OČE NAŠ

Ezoterna studija

Predavanje Rudolf Steiner Berlin, 28 siječnja 1907,

GA 96

Danas bih želio naznačiti obim u kojem religiozni sustavi otkrivaju, na specifičan
način, njihove skrivene duhovno znanstvene temelje. To je mali ali značajan aspekt tajno
znanstvene osnove religija o kojem želim raspravljati. Čak i najprostiji ljudi u sadašnjem
društvu prepoznaju skriveno zaleđe religija kao duhovnu činjenicu koja skriva najdublje
istine. Traganje za ovim istinama donosi na svijetlo kako su mudrošću ispunjeni i puni
misterija čvorovi koji vežu zajedno duhovni život čovječanstva.

Promislite na kršćansku molitvu. Svi znate što je to. Često se o njoj pričalo, i
antropozofi su često preko nje odražavali svoj duhovno znanstveni pogled na svijet. Ova
duhovno znanstvena koncepcija svijeta dala je članovima antropozofskog pokreta drugi
način uzdizanja ljudskog bića — ljudske duše — do kontakta s božanskim, duhovnim,
kozmičkim silama. Taj način je meditacija, s kojom osoba proživljava duhovni sadržaj
unutar sebe, i prima nešto od onog što je dano od velikih duhova koji vode čovječanstvo ili
od duhovnog sadržaja velikih civilizacija u koje je ljudsko biće uronilo sebe i tako se
prepoznaje u božanskim duhovnim strujama svijeta.

Meditiranje čak i na najjednostavniji način po jednoj od formula proglašenim od

duhovnog vodstva čovječanstva, puštanje u um formule koja utjelovljuje veliku misao —
nije svaka misao pogodna, kao što znate, već samo one predane za ovu svrhu od duhova
koji vode čovječanstvo — i puštanje da ovakva formula stvarno živi u srcu i doživljaju,
dovodi osobu u jedinstvo s višom duhovnošću. Više snage, u kojima živi, struje kroz njega, i
strpljiva istrajnost do točke puštanja ove struje moći dovoljno ga jačaju moralno i
intelektualno, dovodeći ga do momenta gdje sadržaj ove meditacije može probuditi dublje
snage koje su latentne u ljudskoj duši. Ova vrsta meditacije može dosegnuti različite
stupnjeve, od najmanje dobiti u moralnoj snazi do najviših postignuća vidovitosti. Ali
potrebni su vrijeme, strpljenje i energija za dovesti većinu ljudi do viših stupnjeva
vidovitosti na ovaj način.

Na meditaciju se obično misli kao na orijentalni pristup božanskom. Na Zapadu,

posebno u kršćanskim zajednicama, to mjesto zauzima molitva. Kršćani obično pomoću
molitve pristupaju Božanskom, i kroz nju traže ulazak u više svjetove.

Trebalo bi usput napomenuti da ono što se danas pripisuje molitvi ne bi nikako kao
takvo bilo gledano u ranim kršćanskim vremenima, najmanje od utemeljitelja kršćanstva,
samog Krista Isusa. Jer ako bi se dogodilo da je netko stvarno dobio zadovoljenje svojih
osobnih želja pomoću molitve ili preklinjanja, on bi ubrzo potpuno zanemario sveukupni
efekt koji molitva treba donijeti. On bi pretpostavio da je Božanstvo odobrilo njegove želje
1
Rudolf Seiner – Oče naš
radije nego želje drugih. Jedan seljak može moliti za sunčane dane za određeni usjev; drugi
za kišu za drugi usjev. Što će Božanska providnost tada napraviti?

Ili pretpostavimo da se sučeljavaju dvije sukobljene vojske, gdje se svaka strana moli
za pobjedu i pretpostavlja da su samo njeni razlozi pravedni. Ovakav slučaj odmah čini
očitim koliko se malo univerzalnosti i osjećaja bratstva pridaje molitvama koje proizlaze iz
osobnih želja, i ispunjenje ovakvih molitvi može zadovoljiti samo jednu grupu onih koji
preklinju. Moleći se ovako ljudi zanemaruju molitvu u kojoj Krist Isus predstavlja temeljni
stav uma koji treba prevladavati u svim molitvama: “Oče, neka me ovaj pehar mimoiđe;
prema tome, ne volja moja, već Tvoja, neka se vrši.” To je kršćanski pristup molitvi.

Što god da je objekt molitve, ovo temeljno raspoloženje uma mora odzvanjati u duši
molitelja ako je molitva dana u kršćanskom duhu. Kada je takav karakter njegove izjave,
oblik njegove molitve biti će sredstvo uzdizanja k višim duhovnim oblastima da bi iskusio
Božanstvo u svojoj duši. Bila bi takva, nadalje, da bi potisnula svaku sebičnu želju i impuls
volje. Njen duh bio bi u skladu s riječima, “Ne moja volja, već Tvoja, neka se vrši.” Rezultat
će biti uzdizanje u duhovni svijet i upijanje u njega. Dosezanje ovakvog duševnog
raspoloženja u kršćanskoj molitvi obilježava je slično kao i meditaciju, premda više
obojanu osjećajima. Originalno, kršćanska molitva nije esencijalno različita od meditacije.
Meditacija je više prožeta mislima, ipak. Kroz njih, misli velikih vođa čovječanstva vuku
onog tko meditira prema harmoniji sa božanskim strujama koje protječu svijetom. Kroz
osjećaje, molitelj postiže istu stvar.

Jasno je dakle da je cilj i molitve i meditacije duševna unija s božanskim strujama

svijeta. Ta unija, na najvišem planu, je takozvana unio mystica, ili mistična unija, s
Božanstvom.

Nikada ne bi ljudsko biće postiglo ovu uniju s Bogom, niti bi ikada došlo do odnosa s
višim duhovnim bićima, kada ono samo ne bi bila emanacija božansko-duhovnog.
Čovjekova priroda je dvostruka, kao što znamo. U njemu su četiri često spominjana ljudska
principa — fizičko tijelo, eteričko ili životno tijelo, astralno tijelo i ego. Zatim, unutar ega,
on ima mogućnost otkrivanja za budućnost tri viša principa — manas, buddhi i atma, znani
u našim zapadnim jezicima kao duh sam, životni duh i duhovan čovjek (Napomena 1).

Da bi ispravno razumjeli ovu dvostruku čovjekovu prirodu, razmotrimo period

čovjekova porijekla. Iz prethodnih predavanja, sjetit ćete se da čovjek sada predstavlja
mješavinu ove dvije prirode — miješanje tri viša potencijala (duh sam, životni duh i
duhovni čovjek) sa četiri postojeća niža principa (fizičko tijelo, eteričko tijelo, astralno
tijelo i ego) razvijena u dalekoj prošlosti, koju nazivamo lemurijski period zemlje. Prateći
čovjeka unatrag od sadašnje epohe kroz grčko-latinsku, egipatsko-kaldejsku, perzijsku i
indijski epohu čovječanstva do velike atlantske poplave zapisane kod svih nacija kao mit o
velikom potopu, dolazimo do onih predaka koji su živjeli na kopnenoj masi koju zovemo
Atlantida, između sadašnje Europe i Amerike. Još dalje natrag, dolazimo do drevne
kopnene mase, koju zovemo Lemurija, i leži između Australije i Indije. To je bilo u sredini
lemurijskog perioda kada se više trojstvo duha samog, životnog duha i duhovnog čovjeka
ujedinila sa četiri niža ljudska principa — fizičkim tijelom, etheričkim tijelom, astralnim
tijelom i egom.

2
Rudolf Seiner – Oče naš
 Ispravno govoreći, u tom periodu lemurijske epohe, najviše biće na zemlji još nije
fizičko ljudsko biće u našem smislu riječi. Postojala je samo neka vrsta omotača,
načinjenog od najviše životinjske prirode — biće, ili kolekcija bića, načinjenih od četiri niža
principa ljudske prirode. Ali do tada više ljudsko biće, što je unutarnji dio ljudske prirode,
predodređeno da evoluira sve dalje i dalje u budućnosti kroz tri principa duha samog,
životnog duha i duhovnog čovjeka, mirovalo je u njedrima božanstva.

Da bi opisali scenu tog vremena pomoću trivijalne moderne usporedbe, rečeno je da

su svi ljudi koji su živjeli na zemlji sagradili tijela sposobna primiti ljudsku dušu kao što
spužva upije vodu. Zamislite vodeno vozilo. Nije moguće reći gdje jedna kapljica vode
završava i počinje druga. Ali zamislite također više malih spužvi uronjenih u vodu, svaka
natapajući se dijelom toga. Ono što je bilo homogena masa vode sada je distribuirano
između mnogo malih spužvi. Tako je bilo s ljudskim dušama u tom dalekom dobu. Prije
toga, one su bile na počinku, bez individualnosti, u njedrima Božanskog prvog uzroka, ali
su u određenom momentu bile apsorbirane od ljudskih tijela i tako individualizirane, kao i
voda od strane spužvi.

Što je tada bilo apsorbirano od odvojenih tijela, ili četiri niža principa, nastavilo se
dalje razvijati, i tako će se nastaviti u budućnost. U duhovnoj znanosti to se uvijek nazivalo
više trojstvo, a trokut i kvadrat su bili simboli, posebno u pitagorejskoj školi, ljudskog bića
kakvo je ušlo u postojanje sredinom lemurijske epohe. Dijagram na slijedećoj stranici tako
predstavlja konstitutivne elemente ljudskog bića,

Ali viši, vječni dio, koji prolazi sve inkarnacije, ima dvostruki karakter, kao što
možete vidjeti, S jedne strane može se gledati kao iskonski, vječni element čovječanstva a,
sa druge, kao kap božanske esencije prepuštene od božanstva i ulivene u četverostruko
ljudsko vozilo. Kao rezultat, kap nezavisno individualizirane božanstvenosti može se naći u
svakom od nas ljudskih bića.

Tri viša člana ljudskog bića — vječni dio — mogu se dakle gledati kao tri najviša
principa u čovjeku, ali isto tako kao i tri principa samo božanstva. U stvari, tri najviša
principa ljudske prirode su u isto vrijeme tri najniža principa božanstva najbliža čovjeku.
Nabrajanje čovjekovih načela mora početi sa fizičkim tijelom, nastaviti se sa eteričkim
tijelom, astralnim tijelom i egom, odatle od duha samog do duhovnog čovjeka. Ali
odgovarajuće nabrajanje načela onih božanskih bića koja su dala kap njihove vlastite
duševne prirode čovjeku u vrijeme o kojem govorimo u dalekoj prošlosti, mora početi s
duhom samim, nastaviti se s životnim duhom i duhovnim čovjekom, i odatle nastaviti do
principa iznad duhovnog čovjeka, o kojima suvremeni čovjek može misliti samo ako je
učenik Inicijata.

3
Rudolf Seiner – Oče naš
 Vidite da se na tri principa više ljudske prirode može gledati kao na tri božanska
principa, i danas ćemo na njih tako gledati, ne kao na ljudske, već božanske principe,
prema tome ih opisujući. Najviši princip u nama, kojeg ćemo razviti tek na kraju naših
zemaljskih inkarnacija, ili, možemo reći, na kraju našeg sadašnjeg planetarnog smjera, u
terminima duhovne ili okultne znanosti naziva se duhovni čovjek. Izvorna esencija ovog
ljudskog načela jedva je usporediva s elementom volje u današnjoj ljudskoj prirodi. Ova
usporedba nije egzaktna, već samo mala indikacija. Ipak temeljni karakter ovog najvišeg
božanskog principa u nama ima prirodu volje — vrstu volje. Ovaj element volje u nama,
danas samo slabo razvijen u našem unutarnjem biću, postati će tijekom našeg stalno
uspinjućeg razvoja naše dominantno načelo.

Čovjek je danas esencijalno svjesno, ili bile koje razumije, dok je na mnogo načina
njegova volja ograničena. On razumije svijet koji ga okružuje kao sveukupnost — to jest, do
određenog stupnja — ali nema stvarnu kontrolu nad svime u što prodre sa svojim znanjem.
Ova kontrola voljom je razvoj budućnosti, i postajati će sve jača dok ne postigne glavni cilj
egzistencije poznat duhovnoj znanosti kao “velika žrtva,” označavajući snagu volje da se
potpuno žrtvuje, ne samo u kapljicama ljudske žrtve za kakve je današnji čovjek sposoban
sa svojim slabašnim osjećajima i snagom volje. U budućnosti ćemo razviti snagu za
žrtvovanje cijelog svog bića puštajući ga da utječe direktno u materijalnu supstancu.

Netko može sebi predočiti ovu “veliku žrtvu”, najveći izraz volje u božanskoj prirodi,
zamišljajući se ispred ogledala u kojem se slika reflektira. Ova slika je, naravno, iluzija,
sličnost. Sada prenesite tu sliku do točke da zamislite kako umirete, žrtvujući svoje
postojanje, vaše osjećaje i misli, vaše samo biće, da bi ubacili život u tu sliku. Duhovna
znanost je u svim dobima zvala ovaj fenomen “izlijevanje,” “emanacija.” Ako bi zaista mogli
napraviti ovu žrtvu, bilo bi jasno da više nećete biti ovdje jer bi predali svoje cijelo biće toj
reflektiranoj slici da bi je proželi životom i sviješću.
4
Rudolf Seiner – Oče naš
 Kada je volja postala sposobna napraviti “veliku žrtvu,” ona u stvari kreira
univerzum, veliki ili mali, čija misija je dodijeljena njemu kao kreatoru. Takva je kreativna
volja u božanskom biću.

Drugo načelo je Božanstvo, životni duh, ¸toliko koliko je ušao u čovječanstvo, već je
naznačen u usporedbi koja je napravljena s ogledalom. Ovo drugo načelo je sama
reflektirana slika.

Sada zamislite unutarnje biće Božanstva koje je na ovaj način kreiralo univerzum, sa
sobom u sredini. Ako, na primjer, zamislite sebe u centralnoj točci ove prostorije,
okruženog ne sa ovih šest zidnih površina, stropom i podom, već sa šupljom kuglom koja
reflektira svoj sadržaj, vidjet ćete sebe, kao centralnu točku, reflektiranu na svim stranama,
svugdje. Na sličan način možete zamisliti Božanstvo kao centralnu volju, reflektiranu na
svim stranama, a ogledalo je oboje slika Božanstva i univerzum. Jer što je univerzum?
Ništa drugo nego ogledalo esencijalne prirode Božanstva.

Univerzum živi i kreće se zato jer je Božanstvo uliveno u njega — “izlijevanje” —

kada Božanstvo pravi “veliku žrtvu” i reflektira se u univerzumu. Ulijevanje života i bića u
reflektiranu sliku egzaktna je slika božanskog kreativnog procesa.

Božanska volja izražava sebe u beskonačnoj raznovrsnosti, animirajući time cijeli

univerzum. U duhovnoj znanosti, ovaj proces kada Božanstvo ponavlja sebe u
beskonačnim raznovrsnostima, u mnogostrukosti, poznat je kao “kraljevstvo”, odvojeno od
same volje. Volja je centralna točka; njena refleksija, kraljevstvo. Volja je u ovom smislu
usporediva s duhovnim čovjekom; kraljevstvo, ili reflektirana slika volje, sa životnim
duhom.

Kraljevstvo, zauzvrat, reproducira biće božanstva u beskonačnoj raznolikosti.

PRomatrajte ga potpuno, barem u mjeri u kojoj je to naše kraljevstvo, naša mnogostrukost,
ili univerzum. Promatrajte njegove vidljive manifestacije u mineralima, biljkama,
životinjama i ljudskim bićima. Kraljevstvo se manifestira u svakom pojedinom biću od svih
ovih, činjenica je da je čak i u našem jeziku izraženo izrazima “mineralno kraljevstvo,”
“biljno kraljevstvo,” “životinjsko kraljevstvo ” i sve velike podjele našeg univerzuma.
Kraljevstvo je sve od ovoga; sve od ovoga je zauzvrat, kraljevstvo, i ako promatramo
mnoštvo uključenih detalja, nalazimo da je priroda svega božanska. U svemu se reflektira
božansko biće, baš kao što se i centralno biće reflektira u šupljoj kugli.

Tako promatrač, gledajući svijet u smislu duhovnog istraživanja, vidi Boga

reflektiranog u svakom ljudskom biću kao izraz i sliku božanskog. U stupnjevanim
serijama bića, u beskonačnoj raznolikosti, Božanstvo se javlja u kraljevstvu, a odvojeni
entiteti se razlikuju jedni od drugih u smislu duhovne znanosti njihovim imenima.
Promatrač na stupnju egzistencije dovoljno uzvišenom da gleda sve ove odvojene entitete
kao na “emanacije,” ili “izlijevanja” Božanstva može ovim entitetima dati njihova imena,
dati svakoj manifestaciji Božanstva njeno ime.

Od svih bića u univerzumu, samo čovjek misli ime svakog od odvojenih članova
velikog mnoštva kraljevstava, razdvajajući svakog od ostalih. Volja je, kako smo naznačili
usporediva s duhovnim čovjekom; kraljevstvo, ili reflektirana slika u koju je volja
5
Rudolf Seiner – Oče naš
“izlivena,” usporedivo je s životnim duhom. Treće od tri najviša ljudska načela koji
emaniraju od božanskog, sa kojim su različiti članovi velikog mnoštva kraljevstva
razlikovani jedni od drugih i posebno imenovani, usporedivo je s duhom samim. Tajna
znanost različitih religija tako je jednostavno podučavala što je to što je emaniralo od
Božanstva i ulilo se u osobu da postane njegova vječna slika ili arhetip.

Dakle, ako možete sebe vidjeti u takvom stanju do kojeg bi se trebali konačno uzdići
— stanju duhovnog čovjeka — prepoznali bi njegovu voljnu prirodu.

Ako se u mislima možete uzdići do razumijevanja vozila volje (duhovnog čovjeka) —

drugim riječima, do životnog duha — vidjeli biste da je kraljevstvo to što ga predstavlja u
božanskoj sferi.

Ako bi se uzdigli da prodrete do toga što imena, ili koncepcije ili ideje o stvarima
zaista označavaju u duhu, vidjeli bi da je ime to što predstavlja mudrost u božanskoj sferi.

Tako drevna učenja otkrivaju da se emanacija Božanstva, koja se ulila u ljudsku

prirodu da oblikuje njegov vječni dio, sastoji od imena, od kraljevstva, od volje. Dakle ono
što se naziva više trojstvo u čovjeku prepoznaje se kao dio božanskog.

Za kompletiranje ove slike, mislite na četiri niža načela prolazne ljudske prirode. O
tri viša načela može se misliti, kao što znamo, kao o načelima Božanstva. Slično, četiri niža
načela mogu se razmatrati kao da pripadaju prolaznom svijetu, kao ljudskim načelima.

Mislite na fizičko tijelo, onakvo kakvo je sastavljeno od istih supstanci i sila od

kakvih je i kako izgleda beživotni svijet koji ga okružuje. Fizičko tijelo ne može nastaviti
svoje postojanje bez da na njega utječu tvari i sile koje ga okružuju. Fizičko tijelo je, u
striktnom smislu, neprekidan prolaz za sve što je u njemu. U njega i van njega stalno teku
supstance koje su u određenom trenutku u vanjskom svijetu a u drugom unutar nas. Kroz
sedam godina, kako smo to spominjali u vezi drugih stvari, cjelokupni materijalni sastav
ljudskog tijela je obnovljen. U nikom od vas nisu supstance koje su bile prije deset godina.
Mi stalno obnavljamo supstance našeg fizičkog tijela. Ono što je prije bilo u nama sada je
negdje drugdje, distribuirano izvan nas u prirodi; nešto drugo je to zamijenilo. Tjelesni
život ovisi o ovom neprekidnom tijeku materije unutra i vani.

Baš kao što smo razmatrali tri viša ljudska načela kao dijelove božanskog, možemo
promatrati četiri načela naše niže prirode kao dijelove božanske prirode.

Fizičko tijelo se može gledati kao dio fizičke supstance našeg planeta. Njegova
supstanca je uzeta od materijalnog planeta, zatim mu je vraćena. Eteričko tijelo isto tako
može biti razmatrano kao dio našeg okruženja ovdje, a također i astralno tijelo.

Mislite na eteričko tijelo i astralno tijelo zajedno. Astralno tijelo je, kao što znate, za
sve što živi u čovjeku kao impuls, želja i strast, sve što se ljulja gore dolje kao radost i tuga,
zadovoljstvo i bol. Eteričko tijelo je, nasuprot tome, vozilo koje predstavlja i nosi unutar
nas trajnije duševne kvalitete.

Često sam uspoređivao razvoj eteričkog i astralnog tijela sa kazaljkom sata koja

6
Rudolf Seiner – Oče naš
pokazuje sate i kazaljkom koja pokazuje minute. Primjetna je velika razlika između onog
što znate i što ste proživjeli kao osmogodišnje dijete i onog što sada znate i što ste
proživjeli, kao što sam vas često podsjećao u drugim prigodama. Naučili ste toliko mnogo,
došli do toliko koncepata, u tom periodu između. Mnogo toga što je vaša duša uzela od
radosti i tuge ponovno je ostavila, u stvari prošla kroz to. Koliko su različita ova relativno
prolazna iskustva od onih ljudskih elemenata kao što je temperament, karakter i tendencije
koje su postojane i kontinuirane. Naći ćete, na primjer, da ako ste strastveni kao dijete,
takvi ste vjerojatno i u kasnijim godinama. Većina ljudi kroz život zadrži ove temeljne
elemente u svojoj prirodi. Za prevladavanje ovih relativno statičkih kvaliteta eteričkog
organizma ustanovljen je duhovni trening i razvoj; jer, kao što je često naglašavano, takav
trening nije samo stvar teoretskog znanja. Student je mnogo postigao, zaista, ako je
promijenio jednu kvalitetu svog temperamenta za koju je predisponiran, dakle ubrzao
kazaljku koja pokazuje sate barem malo.

Što god ovako sporo evoluira — trajne tendencije ljudskog bića, kvalitete
temperamenta koje podnosi, postojane navike — ukorijenjeno je u eteričkom tijelu; što god
se kao suprotnost mijenja brzo, kao kazaljka koja pokazuje minute, ima svoje korijene u
astralnom tijelu.

Primjenjujući ove činjenice praktično na ljudsko biće u svom okruženju, na život u

vanjskom svijetu, promatrač primjećuje veze osobe sa epohom u kojoj živi, sa nacijom, sa
familijom, što se sve otkriva u njenim navikama, temperamentu i trajnim sklonostima. Ove
relativno fiksne i trajne kvalitete naginju da budu primijećene, ne samo kod same osobe,
već i kod svih s kim je ona na bilo koji način povezana — njene obitelji, njene nacije, itd.
Pojedinci neke nacije prepoznaju se kroz njihove zajedničke navike i temperament.
Pojedinac koji će postići viši duhovni razvoj, otkriti svoju višu prirodu, mora promijeniti
svoju narav i temeljne navike. Takav čovjek se u terminologiji duhovne znanosti zove
“beskućnik”, jer je dužan promijeniti svoje eteričko tijelo, preko kojeg je bio, izuzevši kod
svog višeg razvoja, povezan sa svojom nacijom.

Život u nečijoj autohtonoj zajednici otkriva, također, da su kvalitete koje ga

povezuju s familijom ili nacijom, potiču da osjeća povezanost s pojedincima pripadnicima
nacije, slične također s kvalitetama široko primjetnim u tom dobu. Ako bi drevni Grk
ušetao u vaš život, malo bi toga imali zajedničko s njim. Njegovo eteričko tijelo bi bilo
toliko različito od vašeg. Ljudska bića razumiju jedna drugo kroz zajedničke kvalitete u
njihovim eteričkim tijelima.

U astralnom je tijelu, međutim, ukorijenjena čovjekova sposobnost da spremnije

podigne sebe iz određenih kvaliteta koje ga povezuju u zajedničkom životu s drugima, i
postavi sebe kao odvojenu jedinku u svojoj familiji, u svom narodu, tako da on nije samo
Francuz ni samo Nijemac niti član familije, već stoji vani kao posebna individualnost
unutar naroda, familije, itd. Dakle on može prerasti ukupnost karakteristika svoje nacije.
One kvalitete koje on transcendira ukorijenjene su u astralnom tijelu. Astralno tijelo je
njihov nosač. Astralno tijelo se dakle vidi da nosi više onog što je individualno i osobno u
čovjeku.

Dakle je tako da grijesi počinjeni kroz eteričko tijelo označavaju čovjeka više
grješnikom prema njegovim drugovima kroz zapuštanje onih obveza i stanja koja čine
7
Rudolf Seiner – Oče naš
socijalni život između njih mogućim, između jednog i drugog čovjeka. U drugu ruku, grijesi
više osobne prirode, čovjekove pogreške kao odvojene osobnosti, rezultiraju iz kvaliteta
astralnog tijela.

Duhovna znanost je uvijek nazivala kao “krivnju” (Njemački, “Schuld”) one grijehe
koji su protiv zajednice, i koji izviru u grješnom eteričkom tijelu. Uobičajenija engleska
riječ “dugovi” (“Schulden”) ima u njemačkom porijeklo slično riječi “krivnja,” sa svojim
više moralnim konotacijama u Engleskom, označavajući što jedan čovjek duguje drugom u
moralnom smislu. Dug, ili krivnja, potječe od štetnih kvaliteta u eteričkom tijelu, dok štetni
element u astralnom tijelu vodi do onog što duhovna znanost pridružuje riječi “iskušenje.”
Čovjek popustljiv iskušenju uzima na sebe osobnu grešku, ili nedostatak.

Ego, ili prava osobnost, također, može griješiti. Priča o Raju naznačuje vrstu grijeha
kroz kojeg može pasti ego. Viša duša ljudskog bića postaje ego kada je sišla iz njedara
Božanstva i ušla u zemaljsko tijelo po prvi puta. Ona je uzeta od zemaljskog tijela kao kap
vode od spužve.

Viša duša, ili individualnost, može počiniti grijeh unutar ega. Ovi ego-grijehovi, koji
su različiti od onih koji proizlaze od loših kvaliteta eteričkog i astralnog tijela, javljaju se
zbog same činjenice da čovjek stiče nezavisnost. Za postepeno se uzdići, u punoj svjesnosti,
do slobode i nezavisnosti, čovjek mora proći kroz sebičnost i egoizam. Kao duša, koja je
sišla od Božanstva, ona je nesposobna za egoizam. Član organizma ikada ne zamišlja sebe
nezavisnim; kada bi prst zamišljao sebe nezavisnim, on bi otpao od ostatka ruke i uvenuo.

Samozavisnost koja je toliko neophodna za ljudski razvoj, i koja će dobiti puno

značenje kada je njena temeljna priroda nesebičnost, može nastati samo iz sebičnosti.

Kada je ova sebičnost ušla u ljudsko tijelo čovjek je postao koristoljubivo, egoističko
biće. Ego prirodno slijedi sklonosti tijela. Čovjek proždire svog druga, slijedi sebične
impulse i želje, potpuno je spetljan u svom zemaljskom utočištu kao kap vode u spužvi.

Priča o Raju prikazuje pojedinca smještenog u poziciju za grijeh samim time što
postaje jedinka, stvarno nezavisno biće. Dok je prije vukao što je trebao od univerzuma,
kao što pojedina kap vuče svoju snagu od mase, njegovi impulsi kao potpuno nezavisnog
individualiteta proizlaze sasvim od njega samog. Jedenje jabuke u Raju označava ovu vrstu
greške koja proizlazi od nezavisnosti. Značajno je, također, da Latinski malum znači oboje
“zlo” i “jabuka.” Sva stvarna značenja riječi su, naravno, pod pretpostavkom da imaju
ikakvu duhovno znanstvenu pozadinu, duboko povezane u unutarnjem smislu. Duhovna
znanost nikada ne koristi riječ “zlo” za bilo koji prijestup koji ne proizlazi od ega.

Zlo je dakle grijeh koji proizlazi od ega. Prijestup, ili krivnja, grijeh je koji proizlazi
od eteričkog tijela čovjeka u socijalnom odnosu s drugovima. Iskušenje može napadati
astralno tijelo u bilo kom smislu u kojem je to individualna i osobna pogreška.

Grijeh eteričkog tijela: dug ili krivnja

Grijeh astralnog tijela: iskušenje
Grijeh ega: zlo

8
Rudolf Seiner – Oče naš
 Razmotrite odnos četiri niža načela ljudske prirode sa svojim okruženjem, odnosno,
planetarnim uvjetima koji ga okružuju. Fizičko tijelo stalno uzima fizičke supstance kao
prehranu; tako održava svoje postojanje. Život eteričkog tijela u ograničenim uvjetima
moguć je jedino održavanjem drugarstva sa ljudima u čijoj zajednici je odrastao. Astralno
tijelo se održava prevladavajući iskušenja. Ego je održavan, i prolazi razvoj na pravi način,
tako da ne podlegne kada“zlo” prijeti.

Sada predstavite u svom umu cijelo ljudsko biće — niže četverostruko i više
trostruko — tako da možete reći: u individualnom čovjeku živi kap Božanstva; on se razvija
prema božanskom kroz izražaj njegove najdublje, unutarnje prirode. Izražavajući vani tu
najdublju, unutarnju prirodu, on otkriva da je postepenim razvojem transmutirao vlastito
biće u ono što Kršćanstvo naziva “Otac.” Ono što leži skriveno u ljudskoj duši i lebdi pred
čovječanstvom kao veliki cilj naziva se Otac na nebesima.

Onaj tko želi postići taj stupanj razvoja mora biti sposoban dovesti svoju višu
trostrukost i nižu četverostrukost do točke na kojoj može adekvatno održavati svoje fizičko
tijelo. Eteričko tijelo mora živjeti socijalno tako da je prilagodba djelotvorna što god da od
“prijestupa” postoji unutar njega. Astralno tijelo ne smije stradati u “iskušenju”, niti tijelo
ega pasti u “zlo.” Čovjek treba stremiti gore prema Ocu na nebesima kroz tri viša načela —
Ime, Kraljevstvo, Volja.

Ime treba biti osjećano na takav način da ono postaje posvećeno. Pogledajte oko
sebe. Sve stvari u svojoj raznovrsnosti izražavaju Božanstvo. Nazivajući svaku stvar njenim
imenom, činite je članom božanskog ustroja svijeta. Promatrajući u svakoj pojedinoj stvari
ili biću koje imenujete u svom okruženju neki element koji u njemu otkriva načelo
božanskog bića, pomažete učiniti svaki dio svog okruženja svetim. Vi svaki dio posvećujete.
Vi rastete u Kraljevstvo — koje je izlijevanje Božanstva — i razvijate sebe do Volje, koja je
duhovni čovjek ali u isto vrijeme i načelo Božanstva.

Mislite, sada, o meditantu koji je potpuno koncentriran na ovo značenje razvoja

čovječanstva, i koji želi sakupiti ovo značenje — sedam principa čovjekove duhovne
evolucije — u sedam molbi u molitvi. Kako bi se on molio?

Da bi izrazio svrhu molitve, on mora započeti, prije nego izgovori sedam molbi:
Oče naš koji jesi na nebesima.

Na ovaj način pozdravljanja, čovjek se zaokuplja sa najdubljim temeljima ljudske

duše, najskrivenijim elementom ljudskog bića, koji kršćansko ezoterijsko učenje
karakterizira kao od kraljevstva duha. Veza prve tri molbe, koje slijede ovaj uzvišeni
pozdrav, je sa tri viša načela ljudske prirode, sa božanskom supstancom unutar čovjeka:
Sveti se ime tvoje. dođi kraljevstvo tvoje. budi volja tvoja.

Sada molitva prelazi od duhovnog na zemaljsko kraljevstvo:

Kako na nebu tako i na zemlji.

Četiri zadnje molbe su povezane s četiri niža načela ljudske prirode.

9
Rudolf Seiner – Oče naš
Koja molba je preklinjanje u odnosu na fizičko tijelo što će ga održati unutar planetarnog
života?
Kruh naš svagdanji daj nam danas.

Što će reći u odnosu na održavanje eteričkog tijela?

Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.

Podešavanje onog što se odigrava kroz grijeh eteričkog tijela je ono što ovdje traži.

Što će sada tražiti s obzirom na astralno tijelo?

Ne uvedi nas u napast.

A s obzirom na ego?
Izbavi nas od zla.

Sedam molbi Očenaša se dakle vidi da izražavaju činjenicu da ljudska duša, kada
ispravno stremi, preklinje Božansku Volju za razvoj sedam elemenata u ljudskoj prirodi
koji će čovjeku omogućiti da nađe pravi smjer života u univerzumu, razvoj svih ovih sedam
elemenata na pravi način. Kroz Očenaš, molitelj, u vrijeme kada moli, može se uzdići do
razumijevanja razvoja sedmerostruke ljudske prirode. Slijedi da čak i kada su korisnici
ovih sedam molbi najprostiji ljudi, koji ih možda uopće ne razumiju, ove molbe izražavaju
za njih, također, duhovno znanstveni pogled na ljudsku prirodu.

Sve formule za meditaciju u najvećim svjetskim religioznim društvima kroz povijest

imaju svoje porijeklo u duhovnoj znanosti. Analizirajte svaku pravu molitvu koja postoji —
riječ po riječ — i naći ćete da to nisu nasumično nizane riječi. Nikada to nisu slijepi impulsi
predivnih riječi nanizanih zajedno. Uopće ne; već je, mudar čovjek prilagodio oblik ovih
molitvi prema mudrosti koju danas nazivamo duhovna znanost. Svaki pravi oblik molitve
rođen je iz ovog velikog znanja; i veliki Inicijat koji je osnovao Kršćanstvo — Krist Isus —
imao je na umu sedam načela ljudske prirode kada je podučavao svoju molitvu,
izražavajući u njoj sedam načela prirode čovjeka.

Tako su uređene sve molitve. Da nije bilo tako, njihova snaga se ne bi prakticirala
tisućama godina. Samo ovakav oblik je efikasan, čak i kod prostih ljudi koji ni najmanje ne
razumiju dublje značenje riječi.

Usporedba ljudskog života s pojavama u prirodi učinit će ovu molbu kroz pravu
molitvom razumljivom i najprostijim ljudima. Promatrajte biljku. Ushićuje vas, premda
možda ne znate ništa o velikim univerzalnim zakonima u skladu s kojima je nastala. Ona je
tu, i može vas zanimati, ali ona nikada ne bi bila stvorena kada ne bi postojali iskonski,
vječni zakoni prema kojima su neophodne kreativne sile utjecale na to. Nije potrebno da
jednostavna priroda uopće zna ove zakone, ali ako će se stvoriti biljka to mora biti u skladu
s njima. Slično, ni jedna molitva koja nije proizašla iz fontane mudrosti nema pravo
značenje ni za učene ni za jednostavne.

Upravo u sadašnjem dobu oni koji su dugo promatrali biljku i primili njen blagoslov
mogu doći do mudrosti u ovim velikim univerzalnim zakonima. Jer dvije tisuće godina
10
Rudolf Seiner – Oče naš
Kršćani su se molili kao što prost čovjek promatra biljku. Dolazi vrijeme kada će on
raspoznati snagu koju molitva posjeduje od dubokog izvora mudrosti iz kojeg je nastala.
Svaka molitva, posebno središnja molitva kršćanskog života, Očenaš, izražava iskonsku
mudrost.

Kao što se svijetlost manifestira u svijetu u sedam boja, i temeljni zvuk u sedam
tonova, tako i sedmerostruko ljudsko biće, stremeći gore svom Bogu, postiže izraz u sedam
različitih osjećaja težnji koje su u odnosu sa sedam načela ljudske prirode i izražene su u
sedam molbi Očenaša.

Dakle, u duši antropozofa, ova molitva predstavlja sedmerostrukog čovjeka.

11
Rudolf Seiner – Oče naš