Trijumf

Obrada i prevod : Klub Brbljivica
PREDGOVOR
Ovih par redova iskoristim da vam se u ime svih Brbljivica zahvalim na polugodišnjem
druženju.
Drage moje već pola godine se družimo,uz pohvale i kritike,slike i riječi.Jako sam
ponosna na sve vas koje vrijedno pratite,predlažete i sugerirate.
Posebna zahvala ide svim curama koje su i koje još uvijek neumorno prevode.Bilo je tu
svega i svačega,od savršenih prevoda do onih koje je trebalo puno prepravljati,ali ja sam
zahvalna svakoj curi koja se usudila probati .
Knjige su ponekad rađene kao samostalno djelo jedne cure,a nekad su i po tri radile ,zato
je bilo miješanja jezika i nesavršenosti.Obožavam našu nesavršenost,jer mi nismo
profesionalci nego skupina cura velikog srca.
A sad moram da dodam i ovo,Sexy,Zvončice i Prstić hvala vam što postojite,sa vama se
budim i sa vama liježem,postale ste mi više od prijateljica,vi ste moja obitelj i ovim putem
vam se zahvaljujem za to što jeste.Sticajem okolnosti kad niko nije htio da mi pomogne vas
tri ste bile tu i kako prvog dana tako i danas i nadam se još puno godina.Curke iz našeg
kluba je izašlo dosta knjiga i bude ih i više,ali su proizašla i nova prijateljstva i novim se
nadam.
A za sve koje zanima ova knjiga je o Brandonu i Mariani i super je .
Na prevodu su radile :Lilian,Prstić,Šefica,Kontesa i najveći dio je potegla Lilly.Sexy je
slike,Prstić obradu ,a Zvončica vodi računa da sve to štima.
Uživajte u još jednoj čaroliji KLUBA BRBLJIVICA.

PRVO POGLAVLJE
Blizu proleća 1298
Visoravan, škotska
D
im je punio pluća gospodara Brandona Sinclaira dok je jašući svog konja, sa
svojim ljudima, išao prema severu Kinterloch sela. Visoko iznad drvenog zida,
plamen je buknuo gladnim narandžastim udarcima. Osvetoljubiva vera koja će
sve na svom putu pretvoriti u pepeo. Kasno poslepodnevno nebo bilo je već natmureno, ali
dim od požara, učinilo ga je skoro crnim. Nema seljana da beže od vatre. Nema krikova
životinja. Haos, koji bi trebalo da ruptira zajedno sa plamenom nije postojao-kao da je
napušten. Ali znao je da to nije moglo biti. Ljudi, životinje, su bili ili zarobljeni ili uspeli da
pobegnu kroz drugu kapiju. Neustrašivi vođa škotskih trupa, ViliamValase, je već prošao
kroz prednju kapiju u pakao, kao da je bio čovek sa smrtnom željom. Naredio je Brandonu i
njegovim ljudima da provere severni deo za preživelima. Brandonov rođak, Ronan
Sutherland, je uzeo svoje ratnike na severnu stranu, blizu jezera. Daleko od ovoga zamka i
njegove zemlje, na severu visoravni, Brandon je putovao do Eilean Donan prošlog meseca
da pomogne svoje rođaku, Danielu Murray i Ronanu, zajedno sa Viliamom Valasem i
Robertom Bruce u ratu sa Egnlezima. Ali sada se činilo da nisu samo Englezi u borbi-već I
škotski izdajnici takođe. Glasan tresak odjekivao je vazduhom, dok je još jedna zgrada
propadala iza zida. Nalet vrućine pronašao je svoj put, i oblak tamnog dima prokulja u nebo,
u potpunom kontrastu sa svetom oko njega, mirnom, prelepom mestu, sa borovima i
žbunjem štipavice, čak i zimi. Pakao se smestio usred raja. Sumnja je zamračila njegovo
raspoloženje.Tu nema nikakvih preživelih. Ne u razjarenom paklu, kao što je ovaj-koji prkosi
Hadovom. Protresao je glavom i podstakao svog konja unapred. Njegov ratni konj,
kestenjaste boje, Checkmate, tukao je zemlju svojim masivnim kopitima. Da su samo bili u
mogućnosti da stignu do sela pre Rossa-izdajnica svih Škota i njhovih predaka. To prokleto
kopile je pobeglo Englezima, i kako je, položio je put razaranja preko visoravni. Nije bilo
čoveka, da je Brandon znao, a da nije bio pogođen Rossovom izdajom. Dođavola, činilo se
kao da je čovek bio u misiji da postane neprijatelj sa svakim, sa istinskim srcem Škota.
Brandove misli su bile prekinute na pola kada su zaokružili goreći zid sa severne strane.
- Stoj!- povikao je svojim ljudima, obuzdavajući Checkmate-a.
Žena se probila kroz drvenu kapiju, izlagajući tako unutrašnjost, besno plamtećeg, sela.
Kose crne kao nebo u ponoć, kože prekrivene ćađi. Njena tamno zelena haljina je bila
prekrivena potpisanim, jednom visoko kvalitetnim vunenim ogrtačem. Saplela se, pala na
ruke i kolena, kašljući, ali nije se zaustavila. Cura je puzala unapred, svaki pokret opkoljen
njenim pokušajem da pobegne od plamtećeg sela. Bez razmišljanja, Brandon skoči sa
Checkmate-a, i potrči ka njoj.
- Curo, jeste li dobro?- kleknuo je pred njom i ona praktično pade u njegovo naručje,
ubrzano je disala, dodirujući njegovo lice. Žmurila je, a onda se njene oči otvoriše.
- Oh, monsieur...
Francuski. Brandon podignu obrvu, pokušavajući da ne bude potpuno zaslepljen načinom na
koji su se reči zavodljivo kotrljale sa njenog jezika. Šta je žena francuskog porekla radila u
Kinterlochu? Žena se uhvatila za prednji deo njegovog ogrtača i podigla pogled, utom joj
kosa pade na njeno, čađu prekrivenom, lice. Sklonio je pramenove sa puta, i bio trgnut
parom dražesnih, blistavih plavih očiju. Bile su boje neba u oblačnom letnjem danu. Kao
plavi dijamanti. Ali bile su pune straha i bola. Brandonove ruke kliznuše preko njenih -malih i
mekih – onda na gore njenim rukama dok ju je uspravljao da stoji. Zateturala se na nogama,
i pogledala oko sebe kao da je očekivala da đavo izleti iz zemlje i odvuče je dole u dubine
njegovog paklenog područja.
- Curo, sad si bezbedna. Reci mi, jesi li povređena?- Odmahnula je glavom, i liznula
svoje ispucale, crvene usne.
- Ne. Nisam povređena, osim mojih pluća-gore sa svakim dahom.- Glas joj je bio
promukao, kao da je samo mali nagoveštaj vazduha prolazio kroz njeno delikatno grlo.
- Nemoj da govoriš onda, ako te boli.- Brandonove ruke kliznuše na njena ramena,
automatski masirajući napete mišiće. Žena se nagnula ka njemu, dok se nekoliko suza
prolilo iz njenih očiju.
- Hvala vam.- Brandon je obrisao njene suze sa vrhom palca.
- Šššš...postaviću ti par pitanja, jednostavno klimni ili odmahni glavom. Ali prvo, reci mi
svoje ime.
- Lady Mariana.- Ime lepo kao balada. I bila je dama. Znao je to, i sumnjao da, iako je
bila prekrivena čađi,bila je dobrostojeća. Ogrtač joj je bio od kvalitetne tkanine.Imao je
utisak kad opera kosu da bi se sijala,I vidjelo bi se da je njegovana.Kao da je bila od svile
dok ga je dirala po koži, žudeći da uplete prste u nju.. Odakle je ta želja dolazila, nije imao
prokletog pojma.
- Lady Mariana, da li ste sami?- Klimnula je glavom, gledajući ga sumljičavo,
provirivajući iza njega na njegove ljude.- Nećemo te povrediti, curo. Došli smo da
pomognemo.- Stresla se u njegovom naručju.- Obećavam da nište loše neće doći do vas.-
Brandon je obećanje rekao dovoljno glasno da bi ga njegovi ljudi mogli čuti.. - Pod mojom si
zaštitom. -Ugrizla je donju usnu. Okrećući se prema svojim ljudima, naredio je.- Proverite da
li ima drugih.- Mučkarci klimnuše i nagnuše svoje konje napred, proveravajući severnu
kapiju, onda selidbeno područje iza I onda van vida. - Da li ste bili gost?- Namrštila se
proučavajući njegovo lice. Imajući dosta iskustva u proučavanju ljudskih izraza, pogodio je
da pokušavala da smisli kako da odgovori.- Znam da nemaš razloga da mi veruješ, ali
uveravam te, nikad ne bih ni pomislio da te povredim. Ja sam gospodar Brandon Sinclair i
jedan od ljudi Roberta Bruce-a.
Pogledala ga je. - Verujem ti.
Brandon nije očekivao iznenadno stezanje u grudima, koje je osetio čuvši ove reči. Bio je
malo iznenađen time. U stvari, bio je malo iznenađen čitavim ovim susretom. Lady Mariana
je izazivala reakciju kao nije ni jedna druga žena. U nemogućnosti da to sasvim opiše,
Brandon je to mogao jedino nazvati strahopoštovanjem. Privukla ga je, bila je lepa,
delikatna, egzotična. Ali iznad toga, imao je žestoku potrebu da je zaštiti. I nije znao zašto.
Želeo je da zaštiti žene svojih rođaka, žene iz njegovog sela, njegovu majku, ali nikad nije
osetio žestoku potrebu da povuče ženu tako blizu da niko drugi ne bi mogao da joj priđe.
Bile je to skoro posesivno. I morao je to žurno da odbaci. Njegovi ljudi stajali su mirno kao
statue iza njega. Možda je trebalo da je prepusti nekom od preostalih zakupljača, čisto da bi
mogao da udahne vazduh bez njenog mirisa-zaista mogao je da oseti slatku cvetnu aromu
ispod mirisa dima. Bio je protkan u njenoj kosi, njenoj koži. Pročistio je grlo.
- Pa dobro. Ja ću vas odvesti na sigurno.- Brandon je zakoračio sa namerom da je
povede ka svom konju, međutim, lady Marianine noge su bile toliko nesigurne, da je
jednostavan zadatak postao naporan. On je brzo podiže u naručje, mišići su mu se zategli
na osećaj njenih gipkih oblina.
- Da li ćete mi dozvoliti da vas odvedem do Eilean Donana?- Mariana spusti pogled,a
duge guste trepavice su pokazivale oblinu njenih jagodica. Klimnula je glavom. - Vrlo dobro.
Brandon je želeo da kaže nešto više šarmantno, više utešno za devojku u takvoj nevolji,
ali nije mogao smisliti ništa. Samo je znao to da nije želeo nikad da je spusti-i kako ga je to
nateralo da poželi da je baci i potrči. Žena bi ga samo usporila. Video je da se baš to dešava
njegovim rođacima-Magnusu, Blaneu, Danielu, Ronanu-svi vezani za ženu. Brandon nije
želeo da se ikad bavi strahom koji dolaze kad voliš nekoga. Video je dovoljno razdora gde je
ljubav zabrinutost. Njegova majka nije bila srećna žena-osim kad je njegov otac umro.
Promrmljao je, gurno te nesrećne misli sa strane. Podigao je Mairanu na konja i popeo se
iza nje, stavljajući ruke oko njenog struka i povlačeći je na sigurno do njega. Njeno telo
stopilo se sa njegovim, toplo i gipko. Njena glava pade unazad, i ona ispusti hrapav izdah.
Brandon stisnu zube, moleći telo da ne reaguje na nežne obline pritisnute uz njegove-cela
suština je da ako bi dozvolio sebi, mogao je potpuno da zamisli da klizi svojim rukama preko
strasti koja ga je uhvatila. Božojih mu zuba, biće to duga vožnja nazad do zamka. Ipak, čak
ju je povukao bliže, osećajući dodir njenih grudi na svojoj ruci. Krv mu je projurila kroz vene,
ignorišući upozorenja, i smestila se u njegovom međunožju. Duga vožnja, zaista. Vrućina ga
je oblila u žestokim talasima. Zrnca znoja na čelu kapala su sa strane njegovog lica.
Brandon je izdahnuo i skenirao okolinu. Osim jela i borova, drveće je još uvek bilo zimski
ogoljeno, većinom prekriveno nekim od njihovih stabala. Nije video odsjaj metala ili pokret iz
mesta. Deo njega sumnjao je da Ross sedi u senkama, gledajući, čekajući, verovatno
mazeći sam sebe radošću razaranjem koje je prouzrokovao, ali Brandon je znao bolje.
Đubre se ne bi zadržalo u blizini. On bi hvatao maglu do sledećeg mesta gde je mogao da
banči i iznudi krevet. Ali iznad toga što su Ross i njegovi ljubimci nestali, nedostatak
meštana je bio više uznemirujuć. Nadao se da to ne znači da će svi nestati, ipak još je jedan
zločin nad svojim zemljacima Ross mogao da doda svojoj dugoj uvredljivoj listi. Brandon nije
bio prvi u redu da zada udarac, ako čovek ikada bude uhvaćen, ali dođavola ako nije želeo
da bude. Uprkos toploti, lady Mariana je drhtala. Brandon zateže svoje držanje, želeći da
može da oduzme strah koji ju je obuzimao. Kakav horor mora da je bilo za nju biti okružena
vatrom, u selu, da vidi nečije živote ugrožene. Skoro svakodnevni događaj za njega, ali on je
bio ratnik, treniran za to, a ona je bila dama, navikla na meke, fine, lepe stvari. Brandon
povuče dodatni kilt urolan iza sedla, i umota ga oko njenih ramena, vodeći računa da joj
pokrije noge.
- Hvala vam, moj gospodaru.- glas joj je bio drhtav, i sumnjao je da je na ivici histerije.
- Sa kim si boravila? Jesu li oni...- utihnuo je ne želeći da pita da li su podlegli
plamenu.
- Boravila sam kod gospodina Teirnana Barclaya.
- Rossovog rođaka.- Brandon zareža. Šta je dođavola radila ona radila sa njim?
Sumnja je rasla u njegovom umu. Mariana klimnu glavom udarajući o njegovu bradu.
Okrenula se ka njemu, njene oči bile su crvene ali žestoke.
- Je l ti je on neprijatelj?
- Da, Ross je moj neprijatelj.- Iznenadna misao mu je došla- hoće li Mariana da
povuče skriveni bodež ispod njene suknje i pokušati da ga napadne? - Nemam problema sa
Brackayem, još.- Nakon što je svedočio borbenim veštinama lady Jullianne, ne bi ponovo
ostavio ženi da bude potpuno opremnjena sečivom. Julianna je bila Bruceova polusestra i
čuvar- i ljubav njegovom rođaku Ronanu.
Mariana klimnu glavom. - Ross je loš čovek.- Nije znao da bude ili ne iznenađen njenim
rečima.
- Zašto to kažeš devojko?
Ona pokaza ka vatri. - Sve ovo.
- A Barclay?
Zatresla je glavom, i stavila ruke u njegovo krilo. Dugi, mršavi prsti, blede kože. Nosila je
lepi zlatni prsten sa rubinom na desnoj ruci, ali ništa na levoj. Brandon se nadao da to znači
da nema muža koji je čeka nazad u Francuskoj-i nije bio siguran koju razliku bi to pravilo.
Nije imao namere da..Šta?Dođavola, trebalo je da bude zabrinut oko požara, za bezbednost
gradskih ljudi, Škota. Ne da li je žena u njegovom naručju obećana.
- Reci mi, devojko. Da li Barclay još uvek živ? Moram da čujem sa kim se borimo.
- Barclay je živ. Nije on loš čovek sam po sebi. On je pratilac. Kukavica kad je Ross
prvi put podigao pesnicu.- Baš kao što je Bruce sumnjao. Barclay se plašio Rossa. Malo njih
nije. Brandon i njegovi rođaci nisu. Bruce nije. Ali to je zato što su oni već videli kroz njega.
Znali su da mogu da ga pobede. Borili su se protiv njega mesecima. Drugi nisu bili tako
voljni da stave svoje vratove van kad se čovek, polulud pojavi na njihovim vratima i zahteva
saradnju ili smrt. Brandon je bio prilično siguran da je to bio uslov. Dok je Ross dobijao
mnogo svojim savezom sa Longshanks, Engleskim kraljem, on nije bio taj da ga prenese
nekom drugom. Ne, Ross bi izdao kazne tamo gde se ne prate želje.
- Koliko dugo si ovde?
Mariana zatrese glavom. - Ne dugo.- Glas joj je bio mek, ali škripav, podsetnik na to
kroz šta je prošla i Brandonovo prethodno obećanje da neće morati da govori. Njegovo grlo
je počelo da zvuči hrapavo zbog dima kojeg je nosio vetar. Vatra je već osvojila najmanje
polovinu sela, i mesta gde je još uvek gorelo nisu pokazivala znake popuštanja. Mariana se
delikatno zakašljala, ramena su joj drhtala naspram njegovih grudi. Odupreo se nagonu da
pomiluje nežnu oblinu njenih ramena. Umesto, uspeo je da uradi džentlmensku stvar i
povukao je svoju čuturu sa svog mesta prikačenu za sedlo.
- Uzmi gutljaj, curo.
Mariana je okrenula svoje veličanstvene oči ka njemu, i dala zahvalan osmeh.
- Zahvaljujem, moj gospodaru.
Brandon je kruto klimnuo glavom. Želeo je da joj kaže da ga zove njegovim imenom, ali je
znao da bi se to samo činilo čudno dami koju je tek upoznao. Uzela je čuturu, I hladni prsti
okrznuli su njegove.
- Hladno ti je.- promrmljao je.
Mariana zetrese glavom.- Samo žedna.- Stavila je čuturu u usta I uzela dubok gutljaj.
Brandonova usta su se otvorila dok su mu oči bile prikovane za prizor- mnogo grešnih misli
je zločesto jurilo kroz njeov um.- Hvala vam.- Pružila mi je nazad kožu, oči su počele da joj
klonu.
- Jesi li umorna?- upitao je, osećajući kao da je izjavio očigledno. Kapci su joj bili teški,
lice bledo. Cura je bila kompletno istrošena.
Mariana klimnu glavom. - Osećam se tako slabo.
- To je od dima. Odmori se, curo. Ja ću te probuditi kad napravimo kamp.
Mariana se namjestila u njegovom krilu-izluđivajući ga načinom na koji je njena pozadina
udarila njegove butine i prepone. Naslonila je glavu na njegove grudi i zatvorila oči. Kako je
lako pronašla olakšanje u njegovom naručju. Brandon je bio iznenađen. Pre nego što je
mogao da promisli više o tome, njegovi ljudi su se vratili iz svojih potraga, bez seljana sa
njima. Brandon se namrštio, njegov bes je rastao.
- Nismo videli preživele, gospodaru.- Brandon je grčevito klimnuo glavom, I onda
okrenuo svog konja nazak ka pravcu iz koga su došli.
- Hajde da nađemo ostale.
Ako Valase nije pozadi sa Ronanom I Juliannom, onda oni vrlo dobro moraju da jašu kroz
goreće selo. Ronan i Julianna sreli su ih na pola puta. Ni traga njhovom neprijatelju, i ni
traga preživelih takođe.
- Ko je ovo?- Julianna je pitala Brandona.
Brandon je otvorio usta da progovori, ali Mariana se probudila i podigla glavu. Ukrutila se,
leđa su joj postala uspravnija.
- Ja sam lady Mariana.- rekla je svojim svilenkastim naglaskom. Čudno kako zvuk
njenog jezika terao da Brandon poželi da je povuče bliže, dodirne njene osetljive tačke i čuje
kako govori njegovo ime. Julianna se namrštila.
- Šta ti radiš ovde?
- Poslata sam od Njegovog Veličanstva, kralja Edwarda.- Vatra je bljesnula u očima
rođakove žene, kao šok na njenu izjavu naterao da njegova krv poteče ledena. Longshank
ju je poslao? Vražijih mu muda šta je ona pričala?
- Spusti je dole. To je trik. Upravo smo ostavili nekoliko drugih. Vatra je bila zamka da
namami unutra. Ima strelaca i ratnika skrivenih u šumi ka zapadu- najverovatnije svuda oko
nas.- Julianna je povukla svoj mač sa sedla.

Brandon čvrsto stisnu usne u neodobravanje i pogleda upitno Ronana. Julianna je
delovala kao da bi Mariana mogla da ih napadne. Cura se ukrutila u njegovom krilu I ponovo
se upitao da li je imala skriven bodež. Uprkos njenom propustu, srž mu je govorila da ona
nije njegov neprijatelj a on je težio da veruje svojim instiktima. Nisu hteli da je ostave na
cedilu, ili da je linčuju. Ako Ronan ne obuzda Juliannu, Brandon nije bio siguran da bi bio
sposoban da zadrži svoj jezik. Normalno, Julianna je bila više obrazriva, nije davala nikakav
znak svojih iskrenih osećanja, ali sad se ponašala skroz drugačije.
- Lorde Sinclair, u ime mog brata, tvojeg vođe i budućeg kralja Škotske, naređujem ti
da spustiš ženu dole. Ona je naš neprijatelj.
Mariana je zakačila svoje ruke za Brandonove grudi, njena Kupidova usnica formirala je
luk pun straha.
- Moj gospodaru, molim te, ne dozvoli joj da me povredi.- prošaputala je.
Ronan pruži šaku i spusti je lagano na Julianinu ruku. Čovek je sigurno imao strpljenje
kad se radilo o njegovoj ženi-i neku vrstu magične moći. Činilo se da se Julianna povukla.
- Koja je vaša namera, lady Mariana?- Ronan je upitao, glasa mirnog i razumnog.
Brnandon nije mogao da se odupre osećanju da ispituju jadnu curu. Nisu li mogli da vide
da se borila da diše, da ostane budna? Šta god da je njena namera, nije im bila opasnost
sad. Mariana je drhtala.
- Ja...ja...- I žena je izgubila svest. Bes je porastao unutar Brandona. Uplašili su je
skoro do smrti. Julianna se narogušila.
- Povešćemo je sa nama. Može nam dati informacije koje tražimo.- reče Ronan
strogo.
- Bilo koji znak od Valasa?- Brandon zatrese glavom, stisak mu se pojačao oko
Mariane. Obećao je da će je držati na bezbednom, i proklet bio ako ne bude video to
obećanje gotovo- čak I ako bude morao da se bori sa svakim muškarcem ili ženom da ga
vidi izvršenog.
DRUGO POGLAVLJE
Z
akucavanje čekića po severnom drvenom zidu, lomio je zagušljujući, pun tenzije
vazduh. Mariana je drhtala, svaki mišić joj se zatezao. Oh, moj Bože!Molim te da
bude preživelih. Užasavajuća sećanja na Rossa i njegove ljude kako galopiraju
kroz selo, bacaju baklje i ulje na građevine spaljene sa osvetom, kroz njen um. Njihovi zli
osmesi i smeh dok su ljudi vrištali van u strahu bila je slika takve opakosti, da je bila sigurna
da nikad neće ponovo dobro spavati. Na zvuk, gospodar Sinclair okrenu svog konja na
vreme ka njemu da vidi krupnog ratnika i par ljudi kako jurišaju kroz otvor stvoren u gorećem
drvu. Mariana dahnu na grozan prikaz, terajući svoje oči da ostanu otvorene i hrabreći se za
dolazeći napad. Ko je bio čovek koji je jurio ka njima?
- To je Valase, miledi. - njen spasilac je prošaputao, kao da je čitao njene misli. –
Nemaš potrebe njega da se plašiš.
Mariana se opustila, ali neznatno. Ona iskreno nije imala razlog da verujem ovom
muškarcu ili onom što juri ka njima, ali ona svejedno jeste. Bilo je nešto o lord Sinclairovim
očima-plavim i besprekornim kao letnje nebo. Njegova kosa je bila tamna, crna i sjajna kao
gavranovo pero, dajući mu izgled boga ratnika. Od trenutka kad je povukao u svoje ruke
osetila se bezbedno. Osećala je i blagi osećaj svesnosti prema njemu takođe. Svaki pedalj
njene kože ju je peckao, i gde bi je dotakao rasla je vrućina. Momentalna privlačnost, kakvu
nikad nije iskusila pre. Instiktivno, znala je da bi bio intenzivan i žestok u spavaćoj sobi.
Njena koža se zagrejala na tu pomisao. Čedna nije bila. Mariana je bila trenirana još kao
mlada dama u umetnosti uživanja. Dama jeste bila-ali je prvo bila ljubavnica Francuskom
kralju u petnaestoj godini. Njena porodica se nadala povoljnom braku davajući Marianu
njhovom gospodaru za uživanje. Njihova smicalica je upalila - osim što je njen postariji muž
prerano umro. Od tada, bila je korišćena kao ljubavnica za muškarce, kao sredstvo da
stekne informacije, stvori mir. Uistinu, bila je špijun neke vrste, i koje je bila u stanju da dobro
uradi, do sada je bilo vredno neprijatnosti širenja svojih nogu za muškarce koje nije želela.Ali
Brandon Sinclair... Ovog mučkarca je želela, ali nije imala izgovor da se preda svojim
željama. Njeno telo nije pripadalo njoj.
Ratnici su se približavali. To je Valase o kome je čula mnogo od Engleskog kralja.
Edward ga je mrzeo. Plašio se njegove moći-iako to nikad ne bi priznao. Valase i njegovi
ljudi bili su prekriveni crnom čađi. Kao demoni dižući se iz plamena, ratnici su jahali prema
njima. Na bliži uvid kako su se približavali, bilo je očigledno da su muškarci bili umorni-nalik
na nju. Dišući dim dok je otklanjala blokade koje su Rossovi ljudi koristili da zarobe ljude,
izubijala na desetine vrata i tražila za bilo kim koga bi mogla da izbavi, je uzelo mnogo od
nje.
- Ikakvih preživelih?- Brandon je upitao.
Tutnjava njegovih grudi na njenim leđima trgnula ju je. Mariana je usisala dah, frustrirana
time koliko je slaba bila. Da je kralj Edward znao da je bila ovako blizu neprijatelju,
eksplodirao bi od besa. Šta bi on da ona uradi? Stekne neke informacije najverovatnije. I on
bi da ona zavede Valase, da to postigne. Verovatno bi joj izdao komandu da stavi svoj nož
na buntovnikovo grlo dok bi on spavao. Ona to ne bi uradila-ni nož ni zavođenje. Za sada,
Edward nije imao pojma da je bila sa ovim ljudima, ona bi volela da tako i ostane.
Valase je odmahnuo glavom, razočarenje mu je bilo urezano u obrve.
- Izgleda da su zapalili namerno kao što smo pretpostavljali.
Lord Sinclair se ukrutio, najverovatnije osećajući nezadovoljstvo svog vođe. Mariana ga
je osetila takođe. Kako jedan čovek može da bude tako okrutan i zao? Da zapali grad, zapali
ljude, nepažljiv za život koji je uzeo ili uništio. Bio je to užasan način da se umre, I mogla je
još uvek da čuje vrištanje onih unutra. Iako nije poznavla nikoga lično, bila je samo gost u
gradu manje od nedelju dana, to nije bilo važno. Saosećanje i humanost primorali su je da
oseća gubitak tih života, vezivali je da kaže molitve za njihove duše, i želju da Ross umre
najbolnijom smrću.
- Aha, - Ronan je rekao. -shvatili smo koliko od grupe pored požara. Bili su ostavljeni
da nas uhvate. Bila je to zamka. Njihova grupa bila je ubijena, osim nekoliko žena i dece, od
njihovih ljudi.
- Prokletstvo. - Brandon promrmlja, njegov proterani dah golicao je potiljak njenog
vrata. Ako je moguće, njegovi mišići zategli su se još više, njegov stisak oko njenog struka
postao je žestok. Marianin zanat zadužio ju je da proučava govor tela, i gospodara Sinclaira
nije bilo teško dešifrovati-čovek je bio pun besa. Kako bi mogla da mu kaže da je bila u
krevetu sa gospodarom njegovog neprijatelja? On bi je sigurno ubio na mestu-nakon što bi
je mučio za informacije.
- Bilo koji znak o Rossu?- Valase je upitao.
Oni koje je Brandon nazvao Julianna i Ronan zatresli su glavama i rekli -Ne- jednoglasno.
Dok su nastavili svoj izveštaj, držali su se za ruke, toliko romantično i slatko. Da li je bilo
ikakve nade da će jednog dana, ona možda da pronađe udobnost u rukama jednog
muškarca? Imati nekoga kome će moći da se okrene kada to bude potrebno? Muškarca da
ga voli i neguje i obrnuto? To je bilo ono za čime je najviše čeznula.
- Ljudi su rekli da su čekali na nas. Ross je očekivao da mi dođemo. Da je me je hteo
ostaviti živu. - Julianna je rekla.

- Ali pre nego što smo mogli da skupimo više informacija, strele su poletele iz šume
gađajući muškarce u leđa.
Žena je bila lepa. Ne na Francuski elegantan način, ali imala je burnu zemljanu lepotu.
Visoko sečene jagodice, velike oči bademastog oblika i plavo crvene kosa koja je sijala. Za
svu njenu grubu spoljašnjost, žena je očigledno brinula o sebi. Mariana je radila ono što je
činila najbolje, slušala je pažljivo dok se pretvarala da radi sve samo ne to.
- Mnogo izdajnika. - Valase je rekao sa drhtajem glave.
- Aha. - Julianna reče. -Nemamo način da saznamo njihov broj ili da li je Ross među
njima.
- Dama će nam reći.- Valas je rekao sa sigurnošću, okrećući svoju pažnju nazad na
Marianu i gospodaru Sinclairu. Mariana je zadržala dah, držeći oči spuštene. Gospodar
Sinclair se pomerio, njegova bedra podrhtavala su pod njenom pozadinom. Osetila je
njegovu potrebu da budu spojeni, i sa time, shvatila je da je on zaista mislio da je zaštiti.
Ispod glasa je prošaputao
- Neće te pustiti da ih zavrćeš, curo. Već si se borila sa plamenom i dala mi svoje
poverenje. Neću im dopustiti da ti naškode.
Mariana nije želela da bilo ko zna šta je on rekao, pa je stegla njegovu ruku u odgovor,
osećajući ogrubelu kožu pod svojim mekšim prstima. Njegove ruke bile su ogromne u
odnosu na njene- zahvatile su njene kompletno. Ruka koju je mogla da drži. Neko na koga je
mogla da se osloni. Srce joj se steglo, a stomak napravio mali salto. Oui, mogla je da se
zamisli sa lordom Sinclairom. Čudna pomisao s obzirom da su se tek upoznali.
- Aha, reći će nam. - Julianna je zacvrkutala. Bio je to izazov. Kroz njene spuštene
trepavice, Mariana je mogla da vidi izazov u Julianinim očima. Brandon je stegao Marianu
nežno oko struka. Njegov gest rekao joj je bez reči da će sve biti u redu.
- Hajde da dođemo do zaklona. - Ronan je rekao, pogledom skenirajući horizont.
- Posmatrani smo.
Marianna je takođe osetila nevidljive oči. Mnogo nalik na dvor kad je bila sa kraljem.
Spolja gledano bili su sami, ali ona je uvek mogla da oseti da nekoliko pari očiju posmatra, i
pitala se kroz koju pukotinu u zidu su špijunirali. Njen puls se ubrzao na tu pomisao. Vesti
putuju brzo. Da li je to jedan od Edwardovih špijuna sada jurio da mu kaže da je njegova
ljubavnica u rukama Škota?Mariana je zaklopila oči, dopustivši da je izmoždenost koju je
osećala preuzme. Molila se da je lord Sinclair drži na sigurnom.
Ako su Ronan i Julianna upravo svedočili tome da su ljudi od Kinterlocha bili gađani od
sopstvenog naroda, nije bilo priče šta bi bilo koji posmatrač uradio njima. Pogodak u leđa
možda bi bio dobrodošao kraj u odnosu na druga zla, Ross je verovatno smislio to-iako oni
se ne bi predali bez borbe. Brandon bi pogodio svako neprijateljsko đubre koje bi mogao,
strelama koje su se nalazile na njegovim leđima. Nevoljan da skrene pogled sa svakog
mogućeg skrivenog mesta-šume, šljunka, žbunja, nekoliko gospodarskih zgrada, Brandon je
pratio Valase nazad ka putu ka Eilean Donan zamku. Mariana je spavala u njegovom
naručju, mrmljajući između laganog hrkanja. Nije mogao razabrati šta je govorila, i nekoliko
puta morao je da stisne vilicu da se sudrži od smejanja jer je zvučala veselo i govorila
gluposti visokim piskutavim tonom kao vila.
Unutar pola sata, osećajući da su na bezbednom rastojanju, Valase vikne da stanu i
naprave kamp. On i njegovi ratnici morali su biti izmoždeni posle odlaženja u plamen. Bili su
još uvek pokriveni čađi -samo sada znoj je napravio mesno obojene linije kroz crnilo. Lady
Mariana je bila zaspala u njegovom naručju ali čim je povukao svog konja da se zaustavi,
pomerila se, protegla ruke i trepnula ka njemu.
- Napravićemo kamp ovde. -Brandon je nežno rekao.
Marianna je kimnula glavom, ali pogledala je pažljivo oko kampa. Valase je tek trebao da
je ispita, ali to je dolazilo uskoro. Ona se najverovatnije plašila pitanja, kao što se Brandon
plašio njenih odgovora. On je tek trebao da sazna šta je tačno radila u Kinterlochu, osim što
je bila poslata od strane Longshanksa da boravi kao gošća Barclay.
- Moja damo...-Brandon se pomerio u sedlu i gledao one oko njih kako počeše da se
nastanjuju.-Ima li ičega što treba da znam pre nego što budeš pristupila Valasu? - Mariana
je zatresla glavom malo previše brzo za njegov ukus.-Jesi li sigurna?
Klimnula je glavom. Brandon se namrštio. Verovala mu je da će je zaštiti, ali ne sa
nekakvom informacijom. Zanimljivo.Sjahao je sa konja i posegao ka gore, smeštajući ruke
na njen delikatan struk i spustio je dole sa konja. Mariannina glava dosezala je tačno ispod
njegovog ramena. Pogledala je gore ka njemu sa upitnim pogledom. Otvorila je usta da kaže
nešto, ali onda je zatresla glavom i pogledala u stranu. On neće otimati od nje. Možda
čekanje na nju da se otvori bi bilo dovoljno, osim činjenice da će Valase uskoro ispitivati.
Mariana je drhtala, i smotala ruke oko sebe. Proleće je bilo na putu, ali zimska hladnoća je
još uvek činila vazduh svežim. Njen potpisani ogrtač i karirano ćebe koje joj je dao, nisu, bili
dovoljni da joj drže toplotu. Bili su daleko od vrućine gorećeg sela. Dahovi su im se nadimali
pred njima u belim oblacima, spajajući se. Brandon ju je pogledao na način da je Marianna
ugrizla svoju usnu. Želeo je da ugrize njenu usnu, onda lizne ujed.
- Mogu li da ti ponudim svoj ogrtač?
Svukao je vunenu tkaninu sa svojih ramena, ne dajući joj vreme da odgovori, i omotao
oko nje. Njegov ogrtač progutao ju je kompletnu, vukući se oko njenih stopala.
- Zahvaljujem.
Brandon je klimnuo, njegovo telo se zateglo sa željom i oprezom sa osećajem opasnosti.
Opasnosti da je ova žena predstavlja čak i više od njihovih neprijatelja. Ne da je mislio da je
ona fizički sposobna da mu naudi. Sasvim suprotno- imala je telo građeno za uživanje I nije
mogao da prestane da misli na sve grešne stvari koje je želeo da radi sa njom. Ne, opasnost
koju je ona posedovala bila je sasvim drugačija. Opasnost za njegov umni mir. Njegovu
usamljenost. Život koji je isklesao za sebe. Da, bio je glavni i gospodar svog klana i jednog
dana morao bi da se oženi. Ali nije imao planove da to uradi sada. Ne kada je stabilnost
države visila u ravnoteži. Odbijao je da veže sebe za ženu i proizvede naslednike koji bi
mogli samo da pate. Ne, morao je prvo da pomogne da se Škotska otarasi svojih
neprijatelja. Onda bi mogao da misli o skrasivanju sa ženom i pravljenju dece.
Zaista, želeo je ženu u svom životu kada se haos smiri. Ali pomisao na nju u opasnosti
nalik na ovu, od izlaganja prikaza kao oni kojima je svedočio njegovi rođaci rade, držanje za
ruke, bol kad su njihova srca slomljena, strah... To nije bilo nešto što je Brandon mislio da bi
bio sposoban da trpi. Nije mogao da osuđuje svoje rođake, prihvatio ih je i njihovo pravo da
vole, zapravo poštovao ih je zbog svega toga. U njegovom srcu ipak, njegovom stomaku,
znao je da to nije prava stvar za njega. Ne još, u svakom slučaju.
Och! Zašto ga je gledanje u Marianu teralo da počne da ispituje sebe i svoje ideale?
- Dođi, hajde da ti nađem mesto da sedneš pred vatru.
Marianna je skliznula rukom kroz njegevu-ignorisao je sam taj osećaj -i poveo ju je ka vatri
koju su muškarci zapalili. Dvojica ratnika tumarala su na palom, mahovinom prekrivenim
drvetom. Jedan trzaj Brandonove glave i obojica su jurnula da nađu drugo mesto.
- Oh, ja ne bih mogla da uzmem njihovo mesto. - Mariana je rekla sa drhtajem glave.
- Koještarija. - Brandon grubo reče -Bili su srećni da ga napuste za tako divnu curu.
Mariannina usna se trznula, i nasmejala mu se.
- Mislite da sam divna, moj gospodaru?
Brandonove grudi se stegnuše. Nije imao iskustva s ljupkim pričanjem s ženama.Nikada
se nije zainteresovao za flertovanje. Och, mogao je da izljubi pakao iz jedne, i obično je
dozvoljao svojem junaštvu u spavaćoj sobi da govori za njega. Osorno joj je klimnuo glavom,
uhvatio je za ramena i pogurao je da sedne.
- Ostani tu.
Došetao je nazad ka konju, osećajući se nervozno. Gospode, mrzeo je da budu van
kontrole. Uzeo je svoju vreću napunjenu hranom i vodom, klimnuo jednom od konjušara da
se pobrine za njegovog konja, I onda se vratio do palog panja.
Mariana je povukla karirano ćebe ispod svog ogrtača I smestila ga na krilo. Pogledala je
dole u svoje ruke, prebirajući po negovanim noktima. Ne previše dugim, ne previše kratkim.
Skoro da ih je mogao osetiti kako ga grebu dole niz leđa. Kako se približavao, trznula se I
pogledala gore, osetila je olakšanje kada je videla da je to on. Da li je bila toliko prestravljena
od pričanja sa Valasom? Brandonova čula nastavila su sa oprezom. Nešto nije bilo sasvim u
redu sa tim. Da, moglo je to jednostavno da bude strah, ali čega je morala da se plaši?Seo
je pored Marianne, njegova butina dodirivala je njenu. Ignorisao je iskru koja je jurnula kroz
nogu do međunožja, i umesto da na to obrati pažnju preturao je po torbi dok nije našao
čuturu sa vinom. Izvukao je čep i ponudio joj.
- Vino?
Marianna je klimnula i uzela čuturu. Popila je vodu koju joj je ranije dao, ali vino je
pijuckala polako, iako je nekako mogao steći utisak da je uzimala velike gutljaje.
- Veoma dobro. - promrmljala je.
- Uzmi još malo.
- Ne želim da popijem svo tvoje vino, moj gospodaru.
Brandon je slegao ramenima.
- Jednostavno ću uzeti još od jednog od mojih ljudi.
- Ne želim da uzmem njihovo piće.
- Bilo koji od njih bi ti ga ponudio.
Zagledala se u njega stidljivo, njene usne razvukle su se u osmeh.
- Nećeš mi dozvoliti da pobedim, je l da?
Brandon se zacerekao, šarmiran njenom intuitivnosti.
- Ne.
- Onda ću uzeti još malo. - Uzela je duži gutljaj, zatvarajući oči dok je kušala svaku
kap.
- Koje je vino bolje, moje ili Barclayjevo?
Marianna mu je dala kožu nazad i zaigrano udarila njegovu ruku.
- Dama nikad ne ljubi i govori.
Ljubomora je podigla svoju glavu, čineći njegovu kožu peckavom. Približio se bliže,
šaputajući u njeno uvo.
- Da li si poljubila Barclaya?
Marianna dahnu i dodirnu ruku na svojim grudima. Brandon je poželeo da oljušti mnoge
slojeve tkanine koje je nosila i vidi popustljivost njene figure. Osetio ju je. Znao je da je bila
zaobljena na svim pravim mestima, ali do sad, samo ju je video u njenom prevelikom
ogtaču-čak ni nagoveštaj onoga što je ležalo ispod dobro postavljenog pada njene haljine.
Pakao, nije mogao da kaže da li je nosila haljinu. I to je činilo da njegovo srce lupa i krv
uzburka pravo u njegov kurac.Vražijih mi muda! Tamo je njegov um otišao ponovo...
Brandon je gurnuo svoju ruku u ranac i izvadio dva kolača. Uzela ga je sa prošaputanom
zahvalom, grizući hranu kao nervozni miš.Brandon je zagrizao svoj kolač, suvo ovasno
brašno brzo je izvlačilo vlagu iz usta. Dugo je nategnuo iz čuture vina, zagledao se u
Mariannu i pitao je.
- Dopadaju li ti se orasi, curo?
TREĆE POGLAVLJE
M
ariana je ugrizla unutrašnjost svog obraza ne bi li sprečila svoja usta
da padnu otvorena-i da zadrži eksploziju ne damskog smeha koji je
pretio da joj se otme.
- Orasi?- Pitala je, usana drhtućih od potrebe za smehom.
- Oui, obožavam orahe.
Lord Sinclair, nemajući pojma o njenom položaju unutar Francuskog i Engleskog dvora,
nije očekivao da su joj poznati razlozi za koje se neke namernice koriste. Međutim,
Marianna nije bila obična dama- već je pokazala da ima iskustva sa neprimerenima
ponašanjem muškaraca.I beskrajno je uživala poigravajući se sa umom gospodara Sinclair.
Čovekovo se lice malo zacrvenelo, možda je shvatio šta je rekao. Provukao je ruku kroz
svoju neukroćenu kosu i onda posegnuo u svoju torbu i povukao malu kesicu.
- Zašećereni orasi. - rekao je osornog glasa.-Ne mogu da ostanem na putovanju
bez njih.
- Zaista?- Ona stavi ruku u kesicu i izvuče van par oraha, krickajući jedan u ustima.
Bili su prekriveni hrskavom slatkoćom i začinom.
- Mmmm. Bilo je odavno od kad je imala zaslađenu poslasticu.
Gospodareve su oči bile prikovane za njene usne dok je žvakala. Iskra zanimanja u
njegovom pogledu. Marianin stomak je napravio mali salto, onda se zategnuo. Progutala je,
odjednom se osećajući ogoljeno.
- Aha, curo. Nalazim da sam vrlo odan slatkim stvarima.
- Kao što je pita? - Upitala je.
Zatresao je glavom.
- Ne, nisam uživao u pitama ili tarti previše, ali bez marcipana i zašećerenih oraha ne
mogu da živim.
Mariana se nasmešila.
- Ja takođe volim marcipan. Njegova slatkoća kako se topi na mom jeziku.
Na pomen njenog jezika, gospodar je vratio svoj pogled na njena usta, ali ovaj put trznuo je
svojim jezikom po donjoj usni, i Mariana je morala da se odupre nagonu da pređe palcom
preko njegovih vlažnih usana.
- Aha, meni takođe. - Promrmljao je, a onda pogledao u stranu.
Mariana je proučavala kamp, omotavajući ogrtač gospodara Sinclaira čvršće oko sebe.
Pluća su joj još uvek gorela i vrućina od vatre se odavno rasula ostavljajući je smrznutom do
kostiju. Ali bilo je više od toga da joj je bilo fizički hladno. Bila je takođe prestravljena. Šta bi
se desilo sada? Kako bi se vratila kralju Edwardu? Nije da mu se želela vratiti, ali koji drugi
izbor je imala? Bilo da je želela ili ne, pripadala je Engleskom dvoru i kad oni ne budu više
imali koristi od nje, bila bi vraćena u Francusku.
Škoti su stajali na straži u krugu oko kampa i pola njih pravilo je krug izvan šume.
Bleskovi suncem obasjanih metala bili su jedini pokazatelji da su bili tamo. Možda su bili
malo dalje od sela, ali bili su i dalje u opasnosti ako su ih Rossovi ljudi pratili. Ronan i
Julianna pridružiše im se kraj vatre, pričajući prigušenim tonovima dok su jeli. Marianna se
usudila da ne ustukne kad je Juliannin pogled sreo njen. Hoće li se žena suočiti sa njom
sada? Da zahteva da zna zašto je ona bila u Kinterlochu ili propiše smrtni nalog u ime svog
moćnog brata?Hladnoća koja je prolazila kroz njene kosti, se produbila. Julianna je bila silna
žena-ali Marianna bi mogla da bude isto silna. Nije li? Izbočila je bradu napred i vratila
Julianni pogled dok nije pogledala u stranu, rastrojena zbog svog ljubavnika. Dobro, bar
Mariana nije bila ta koja se okrenula prva. To bi bio znak slabosti, i imala je osećaj da bilo
koji znak slabosti bio seciran i iskorišćen od strane ovih gorštaka.U grču je zurila oko
kampa, tražeći Valasa. Sigurno će je ispitivati uskoro. Pitati je pitanja na koja ona nije želela
da odgovori. Moj Bože, šta bi mogla da kaže? Ne istinu. Ne njemu.
- Curo, šte je bilo?- Lord Sinclair prekinu njeno mahnito traženje.
Mariana okrenu svoj pogled nazad ka njemu, želeći da se istopi u njegovim rukama, i
zauvjek gledajući u njegove oči. Mogla je da mu veruje. On bi je držao zaštićenu. I možda,
samo možda, ne bi morala da priča sa Valasom ako bi zadovoljila njihovu znatiželju sada,
pričajući gospodaru Sinclairu.
- Mogu li te zvati Brandon? - Pitala je, koristeći niski, meki, grleni glas za kojim su
mnogi muškarci padali preko da ga čuju.
Brandon nije bio drugačiji. Posegnuo je, uhvatio je ruku i klimnuo. Trenutni ubod krivice
smestio se u centru njene utrobe. Nije trebalo da koristi ženske smicalice da ga osvoji. On je
bio dobar čovek, onaj kome je mogla da veruje, i ipak... Ona će to učiniti, u svakom slučaju.
- Valas me plaši. - Rekla je pokorno.
Brandon joj stisne ruku, trljajući svojim palcem preko njenog dlana. Pokušala je da odoli
trncima koje su njegovi dodirli doneli, ali to je bilo još teže od manipulisanja njime.
- Nemoj da budeš uplašena curo. On je sav u lajanju.
Nije dodao da ne grize, kako je izreka išla, i ona je znala da je to zato što je Valas
zapravo bio grizač. Sve u svemu ga se plašila.Zatresla je glavom, savijajući nožne palčeve u
jahaćim čizmama.
- Ne želim da pričam sa njim Brandone. Ne bih li mogla jednostavno pričati sa tobom?

Moje grlo me još uvek boli...
Brandon je bio brz da joj doda kožnu čuturu, puštajući joj ruku kratko samo da joj doda
kožu pre nego je ponovo uhvatio.Otpila je sa svojom slobodnom rukom, trebajući dodatnu
podršku koju joj je vino dalo. I, da bude iskrena, grlo ju je stvarno bolelo.
- Možeš podeliti sa mnom curo. Ja ću pričati sa Valasom za tebe.
Olakšanje je poplavilo. I sa time, još krivice. Nije želela da iskoristi Brandona. Bio je
isuviše sladak za to, i bilo je naznake kod njega koja je govorila da ako bi bio izdan, to bio
bio pakao za osvetu. Na kraju krajeva, Mariana je morala da zaštiti sebe. Iako se Brandon
zakleo da će uradi to, jedino na koga je mogla stvarno računati bila je ona sama.
Mariana nakratko zatvori oči, uze drugi gutljaj vina I onda okrenu pogled nazad ka
Brandonu, upijajući njegove isklesane crte lica-četvrtasta vilica, visoke jagodice, zasvođene
obrve u obliku luka. Jednodnevna brada prekrivala je njegove obraze i bradu, i želela je tako
očajnički da ogrebe dlan preko nje. Ispuštajući dah, usmeri pogled ka svojim hladnim
bezosećajnim prstima.Dala je zavet da ne laže Brandonu. Malo istine i par nedostajućih
činjenica se ne smatraju lažima. Da, to je bilo izbegavanje ali ne i grubo menjane istininitih
stvari.
- Engleski kralj poslao me je k Rossu sa porukom.
Pauzirala je, nesigurna od toga šta bi trebalo da kaže, koliko bi bilo previše.
- Znao je gde je bio Ross, i pratnja me je dovela u Kinterloch.
- Da li je rekao kako su on i Ross komunicirali? - Brandon je intezivno zurio u nju i
pretpostavljala je da je pokušavao da vidi koliko toga što je rekla je bilo istina.
Mariana zatrese glavom.
- Ne, nije mi to rekao.
- Šta je bila tvoja poruka?
Grickajući usnu, odlagala je ono što ima dalje da kaže. Kako je mogla da mu kaže da je
engleski kralj poslao naredbe da Valase bude pogubljen?
- Kralj Edward je poslao reč o svojoj nadolazećoj invaziji. Takođe je poslao naredbe
za.. Oči su joj bile suve od zurenja u zemlju pa je zatreptala.
- Za Rossa da nas pokori. - Marianina glava polete gore, oči široke sa strepnjom dok
je zurila u Brandona.
- Kako si znao?
Nasmejao se, ali mu radost nije baš dosegla oči. Zašto je imala osećaj da je on znao
mnogo više o Rossovim planovima nego što je vođena da poveruje? Šta je sve došlo u
Visoravan pre nego što je stigla?

- Ross je bio đavolski sklon da nas unušti već mesecima. Longshanksi nas preziru.
Nije teško da spojiš dva i dva zajedno.
Mariana ponudi slab osmeh. Zaista, ona bi trebalo da zna koliko je pametan ovaj čovek.
Čitao bi između redova onoga što je rekla, ili bi popunjavao praznine stvarima koje nije rekla.
Izgleda da Kinterloch nije bio prva žrtva u ovom ratu za moć.
Povetarac zašušta kroz drveće, čineći njenu razbarušenu kosu da leprša u njeno lice.
Brandon dodirne zalutali pramen sa njenog čela, povlačeći prste preko njegog obraza. Ruka
mu je bila topla, žigošeći tamo gde je svaki njegov prst dodirnuo. Mariana je progutala,
knedlu koja je bila veličine kamena. Skupila je ruke u pesnice unutar meke tkanine
pozajmljenog ogrtača da ih zadrži kako ne bi pritisla njegove dlanove na svoje lice, samo da
oseti neko povezivanje. Povezivanje sa ljudskim bićem, emotivni nivo koji joj nikad nije bio
dozvoljen da ga istraži. Njena nedelja sa Rossom, mesec sa kraljem Edwardom, njen brak,
ništa od toga nije bila privrženost, ljubav. Nikad se nije osetila dragocenom. Samo
iskorišćenom.
Suze joj napuniše krajeve očiju, ali ona ih brzo otera. Ona ne bi plakala ili dozvolila da ono
što joj je sudbina dodelila osujeti u ovom trenutku, ili Brandonovo mišljenje o njoj. Okrenula
je glavu kako bi sakrila svoje emocije. Koju je nagradu dobila za takvu žrtvu? To je bio
odgovor koji je trebao da naiđe. Možda život. Bila je piun u opasnoj igri. Potpuno potrošna
roba. Ako ne bi odradila narebdu, ili ih je izdala na bilo koji način, moćnici bi joj oduzeli dah.
Ugasili je bez da razmisle. Nije bilo nagrada. Radila je šta je morala da preživi.
- Ross ima preko dve stotine muškaraca sa njim. Naterao me je da ostanem u
Kinterlochu da bih mu dojavila kada vi stignete I podlegnete njegovoj zamci.
- Zamci?
- Požar.
Brandon zlokobno podiže obrvu.
- Zar nije mislio da ćemo moći da ga vidimo?
Mariana ugrize usnu, zadržavajći potrebu da se ogorčeno nasmeje.
- Nisam sasvim sigurna da on misli mnogo uopšte. Možda je mislio da bi njegove trupe
mogle uhvatiti te kraj vatre gde su čekali, ali videvši Ronana i Juliannu, možda su
pretpostavili da Valas nije bio sa tobom. Ili su se kretali isuviše sporo da otkriju zasigurno.
Pretpostavljam da je pretpostavio da ćeš požuriti u selo da spaseš ljude, i možda se nadao
da će tvoji ljudi da podlegnu kao što nevini jesu.
Glas joj se stišao kada je ponovo čula mnogobrojne vriskove ljudi zarobljenih i zapaljenih
sa svojim domovima. Mnogi su pobegli kada su čuli vesto Rossovim planovima. Drugi su bili
iskorišćeni kao mamac. Jedno je bilo sigurno, umrlo ih je više nego što je potrebno. Jedan
život izgubljen za korist kralja Edwarda je bio previše. Sram ju je ispunio, jer u suštini bila je
umešana u njegovu putanju razaranja.
- Mogu li da pretpostavim da Ross nije tvoj prijatelj?
Marianna se zagledala duboko u Brandonove oči. Bilo je snage tamo. Snage koja je
odjekivala duboko unutar nje. Brandon je bio muškarac kome se moglo verovati. Muškarac
sa kojim bi volela da zaspi i probudi se pored njega svakog jutra. Imao je više karaktera
nego svi muškarci koje je imala u svom životu zajedno-osećala bi se kao je izašla iz pakla da
ga je srela samo par sati ranije. Takođe je znala da je za nju, on bio samo fantazija.
- Da moj gospodaru, on mi nije prijatelj.
Brandon je proučavao Marianu dok se borila da mu odgovori. Njene oči vrzmale su se

preko njegovog lica, raspravljajući se sa njim intezitetom koji je osetio duboko unutar svojih
kostiju. Bilo je takvog bola u njenim očima. Želeo je da zna sve što se desilo, i da oduzme
bolove nepravde koji mora da su bili mržnjom naneti njoj. Kako bi drugačije ona mogla da
završi u ovakvoj neprilici?
- Lady Mariana...- Prošao je rukom kroz svoju kosu. Već joj je dozvolio da veruje kako
je mekog srca. Nije bilo ničeg više što je mogao da učini. Ništa više za njega da kaže. Svaka
reč koju je želeo da izusti bi ga samo učinila slabim. Da joj kaže da želi da oduzme njen bol,
pomislila bi da on samo želi da legne sa njom. Brandon teško proguta. Istina je bila, on nije
imao pojma šta bi ona mislila. Samo je znao šta bi on pretpostavio da je čuo drugog
muškarca da govori takve stvari.
- Šta je bilo? - Prošaputala je, njen francuski naglasak nešto prigušen njenim
tihim tonom.
- Bezbedna si ovde. - Rekao je sa dodatnom osornošću, čak je i naduvao svoje grudi,
iako se osećao kao kompletan magarac.
Mariana je proučavala njegovo lice, sa malim osmjehom na licu. Sada se osećao kao
kompletan imbecil. Otkrila ga je i mislila da je to zabavno.
- Znam. Već si mi to rekao.
Prokletstvo! Brandon je kimnuo.
- Dobro, onda, rekla si mi o Rossu i kralju Edwardu. Ima li išta drugo što treba da
prenesem Valasu?
Marianina se namršti, i pogledala je u daljinu, pa onda polako klimnula glavom.
- Moram da se vratim kralju Edwardu.
Brandon je dao sve od sebe da ne pokaže iznenađenje. Namrštio se i približio,
pokušavajući da izgleda zastrašujuće. Većina muškaraca bi se pokrilo samo zbog njegovog
surovog pogleda, ali njegov pokušaj da je zaplaši svojom veličinom i blizinom, nije uspeo.
Mariana je zurila u njega kao da je on bio ništa više od cveta za ubiranje.
- Zašto?- upitao je.
Slegnula je ramenima.
- On očekuje moj povratak. Ross očekuje da prenesem vesti o Valasovom dolasku u
Kinterloch. Ako se ne vratim, postaće sumnjičavi.
Brandon polako kimnu. Ono što je rekla je imalo smisla, ali on to ipak ne bi dozvolio.
- Pustićemo ih da misle da si nastradala u požaru.
Grlo joj se pomeralo kako je progutala, privlačeći njegovu pažnju. Njegova muškost se
zategla sa potrebom, ali je njegov um šetao sa onim što je mali nagoveštaj govora tela
mogao da znači. Da li je ona lagala? Možda je rekla ove stvari samo da ga prevari. Da li je
želela da se vrati kralju. Iznenadna pomisao natera ga da se oseti kao da je udaren u
stomak. Šta ako je ona bilo mnogo bliža Rossu i kralju Edwardu nego što je mislio?
Ljubavnica možda? Zašto bi inače francuska žena plemićkog porekla bila u poseti Škotu koji
je izdao svoju zemlju- i poslata od strane Engleskog kralja?
Vražijih mu muda! Ta misao mu nije došla ranije a sad se osećao kao kompletni kreten.
Ova žena ga je prevarila. Izigrala ga kao budalu. Možda jeste uspela ići naokolo, ali neće biti
sledećeg puta. Igraće njenu igru, I videti gde vodi. I držaće tu informaciju za sebe.Mariana je
progovorila, prekidajući njegovo otkrovenje.
- Misliš li da će takva smicalica upaliti?
- Čini mi se da svaka smicalica može da upali sa dovoljnom dozom uverljive prevare.
Mariana digne obrvu, možda se pitala misli li on na njenu trenutnu obmanu.Onda opet, još
nije imao nikakvih dokaza.
- Vrlo dobro. - Naklonila je glavu.- Biću zadovoljna da prihvatim tvoju zaštitu.
Bio je Brandonov red da podigne obrvu. On jeste ponudio da je zaštiti... Ali do koje
granice je ona mislila da njegova zaštita ide? Za neke, zaštita je bila ponuda braka. To je
bila poslednja prokleta stvar koju je Brandon nudio, iako bi bračna noć donela ostvarenje
njegove mašte I njenog golog tela ispod nje. Želja je zapalila njegovu krv, čineći ga da oseća
kao da mu koža gori. Njene usne su bile tako plišane, crvene za ljubljene. Stisnuo je zube.
Brak nije bio na ponudi. Sad nije bilo vreme da misli o ljubljenu ili spavanju sa ženom.
Najverovatnije je bila njegov neprijatelj, i on nije hteo da se postavi u ugrožavajući i ranjivi
položaj, čak iako mu je međunožje poručivao suprotno.
- Vrlo dobro moja damo, smatraj se pod mojom zaštitom.
Spojio je usne zajedno pre nego joj ponudi da bude pod njim cela.Požurio je da ustane,
prebacivajući svoju torbicu sa strane njegovog kuka kako bi sakrio erkciju koja se nazirala.
Oči su joj bile kao bazeni zavođenja. Jednostavan pogled i bio je spreman da padne na
kolena i povuče je na zemlju pod njega. Posegnula je, rukav joj je pao nazad da otkrije njenu
ruku, dugu i vitku, dok mu je dodavala njegovu kožu za vino. Trunčicu lakšu nego što je bila
kad joj je davao. Ili nije? Imao je problema da misli ispravno. Lady Mariana će mu
najverovatnije biti trn u guzici sve do dana dok im se putevi ne razdvoje.
- Puno vam hvala, gospodaru Sinclair. Obećavam da nećete zažaliti.
Zatreptala je trepavicama, i zavodljivim osmehom. Zastenjao je. Kajanje je nešto što će
osećati kada ovde sve bude rečeno i urađeno, bio je siguran u to.
ČETVRTO POGLAVLJE
M
ariana je gledala kako se Brandon povlači iz njenog društva. Izgledao
je uznemireno i mogla je da pogodi par razloga zašto- osetio je
privlačnost koja je palila put kroz njegove vene, pretpostavio je da je
bila ljubavnica Engleskog kralja, ili najverovatnije, osetio je približavanje neprijatelja.
Hod mu je bio moćan, samouveren, šepurenje njegovih kukova koje daje karakter njegovoj
snažnoj formi. Širok kod ramena i leđa, uzak kod kukova, Brandon je bio sav mišićav.
Mariana nije mogla da uradi ništa više nego da zuri u njega. Nevaljala misao da ga zavede
bila je više nego samo igra u njenom umu. Kako bi to uradila? Da se ušunja u njegov šator
kad se učini da svi ostali spavaju? Sačeka dok ne stignu u zamak, i onda da se popne gola
među njegove plahte da čeka dok ne dođe u svoju spavaću sobu? Obe ideje bile su loše-
mogla bi da vrlo lako završi u krevetu pogrešnog muškarca.
Šta je mislila? Zavođenje lorda Sinclaira nije bila opcija. Uistinu, ona je morala da smisli
način da se vrati u kamp kralja Edwarda, ili najmanje da locira Rossa. Ne bi mu rekla istinu.
Činjenica da je upoznala obojicu, Sinclaira i Valasa zauvek će ostati tajna, zarobljena
zauvek na njenim usnama. Mariana nije imala okrutne niti zle kosti u svom telu. To nije bio
njen rat. Možda bi mogla da uradi nešto da baci Engleze i tog Škotskog đubreta van njihove
rute. Ali Edward je platio njeno drugarstvo,ne bi je pustio da jednostavno nestane. Zar je nije
tražio za svoju ljubavnicu na viđenje nje u Francuskoj? Skoro je došlo do dvoboja oko njene
naklonosti u krevetu, takođe. U stvari, čitav taj debakl je bio sramota koju nikad neće
opovrgnuti neistine. Na kraju bila je zadovoljna da napusti Francusku, tako da ne bi morala
da se suočava sa onima koji su svedočili njenoj sramoti.
Postati ljubavnicom moćnom čoveku nikad nije bio njen izbor. Bila je samo piun zaglavljen
u igri šaha iz koje nikada neće izaći. Zaista, kralj Edward je nikad ne bi pustio. Njeni
ugljenisani ostaci bi bili traženi, i on je znao kako snalažljiva može biti. Mariana je bila
sigurna da, duboko u sebi, da bi Edward znao da je pobegla.
Cena njene slobode neće biti još Škotskih života. Ne bi to dozvolila. Možda je život koji joj
je dat bio test njene hrabosti, ili ispaštanje zbog žudnje za životom njene sestre. Nisu bile
bliske dok su odrastale, što je učinilo Marianinim ubodom ljubomore samo još bolnijim.
Margot je bila ponižena nakon što je Mariana postala ljubavnica Francuskom kralju. Imala je
zgodnog, bogatog, plemenitog muža. Imali su prelepu decu. Ljubav. Sreću. Porodicu. Sve
stvari za kojima je Mariana žudela, ali ih nije imala, i najverovatnije nikad i neće.
Bila je jalova. Nikad u poslednjih osam godina život nije oživeo unutar njene utrobe.Bez
muža, i sa kaljavom reputacijom. Ljubav nije dolazila u pitanje. Ko bi mogao da voli nekoga
sa tako narušenom prošlošću? Bilo je vreme da se suoči sa činjenicama, nikad neće poznati
pravu sreću. Jedini način na koji bi se ikad udala, bilo bi da bude data nekome na poklon od
kralja. Ideja da bude nečija nadoknada naterala ju je da zadrhti.Sa teškim gutljajem, Mariana
je skrenula pažnju sa svojih ogorčenih misli i fokusirala se na kamp. Još jednom je uzela u
obzir čuvare, uvek na oprezu. Brandon se pridružio Valasu i Ronanu. Julanna je, takođe, bila
sa njima i bacala sumnjive poglede na Marianu. Činilo se da nema šanse za beg još uvek.
Ali sunce se zatamnilo, pretvarajući oblast unutar njihovog kampa u sivo. Tama će biti iznad
njih uskoro, to joj je bila šansa da nestane u šumi da bi izašla na čistinu. Do tada, moraće da
se smiri i čeka. Nekoliko šatora je bilo podignuto, ali njoj nije bio dat jedan. Bi li je naterali da
spava napolju? Molila se da ne. Bilo je skoro proleće, ali je temperatura i dalje bila zimska, I
sa slabom sunčevom toplotom, noć je sigurno bila blizu smrzavanja.
Mariana zadrhta I zakopa se dublje u svoj i Brandonov ogrtač. Vuna njegovog odevnog
predmeta bila je meka, primamljiva i mirisala na njega-drvenast, dimni i oštar muški miris.
Zatvorila je oči na tren, udišući njegov miris duboko. Celo telo je zapeckalo od toga. Čudno
da je muškarčev miris mogao imati takav efekat na nju, kao moćan tonik, sa namerom da
intoksinira i uvuče kao žrtvu. Mariana je bila ta žrtva, skroz obavezana njegovim muškim
mirisom.Oh, moj Bože!Nešto nije u redu sa njom. Povukla se sa debla, svaki mišić joj je
vrištao dok je polako ustajala. Njeni pokreti privukli su pažnju polovine kampa. Neki su
muškarci blenuli i jedina žena-Julianna- se namršti. Mariana je bila sigurna da je reakcija
muškaraca bila zbog njene kose i lica prekrivenog čađi.Letimičan pogled rekao joj je da nije
bilo vode u blizini, ali ona je očajno želela da opere lice. Skliznula je rukama unutar granica
njenog ogrtača. Bili su prljavi od čađi, a nokti crni. Pogled je učinio da joj se stomak prevrne.
Mariana nije mogla da podnese da ima prljave ruke.Niko u njenoj službi, niti jedan muškarac
koga je zabavljala, nije smeo da je dodirne prljavih ruku. Pokušala je da misli o Brandonovim
rukama. Da li su bile čiste? Čudno ali nije mogla da se seti. Mora da su bile, jer ona ne bi
dozvolila da je prljavi muškarac drži u naručju. Dobro, nije je baš tačno držao u naručju.
Spasio ju je, i ona se pretvarala da joj je slabo da ne bi morala da priča ni sa kim. Držeći oči
zatvorene, iscrpljenost je preuzela i stvarno zaspala. Namrštila se, shvatajući u zadnjem
minutu da se njen pogled kojim zapravo ništa nije videla spustio na Juliannu. Srećom, žena
se okrenula i nije obratila pažnju na nju.Sa dubokim uzdahom, napravila je mentalni
podsetnik da bude više oprezna sa svojim izrazima lica i okruženjem. Na dvoru, njeno lice je
bolelo od konstantnog izveštačenog osmeha i ravnog utiska. Kad nije bila okružena sa
tolikom formalnošću, pokušavala je da padne u udobnost sa sobom i nije bila na ivici.Nije u

potpunosti loša, osim sada kad je bila u kampu punom ljudi koji bi je smatrali neprijateljem
da su znali istinu.Strah joj je priklještio kičmu.
- Mogu li ti doneti nešto?
Jedan od čuvara koraknuo je od svojeg mesta da popriča sa njom. Stav mu je bio napet,
ukočen, kao da je mislio da bi ga udarila.Mariana ga nagradi flert osmehom-onim koji je
koristila kad bi kralj Edward lupao o Škotima.
- Hvala vam gospodine, ali samo sam htela da nađem potok da operem ruke I lice.
Ispruži ruke, pokazujući čađ, nadajući se da će da izazove sažaljenje. Kimnuo je.
- Samo desetak metara ili tako na tu stranu.
Pokazao je iza nje. Pre nego što je mogao da se predomisli, napravila je korak I požurila u
drveće. Samo dva metara i saplepa se o golemu tkaninu koja je bila Brandonov ogrtač.
Nezadovoljno režanje napustilo joj je usne dok je podizala ispod stopala, i pucanje grane za
koju se zakačila prolomo se glasno kroz vazuh.
- Moj bože!- Odbrusila je.
Marijana je pažljivo izvukla tkaninu iz granja procenjujući šetu. Pocepalo se skoro više od
pola.Izdahnula je, iznervirana jer je uništila njegov ogrtač.Morala mu se izvinuti, naći iglu i
konac i to zakrpiti.Iako nije bila vešta u šivenju, poderotinu ove veličine neće biti teško
zakrpiti. Uzela je tkaninu u ruke, i nastavila potragu za potokom dok je stražar nije ugledao.
Mogla je čuti žubor vode i znala je da je blizu.Ubrzala je korak, ali neki čudan osećaj je
zaustavio. Kosa joj se naježila na potiljku, ruke su joj se naježile. Počela je ubrzano da diše.
Osetila je kao da je neko posmatra, ali osećaj je bio preteći, kao da će je napsti ako se
pokrene. Pokušala je umiriti disanje, ali bez uspeha, osvrćući se oko sebe. Marijana nije bila
toliko glupa da misli kako će joj se neprijatelj pokazati nameravajući napraviti šetu. To bi bilo
kao kada bi se skinula gola među svim ratnicima koji su je okruživali. Ne, nelagoda se širila
njenim telom, kao kada grabljivac vreba plen. Prokleta čađ, vratiće se u kmap. Možda se
Brandon vratio sa razgovora od Valasa kako bi je dopratio nazad do vode.
Brandon je stajao blizu Valasa, Ronana i Juliane, koja je gledala sumnjičavo u pravcu u
kom je otišla Marijana. Pravio se kao da neprimećije. Bio je na ivici nerava, ali nije mogao da
krivi Julijanu. Ratnica je uglavnom bila u pravu.Imala je dobru intuiciju i ne bi bila Bruceov
lični čuvar da nije tako.I koliko god to poricao, Brandon je počeo verovati da nešto u vezi
Marijanine situacije nije bilo dobro.Ali, želeo je da on bude taj koji će to držati u rukama, a ne
Julijana. Najbolje da je uhvati nespremnu. On je našao Marijanu i on će dobiti njene
najdublje tajne...i verovatno u toku ispitivanja ukrastii koji poljubac.Proćistivši grlo, Brandon
pogleda u Valasa koji mu je klimnuo glavom.
- Pričala je o Rossu. – reče Brandon maloj grupi. Malo su se udaljili kako ih niko ne bi
čuo, ali i pored toga gledali su preko ramena kako bi bili sigurni da nema nikoga- čak i
Marijana. Poslednje što je nameravao jeste da priča o njenoj situaciji, ali radije je voleo da
ona to nečuje.
- Rekla mi je da je Ross otišao. Pobegao je posle postavljana požara, ostavljajući joj
upute da ostane i podnese mu izveštaj vrativši mu se, kao i vojska u istočnom delu šume i
da je požar bio mamac.
- I ništa više. – Skeptično upita Ronan.
Brabdon nabora obrve, pritisnuvši i usne.
- Bilo je i drugih, rekla je. Ali nastradali su u požaru. Htela im je pomoći , ali je na kraju
pobegla, i tada smo je mi našli.
- Ko je ona? – Ronan prekrsti ruke na grudima, takav je bio samo kada je pokušavao
da sklopi slaglicu.
- Još uvek ne znam, ali ja joj verujem. – reče Brandon, glatkoćom u glasu koja nije
mogla da oda njegova prava osećanja.
Verovao je u većinu onoga što je rekla, da su mnogi stradali i da je ostala iza Rossa. Ali
ostalo je mnogo toga nejasnog i tu je bio sumnjiv, u nijansama sive ostalo je zamrljano i
ispunjeno misterijom.
Ronan se namrštio, a Julijana je i dalje sumnjičavo gledala Marijanu. Bože kako je želeo
da se okrene, da vidi da li je Marijana uplašena ili blistava pogleda.
- Da li ti je rekla zašto se okrenula protiv Longshanksa? Očigledno mu je bila bliska,
s obzirom da je nju izabrao da mu prenese poruku. – rekao je Ronan.
Brandon odmahnu glavom, mršteći se.
- Nije ulazila u detalje osim što je rekla da nije mogla više da radi protiv svoje savesti.
Verujem da je okrenula novi list. – naglasivši reč verujem.
Marijana mu je možda rekla samo pola istine, ali ona nije bila opasnost. Ne dok je bila sa
njima. Opasnost od Marijane nije bila fizička, više je bilo ono što je mogla da šapne u nečije
pogrešno uvo.
Julijana je reagovala brzo. – Ali kako možeš da joj veruješ? Jedva je poznaješ. – njen glas
je bio pun sumnje. – Ti je želiš.- Tiho je promrmljala, tako da je Brandon jedva čuo.
- To su samo činjenice, u pravu si da smo je tek upoznali, - nije hteo da joj da do
znanja koliko je želeo Marijanu- ali ima nešto u njenim očima. Ona nam ovde ne predstavlja
pretnju.
Julijana skeprično podiže obrve.
- Niko nije bolji od Brandona u čitanju ljudi. – Ronan reče potapšavsi ga po ramenima.
Bilo mu je drago što mu rođak veruje. – Ako ti kažeš da joj možemo verovati, ja ti verujem.
Brandon klinmu glavom, a Ronan mu uzvari istim. Krajičkom oka posmatrao je Julijanu.
Gledala je dole, i znao je da procenjuje situaciju u svojoj glavi. Devojka je bila lukava, i vraški
dobar borac, dopustiće joj to. Ronanu je trebalo puno snage da se bori sa njenim duhom.
- Šta je sa vojskom? Da li ti je rekla koliko ih je? – upita Julijana.
Brandon je stisnuo pesnicu, ne shvatajući koliko je jako stisnuo. Oslobađanje mu je
prostrujala kroz krv. Prokletstvo, nije procenio koliko je Juliana prihvatila sve to. Zašto je tako
prokleto želeo da zaštiti ženu koju je jedva poznavao? Da, da li je žudeo za istinom, ili je tu
bilo još nečega. Bilo je nešto u vezi nje, način na koji je bio očaran njenim plavim očima,
osećajući se kao da kroz njih može da vidi njegovu dušu i da se njen duh sjedinjuje sa
njegovim. Vražijih mu muda mrzeo je da bude patetičan. Potrebno mu je još viskija.
- Da rekla je da ih ima preko dve stotine.
- Da li će se raspustiti ili pridružiti nama? – Valas je upitao.
Brandon protrlja ruke i zglobove željne borbe. Osecanje glave i ubadanje tela je bio
odličan način za oslobađanje od stresa i od nekih emocija koje su mu uzburkane od kada je
upoznao devojku.
- Ne znam ,a ona nije ni rekla.
- Pitaj je. – Valas naredi.
Jedva je sakrio grimasu na licu. Koliko god je očajnički želeo da sedi pored Marijane,
toliko i nije. Boraveći blizu nje imao je želju da je povuče u zagrljaj i uzme njene usne dok se
ne prestane boriti. Imao je desetak izgovora da bi ispunio naređenje kako bi saznao šta je
Rossova vojska nameravala. Zašto bi Ross podelio tako poverljivu informaciju? Može li
verovati njenom odgovoru? Na kraju krajeva, ne mora im ništa reći. U stvari, on nije želeo
ništa više nego samo da sedi pored nje, čak i ako bi morao da priča o svom neprijatelju.
Dokle god je mogao da čuje njen umiljati glas, zamišljajući topli dah na svojim usnama.
Vražijih mu muda! Pled mu se pomerio usred nabrekle erekcije ispod njega., bio je zahvalan
što se već ranije postavio svoju torbicu na pravo mesto. Brandon klimnu glavom svojoj
maloj grupi i krenuo da uradi ono što mu je vođa rekao.
Ali Marijana je nestala.
Oduzeo se od panike. Stomak mu se skvrčio, srce prestalo da kuca, prestao je da diše.
Odmah mu je ruka krenula ka maču, spreman da se bori sa onim ko je odveo.
- Gde je Lady Marijana? – pitao je najbližeg stražara. Čovek slegnu ramenima.
Brandon se okretao oko sebe, proučavajući sve, svaku stenu, svako drvo. Nije bilo
tamnokose lepotice sa čađavim licem zamazanim preko nosa. Nema male figure umotane u
njegov ogrtač. Nema zavodljivih očiju i stidljivog osmeha. Božijih mu zuba, gde je dođavola
bila? Želeo je da poviče njeno ime, ali to bi samo privuklo pažnju Valasa, Roanan i Julijane.
Nije želeo da ih sluša, onda bi ga ubeđivali kako ona nije dobra. Pogledao je u druge
stražare.
- Gde je Lady Marijana?
- Ne znam moj gospodaru, ali video sam kako Jared priča sa njom.
Brandon klinme glavom i oštrog koraka ode do Jereda koji je gledao u šumu.
- Gde je Lady Marijana?
Jared poskoči, bledog lica. Čak mu je i crvena kosa izgledala za nijansu svetlije.
- Moj gospodaru.
Sačekao je trenutak kako bi ratnik došao sebi, spreman da ga premlati, kada je konačno
progovorio.
- Želela je da opere svoje lice i ruke.
- I? – Brandon je bio napet trzajući se.
- Rekao sam joj da prođe kroz drveće.
Brandonova krv je proključala.
- Nisi joj ponudio da je otpratiš? – govorio je kroz stisnute zube, svaki mišić na telu mu
se zategao.
Jared odmahne glavom.
- Mislio sam da će misliti da sam nelukturan.
- Mislio si pogrešno, konjsko dupe jedno. Kojim pravcem?
Jared mu pokaza tresućim prstom. Brandon potrča kroz drveće, držeći jednu ruku da
otera ispucale grane, spremne da ga poseku. Kao da šuma nije želela da je nađe, želela je
da se oseća jadnim. Pustio je niz psovki i zakleo se kako će preko kolena ispucati Marjanu
po golom dupetu dok joj se ne zacrveni, ali od toga je samo napravio da mu se muškost još
više ukruti.Jedva da je prešao nekih deset metara kada je čuo glasan zvižduk u vazduhu.
PETO POGLAVLJE
B
randon se okrenu prema zvižduku, nije bio siguran da li je to bio zvižduk
njegovih ljudi ili nepriajtelja. Mrak se brzo spuštao i gadni povetarac
mrsio mu je kosu, uvlačeći mu se u tuniku. Kao i obično, zaboravio je
svoj ogrtač, ali mimo toga zvižduk mu uzburkao krv, koja je postala topla osećajući
nadolazeću borbu sa svojim nepriajteljem. Da li bi se Ross tako lako obrušio na njih? Vražijih
mu muda. Morao je prvo da nađe Marijanu, da se uveri da je sigurna, pre nego što što otkrije
ko stoji iza zvižduka. Nastavio je kroz šumu, ubrzavajući tempo, zaustavljajući se na ivici
vode. NI duše na vidiku. Marijane nigde.
- Prokletstvo. – promrmljao je, gledajući gore i dole duž nasipa. Voda je tekla mirno,
potpuno u suprotnosti sa njegovom krvlju koja je kolala njegovim venama.
Rogoz i rastavić koji su rasli visoko uz ivicu bili su izgaženi sve do dole. Okrenuo se na
stranu kako bi imao bolji pogled ako je možda čučala dole u vodi. Nije bilo tankih prstiju
uronjenin u hladnu vodu, samo nekoliko vrhova stena prekrivenih algama, koje su virile
iznad površine vode. Gde je ona bila? Da li je već zarobljena?
- Marijana? – riskirao je pozivajući je. Nekoliko ptica poletelo je na zvuk njegovog
glasa, klaparajući krilima.
Nije bilo odgovora. Ni šapat ljudskog zvuka. Kao da je bio sam u divljini. Osim... šta je to?
Nakrivio je glavu, strahujući od onog što je čuo. Daleki udari metala. Bitka. Majko Božija! Nije
mogao da ostane na mestu. Molio se da Marijana stigne sigurna u kamp, i požurio prema
zvucima koje je čuo. Sam bog je znao koliko se njih puštalo ka njima i pomolio se da ih nije
dvestotine kao mu je Marijana rekla. Brandon se probijao kroz šumsko drveće kao i Valas,
desetak njihovih ratnika naspram mnoštva neprijatelja. Ross je stajao na sredini suočavajući
se sa Ronanon i Julijanom. Šumski vazduh bio je ispunjem odjecima metala, sudaranju tela,
klicima podebe i uzvicima bola. Krv mu je punila uši i misli boreći se za svoju zemlju... i
pobedu..levo od njega.
Nije mogao gubiti vreme uskačući u vatru. Izvukao je mač iz korica i zamahnuo u širokom
luku rušeći neprijatelja, kapljice tople krvi prskale su mu lice. Brandon se isključio od svega,
um mu je bio prazan za sve osim zadatka koji je imao u rukama. Sagnuo se izbegavši
protivnikov udarac, izvlačeći bodež iz čizme porezao ga je ispod kolena. Njegov nepriajtelj
pao je na zemlju zavijajući od bolova, držeći se za nogu, nesvesno blokirajući Brandonov
sledeći udarac mačem. Brandon poskoči unazad obarajući drugog čoveka na zemlju,
udarcem u glavu nokautirajući ga.
Bitka je besnela oko njega. Ronana se borio sa dva ratnika, dok se je kopile Ross bio iza.
Njegove oči bile su pine zla, ispucalih usana, ispunjenih žutim i krivim zubima. Očekivao je
kako će videti rogove kako rastu na Rossovoj glavi. Ali nije ih bilo ili ih on nije video. Brandon
skoči napred, hvatajući Rossa nespremnog, ali ne zadugo. Stari ratnik parirao mu je kao
razjareni medved, galameći, ali pre nego je Brandon mogao zadati udarac, dva Rossova
čoveka su ga napala sa leđa...jedan ga je udario sa zadnje strane ramena. On prosikkta od
bola, osećajući kako vrela krv curi preko njegove kože.
U trenutku se okrenuo od Rossa kako bi uzeo živote svojim napadačima, i kopile je nestalo. I
sa njim Julijana. Ronan ju je dozivao, panično, i Brandon je osetio njegovu bol, morao je
svoju potragu za Marijanom ostaviti po strani kako bi pomogao svom prijatelju. Nije imao
puno vremena da razmišlja. Nekoliko ratnika se probijalo kroz drveće , kličući uzvik borbe
Brandom im je želeo iščupati vratove. Pošao je prema njima, bes mu je uzeo jedan deo
snage iz njegovih mišića. Zanemario je svoju ljutnju i zabinutost za Marijanu u svom ovom
haosu. Najzad, većina neprijatelja je već pala. Ono malo što ih je ostalo počelo se povlačiti
do mesta odakle su krenuli u potrazi za svojim vođom. Nije ih bilo dve stotine, ali ostatak je
bio sigurno negde u blizini.
Ronan je žurio za njima, znoj mu se slivao sa lica. Pogledao je u Brandona, oči su mu bile
pune straha.
- Julijana! Da li si je video negde?
Brandon je odmahnuo glavom, kao i ostali ratnici iza njega. Nije bilo ni traga od nje u
drveću ispred njih. Jednostavno je nestala.
- On ju je odveo! – Ronan je vikao podižući glavu.
Da li je to miguće? Brandon nije bio siguran kada je Ross nestao. Vraćao je misli u nazad.
Julijana je nestala u tom vremenskom periodu, on nije video, bila je uvučena u bitku.
Prokletstvo, trebao je upozoriti Ronana, ali nije bilo vremena.
- Mislim da je otprolike nestala kada se i Ross počeo povlačiti. – Brandon je rako, ali
ga Ronan nije slušao. Izbezumjeno je prelazi o preko mrtvih tela, bacajući ih sa strane,
tražeći bilo kakav trag.
Brandon je gledao ponovo prema kampu, gledajući da li ima traga o Marijani, da li tamo.
Ako je gad uzeo Julijanu, nije bilo isključeno da je uzeo i Marijanu. Ronan je poleteo prema
mestu gde je bila veća skupina Rossovih vojnika koji su pobegli, pozivajući Julijanu. Brandon
je progutao knedlu i okrenuo se prema kampu. Morao je da se uveri , da vidi Marijanino lice i
odagna rđave misli koje su mu bile u glavi. Šta ako je pravo kod njih, rekla Rossu gde da
nađe Julijanu? Deo njega je znao kako je to nemoguće. Nije nikako mogla znati gde će
postaviti kamp, niti je imala priliku da priča sa Rossom. Osim...Osim ako šta? To je bilo
nemoguće. Morao je prestati da nagađa. Pogledao je kroz drveće i pogledao u nebo kako se
spuštala tama. Sagnuo se, brišući svoje oružje o travu i ogrtač. Stegnutih mišića od bitke,
krenuo je prema kampu, odgovarajući svojim ljudima koji su još uvek bili besni zbog borbe.
Nikada ne bi dozvolio ni jednom od njih da vide njegovu zabrinutost zbog Marijane. Bilo bi joj
bolje da sedi na mestu gde ju je ostavio. Kamp je bio u haosu kao su muškarci i on kupili sve
zalihe koje su ostale, bilo je prveđenih, posečenih ramena i drugih posečenih zgolobova koje
su pokušavali vratiti na mesto, previjali rane ublažavajući svoj bol viskijem.Brandon suzi
pogled, sve dok mu se nije razbistrilo i ugledao bledu Marijanu koja se tresla na mestu gde
ju je ostavio. Nalet olakšanja obuzeo mu je telo,kolena su mu klecnula, uništiće ga. Bila je
sigurna. Nije hteo da se oseća kao budala zbog svoje brige. I sada kade je video, sva
osećanja koja je držao u sebi razdirala su ga kao čopor divljih životinja kada kida svoj plen.
Prešao je rukom preko lica, prolazeći kroz kosu.
Neko vreme ju je posmatrao. Obrazi su joj bili mokri i umazani zemljom. Crni uvojci bili su
divlji i neobuzdani. Oči široko otvorene i u grču tražeći ga. Prešla je preko usana svojim
tankim prstima. Zatim su im se sreli pogledi i kao da je vreme stalo. Zazivali su ga
muškaraci koji su pakovali kamp, ali jedino čega je bio svestan je bila Marijana. Sočila je na
noge istog trenutka kada je i on krenuo ka njoj. Zgusnuta magla visoravni spuštala se na
kamp. Stomak mu se zgvrčio,a grudi stegle. Želeo je potrčati ka njoj, zagrliti je i reći joj da
ga više nikada ne napušta. Da viče na nju zbog toga što ga je uplašila. Da nađe utehu u
njenoj toploti, i odagna teret prethodne bitke milujući je po ramenima, kosi. Da je poljubi,
kliznući jezikom u njena usta i vodeći ljubav sa njenim ustima. Gurnuo je nekoliko ratnika
kako bi došao do nje. Zašto je osećao ovakav nekontrolisani nagon, nije imao pojma, nije
želeo da misli o tome. Marijana je koraknula napred i želo je premlatiti Jareda kada su se
njegovi prsti upleli u njen ogrtač i zaustavili je. Okrenula se kako bi se oslobodila, Brandon je
zarežao, namravao je ukoriti Jareda zbog njegovog postupka. Momak je digao ruke u znak
predaje i ustuknuo korak nazad. Marijana je pogledala u Jaredovom pravcu, njene oči
potražle su Brandona i u tom trenu obrazi su joj se zarumeneli. Spustila je trpavice zaklonivši
svoj pogled i pogledala na tren u zemlju, pokušavajući da se smiri, ali trijumfalni smeh koji joj
se pokazao na usnama odao je.
- Ja....- počela je, ali utihnula je,glas joj se pukao kao da je ostala bez daha. – videla
sam da se ostali ratnici vraćaju, ali te nisam videla, moj gospodaru. Bila sam...
Brandon je stao samo cantimetar od nje držeći ruke uz telo.

- Da li si se uplašila za mene?
Pogledala je gore, širom otvorenih očiju dok su se njene usne igrale sa njegovim umom ,
oči su joj govorile istinu. Klimnula je glavom.
- Ja sam ovde. Gde si ti bila?
- Želela sam oprati lice. – rekla je tiho, podižući jo bradu.
- Nisi uradila kako je trebalo.–Ovaj put usudio se da je dodirne, prelazio je palcem
preko njenog obraza.Marijana je naslonila obraz na njegov dlan.
- Oui, istina nikako da dobijem priliku.
- Zašto je to tako?
- Izbila je bitka, uplašila sam se na smrt.
- Jesi došla sebi?
- Oui, moj gospodaru.
Božijih mu zuba, voleo je način na koji priča. Marijana je jezikom prešla preko usana,
uzevši njegovu ruku sa lica u svoj drhtavi dlan. Prsti su joj bili ledeni.
- Drago mi je da ste bezbedni, to je istina. – šapnula je.- Plašila sam se...
Brandon je odmahnuo glavom, osmehom punim samopouzdanja. Bez razmišljanja, uzeo
je obe njene ruke u svoje kako bi ih zagrejao. Pogledao je dole u njihove sklopljene ruke i
umalo pao.
- Nema potrebe da se ikada brineš za mene, devojko. Ja sam nepobediv.
- Moj gospodaru, krvariš. – Jared pokaza na njegova leđa, bleda pogleda. Usta su mu
ostala otvorena kao kad riba ostane na suvom.
Marijana jeknu. – Da li je to loše?
- Ah, ne potpuno nepobediv.- nasmejao se. U svojoj žurbi da vidi da li je Marijana na
sigurnom, zaboravio je na svoju ranu.- Pošalji Hamisha ovamo da me ušije, momak.
Jared klinmu glavom, njegovo lice poporimilo je drugu svetliju nijansu, i potrčao je kako bi
izvršio Brandonovo naređenje.
- Daj da vidim? – Marijana reče. Prošla je iza njega, prelazila je preko košulje svojim
nežnim prstima. – Da li te boli?
Odmahnuo je glavom. – Ne, devojko. – teško je udahnuo. – Tvoj dodir je isceljujući.
Nije lagao u potpunosti. Voleo je osećaj njenih prstiju na njemu, to ga je pravilo da
zaboravi na bol svom ranjenom ramenu.
- Nije jako duboko. – rekla je.- Ali izgubili ste dosta krvi. Sedi.
Brandon joj je dopustio da ga odvede do mesta gde je ona sedela. Stavljajući ruke na
njegovo nepovređeno rame gurnila ga je dole. Sada, njegove oči bile su u nivou njenih grudi.
Kako bi voleo da gurne u stranu svu tu tkaninu i gurne svoje lice između njih. Da, prisećao
se kako bi mu stajle u ruci. Slatkih mu muka. Njegova muškost se ukrutila, kako je
nekulturan.
- Oh to mora da jako boli.
Brandon se lupi po obrazu. Kako bi devojka znala zašto stenje....ali to sigurno nije bilo
zbog bola u ramenu. To može da podnese, ali nagon da dodirne njene grudi, sigurno će ga
ubiti. Udaljio je glavu jedan santimetar od nje.
- Osećam se slabo. - promrmljao je, znao je da bi prošao kroz sami pakao , kada bi
saznala za malu nedužnu laž.
U trenutku, pružila je svoje ruke prema njegovoj glavi i povukla ga sebi. Ah, sveci! Čelo
mu je palo na njeno toplo telo dok ga je mazila, govoreći mu utešne reči kako bi ostao jak.
Vrh njenih grudi počivao je na njegovoj glavi, a ravan stomak ispod obraza. Gospode, ovo je
raj. Udahnuo je njen miris, želeo je da im lica budu u ravni kako bi je, poljubio, lizao, okusio.
Prokletstvo, bio je pravi nitkov. Trebao bi se povući, ne dozvoliti joj da misli da je tako slab,
kada je u stvarnosti bio razvratna guzica. Ali osećaj je bio jako dobar da bi se pomerio.
Njena toplina prodirala je do njega, nalazeći put sve do prepona. Omotao je ruke oko njenih
kukova, povlačeći ih oble a ne mršave kao što većina dama preferira, već zaobljene kako
muškarci žele, zrele i ukusne.Uhvativši je oko struka, duboko je udahnuo, misleći kako će ga
oterati.
- Pomeri se sada od devojke, momče, daj da te pogledam.
Grubi glas Hamisha, Valasovog ličnog „hirurga“, probijao se do Brandonovih osetljivih
čula.Otvorio je malo oči kako bi video Hamishovo uvrnuto lice, mršteći se. Brandon mu se
blago osmehnuo i namignuo, znajući da čovek zna šta treba da radi. Hamish je bio oko
visoravni kada je Brandon bio dečak, služeći njegovom ocu s vremena na vreme, nekoliko je
puta brinuo i o njegovim ranama.Čovek je bio lutalica, nije ostajao dugo na istom mestu, što
je Brandona navelo da misli da su žene bile razlog njegovog lutanja.
- Hamish, odličan tajming. – rekao je malo previše veselo.
Starac je samo frknuo. Marijana ga je odgurnula, prekrstila ruke i skeptično ga pogledala.
Namignuo joj je, voleo je kako su joj se obrazi zacrveneli.
- Bitango. - promrmljala je ljutiti.
Brandon se nasmejao, i pokušao da se uzdigne na panju, ali jaka bol u ramenu ga je

zaustavila.
- Ostani gde jesi. – Hamish reče grubo. Starac je prošao iza panja i sa svojim grubim
rukama pomerao tuniku, otkrivajući rame. – Devojko, da li bi mogla nabaviti novu tuniku za
gospodara Sinclaira, bilo bi jako ljubazno od tebe. –grubi muški glas omekanio je kada se
obraćao Marijani.
Brandon je podigao pogled, videvši njene oči prikovane na njegovoj koži. On je uticao na nju
kao I na na njega. Ta misao nagnala ga je da se široko osmehne. Marijana prevrnu očima.
- Ima jedna viška u mojoj vreći na Checkmate. – rekoa joj je.- Ljubazno se
zahvaljujeme, devojko.
- Nikako drugačije mi se i ne možeš zahvaliti.- rekla je, impulsivno sa oštrinom u glasu.
Brandon se zločasto nameši, svidelo mu se kako joj se crvenilo spuštalo niz vrat, i
prokletstvo ogrtač je opet prekrio njen grudi, koje su bio je siguran bile isto ružičaste boje.
- Bez obzira bio bih najsrećniji kada bi sa vama razgovarao o tome.
- Sumnjam da ćete imati šansu za to.
Podigla je bradu prkosno i otišla da pronađe njegovog konja, njihajući kukovima više nego
obično. Brandon stisnu zube kako bi se zadržao da neodgurne Hamisha i potči za njom i
poljubi je, bez razmišljanja.
- Bolje budi oprezan sa tom devojkom, gospodaru. - Hamish reče.
- Zašto? – zarežao je.
- Popij ovo.- Hamiss mu je pružio kožu sa viskijem .. bio je jači od njegovog i gadnog
ukusa. Brandon se trgnuo, grlo mu je bilo spaljeno, a onda zaurla kada mu je Hamish isti
prolio po rani.
- Nikad nisam video da nešto toliko želite?
- Želim šta? – Brandon prošišta kroz zube kada mu je Hamish probo kožu zašivajući
mu ranu.
- Devojku. Želiš je uzeti.
- Ne želim. – Dođavola, zar su svi primećivali koliko je želeo? Osećaj povlačenja kože
Brandonovim telom potera jezu. Mrzeo je taj osećaj, osećao se kao totalni kreten, rana je
brzo utrnula kao i njegov jezik.
- Viski je jak. – promumlao je, uzimajući još jedan gutljaj kada ga je Hamish ponudio.
- Da, to je posebna mešavina.
- Posebna? - zašto je pričao u zagonetkama?
Hamish se nasmejao i ponovo uzeo kožu sa viskijem nazad.

- Da. Nema više ili nećeš moći da sediš na konju kada krenemo nazad.
Brandon je klimnuo glavom, koja mu je bila teška. Osećao se kao da je popio čitvu bačvu.
- Sve je gotovo, i na vreme. – Hamish ga je udario nazad po leđima. Brandon pokuša
da ustane, ali noge su ga izdale i počeo je da posrće kada ga je Hamish prihvatio i ispravio.
Marijana mu je donela čistu košulju u rukama. Pokušao je stoji, ali se sapleo, noge ga nisu
slušale i trebao je pomoć.
- Mislim da će momku biti potrebna pomoć, devojko. Daj mu gutljaj mog specijalnog
napitka.
Marijana je podignula obrve, ali klimnula glavom. Brandon je pogledao dole u njegovu
iscepanu i krvavu tuniku, pokušavajući da shvati kako da je skine. Pre nego se mogao setiti
kako da sklone svoju iglu koja je držala njegov pled prebačen preko nepovređenog ramena,
Marijana je shvatila i povukla ga.
- Mogu li vam pomoći da se sknite? – pitala ga je.
- Mislio sam da nikad nećeš pitati. – Brandon reče, pokušavajući da biti zavodljiv, ali
pitanje je ispalo kao nerazumno frfljanje jezikom. Namrštio se, mrzeći što nije mogao
kontrolisati svoj jezik. Marijana se zakikotala. Prokletstvo.
Pošla je rukama prema njegovim grudima, a zatim mu prevukla tuniku preko glave. Nije
osetio nikakav bol dok je pomerao ruku. Zalutali pramen njene kose golicao ga je po goloj
koži poput povetarca, bila je tako blizu. Telo mu je zadrhtalo.. i njegova muškst u momentu
je nabrekla. Prokletstvo...Stajao je tu, golih grudi, spreman da je privuče sebi, ali prsti mu
nisu funkcionisali kako bi je uhvatio. Marijana mu je pogledala u grudi, prelazeći prstom
polako i nežno preko ožiljka koji se protezao od levog ramena preko rebara.
- Da li boli?
Odmahnuo je glavom. – Nekada davno. - Rana koju nikada neće zaboraviti. Velika rana
koja je fizički izlečena, ali ostavila je posledice unutar njega.
- Milsila sam na rame.
Ponovo je odmahnuo glavom. – Jedva da osećam da mi diraš grudi.
Trgnula je ruku kao da se opekla. Brandon je nekako uspeo da joj uzme ruku i vrati nazak,
prelazeći preko njegov srca.
- Volim kada me dodiruješ.
Podigla je pogled, susretajući se sa njegovim.
- Bojim se da je to zadovoljstvo koje nikad nećemo imati.
Reč zavođenje, izgovorena njenim francuskim naglaskom, zagrejala mu je krv. Brandon je

voleo izazove. Uživao je kada pobedi.
- Nikad ne reci nikad, devojko.
ŠESTO POGLAVLJE
Htio ju je poljubiti.Mariana je bila sigurna,ovlažila je usne u očekivanju,čak je nakrivila bradu.
Bilo bi potpuno nedolično od njega da to učini,cijeli kamp će tome svjedočiti, ali iz nekog
razloga nije ju bilo briga. Očajnički ga je željela.Prsti su joj gorjeli na mjestu gdje je dodirivala
njegove grudi,oštre dlake su je golicale i slale kroz mišiće snažne drhtaje čežnje duboko u
njeno središte. Bradavice joj se ukrute, a ona zahvali Bogu na debelom skupom ogrtaču što
ju je pokrivao.
Mon Dieu,šta je to,šta joj se dešava?Ovi osjećaji su nešto što nije dozvoljeno imati. I ako
jesu, trebali bi biti za čovjeka čije prezime nosi a ne za gorštačkog lorda, koji joj oduzima dah
i učini da sva drhti samo jednim pogledom svojih bistrih plavih očiju.Međutim ,znajući sve
to,nije bilo važno.Brandon je bio tako blizu da ju je obavila njegova toplina,koža ju je
peckala.Prišla je bliže, smanjujući razdaljinu između njih.Prsti su je svrbili da ga privuče
bliže.Brandon je spuštao glavu centimetar po centimetar.Toli dah mu se raspršio preko
njezinog lica, začinjen mirisom viskija i želje za njom. Mariana je udahnula, zatvorivši
oči,svaki pedalj nje je gorio, čekajući, da njegove usne dodirnu njezine.
- Krećemo ! – Valas zaurla zapovjed,razbijajući senzualnu čaroliju.
Mariana poskoči, koliko od toga što se trgnula, toliko zbog onoga što je namjeravao
učiniti. Brandon je, također izgledao uznemireno. Oči sužene, usne stisnute u čvrstu liniju.
Pa,zar ga je mogla kriviti? Na posljetku jedva da ju je poznavao, a ipak se spremao da je
poljubi na otvorenom, da je označi kao njegovu –oh, kako je željela biti označena.
- Najbolje da podignem tkaninu. - mrmljala je.
Marijana se sagnula da pokupi tkaninu koja joj je odsutno pala dok su joj misli, um,
obuzeti Brandovonom moćnom aurom.Gospodar se u isto vrijeme sagne, pa se sudare
glavama.Ne jako, ali dovoljno da im se poremeti ravnoteža i Mariana poleti unazad. U žurbi
da je uhvati, Brandon se oslonio na ozlijeđenu ruku ,pa je i on pao, preko nje.Svojom
težinom ju je pritskao o zemlju.Kao stijena čvrsto tijelo je pritisnu po bedrima.Mariana
jauknu,a Brandon progunđa.
- Pusti me.- kroz zube procijedi.Pa ako ju je poljubac označio,što će do vraga misliti
kad ga vide da leži preko nje?
- Sinclair ,sumnjam da je sad vrijem da se valjaš sa curom,ne misliš li i ti tako?-
Valas je veselo čavrljao dok su se Marianini obrazi žarili i bili topliji od plamenova na
Kinterlochu.
Brandon je nešto gunđao ispod glasa,sumnjala je da je bila sočna psovka na račun

Valasovog instančanog osjećaja za humor.Teško je progutalai,prisilila se da ne pokrije
dlanovima zažarne obraze i izloži ih njegovoj paljbi.Nije se desilo ništa da bi joj trebalo biti
neugodno.Pali su.Ništa manje.Ništa više.Osim što je bilo puno više.Kao da joj to želi
dokazati,Brandon joj je namignuo.Ugrizla se za usnu ne dopuštajući si da se nasmiješi ili da
ga povuče k sebi u poljubac koji je toliko željela.Oh,za ime sveca,zašto ne mogu izbaciti
sliku iz glave kako me ljubi?Zato što u meni budi nešto za što sam mislila da je duboko
zakopano.
Koristeći se neozlijeđenom rukom,Brandon se uspravio,a zatim graciozno skočio na
noge.Mariana nije znala što ju je više zagrijavalo,njegovo tijelo pritisnuto o njezino ili ova
slatka demonstracije njegove snage.Nije ni sumnjala da je oboje dobra kombinacija.
- Curo .- Pružio joj je ruku ,dok bi ona radije ležala na mahovini i tlu prekrivenom
borovim iglicama,podigla je svoju i prihvatila mu ruku.Velika ruka mu je bila tola i čvrsta dok
ju je bez napora povukao na noge.
Mariana se nakašlje i obrisa iglice koje su se zakačikle za ogrtač što je posudila od
Brendona.
- Zahvaljujem gospodine. - tiho je rekla.Kad je podigla pogled on je napeto zurio u
nju.Nije mogla pogoditi o čemu nisli,a nije ni želio to sve dok se glad zadržava u njegovim
očima.
- Hoćemo li nstaviti ,moja lady? –glas mu je bio promukli šapat, što je izazvalo da joj
se stomak zgrči.
Mariana je napola bila u iskušenju da ga pita da li misli na poljubac,ali znala je da ne
može biti. Ipak pogled joj se zadržao na usnama,izvijenim u zavodljivi ,lukavi osmijeh.Kosa
mu je neuredna pa ga je činila da još više izgleda zločasto i privlačno.Zalaženje u
zabranjeno.To je ono šro bi bilo sa Brandonom.Božnstveno,veličanstveno,grešno dobro.
- Oui.- Uzdahnuvši krenula je da ga zaobiđe krećući prema njegovom konju,ali ju je
tiho povukao za ruku.
- Čekaj ,djevojko.- Glas mu je opet bio mekan,podsjećajući je kako nježan može
biti, još uvijek posjeduje moć da joj koljena klecaju.
Kad ga je pogledla nasmiješio se i stavio ruku na njezinu kosu.Šta mu je?Sigurno je ne bi
pokušao poljubiti ovdje.Ali oh,kako bi to sladak grijeh bio,kad bi to učinio.Brandon je izvukao
veliki list iz kose i pokazivao joj ga sa velikim osmijehom.
- Znam da je dan bio ispunjen divljenjem,ali morate uzeti neki suvenir.-Mariana se
nasmije.
- Doista moj lorde,nisam imala namjeru čuvati uspomene. –možda sačuvati sjećanje
na njeovo tijelo pritisnuto na njezino,ili toplinu njegovih prsa pod njezinim prstima.
Brandon kao da joj je čitao misli,oči mu se zadržaše na njezinim usnama.Čini se da je bila
u paravu a on je pogriješio-nikad nije riješila u tim stvarima.Nije bilo sumnje u njezin um,bolje
je ovako.Nije se htjela upetljati u nešto za što nije znala da bi mogla podnijeti.Niti bi riskirala
slomljeno srce.Muškarci od žene žele smo jednu stvar- da bi ju dobili moraju je
iskoristiti.Pička puno vrijedi na ovom svijetu,naročito njezina. S tom mračnom misli,Marijana
se namršti i okrenu.Nije htijela pogledati Brandona,znajući da svi ovi čudesni osjećaji koje
doživljava od susreta sa njim,mogu biti jednosmjerni.
Noć dolazi i potpuni mrak će zacrniti nebo za sat vremena.Zrak je prohladan i grudi joj se
nadimaju od njega.U šumi je teško odgonetunti da li nebo zvjezdano ili oblačno.Muškarci su
završili pakiranje logora i barem polovica je već bila spremna.Mariana je tražila sa kim bi
mogla jahati,ali čini se da su svi opterećeni.
- Jahat ćeš sa mnom.- Brandon izjavi.
Mariana je klimnula.Imala je izbor,jahati sa njim ili biti ostavljena-što uistinu i nije bila
neka opcija- tako da je slijedila Brandona do njegovog zastrašujućeg ratno konja.Životinja je
pogleda sa velikim,crnim očima koje kao da prodiru do same duše.Očima koje su vjerovatno
i zaslužne za njeovo ime- Checkmate.Ako napravi samo jedan krivi potez ,bila je sigurna da
bi životinja izbila život iz nje samo jednim kopitom.Bilo je to jako dobrodošlo Brandonu u
borbi,da konja može koristiti u odbrani,ali njoj ...bilo je zastrašujuće.Mariana potisnu
drhtanje.Poduprijevši nogu u stremen,Brandon se podigao u sedlo-prikazujući opaku sliku
muških mišića-a zatim pruži ruke ka njoj.Stisnula je zube ignorirajući iskru koja se stvorila
kada im se koža dotakla.Podigao ju je,ali umjesto da je smjesti u krilo,zamahnuo je pa se
ona našla iza njeovih leđa.Gurnuo je kariranu deku iza sedla da joj bude udobno,mada bi
ona više voljela da je stavio između njih.Ako ništa drugo,toplina njegovog tijela između
njezinih bedara stvara joj više muke nego sve do sad.
Uzimajući trenutak da popravi ogrtač,nekoliko puta je udahnula da se smiri,nadajući se da
će smitirti osjećaje o gorštaku koji ju je spasao.
Vožnja do dvorca Eilean Donana pokazala se opasnijom nego što je predvidjela.I to ne
zato što su bili u stalnoj opasnosti od Rossa i njegovih sljedbenika.Doista,duša joj je bila pod
napadom ,zbog jednog vrlo šarmantnog ratnika.Zijevanje ju je uhvatilo nespremnu,pokušala
ga je ugušiti,ali još uvijek joj se dah nadimao stvarajući malu buku.
- Obećavam vam ,čim stignemo u dvorac,osobno ću se pobrinuti da dobijete
sobu,kupku i sve što vam je potrebno da se udobno osjećate. -Brandoj joj je govorio preko
ramena,a ona je bila dirnuta brigom.
- Neće biti potrebe da me mazite lorde Sinclair. – Koliko god je veselila njegova
briga,morala je stvoriti distancu među njima.Mora se usredotočiti na to kako da se udalji od
ovih ratnika i vrati čovjeku kojem je obećana- kralju Edwardu.Sama poisao joj je odvratna,ali
što bi drugo mogla učiniti?Bila je osramoćena u Francuskoj,mogla se samo moliti da kad se
kralj umori od nje da će je donekle prihvatljivo zbrinuti.Ali i bez toga nije mogla ostati sa ovim
ljudima.Nije više mogla svjedočiti ubijanju nevinih,jer sigurno je da će Ross i kralj doći nakon
nje.Ali nije li istina da oni svejedno dolaze nakon Valasa i njegovih drugova?Doista
jeste.Upravo zato se morala vratiti –dovest ih u zabludu.Dati im lažni smjer.Nije bilo
posljedica u tome.Kralj i Ross su tako dugo bili na tragu Valasu,neprestano su se
mimoilazili,tako da niko ne bi pogodio.Barem se molila da ne bi.
Ostatak skupine je uzjahao,Juliana i Ronan su se činili bliski.Juliana se činila slaba,ali kao
da joj je pao kamen sa srca,ali Ronan je izgledao kao da je vidio duha.Možda je imala bliski
susret tjekom bitke.Nije bilo nikakvih znakova u kampu kad se Mariana vratila iz svog
skrovišta u šumi.Brandon je izdao naredbu konju,stisnuo je bedra oko životinje-dupe mu se
zateglo među njezinim nogama.Mon Dieu,kako će preživjeti ovo slatko mučenje?Chekmate
je sledio gazdinu naredbu,sledeći liniju ratnika dok su izlazili iz kampa.Mariana uhvati deku
ispod sebe da obadvije ruke.Nije se usudila staviti ruke na njega,iako ga je nekoliko puta
zagrlila.Jahanje iza njega ,bez držanja bio je šašav potez.Ali jedini koji joj je pao na
pamet.Dodirivati ga bilo je preopasno.Činilo je da osjeća stvari koje nije trebala.Više od bilo
čega željela je omotati ruke oko njegovog struka i udistai miris muškarca i
šume.Međutim,neće to učiniti.Već je gazila po tankoj crti.Ponovo je uzdahnula i prestala
razmišljati da zgrabi Brandonova leđa.Bedra su joj bila čvrsto stisnuta oko leđa konja i mogla
je zaključiti po načinu kako je sam sebe saplitao i napravio iritantan frktaj,životinja je bila ljuta
na nju i Brandona i njihove kontradiktorne naredbe.
- Znam da zbog pristojnosti trudite se da ne stavite ruke na mene ili vam se
jednostavno ne sviđam,ali za ljubav svega što vam je sveto,držite me djevojko da nas
Checkmat ne zbaci oboje. – Brandonov glas bio je ipunjen humorom.
Da je situacija bila drugačija,a Marijana šaljivo raspoložena,možda bi mu uzvratila
zadirkivanje,a ovako je i sama bila spremna da se baci sa konja u najbliže jezero.Jahali su
jedva četvrt sata a tijelo joj je izgaralo od vrućine.Nije imala suvisle misli u glavi i svaki joj se
nerv naježio.Da nije dobila groznicu?Jer Brandon sigurno nije mogao biti jedini razlog što joj
tijelo tako reagira.Muškarci nisu imali takav učinak na nju.Ona je imala na njih.To mora biti
groznica.Nije bilo drugog razumnog objašnjenja za to kako se osjeća.Znala je za posljedice

petljanja sa Brandonom.Znala ih je do srži svog bića.Pa ipak,bila je spremna riskirati mnogo
da bi ga samo jednom probala.
Jedna slatka uspomena duboko zakopana u umu.Sjećanje koje bi mogla povući kad god
bi je drugi čovjek takao.Sanjariti o tome kad bi noću ležala budna pitajući se šta bi moglo biti.
Biljni čaj. To je ono što joj treba.Nešto da joj umiri živce i smiri grozničavo stanje.
Potresena,frustrirana,polako ga dotaknu vrhovima prstiju,ignorirajući iskre koje su je peckale
u grudima.Nijedan muškarac nije izazvao takvu reakciju kod nje.
- Morate se čvršće od toga držati.Bojim se da bi vas i najmanji povjetarac srušio.
Nalet vjetra joj je hladnim zrakom šibao lice i razmrsio kosu.Ali nije se zaljuljala.
- Pa ako ne vjetar,onda brže jahanje. - Brandon je priznao.Uhvatio joj je desnu ruku i
polako je povukao ka sredini,stavljajući dlan na čvrsti stomak.Ugrizla se za obraz da ne
uzdahne glasno.Većina muskaraca je po stomaku bila mekana,a ne veličanstveno izrađena
od mišića.povukao je lijevom rukom njenu prisiljavajući je da osloni prsa o njegova leđa,dok
su joj nakostriješene bradavice strugale po još mišića.Dragi Bože bit će ovo jako
senzualno,bolno putovanje.
- E tako treba djevojko.Bolje?
- Oui,monsieur.
Bilo je to znatno poboljšanje-ako se želi rastopiti u masi drhtave žudnje.Neizmjerno bolje
ako je htjela da napravi budalu od sebe pojavivši se na stepenicama Eliean Donana temeljito
zajapurena i spremna da se skine gola ispred Brandona moleći ga da joj umiri drhtaje u
međunožju.Kao da je želio još više je mučiti ,njegova stražnjica se pomjerala kad je natjerao
konja u brži hod,ali sad kad mu je skroz primaknuta osjetila je njezino kretanje .Sa usana joj
pobježe cviljenje.
- Djevojko jesi li uredu?
Mariana se zakašlja.- mmm hmmm- Jahanje nikad nije bilo tako senzualno i bojala se da
više nikad neće opkoračit konja a da joj tijelo ne zahvati plamen.
Brandon je stisnuo zube-reakcija koju tako često ponavlja od kad je vidio Marianu da su
mu se mišići čeljusti upalili.Djevojka mu je zaljepljena za leđa,te ga minimalna količina
tkanine štiti od njezinih grudi žestoko pritisnutih sa obe strane kralježnice.Ukočio je
leđa,natjerao Checkmata da ide brže,ali nije pomoglo.Ako ništa drugo,osjećao je snažnije

plišane kugle.Što se više trudio ignorirati je,njezine noge raširene oko njegovog tijela,to je
bio svjesniji nje.Mariana se nakašlje,djelovalo je kao vibriranje prsa.Brandon potisnu uzdah.
- Koliko još do Eilean Donana?-g las joj je bio tjeskoban,kao da trpi i neće izdržati
još dugo.
Slagao se sa njom.
- Ne puno.Stižemo za dva sata.
- Zašto smo se onda zaustavili kampirati?
- Bliži se mrak ,a mnogi su umorni.
Razmišljajući o tome,trebali su jahati cijeli put,biti u pokretu iscrpljeni.Ako su i bili,napad
se ne bi dogodio,jer bi bili sigurni iza zidina otoka dvorca.Strijelci su mogli ubijati jednog po
jednog Rossovog ratnika dok su prelazili preko mosta u nadi da će pristupiti dobro
utvrđenom dvorcu.
- Vidim.Da li je opasno jahanje...po mraku?
- Da djevojko,a ti ćeš biti na sigurnom.Odmaraj.
Mariani se činilo da je njegova naredba za srce,ne govoreći više,pritisnu obraz uz njegova
leđa.Vjetar je bio grub,snažan u naletima,mislio je da joj je drago što ga ima kao štit.Grom
puknu iznad glave.Kiša.Zadnje što im je trebalo.To će ih usporiti,al ne i zaustaviti.Čak da se
se kiša pretvori u snjeg Wallace će ih tjerati.I to sa dobrim razlogom.Hladna kap padne mu
na čelo.Brandon posegne iza sebe navući ogrtač,ali pronašao je samo slapove djevojkine
kose.Prokletstvo.Zaboravio je da joj je dao ortač.
- Djevojko pokri glavu.Čini se da ćemo imat oluju.
Ona se pomaknu iza njega,jednu je ruku povukla sa stomaka mu,a zatim je vratila kako ju
je on namjestio.
- Brandone a šta je sa tobom?
Gospode volio je čuti svoje ime sa njezinih usana.
- Ja ću biti uredu.- I bio bi.Ako ništa drugo,smrzavanje natopljeno kišom mu je dalo
priliku da se zagrije kad stignu u dvorac,a koji je bolji način da se zagrije od žene?
Oh,da,želio je on da žena bude Mariana,ali znao je da je ne smije povući podase.Tek je
trebao shvatiti tko je i zbog čega je u Škotskoj.Daleko mudrije je podjeliti krevet sa nekom od
voljnih cura iz dvorca.Činilo se da im je brojnost stalno rasla .Kako će cure biti razočarane
kad se kamp sledeća dva tjedna preseli a one budu prisiljene da se vrate kućama.Pronašao
je nekoliko privlačnih,prije večeras služile su isključivo za užitak,jedino zadovoljstvo koje
žena može pružiti.Iako svaki put kad bi se valjao sa ženom osjećao se nekako praznim,ali
sumnjao je da to ima veze sa njegovom prošlošću a ne sa ženom.
Da završi u krevetu sa Marianom –što se neće desiti –mrzio bi da se probudi prazan.To ga
je uplašilo više od mogućnosti da dobije nož u leđa.Ali bilo je nešto u tome ,kada ju je skoro
poljubio...kad je pao na nju...neka ekstremna,intezivna požuda.Želja tako moćna da je
zaboravio tko je,gdje je,samo prisutna čežnja.Možda je to najopsnije od svega.
SEDMO POGLAVLJE
T
ama ih je okružila dok su se spuštali planinom kroz drveće. Mariana je bila
impresionirana umijećem i tišinom kojom su se ratnici i njihovi konji spuštali kroz
tamnu šumu. Oblaci su prekrili većinu svjetlosti mjeseca i zvijezda, i hladna kiša
ih je natapala bez znakova prestajanja.Prsti su joj odavno utrnuli čak i uz toplinu Brandonova
abdomena koja ju je grijala. Prvo su bili hladni, bolno ledeni i na kraju bez ikakva osjeta.
Držala je oči zatvorenima sanjajući o lijepoj toploj kupki koju joj je Brandon obećao. Kiša se
slijevala niz njenu glavu i ledila na njenim trepavicama. Bojala se otvoriti ih ali su i ovako
koristile.
- Nema još puno, curo.- reče Brandon. Glas mu je bio grub, umoran.
Sigurno se smrzavao iako nije drhtao. Dijelili su toplinu kroz njegova leđa, ali bez ogrtača
koji bi ga zaštitio od vanjskih uvjeta sigurno će se razboliti. Odbio je da mu vrati ogrtač,
zakunivši se da nije zbog toga što bi ga oštetila. Možda ga sad može ponuditi na drugi način.
Uzme trenutak kako bi odvezala čvor na vratu, ona otvori ogrtač i omota ruke oko njega.
- Znam da ne bi uzeo ogrtač ali bar dopusti da ga podijelimo.
Brandon progunđa ali nije se protivio. Primio je dio ogrtača kako bi ona mogla opet
omotati ruke oko njegova struka. U par minuta, njeni prsti su se trncima vraćali u život i
Brandonovo kruto tijelo se počelo opuštati.
- Nikad te ne bi zamolio.- reče.
- Znam, zato sam uzela stvar u svoje ruke.
- Ratnik može podnijeti oštru kišu.- glas mu je je poprimio oštar ton.
Mariana nije imala zašto povrijediti njegov ponos. Nasmiješila se u njegova leđa i
iskoristila um i šarm po kojem je bila poznata na dvoru.
- U pravu ste, lorde Sinclair. Ne samo da ste savladali opasnu oluju već ste to učinili s
ženom povezanom na leđima. Većina muškaraca bi vas smatrala nekom vrstom heroja.-
Brandon se nasmije. - Gospodar elemenata.
- Lijepo zvuči.
- Da jako lijepo.
- Što će se dogoditi kad stignemo u dvorac?
Brandonova topla ruka stisne njezinu i na tren dok je namještao držanje ogrtača, njegova
ruka je okrznula njezinu i poslala vatrene trnce niz ruku.
- Bit će soba pripremljena za tebe, zajedno s kupkom i pladnjem hrane.
- I vinom?
- Ako tako želiš.

- Želim.- Zastala je na tren i ugrizla usnu. Hoće li uzeti predah i onda opet krenuti
svojim putem? Razmišljala je hoće li ga ponovo vidjeti. Naposljetku bio je ratnik - i poglavar
daleko od svog doma. Hoće li ju ostaviti u rukama budućeg kralja Škotske i doviđenja? -
Hoćeš li mi se pridružiti?
Brandon je na tren zastao prije nego li se nasmijao. - Sumnjam da bi mi Bruce dopustio
da se okupam s damom plemenita roda - moglo bi uništiti moju reputaciju.
Mariana zahihoće. -Tvoju reputaciju? Zar je tako sjajna?
- O, da, nemaš pojma koliko.
- Nekako imam dojam da se smatraš zabavnim.
- Pitanje je, smatraš li me ti zabavnim?- Glas mu je bio nizak, dubok i senzualan.
Oh, smatrala ga je zabavnim. Uzbudljivim. Zavodničkim. Ali mu to nije mogla reć.
- Možda.- reče.
Kad se nasmijao, meki tutanj u njegovim prsima je vibrirao uz njen obraz. Mariana čvrsto
zatvori oči, čuvajući trenutak, jer se napokon osjećala sigurnom, unatoč putovanju kroz
opasno područje usred noći. Mirnoća koja ju je ispunjavala otkad je upoznala Brandona je
bila šokantna i prekrasna, ali je pokretala u njoj strah koji nije željela istražiti.
- Pogledaj, Mariana.- Način na koji je rekao njeno ime poslao joj je trnce žudnje uz
njenu kralježnicu. Podigla je glavu od njegovih leđa i pogledala. - Vidiš li baklje među
drvećem?
- Oui.
Svjetlost je svuda treperala, sjajući u tami poput zvijezda koje padaju s neba.
- Što je to?- pitala je.
- To je dvorac.
Olakšanje ju je ispunilo. Uskoro će joj biti toplo i iza debelih zidina bez Rossove prijetnje
za leđima. -Prekrasno je.
- Da.
- Je li i tvoj dom ovakav?
- Ne, curo. Dvorac Girnigoe je na istočnoj obali Caithnessa, na dalekom sjeveru.
Sagrađen na litici i okružen vodom s dvije strane. Ne na jezeru kao EIlean Donan.
- Zvuči tajanstveno. Jesi li se kao dijete često igrao u vodi?
- Da.- Nasmiješio joj se. -Još uvijek se igram.
Mariana se nasmije. -Voljela bi te vidjeli budalastog u moru.
- Ratnik nikad nije budalast.
Mariana je pokušala sakriti osmijeh zbog slika koje su joj se motale po glavi, ali je bilo
teško.Kad su izašli iz drveća, most se pojavio pred njima, i mogla je vidjeti da se svjetlost
dvorca reflektira u vodi, od čega još više sjaji. -C'est magnifique!-
- Ne govorim francuski, moja gospo, ali iz vašeg entuzijazma zaključujem da vam se
sviđa to što vidite.
Mariana se nasmije, i najboljim škotskim izgovorom šapne. - Oh, da, moj lordu. Jako je
ugodan oku.
Brandon ispusti glasni smijeh koji je privukao pozornost nekolicine ostalih. - Mariana,
pružaš mi zadovoljstvo svojim škotsko francuskim riječima.
Mariana se pridruži njegovu smijehu i primjeti kako je primio njenu ruku, uranjajući ju u
svoj veliki dlan.
- Znaj, curo, ako ikada budeš išta trebala, samo trebaš zatražiti.
Je li shvatio što je implicirao tim pozivom? Bilo je nešto što je trebala. Željela. Žudila. Oh,
kako bi jednostavno bilo zatražiti njegovu prisutnost u svojoj spavaćoj odaji, bez oružja i
odjeće, pustiti mu da ga obožava cijelu noć. Sad je znala da su godine koje je provela
zadovoljavajući druge muškarce dovele do ovog trenutka kad može odabrati koga će
zadovoljiti i nadati se mrvici zadovoljstva zauzvrat. Umjesto toga, zagrizla je jezik i rekla.
- Hvala ti. Istina je da si me spasio i da sam ti zbog toga dužna.
- Nikad mi nećeš biti dužna, Mariana. Nikad mi savjest ne bi dopustila da te vidim
ozlijeđenu.
Zar ga je vodila samo savjest? Je li moguće, u njenoj očajničkoj želji za emocionalnom
povezanošću, da bi ona prizvala privlačnost između njih?
- Neka ti onda savjest bude na miru, moj gospodaru. Ne dugujes mi ništa.- Zašto su joj
riječi zvučale tko ogorčeno? Ostavile su gorak okus na jeziku dok je ona priželjkivala sladak
okus njegovih poljubaca. Požurila je dodati - Ispričavam se, nisam željela zvučati
nezahvalno.
- Mariana nema potrebe za isprikama. Ne zamjeram ti tvoju ljutnju, niti mislim da si
nezahvalna.- Nježno je stisnuo njene ruke. -Umorna si. Prošla si kroz pakao. Pusti um da se
odmori.
Brandonov prijedlog je bilo lakše reći nego učiniti. Um joj je bio sve samo ne smiren.
Zamišljala je život koji je bio nemoguć. Bila je svjesna kako njih dvoje nikada neće biti više
od onog što su u ovom trenutku koliko god ona željela drugačije. Čak i kad bi postupili prema
svojim željama, na kraju to ne bi ništa promijenilo. Ona je imala svoje mjesto i ono nije bilo
pored Brandona. Pa ipak, sve o čemu je mogla razmišljati je on i kako će spasiti cijelo Visje
od bijesa kralja Edwarda.
Stigli su do glavnim vrata ispred mosta. Poslan i vraćen zvižduk bio je jedini signal između
muškaraca i stražara. Rešetka je podignuta i muškarci su potjerali konje naprijed. Konji su
tupo udarali po mostu, bio je to jeziv zvuk koji je razbijao tišinu noći. Vjetar ga je pokupio te
se činilo da dolazi iz dubina crne vode. Ovog puta ju Brandonova leđa nisu štitila. Snažan
vjetar je puhao vodu u njeno lice, odmaknuo ogrtač od nje i podigao kosu u zrak. Stisnula se
jače uz njega i zatvorila oči kako bi spriječila kosu da joj pada u njih.
- Vratili smo se!- Mariana prepozna gromak glas Viliama Valasa.
- Kao što ste i trebali.- došao je odgovor od nekog koga nije prepoznala.
Otvorila je oči i provirila iza Brandonovih leđa te ugledala velikog ratnika koji prolazi kroz
još jedna vrata koja su vodila u dvorište. Pljesnuo je rukama s Valasom i Ronanom, poljubio
Julianninu ruku a zatim prišao Brandonu.
- Tko je to?- upita gledajući prema Mariani. Muškarac je bio zgodan, čak je sličio
Brandonu.
Brandon se ispravi, kralježnica mu se ukoči. - Gospa Mariana.
- Dobrodošla, moja gospo. Vjerujem da vam putovanje nije bilo pretjerano teško.
- Lord Sinclair je učinio sve da mi bude udobno.
Muškarac se lopovski nasmiješi Brandonu. - Siguran sam da je.
Brandon udari muškarčevo rame. - Dosta, rođače. Gospo Mariana mogu li vas upoznati
sa svojim rođakom, Danielom Murrayem.
- Drago mi je.
- Zadovoljstvo je u potpunosti moje.- Muškarac prisloni usne na njene zglobove i
namigne joj.- Ako vas je bitanga uvrijedila, postoji mnogo civiliziranih muškaraca koji će
rado...
- Oh, dosta s tim!- Brandon zaurla i udari ponovno rođaka u rame. Daniel se okrene
smijući se i ode zezati drugog ratnika.Brandon se okrene u sedlu i oprezno ju pogleda. -
Isprike, curo. Moji rođaci i ja se volimo zezati - pogotovo ako je prisutna prekrasna gospa.-
Rekao joj je da je prekrasna. Lice joj se zapali, bilo joj je drago što na svjetlosti baklji neće
vidjeti tu reakciju. Nasmiješila se i podigla obrvu.
- Doživjela sam tu interkciju krajnje...nježnom.- Usne su joj drhtale od potrebe za
smijanjem.
- Vidim da si onda u dobrom društvu kad imaš potrebu zadirkivati.
Podignuvši usne reče. - Društvo je u redu.
- Nerado te pitam misliš li za sada ili dok ne dođe netko bolji.

- Oh, monsieur, povrijedili ste me. Dama nikad ne objašnjava što je htjela reći.
Brandonove usne se zavinu u prekrasan osmijeh. Otvorio je usta kako bi odgovorio, ali im
je Valas prišao i prekinuo to što je htio reći.
- Hoćete li ostati na kiši cijelu noć?
Brandon okrene glavu prema vođi. - Naravno da ne, upravo sam govorio dami da će imati
lijepu kupku i topao obrok.
Valas klimne, njegove neustrašive oči su proučavale Marianu, od čega je željela utonuti u
konjsku dlaku.
- Dođi onda, morat ćemo izvijestiti Brucea.- Valas klimne prema njoj.
- Moja gospo.- Nakon što je Valas otišao Brandon sjaše, podigne Marianu, njegove
snažne ruke su klizile oko njena struka i slale drhtaje svjesnosti kroz nju. - Hajdemo se
zagrijati.
Kako li je samo željela da on doista bude taj koji će ju zagrijati. Prijetilo je razočaranje, ali
se ona držala za nit. Bilo je nerealno misliti da će Brandon možda doći u njenu odaju. Ona
je, na poslijetku, dama a dame ne zabavljaju neženje u svojim odajama. Čudna spoznaja je
da ovdje nitko nije znao koji tip dame je onda zapravo bila. Kad bi znali istinu, gledali bi ju
drugačije, odnosili se prema njoj s prezirom.Tako su se prema njoj odnosili mnogi francuski i
engleski plemići. Svaki od njih je šaptao iza svojih nakičenih prstiju o tome kako je zabavljala
njihovog vladara i pitao se je li zabavljala i druge. Dame bi čvrsto primile svoje muževe za
ruku kad bi ona prolazila, bojale su se da bi mogla napasti njihove muškarce na podu velike
dvorane. Svi su oni budale. Nitko nije pokušao sprijateljiti se s njom. Nitko nije pokušao
vidjeti njenu prošlost, njenu situaciju.
Mariana je bila posrnula žena. Jedini razlog zbog kojeg su se kraljeve sluge prema njoj
odnosile s nekim poštovanjem je zato što im je nad glavama prijetila kraljeva ljutnja. Ne zato
što je imala neke moći. Marianina moć je bio njen šarm. Mogla je natjerati muškarca da radi
što poželi - pomoću osmijeha, dosjetljiva razgovora, savršena slijeganja ramenom i linije
usana. Često su muškarci razmišljali pomoću polnog organa, dopuštajući fantazijama da
vode njihove odluke, umjesto uma.
Brandonove ruke su prešle preko njena struka dok joj je pomogao spustiti se. Na trenutak,
njihova tijela se sudare i iskre žudnje pređu od vrha njene glave do prstiju na nogama. Je li
to on osjetio? Brzo se udaljio jedan korak, i njoj se svidjela pomisao da je to učinio jer je
osjetio.Ponudio joj je svoj lakat i ona ga primi, podižući veću količinu tkanine s njihova
ogrtača. Prošli su blatno dvorište, kroz debela, željezom ojačana vrata i gore uz zavijene
kamene stepenice. Ušli su kroz još jedna vrata u prostoriju ispunjenu ratnicima koji su
odlagali svoju mokru odjeću.Mariana udahne, oči joj se rašire na sekundu prije nego li je
skrenula pogled.
- Dečki, mogli ste pričekati.- Brandon zareži. Brzo ju je proveo kroz polugole ratnike i
gore uz stepenice, gdje su ušli u ono što se činilo kao glavna dvorana, iako je bila prazna. -
Žao mi je što si to morala vidjeti.
Mariana zahihoće. -Nije to ništa što nisam već vidjela.- Ruka joj je poletila ustima, nije to
planirala reći.
Brandon okrene glavu prema njoj, zastane i podigne obrvu. -Prije večeras već si bila u
prostoriji punoj golih muškaraca.
Sad se Mariana na veliko smijala i stavila ruku na prsa. -Ne, ne.- Kako će se izvući iz
ovog? - Mislila sam da sam već vidjela golog muškaraca.
- Jesi?
Lice joj se zacrvenilo, zapravo činilo se da joj gore vrat, prsa i cijelo tijelo. Mariana gutne.
Klimne.
- Bila sam udana.- reče i odabere izostaviti prirodu njenog opstanka.
- Doista?- proučavao ju je, kao da ju vidi u novom svjetlu.
Mariana klimne. - Nije dugo trajalo.
- Što se dogodilo?
Slegnula je ramenima, nije htjela ulaziti u detalje. - Bio je puno stariji.
Brandon klimne. - Dogodi se to mnogim curama. Savez?
- Oui.- Prodana onom tko najviše ponudi poput ovce zbog vune. Šteta što se
ispostavilo da je pokvarena roba - nije nikada ostala trudna.
- Moja sućut. Koliko je prošlo?
- Nekoliko godina.- suze su se pojavile u kutevima očiju, ne zbog gubitka supruga
kojeg je jedva poznavala, već zbog gubitka slobode. Gubitka njenih nadanja i snova.
Trepnula je i spustila pogled prema podu.
Brandon pročisti grlo. - Idem pronaći domaćicu. Ona će ti pokazati tvoju odaju.
- Hvala vam, moj gospodaru.
- To je najmanje što mogu učiniti nakon što si patila od Rossove ruke.
Mariana pokuša ukrotiti svoje uvojke koji su joj, činilo joj se iz periferna vida, stršali na
sve strane poput Meduze. Prestala je kad je primjetila da Brandon zuri u nju. Pogledi su im
se sreli. Njegove kristalno plave oči gorjele su od osjećaja koje ona nije mogla razaznati na
svijetlosti svijeća. Usana stisnutih u čvrstu liniju, Brandon posegne i nježno prođe rukom
kroz njenu kosu, stavi neposlušne uvojke iza njena uha. Njegove oči nisu napustile njene,
već su ju izazivale značenjem njegova poteza.
- Učinio si puno toga.- reče Mariana meko. -Sigurna sam.
- Mmm-hmmm.- Brandon se približi, čizme su mu doticale njene. Njegov težak pogled
je milovao njene crte lica. - Zasada. Ali si spomenula da ćeš se morati vratiti.
Ona klimne a svaki živac joj je drhtao od iščekivanja njegovog dodira. Samo jednom da
ga okusi, to je sve što je željela. – Jesam.
- Nisam siguran mogu li te pustiti da odeš.
Bože, njegove riječi su imale toliko različitih značenja. Usudi li se pomisliti da je mislio ono
što je ona željela?Mariana je grizla usnu, stisnula ruke na trbuh i upitala.
- Koji imam razlog za ostanak?
- Dobro pitanje.- Brandon lagano dotakne njen lakat.
Nikad nije osjetila senzualniji dodir. I to na laktu. Slasni trnci užitka krenuli su od te točke
do ostalih osjetljivih područja njenog bića. Mariana uvuče zrak, teško proguta, odbijajući
pomaknuti ruku kako on to ne bi shvatio kao njeno odbijanje. Bez žurbe, on pređe prstima uz
njenu ruku do ramena. Ona spusti pogled na njegovu ruku. Snažni, dugi prsti, nekoliko
rasprišenih ožiljaka, čisti nokti. Ruka kojoj bi rado dopustila da pređe preko cijelog njenog
tijela. Ruka koju bi držala, ljubila, nikad ju ne bi pustila.Brandon klizne s dva prsta ispod
njene brade i nježno okrene njeno lice prema sebi, a do trena kad je ona pogledala gore
kako bi srela njegov pogled, njegove usne su bile na njenima. Jedva je imala vremena doći
do daha prije nego ga joj je ukrao.Usne su mu bile tople, meke, a opet čvrste i krajnje
čudesne. Mariana ga pogleda, primi za njegovu majicu kako mu ne bi pokazala koliko joj je
dodir njegovih usana oslabio koljena. Svijet se zatresao kad je on omotao ruke oko njena
struka, dlan široko raširen na njenim malim leđima. Vrućina njegovog dodira je prolazila kroz
slojeve njene odjeće kao da nije imala ništa..
Brandon joj nije nametnuo svoj poljubac. Bio je lagan, dekadentan, iskušenje kojim je
mjerio širinu i dubinu njenih usta. Njegov miris ju je okružio. Pustila je prste da se umotaju u
njegovu košulju dok je duboko udisala njegov miris – konj, priroda i začinjen, težak miris, to
je sve bio Brandon.Njegov poljubac nije bio poput onog od ostalih muškaraca – nije joj
gurnuo jezik duboko u grlo niti lizao njene usne kao da će se otopiti. Primjenio je lagani
pritisak prije nego li je prešao jezikom preko njene donje usne. Jedan liz i ona je progutala
svoj uzdah. Jezik mu je bio vruć, vlažan i učinio da stisne svoja bedra kao da joj život ovisi o
tome.Mariana odgovori na strijelu njegova jezika s vlastitom. Jezici su im se sukobili i oboje
zastanu. Kuda to vodi? Nijedno nije bilo sigurno. Brandon je duboko disao, kao da će uzeti
sav zrak iz njenih pluća, kad je izdahnuo ona je sve uzela, disali su kao jedno.Brandovi zubi
su grickali njenu donju usnu, isto mjesto koje je trenutak prije zadirkivao. Lizao je duž
pukotine njenih razdvojenih usana prije nego je kliznuo jezikom unutra i u potpunosti
zaposjeo njena usta.Dragi Bože, nikad se nije ovako ljubila... nije željela da završi.Njegova
ruka, pritisnuta na njegova križa, privukla ju je bliže, njena zdjelica je vrelo udarala o
njegovu. Šok je prošao kroz nju kad je osjetila njegovu tvrdu dužinu kako glatko pristaje uz
središte njenih bedara kao da tamo pripada. Kako ga je željela. Svijet oko njih je odavno
nestao. Sve što je znala bio je muškarac koji ju je držao u svom naručju, polagao pravo na
nju.
- Oh, oprostite.- Uznemiren glas starije dame je prenio Marianu i ona skoči kao da je
uhvaćena dok je radila... pa, upravo to što je radila.
OSMO POGLAVLJE
B
randon pročisti grlo, odmakne se od Mariane dovoljno da bude pristojno.
- Helen, hoćete li pokazati lady Mariani njenu sobu? Treba joj topla
kupka i obilan obrok.
Helen klimne lica očišćenog od bilo koje reakcije na ono čemu je maloprije svjedočila.
- Da, gospodaru. Ovim putem, moja gospo.
Mariana je visoko uzdignute glave slijedila domaćicu kroz nadsvođena vrata koja su vodila
k stepenicama. Nije pogledala natrag i on nije znao je li razočaran zbog toga. Ono čega je
bio svjestan je kako su mu usto gorila od njenog poljupca. Nijedna djevojka ga nije nikad
poljubila poput Mariane. Njen poljubac je bio potpuno drugačiji. Žena koja je znala kako
zadovoljiti, ali joj je reakcija bila tako čista i iskrena kao da joj je bio prvi put. Je li tako ljubila
svojeg starog supruga? Ili je postojao još jedan ljubavnik? Brandon zareži, prođe rukom kroz
kosu i pogleda gore u krovnu građu od hrastova. Nekoliko starih ptičjih gnijezda je prijetilo da
će pasti na njegovu glavu, ali ptica tu više nije bilo. Odletile su nekamo drugdje tijekom zime
i uskoro će se vratiti. I on bi se trebao vratiti u svoj Girnigoe, ali je izbjegavao svoje posjed
kao da je ispunjen žrtvama kuge. Nije bilo žrtava, samo uspomene koje su mučile njegov
um. Mračne uspomene.Uspomene koje su ga tjerale da ostane unutar Bruceova kampa. Bez
sumnje je želio služiti svojoj zemlji i budućem kralju. Čak i da je život u dvorcu Girnigoe
ispunjen bajkama on bi i dalje bio ovdje. Brandonova životna misija je bila pomoći Bruceu i
nije planirao odustati. Volio je poput ptice letjeti od jednog mjesta do drugog, imati dom u
jednom dvorcu, jedino da može odletjeti s promjenom sezone.
Namršti se s rukama na bokovima. Možda je sličniji ptici nego što je mislio. Do vraga, bio
je ovdje zar ne? Poletio je čim je dopustila prilika.
- O čemu razmišljaš?- Ronan uđe u glavnu dvoranu a njegov bučan glas je bio
dobrodošao prekid.
- Pticama.
- Sve su odletile.
- Da.
Ronan pogleda gore u gnijezda. –To te žalosti?
Brandon odmahne glavom. –Baš me briga za proklete ptice.
Ronan podigne obrvu. – Možda ti je stalo do nekoliko gutljaja.
- Da.
Slijedio je svog rođaka dolje do podruma gdje su se muškarci svlačili. Soba je bila
prepuna šala, udaranja šalicama i nasrtljvosti. Sve koji su dolazili su nagrađivali svojim
pričama o misiji.
- Čuli smo da si spasio djevojku!- jedan od pratilaca mu reče.
Jared, novo regrut koji je poslao Marianu nezaštićenu u šumu, izgledao je poput jelena
koji gleda u strijelu, a lice mu se zapalilo poput baklje – očito je on bio taj koji je ostale uputio
u sve.
- Da, damu.- reče Brandon i pročisti svoje grlo.
- Je li lijepa?- upita jedan od muškaraca.
- Da.
- I okrugla?- Angus, stariji ratnik, skoči na noge, napravi rukama oblik žene i onda
izbaci svoje bokove naprijed.
- Oh, budalo, kako bi ja to mogao znati?- reče Brandon. –Možda je ravna poput ovog
zida.- lagao je, stisnuvši svoje prepone uz zid, znao je jako dobro da je srž njenih bedara
čista suprotnost ukočenosti, hladnoći zida.
- Nije, i Sinclair to dobro zna!- reče Hamish glasno. Zašto starac još uvijek nije
pronašao djevojku s kojom će leći? Ovako dugo nije nikada čekao.
Brandon zakoluta očima. –Idite k vragu, svi vi.
Muškarci puknu u smijeh, kucnu se kriglama i netko gurne punu kriglu Brandonu u ruke.
Otpio je dugi gutljaj piva pomiješanog s viskijem. – Dečki, još jedno!- njegova prazna šalica
je bila zamjenjena u trenu. Netko uzme violinu, i Angus počne cupkati, proljevajući pivo po
podu i dramatično padne.
Sat ili tako nešto kasnije, Brandonu je bilo maglovito u glavi. Viski je umrtvio njegova
osjetila. Na trenutak je zaboravio na bujnu ljepoticu koja se kupala na katu. Prije nego li se
nadao sjećanje mu se vratilo i s njim je došla vizija njena slasna tijela kako se umače u vreloj
vodi. Sapunica je plutala na vrhu ali ne dovoljno da bi sakrila ono što je ispod.K vragu.
- Sinclair, što kažeš?- upita ga Hamish.
On podigne glavu i pogleda starog ratnika kojeg zna od djetinjstva.
- Na što?
- Ronan kaže da ćeš zavesti djevojku za tjedan dana. Daniel kaže za par dana. Angus
tvrdi večeras.
K vragu. Zašto su ju spomenuli – glava mu je već bila ispunjena njom.
- Nikad, budale.
Muškarci se nasmiju i krenula je još jedna runda piva.
- Onda te izazivam.- reče Ronan. Svi se okrenu u smjeru njegova rođaka.

- Volim izazove.- odgovori Brandon.
- Uzmi u krevet jednu od sluškinja.
To nije bio izazov koji je želio. Ikada. – Popio sam previše piva. Bojim se da mi oprema
nije dorasla.
- Nije to od piva!- vikne Angus.
Ronan ustane, a osmijeh mu se proširi licem. – Slažem se. Kad sam se zaljubio, samo
ona me je zanimala.
Brandon skoči na noge a stolica na kojoj je sjedio se zanjiše. –Što dovraga želiš reći?
- Da si se zaljubio.
- Ljubav je za budale.
- Moj brat Magnus je rekao istu stvar. Dovraga, rekao sam i ja.
- To mi ništa ne znači.
- Onda prihvati izazov.
- Dobro.- Brandon napuše prsa. –Odaberi djevojku. Pošalji ju gore.
Ronanov osmijeh se proširi. –Veselim se rezultatima.
Brandon nije odgovorio. Okrenuo se na petama, na izlasku primio kriglu viskija i izjurio
van. Sranje! Što će sada učiniti? Nema šanse da će spavati ili pokušati spavati s jednom od
sluškinja. Da, mislio je o tome na putu ovamo. Bio je siguran da je to jedini način da se
izliječi od očigledne opsesije lady Marianom, ali sad kad je prilika bila nadohvat ruke, nije
mogao – htio – nastaviti s tim.Stepenice su bile mračne, jedna baklja je bila upaljena na
vrhu. Vrtilo mu se od zavojitih stepenica. Zašto je toliko popio? Mariana. Eto zašto.
Popeo se stepenicama, teških nogu, otvorio vrata svoje odaje i zatvorio ih udarcem. Nije
se trudio upaliti svijeću, srušio se na tešku drvenu stolicu pored tamna ognjišta. Soba je bila
hladna, ali mu je bilo toliko loše od nelagode da zapali vatru. Kad sluškinja uđe kroz vrata,
on će ju nagovoriti da ode. Ili možda neće. Možda je Ronan u pravu. Trebao je izbaciti
Marianu iz svojih misli. Život s njom je bio nemoguć – nesiguran.Slika njegove majke, pune
modrica, prebijene od strane njegova oca mu se pojavi. Da, nesigurna.
Noć općenja s jednom od sluškinja je sve što je potrebno kako bi ju izbrisao iz misli. I
držao na sigurnom.
Dok su sluškinje čistile njenu kupku, Mariana je sjedila na debelom, vunenom tepihu,
češljala kosu ispred vatre. Soba je bila mračna a jedina svijetlost je dolazila od ognjišta i
jedne upaljene svijeće. Domaćica ju je smjestila u lijepu odaju za goste –krevet pristojne
veličine s 4 drvena stupa. Imala je stol sa stolicom, čvrsti drveni stol pored kreveta na kojem
je bila svijeća i umivaonik s vodom. Ono što ju je najviše brinulo je bio ormar. U njemu je bilo
nekoliko plahti, a ono zbog čega joj je bilo neugodno je da ona nije imala što staviti u njega.
Skroman komad namještaja je stajao potpuno prazan za gosta koji će ostati – iako je ona
znala da njen boravak u Eilean Donanu neće biti dug.
U prstima joj se vratio osjećaj. Meka spavaćica koju su joj sluškinje donijele je bila
dobrodošla udobnost. Ženstvena, odjeća je bila napravljena od skupog, na dodir svilenog
lana. Nježno ružičaste vrpce su bile isprepletene u kriskros uzora ispod njena pupka i
završavale u mašni na vratu.Spustila je četku, naslonila se na svoje ruke, ispružila noge i
promeškoljila prstima ispred plamenova. Oči su joj bile teške. Zapravo, sve što je osjećala je
bilo teško, čak i kosa na glavi, koja se hvala Bogu skoro osušila.
- Moja damo, hoćete li nam dopustiti da vam upletemo kosu?
Mariana klimne, oči su joj se sklopile dok su prolazile prstima kroz njene guste kovrče i
počele plesti. Sluškinje su tiho govorile, njihovi glasovi su ju skoro uljuljkali u san. Bila je
sigurna da će ju, čim spusti glavu na jastuk, obuzeti san.Ali nešto u vrtoglavoj promijeni u
tonu njihova glasova ju je potaknulo da sluša.
- Lord Sinclair? Doista?
Tišina je susrela pitanje, za koje je Mariana pretpostavila da znači kako je klimanje bio
odgovor.
- Oh, moj.. On je tako... velik.
Smijale su se i malo čvršće uplele Marianinu kosu.
- O, doista je.
Mariana nabora nos na taj značajno zločesti ton koji je sluškinja koristila u odgovoru.
Morala je zagristi obraze kako ne bi pukla na njih.
- I, večeras?
- Da.
- Je li rekao kad točno?
Mariana nije mogla vjerovati što to čuje. Jesu li sluškinje doista govorile o spoju s
Brandonom? Grlo joj se stisne. Zašto joj je stalo? Bio je slobodan spavati s bilo kojom
ženom koju je odabrao. Nije bilo bitno. Zašto joj se onda srce bolno stisnulo?
- Da, čim završimo ovdje.
Nervozan smijeh. – O, moj... Da bar obje možemo ići, tako bi se puno lakše odlučile.
- Znam, ali je Ronan rekao kako će jedna od nas poslužiti gospodaru.
Ronan? Zar je on Brandonov partner u dogovaranju ljubavnih odnosa? Cijela situacija joj
nije dobro sjela. Trebala bi ignorirati. Nije mogla. Osjećaji koje je imala za njega, iskra
interesa, ništa nije značilo ako je on bio spreman pustiti drugu u krevet.
- Za cijelu noć.
- Da.
- Napravit ću sve tvoje obaveze sutra ako mi dopustiš da to budem ja.
- Pa, želim u njegov krevet otkad je jahao preko mosta prije nekoliko tjedana. Osim
toga, ti si ga već imala. Sad je moj red.
Marianine oči se širom otvore, usta su joj oblikovala O od šoka, ali je šutjela, nadajući se
da će sluškinje nastaviti razgovarati. Brandon je bio bitanga. Nimalo drugačiji od ostalih
neoženjenih muškaraca. A ona je bila budala.
Čuo je razočarani uzdah sluškinje koja će propustiti svoje vrijeme s njim. –Pretpostavljam
da je to jedino pošteno... Onda ću ga imati sljedeći put.
- Ako će te htjeti nakon što proba mene.
Još jedan uzdah. –Nisi li ti-
- Šššš!- Prekine druga sluškinja.
Na Marianino razočaranje sluškinje su prestale razgovarati o Brandonu. Završile su njene
dvije pletenice, i onda ih ispreplele u dugo uže na njenim leđima. Pucketanje vatre ju nije
više umirivao, misli su joj se kovitlale od zbunjena razgovora. Stalno je prizivala sliku
Brandona s dvije žene na njemu, ispod njega, stisnutog između njih. Ono malo što je pojela
brzo joj se ukiselilo u želucu.
- Roza vrpca da vam paše uz spavaćicu, gospo.- Sluškinja stavi debelu pletenicu
preko njena ramena kako bi joj pokazala odgovarajuću rozu. –Ispričavam se ali vi ste tako
lijepi, i svaki muškarac koji bi vas sad vidio bi bio na svojim koljenima i molio za vašu ruku.
Mariana stisne usne. Nije željela da bilo koji muškarac klekne ispred nje. Bio je samo
jedan – i te dvije drolje su se borile oko toga tko će uletjeti kroz njegova vrata u njegov
krevet. Mjesto gdje je ona željela biti. Željela je ogrebsti njihove oči od same pomisli na to.
- Hvala na komplimentu.- Mariana ustane, okrene se i suoči s dvije sluškinje. Brada joj
je bila visoko dok je gledala prvo jednu pa onda drugu u oči.
Bilo je vrijeme da preuzme kontrolu nad situacijom. To je bila njena jedina prilika da
sačuva uspomenu, provede noć u naručju muškarca za kojeg se mogla pretvarati da osjeća
nešto prema njoj –osjećaje kojih je ona bila bolno svjesna. Naposlijetku, ona će pobjeći
odavde. Od njega. Od slomljena srca. Rekla je sama sebi da je to kako bi nevine ljude
sačuvala sigurnima, ali je to bio mali dio toga. Mariana je željela i sebe sačuvati – zaštititi od
osjećaja koje je Brandon izvukao.
- Nećete večeras posjetiti gospodara Brandona.- Mariana je to uspjela reći s
autoritetom, iako su joj se ruke tresle. Stavila ih je na bokove kako se ne bi vidio njihov
drhtaj.Obje sluškinje su ju gledale pune pitanja, obrve su im se skupile, kao i usne.- Da
budem jasna.- Mariana priđe svojoj torbi koja je bila na podu. Srećom da ju je imala čvrsto
svezanu oko struka ispod haljine, inače bi bila bez novčića. Uzela je dva srebrna novčića i
stavila svakoj jedan u dlan. – Šutjet ćete o ovome. Ako upita, reći ćete Ronanu da je jedna
od vas dvije bila. Ali večeras, gospodar Sinclair je moj.
DEVETO POGLAVLJE
U
darajući ritam koji je odzvanjao od tamne kamene zidove hodnika čula
je samo Mariana. Bio je u njenim ušima, oko nje, u njoj. Srce joj te brzo
udaralo, lupalo u njoj, bila je sigurna da će iskočiti iz prsa i pasti na pod,
ismijavajući ju.Unatoč tome, nije usporila korak, niti je otrčala natrag u sobu. Nastavila je
prema onome što se činilo kao pravo mjesto. Prava odluka.
Brandonova odaja je bila kat ispod njene. Barem se tome nadala. Sluškinje su se durile
dok su joj davale upute a onda s još jednim novčićem, učinile što je tražila i ostale u njenoj
odaji u slučaji da netko naiđe. Dala im je stroge upute da kažu bilo kome kako je bolesna i
da joj se ne smije smetati. Mariana zastane ispred vrata, jedva je mogla raspoznati nabore
drveta uz pomoć jedne baklje koja je bila zapaljena nekoliko koraka dalje. Željezna kvaka
privuče njen pogled. Jednom kad uđe unutar njegove odaje neće biti povratka. Nije bilo
svjetlosti ispod vrata, ali to nije značilo da je unutra bio mrkli mrak. O, kako se nadala da je.
Mogla bi proći neprimjećeno dok joj je strah pekao grlo i gušio ju.
- Samo otvori.- prošapće.
Posegnula je za kvakom, jedva da je dotaknula prstima hladni metal kad su ju prenuli
glasovi iz smjera stepenica. Mariana se odmakne i okrene oko sebe u potrazi za mjestom za
skrivanje. Udubljenje u zidu pored rupe za strijelu bilo je u mraku. Pokušavajući ostati tiho i
brza koraka, uskočila je u udubljenje, stisnula se uz zid, nadajući se da će ju sjene prekriti.
Kako bi ostala tiho, ona zadrži dah, bila je u strahu da će njene prestrašenje uzdahe čuti oni
koji su blizu.Smijeh se pojačao. Dvojica ili možda trojica stražara, bilo je teško razaznati
među smijehom. Zatim je nastupila pauza i neko šaputnje. Zar su slušali kroz vrata
gospodara? Ne, nije moguće. Ili je? Zar su svi bili svjesni Ronanova zadatka da pronađe
gospodaru ženu za krevet? Zar su žene bile samo osvajanje? Mariani je to skoro bilo
dovoljno da se vrati u svoju sobu. Skoro. Ali ne dovoljno.
Zadrži gađenje za sebe, čekala je muškarce da napokon odu a onda još malo pričekala
kako bi bila sigurna. Proviri iza ćoška, pogleda gore dolje po hodniku kako bi bila sigurna da
je potpuno prazan. Sigurna da je sama, izađe s leđima pritisnutima o zid skroz do
Brandonovih vrata. Ovog puta, bez oklijevanja, okrene kvaku i pritisne ju. Soba je bila
mračna, ni traga narančastom sjaju žari u ognjištu. Mariana je bila zahvalna na tami i tiho
zatvori vrata iza sebe. Tama je značila da može pobjeći. Tama je značila da možda ni nije
tamo, i da će ova idea biti potpuno zaboravljena dok se bude vraćala u vlastitu odaju.
- Dugo ti je trebalo.- promrmljao je. Muškarac nije zvučao poput onog koji će biti
zabavljen ženom.
Zapravo, zvučao je zlobno. Mariana je pokušavala ne odstupiti. Nije joj nikad palo na
pamet da možda Brandon ne uživa u užicima tijela, sa ili bez žene. Bio je muškarac kojeg joj
je nametnuo francuski kralj, koji je bio protiv toga. Natjerao ju je da glasno stenje i skače po
krevetu dok je on pisao pisma za stolom, sve kako bi zavarao bilo koga tko je slušao s druge
strane vrata. Vrućina joj zapali lice i ona se odmakne, spremna otići. Ako nije želio nijednu
ženu ovdje, njena pristunost bi samo zamračila svaki budući trenutak koji bi mogli skupa
provesti.
- Pa, djevojko, hoćeš li cijelu noć stajati pored vrata?- Drvo zastruže po podu, slijedio
ga je zvuk njegovih koraka u čizmama. Ona osjeti lagano strujanje zraka nod njegovih
pokreta i iznenadni trnci pređu preko njegove kože.
Brandon je prilazio. Njeni guzovi dodirnu vrata, i ona posegne kako bi primila kvaku, samo
malo otvori vrata prije nego li ih je on zatvorio svojom rukom koja se bila negdje iznad njene
glave. Bili su udaljeni nekoliko centimetara. Njegov dah dotakne njen obraz, mirisao je na
pivo i začine. Zar je pijan? Iznenada se molila da je dobro i pri sebi.
- Nikud ne ideš. Muškarci misle da te trebam i odlučio sam vidjeti je li tako.
Na tren se nadala da zna da je to ona, da dijele tako intenzivnu vezu pomoću koje ju on
može osjetiti iako ju ne vidi. Ali se stvarnost vratila kako bi ju snažno udarila. On nije znao
tko je ona. Brandon je znao samo da mu Ronan šalje sluškinju koja će mu olakšati boljku
koju je mislio da ima. Možda su mislili...
- Prošlo je dosta vremena otkad sam bio sa ženom.- Njegova je ruka vrelo stisnula
njen bok. – A nikad neću imati ženu koju želim.
Srce joj poskoči. Volio je drugu. A koristio je nju, ili onu kojom ju je smatrao, kako bi
olaškao bol srca. Mariana je znala nešto o tome. Poznavala je bol koju je osjećala dok je
slušala njegove riječi.Brandonove usne pređu preko linije njene vilice.
- Mirišeš na limune.- Zubima je primio njenu donju usnu, njegov topao dah pun viskija
mješao se s njenim brzim ali tihim izdisajima. –Zašto si tako nervozna?
Glas mu je bio mek, nagovarajuć. Onog trena kad progovori znat će tko je ona zapraco, i
dok je mislio da je netko drugi, bilo tko drugi, njegova senzualna magija ju je držala na
mjestu, nemogućom da se pomakne dok je on grickao njen vrat.Ona ponovno odmahne
glavom.
- Nisi nervozna?
Ponovno odmahne glavom. Njegova ruka klizne preko njena boka do guzova, primi
jedan u ruku, masirajući mišić dok je ona mislila kako će pasti na pod.
- A sad?- upita.
- Ne.- ona prošapće, nadajući se da će tiši glas sakriti njen naglasak. Čekala je da
vikne na nju kako je prevarantica, ali nije.
Umjesto toga, stisnuo je tople usne na njene. Obuzeo njena usta kao i prvi put kad su se
ljubili. Njegov baršunasto mek jezik je ušao unutra kako bi se topio uz njen, vrtio i zadirkivao,
osvojio. Jednom rukom još uvijek iznad njene glave a drugom na njenoj stražnjici, približio joj
se, dok ju je privlačio bliže. Zdjelice su im se susrele i iskre intenzivne potrebe izletile iz
njenih prepona, niz noge do prstiju, kroz ruke do jagodica na prstima. Čvrstoća njegova
koplja je pronašla dobrodošlicu u centru njenih bedara. Prihvatila je tu čvrstoću, stisnute
vatrene srži uz njega, željeći još, zahtjevajući da on nastavi mamiti ju tim intenzivnim
zadovoljstvom. Bradavice su joj bile tvrde, štoviše bolne, i ona je očajno željela da ih
dodirne, posiše. Pomisao ju je šokirala, ali samo malo, kao da je to nije nešto do čega bi joj
prije stalo, ali je Brandon izvukao dio nje za koji nije znala da postoji. Da osjeti stvari koje se
nije usuđivala istražiti.Ove noći, on će biti njen. Meki uzdah pobjegne njenom, brzo progutan
od strane Brandonova poljupca i odgovoren stenjanjem.Oprezno, dotakne njegov struk,
polako kružeći dlanom po njegovim leđima. Koža mu je ugrijala meki lan njegove košulje.
Ispod tkanine, napeti mišići poskoče po njenim prstima. Ona stisne uz njegovu kralježnicu,
prelazeći prstima gore dolje duž nje, masirajući ih.
Mariana nije bila kreposna žena ili nevina. Više, no što se željela sjetiti, muškaraca je
uronilo u nju. Razlika između tih iskustava i ovog je bila značajna.Izbor.Mariana je odlučila
doći Brandonu. Odlučila ponuditi se njemu. Željela ga je. Žudila za njim. Strast je strujala
njom, ispunjavala ju, oslabila joj koljena i učinila da drhti svaki dio kože. Srce joj je nastavilo
lagano poskakivati, hvatala je dah a želudac joj je okretao. Ovo je bilo nešto novo. Dolazila
je Brandonu u svježa, nova u svijetu gdje je strast mogla biti nešto u čemu je odlučila uživati
umjesto nečeg što je morala trpiti.Željno ga je poljubila, zaljuljala bokove zajedno s
njegovima. Ovo je bila strast. Krajnje nesputana.
- Oh, djevojko...- šaptao je uz njene od poljubaca otečene usne. – Ispunjena si
strašću. Podsjećaš me na...
Brandon zašuti, ljubio ju je s još više energije. Maknuo je ruku s vrata i stavio ju na njen
drugi bok, masirao ju dok je prstima prelazio po spavaćici, polako dižući tkaninu, izlažući
njene noge hladnom zraku. Kad je dotaknuo golu kožu njena bedra, spavaćica je bila
skupljena oko njenih bokova. Marina teško uzdahne. Kliznuo je rukom preko gole izloženosti
njene stražnjice, prelazeći pritom poljupcima preko njena vrata.
- Imaš tako meku kožu i tvoja guzica... Bože, djevojko, želim se pogostiti njome.
Podigao ju je u zrak i ona omota noge oko njegova struka. Osjećala se bestežinsko u
njegovom naručju. Omotavši ruke oko njegova vrata ona uroni prstima u njegovu
kosu.Uronjeni u tamu, mogla je biti svoja, ona kojom je željela biti – i s muškarcem koji joj je
prirastao srcu. Činilo se da se Brandon ne suzdržava i nije se namjeravala ni Mariana.
Prislonila je usne na njegov vrat, prešla jezikom preko slane kože do ramena. Zadrhtao je na
njen dodir, tiho zastenjao u grlu.
- Kako se zoveš djevojko?- upita.
Nije mu to mogla reći. Niti mu je mogla dati lažno. Bez odgovora prislonila je usne na
njegovo grlo, lagano kricnula i onda prešla usnama do brade.
- Reci mi.- reče i prisloni ju o zid.
Strast se zapali u njoj. Nikad nije bila ovako držana. Nikad ju o zid nije prislonio muškarac
koji ju je očajnički želio – ili se bar mogla pretvarati da je tako. Njegovo koplje usmjereno
prema njenom spolu, slalo je vrtloge užitka kroz njeno tijelo.
- Želim znati koga dodirujem, ljubim... Čija guza je tako meka i puna.
O, Bože pomozi joj... Njegove su riječi bile slatki grijeh, od kojeg je željela viknuti njegovo
ime, moliti ga da ju uzme uz zid poput muškarca ludog od strasti prema njom.Od svih riječi
koje je čula tijekom odnosa njegove su bile najmoćnije. Nije ni čudo da su se sluškinje
svađale oko toga tko će u njegov krevet. Mariana će morati uskočiti u taj okršaj.
- Ššš...- Ona lizne zadirukujući put do njegova uha i lagano gricne ušnu resicu. Glas joj
je bio tih, skrivao njen naglasak. – Večeras je moje ime Desire.
Brandon se ukoči na tren, odmakne, ali u mraku nije mogla vidjeti njegovo lice. Panika
okruži njeno srce. Je li ju prepoznao? Tišina sobe se mogla osjetiti prstima. Ovo je bila
pogreška.
- Voditi ću ljubav s tobom, Desire.- Glas mu je bio tih, napet i hrapav kao da je
doveden do ruba od želje za njom.
Mariana klimne a onda shvati da ju ne može vidjeti. Šapne, -Da,- koristeći škotski
naglasak.
Brandon ju odmakne od zida i odnese kroz mrak. Pitala se može li vidjeti kroz tamu, jer se
nije zabio u nijedan komad namještaja niti spotaknuo od tepih ili ostavljen objekt. Došao je
ravno do kreveta i posjeo ju na njega. Madrac mu je bio čvrst i mekan i ona je uronila u
njega.
- Čekaj, djevojko, ne još.- Brandon pređe prstima preko njenih ruku do dlanova i
nježno ju povuče da ustane. - Želim voditi ljubav s tobom golom.
Mariana prestane disati. Neće jednostavno podići njene suknje i uzeti ju. Slika njihova
tijela vrelo pritisnuta jedno o drugo je samo povećala njenu želju. Bradavice su joj bile tvrdi
bolni pupoljci i među njenim bedrima je bilo sklisko od vlage. Nijedan muškarac ju nije naveo
da se ovako osjeća. Željeno, potrebito i da se njen odgovor uzima u obzir. Brandon je
očekivao da ona pronađe jednako zadovoljstva u njihovom sjedinjenju kao i on.Debeli
hrapavi prsti su prešli duž njene dekoltea, preko vrpci a zatim zastali. Brandon ih lagano
povuće i pusti da se čvor otpusti.
- Došla si k meni odjevena tako uredno i pristojno... U svojoj spavaćici, djevojko. Što si
mislila napraviti?
Što da kaže? Bio je u pravu – sluškinja bi došla u haljini koju je cijeli dan nosila.
- Zar te moj rođak izvukao iz kreveta kako bi došla i zadovoljila me?
Ona odmahne glavom, shvaćajući da ju ne može vidjeti a zatim šapne, - Ne.
Dotaknuo je udubinu u njenom vratu. – Srce ti brzo udara.- Kliznuo je prstima niz njene
grudi, između njih, povukao vrpce, dok nije dotaknuo točno iznad pupka. Naježila se od
njegova dodira. –Koža ti je tako meka.- Utisnuo je vrući poljubac u njenu ključnu kost.
Marianino disanje se ubrza.
- Imaš božanstven okus.
Kliznuo je jezikom u središte njenih prsa i onda prešao dolje između grudi, razdvojio
haljinu kako bi otkrio njene grudi i izbočene bradavice hladnom zraku. Usta su joj se osušila.
Zbrkane misli ispune njenu glavu. Brandonov palac pređe preko njenih bradavica i ona
zastenje i poskoči.
- Mmmm. - reče. – Sviđa mi se način kako mi odgovaraš.- Ponovno je prešao preko
njenih bradavica i nek ju sveci sačuvaju, ona se isprsti željeći više.Grizla je usnu kako ga ne
bi molila, osjećajući da joj sve više nestaje kontrole, nije si vjerovala da neće govoriti
francuski.Brandonove su usne žigosale put od udoline između njenih grudi do ispod njih,
lake poput pera u svom naumu da ju zadirkivanjem izlude. Lizao je, ljubio, sisao gotovo
svaki daio njenih grudi osim vrhova koji su žudjeli za njim. Mariana uplete prste u njegovu
kosu i stisne kako bi ga navela da se prebaci gdje je željela, ali on se samo smijao,
zadirkivajući njenu želju.
- Ti si željna djevojka.- Primio je njenu ruku i povukao ju od svoje kose dolje do čvrstih
mišića prsa prema tvrdoći ispod svog plašta. –Osjećaš li to? I ja sam željan tebe?
Kurac mu je bio dug, debeo i stajao je kao da ju čeka cijelu vječnost. Mariana prođe
rukom po njemu osluškujući pritom njegovo grleno stenjanje. Činilo se da je to bio okidač, jer
njegove su usne pale na njenu bradavicu i uvukle ju u baršunastu vrelu špilju.Mariana željno
dočeka njegov dodir, žudila je za njim. Prvi put će biti s muškarcem kojeg je sama izabrala i
sjajno kako je do sada doista uživala u tome. Glava joj padne unatrag i zastenje. Njegov
kurac skoči od nestrpljivosti da bude u njoj. Ona ga lagano stisne i Brandon zareži, zubima
ju upozori na njenoj bradavici. Od drhataja joj se koža naježila.Brandon svuče haljinu s
njenih ramena i kako ju ništa nije držalo, tkanina sklizne u hrpu oko njenih stopala. Naježila
se, djelom od hladnoće sobe a dijelom od iščekivanja i malo straha.
- Želim te vidjeti.- reče Brandon. Prošao je rukama preko njenih golih ramena, grudi,
trbuha i bokova.
- Ne.- šapne. Ako upali plamen noć će biti gotova. –Tajanstvenost... ispunjava me s...
- Željom - on završi.
Nije odgovorila, samo je povukla kopču s njegova ramena kako bi oslobodila njegov
ogrtač, posegnula za remenom, otpustila da i nasmiješila se kad je čula zvuk kopče. Nikad
nije imala zadovoljsto razodjenuti Gorštaka. Pustila je remen da padne na pod, a udarac je
bio glasniji nego što je očekivala. Poput njene spavaćice, s ničim da ga zadrži, njegov je kilt
pao oko njegovih nogu.
- Nisi sramežljiva, djevojko.- reče, ali su mu riječi zvučale poput pitanja.
Mariana se pitala je li su otkrio. Shvatio tko je ona. Bilo je nemoguće jer da je doznao tko
je, ona bi bila u svojoj sobi. Osim ako vođenje ljubavi nije uznemiravalo njegove misli
jednako kao i njene. Nije bilo ničeg što je više željela. Ništa što ne bi učinila da ga ima. Zar je
moguće da i on osjeća isto? Je li i on spreman učiniti sve kako bi ju imao? Možda su oboje
shvatili da je ovo, tajno u tami druženje, jedini način. Ili je, možda, to samo njena
želja.Oduprijela se nagonu da odmahne glavom. Brandon je bio častan muškarac. Ako bi
sumnjao da je to ona, sigurno je odbacio tu misao, inače ona više ne bi bila ovdje.Kako bi
dokazala svoju hrabrost, Mariana posegne i još jednom obujmi njegovu dužinu svojim
dlanom. Njegova je koža bila meka poput satena, čvrsta. Bio je težak u njenoj ruci i kad je
prošla rukom prema gore, Brandon ispusti tiho grleno stenjanje a čelo mu padne na njeno.
- Predobro to činiš da bi bila djevica.
Mariana se meko nasmije i pređe palcem preko vrha.
- Nisi djevica, zar ne?
S jednom rukom na njegovom koplju a s drugom na obrazu, šapne. –Ne.- A zatim pređe
jezikom preko školjke njegova uha.
- Onda sam u nevolji.- Glas mu je imao zadirkujući ton. Prešao je rukom preko njene
gole stražnjice, masirajući guzove. Osjetila je kako mu se dah ubrzao.
Ona se ponovno nasmije. –Možda.
- Začarala si me.- šapnuo je. Sad su obje ruke mazile njenu stražnjicu, zatim jedna
pređe naprijed na njen bok, preko trbuha i dolje do busena koji je prekrivao njen spol. –Želim
i ja tebe začarati.- Kliznuo je prstom između skilskih nabora i pronašao bubnjajuću kvržicu
njene želje bez problema.
Mariana zastenje i ugrize usnu kako ne bi zaplakala. Cijelo tijelo joj je drhtalo od želje.
- Bojim se da već jesi.- promrmljala je.
DESETO POGLAVLJE
D
a umre ovog trena, Brandon bi umro kao sretan čovjek.U naručju je držao
ženu velike tajanstvenosti, ljepote i strasti. Tajanstvene jer je šaptala i željela
da ju zove Desire a ne njenim pravim imenom. Ljepote, jer joj je koža bila tako
meka, obline suptilne i znao je da je imala rupicu na obrazu kad se nasmiješila ili smijala.
Strasti zbog njena odgovora, želje, vatrena načina na koji je njen jezik dodirivao njegov i
ruke stisnule u njegovoj kosi. Mariana se pokušala zamaskirati – ali i u mrklom mraku, s
meko izgovorenim riječima i bačvom viskija u tijelu, znao je da je to ona.
Kad je ušla u njegovu sobu, lice joj je bilo uokvireno s dimnim svijetlom hodnika, oblik
njene čeljusti, obraza i nosa bili su strašan podsjetnik onog što je očajnički želio a nije
mogao imati. Stajala je tamo, tiha, čekajući i on joj je pružio izlaz pretvarajući se da je jedna
od sluškinja. Nije mu povjerovala.Bilo je krivo, krajnje nemoralno od njega da prihvati njenu
ponudu ali si nije mogao pomoći. Bio je bespomoćan na njen poljubac, dodir. Brandon nije
mogao okriviti piće, jako dobro je znao da čak i da je trijezan opet bi ju polegao na krevet i
obljubio od glave do pete. Pod maskom stranaca u noći, imali su mogućnost podijeliti ovaj
trenutak, koliko god on bio prolazan. Pustio ju je da se pretvara kako je netko drugi dok je on
zapravo vodio ljubav s njom. Mariana, u njegovoj odaji, njegovom naručju. Morao se
suzdržati od odmahivanja glavom i toga da se uštipne. Je li ovo to što je cijelo vrijeme želio?
Otkad ju je vidio kako leži na tlu, prekrivena čađom? Vidio je ljepotu kako sjaji ispod sloja
prljavštine, ali je također opazio njenu strast i snažnu osobnosti u tim veličanstvenim očima
dok ga je gledala.
- Oboje ćemo se sjećati ove večeri u sljedećim danima.- reče.
Mariana je drhtala, njena koža je trnila pod njegovim dodirom. Spol joj je bio vruć, vlažan i
nek je proklet ako ju nije htio baciti na leđa i zabiti ga do kraja. Ali nije mogao. Bio je ozbiljan
oko toga da ova večer bude posebna, i iako mu je kurac bio tvrd poput kamena, nije želio
sad svršiti, ne kad ima cijelu noć za uživanje u njoj.Njen ga je svilen dlan dovodio do ruba,
okrenuo je očima od zadovoljstva.
- Stani.- reče, iako bi mogao leći i pustiti ju da mu radi što žli sljedećih 60 sekundi prije
nego pukne.Mariana makne ruku i on je mogao čuti pitanja koja su joj prolazila glavom,
tišina je odzvanjala. - Ne brini, djevojko, jednostavno je tako dobro.- mrmljao je u njeno uho,
dok je jezikom prelazio preko ruba osjetljive ušne resice. –Skoro sam svršio i želim zbog
tebe duže trajati.
Mariana uzdahne, pređe rukama preko njegovih prsa do ramena i onda ih omota oko
vrata. Njeno toplo, meko tijelo se stisnulo uz njegovo, šokatno koliko si bili različiti. Njegov
kurac, neovisno o njemu, je pritiskao udubinu njenih bedara. Nije ga mogao odmaknuti,
kombinacija vrućine, škakljanja njene kose i vlage koja je močila vrh bili su dovoljni da baci
muškarca na koljena i moli za ulaz.
- Oh, djevojko.- zareži.
Bradavice su joj bile tvrde i omamljivo prelazile preko njegovih prsa. Zadirkivao ju je da ga
je začarala ali se bojao da je to istina. Uronio je lice u njen vrat, poljubio golu kožu i udahnuo
miris njene čiste kože. Brandon pređe put od vrata do grudi i ovog puta ju nije zadirkivao već
odmah navalio na bradavice. Disanje joj se ubrzalo i mogao se zakleti da je čuo kako joj srce
preskače, njegovo je zato vrijeme jurilo sustiće njen stalni ritam.
- Oh.- stenjala je, nagnula bokove prema naprijed a njegov kurac je klizio uz skliske
nabore njena središta.Ako nastavi s tim, podići će ju i uroniti sebe u nju dok su još na
nogama. Koliko god da ga je boljelo, Brandon odmakne kurac, i okruži ga hladan zrak, čista
suprotnost toplini u kojoj je bio uronjen. No to mu je pomoglo da smiri svoj divlji
libido.Brandon zamijeni svoju dužinu s jagodicama prstiju, nježno je milovao, zadirkivao
njenu kvržicu. Mazio je dok njeno meko stenjanje i uzdasi zadovoljstva nisu postali jecaji
blaženstva. Zarobio je njene usne svojima dok joj je tijelo drhtalo i pulsiralo uz njega.
Marianin odgovor, njen vrhunac, bili su skoro više od onog što muškarac može
podnijeti.Podigao ju je u zrak s jednom rukom ispod koljena a drugom na leđima, odnio u
krevet i smjestio na pokrivače.
- Je li ti hladno?- upitao je.
Čulo se premještanje na tkanini. – Ne.- reče.
Kad je prešao rukom po njenom bedru osjetio je kako joj se koža naježila. Odaja mu je
bila nevjerojatno hladna.
- Zapalit ću vatru.- Znam tko si, skoro je dodao.
- Ne.- reče ona još nježnije.
- Onda ću te zagrijati svojim tijelom.
- Da, molim te.- mrmljala je.
Brandon je žudio za tim da kaže nešto na francuskom ali je znao da bi tako razbio čaroliju
njene misterije. Mariana bi otišla. A to nije želio. Nije želio da itko od njih dvoje ikada napusti
ovu sobu.No, to je bilo nestvarno. Rat je bio u jeku. Rat kojem je posvetio svoj život. Tu su
bile i njegove zemlje. Njegove obaveze.
- Dođi.- prošapće Mariana. Posegnula je za njim a ruka joj je prešla preko njegove
nadlaktice. Povukla je.Brandon se mogao samo pokoriti jer nije želio ništa više od toga da
bude s njom.Ležao je uz nju i istraživao svaki centimetar njene kože svojim prstima i ustima.
Od krivulje stopala, škakljivog mjesta među njenim bedrima, obožavao ju je, okusio. Kad je
kliznuo rukom među njena bedra bila je skliska i spremna. Za njega. Zanjihala je bokovima i
onda se smirila. Samo to bi mu bilo dovoljno da svrši. Brandon nikad nije išao polako sa
ženom, nikad uživao u trenutku, kao što je s Marianom. Da, zadovoljio bi on njih ali ih nikad
nije doveo do oslobođenja više puta. To je ono što je želio s Marianom. Vidjeti ju do kraja
potrošenu. Želio je da se zauvijek sjeća ove večeri. Želio je da kad legne s drugim
muškarcem da misli na njega.I tu se krila istina. Ako ne može biti onaj koji će biti s njom
svake večeri želio je biti onaj o kojem se sanjati.Njegova. U potpunosti njegova.
- Oh, M-djevojko...- Utihnuo je, zaustavio se prije nego li kaže njeno pravo ime.
- Želim te.- mrmljala je.
- Ne mogu čekati.
- Nemoj.
Okrenuo se na leđa i povukao ju na sebe, njena bedra su obujmila njegove bokove. Bože
kako bi želio vidjeti njeno lice dok joj je strast zamaglila oči a usne su natečene i vlažne.
Toplina njena središta bila je blizu njegova kurca, čin mučenja za njegovo napaljeno stanje,
- Želim biti u tebi, Desire.- mrmljao je.
Mariana nije odgovorila riječim, umjesto toga je posegnula između njih, tanke prste
omotala oko njegova koplja. Malo se podigla i usmjerila vrh njegove erekcije u njeno slatko
središte. Brandon zaškrguće zubima, ispusti grleno stenjanje koji su bili na rubu da postanu
uzvici.Uronio je par centimetara a onda ju je u potpunosti ispunio povlačenjem njenih bokova
dolje. Oboje su zajecali, Brandon primi njene bokove a Mariana njegova prsa. Počela se
njihati i u potpunosti prikovala Brandona.Pokušavao je ignorirati lagani ritam koji je pronašla,
odmjeren i željan ritam koji je značio da zna pronaći svoj vrhunac. Djevojka koja je bila
udana za starca ne bi ga mogla jahati na taj način. Ili bi? Brandon makne te misli, odbijao je
dopustiti da mu sitnica poput toga da ga Mariana zna primiti i pružiti strast uništi trenutak.
Ako ništa, trebao bi biti zadovoljan što ona zna što radi. Što ako to nije Mariana – od te misli
ju je skoro bacio s kreveta i upalio svijeću.Što ako je zbog potrebe za njom, želje da padne u
njeno naručje, izmislio cijelu stvar i netko nepoznat je bio trenutno na njemu?Od te pomisli
mu pozli i skoro je izgubio nit.
- Brandon...- stenjala je a francuski naglasak je bio u njenom pozivu.
Nije fantazija, stvarno je.
- Ljubavi,- odgovorio je i dalje u strahu koristiti njeno ime. –Tako si dobra.
Stenjala je i prelazila rukama preko njegovih prsa do ruku. Ubrzala je ritam, kružila
bokovima a onda se podizala i spuštala. Brandon je pokušao pratiti ritam ali mu je bilo teško
koncentrirati se na njeno zadovoljstvo kad ga je gurala na rub njegovog.Mariana uspori,
bolna predaja njegova užitka.
- Nemoj stati, djevojko.- zarežao je. –Molim te.
Brandon nikad prije nije molio. Čak ni kad je izgubio nevinost s pastirevom kćeri na hrpi
svježe oštrigane vune. Ovo mu je bio prvi put i snažno ga je uzdrmalo. Bilo je previše,
prebrzo. Nije razumio. Nije mu se svidjela promjena u njemu.Kao da je mogla čuti njegove
misli, Mariana još više uspori otežala disanja. Brandon je odbio moliti. Zapravo, trebao je
preuzeti kontrolu.Zgrabio ju je oko struka i bacio na leđa bez da se odvojio od njena topla
centra.
- Previše me mučiš, curo.- Prešao je zubima duž njena vrata.
Marianini nokti su našli sidrište u njegovim leđima, uhvatili za njega dok ga je duboko
gurao a onda skoro cijelog izvukao van. Bio je neumoran u lovu na njen vrhunac, i nije
morao dugo čekati. Njene noge se čvrsto stisnu oko njegovih bokova. Slika u njegovom umu
njenih prstiju kako se stišću ga je potaknula još dalje. Baš kad je skoro pronašla svoj
vrhunac on stane.Dug, izmučen uzdah pobjegne iz nje.
- Reci mi, djevojko.- želio ju je čuti kako moli poput njega nekoliko trenutaka ranije.
- Molim te.- uzdahne.
Bilo mu je dovoljno. Brandon uroni duboko u nju, poveže njihova tijela takvom žestinom
da se krevet zatresao i udario kameni zid u ritmu koji se mogao povezati jedino s vođenjem
ljubavi. Nije mogao stati, čak ni kad je znao da će se pola dvorca probuditi od buke koju
stvaraju.Ispod njega, Mariana se vrpoljila. Ispuštala je male uzdahe pomiješane s jecajima.
A onda je zadrhtala, noktima prešla po njegovim leđima dok je svaki centimetar nje drhtao.
Njena vagina se stisnula čvrsto oko njega preplavljena snažnim valovima. Nije se mogao
oduprijeti njenom vrhuncu.
- Oh!- zastenjao je, pustio da vrhunac preplavi njegova osjetila kad ga je pulsirajuće
zadovoljsto uhvatilo. Izvukao ga je u zadnjoj sekundi i pustio da se sjeme prelije preko njena
drhtećeg trbuha.S rubom plahti Brandon ju je obrisao i onda povuko u naručje. Noge su im
se ispreplele, njena glava je bila na njegovom ramenu i on je odsutno prelazio preko njenih
leđa.
- Bilo je...- riječi su mu bježale. –Nisam nikad...
- Šššš..- Obrisala je znoj s njegove sljepoočnice i poljubila ga.
Brandon stisne čeljust. Bila je u pravu; bio je spreman podijeliti više no što bi trebao s
ženom koju tako kratko poznaje a u koju se zaljubio. Bio je zaljubljen i u pastirevu kćer. Ali je
ovo bilo drugačije. Bio je to dječakov prvi susret s onim što je ljubav. Odbijao je pomisliti da
je sad muškarčev susret.Odmahne glavom i ustane s kreveta, potraži svoju košulju i obuće
ju. Koža mu je gorila unatoč hladnoći u sobi. S rukama na bokovima, okrenuo se prema
krevetu a prsti su ga svrbili da upali svijeću. U mrklom mraku zamišljao je Marianu kako leži
na krevetu, podignutih koljena, profinjeno istaknutih grudi s rukama iznad glave dok ga
promatra.Zatvaranje vrata je bilo jedino upozorenje da je napustila krevet – zapravo
napustila odaju.
- Mariana?- upita, ne vjerujući da je zapravo otišla.
Nije bilo odgovora. Niti šapta. Kako se tiho kretala dok je pokupila spavaćicu prije nego li
se išuljala van. Brandon se nije mogao ne osjećati omalovažavano. Nikad dosad se djevojka
nije išuljala iz njegove odaje. Zapravo, on je bio taj koji se tiho iskradao iz ljubavničina
kreveta. Zar je lagana bol u njegovom trbuhu osjećaj? Pomisao je bila uznemirujuća. Zašto
mu je stalo? Trebalo bi mu biti drago što se iskrala bez da mu je rekla. Nije bilo čudnog
pozdrava ili praznih obećanja koje ne bi mogli održati. Sjeo je na rub kreveta gdje je nekoliko
trenutaka ranije bio uhvaćen u erotski zagrljaj s najčarobijom ženom.Brandon pređe rukom
preko lica, protrlja sljepoočnice. Da, njegova reakcija je uznemirujuća.Još gore je bilo to što
su mu osjeti otupili i nije ju čuo. Otupila mu je osjete, učinila ga slabim, ranjivim.
Ljutnja ispuni njegove grudi. Brzo je omotao kilt oko bokova, stavio remen, ali se nije
zamarao čizmama. Bos, izjurio je iz sobe u potrazi za njom, pokušavajući se sjetiti puta do
gostinjskih odaja. Gore uz stepenice, dolje niz hodnik. Stajao je ispred njenih vrata, tihi
glasovi su se čuli kroz drvo.Tko je u njenoj odaji?
Brandon se nije potrudio pokucati. Nije znao je li to bio njegov ranjeni ponos jer joj je
dopustio da ga zavede i onda pobjegne bez riječi ili ljutnja zbog toga kako se osjećao. Uletio
je u sobu, iznenađen vidjevši ju kako stoji njemu okrenuta leđima između dvije sluškinje dok
su njihove usne formirale O.
- Gospodaru.- uzdahne Mariana. Obrva joj se namreška od iritacije kad se okrenula
licem prema njemu.
Obraćajući se dvijema sluškinjama reče stisnutih zubi. – Odlazite.
Sluškinje spuste glave, naklone se i onda izjure iz sobe te zatvore vrata za sobom.
- Što je dovraga ovo bilo?- upita Brandon, mahnuvši rukom iza sebe, nadajući se u
smijeru svoje odaje.
Mariana podigne obrvu. – Nisam bila svjesna da dami nije dozvoljeno razgovarati s njenim
sluškinjama.- Njen ton glasa je bio ohol a držanje ukočeno.
Brandon ispusti oštar smijeh. –To nije ono na što sam mislio i ti to jako dobro znaš.
Polako, ona odmahne glavom. – Upravo suprotno, moj gospodaru, ne znam na što mislio.
Ah, ona bi se igrala s njim. – Možda će ti ovo osvježiti pamćenje. - Prišao joj je, prešao
prstima preko krivulje njenih obraza i iza njene glave a zatim ju poljubio.
JEDANAESTO POGLAVLJE
- Znao sam da si to ti.
Mariana klime, hrapavost u Brandonovom glasu joj se slao trnce preko cijele kože. Srce
joj je udaralo od njegovog upadanja u sobu. Njihova vrućeg susreta. Nekoliko trenutaka
kasnije, njene usne su trnile od njegovog poljupca. Mogla ga je i dalje osjetiti na jeziku. Dok
su bili tako stisnuti, njen dah se miješao s njegovim, njegovo srce je udarala žestoko kao i
njeno. Svijetlost svijeća se ocrtavala u njegovim očima, ističući plavetnilo njegovih šarenica
poput prizme. Svaki kut i dio njega je bio veličanstven, opojan. Mogla bi gledati u kristal
njegovih očiju satima i ne bi joj dosadilo. Dopustiti mu da ju ljubi, dodiruje.Nagađala je dok
su vodili ljubav da on zna tko je ona i nadala se da neće doći za njom. Dok su ležali
isprepleteni u naručju uhvatila ju je panika. Ležati s nekim, maziti ga kao što ga je mazila –
njeni prsti su kružili preko njegovih dlakavih prsa – bilo je to preintimno. Doživjela je i prije tu
intimnost, ali onda se pretvarala, sad ju je osjećala. S Brandonom se osjećala izloženom –
ne fizički već emocionalno. Otvoreno i ranjivo.
Brandon je sišao s kreveta i ona je iskoristila priliku za bijeg. Da ode. Kukavica je. Bojala
se krenuti putem nad kojim nije imala kontrole. Put koji bi sigurno završio loše. I molila se da
neće krenuti za njom.Bio je ovdje, prekrio vrata kao što je prekrio svaki dio njenih misli.
Pitala se hoće li sluškinje reći svima koji budu htjeli čuti kako je lord Sinclair uletio u odaju
lady Mariane. Ili će pokazati sjajne novčiće kojima im je platila kako bi joj dopustili
zadovoljstvo u njegovom krevetu?
- Zašto si otišla?- Brandonov ton nije pokazivao nikakve osjećaje. Kapci su mu bili
spušteni kao da ga štite od nje.
- Nisam mogla ostati?- reče ona tiho, nije se potrudila maknuti iz njegova naručja niti
negirati da je bila u njegovoj odaji. Njegova toplina ju je okružila. Koliko god bilo nerealno,
nije se mogla odvojiti. Bilo da je to radio svjesno ili ne radio je krug na njenom boku prstom.
- Zašto?
Teško progutavši reče, - Oboje znamo zašto, Brandone.
Mrzila je kako snishodljivo zvuči, pesimistično, ali prije nego opet padnu u krevet – čemu
su bili blizu – Mariana ih je trebala vratiti natrag u stvarnost. Razočarati Brandona je bilo
protiv svega što je naučila, potpuna suprotnost načinu na koji je živjela prošlih 5 godina.
Ostavilo je gorak okus u ustima. Još gore od toga, išlo je protiv onog što je njeno srce
vrištalo.
Brandon ispusti psovku ispod glasa i odgurne se od nje. Mariana se udalji, oslanjajući se
na svaki dio treninga koji je imala kako ne bi posegnula za njim. Stajao je ukočen. Trebala je
biti nježna i pasivna kako ga ne bi dalje povrijedila. Bilo je očito da oklijeva i ona je mogla
pogađati zašto. Dok je rukom prolazio kroz kosu i hodao po sobi, ona uzme trenutak kako bi
duboko udahnula, smirila lice i sklopila ruke pred sobom. Nije mogla reagirati prema osjećaju
ili će biti u problemu. Više emocija nego li je ikad mogla zamisliti. Kako da isključi osjećaje?
Ovo je bio novi teritorij za nju i nije joj se ni najmanje sviđao. Biti udaljena od Brandona,
izbjegavajuti njegov poljubac, dodir i probijajući pogled je bio jedini način. Zašto se onda
činio gotovo nemogućim?
Brandon je nastavio koračati naprijed natrag još tri puta, prije nego li je stao, ruku na
uskim bokovima. Mariana ga je pozorno promatrala. Sijene i svijetlo su ocrtavale kutove
njegova lica, a ipak ju je odbijao pogledati. Lice mu je bilo okrenuto u stranu kao da je
pronašao nešto duboko i smisleno u načinu na koji se zid spaja s podom. Mariana gladno
pređe pogledom preko njega, dijelom jer joj se sviđao kako je izgledao a i zato da izbroji
njegovo oružje. Nijedno. Bio je u takvoj žurbi da ju vidi da se nije potrudio ni obuti.
- Tko si ti zapravo?- upita Brandon, vrati pogled na nju suženih očiju.
- Ona kojom sam se predstavila.- Glas joj je bio tih, ravnomjeran. Tko je ona i što je
ona su dvije različite stvari i nije željela uništiti uspomenu onog što su proživjeli svojoj
neslavnom pozadinom. Njena prošlost je samo njena. On ne mora znati da je bila ljubavnica
mnogim muškarcima. Da su joj muškarci kojima je služila zapovijedali da spava s njihovim
prijateljima. Da su ju iskorištavali mnogi a nitko ju nije volio. Mariana je bila pijun i to je jako
dobro znala. Ali to nije značilo da želi da on to zna. Sram je zapalio njene obraze.
Brandon odmahne glavom, razočaranje mu se ocrtavalo na licu. – U redu, ništa mi ne
moraš reći. Nisam zadobio tvoje povjerenje, razumijem to. Ali nisam neka plitka budala koja
će dopustiti da ga iskoristiš i onda odeš bez riječi. Moraš mi dati više poštovanja od toga.
Marianine oči se lagano rašire. Teško je obuzdavala osjećaje. Nikad ne bi mogla pomisliti
da će njen odlazak uzrokovati toliko problema. Većini muškaraca bi bilo drago kad je tiho
otišla. Bez čudnih trenutaka. Bez objašnjavanja kad će se opet vidjeti. Nije bilo potrebe da
se pretvara kako je uživala – iako se to nije odnosilo na Brandona. Uživala je u njihovom
vođenju ljubavi. Njen pogled padne na njen krevet a zatim na njega. Uživala bi u ponovnom
vođenju ljubavi s njim. Ona gurne, nadajući se da joj glas neće pući.
Mariana zaustavi pogled na Brandonu. – Ne mislim da si plitak. I to što sam učila, učinila
sam iz samo jednog razloga...- Ali joj zastala. Nije mu mogla reći istinu. Kako da mu objasni
da je željela trenutak koji će zauvijek biti u njenom sjećanju?
Brandon se ukoči. Mišići njegove čeljusti se stisne tako da je to mogla vidjeti.

- Nemoj mi reći.- Njegov glas je bio ispunjen ljutnjom i on se brzo okrene prema prema
vratima.
Od žaljenja joj se trbuh okrene. Shvatio je njenu tišinu na krivi način. Okrenula se i
natjerala gledati u malu vatru u ognjištu. Ovako je bolje. Uronila je prste u tepih. Ako je
otišao u ljutnji, nema ranjena srca. Poput trna, što se prije izvuče, brže će zacijeliti. Brandon
nije bio trn – ali osjećaji koje je počela imati su bili kao tisuću bodljika ispod njene kože.
Neugodne. Iritirajuće.
Vrata se zatvore a ona je i dalje bila okrenuta ognjištu. Gledala je malene narančaste
plamenove kako ližu goruće drvo. Kad su ju oči počele peći od manjka treptanja, protrlja ih,
napola se nadajući kako će vidjeti Brandona da i dalje stoji uz zatvorena vrata.
- Ti si budala.- promrmljala je sama sebi.Povrijedila ga je na više načina. Ne bi ostao
čekati još. Ne bi joj dopustio da tome doda i uvredu. Brandon je bio ponosan, to sigurno
može reći. Čak i da je imao snažne osjećaje prema njoj . u što je bila sigurna da je krivo –
njegov ponos bi ga natjerao da ju ostavi da stoji.
Mariana priđe krevetu. Sluškinje su joj već odmaknule prekrivače. Uronila je među meke
plahte, zahvalna na njima. Njene plahte nisu uvijek bile od najfinije tkanine. Toplo kamenje je
bio stavljeno u dno kreveta kako bi grijalo njene prste. Zar su znale da će se na povratku iz
Brandonove odaje smrzavati?Jedna od njih je priznala da je spavala već s njim. Vjerojatno je
znala iz prve ruke kako je hladno kad napustiš njegov topli zagrljaj. Iskra ljubomore jurne
njenom krvi. Od pomisli da je podijelio takvu intimnost s drugom ženom. Zavist na sve koje
su imale tu časti ju je izluđivala.Toliko o večerašnjem bijegu iz dvorca. Ne samo da je bila
iscrpljena već se osjećala zarobljeno više nego ikad. Zidovi ju nisu toliko držali zarobljenom
u građevini koliko unutar njene uma.Sutra će se probuditi i promatrati dolaske i odlaske ljudi.
Možda će dvije sluškinje htjeti zaraditi dodatni novac i pomoći joj da neprimjećeno prijeđe
most.Mariana se okrene na leđa, prisloni dlanove na oči.
Zašto ju je od svih ratnika Visja Brandon morao uhvatiti da ne padne iz Kinterlocha?
Brandon se, prije zore, našao s Viliamom Valasom i Bruceom unutar odaja budućeg
kralja. Jedna svijeća je obasjavala prostoriju. Zavjese su bile navučene i ogrtač smotan na
dnu vrata kako bi spriječio svijetlost da izađe. Nisu htjeli da itko zna za njihov tajni susret.
- I to sigurno znaš?- Upita Valas. Njegova tamna kosa je bila razbarušenja, odjeća
zgužvana jer je izašao na brzinu iz svoje odaje kako bi se našao s njima. Ipak, Valas je
izgledao kao Čuvar Škotske. Oružje je bilo povezano za svaki dio njegova tijela. Neustrašive
obrve su obilježavale njegovo čelo i samo su bore oko njegovih očiju i usta dokazivale da se
smijao.
Bruce je stajao pored Valasa, koža mu je bila blijeda jer se tek oporavio od novog napada
malarije. Ogrtač od krzna crvene vjeverice je bio smješten na njegovim ramenima i iako je
bio bolestan, čovjek je bio snažna duha, i izgledao je odmorno.
Brandon klimne. Nek bude proklet zbog onog što namjerava učiniti. Uzeo je vremena na
povratku iz Marianine odaje kako bi se obuo i stavio oružje, iako je žalio pojuriti natrag
prema njoj, primiti ju za ramena i trešnjom dovesti razum u nju.Bodež mu se utisnuo u
podlaktice kad je sklopio ruke, podsjetnik svega što je u igri. Doma je nosi oružje samo ako
je bio pod prijetnjom ili je vježao. Ovdje je bio cijelo vrijeme naoružan. Neprijatelj bi mogao
napasti svakog trena – čak i iznutra.
K vragu, ego mu je bio ranjen nakon ove noći a on se trudio ne razmišljati o tome.
Mariana mu nije bila nitko. Barem se u to pokušavao uvjeriti. Bio je uhvaćen u maštariju.
Koja nije imala mjesta u njegovom životu. Jasno mu je to dala do znanja kad se u svojoj
odaji okrenula od njega.Dao bi život za škotski cilj i nikad ne bi dopustio da žena stane
između posvećenosti i njega.Brandon pročisti grlo.
- Sama mi je rekla da Ross i kralj Edward očekuju njen povratak. Da im treba reći sve
što vidi – uključujući i one koje vidi. Dala je do znanja da bi ju oni došli tražiti.
- Misliš da je špijun?- upita Valas.
Brandon slegne.
- Ne mogu reći.- Ali ne bi bio iznenađen. Možda se nadala da će zadobiti njegovu
suradnju kroz intimnost i planirala izvlačenje informacija od njega kad je najslabiji. Nije loš
potez ali nije jedan od onih na koje bi pao. Iako je imao svoje sumnje, nešto ga je spriječilo
da kaže svojim vođama u kojem su odnosu.
- Iako ne znaš sa sigurnošću, što ti tvoj predosjećaj govori?- stisne ga Valas.
Inače je bio onaj koji se vodio predosjećajem pa to što nije dao jasan odgovor je bilo
čudno za njega. K vragu... Njegov predosjećaj mu je govorio da ju drži na sigurnom.
- Ne. Ne vjerujem da je.
Valas klimen, ali je Bruce suzio oči. – Čemu iznenadna promjena?
Brandon slegne, ignorirajući pitanje. Pokazao je na kartu raširenu na stolu.
- Krenut ćemo s prvim svijetlom. Put će trajati dva, možda najviše tri dana.
Pretpostavljam da ćemo susresti Rossa na ovoj cesti, ili na mjestu gdje lady Mariana ima
dogovoren sastanak.
- I gdje je to?- upita Valas.
- Ne znam.
- Želiš da pošaljem na slijepo ljude u divlje Visje?- Bruce raširi ruke a iziritiranost mu je
vidjela u očima. Suptilan znak da možda nije u potpunosti dobro. Drugi znak je bio Juliannina
odsutnost koja nije nikad napuštala brata i čiji je savjet uvijek poslušao. Opet, ona i Ronan
su možda bili budni do dugo u noć.
Ispravivši se, Brandon se pripremi za borbu s budućim kraljem.
- Oni su Gorštaci, teško da nisu pripremljeni na divlje Visje.
Bruce frktne. – Da, ali Ross igra prljavo. I ti zaboravljaš, da iako je u savezu s Englezima,
kao i mi obučen je kao Gorštak.
- Svjestan sam toga i ne podcjenjujem snagu svojih ljudi.
Valas priđe bliže. – Nitko ne podcjenjuje snagu tvojih ljudi, Sinclair. Bruce samo izažava
svoju zabrinutost.
Brandon duboko udahne, borba je završila za njega. Klimne
- Kao što bi i trebao. Isprike, moj gospodaru.
Bruce odmahne glavom i mahne rukom. – Nije to ništa. Osjećam da je ovo zamka. Da si
namamljen u ovu priču.
Brandon ispusti zrak i pogleda u strop prije nego li je progovorio, bojao se da će počet
vikati. –Nije bilo zavođenja.
- Onda joj svojevoljno vjerujes?- Bruce skeptično podigne obrvu.
- Ne!- Brandon ispruži ruke od uzrujanosti. – Nisam raspravljao o ovom planu s
djevojkom. Ona ne zna da ćemo ju povesti.
Bruce ga mrko pogleda dok se Valas naslonio na zid s osmijehom na licu. Sviđalo mu se
kad on nije bio taj koji se svađao s budućim kraljem.
- Kad bi ju pozvao u ovu odaju ona ne bi ništa znala o ovome?- upita Robert.
- Da. Ništa.
- I nisi ju imao potrebe upozoriti na naše planove?
Brandon zaškripi zubima. – Zašto bi? Ne trebamo njeno dopuštenje da izvršimo svoju
misiju.
- Hm,- Bruce prekriži ruke preko prsa. –Jučer nisi htio djevojku ispustiti iz svojeg vida.
Danas ju koristiš kao mamac.
Jučer nije ona iskoristila njega. Jučer se ona nije udružila protiv njega. Još nije shvatio
zašto ga je zapravo zavela. Kad se suočio s njom, nije mu dala nikakav odgovor. Nije mogla
završiti svoje rečenice. Nije planirao čekati dok shvati zašto. Željela se vratiti Rossu i kralju
Edwardu – to je bilo jasno – i on će ju osobno isporučiti.
Brandon skupi usne, i obojicu prodobno pogleda.
- Mislim da ste krivo protumačili moje ponašanje i namjere. Djevojka je običan pijun.
Zadobio sam njeno povjerenje kako bi učinio što je potrebno da srušim našeg neprijatelja –
škotskog neprijatelja.
Muškarci su ga gledali, procjenjivali, i Brandon se nadao da neće prozrijeti njegovu
prevaru. Istina je, da ga je prevarila prekrasna žena i iako nije bio prvi muškarac kojeg je
obmanula, zasigurno ne želi da ga njegovi vođe vide kao budalu. Da ga vide
slabog.Progutao je gorak okus u ustima, natjerao se obuzdati izraz lica i stavio ruke na stol.
Drvo je bilo hladno, čvrsto, pod njegovim dlanovima, pomagalo mu ostati mirnim.
- Ako ste cure završile s tračanjem, imamo misiju za isplanirati.
Valas i Bruce se zahihoću.
- Mislim da ću te dati bičevati zbog tog komentara.- reče Robert. – Umjesto toga,
zadovoljit ću se slanjem u zmijsko gnjezdo s tvojim mudima stisnutim uz guzicu.
Brandon se nasmije, iz srca. – Pijem u to ime.- Prišao je stolu, nalio tri čaše viskija i donio
ih. Iako su skupa puno toga prošli, vidjeli jedan drugog kako krvari, čuvali se, zaslužili su
ovakve trenutke opuštanja.
Škotska je bila u ratu s poznatim neprijateljima koji su bili prevelike kukavice da izađu iz
sjena.Bože, molio se da ga Mariana nije prevarila po pitanju rata, kao što ga je s njegovim
srcem.
DVANAESTO POGLAVLJE
- Moja gospo, vrijeme je za buđenje.
Mariana trepne i otvori oči, nije bila svjesna trenutka kad je točno zaspala ali je znala da
nije prošlo dugo vremena. Srce joj je udaralo, oči bile teške i suhe. Trepnula je, pokušala je
trljanjem maknuti žarenje od premalo sna. Svaki mišić se bunio kad je protegnula svoje
udove.Zastori nisu bili rašireni ali je nekoliko svijeća zapaljeno u sobi. Druga je sluškinja, od
onih koje su ju noćas služile, stavila laneni ručnik pored njena lavora.
- Raširi zastore.- reče Mariana, glas joj je bio ravnodušan u ušima. Iako je navikla na
topliji zrak, navikla je i na više sna. Svježi hladan zrak će joj pomoći da se probudi. –Možda
će me sunce motivirati da ustanem.
- Ne bi rekla, moja gospo. Prehladno je i još uvijek je mrak.
Doista, pogledom na zatvorene zavjese nije vidjela ni tračak svijetla kroz njih.
- Zašto si me onda probudila?
- Bruceove naredbe, moja gospo.
To ju je u potpunosti probudilo. Možda je Brandonov razgovor s Robertom i Bruceom nije
bio dovoljan i sad je želio razgovarati s njom. Mariana se uspravi u krevetu, od hladnoće se
naježi. Želudac joj se okrene i grlo stisne.
- Zašto?- upita.
Sluškinja slegne. – Rekao je da trebate biti probuđeni, obučeni i spremni za polazak.
- Polazak?- Zar će ju izbaciti u sred noći? Zar je Brandon tako ljut na nju? Nikad ne bi
pomislila da bi bio tako okrutan čak i s ranjenim ponosom. Kralj Edward je tvrdio da su Škoti
barbari i da su Gorštaci najgori, ali nije tako razmišljala o Brandonu, niti o ikome koga je
upoznala.
Zar će joj dokazati da su doista bezbožnici? Dobro, neće mu pružiti zadovoljstvo da ju vidi
povrijeđenu. Napustit će ovaj zamak s glavom visoko dignutom i neće pogledati u natrag.
Trenutci blaženstva unutar njegove odaje sad su bili gorko-slatka sjećanja. Slika muškarca
koji nije postojao.
- Da, moja gospo. Mogu vam poslati voćne kolače od kuhara. Imaju dovoljno šećera
da vas drže budnom tri noći.
- Ne, ne volim voćne pite.- To je bila laž, ali joj se želudac tako stisnuo da će se svaka
hrana koju unese vratiti. Izvukla se, s žaljenjem, iz topline kreveta, prsti su joj trnuli uz
hladne daske poda. –Požuri onda.- pukne Mariana, osjećajući se loše jer je iskalila svoju
nervozu na djevojci. –Rado ću napustiti ovo mjesto.- mrmljala je.
- Oh, nismo tako loši.-Sluškinja podigne Marianinu nogu, i navuče čarapu od tople
meke vune preko njenih prstiju, do pola bedra gdje ju je povezala vrpcom.
Mariana je šutjela, ispružila ruke i dopustila sluškinji da ju obuće u njenu haljinu, koju je
netko očistio i popravio. Tamnije mrlje su se još mogle među zelenom gdje su se čađa i
zemlja udomile i linije čvrsta pletiva su držala nekadašnje rupe. Nije bio najbolji posao ali će
poslužiti, i bila je zahvalna što ju ne mora nositi u onom stanju u kojem je prije bila.
- Tko je popravio moju haljinu?- upita. – Želim im zahvaliti.
Sluškinja zagladi nabore rukama i stavi Marianini srebrni remen oko bokova – majčin dar
za njen petnaesti rođendan. Isprika ili mito, bez sumnje. Gdje se spajao je bio sjajan oniks.
Nije najženstveniji poklon ali ga je svejedno cijenila – ne zbog toga što je predstavljao, već
zato što je bio jedina stvar koja joj je ostala od doma. Namjesti mali nož za jedenje unutar
korica na jednoj od kopči.
- Kuhar, moja gospo.
- Kuhar je i krojač?
- I doktor kad je potrebno. Ovo je naposlijetku ratni kamp. Svi imamo više zaduženja.
Sluškinjin glas je bio realan, ne osuđujući, već je davao upute. Mariana se pitala koja su
ostala zaduženja sluškinje – i zbog ograničenja možda je bila zadužena za djecu, možda čak
vlastitu.Mariana klimne, do tog trenutka nije shvaćala da nisu samo ratnici patili od strahota
rata, već svi ostali. Bila je zakopana u dvorske intrige i vlastitu tajanstvenost, da je jedva
primjetila da oni oko nje pate.
- Kako se zoveš?- upita.
- Jean, moja gospo.- Jean ju pogleda s čudnim izrazom lica.
Mariana se pitala je li prva koja ju je to pitala. Udaljila se od Jean, posegnula pod jastuk i
izvukla torbicu s novcem.
- Molim te.- reče i izvuče dva srebrna novčića. – Uzmi.
Jean odmahne glavom. – Ne, moja gospo. Ne mogu.
- Molim te, moraš- Za tvoje patnje.
Jean se namršti, i njen nepovjerljiv pogled susretne Marianin.
- Nisam puno patila.Radim ovdje i sigurna sam iza zidina. Ako dopustite, moja gospo,
molim vas nemojte pretpostaviti da zato što su nas Englezi pokušali napasti da su već
pobijedili.
Mariana upije Jeanine riječi, željela je da nekako može osloboditi zemlju njenih neželjenih
gostiju.
- Ove novčiće mi je dao engleski kralj. Smatraj ih naknadom za njihov upad. Čuvaj ih
za dane koji će doći, ne daj Bože, da više nisi sigurna ovdje.- Mariana stavi novce u Jeanine
ruke. –Idi sad.Sići ću sama u glavnu dvoranu.- Okrenula se od sluškinje, nije ju mogla
pogledati. Nenamjerno je povrijedila ovu ženu. Što je još gore, spašena od Brandona,
Mariana je gotovo sigurno vodila ovdje Engleze, jer su ju sigurno slijedili iz udaljenosti.
Jean se smatrala sigurnom jer je bila iza zatvorenih zidina, ali žena nije znala kako daleko
bi lord Ross i kralj Edward išli u provedbi svoje volje. Mariana je bila glavni primjer,
ostavljena samo kako bi ih dovela do Valasa i Brucea. Da nije vjerovala u njihov cilj, da je
bila tvrda srca, ne bi sad stajala ovdje, voljno odlazila. Istina je, Mariana nije imala trunku
okrutnosti u tijelu. Nekako, unatoč tome što je prošla, zadržala je toplo srce.
Suze su se skupile u očima. U privatnosti svoje odaje pustila ih je da padaju po njenim
obrazima, ostavljajući topao trag na njenoj hladnoj koži. Kao dijete nije sanjala o ovakvom
životu. Mais oui, imala bi čistu, lijepu odjeću, hranu i novce, doista, nije imala pravog užitka
osim trenutaka koje je ukrala za sebe.Stisnula je ruke na trbuh, trepnula u svod i ispustila
dugi jecaj.
- Zašto?- pitala je.
Nije bilo odgovora. Nikad ga nije bilo. U prošlosti je pronašla utjehu u znanju da je to dio
puta kojeg joj je Bog namijenio. Sad je ta utjeha svaki dan jenjavala. Ako bi trebala pronaći
svoju sreću, ne bi li to trebali biti nešto što je i Bog želio za nju? Možda bi mogla kad tuđi
životi ne bi ovisili o njenim odlukama. S ogrtačem u ruci, Mariana poslijednji put pogleda
odaju. Izvuče bodež ispod jastuka i zatakne ga uz bedro. Torba s novce joj se njihala na
boku, ispod haljina. Nije ništa njeno ostalo. Ugasila je svijeće, dim se zavijao u bijele tragove
prije nego li je nestao u zraku. Poput nje. Jednog trena ovdje, drugog je već nema. Tama ju
je okruživala. Osjećala je svoj put svakim korakom dok nije stavila ruku na kvaku.
Vrijeme je za polazak. Vrijeme za napuštanje Eilean Donana, kampa Roberta Brucea -
Brandona – i svih nada koje je imala.
Mariana zakorači u hodnik, osvijetljen s nekoliko baklji razdvojenih nekoliko metara.
Hodnik je bio prazan od ljudi ali pun sjena. U daljini je čula psa kako laje, još jedno zavijanje.
Ali nije bilo drugih zvukova. Koliko je zapravo rano?Prebacila je ogrtač oko ramena i pojurila
niz stepenice, jedini zvuk je bila haljina koja je šibala oko njenih nogu. Kad je stigla do
zadnje stepenice, zastala je na trenutak kako bi posložila svoj izraz lica u smirenost, nadala
se da nije ništa otkrila muškarcima koji bi ju rado vidjeli mrtvom. Jer to su činili time što su ju
izbacili noću u mjestu punom neprijatelja. Sigurna smrt. Barem je imala bodež povezan
iznad koljena za svaki slučaj.
Nije željela više ni trenutka stajati u mračnoj tišini, uđe u glavnu dvoranu, iznenađena što
vidi samo Brandona. Mala vatra je gorila u velikom ognjištu. Nitko od slugu nije sklupčan
spavao ispod vunenih deka, možda su našli drugdje mjesto za spavanje, ili su se već
probudili. Jedan svijećnjak je bio na velikom drvenom stolu sa svim svijećama
upaljenim.Brandon je stajao na suprotnoj strani sobe, gledajući van kroz jedan od prozora za
strijele. Bio je ponovno u potpunosti obučen, čizme, oružje i ostalo. Zadržala je dah na prizor
njega i njeno srce se ponovno slomi.
Jedva da ju je pogledao, jednostavan pogled koji je značio da je svjestan njene
prisutnosti, kao da mu nije ništa. Krivnja ili sram? Vidjela je oboje na muškim licima više puta
no što je mogla izbrojati, ali s Brandonom je bilo drugačije. Ovog puta bio je u potpunosti
upućen njoj, ne sebi ili ženi koju je ostavio u hladnom krevetu.Pročisti grlo, ispravi ramena,
podigne bradu i spremi se završiti s tim. Što prije ode to bolje.
- Hoćeš li mi barem dati konja?- upita.
Brandonova glava se uspravi, obrve skupe. Njegov pogled je prelazio preko nje, odajući
barem na trenutak kako je stvarna njegova privlačnost prema njoj, prije nego li je izgledao
smireno.
- Imat ćeš konja.
Mariana se trudila ne trepnuti. Samo tako – konj na kojem će jahati. Iako je imala izvana
smiren izraz lica unutra se osjećala kao da je razlomljena. Koliko je različit ovaj muškarac od
onog kojeg je ljubila i pustila u svoje tijelo.
- Bi li bilo previše tražiti mjeh s vodom i možda zobeni kolač ili dva?
- Ne bi.- ton glasa mu je bio odsjećen, hladan.
Mariana je grizla usnu, nesigurna što znači to što će joj omogućiti zatraženo. Smatrao je
da nije previše tražila iako bi joj uskratio obilje vode i hrane. Gorčina je prijetila da ju povuče
u dubune, ali se razum borio. Bio je tako dobar prema njoj. Čak ju je naveo da vjeruje da
osjeća nešto prema njoj osim prijezira kojeg je sad pokazao. Je li ostao ijedan dio tog
muškarca ili je sve to bila šarada?
Soba se napunila neželjenom tenzijom. Nije više mogla biti tamo. Žena može podnijeti
određenu količinu prije nego li se slomi. Mariana nije željela izgubiti kontrolu pred
Brandonom. Svoje gubitke je nasamo oplakivala.
- Tres bien. Krenut ću svojim putem. Au revoir.- govorila je brzo bez pauze.
Nije pričekala njegov odgovor, već se okrenula na peti s namjerom da prođe kroz dvorac
na isti način kako je došla i, nada se, da će pronaći konja koji joj je dodijeljen vani u dvorištu.
Jedva da je prošla kroz vrata kad ju je njegov glas zaustavio.
- Moja gospo.
Nije se pomaknuo, ili bar nije previše, sudeći prema udaljenosti njegova glasa. Ipak, drhtaj
je prešao po njenoj koži kao da stoji pored nje. Dodiruje ju. Mariana skupi oči kako bi
spriječila napadajuća sjećanja prijašnje noći. Njegov senzualan uz njen vrat. Prsti koji klize
po njenom bedru. Bokovi pritisnuti uz njene. –Ne okreći se. Ne okreći se.- Ponavljala je
šapčući sama sebi. –Nastavi dalje.- Kako je uvijek radila – bez okretanja.Njene svojeglave
noge se nisu pokorile njenoj zapovijedi. Ostale su prikovane za tlo. Da nije upravo došla na
to mjesto mislila bi da su ju sluškinje nasamarile i prikovale cipele za podne daske.
- Moja gospo, nećete putovati sami.
Brandon je sad bio bliže, možda dva tri metra udaljen. Tijelo joj se napne zbog rata koji se
vodio unutra oko reakcije – želja, strah ili ljutnja?
- Hoćeš li poslati ubojicu sa mnom?- pitala je držeći kralježnicu ukočenu kao i glas.
- Što?- zbunjenost ispuni Brandonov glas ali ju je ona odbijala priznati.
Već ju je prevario time što ju je naveo da povjeruje kako mu je stalo do nje, da će sjećanja
koja je imala biti slatka i bez činjenice da ju je iskoristio.
- Ne igraj se sa mnom, moj gospodaru. Znam koji ti je plan.
Tiho kao i prije, pomakne se i odjednom je bio iza nje. Glas poput ledenog čelika joj je
rezao uho.
- Što ti znaš o mojim planovima?- Bio je ljut. Mogla je gotovo osjetiti gnjev kako zrači iz
njegova tijela. Njegova toplina je curila po njenim leđima, okružavala ju ali ju i dalje ostavljala
hladnom. Mariana je bila u mnogo situacija s ljutim muškarcima. Kralj Edward je bio jedan od
najljućih. Ubio je slugu tijekom večere jer nije bio zadovoljan načinom kako toči vino. Rekao
je da je to zato što je vino bilo otrovano, ali je ona vidjela kako je kralj izgrdio sirotog čovjeka
zbog njegovog umijeća točenja.Ali biti s ubojicom, koliko god bilo zastrašujuće, nije ništa
prema Brandonovoj ljutnji koja je klizila preko nje.
Mariana je poznavala ljude. Mogla ih je čitati. Ali s Brandonom, nije bila stranac koji otriva
namjere i osjećaje osobe, već je bila uključena i njeni osjećaji su joj smetali pri shvaćanju
njegovih.
- Znam za tvoju namjeru da me ostaviš pod okriljem noći.
- Da. Što još?
- Da bi me poslao u divljinu bez trenutka oklijevanja.- duboko udahne. –Da umrem.
Brandon zareži. –To misliš?
Ona kimne. Iznenada su joj usta bila suha i osjećala se lakomisleno. Tišina je toliko dugo
trajala da se umalo okrenula. Da nije bilo njegovih prsa stisnutih uz njena leđa mislila bi da je
nestao. Što je mislio? Što će učiniti? Je li u pravu? Ili je u potpunosti pogriješila?
- Nisam znao da sam ostavio takav utisak na tebe.- Brandonov glas je bio pretih da
osjeti je li ljut ili ne.
- Nije to utisak, moj gospodaru, već činjenica.
Ponovno zareži. Mariana se očajnički željela okrenuti i pogledati u njegove oči. Pitati ga
zašto je učinio da se osjeća posebnom samo kako bi ju odbacio poput iskorištene krpe. Ali
neće. Treba ostati snažna, zbog vlastitog zdravlja. Trebala je nastaviti dalje.
- Ispričavam se, idem pronaći svojeg konja.
Snažni prsti prime njena ramena šaljući vrtloge neželjene, a opet očaravajuće, senzacije
kroz nju.
- Neću te ispričati.
Sad je bio njen red da bude zbunjena. –Što?.
- Optužila si me da sam okrutan. Da namjeravam ubiti plemkinju. Neću dopustiti da
ostaviš ovaj dvorac s tim mišljenjem. Možeš misliti o meni bilo što drugo ali mi nećeš oduzeti
časti.
Mariana uzdahne od žestine u njegovu glasu. Njegove ruke su ju držale na mjestu, hvala
Bogu, jer bi se inače okrenula i otopila uz njena, zatražila oproštaj a onda ga ošamarila zbog
okrutnosti.
- Nikad ti ne bi pokušala oduzeti čast, moj gospodaru.
- A ipak jesi.
Odmahne glavom. – Ne bi mogla. Nikad.
- A ipak, jesi.
Mariana zakorači i ostane pomalo iznenađena jer ju nije držao na mjestu. Upotrijebila je
svoj ravnodušan glas, ton koji je čuvala za sve ljute muškarce, i koji joj je pomogao da se
isključi, odvoji od situacije.
- Isprike, nije mi bila namjera. Nisam sigurna što sam mislila.
- O, ne koristi taj ton na meni, Mariana. Nisam neki plemić koji te želi vidjeti uplašenu.-
Zrak dotakne njena leđa kad joj je opet prišao. Prešao rukama preko njenih bokova,
povukao ju oštro na sebe. – Vodio sam ljubav s tobom noćas. Igrao tvoju igru, zvao te
Desire. Onog trenutka kad si otišla znao sam da sam budala. Ne znam koja ti je bila namjera
u dolasku ovdje, ali neću dopustiti da od mene opet napraviš budalu.
Mariana zadrži dah, njegove riječi su jedva dotakle površinu njena zbunjena uma.
Ponovno odmahne glavom i ovog puta se okrenula. Nekako bi ga mogla pogledati u oči već
kako bi on mogao vidjeti njene.
- Nikad od tebe ne bi napravila budalu. Nisam takva žena. Znam da se ne poznajemo
dugo i da nemaš razloga vjerovati u ono što kažem ali te molim da mi vjeruješ kad kažem da
je prošla noć bila jedna od najsretnijih uspomena u mom životu. Noć koju sam planirala
čuvati, sve dok nisi uletio u moju odaju i sve uništio.
Brandonov izraz lica nije mogla pročitati. Usne su mu bile u čvrstoj crti, oči uperene u
njene. Tražila je njegov pogled, željela neku reakciju, ali joj nije dao ništa, kao da je podigao
čvrsti zid oko sebe, više joj nije dopuštao da vidi unutar njegova srca. Laganje, skrivanje
istinu tko je... sad se činilo pogrešnim. Morao je znati istinu, ali ga nije htjela njome
povrijediti.Gutne i riječi koje su izletile iz njenih usta bile su daleko od onog što je ikada
željela otkriti.
- Ja sam ljubavnica engleskog kralja.
Brandon je zaprepašteno pretraživao njen pogled. Zateturao je unatrag, usta lagano
otvorenih od iznenađenja. Napetost, debela poput planinskog leda, ih je okružila. Marianina
koljena su počela slabiti a želudac je skočio u grlo. Željela je povući riječi, izbrisati taj
trenutak iz njihovih misli. Željela je nešto reći, bilo što što bi izbrisalo patnju s njegova lica.
Kako bi smirila koljena stisnula ih je skupa. Natjerala želudac da se vrati na pravo mjesto i
otvorila usta kako bi rekla.Prije nego li je imala priliku, progovori Brandon, hrapava glasa.
- Čini se da se sudbina s oboma grubo poigrala.
TRINAESTO POGLAVLJE
B
randonovo srce je udaralo kao stotinu ratnih konja na bojnom
polju.Ljubavnica engleskog kralja? Iako je bio siguran da je dobro čuo,
poželio je da nije. Dugonogi je položio svoje pravo između njenih nogu
prije njega? Prije nikad nije razmisljao o ljubavnicima žena s kojima je spavao, ali Mariana
je bila drugačija. Ona nije bila samo žena s kojom je spavao. Njihovo spajanje nije bilo samo
zbog zadovoljstva, već uzajamno davanje i primanje. Prijenos nečega dubljeg između
njihovih duša. Činjenica da je njegov neprijatelj bio u njenom tijelu, ljubio njenu kožu, uživao
u njenom mirisu, neopisivo ga je uznemirila.Mrzio je kralja Edwarda sa strašću koja je
prijetila da ga savlada. Iznutra, srdžba se borila protiv ljubomore. Da je taj čovjek stajao pred
njim sada, ništa ga ne bi spriječilo da mu prereže grlo mačem. Prerezao bi mu grlo od uha
do uha. Spalio bi njegovu iznutricu dok bi još disao, zatim bi rastrgao njegovo tijelo sa
sjevera, juga, istoka i zapada.
Prije nego se vrati u svoje sjedište na sjeveru Visočja, želio je vidjeti kučkinog sina kako
visi sa vješala koje će on napraviti - ali sad još i više jer je položio pravo na ženu za koju je
na nekoliko kratkih trenutaka, Brandon pomislio da može biti njegova.Stisnuo je ruke uz
sebe, zaškrgutao zubima.
Marianine oči bile su širom otvorene dok je zurila u njega. Ali to je bilo jedino što je
otkrivalo njene osjećaje. Njene usne su bile ravna crta, a obrve nisu bile ni namrštene ni
podignute. Jako se trudila sakriti što osjeća, ali Brandon je mogao vidjeti žaljenje u njenim
očima. Samo nije mogao zaključiti da li žali što je spavala sa njim ili mu odala svoju tajnu.
- Reci nešto. - reče ona, piskutavog glasa od emocija.
Brandon proguta i prisili se da progovori. -Vaš konj vas čeka u dvorištu.- To nisu bile riječi
koje je želio reći. Niti reakcija koju želio. Ali šta je mogao napraviti?Ona je pripadala drugom
muškarcu - njegovom neprijatelju.
Rijeci koje je žudio čuti nisu prešle preko njezinih usana. Nije bilo izjave odanosti njemu.
Nije rekla da je ' bila ' kraljeva ljubavnica, vec da 'je'.
- Vidim.- Marianin izraz lica se promeni na nekoliko sekunda.
Brandon to ne bi ni vidio da je trepnuo. Donja usna joj se zatresla, i brzo je zatreptala da
otjera suze. Tada, kad je pomislila da se iznenada oporavila, podigla je suknje i okrenula se
od njega. Glave visoko podignute, odmarširala je kroz prolaz, i nestala niz stepenice koje
vode u dvorište.
Njegova stopala su ostala zakopana na mjestu i nije se mogao pomaknuti, nije mogao
progovoriti. Gledao je za njom, u nevjerici, sve dok nije nestala iza ugla. Djevojka neće otići
daleko budući da su se nalazili na otoku a ljudi vani joj ne bi dopustili da ode bez Brandona.
Čak i tako, strah koji je probudila u njemu da će otići iz njegovog života zapalila mu je prsa.
Dugonogova ljubavnica. Ljubavnica njegovog neprijatelja. Koliko noći je ležala u
njegovom naručju, smijući se, ljubeći, hraneći ga bademima i grejpom? Koliko će još noći
leći skupa, smijući se što je Brandon podlegao njenim čarima? Žive slike njenog golog tijela
omotanog oko smežuranog, ostarjelog tijela kralja Edwarda uzburkale su njegov želudac.
Prošavši rukom kroz kosu, zgađeno je uzdahnuo. Bio je budala. Djevojka je pokazala da je
uznemirena, a on to nije mogao povezati sa ženom koja se žuri svom ljubavniku. Ili je on
samo vidio što je želio vidjeti?
K vragu, ona se izgra sa njegovim umom.Prokleta ljubavnica. Oni su imali plan a ona je
bila mamac. Možda je bilo najbolje da su se sad rastali i krenu svako svojim putem. Njima
očigledno nije bilo suđeno da budu skupa a njihova veza bi samo stajala na putu njegovim
planovima. Bio je zahvalan za ono što su imali, jer će ga sad ona odvesti do Rossa i kralja.
Pretpostavlja da može o njihovoj noći razmišljati kao o žrtvi ratu.Slika nje iznad njega, kako
rukama snažno stišće njegova prsa, njenih usana izvijenih u ekstazi, očiju prikovanih za
njegove... To nije bio pogled žene koja razmišlja o drugom muškarcu. Ispunio je njen um kao
što je ispunio njeno tijelo.Ali ona je bila u pravu. Nisu se poznavali. A on nije mogao zaključiti
da li joj može vjerovati ili ne.Spoznaja što sve stoji između njih nije promjenila osjećaje koje
je počeo osjećati. Toplina koja je rasla u njegovim prsima, usmjerena prema Mariani.
Onakva koja će ga vjerojatno odvesti u zarobljeništvo Sasa - ili ga stajati života.
- Pakao i prokletstvo.- Promrmlja on.
- Tako loše?
Brandon se ogleda oko sebe i vidje svog bratića Ronana kako silazi odozgo.
- Ne bi li ti trebao biti sa svojom ženom?- Upita Brandon.
- Spava kao zadovoljena
Brandon podigne ruke. - Molim te nemoj mi reći.
Ronan se nasmije. - Oh, čekaj dok ne budeš sretno oženjen sa sirenom.
- Dan koji nikad neće doći.- Njegove riječi su bile izgovorene teško i sa žaljenjem.
Zurio je u prazni prolaz, a onda se prisilio da odvrati pogled. Izbaciti Marianu iz njegovih
misli je bilo najbolje za njega.
Ronan zagunda. - Šta ti je na pameti?
- Misija.- Lagao je Brandon.
- Jesi li zabrinut da se neće dobro odigrati?

Brandon zatrese glavom. Odigrati će se. Problem je bio kako će se odigrati.
- Onda žena?
On prekrizi ruke i zagunda, tiho priznajući poraz. Izgleda da nije bilo načina da je izbaci iz
misli. -Da.
- Ne želiš je ostaviti sa Rossom i Dugonogim?
To nije bilo pitanje na koje je on imao pravo odgovoriti. Ono što je morao učiniti, ono što je
bila njegova dužnost prema Škotskoj, oboje je bilo očigledno. Njegovim željama tu nije bilo
mjesta. Brandon je morao razmišljati kao ratnik. Pravi vođa nije radio ustupke neprijatelju.
Pa... ne uvijek. Očistivši grlo, Brandon reče gorko.
- Ne, nije mi teško ostaviti je. Sama je prostrla svoj krevet a ja ću je pustiti da legne u
njega.
Ronan podigne obrve. - Teške riječi. Što to znači?
Brandon stisne čeljust, već požalivši što je išta rekao.
- Ništa. Vidimo se kad se vratim.
Okrene se, namjeravajući napustiti veliku dvoranu, ali zbog prizora koji ga je pozdravio,
poželio je da nikada nije u nju ušao. Mariana je stajala na ulazu, blijedog lica, ruku čvrsto
stisnutih ispred sebe. Koliko je čula? Želudac mu se spusti negdje oko stopala i poželio je
pritrčati joj, uzeti je u naručje i reći joj da nije mislio ono što je rekao. Iako je prije bila čvrsta,
sad je izgledala potpuno povrijeđena. Usne su joj se tresle, oči bile sjajne od suza. Čula je
većinu, ako nije sve, onoga što je rekao. Znala je da nije mario što se ona vraća
Dugonogom, zapravo da mu je draže tako.
- Ja…… - Zaustavi se i pogleda oko sebe.- Moja damo,- pozove je ali ona nije zastala.
Nestala je kao i ranije, kroz prokleti prolaz.
- Sretno sa time. - reče Ronan ispod glasa.
Brandon je ignorirao svog bratića i pojurio za Marianom.
Mariana nije mogla doći do daha. Strčala je niz stepenice, pokušavajući udahnuti, ali zrak
izgleda nije mogao ući u njena pluća. Grlo joj je bilo stisnuto od neprolivenih suza. Skoro
slijepa, toliko su suze navirale, mogla je vidjeti samo kao kroz maglu. Jednom rukom držala
je suknje da se ne spotakne a drugom klizila preko grube kamene ograde, ni ne primjećujući
da joj grebe kožu dlana. Na posljednjoj stepenici se spotakla, i pala na hladni pod. Koljenima
i dlanovima se grubo dočekala na kamenom podu, izlizani tepih jedva da je ublažio pad.
Tiho je kriknula i molila se da nitko nije bio svjedok njenom padu. Kroz izmaglicu suza,
vidjela je da zaista nikoga nije bilo.Mariana sjedne na pete i prepusti se suzama. O, kakve
grozne riječi je izgovorio Brandon. Njeno priznanje je samo podiglo zid između njih. Krivio bi
je za odluke koje ona ne bi mogla donijeti. Možda je Brandon pogodio davno prije nego mu
je rekla i to je bio još jedan razlog da je izbace.Obrisala je suze sa svojih crvenih očiju i
odgurnula se da ustane. Nekoliko puta je brzo udahnula, očajnički se pokušavajući smiriti.
Mirno. Uskoro, ona će ponovno biti na engleskom dvoru i mogla se samo nadati da će je
kralj pustiti na slobodu. Nije znala gdje bi mogla otići, crkva se cinla kao najbolje rješenje, jer
se nije željela vratiti u Francusku. Ako Edward ikad posumnja da je spavala sa Brandonom,
da osjeća nešto prema njemu ili da bi on možda gajio neke osjećaje prema njoj, upotrijebio
bi to protiv njih, i nikada je ne bi pustio.
Izraz na Brandonovom licu... Požalio je što je čuo njene riječi. Njeno priznanje. Vjerojatno
je bio posramljen. Naposljetku, Ronan je bio taj koji je poslao djevojku u njegovu sobu.
Vjerojatno je znao da je Mariana potplatila sluškinju da ode ona umjesto djevojke. Očigledno
su dijelili sve jedan sa drugim. Kao da joj lice nije dovoljno gorilo od suza, sad se zapalilo od
sramote.
Koraci koji su žurili dolje niz stepenice je trgnu. Ne želeći čekati i vidjeti tko je to, ona
podigne suknje i istrči kroz vrata koja su vodila u dvorište. Tako je jako potegnula vrata da su
glasno odzvanjala kad su udarila o kameni zid. Mariana se nije trudila zatvoriti ih, već je
strčala drugim stepenicama do drugih vrata koja su vodila u dvorište. Hladni noćni zrak je
preplavi, sušeći i smrzavajući njene suze. Mjesečina je obasjavala ratnike koji su ispunjavali
prostor, neki na konjima, neki pored njih. Svi su bili tu da posvjedoče njenoj sramoti.
Jedan muškarac istupi naprijed kad ju je vidio, a ona automatski zakorači unazad,
zakačivši petom čizme stepanicu te je izbaci iz ravnoteže. Ona posegne za dovratkom, te
krikne kad joj se drveni iver zabode u osjetljivu kožu između palca i kažiprsta. Povuče ruku
prema sebi, zureći u ranu, pokušavajući vidjeti koliko debeo i dubok je bio iver.
- Moja damo.- Glas Viliama Valasa je bilo lako prepoznati. -Imam vašu životinju.
Mariana proguta, ignorirajući probadanje u ruci. Sudeći po broju ratnika i konja, ovo je bilo
nešto više od izbacivanja u divljinu. Kad je Brandon rekao da neće putovati sama, da li je
mislio na pratnju
- Šta se događa?- Upita ona, prilazeći Valasu, prigušenim glasom da je drugi ne čuju.
Svi muškarci oko njih su se pretvarali da su zaokupljeni nečim.
- Ne znaš?- Valasovo lice u maglovitoj noći nije bilo čitljivo ali po tonu njegovog glasa
bio je skeptičan.
- Mislila sam da će me pratiti samo jedan.- Promuca ona.
- Brandon?- Valasovo pitanje je bilo više izjava. Uzme njenu ruku i izvuče iver kao da
to stalno radi.
- Ja... ja pretpostavljam.- Promrmlja ona. Probadanje u njenoj ruci je prestalo, samo da
bi bilo zamjenjeno probadanjem u njenoj glavi.
- Zar vam nije rekao svoj plan?
- Njegov plan?- Zašto je to zvučalo tako očito?
- Da, djevojko.- Sad je Valas izgledao sav zaposlen.
Ona zatrese glavom. Frustracija je rasla u njoj. Što se događa? -Samo da odlazim.
- Odlazite, i biti ćete vraćeni Dugonogom.
Dakle, Brandon je znao cijelo vrijeme. Ona je bila samo izazov za njega. Njeno srce se
bolno stisne, a rukama pritisne trbuh, nadajući se da njena reakcija nije bila previše očita
Valasu.
- Pustit ćete me da odem slobodno? - Bilo je teško sakriti iznenađenje u njenom glasu.
Valas i njegovi ljudi nisu izgledali kao vrsta ljudi koji će pustiti neprijatelja tako olako.
Brandon, s druge strane, je izgledao kao da želi da ona jednostavno nestane.
- Djevojko, vi niste naš neprijatelj, koliko god da kralj Edward je. Želimo znati gdje je
njegov logor. Želimo Rossa. Vi ste ključ pomoću kojeg ćemo to ostvariti.
Bila je pijun. I biti će predana njihovom neprijatelju, žrtvovana za veće dobro u njihovom
ratu. Ako se ona sada vrati Edwardu, on će je ubiti. Bila je sigurna u to. Kralj će znati da ga
je izdala. Nikakvo mučenje je neće natjerati da izda škotske tajne. I tako je bila prokleta.
- Shvatam.- Njezin glas je bio smiren i hladan. Ruke kojima je prije stiskala trbuh su
sad bila opuštene ispred nje. Neće dopustiti ovim ljudima da vide kako sve to utječe na nju,
kako je vrijeđaju. Mariana podigne bradu, izravna ramena. Stajati će snažna, zadržati će
kontrolu nad sobom.
- Nemojte biti uvrijeđeni.Napravili bismo to bilo kome.
- Nije osobito utješna misao.- promrmlja ona. Koliko drugih bilo, I sa koliko njih je
Brandon spavao?
Valas se nasmije. - Da nije ovoga rata, i na vaše znanje onih koje želimo zarobiti, rado bih
podijelio čašu vina sa vama. Vi ste jedna živahna djevojka.- Valasova pažnja se usmjeri iza
nje. - Vidim da si se konačno odlučio pridružiti nam se.
Mariana se osvrne i vidje Brandona kako stoji uspravan na mjesečini. Njeno tijelo se
ukoči. Nedobrodošla kao što je bila, privlačnost među njima je bila snažna. Nije bilo skrivanja
pred njom, niti je pokušaavala kontrolirati, jednostavno je morala naučiti kako je ignorirati.
On je bio impresivan ratnik. Visok, ramena širokih kao vrata, nabreklih mišića koji su
ispunjavali košulju koju je nosio. Mišića koje je ona vidjela gole, prstima ih dodirivala, ljubila.
Njegova figura je bila kao isklesana od mramora. Savršena, mišićava, moćna.Njezini obrazi
su se crvenili sa njenim mislima, i od gnjeva. Njegov miris je okruži, iako je stajao nekoliko
stopa udaljen - a ona je bila svjesna da je miris bio uspomena a ne stvaran. Bez obzira
koliko je odbacio, ona je i dalje žudjela za njim. Preplavljujuća želja koja je prijetila da joj
pomuti razum.
Brandon kratko kimne u njihovom smjeru i produži prema svom konju. Ignorirajući je.
Kratko i jasno. Unatoč tome što si je rekla da mu neće dozvoliti da probije njene barijere,
tako da može krenuti dalje, bilo je to lakše odlučiti nego ostvariti.Bilo je snage u njegovoj
pojavi. Moći koja se ne može naučiti. Sve bi bila dala da u tom trenutku može pročitati
njegove prave misli i osjećaje, makar je povrijedile. Jer je imala dojam da se pretvara kao i
ona. Ali zašto bi ona marila? On je bio imbecil - a ni ona nije bila baš nedužna.Ona pomirisa
zrak, glumeći nezainteresiranost, i okrene se Valasu.
- Moj konj, gospodine?
Valas se zahihota, kao da može vidjeti kroz njenu glumljenu hrabrost.
- Ovim pute, moja damo.- On uzme njenu ruku i stavi je na svoju dok ju je vodio prema
konju.
U mraku, konj je izgledao taman, možda kestenjast. Nije bilo konjušara koji bi joj
pomogao da se popne, a stremen je bio višlji nego je navikla. Ali čak i tako, ona podigne
nogu i zavuče nogu u stremen. Balansirajući na drugoj nozi i držeći se za sedlo, pokušala je
uzjahati. Valas se još jednom nasmije i podigne je u sedlo i pričeka da se namjesti.
- Nemojte ovo uzeti osobno.- Reče on.
Na trenutak nije shvaćala o čemu on govori - pomislivši da misli na čudan stremen, ali
ozbiljnost u njegovim očima joj je rekla da misli na to što će je predati u ruke kralja
Edwarda.Ona pogleda dolje na velikog ratnika, spajajući pogled sa njegovim, te podigne
opet pogled, tražeći Brandona.
- Neću imati nikakvih loših osjećaja prema 'vama' gospodine.
- Nemojte ih imate prema nikome od nas.- reče on nježno.Prilagodi uzde na njenom
sedlu, provjeravajući da li su čvrste. - Svi mi imamo dužnost prema Škotskoj.
- A neki od vas rade i više od toga.- Ona odvrati pogled, želeći da Valas gleda svoja
posla.On pogladi njenog konja po grivi.

- Točno, u pravu ste. Neki muškarci se boje...priznati da ih srce vodi u pravom smjeru.
Mariana ga ponovno pogleda.
- Gospodine, vi sigurno ne mislite..
- Ne govorim o sebi, djevojko.- Više ništa nije rekao, niti sačekao na njen odgovor, već
se okrenuo i skočio na svog konja, ostavljajući Marianu usta otvorenih od iznenađenja. Na
što je mislio? Da li je govorio o Brandonu?Netko je uzviknuo naredbu i ljudi su se pokrenuli.
U kaosu nijhovih priprema za polazak, Mariana nije ispuštala Brandona iz vida. Stajao je
među ostalim ljudima. Neki su bili njegove visine, neki su mu parirali u širini, ali nitko mu nije
bio ni približno ravan u snazi i moći koja ga je okruživala. Sjedio je uspravan i ponosan na
svom konju, i ona bi mu instinktivno povjerila svoj život, iako ju je odbacio. Mjesečina se
odbijala od njegovog oružja. Mogla je osjetiti njegov pogled, kako je probada. Nije se mogla
pomaknuti ni okrenuti. Držao ju je zarobljenu i ona nije znala da li je gleda sa gađenjem koje
je vidjela na njemu ranije ili sa očajem koji je zapazila prije nego je napustila veliku dvoranu.
I nije ni bilo važno. Oni su napuštali ovo mjesto. Pomislila je kako je nije izbacio u divljinu,
već je dobrovoljno vraća kralju Edwardu - njegovom neprijatelju. Sudbina gora od smrti, jer
muškarac bi prije prihvatio smrt nego da padne u zarobljeništvo drugog muškarca.
- Pokret!- Vlasov glas presječenjene misli.
Muškarci su se redali u liniju dva po dva kao što su to već mnogo puta radili. Mariana nije
bila sigurna gdje je njeno mjesto. Dva puta je potjerala konja naprijed, ali samo je bila
izgurana natrag da bi njeno njesto zauzeo drugi ratnik.
- Nepristojno.- Zamrmlja ona ispod glasa. Kad se to dogodilo četvrti put, ona odluči
ostati na mjestu. Oni i tako ne mogu naprijed sa svojim planom bez nje, tako da ako žele da
pođe sa njima, netko je mora pustit u liniju.
- Vi jašete sa mnom.- reče Brandon.
Mariana ga nije željela pogledati. Svaki centimetar kože ju je peckao, osjećajući njegovu
blizinu.Njezino lice je gorilo. Bila je sigurna da je vidio kako je omalovažavaju ostali ratnici i
da se sažalio nad njom, te odlučio jahati pored nje.Da li da pristane? Možda će se neki drugi
ratnik isto sažaliti nad njom, i spasiti je od onog istog koji ju je već odbacio. Šanse za to su
bile slabe, ali nikako neizgledne, možda je bolje da pričeka.
- Mariana. - Brandonov glas je bio šapat dok je izgovarao njeno ime. - Nemamo
vremena da se ti odlučiš kuda ćeš ići. Već je odlučeno u tvoje ime. Sad jaši.
Kako su samo njegove riječi bile istinite u svakom poglavlju aspektu njenog života. Ona
promrmlja nikome osobito.
- Doći će dan kada ću ja odlučiti o svojoj sudbini.

Ako ju je Brandon i čuo nije joj to dao do znanja. Njegove noge su se očešale o njene dok
ju je požurivao da stane u liniju, i ostale ondje, paleći vatru preko njenog ogrtača i sukanja.
Pokušala se odmaknuti, ali on se samo primaknuo bliže, a kako su već bili pod ulazom u
dvorac i na mostu, jašući jedno pored drugoga, jedini bijeg za nju je bio da skoči u
jezero.Pogledala je dolje u tamnu vodu, gledajući odbljesak mjeseca i zvijezda u njegovim
dubinama. Kada je bila dijete, putujući pripovjedač je došao u njihov dvorac sa jednom od
majčinih rođakinja, i oduševio ih sa fantastičnim pričama o sirenama, nimfama i vilama.
Uvijek je mislila da su mistične škotske vode pune magije, i dok je sad gledala u njihove
dubine nije promjenila mišljenje.
- Jezero je još uvijek hladno,djevojko. Obećavam ti da ćeš jako patiti ako skočiš u
njega.
Mariana odvrati pogled od jezera na cestu pred njima, pokušavajući smiriti ljutnju. Zašto
Brandon morao čitati njene misli? Od kako su se sreli, ušao je u njenu glavu i kao da nema
namjeru odatle izići.
- Pretpostavljam da je voda ledena s obzirom kako je vani hladno.- Promrmlja ona.-
Proljeće samo što nije došlo.
Mrzila je to što on pokušava održati lagani razgovor kao da se među njima ništa nije
dogodilo.
- Mmm - mmm. Jeste li vidjeli škotsko proljeće?
Mariana ga nije vidjela, pitajući se zašto ga to uopće zanima. Ali nje se usudila pitati. To
bi samo vodilo nečemu što nikad neće imati. Umjesto toga je zatresla glavom, pogleda
uperenog prema naprijed. Zvuci konjskih kopita su postajali tiši sa svakom minutom koja je
prošla kako su ljudi silazili sa mosta i prelazili na vlažnu zemlju. Komadići blata koji su se
podigli od konja ispred njih pali su joj na obraze.
- Prekrasno je.
- Mislim da ja to neću vidjeti.- Odbrusila je ona i odmah joj je bilo žao, ali i tako nije bilo
smisla, u njenoj glavi, od bilo kakvog razgovora zapravo, osobito o škotskom proljeću.
- Mariana ...
Ona ga prekine, nesposobna slušati njegov glas ni trenutka više, jer su joj se samo
vraćale uspomene na smijeh i senzualnost.
- Moj gospodaru, molim vas,preklinjm vas, prestanite. Vi ste donijeli vaš sud i izrekli
presudu. Ako mi možete učiniti malu uslugu, ne želim razgovarati.
Brandonove usne se trznu otkrivajući iznenađenje, ali samo na trenutak.
- Ne razumjem vas, ženo. - Promrmlja on.

- Pa, onda nas je dvoje.
- Ne razumijete samu sebe?- Unjegovu glasu je bilo zadirkivanja, ali ona je odbila
odgovoriti.
Izgledalo je kao da će je mučiti cijelim pute do Edwardovog logora. Brandon nije ništa
više rekao, i teška tišina od neizgovorenih pitanja se spustila između njih.Iako je to ona
tražila, sada je samo želila da ga čuje.Mariana je potajno gledala u Brandona kutem oka.
Njegovo lice je bilo izražajno na mjesečini, snažno i naočito. Lik koji je mogao biti isklesan
od mramora, kao kipovi bogova u vrtovima palače Fontainebleau. Njeno srce se stisne.
- Nisam želio da čujete ono što sam rekao u velikoj dvorani.- Brandon zaustavi pogled
na njoj i njoj se zaustavi dah.
Mariana odvrati.- Željeli vi da ja ono čujem ili ne, ne mijenje što ste rekli.
- Znam.
- Nema potrebe da mi objašnjavate, Brandone. Niste prvi koji me osuđuje.
- Mislim da ste krivo shvatili moje riječi.
Mariana se gorko nasmije. - Nema zabune što se mene tiče.
- Da, djevojko, mislim da ima.
Zurila je u njega, usana čvrsto stisnutih. - Objesnite mi onda.
Ujahali su u šumu, tama od prastarih stabala je bila još veća. Mariana je udisala svježi
zrak, nadajući se da će tako smiriti svoje uznemireno srce.
- Nisam siguran da mogu.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
U
dar groma. To je bio najbolji način da Brandon opiše kako se osjećao.
Kako da joj objasno što je mislio, i da li bi mu vjerovala da joj kaže? Da
li je čula onaj dio kad je rekao da je prekrasna? Čak i ako je, nije mogla
znati za borbu koja se odigravala u njemu, da li da je prisvoji kao svoju ili da je odbaci. Ili
kako se bojao da će je u bijesu jednog dana ozlijediti.
Brandon nije nikada ranije podigao ruku na ženu, niti je to namjeravao, ali njegov otac je
dovoljno često udarao njegovu majku, da je Brandon zazirao od nasilja osim u borbi. Zar to
nije značilo da je on predodređen da ozlijedi ženu?Nije imao namjeru to otkriti. Kako je
njegova majka rekla, i njegov djed je bio isti takav. Nasilne osobine se prenose s generacije
na generaciju. Dok je brisao krv sa majčinih usana ili obrva, natjerala ga je da joj obeća da
nikada neće tretirati žene na taj način. Obećanje koje je namjeravao održati. Samo kukavice
tuku one koji su bespomoćni. Brandon nije bio kukavica. Ali da održi takvo obećanje on nije
smio voljeti ženu, niti imati jednu uz sebe. Ne ako njegova krv zahtjeva da se ponaša kao i
njegovi pretci.
Tama noći je popuštala pred maglovitim, mističnim sivim jutrom. On pogleda u
Marianinom smjeru, želeći da je već svanulo da joj može vidjeti lice, a istodobno mu je bilo
drago da ne može. Mogao je vidjeti da joj usne podrhtavaju, znajući da ju je povrijedio. Bolno
mrštenje njenih obrva nije bilo nešto što je želio ponovno vidjeti.Najbolje je da nemaju više
ništa jedno s drugim.Iako ju je on očajnički želio uzeti u zagrljaj i stisnuti usne na njene.
Odvući je u njegov dvorac na sjeveru gdje bi sve ove prepreke izgledale daleko.Brandon
pročisti grlo. Mora se sabrati. Postao je jadan ratnik proteklih nekoliko dana. Razmišljajući o
ljubavi i ljepoti. Ono što mora napraviti je skoncentrirati se na rat, i na događaje koji će
uslijediti.
- Ratnik ne otkriva svoje prave misli nikome.- Reče Brandon, ukočenih leđa rukama
čvrsto stišćući uzde.
- Vaše riječi Ronanu nisu bile vaše prave misli?- Marianine riječi su bile prigušene ali
kao bič za njegove živce. Pogled joj je bio upitan.
Mustra ga želi prevariti. Ali Brandon se više ne da napraviti budalom.
- Zar nisam upravo rekao da se ratnik ne razotkriva?
- Ali malo prije toga ste rekli da sam ja pogriješila.
- Da.
Mariana ispusti kratki frustrirajući zvuk, a ramena koja su se pognula su odavala poraz.
Oboje su bili žrtve okolnosti u kojima su se nalazili. Nekako se moraju uzdići, prerasti stvari
nad kojima nemaju kontrolu. A dio toga je bio da mu više ne dopusti da joj se i dalje zavlači
pod kožu.
- Vi ste Dugonogova ljubavnica, moja damo. Čak i znajući to, neću povući moje
obećanje da ću vas zaštitit. Već sam rekao Valasu i Brucu da ne vjerujem da ste špijun.
Nije čak ni trepnula, držeći pogled na grivi svoga konja. Brandon se protegne, nakratko joj
dodirujući ruku. Pogreška, jer je želio posegnuti natrag i prekrižiti prste sa njenima.Njeni prsti
su žestoko stisnuli uzde i njnlen konj je zatresao glavom u protestu.
- Recite mi sada Mariana,- reče on dovoljno tiho da ih nitko nije mogao čuti. - Jeste li
Dugonogov špijun?
Ona poliže svoje usne, tako da je prvo ružičastim jezikom dodirnula donju pa gornju usnu.
Trzajem glave, ona ga pogleda, koketnim pokretom za koji se nadao da je urođen a ne
naučen.
- Kada mi je bilo petnaest, moja majka mi je dala ovaj pojas.- Ona rastvori ogrtač,
pokazujući na srebro. - Također me je dala francuskom kralju. Rekla mi je da obavim svoju
dužnost prema obitelji i da ću biti nagrađena dobrim brakom.
Brandon proguta bijes koji se penjao njegovim grlom. U tako nježnoj dobi je bila
žrtvovana zbog pohlepe.
- Pitate me da li sam špijun. Mislite da sam si prostrla krevet svojevoljno.- Ona se
nagne bliže, a miris njene kose mu ispuni nosnice. - Pitam ja vas, lorde Sinclair, koja
djevojka u petnaestoj godini bira da bude ljubavnica kralju?
Želio je izvući mač i odjahati u Francusku - preletio bi konjem more. Izazvao bi kralja,
natjerao ga da izvuče svoj mač i bori se. Borio bi se za njenu čast.
- Moja damo, ja … - Osjećao se poput budale. Nije čak ni znao što da joj kaže da
popravi stvari.
- Molim vas nemojte. Posljednja stvar koju od vas želim je sažaljenje.
Brandon kimne, razumijući njenu potrebu. - Ne žalim vas, djevojko. - reče on nježno.
Mariana kratko kimne.
- Ali žao mi je što ste u tako osjetljivoj dobi prošli tako mnogo. I još prolazite.
Mariana se kratko i gorko nasmije, gledajući ga hladnim pogledom. - Oui, mogla bih reći.
Misliti ću na vašu ispriku često kad se vratim kralju Edwardu.
Brandon stisne zube. Izgleda da je jedino u stanju napraviti magarca od sebe. Pomisao
na njen povratak Malju svih Škota, činilo ga je psihički bolesnim. Gnjev je rastao u
njegovom trbuhu i morao se opirati žestini njegove potrebe da je ne preda. Ali bila je istina
da je ona pripadala kralju Edwardu i da je Brandon sad uzme sebi, samo bi pojačao gnjev
koji bi kralj istresao po škotskom narodu. Mariana je bila ključ pronalaska i rušenja Rossa.
Da destabiliziraju snage engleskog kralja. Moraće ga žestoko napasti. I to je zahtijevalo da
Marianu vrati, uvjeravajući je da ga nije briga.
- Nadao sam se da ćete misliti na to kako vas ja ljubim.
Mariana uzdahnu. - Okrutni ste.
- Laskate mi.
- Nikako nemam namjeru učiniti takvo nešto.
Brandon se nasmije. - Imate duha.
- To je jedini način da preživim.
- Iznenađen sam da ga nitko nije pokušao slomiti do sada.
Mariana je bila tiha. On je pogleda i vidje da grize usnu i ponovno steže uzde.
- Ja..- započne ona, opuštajući uzde.
- Da?- Nije odustajao, znatiželjan što će ona reći.
Ona ga pogleda, a oči su joj probadale njegove. Takva snaga i odlučnost je bila u njihovim
dubinama.
- Nisam dopuštala mom duhu, kako ga ti zoveš, da ga vidi nitko drugi.
Strijela u grudi. Brandon posegne, zatim povuče ruku natrag, svjestan da će zgrabiti njene
uzde i zaustaviti njenog konja. On nije bio ništa bolji od ostalih muškarca koji su upravljali
njenim životom.Večer prije, on je svojevoljno spavao s njom, znajući tko je ona. Uživao je u
njenom tijelu, a kad je njegov ponos bio povrijeđen, odbacio ju je. Sada će je baciti u
središte bitke. Nije bilo sumnje da li će je Dugonogi ubiti, tući je. Nije bilo čudno zašto su se
Valase i Bruce predomišljali što ju je odlučio staviti u srce opasnosti.
- Žao mi je. - reče Brandon, samooptužujući se dok mu je pogled bio prikovan za njen.
Mariana zatrese glavom. - Nema potrebe da se ispričavate.
Ovaj put Brandon nije oklijevao kad je posegnuo za njenom rukom. Gledao je u njenu
ruku koja je bila toliko manja od njegove, dok ga je preplavljivala hitnoća da je zaštiti pod
svaku cijenu.
- Ali ima, djevojko. - Tražio je prave riječi. - Stavili ste svoj život u moje ruke. Zakleo
sam se da ću vas štititi, a ipak vas vraćam na mjesto koje vam donosi samo bol.
Slabi osmjeh joj dodirne usne i ona stavi svoju ruku preko njegove. Veza, jer tako se
osjećao, koja je bila između njih spajala ih je na način koji on nije znao imenovati.
- Zaštitili ste me. Ali isto tako imate dužnost prema svom narodu i zemlji. Razumijem
to.
On zastruže zubima od frustracije. -To ne znači da vi morate biti bačeni u središte svega.
Ona se kratko nasmije i reče - Ja sam već bila tamo kad ste me pronašli.
Brandon je želio pogladiti namrštene obrve, palcem joj dotaknuti usne i još jednom vidjeti
njen osmjeh. Primaknuo se bliže, dovoljno da ga okruži njen miris.
- Pogriješio sam- reče on.
Sunce će sjati za sat vremena. Brandon je promatrao kako vrh Marianinog ružičastog
jezika klizi njenim usnama. Nervozna reakcija, ali ona koja je ubrzavala njegov krvotok.
Morao se boriti sa sobom da ne zaustavi njenog konja, prebaci je u svoje krilo i ljubi
proteklih dvanaest sati. Brandon se uhvati kako joj se primiče bliže. Ona ga pogleda. U
njenom pogledu, pročitao je dopuštenje, njenu potrebu. Do vraga sa misijom, on do sada
nije nikada osjećao ovako nešto prema drugoj ženi, ništa u životu nije želio više toliko koliko
želi nju.Prošla noć je bila dokaz. Nije bilo povratka. Brandon ju je milovao od ruku prema
laktu, njena ramena, vrat. Dodirnuo je njene obraze, palcem prešao preko vrha njenih
jagodica. Još nekoliko inča i njihove usne će postati jedno. Resak zvuk zvižduka ispuni zrak.
Valas ih poziva da ubrzaju. Razočaran i sa žaljenjem Brandon se odvoji. Kakvu je čaroliju
bacila na njega? Skoro ju je poljubio usred dana, pred svim ljudima. Mariani zapne u grlu
dok je gutala. Od olakšanja, žaljenja ili straha od nepoznatog. Brandon nije imao pojma.
Želio je vjerovati da se ona osjeća kao i on, ali u stvarnosti, nije bio spreman za to.
Zvuci kopita nadolazećih konja ih natjeraju da ubrzaju, inače bi ih pregazili oni koji su bili
iza njh. Brandon je shvatio da mu je fizički teško odvojiti oči od nje, ali je to svejedno
napravio. Prisilio se odjahati naprijed umjesto da je prebaci u svoje krilo gdje bi mogli brzo
jahati i još uvijek ukrasti koji poljubac. Ili dva.Galopiranje im je otežavalo razgovor, ali on ne
bi ni pokušavao.
- Nisam vas želio predati njemu.
- Nemate izbora, Brandon. A ni ja.- U njenim riječima je bio tuge.
- Uvijek postoji izbor.- Teško on izgovori optužujući sebe koliko i nju.
Mariana se kratko nasmije, prebacujući pogled sa njega naprijed. - Ne uvijek. Ponekad
dužnost dolazi prije naših potreba i izbora.
Slušajući je, Brandon je mogao shvatiti kako je došla do takvog zaključka. I on je imao isto
mišljenje. Bila je to sramota. Njegova želja da je poljubi samo se povećala. Želio ju je zagrliti
samo da podijele svoj jad. Osjećaj zajedništva nikada prije nije osjetio dok nju nije sreo.
Netko s kim bi se mogao povezati. S Marianom bi mogao pronaći mir i sreću.
- Dužnost. - Zavapi on. Ton je bio okrenut. Snažno odan svojoj zemlji, ljudima, obitelji,
budućem kralju, gdje se Mariana uklapala? Ljubavnica nije puno držala do muškarčeva
života, bila je samo za užitak. Ali Brandon je želio od toga više sa Marianom. Budućnost.
Obavezu. Povezanost. Izabrati taj put je bilo rizično.
- Kad sam bila mlada,- započne ona, glas joj je poskakivao kao i konj. - znala sam
gledati u zvijezde i pitati se što to znači riječ dužnost.
Brandon to nije nikada napravio. Dužnost je bila način života, bez pitanja, samo
djelovanje.
- Moja majka je znala reći, 'to je tvoja dužnost, nasmiješi se i izvrši je.
- Zar niste plemenitog roda?- Upita Brandon.
Ona kimne. - Svakako shvaćate da su dužnosti žene, čak i plemkinje, da služi. Služi
Bogu, zemlji, kralju, ocu, majci, braći, suprugu.
Brandon shvati. Iako o tome nije razmišljao jer nije imao sestre ni ženu. On odmahne. U
njegovom umu, žene nisu stvorene da služe muškarcima. One su bile tu da naprave svijet
boljim mjestom. Ženski dodir je imao moć liječenja. Mariana je već zakrpala neke rupe na
njegovom srcu. Popravila njegovu slomljenu dušu. Mogao bi se srušiti u njeno naručje svake
noći, znajući da će, kad sunce izađe, on biti lakši, bolji.Samo oni muškarci koji su prevelike
kukavice da bi kontrolirali svoj bijes, upotrijebili ga za dobro na druge načine, su mislili da su
žene stvorene da bi bile njihove vreće za udaranje - praktički mete za njihove šake.
Njegova majka je bila jaka iznutra kad je podnosila zlostavljanje njegovog oca, ali
Brandon se često pitao zašto je dopuštala da se to nastavlja, zašto nije pobjegla. Možda ju
nje njezina majka, njegova baka, savjetovala isto kao i Marianina. Ili je to možda bilo tako jer
nije imala drugog izbora, nije imala kamo otići. On je krivio sebe. Ona je ostala da ga zaštiti
od istog zlostavljanja. Gnjev prema ocu je ponovno isplivao. Da je samo razumio više,
inzistirao bi da majka pobjegne, svojoj obitelji, u crkvu, bilo gdje. Da ju je uvjerio da uvijek
postoji izbor bolji od zlostavljanja. Morao ju je zaštiti. Trebao se suprostaviti ocu i prisiliti ga
da je ostavi na miru. Ali nije. Onih nekoliko puta koliko je stao između oca i majke, batine su
bile samo gore, ostavljajući Brandona krvavog i natečenog, a majka je platila za to još gore.
Došla je Brandonu, inzistirajući da prestane, da to samo povećava njegov bijes.Brandon je
poslušao majku, ne želeći da pati još više nego što već jeste.
- Dobro znam koje su ženske dužnosti.- Konačno on odgovori, usana obješenih od
gorčine koju je osjećao na jeziku.
Mariana ga brzo pogleda, a na usnama joj je već bilo pitanje kad se ponovno začuo
zvižduk od sprijeda koji je poslao ledene trnce kroz Brandonovu kralježnicu. To nije bio
Valasov poziv da ubrzaju - već nešto gore. Svi ljudi su usporili konje. On je zgrabio mač i
oslobodio ga, metalni zvuk kad je to napravio je bio dobrodošao.
- Budite blizu mene.- Reče joj on, posežući slobodnom rukom za njenim uzdama i
privukao njenog konja bliže svom. Nijhove noge su se očešale, šaljući trnce želje ravno u
njegove prepone, ali on ih je brzo umirio. Sada nije bilo vrijeme da razmišlja svojim jajima
umjesto mozgom.Mariana se zagleda naprijed, rukom čvrsto stišćući njegovu.
- Hoću.
Jedan konjanik se okrene i dojaše do Brandona. Kad je prišao, Brandon je prepoznao
Luka, jednog od Valasovih štitonoša. Muškarac je zaustavi pored njega, ogleda i reče tiho.
- Valas vjeruje da nas netko prati.
Brandonova se vilica stegne. On priguši zvukove konja i ljudi i usredotoči na okolinu. Bilo
je teško reći da li nešto nije u redu. Bio je toliko fokusiran na Marianu, da nije obraćao
pažnju. Još jedan razlog zašto su bili loši jedno za drugo. Vjerovalo je Valasovim instinktima,
a da je trebalo uložiti život u okladu, bio je apsolutno siguran u to tko ih prati.
- Ross.- Reče on.
- Da. Nijedan Englez ne može biti tako tih.
Brandon se složi. Samo je netko iz Highlanda poznavao te šume dovoljno dobro da bude
tih i postavi zamku za stotine ambicioznih ratnika.
- Kakve su valasove upute?- Upita Brandon.
- Upravo šalje izviđače. Čekati ćemo njihov povratak.
Brandon kimne dok mu je u trbuhu kuhalo. - Ništa mi neće predstavljati veće zadovoljstvo
od ubijanja Rossa prije doručka.
PETNAESTO POGLAVLJE
K
utem oka Mariana zapazi strijelu koja leti prema njoj. Ispaljena ravno u
njeno lice.
- Mon dieu!
Sagnula se taman na vrijeme, strijela joj je prošla kroz kosu pored uha, ogrebala joj vrat
prije nego se zabola u vrat njenog konja.Kriknuvši, ona se nagne unazad kad se konj
propeo, ispuštajući svoj krik.Sve se dogodilo odjednom.
Brandonov bojni poklik presječe zrak. Njegove noge očešu njezine. Ruka mu oslobodi
njene uzde. Njegov uzvik je bio popraćen desetcima drugih, i odgovoren od ljudi koji su
iskakali iz drveća. Noćna mora je oživila. Odjeveni u odjeću Highlanda, prekrivke raznih
boja, to nisu bili engleski vojnici, već Škoti koji napadaju Škote.Odjeci metala koji udaraju o
metal u rano jutro, iskre koje su frcale sa svakim sudarom. Maglovito sivilo zore je bilo
zamjenjeno narančastim sjajem izlazećeg sunca. Sjene su plesale kao vatra kroz drveće.
Valas je bio u pravu. Pratili su ih, a Brandon je bio umrtvljen. Ross izjaše iz drveća,
upijajući kaos oko sebe. Prepoznala bi ga bilo gdje. Duga sijeda kosa, masna i nesputana.
Trošne kože, naborane i žućkaste. Velikog trbuha od previše viskija i masnoća.Njegove
upale oči susretnu njene i okrutni smješak iskrivi njegove usne. Čim ga je prvi put susrela u
Kinterlochu znala je da je zao. Po načinu na koji se smijao i udarao sluškinje. I kad je čula
ženske krikove iz njegovih odaja kasnije te noći. U to vrijeme, Mariana se čak planirala vratiti
kralju Edwardu i reći mu, kad je začula kako Ross objašnjava Edwardu plan kako će spaliti
selo i seljane, kako bi izmamio Valasa iz njegovog logora.
Edward je oduvijek bio krut, ali obično nije volio da njegovi podanici budu brutalni ako to
nije bila njegova direktna naredba. Čovjek koji si umisli da je Bog, obično zaboravi svoje
mjesto kao kraljevog sluge. Edwardov izabrani pas bi se okrenuo protiv njega u bilo kojem
trenutku, grizući ruku koja ga hrani.Mariana čvršće stisne uzde, nogama stišćući životinju
kad je osjetila da je hoće zbaciti, a Ross joj više nije bio u vidokrugu. Svuda oko nje je bila
borba. Valasovi ljudi su se žestoko borili protiv onih koji su ih zaskočili. Bilo je teško reći tko
je bio prijatelj a tko neprijatelj. Izgledali su svi isto.
Preplašeno je gledala gdje je Brandon dok je konj doskočio na zemlju, samo da bi se
ponovno propeo i ona ugleda čisto jutarnje nebo. Bio je pored nje desno, i vidjela je da je još
uvijek bio okružen bar četvoricom ljudi koji su se trudili da ga sruše sa Šah-mata.
Gledala je sam trenutak dok je probo jednog čovjeka, krv je šikljala iz glave zasječenog
neprijatelja, prije nego se njezina kobila ponovno propela, prednjih nogu koje su mlatarale u
osunčanom jutru dok se borba zaoštravala. Krv je curila iz konjske rane. Strijela je još virila
ispod njezinog uha.
- Mirno.- Pozove je ona umirujućim glasom. Životinja je mogla osjetiti njen strah dok su
joj noge podrhtavale, samo povećavajući njezinu stravu.Čak bi i ratni koj reagirao na ozljedu,
a ovo nije bio ratni konj, i tako rana, bitka, njezin strah, su samo pogoršavali stvar. Morala je
smiriti životinju. Dok je pomicala kosu sa obraza primjetila je krv na svojim dlanovima. Samo
ogrebotina, reče ona sebi. Ništa više. Mariana zategne uzde, uzimajući ih u jednu ruku i
nekako uspije uhvatiti strijelu. Topla krv na hladnom drvetu joj je otežavala da je čvrsto
uhvati. Pokušala ju je istrgnuti ali ruka joj je stalno klizila. Proklinjući ispod glasa ponovno je
pokušala, ali uplašena životinja se ponovno propela, a kako je samo jednom rukom držala
uzde, skliznula je natrag na njenim leđima. Doskočila je na prednje noge na zemlju i skoro je
zbacila Marianu preko vrata. Bedra su joj gorila od snažnog stiskanja.Naposlijetku je uspjela
dohvatiti strijelu i istrgnuti je iz životinjinog vrata. Ponovno je zarzala od boli, a kad se
ponovno propela Mariana je bila spremna iako joj je svaki mišić protestirao. Ali, Mariana je
smirila životinju, baš kao što je to radila u Francuskoj na imanju njene obitelji. Mogla je
pripitomiti i najveće pastuhe.Vještina kojom se ponosila ali koju nije često pokazivala.
- Mirno! Hajde sada!- Naredi ona.
Konjske nozdrva su se napele, zarzao je, ali ispod nje, mišići su se napeli prije nego je
pojurio kroz ratnike koji su se borili. Kroz zaglušujuću buku učinilo joj se da je čula kako je
netko doziva. Potom glasnije. Ona se okrene oko sebe, gledajući da vidi da li je to bio
Brandon, želeći mu dati signal da će se skloniti na sigurnije, ali taj kratki trenutak se
pokazao kao pogreška.Ona uhvati Brandonov pogled, lica mračnog usredotočenog na nju
dok je žurio prema njoj. Smrzla se od straha dok je gledala kako joj prilazi. Druga strijela joj
je prozujala pored lica i zabila se u drugu stranu vrata njenig konja. Konj zarza, naglo se
propne naprijed pa natrag. Životinja je bila potpuno izvan sebe, Mariana je poskakivala u
sedlu a uzde su Brandonu iskliznule iz njenih ruku preko konjske glave.Prstima je uhvatila
grivu, pokušavajući se održati na sedlu, ali životinja je bila previše nemirna, i svi njeni
pokušavaji da je smiri su bili uzaludni. Predaleko su otišli. Previše straha je bilo u njenoj krvi.
Mariana pokuša obuhvatiti životinjin vrat, ali krv koja je curila sa obe strane vrata i njegovi
izbezumljeni pokreti, su joj to onemogućavali. Ruke su joj su se odbijale sa svakim
bezuspješnim pokušajem da se uhvati. Nije bilo stabilnog uporišta. Njezina bedra su vrištala
od protesta. Ona izvuče noge iz stremena i pokuša se zakačiti ispod vrata i trbuha,
pokušavajući ostati na konju dok je nije zbacio u središte bitke.
- Mariana! - Brandonov povik pošalje trnce straha kroz nju.
- Brandon! - Pokušala ga je zazvati glasnije, ali glas joj je bio šapat dok je poskakivala
na konju. - Mirno, mon garcon.- Zavapi ona.
Ispod njenih krvavih prstiju konjski mišići su se tresli. Životinja je pokušala protiv sebe
ostati mirna ali kaos koji ih je okruživao i bol su trgali zadnje rezerve snage koju je
imao.Svuda oko nje su se muškarci borili za svoje živote, borili da nadvladaju drugoga, a
netko, tko god je bio iza luka i koji je već dvaput pogodio njenog konja, želio ju je mrtvu. Ako
sad padne najvjerojatnije će umrijeti. Zgažena od konja ili stopala i mačeva onih koji se bore.
Mariana ponovno posegne naprijed dok je njen konj posrtao preko palih tijela. Ovaj put, dok
su joj ruke klizile preko krvavog vrata, uspjela se uhvatiti ruku za ruku i držala se jer joj je o
tome ovisio vlastiti život.Sijevajuća bol joj je prošla kroz ruku kad ju je zarezao nečiji mač.
Vrisak joj je izišao iz grla, i tek se poslije sjetila da je zazvala Brandona.Njen konj posrne, ali
ona nije mogla vidjeti preko čega jer joj je pogled bio zamagljen od suza i boli. Možda je
životinja posrnula zbog svojih ozljeda, a možda je i ponovno pogodio onaj koji je želi ubiti.
Kad je konj ponovno posrnuo bol je prostrijelila kroz ruku, prsti su je zapekli i iako se trudila,
više se nije mogla držati. Ali dok se njen konj probijao naprijed činilo joj se da nije ni važno.
- Mariana, padni unazad.- Brandonov glas se probije kroz maglu njenog straha.
Ona pogleda iza. Mučeći se da vidi gdje je Brandon. Želila je obaviti ruke oko njega, da je
uhvati u padu drugi put od kako su se sreli. Ali on nije bio tamo i ona ga nije mogla vidjeti. A
ona je padala grubo udarivši u tlo, vrišteći jer joj se ruka okrenula u krivom smjeru. Od zvuka
su joj trnci prošli kralježnicom, u trbuhu se sve okretalo, a žuć se penjala u grlo. Tlo ispod nje
je bilo vlažno, hladno i treslo se.Konj padne pored nje dahtući joj u lice. Bezglasna molitva
zahvalnosti što nije pao na nju prođe joj kroz glavu. Ona obriše svoje oči i ugleda oči jadne
životinje. Bol je bila vidljiva u njihovim dubinama.
- Mirno.- Promrmlja ona smirujući i sebe.
Mariana neozljeđenom rukom posegne za životinjom, gladeći joj njušku. Njen toli dah se
odbijao o njen dlan.Odjednom, povučena je u zrak, i još jedan vrisak joj izađe iz grla. Čvrsta
ruka je uhvati oko struka, a prsti žestoko stisnu rebra. Njen konj izdahne zadnji put pogleda
uperenog u nebo dok je ona bila prebačena na trbuh drugog konja. Muškarac ju je prisilio da
spusti glavu prema zemlji. Obrazi su joj bili pritisnuti na njegove noge koje su zaudarale na
krv. Osjećaj smrti joj ispuni osjetila. Vrtilo joj se u glavi dok je on jurio naprijed. U ruci joj je
bubnjalo dok je bila pritisnuta o njegovo smrdljivo, odvratno tijelo. Mariana se mogla okrenuti
u stranu samo da bi vidjela konjske noge u trku. Osim micanja zemlje vidjela je par poznatih
čizama i zavapila.
- Brandone..
Mariana potisne svoju bol i strah. Kao što je mogla smiriti konja, uvijek je postojala šansa
da šarmira muškarca koji da joj ne naudi. Međutim, nije znala da li je ovaj muškarac koji ju je
zarobio bio isti onaj koji ju je pokušao ubiti ili je zapovjedio da je ubiju. U trbuhu je grč straha
postajao sve veći.Ako je Dugonogi želi kazniti to neće biti ugodno iskustvo.Njen otmičar je
tjerao konja žestoko, nogu ukopanih u njegov trbuh ucrtavajući točkice krvi u njegovo
kestenjasto krzno. Mariana zatvori oči. Pred životinjinom boli i pred svojom. Nije bilo bijega
iz ruku ovog čovjeka. Najbolje što je sad mogla je odmarati se i skupljati snagu za ono što
dolazi, jer sigurno neće biti ugodno.
- Kopile!- Zaurla Brandon. - Stani! Pusti je!

On potrča za Marianom. Ross ju je pokupio sa poda kao da nije teža od strijela koje su
ubile njenog konja. Srce ga je stezalo ali on nije prestajao trčati dok više nije mogao disati.
Dok Mariana i Ross više nisu bili na vidiku.Začuje se zvižduk, signal koji nije poznaovao.
Dok se vratio na bojno polje Rossovi ljudi su se povlačili natrag u šumu, ostavljajući hordu
bijesnih ratnika, zemlju natopljenu krvlju i bez Mariane.
- Brandon! - Valas podigne ruku dok mu je prilazio. Bio je prekriven krvlju i blatom,
dišući jednako teško kao i Brandon.
- Valase, moramo poći za njom.- On zabije mač u zemlju, stavi ruke na bokove,
prisiljavajući se da povrati dah. - Ne mogu..-
- Sve ide po planu.- Bio je uvjeren Valas.
- Što?
- Zar nisi tako planirao? Vratiti je?
Brandon provuče ruku kroz kosu. - Ako je ozlijede..

- Sve ih pošalji u pakao.- Valas zapovjedi nekolicini muškaraca da ostanu i pokopaju
mrtve, a ostatku da uzjašu. - Njegov trag je još uvijek svjež. Slijedimo ga. Crv će nas odvesti
ravno do njihovog logora, i ako smo sretni, do Dugonogog.
- Da.- Brandon vrati mač u korice, osjećajući njegovu težinu utješno na leđima.
Njegov konj ga je vjerno čekao. Brandon nije gubio vrijeme, skočio je u sedlo Šah-mata.
Valas okupi ljude i pođe za Brandonovim tragom kroz šumu, dubokim tragovima jer je Ross
tjerao k o nja do iznemoglosti.
Trag je krivudao kroz šumu, preko brežuljaka do ceste koja vodi u planine.Zašto bi se
Englez skrivao u planinama? Imali su utvrde - planine su bile grube, hladne, a iako ih je
mogao lako prijeći, nije to volio. Zamišljao je Dugonogog kako dršće u svom šatoru,
zahtjevajući od brojnih slugu da griju razne dijelove njegovog tijela.Dok se njegov konj
penjao preko uklesane stijene, bio je svjestan kako to može biti zamka. Dugonogi možda
nije ni blizu. Zapravo, mogli bi doći do vrha i shvatiti da ih je Ross odveo pogrešnim putem i
ponovno sišao dolje, ili do izdajica koji su ih čekali da ih opet zaskoče.Ovaj put, barem, dok
mu je Mariana bila u mislima, bio je potpuno usredotočen na okolinu, slušao bilo kakve
promjene u zraku, i držao ruku na maču na svom boku za slučaj da ga mora brzo izvući iz
korica.Sljedeći uspon je bio baš ono što je očekivao. Idealno za zamku.Ali na vidiku nije bilo
nijedne osobe, a konjski tragovi su prestali. Brandon i njegovi ljudi se zaustave, okrećući se
u krug. Ničega nije bilo. Gotovo kao da je Ross jednostavno nestao, kao da su njegovi konji
podignuti u zrak. Oblak prekrije sunce, zrak odjednom postane svjež, i pretvori sve u sivo.
Zloslutan vjetar prijeđe preko njega.Brandon proguta, zrak je otežano izlazio iz njegovih
nosnica.
- MO CREACH - zareži on. Cijela ova zavjera je bila pogreška, a nevina žena –
njegova žena - će to platiti.
NJEGOVA ŽENA.
Da, zaista. Mariana je bila njegiva njegova. I nikakvo izdajničko kopile mu je neće
uzeti.Više nije bilo poricanja. Ona je bila njegova. I on će je vratiti. Obeća on. Čuo ju je kako
kaže da je njegova. Brandonovo srce se stisne, zaboli ga u rebrima. Ranije si nije bio u
stanju priznati da osim želje, osjeća nešto prema njoj. Čak i sada je bio prestrašen, ali ako
će biti iskren prema sebi... On je voli.Kao da čuje njegivu osobnu ispovijed, oblak se rastvori,
prosipajući zraku sunca dolje kroz sivilo. Brandonova usta se osuše, njegov pogled se
prikuje za mjesto gdje se zraka zaustavila.
Poruka. Komadić Marianinog ogrtača bio je okačen na drvo - prekriven krvlju.
ŠESNAESTO POGLAVLJE
N
agli trzaj probudi Marianu. Pobjegne joj prigušeni jecaj, mlatarala je
rukom, dok su joj oči željele iskočiti. Vid joj se zamagli. Sve joj je bilo kao
bijelo nebo sa mrljama crne i smeđe.Sekundu kasnije grubo padne na tlo
na bok i lakat. Učinak je bio šokantan, uzdrmao ju je od glave do palca. Metalni okus u
ustima i ugriz za obraz su joj rekli da je sve stvarno. Hvala Bogu, uspjela se na vrijeme
okrenuti tako da njena ozlijeđena ruka nije bila još više oštećena. Ako tome doda
posjekotinu od mača, bila je sigurna da joj je ruka slomljena. Kuk i lakat su bili najvjerojatnije
ozlijeđeni, ali su bar bili čitavi.Oblak prašine je okruži na mjestu gdje je pala, puneći joj pluća.
Počela je kašljati, kihati, prisiljavajući se da ne zajeca. Bol je pulsirala u njenoj ozlijeđenoj
ruci. Bojala se pomaknuti, ne znajući gdje je. Ništa joj na ovom mjestu nije izgledalo
poznato.
- Gospo Mariana. - Začuje hladan, nezainteresiran glas. - Vidim da ste nam se odlučili
vratiti. Recite mi kako je prošao vaš posjet Škotima?
Trnci straha zavijugaju njenom kralježnicom. Pokušavajući se pokloniti, ona otrese oblak
prljavštine, i polako podigne glavu da pogleda kralja Edwarda. Stajao je nekoliko stopa
ispred nje. Sunce se odbijalo od njegovog oklopa. Izgledao je kao da bliješti. Ljubičasti
baršunasti ovratnik izvezen zlatnim nitima bio je odmor za njene oči od sjajnog metala.
Njegova sijeda kosa do ramena je bila sjajna od znoja. Cijela njegova duga figura je bila
blistava. U rukama je držao sjajnu kacigu. Ona spusti pogled i zagleda se u prašinu na
njegovim čizmama.Kralj je izgledao kao da se negdje bori. Nije ga bilo strah izići iz logora.
Niti da uzme mač i uperi ga u nečiji vrat - iako je volio da njegovi ljudi drže muškarca
pritisnutog na tlo dok ga on ne ubije. Ona se molila da, tko god bio onaj koga kralj zamišlja,
da se nije jako mučio.
- Vaša Visosti. - uspjela je reći iako je zvučala kao da je dave. - Bilo je grozno!
Njeno srce je lupalo kao kudo kad bi lagala, ali morala je da bi zaštitila sebe i Brandona.
- Grozno? - Izusti kralj Edward. Zakorači prema njoj. Sagne se i hladnim, sjajnim
prstima je uhvati za bradu, podižući njeno lice da je pogleda u oči. - Kako to?
Njegove oči su bile hladne, nezainteresirane. Muškarcu nije bilo stalo do njenog
odgovora, koliko do toga da je ona bila ovdje ispred njega. Nije rado gledao kako netko
uzima nešto što pripada njemu. Mariana je bila jako dobro svjesna da je ona za njega samo
pijun kao i svi ostali. Ali to nije bilo važno. On je nju smatrao svojim vlasništvom.
- Ajde sada, ne srami se. Reci mi.- Njegov glas, naizgled mekan, je bio ispunjen
zlobom.
Mariana se bojala kralja kao nikada do tada. U trbuhu joj se sve stisne a žmarci se popnu
njenim rukama. Ako mu se njen odgovor ne svidi... Ako pomisli da mu laže, nije znala kako
će reagirati. Kakvu okrutnu kaznu će joj namjeniti.
- Oni su barbari - divljaci.- Brbljala je ona kroz zube. Stisnula je ozljeđenu ruku, držeći
je drugom rukom, i napokon joj je krvotok proradio. Trenuci utrnulosti su učinili bol
podnošljivom, ali upravo tada se užasna bol vratila. Mariana zatvori oči i stisne zube.
- Jeste li ozljeđeni, moja damo?- Kraljev glas je bio zabrinut, ali Mariana ga je dobro
poznavala da bi pomislila da je on zabrinut za nju. Polako, ona otvori oči pokušavajući ga
vidjeti kroz izmaglicu suza. Kralj se namršti preko nje. - Rekao sam ti da se brineš za nju, ne
da mi je vratiš slomljenu!
Marianino grlo se još jače stisne, i shvati da joj je teško disati. Ton koji je upotrijebio...
Trnci strave je potresoše.
- Već je bila ozljeđena kad sam je našao, Vaše Veličanstvo.- Rossov glas je bio
samopouzdan. Previše samopouzdan. Inače čovjek ne bi dugo trajao kod kralja Edwarda.
- I ti nisi mislio da treba zbrinuti njene ozljede? Ne volim kad se moje vlasništvo ošteti.
Mariana stisne svoju ozljeđenu ruku i pokuša ostati stajati. Kralj , koji je najvjerojatnije
kutem oka opazio njenu borbu, ju je zapravo pridržao. Njegova hladna i mekana rukavica joj
je pasala. Dok ju je vraćao na noge, pokušavala se ohrabriti jer iako je bio okrutan, nekada
je bio obziran prema njoj. Primio je, oblačio, hranio. Cijena je bila visoka - njeno
dostojanstvo, njeno tijelo- ali ipak, bila je živa.To je bio najteži dio. Ona ga je mrzila, ali
žalosno, nikada je nije tukao ni kažnjavao. Nikada.
Kad je ponovno bila na nogama, lagano se zanjiše jer je osjećala omaglicu. Držala je
ozljeđenu ruku uz tijelo, bojala se da ako je pusti, da će se kost koja je bila slomljena još
više pomaknuti.
Kralj Edward pucne prstima. - Hoće li netko odvesti damu u moje privatne odaje i
propisno se pobrinuti za nju?
Tri žene, odjevene u haljine i cipele, kose skupljene u pundžu na vratu, požure naprijed.
Mariana prepozna sluškinje koje su bile prije njenog odlaska. Bile su odane. Čudno, ali u
tom trenutku se nije mogla sjetiti njihovih imena. Njihove ruke su je stiskale oko njenog
pokislog ogrtača, njene ruke, njene ozljede.Mariana im dopusti da je odvedu, moleći se, kao
prvo, da kralj Edward udari Rossa bičem - skoro želeći ostati da to vidi- i dugo, da Brandon
može slijediti njihove tragove. Ako nije bio dobar u praćenju - ili ako mu jednostavno nije
stalo - onda se molila da podlegne groznici i umre.
Mariana nije prepoznala dvorac kojim su je vodili. Zrak je mirisao na sol. Bili su blizu
obale. Okružujući ih, vanjski zid je bio visok i debeo, napravljen od kamena, ali unutarnji
dijelovi su bili od drveta, skoro četiri kata visoki. Građevina je bila čvrsta, novija i
zastrašujuća u svojoj surovoj dominaciji. Ratna građevina, sa mnogim uskim prozorima za
strijele, velikih glavnih vrata visokih kao dva čovjeka. Smrtonosni debeli željezni šiljci su
visili dolje - kao zamrznuti u vremenu. Bojala se da će pasti, zakovati ih za tlo, dok budu
prolazili ispod. Na bedemima, desetci vojnika su marširali, spremni da ispale svoje strijele.
Najvjerojatnije su još bili u Škotskoj, ali čak i da su bili u Francuskoj, ona nije bila sigurna
da li bi bila u stanju reći gdje su. Prespavala je većinu putovanja. Onesvijestila se od bolova
nekoliko minuta nakon što su je zarobili, i na sreću, tijelo ju je prisililo da tako ostane dok
nisu stigli u logor kralja Edwarda. Taman kad su stigle do vrata dvorca, čula je Edwardov
glas, ispunjen prezirom, kako zapovijeda.
- Silazi sa tog konja, glupa budalo, i pokloni se svom vladaru, prije nego vidiš svoju
glavu kako ti pada pod noge!
Mais qui! Ross će biti sretan ako izdrži sljedećih nekoliko dana u Edwardovom društvu.
Kralj je bio u groznom raspoloženju. Osvetničkom raspoloženju.
Dvorac je bio mračan, bez upaljenih svijeća. Žene su odvele Marianu gore kružnim
stepenicama, a iako su je sve tri držale bilo joj je teško ostati na nogama. Na drugom katu,
povele su je dolje tamnim hodnikom, otvorile vrata, i zalupile ih. U odaji, spustile su je na
krevet. Jedna zapali nekoliko svijeća, druga vatru, a treća ju je oprezno skinula u podsuknju
koja je srećom ostala čitava. Ozljeda, prekrivena krvlju nije izgledala duboka kako je
mislila.U trbuhu joj se zgrči i okrene. Mariana se okrene na stranu pušući. Nije ništa jela ni
pila, što je grčeve samo pojačavalo.
- Oh, moja damo, pogledajte vašu ruku! - Brižne ruke su opipavale ozljedu,
pogoršavajući njenu mučninu kako se bol pojačavala.
Druga sluškinja je brisala hladnom krpom njeno čelo. Ova je bila lijepa, mlada, dok je ona
koja ju je razodijenula bila stara, uvenulog izgleda.
- Najbolje da je namjestimo i zamotamo, inače ćete je samo još više ozlijediti, moja
damo. Moramo i ovu posjekotinu očistiti kako treba. Mogla bi se upaliti.
- Ja ću napraviti čaj.- Progovori netko sa druge strane sobe.
Mariana pokuša vidjeti, ali bol joj je zamaglila pogled i bilo joj je sve teže gledati.
- I oblog od biljaka za ispod zavoja. Kost izgleda nije probila kožu. A ovo je od noža ili
mača najvjerojatnije.
- Tko će je namjestiti?
- Dovedi vidara.
Njihovi glasovi su se sudarali i činili Marianu ošamućenijom nego je bila. Dok su
razgovarale oko nje, soba se vrtila. Zidovi i strop su izgledali kao da plešu oko nje, gušeći je.
Soba je mirisala po bilju i plijesni. Bila je blizu toga da se opet onesvijesti. Osjećala se
umornom i slabom. Vrata se otvore. Vrata se zatvore.Koraci.Još mrmljanja.Mariana je vrtila
glavu s jedne strane na drugu pokušavajući ostati svjesna.Netko uhvatiti njenu ruku i povuče
je. Kost ogrebe kost. Užasna bol joj prostrijeli rukom. Zakoluta očima unatrag, želudac joj se
digne. Odnekud se začu vrisak.
- Oh draga moja, žao mi je.- Ženski glas. Nije ga mogla prepoznati.
Krik... je bio njezin.
- Sve je namješteno, draga moja. Oporavak može početi.
Oporavak. Ne, ona se nikada neće oporaviti. Mariana zajeca okrećući očima u glavi.
- Brandon. …
- Hmm? Što ste rekli, draga moja?
Zahvalno, nebesa su joj se smilovala i povukla je u nesvijest prije nego je stigla
odgovoriti.
Znoj je neugodno curio niz Brandonovu kralježnicu. Čak su se i njegova koljena i laktovi
znojili. Hladnoća kraja zime nije mogla ublažiti njegovu uzavrelu krv. Bio je bijesan. Obuzelo
ga je ludilo. Ljudi su ga slijedili. Valase je dopustio da Brandon vodi potragu. Na konjima, oni
su se penjali i spuštali planinama, preko proplanaka i kroz močvaru, nekoliko proteklih sati.
Ali nisu našli ništa. Nikoga.On će rastaviti Visoravan na dijelove ako bude morao. Tjerati će
konja dok ne crkne ako treba. Moraju biti ovdje. Ona mora biti ovdje i on neće stati dok je ne
nađe. Ponovno su se vratili na mjesto s kojeg je njihov neprijatelj nesto u nadi da će naći
neki trag koji im je promakao. Valas poviče, zaustavljajući Brandona.
- Vidiš li ovo?
Brandon skoči s konja i potrči do mjesta na kojem je Valas klečao, nosa uz tlo.
- Netko je prekrio njihove tragove.- Valas pokaže. -Ima još na drugoj strani.- On stavi
ruku na Brandonovo rame. -Pronaći ćemo i nju i Rossa.
Kopile ih je pokušao zavarati, ali loše su odradili posao.Hitnoća ga je sve više obuzimala.
Morao je do Mariane. Sa svakom izgubljenom minutom, tragovi do nje se mogu izgubiti i
njena sigurnost je bila stalno rastresujuće pitanje u njegovom umu.Da li je krv na ogrtaču
njezina? Da li ju je porezao i obrisao mač o ogrtač? Da li je bila svjesna? Gdje je? Da li je
živa? Jesu li je pogodili strijelom? Pokušavajući ostati smiren, molio se da je krv na njenom
ogrtaču jednostavno ostala od njenog konja, koju je Ross upotrijebio da je prestraši - znajući
da će Brandon pretpostaviti da je njena. Čovjek se poigravao sa njim.
Samo su Marianu stavili u veću opasnost. Ako je Ross znao Brandona i da će on poći za
njom, da će krvavi trag povećati njegovu osvetoljubivost, onda je Mariana bila u većoj
opasnosti nego je Brandon mislio do tada. Kralj će poludjeti ako je ona na strani Škota.Ali
nisu mogli znati. Jesu li? Hoće li im Mariana reći, odvesti ih sve u smrt? Da li je bila tako
obmanjujuća da će riskirati svoj život da završi njihov?Brandon zatrese glavom. Nije mogao,
nije htio vjerovati u to.
Koliko god je Ross bio nasilan, Dugonogi je bio samo zlo, živi demon. Njegovoj okrutnosti
nije bilo kraja i on će je sigurno istresti na Mariani. Njene slike kako je krvava i cvili šamarale
su njegov um u živoj noćnoj mori.Morali su doći do nje. Odmah. Prije nego je Dugonogi
odluči kazniti. Prije nego bude prekasno. Prije nego Brandon izgubi šansu da joj prizna svoje
prave osjećaje. Da želi budućnost s njom. Da želi sve promjeniti samo ako će ona biti
njegova žena. Morski zrak je sada bio jači, na povjetarcu se oštro osjetila sol. Brandon se
ispravi na sedlu, udišući. Ponovno su bili blizu obali. Na trenutak, Brandon se preplašio da
su slijedili vlastite tragove do Eilean Donan. Da će se u maglovitiloj okolini dvorac ukazati
pred njima, Robert i ostali kako dižu ruke u pozdravu.Podigne ruku i uspori ljude. Kroz
drveće opazi cestu ispred njih. Brandon zaokruži rukom u zraku i četvorica ljudi se odvoje od
skupine da iziđu na cestu.
- Znaš li gdje smo?- Valas tiho progovori, dok je zaustavljao konja pored njegovog.
Brandon zatrese glavom, proučavajući njihovu okolinu, uočavajući rijetko drveće, cestu,
ono što je izgledalo kao dvorac u daljini.
- To je dvorac Ion Dubh.- Valas je zurio ravno naprijed, usana stisnutih u čvrstu ravno
crtu, razočaran.
- Ion Dubh?- Upita Brandon. Nikada prije nije vidio taj dvorac. Tjerajući konja bliže
cesti, vidio je da je dvorac na uzvisini, kao da nadgleda more. Zvukovi prskanja su se čuli
izdaleka kako su valovi udarali o litice.
- Da. Sad kad smo ovdje, skoro sam siguran da ga je kralj Edward zauzeo.- Valasov
glas je bio ispunjen ljutnjom.
Brandon je promatrao svog vođu, pitajući se o kompleksnosti tog čovjeka, što se dogodilo
u njegovoj mladosti da je postao tako grub. - Zašto?
- Ion Dubh je bio prazan proteklih nekoliko godina. Razlog borbi između MacLeansa i
Rossa.- Slegnuo je ramenima. - Ako se dobro sjećam, proglasili su primirje prije nekoliko
godina i da nitko neće polagati pravo na dvorac osim ako drugi nije spreman platiti njegovu
vrijednost u srebru. Nitko se nije usudio doći blizu, jer bi bio suočen sa gnjevom oba klana.
- I ni jedni ni dugi nisu htjeli isplatiti onog drugog u srebru?
- Ne znam, ali mislim da, ili je MacLean platio ili ga je Ross jednostavno uzeo u ime
Dugonogog.
- Mariana je tamo.- Brandon posegne u rukav da osjeti komad njenog ogrtača,
prelazeći prstom nježno preko mekane tkanine.
- Možemo se samo nadati.- Valas ga pogleda, kao da mu želi reći da osjeća sve
osim nade.
Najmanje što je želio vidjeti. Valas je morao imati vjere, nije trebao stavljati takve sumnje
u Brandonov um. Ne sada kad je sve bilo na vagi.
Brandon se okrene, proučavajući Ion Dubh. Zadatak se sa svakim trenutkom činio sve
više zastrašujući. Jedva je mogao razabrati rubni dio dvorca, samo da je bio na vrhu
uzvisine, kojom će se biti teško uspeti a nemoguće sa konjem. Izgledalo je kao da ima
mnogo mjesta u izbočinama da se sakrije od strijelaca, ali uspeti se na vrh će biti riskantno.
Jedini drugi put je izgleda bio glavna cesta, skoro kao i u Eilean Donan - drugim riječima,
također nemoguće.
- Kako ćemo ući?-
- To je nešto što moramo otkriti. Mjesto će vrvjeti engleskom kopiladi i izdajničkim
Škotima.- Valas je zurio u utvrdu.- Možda možemo ući vodom. Tamo je najvjerojatnije neka
vrsta luke. Nema koristi imati dvorac na obali ako to ne koristiš.
- Bliži se sumrak. Samo sat ili manje sunca.
- Straža će biti najopreznija.- Pokaže Valas.
- Da, kao što bi i mi bili.
- Nema vatri noćas.
Brandon polako kimne. - Možda bismo ti i ja u sumrak mogli otići vidjeti da li ima neki ulaz
morem?
- Odličan plan.
Do ovog doba sutra, Brandon je planirao imati Marianu u naručju i biti daleko od Ion Dubh
dvorca.
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
V
ani je grmilo i tutnjalo, odvijala se prava drama. Munje su sijevale i parale
nebo, pucketajući između drveća ispod.
Mariana proviri kroz dugi uski prozor u njenoj sobi, i pogleda vani. Ledani
vjetar je zapuhne kroz otvor, ali njoj nije smetala hladnoća. Morala je pogledati vani. Ako ne
zato da dobije ideju gdje se ustvari nalazi, onda da vidi da li ima znakova da ju je Brandon
došao spasiti.
Spas.
Ona je pripadala Dugonogom. A u njegovim očima ona je bila kod kuće. Ali ovo nikada
neće biti njen dom. Samo joj je jedan muškarac to mogao pružiti. A to nije bio kralj Edward.
U svom srcu ona nije bila ništa više od kraljevog zarobljenika. Dok su vrata zatvorena i tamo
stoji straža, ona nije slobodna. I sve odluke su donešene bez da se nju išta pitalo. On je
neće nikada pustiti. Ne dobrovoljno. Ubiti će bilo koga tko je mu je pokuša oteti. Ili će ubiti
nju. Što sve ne bi dala da može imati pravo da odlučuje o svom životu. Da ispuni svoju
sudbinu, da više ne ovisi o onima koji su moćniji.
Grizući usne, shvati što zaista želi - da je Brandon ukrade. Da rastavi ovaj dvorac u
potrazi za njom, kao što je sanjala da će to divlji Škot napraviti. Qui, od kako je kročila na
Škotsko tlo, sanjala je o snažnom ratniku u raznim dvorcima u kojima je boravila. Smilovao
bi joj se, dok bi se osvećivao čovjeku zbog kojeg pate.
Mariana je držana u dvorcu, ali to nije značilo da je bila slijepa na razaranja koja je
Edward sijao oko sebe. Kinterloch nije bio jedino selo koje su spalili - bilo ih je još. Mariana
nije nikada bila svjedok tome, ali su prolazili kroz ta sela. Edward je uvijek krivio Škote za to,
ali je ona ozbiljno sumnjala u sve što joj je rekao. On je sve to napravio i naredio.Velike kapi
kiše su padale po kamenom otvoru, prskajući je po prstima i licu. Nebo je bilo tamno sivo, a
sunce koje se pokušalo probiti kroz olujne oblake je bilo žalosno poraženo. Nasreću,
temperatura se nije previše spustila, inače bi se tragovi kišnih kapi pretvorili u led.
Dvorac je bio smješten visoko na litici, nadgledajući more i zemlju oko sebe. Iz svoje
sobe, Mariana nije imala dobar pogled na more, ali je mogla vidjeti cestu. Izlaz odatle. Da li
ju je Edward namjerno smjestio u tu sobu, da bi joj put kojim može pobjeći odatle bio pod
nosom? Najvjerojatnije. Ona svrne pogled dolje na dvorište, polako prelazeći preko
prljavštine i neurednog, blatnjavog nereda. Mariana nije nikada ništa tražila od Edwarda.
Nikada ga nije preklinjala da je pusti. Da je uda za nekoga. Nikada se nije žalila.To nije
značilo da joj sve to nije pročitao iz očiju. Imao je zastrašujuću sposobnost da vidi nekome u
dušu. Da pročita njihove prave želje. I surovost u svom srcu da to sve uništi.Mariana nije
podcjenjivala kralja Edwarda. Znala je da on zna što ona zaista želi - da ode od njega. I da
on možda čak zna da se zaljubila u drugoga.
Zaljubila? Drhtaj joj pobjegne, a ruke pritisnu prsa gdje joj je srce odjednom zakucalo tri
puta brže.Zaljubljena?
- Oh, mon dieu!- Bila je to istina. Bilo joj je odjednom posve jasno da je ludo
zaljubljena u Brandona Sinclaira.Užas.Katastrofa.
Zurila je u crne i bijele kovitlace na olujnom nebu. Zašto se morala zaljubiti? Nemogućnost
da bude sa Brandonom će joj samo donijeti još više patnje i boli. Jer, zapravo, on neće doći
i spasiti je. Vjerojatno je već krenuo dalje, možda i pronašao novu dragovoljnu sluškinju da
uživa u njenom naručju.Ona zalupi kapcima i udari se po prstu.Dakle, baš je bila jadna.
Otetura prema stolici jer je bila sva natučena i u modricama jer ju je Ross bacio s konja.
Ozlijedila je kuk, ruku koja je sad bila povezana - i sad još i prst.Mariana se sruši u stolicu,
zahvalna što se tamo nalazio jastuk i ublažio joj pad. Jedino što je sad mogla je čekati. U
ovim odajama se osjećala zarobljena. Edward nije naložio da je drže unutra. Vrata nisu bila
zaključana. Ali bojala se, da ako iziđe vani, da će sresti Rossa, ili samog kralja koji bi
zahtijevao još odgovora koji se odnose na Valasa i Brandona. Odgovore koje ona ne može
dati.
Pretpostavljala je da je mogućnost da može izići dobra za nju, ali ostanak u sobi je
trenutno predstavljao sigurnost i duševni mir.Začuje kucanje na vratima. Želudac joj se
popne u grlo. Zadržala je dah u isčekivanju tko će ući.
- Hvala Bogu! -Prošaputa ona kad se pojavila starija sluškinja, ona koja je pomogla da
joj namjeste ruku, noseći pladanj sa hranom.
- Dobro jutro, moja damo. Donijela sam vam nešto za doručak.
- Hvala vam gospođo Busby.
Starija žena se nasmiješi. - Znači, sjećate me se.
- Kako bih vas zaboravila?
Suprug gđe Busby je umro u apsurdnoj nezgodi - zdrobio ga je čovjek kojeg je kralj
Edward bacio kroz prozor Westminsterske palače. Mariana je bila u vrtu i obećala je ženi
naći posao. To je i uradila, ali je više nije vidjela. Otada je prošlo sigurno više od dvije
godine.
Gđa Busby kimne svečano. - Drago mi je da vas vidim. Nakon što jedete, presvući ću vas
u haljinu ali se morate i dalje odmarati.
Mariana se nasmiješi. - Nema potrebe.- Ako ju obuku u haljinu to bi se moglo shvatiti kao
da joj je dovoljno dobro i da može primati posjete - a ona to nije želila.
- Onda jedite. Treba vam snage. - Mahne ona prstima prema Mariani. - I popijte
čaj.Pomoći će u zacjeljivanju vaših rana.
Gđa Busby nije znala ni pola. Mariani je trebalo više od hrane i čaja da ozdravi i ojača.
Duševni mir bi bio dobar početak. Brandon bi bio druga stvar...
Ona se okrene i pogleda doručak. Miris kaše je dolazio iz zdjele. Prelivena sa malo
mlijeka i meda. Iz šalice za čaj se dizala para, i narezana jabuka. Mariana podigne žlicu i
prođe sa njom kroz kašu, radeći brdo na sredini.
- Pričaju da će Njegovo Veličanstvo otputovati u Francusku kad ovaj posao bude
gotov.- Gđa Busby je pričala dok je popravljala Marianine jastuke i ravnala plahte na krevetu.
Mariana odloži žlicu i uzme vrući čaj.
- Pričaju o braku sa princezom Margaret.
- Margaret? - Mariana jedva proguta čaj. Ona i Margarete su se skupa igrale kao
djevojčice. I sad bi se njezina prijateljica iz djetinjstva trebala udati za Edwarda. ..
- Da, da li je poznajete?
Mariana polako trepne, moleći se Bogu, da se Edward riješi nje prije nego Margaret stupi
nogom na ovu zemlju. To bi bila najgora vrsta poniženja. Mariana bi se prije bacila s
najvišeg prozora nego suočila sa prijateljicom iz djetinjstva da joj kaže da će ona spavati sa
njenim mužem onih noći kada njene bračne dužnosti neće biti neophodne.
Ona se uspije lagano nasmiješiti i zagrize jabuku. -Možda sam je srela jednom ili dva
puta.
- Čula sam da je prekrasna.- Gđa Busby se završi sa pospremanjem kreveta i ode
potpiriti vatru.
- Da li se zna kada bi to moglo biti?- Mariana se trudila da joj glas ostan miran.
Gđa Busby odmahne. Nije to baš bio odgovor kojem se nadala, ali bar njeno pitanje nije
izazvalo sluškinjino zanimanje.
- Ne govore. Samo ogovaranja. Vi najbolje znate kako ta ogovaranja idu.- Starija žena
uzdahne i pritisne ruke na obraze. - Oprostite, ne mogu vjerovati da sam to rekla. Molim
vas, prihvatite moju ispriku.
Ženine oči su bile ispunjene kajanjem. Marianine usne se pomaknu u pokušavajući se
nasmiješiti.
- Nema potrebe da se ispričavate. Svi znamo kako sam ja došla ovamo, i koje je točno
moje mjesto.
Gđa Busby proguta, a iz grla joj se začu grgljanje. - Samo još jedan razlog zašto ja moram
paziti na svoj jezik. Ovaj bračni dogovor vas je sigurno uznemirio.
Riječi gđe Busby su očigledno bile izvučene iz konteksta. Zašto svi vjeruju da Mariana
mora biti zaljubljena u kralja?
- Doista, uznemirujuće su. Dakle, što da ja radim?- Ona lagano slegne ramenima,
dopuštajući sluškinji da vjeruje što god želi. -Dužnik sam kraljev, i napraviti ću što god on
kaže.
Kad je to rekla, okrene se svojoj ohlađenoj kaši. Skuhane žitarice su teško sjele na njen
izmučeni želudac.
- Mislim da se želim odmarati.- Koliko god je mogla gracioznije Mariana ustane i
polako priđe krevetu. -Da li možete reći da me ne ometaju?
- Da, moja damo. - Gđa Busby iziđe iz sobe pognute glave.
Mariana oprezno sjedne na krevet. Ležala je na krevetu, gledajući u strop, i razmišljala o
Brandonu, o njegovim očaravajućim očima i nestašnom osmjehu. O lakoći s kojom je
razgovorao sa njom. Pobjegla je u mračnu noć kada su vodili ljubav. Uspomene koje je
nosila su ostavljale gorak ukus na njenom jeziku, ali su je u stvari spasile da se ne
raspadne.Ona zatvori oči, a Brandonov dodir je skoro mogla osjetiti, usne koje dodiruju
njene. U početku, sjećanja na njegova milovanja, na razuzdanost od koje se osjećala da je
živa, kao u snu, smirila je Marianu. Ali, kako su minute prolazile, a ona očajnički željela da
vidi Brandona, te dragocjene uspomene su je samo proganjale. Mučeći je onim što ne može
imati. Mariana je bila zahvalna kada je čaj gđe Busby počeo djelovati, i uspavao je.
- Jesi li spreman? - Valas pogleda Brandona dok su se pripremali da se popnu liticom.

- Više nego spreman.- Nije želio čekati više ni sekunde da pruzme kontrolu nad ovom
situacijom. Da vrati Marianu i sredi Rossa.
- Biće opasno.
Brandon podigne obrve prema Valaseu. -Svjestan sam toga. Gdje ti je nestalo
samopouzdanje? Ti si porazio brojne Engleze, ujedinio zemlju u borbi za našu slobodu,
živote. Ti si naš zaštitnik, a ipak se čini da imaš sumnje u ovu misiju.
Valas slegne ramenima, proučavajući ga, a obrve su mu se spojile kad se namrštio. -
Muškarac je dobar sa mačem samo ako su mu misli bistre.
- Moje su bistre.
- Ne, nisu. Zaokupljen si razmišljanjem o ženi. Vidim to, iz iskustva, a to će nekoga
stajati glave.
Brandon proguta. Čuo je glasine da je Valas izgubio ženu. Znao je da mu je bratić ubijen
nekoliko mjeseci ranije. Mnogo njihovih ljudi otada leži u grobovima. Ozbiljno se okrene
Valaseu.
- Neću dopustili mojim osjećajima prema Mariani da me ometaju u ovoj misiji.
- A koja je točno misija?
- Izbaciti Rossa iz Ion Dubha.
Valas pusti Brandonovo rame i kratko mu kimne.- Da.
Brandon zadrži dah i sačeka. Da li će mu Valas dopustiti da spasi Marianu? A ako mu ne
dopusti, da li će ga izdati zbog ljubavi jedne žene? Žene kojoj zapravo ne može vjerovati?
Možda Valas ima pravo. Nije jasno razmišljao. Mariana nije bila zadatak. Ross je bio. Ali, on
je mogao izvesti i Rossa i Marianu žive otamo. Bio je siguran.
- Ako je vidiš, i izvedeš Rossa van, a još uvijek bude vremena, dajem ti blagoslov da
pronađeš svoju ženu.
Te je riječi čekao. Brandona stisne u prsima. -Hvala, gospodine.
- Oh, nemoj mi zahvaljivati kao da sam ja toliko bolji od tebe.
- Ali jesi.
- Ti si poglavar svog klana.
Brandon zatrese glavom. -Ali ti si zaštitnik Škotske. - Ovaj put on udari Valasa po ramenu.
- Hajde da se ne zamaramo imenima. Što te točno muči?- Bilo je jasno da Valasa muči puno
više od trenutnog zadatka da pronađu Rossa.
Valase se napola kratko nasmiješi. - Ništa što ti želiš čuti.
- Isprobaj me.
Valas nije zurio u dvorac, dok je oko njih odzvanjalo od grmljavine. - Već sam bio ovdje.
Munja propara nebo, završavajući ne n tako daleko od njih. Konji su se nelagodno
pomicali, nekoliko ih je zarzalo u protestu.
- Sada je najbolje vrijeme da krenemo.- Zapovjedi Valas. - Stražari će se povući u
zaklon.
Koliko god se Brandon neslagao sa onim što je Valase rekao, znao je da govori istinu. Ući
u Ion Dubh živ će biti pravi pothvat.
Nakon što je sunce zašlo on i Valas su otišli do litice. Tamo dolje je doista bila kuka, i
dizalica koja je dizala ljude na vrh. Bila je glasna i škripala je. Ali uz grmljavinu, njihov
dolazak će biti skoro neprimjetan.
- Idemo.- Valas pozove ljude.
Šestorica ih stane na dizalicu odjednom, a jos četvorica će vući užad koja dižu dizalicu.
Brzim pogledom oko sebe vidio je da nema stražara. Brandon signalizira da je sve čisto, i
oni se prišuljaju dizalici.
- Idi gore sa prvom grupom.- Naredi Valas.Dvanaestorica njih će se popeti, druga
dvanaestorica će ostati iza njih da ih povuku dolje kad budu gotovi. Ako u dizalu budu
stražari, oni će ih navući i moliti se da ih ne pobiju strijele.
Kiša je pljuštala. Brandon otrgne komad svoje košulje i omota oko glave, pokušavajući
zaštititi oči od kišnih kapi. Njegovi ljudi učiniše isto.Daske dizala zaškripaše kad je stupio na
njih. Ljudi su ga slijedili, stisnuvši se jedni uz druge, jer je dizalo bilo usko za šestoricu
snažnih ratnika punih oružja. Uhvatio se za drvo i kimne Valasu. Ljudi koji su bili zaduženi
za dizanje povukoše. Škripu dizalice je prigušila glasna grmljavina i udarci valova ispod njih.
Hvala Bogu. Slana voda ga poprska po licu, mješajući se sa kišom. Bio je skroz mokar.
Niska temperatura nije potpuno zamrzavala odjeću ali ju je činila neudobnom.Nakon
nekoliko očajnih minuta bili su blizu vrha. Ljudi su prestali povlačiti užad kako su se bili
dogovorili da bi Brandon provjerio da li gore ima koji stražar.
Prokletstvo. Jedan čuvar, ali bio se sakrio pod ogrtač na završnoj kamenoj platformi. Ovaj
dio dvorca je izgledao kao špilja koju su ljudi napravili. Naprijed je vidio kamene stepenice.
Tuda će ući u dvorac. Pogledavši dolje on duboko uzdahne. Bilo je strmo. Smrtonosno. Bez
užeta koje će nekoga povući. Koliko je muškarca već palo odatle i umrlo? Brandon podigne
jedan prst muškarcima dolje, koji su ih čvrsto držali. Samo jedan stražar kojeg moraju srediti.
- Moramo ga ubiti prije nego oglasi uzbunu.- Reče Brandon.
Ratnik ispred njega, John, kimne. - Ja ću.- On izvuče dugi bodež iz svojeg n pojasa,
povuče ruku do ramena i baci oružje.Stražar nije nije ispustio ni glasa, samo se srušio.
Brandon signalizira dolje, i oni ih povuku dovoljno da mogu iskočiti na platformu.
- Unutra smo.- Reče on ispod glasa. Sljedećih nekoliko minuta će biti ključne. - Idemo
srediti tu kopilad.
OSAMBAESTO POGLAVLJE.
uljali su se poput sjena hodnicima dvorca, ubijajući stražare kako su prolazili.
Š Sluge kao da su nešto naslutile jer nikoga nije bilo. Mnogi prolazi su bili mračni,
ali muškarce kao da je vodio osjećaj za osvetu kroz mračne uske prolaze.Kad
su došli do središta dvorca, ispred velike dvorane, zaustavili su se.Glasni glasovi i izopačen
smijeh je prodirao kroz vrata. Zabava. Oni se zabavljaju dok je njegova žena bila negdje
unutar ovih zidina. Kopilad.Brandon pokaže na svoje oči pa na vrata, signalizirajući ljudima
da želi pogledati u veliku dvoranu. Ljudi kimnu, svaki stojeći mirno sa spuštenim mačem.
Većina dvoraca u Škotskoj ima tajne prostore iz kojih se moglo gledati u sobe. Samo je
morao otkriti gdje se nalazi. Pipao je po zidu tražeći vrata, kabinet, bilo što, ali njegov prst
upadne u rupu, a to je bilo ono što je tražio.
Brandon pogleda kroz pukotinu. Velika dvorana je bila dobro popunjena. Muškarci su
sjedili oko dva velika drvena stola, jedući i pijući. Sluge su bile poredane uz zid. Znači zato ih
nigdje usput nije bilo. Jedine žene koje je vidio su bile sluškinje. Nema Mariane. Ni
Dugonogog.Niti Rossa.
- Prokletstvo.- Reče on ispod daha. Brandon se vrati ljudima. - Ross i Dugonogi nisu
unutra.
- Pronaći ćemo ih. - reče John, glasa punog samopouzdanja.
- Mislim da se moramo razdvojiti.- Brandon zapovjedi ljudima. - Četiri grupe po trojica.
Ljudi se složiše.
- Ako pronađete Rossa, zavežite ga, onesvijestite, i odvedite ga do platforme.
Spustite ga. Ne želimo riskirati da ga izgubimo. Ako ga nitko ne nađe sljedećih petnaest
minuta, svejedno morate napustiti ovo mjesto. Netko bi mogao naići na ljude koje smo pobili
i oglasiti alarm. Ne želimo ostati ovdje zarobljeni.
John i Veliki Viliam, nadimak je dobio zbog ne baš visokog stasa, slijedili su Brandona uz
stepenice. Slušali su pred vratima da li ima glasova u sobama, nikoga nisu našli, ali su
svejedno otvarali vrata da provjere.
Jedna vrata su bila zaključana. Brandon izvuče svoj 'sgian dubh' i otvori bravu. Vrata se
otvore otkrivajući radnu sobu. Vatra u kaminu je osvjetljivala sobu, a luster sa svijećama je
bio samo malo višlje.Grilje su bile čvrsto zatvorene. Dugi drveni stol je zauzimao središte,
okružen okruglim drvenim stolcima, a onaj u sredini obložen baršunastim jastucima. Očito,
kraljev. Karte i zarolani papiri su bili posvuda. Na stolu, prekriven raznim drvenim policama
nasuprot zida. Zato je zaključano. Nabasali su na ratni kabinet kralja Edwarda. Sramota da
nema straže koja bi se pobrinula da nitko greškom ne otvori vrata.
Brandon se nasmiješi. - Brzi pogled ljudi, za Valasea i Bruca.
Ali brzi pregled je završio nakon jedva tri sekunde. Pakao!! Karta ispružena na stolu sa
malim brodovima svukuda je pokazivala snage koje su okruživale dvorac Eilean Donan.
- Mo creach.- Brandon zgrabi kartu, zarola je i gurne pod prsluk. Bruce se predugo
zadržao u Eilean Donanu. - Moramo pronaći Rossa i završiti.- I Marianu isto.
- Što sa ovim, poglavaru?- Veliki Viliam je držao veliki pehar sa kovanicama.
- Ponesi ga. Dat ćemo ga seljacima koje sretnemo na povratku. Plaća saksonske
kopiladi što ugnjetavaju naš narod.-
Baš kad su se spremali napustiti prostoriju, mala svjetlost iz pukotine privuče Brandonovu
pažnju.Priđe zidu i prođe rukom duž linije. Svjetlost svijeće se zaista vidjela. Bojao se otvoriti
vrata da vidi što je s druge strane. Samo je jedan razlog bio da muškarac raspusti stražu i
osloni se samo na zaključana vrata - bio je sa ženom.Brandonova usta se osuše, grlo mu
se stisne.Dugonogi bi mogao biti odmah iza vrata - još gore, i Mariana. Ali on je morao
otvoriti vrata. Bio je obvezan da to napravi.On uhvati ručku, spremajući se otvoriti vrata kada
mu je John dodirnuo ruku.Brandon ga pogleda, vidio je sjenu njegove glave, i podigne
obrve. John pokaže na Velikog Viliama koji je nestao u ostavi. Brandon priđe, i vidje Velikog
Viliama kako je čučnuo dok je virio kroz rupu u zidu koja je napravljena za stražare da mogu
držati na oku gospodara.
- Što vidiš? - Prošapće Brandon.
U sjenama slabog svjetla, kada ga je Viliam pogledao, Brandonu se želudac okrene.
Čovjek je izgledao pozitivno preplašen. Brandon je morao skupiti svu snagu uma da ne
podigne Velikog Viliama i odbaci ga s puta. Pomakne prst, a Viliam se vrati u sobu. Kada se
sagnuo da pogleda kroz rupu, poželio je da to nije napravio. Poželio je da je osjetio
Valaseov strah u šumi i odbio cijeli plan. Osjetio je kako mu je srce doslovno isčupano iz
grudi. Muškost mu se stisne. Njegovo tijelo kao da je rastrgano. Ovako je izgledalo kad ti
slome srce?
Kroz rupu je imao savršen pogled u sobu. Pogled na ženu koju voli kako kleči na
koljenima pred Dugonogim. Gadova glava je bila zabačena unatrag u strasti. Njegova duga,
smežurana ruka je bila u njenoj kosi dok ju je pritiskao dolje i povlačio gore. Čak je i zvuk
njenog glasa obrađujući njegovu muškost odjekivao u kamenoj prostoriji. Njezina slavna
kosa je bila omotana oko kraljeva zapešća. Iako joj nije mogao vidjeti lice, odavala ju je
kosa. Srcolika guzica. Vitka pozadina.Mora da ju je prepoznao i Veliki Viliam. Marianini
slavni tamni uvojci su joj bili zaštitni znak. Nikad nije vidio ženu sa takvom kosom. Sjajna,
tamna, kao presijavajući crni dijamanti. Žena zajeca od zadovoljstva kad ju je Dugonogi
pritisnuo žešće na svoju erekciju. Bilo se ubrza u Brandonovom grlu. Stisne šake. Samo
Johnova ruka koja ga je čvrsto stiskala na ramenu ga je spriječila da uleti u sobu i otrgne
kraljevu glavu jednim potezom.
Bog mu pomogao, i nju je želio kazniti. Bol zbog njezine izdaje je bila nestvarna u svojoj
silini. Kako je mogao biti takva budala? Da je dopustio sebi da padne na nju. Da je zavoli. Da
pođe za njom...Završni udarac. U svim bitkama u kojima je bio, nijedna bol se nije ni
približno mogla usporediti. Voleći je, koliko god dobro se osjećao, skrenuo je sa puta daleko.
Imao je sumnje, čak se i borio protiv osjećaja koji su se budili, ali je izgubio. Ova pobjeda je
na strani njegovog protivnika. I prokletstvo, zašto je protivnik morao biti krvavi engleski
kučkin kralj?
- Idemo! - Reče on otresito. - Ovo dvoje zaslužuju jedno drugo.
Mariana je marširala sobom. Stalno je pokušavala okretati rukama da bi se sjetila da joj je

ruka slomljena a stiskanje prstima će joj samo donijeti još više patnje i boli.Morala je
razgovarati sa kraljem Edwardom. Nije ga vidjela od kako joj je pomogao u dvorištu. Zašto je
toliko dugo ignorira? Hodajući pred prozorom, bacila je pogled kroz otvor. Pogled joj je
uhvatio grupu ljudi kako trče u šumu u daljini. Činilo se da su u žurbi. Kao da su bježali od
nekoga ili nečega. Obriše oči pokušavajući očistit pogled pa se zagleda u grupu.
Škoti. Sigurno su bili ogrnuti njihovim pledovima. Mačeva privezanih za leđa. Bijele trake
su im bile zavezane oko glave. Brawnyi. Četvorica su nosila nešto veliko omotano.
Da li je moguće da je Brandon jedan od njih? Mariana stavi ruke na hladni otvor i primakne
se, prisiljavajući oči da vide tko je to bio. Pokrete kože, kao i izgled, snagu, samopouzdanje.
Nijedan drugi čovjek se nije tako kretao. Nijedan koji je privukao njenu pažnju kao on.
Mariana zagrize usnu, zaustavljajući se da njegovo ime prijeđe preko njenih usana. Posegne
vani na kišu, nadajući se ,moleći se, da se on okrene. Da se vratio u dvorac po nju. Ali nije
se činilo da će se to dogoditi. Bježao je. Ostavljajući je. Drhteći, nije se mogla okrenuti od
prozora. Nije ga mogla prestati gledati. Baš prije nego će nestati u šumi, okrene se. Mogla
se zakleti da je gledao prema njoj. Rukom dotakne čelo, kao da pokušava blokirati
nepostojeće sunce, možda kišne kapi.
- Brandon. - Njegovo ime napusti njene usne očajnički, a s njim se i njeno srce
raspadne.
Kada se tako zaljubila? Tek je ovog jutra shvatila da ga voli. Kao da se njezina duša
otvorila, rastegnula tražeći ga. Samo, on nije uzvraćao njene osjećaje. Na trenutak je skoro
povjerovala da je. Ali sada je znala istinu. Da mu je stalo do nje, ne bi je ostavio ovdje da se
snalazi.Bilo je očito kad nije bila pozvana, a samo ju je gđa Busby obilazila, da je izgubila
svoje mjesto na kraljevom dvoru. Treba li biti razočarana? Uplašena? Osjetila je olakšanje,
iako gubitak njen pozicije nije značio dobro za nju. Bijeg je bio jedina opcija.
Vrata njene sobe se otvore, tjerajući Marianu da poskoči i okrene se od prozora i ogleda.
Stojeći na vratima je bila gđa Busby, teško dišući, s rukama na prsima.
- Moja damo. - izusti ona.
- Što se dogodilo?- Mariana požuri naprijed dok joj je srce udaralo.
- Dvorac je napadnut!-
- Napadnut? - Mariana se uhvati kako se polako okreće prema prozoru, ali se
prisiljavajući da zadrži pogled na gđi Busby, inače će je žena pitati što je vidjela - ili još gore,
reći kralju Edwardu da sumnja da je nešto vidjela.
- Da, moja damo. Moram vas obući.
- Obući? Zašto bi se brinuli oko toga?- Činilo se trivijalno što je bila u svojoj spavaćici
dok je dvorac bio pod opsadom.
- Kralj je naredio da svi dođu u veliku dvoranu.
- Uključujući i mene? Zar mu ne možete reći da se još oporavljam?- Pomisao da mora
sići u veliku dvoranu, vidjeti svakoga, pred kralja, i shvatiti koliko malo znači na dvoru je bila
posljednja stvar koju je želila napraviti. Ne kad je upravo shvatila da je Brandon više ne želi.
Budućnost joj je visila o nevidljivoj niti. Nije više bila ni sigurna da li ima budućnosti za
nju...
- Moja damo, ne mogu. Morate mi dopustiti da vas odjenem. Ako ne siđete u veliku
dvoranu... Kralj će biti jako nezadovoljan.
Mariana duboko uzdahne. Ako ona ne siđe, on će se najvjerojatnije istresti na gđi Busby.
A kako je već izgubila muža, nije si mogla dopustiti da izgubi mjesto sluškinje na kraljevu
dvoru i Mariana si ne bi nikada oprostila da ona bude uzrok tome.
- U redu.
Gđa Busby ispusti uzdah olakšanja. Žena mora da je zadržavala dah, bojeći se Marianog
odgovora i što će se dogoditi ako ona odbije.
- Sva sreća da imam haljinu koja se kopča sa strane pa će vam ruka moći ući bez da
je moram rezati.- Gđa Busby uzme iz ormara tamnoplavu haljinu, i skupa s njom,
pripadajuće cipele.
Mariana je stajala na mjestu dok ju je gđa Busby oblačila, pomičući ruke dok haljina
konačno nije bila na mjestu i ostala mirno stajati. Sluškinja joj podigne nogu da joj obuje
cipele.
- Moram vas upozoriti. .- Žena se prekine prije nego je završila.
- Što je?- Mariana pogleda dolje, hvatajući ženin pogled. -Možete mi reći.
- Niste to čuli od mene.
- Nisam čula od nikoga.- Odgovori Mariana. Njezin trbuh se stisne i ona teško proguta
od čvorova u njenom grlu.
- Kralj ima novu ljubavnicu.
Mariana kimne, toliko je i sama shvatila.
Gđa Busby zakima glavom. - Ona je pljunuta vi.
Sad je na Mariani bio red da podigne obrve. - Ja?
- Da, moja damo. Ista slavna kosa i ženstvena linija.- Dotakne joj drugu nogu,
stavljajući joj drugu cipelu. -Nije tako dobrih manira kao vi. Engleskinja, nije francuskinja.
Pretpostavljam da ako se kralj misli oženiti francuskom princezom, ne želi pored sebe imati
nekoga tko bi joj migao postati prijatelj.
Mariana slegne ramenima, pretvarajući se da joj je svejedno. - Ne bi bio prvi takav kralj.
- Ovo vas mora jako boljeti.
Ona se lažno osmjehne. - Nije na meni da osjećam bol zbog toga.
I nije je bolilo. Ne to što je kralj našao novu ljubavnicu koja će ga pratiti i grijati mu
postelju. Ne, za Marianu je to bilo dobro. Ono što ju je brinulo je što će kralj sada sa njom
napraviti. Nije bilo razgovora ni dogovora oko toga. Pripadala mubje, ali sad kad je završio s
njom.. Dragi Bože, nadala se da je već nije odredio drugom muškarcu.
Slika Brandona kako zuri u nju kroz kišu pojavi joj se u umu. Da nije bila tako sigurna da
je Brandon bježao od nje, mogla je pozdraviti mogućnost da pođe za njim. Da pobjegne iz
ove utvrde i nađe put do njegovog naručja.
- Moja damo, moramo se požuriti.
Mariana kimne, osjećajući kako joj srce počinje lupati. Stisne prste zajedno, žestoko,
želeći da su joj obe ruke slobodne.
- Moja damo. ..- Gđa Busby zamoli. Žena joj je sada pozitivno prijetila, prsti su joj
pocrvenili od stiskanja suknje.
- Spremna sam.
Srele su samo nekoliko stražara na putu do velike dvorane. Kad je ušla, kroz sobu prođu
tihi šapati. Čini se da su se svi tamo okupili. Mariana je želila visoko podići glavu, odmarširat
u središte sobe i reći da ju je kralj oslobodio. Umjesto toga je pognula glavu kako treba, i
jedva ušla par koraka u sobu.
- Lady Mariana. Vidim da ste nam se konačno odlučili pridružiti.- Kraljev glas se
začuo.
Ona se pokloni, ali ništa ne reče, već je čekala njegove naredbe.
- Dakle, sjednite.
Mariana se pridigne iz naklona i pogleda prema kralju pored kojega je sjedila druga žena.
Zaista je imala isto kosu kao i Mariana, dugu, koja je padala u slapovima, ali lice joj je bilo
drugačije. Žena je pogleda probadajuće, gladno. U svojoj glavi, Mariana joj je želila sreću, jer
trebati će joj.Kralj ju je prodorno promatrao, gledajući da li će biti ljubomorna ili uzrujana jer
ju je zamjenio. Mariana je pognula glavu, poklonila se, i slijedila sva pravila koja je odredio,
ali nije bila ljubomorna i neće se pretvarati da je. Oh, mogla je ona dobro odglumiti, ali nije
htjela. Ne više. Jedina žena na koju je bila ljubomorna je sljedeća s kojom će Brandon leći.
Mariana se okrene od kralja i sjedne između dva plemića. Ignorirali su je, ali nisu bili grubi.
Igra je završila.
DEVETNAESTO POGLAVLJE
B
randona je trebala žilava grana drveta udariti po čelu da shvati da je
potpuno poludio.Što on to dovraga radi?Topla krv mu poteče čelom,
snažni udarac grane mu je strgnuo maramu koju je omotao. Nije
posegnuo da je obriše, osjećajući svaku kap kako curi.Svaki drugi razumni čovjek bi
nastavio, ali Brandon je pomislio da njegov razum sada nije bio nešto na što se treba
osloniti. Možda je ono što je dobro za njega potpuno različito od normalnog, ali isto tako
savršeno za njega.'Ona' je bila savršena za njega. Činila ga je potpunim na način za koji je
on mislio da nikad neće pronaći. Mariana ga je nadopunjavala.Žena je bila njegova.A ipak,
on je bježao od nje. U potpuno drugom smjeru od onog gdje je ona bila. Kao kukavica.
Treba upasti u dvorac, otrgnuti je iz kraljevih ruku, i zahtjevati da se vrati sa njim. Uzeti je u
ruke, baš kao i one noći kad se nazvala Želja. Ona je bila njegova sudbina. Njegova
zauvijek. A i vidio je isto u njenim očima kad ju je odbacio. Otjerao je u kraljeve ruke. Nije joj
dao drugi izbor. Brandon je bio spreman priznati, da je većina krivice bila na njegovim
ramenima. Ali to nije značilo da to ne može sada promjeniti. Zaustavi se. Zurio je u ljude koji
su jahali ispred njega dok nisu osjetili da se on ne kreće. Okrenu se upitno.
- Moramo ići, poglavaru. Zar niste čuli kako se oglasila uzbuna.?- Veliki Viliam ga
pogleda kao ga je potpuno poludio.
- Čuo sam.- Stisne zube. Ono što će sada napraviti je izlazilo iz okvira razumnog. Ali
on je već bio izvan sebe zar ne? - Idite. Stići ću vas.
Ljudi su zurili u njega, otvorenih usta.
John ljutito zatrese glavom. - Ne, moj poglavaru.
Brandon mu pokaže šaku. Nije se predomislio. -Morate me poslušati. Dao sam vam
direktnu naredbu.
- Poglavaru. .- John je oklijevao, očito pokušavajući pronaći prave riječi da promjeni
Brandonovo mišljenje. -To je samoubojstvo. Ne mogu vas pustiti da odete a da bar na
trenutak ne stanete i razmislite.
- Dovoljno sam razmišljao.- Brandon nije oklijevao s odgovorom. Znao je što želi. Što
je trebao - nju - i točno je znao kako da to izvede. Dobaci kraljevu kartu planiranog napada
Johnu. - Reci Valasu da obavijesti Bruca da napuste dvorac. Neka nađu novi logor. Više
nisu sigurni u dvorcu Eilean Donan. Nemojte me čekati. Ja ću pronaći vas.
Čovjek je oklijevao. Izgledao je kao da nešto želi reći, ali Brandon zatrese glavom
zaustavljajući bilo kakve riječi koje se spremao izgovoriti. Johnovo lice se snuždi. Čovjek je
razočarano znao da će morati pustiti svog glavara da ode svojim putem.
Brandon prekriži ruke na prsima i podigne obrve. - Ja se neću predomisliti. Idite. Odmah.
- Pokret! - John naredi ljudima frustrirano.
Brandon se naceri, iako je to vjerojatno više izgledalo kao grimasa.Bez osvrtanja, on
odjuri prema dvorcu Ion Dubh - i Mariani.
Bar je pola neugodnih sata prošlo u velikoj dvorani. Mariana je sjedila između dvojice
debelih muškarca punih lica koji su razgovarali preko nje, a komadi njihovih jela su padali po
njenoj kosi. Odvratno. Ako je dvorac i bio napadnut, kralj nije bio ni malo zabrinut zbog toga.
I to ju je zapravo najviše zabrinjavalo.Naposljetku, on ustane i pročisti grlo. Svi utihnuše
odjednom. Jedva su disali. Nitko nije želio završiti viseći ili prerezanog grla.
Mariana je jedva mogla jesti. Uzela je komad mesa, ali kad je bio u njenom tanjuru, nikako
ga nije mogla razrezati samo jednom rukom, a onije se usudila zamoliti jednog od muškarca,
da ne bi dobili pogrešan dojam. Odvojila je jedan komadić mesa i nabovši ga na nož prinijela
ustima. Meso je bilo žilavo i trebalo joj je dosta dok nije odgrizla komad. Možda je i sjedila
između dvaju odvratnih volova, ali ona nije htjela biti poput njih. Osim toga, kad god bi joj
komad hrane završio na glavi u njenom želucu se okretalo.Bolje da ostane gladna nego da
povrati pred svima po stolu. Vino, s druge strane, je mogla lako uzeti i manevrirati s njim.
Tekućina ju je grijala iznutra i pomagala joj ne samo sa glađu već i umorom.
Kad je kralj Edward konačno uspio ustati, nakon mučenja koje je pretrpjela između svojih
susjeda za stolom, bila je skoro zainteresirana da čuje što će reći. Edward siđe dolje,
tumarajući sa svom arogancijom koju je posjedovao gore i dolje prolazom. Tišina u sobi je
bila tolika da je mogla čuti zveckanje njegovog oklopa kojinje nosio ispod ogrtača. Zaustavi
se točno iza nje. Kosa joj je naježi. Što želi od nje? Da li ju je želio napraviti nervoznom? Ako
jeste, radio je prokleto dobar posao. Prsti joj se skupiše. Ona ih ispravi. Morala je ostati
mirna. Kontrolirati se. Zbog vina koje je popila je nije zaboravila koliko opasan može biti.
Uznemirenost je počela uzimati maha, sijući u njenom umu svakojake ideje. Nijedna joj nije
dala odgovor nabpitanje koje je vrištalo u njoj - zašto stoji iza njenih leđa?
Edward je maestro u igri u kojoj je ljudima sijao strah u kosti. Ona nije bila iznimka. Nije
govorio, umjesto toga je puštao da njegova prisutnost, blizina, zlokobno spletkarenja ispune
njen um, i učine svoje. Mariani nije bila nepoznata igra koju je kralj Edward rado igrao. Bila
joj je svjedok barem tuce puta. Ali nikada, nijednom, nije bila njena žrtva. Do sada.Jedini
način da pobjedi Edwarda je bio da ne pokaže nikakvu emociju. Zadatak u kojem je
zablistala. Iako, postupajući tako moglo bi je gurnuti u drugu krajnost, jer je lako moguće da
bi mogla osjetiti njegov bijes.
Ispuštajući dah koji je dugo zadržavala u dugom, polaganom, tihom izdahu, ona posegne
za svojim vrčem. Ovu igru mogu igrat i dvoje. Ogromnom snagom volje obuhvati mirno
prstima vrč i prinese ga svojim ustima. Vino, slatkastog okusa pod fermentiranog grejpa,
polako je putovalo njenim jezikom. Sve dane, koliko god joj je ih ostalo, Mariana je bila
sigurna da će se sjećati okusa.Hladna ruka je uhvati za rame.
- Možda nam, moja damo, možete rasvjetliti identitete onih koji su nas posjetili?
Vino joj odjednom padne na želudac kao sasušeni kruh i ona jedva proguta koliko joj se
grlo stislo. Pažljivo odloživši vrč, spusti ruke u krilo. Bez gledanja u kralja Edwarda, ona
meko odgovori.
- Vaša Visosti, ne znam.
On se polagano spusti a njegov dah joj dotakne uši. -Ah, ali znate, moja damo, znate.-
Njegova ruka na njenom ramenu pojača stisak. - Recite im tko je to bio.
Prožet otrovom, njegov glas je poslao trnce strave njenom kralježnicom. Mariana je bila u
zamci. Nema bijega odavde. Ciljao je na nju, želeći je kazniti.
- Vaša Visosti, molim vas, ja sam spavala u svojoj sobi, oporavljajući se od ozljeda.
- Lažljivica.- Prošapće on.
Mrzila je kad ovako snizi glas. Kad govori šapatom kroz zube. Obično, kad bi muškarac
podigao glas možete reći da je ljut, ali ne i kralj Edward. Što je bio ljući, to mu je glas
postajao tiši.Baš kao kad smiruje životinju, ona posegne i svojom rukom poklopi Edwardovu.
Molila se da će njen lagani dodir poslati smirujuće iskre kroz njega. Ali kralj se otrgne kao da
ga je opekla. Ali ne zadugo. Sljedećeg trenutka, umjesto da joj stisne rame, njegovi prsti je
uhvatiše za vrat i neugodno stisnuše.
- Ustani.- Naredi on.
Mariana napravi kako joj je naredio. Ne gledajući ga u oči. Kralj je bio kao bijesni pas i ona
se morala kretati polako, mirno, inače će je ugristi.
- Kako si se vratila ovamo?
- Vaša Visosti?
- Ne igraj se sa mnom. Reci ljudima kako si došla ovamo.

Mariana se osvrne po dvorani nadajući se da će vidjeti prijateljsko lice. Većina ljudi je
svrnula pogled, odričući je se, bilo im je neugodno da gledaju kraljevu brutalnost prema
nekome koga je još jučer mazio. Njegova nova ljubavnica je sjedila uspravno na vrhu stola.
Mariana ju je žalila jer ne shvaća da će se i ona jednom naći na njenom mjestu.
- Doveo me lord Ross.
Kralj tiho zareža. - Reci im kako si završila kod Rossa.
Mariana nervozno lizne usne. Reći pravu istinu će je najvjerojatnije odvesti do bacanja sa
najbliže litice. Samo je Rossova riječ protiv njene... S druge strane, ako kralj već zna
identitete napadača, znao bi da ona laže, i mogla bi se naći u lokvi vlastite krvi na ovom
istom podu.Izgleda da nema izlaza iz ovog meteža živa.
- Lord Ross i njegovi ljudi ….
Glasni zvuk odozada ih sve prene. Mariana se osvrne i vidje čovjeka odjevenog u duge
kožne čizme, hlače koje su prijanjale uz njegove mišićave noge, i metalno kožni prsluk
preko obične košulje. Srce joj se zaustavi, a onda pojuri u nepravilnom ritmu. Visok,
mišićav, jednostavno prekrasan. Iako je njegova odjeća bila drugačija, njeove intenzivne oči,
tvrdoglava četvrtasta brada i senzualnie usane bile su zauvijek uklesane u njen um.
- Nježno pustite moju ženu.- Njegov engleski je bio besprijekoran.
- Molim?- Upita kralj, širom otvorenih očiju. Po prvi put ikada vidjela je da je kralj
izgledao zatečen.
Brandon klekne pred kralja pa se ispravi. - Vaša Visosti, posvuda sam tražio svoju ženu.
Bilo bi mi drago da mi je vratite.
- Vaša. .. žena?- Kraljeve obrve se podignu i polako je govorio, vjerojatno da povrati
kontrolu.
- Da, Vaša Visosti.
Kralj Edward se nasmije, pogledavši po sobi. - Kako je za ime svijeta ona postala vaša
žena, i tko ste vi ako smijem pitati?
Brandon je gledao kralja ravno u oči, odvažno.
- Postala je moja žena kad sam je pronašao u spaljenom selu Kinterloch. Kad smo
stajali pred Bogom i zakleli se da ćemo biti jedno drugom sudbina.
Edward zakašlje, puštajući je. Mariana se nije pomakla, iako je želila pobjeći kao bez
glave Brandonu.
- Tko ste vi?- Zahtjevao je kralj Edward.
- Ja sam Sir Whitley. Moja žena je bila oteta kad je neki muškarac napao našu pratnju.
- Tako?
- Da.
Kralj je nastavio gledati Brandona kao da je muha koju želi zgaziti. - Zašto niste tražili
moju dozvolu da se vjenčate?
- Bilo je pitanje života i smrti, Visosti.
- Ista situacija kao i ova u kojoj se nalazite i sada.
- Pretpostavljam da se često nađem u ovakvoj situaciji.- U Brandonovom glasu je bilo
arogancije koja je govorila o njegovoj moći. Svi u sobi su je mogli čuti. Ali se Mariana nadala
da se kralj neće na to obazirati. U njenom umu nije bilo sumnje, da Brandon može zdrobiti
Edwarda, ali tada bi svi u dvorcu navalili na njega.
Kralj udari mač na svom boku. - Nisam čuo za vas ranije, Sir Whitley. Što mislite zašto je
tako?
Brandon slegne ramenima. - Sramota je da se nismo sreli ranije. Ispričavam se. Do sada
nisam imao priliku doći na dvor.
Kralj kimne. - A pod kim služite?
Mariana se ugrize za obraz iznutra, sigurna da će se Brandon uskoro odati od pitanja koja
je kralj postavljao. Nije mogao još dugo igrati ovu šaradu. Zakoračila je naprijed,
namjeravajući preklinjati kralja da ih pusti, ali Edward ispruži ruku, zaustavljajući je da priđe
Brandonu.Pogledao je Marianu. Smrtonosnim pogledom koji je govorio da zna da Brandon
laže I da će on uskoro otkriti istinu. Na stisne zube da ih spriječi da cvokoću.
- Barun Berkeley.
Kralj ponovno kimne. Mariana nije mogla zaključiti da li je bio zadovoljan ili ne.
- Onda vam neće biti problem da sačekate da to potvrdimo.
Brandon odmahne glavom, tužnog lica. - Nažalost, svi moji ljudi su poginuli u napadu.
Berkeley nas je poslao da odjašemo do sljedećeg sela kad smo smirili požar.
Brandon je govorio ozbiljno, kao da zaista misli svaku riječ koju je rekao. Mariana se
pitala da li je sredio Berkeleyevu grupu ljudi i sad upotrebljava identitet jednog od njih. Ako
ga otkriju...
- To je nesreća.- Kralj okrene lice prema desnom stolu. Zatim pogleda Brandona, a
prepredeni, podao osmjeh mu se pojavi na usnama, zatim se ponovno okrene prema stolu. -
Barone Berkeley, možete li potvrditi ovo što je rekao ovaj čovjek?
Mariani se krv ohladi. Umrijeti će ovdje danas, od ruke čovjeka koji drži njezin život u
svojim rukama godinama. Nije bilo izlaza odavde. Trebala je to znati cijelo vrijeme.Gledala je
Brandona netremice, ali on nije želio sresti njen pogled. Umjesto toga je fokusirao pogled
na muškarca koji se dizao od stola iza nje. Grlo ju je grebalo od potrebebda zavrišti.
Kralj Edward se ogleda oko sebe.
- Dakle, prokletstvo, Berkeley, progovori. Sada su i muškarčev i ženin glas su u
pitanju.- Od zlobe u njegovom glasu, se Mariani sve okrene u trbuhu. Njegove oči su bile
širom otvorene kao u vraga koji čeka da proguta dušu svoje sljedeće žrtve.
Osjetila je slabost. U glavi joj je bubnjalo, noge su je jedva držale. Budi snažna, zavapi
ona u sebi.Brandon je tada pogleda, a u očima mu se vidjela nada, obećanje. Njegove usne
se izviju u lagani osmjeh šaljući strelice osjećaja kroz njeno tijelo. Ne može ga izgubiti. Ne
sada.Vratio se po nju. Čak i da umru u sljedećih nekoliko minuta, barem je znala da su imali
šansu za zajedničku budućnost, da su svi njeni osjećaji, njena ljubav prema njemu, bili
uzvraćeni. Dok joj je srce krvarilo, ona mu se osmjehne natrag.
DVADESETO POGLAVLJE
Z
noj se spuštao neugodno niz Brandonova leđa. Njihova budućnost je ovisila
o riječima mrmljajućeg pijanog lorda koji se jedva može odazvati na
poziv.Najgore od svega, morao je nositi hlače. Tako ga je jako stiskalo u
preponama da je bio spreman sve strgnuti, zaboraviti na audijenciju, i boriti se protiv svih u
dvorani potpuno gol.Neka bezobzirna žena je sjedila na vrhu stola, lijeno kao drogirana, i
zurila u njega pogledom koji je već puno puta vidio. Bila je kurva, koja je očigledno dobila što
je htjela - kralja. Kako je ikada mogao pomisliti da je ona bila Mariana? Ženi je nedostajala
živost Marianine kose koja je svjetlucala i sjajila se na svjetlu kao mjesečina u tamnom
jezeru. Kraljeva nova ljubavnica je bila mršavija, koščatija i ne tako preslatka. Ustuknuo je u
sebi, kako ih je mogao zamjeniti.
Gledajući Marianu njegova krivnja i potreba da ode s ovog mjesta se samo povećala.
Ruka joj je visila na remenu a blage modrice i posjekotine bile su joj po licu. Izgledala je
razbijena, ranjiva. Djevojka je pokušavala sakriti strah, ali po načinu kako su joj se oči širile a
usne postale tanke i bijele kad su normalno bile ružičaste i kao pliš, su je odavale. Ipak,
stajala je uspravne kralježnice i držala se njihove osnove. Snaga ju je ispunjavala. Djevojka
je imala više hrabrosti nego što je bila svjesna. Pokušao joj se nasmiješiti, nadajući se da će
se od toga osjetiti malo bolje, i činilo se da mu je uzvratila osmjeh.Mo creach, nije imao
pojma što da radi, kako će je izbaviti odavde dok nije presreo engleskog crva od kojeg je
ukrao odjeću. Srećom po njega, tip je bio skoro njegove visine. Stoga su mu hlače bile malo
tijesne. Brandonov bratić, Ronan Sutherland, se često odjevao kao Englez kako bi prešao
granicu ili joj prići bliže da se ne zamara kraljevim ljudima. Kao djeca, igrali su se saksonskih
kopiladi, bar su oni to tako zvali - i Brandon je postao prokleto dobar u tome.Nakon što je
ukrao čuvarevu odjeću, osigurati identitet je bilo jednostavno. Sir Whitley - čovjek koji je još
uvijek živ. Brandon i njegovi ljudi su ga zarobili kad su glupan i njegova pratnja jahali blizu
Eilean Donana prije nekih mjesec dana. Muškarac je pričao o baronu Berkeleyu. Srećom,
Whitley je dovoljno sličio Brandonu da on može proći kao on.Brandonova priča bi tebala
držati - ako ga se naljoskani lord može sjetiti.
Dugonogi se nasmiješi, lijeno, baš kao mačka kad stjera miša u kut. Nitkov ih je želio
srediti. Očajnički žudio da provede neki podli plan koji je skuhao u svojoj glavi. Brandon je to
mogao osjetiti. Kralj Edward je želio ozljediti Marianu. Ali zašto?
- Kao što se sjećam, poslao sam konjicu u Visiju prije nekoliko mjeseci. - Baron
Berkeley reče, kružeći palcem i kažiprstom po šiljastoj bradi. Čovjekovo lice je bilo
prekriveno tamnim mrljama, a pjega veličine štakorova izmeta je bila na sred njegova čela.
- Oh, dragi moj,- reče kralj Edward, a sarkazam mu je izvirao iz glasa. Stavi ruke na
lice kao da je uznemiren. - Visiju kažeš? Dragi Bože na nebesima spasi nas.
Sobu ispune salve smijeha, ljudi su se laktima podbadali. Kutem oka, on spazi da još
uvijek gleda samo u njega. Igrala je ulogu žene odlično, čvrsto stojeći na strani svog
supruga. A on je sa svakim trunom svog bića želio da ona i bude njegova.Netko konačno
završi muke zbunjenog Berkeleya, laktom ga gurnuvši i informirajući ga glasno, da su i oni u
Visiji.
Baron Berkeley očisti glas i nervozno se nasmije. - Ispričavam se, moj kralju. Izgleda da
sam se na trenutak zaboravio. Zaista, prije nekoliko mjeseci sam poslao konjicu da izvidi na
Visiji veće dvorce blizu vode. Sir Whitley je bio među njima.
- Ah, vidim.- Kralj se okrene Brandonu podignutih obrva. - Izgleda da vaša priča drži
vodu, Sir Whitley. Iako mi se čini da bi moglo biti drugačije da naš dobri baron nije tako
intoksiciran.-
Brandon klekne pred kraljem, nadajući se da pokazuje koliko je odan kraljev sluga - a ne
da ga želi sasjeći u tisuću komada. - Uvjeram vas, Vaša Visosti, ja sam samo odani sluga.
Taj zadnji dio se činio kao djelomična istina. Kako je Brandon čuo, svi su se stalno
uspinjali jedni preko drugih, i nikome nije bilo istinski stalo tko im je bio gospodar, dok god
dobijali svoj dio kolača i zlata.
- A što se vas tiče, lady Mariana, - izusti kralj, odbijajući je nazvati lady Whitley. –
nadam se da ćemo se ponovno vidjeti čim prije.
Brandon nije htio čitati između kraljevih riječi. Njihova priča je prošla provjeru i on je samo
želio da čim prije odvede Marianu odavde. Međutim, nije sve još gotovo, i on nije želio sada
sve riskirati zato jer nije slijedio neka nepisana pravila. Čekao je da ih kralj otpusti, pokret
koji se nije dogodio kako su sekunde prolazile.Kako je atmosfera ponovno rasla, a Brandon
već htio započneti svađu koja će završiti tako da će on ukrasti mač najbližeg stražara, kralj
pomakne ruku u zraku.
- Sir Whitley, uzmite ovu ženu, vašu ženu, i napustite moj dvorac. Vratite se na svoj
položaj i ubijte što više pobunjenika usput.
Bijes je gorio u Brandonovim prsima, ali i sa njim osjećaj olakšanja. Još nisu potpuno van
opasnosti, ali bio je to početak. Držao je Marianu za ruku dok su žurili naprijed, pomalo
posrćući. Krivnja što je nije zaštitio je gorjela u njegovom želucu. Morao joj je to nadoknaditi.
Marianini topli prsti se oviju oko njegovih, čvrsto ih stišćući i šaljući trnce kroz njegovu ruku.
Mo creach, osjećala se dobro.
- Moj kralju.- Reče Brandon u naklonu.Pored njega, Mariana prokune i promrmlja
istodobno.
Kralj Edward ih je gledao. - Ponovno ćemo se sresti. - reče on.
- Radujem se tome.- Odgovori Brandon.
Nadao se da će sljedeći put kada se sretnu, to biti u mračnoj šumi gdje nitko neće moći
gledati kako čupa srce engleskom kralju.
- Idemo.- Prošapće on Mariani, povlačeći njenu ruku.
Nije se opirala. Požurili su iz velike dvorane, a cijelim putem je osluškivao da čuje da li je
kralj poslao koga za njima. Nisu se čuli nikakvi koraci. Nije bilo zvukova odmazde. Napustiti
Ion Dubh sa Marianom je bilo lakše nego je mislio. Prelako.Kad god je neka opasnost
prolazila, Brandon je očekivao povratni udar. S ove udaljenosti, morali su čim prije pobjeći
kako god bilo.Kad ih još uvijek nitko nije presreo na velikim vratima, požurili su prema
dvorištu. Kiša je još uvijek padala, ali malo slabija. On pogleda Marianu, kako joj kiša kvasi
haljinu.
- Tvoj ogrtač.- Promrmlja on.
- Nemamo vremena ići po njega. Biće mi dobro.- Lice joj je bilo ozbiljno, pokazujući
tvrdoglavost koju je već vidio.
- Odjeni moj.- Reče on, skidajući sa sebe.
- Ne mogu.
- Imam drugi.- On omota ogrtač oko nje, zastajući na trenutak da joj dotakne hladne
obraze. - Ne bih mogao podnijeti da te vidim kako još više patiš.
Mariana približi njegovom obrazu, gledajući ga plavim očima.
- Nisam se previše mučila. Sad kad si ovdje, sve se čini daleko.
Želio ju je poljubiti. Želio ju je gledati bu oči i vidjeti da je ono što osjećaju uzajamno, ne
nešto što su odglumili pred zvučnim imenima ili u tamnoj sobi. Želio ju je povući u zagrljaj i
reći joj da je voli. Želio ju je gledati oči dok prislanja usne na njene, i vidjeti osjećaje kad
izgovori njeno ime na njenom obrazu.Mariana pritisne usne na njegov dlan, i reče.
- Moramo otići. Prije nego se predomisli.-
Brandon kimne. Govorila je istinu. Samo su izazivali sudbinu ako odmah ne nestanu.
- Znam.
Kiša je padala po konju koji ih je čekao, konjušar kojem je dao kovanicu, je još uvijek
držao uzde. Brandon je uzeo i konja kad je muškarcu uzeo odjeću, rješavajući se svega što
bi ga moglo odati.
- Naš konj.
Ona podigne obrve. - Zaista si mislio na sve.
On joj namigne, voleći osmjeh koji mu je uzvratila. -Za tebe bih sve napravio.
Brandon je podigne na konja i baci drugu kovanicu konjušaru čije oči su bile širom
otvorene. - Za tvoj trud. I šutnju.
- Hvala vam, moj gospodaru, od srca.- Dječak otrči prema stajama.
Brandon obgli Marianu, pobrinuvši se da je skroz pokrivena ogrtačem. I natjera konja u
trk. Neće odhodati odavde. Stražar na vrhu ulaza ga je promatrao, sumnjičavo. Gledao je
iza njih, možda očekujući da vidi potjeru, ali kako nikoga nije bilo, on otvori vrata i spusti
most.Osjećajući se kao da ima je vrag za petama, on nije usporio konja, već odgalopirao
ravno kroz ulaz.
Kako su Brandonove ruke bile omotane oko nje, toplina njegova tijela ju je grijala od glave
do peta. Njegova čvrsta prsa su bila stisnuta uz njena leđa. Mišićava bedra su je držala sa
strana, i spuštala se duž njenih nogu. Jurili su za svoje živote, ali njeno srce je lupalo iz
skroz drugih razloga.Kad ju je privukao bliže, usana kao da će je poljubiti, Mariana je
očajnički želila prihvatiti što joj nudi. Alibtada bi samo usporila njihov odlazak a kralj Edward
nije bio poznat kao osoba koja će nekoga pustiti da jednostavno ode.Bojala se da će poći za
njima. Mogla ga je zamisliti u velikoj dvorani, kako se okreće stražarima i naređuje im -Za
njima!-Ali sada kad su otišli, sami, i skoro sigurni, Mariana je želila preklinjati Brandona da
zaustavi konja, okrenuti glavu i zahtjevati poljubac od kojeg joj se sve okretalo.
Očito se ne namjeravajući usporiti, Brandon je žestoko tjerao njihovog konja. Prepoznala
je okolinu u kojoj su se nalazili, jer ju je vidjela sa svog prozora. Jurili su cestom dok nisu
nestali među drvećem. Brandon je usporio konja, ali ne u miran hod. Lagano su jahali kroz
gustu šumu. Male kapi kiše su padale kroz grane po njima.
- Da li si mislio ono što si rekao? - Upita Mariana, dok joj je u želucu bio čvor. Ako
kaže da nije...
Brandon je brzo pogleda. - Što sam rekao?
- Da sam ja tvoja.... žena?- Grizla je usnu, odjednom iznenađena kako su njene usne
podnijele takvo zlostavljanje jer ih je u zadnje vrijeme stalno grizla i žvakala.
- Pa, djevojko, kako bih? Ti nisi moja žena.
Mariana nije mogla zaustaviti uzdah iznenađenja. Zasigurno, on je bio u pravu, ali nije
očekivala da će biti tako direktan. Ona podigne glavu da ga pogleda. Gledao ju je, veselih
očiju, potpuna suprotnost od onoga što joj je rekao.
- Ja..ja..- Što je mogla reći? Vrućina joj oblije obraze. Bože, želila je propasti duboko,
duboko u crnu zemlju. Bila je crvena kao jabuka. Da li se on to zeza sa njom?
Brandon se nasmije. - Hej, zadirkujem te. Zapravo, ti ćeš postati moja žena, ali to ne
znači da sam lagao. Ti ćeš postati moja žena, Mariana. Moja sudbina.
Ona se odmakne od njega, teško dišući. - Želim te za muža. ..
- Zašto osjećam nesigurnost u tvom glasu? Mislim da ti možeš bolje.-zadirkivao ju je.
Brandon potegne uzde zaustavljajući konja.
- Moram ti nešto reći. Stvar koja će možda promjeniti stvari između nas.- Njen glas je
bio tih a u želucu joj se sve okretalo. Kako priznati muškarcu Brandonovog položaja da ako
se oženi njom, da neće nikada imati djecu? Nasljednika za svoj klan.
On joj prstima okrene glavu da se suoči sa njim. Nježnog zavodljivog pogleda.
- Reci mi, djevojko. Kunem se, čak i ako me planiraš ubiti nakon vjenčanja, biti će
vrijedno toga, ali ću se vraški suprostaviti.
Mariana zatrese glavom. - Ubiti te je posljednja stvar u mojoj glavi, obećavam.
- Onda ne oklijevaj. Nikad te neću ozlijediti.
Mariana duboko uzdahne, i izusti najgore riječi koje je muž želio čuti. - Ja sam neplodna.
Brandon zastane na trenutak, proučavajući je, očima pretražujući njene.Prsti mu puste
njene obraze.
- Neplodna? Kako znaš?
Mariana je zurila u pod, osjećajući kako je suze peku iza trepavica. Ponovno izdahu,
nadajući se da je glas neće izdati. - Znaš moju prošlost... nikad nisam zatrudnila.
Brandon odvrati. - Možda su muškarci s kojima si bila pazili. Ili su oni bili neplodni. Nije
uvijek ženina krivica.
Mariana ga pogleda. - Ne razumiješ. Ako me oženiš, neću ti moći roditi dijete.- Nije ga
više mogla gledati, ne kad je sve uništila. Ali zadržati tu tajnu nije dolazilo u obzir. Morao je
znati.
Brandon joj ponovno prstima podigne lice i prisili je da ga ponovno pogleda. Ona
pomakne glavu, pogleda i dalje spuštenog, ne želeći vidjeti istinu u njegovim očima. Sigurno
će povući bračnu ponudu.
- Pogledaj me, Mariana.- Reče on nježno.
Nakon nekoliko trenutaka, ona ga pogleda.
- Ja se želim oženiti s tobom. Želim biti s tobom da kraja života. Ako to znači da
nećemo imati djecu, onda neka tako bude. To je moj izbor.
Mariana su se usne otvorile, i iako je pokušavala nešto reći, riječi nisu izlazile.
- Da. Da.- Brandon prijeđe usnama preko njenih. - A sad, došli smo do mojih stvari.-
Promrmlja on.Skoči dolje sa konja, a Mariana zagunđa zbog gubitka njegove topline i dodira.
Brandon podigne nekakvo grmlje i izvuče svoj plejd i oružje.
- Ušao si u dvorac nenaoružan?
Brandon je pogleda i ona ostane bez daha. Bio je apsolutno prekrasan, opako senzualan,
čak i dok je kopao po žbunju.
- Da nisam, ne bismo sad stajali ovdje. Ali nešto sam ipak zadržao. - On podigne
rukave i pokaže joj noževe vezane za podlaktice.
- Kako si se pojavio u toj odjeći? I kako si znao toliko o sir Whitleyu i baronu
Berkeleyu? - U zbrci i hitnoći kojom su bježali, nije ni pitala.
Brandon joj na brzaka objasni kako je naletio na Whitleya blizu Kinterlocha, i o
usamljenom čuvaru od kojeg je ukrao odjeću.
- Najbolje da se požurimo. Čovjek će bez sumnje svakog trenutka nabasati gol u Ion
Dubh.
- Gol? Skinuo si ga do gola?-
Brandon se nasmije. -Morao sam. Nisam mogao riskirati da me progoni u donjem rublju.-
Mariana se nasmiješi. - Iako je izgled mnogo više. ..otkrivajući, više mi se sviđaš u
svom plejdu.
Brandon je stajao ponosan, njegova bedra i ... ostali dijelovi. .. ocrtavali su se u uskim
hlačama. Njegove oči su potamnile, gladne.
- Sviđa mi se što si gledala.
Mariani srce zalupa još brže i ona kimne. - Nisam si mogla pomoći. Kad sam blizu tebe...
Brandon napravi dva koraka prema njoj, posegne rukama i uhvati je za lice. Prijeđe
usnama preko njenih jagodica nježno, dok su oboje tražili odgovore u očima onog drugog,
potvrdu.
- I ja, djevojko, i ja.- Njegove usne se žestoko spuste na njene, tražeći, zahtjevajući,
uzimajući.
Mariana ga zgrabi za snažnu nadlakticu, saginjući se niže. Njegove usne su bile nježne ali
čvrste, jezik sladak, mekan i vruć ga je gurao između njezinih voljnih usana. Dočekivala je
svaki njegov nasrtaj sa istim takvim svojim. Činilo se da su se zadnji put poljubili tako davno.
Previše je vremena od tad prošlo. Brandon omota svoje ruke oko nje, povuče je s konja,
pazeći na njenu ozljeđenu ruku. Kad su njene grudi dodirnule njegova prsa bradavice su se
odmah ukrutile, a u dnu trbuha je sve podrhtavalo. Ljubav je vrila u njoj, i ona mu je
očajnički želila pokazati.
- Oh, Brandon. .. sanjala sam o ovom. Molila se da dođeš po mene.
- Djevojko, kad te je Ross odnio, osjećao sam se kao da je netko odnio komad mene.
Riječi su navirale između užurbanih poljubaca, kao da bi im svaka mogla biti posljednja.
- I mislio sam da ćeš se vratiti, škotska svinjo.- Mariana poskoči og glasa iza nje. -Vrati
mi moju odjeću, a onda klekni da te ubijem.
Ona polako otvori oči i okrene se. Čovjek je držao tanki mač koji centimetar od njenih
leđa.
- Ne oklijevaj barbarinu, inače ću rasporiti tvoju žensku pa ćeš je gledati kako pljuje krv
po tvojim nogama.
DVADESET PRVO POGLAVLJE
B
randon je želio da je to bila prva takva situacija. Nije se ponosio što je
zadnji put čovjek s druge strane mača bio ljutit suprug koji mu je htio
osjeći muškost. Žena koju je tada ljubio je bila udata - činjenica koju on
nije znao, inače je ne bi bio ukrao da se pohvataju u skrivenoj uvali. U ovom slučaju,
Brandon je zapravo bio sretan što je žena koju je držao i trebala u njegovom naručju, a
muškarac na drugom kraju mača je jednostavno bio gnjevan jer mu je Brandon ukrao
odjeću.
Brandon podigne ruke, pokazujući da nije naoružan. Mariana se nije pomakla iz njegovog
zagrljaja, ali je gledala iza sebe u njihovu prijetnju.
- Ispričavam se što sam vas ostavio golog, dobri gospodine. Bilo je hitno.
Krvava crta je bila na muškarčevom čelu, gdje ga je Brandon udario drškom mača da ga
savlada. Kučkin sin je sigurno imao gadnu glavobolju, koja ga je vjerojatno činila još ljućim.
- Ne dajem ni dva govna za tvoju hitnoću, škotsko smeće. Jedino što mi je važno je da
te ubijem.
Dakle, čini se da sa ovim Saksoncem neće ići razumno.
- Ja ću rado umrijeti, ako pustiš djevojku.
Muškarac je napravio točno ono što je Brandon pretpostavio - pogledao je Marianu kao
komad mesa. Komad mesa koji može zagristi i polako žvakati. Brandon je bio spreman
ponovno udariti bezosjećajno kopile. Njegovi mišići se stisnuše, spremni na akciju.Kao da je
osjetila muškarčevo zanimanje, Mariana se isprsi, zanjiše kukovima. Što to ona zaboga
radi? Zar želi englesko kopile?
- Oh, molim vas za milost. Nemojte ozlijediti Škota. On si ne može pomoći što je Škot.-
Progovori ona, svilenog glasa koji ih je obojicu začarao.
Prije nego ju je zgrabio za leđa ona zakorači bliže muškarcu, njegov mač prošao koji
centimetar iznad njenog ramena, ali ona to kao da nije ni primjetila.
- Sažalite se nada mnom, jer sam udana za njega. Pustite me da bar znam da nije
umro zbog mene.
Englez poliže usne, očiju prikovanih na djevojku isped sebe kao začaran.
- Dama kao vi ne bi trebala biti vezana za ovakvo kopile.- Reče Englez, ljutitim tonom.
Oči su mu bile ispunjene željom.Požuda koja je učinila Brandona fizički bolesnim.
Ruke mu posegnu želeći je povući unatrag. Povući je od smrdljivog, prljavog ušljivog
crva.Mariana nije osjećala isto čini se. Posegnula je rukom prema muškarčevim prsima.
Brandon je stisnuo zube tako jako da je pomislio da će mu popucati.Stisnuo je ruke u

pesnice i bio jako blizu toga da jednu zalijepi za muškarčevo oko. Da mu ponovno pusti krv.
- Oh, znam. ...ali kralj Edward je inzistirao. Ja sam mu bila ljubavnica do prije nekoliko
tjedana.
Muškarac zamuca. -Lady Mariana?
Ona kimne, kosu na leđima joj je njihao vjetar. Brandon ju je poželio dodirnuti. Posegnuti
naprijed i omotati sjajni pramen kose oko prsta. Skoro je to napravio kad je shvatio gdje se
nalaze i što bi takav čin značio čovjeku koji prijeti njihovim životima. Bio je rastrgan. U
slijepoj ulici što učiniti. Englez je bio ometen dovoljno da izvuče jedan od noževa iz rukava.
Mogao ga je baciti, ali zabrinut da bi se Mariana mogla pomaknuti u zadnji tren i završiti sa
nožem zabodenim u njeno lice umjesto u metu. Na taj rizik nije bio spreman.I tako je gledao,
kao budala kako je ponovno dodirnula muškarca. Kopile je bio očarano. Brandon je mogao
samo zamisliti zavodljivi osmjeh na njenim usnama, način na koji su joj oči vjerojatno bile
raširene, kao zaintrigirane.Mariana je bila stručnjak za muškarce. Uzeti zvijeri u ruke. Bio je
potpuno zgađen. Ne sa njom, već kako se vrh muškarčevog mača zabo u zemlju, kao da ga
trenutak ranije nije držao spreman ubiti. Brandon ga je lako mogao rješiti jada.Preglup da bi
živio. Svaki muškarac bi mogao sad ubiti glupana. Engleza je toliko zaokupirala Mariana, da
je Brandon bio siguran da ne bi mario da ga opkoli stotinu naoružanih Škota sad i ovdje.
Brandonu nije bilo zabavno ubiti čovjeka koji ni ne drži mač u ruci. Izvukavši oba noža iz
rukava on napravi jedan ogromni korak naprijed. Kad su Brandonova prsa ponovno bila iza
Marianinih leđa, glupan je konačno svrnuo pogled sa nje. Nezainteresiran je bio jedini opis
muškarčevih očiju kad je pogledao Brandona - pa... i iziritiran.Gledajući ga zadovoljno,
Brandon naglo podigne ruke i stavi noževe sa obje strane njegova vrata.
- Djevojko, zahvaljujem što si ga omela, ali ako nemaš ništa protiv, možeš li se
povući ispod moje ruke i stati iza mene?
Mariana polako kimne, sagne se u koljenima i isklizne između njih.
- Možda bi mogla zatvoriti oči.- Upozori je Brandon.
Nije joj mogao vidjeti lice, niti je čuo odgovor. Englez je konačno shvatio sa kakvom se
prijetnjom suočio sad kad više nije bio pod Marianinim utjecajem.
- Molim vas, nemojte me ozlijediti.- Preklinjao je. Prave suze su mu zasjale u
očima.Ovo uopće nije bilo zabavno, već potpuno jadno.
- Stvarno, čovječe?- Prošapće Brandon. -Plakat ćeš?
Muškarac kimne osjećajno. -Imam majku, sestru,..- Zaplače on glasno. Ramena su mu se
tresla, glava podrhtavala od snage plača.
Brandon zavrne očima.

- Daj se saberi. Neću te ubiti, ali te neću ni pustiti.
Nakon nekoliko minuta muškarac je konačno prestao plakati i gledao Brandona zbunjeno.
- Nećete me ubiti?
- Ne, ti si žalostan primjer muškarca. Stavi ruke iza leđa.
Muškarac se okrene dragovoljno i sa olakšanjem, i stavi ruke iza leđa. Priroda oko njih
kao da je oživila. Zvukovi prirode su imali smirujući učinak na Brandona. Crv se ponovno
spotakn.Brandon okrene očima.
- Na koljena.- Reče on sa glumljenom ljutnjom. Ali Bože, još malo pa će se nasmijati. -
Odcupkaj do onog drveta.
Brandon pogleda Marianu, djelomično jer ju je volio gledati, ali isto tako jer je želio ocjeniti
kakvi su njeni osjećaji u ovoj situaciji. Očito odobravanje ga strese. Žena je bila prekrasna.
Iznad toga, bila je vizija. Kosa joj je padala oko lica u valovima, vlažna od kiše, i zakovrčana
od magle. Oči su joj sijale. Porcelanska koža lica sa zavijenim obrvama i visokim
jagodicama. Bila je božica, zavodnica. Nije ni čudno da može začarati muškarce samo sa
trzajem trepavica i očaravajućim osmjehom. Sa šokantnom jasnoćom, shvatio je da ne samo
da je voli, već da je se spreman odreći svoje duše samo da može provesti sa njom vječnost.
Da nije znao bolje, pomislio bi da ga je začarala. Obuzet kao drugi muškarci sa fantazijama
koje se neće ostvariti. Ali njegova fantazija se već ostvarila. Prokletstvo, kako ju je želio
poljubiti.
- Auu!- Zaplače Englez kad su mu koljena udarila u oštri kamen. Sa rukama
zavezanim iza leđa, nije mogao održati ravnotežu na ranjenom koljenu pa je pao na stranu.
- Oh, pravi si plačko.- Reče Brandon ispod glasa.Zgrabivši ga za ruku, Brandon ga
ispravi. -Hajde sada, posljednji pokušaj da osvjetlaš obraz pred damom.- Požurivao ga je
Brandon.
Izgledajući kako još gaji nadu da nešto može biti između njega i Mariane, Englez su
podigne, ispravljajući kralježnicu idući naprijed na koljenima. Kad je došao do stabla,
Brandon mu pritisne prsa.
- Normalno, stavio bih ti leđa uz stablo. Ali s obzirom kako si me napao prvi put, neću
ti tako olakšati.
- Ali ...
- Nemoj se raspravljati sa mnom, Englezu. Već sam ti dopustio da živiš.
Englez zajeca i Brandon opet okrene očima. Zar taj čovjek zaista nema nimalo ponosa?
Pa, bio je Englez. Mnogo ih je izgledalo kao da nemaju ponosa, bar oni koje je on
upoznao.Brzo ga zaveže za stablo, i vrati se Mariani čije usne su bile spuštene od

nezadovoljstva.
- Hoće li on tu umrijeti?
Brandon slegne ramenima.
- Ne želim da imaš njegovu smrt na rukama.
- Zar bi ti bilo draže da je on ubio nas?
Ona odmahne. -Mislim da ubiti mene nije bilo u njegovom umu a i ne bi bio prvi muškarac
kojeg sam ukrotila.
- Ukrotila?- Mrzio je razmišljati što to znači. Pomisao na nju kako dopušta bilo kojem
muškarcu da je dodiruje samo ga je razjarila od ljubomore.
Mariana zatrese glavom. - Baci mu oružje ili nešto.
Brandon podigne bodež i stavi u muškarčeve ruke. Sagne se prema njemu i kaže mu
ljutito.
- Vidiš sada, pustio sam te da živiš i dao ti oruđe kako da pobjegneš. Nemoj ići za
mnom. Nemoj nikome reći da si me vidio.
Muškarac simpatično kimne.
- Vaš prijevoz, moja damo.- Brandon podigne Marianu na konja, stavi svoju odjeću u
vreću sa strane a oružje u utore na sedlu. Nije bilo vremena da se presvuče. Morao je još
nositi i trpiti tu odjeću.
Nakon što su ostavili Engleza zavezanog za drvo, Brandon je upravio svog ukradenog
konja prema dvorcu Eilean Donan. Mariana je jahala ispred njega, leđa su joj štitila njegova
široka prsa, ali njen um je bio ranjiv i stalno je razmišljala.Brandon nije bio divljak kao što su
je učili da su svi Škoti. Otkrila je to kad ju je našao izvan Kinterlocha. Nitko od njegovih ljudi
nije bio barbar, već strastveni ljudi, koji su bili duboko odani svojoj zemlji i ljudima. Također
su bili dobri i širokog srca. Krivnja ju je grizla iznutr što je ikada vjerovala u te grozne glasine.
Ako išta, vrijeme koje je provela sa kraljem Edwardom, joj je dokazalo da su njegovi ljudi
više zli nego bilo koji Škot kojeg je srela.Uljuljkavši se u njegovu snagu i toplinu, ona si
dopusti da zatvori oči na trenutak. Da pomiriše njegov mišićavi miris i sanjari kakav će joj biti
život sa njim. Napokon slobodna. Nije se morala brinuti za svoju budućnost ni gdje će ići.
Nikada više drugi muškarac neće svraćati u njen krevet, niti će morati ugađati strancima.
Napokon.
Brandonov uzdah, i naglo zaustavljanje konja, natjera je da se ispravi i otvori oči. Odmah
je shvatila što mu je izmamilo uzdah - odmah pored ceste, visilo je tijelo sa ulaza na početku
mosta. Mosta Eilean Donan. Uspjeli su se vratiti, ali samo da bi ih dočekao ovaj grozni vidik.
- Nemoj gledati, slatka moja. Ovo nije nešto što bi žena trebala vidjeti.
- Ali već jesam.- Prošapće ona. Ovo nije bio prvi mrtavac kojeg je vidjela.
Kralj Edward je svojim dvoranima priredio mnogo smrti kojima su svjedočili.Brandon je
pomiluje po licu, čvrsto je držeći uz sebe. Njegova utjeha je bila smirujuća, nešto što još nije
doživjela, i ona zatvori oči da potraje.Ona osjeti kako on stišće konja nogama i on krene
naprijed. Poput pčele koja slijeće na cvijet, ona si nije mogla pomoći već otvori oči i pogleda
čovjeka koji je visio beživotno klateći se sa vrha ulaza. Odmah ga je prepoznala.
Ross.
- To je poruka.- Promrmlja Brandon. - Bilo kojem Englezu ili škotskom izdajici koji nas
dođu tražiti, našeg pravog kralja. Da će umrijeti.
Mariana kimne glavom. Englezi davno nisu dobrodošli ovdje.
- Ovdje nećemo naći moje ljude.
Mariana odmahne glavom, jer je toliko već pretpostavila.
- Spušta se noć. Moramo naći neko sklonište.
- Zar nije sigurno unutar dvorca?
- Moja je pretpostavka, da ako Englezi već nisu ovdje, uskoro će biti.
Nijedno od njih neće biti pošteđeno, niti tretirano milosrdno.
- -Napraviti ćemo logor negdje drugo.
Brandon okrene konja od prizora duhova koji ih je dočekao, i požuri ga na istok, na
suprotnu stranu od one s koje su došli.Stišćući joj ruke, on ih podigne i stavi na svoje usne.
- Bojim se Mariana, da život sa mnom neće uvijek biti ugodan.
- Ničiji život zaista nije ugodan.
- Ali biti ćeš svjedok mnogim stvarima kao što si upravo vidjela.
- I dok god si ti kraj mene, mogu sve podnijeti.
Prinio je njene ruke svojim usnama i ljubio joj prste šaljući predivne trnce kroz nju.
- Kako sam bio tako sretan da sam te sreo?
- Nije to bila sreća, Brandone, već tvoja suosjećajnost koja nas je spojila.
- Nikad nisam o sebi razmišljao kao o suosjećajnoj osobi. Već beskompromisnoj.
Tvrdoj. Moj otac je bio brutalan čovjek, čak i prema mojoj majci. To mi je u krvi. Strah od
toga tko bih mogao postati, što je već u meni.
- Mjera čovjeka nije u njegovoj krvi.- Mariana se okrene u sedlu i stavi ruku na njegovo
srce. -Već ovdje. I ovdje.- Ona povuče rukom s jedne strane njegova čela na drugu. -Kakav
čovjek vjeruješ da si ti zaista?
Intenzitet Brandonovog pogleda joj prikovao pogled.
- Želim biti čovjek koji je dovoljno dobar za tebe. Čovjek koji te štiti, poštuje, obožava.
Voli te.
Ljubav. Marianino se srce stisne.
- Zaista?- Upita ona. Čekajući njegov odgovor poželila je da nije ni pitala. Sekunde su
prolazila kao sati, a u želucu joj je sve više rasla nervoza.Brandonove usne su bile tako
stisnute jedna uz drugu da su pobijelile.
- Da. Želim.
- Moi, aussie. Je t'adore.- Volim te.
- Život sa mnom neće biti kao na francuskom ili engleskom dvoru. Ja nisam uglađeni
gospodin. Ne zanima me zlato, srebro niti dragulji. Ali brinuti ću se o tebi. Voljeti te svakim
svojim dahom. Zaklinjem se da ću ti davati zadovoljstvo i radost.
- To je sve što sam ikada želila i što bih tražila od tebe. Ti, Brandone Sinclair, si pravi
muškarac. Častan, suosjećajan, silan ratnik. Nikad neću tražiti ništa više, samo da me
čuvaš kao svoju i samo svoju.
- Bila si moja, od prvog trenutka kad sam te ugledao.
I tada je poljubi, dajući joj tako sve one strastvene riječi koje nije mogao izgovoriti.
Mariana obgrli rukom Brandonov struk i uzvrati poljubac sa svom ljubavi koju je osjećala za
njega.Iznad njih, sunce je zalazilo, i svuda oko njih je bila tišina. Kiša je i dalje padala, ali u
izmaglici koja je hladila njenu goruću kožu. Brandon je odveo konja do šumarka jela gdje su
bili sakriveni od ostatka svijeta. Pomažući joj da siđe sa konja, držao ju je uz sebe tako da je
osjećala udubine i ispupčenja njegova tijela, uključujući i zadebljanje u njegovim preponama
pritisnuto uz njene bokove.
- Kad budem vodio ljubav s tobom ovaj put, zvati ću te tvojim imenom.
- Qui, i ovaj put to neće biti za uspomenu, već novi početak, novi život.
- Oh, ljubavi moja.- Brandon zakopa lice u njenu kosu, duboko udišući i izdišući,
škakljajući joj vrat.
Njegove usne su prelazile preko njenih obraza i kože, tražeći njene. Nježno, milovao joj je
usne, kao vjetrić. Ali Mariana nije želila da je ljubi nježno, želila je da je uzme posjednički,
da gurne jezik duboko i da joj pokaže zadovoljstvo koje znala da može. Preuzimajući
vodstvo, onanje napala njegove usne. Brandon zajeca iz grla i uzvrati joj sa svojim jezikom.
- Oh, da.- Mrmljala je ona dok su im se jezici preplitali.
- Nikad te neću pustiti.
- Nikada.- Mariana ga obgrli oko struka, prstima je masirala mišiće koji su se spajali s
njegovom kralježnicom. Bol koju je stalno osjećala u slomljenoj ruci, kao da je nestala, kao
da ju je izliječio. Znala je da je izliječio ne samo njeno tijelo već i slomljenu dušu. Učinio je da
se ponovno osjeća potpunom, ili možda popunom prvi put. Od nikoga ikada se nije osjećala
tako voljena kao od njega.
Brandon omota svoje grube ruke oko nje, dlanovima joj privlačeći leđa, preko rebara,
milujući joj grudi. Ona se stisne još više uz njega, tvrdih bradavica, tražeći njegov dodir.
Dražio ju je laganim trljanjem palca po njenim bradavicama, a onda ih stisnuo jače dok ih je
vrtio svaku među palcima i kažiprstima.
- Imaš savršene grudi.- Promrmlja on na njenim usnama. -Pune i okrugle, savršeno
odgovaraju mojim šakama, a bradavice... one odgovaraju na moj najmanji dodir. Pitam se
što će biti kad ih poljubim, poližem...
Mariana jedva progovori. -Molim te.- Skoro bez glasa.
Brandon povuče njenu haljinu preko ramena, zatim povuče ruku ispod ruba na golu kožu,
taman da je podraži. Njeno disanje se ubrza, srce brže zakuca. Brandon je poljubi u rame, a
zatim se polako spusti jezikom prema dojci, zadirkujući je vrućim usnama dok je sve teže
disala.Potegne njenu haljinu niže, dok joj grudi nisu ispale slobodne, pa lizne bradavice.
- Čak i ljepše nego sam ih zamišljao. Ružičaste i tvrde.
Mariana je zaboravila da su ranije vodili ljubav u mraku i da je do sada nije vidio na svjetlu
takvu.
- Pusti me da se potpuno skinem da me možeš vidjeti.
Brandon zakorači unazad, očiju raširenih i sa požudnim izrazom na licu.
- Mogu iskreno reći da mi to nijedna žena nije rekla do sad.
Mariana se nasmiješi i migne. -Nisi nikada bio sa ženom kao što sam ja.
Kada je sa zdravom rukom odvezala vezice na haljini, pokušala ju je skinuti sa obje ruke.
- Dopusti mi da te razodjenem.- Reče Brandon. -Želim to od kako sam te vidio
prekrivenu sa čađi.
Mariana se nasmiješi zahvalno. Možda ju je želio skinuti, ali je isto tako vidio kako se ona
muči. Brandon je pažljivo skine i odloži njenu haljinu na konjsko sedlo da se ne smoči na
vlažnoj zemlji. Potom joj skine podhaljinu, i zastane zureći u nju. Oči su mu bile širom
otvorene, a na licu nestašan osmjeh.
- Dobri Bože, ženo, tijelo ti je stvoreno da muškarac uživa u njemu.
Vrućina jurne u njene obraze na njegov kompliment. Njegove riječi su bile iskrene, ne kao
one koje je slušala ranije a bile su samo fraze koje su izgovarane bilo kojoj ženi. Brandon je
zaista mislio svaku riječ. Koža joj se nakostriješi, a ona zadrhta.
- Hladno ti je?- Upita on zabrinuto.
- Samo malo.- Odgovori ona sramežljivo.
- Pretpostavljam da proljeće još nije stiglo.- Skine svoj plašt i omota ga oko nje. - Žao
mi je što zaklanjam pogled, ali ne želim da se smrzneš prije nego ja dobijem priliku da te
zapalim.
Mariana kimne. Odjednom sramežljiva, više nije bila zavodnica, već žena koja će upravo
voditi ljubav sa muškarcem koji joj je dragocjeniji od zraka. Očekivanje joj je još više grijalo
krv.
- Daj da ja vidim tebe.- Reče ona, glasa tihog i hrapavog.Zavodnica se vratila.
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
B
randon teško proguta, kao jecaj. Njegova muškost je bila tako natekla
boreći se protiv ograničenja njegovih uskih hlača koje je nosio dok je
Marianin pogled bio koncentriran tamo, očiju sjajnih od moćne želje.
- Kako želiš, moja damo.- Prošapće on.
Trgajući svoju košulju, bacio je vlažni komad odjeće na konja. Marianine oči su bile širom
otvorene dok ga je gledala. Da već nije znao bolje, pomislio bi da nije nikada vidjela golog
muškarca. Pomisao ga ohrabri - možda i nije. Bilo je potpuno moguće da su muškarci s
kojima je spavala bili potpuno odjeveni ili su bilin u mraku. Gledajući je samopouzdano,
zaključio je da njeno divljenje dolazi iz toga što nije nikad legla sa nekim iz Visoravni. Nikad
nije vidjela kako pravi muškarac izgleda bez odjeće.Sljedeći instinkte, polako je skidao
hlače. Mariana poliže usne, kao da gleda kuhara koji sprema jelo nakon što nije jela tjedan
dana. Žena je bila gladna za mesom, njegovim mesom.
- Jesi li zadovoljna s onim što vidiš?- Upita je on, primjećujući kako mu je glas bio
hrapav čak i za njegove uši.
Mariana ga pogleda, dok ih je strast ispunjavala. Da li on to ne vidi dobro, ili su njezine
usne postale veće? Crvenije? Bože, kako ih je želio osjetiti omotane oko njegovog....
- Jako.- Promrmlja ona. - Nemoj da te ja zaustavljam.- Priđe mu bliže, odjednom
osjećajući svježi zrak. Marianini prsti prijeđu preko linija njegovih hlača, nokti zagrebu
njegove bokove. - Osim ako ne trebaš moju pomoć.
Prvi put u svom životu, Brandon je ostao bez riječi. Ta žena. ... Ti jajca, bila je prava
sirena. Čarolijom ga je zavela i sad traži njegovu dušu. Ali bio je potpuno nemoćan da se
pomakne a sa svakim komadićem je želio osjetiti njen dodir.
- Nikad ne odbijam ženu koja me je voljna razodjenuti.- E sad, oblačenje je bilo druga
stvar. To bi značilo ili da je prestar ili da ona nije zaiteresirana, ni jedno mu se nije dopadalo.
Mariana mu se nasmiješi, oči su joj se polako spuštale, a zakrivljenje usana neodoljivo
senzualno. Brandon se sagne niže i poljubi je. Dotakne usnama njene, poliže i njih i jezik.I
Mariana ga željno poljubi, ne bojeći ga se, već entuzijastično, željno.On uzme njeno lice
među svoje ruke, njezin okus ga je opijao, tako svjež i sladak, zajedno sa mirisom cvijeća i
strasti. Mariana je za njega bila kao slatko piće čovjeku koji umire od žeđi. Podigla je sva
vrata koja su mu prije bila zatvorena. Učinila je da shvati on puno više nego je ranije mislio, i
da može postati više. Kako ju je uopće mogao tamo ostaviti, iako je znao da bez nje ne
može živjeti.
Mariana mu polako svuče hlače preko kukova, erecija ćemu biti za koji centimetar
slobodana. Jednom kad iskoči, bio je siguran da će izgubiti kontrolu, očajnički se želeći zabiti
u njenu toplinu, gdje će pronaći ekstazu koju je već osjetio tamo.
- Oh, ženo. - Prošapće on ližući njene usne pa obraz želeći je ugristi. -Što mi to radiš?
- Istražujem.- Reče ona bez daha.
Istražuje? Shvatio je što misli, sa užitkom, kad ga je zgrabila dlanom oko erekcije, lagano
stišćući i klizeći od vrha prema dolje. U agoniji, on je zagrize za bradu, milujući joj napete
mliječne grudi. Žena ga iskušava iznad očekivanog. Zapalila mu je krv tako da se neće tako
lako ugasiti.
- I ja želim istraživati, također. - reče on. Stišćući joj grudi, on spusti glavu, lickajući
jezikom, izazivajući, u krugovima oko njene napete bradavice. -Sviđa mi se što sam
pronašao.
Mariana se nasmije između uzdaha -Sve što imam je tvoje i možeš zadržati.
- Sve?
- Sve.
- Čak i ovo?- Brandonovi prsti kliznuše preko njenog vlažnog rascjepa i nabora
masirajući natečeni pupoljak. Mariana lagano poskoči na njegov dodir. Upravo reakcija
kakvu je tražio. On posisa njene grudi malo jače, masirajući njenu srž ravninom prsta u
malim krugovima. Njegova milovanja su izazvala baš onakvu reakciju kakvu je želio.
Mariana ga prestane dirati i čelom se jako osloni na njegovo rame.
- Nijedan muškarac nije nikada. .. mario za moje...- Njene riječi je prekinuo uzdah.
Brandon je mogao osjetiti njenu napetost. -Zadovoljstvo? - upita on, nadajući se da je to
riječ koju je tražila.
- Oui, zadovoljstvo.- Raspe se ona. Disanje joj je bilo isprekidano, srce lupalo uz
njegovo.
Brandon pojača tempo, trljajući brže, malo žešće. Poljubi njene grudi, usisa bradavice ne
prekidajući svoje dodire.Mariana se zgrči. Njihova muškost bila je izvan njenog dometa pa
ga je stiskala za ruku, stišćući njegovo rame između snažnih grčeva.
- Nemoj prestati, molim te.- Preklinjala je.
- Neću. Nikada.
- Mmm...
Ženina reakcija je bila prava, sirova. Brandon je skoro mogao povjerovati da joj je prvi put
- ili da je bila nova u ovome. Kad su ranije vodili ljubav bilo je isto. Šok, strahopoštovanje i
ljepota užitka za nju.
- Želim osjetiti kako svršavaš na moj jezik.- Prošapće joj na uho.

Mariana je izdahnula tako duboko da se činilo kao da se guši. Brandon joj nije dozvolio da
ga odbije. Spustio se na koljena, hlača samo djelomično skinutih, i zakopao lice između
njenih bedara. Njegov jezik je dočekao raj. Slavna, glatka vrućina. Oprala se sapunom sa
limunom, miris se još zadržao na njenom mesu.Zabola je nokte u njegova ramena dok je
povikala, bedra su joj podrhtavala uz njegovo lice. Volio je njenu sirovu strast, vatrenu narav.
Klizeći prstima preko njenih kovrča, nastavio se trljati u njenom rascjepu, pomičući jezik
nemilosrdno preko snopa živaca.
- Nitko. .. nije nikada...- Riječi su se prekidale dok je jecala.
- Nitko?- Sramota, jer ju je trebalo proždirati mnogo puta. Žena je bila slasna, njezini
odgovori na njegiva milovanja nestvarni.
Brandon je pogleda, glave zabačene na slabom svjetlu. Grudi su joj se gibale sa svakim
udahom. Ugrizla se za usnu, očiju širom otvorenih, a tada ga je pogledala.Jeza ga je prošla,
delikatna i poročna, šireći mu se tijelom dok se na kraju nije centrirala u peponama. Bio je
najsretniji čovjek na svijetu.Užitak se širio Marianom. Prava dekadencija. Gledala je kako se
Brandon priljubio između njenih bedara, njegov jezik koji je stvarao kovitlace na mjestu koje
su toliki iskoristili, ali nitko nikad nije pomislio da nju zadovolji. Gledajući ga kako on nju
gleda samo je pojačalo nevjerojatne senzacije koje su preuzimale kontrolu nad njom, ako ju
je ikad i posjedovala. Bila je u raljama ekstaze. Kad je Brandon gurnuo prst u njen uski
kanal, više nije mogla izdržati.Oči joj se rašire, usne oblikuju slovo O i kriknula je dok joj se
tijelo raspadalo. Nastavio ju je trljati dok valovi nisu oslabili.
- Oh, djevojko, prekrasna si kad svršavaš.- Brandon je povlačio prste preko njenih
kukova i struka dok je stajao. -Želim te gledati dok svršavaš iznova i iznova.
Ona uzdahne, stišćući čelom njegova prsa i poljubi mjesto iznad njegovog srca i
promrmlja.
- Hvala ti.
- Za što? - upita on zbunjeno.
- Za... ovo.
Brandon se naceri. -Što sam te kušao?-
Ona kimne.
- Nemoj biti sramežljiva sa mnom, djevojko. Uživao...sam... do.... zadnje....kapi.-
Njegove riječi su bile isprekidane svakim prelaskom njegovog prsta preko njenog natečenog
brežuljka.Vatra je ponovno buknula u njoj, i ona krikne.
- Brandone..
- Da?
- Želim tebu sebi.
- Želja koju ne mogu odbiti, jer i ja jako želim biti u tebi.- On raširi svoj plejd na zemlju i
polegne Marianu na njega.
Nježna vuna je milovala njezina leđa dok ju je njegovo teško vruće tijelo pritiskalo. Odmah
ju je ispunila toplina njegovog tijela, vrućina njene strasti. Omotala je noge oko njegovih
kukova, podigla se tražeći ga. Želeći, trebajući intimni kontakt. Noćas, ispod mjeseca i
zvijezda, oni su se spajali, zahtjevajući jedno drugo. U ovom najprirodnijem stanju, plesali
su u prastarom ritmu života.Brandon je poljubi nježno, pazeći da ne pritisne njenu ruku.
Jezikom je ulazio i izlazio nježno, polako. Trnci su joj probadali kožu, a uzdasi izlazili iz
njenih usta. Ovo je možda najsretniji trenutak u njenom životu - jer zaista u svakom trenutku
koji je provela u njegovom zagrljaju, ona se osjećala dragocjenom, poštovanon,
presretna.Njegovo glatko koplje klizne preko snopa živaca skrivenim u naborima njenog
spolovila. On je rastvori, otkrivajući dragocjeni ulaz. A ona je uživala. I želila da se i on tako
osjećala. Mazila je mišiće njegove kralježnice sve do napete stražnjice. On se tako dobro
osjećao pod njenim dodirima kao da je sve napravljeno za nju.Hrabro, Mariana gurne ruku
između njih, hvatajući njegovu erekciju, i polako je gurala u sebe, izazivajući čudesne
osjećaje.
- Ženo...- Brandon zavapi, stišćući čeljust kad su im se pogledi susreli.
- Ratniče.- Pokušala mu je uzvratiti, ali riječi su bile samo jecaj.
- Dobri Bože! - Uzdahne on. Omotao je svoju ruku oko njezine, tako da su oboje držali
njegovu tvrdu muškost, i kliznuo dolje u njen otvor, glatko od prirodnih esencija.Očiju
prikovanih jedne za druge, oboje su ga gurali unutra, malo po malo. Kad je bio zakopan do
kraja, Mariana nije pomakla ruku. Želila je osjetiti moć njihovog spajanja ne samo
iznutra.Bez pitanja, Brandon se polako izvuče pa umoči nazad. Koplje mu je bilo glatko od
njene želje, i lako je klizilo njenom rukom. Osjećaj je bio skoro nepodnošljiv. Osjetiti na
njenom osjetljivom dlanu kako ulazi i izlazi....Mariana se podigne prema gora. Dragi Bože,
nikad o sebi nije razmišljala kao o senzualnoj ženi, čak ni dok je bila kraljeva ljubavnica.
Brandon je izvukao taj dio nje, pokazao joj što se zaista događa između muškarca i žene,
pogotovo kada gaje tako duboke osjećaje jedno prema drugom. To je bila čarolija, morala je
biti. Čak je i njen mozak gorio.
- Obožavam način na koji reagiraš na mene.... Mariana, ti si tako senzualna.-
Brandonove riječi su bile tihe, hrapave, šapat na njenom uhu između uzdisaja. - Volim te.
Sa njegovim izgovorenim priznanjem, Marianin svijet se okrenuo gore pa dolje. Ona

vrisne, tijelo joj se zatrese i žestoko zadrhti. Bedra joj se stisnuše, unutrašnjost potresoše
burni valovi.
- I ja tebe, također. - Uspjela je reći kad su se trzaji ekstaze malo smirili.
- Mariana. - Brandon uzdahne. Zabije se žestoko i duboko u nju, a ona se nađe u
potpuno neočekivanom jurišu još jednog svršavanja. Mariana vrisne, zabadajući nokte u
njegovu stražnjicu, kukova visoko podignutih prema njemu. Brandon također, zadrhti, tijela
napetog iznad nje. I ispusti svije sjeme u nju isopunjavajući je vrućinom.
Nekoliko minuta su ležali nepomični, Brandon lebdeći iznad nje, a pogledi im se nisu
odvajali. Mariana je mogla u njegovim očima vidjeti da ga je ovaj trenutak promjenio kao i
nju. Vođenje ljubavi nikad nije bilo tako moćno za Brandona. Ni za jedno od njih.On se
polako sruši pored nje, uzme je u zagrljaj i omota svijim plejdom oboje.
- Mislio sam ono što sam rekao.- Prošapće on.
- Što si rekao?- Upita ona, dok joj je osmijeh prekrivao usne.Iako je znala, želila je čuti
ponovno, zauvijek ugravirati uspomenu na njegov šapat na njenom obrazu.
- Volim te.
- I ja volim tebe, također.
Jutro je stizalo dok su se zrake sunca probijale kroz stabla. Mariana nije nikada u životu
tako dobro spavala kao što je tu noć u Brandonovom gnijezdu okružena prirodom.Vrh
njenog nosa je bio hladan, ali ostatak nje je bio fino ugrijan, privijena uz njega dok ih je
debeli plejd začahurio.
- Jutro, ljubavi.- Prošapće Brandon.
Mariana okrene glavu naslanjajući obraz na njegovo rame i nasmiješi se.
- Jutro.
- Kako si spavala?
- Kao beba.
- Da. I ja isto.
Mariana se osloni na lakat, potpuno svjesna da joj je dojka napola izložena. Brandon se
protegne ruku visoko iznad glave, a obrve su mu se igrale.
- To je dražestan pogled za muškarca ujutro.- Sa kažiprstom on povuče plejd prema
dolje. -A sad je još bolji.- On je gurne na leđa, vlažnim poljupcima joj prekrivajući vrat.Iza njih
netko pročisti grlo.
- Dobro vam jutro oboma.
Mariana uzdahne, pokrivajući lice rukom.
- Reci im da odu.- Ona šapne panično.
- Mislim da ti ruka pokriva pogrešni dio tijela.- Brandon se naceri, povlačeći plejd na
njih.
Bila je smiješna, znala je to dobro, osobito jer je bila ljubavnica mnogima, ali negdje usput,
sklopila je dogovor sa sobom da ona pripada Brandonu i nikome drugom, čak ni za
gledanje.
- Pozdrav Valase. Došli smo od tamo gdje ste ostavili Dugonogom poklon da visi.-
Brandon se uspije izvući ispod plejda a da nije otkrio nijedan dio njenog tijela ničijim očima.
Bez njegova toplog tijela, ona je brzo osjetila hladnoću zemlje kako prodire kroz plejd,
hladeći je do kostiju. Crvenilo joj prekrije kožu i ona zadrhti.Želeći saznati koliko ih je još
drugih vidjelo u tako kompromitirajućem položaju, ona povuče plejd do brade i okrene glavu.
Samo Valas. Hvala nebesima.
Ali...o....moj....Brandon je stajao direktno ispred nje, potpouno gol. Njegova čvrsta i
mišićava stražnjica je bila nekoliko koraka od nje. Želila je posegnuti i dodirnuti je. Osjetiti ga
kako se zabija u nju, stisnuti ga između svojih bedara.Vrućina joj oblije obraze, vrat i prsa.
Još dublje potone ispod plejda, želeći se stopiti sa lišćem i vlažnom zemljom, bar dok ih
Valas ne ostavi same.Što zaboga može biti tako zanimljivo? Zar ga Brandon ne bi trebao
otpraviti dok se ne upristoje? Ona naćuli uši slušajući.
- Oh, čovječe, navuci nešto proklete odjeće. Ne želim gledati tvoju nestašnu zvrčku
ovako rano ujutro.
Mariana se ugrize za usnu da se ne nasmije.
- Nisam ja onaj koji je upao.- Brandon odvrati.
- Kako sam mogao znati da si sa djevojkom?- Valas prilično glasno prošapće.
- Ljudi su ti trebali reći da sam se vratio po nju.
Mariana protrlja njenom zdravom rukom po njenim smrznutim bedrima, i stopalima jedno
o drugo, nadajući se da će bar malo zagrijati. Malo je pomoglo, ali ni približno koliko ju je
grijalo Brandonovo tijelo. Zašto Valas ne ode da se barem obuče?
Valas okrene glavu. -Jesu. Sretan si da si se izvukao živ otamo. Nemoj takve gluposti
ponovo raditi.
- To ti ne mogu obećati.- Brandonov glas je bio ozbiljan. -Ako moju ženu opet zatvori
Dugonogi, neću imati drugog izbora.

Nazvao ju je 'njegovom' ženom...Mariana se ponovno ugrize za usnu da ne zapjeva od
sreće. Nije da bi ona to stvarno napravila, ali bila je tako sretna što je to čula, da je njeno
srce poletjelo i silovita energija je prostrujala njenim venama. Tako se osjećajući, bila je u
stanju napraviti sve.
- Gdje onda novi logor? Možemo se tamo naći ako ne želiš pričekati.- Reče Brandon,
okrećući se prema konju i oblačeći svoju košulju, sada suhu.
Mariana je želila da joj baci njenu podhaljinu, iako je neće baš lako obući samo jednom
rukom, ali snašla bi se, samo da nije tako gola pred Zaštitnikom Škotske.
- Upravo radimo logor. Za sada, dobili smo poruku da se Englezi vraćaju u Englesku.
Bruce će raspustiti većinu ljudi na par mjeseci.
Brandon kimne. Umjesto da navuče hlače koje je dan ranije skinuo, on omota plejd oko
bokova i stavi pojas.
- Ja mogu ostati.
- Da, ali Bruce želi da odvedeš svoje ljude da vide svoje obitelji. Da vide za što se
bore. Ali moraš ih nastaviti uvježbavati. Ako te pozove, morate biti spremni.
- Gdje ćeš ti biti? Sa Brucem?
- Da, ja ću ostati sa njim. Više nemam obitelji. Oni koji imaju obitelji su dobili naredbu
da se vrate i vide ih sigurne. I ti. Vježbati će i vratiti se kad budu pozvani.
Brandon kratko kimne. -Neću ga iznevjeriti.
Valas se široko naceri, pogledavši Marianu a ona se zacrveni. -Pretpostavljam da želite
stići do crkve.
- Crkve?- Izleti Mariani.
Valas proviri preko Brandona. - Da, djevojko, da postaneš lady Sinclair.
- Oh.- Uzdahne ona kao da se guši. Lady Sinclair. Brandonova žena. On će biti
njezin muž. Zauvijek. Buditi se pored njega do kraja života....
- Pa, djevojko, što kažeš? - Brandon se okrene i namigne joj. - Rekla si da nikad nisi
vidjela škotsko proljeće.
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
J
ahanje do oltara je nešto što Brandon nije nikada predvidio da će on sam
napraviti. A ipak, evo ga, na konju, sa Marianom u krilu, okružen svojim ljudima i
Valasom. Bruce i ostali su ostali iza njih, tražeći mjesto za novi logor, a Brandon
je bio zadovoljan da ima bar nekoliko tjedana primirja.Jahali su preko brda, kroz klisure i
visoko drveće, dok na kraju nisu naišli na malo selo.I crkvu.Mala kamena kapela je imala
maleno zvono koje je odzvanjalo za sredinu dana. Svećenik izleti vani kao da ganja đavle.
Bio je krupan čovjek, smeđa haljina mu je sezala jedva do gležnjeva, kao da je bila
posuđena. Metalni križ mu je visio oko vrata na debelom lancu. Glava mu je bila obrijana sa
strana, a ostatak je visio iza upleten u dugačku pletenicu. Sa dugom kozjom bradicom,
izgledao je divljiji nego Brandon. Da nije haljine, Brandon bi izvukao mač.
- Želimo se vjenčati.- Reče Brandon.
Muškarac kimne i pokazujući im da uđu unutra. On nestane unutra a hrastova vrata se
zalupe za njim.
- Čudan neki svećenik.- Promrmlja Brandon.
Valas je gladio bradicu i gledao za svećenikom. - Izgleda kao Mackay. Pitam se da nije
poslan u svećenike kao kaznu zbog nečega što je napravio.
- Kao što? - Upita Mariana kad joj je pokušao pomoći da sjaše. Ona odgurne njegove
ruke i nespretno siđe sa konja.
- Ne znam. Možda nikad nećemo saznati.- Valas ode ispred njih u crkvu.
- Život sa tobom nije nikad bez uzbuđenja, zar ne?- Marianine oči su iskrile.
- Ne, bojim se da ako tražiš dosadu, ne mogu se na to obvezati, iako ću se vraški
truditi.
Ona se nasmije, hvatajući ga za ruku.
- Zašto imam osjećaj da ti nikad ne možeš biti dosadan? Sve dok smo zajedno, to je
sve što trebam.
Brandon se prisili da se ne namršti. Biti će vremena kad neće moći biti sa njom. Kad ga
pozovu u borbu. Ali čak i svojom željeznom voljom, nije mogao sprijčiti svoje obrve da se
spoje.
- Znam o čemu razmišljaš, lorde Sinclair. Neću te preklinjati da biraš između svoje
dužnosti prema domovini i dužnosti prema meni. Znam što je na kocki, i podržavam potrebu
tvoje zemlje za tvojom snažnom rukom.- Ona stisne njegovu nadlakticu, i popne se na prste
da ga poljubi u obraz. - Samo tražim, da se sa svom svojom snagom trudiš vratiti meni.
- O tome ne moraš nikada brinuti. Svaki moj dah i misao će biti kako se vratiti tebi. Ako
budem morao pobiti svakog prokletog Engleza da to ostvarim, onda će tako biti.
Ona ga zabljesne prekrasnim osmjehom, zgrabi ga za košulju i privuče sebi. - Onda me
poljubi nerazumno.
- Da, djevojko, napraviti ću to.- Brandon omota svoje ruke oko nje i primakne je bliže.
Njihove usne se spoje, vruće, dok su oboje drhtali.
- Mislim da se to radi nakon ceremonije?- Valasov glas ih prekine. Kad su se okrenuli
vidili su ga kako viri iza vrata. - Svećenik čeka, a on ne izgleda kao da je od strpljive vrste.
Zar to nije grijeh, da svećenik nema strpljenja? - Valas pogleda u daljinu kao da to pokušava
odgonetnuti, a potom nestane ponovno.
Brandon se naceri i zatrese glavom. Valas je učinio da sva krv, muka i bol ovog rata
izgleda malo manje užasna. Kad se Mariana okrenula da uđe unutra, njegovi prsti stisnu
njene.
- Čekaj.
Ona ga pogleda zamišljeno. Bože, bila je predivna. Brandon se sagne i ubere mlitavi
čičak. Nije izgledalo da u blizini ima manje jadnih biljaka. On preda Mariani ljubičasti čičak sa
osmjehom.
- Ovo nije baš po mom izboru onoga što bih ti želio dati.
Mariana spusti trepavice, pretvarajući se da miriše čičak. - Najljepši cvijet koji sam dobila.
Brandon se naceri, zadovoljan što je našla malo humora kao što je i on.
- Nisam.... Ovo je....- Ti jajca, nije mogao sročiti rečenicu. Bio je nervozan, nikad nije
imao ovakvu tremu. Pa bio je ratnik za Boga miloga!
- Što je?- Upita ga ona nježno, nagovarajući ga da odgovori.
Brandon je pomislio kako bi se mogao utopiti u njenim plavim očima, radije nego da
izgovori ono što bi htio. Ali ako brzo ne odgovori, Valas će ponovno proviriti iz crkve i uvući
ih.
- Sve se ovo brzo dogodilo. Samo se želim uvjeriti da je sa tobom sve u redu.
Njene obrve se skupe. -Jesi li ti spreman na ovo?
- Da.- Odgovori on bez oklijevanja. Bio je spreman. -Volim te, Mariana. Želim te za
svoju ženu i pazit ću te do kraja života.
- Onda uvlači svoju prokletu guzicu ovamo! - Pozove ih Valas sa vrata, a onda se
okrene i kaže unutra -Oprostite, Oče.
Mariana se ugrize za usnu, očito se pokušavajući suzdržati od smijeha.
- Živahan je.- Reče Brandon sa osmjehom.
- Zaista jest.- Mariana stisne njegovu ruku u svojoj. -I ja tebe volim, također. Želim te
za svog muža, bilo iznenada ili ne.
Obuzme ga olakšanje. Nije zaista mislio da će ga odbiti, ali duboko u njemu mali djelić
njega je mislio da je sve predobro da bi bilo istinito.
- Onda ajmo brzo unutra.- Brandon je gurne unutra, i oni uđu u crkvu polu trčeći polu
hodajući.
- Napokon...- Promrmlja svećenik.
Mariana se nasmiješi Brandonu.
- Ispričavamo se, oče, mi smo....
- Oh, ne želim to čuti. Moram vas ispovjediti pa ću vas vjenčati.- Svećenik će ljutito.
Iskreno govoreći, više je izgledao kao da ide u bitku nego kao da će blagosloviti njihove
zavjete i spojiti ih u sveti brak.
- Ovo je otac Mackay.- Reče Brandon podizanjem obrva.
Čovjek dobaci Valasu pogled, prije nego se okrenuo Mariani koju je gledao kao sokol svoj
plijen.
- Moja damo, hoćemo li?
Brandon je bio prisiljen da mu vjeruje, osobito kad je čuo ime Mackay. Pogledao je
Valasa upitno, a on mu je kimnuo. Ako Valas vjeruje svećeniku i on će. Iako ga je nervoza
obuzela kao je čovjek odveo Marianu iza zavjese u ispovjedaonicu. Stisnuo je rukom mač na
svom boku. Vidjevši njegov pokret, Valas mu odmahne.
- Sila je, da, ali je položio zavjet, a Mackay nikad ne gazi svoje zavjete.
Brandon je morao vjerovati da čovjek iza zastora sam sa Marianom zaista odan svojoj
odjeći.
Izravnavši leđa i ramena, Mariana se prisili da ostane smirena. Ispovjedaonica je bila

mala, ali je postala još manja kad je ratnik- svećenik ušao u nju.
- Sjedni.- Zapovjedi on.
Bez pitanja, ona sjedne na klupu, ruku sklopljenih u krilu. Ogromni čovjek sjedne preko
puta nje i pogleda je očima boje mora. Više se ne mršteći, zapravo je bio zgodan, na grubi
način.
- Želite se vjenčati danas?
- Oui, oče.
- Jeste li ovdje svojevoljno?
Ona kimne, želeći ga upitati isto.
- Da čujem tvoju ispovjed.
Mariana duboko udahne, jer je njenih grijeha bilo mnogo.
- Moja djevojko, toliko mnogo, a?- Usne mu se zakrive u poluosmjehu.
Ona slegne ramenima i uzvrati osmjehom.
- Bila sam ljubavnica engleskog kralja.
Oči oca Mackaya se rašire i ona se poboja da na kraju on nije svećenik, i da će se
pokušati osvetiti njenom bivšem ljubavniku preko nje.Umjesto toga, on joj lagano uzvrati
osmjehom.
- Svi imamo svoje grijehe. Ako nisi tražena od škotskog zakona, mogu te osloboditi
svih tvojih grijeha.
- Uvjeravam vas, oče, nedužna sam od ostalih pogrešnih stvari.
Otac Mackay dodirne njeno čelo, praveći znak križa na njemu.
- Blagoslivljam te, moja damo, slobodna si od grijeha.
- Hvala vam, oče.
- Da. Ajde da vas vjenčamo.
Mariana ustane kao i svećenik, ali se onda okrene i pogleda ga.
- Zašto ste vi ovdje?- Upita ga ona.
- Ovdje? Ja sam svećenik a ovo je kuća božja.- Pokaže joj prstom da iziđu iz
ispovjedaonice. - Morate se vjenčati i otići svojim putem.
Mariana ga posluša. Neće joj reći ništa više o sebi, a to iskreno ni nisu bila njena
posla.Svećenik odgurne zavjesu, a svi ratnici nagurani u maloj crkvi posegnu rukom za
oružjem.
- Oh, maknite ih. Ovo je božja kuća za Boga miloga.
Mariana se ugrize za usnu da se ne nasmije. Čovjek je stvarno bio poseban, zaista. Ona
sretne Brandonov pogled, i nasmiješi se. Bio je napet oko ramena, lica stegnutog kao na
uzbunu, ali čim je vidio njene oči, opustio se i usne mu se pokrenu. Gledao ju je
odobravajući, a vrućina se proširi njenim tijelo.Ovo je bio dan njenog vjenčanja. Dan za koji
je mislila da nikada neće doći. A ipak jeste. Brandon pruži ruku prema njoj i ona je prihvati,
osjećajući njegovu grubu kožu kako je miluje.
- Tko predaje ovu ženu u brak? - Otac Mackay upita, njegov gromoglasni glas je
odzvanjao od zidova.
- Ja.- Reče Valas, jednako odzvanjajućeg glasa. Svećenik ih prstima pozove da priđu
naprijed, i oni to napraviše kao jedno.
- Kleknite.
Mariana i Brandon kleknu pred ratničkim svećenikom, koji je petljao po pohabanoj knjizi.
Napokon, oni izgovore svoje zavjete, kojih se ona jedva mogla sjetiti, jer je razmišljala samo
o budućnosti i kako su se njene želje ostvarile.
Kad su bili gotovi, muškarci oko njih su navijali kad je Brandon stavio svoju ruku na njena
leđa i privukao je da je poljubi. Kao i uvijek, svijet oko njih je prestao postojati a ona se
osjećala kao da lebdi u stvarnosti koja je bila između sna i bajke.
- Dakle, lady Sinclair, sad si zapela sa mnom.-
- Ne mogu zamisliti mjesto na kojem bih sada radije bila.
Tek nakon ceremonije, i kad su odjahali prilično daleko, Mariana je shvatila da svećenik
nije čuo Brandonovu ispovjed, a zlatni prsten sa rubinom koji joj je dao kralj Edward nije bio
na njenom prstu. Ovo zadnje je smatrala blagoslovom, jer je bio poklon koje radije ne bi
zadržala. Ali je izgledalo da i njihov svećenik ima štošta za ispovjediti. A što se tiče izostanka
Brandonove ispovjedi, ona će se svaki dan moliti za dušu svoga muža da se iskupi.
Unatoč mogućnosti da ih engleski vojnici napadnu, Brandonovi ljudi su slavili bučno te

večeri. Išli su kući na neophodno olakšanje, jedan od njegovih vođa se oženio sa voljenom
ženom. A i, kako je jedan stražar ukazao, Englezi su bili tako prokleto bučni, najvjerojatnije
bi ih čuli kako zveckaju na cesti dovoljno rano da se stignu otrijezniti, ili barem kopilad
napasti iz zasjede.
Marianu je lice bolilo od neprekidnog smješkanja. Ljudi su nazdravljali jedan za drugim, za
sretan brak, pa sve do nepristojnih želja, da joj je lice neprestano bilo crveno.S obzirom da je
morala popiti vina i viskija više nego je mogla podnijeti, morala se ispričati.
- Brandone, trebam malo privatnosti.
On je pogleda, s veseljem oko očiju.
- Idem s tobom.- Skoči on sa stolice i uzme je za ruku.
- Uvjeravam te, ne treba mi pomoć u ovoj stvari.
- Ah, moraš se olakšati, zašto ne kažeš? - Primake joj se bliže, usnama dodirujući
njeno uho. -Pomislio sam da želiš da te slijedim.... da te poljubim između drveća.
Mariana zakoluta očima, odmakne se, ispuštajući njegovu ruku.

- Svejedno ću te otpratiti. Ne želim da se neki zalutali stranac mota oko moje žene.
Njegove žene. Obožavala je kako to zvuči.Nakon što je obavila nuždu zaklonjena iza
grma, prišla je drvetu na koje se Brandon naslonio, ruku prekriženih ispred sebe. Oči su mu
bile spuštene, da je skoro pomislila da je zaspao na nogama, dok joj se nije nasmiješio.
- Ponovno smo sami.-
Ona se osvrne oko sebe, primjećujući kako se priroda budi.
- Zaista jesmo.
- Volim biti sam sa tobom.
Mariana se došeta do njega. Brandon raširi ruke i ona utone u njegov zagrljaj.
- Mislim da nas nitko neće smetati neko vrijeme.- Brandon joj reče zavodljivo na uho.
Žmarci isčekivanja potresoše njeno tijelo. -Jesi li siguran?
- Jako siguran. - Ovaj put joj je zubima grebao bradu, pa pritisnuo ono osjetljivo mjesto
ispod njenog uha.
- Oh, da.- Brandon je razvlačio riječi dok je usnama obilježavao njenu kožu niz vrat do
ramena.
Svaki komadić koji je dotakao, i onaj koji još nije, je odjednom postao vruć, ispunjen
potrebom za njim. Bradavice joj se stvrdnu, bedra zadrhte, a između njih je vlažnoća
postajala sve veća. Žudnja za njim je bila moćna, kao i uvijek. Mariana je mislila da se nikad
neće na to naviknuti, jer je svaki poljubac, svaki njegov pogled, izazivao drhtavicu u njoj, kao
da joj je prvi put.
- Brandone.- Zapjevuši ona, pritišćući svoje usne na njegove. Ljubila ga je grozničavo,
nadajući se da će mu pokazati koliko ga želi, treba.
- Oh, ženo.- Prošapće on dok su mu ruke klizile njenim leđima.
Obujmio joj je čvrstu stražnjicu i povukao prema gore, a njegova napeta erekcija se
užurbano pritiskala na njeno međunožje.Brandon otrgne svoje usne od njenih, povlačeći
njenu haljinu dok jedna bradavica nije iskočila van. Mora da je to želio, jer su se njegova
vruća pohlepna usta odmah zalijepila za njenu osjetljivu kožu. Jezikom ju je lizao, grickao,
sisao bezprekidno. Predivan napad na njena osjetila. Mariana uvuče prste u njegovu kosu,
povlačeći ga i pritiskajuči ga natrag. Njezini kukovi su se stalno primicali njegovim,
neprekidno se vrteći, dok joj uzdasi nisu postali jecaji.
- Mmmm. - uzdisala je.
- Ne mogu se zaustaviti, ljubavi, ne mogu.- On je podigne u zrak.
- Nemoj. - Ona omota noge oko njega, a sa zdravom rukom podigne suknje i omota ih
oko kukova.
- Oh, imaj milosti.- On prošapće na njenim usnama kad su mu ruke dotakle njenu golu
kožu.
- Nema milosti.- Mariana se nasmije zavodljivo. - Uzmi me, odmah!
Brandon jekne, petljajući oko svog plejda, i već nakon nekoliko sekundi je uronio u nju
žestoko. Oboje su kriknuli kad su im se tijela spojila, kao da je cijeli svijet nestao a njihova
tijela postala jedno.
- Nemoj prestati.- zahtjevala je ona. - Nemoj nikad prestati.
- Nikad.- Brandon je držao njene kukove čvrsto dok ju je navodio unutra i vani u
vatrenom spajanju.
Ona ga je ljubila po licu, pa uvukla njegovu donju usnu svojim zubima. Nikada nije vodila
ljubav sa takvom žurbom, takvim divljaštvom.Uvlačeći svoj jezik u njena usta, uzimajući ono
što je ponuđeno, Brandon se brzo okrene i pritisne je na drvo. Jednom rukom je držao nju na
kuk a drugom se uhvatio za granu, i nastavio prodirati u nju. Valovi užitka su pojurili njenim
tijelo, a njihov zajednički vrisak je odzvanjao drvećem.
Bez upozorenja, Marianini mišići su se stezali u moćnom orgazmu, kao da pucaju iznutra
prema vani jedan val za drugim valom. Brandon ubrza tempo, samo pojačavajući njezin
užitak. On uzvikne njeno ime, spuštajući čelo na njen vrat i snažno se tresao dok je trajao
njegov vrhunac.Ostali su u tom položaju, nepomični, spojeni, udišući mirise jedno drugoga
činilo se satima, dok napokon nije Mariana rekla.
- Mislim da su mi noge utrnule.
Brandon se nasmije, i odmakne od drveta, spuštajući je na noge. Izravna njenu haljinu i
namjesti svoj plejd.
- Jesi li za još jedno piće ili vino?
- A onda možda još malo privatnosti...
- Oh, djevojko, ti si moj san koji se ostvario. Brak sa mnom ti paše.
Nasmije se nestašno i namigne joj.Oui, brak sa njim joj savršeno odgovara.
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Deset mjeseci kasnije
- Moja damo, morate leći. Odmoriti se.

Mariana odmahne glavom, sretna da je njena tvrdoglavost bar jednom dobro
upotrijebljena. Nije bilo izgleda na ovoj božjoj zelenoj zemlji rodi ovo dijete a da njen muž
nije prisutan.
- Moja damo, molim vas. Nije sigurno.
Mariana se okrene.
- Nije sigurno? - reče ona skoro se histerično smijući. -Ono što nije sigurno, je život
mog supruga. Obećao je da će se vratiti kad bude vrijeme.
- Da, ali kako je mogao znati da ćete vi roditi tjedan dana ranije.?
Mariana je samo gledala smrknuto, i stajala stiočki, koliko je to mogla trudna žena koja
upravo trpi porođajne bolove, kraj najbližeg prozora.Ona slegne ramenima, i nastavi zuriti u
mjesec i zvijezde i njihov odsjaj na vodi. Iako je bila skoro ponoć, nije bila nimalo umorna. I
definitivno neće leći u taj krevet dok se Brandon ne vrati.
Nakon vjenčanja, otputovali su Brandonovoj kući - dvorac Girnigoe, daleko na sjever.
Mariana se mogla zakleti da će zauvijek biti smrznuti. Koliko god nije vjerovala da će
proljeće ikada doći, napokon jest, u obilju, prepuno boja. Bilo je to najljepše mjesto koje je
ikada vidjela.Mariana je bila dočekana u Girnigoeu otvorenih ruku, i odmah se sprijateljila sa
njegovom majkom. Dapače, postale su jako bliske. Beatrice joj je bila poput majke i bila joj je
dobro društvo proteklih mjeseci koliko Brandona nije bilo. Kao i Julianna, iznenađujuće.
Ispričala se za ranija sumnjičanja. Imale su puno toga zajedničkog, što je pomoglo njihovom
zbližavanju. Oba njihova muža su otišla u rat, i obje su bile trudne. Julianna je vjerojatno već
rodila svoju bebu.
Kad su se Englezi vratili na škotsko tlo, Bruce je pozvao Sinclair ratnike u vojsku. Novosti
su stizale svakih nekoliko tjedana. On i njegovi ljudi su prevagnuli u bitci kod Falkirka, iako
su Englezi pobjeđivali. Bogu hvala, i svi njegovi ljudi su preživjeli. Pregrupirali su se i
ponovno snažno udarili.Posljednje vijesti koje je čula su da će se vratiti do sada. Kasnio je
već dva dana, a bar jedan dan ona je tjerala svoje tijelo da se ne porodi, pravi uspjeh samo
po sebi.
Vrata se otvore i Mariana se okrene, očekujući da vidi Brandona kako ispunjava otvor, ali
drugi zastrašujući čovjek je bio tamo. Svećenik. Odjeven u crnu halju, isti željezni križ.
Očigledno, čovjek je našao odjeću koja mu odgovara.
- Što vi radite ovdje?- Upita ona, pokušavajući staviti ruke na bokove, ali njezini bokovi
su bili natečeni od trudnoće, pa ih je spustila sa strana. Nije ga vidjela od crkve.
- Došao sam se moliti za vas i dijete.
- Zašto?
- Takav je običaj.
- Običaj za koga i s koji razlogom?
- Za majku i njeno dijete.- Odgovori on razdraženo.
- Gdje je moj muž.
Čovjek slegne ramenima i uđe u sobu, i stane ispred nje. On pogleda dolje u njen
natečeni trbuh. Trnci straha prođu njome.
- Kako su vas našli? - Upita ona, a instinkti su bili alarmantni.
- Došao sam vratiti ovo.- On ispruži ruku, i otvori šaku polako pokazujući njen prsten.
- Zadržite ga.- Reče ona kratko.
Svećenik podigne obrve. -Zašto, moja damo?
- Ništa mi ne znači. Ne želim ga natrag.
On kratko kimne i stavi ga u otvor sa strane.
- Želite li se ispovjediti?
- Što? - Mariana se zbuni. -Došli ste vratiti prsten. Ništa više. Ne želim ga, pa stoga
možete otići.- Ona se ogleda oko sebe.
- Moja damo, ja sam ovdje da vam olakšam, kako božji ljudi rade.
- Ali samo me uspijevate uzrujati. Sad idite.
- Ako se ne želite ispovjediti, ne mogu vas osloboditi od grijeha a ako ne mogu
osloboditi vas od grijeha, mogu prijeći na vaše nerođeno dijete.
Mariana zagunđa i okrene leđa prevelikom svećeniku. On nije bio debeo već građen od
brda mišića, a ona ga je svejedno poželila izbaciti kroz prozor.
- Dobro, ispovjediti ću se. Ukrala sam tanjur slatkog kruha i zdjelu badema iz kuhinje.
Sakrila ih u moj ormar i jedem ih cijeli dan.
- Moja damo! - Poviče sluškinja. Svi su joj rekli da ne smije jesti kad počne porod, jer
joj neće biti dobro. Pa! Ona je bila prokleto gladna.
Svećenik se naceri. -Još nešto?

- Ne.- Ona promrmlja, prekriživši ruke na prsima.
- Dobro onda.- On priđe bliže, načini znak križa na njenom čelu.-Slobodna si od
grijeha.- Potom stavi ruku na njen trbuh. - I ti.
Bol je presječe i Mariana se savije. Svećenik odskoči od nje, a ona ga je gledala kako juri
kroz vrata. Brz je za tako velikog čovjeka. On se ispriča, ostavljajući je savijenu od bolova.
- Molim vas, dođite u krevet, moja damo. Ne morate se skinuti, još, ako vam ne
odgovara.
Ona odmahne glavom. - Ne. Sjest ću pored prozora.
- Dobro. Ali dopustite mi barem da vam stavim deku preko krila.
Brandonove sluge su bile zapovjednički raspoložene. Dobro, ne sve, samo ona
dodjeljena njoj. Morati će ozbiljno porazgovarati sa ženom kad sve ovo završi. Bolovi u
njenim leđima su postajali sve češći, i ona omota jednom rukom leđa a drugom trbuh da ih
umiri. Samo je to mogla napraviti da zadrži bebu u trbuhu. Zapravo, nije ona mislila da
njezina volja ima puno veze sa tim, koliko njene molitve i pogađanja. Brandon je morao biti
ovdje da bude svjedok rađanju njihovog čudesnog djeteta.Bila je sigurna da je neplodna.
Bila je u stanju kladiti se u svoj život. Ali nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, njeni mjesečni
ciklusi su prestali i pičela je jesti kao konj. Nije osjećala mučnine na koje se većina žena
žalila, i umjesto da je bila umorna ona je bila puna energije. Čudo, sve to.I iz tog razloga,
Brandon je morao biti ovdje. Ne bi bilo pravedno donijeti ovaj dar na svijet bez njega.
Sljedeći bolni trud joj izmami uzvik sa usana. Ova beba dolazi bez obzira što ona
radila.Vrata se opet otvore, a ovaj out uđe Beatrice na prstima. Plavetnilo u njenim očima je
bilo isto kao i u Brandonovim.
- Kako se osjećaš, djevojko?- Upita ona. -Zašto nisi u krevetu?
- Dobro sam.- Lagala je ona. - Uživam malo u noćnom pogledu.
Beatrice podigne obrve. Ženina duga sijeda kosa je bila skupljena u opuštenu pletenicu, a
iako je imala skoro šezdeset godina, na licu je imala tek nekolilo bora. Bila je odjevena u
plaid svjetlijih boja nego većina ostalih u klanu, boja koje su bile slične Brandonovim - žuta,
zelena i plava. Isti takav je i Mariana sada nosila.
- Onda si vidjela.
- Vidjela što?
- Mene. - Brandonov glas je odjekivao sobom.
-
- Brandon! - Mariana vrisne i skoči da ga pozdravi, ali taj kratki trenutak se pokazao
kao pogreška. Ona se zavali nazad u stolicu stežući svoj trbuh. Bol je bila vrlo jaka a sa
njom je došao snažan pritisak između njenih bedara. Brandon požuri prema njoj.
- Jesi li dobro?
- Mislim da se moram leći sada.- Reče ona zadihano između riječi.
Brandon je podigne i odnese na krevet, polegnuvši je nježno kao da je od stakla i ne teža
od pera - za razliku od krmače kako se ona osjećala.
- Kasniš.- Prošapće ona dok joj je ljubio usne.
- Ti si poranila.
Ona se naceri.
- Čekali smo.... - Ali njene riječi je prekinuo još jedan snažni trud i još veći pritisak.
- Moramo je razodjenuti.- Reče Beatrice. -Dovedi babicu.- Naredi ona sluškinji.
Brandon se okrene da ode, ali ga Mariana zgrabi za ruku.
- Ne ostavljaj me.
- Želiš da ostanem? Muškarci ne ...
- Ostani.- Prekine ga.
Brandon kimne, obiđe krevet i popne se do nje.
- Kako želiš, moja ljubavi.
Babica je došla i za manje od sata, Brandon i Mariana su držali u rukama svoja mala
čuda. Dječaka, nazvanog Brandon po ocu i djevojčicu nazvanu Mari.
Kasnije te noći, dok su oboje držali ružičaste spavajuće bebe, Brandon je pogleda s
pobjedničkim osmjehom na usnama.
- Znaš, ženo, mislio sam da sam trijumfirao nad Dugonogim kad sam mu te ukrao. Ali
sad imam još dva razloga za veselje.
Mariana posegne rukom i pomiluje ga po zarasloj bradi dok joj je čista radost ispunjavala
srce.
- Mislim da sam ja bila ta koja je ukrala.
Njen muž zatrese glavom. - Ne, ženo.- On spusti poljupce svakoj bebi na čelo i onda još
jedan na njene usne. -Mi smo se pronašli.
Mariana podigne glavu sa Brandonovog ramena i pogleda ga u oči.
- Tko nađe njegovo je?
- Da, zauvijek.- Polako joj namigne, a u Marianinom trbuhu zaplesaše leptirići.
- Tako te puno volim.- Prošapće ona.
- I ja tebe, slatka moja.

Brandon joj poljupcima prekrije čelo pa usta. Zaspali su, jedno drugom u zagrljaju, a sve
što su ikada trebali, bilo je u toj sobi.
KRAJ
Obrada I prevod : Klub Brbljivica


Trijumf

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Trijumf

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Obrada i prevod : Klub Brbljivica

Uživajte u još jednoj čaroliji KLUBA BRBLJIVICA.

Blizu proleća 1298

nas.- Julianna je povukla svoj mač sa sedla.

ostaviti živu. - Julianna je rekla.

- Ne želim da pričam sa njim Brandone. Ne bih li mogla jednostavno pričati sa tobom?

Visoravan pre nego što je stigla?

Brandon je proučavao Marianu dok se borila da mu odgovori. Njene oči vrzmale su se

tolikom formalnošću, pokušavala je da padne u udobnost sa sobom i nije bila na ivici.Nije u

Brandon je stao samo cantimetar od nje držeći ruke uz telo.

Brandon se nasmejao, i pokušao da se uzdigne na panju, ali jaka bol u ramenu ga je

Hamish se nasmejao i ponovo uzeo kožu sa viskijem nazad.

Reč zavođenje, izgovorena njenim francuskim naglaskom, zagrejala mu je krv. Brandon je

Brandon je nešto gunđao ispod glasa,sumnjala je da je bila sočna psovka na račun

groznica.Nije bilo drugog razumnog objašnjenja za to kako se osjeća.Znala je za posljedice

leđa,natjerao Checkmata da ide brže,ali nije pomoglo.Ako ništa drugo,osjećao je snažnije

- Ako tako želiš.

- Nerado te pitam misliš li za sada ili dok ne dođe netko bolji.

- Onda te izazivam.- reče Ronan. Svi se okrenu u smjeru njegova rođaka.

Brandon se ukoči. Mišići njegove čeljusti se stisne tako da je to mogla vidjeti.

- Jesi li zabrinut da se neće dobro odigrati?

posla.On pogladi njenog konja po grivi.

- Doći će dan kada ću ja odlučiti o svojoj sudbini.

- Ne razumjem vas, ženo. - Promrmlja on.

- Kopile!- Zaurla Brandon. - Stani! Pusti je!

Brandon provuče ruku kroz kosu. - Ako je ozlijede..

- Jesi li spreman? - Valas pogleda Brandona dok su se pripremali da se popnu liticom.

Mariana je marširala sobom. Stalno je pokušavala okretati rukama da bi se sjetila da joj je

- Ne igraj se sa mnom. Reci ljudima kako si došla ovamo.

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Brandon je stisnuo zube tako jako da je pomislio da će mu popucati.Stisnuo je ruke u

Brandon zavrne očima.

upoznao.Brzo ga zaveže za stablo, i vrati se Mariani čije usne su bile spuštene od

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

- Želim osjetiti kako svršavaš na moj jezik.- Prošapće joj na uho.

Sa njegovim izgovorenim priznanjem, Marianin svijet se okrenuo gore pa dolje. Ona

Dugonogi, neću imati drugog izbora.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Izravnavši leđa i ramena, Mariana se prisili da ostane smirena. Ispovjedaonica je bila

Unatoč mogućnosti da ih engleski vojnici napadnu, Brandonovi ljudi su slavili bučno te

Mariana zakoluta očima, odmakne se, ispuštajući njegovu ruku.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Deset mjeseci kasnije

- Moja damo, morate leći. Odmoriti se.

Svećenik se naceri. -Još nešto?

- I ja tebe, slatka moja.

Obrada I prevod : Klub Brbljivica

You might also like