol), u trenutku kad se jebeno (prilog) izvukla iz jebenog (pridjev)
automobila. Naprosto, čista jebada (imenica), mislim ono, jebemliga (veznik), morao sam
jebeno (prilog) to pojebat (glagol) (mizogina uporaba neodređene imenice, ali naprosto jebeno
prostačka)."
„Jebi" tako nekima posta svaka druga riječ u rečenici.
Zapravo čudi, usprkos svoje sposobnosti da se širi poput virusa, da ova riječ uspijeva zadrţati
dobar dio svoje snage.
Svakako, danas je moguće staviti je na naslovnicu knjige na način na koji se to ne bi moglo još
prije dvadesetak godina. Ali upravo ta jedna riječ privući će pozornost mojoj knjizi.
Riječ je o anarhiji
Reći jebe mi se je kao pokazati srednji prst svijetu smisla, konvencija, autoriteta, sustava,
uniformnosti, reda. A to je zapravo anarhija. Anarhija doslovno znači biti bez vladara.
Anarhisti predlaţu drţavu slobodnu od vladalaca i voda. Šire značenje anarhije je odsutnost
bilo kakvog zajedničkog standarda, svrhe ili značenja.
A to je ključ anarhičnom biću jebe mi se filozofije. U ţivotu sve podupire našu neumornu
potragu za značenjem, za zbirkom ulančanih značenja, lako nam ta ista značenja prouzrokuju
bol, sve oko nas podupire ovaj proces gomilanja značajnog.
Da bismo ţivjeli skladno, pokušavamo dogovoriti se oko standarda, svrha i značenja ţivota.
Stoga bilo što što ugroţava neka od ovih kolektivnih značenja, ove svete krave našeg
semantičkog svemira, predstavlja nam veliku prijetnju. Anarhizam, tj. odsutnost značenja ili
svrhe, je dakle najveća prijetnja.
Uţa politička konotacija anarhizma, svrgavanje drţave, nije ništa u usporedbi s disruptivnom
moći njezina pravog značenja: zbacivanje zajedničke percepcije onoga što je bitno i svrhovito.
Anarhizam u ovome smislu je najrazornija, najradikalnija filozofija koju čovjek moţe domisliti.
Kad kaţete jebe mi se, napipali ste filozofiju koja svakoga straši do balčaka.
Jebe mi se je krcata s dvije vrste eksploziva: riječ „jebi" sama po sebi ima jedan impresivan i
uvredljiv naboj; a sama fraza napipava filozofiju čiste anarhije.
No, prije no što se uplašite i prestanete čitati, pomislivši: „Anarhija me ne zanima", evo jedne
zanimljive filozofske fusnote skrivene unutar etimologije riječi Anarchos (da, usput budi
rečeno, sve to potječe od Grka) - to je opis koji je često bio primijenjen na Boga - biti „bez
uzroka" i bez početka, smatralo se biti boţanstvenim.
Veliki trenutak. Trenutak kada čitavi stadioni (ili sladio ako znate latinski), ustanu,
aplaudiraju, bodre. Tvrdim kako je jebe mi se: konačni duhovni način (usput, on to doista i
jest), i argumentiram da je u suštini čisti anarhizam, a zatim otkrivam kako Bog, BOG ni manje
ni više - kako se on definirao upravo kao Anarchos.
Sveta Majko Boţja, i Oče također, pa ovo su dobre vijesti. Bilo tko bi dakle moţda pomislio da
postoji jedan Bog koji me ovdje vodi kroz predstavljanje njegove konačne filozofije. Dragi
Boţe, ţalim slučaj, ali čitav koncept Tebe je samo jedno zajednički shvaćeno značenje - stvar
kojoj anarhično moram reći jebe mi se.
Oprosti, Boţe.
I
Zašto kaţemo jebe mi se
Zapravo, kazat ćemo jebe mi se kad god odustanemo od nečega što nam uzrokuje bol.
Moţemo to reći i odustati od toga da smo netko tko ne ţelimo biti. Moţemo to reći i naprosto
prestati brinuti oko nečega za što smo vjerovali da moramo brinuti.
Kaţemo jebe mi se i svim obvezama koje osjećamo: prema obitelji, prijateljima, poslu, društvu,
čitavom svijetu tamo negdje. Pritisak koji svatko na nas stavlja, da budemo ovakvi i onakvi, da
činimo određene stvari, ponekad naprosto postaje nepodnošljiv.
Onda kaţemo jebe mi se i radimo po svome.
To je sloboda. Konačno raditi što doista ţelite raditi. Reći jebe mi se svijetu i tomu što ljudi o
vama misle. Krenuti po svome.
To je onaj aspekt priče kada će vam zatrebati jedan rock soundtrack. Stvar iz onih starih Levi's-
reklama: kad ćete dojuriti u ured na motoru, pokupiti djevojku i odjahati s njom u suton.
Dakle, punim gasom naprijed, zapjevajmo:
Get your motor runnin' Head out on the highway Lookin' for adventure And whatever comes
our way Yeah, Darlin' go make it happen Take the world in a love embrace Fire all of your
guns at once And explode into space Born to be w...i...l...d.
I tako, dignete se, krenete gdje god se već nalazite s njim. Zatim rez, i evo vas u studiju punom
ljudi iz vašega ţivota, s velikim ekranom u pozadini i vašom slikom na njemu. Pojavite se s
Eamonnom, kao da su sagradili filmski studio baš pokraj vaše kuće. Krećemo: rođeni ste 1965.
u pristojnom predgrađu, u obitelji Jean i Dereka Mayhewa... itd. Itd.
To ste vi. Dakle, vratite se datumu svojeg rođenja. Pridruţit ćemo vam se dok se borite za zrak
izlazeći iz divnog, mračnog i toplog mjesta gdje ste proveli proteklih devet mjeseci. Kakav
uţas... sva ta svjetla i ljudi... nema više tekućine u kojoj se moţe plutati; samo prostor, samo
zrak.
Tu ste. U prostoru koji za vas nema nikakva smisla. A to vas se, u ovom trenutku, uopće ne
tiče. Na neko vrijeme bit ćete sretni s jednostavnim smislom: majčina dojka koja znači hranu i
piće i, dobro, majčina dojka koja vas hrani i napaja. Svi ti ljudi koji u vas zure i čine smiješne
zvukove ne znače vam ništa.
Smisao stvari prirodno se uvećava. Obično naprosto u smislu da li te stvari uzrokuju
zadovoljstvo ili bol. Dojka je radost. Čudni osjećaj u trbuhu je bolan. Sada Eamonn okrene
stranicu, vama su već četiri godine i igrate se. Sjećate li se kako ste se osjećali? Sjećate li se
zadovoljstva u najobičnijim stvarima? Gledajući kako kapi kiše klize niz prozorsko okno. Izašli
biste van i gledali u nebo, s kišom na licu. Oboţavali ste miris kiše na suhom betonu. Ponekad
bi vam na pamet palo kako biste htjeli poći negdje drugdje ili raditi nešto drugo. Ali uglavnom
biste bili baš sretni tu gdje ste se našli: uranjajući u teksturu svega oko vas.
Smisao stvari se razvijao; mnoge stvari su vam pruţale zadvoljstvo a neke su vam počele
uzrokovati bol. Sada ste već postali prilično svjesni istih, do te mjere da ste ponekad
pokušavali zamijeniti neke od bolnih stvari s nekim od ugodnih. Dok listate stranice svojeg
ţivota, gledajući se kao tinejdţera, prirodna potraga za smislom nastavlja se...
Sada nam nešto predstavlja imati prijatelje i sviđati im se; da ih privlačimo; da nas vole; da
nam ide dobro u školi, u sportu ili da dobro sviramo neko glazbalo.
Naš svijet smisla postaje sve sofisticiraniji; ponekad je naprosto riječ o tome da se dobro
provedemo; ponekad da su nas drugi prihvatili; ponekad o tome da smo ispunjeni onim čime
se bavimo; ponekad je riječ o pomaganju drugim ljudima.
Listajući stranice ţivota, kroz studentske dane, prvi posao, ljubavne veze, moţda kroz
stvaranje obitelji, vidimo tapiseriju smisla od kojeg se naš ţivot sastoji, a koja postaje sve
sloţenija. Poput izviđača koji skuplja značke na rukavu, i mi tako polako ali sigurno dodajemo
popisu stvari koje nam nešto znače.
A to je, za većinu ljudi, ţivot.
A to je, vrlo vjerojatno, vaš ţivot.
Mi stvaramo ţivot od stvari koje imaju smisla za nas: stvari koje su nam bitne. Mogli bismo
reći da su te stvari naše vrijednosti, ili stvari koje mi u ţivotu drţimo vrijednim.
Što smo bolji uposlenici, to nam naš posao više znači.
Što smo bolji partner, to nam više znači naša veza.
Što smo bolji građani, više nam znači dobrobit drugih.
Stvari su vaţne. Većini nas i jako vaţne.
Sve u ljudskom društvu potvrđuje nam da bi stvari trebale biti vaţne... tako da ih nikada ne
dovodimo u pitanje. Ali kako idemo kroz ţivot, lista postaje sve dulja. I dok Eamonn gura
svoja pokretna kolica sjećanja u sadašnje vrijeme, zagledajte se u to što vam je u ţivotu vaţno.
Vjerojatno ćete moći otpisati dobar dio nabrojanih stvari koje su vam bitne:
Naravno, mogli bismo nastaviti s ovim popisom unedogled. Stoga što postoji beskonačno
puno smislova u ovome svijetu... bezbrojne potencijalne stvari koje su nam bitne.
Zato sada, na trenutak, usporedite popis koji imate s prizorom sebe kao četverogodišnjaka.
Pfu, odgovornosti odrasloga čovjeka, ha? Praktički bez da ste to primijetili, stvorili ste jedan
konvoj stvari koje su bitne.
Burt Reynolds je naprijed u kamionu koji vam zaista najviše znači. A iza njega imate sve ostale
kamione/prikolice/motore stvari koje su vam također bitne. A konvoj ima ogromnih
poteškoća odrţati se na cesti. Poruka primljena.
Ţivot ima drugih zamisli
Spuštamo se autocestom kroz Arizonu. ZZ Top je odvrnut do daske. Imam fine, muške
brkove. Kraj mene sjedi plavuša u jeans-hlačicama iz 70-ih. Što čovjeku više treba?
Ali ovaj je konvoj moja odgovornost. Konačno, ja sam ga izveo na cestu. Bez obzira na to
koliko Chuck servisirao vozila (i dame, hm)... s toliko opakih strojeva na cesti, uvijek postoji
mogućnost nekog mehaničkog kvara.
Moţe doći do probušene gume na jednom od otvorenih kamiona. To će nas usporiti na neko
vrijeme, ali nas neće zaustaviti.
Moţe puknuti pogonski remen na jednom od kamiona, ali onda ću naprosto maznuti nečije
hulahopke i time privremeno srediti ovaj problem. Ali mi imamo 34 osovine, 34 vruća brtvila!
Da ne spominjemo injekcijske sustave, diferencijale s ograničenim proklizivanjem i klipnjače
(trebali biste vidjeti moju; bilo kakav mehanički problem ondje i odmah biste imali hrpu
nezadovoljenih ljubavnica).
Onda je tu i vrijeme. I to kakvo! Poplave. Tornada. Tuče koje mogu ubiti čovjeka.
Takav je i svijet nama bitnih stvari. Svaka bitna stvar nas izlaţe elementarnom ţivotu. Svaka
bitna stvar je kao imati plan za ţivot od kojeg očekujemo da se on toga plana i pridrţava.
Po prvi puta u ţivotu izgubio sam osjećaj da stvari imaju smisla. Bilo mi je mrsko ţivjeti. Svaki
tren bio je bolan. Kad vas nešto boli, obično na neki način moţete pobjeći. Makar uzeli jake
tablete. Ali sinula mi je strašna istina da je riječ o boli od koje ne mogu pobjeći, jer je naprosto
bol ţivljenja.
Dobro, naravno, postojao je način da se pobjegne od te boli također... ne bivajući ţiv. Ali iako
sam doista shvatio zašto se ljudi ubijaju, to nije bilo nešto što bih ozbiljno uzeo u obzir.
Moja partnerica je bila puna razumijevanja. Ali na neko vrijeme nije mi se moglo pomoći.
Zajedno smo otišli na workshop. Ona me uvjerila da će to biti sigurna zona u kojoj mogu biti
svoj i gdje ljudi mogu slobodno komunicirati. Kako se naš metro pribliţavao odredištu u
sjevernom Londonu, počeo sam osjećati nešto novo. Shvatio sam da sam toliko potišten... da
mi je tako malo toga bilo vaţno... da mi uopće nije bilo stalo do toga što će bilo tko o meni
misliti. Nevjerojatno. Nije mi bilo stalo što će putnici misliti o meni dok sam pognute glave
povremeno ridao.
Kad smo došli do udobne kuće na sjeveru Londona, gdje se odrţavao tečaj, shvatio sam da
sam mario koliko za truli bubreg psa dinga o tome što će tko od ovih pristojnih ljudi o meni
misliti. Novi osjećaj za čovjeka koji se brinuo o tome što ljudi o njemu misle... tijekom cijelog
ţivota bilo mi je jako bitno kako me drugi vide.
Tako da sam iskoristio ovaj sigurnosni, terapeutski prostor do maksimuma. Pri uobičajenom
"predstavljanju" na početku, neki su se odmah otvorili i malo plakali. Svi su s njima suosjećali i
grlili ih. Ranije, u sličnim situacijama i ja bih malo plakao i svi bi sa mnom suosjećali,
prepoznavši u meni zapravo muškarca koji dolazi u dodir sa svojom ţenskom stranom, a onda
stavljali ruke oko mojeg ramena, grleći me.
No, brbljao sam kao beba. Nitko nije mogao doprijeti do mene. Ništa nije bilo od pomoći. Bio
sam u središtu divne terapeutske vjeţbe koja bi mi zapravo trebala pomoći. Ali bio sam u
istom praznom, mrtvom i dosadnom prostoru kao i ranije. Naučio sam nešto o terapeutskim
grupama: strpljenje za ljude s problemima nije baš previše duboko... posebice ako terapeutske
metode koje se nude nemaju neki učinak. Ljudi su zapravo postali bijesni jer sam bio toliko
potišten. A za to me isto bolio kurac.
Još se sjećam novog osjećanja koje sam iskušao toga dana. U mračnom očaju ţive boli, osjetio
sam također osjećaj slobode kakav nikad nisam ranije osjetio: slobode da se za ništa ne mari. U
svojem nihilističkom beznađu naprosto sam rekao jebe mi se svemu oko sebe.
Tamni je oblak prošao. Polako sam se vratio "normalnom" pogledu na stvari. Ali nešto je
ostalo: osjećaj da stvari nisu bile toliko vaţne kao ranije. Ili radije, da sam izgubio nešto što se
neće nikad vratiti: osjećaj da je sve baš prokleto vaţno.
Sljedećih godina čitao sam dosta spiritualne literature. Dobro, zapravo to je jedino što sam
čitao. Sve što bih našao o taoizmu, budizmu, šamanizmu... sve boje New Age spiritualnosti.
Čitao sam sve od najutjecajnijih suvremenih učitelja. Ali, dok sam čitao o ovim modernim
učiteljima, nešto je odmah privuklo moju paţnju: mnogi od njih kazivali su svoju ţivotnu
priču, bile su vrlo slične... o krahovima koje su iskušali u svojim ţivotima.
Stoga, molim, stupite naprijed: Brandon Bays, Eckhart Tolle i Byron Katie.
Brandon Bays. Nakon godina rada u području zdravstva, skrahirala je kad su joj pronašli
tumor. No, uspjela je ostvariti začudni i munjeviti oporavak. Osamnaest mjeseci kasnije
pogodila ju je serija nevolja. Njena divna kuća u Malibuu izgorjela je do temlja. Zatim je sve
njezine prihode uzela porezna sluţba, tako da je ostala bez sredstava. Zatim je njezina
oboţavana kći Kelley, njezina srodna duša, napisala da s njom više ne ţeli komunicirati.
Naposljetku, muţ joj je otkrio da ima ozbiljnu vezu s drugom ţenom. Bang. Usred svega,
probudila se: vrijeme je stalo a ona je odlučila stvari prihvatiti kakve jesu. Istog je časa bila
obuzeta potpunim osjećanjem ljubavi - osjećajem da je ljubav posvuda. Brandon Bays "se
probudila" i, kasnije, napisala nadahnutu knjigu The journey.
Eckhart Tolle je, do svoje tridesete, ţivio u gotovo stalnom stanju anksioznosti i depresije, a
onda, jedne noći -
Probudio sam se rano pun tjeskobe. Mnogo puta ranije budio sam se s takvim osjećajem, ali
ovoga puta bio je jači nego ikad ranije... Sve se činilo stranim, neprijateljskim, besmislenim
tako da je u meni stvorilo duboku mrţnju spram svijeta.
Više od deset godina ţivot Byron Katie je polagano, spiralno, išao nadolje. Pala je u depresiju,
bijes, paranoju. Ponekad nije mogla izaći iz kuće, ili se okupati, čak niti oprati zube. Vlastita su
je djeca izbjegavala zbog straha od njezinih ispada. Konačno je završila u bolnici, na odjelu za
ţene s anoreksijom. Tu je bila razdvojena od drugih rezidenata koji su je se pribojavali. Ubrzo
nakon toga, leţeći na podu, probudila se ne znajući tko je. "Nije me bilo", kaţe. Osjetila je
radost i prihvaćanje. Kad se vratila kući, svi su mislili da je riječ o nekoj drugoj osobi.
"Buđenje" Byron Katie kasnije je proizvelo krasnu knjigu Loving What Is.
Sve tri navedene ideje/procesi imaju veliku količinu vrijednog u sebi. Ali nešto nedostaje, zar
ne? Zalaţenje duboko u emotivne slojeve (The journey), ţivljenje u ovome trenutku (The
Power of Now), postavljanje četiri pitanja o tome što nas dovodi do bijesa (Loving What Is),
nemaju ničeg zajedničkog s onim što ova tri slučaja ujedinjuje:
* Naš impersonator zove vašeg šefa, praveći se da je uposlenik konkurentne firme... tvrdi da
ste im prodali povjerljive informacije za ozbiljne novce.
* Naš dţeparoš ubacuje 2,000 funti u banknotama u ladice vašeg radnog stola toga jutra.
* Naš čovjek koji izgleda poput Hugh Granta počne slijediti vašu ţenu i uspijeva "slučajno"
na nju naletjeti. U roku tri dana ona je iznenada na sluţbenoj konferenciji. Posao je,
naravno, tip koji izgleda kao Hugh Grant.
* Naš haker iskoristio je detalje koje ste nam dali za bankovni debit, ušao u vaš bankovni
račun i ukrao vam sav novac
* Naš kradljivac identiteta ukrao je ime s vlasničkih papira za vašu kuću, kao i s
registracijskih papira vašeg automobila BMW 5
* Naš ovrhovoditelj preuzima vašu kuću
* Ostavši (praktički) bez ičega i ikoga, na pločniku ispred vaše (sad bivše) kuće, naš majstor
borilačkih vještina u kapuljači, orobi vas otevši vam ručni sat marke Tag Heuer
* U tome trenutku, ne garantiramo, ali barem jedno 78 posto naših stranaka reći će jebe mi
se. Pet minuta kasnije, probudit će se.
Posao obavljen.
Ali, zbilja, to naravno nije nešto što bih vam preporučio. Dakle, molim, nemojte me tuţiti ako
izazovete kakav ţivotni krah, a stvari slučajno ne upale. To znači da ste naprosto šeprtlja. Ako
se šeprtlje ikada probude, i dalje su šeprtlje, stoga zašto biste uopće ovako nešto i počinjali?
Ono što doista preporučam jest da iskoristite duhovni proces jebe mi se i time počnete
smanjivati pritisak na sva značenja koja vam potencijalno mogu prouzročiti puno boli.
2
Osnovne jebe mi se metode
Ovih pet metoda pomoći će vam da zaţivite jebe mi se ţivotom. U stvari, toplo preporučam da
si ove metode istetovirate na prste. Tako ih nećete zaboraviti. Nekim lijepim, elegantnim
tipografskim slovima - premda, ja ih ne bih stavio u kurziv jer ćete izgledati kao seoska birtija.
Kako ćete uskoro primijetiti, metode se pretaču jedna iz druge i jedna o drugoj ovise. Dobro, to
je pomalo kao sklopiti šaku s vašim tetoviranim prstima koji su pripravni smrviti vaš
šablonski ţivot i pokoriti ga.
Opuštanje
Većina nas niti ne zna koliko smo napeti. Vi niste? Vi ste zapravo opušteni? Ok, da vidimo.
Dok sjedite i ovo čitate, počnite se koncentirati na svoja ramena: vjerojatno osjećate kako se
ona spuštaju dok ih opuštate. Pređite na vrat, osjetite opuštanje napetosti. Zatim vilica: neka
vilica bude mlohava dok je opuštate. Zatim čelo i mišići oko očiju.
Natrag na ramena. Vrlo je vjerojatno da su se ponovno stisnula: dakle probajte ih ponovno
opustiti.
Tako to zapravo ide. Nalazimo napetost tamo gdje smo mislili da je nema, a čim odvučemo
svoju paţnju ona se vraća. Moţe to isprva biti malo uznemirujuće, stvoriti naviku da u tijelo
ulazite svjesno; jer dojam je da ste zapravo prilično napeti (dok je prijašnje neznanje bila neka
posebna vrst blaţenosti).
Ako ignorirate napetost u tijelu, ono će učiniti ono što djeca (i poneki odrasli) rade kad ih se
ignorira: počnu vikati, vrištati i općenito, loše se obnašati. Ovo loše ponašanje dolazi u obliku
ukočenog vrata, glavobolje, boli u leđima itd. Dakle, pokušajte osluhnuti svoje tijelo prije nego
što ono počne vikati za pozornost.
Zapamtite, mi smo vrlo jednostavna bića; nastojimo izbjeći bol i uvećati svoje zadovoljstvo. Do
sada smo govorili o izbjegavanju boli. Pokušajte onda, također, pronaći zadovoljstvo u
relaksaciji. Pokušajte pronaći toliko zadovoljstva u relaksaciji koliko u čaši vina, u poljupcu
vašeg partnera ili_____________(umetnite svoju omiljenu ugodnu aktivnost ovdje, ali budite
malko oprezni u slučaju da netko ne zaviri u knjigu; ne ţelim da izraz poput ugodne
aktivnosti, ironično, postane za vas bolan).
To nazivam "unutarnjim traţenjem ugode". Kako je jedan mudrijaš na nekom tečaju koga sam
podučavao napomenuo, sva ugoda je unutarnja. Dobro, da, svakako. Ali sada govorim o
pronalaţenju izvora ugode u nama radije nego izvan nas. To nam obično ne padne na pamet.
Očajno pokušavamo stimulirati tu unutarnju ugodu (inače, poznatiju kao "zadovoljštinu"),
kroz vanjsku potragu.
Zapišite stvari koje vas privlače na margini ako vam se to dopada (ako pak napunite ovu
knjigu sa suviše margina onda će ona izgledati više kao vjeţbanica a iste su mi mrske, pa ćemo
početi primati pisma tipa "Kupio sam vašu knjigu očekujući neki korisni savjet a samo sam
dobio margine! Sljedeći puta kupit ću obični čisti papir u knjiţari, puno je jeftiniji."). Ako
moţete naći izvor ugode unutar sebe nikad vam neće biti dosadno, postat ćete samo-odr-ţivi i
vrlo jeftini za ljubavne domjenke. Ali najveća je korist što ćete time poboljšati svoje zdravlje
koje vodi dugom ţivotu, sreći i mogućem prosvjetljenju, a zatim ćete to, mnogo izvjesnije,
nastojati činiti redovito.
Dakle, samo naprijed, povucite se u sobu, zatvorite vrata i malo čeprkajte kroz svoja unutarnja
zadovoljstva. Nakon toga, pokušajte naći neku zaista duboku ugodu, jednostavno se opustivši.
Uţivajte u rukama koje golicaju dok se opuštate. Uţivajte u osjećaju vašeg cijelog tijela dok
postaje gnjecavo i vodenkasto kao sladoled koji se topi u vrućem ljetnom danu.
Prepuštanje
Moţda stoga što nam je urođeno znati nestalno, mi zato tako očajnički svemu prianjamo. Ali
doista prianjamo. Znamo, naša mladost nestaje, mi i naši voljeni jednoga dana moraju nestati,
sve što smo nakupili na lagan način moţe nam biti uzeto, jednoga dana neće više biti potrebne
za naše vještine, jednoga dana naša ljubav neće biti uzvraćena. A mi i dalje prianjamo.
Gdje god se okrenemo suočavamo se s nestalnošću. Pišući ovo početkom listopada, gledam i
suočavam se s prirodnim godišnjem podsjetnikom da sve stvari blijede.
Što više prianjamo, naravno, osjećamo više boli jer stvari blijede, nestaju, umiru oko nas. A
ponekad što više prianjamo, to se one više događaju. Zamislite nekoga u ve/i tko je, da, tijesno
privrţen drugoj osobi. Drţi se voljenog ili voljene ţeljeznim zahvatom, ljubomoran je
najmanjim povodom, provodeći vrijeme u strahu od kakve uţasne stvari koja se moţe
dogoditi umjesto uţivanja u vezi kakva jest. Kako se osjeća druga osoba? Koliko dugo takva
veza moţe potrajati? (Osjeća se loše. Ne dugo. Čisto u slučaju da negdje sjedite i češkate glavu
traţeći odgovor.)
Ključ otpuštanja svega za što se grčevito hvatate je u spoznaji da ćemo biti OK i kad to nešto ne
budemo imali. To je istina. Zgodna vjeţba: prođite kroz sve stvari koje grčevito ţelite u svojem
ţivotu - partner, posao, zdravlje, smisao za humor, obitelj i prijatelji, sapunica na telki - onda si
recite da biste zapravo bili OK i bez njih. Moţe se preţivjeti s malo toga. Pa makar odlazak
ljudi i stvari moţe biti bolan, preţivjet ćete vi to.
Ako vam se da, ponovite nekoliko puta: "OK sam s činjenicom da stvari prolaze i blijede u
mojem ţivotu. Bit ću OK bez obzira na to što se meni i mojima dogodi. Prepuštam svoj grčeviti
zahvat i puštam da ţivot prosto plovi oko mene i kroz mene." Upalite svijeću i sprţite si obrve.
Neeee. Ovo posljednje nemojte činiti!
Ali, opustite se (prst broj 1), prepustite se (prst broj 2), pripremite se prihvatiti stvari onakvim
kakve jesu (prst broj 3).
Prihvaćanje
Danas smo u uţasnoj situaciji. Stvari doista postaju sve gore. Ne moţeš ući u autobus a da ne
pomisliš kako će ga moţda neki ekstremist dignuti u zrak. Ako autobus uopće i dođe. S
vladom koja sve daje privatnim tvrtkama, kojima je novac na prvom mjestu, nitko se s vama
neće baviti ako u svemu ne mirišu novac. Dakle, tipično, stajati na kiši i čekati autobus koji
neće doći usred srpnja. Čini li se to samo meni ili je sve više kiše ljeti? Potpuno sranje, ovo
toboţnje globalno zatopljenje. Dapače, sve je hladnije, vlaţnije, još jedan razlog da nam sole
pamet kako trebamo ţivjeti. Uostalom, ako je sve toplije, zašto su onda moji računi za plin sve
veći? Ne bi li trebali postajati manji ako ga koristim manje? Nazvao sam ih i upitao; neki
mladić u Indiji mi je odgovorio. Bio je pristojan ali naravno nije imao pojma ni o čemu. Barem
je bio pristojan, što više nije svakidašnja stvar. Bez pristojnosti nema poštovanja.
Znate li koliko se mi u Velikoj Britaniji ţalimo na sve? Dobro, kaţem "mi", trebao bih reći "vi",
s obzirom da sada ţivim u Italiji gdje se ljudi gotovo uopće ne ţale (OK, još postoje kvizovi u
kojima stari muški voditelji promjeravaju čitavu pozornicu punu djevojaka u bikinima... Ha,
moţda je to jedan od razloga... Gledajte, BBC: vratite nam kvizove 70-ih s Bruceom
Forsytheom i komadima u bikinijima... to će sigurno uzrokovati da se dečki prestanu ţaliti,
barem na neko vrijeme... Onda se barem sve moţe uravnoteţiti s nekim kvizom koga bi vodila
Germaine Greer a s gomilom krasnih mladića u kupaćim gaćama, i sve bi bilo u reci u: onda će
i cure prestati kukati.) Sada to primjećujem i više iako dolazim samo povremeno u domovinu.
Svi su tako utegnuti i skloni kuknjavi. Uvijek loše vijesti na telki; ljudi u sapunicama kukaju i
deru se jedni na druge; u Big Brotheru zabadaju i kukaju; novine su sretne kad zapaze kako se
divni taj i taj malo udebljao ili je ta i ta previše mršava. Beskrajni napisi ovoga ljeta o Posh
Becks kako je premršava; kako jede samo unutarnju stranu kore od banane, kako liţe sol na
čipsu tijekom svakog obroka. Razvikali su se kako je to uţasan primjer svakoj mladoj curi.
Dobro, ţalim slučaj, ali nije li one krasan primjer mladim curama? Ako jedeš manje od male
ptice osjetljiva trbuha onda počinješ nalikovati maloj ptici osjetljiva trbuha. Da, cure drage, ta
ţenska nije lijepa. Nije zgodna nama dečkima. Molim vas, osjetite se slobodno, malo više
zagrizite, jedite više sladoleda, onda će vas više nas, prešavši plesni podij, zapitati za ples... ili
štogod se već danas radi.
Zato stalno kukamo, zabadamo i kritiziramo: ne osjećamo se previše dobro iznutra i
pokušavamo naći razloge izvan sebe za ovaj osjećaj nelagode. Kako se počnete osjećati bolje
iznutra (rekavši jebe mi se, opuštajući se, prepuštajući se), dopast će vam se taj osjećaj; neće
vam biti više tako lako kukati o svemu i svačemu. Nakon nekog vremena, počet će vam ići na
ţivce jer će činiti da se osjetite gore, a ne bolje.
Vidite, najbolje je pokušati prihvatiti stvari oko sebe kakve jesu (to će biti lakše kad izgubite
potrebu da stalno traţite isprike za svoja bolna osjećanja). Istina je (ţao mi je što to moram
otvoreno reći), da obično ne moţemo učiniti apsolutno ništa o većini stvari koja nas dovode do
bijesa. Ne moţemo puno učiniti glede autobusa koji kasni, glede terorista i nesposobnih
političara koji nas uvode u laţne ratove, glede mladih koji psuju i ponašaju se bez rešpekta...
Čak i stvari bliţe vašoj situaciji: vaš šef je siledţija, partner je sebičan, djeca su vam lijena.
Svakako, moţete dati otkaz, ostaviti vašeg partnera i izbaciti djecu na svjeţi zrak da se igraju.
Ali sve dok niste spremni učiniti sve ove stvari, prestanite k vragu kukati i prihvatite stvari
onakve kakve jesu.
Prihvatiti sve, kakvo jest, je divno stanje kojemu naginje-mo. Osjetite ga: kako bi bilo sebe
prihvatiti onakvim kakvi jeste, ni tanji ni viši ni boljeg izgleda, baš kakvi ste sada? Kako bi bilo
prihvatiti svoj ţivot kakav jest: posao, obitelj, prijatelji, seks, perspektive stvari, čitav vraţji
ţivot, baš kakvi jesu u ovome trenutku? Kako bi bilo prihvatiti svijet - sjeban, kaotičan,
zagrijan, razoren ratom, zakrčen pohlepom - kakav već jest?
Pokušajte danas. Prihvatite stvari koje ne idu prema planu; ljude koji vas ne tretiraju onako
kako biste htjeli; loše kao i dobre vijesti. Počnite se osjećati dobro iznutra. Zapamtite, ne
morate stalno kukati i kritizirati. Pa ako i osjećate šugavost (kao što je svi osjećamo ponekad),
nastojte prihvatiti taj osjećaj također, ne traţeći izvanjskoga krivca.
Nepristrano promatranje
Promatrač nije neki perverznjak iza navučenih zastora koji zuri u gospođu Tardywells dok ista
kasno noću otkopčava svoj korzet (prije nego što će zavodljivo provući konac za zube, na
svjetlu mjesečine). Ne, to je ono što mi koji jedemo grah kao dio svojeg posla, zovemo
sposobnost da se vidi što se odigrava u vlastitoj glavi i tijelu, bez pristranosti. To se ponekad
naziva "svijest" ili "biti svjestan" (obje riječi korištene u uţem smislu od strane jedača graha, a
ne filozofa). Ali, zadrţimo se kod
Promatrača.
Sjednete li nepokretno na neko vrijeme (obično se to zove, malčice odbojno, meditacija), to je
dobra prilika da stupite u kontat s vašim unutarnjim Promatračem. Vidite li kako mu već to
veliko slovo P daje neku vaţnost u vašem ţivotu? Sjedite i dok se misli počnu kotrljati, kao što
će se to neizbjeţno događati, razvijte osjećaj promatranja svojih misli (odozgo ako to ţelite),
kao da nisu vaše. Nemojte se s njima petljati. Nemojte suditi. Prihvatite ih. Moţe vam pomoći
da naprosto promatrate misli na jedan nepristran način bez donošenja sudova, npr: "Aha,
znači ubiti dečka koji me vara s dobro izoštrenom sjekirom" ili: "OK, tako sam gladan da bih
mogao oderati svoju mačku i staviti je na roštilj, baš zanimljivo".
Evo vam još jednog prizora. Zamislite ovog Promatrača kao jednu CCTV-kameru na zakrčenoj
javnoj prometnici. Kamera vidi sve. Ona ne intervenira niti viče: "Hej, nosonja, izgledaš
smiješno u tom sakou!" Ona samo promatra. Ustvari, izgeda da nitko i ne gleda taj ekran s
nosonjom i njegovim sakoom. Kamera je naprosto komad bedaste mašinerije promatranja
(najvjerojatnije i snimanja, čisto da se nade pri ruci). Kamera koja promatra, a ne sudi niti
kritizira. Znate li efekt ove male, neţive mašinerije? Ljudi se ponašaju bolje. A to će se dogoditi
i u vašoj glavi/tijelu. Što više nepristrano promatrate, prihvativši ono što vidite naprosto za
ono što jest, to će se bolje vaša glava/tijelo ponašati. Naravno, ne mora se bolje ponašati; nema
tajne policije koja prati snimke vaših zločestih misli. Ali istina je da kada prihvatite svoje misli i
emocije onakvima kakve jesu (kroz Promatrača), tada sve kao da se malo smiruje.
Probajte i provjerite.
Ako vam to predstavlja problem, naime staviti razmak između vas i vaših misli/emocija, čujte
sljedeće. Prije nekoliko godina ţivjeli smo u malom stanu u Balhamu. Svake večeri sjedio sam
ukrštenih nogu, tiho, po pola sata (oko ponoći). Stan je bio dio ogromnog stambenog bloka
tako da se neprestance moglo čuti buku koju ljudi prave: voda u wc-u, lupanje vratima,
drečanje televizora, plač beba. Kad bih se smjestio i moja glava se počela usporavati, postao
bih svjestan glasova u susjedstvu. Muški glasovi, moţda dvoje, brbljajući o besmislenim
dnevnim trivijalnostima. Mogao sam čuti o čemu kad bih se baš napregnuo. Sjećam se svojeg
iznenađenja da su tako razgovarali, glasno, u ovo doba noći. Slušao sam i dalje. Pomislio sam
kako nikad ranije nisam čuo ove susjede u razgovoru; znao sam samo da jedan sredovječni
samac ţivi preko puta ali nikad nisam čuo kako s nekim razgovara. Osluškivao sam. Onda
sam naglo shvatio da glasovi nisu uopće bili susjedni: bili su u mojoj glavi. Slušao sam tijek
svojih misli (šašave i trivijalne kakve već jesu), ali kao da sam bio sasvim od njih odvojen.
Pokušao sam se ponovno uključiti. Čarolija je nestala. Šokirao sam se. Zaista sam bio uvjeren
da su dva glasa dolazila iz susjedstva. Shvatio sam (moţda prvi put), da sam više od svojih
misli. Postoji nešto drugo, u mojoj glavi ili negdje drugdje, odvojeno od mojih misli.
Neki bi rekli da sam se, u tom trenu, spojio s izvorom, ili s bogom, ili s univerzalnim bićem,
nemam pojma. Ali bio je to dobar osjećaj. Nisam od tada pokušavao ponoviti iskustvo, ali
ponekad imam slične bljeskove, obično dok vozim.
Kako u sebi razvijate Promatrača, svoju vlastitu CCTV-kameru, imate lagani osjećaj da se misli
naprosto događaju, da ne morate u njih ulaziti. Ne morate vikati "hej, nosonja", nego samo
promatrati šarenu gomilu koja prolazi vašom glavom, s potpunom nepristranošću.
Svjesno disanje
Svijest o vlastitu disanju je lagana i moćna. Stoga za sve ljenijeg i bezbriţnijeg jebe mi se
praktičara, tu nema previše posla.
Disanje je divna stvar za igranje. Za većinu nas, disanje je nešto o čemu nikad ne mislimo (a
bogme niti ne moramo). Nakon nekoliko teških početnih udisaja nakon poroda, izgleda
dišemo prilično komotno ostatak naših ţivota bez da o tome pretjerano razmišljamo.
Naravno, ako imamo astmu ili neki drugi problem s plućima, bit ćemo vrlo svjesni svojega
disanja. Ali za većinu ljudi, jedino kada o svojem disanju misle je kada su bolesni ili kada im
mama kaţe „diši duboko" (i stavi glavu među koljena).
Disanje je jedno od čudesnih, automatskih funkcija našega tijela: kao i pumpanje krvi iz srca,
razmjena kisika i ugljičnog dioksida, regeneracija stanica, probava, čišćenje tjelesnih otrova,
ravnoteţa tjelesne kiselosti i luţnatosti i tako dalje.
Naša tijela idu svojim poslom bez nas. A to je jako dobro. Bilo bi stvarno neugodno probuditi
se svakog jutra i morati provjeriti listu stvari koje valja obaviti:
* Disanje?
* Pumpanje srca?
* Puštanje korektnih hormona?
* Odnos kisika spram ugljičnog dioksida 2:1?
* Ph razina 8.5?
* Dvadesetpostotna obnova stanica?
* Korištenje desne strane mozga?
* Puštanje adrenalina za početak briga oko tekućeg dana?
U tome je dakle stvar. Velika. Od svih ovih brojnih funkcija koje su automatske većinu
vremena, disanje je upravo ono s kojim se vrlo lagano moţemo igrati, mijenjajući ga.
Svakako, ako baš ţelite, moţete usporiti broj srčanih otkucaja. Ali to nije tako lako. Dok sada,
sjedeći gdje već jeste, čitajući, moţete disati dublje ili brţe, ili zadrţati svoj dah. Sve što sa
svojim dahom radite svjesno imat će efekt na vaše tijelo (i glavu).
Zato je svjesno disanje tako cool.
Ako sjedite, svjesno i duboko dišući nekoliko minuta, osjetit ćete se mirnije, a u vašem će se
tijelu početi događati čitav niz stvari:
Postoje dvije strane svjesnog disanja: postati svjestan svoga disanja sada i mijenjati ga svjesno.
Jednostavno biti svjestan svoga disanja omogućuje vam da upoznate svoj dah. Dobra je ideja
to početi raditi. Svakako, čim počnete razmišljati o disanju, ono se malo promijeni. Teško ga je
doista nabrzaka uloviti da biste vidjeli što ono radi dok ga se ne gleda. Ne postoji mračni
ormar u kojem se moţete sakriti i zaviriti u to kako se diše dok se na disanje ne obraća paţnja.
Vaša pluća uvijek znadu kad ste u ormaru, ma koliko malena bila rupa kroz koju virili.
Ali, probajte. Primijetite kako vam se dah čini dok ulazi u vaš nos (ili usta). Primijetite kako se
kreće kada dišete. Dišete li grudima ili trbuhom? Brzo ili sporo? Ima li prekida? Osjećate li
učinak u drugim dijelovima vašeg tijela?
Najbrţi način opuštanja je da zaista usporite svoj izdisaj. Zaista ga rastegnite. Počnite osjećati
kako se vaše tijelo opušta. Moţete pojačati ovaj učinak i više ako izdisaju dodate i uzdah.
Uzdah je čudesno pomagalo samo po sebi. Uzdahnete kada ste na kraju nekog teškog i
napornog posla. Kad ste završili posao, natočili si whiskey i sjeli na kauč da biste pogledali
epizodu Poldarka, tada uzdahnete. Uzdah govori vašem tijelu: "To je to, sad se opusti i
prepusti." Uzdah je vaš način kazivanja „jebe mi se. Bez obzira na to što se danas dogodilo, sad
je moja prigoda da se malo opustim."
Ako dakle ţelite zavarati vaše tijelo kako bi pomislilo da je čitav posao obavljen i da se moţe
odmoriti i opustiti, onda UZDAHNITE.
Probajte kombinirati neke jebe mi se misli s ovim uzdasima. Odaberite ono čemu ţelite reći
jebe mi se u lom trenutku, izgovorite ga, a onda duboko uzdahnite kroz svoj izdisaj. Kratko
upozorenje: ako ovo čitate na javnome mjestu, moţda je najbolje pričekati da budete sami. Ili
da naprosto to malo umjerite... promrmljajte svoju jebe mi se dionicu, zatim sporo izdahnite.
Pardon, naprosto ne ţelim da imate kakvih neugodnosti.
Vidite, ne ţelim dobiti pisma koja bi glasila:
Dragi g. Parkin,
čitao sam vašu knjigu za vrijeme prilično dosadnog recitala Brahmsova Petog koncerta u
mjesnoj koncertnoj dvorani. Marljivo sam izveo vjeţbu disanja rekavši: „jebemise za
suprugove duge poglede spram zamašnih oblina gde Thrimble... jebemise", a zatim sam
izdahnula dugim uzdahom kako ste preporučili. Da skratim dugu priču, postala sam
nepoţeljna na pristojnim društvenim domjencima Thricket Windona... smrtonosna rana za
ţenu mojeg društvenog poloţaja...
Dragi g. Parkin,
pročitala sam vaše riječi s jedva suspregnutim uţitkom; mislim da imate sve što me privlači
do srţi. Mogu li biti toliko drska i predloţiti domjenak sljedeće srijede navečer kod "Prišta i
krhotine"? Nećete me moći Mati: na rever ću prikvačiti crvenu ruţu kako bih pokrila svoje
zamašne obline.
Vaša Hilary Thrimble
Tek da znate.
No, dobro, vratimo se disanju. Gdje smo ono stali? Da, onaj jebe mi se izdah.
Pokušajte.
„Kaţem jebe mi se boli u leđima"... uzdahnite i izdahnite.
„Kaţem jebi se svojem šefu siledţiji"... uzdahnite i izdahnite. I tako dalje.
Kad god stvari postanu previše vaţne. Kad god ste napeti, anksiozni ili uplašeni. Samo recite
jebe mi se, uzdahnite i izdahnite. Radi kao ura.
Ali nemojmo zaboraviti niti jebe mi se udisaj. Dok je jebe mi se izdisaj stvar prepuštanja i
opuštanja, govorenja ne stvarima, jebe mi se udisaj je stvar uvlačenja energije, snage, govorenja
da stvarima.
Jebe mi se udah je stvar usisavanja energije kako biste učinili ono što morate učiniti. A to je
barem pola igre u načinu jebe mi se ţivljenja. Ako ţelite ustati od stola, prošetati do i
pročavrljati sa svojim zgodnim novim računovođom, duboko udahnite, recite jebe mi se i
učinite to. Ako ţelite poći na daleki put, duboko udahnite, recite jebe mi se, dajte otkaz i
bukirajte svoje letove. Ako ste umorni od zamorne veze, duboko udahnite, recite jebe mi se i
dovedite je do kraja. Danas.
Energetski govoreći, jebe mi se izdisaj jest yin... opušten, mekan, prepušten.
Dok je jebe mi se udisaj yang... energetičan, entuzijastičan, grleći.
Ako znate nešto o taoizmu, znate i to da vam je potrebna dobra ravnoteţa yanga i yina kako
biste ţivjeli skladno u ovome svijetu.
Problem za većinu nas je taj što ţivimo negdje na pola puta između dobroga yang i dobroga
yin ţivota. Ne poseţemo za stvarima dovoljno duboko, ne prigrlimo ţivot toliko energično
koliko bismo mogli. Niti se opuštamo niti se istome dovoljno prepuštamo.
A ovo se replicira u našem disanju. Sve u našem ţivotu je replicirano u našem disanju. Ako
pogledate nečiji izdisaj i udisaj, mogu vam se učiniti sličnim. Jebe mi se udisaj je doduše pun
energije: pokušajte, zaista se napunite i uvucite tu energiju. A jebe mi se izdisaj je baš suprotan.
Ne bi trebalo biti nikakvog napora u ispuštanju zraka... naprosto prepuštanje i opuštanje.
Dva daha ne mogu biti različitija. Svaki dah nudi dvije strane jebe mi se ţivljenja.
Počnite vjeţbati disanje na sljedeći način. Uţivajte u aktivnom usisavanju energije koje
predstavlja jebe mi se udisaj. Onda uţivajte u apsolutno pasivnom prepuštanju koje je jebe mi
se izdisaj. Počet ćete uţivati u načinu na koji ovo ima utjecaja na vaš ţivot.
Stvorit ćete jebe mi se energiju jebe mi se udisaja i s njom zaista moţete krenuti za onim što
ţelite u ţivotu: raditi što zapravo ţelite raditi, bez obzira na to što ljudi o tome mislili.
Pruţit ćete sebi i jebe mi se sposobnost jebe mi se izdisaja kad vas zaista zaboli kurac za stvari
koje su vas do tada mučile i tištile.
Dakle, pogledajmo sada kako moţemo reći jebe mi se nekim specifičnim područjima u našim
ţivotima...
3
Recite jebe mi se raznim stvarima
Smiješno. Pomalo se pripremam za sljedeće: HRANA BEZ HRANE. Jedva čekam kušati kakvu
ne-hranjive lasagne, nehranjivu pizzu, nehranjiv tirani i su. To će doći kao oluja. Baš kao sve te
stvari bez glutena i šećera za koje su nam rekli da ih ne bismo smjeli jesti, iako ljudi ne mogu
podnijeti ţivot bez jela kakva su poznavali; tako će moţda hrana bez hrane biti pravljena za
ljude koji su na dijeti ili koji ţele jesti manje ali je ipak i dalje kupovati u supermarketu,
otvarajući ovitke i onda ih bacati u smeće.
Nehranjive lasagne su moj favorit. Zapakirane su u posudu za mikrovalnu pećnicu. Probušite
dakle plastični poklopac vilicom, zatim ubacite u mikrovalnu na nekoliko trenutaka.
Gotovo. Otvorite poklopac a unutra su samo ostrugani ostaci lasagna. Odmah moţete baciti
kutiju u smeće. I zaista, osjetite kao da ste prošli čitavo iskustvo jedenja obroka.
Vidite, to je problem s postom. Uz činjenicu da ćete biti dovoljno gladni i biti u stanju pobiti
suputnike u podzemnoj i pojesti ih, propuštate i čitavu stvar vezanu s obrokom. Kada
nakratko prestanete jesti stvara se puno slobodnog vremena. Tako da ne znamo što bismo s
njime. Vrijeme koje provedemo misleći na hranu je vrijeme kada ne jedemo. Dakle, valja
razmrljati tanjur s kečapom i oprati ga... uvidjet ćete, vaš post je sada puno učinkovitiji.
Zašto ove šale? Zato jer nas hrana i sve u vezi s njom naprosto opsjeda. A to mi se čini jako
smiješnim. Na ovaj ili onaj način provedemo toliko vremena misleći na hranu. Muškarac sam a
puno razmišljam o hrani. Moţda sam muškarac koji razmišlja kao ţena. Ali kako čujem, ţene
navodno misle na hranu puno više od muškaraca.
Ako o seksu razmišljamo svakih deset sekundi, čini mi se da o hrani razmišljamo barem
svakih sedam sekundi. Nevjerojatno je da se uopće stigne nešto i napraviti na radnom mjestu.
A šalim se zato jer je to prvi korak u jebe mi se smjeru.
Naša opsesija hranom naprosto je luda. Urnebesna.
Hrana (kao ljubav i seks) je jedno od glavnih područja onoga što za nas ima smisla, lako većina
nas to vjerojatno negira. Ako bi nas pitali da navedemo stvari koje nam doista nešto znače,
vjerojatno ne bismo uključili hranu. A obično je ona jedna od najvaţnijih stvari.
Prvo, dakle, treba postati svjestan hrane. Počnite primjećivati koliko o njoj razmišljate. O tome
što se događa kad o njoj razmišljate. Primijetite kako vam je dok jedete. Primijetite kako se
osjećate kad jedete dobru hranu za koju mislite da biste je trebali jesti. Primijetite kako se
osjećate kad jedete lošu hranu za koju mislite da je ne biste smjeli jesti. Kako vam je kad
gledate druge ljude koji jedu izuzetno dobru ili izuzetno lošu hranu. Kako se osjećate kad vas
stalno propitkujem kako se osjećate? Naprosto počnite uviđati koliko vam hrana zapravo
znači.
Onda se u sebi malo nasmijte, inače ćete zaplakati.
Hrana nam toliko znači iz mnogo razloga.
Prvo, ona je velika utjeha. Ako vam je nešto neugodno, onda nema ničeg utješnijeg od
čokolade, keksa ili kolača. Mnogi od nas danas provode puno vremena osjećajući se neugodno
ali nastojimo izbjeći te osjećaje.
Osim što nam daje energiju i osjećaj sreće (na primjer, serotonin se otpušta kada jedemo
čokoladu), hrana nas ispunjava. Toliko da više ne moţe stati u nas. Toliko da nam postane
slabo. Trpamo se zato jer što više to radimo, manje osjećamo. Ako se osjećamo loše, to je ono
što ţelimo izbjeći. Natrpamo se hranom dok ne otupimo. Tako da više nema mjesta za bilo što
drugo.
Drugo, hrana utječe na naše zdravlje. Mnoge bolesti uzrokovane su hranom koju jedemo. S
modernom dijetom naša tijela su previše zatrovana, postajući prava plodna polja za boleštine.
Nije ni čudo da stalno pokušavamo jesti ovu ili onu „zdravu" hranu i riješiti se ostale. Ako ste
bolesni i vjerujete da je uzrok vaša prehrana, jest ćete hranu bez glutena, šećera, mliječnih
proizvoda, soli, mesa, svakako u kutku svoje sobe i bez smisla za humor.
Treće, hrana utječe na oblik vašega tijela. Za razliku od očigledno pozitivnog i neposrednog
učinka hrane kao tješitelja, negativan učinak tjelesne teţine je odloţeni učinak. Moţete se
natrpavati tjednima a učinak na vaše tijelo će biti relativno postupan. Ali učinak je neminovan.
Ako previše jedete, udebljat ćete se. A mi ţivimo u strahu od toga. Kad se udebljamo onda
stalno pokušavamo jesti manje. U borbi s hranom, faktor vremena nas uvijek na kraju sustigne:
kad se preţderemo, uţitak je trenutačan ali je bol odloţena. Kad pokušamo jesti manje, bol je
neposredna, dok se uţitak odlaţe.
Kad jednom bolje shvatite svoj odnos prema hrani, to je onda dobar trenutak da počnete
mrmljati „jebe mi se".
jebe mi se znači prihvatiti stvari kakve jesu. Kako bi bilo prihvatiti sebe i kad je riječ o odnosu
prema hrani? Bitka se izgleda vodi oko toga da jedemo ili pogrešne stvari ili previše stvari, a
onda slijedi osjećaj krivnje. Stoga kada se preţderete sljedeći put, nemojte zbog toga lupati
glavom o zid. Recite „jebe mi se, uvijek ovo radim, koliko god pokušavao suprotno, naprosto
moram to prihvatiti kao dio svoje osobe."
Čak i u trenutku kada morate donijeti odluku, u trenutku kada se osjećate potišteno, kada se
borite s time da li da prekršite dijetu i obećanja koje ste sebi dali... oslobodite se pritiska. Recite
jebe mi se i onda to ili pojedite i prihvatite, ili ne pojedite i nastavite sa svojim ţivotom. Ali
nemojte od toga praviti slona. Prestanite praviti slona od hrane. Ako ste ostali bez posla i
ostavila vas je cura, onda zgrabite tu vraţju čokoladu. U stvari, krenite taksijem do tvornice
čokolade, razgledajte je, tu moţete zagrabiti istu šakama i trpati u usta ili je čak ponijeti sa
sobom dok se još nije pošteno niti ohladila.
Osjećat ćete se bolje. A to je dobro.
Jebe mi se, prestanite praviti tako veliku stvar od hrane.
Bolest, kao što vjerojatno znate, je nedostatak lakoće u tijelu, osjećaj napetosti. Napetost koju
osjećate kad jedete pravu ili pogrešnu hranu vjerojatno jednako pridonosi vašoj bolesti kao i
sama hrana.
Htio bih na sebe staviti bijelu kutu i napraviti eksperiment da sve ovo pokaţem na djelu. U
labosu imamo dvoje ljudi u jednakom zdravstvenom stanju. I bolest za koju vjeruju da je
uzrokovana hranom. Stavio sam ih pod hipnozu i sad ću im dati nešto hrane.
Prva osoba, nazovimo je prva osoba (radi anonimnosti), dobiva čokoladni éclair (moţda se ne
sjećate éclaira, moţda su samo ostatak 70-ih, ali u stvari riječ o je o hot dogu napravljenom od
tijesta, čokolade i kreme). Prvoj osobi je rečeno (zapamtite, pod hipnozom) da će joj hrana biti
jako korisna, da će se odmah osjetiti bolje, moţda čak i izliječiti.
Drugoj osobi, nazovimo je B, radi stvaranja zbrke, dat ćemo salatu s orasima i sjemenkama.
Njoj utuvimo u glavu da ne moţe odoljeti jer je ta hrana vrlo ukusna, ali će bez sumnje imati
negativan učinak na njezino zdravstveno stanje.
Prva osoba i osoba B su prikopčane na hrpu strojeva s brojčanicima i stvarima koje bipaju;
promatrajmo ih kad počnu jesti.
Prva osoba je potpuno opuštena ali jede nešto što bi trebalo odmah utjecati na njezino zdravlje.
No, apsolutno nema nikakvog bipanja i skakanja kazaljki na strojevima.
Osoba B je jako napeta, ona pravi "mmmm" zvukove dok mljacka svoju salatu. Nakon prvoga
zalogaja, stvari počnu bipati, kazaljke skaču i njezino se stanje odmah pogoršava.
Promatramo prvu osobu i osobu B šest sati nakon jedenja i obrazac je zapravo jednak:
* Konzumiranje čokoladnog éclaira nema nikakva utjecaja na zdravlje prve osobe. Stanje
njezine svijesti je sasvim poništilo očekivane tjelesne reakcije.
* Konzumiranje zdrave salate s orasima je prouzročio da se osoba B razboli.
Vidite li? Znanost. Imam bijelu kutu, stvari bipaju, znači mora biti istina.
Ali vrijedi o tome razmisliti kad pokušate odoljeti slasnom kruhu, i kada ste u agoniji jer se
bojite da ćete narušiti svoju malo produljenu probavu.
Izgled tijela, velika stvar. Toliko je toga napisano o raznim dijetama a one jedva da imaju
učinka. Ljudi konzumiraju dijete jednako proţdrljivo kao što troše hranu koju im knjige o
dijeti preporučuju da je ne jedu.
Dobro, vrijeme je da odjebemo dijetu.
Sve knjige o dijeti su beskorisne i pridonose razaranju svjetskih šuma. Stoga bacite ih sve u
košaru za recikliranje i umjesto toga zasadite drvo. U stvari, voćku, a onda pojedite voće.
Izgubit ćete na teţini ali i pomoći svijetu.
Kao i sa zdravljem, napetost stvara probleme.
Prvo, prihvatite stvari kakve jesu: moţda ste bucmasti, moţda ste pravo prase, ali prihvatite
sebe kakvi jeste. Na nekoliko minuta barem... onda se vratite samopreziru sve dok prihvaćanje
ne postane malo trajnije. Pokušajte.
Prihvatite svoje navike jedenja kakve jesu. Vi znate da je za vas jedenje poput ringišpila.
Nakon što ste neko vrijeme jeli manje, posrnut ćete i pojesti čitavu policu keksa (govorimo o
polici supermarketa a ne polici u vašem kuhinjskom ormariću).
Također, vrijedi do izvjesnog stupnja prihvatiti da ste, kao bilo koje ljudsko biće koje hoda
ovom zemljom, u biti sjebani. Imate emotivne probleme, anksioznost, neuroze, strahove, niski
stupanj samopouzdanja... Što god jest, niste previše sretni sa sobom i zato jedete da biste se
osjećali bolje.
Većina nas je takva. Većina to neće priznati. Ali pogledajte riječ većina, u tome niste sami.
Dakle, sjebani... da, ljudsko biće.
Sve ovo prihvaćanje imat će definitivan učinak opuštanja.
Recite stoga jebe mi se svojoj dijeti. I jebe mi se kada se pojave protivni glasovi. Kako bi bilo
reći jebe mi se i jesti ono što vam se jede za sljedeći obrok? Recite jebe mi se poslije kad se
počnete osjećati loše. Probajte i vidite kako je. Ako se malo udebljate, recite: jebe mi se!
Kladim se da ćete imati manje problema s hranom.
Kladim se da kada jednom jedete što zaţelite, nećete morati trpati cijelu rođendansku tortu u
usta u jednom potezu jer ćete znati da moţete pojesti ostatak kasnije, čak i sutra ako vam se
tako prohtije.
Bez toliko napetosti koja se vrti oko „dobre" i „loše" hrane, kladim se da ćete moţda poţeljeti
jesti više hrane za koju ste mislili da je „dobra" ali je bila odveć neprivlačna. Dopast će vam se.
No, nemojte početi misliti da je „dobra", nego naprosto jedite što hoćete.
Kladim se, počet ćete gubiti na teţini. Ako i dalje izgovorite jebe mi se naprosto ne morate više
previše brinuti. Ako vam znači manje da se debljate, onda neka vam znači manje i kada teţinu
gubite. Naravno, počastite se malim osmijehom kad vaga ispod vaših stopala radi za vas... ali i
dalje moţete reći jebe mi se, pa si uzeti čokoladu kako biste proslavili.
Zajebite dakle dijetu i počnite govoriti jebe mi se. Prihvatite stvari kakve jesu i kakvi ste jer sve
je OK kakvo već jest - neka hrana i vaše tijelo znače manje. Primijetite o čemu su toliki zen-
tipovi tako dugo meditirali: kada za nečim prestanete ţudjeti, to je trenutak u kojem to isto
počnete dobivati.
Ako je ţivot kakav ţivimo veza između nas i vanjskog svijeta, onda je odnos s našim
partnerom najfinija nit u loj vezi.
U vezi smo beskrajno odani ţelji za uspjehom i beskrajno pogođeni njezinom propašću. Zato
jer u vezi sve izgleda tako vaţno, potencijal za bol je beskrajan. Mnogi od nas ţive prilično
konstantnu bol od naših veza. To znači da oni početni dani, tjedni i mjeseci veza često znaju
biti najturbulentniji, jer stvari nam tada toliko puno znače.
Nakon godina u vezi, stvari kao da znače manje, ulozi su manji a potencijal za bol umanjen je.
U vezama, okoliš značenja moţe se naglo izmijeniti. To se obično zove zaljubiti se. Kad se
zaljubite, ostale stvari postanu manje vaţne. Ponekad je jedina vaţna stvar osoba koju volimo.
Sve vaše normalne predodţbe o svijetu odlete kroz prozor. Bilo kakav racionalan pristup koji
imamo u ţivotu moţe se istopiti.
Ljudi koji se zaljube obično ostave obitelji koje su ranije oboţavali, ostave poslove i poloţaje,
izgube svoje prijatelje, promijene vjerovanja, izgube osjećaj za odijevanje, izgube zdrav razum,
počnu slušati glazbu za koju su ranije mislili da je očajna.
Ljubav čini smiješne stvari ljudima. Trilijun pjesama napisan je upravo o tom efektu.
Romantična je ljubav, dakle, očito ključni izazov jebe mi se načinu ţivota, jer ljubav se najčešće
sastoji u značaju neke druge osobe za vas, te u posljedičnom vezivanju i ovisnosti o toj osobi.
Vjerujemo da su te kvalitete sastavni dio onoga kada nekoga volimo.
Reći „jebe mi se" stoga moţe imati neke iznenađujuće učinke. Problem je u tome što je jako
teško vidjeti što jebe mi se moţe učiniti u nekoj vezi. Kako nešto dobro moţe proizaći iz toga
da se partner osjeća manje vezan za vas ili vas osjeća manje kao središte njegova svijeta? Mi
tako volimo svu tu ovisnost i vezivanje u našim vezama.
jeste li ikada igrali igru ljubavne redukcije s nekim? Ide ovako nekako:
Da li bi me još uvijek volio da ne mogu misliti, da sam u bolnici, u vegetativnom stanju? Hm,
da, naravno.
Jako smiješna igra. Dirljiva. Dobro funkcionira ako stalno kaţete da. Ali što je zapravo druga
osoba pitala? Da li bi me još uvijek volio da sam svedena do točke nepostojanja... da li bi me i
tada volio? Hm, eto pritiska: „Da, da te uopće nema, u bilo kojem smislu, volio bih te još
uvijek."
U ljubavi ţelimo mnogo. Ţelimo svu paţnju. Ţelimo da traje vječno. Ţelimo da bude savršena.
Sve što imamo mi bacamo u ove ţelje.
A to znači vezivanje i ovisnost. Tu je očigledno i veliki potencijal za bol.
Mogućnost da kaţemo jebe mi se je kao priča o dvodimenzionalnim ljudima.
Zamislite ljude koji ţive u dvodimenzionalnom svijetu: ovdje ništa nema trodimenzionalan
oblik, sve je u crtama i sjenama. Stanovnici naprosto ne mogu zamisliti trodimenzionalni
svijet... To je van njihova dosega. Ako biste pokušali objasniti, ne bi vas mogli razumjeti. Ali
povedete li ih u taj novi svijet, pustite li ih neka ţive u njemu neko vrijeme, odmah će ga
skuţiti, uvidjevši koliko je začudan u usporedbi s njihovim starim 2D svijetom.
Slično je i kad kaţemo jebe mi se stvarima. Posebno u našim vezama. Iz vaše situacije u
ljubavnoj vezi s nekim, teško je vidjeti kako biti manje vezan moţe poboljšati stvari. Ali
pokušajmo.
Sjetite se veze u kojoj ste bili duboko zaljubljeni u nekog: bili ste njime očarani (a to naravno
moţe biti vaša sadašnja veza). Sjetite se vezanosti: njegova paţnja, izgled... čekanje na
telefonski poziv... uţivanje u vremenu provedenom zajedno više od bilo čega drugog. Sjetite se
naličja: anksioznost, da li i on/ona vas voli kao i vi njega/nju... ljubomora... frustracije zbog
vlastite ovisnosti.
Zamislite kakva bi veza bila da ste stvari shvatili malo manje ozbiljno. Da ih niste uzeli toliko
osobno. Da niste brinuli hoće li veza trajati vječno. Zamislite da ste se manje oslanjali na vezu i
dopustili drugoj osobi da diše. Zamislite da vam je on ili ona značila malčice manje. Zamislite
da vi niste bili ulog u toj vezi.
A onda evo čudne stvari: ne znači da tu osobu volite manje. U stvari, upravo tu moţda
definicije ljubavi počnu biti kao tijesni pseći remen. Jer tijesno prianjanje uz romantičnu ljubav
koju mi, kao i sve u našem društvu, drţimo za „ljubav" moţe se pretvoriti u drugu vrst
„ljubavi" kad se prestanemo očajnički za nju drţati.
Neočekivan rasplet, ali kad je ljubav manje bitna, ona se uvećava. Pokušajte, to je kao 3D svijet
za ljude koji su normalno bili 2D.
Dio razloga za to su, naravno, napetost i relaksacija. Kad ste vezani i ovisni, postoji ogromna
napetost u vezi. Tu nema mjesta za kretanje. Čim se nešto poremeti, stvari počnu pucati, kao
vrlo tijesno navijena opruga koja naprosto pukne.
Kada sve popustite, kada se opustite van svoje vezanosti i ulaganja u vezu, odjednom imate
više prostora. Kako chi struji lakše u opuštenom tijelu, tako i ljubav lakše teče u opuštenoj vezi.
Stoga ako ste uplašeni da će vaš čovjek/ţena pobjeći s nekim - jebe mi se! - postoji masa
drugih muškaraca/ ţena.
Koje god probleme imate, skučenost u vašoj vezi, pogledajte kako se osjećate kad izgovorite
jebe mi se. Izgovorite svoj problem sada. Zatim recite jebe mi se i vidite kako se osjećate.
„Ne mislim da sam joj još uvijek onako privlačan kao ranije... A jebe mi se, što sad."
I tako dalje.
U kojoj god bili fazi vaše veze, zastanite na tren i pogledajte kako je to kada stvari nisu baš
toliko vaţne. Onda nastavite ţivjeti i vidjet ćete što će se dogoditi.
Kao i energija koja teče kroz novo opušteno tijelo, ljubav i energija mogu početi teći lakše kroz
vas i vašu vezu. Moţe se dogoditi sljedeće:
Treća točka je moţda najkonfuznija (i najinteresantnija). Moţda vam se učini da je višak ljubavi
koji osjećate teško odrţati (u vašoj vezi). Moţda ćete početi traţiti nešto poput „otvorenije"
veze. Ovo se još zove „imati cijelu tortu ali je ujedno i pojesti". Prepoznajte stalne i proturječne
porive koje većina ljudi ima: biti s jednom osobom zauvijek... ali biti i sa svim ostalima također
(obično za bitno kraće vrijeme, na primjer jednu noć).
Ovo izgleda kao teţak i opasan put. No, jesu li monogamne veze lagane i sigurne?
Ako vas čitava ova ideja uţasava, recite jebe mi se i nastavite svojim putem, jednoga dana
moţda se, hm, da ga jebeš, moţete vratiti i ponovno pročitati ovaj odlomak.
Puno ljudi silom prilika krene u svijet alternativne terapije, uz priključne duhovne aspekte,
vodeni ţeljom da se izliječe od raznih bolesti. Ili je konvencionalna medicina bila nemoćna ili
počnu tragati šire za lijekom, ne vjerujući u konvencionalnu medicinu od početka.
Alternativna medicina moţe pruţiti puno toga. Čini se da od vrtoglavog broja ponuđenih
terapija, jedna mora biti dobra i za nas. Problem je, doduše, zbunjujuća ponuda. Iskušenje je
veliko, ako bolujete od bilo čega, krenuti kroz listu sve dok sebi ne pronađete jednu alternativu
koja će magično, učiniti čudo za vas.
U tom pogledu, razlika između konvencionalne i alternativne medicine je fascinantna.
Ironično je da je pristup alternativne medicine holističan, ali je njezin odgovor razmrvljen.
Tako da nas većina terapeuta tretira u cijelosti: glava, tijelo i duh, svi povezani, svi fizički
simptomi su dakle samo jedan indikator opće neravnoteţe zdravlja. No, odgovor je necjelovit i
razmrvljen: postoji recimo 50 različitih komplementarnih načina da se bavite svojom općom
neuravnoteţenošću.
Dok je u konvencionalnoj medicini pristup razmrvljen ali je odgovor uniforman. Većina
doktora liječit će vaš bolesni dio tijela često ignorirajući druge faktore "cjelovitog" bića. Ako
imate problema s očima, ići ćete kod okulista. Odgovor je zatim uniforman. Problem s vašim
očima će vjerojatno biti tretiran na isti način kod bilo kojeg očnog specijalista bilo gdje u
svijetu.
Dakle, alternativna medicina je obrnuta verzija konvencionalne.
Ako jeste, ili ako ste bili, kronično, akutno, ili umjereno bolesni, pretpostavljam da ste probali
niz alternativnih terapija. Tako da prepoznajete izazov koji predstavlja beskonačna lista
mogućnosti. Gdje početi? Što je najbolje za vas?
Ovdje u Italiji alternativna medicina je krenula drugim smjerom. Mnogo je jednostavnija. Plan
konvencionalne medicine naprosto u sebi sadrţi i holističku sliku u obliku homeopatije.
Naravno, ima mnogo drugih terapija u pričuvi, ali za većinu izbor je jednostavan: ili
konvencionalno liječenje, ili prirodno, homeopatski. Homeopatska konzultacija je kao kod
običnog liječnika (doduše lijekovi su skuplji): u stvari, često je riječ i o konvencionalnom
liječniku u jednoj te istoj osobi. Mnoge ljekarne, čak i u najmanjim selima, nude homepatske
lijekove.
Makar znanstvene studije i dalje demonstriraju da nema ničeg u homeopatskoj medicini
(doslovno), ovdje je to ogroman posao. Dobrodošla i lagana alternativa za ljude koji su
razočarani konvencionalnom medicinom.
Ako jeste, ili ste bili, bolesni, poznat vam je očaj ţelje da sebi pronađete lijek. Oni koje zanima
alternativna terapija ovo osjete još dublje.
Prvo, očigledno, ako vaše stanje uzrokuje bol, nelagodu, smutnju, onda očajnički ţelite to
ispraviti. Ako ne moţete spavati, ili ste stalno umorni, ako vam je teško mokriti, ako vam je
koţa iritirana, vaš trbuh nadut, ako imate perut ili vam se tresu ruke... zaista se ţelite riješiti tih
simptoma. Spremni na sve ne biste li to doveli u red, jedete neku komično striktnu dijetu;
svakoga dana radite vjeţbe disanja koje smiruju; kuhate smrdljive trave; pristajete da netko
zabode deset finih igli u osjetljive dijelove vašeg tijela; pokušat ćete razne joga-poloţaje, znači
morate moţda zakvačiti petu iza uha; kupujete skupe lijekove koji u sebi ne sadrţe „lijekove".
Znate, mislim da je to razumljivo, čak i pohvalno. I sam sam bio takav, sve sam to prošao.
Drugo, čitav holistički svijet sadrţi nešto što nas stalno vuče spram cilja: "zdravlja". Ako je
zdravlje cjelovitost, onda bolest to nije. Ako nismo sasma dobro, ako nismo puni ţivahnosti,
onda na neki način nismo cijeli. A to je veliki teret, s obzirom na to da mnogi od nas čitavo
vrijeme nisu najbolje. Da, znam, simptomi i bolest smatraju se oblicima čišćenja i purifikacije
tijela... tijelo se prirodno samo kreće prema ozdravljenju, tako da bolest u tome smislu moţe
biti smatrana kao "dobra". Ali, na kraju, ista stvar: bolest je dobra samo stoga što je privremeno
sagledana kao sredstvo koje opravdava cilj, a to je zdravlje. Dobra je zbog toga čemu vodi.
U holističkoj medicini postoji vezanost za cjelovitost i zdravlje: cilj potpunosti koji zrcali
spiritualni put, primjerice, jogi-na koji traţi duhovno "jedinstvo".
To je tako.
Znate što? Dosadno mi je. Svaki oblik vezanosti jednom postane dosadan. Dosadno je i
zamorno lutati od jedne terapije do druge, doći do raznih razina uspjeha. Ako jedna terapija
zaista funkcionira, vaše nade porastu. Zatim izgleda kao da prestane imati učinak i postanete
deprimirani. Svaka je terapija evanđelje nuđeno od nekog tko je bio „izliječen" i tko vjeruje da
će i vama pomoći. Moţda i hoće, ali obično to neće biti taj lijek.
Naravno, moţda je u pravu. Moţda baš to vruće kamenje ispod vaših vjeđa moţe izliječiti vaš
sindrom skvrčenih noktiju.
Ali ja bih radije razmotrio jednu drugu mogućnost.
Neki ljudi se toliko zamore od pokušaja, od utroška puno novca i energije da naprosto
odustanu od svega. Izgovore jedan veliki jebe mi se i konačno prestanu ţeljeti biti cjeloviti,
dobri i savršeni. I dalje osjećaju bol i nelagodu kao i ranije ali naprosto kaţu jebe mi se, i
prepuste se. Ionako nema veze, stoga čemu trpjeti dodatnu bol nadanja da će se osloboditi
svoje muke?
Sasvim se prepuste svojem stanju. Sasvim se predaju muci. Odustanu od ţelje da budu
drugačiji od toga kakvi jesu. Moţda počnu jesti nešto što nisu jeli dugo vremena, ili počnu piti
i pušiti. Ono što sigurno čine: OPUSTE SE. Stvar koju ćete zacijelo uvijek učiniti kad kaţete
jebe mi se, opustit ćete se.
Znate li što se onda događa? Moţda ne odmah. Moţda ne u dogledno vrijeme. Ali odjednom,
oni se osjete bolje. To ih iznenadi jer su prestali imati potrebu za tim. Ali postane im puno bolje
i oni dobiju ono što su oduvijek ţeljeli. Jedino što sad nisu više zabrinuti za svoje zdravlje koje
im nije toliko bitno, sada kada su odjednom sasma zdravi.
Opisujem prirodni proces: prirodni način da se kaţe jebe mi se. Ako čitate ove riječi, postoji
velika vjerojatnost da ste umorni, dosadno vam je, spremni ste odustati. Nemojte reći jebe mi
se da biste prevarili bogove, a tajno ipak brinuti o svojem zdravlju misleći da je to vrlo lukav
način ozdravljenja. Trenutak kada prestanete toliko brinuti o svojem zdravlju, upravo je onaj u
kojem će se stvari početi mijenjati.
Kada manje brinete, ili moţda uopće ne brinete, to ne mora značiti da ćete prestati dobro jesti,
vjeţbati, meditirati, ići na akupunkturu, ali očajanje i očekivanje čuda od ovih stvari nestaje.
Ja jedem dobro jer zaista uţivam u ukusu svjeţeg povrća i voća. lako isto tako volim okus
sladoleda, koji također jedem.
Vjeţbam zato jer zaista volim osjećaj da mogu vikati sa svojeg brdskog bicikla kad idem
nizbrdo, kao i osjećaj zamora u tijelu, a ne zato što će mi to (jednom) donijeti optimalno
zdravlje.
Meditiram zbog energije koja se širi kroz moje tijelo kada to činim, ali to nije toliko različito od
energije koja se širi mojim tijelom kada sam ljut.
Što se napokon dogodilo? Kao i obično, sve se svodi na relaksaciju. Kao i mnogi drugi, odavno
sam shvatio moć relaksacije. Vjeţbao sam Tai Chi i Chi Kung kako bih koristio pokret, disanje i
chi u svrhu totalnog opuštanja. Pokušao sam gotovo svaku postojeću metodu relaksacije.
Odavno znam nešto što mnogi ne uviđaju: kada ste potpuno opušteni problemi nestaju.
Tjelesni, mentalni, emotivni, duhovni problemi ne mogu ništa protiv stanja potpune
opuštenosti.
Tolike stvari sam učio. Vjeţbao sam razne tehnike do visokog stupnja. A opet, vrlo se malo
toga izmijenilo. Zašto? Zato jer sam još uvijek imao cilj, vezanost, tisuće značenja. A ovi svi
zapravo označavaju napetost. Tu je kvaka: ako ţelite biti zdravi, ako koristite čak i najbolju
tehniku relaksacije koju ţelite doseći, upravo vaša ţelja za zdravljem stvara napetost koju će
tehnika teško moći slomiti.
Dakle najbolja metoda relaksacije koju ćete pronaći nije brinuti se i nešto više ne ţeljeti... nego
reći jebe mi se.
Odustanite od svojih ţelja. Onda će sve krenuti k vama (ali naravno ne moţete tako nešto
ţeljeti!).
* ako ga nema dovoljno, htjeli bismo ga imati tako da sve naše brige oko novca nestanu
* ako ga ima dovoljno, dovoljno da ne brinemo oko računa i praznika, sanjamo ga još više,
kako bismo kupili bolji auto ili ţivjeli u većoj kući
* ako smo bogati, još uvijek ţelimo više, da bismo bili financijski neovisni ili da imamo
kuću za odmor u stranoj zemlji
* ako smo prokleto bogati, bojimo se da ćemo moţda sve izgubiti u sljedećem financijskom
krahu
Ako bogati nismo, obično zavidimo onima koji jesu: sudimo onima koji se novcem razbacuju,
misleći: "Novac vas neće učiniti sretnim" jer znamo da "ne moţeš ga ponijeli sa sobom na onu
stranu", i mislimo kako je novac "vulgaran".
Ako smo bogati, moţemo postati prilično škrti: moţe nam postati bitno da smo ga "krvavo
zaradili", da nismo baš tako bogati (u usporedbi sa zaista bogatim ljudima) te da se moţemo
namjerno ne razbacivati njime kupivši osrednji auto a ne neki luksuzni.
Dakle, bez obzira na to jeste li u besparici ili krcati perjem, novac donosi svoje probleme. Vi
vjerojatno imate svoje stavove u vezi novca. Moţda mislite da je OK biti "dobrostojeći" ali da je
nemoralno imati previše.
Dobro, jebe mi se. Kako bi bilo ne imati stav o novcu i prihvatiti stvari kakve jesu?
Novac je samo jedan apstraktan način razmjene, naposljetku. To je dečko koji raznosi poruku u
dealu između vas i svijeta. Znate što kaţu za nositelja poruke: nemojte ga ubiti.
Riječ je naprosto o razmjeni. Ako to što imate za ponuditi vrijedi dovoljno drugima, oni će vam
pruţiti dosta stvari zauzvrat. Dakle, na trenutak, zamislite kako novac ne postoji. Kad bi
dovoljno vas pročitalo moju knjigu, mogli bi mi naprosto dati nešto zauzvrat. U ovom
trenutku ne treba mi posebno cvijeće za vrt. Makar mi svi dajete cvijeće. Što više vas ovo
pročita, dobijem više cvijeća. Do sljedećeg ljeta moj će vrt biti prepun cvijeća i izgledati
čarobno. To znači biti bogat. Nudim vam nešto što vam se dopada i vi mi dajete nešto
zauzvrat. Sretan sam jer sam vam dao nešto vrijedno. Sretan sam da je moj nekad pust vrt sada
prepun cvijeća. Lijepo: nema ničeg prljavog i nemoralnog u tome, zar ne?
Vidite, slično je s vašim radom. Kada radite (ili štogod već činite da biste zaradili novac),
zamislite da naprosto nudite nešto od vrijednosti svijetu i da svijet to cijeni i nešto vam pruţa
zauzvrat. Svijet vrednuje to što radite i plaća vaše račune, kupuje vam odjeću, izvodi vas na
večeru, šalje vas na praznike i pojavljuje se pred vašom kućom u novom autu.
Naprosto, u stalnom ste procesu razmjene svoje vrijednosti sa svijetom. Što više svijet vrednuje
to što radite i što pruţate, to vam više daje zauzvrat.
Kada se dogodi da više sebe vrednujete, više i svijet vrednuje vas i također nešto pruţa
zauzvrat.
Dakle, počnite sami sebe vrednovati. Poslušajte korporativnog gurua L'Oreal: Zato jer to
zasluţujete.
Uţivajte u procesu razmjene: velikom ili malom. Ako vas usrećuje biti skromnima i
ograničenima, onda uţivajte u malim stvarima koje vam svijet pruţa zauzvrat za stvari koje
mu nudite.
Ako ţelite iskoračiti i zaista ponuditi nešto nevjerojatno, upijte njegovu paţnju i cijenite to što
će vam zauzvrat biti pruţeno.
Ne zavidite onima kojima je dato mnogo za to što su svijetu ponudili. Uţivajte u činjenici da je
svijet dovoljno dareţljiv te da pruţa onima koje cijeni.
Nemojte ograničavati to što mislite da vam svijet treba pruţiti. Ako ljudi i dalje budu čitali ovu
knjigu i nastave mi davati cvijeće, nastavit ću ga primati i puniti svoj vrt. Problem je da moţda
neću imati dovoljno vode odrţati ga na ţivotu. Tako da ću evenutalno morati zaključiti, makar
još uvijek volim cvijeće, da bih više volio nešto što zahtijeva manje vode. Da mogu izgraditi
poseban vrt kaktusa.
Kada se ovaj napuni, znat ću da sam tada i zvanično prokleto bogat.
Recite jebe mi se nekim od svojih problema s novcem, dakle, zamislite ga naprosto kao vaš
odnos razmjene sa svijetom. Ali isto tako recite jebe mi se i u potpunosti. Novac zaista nije
toliko vaţan. Mnogo napetosti zbog novca je zapravo strah od nemanja istog.
Dakle, dobra je ideja zamisliti kako bi bilo da ga nemate, tako da se s tim strahom moţete
suočiti oči u oči. Zamislite da ste izgubili sav novac i sve što imate. Što biste učinili? U društvu
poput našeg mislim da će većina moći zamisliti kako se s tim suočiti. Moţda ćete dobiti
socijalnu pomoć dok posao traţite. Ali kada nađete nekakav posao, pa opet imate dovoljno
novca za iznajmiti stan... itd, itd... ponovno ste u igri.
Makar sve izgubili, nećete umrijeti.
Dakle, oslobodite se straha od gubitka novca. Svijet će i dalje vrednovati što imate za ponuditi
i ponovno će vas zasuti darovima. Bilo kakva vezanost za novac, naravno, znači napetost.
Vezanost uz ţelju da se ima više, vezanost uz ţelju da se zadrţi ono što se ima. Sve to stvara
napetost.
Jebe mi se nas oslobađa od napetosti, ostavljajući mekoću i relaksaciju. Kao što smo vidjeli u
drugim područjima ţivota, stvari počinju teći kad se opustimo. Isto je i sa razmjenom
vrijednosti koju zovemo novac. Kada nismo grčevito vezani uz novac, stvari počnu teći
prirodnije. To znači da stvari imaju tendenciju teći prirodno u oba smjera. Zato nemojte biti
toliko zabrinuti i ukočeni oko gubitka novca, moţete početi više trošiti, investirati, biti
dareţljiviji. A to potiče njegov protok. Odjednom će više novca početi teći u vašem smjeru.
Sviđa mi se teorija novca koja tvrdi da ga valja drţati u optjecaju. Doduše, ţalim što sam
podijelio tu ideju sa svojom partnericom. Ona se često vrati kući s vrećama punim garderobe,
govoreći: „Naprosto ostavljam novac u optjecaju". Tresem glavom, diţem obrve i obično
kaţem „jebe mi se".
Novac. Ako ga nemate, recite jebe mi se, uţivajte u ţivotu kakav jest. Ako ga imate, recite jebe
mi se i počnite uţivate u činjenici da vas ljudi cijene. Ako ga imate u velikim količinama, recite
jebe mi se, te počnite uţivati u plodovima svijeta koji misli da ste tako posebni kad već baca
toliko love u vašem smjeru.
Ovi tečajevi, doduše, razmatraju trudnoću i rođenje. Najviše što dobijete je ubrzani naputak u
tome kako preţivjeti prvoga dana: npr. kako mijenjati pelene i kako drţati bebu.
Pomalo kao astronauti koji idu na večernji tečaj pred polijetanje gdje bi ih naučili sve o tome
kako se pripremiti za polet: „Sad upamtite: poletjeti moţe biti teško za sve vas, morate si
pomoći, brinuti jedni za drugog. Ne zaboravite ni vrećicu za polijetanje u slučaju da vam pozli.
Također, ne zaboravite pidţamu, donje rublje i tablete protiv gravitacijske bolesti. Glavno je
uţivati. Letjeti je divan proces koji ćete pamtiti cijelog ţivota."
Što je sve super, ali što će se dogoditi kad se jednom nađu u svemiru?
"Houston, čujete me? Ovdje Apollo 21, ponavljam Apollo 21."
"Čujemo vas jasno i glasno, Apollo 21. Kakvo polijetanje! Svi smo ovdje totalno smotani od
silnog šampanjca i grljenja..."
"Dobro, Houston, ali..."
"Da, Apollo 21...."
"Ali što sada valja raditi?"
"Hmm, na što ciljate, Apollo 21?"
"Na primjer, ovdje je neka hrpa kazaljki, poluga i drugih stvari, a svaki put kad skinem svoj
sigurnosni pojas počnem letjeti naokolo. Ne mogu niti kakati a da kakica ne počne plutati
naokolo kao u nekom sci-fi filmu... Što se zapravo ovdje događa, Houston?"
Nakon nekoliko dana kaosa odjurite u veliku knjiţaru po pomoć. Srećom, ovo se već dogodilo
i ranije, pa je netko obazriv napisao knjigu koja se zove Jebote, sad kad sam postao roditelj, što
sad? Stranice ove knjige laminirane su, tako da knjiga bude zaštićena od mokraće, povraćanja i
tekuće kakice.
Čitate dakle knjigu, osjećate se izgubljeno. Onda se dogodi sljedeće: kad god smo nesigurni
glede nečega, stvori se praznina. Osim ako ne ţivite u znanstvenom laboratoriju gdje je
moguće stvoriti vakuum u staklenim epruvetama isisavajući iz njih zrak prije nego što se
hermetički zatvore, onda će ovaj vakuum pokušati usisati vaš osjećaj nesigurnosti.
Znate što? Čitav svijet ţeli ispuniti vaš vakuumski prostor. Zato jer svatko misli da zna nešto o
roditeljstvu. A svakako misle da znaju daleko više od vas koji ste previše umorni.
Počnete primati savjete iz svakog mogućeg kutka.
Od roditelja, drugih majki, ljudi na ulici, liječnika, vlade (ovih dana posebice oko cjepiva), čak i
crkve.
Vjerujem da je davanje neţeljenih savjeta novim roditeljima neka vrst siledţijstva, jer kad je
netko zapravo najranjiviji, vi ih onda bombardirate informacijama.
Ali to je zato jer vakuum tako funkcionira, on privlači stvari koje ga ţele zatrpati.
Tako da bi bila dobra ideja ili hermetički ga zatvoriti ili barem na njega staviti filter kroz koji se
u nj stvari usisavaju.
Ako ga zatvorite hermetički, morate učiniti sljedeće: morate shvatiti kako je svaki roditelj
prošao kroz ovo razdoblje kad su mislili kako ništa ne znaju. Zato vrijedi opustiti se. Shvatiti
da znate dobar dio osnovnih stvari: znate promijeniti pelene, utješiti bebu, nahraniti je,
odjenuti. A to je, barem na početku, sve što valja znati.
Ostalo moţete domisliti. Recite jebe mi se gomili savjeta i raznim formulama, o načinima
spavanja, učinite ono što mislite da je najbolje za vašu bebu. Savjeti o čitavoj gomili stvari u
vezi "beba" samo su trenutni modni savjeti. Već sljedećeg mjeseca biti će drugačiji. Nemojte
podvrgnuti sebi najdraţe teoriji koju će uskoro odmijeniti neka druga. Nas dvoje smo vjerovali
da je u nedoumici bolje vjerovati instinktima nego ekspertima. To je istinito u svim područjima
ţivota: najbolji ekspert u cijelom svijetu su vaši instinkti.
Ako ţelite staviti filter na to što se uvlači u vaš vakuum nesigurnosti, onda molim, morate
imati povjerenja u filter. On je tu kako bi vam dopustio provjeriti ono što vam je rečeno od
onoga što vi mislite da je u redu.
Ako vam se savjet da bebin plač noću spriječite dajući im Calpol ili Nurofen čini loš, nemojte
to onda niti raditi.
Za mlade roditelje bolest male djece moţe biti zastrašujuća. Ali kad smo mi trebali savjet od
liječnika a oni bi prepisali neki lijek, obično smo uvijek pitali: "Što će se dogoditi ako ga ne
koristimo?" Odgovor je obično bio nešto poput: "Malo više nelagode u sljedećih nekoliko
dana." Ili: "Moţda će trajati dulje dok ne ozdravi." Koristite, dakle, taj filter mudro.
Razlog zbog kojeg ste toliko zabrinuti oko novorođenih, naravno, jer su tako ranjivi, je i razlog
zbog kojeg morate biti vrlo oprezni čime ih hranite. Ako imate dvojbi, vjerujte samo sebi.
Problem u tome jest, naravno, da ako ste u krivu onda ne moţete kriviti nikog drugog. Ali to je
zapravo pitanje samo-odgovornosti.
Većina ljudi voli prepustiti odgovornost o sebi i svojoj djeci drugima tako da mogu kriviti
druge ako nešto pođe po zlu.
Na kraju, kriveći nekog drugog neće vam pomoći osjećati se bolje. Nigdje vas neće dovesti;
osjetit ćete se glupo što ste nekome vjerovali samo zato što nose bijelu kutu. Ako to moţe
pomoći, onda radije sebi kupite bijelu kutu i vjerujte u sebe.
Sljedeća stvar će vas moţda iznenaditi: većina roditelja se plaši svoje djece. Ne mislim u smislu
Damiena iz filma The Omen. Ne ţelim time reći da se roditelji pitaju nisu li začeli kakvog
glasnika podzemlja.
Ne, ovaj strah proizlazi iz iskustva, dakle iz predviđanja boli. A briga oko djece za roditelje
nosi puno boli. Mnogo je straha na početku. Ali o tome smo već dosta rekli. Pogledajmo sada
na odgoj, kad su djeca prešla fazu nekontroliranog kakanja.
Pogledajte zašto će vas djeca strašiti, te što ona mogu učiniti kako bi vam prouzročila bol:
Kao da su djeca monstrumi (koliko puta ste čuli: „Ah, on je mali monstrum"?) koji se mogu
dići protiv nas i pojesti nas u bilo koje doba. Djeca su divna, nevina i čista bića. Što god dijete
učini nije krivo. Problem je to što mi mislimo kako je ono što čine krivo. Dijete doslovce ne
moţe učiniti ništa krivo.
Dakle, vrijeme je (napokon) reći jebe mi se ovom strahu. Zbog sljedećeg:
* što manje pokušate kontrolirati svoju djecu, bolje će se sama o sebi brinuti
Ovo je divan način brige o djeci jer zahtijeva mnogo manje napora. Ako ste pokušali naučiti
djecu da mirno sjede za stolom, znate i sami kako je teško „kontrolirati" ih. Djeca su sirova
ţivotna sila. Ponekad ţele trčati naokolo i igrati se, ponekad se ţele odmarati. Takav je ţivot.
Noć i dan. Odmor i igra. S djetetom, kao i ţivotom, ako pokušate nametnuti „mirno sjedi" a
oni se hoće naokolo kretati, imat ćete problema.
Puno je lakše slijediti njihov ritam nego pokušati nametnuti svoj.
Kad im ne smetate, djeca vrlo brzo shvaćaju:
* dijete koje se ostavi na miru brzo prestaje biti hirovito i postaje smireno
* dijete koje se ostavi na miru brzo prestaje juriti naokolo restorana, priđe stolu i ponovo
počne jesti
Kad kaţem „na miru" mislim, naravno, da ih se ostavi na miru bez vaše ţelje da ih kontrolirate
umjesto da ih doslovce ostavite „same".
Probajte metodu „manje je više". Ako ih namjeravate spriječiti u nečemu, suzdrţite se, pitajte
se je li vrijedno reagirati, pričekajte i vidite što će se dogoditi.
Zbog ovakvog pristupa manje napora i intervencije neki će vas neminovno kritizirati. Netko će
vas postrance gledati u restoranima i dućanima. Odlučite li je to „njihov problem" ili zaista
moţda imaju pravo (npr. sigurno je prilično uznemirujuće ovdje u Savoyu ako djeca skaču od
stola do stola odjeveni kao Spiderman).
Mislite li: „Svakako, zvuči divno u teoriji, ali sigurno je noćna mora u praksi", čujte, na kraju
krajeva, kao roditelji mi zapravo ne znamo, mi samo moţemo osjetiti. A naš osjećaj kao
roditelja čitavo vrijeme bio je ostaviti djecu na miru.
Naši su dječaci proveli godinu dana u vrtiću. U srpnju, kad smo pravili zabavu s letećim
papirnatim zmajevima, sjeli smo s njihovom učiteljicom i ona nam je rekla:
"Što vi radite s Arcom i Leonom?"
"Kako to mislite?"
"U čemu je vaša tajna?"
"Nastavite..."
"Pa, oni su djeca koja se najbolje ponašaju u cijeloj školi. Nikad nemamo problema s njima. Čak
nas podsjete kad je vrijeme da nešto treba raditi."
To je bilo iznenađenje za nas. Nismo vezani uz njihovo „dobro" ili „loše" ponašanje.
Pokušavamo ne suditi kakvi su u bilo kojem pogledu. A opet, netko ih, eto, hvali za njihovo
„dobro" ponašanje.
Dakle, nemojte se plašiti svoje djece, prihvatite ih u potpunosti, neka budu slobodna.
Djeca se mogu kontrolirati onoliko koliko i ţivot. Drugim riječima, ne mogu (na jednostavan
način).
Reći jebe mi se odgoju djece znači prepustiti se djeci kakva već jesu. Kao što reći jebe mi se
ţivotu znači prepustiti se ţivotu kakav već jest. Dvije praktički jednake stvari. Djeca su čista,
neuprljana ţivotna energija. Kad se naviknete reći jebe mi se tomu kakva su, sa svim svojim
igrama, mrgođenjem, bukom i njeţnošću, vrlo brzo naučit ćete reći jebe mi se ţivotu.
Razmislite:
problem samokontrole i discipline je upravo ono što obično ne funkcionira najbolje (barem ne
za većinu nas... ako ste bili u specijalcima onda pretpostavljam da ste u tome dobri i da su isti
za vas vrlo dobri - moţda moţete preskočiti ovo poglavlje? Ţao mi je što sam vas gnjavio;
molim vas nemojte se naći uvrijeđeni, to je samo za nas slabija ljudska stvorenja, doista.
Pardon.)
Ne moram vam reći kako to zapravo djeluje. Bit će vam dovoljno poznati brojni napušteni
planovi vjeţba, dijeta, večernjih tečajeva.
Neki ljudi dobro profitiraju od činjenice da korištenje samo-kontrole i discipline zapravo ne
funkcionira.
Uvijek sam htio zaviriti u poslovni plan nekog velikog fit-ness-centra kao što je Holmes Place
(vrijedan sam saţaljenja). Volio bih znati postotak ljudi koji se učlane u siječnju svake godine, a
u centru ostanu do lipnja. Zapravo fantastična poslovna ideja. Nagovoriš svakog da se učlani
na mjesečnoj osnovi (i da potpiše direktan debit s bankovnog računa, što je najbolji način), u
vijeme kad su svi zauzeti oko planova kako si poboljšati zdravlje za novu godinu. U roku
mjesec dana za 80 posto njih ţivot čini svoje i jedva ćete ih vidjeti nakon toga.
Zaposlite višak osoblja za siječanj, unajmite višak strojeva za veslanje i sve je spremno.
Nastavite lijepo uzimati 100 funti mjesečno s njihova bankovnog računa.
Ljepota, čak potpuna genijalnost, ovoga posla je u tome da 80 posto ljudi prije sredine veljače
već misli: „Jebem se blesava, svake godine isto... počnem s najboljim namjerama i u roku četiri
tjedna nikad više ne zavirim u fitness-centar. Danas ću otkazati svoje članstvo i nikad više
neću
biti toliko glup da tamo ponovno odem. Ako mi se zaista vjeţba mogu izaći van i prošetati se."
A govore si sljedeće: "Moram u centar sljedeći tjedan. Nisam bio već dva tjedna. Ne smijem
zapostaviti svoj plan. Ne smijem odustati. Trebam otići triput tjedno, prestati jesti... bla, bla,
bla."
Vrlo malo ljudi stopirat će svoj mjesečni debit od 100 funti jer ne ţele priznati da su napravili
pogrešan korak. Ne ţele priznati da nemaju niti samokontrolu, niti disciplinu. Skup način da
se osjećate malo bolje glede činjenice da ste prestali vjeţbati. Kao da ste kupili laţ: „Član sam
fitness-centra, znači sigurno u tome ima nečega."
Radije ću kupiti bedţ za 1.50 funti koji mogu nositi stalno, a na kojem piše: „Vjeţbam, kao što
vidite". To je jeftiniji način kupovanja laţi.
Prije pet godina sretno rekoh zbogom fitness-centrima. Trenutak još vrlo ţiv u mojem
pamćenju. Našao sam se na jednoj od onih sprava za hodanje. Odlazio sam već oko dva tjedna
i postajao dosta spretan na toj spravi. Sve bolje vrijeme. Uskoro ću, mislio sam, za svakog
objeda, penjati se na ekvivalent Mount Everesta.
Onda, odjednom, došlo je do kratkog spoja u ffrness-centru, baš na mojem stroju za hodanje,
spoj je prošao kroz moje tijelo. Pogledao sam naokolo i progledao. Sve mi se učinilo smiješno:
tipovi koji se pretvaraju da veslaju ili trče, penju se, diţu brvna. Svi zureći u televiziju,
prazneći svoje mozgove od apsurdne zbilje kojom su se u tom trenutku bavili.
Pritisnuo sam na STOP.
Dvije poluge za noge na stroju njeţno potonu ka zemlji. Digoh svoju bočicu s vodom i mirno
pođoh u svlačionicu. Uţivao sam u tušu, svjestan da nikad više neću kročiti na ovo apsurdno
mjesto.
Niti sam kročio.
Ovaj ulomak nije sponzoriran od strane Holmes Place fitness-centra, usput budi rečeno. Makar
se koristim njihovim imenom. Ne podrţavam njihovu stvar. Ipak, imam visoko mišljenje o
njihovu poslovnom planu.
Svaki pokušaj kontrole koji činimo... uspostave discipline na sebi... moţe stvoriti napetost.
Stvara pritisak kojem naprosto nećemo biti dorasli. A razočaranje koje slijedi kad nismo dorasli
svojim očekivanjima je još napornije od učestalosti naših promašaja.
Stoga recite jebe mi se. Radite što god vas volja. Pokušajte ne odrediti dnevne zadaće sebi kako
biste bili u boljoj kondiciji, vitkiji, pametniji (iako ćemo svi nastaviti po starom, naravno). Kad
jednom nestane napetosti ovih očekivanja, osjetit ćete se slobodnije. Kad se osjetite
slobodnima, onda ćete znati bolje što vaše tijelo traţi:
Ja sam uvijek bio pristaša pravljenja planova i određivanja ciljeva. Uvijek sam bio za liste
stvari koje moram napraviti i ciljeva za razne stvari u svojem ţivotu.
Kad odlučite da nešto ţelite, štogod to jest, dobro je izraditi plan kako to dobiti, odrediti neke
rokove. To dobro funkcionira.
Problem za većinu ljudi je taj što ne znaju što zapravo ţele. Imaju neodređene ţelje: raditi
nešto "kreativno" ili "imati više novca" ili "biti slobodni", ali ne mogu baš precizirati što je to što
zapravo ţele. Tako da plutaju od jedne stvari do druge, uţivajući u trenucima, mrzeći druge,
nikad zapravo ne nalazeći ispunjenost ili uspjeh u nečem (što god to već njima predstavlja).
Ne znati što ţelite u ţivotu je kao ući u trgovački centar, stajati među policama a ne znati zbog
čega ste ušli. Lutate naokolo, onda idete na šalter za informacije. Čekate dok vas netko
konačno ne upita: "Mogu li vam pomoći, gospodine?" Gledate prazna pogleda. Kaţete,
"hmmm... traţio sam... hmm... nadao sam se... hhmm... ne znam zapravo što ţelim... da li mi
moţete moţda nešto preporučiti?"
Zvuči apsurdno. Ali to je zapravo točno onako kako većina ljudi ţivi svoje ţivote. Ţena na
šalteru onda ne samo da će stati iza razglasa i obznaniti: "Pozor, osoblje, ovdje imamo L.
Udaka na informacijama, ponavljam L Udaka na informacijama. Moţe li mi netko pomoći,
molim?" Ne moţe.
Ona zapravo gleda na vas sa simpatijom. Kaţe: "Dobro, da sam ja vi, počela bih moţda s
bojom i četkom za bojanje. Malo uljepšajte stan, a onda se moţete vratiti po bušilicu i police."
Kad zapravo ne znate što ţelite, svijet zna biti vrlo suosjećajan i pruţati različite sugestije. Ali
često ove nemaju nikakve veze s onim što vam treba, jer nitko niti ne zna što zapravo ţelite
(kao ni vi sami).
Zato je teško voditi uspješan ţivot (što god to za vas znači) kada ne znate što hoćete. Vrlo
neodređena poruka je poslana u svijet; onda dobijete i neodređen, nedefiniran odgovor.
Druga stvar je, naravno, kad odete do šaltera i izvadite listu; "Dobar dan, molim vas, moţete
mi pokazati gdje drţite vijke veličine dva inča, bočne spojnice, dijelove za bušilicu-generator,
uz dodatak zelene maskirne boje?" (Pogodite tko je sam-svoj-majstor? Strpljenja, molim.)
Pretpostavimo da ove stvari u vašem centru za kuću i vrt imaju, ali nakon što je imala posla s
L. Udakom, osoba na šalteru je sretna da vas moţe uputiti kako biste našli sve što vam je
potrebno.
A to je kako svijet zapravo funkcionira. Kad ste usredotočeni na ono što vam treba, svijet vam
obično ide na ruku kako biste traţeno i dobili.
Ne kaţe li se u Bibliji: "Pitaj i dat će ti se"? Dakle, pretpostavivši da taj arhajski r/'znači upravo
vas a ne tamo nekog Škota na brdu, očekuje vas dobra zabava čim počnete praviti planove (i
imati ciljeve).
Naravno, Biblija također kaţe: "I koza će ţivjeti s čovjekom i čovjek će biti sretan", ali kome
danas trebaju koze kako bi bio sretan? U današnje vrijeme moţemo biti sretni s kozama na
napuhavanje. (Puno su čišće, sve dok ne pasu blizu ţbunova s trnjem, a očekuje vas veza bez
problema).
Dakle nemojte sve što Biblija propovijeda uzimati za ozbiljno. Niti što ja propovijedam.
Odaberite. To je put mudrosti.
Da biste vodili uspješan ţivot, dakle, dobro je prvo poraditi na tome što zaista ţelite. Onda
napravite neke planove. Postavite si ciljeve. Ima puno knjiga na ovu temu. Moţda će vaš prvi
plan biti kupiti jednu od istih. A vaš prvi cilj je ove subote kupiti je a pročitati do sljedeće.
Ali, prvo pročitajte sljedeće.
Planovi i ciljevi dobri su za vaš ţivot, ali su istovremeno i problem. Kad načinite plan i
postavite si cilj, vaš ţivot ima tendenciju kretanja u tom smjeru. Postanete vrlo usredotočeni na
ono što ţelite ostvariti. U vašem globalnom pokušaju dosezanja cilja isključite sve druge
mogućnosti.
Zamislite kako na kompjutoru gledate fotku Trafalgar Squarea punog ljudi. Sunčani je dan i
čini se kako svi uţivaju. Ali odjednom vam u oči upadne jedan detalj: počnete uvećavati sliku i
fokusirati se na jednu osobu... čovjek koji gleda u jednu od fontana. Izgleda izgubljeno i kao da
je nesvjestan svega što se oko njega događa. Nastavljate uvećavati sve do njegove desne ruke.
Tu spazite tetovaţu i neki čudan simbol. Gledate u simbol i čudite se što li on znači. Isprintate
uvećanu sliku i stavite je na zid da biste o njoj promislili.
To je ono što radimo kad se na nešto fokusiramo. Bez obzira na to koliko je stvar u fokusu
fascinantna, mi nuţno iz prizora isključimo sve ostalo. Niste stali proučiti što su drugi ljudi
radili toga dana. Niste primijetili odsjaj svjetla na vodi fontane. Niste primijetili izloţbu pasa
koji mogu lebdjeti (svjetska premijera!), niste primijetili svoju ţenu u strasnom zagrljaju s
vašim najboljim prijateljem!
Svaki trenutak u sebi sadrţi beskrajan potencijal. Svaki novi trenutak za vas sadrţi mogućnosti
koje ne moţete niti zamisliti. Svaki je dan prazna stranica koju moţete ispuniti najljepšim
mogućim crteţima.
Problem s planom je taj da punite praznu stranicu novoga dana s listom planova i prije nego
što je dan otpočeo. Ako niste oprezni, u njemu neće biti mjesta za ništa drugo.
Plan, osobito onaj detaljan, suţava buduće mogućnosti na samo nekoliko stvari: iste se planu
ili prilagode ili ne prilagode (pa ste onda razočarani). To je, naravno, zašto mnogi od nas prave
planove: bojimo se beskrajnih mogućnosti i radije ţivimo s onim što poznajemo, što nam pruţa
osjećaj sigurnosti.
Ali ako moţete reći jebe mi se svojem strahu od mogućnosti, od nepredvidljivog (v. Recite jebe
mi se strahu, stranica 147), vaš se ţivot doista moţe otvoriti.
Način na koji ţivimo je takav da u svaki novi trenutak vučemo neko sranje iz prošlosti, kao i
naša ograničena očekivanja od budućnosti. Vučemo u ovo sada sve naše strahove, sudove,
zapreke, ograničenja (svoja i tuđa), kao i prethodno pravljene planove.
Bez njih, trenutak je naprosto otvoren i zreo. Slobodni smo unutar slobodna i obilna svijeta koji
na našu slobodu odgovara neočekivanim darovima i blagoslovima.
Da, naravno, ovo poglavlje je upravo u opreci s prethodnim. Prvo ţelim praviti planove, čak
vas ohrabrujem da kupite knjigu... a onda vas uvjeravam da se ostavite planova kako biste
imali slobodan ţivot. Vjerujte mi, ja sam ovdje vozač. I znam kamo smo krenuli. Stoga nemojte
početi vikati ako predloţim da...
Vrijeme je za priču, kao što se nekad govorilo na dječjem programu... Sjećate se? Obično su
znali reći „Vrijeme je" -onda bi prikazali animaciju hrpe satova i ura - "za priču".
Na dopustu smo, na obali mora. Imam četiri godine. Na nebu sam. Sjedim na pisti u malom
autu u stilu 1930-ih, spreman krenuti. Ima tako nekih momenata u ţivotu kada se točno sjećam
što sam u datome trenutku mislio, što osjećao. Ovo je jedan od njih.
Počinje utrka, voţnja, krećemo. Uzbuđen sam. Vozim auto, baš kao i moj tata. Drţim se volana
spreman pokazati svoju vještinu kao vozač. Dolazim do prvog ugla, oštri okret udesno, stoga
pomno i precizno okrenem volan udesno. Dolazim do sljedećeg zavoja, lijevog ovaj put,
okrećem volan lijevo.
Blaţen sam, vozim. Dobro to radim izgleda, s obzirom na to da sam prvi puta na pisti.
Ali onda jedna misao prođe mi glavom. Malena misao isprva. Ali kako prilazim sljedećem
zavoju, nadesno, ona raste. Odlučim testirati svoju misao. Kad dođe do trenutka kada valja
vješto okrenuti volan udesno, ja ga vješto okrenem u lijevo, jasno sagledavši rizik leta kroz
ţivicu i u marinu, ali bez obzira na to preuzimam ga...
Što se onda dogodi?
Auto, naravno, nastavlja voziti sljedeći desni zavoj.
U šoku sam. Vrti mi se. Počinjem okretati volan lijevo-desno u frustraciji. Na ravnoj sam
dionici, volan se okreće slobodno u mojim rukama, apsolutno bez ikakva učinka.
Osjećam se nevjerojatno prevarenim. Zašto nemaju povjerenja? Ne mogu shvatiti. Taj osjećaj se
brzo ponovio s otkrićem da Djeda Mraz ne postoji. Onda ubrzo nakon toga da je Isus bio samo
čovjek s bradom i sandalama iz prošlosti, izmišljen od strane ljudi s bradama i sandalama iz
sadašnjosti.
Ţivot je pun nevolja. Htio bih poštedjeti ove traume svoju djecu (četiri godine), koja su baš u
ovom trenutku usred šume u svojem jeepu.
Većina nas već se vozi u tom autu nekih 30 ili 40 ili__
(molim upišite svoju dob minus četiri ili pet godina). Većina nas je vozila tom pistom, marljivo
okrećući na svakom zavoju, misleći da imamo kontrolu nad volanom. Nismo još pokušali dići
od njega ruke. A sad smo toliko umorni da stajemo na ravnim dionicama i malo si ispruţimo
noge pripremajući se za nove zavoje. Nastavljamo jer vjerujemo da moramo, inače će naš auto
skrahirati.
Ali sad je vrijeme da pokušamo dići ruke s volana. I ubrzo, da uvidimo, kao što sam ja uvidio
kad sam bio mali, da auto ide sam od sebe. Samo vi, budući da ste toliko strašno umorni,
nećete biti uopće razočarani, dapače, bit ćete presretni.
Vrijeme je da dignete ruke s volana vašeg ţivota! Doista, otkrit ćete kako on ide sam od sebe,
sretno, bez potrebe da bilo što radite. Vrijeme je za odmor, ispruţite noge, naslonite se, za
promjenu uţivajte u voţnji.
Doista, nevjerojatna stvar. A jedino ćete je shvatiti ako to doista učinite. Onog trena kad
prestane pokušavati kontrolirati stvari i siliti ih, sve se odjednom počne događati savršeno i -
neovisno o vama.
U stvari, na površini, malo će se toga promijeniti. I dalje ćete se baviti dnevnim poslovima. Još
uvijek ćete (očigledno) donositi odluke da učinite ovo ili ono. Ali imat ćete ovaj pravi osjećaj
kako se stvari događaju same od sebe.
U taoizmu to znači prepustiti se prirodnom tijeku tao. U crticu Scooby-Doo, Shaggy bi rekao:
"Pusti se niz struju, čovječe."
Stvarnost je takva da doista nemamo izbora u tome što se događa oko nas. Čini nam se da
imamo, ali nemamo.
Sjajne vijesti.
To znači da se moţemo konačno naprosto nasloniti i prepustiti stvarima koje slijede svoj
prirodni tijek. Čitava napetost misli kako "moram ostvariti ovo ili učiniti ono sa svojim
ţivotom" ishlapjet će. Zbilja je takva da će se, bez obzira na to što vi nešto htjeli ili ne htjeli, to
dogoditi (ili neće).
Dakle, pravite planove ili ih ne pravite. Zaista u tome nemate nikavog izbora. Moţda kupite
knjigu o tome kako postavljati ciljeve i pročitate je do sljedeće subote. A moţda i ne. Nemate
izbora. Naprosto, dogodit će se jedna od dvije stvari. Vrijedi naprosto promatrati što se
događa s vašim ţivotom kad dignete ruke s volana.
Ja sam digao ruke s volana prije dosta vremena. Knjiga koju sam pokušao napisati nekoliko
godina... za koju sam sebi postavljao planove i ciljeve... u redu, počela se pisati sama od sebe.
Pišem ovo jer ne znam raditi ništa drugo. Ma koliko pokušavao, ne znam raditi ništa drugo. U
stvari, to je samo fraza, jer ja u stvari niti ne pokušavam raditi nešto drugo. Naprosto ţivim. A
stvari se događaju prirodno. Uključivši pisanje ove knjige. Uţivam pisati je (barem za sada) i
nadam se da vi uţivate čitati je.
Ponekad pravim planove i ciljeve, ponekad ne. Ponekad ih ostvarim, ponekad ne. Ako ne,
ponekad se razljutim.
Ponekad ne. Takav je tijek ţivota. Bez obzira na to što radio, ţivot će teći sam od sebe.
Vjerujte.
To je kao onaj dio Biblije koji kaţe "pitaj i dat će ti se" umjesto "seksaj se s kozama i budi
sretan".
Doduše ako u blizini ima koza i završite u seksanju s njima, moţete se kasnije tješiti kako niste
imali apsolutno nikakva izbora. Naprosto se dogodilo.
Takav je, prijatelju koji volite koze, ţivot.
Dakle, recite jebe mi se ciljevima i planovima. Ako ste za njih, još uvijek ćete ih praviti. Ako
niste, moţda ćete ih tek onda početi praviti. Ali prepoznajte stvari kakve jesu, bez obzira na to
što s njima pokušavali napraviti.
Dignite ruke s volana i vidite što će se dogoditi. A tek da vam ţivot bude još zanimljiviji,
pritisnite na papučicu s gasom.
Put k izlječenju, put u cjelovitost, postaje beskonačan. Dodajmo i druge ideje, kao što su:
Putovanje koje moţe potrajati ne samo kroz ovaj nego i buduće ţivote, a to je u što neki ljudi
vjeruju. K vragu, koliko napora! Uţasno naporno.
Svijet reagira na naše potrebe. Ako ţelimo krenuti na put izlječenja, svijet će nam onda
ponuditi bezbroj načina da na taj put i krenemo.
Na jednoj vrlo temeljnoj razini, na razini vašeg djetinjstva, moţete svoje probleme pokušavati
liječiti bez prestanka (kao što velik broj ljudi zaradi puno novca "pomaţući" vam na taj način).
Da, prijatelji, vrijeme je da izgovorite jebe mi se ovim bolnim temama. Recite jebe mi se putu u
izlječenje i cjelovitost. Bio sam na tom putu i pomalo znam nešto o njemu. Ispod svakog
problema krije se još jedan. Pa još jedan. I još. Bunar bez dna ako vam je do skakanja.
Dakle, postoje dvije paradigme, dva načina gledanja na ovo naše ţivotno putovanje:
Postoji naravno i treći način, kad prihvatimo da je ţivot zapravo jedan ples između jednog i
drugog. Ako bolest ignoriramo, sama od sebe neće otići. Ako je pokušamo liječiti, još će je biti.
Bolest je dio ţivota.
Ţivot je pun boli i zadovoljstva u jednakoj mjeri.
Smiješno. Kad konačno ovo prihvatite, prestajete imenovati jedno ili drugo. Kad prestanete biti
opsjednuti jednom ili drugom paradigmom, moţete naprosto ţivjeti i uţivati u iskustvu.
Moţete prestati bjeţati amo-tamo. Naprosto budite.
Shvatite da je ţivot naprosto ţivot. Znam jednu pjesmu o tome, hajd'mo svi zajedno zapjevati:
Na nah nah nah na, Life is Life, Na nah nah nah na, Life is Life.
Na nah nah nah na
Na nah nah nah na, Life is Life, Na nah nah nah na, Life is Life.
Na nah nah nah na.
Evo na plaţi sam jednog grčkog otoka, boli me glava i crven sam od sunca.
Englez sam koji je imao engleski kućni odgoj. Life is Life.
Neki od nas brinu mnogo o tome što drugi misle o nama. Dok odrastamo izgleda kao da je
nuţno traţiti potvrđivanje izvana. Ovo zapaţam u svojoj maloj djeci: vole kad ih netko vidi
dok nešto rade, kad se smijem kad rade nešto smiješno, kad im čestitam kad urade nešto
posebno; ako djeci pruţimo pozornost i priznanje koje traţe, čini se da ona u sebi razviju
osjećaj samovrijednosti i samopoštovanja. Drugim riječima, kad se razvije osjećaj priznanja od
vanjskog svijeta, time se razvije i njihov osjećaj samo-potvrđivanja.
Čini se da smo, kako odrastamo, definirani tom razinom samopotvrđivanja koju imamo. Ako
je naša ranija potreba za potvrđivanjem ostala neispunjena i imamo nisku razinu
samopouzdanja, onda ćemo nastaviti traţiti priznanje od vanjskoga svijeta.
Ako je naše okruţenje u djetinjstvu bilo puno ljubavi i stvorilo visoku razinu samopoštovanja,
onda ćemo kao odrasle osobe zacijelo imati manju potrebu stalno traţiti potvrdu od drugih.
Naravno, većina nas naći će se između ova dva ekstrema. Nismo mahniti u privlačenju
pozornosti na sebe, ali smo također osjetljivi na to kako nas drugi vide.
Usput budi rečeno, nemam neki poseban sud o svemu ovome. To je tema koja me oduvijek
fascinirala, posebice u odnosu na uspjeh. Oni s niskim stupnjem samopouzdanja mogu biti
motivirani za visoke razine uspjeha zbog svoje naglašene potrebe za vanjskim odobravanjem
koje vjerojatno nikad nisu imali kao djeca. Zamislite neku nabrijanu, superuspješnu filmsku ili
pop-zvijezdu koja izgleda kao da ima beskrajnu energiju za nove uloge i nove načine da
privuče široku svjetsku publiku. Pomislite na nekog poput Marilyn Monroe. Imala je svijet
pod svojim nogama. Čak i predsjednika jedne superdrţave (dobro, moţda ne pod svojim
nogama), a opet je bila poznata po nesigurnosti, sumnji u sebe, nedostatku samopouzdanja.
Pođimo u drugom smjeru. Na primjer, jedno mlado biće s visokom razinom samopoštovanja
ali kojem nedostaje poriv da nešto "napravi"... zadovoljstvo nalazi naprosto u zujanju naokolo,
uţivanju u ţivotu.
Nama je stalo što drugi o nama misle, ponajprije zato jer ţelimo njihovu potvrdu: to više ako je
sami sebi ne dajemo.
Također, uče nas da je vaţno to što drugi o nama misle. Uče nas da čovjek da bi uspješno
funkcionirao u društvu mora biti obazriv spram drugih, da ne treba druge uznemiravati, da
im treba pomagati i činiti onako kako nam se kaţe (primjer ranih pouka koje smo dobili u
djetinjstvu).
I tako naučimo da je doista bitno što drugi o nama misle jer u to vjeruju drugi koji nas
okruţuju: naši roditelji, učitelji, prijatelji.
Drugi razlog zašto je bitno to što drugi o nama misle jest taj da mi često ne znamo što zapravo
hoćemo. Ako osoba ima vrlo čvrst cilj u ţivotu, primjerice, braniti gol za Englesku
reprezentaciju, oni često nastave s ispunjenjem toga cilja bez obzira na sve. Zato jer znaju što
hoće, i pouzdaju se da to mogu ostvariti, oni imaju snage odbiti sve kritike koje će im se naći
na putu: moraš više učiti, moraš misliti o pravom poslu, gubiš vrijeme itd. Kad znamo što
hoćemo, što o nama drugi misle postaje manje bitno u potrazi za našim ciljem.
Svi mi imamo hrpu potencijala. Ruţnija strana brige o tome što ljudi misle je da ćete raditi
samo stvari koje vam se čine „sigurnima", stvari koje oni ţele da radite. Svatko naprosto
projicira vlastite strahove i ţal za propuštenim na svakog drugog: kad čovjek pristane na
ograničenja, gotovo smo sigurni da će ići naokolo ograničavajući druge (obično u vrlo
moralističkom smislu) kako bi pokušao ublaţiti duboku bol koju osjeća zato što ne radi ono što
bi htio.
Što nas vodi do sljedećeg:
Doista nije bitno što drugi o vama misle. Sve je to zapravo posve nevaţno.
Vrijeme je brinuti manje o tome što drugi o vama misle. Vrijeme je za riječi jebe mi se i osjećaj
slobode.
Postoje dvije suprotne sile koje upravljaju našim ţivotima. Ne, nisu to dobro i zlo, već ljubav i
strah. Točno, suprotnost ljubavi nije mrţnja, nego strah.
Prihvaćanje i ljubav prema ţivotu - to je pravo značenje libida. Sviđa mi se ta riječ. Uglavnom
stoga što većina ljudi misli da je riječ o snazi vašeg spolnog nagona. Kad kaţete „da, imam jak
libido", misle da ste neka vrst ovisnika o seksu, i da bi vas trebalo staviti u zamračenu sobu s
Michaelom Douglasom. Ali libido je naprosto ljubav prema ţivotu. Ako imate jak libido,
naprosto osjećate jaku ljubav, čak pohotu, prema ţivotu.
A ta je glad za ţivotom, osim što je tema sjajne pjesme lggyja Popa, izvrsna stvar. Kad ţivotu
pristupimo s ljubavlju, potpuno smo otvoreni.
Suprotan model je da se prepustimo strahu (umjesto ljubavi). U strahu se zatvorimo prema
ţivotu. U strahu ostajemo skrivati se od ţivota. Ţelimo se povući i zapriječiti nova iskustva.
Većina nas stalno se kreće između ova dva pola, kao u dječjoj igri koja se zove zmije i ljestve.
Penjemo se ljestvama ljubavi, punim plućima udišući ţivot. Onda naiđemo na strašne zmije i u
strahu se pritajimo, kao da se povlačimo od ţivota. Dobra analogija, jer jedna stvar koje se
mnogi od nas strašno boje su upravo zmije. Što zgodno vodi do sljedeće teme.
Postoje stvari u ţivotu kojih se razumno bojati. Strah od zmija i pauka je prilično prirodan, jer
oni često mogu biti jako opasni. Ako imate urođeni strah od zmija, kad ih ugledate adrenalin
će vam početi pumpati i natjerati vas da djelujete brzo i učinkovito.
Neki ljudi plaše se krvi što je opet prilično normalno, jer kad ugledamo krv, to znači da su
stvari prilično ozbiljne.
Problem s ovim vrlo prirodnim „strahovima" je u tome da se oni lako mogu oteti kontroli.
Strah od krvi moţe vas dovesti do toga da se onesvijestite čim je ugledate umjesto da brzo
djelujete i zaustavite je kad šikne.
Treba biti svjestan opasnosti umjesto biti uplašen. Vaţno je biti svjestan da je opasno voziti
automobil, ali ne bojati se voţnje. Pomaţe svijest o tome da prelaţenje prometnice u sebi nosi
izvjestan rizik, ali ne treba se bojati prijeći cestu. Mudro je biti svjestan kako skijanje niz
mračnu padinu usred snjeţne vijavice moţe biti izuzetno opasno, ali ne valja se radi toga bojati
skijanja.
Prirodno je da se bojimo stvari koje nam potencijalno mogu prouzročiti bol, čak i smrt: to je
uzrok straha u nama.
Izvor straha
„Strah" u nama nije nešto monolitno. On je više poput vreće pune stvari koje smo skupljali
cijeloga ţivota. Strah raste zbog iskustva boli. Kad jednom iskusimo bol, vrlo je prirodno da je
ne volimo i ne ţelimo ponovno iskusiti. Stoga iskustvo boli stvara strah.
Primjerice, moţemo mirno i zadovoljno svakoga dana sjeckati mrkvu omiljenim noţem, sve
dok jednoga dana ne odreţemo komadić prsta. Bol će onda stvoriti strah od oštrih noţeva.
Dodali smo tako još jedan strah u našu vreću.
Moţda volite govoriti na sastancima. Sve dok jednoga dana - kad se moţda niste najbolje
osjećali - usred jedne sjajne misli sasvim ne izgubite nit. Posrnete i počnete ton Liti. Nemate
pojma o čemu ste pričali. Ispričate se, potonete u ništavilo. Neopisiva neugodnost. Muka vam
je cijeli dan. Na sljedećem sastanku odjednom se bojite javnog nastupa, još jedna sjebana lopta
straha u vašoj vreći.
Problem ţivota, kao što znamo, jest da sve što nam nešto znači u sebi ima potencijal nanošenja
boli. Zato je moguće razviti strah od bilo čega i svačega. Neki ljudi boje se zaljubiti zato jer su
prethodno iskušali muku ljubavi. Ljudi se boje činiti što ţele jer im je nešto prethodno krenulo
po zlu. Neki se boje napustiti svoju kuću jer su doţivjeli nešto neugodno čim su iskoračili
izvan svoje kuće.
Ne zaboravimo, sve je to normalno. Čak i očito beskrajno uvećanje vreće straha je sasvim
prirodno. Zasniva se na načelu koje svi poznajemo: osjećaj boli, a potom strah od boli.
Zato starost sa sobom nosi povećani osjećaj straha. Vrijeme nekim ljudima jednostavno nudi
više prilika da iskušaju bol i razviju strahove. To je jedan razlog zašto stariji ljudi mogu
djelovati uplašeno i povučeno.
S druge strane, svi znamo ljude koji djeluju apsolutno neustrašivo. Pustolovni i samouvjereni,
tamo negdje u svijetu uţivaju u ţivotu. A opet, i oni su zasigurno iskušali jednako toliko straha
kao i svi ostali: u stvari, vjerojatno su iskušali više straha, s obzirom na činjenicu da su skijali
niz strmu padinu usred mećave ili pretjecali na opasnoj krivini.
Događa se sljedeće. Naša kvota straha ne ovisi o količini straha nego o tome kako na njega
reagiramo. Ajmo na početak. Do rođenja. Ajmo potvrditi ideju kako ţivot znači i bol i
zadovoljstvo, jer naše rođenje je bolno (i ugodno). Naše prvo iskustvo svijeta izvan majčine
utrobe je bolno. Teško je doći do prvog daha. Svijet nije poput tekućine na koju smo bili
navikli. Vjerojatno je previše svjetla i, najvjerojatnije, ne toliko toplo koliko bismo htjeli.
Ali nije bol rođenja ono što će na nas ostaviti trajan dojam, nego okolina u kojoj je ona
doţivljena. Ista razina stvarne boli imat će različit učinak ovisno o tome kako različiti ljudi oko
vas na nju reagiraju. Ako ste rođeni okruţeni uplašenim, uspaničenim ljudima, to će imati
sasvim drugačiji efekt nego ako ste rođeni okruţeni mirnim, obazrivim ljudima.
Tako su nas učili tumačiti bol rano u ţivotu. Kada ga iskusimo, reakcija ljudi oko nas uči nas
kako da se ponašamo prema njemu. Ako smo kao dijete bolesni a ljudi oko nas osjećaju se
tjeskobno i uplašeno, onda naučimo da je to način reakcije na takvu tegobu. Ako se poreţemo
ili opečemo kao dijete i odrasli oko nas oko toga prave veliku strku, onda ćemo naučiti da je to
način reakcije na sličnu nevolju.
Većina nas „nauči" reagirati na određene situacije od svoje okoline. To je naše nasljeđe. Naši
roditelji su vjerojatno bili slično podučavani od svojih roditelja i to onda direktno prenose na
nas.
Svodi se na sljedeće: ili smo naučili da je u redu i da nije strašno osjetiti bol ili pak nismo.
Ako na vijestima čujete da je netko postupio nesebično, obično mu se divite. Ako čujete od
svoje cure da je netko bio sebičan, to vam ne zvuči najbolje.
Na vijestima nikad nećete čuti da nekoga hvale zbog sebičnosti. Nikad od svoje cure nećete
čuti da je netko nesebična hulja.
Štošta u ţivotu prolazimo bez da se pitamo zašto, no ovaj puta obratite pozornost, posebno
ako vas zanima duhovni put jebe mi se.
Pogledajte svoj ţivot. Iskreno razmislite o tome kako se ponašate u kontekstu
sebičnosti/nesebičnosti (moţete koristiti neke druge riječi sličnog značenja). Da li su vaši
postupci motivirani vlastitom korišću ili namjerom da pomognete drugima?
Vjerojatno radite kako biste zaradili novac za sebe (i time sebi dali osjećaj vrijednosti a
ponekad si priuštili i uţitak); zacijelo puno vremena provodite u toj potrazi za uţitkom; idete
na dopust da biste joj udovoljili itd. Da, pošteno. Tako ţivi većina nas.
Ako imate obitelj, jasno, činite mnogo stvari za nju, ali pitat ću vas: zašto ste uopće osnovali
obitelj? Niste li to učinili zbog vas samih? Ne pruţa li vam ona uţitak u potpori i vremenu koje
s njom provodite? Ako je odgovor potvrdan, onda ste, dakle, to učinili zbog sebe.
Kao normalna, „dobra" ljudska bića, stalno imamo na umu vlastiti interes. Ljudi su u osnovi
sebična bića. A opet, dok pišem tu riječ, u njoj je implicirano sljedeće:
Zaboga, ali mi nismo takvi, zar ne? Dobro, ja nisam, jer uvijek dopuštam da me na ulici
zaustavljaju ljudi koji ţele da im potpišem doţivotni debit na iznos koji si mogu dopustiti -
po njima nekih pet funti mjesečno, što naravno ne zvuči kao mnogo ali, znate, malo po
malo nakupi se tijekom ţivota; teško je, znate, s direktnim debitom, jer moja banka bi
radije da se koristim izravno njihovim uslugama. Jednom sam pokušao dati neki novac
dobrotvornoj organizaciji. Rekao sam im: gledajte, ne mogu vam trenutno dati ček ali evo
vam deset funti u gotovini. A oni, ţao nam je, ali ne moţemo uzeti novac, samo čekove.
Pomislio sam, sjajno, dobrotvori koji ne mogu uzeti moj novac, što se to događa s ovim
svijetom? Molim vas, gospodine, umirem od gladi moţete li molim potpisati ček? Svijet je
poludio: danas ne moţete dati direktno novac nekome tko ga treba...
Odakle ovakvo rasuđivanje? Vjerojatno, kao i obično, zbog straha. Zbog straha da ako ne
ustoličimo koncept nesebičnosti u samo srce svoga moralnog koda, onda nećemo mariti ni
trunku za druge ili, još vaţnije, nitko neće dati ni trunku kad nama nešto bude trebalo.
Čitava ideja nesebičnosti je u mogućnosti pomaganja drugima. Ljudi daju novac dobrotvornoj
ustanovi jer se zbog toga dobro osjećaju. Oni pomaţu onima koji su manje sretni jer ih to čini
ispunjenima. To im daje osjećaj da njihovi ţivoti imaju svrhu.
To naravno ne umanjuje kvalitetu onoga što „dobri" ljudi čine za druge. Naprosto to sadrţi
nešto što većina ljudi ne primjećuje.
Ovo valja imati na umu kad morate skupiti novac za dobrotvorne svrhe. Ljudi oklijevaju slati
novac za nešto što nema izravne veze s njima ili njihovim obiteljima.
Kampanje za pomoć afričkoj djeci dobro funkcioniraju. Dobijete fotku djeteta kome pomaţete
a ono vam napiše „hvala". Odlično, zaista nekom pomaţete, ali to vam ujedno donosi
zadovoljštinu.
No na dobročinstvo, barem u većini slučajeva, odlazi samo mali dio našeg novca i vremena.
Vratimo se obitelji da vidimo kako sebičnost i nesebičnost djeluju na dnevnoj osnovi.
Jedino vrijeme koje bih nazvao nesebičnim jest ono kad zbog svoje obitelji radim nešto što
zapravo ne ţelim raditi.
Ako sam mrtav umoran a moji se dječaci u tom trenutku ţele sa mnom igrati, onda bih
nastojanje da im udovoljim mogao nazvati „nesebičnim".
To što većinu vremena provodimo s obitelji nije stvar nesebičnosti. Ako radim kako bih ih
mogao uzdrţavati onda to činim zato jer ih ţelim uzdrţavati. Ako se igram sa svojom djecom
na plaţi, to radim koliko zbog njih toliko i zbog sebe, dakle nimalo nesebično.
Čini se - barem u mojoj obitelji - da je riječ o činu nesebičnosti samo onda kad činimo nešto što
nam teško pada. Sve ostalo, oni sretni, ispunjeni, nasmijani trenuci su samomotivirani jer onda
svi dobijemo ono što ţelimo.
Biti nesebičan znači ţrtvovati nešto što ţeliš u korist nečeg što netko drugi ţeli ili mu treba.
Na poslu nekoć je bilo moderno govoriti o win-win situaciji. To je samo jedan (poţeljni) ishod
od nekoliko mogućih u pregovorima između dviju stranki.
Recimo, ja prodajem hotdog, a vi ste vlasnik nogometnog kluba. Prodavati hotdog izvan
stadiona je strogo zabranjeno. Policija vas je zamolila da kao vlasnik kluba pomognete to
iskorijeniti. Sada pregovaramo. Vi morate pomoći policiji, ja moram ţivjeti prodajući
hotdogove navijačima koji ih vole. Kaţete, imate štandove unutar stadiona. Kaţem, navijači ih
vole jesti dok čekaju da uđu na stadion, dok čekaju prijatelje, ili stojeći u redovima. Kaţete da
će vam policija biti na vratu sve dok se ne dogovorimo. Ako im popustite, onda ću ostati bez
posla. Navijači će isto izgubiti ono što im je drago.
Razmislimo. Moj je hotdog dobre kvalitete. Moj štand je čist. Imat ću sanitarni pregled svaki
tjedan. Moţda me moţete uzeti za svojeg sluţbenog dobavljača. A vi ćete na to: to bi trebalo
zadovoljiti policiju, jer moraju udovoljiti navijačima, ali što je s gubitkom na prodaji hotdogova
unutar stadiona? (Gotovo win-win situacija, ali ţelite svoj komadić torte.)
OK, kaţem, ako postanem „sluţben", podići ću cijene za pet posto a vama dati višak. Molim,
mora biti u gotovini. Vjerujte mi, ja sam prodavač hotdogova.
Dogovoreno, kaţete.
Rukujemo se. Upravo smo demonstrirali pregovore u jednoj win-win situaciji.
U bilo kojem pregovoru, vrijedi doći do win-win situacije. U tome se slaţem sa svojom obitelji.
To je kao kada ste dobrotvor sa slikom siročeta na svojem radnom stolu. A takvo moţe biti
svako područje u vašem ţivotu.
Nije potrebno ţrtvovati ono što biste vi ţeljeli za ono što drugi ţele ili trebaju:
* u vašoj vezi?
* u vašoj obitelji?
* na poslu?
* u odnosu s vašim prijateljima?
* u odnosu s ljudima koji imaju manje od vas?
Ako ţelite, moţete početi izmišljati nove izraze poput „prosvijećena sebičnost" ili „prava
nesebičnost".
U duhovnim krugovima ljudi govore o tome kako „djelovati i govoriti iz svoje istine". To je
kao kad raspršimo osvjeţivač zraka preko riječi „sebičnost" nadajući se da nitko neće
primijetiti.
Zato vrijedi reći jebe mi se nesebičnosti. Ako počnete osjećati kako se ţrtvujete u korist nekog
drugog, onda morate početi oštriti svoje vještine pregovaranja.
Nesebičnost je lose-win situacija. Na kraju nikad ne funkcionira. Završit ćete razočarani i ljuti,
a to nije dobro za osobu koja je izgledala kao da moţe pobijediti. Puno je bolje ako mislite da
ćete i vi nešto dobiti iz te veze.
Najbolje što moţete za druge učiniti jest sebe staviti na prvo mjesto. Recite jebe mi se
društvenom pritisku da se bude nesebičan i budite sebični.
U plesu ţivota prvo stavimo vlastitu masku za kisik, onda duboko udahnimo, pa pomozimo
ostalima. Ostali će nam, vjerujte, biti zahvalni za to.
Jedna od najčešćih izjava o poslu koju čujem je: „Još zapravo ne znam što ţelim raditi". To od
ljudi u 30-ima i 40-ima, ne samo 20-ima. Neki to govore godinama. To je jedina artikulacija
koju imaju o dubljem osjećaju da nešto nije u redu s njihovim poslom. Odabrali su posao kao
artikulaciju svoje nelagode ali razlozi za nju su vjerojatno kompleksniji. Ono što kaţu zapravo
je: „Ne poznajem sebe ali čini mi se da nešto u svemu ne štima".
Ako se u tom prepoznate, prestanite se skrivati iza riječi: „Ne znam što zapravo ţelim raditi".
Recite jebe mi se i imajte hrabrosti upoznati sebe. Što zaista ţelite učiniti od sebe i za sebe?
Nađite nekog tko će vam pomoći da kroz ovo prođete ako ţelite, ali velike su šanse da nije
riječ samo o poslu već o cijelom vašem ţivotu. Problem je ono s čime se većina nas suočava:
ima u nama dosta kompetitivnih (obično nepoznatih) sila koje se među sobom nadmeću.
Ovaj fenomen primijetio sam za zadnjeg boravka u Engleskoj: svi bi htjeli biti sve. Toliko je
pritiska da se bude sve tako da je teško tomu se odupirati. Svi ţele biti uspješni na poslu,
eksperti u kuhinji, vrtu, sam svoj majstor, ţele biti marljivi na poslu, dobri i briţni partneri,
roditelji, kućevlasnici, ljudi s novcem. Ţele ţivjeti ekološki svjesno, biti mentalno i kulturno u
toku događanja, opušteni i mirni, putujući svijetom bez previše letova. Sve se ubrzava u
kulturi u kojoj se sve mjeri uspjehom. Čak i ljudi na tečaju joge gledaju naokolo pitajući se
koliko će im trebati da i oni mogu izvesti ovu tešku asanu, ili moţe li pranayama vjeţba unijeti
spokoj u svako područje njihova ţivota.
Već pišući o tome osjećam napetost.
Naravno, teško je vlastite ţelje provući kroz sito i rešeto. Ţelite biti financijski osigurani, ţivjeti
u inozemstvu, ali i raditi manje na manje stresnom poslu. Neke od ţelja mogu stajati jedne uz
druge, ali druge se medu sobom potiru. Počnite ih razlikovati.
ja? Obično ne radim ništa. Radim ono što mi se sviđa. Više mi se ne da pisati o poslu, tako da
idemo dalje.
* ako vjerujete da je pogrešno biti gay, onda će vas homoseksualci činiti napetim i punim
predrasude
* ako ne vjerujete da je seks prije braka u redu, onda će vas svaki trenutak poţude dovoditi
do ludila
* ako vjerujete u izobilje, onda ćete, ako ne dobijete desetorostruki povrat na vaš uloţeni
novac, biti totalno razjareni
* vjerujete li u mir, uznemirit će vas ratovi
* ako vjerujete u to da će krotki posjedovati zemlju onda će vas razljutiti bogati i jaki koji
se u međuvremenu zabavljaju
* ako vjerute da se ţena mora zabraditi od glave do pete, onda će vas izloţeno ţensko meso
naljutiti
* vjerujete li u boga i njegov skori dolazak, onda vam se baš ne sviđa ova sadašnjica
* vjerujete li da sile zla moraju biti uništene, onda ćete moţda morati činiti „zlo" da ga
uništite
* vjerujete li u ţivot iza smrti, propuštate odgovore u ovom ţivotu
* vjerujete li u prošle ţivote, moţete odustati od odgovornosti u ovome
* vjerujete li da će se Isus vratiti kako bi vas spasio, zaboravljate da vas nema od čega
spasiti
* vjerujete li da je put spokoja put bez rasuđivanja, onda vam svako rasuđivanje stvara
osjećaj krivnje i boli
Dakle, još jedna kozmička šala: potraga nas vodi pokušaju nalaţenja smisla izvan onoga što
naši ţivoti jesu. Ljubav, novac, naša ostvarenja nisu nam baš dovoljna, tako da traţimo još. To
traţimo u duhovnom, što obično znači „nevidljivom".
A odgovor na sve moţda leţi u sljedećem: ne traţiti više smisla, nego traţiti manje. Kad
ogolimo stvari koje su već smislene, onda ćemo naći spokoj i boţanstveno. Šala je u sljedećem:
Ako je bog potraga za više, onda duhovnost nije neki rezervat samo za vjernike. Sve je kako
jest. Svatko je duhovan, sve je duhovno. Sve što činimo moţe biti duhovno i boţansko, čak i:
* ako ste uznemireni i ljuti
* ako ste ljubomorni
* ako ste gladni
* ako ţelite Porsche
* ako ţelite zadaviti svojeg šefa
Nema ničeg što valja učiniti da postanete posebno „dobri". Ne morate ići nikamo, ne morate
ništa posebno ostvariti. Moţete naprosto reći jebe mi se cijeloj stvari i još uvijek biti duhovni.
Nemoguće je ne biti duhovan.
Prva metoda je u redu ako ste dovoljno strogi. Ponekad funkcionira, ali djeca su djeca pa osim
ako nemate zaista veliki autoritet, stalno će vam izmicati kontroli.
Druga znači niti pokušati kontrolirati, niti odobravati. Beznadna situacija koja stvara puno
stresa.
Treća je najteţa i najriskantnija jer ide protiv svega što se roditelje poučava o disciplini.
Zamislite sad sljedeće: stavite salvetu na svoju glavu i također počnete ispuštati zvukove
„uuuuuu". Djeca to vole i neko vrijeme odgovaraju svojim „uuuuuu". Znate što će se dogoditi?
Uskoro će im sve dojaditi i nešto će ih drugo privući, obično nešto što je tiše i manje naporno
drugima. Gosti će brzo zaboraviti smetnju.
Uzmimo stoga djecu kao metaforu ţivota.
Većina nas, kao što smo uočili, pokušava kontrolirati svoje ţivote do najmanjeg detalja. Imamo
vrlo sofisticirane metode za kontroliranje ţivota, ustvari baš kao roditelj koji je koristio metodu
broj jedan.
Moţda ste uočili neke od ovih metoda kod svojih roditelja. Roditelji su majstori pokušaja da se
ţivot kontrolira. Roditelji, obično uz pomoć više financijskih sredstava nego kad su bili mlađi,
pokušavaju eliminirati sve vrste nemira iz svojih ţivota. Oni stvaraju rutinu komfora, pune
kuće komfornim ukrasima, obloţenim zahodskim školjkama, govore o stvarima koje nikog ne
ugroţavaju, kako najbolje doći do... ili kako sam napraviti garaţu. Jedu izdašnu hranu (bogatu,
prţenu, pečenu) i gledaju TV-programe koje oduvijek gledaju.
Ali kako njihove metode postaju sve sofisticiranije, (zapravo sve očajnije), ţivot kao da se sve
više poigrava s njihovim planovima. Netko im provali u kuću, prsnu cijevi, razbole se, bliţnji
počnu umirati.
Kontrolirani, "komforni" ţivot nije put mudrosti i sreće, bojim se. Ali to nije niti polupečeni
pokušaj kontroliranja ţivota metodom broj dva.
Broj dva je usrani način ţivljenja. Onaj koji kontrolira ima barem neku energiju, neki smjer. Ali
ako pokušavate kontrolirati a niste baš u to sigurni, naprosto se koprcate na olujnom moru
ţivota. Bijesni ste ali nedovoljno da se pokrenete i nešto zapravo napravite.
To je put u bijedu.
Kad se ţivotu prepustimo, kad kaţemo jebe mi se na bilo kojoj razini, počnemo jahati na valu
ţivota. Kad stavite tu salvetu na svoju glavu dogodi se nekoliko stvari:
* počnete zapravo uţivati, jer igra je dobra i prestali ste joj se odupirati
* djeca vas zbog toga vole i moţda će pamtiti taj događaj ostatak svojih ţivota - bez
uobičajena roditeljskog opiranja onom što rade, prestali su to raditi prije nego što bi se
očekivalo
Dakle, oprostite što vas guram kroz metafore, posebice kad su tako bliske... ali isto je u ţivotu.
Kad mu se predamo, stvari se dogode:
Naravno, ova druga tvrdnja će vas moţda najviše začuditi. To ide protiv intuicije. Stalno nas
uče da za postizanje bilo kojeg cilja u ţivotu moramo naporno raditi i tomu stremiti. Moramo
si postaviti ciljeve i njima stremiti. Moramo napraviti plan onog što nam je bitno i onda ga
uporno slijediti. Vjerujemo da ako stvarima doista ne teţimo, da ih tada nećemo niti dobiti.
Ali, moguće je da je upravo suprotno istina.
Ako smognemo hrabrosti i smanjimo naš pritisak na stvari... ako prestanemo ţeljeti stvari tako
jako... prestanemo raditi tako naporno i teţiti nečemu toliko uporno... ako odustanemo od
nekih stvari koje su nam bitne... dogodi se nešto magično:
* prirodno počinjemo dobivati ono što smo htjeli na početku, ali bez
ikakvog napora
Sad, ovo je vrlo zen i potencijalno vrlo zbunjujuće: da biste dobili što ţelite prvo morati
odustati od ţelje.
No gledajte na to ovako: bilo koji oblik ţudnje i teţnje u sebi nosi oblik napetosti. Kad se
oslobodite ţudnje, nestane i napetosti. Opuštanje koje tada nastupa počne privlačiti dobre
stvari u vaš ţivot.
Vratimo se metafori o djeci: kad prestanete ţeljeti toliko toga vašem djetetu - da bude najbolje
u razredu, u sportu, da ide u najbolju školu i nađe najbolji posao - kad doista odustanete od
ovih ţudnji i ostavite vaše dijete na miru, ono osjeti apsolutno slobodu.
I začudo, taj osjećaj slobode odjednom će ga potaknuti da bude uspješno u svemu čime god se
počne baviti. Tako ćete dobiti ono što ste htjeli, upravo zato jer ste to prestali ţeljeti. Kad
odustanete od htijenja da sve bude kako treba, kada kaţete jebe mi se, ţivot će vam biti toliko
zahvalan da će vas obasuti svojim blagoslovima.
Ako se to ne dogodi molim vas pišite nam na sljedeću adresu:
Jeste li ikada promatrali malo dijete u igri? Sjećate se što vam se vrzmalo po glavi kad ste bili
mali? ja mogu odgovoriti potvrdno i na jedno i na drugo. Prvo zato jer imam malu djecu.
Drugo zato jer kad se doista opustim mogu se sjetiti kako mi je bilo kad sam bio mali.
Ako legnem i pogledam u modro nebo, slušajući zvuk udaljena zrakoplova, on mi neizbjeţno
nosi uspomenu na djetinjstvo. Zašto? Zato jer kako odrastamo prestanu nas fascinirati obične
stvari. Pa kad pokadšto uţivam jednostavno u svemu oko sebe, to me podsjeti na vrijeme kad
sam to često radio: kad sam bio mali.
To čine djeca. Oni doista uspijevaju iskusiti čudo postojanja. Sve im je novo i fascinantno.
Mogu uţivati u umatanju poklona kao I u samom poklonu... u pipi koja curi kao i u
prekrasnom jezeru... u mirisu kiše koja pada na suhi beton, kao i mirisu kruha koji se peče.
Nema pravila što je dobro a što loše, što je bolje od nečeg drugog, što je vrednije. Nema
prosuđivanja: stvari naprosto dolaze... većina njih je fascinantna.
Kako rastemo tako se učimo lučiti, diskriminirati, filtrirati. Imamo tendenciju odbacivanja
običnih stvari u korist neobičnih i izvanrednih. Ustvari, većinom smo toliko izgubljeni u
mislima o prošlom i brigama o budućem da nemamo vremena cijeniti stvari oko sebe. A kada
ih i „cijenimo" to su onda obično stvari za koje odrasli misle da su vrijedne: stvari od ukusa,
krasne, zanimljive, skupocjene stvari.
Negdje na tom putu osjećaj drvenog poda pod našim stopalima, zvuk puštanja vode u zahodu
stana iznad nas, osjećaj vjetra na licu... sve to nestane s liste stvari koje smo cijenili: umjesto
toga, trošimo puno novca na putovanja, na odlazak u kazalište ili na večeru i time treniramo
mišiće kojima nešto cijenimo.
Kad kaţemo jebe mi se svemu oko sebe onda se značenja počnu mrviti u prah. Kako stvari koje
imaju smisla gube svoje značenje, svijet se počne ponovo otvarati. Bez diskriminacije i
filtriranja kojima su nas učili dok smo odrastali, svaka pojedina stvar ponovno stječe potencijal
da bude cijenjena. Sve je ponovno krasno.
Ako se ovo dogodi odjednom, to moţe zapravo biti gotovo doslovno razorno po našu svijest.
A upravo to se događa većini ljudi koji su "progledali". Kad počnemo uočavati ljepotu u
apsurdnim stvarima, pomislimo da počinjemo gubiti razum. Ili barem onakav razum koji je
naučen traţiti smisao samo u ograničenom broju stvari.
Promatrajte svaki trenutak kao nešto što u sebi ima beskrajni potencijal za ljepotu. Imamo
tendenciju sve svoje predrasude, svoje okolnosti i ograničenja prenositi iz prošlosti u
sadašnjost. A to onda saţima svaki tren u nešto vrlo ograničeno. Ako ostavite neke od svojih
sudova postrani i gledate na stvari kao malo dijete, počinje vas obuzimati divan osjećaj -
osjećaj olakšanja pomiješan s nekom vrstom ţudnje. Potonja raste iz vrlo dubokog dijela nas,
dijela koji se sjeća kako je to bilo stalno gledati na stvari takvim očima.
Kad kaţemo jebe mi se, okrećemo kazaljke unazad. Odvikavamo se od značenja i uništavamo
stvari za koje smo mislili da nešto znače. Regresiramo u jedno prirodnije stanje gdje stvari
nemaju osobito značenje, ali su prokleto divne i krasne.
Ne, ne mislim da ćete pošandrcati. Naravno moţda i hoćete, ali ako i nećete moţda će se vašoj
okolini tako učiniti. Evo što mislim pod gubitkom niti radnje:
Zamislimo svoj ţivot kao film. Njegova „radnja" je ono što ste u ovom trenutku prilično dobro
osmislili ili barem tako mislite:
* imate dobru predodţbu kako će glavni lik, tj. vi reagirati u određenim okolnostima
* znate što se zbilo ranije i više-manje vam je to razumljivo
* prepoznajete poprište svake scene
* imate prilično dobre predodţbe o tome što bi se trebalo dogoditi u nastavku filma
* imate jasnu predodţbu o njegovu početku, sredini i kraju
Kad kaţete jebe mi se stvarima, sve se nekako umekša i zamuti. Film sve više počne podsjećati
na francuske filmove 1960-ih. Francuski ste zaboravili pa ne razumijete dijalog, titlovi se čine
nekako premalenima s mjesta na kojem već sjedite. Točnije, događa se sljedeće:
* s obzirom na to da se pravila urušavaju, postaje sve manje jasno što će on ili ona, glavni
lik, tj. vi, učiniti u datim okolnostima
* značenje onoga što se dogodilo ranije postaje manje jasno i vaša prošlost postaje nekako
manje kompaktna
* poprište svake scene odjednom postane ogromno i puno mogućnosti, dok ste ranije vidjeli
jedino ono što ste htjeli vidjeti
* planirate sve manje i manje; moţda izgubite osjećaj svrhe, uvidjevši da vaš ţivot moţe
krenuti u bilo kojem od bezbrojnih smjerova
* vaša percepcija vremena se pomakne i shvatite da postoji jedino srednji dio radnje: tj. ovaj
trenutak vaše egzistencije.
Napeto raspoloţenje odraţava se u tijelu. Kad se opustite, kaţete jebe mi se, počnete opuštati
napetost u svome tijelu.
Počnite s jednom stvari. Neka to bude nešto što vas danas brine. Sigurno ne morate puno
tragati. Duboko udahnite, pomislite na brigu, kako vas čini napetima. Zatim, dok izdišete,
recite jebe mi se i osjetite kako se vaše tijelo opušta. Ponovite.
Ako se ovo dogodi s jednom stvari u vašem ţivotu, zamislite što bi se dogodilo kad biste to
mogli primijeniti na čitav dijapazon stvari. Doista, kaţete li jebe mi se, vaše će se tijelo opustiti.
Moţda isprva to nećete zamijetiti, ali doista će biti tako. U stvari, drugi će to primijetiti prije
vas. Vaše lice će postati mekše, ljudi će moţda reći da izgledate mladoliko. Vrat i ramena će se
opustiti, tako da više nećete imati glavobolje, ili bol u tim dijelovima tijela. Svi vaši mišići će se
opustiti i osjećati ćete se snaţniji.
Dok se vaše tijelo opušta, ulovit ćete se kako naprosto opušteno sjedite i uţivate u ovim
tjelesnim osjećajima. Jedan od njih će biti chi.
Nestat će bolesti
S obzirom na to da bolesti nastaju zbog energetske neravnoteţe, povratak ravnoteţe dovest će
do oslobađanja od bolesti.
To se događa s akupunkturom. Igle se stave u točke gdje je energija blokirana i, tras bum, ona
ponovno teče.
Ako se dovoljno opustite, imat ćete isti takav učinak.
Kad kaţete jebe mi se nečemu, to je poput ispravno ubodene igle u vašem tijelu. Osjetit ćete se
bolje, imat ćete više energije u tradicionalnom smislu, a ne chi energije. Trebat će vam moţda
manje odmora, manje hrane. Bolest će se povući.
5
Formula „jebe mi se"
Riječi jebe mi se dovoljne su da svakom čovjeku pomognu srediti ţivot (uostalom, riječ je o
najuzvišenijem duhovnom putu). Opuštanjem i prepuštanjem moţete razriješiti bilo koji
problem, jednostavan čin opuštanja učinkovitiji je od bilo kojeg oblika joge ili tai chija. Istina je,
doduše, da je naš um sklon oslanjati se na formule: nešto za što se moţemo zakvačiti, ponešto
naučiti i osjetiti da radimo nešto korisno za sebe. Dakle, dobrodošli do formule „jebe mi se".
Formule bez formule.
To je formula koja uzima poze iz ţivota (npr. pozu zavaljenosti na kauču dok se gleda telka),
malo ih modificira, doda trunak osviještenosti (svijest o tome što zapravo radite) i veliku ţlicu
relaksacije - sjajan recept koji će nam biti od nevjerojatne pomoći. Ovdje su precizno iznesene
dobrobiti svake od ovih poza, tako da je pred nama još puno toga što moramo proţvakati.
Vjeţba
Zamisao je da formulu jebe mi se učinite sastavnim dijelom vašeg uobičajenog dana. Svaka
poza je zasnovana na nečemu što već poznajete, samo morate napraviti malu preinaku u vašoj
pozi: primjerice, vaša stopala trebaju biti paralelna jedno s drugim, a vaša koljena lagano
savinuta; valja disati svjesno i postati svjestan svojeg chija i, gle, već vjeţbate obrasce „jebe mi
se".
Dakle, svakodnevna vjeţba je vaţna ako ţelite početi jačati svoj chi. Ako vam se danas ne da
vjeţbati, ljenčugo, onda probajte sutra, jebe mi se.
Disanje
Disanje je od vitalna značaja za sve poze i pokrete. Inače moţete umrijeti, a to nikako ne
ţelimo, zar ne?
Valja početi vjeţbati disanje iz trbuha. Iz trbuha? Da, disanje iz trbuha, stari moj. Ako gledate
bebu dok diše, primijetit ćete da se pri udisaju njezin trbuh podigne. Pri izdisaju on se spusti.
To je prirodan način disanja.
Iz nekog razloga, u određenom razdoblju našeg djetinjstva, vjerojatno kad se nečeg jako
uplašimo, počnemo disati uglavnom iz prsa. Ako promatrate većinu odraslih dok dišu,
njihova se prsa diţu i spuštaju a ništa se ne događa s njihovim trbusima. Takvo disanje je
moţda jako korisno u posebnim slučajevima, ali nije u svakodnevnom ţivotu. To je površan
dah, a površan dah znači površan ţivot.
Ako ţelite ţivjeti dublje, morate disati dublje. Dakle, uvuci-te dah do svojeg trbuha. Pokušajte
sada udahniti i pritom izbaciti van trbušne mišiće. Zamislite da u trbuhu imate balon i svaki
put ga morate napuhati sa svakim udisajem. Zatim balon ispušite sa svakim izdisajem.
Vjeţbe pravilnog disanja mogu vam promijeniti ţivot. Već i sama promjena od površnog
prsnog disanja do dubokog trbušnog moţe imati ogromne fiziološke učinke. Punit ćete pluća
učinkovitije (s prsnim disanjem nikad nećete napuniti više od dvije trećine pluća). Dakle,
primate više kisika (glavno gorivo vašeg tijela). Novi način gibanja vaše dijafragme (ona se
potisne duboko pri udisaju umjesto da se lagano podigne), omogućuje snaţnu masaţu svih
unutarnjih organa. Oni time dobiju priljev krvi, blagotvoran poput toplog tuša. Čitav sustav
unutarnjih organa dobiva također dobru masaţu, učinkovitije pruţajući vašem tijelu što mu
treba, kao i rješavajući se onoga što mu ne treba.
Druga dobra stvar glede disanja trbuhom je ta da morate odbaciti svoju sujetu (plitko) jer ako
pravilno dišete trbuhom, on će se napuhati do veličine Buddhina trbuha (a on ima velik
trbuh). Moţete nadomjestiti dio svoje sujete prihvaćenjem stvari (duboko) i uţivati u osjećaju
zdravlja te opuštanja koje donosi ta vrsta disanja.
Moţda ćete morati prestati nositi remen i zamijeniti ga nečim elastičnijim tako da se trbuh
moţe neometano gibati.
Neka vaša stopala budu poloţena ravno na podu, razmaknuta u širini ramena, kičma
opuštena i glava usmjerena naprijed (ne nagore). Opustite čeljust i stavite vrh jezika na nepce,
neposredno iza gornjih zubi. Poloţite ruke na trbuh, jednu preko druge. Ako ste muškarac,
prvo poloţite lijevu ruku onda opušteno preko nje stavite desnu. Ako ste ţena, onda prvo
poloţite desnu ruku preko trbuha. Donja ruka bi trebala biti poloţena tako da korijen palca
udobno počiva na pupku.
Sporo dišite. Počnite osjećati kolanje chija.
U ovoj pozi usmjeravate chi u dan tien ili vaše glavno spremište energije u tijelu. To oţivljava
tijelo i osnovna je vjeţba na kojoj bi trebalo graditi sve druge vjeţbe. Ako ţelite vjeţbati samo
jednu vjeţbu onda neka to bude ova, jer je ona blagotvorna za bubrege i umanjuje anksioznost.
Protezanje ruku tonificira srčani meridijan - osjetit ćete se sretniji već tijekom prve minute. Kad
gurnete unatrag ramena otvorit će vam se pluća i to će vam omogućiti dublje disanje, kao i
oslobođanje zastoja u cirkuliranju chija. Masiranjem straţnjeg dijela glave stimulirat ćete
akupunkturnu točku fengchi - odlično za smanjivanje stresa, glavobolje i očnih problema.
Lagano istezanje ubrzava protok energije u nogama i oţivljava nemirne, umorne noge.
Meridijan ţuči i yin-kanali u vašim nogama su ispruţeni, što utječe na mentalnu jasnoću i
kreativnost. Ako ţelite jasnoću u svakoj situaciji ili da biste dobili ideju za nešto, zauzmite ovu
pozu. Privucite članak bliţe preponama i pojačajte korist.
Početna poza dopušta da chi potone u vaše tijelo. To će vas prizemljiti. Odmah ćete se osjetiti
mirniji, manje uplašeni, spremni da prihvatite ţivot a ne da ga se bojite.
Zmajev oganj je vrlo moćna tehnika iscjeljenja. Energija ulazi u vaše tijelo i odlazi gdje je
potrebna, ne samo u točku gdje je ušla. Vaše srce ima koristi (radost), kao i vaš solarni pleksus
(otvorenost) i vaš dan tien (usredotočenost i energija). Energija se zatim širi u sva područja
energetske neravnoteţe u tijelu.
U kineskoj medicini ova tri područja su ekvivalent trostrukom gorioniku koji valja pročistiti da
bismo imali uravnoteţeni protok energije kroz tijelo. Vjeţbajući, osjetite kako se energija kreće
spiralno kroz vaše tijelo.
Istezanje kraljeţnice otvorit će vaţni kanal du, te nam pomoći da ostanemo ţivahni i puni
energije. Porast chija osnaţit će tijelo, dok će se um smiriti.
Osjetit ćete kako se snaţan chi skuplja u vašim rukama, a to će vam ujedno pospješiti
cirkulaciju.
Moţete povećati korist za svoje bubrege trljajući ih dlanovima ispunjenim chijem, prije nego
što krenete na sljedeću pozu.
Ova poza proširuje meridijan srca, smiruje um i omogućuje masaţu meridijana ţuči, što
naposljetku potiče vitalnu energiju bubrega i pomaţe da vam ojačaju leđa. Nije loše za malo
trljanja.
Tigrove šape
Zauzmite sjedeću pozu (kao ranije). Pustite da vam ruke počivaju u krilu s dlanovima
okrenutim nagore. Neka budu sasvim opuštene. Dišite sporo i počet ćete osjećati kako chi teče
kroz vaše dlanove. Osjećat ćete škakljanje, njeţno i blago, poput mekanih tigrovih šapa.
Dobrobiti me poze
U ovoj pozi moţemo provesti puno vremena. Sjajna poza za meditaciju. Vaš um će se smiriti, a
stresne misli nestati. Usredotočenost na disanje ojačava vam pluća i pojačava chi u cijelom
tijelu. Usredotočenost na dlanove stimulira ključnu točku laogong. Moţete čak pokušati disati
kroz dlanove: usisajte chi pri udisanju kroz ove ulaze chija, ispuštajući ustajali chi pri izdisaju.
Ili naprosto mirno sjedite i primijetit ćete kako vaše ruke postaju tople.
Stajaće poze
Ratnik kop se odmara
Stajaće poze su odlične dok nešto čekate, bilo da je to metro ili autobus ili vaš partner koji se
treba pojaviti u kafiću; savršena stvar za vrijeme dok naprosto stojite na mjestu.
Zauzmite osnovnu stajaću pozu: vaša stopala bi trebala biti razmaknuta u širini ramena.
Stopala su paralelna, palčevi nisu okrenuti prema van niti prema unutra. Ako ţelite biti vrlo
precizni, povucite crtu od sredine pete do sredine prstiju - to su onda crte koje moraju biti
paralelne jedna drugoj.
Koljena neka budu lagano povijena. Što ih više povijete to ćete proizvesti jači chi... ali onda će
vam biti malo teţe stajati. Stoga, na početku, samo ih lagano povijte.
Zatim morate „uvući rep". To znači, izbacite straţnjicu a zatim je uvucite unutra. Time ste
uvukli rep. Isprva čudan osjećaj, ali kao i s čitavom pozom, nakon malo vremena priviknut
ćete se. Učinak ovakvog stajanja, s uvučenim repom, bit će kao da ste oslonjeni o rub barske
stolice. Fizički učinak stajanja s uvučenim repom je ispravljanje kičme i pravilno i puno disanje
trbuhom.
Sada krenimo prema glavi. Zamislite zlatnu nit o kojoj vaša glava visi ovješena o tjeme. To će
vam dopustiti da lagano opustite čeljust. Neka vrh vašeg jezika dodirne nepce, odmah iza
gornje čeljusti.
Ako ovo zvuči pomalo komplicirano i čudno, samo da bi se stajalo u mjestu, uskoro ćete se na
to naviknuti jer svaka uputa ima svoje razloge (u koje sad neću ulaziti jer ne ţelim da mislite
kako je sve još kompliciranije nego što zapravo jest). Morate mi naprosto vjerovati.
Dok ovako stojite, praktički ste zauzeli pozu stojećeg ratnika. Samo morate staviti ruke u
dţepove. Ako ih nemate pravite se da imate te naprosto prislonite dlanove uz svoje tijelo.
Odmorite se u ovoj pozi. Dišite sporo i duboko. S obzirom na to da je riječ o posebnoj pozi,
budite svjesni onih dijelova tijela koji se osjećaju nelagodno i naprosto ih opustite. Vaţno je, na
početku, da se nastavite opuštati, nadajući se da će metro, bus ili vaš prijatelj kasniti zato jer je
sjajno ovako stajati i opuštati se.
Ova poza, kao sve druge stajaće poze koje su srţ većine Chi Kung vjeţbi, uvelike oţivljava vaš
energetski sustav. Nakon kratkog vremena osjetit ćete duboki spokoj koji moţe potrajati cijeli
dan, ili barem dok se vozite metroom ili busom u društvu svojeg prijatelja.
Vaš um će se smiriti i stresne misli će nestati. Ojačat ćete chi u vašem dan tienu (upamtite, to je
strojarnica vašeg energetskog sustava). To će pomoći u pročišćavanju i pospješivanju krvotoka
u tijelu, a to je posebice korisno za menstrualne i reproduktivne funkcije u ţena. Dečki, ako vas
ovo ljuti (jer vi naravno ţelite koristi i za sebe), onda upamtite, ova vjeţba također stimulira
chi jetre, što će umiriti bilo kakvu ljutnju koju osjetite.
Ovo je moţda najnepredvidljivija od svih poza. Moţda osjetite svaki puta nešto drugo. Moţda
osjetite različite senzacije i iskusite različita stanja svijesti. To je najotvorenija poza, stoga
otvorite se prema onome što vam zatreba u danom trenutku. Naprosto ostanite otvoreni i
očekujte mnoštvo darova.
Zauzmite stajaću pozu (kao ranije). Sklopite ruke iza leđa: jedna ruka podrţava drugu dok su
palčevi međusobno ukliješteni. Bez sumnje vidjeli ste starije ljude kako stoje ili šeću u ovoj
poziciji (zadovoljna izgleda). A to je, doista,
Sova
ključ duga ţivota. Naprosto oboţavam stajati u ovoj pozi i zuriti u lijepe prizore ili loše ljude.
Kad naokolo šetam u ovoj pozi, odmah se osjetim spokojno.
Pokretne poze
Penjanje bijelim planinama
Na Zapadu poznato i kao pranje zubiju. Paţljivo pranje zubi je doista sjajna vjeţba. Uglavnom
zato što o ovoj dvostrukoj dnevnoj aktivnosti tako rijetko mislimo. Obavljamo je misleći o
nečem što moramo učiniti kasnije.
A moţe biti tako divna vjeţba promišljenosti i svijesti. Pristupite joj kao bilo kojoj jebe mi se
pozi: koljena su malo pognuta, budite sasvim opušteni, usredotočeni na disanje. Zatim doista
osjetite kako je to prati zube. Primijetite okus paste za zube, rad četkice na desnima, što u
međuvremenu radi vaš jezik.
Razina vaše dentalne higijene će se u času poboljšati jer ćete zube prati temeljitije i s više
paţnje. Uzmite pastu s pepermintom i moţete uvećati koristi, s obzirom na to da on stimulira
chi u tijelu. Meridijan trbuha je stimuliran, dakle brinući o zubima brinete se i o trbuhu. Ako tu
i tamo zaškrgućete zubima, na taj način stimulirate vitalni sustav bubrega, inače prvu ţrtvu
stresa i umora.
Promišljenost koju ćete razviti ovom vjeţbom vjerojatno će vam koristiti i u ostalim aspektima
vašeg ţivota: pomak u vašoj percepciji i stanju svijesti mogao bi vam promijeniti čitav ţivot.
Stavljanje ruku u toplu vodu potiče stvaranje chija u vitalnim meridijanima uzduţ ruke odakle
protječe u svaki prst na ruci. Ti vitalni meridijani uključuju meridijan srca (bit ćete sretniji),
meridijan perikardiuma (bit ćete otvoreniji), i meridijan pluća (bit ćete slobodniji).
Uf, kad nam daju da im operemo suđe, trebali bi nam naplaćivati, zar ne?
Postkoitalnl dim
Ţivot je duhovan. Ţivot naprosto teče. Niti osuđuje niti kritizira. Ne odupire se onomu što jest.
Ţivot jest.