Professional Documents
Culture Documents
Oto Vajninger O Krajnjim Zivot PDF
Oto Vajninger O Krajnjim Zivot PDF
Izdavač
PAIDEIA, Beograd
Generalni direktor
PETAR ŽTVADINOVIĆ
O KRAJNJIM
ŽIVOTNIM SVRHAMA
Preveo
Branimir Živojinović
Pogovor
Vladeta Jerotić
PAIDEIA
BEOGRAD 2 0 0 4 .
PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU
Svaki istinski, večni problem jeste
isto tako istinska, večna krivica; svaki
odgovor je okajavanje, svako saznanje
popravljanje.
Vajninger
i Istina, mnogi medu tim aforizmima bili su napisani jednom vrstom tajnog jezika,
koji je mogao razumeti samo čovek posvećen zahvaljujući dugom ličnom
druženju. Sva takva mesta su stoga izostavljena u drugom izdanju, tako da su
Poslednji aforizmi svedeni na trećinu svog ranijeg obima.
18 Oto Vajniliger
sve više uviđam, jeste nešto što svaki veći čovek mora da preva-
ziđe i što prevazilazi. Kod Šekspira svet nema središta, kod Be-
tovena ima. "
Sirakuza, 19. avgusta 1903.
Prilozi, osim obične razglednice,1 jesu:
2 cveta sa jednog bokora papirusa,
1 komadić like s njegovog stabla,
što imaš da pripišeš okolnosti da su veslači u čamcu kojim sam
se vozio uz reku Anapo, pored koje rastu papirusi, sve do izvora,
čuvene Cijane (što ti - i to takođe u čamcu - bezuslovno savetu-
jem kad dođeš u Sirakuzu), protiv moje izričite volje i bez moga
znanja odsekli jednu biljku.
Druga je razglednica izrađena upravo od papirusa koji ovde
raste, i pruža veoma loše načinjenu panoramu ruševina starog
grčkog pozorišta, onog mesta gde se među svim tačkama koje
znam Sunčev zalazak ponajpre može podneti."
Napulj.
Jagnje je najpobožnija životinja, mada je i grešno, naime,
umorno i plašljivo; tromost i kukavičluk su srodni, isto tako
marljivost i hrabrost...
Napulj.
Strah je naličje svake volje. Spreda nešto, pozadi ništa. Zato
je strašno kad se na putu kojim idemo naglo okrenemo i ugledamo
prevaljen put (jednosmernost vremena). Dakle, ipak verujem da
je strah zbratimljen s nemoralnošću; samo što upravo osećanje za
haos raste što više čovek hoće da bude kosmos. Ništavilo je ivica
nečega; i kad čovek postane sve, kad postane Bog, neće imati više
ni ivica ni straha. Ali verovatno će neposredno pre toga morati da
pobedi onaj krajnji, najveći strah...
Beč, 6. aprila 1907. Dr Moric Rapaport.
"PERGINT" I IBZEN
i Upor. Jevanđeljepo Marku 8, 35. ("Jer ko hoće dušu svoju da sačuva, izgubiće
je; a ko izgubi dušu svoju mene radi i jevanđelja onaj će je sačuvati.")
"PER GINT" I IBZEN 35
ništa. Ali ne, on nije ni tu ništa značio. "Jer gresnikâ zaista velikog
stila - danas nema baš mnogo." Ne može poverovati ni d a j e bio
veliki zločinac, i onaj Mršavi (đavo), kome bi se toliko rado
prodao, samo da ne bi bio ništa, ne bi se od njega mnogo podgo-
jio. Napoleoni i Don Žuani, Jagoi i Hageni, isto tako retko niču,
ne samo sveci. Ovde se oseća svekoliki gnev, dubok pesnikov
prezir prema većini čovečanstva. Ono uopšte ne treba da uob-
ražava kako je vredno pakla, jer je pakao za njega suviše otmen,
suviše veličanstven; đavo postoji za sasvim drukčije ljude, ne za
majmune i svinje. Misli o Satani, čije veličanstvo oni bolje da ne
vređaju, on suprotstavlja koncepciju o svom livcu dugmadi. Njega
čovečanstvo obilno zaslužuje, on mu je potreban.
Pomislimo na reči iz Apokalipse (3, 15-16): "Znam tvoja
delà da nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budući
mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih." Per
Gint bi bio "besmrtan u Bogu" ili "besmrtan u Satani" daje svesno
održao individualnost, u dobru ili u zlu. Ali on je uopšte bio bez
svoga Ja, koje bi ga odmaklo od vremena i zajemčilo mu više
postojanje, nezavisno od fizičkog prirodnog zakona rođenja i
smrti, zajemčilo dalji život; njegova duša nije bela, ali ni crna. Per
Gint je tip bezbrojnih nemoralnih ljudi koji se nalaze među nama
i koji važe za moralne zato što nisu antimoralni, nemaju u in-
stinktu ili u slobodnoj odluci dovoljno veličine da negiraju ono
što je moralno; oni nisu ti koji možda ne veruju u dobro i istinito
i koji otvoreno postupaju shodno proklamovanom neverovanju,
dokumentuju ga delom i demonstrativno ismevaju moral,1 nego
su oni koji sami bez duboke pobožnosti zabludno smatraju da
veruju. Oni, dakle, nisu zločinci svojim delom ili planom za delo,
a ipak su zločinci prema sebi samima, zato što varaju sami sebe,
budući da im zapovest koje se pridržavaju nije zaista diktirana iz
i Na pretpostavku i prikazivanje takve veličine u antimoralnosti bio sam ovde
obavezan da ne bih izneverio Ibzena. Ja sâm smatram veličinu u zlu za fikciju
(Pol i karakter, 1. izd., str. 235 i d.).
36 Oto Vajniliger
srca; oni postupaju legalno i spolja često više nego legalno, ali
njihov motiv, mada toga nisu jasno svesni, nije da bi oni sami
morali u suprotnom slučaju izgubiti poštovanje prema sebi, nego
da bi to drugi morali učiniti prema njima. Dakle, u Peru Gintu su
pogođeni i svi oni za koje drugi čovek uvek ostaje merodavan,
svi oni pravi obožavaoci Jehove u čovečanstvu: jer Jehova je
samo kolosalna personifikacija drugoga čoveka, ukoliko ovaj
stekne uticaj na mišljenje i postupanje pojedinca.1 Per Gint je
verovao da postupa autonomno onda kad je živeo najviše hetero-
nomno (uporedimo njegov govor o Gintovom Ja u četvrtom činu),
da je neustrašiv, autokratski individualista onda kad je bio samo
jadan i plašljiv egoista.
On, dakle, moć nad sobom nije prepustio svojoj bezvreme-
noj ličnosti, svom istinskom Ja, on je "bio mrtav već odavno pre
smrti". Ovako rano2 se kod Ibzena nalazi forma u kojoj se javlja
osnovna misao njegovog poslednjeg dramskog "epiloga", motiv
višeg večnog života, osnovna misao Hristovog učenja kao od-
ređujući činilac njegovog mišljenja i pesničkog stvaranja. Bez
individualnosti, bez suštinskog jezgra koje kroz medij nestvarnog
1 Pokušavano je da se Ibzen, najveći i najdublji individualista posle Kanta, prikaže
kao socijalni etičar, da se autor Brunda, Stubova društva i Gospođe s mora
iskoristi u prilog vrhovnoj vladi celine, protiv slobode individualnosti. Ibzen
svakako ne prezire ono stoje socijalno, ideju društva, kao što to čine oni moderni
pseudoindividualisti, koji su krivi za opštu identifikaciju individualizma i
egoizma; oni koji imenom Ničea, protumačenog kao darviniste, pokrivaju svoje
nezadovoljstvo što im fenomeni kao što su bolest i beda smetaju da uživaju u
zadovoljstvima stola i postelje, ili makar samo u žestini novinske lektire i u
toploti salonskog ogovaranja. Ibzenov individualizam je mnogo izrazitiji od
Ničeovog, zato što je mnogo izbistreniji. Međutim, Ibzen ima običaj da svakom
svom komentatoru, na pitanja koja bi htela da postignu legitimaciju za
interpretatora, bez razlike odgovara kako ga je ovaj razumeo najbolje od svih,
pa tako verovatno i u slučaju onog tumačenja koje je htelo da ga obeleži kao
socijalnog etičara nije smatrao za napora vredno da kaže neku reč ograđivanja
od toga. Ali kako bi se za zanošenje celim ljudskim rodom i mogao kao svedok
prizivati onaj čovek čiji je glavni problem istina i laž, individualni etički
problem!
2 Ako ne i već ranije (u Kcitilini.) Upor. Šlenter (Schlenther), Ibzenova delà, tom
I, 1903, Uvod, str. 48.
"PER GINT" I IBZEN 37
ovog speva, vidi se po tome što tek sada, pred ovim zvukom,
trolovi moraju potpuno potonuti.
Ali u trećem činu on ponovo sanja o utisku koji će njegova
očekivana palata načiniti na druge; zbog njega samog malo mu je
stalo do kuće koju će kupiti, ona treba da imponuje drugima. U
ovoj tački možemo Ibzena porediti s jednim čovekom u čiji značaj
ne želim da sumnjam, ali kojeg će, neopravdano, začelo gotovo
svi kojima bi se uputilo to pitanje sasvim odlučno staviti iznad
Ibzena, sa Fridrihom Hebelom. Koliko oskudno, koliko se jedno-
strano ograničavajući na jednu jedinu tačku, obraduje Hebel u
Gigesu i njegovom prstenu isti problem; i on u ovom delu doka-
zuje koliko je malo prodro, koliko malo ima volje i potrebe za
dubinom u analiziranju čoveka koji ne može propustiti da svoju
lepu ženu pokaže drugom čoveku.1
Ibzen je veoma tanano smislio to što Per Gint toliko često
sebe samog zamišlja u trećem licu. Tako naročito u njegovim
snovima o tome kako će postati car, na primer u prvom činu:
Ljude možemo podeliti na one koji sebe vole i one koji sebe
mrze. Time ne mislim na mržnju prema onom što u sebi nalaze
kao nemoralno. To, naravno, svaki čovek mrzi u sebi, bar onoga
trenutka kad to sebi kaže, a još više kad hoće da potisne to
priznanje. Nego nam tu zanimljivu razliku najpre predočava po-
našanje prema moralno indiferentnim crtama sopstvene ličnosti.
Ima ljudi koji nalaze da je cela njihova subjektivnost (prirodno,
ne sam subjekat) dostojna mržnje, i to (pa i in abstracto, kao
pojmove) prate sa bolnim gnevom; drugi su pre skloni da sve u
sebi nalaze dostojnim ljubavi, da sebi mnogo šta progledaju kroz
prste, da u ophođenju sa samima sobom budu krajnje delikatni, i
da se eventualno drugima pokazuju kao uzor. Neka je, na primer,
od dva nepušača - da namerno uzmemo trivijalan primer najniže
kategorije -jedanfilautičan, a drugi mizautičan: onaj prvi će biti
veoma zadovoljan sobom, i kao svoju crtu veoma visokog ranga
smatraće to što ne puši. Ovaj drugi će s prilično podozrenja doći
do zaključka: što ne puši, to mora biti neki nedostatak u njegovoj
podlozi, i sam će biti sklon da pušače stavlja iznad sebe. Ali svaki
se čovek na neki način valorizujući odnosi prema svakoj crti u
sebi, pa i prema svakoj moralno indiferentnoj karakternoj crti. 1
Predznak ove valorizacije, kako verujem, određuje, čak sasvim
presudno odlučuje o tonalitetu duševnog života nekog čoveka.
Svakako, samo muškarac, a ne žena, ima duševni život,2 a i
muškarac utoliko više ukoliko više stoji. Opšta sadržina svekoli-
1 Pomislimo i na one ljude kojima se sviđa njihov sopstveni stil, i na one kojima
se on nikada ne sviđa. Ničeova stilska veština se delimično može objasniti ovim
drugim razlogom.
2 Duševni život žena uvek traje najviše devet meseci.
50 Oto Vajniliger
i Ako ga voli zato što liči na majku, on upravo voli i sebe; uostalom, ovo se bez
sumnje dešava samo ako je majka rano umrla.
"PER GINT" I IBZEN 53
** *
sebe. Kad je dete nalik na nju, majka nipošto ne oseća onu radost
koju u svom slučaju oseća otac.
Muškarci koji su sebe izrazito mrzeli bili su Mikelanđelo i
Betoven, koji su začelo, ništa manje od Paskala i Ničea, obojica
živeli potpuno čedno; Betoven sa gotovo isto onolikom i isto tako
neutoljenom potrebom kao i Niče da nađe ženu koju može voleti.
Nasuprot tome, Mocart je uvek voleo sebe, a Žan Paul i Rihard
Vagner najčešće; humor je uopšte znak ljubavi, a satira znak
mržnje prema sebi i uopšte - jer sâm humor je samo dobro
prerušena erotika. Među filozofima koji su voleli sebe pomenuću
Sokrata (učitelja) i Fehnera, već manje Lajbnica, još manje Pla-
tona; među umetnicima koji pripadaju mizautičnom tipu Grilpar-
cera i Rembranta.
Međutim, kod čoveka kao što je Kant ova podela je bez
sumnje neupotrebljiva, ma koliko široko inače mogla biti prime -
njena: kod takvih pojava bez ikakve subjektivnosti začelo nedos-
taje i svaki način na koji bi se moglo reagovati pred takvom
subjektivnošću.
I u istom čoveku se može nalaziti ijedno i drugo i smenjivati
se: predusretljivost i progledanje kroz prste, kao i mržnja i netr-
peljivost prema onome što je u čoveku moralno indiferentno. Ovo
čak verovatno predstavlja pravilo.
Oni koji mrze sebe najveći su samoposmatrači. Svekoliko
samoposmatranje jeste fenomen mrzilaca; njihova deviza glasi
uhvatiti na delu. Oni su najlošije patetični ljudi, zato što su ljudi
koji se najviše stide, ljudi kod kojih patos uopšte i na neprijatan
način pada u oči. Sasvim jednostavan govor je za njih nemoguć,
zato što od celokupnog svoga Ja uvek i večno pate, a tu bi patnju
morali da poreknu kad bi trebalo da postanu patetični. Mizautični
čovek iz tog razloga podnosi samoću beskrajno teže od filau-
tičnog; a ipak nijedan pokušaj da bude udvoje ili u društvu nije
tako nesrećan kao njegov. Jer on pati od najstrašnije kobi koja
može zadesiti nekog dobrog čoveka: da nijednog drugog čoveka
"PER GINT" I IBZEN 57
Pera Ginta. Ali on je sam osećao: pre smrti nećemo s njim izaći
na kraj.
Ovo nas još jednom vraća smislu celoga speva, odgovoru
koji Ibzen ima na pitanje što gaje postavio. Možemo videti da se
u ovoj završnoj sceni Pera Ginta sustiču dva glavna problema
njegovog mišljenja i stvaranja. S jedne strane problem istina-laž.
Ma koliko da mi se zasnovano i zadovoljavajuće čini tumačenje
koje sam dao za Velikog Krivog, on ipak zastupa i jednu drugu
ideju. Simboli istinskog umetnika nisu alegorija, nisu ličnim ime-
nima snabdevene personifikacije oštro definisanih, nedvosmisle-
nih filozofskih pojmova, koje treba natrag prevesti u jezik nekog
određenog filozofskog sistema čim se nađe ključ za šifru. Filozof
može tek vrlo sporo i uz mnogo opreznosti da dospe do onoga što
je pesnik u svojim simbolima neposredno sagledao i osetio. Ovaj
Veliki Krivi, koga Per Gint celoga života nije probio, zato što
nikada nije išao pravo: taj Krivi je u isti mah i laž.
Da čovek u ovom životu nikada ne može živeti u potpunoj
istini, da ga od nje uvek nešto odvaja, taj ostatak laži, zablude,
kukavičluka, zadrtosti, Ibzen je takođe nagovestio u Krivome. 1
Potpuno sagledanje istine moguće je u onom životu; na Zemlji se
za njom može samo uvek težiti, i Krivi može biti pobeđen tek sa
smrću. Dakle, u ovoj strani Krivoga izražena je samo jedna druk-
čija diferencijacija iste ideje o onome što sputava spasenje. Per
Gint se tu nalazi neuporedivo više od Hjalmara u Divljoj patki,
koji je samozadovoljan u laži, i zahtev za istinom zapravo oseća
kao ličnu uvredu, kao nameru koja mu je postavljena s neke druge
strane, a kad mu taj zahtev biva nametnut, prihvata ga samo na
spoljašnji način, da bi u laži mogao dalje živeti s utoliko manje
remećenja; koji pozira daje nesrećan, a sićušne neprijatnosti svog
sićušnog života oseća kao nepravdu sudbine prema svojoj osobi,
čak zbog njih prekoreva druge ljude. Hjalmar je apsolutno ne-
I Zato na Krivoga podseća sfinga, koja je i žena i lav, a ipak nije nijedno od toga
dvoga.
60 Oto Vajniliger
tragičan čovek; a Per Gint ovo nipošto nije. Naprotiv, cela drama
je gotovo potpuno ispunjena problemom subjekta, njen junak je i
sam najčešće zabavljen ovim kardinalnim pitanjem. Per Gint
stoga, potpuno kao nijedan drugi spev u svetskoj književnosti,
odgovara ideji koja se nalazi u pojmu tragedije, prikazu individu-
alnosti koja traga i bori se, luta i greši, dospeva do svesti o krivici
i rve se da dode do spasenja.
Per Gint hoće da se oslobodi laži, koja je neraskidivo vezana
sa životom - nema nijednog, ne znam kako svetog, čoveka koji
svaki čas ne bi bio prinuđen da pribegne laži iz nevolje, a laž iz
nevolje je moralno neoprostiva kao i svaka druga - hoće da je se
oslobodi, a ne može. Spasenje, uprkos svemu što je krivo i ne-
pošteno, najzad donosi žena. I tu se nalazi drugi Ibzenov glavni
problem: problem spasenja s obzirom na muškarca i ženu. Kako
se odnose žena i ljubav prema ženi s obzirom na problem čove-
čanstva uopšte? - to je pitanje kojim se Ibzen poslednjih trideset
godina svoga stvaranja gotovo neprestano bavio. Ibzenu na srcu
nije jednostavno žensko pitanje u njegovom vulgarnom vidu, niti
su to podjednaka obdarenost i podjednaka politička prava, on
nikada nije bio advokat pojedinačne žene ili celokupnosti živih
žena; i omalovažavanje Ibzena, koje sve više ulazi u modu, psi-
hološki je, doduše, pojmljivo - ukazivanjem žena na onoga koji
ih tobože ceni nehotice se u našim očima pomalo bruka i sam onaj
koji ih ceni - ali ono je potpuno neopravdano i dokaz je brzople-
tog paralelizovanja.
Ako žene prisvajaju ovog pesnika, to im se može progledati
kroz prste; on je u ćelom svom biću suviše muževan a da bi one
mogle stupiti u stvaran odnos prema njegovom delu i shvatiti
njegovu pravu nameru. Ibzen nije za ženu tražio toliko ista prava
koliko iste dužnosti - a dužnost je apsolutno neženski pojam.
U Peru Gintu žena uzdiže muškarca, to jest on, bolje reći,
dopušta da bude uzdignut. Ništa nije toliko smešno i toliko pro-
stački koliko shvatanje da bi puka pasivnost onoga ko je voljen
"PER GINT" I IBZEN 61
i Žene nisu ljubomorne u pasivnoj formi, samo su zavidljive ili osvetoljubive. Jer
one nemaju svoje Ja, koje bi se potrudile da potvrde negde drugde.
"PER GINT" I IBZEN 63
1 Ibzen se kao karakter uopšte nalazi na sredini između Hebela i Vagnera, Fihtea
i Šopenhauera. On je, uz to, po mnogo čemu sličniji Kantu nego ijedan drugi
istorijski čovek osim njega.
2 "Večna sam bila, večna u slatkoj čežnjivoj milini", itd. (III čin Zigfrida).
68 Oto Vajninger
1 Za Ibzena je askeza stoga vise nešto što se samo po sebi razume (kao polna
uzdržljivost muškarca). Uobičajeno shvatanje epiloga kao bola sedamdeseto-
godišnjaka zbog toga što je propustio Venerin breg samo ćemo pomenuti, ne i
odbiti.
2 Ibzen je tokom svog života, nažalost, prestao da odmah želi nešto veliko, kao u
doba kad je pisao Pera Ginta. Car i Galilejac karakteriše ovaj odsek njegovog
života, kad se prihvatio jednog među najvećim problemima, uz tek slabe ostatke
volje da ga i reši. Daje Ibzen ostao Ibzen Pera Ginta, postao bi veći od Getea;
jer čovek može sve što hoće. Najistaknutiji komad iz kasnijeg vremena,
Rozmersholm, slab je naspram Pera Ginta-, i Ibzenova volja i dalje slabi posle
Rozmersholma.
O ideji čovečjeg očinstva naspram pretežnog uzimanja u obzir povezanosti
deteta s majkom kaže J. J. Bahofen, Materinsko pravo, Štutgart 1901, str.
XXVII: "Dok se povezanost majke s detetom zasniva na nekoj materijalnoj vezi,
može se uočiti na osnovu čulnog opažaja i uvek je prirodna istina, dotle očinstvo
70 Oto Vajninger
počast nego ako bude nazvan kritikom koja nije nedostojna samog
umetničkog delà..
koje začinje u svemu ima potpuno suprotan karakter. Ni u kakvoj vidljivoj vezi
s detetom, ono ni u bračnim prilikama nikad ne može da porekne prirodu puke
fikcije. Pripadajući rođenju samo posredstvom majke, ono se uvek javlja kao
dalja potencija. U isti mah ono u svom biću kao probudilačka uzročnost ima
izvestan pramaterijalni karakter, nasuprot kojem se majka, koja neguje i hrani,
pokazuje ao uA.r), kao %a>pa i SeÇanevri yeveaecoç, kao TiS^vri. Sva ova
svojstva očinstva dovode do zaključka: u isticanju očinstva nalazi se odvajanje
duha od pojava u prirodi, u njegovom pobedonosnom sprovođenju uzdizanje
ljudskog postojanja iznad zakona materijalnog života. Dok je načelo materinstva
zajedničko svim sferama telurskog stvaranja, dotle čovek, zahvaljujući pretež-
nosti koju pridaje začetnoj potenciji, izlazi iz pomenute povezanosti i postaje
svestan svog višeg poziva. Iznad telesnog postojanja uzdiže se duhovno, i veza
sa dubljim krugovima stvaranja ograničava se sad na ono prvo. Materinstvo
pripada telesnoj strani čoveka, i samo na toj strani se ubuduće održava njegova
veza sa ostalim bićima; očinsko-duhovno načelo svojstveno je jedino njemu...
Pobedonosno očinstvo se isto onako izrazito povezuje sa nebeskom svetlošću
kao materinstvo koje rađa sa sverađajućom Zemljom."
BELEŠKE OSTALE U VIDU AFORIZAMA
Mašta i nakit,
mašta i umetnost,
mašta i igra,
mašta i ljubav,
mašta i stvoreni svet,
mašta i oblik,
mašta i nakit.1
Čovek živi sve dok ne uđe ili u ono apsolutno ili u ništavilo.
On sam slobodno određuje svoj budući život: bira Boga ili ništa-
vilo. On sam sebe uništava ili sam sebe stvara za večni život. Za
njega je moguć dvostruki progres: onaj ka večnom životu (ka
potpunoj mudrosti i svetosti, ka stanju potpuno adekvatnom ideji
istinitoga i dobroga) i onaj ka večnom uništenju. Ali on uvek
korača sve dalje u jednom od ta dva pravca: trećega nema.
i Ne samo histerija.
BELEŠKE OSTALE U VIDU AFORIZAM A 93
Svako može sebe shvatati uvek samo kao kvalitet; tek upo-
redivanjem s drugima dolaze nam kvantitativna razmatranja. Broj
i vreme.
Napomena
U jednoj ranijoj verziji Pola i karaktera, u dodatom ekskur-
su, pokušano je da se otkriju morfološke i paralelne psihološke
analogije između usta, vrata i regije čmara i genitalija, i nadove-
zujući se na to da se nešto sazna o praobliku tipa kičmenjaka.
BELEŠKE OSTALE U VIDU AFORIZAM A 99
O FRIDRIHU ŠILERU
O "Parsifalu"
Naspram svega nemoralnog u celoj prirodi, u celoj istoriji,
čovek oseća duboku krivicu; jer svet i čovek su uzajamni pojmovi,
svekoliko zlo na svetu postoji samo usled čoveka, sa čovekom.
Ovo osećanje je osećanje koje je u Isusu Hristu bilo najživlje,
toliko živo daje za tu krivicu hteo da ispašta smrću i da okajanjem
spase svet, tako što je za svu tu krivicu, svoju krivicu, hteo da
istrpi i kaznu. U njemu su osećanje univerzalne odgovornosti,
osećanje koje hoće da ponese ceo svet, genijalnost i volja bili
najveći.
Spašavajući svet krivice, Isus spasava krivice upravo sebe i
samo sebe: to je smisao reči "spasenje spasiocu".
U Bajrojtu Parsifala igraju kao da ga onde razumejw, ko
ima sreće s pevačima, može onde doživeti nešto jedinstveno:
predstavu jednog umetničkog delà pri kojem izvođenje ne smeta.
Toliko snažno je delovanje Riharda Vagnera, toliko je intenzivno
umeo da u druge utisne ono što je hteo.
Kao naročito veličanstvenu osetio sam tu režiju u drugom
činu, u sceni između Kundri i Parsifala. Upravo to kako je ovde
strast prigušena, kako boje nisu guste, a ipak su bengalski jarke,
kako su pokreti jednostavniji, više ocrtani nego prikazani, bez
Otelovih izobličavanja, upravo to je načinilo tako snažan utisak
O KARAKTEROLOGIJI 113
"Gusane, potraži sebi gusku" znači oženi se, ali onda nemoj
za svoj cilj postavljati carstvo Božje.
temom, koja, kako se čini, još nigde nije uzeta za predmet nekog
pitanja.
Svi priznaju krugu posebno veliki dignitet kao najsavršeni-
jem, simetričnom, ravnom liku. Hiljadama godina je opstajalo
shvatanje da jedini oblik kretanja dostojan uzvišenih predmeta
jeste kružno kretanje, i, kao što je poznato, još i Kopernika je
sprečavalo da kretanja planeta oko Sunca zamišlja drukčije nego
kao kružno. Da se planete moraju kretati kružno, to je za njega
kao i za sve njegove prethodnike bio aksiom u koji on uopšte nije
sumnjao. U osnovi ovog zahteva očevidno se nalazi uzvišenost
naj savršenije, nepromenljive ravnomernosti, ono osećanje koje
dolazi do izraza u pesmama arhanđela u prologu za Fausta, u
najveličanstvenijim stihovima na svetu. Kad su Keplerovi zakoni
stekli priznanje, ljudi su s osmehom upućenim ranijem detinjas-
tom shvatanju pokušavali da to shvatanje opovrgnu.
Eliptično kretanje, doduše, ne deli potpuno sa kružnim patos
zakona, dostojanstvo nečeg što ne podleže ćudima, ali mu zato na
isti način kao i ovom drugom pripada svojstvo koje će ovde biti
predmet kritike.
Retrogradno kretanje je, naime, anetičko kretanje Kat'
s£oxr|v. Ono je samozadovoljno, isključuje stremljenje, nepresta-
no ponavlja isto, ono je, moralno posmatrano, gore nego račji hod,
koji bar hoće sve dalje unatrag, koji je bar smislen. Samo u
neprekidnom stremljenju nalazi se za Getea kao i za Kanta ono
moralno. Koliko su opravdani argumenti koji se sa stanovišta ove
jedino slobodne etike mogu izvesti protiv svake pozitivne etičke
ocene kretanja planeta, to je lako pokazati nekolikim vulgarnim
analogijama s tim kretanjem. Vrteti se u krugu jeste besmisleno,
bez svrhe; neko ko se vrti na vrhovima prstiju jeste samozadovo-
ljna, smešno sujetna, prostačka priroda. Ples je žensko kretanje, i
to pre svega kretanje prostitucije. Primetićemo da žene utoliko
radije, utoliko bolje plešu ukoliko više u sebi imaju nešto od
bludnice.
122 Oto Vajninger
PROBLEM VREMENA
no, iz celine svoga Ja, ne trudim se više da iznova nađem ono što
je ispravno; a ipak sam stvarno drukčiji nego u onom pređašnjem
trenutku, bar sam za taj trenutak bogatiji; i nisam više sasvim
identičan sa pređašnjim.
Neetički je hteti da se menja prošlost, svaka laž je falsifiko-
vanje istorije. Neetički je ne hteti da se menja budućnost, ne hteti
da ona bude drukčija, bolja od sadašnjosti, to jest, ne hteti da se
ona stvara. Htedni! - tako bi se mogao formuli sati kategorički
imperativ. Fenomen kajanja spaja prošlost i budućnost (on je
pravi izraz jednosmernosti vremena): on potvrđuje prošlu krivicu,
ali kao prošlost, i negira je kao budućnost, to jest, on joj suprot-
stavlja volju za popravljanjem u budućnosti.
Budućnost još nije istinita, prošlost je istinita. Laž je nasilna
volja nad prošlošću, kojoj ne može pokloniti nikakvu slobodu ili
egzistenciju, zato što je sadašnjost podjednako neslobodna, po-
djednako mrtva. U sadašnjosti se dodiruju prošlost i budućnost;
ona je ono što čovek može\ nad prošlošću više nema moći, a nad
budućnošću još nema. Kad večnost i sadašnjost budu postale
jedno, čovek će postati Bog, a Bog je svemoćan.
Laž je, dakle, neetična, ona je preokret vremena: usled toga
što se ovde volja za promenom pruža na prošlost umesto na
budućnost. A svako zlo je ukidanje smera vremena: odricanje od
toga da se životu dâ smer, i očajanje zbog toga.1
Čovekova volja stvara budućnost: čovek uzima vreme una-
pred kad odlučuje; a uzima ga natrag kad se kaje. U čovekovoj
volji, koja je uvek volja ka večnosti, vreme se istovremeno pos-
tavlja i negira.
Jednosmernost vremena je prema tome identična sa činjeni-
com d a j e čovek u srži biće koje hoće. Ja kao volja jeste vreme.
Realizovano Ja bilo bi Bog; Ja na putu ka samorealizovanju
jeste volja.
l Eminentno neetično osećanje, pošto se može stvarno definisati samo tako da
jednosmernost vremena u njemu izgleda ukinuta, jeste dosada.
128 Oto Vajnitiger
DODATAK
PSIHOLOGIJA ŽIVOTINJA
jedna forma despota: tako i mora biti, jer ako je x = f(y), onda je
i y = f(x). Prisustvo bližnjegprinuđava despota na osvajanje, roba
na potčinjavanje. Despot je, dakle, sasvim isto onako neslobodan
kao i rob; a rob, koji se tiska ka vlastodršcu i nameće mu se kao
sluga, isto je onako "moćan" kao i despot.
Ovo izlaženje iz univerzalnog carstva slobode, ovaj pad u
nužnost uslovljava to da zločinac nikada nije usamljen, a istovre-
meno je ipak potpuno nesocijalan. Zločinac uvek razgovara s
drugima, pa i kad se čini da sâm razmišlja.
Kad postane usamljen, to jest kad od njega ode drugi čovek
s kojim je bio zajedno, on se oseća slab i bespomoćan (epilepsija);
on se boji usamljenosti, plaši se toga da ikada bude sam sa sobom,
pošto bi se time podsećao sebe; radostan je kad pobegne od sebe,
i celo njegovo činjenje jeste: nagon da umakne sebi - što je u sebi,
dabome, uzaludno.
Pošto su strah i gađenje identični, to je razumljivo da zlo-
činac uvek oseća ne samo strah, nego i gađenje pred sobom
samim.
Zločinac pri tom ili sve što čini opravdava pred drugima, ili
sebe pred njima optužuje (rob); ili im u mislima dokazuje krivicu,
optužuje, pobeđuje ih (čovek žudan vlasti). Ali on nikad nije
usamljen, zato što je uvek funkcionalno povezan sa stvarima i
ljudima; ali zato i nikad nije sa još nekim ili sa nekolicinom, pošto
tuđu psihu ne može da shvati, da je razume, niti hoće to, nego se
nalazi u zavisnosti od nje. Zato on uvek i laže (jer čovek nikad ne
laže sebe, nego uvek druge).
Dakle, zločinac se predao ovim zavisnostima. Ceo njegov
unutrašnji život je licemerenje pred drugima, i viši život u njemu
kao da je zamro. Ovo okretanje od najvišeg života, od slobode,
on ne oseća neposredno kao krivicu; jer on ne poznaje istinsko
kajanje, nego je otvrdnuo, oguglao, nepristupačan uviđavnosti i
sažaljenju. Napuštanje njegovog slobodnog Ja ispoljava se kod
njega kao mržnja prema svemu što je još slobodno. Kao što je u
METAFIZIKA 143
na. (Od triju Kantovih ideja dve su identične, naime, Bog i slo-
boda, a treća, besmrtnost, već je sadržana u njima.) Zločinčeva
težnja jeste da ništa ne ostavi slobodno; ni sebe ni nešto drugo
(zločin je isto onako nadindividualan, transcendentalan kao i pra-
vo). I zato on postaje oskvrnitelj hramova, zato čini svetogrđe.
Najniži, najprostačkiji oblik nagona za povezivanjem (neslobo-
dom) jeste bolesna težnja da se stvari telesno zaprljaju i da se na
taj način poveže s njima; viši oblici usmereni su na uništenje i
razaranje; zato što je svaka egzistencija još na neki način slobod-
na. Stoga poslednja, očajnička zločinčeva težnja najzad postaje
ono što kod Ibzena uzvikuje car Julijan pred sam svoj kraj: Mak-
sime, hteo bih da razorim svet! Jer ono što još postoji jeste
opovrgavanje zločinca i njegove težnje, opovrgavanje zločinca
koji više ne postoji. Ja sam zločin sasvim suvo definisao kao
nagon za funkcionalizmom; mogu to i življe da izrazim: on je
potreba da se ubije Bog; on je najviše i najopštije negiranje.
Oblici koje uzima zločin proističu odavde neusiljeno. Od
mržnje postaje ubistvo, od negiranja uništenje, čim se nastrojenje
pretvori u delo. Krađa i pljačka su demonstracije protiv vlasništva
vlasnika i njihovog prava na slobodnu svojinu; ubistvo je, najzad,
mržnja prema besmrtnosti pretvorena u delo. Ubistvo je ono
poslednje što zločinac može učiniti, njegovo krajnje sredstvo da
se potvrdi kao zločinac; on najčešće ubija Boga kad ubija čoveka.
Ali i inače postoji ubistvo, i to psihološki sasvim identično s
ubijanjem čoveka: na primer, potreba da se razori neko uzvišeno,
plemenito, čuveno umetničko delo. To je isti onakav očajnički čin
kao i ubistvo, bolesna težnja da se negira, da se opovrgne ono što
postoji, da se opravda nepostojanje. Kad zločinac više ne zna šta
će ni kako će, on onda gleda da sebi pomogne ubistvom, kao
krajnjim sredstvom. Ubistvo je čin najslabijeg čoveka.
Surogat za ubistvo jeste koitus, i samo tanka linija razdvaja
ubicu od Don Žuana. Ovaj je u duši isto onako prazan i očajan
kao i ubica, i kao oslonac mu treba osvajanje putem koitusa.
METAFIZIKA 145
Izvesnim ljudima je koitiranje jedini način da ispune vreme (uo-
stalom, možda ovi ljudi egzistiraju samo kao mogućnosti u geni-
ju). Oni tako nadoknađuju Boga: oni ipak žive, ipak osećaju
uživanje, iako su se srozali. Kao što ubica posle ubistva ide oko
mesta svog zločina, zato što mu treba taj čin (on odavno već nema
sećanje pouzdano u sebe, koje bi mu moglo reći d a j e on to bio),
tako i Don Žuan mora neprestano imati žene da ne bi sebe
uočavao; od Don Žuana do ubice samo je, kako je rečeno, jedan
korak. Jedino sredstvo za ispunjavanje vremena (koje za njih
nema više nikakvog smisla, pošto ih nikakva prošlost više ne
opterećuje, i ni od kakve budućnosti više ništa ne žele) jeste da
Don Zuan zavodi, da ubica ubija. Samo tako oni proizvode izves-
nu sadašnjost, postavljaju negaciju kao poziciju; istina, ijedno i
drugo j e u izvesnom smislu usmereno protiv dosade.
Epileptični napad je, kako pretpostavljam, vezan za trenutno
potpuno gašenje sposobnosti za apercepciju; i kad se kaže da se
zločini često izvršavaju za vreme epileptičnog napada, verovatno
bi trebalo to izraziti obrnuto: oni se izvršavaju protiv epileptičnog
napada, čija se preteća blizina oseća. Epileptičarevi napadi se
tokom njegovog života umnožavaju i postaju sve strašniji, i on
najzad umire spopadnut poslednjim najgroznijim napadom; protiv
najstravičnije bespomoćnosti, koja se izražava u epilepsiji, on
nalazi utočište u ubistvu - a često i u pobožnjaštvu i bigoteriji.
Uostalom: zločinac je potpuno bez unutrašnjeg života, on je
kao mrtav; on najpre ubije sebe pre nego što ubije drugoga. Stoga
on zapravo ne poznaje ni zadovoljstvo ni bol.
Sada se najzad vraćam temi.
PAS
osetio. Đavo kod njega bira telo psa. Dok Faust naglas čita
jevanđelje, pas laje sve žešće: to je mržnja prema Hristu, prema
dobrom i istinitom.
Na mene, primećujem, Gete uopšte nije uticao. Žestina po-
menutih utisaka, uzbuđenja i misli bila je toliko velika da sam se
setio Fausta, potražio ona mesta i sad ih prvi put, možda kao prvi
uopšte, potpuno razumeo.
Navešću sad i sledeće:
Pas postupa kao da oseća sopstvenu bezvrednost; on dozvo-
ljava da ga tuče čovek uz kojeg se on odmah ponovo privija, kao
uvek zao čovek uz dobroga. Ova nametljivost psa, skakanje na
čoveka, jeste funkcionalizam roba. Uistinu ljudi koji se trude da
druge brzo pridobiju, a ipak se na taj način istovremeno štite od
napada, ljudi kojih se čovek ne može otresti, imaju pseća lica,
pseće oči. Ovde prvi put pominjem tu veliku potvrdu mog misa-
onog sistema. Malo je ljudi koji nemaju neko životinjsko lice ili
nekoliko njih; a one životinje na koje liče slične su im i u po-
našanju.
Strah od psa je problem; zašto nema straha od konja, od
goluba? Taj strah je strah od zločinca. Sjaj plamena koji prati
crnoga psa (možda najopasnijeg) jeste vatra, uništenje, kazna,
sudbina zla.
Pseće mahanje repom znači da pas svaku drugu stvar pri-
znaje za vredniju od sebe.
Pseća vernost, koju toliko slave, i koja mnoge navodi da psa
smatraju moralnom životinjom, može se s pravom shvatiti samo
kao simbol prostaštva: kao smisao za ropstvo (vraćanje posle
udaraca nije preimućstvo).
Zanimljivo je na koga pas laje\ on po pravilu laje na dobre
ljude, a ne na proste, pseće prirode. Na sebi samom sam opažao
da su psi utoliko više lajali na mene ukoliko sam psihički manje
ličio na njih. Neobično je samo što se od domaćeg psa zahteva da
služi upravo protiv zločinca.
148 Oto Vajnitiger
KONJ
Konjska glava je, još pre nego što sam kao psiholog životi-
nja pomišljao na konja, na mene činila neobičan utisak, utisak
neslobode; a u isti sam mah shvatao da ova konjska glava može
delovati komično. Krajnje zagonetno je neprestano konjsko klima-
nje glavom. Ni blizu s istom sigurnošću kao u slučaju psa, ali ipak
METAFIZIKA 149
BILJKE
ANORGANSKA PRIRODA
I. Suština nauke
Nemačka reč za nauku, Wissenschaft, dolazi od reči Wissen,
znanje. S pojmom znanja, kad se primeni na svet, odmah proističe
pitanje: koliko čovek može znati?
Pothvat nauke kaže, i misao koja se u njoj nalazi glasi:
čovek može sve znati. On to može, jer to hoće. U ideji nauke, kao
i u svim istorijskim pokušajima da se ona ostvari, uvek se, besno
i naivno, ili nepokolebljivo i sa svešću o cilju, sa detinjskom
smelošću ili sa muževnim prkosom, nalazi zahtev: sve ili ništa.
Tako i Gete individualno za Fausta postavlja problem: moći znati
sve ili ništa.
158 Oto Vajnitiger
i Stoga može biti isto onoliko strašno kad moj bližnji sasvim isto opaža ili misli
kao i ja (kad je moj dvojnik u duhovnoj oblasti), kao i kad uopšte ne opaža i ne
razume ono što ja opažam i mislim. Onim prvim se uništavam ja, ovim drugim
svet.
170 Oto Vajnitiger
1 U prvoj Jovanovoj poslanici 4, 18, kaže se i: <t>oßo<; OUK SOTIV ev tri ay«7tr|, aXXn
r| TsXeia aya7ir| e£,co ßaW.si TOV cpoßov, OTI o (popoç tcoXaaiv sxei, o ôi <popou|igvoç
ou TeTsXfiimxai, ev xr| aya7tr|. "U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni
strah napolje; jer strah ima muku. A ko se boji nije savršen u ljubavi.")
KULTURA 171
široj javnosti, već smo sreli. Pored toga, u uho onoga koji oslušku-
je veoma razgovetno prodire glas kulturnog vuka koji zavija traže-
ći prirodne nauke u obliku griza za bebe. Snob i svetina, međutim,
potrebni su jedno drugome i dopunjuju se. Onaj prvi je bio poje-
dinačna, komična, a ipak ne sasvim nesimpatična pojava. Ova
druga, manje neiskrena, ali samoživija, podupire svoju žudnju,
kao i onaj, jednim jedinim argumentom, uzvikom: kultura! Šta-
više, u najširoj javnosti kultura danas nije čak identična ni sa
duhovnom istorijom; elementi koji je, kako izgleda, poglavito
konstituišu u očima duha vremena jesu nauka i tehnika.
Osmotrimo ovaj neobičan prizor: pored sve krizne opte-
rećenosti drugih procesa ništa tako pouzdano ne nastavlja svoj
hod, nalik na mašinu, kao ono ogromno biće prostrto preko cele
Zemlje, nauka; ništa ne postavlja iste zahteve kao ona, ništa ne
uživa u istom takvom staranju za sebe. Mecene su promenile svoje
štićenike. Ako su se nekad trudili za umetnika i filozofa (Platon,
Aristotel, Dekart, Grocije, Spinoza, Lajbnic, Volter), dotle se
danas trude za svrhe nauke. Istina - novac u ruci nema više
aristokrata. Veliki kapitalista odlučuje, i on optira za nauku.
Naučnik za svoj ugled ima da zahvali preuzvišenom idealu
nauke. Samo taj ideal treba da bude njegov ponos; da u njegovo
ime svesno radi, da kao puki sluga živi za ideju - njegova čast.
Dubok prezir koji svaki naučnik (u najširem smislu) gaji prema
svakom tehničaru (u najširem smislu, u kojem u to spadaju i
pravnik i lekar) potiče otuda.
Ali poštovanje pred mišlju o nauci prenelo se onda na zva-
nični esnaf njenih apostola. Naročito u prošlom veku i naročito u
Nemačkoj došlo je do ovog zračenja vrednosti. Ono je kao celina
neopravdano, a u pojedinostima se pri tom možda isto onoliko
dešavalo s pravom koliko i bez prava, i istorija nauke će tu i sama
morati još obilato da se pozabavi kritikom. Mislim na duhovno
vladajući položaj koji su za poslednjih sto godina zauzeli profe-
sori univerziteta. Univerzitetski profesor govori, a svet sluša. To
184 Oto Vajnitiger
ocenu. Nauka i kao svrha samoj sebi može to biti na dva načina:
čovek može znanje hteti kao moć, i može ga hteti kao vrednost.
Znanje može biti moć koja se hoće ili koja se čuva. Znanje
kao moć hoće onaj čovek koji ne priznaje prirodu, koji postojanje
uopšte negira, zao čovek. On vidi probleme, vidi da ljudi od njih
pate, ali on hoće da probleme opovrgne i da na taj način dokaže
tim ljudima svoj prezir. On ne voli pitanje, ne poznaje ga, ono mu
je u najboljem slučaju sredstvo da iznudi odgovor; a odgovor ne
daje, pošto mu unutrašnje razjašnjavanje nikada nije moralna po-
treba, nego je osnovni oblik njegovog odgovora trijumfalna iro-
nija koja se odnosi na pitanje. On nije Faust, koji gleda u oči
zemnom duhu, simbolu svega zbivanja u vremenu, približava se
problemu preklinjući, hoće uvis ka problemu, sâm se strasno
uzvišava ka ideji; ne, on se trudi da problem svuče ka sebi, on
hoće da biće opovrgne saznavanjem, da time što saznaje sroza
saznanje, kao što je i sebe srozao. Zato je u Vagnerovom Parsifalu
Klingsor, koji je sam sebe uškopio, iskoristio sebe kao sredstvo
za svrhu, opremljen čarobnjačkim alatom i nekromantskim spra-
vama. Jer ono što ovde imam u vidu jeste velika ideja čarobnjaka,
koja još i danas ima svoj dubok smisao, ako se samo ispravno
spozna kao hipostaziranje jednog određenog načina mišljenja.
Onaj koji joj se najviše približuje jeste onaj čuveni čovek iz
istorije, Bekon Verulamski. Mi sad shvatamo unutrašnju poveza-
nost učenja ovog čoveka koji je izgovorio reči: Znanje je moć,
Tantum possimus quantum scimus [onoliko možemo koliko zna-
mo - prim. prev.]. Prvoga koji je s puno oholosti ukazao na
otkrića i pronalaske (Novum Organum 1, 129), pretka današnjih
filistara napretka, sa svojim nečasnim životnim putem.
Ovde je mesto i da se ponešto kaže o tehnici, ukoliko je ova
nešto više nego metod da se pod rukovodstvom saznanja ra-
cionalno rešavaju praktični zadaci, to jest, da se teorije iskoriste
za pojedinačne konkretne svrhe (konstrukcija); ili nešto više od
sredstva da se vidljivo dokažu veze koje mislilac sluti (ekspe-
KULTURA 189
i Pošto naučnici nemaju pogled na svet iz sebe samih, koji će im postati merilo
za stvari, nego samo nekolike malobrojne stvari koje su im merilo za ceo svet,
to se uvek ponavljaju isti procesi: kad iskrsne neka pojava koju naučnici ne mogu
da uvedu u svoj obiman sistem, ona se oštro poriče, a svaki onaj kojem slobodniji
pogled dozvoljava tu mogućnost - biva ismejan zbog svoje plašljive mašte, zbog
svog budalastog i slepog verovanja. Tako je bilo sa hipnotičkim pojavama, sa
"double personnalité", sa mnogim simptomima koji ukazuju na "grande
hysterie", tako je sada s telepatijom, sa prenošenjem čulnih utisaka trudnica na
lice deteta, sa uticajem zvezda na čoveka, i tako će uvek biti.
192 Oto Vajnitiger
i Kako bi to i bilo moguće, pošto naučnik uopšte ne bi činio što čini kad nauka
ne bi već bila dotle došla, i pošto bi on sasvim drukčije naučno mislio da je
rođen u neko drugo doba. Čovek nauke samo našiva parčiće. Otuda dolazi do
toga da će čovek nauke, makar u životu napisao samo jednu i ne znam koliko
lošu pesmu, tu pesmu u duši više voleti nego sve što je u nauci postigao. Jer u
pesmi se nalazi on sam. Svrha ovome nije bila da se kaže kako još više ljudi
treba da piše pesme. Ali na nauci bi trebalo drukčije da se radi.
KULTURA 193
Đavo je, naime, čovek koji sve ima, a ipak nije dobar, dok
sveukupnost treba da proističe samo iz dobrote, i samo zahvalju-
jući dobroti postoji. Đavo poznaje celo nebo i hoće da Boga
iskoristi kao sredstvo za svrhu (on je stoga pre svega licemerni
pobožnjak); i prirodno je što je u istom stepenu onaj koji je
iskorišćen kao sredstvo.
Pas ima sve životinjske oblike (zmija, lav itd.); ali on sam
je rob.
Atleta ima snagu kao svrhu samoj sebi bez etičkog cilja.
Atleta mora propasti od sebe samog, kao što motiv Valhale od
samog sebe umire.
Ptica ima lažnu lakoću; leti zato što ima cevi u kostima.
Vladeta Jerotić
SADRŽAJ
Predgovor 5
"Per Gint" i Ibzen . . 25
(sadrži ponešto o erotici, o mržnji i ljubavi,
o zločinu, o idejama oca i sina)
Beleške ostale u vidu aforizama 71
(Sadrže psihologiju sadizma i mazohizma,
psihologiju ubistva, misli o etici,
praroditelj skom grehu itd.)
O karakterologiji 101
(Sadrži: O tragaocima i sveštenicima,
O Šileru, Odlomke o R. Vagneru i "Parsifalu)
0 jednosmernosti vremena 117
1 o njenom etičkom značaju, pored
spekulacija o vremenu, prostoru, volji uopšte
O retrogradnim kretanjima 119
Problem vremena 125
Dodatak 133
Metafizika 135
(Sadrži ideju univerzalne simbolike,
psihologiju životinja - sa prilično potpunom
psihologijom zločinca - itd.
Metafizika 137
Psihologija životinja: 139
Pas 145
Konj 148
Opšte primedbe 150
Biljke 152
Anorganska priroda 153
Kultura 155
i njen odnos prema veri, strahu i znanju
Poslednji aforizmi 197
Pogovor 203
REGISTAR
Ibzen (Henrik Ibsen, 1828-1906), norveški dramatičar 25^t0, 42, 44, 46,
49, 57-69, 90, 97, 104, 111, 144, 148, 172
Isus Hristos, osnivač hrišćanstva 16, 52, 97, 98, 112, 113, 115, 126, 166,
169, 201
Mah (Ernst Mach, 1838-1916), austrijski fizičar i filozof 94, 186, 191
Maksvel (James Clerk Maxwell, 1831-1879), škotski fizičar 96, 192
Marko, jevandelista 34
Maskanji (Pietro Mascagni, 1863-1945), italijanski kompozitor 19, 90
Matej, jevandelista 126
Materlenk (Maurice Maeterlinck, 1862-1949), belgijski književnik 146
Men de Biran (François Pierre Maine de Biran, 1766-1824), francuski
filozof 29, 192
Mikelanđelo (Michelangelo Buonarotti, 1475-1564), italijanski slikar, va-
jar, arhitekta i pesnik 18, 53, 56, 110, 201
Mocart (Wolfgang Amadeus Mozart, 1756-1791), austrijski kompozitor 7,
Molijer56,(Molire,
105 pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin, 1622-1673),
francuski komediograf 178
Mopasan (Guy de Maupassant, 1850-1893), francuski književnik 178
Morgenstern (Christian Morgenstern, 1871-1914), nemački pesnik i pre-
vodilac s norveškog 46 v
Moro de Tur (Moreau de Tours). [Nije jasno da li je reč o Žak-Zozefu ili
Polu, jer su oba brata bili psihijatri (u Francuskoj u XIX veku) i
obojica pisala o problemima genija i karaktera] 47
Muriljo (Bartolome Estéban Murillo, 1618-1682), španski slikar 178
Žan Paul (Jean Paul, pravim imenom Johann Paul Friedrich Richter, 1 7 6 3 -
1825), nemački književnik 56
Kompjuterska obrada
ALEKSANDRA MRDAKOVIĆ
Štampa
BIGZ, Beograd
130.2
14:929 BajHMHrep O.
159.923
BAJHMHTEP OTO,
O krajnjim životnim svrhama / Oto Vajninger;
preveo Branimir Zivojinović ; pogovor Vladeta Jerotić.
- 2. izd. - Beograd : Paideia, 2004 (Beograd : BIGZ). -
218 str. ; 21 cm - (Biblioteka Eseji / [Paideia])
ISBN 86-7448-211-2