RAMA U TITULATURI UGARSKIH KRALJEVA

Župa Rama je tokom treće decenije XII. vijeka bila uključena u kraljevsku titulaturu
ugarskih vladara. Analizom raspoloživih izvora proizilazi da Rama u početku nije bila dio
Bosne i da je ova župa ušla u kraljevsku titulu ugarskih vladara putem bračnih veza
vladajućih porodica u Ugarskoj i Raškoj. Od početka XII. vijeka ugarski vladari počinju da u
titulu unose zemlje koje su u to vrijeme stekli. Ranije, počev od Stefana I (997.-1938.) ugarsi
vladar je isključivo ''rex Hungariae''. Od 1102. godine glasi ''dei gratia rex Ungarie,
Chroattie atque Dalmatie'' da bi počev od 1138. Godine bila proširena dodavanjem Rame.
Od 1203. u titulaturu ulazi i Srbija. Orginalne povelje iz XII. vijeka gotovo da nisu sačuvane.
Povelja u kojoj se Koloman javlja kao ''rex Ungarie, Chroatie atque Dalmatie'' sačuvana je u
kopijalnoj knjizi opatica Sv. Marije u Zadru. Povelja iz 1138. godine u kojoj se kralj Bela II
javlja kao ''Hungarie, Dalmacie, Chroacie Ramaque rex'' nalazi se u prijepisu u rukopisu iz
XVIII. vijeka ''Mensa episcopalis – Donationales'' splitske episkopije. U istom rukopisu iz
XVIII vijeka nalaze se i prepisi povelja Geze II iz 1143. i iz 1158, kao i Stefana III. iz 1163. I
1166. godine.

N. Klaić navedene povelje smatra falsifikatima splitske crkve, i da su nastali u doba

kada je salonitanska nadbiskupija branila prava na svoje posjede. Analizirajući navedene
povelje ugarskih vladara u kojima se javlja ''rex Rame'' zaključila je da Arpadoviči ne koriste
taj naslov sve do 1180.godine, odnosno da Rama ulazi u njihovu titulaturu poslije smrti cara
Manojla I. Međutim čak i falsifikati obično ne sadrže izmjene u titulaturi vladara, jer za njih
nema nikakav značaj, osim ako povelja nije u potpunosti izmišljena. Međutim u svim
poveljama titulatura je ispravno navedena u skladu sa razdobljem i datumom.
Jedina povelja koja zaista izaziva sumnju jeste ona Kolomanova iz 1103.godine u
kojoj se on javlja kao ''Colomanus dei gratia Hungarie, Dalmacie, Chroacie Rameque rex''.
Na tituli iz maja 1108.godine Trogiranima, titula mu glasi: ''Colomanus rex Ungarie, Croatie
atque Dalmatie.'' Najbolji dokaz da je Koloman 1103.godine samo kralj Ugarske, Dalmacije i
Hrvatske, je natpis na zvoniku Sv. Marije u Zadru iz 1105.godine. Ugarski kralj Stefan II.
potvrdio je 1124.godine Trogiru i Splitu prava koja im je dodijelio Koloman, a njegova titula
glasi ''Hungarie, Croatie atque Dalmatie''

Uvidom u sačuvane povelje, odnosno prepise povelja ugarskih vladara od 1103-1124.

Godine, može se uočiti da Rama u to vrijeme ne spada u titulaturu ugarskih vladara i da je
Kolomanova povelja iz 1103. Sačuvana u prijepisu iz 1367. falsifikat u kojem je i titulatura
izmišljena. U povelji Bele II iz 1138.godine ugarski kralj je titulisan i kao kralj Rame. S.
Ćirković je iz toga ustvrdio da je Bosna već bila pod ugarskom vlašću. Kralj Bela je na
saboru u Ostrogonu, 1139. Dao ''bosnensem ducatum'' svom maloljetnom sinu Ladislavu,
iako on svakako sa 5 godina starosti, nije upravljao Bosnom. Zemlje koje su jednom stečene
čak i u slučaju kada se političke izgube ostaju dugo u vladarskoj titulaturi. Da li je Rama bila
prema tome sinonim za Bosnu, kao u XV. Vijeku, i kako da je jedna mala župa ušla u sastav
ugarske kraljevske titule, a daleko veća Bosna bila tek dukat pod nominalnom vlašću. Čini se
da je u XII. vijeku razlika između Bosne i Rame postojala i da nisu imali isto geografsko-
političko značenje. V. Klaić, J. Pauler, i F. Šišić smatraju da su bosnom 1137. godine kada je
dodijeljena Ladislavu upravljali domaći banovi, te da se ona sama priključila Ugarskoj nakon
čega je spojena sa Ramom prema Pauler-u. Međutim Rama svakako nije bila ozbiljno
uređena oblast. V. Ćorović je predložio zaključak da je Rama sama priznala ugarsku vlast jer
je bila najbliža ugarskim posjedima u Dalmacije, odakle su mogli Ugri između 1134.-1336.
prodirati prema unutrašnjosti. M. Dinić pak smatra da je titula ''rex Rame'' označavala samo
ugarske pretenzije na Bosnu. Rama se izjednačava sa Bosnom isključivo od XV. vijeka. Tako
kralj Sigismund 31.5.1405. kaže ''Ramae seu Boznae''. Hroničar Jovan Turoci saopštava isto
''Boznense regnum, quod et Ramam vocamus.''

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić naziva se u povelji iz 1345.godine ''banus Bosne
necnon terrarum Usure, Salis, Dolmine, Crayne, Rame ac totius Cholm princeps et dominus.''
1325.godine u drugoj Stjepanovoj ispravi on je titulisan kao gospodar Bosne, Soli, Usore i
Donjih Kraja, a kao svjedok se njavlja i knez Rame Ostoja Pribojević, koji se također javlja i
u povelji 1323.godine.

Prema Popu Dukljaninu Rama nije pripadala Bosni, već je ulazila u oblast Podgorja. U
IX. Vijeku je pripadala Srbiji, ali sa jačanjem Duklje izvjestan broj župa formirao je posebnu
cjelinu Podgorje, pod upravom dukljanske vlastele. Prema V. Ćoroviću župa Rama je
pripadala Raškoj i bila pod vlašću velikog župana Uroša, koji je za ugarskog
prijestolonasljednika udao svoju kćer Jelenu, tražeći saveznika. Stoga se nameće zaključak da
je Rama u titulaturu ugarskih vladara mogla doći kada je Bela II. Slijepi postao ugarski kralj
1131.godine. Otuda se naredna dva vijeka Rama i ne izjednačava sa Bosnom jer joj nije
prvobitno pripadala, a da su je potonji ugarski vladari zadržali u titulaturi iskazujući svoje
pretenzije i na Bosnu.