Patologija-Usmeni-Odgovori Na Pitanja PDF

Maja 1 - 14
Pavle 15 – 28
Zrinka 29 – 42
Helena 43 – 56
Vlasta 57 – 70
Antonija 71 – 84
Anita 85 – 98
www.perpetuum-lab.com.hr 1
Anñela 99 – 111
Ivo i Žaja 112 - 124
ISPITNA PITANJA
1. Uzroci oštećenja stanice

2. Mehanizmi nastanka i morfološke karakteristike staničnog bubrenja
3. Prekomjerno nakupljanje metabolita
4. Nekroza
5. Apoptoza
6. Stanične prilagodbe
7. Ovapnjenje
8. Definicija, klasifikacija, klinički znakovi i sustavni znakovi upale
9. Kemijski posrednici upale
10. Vaskularne promjene u akutnoj upali
11. stanične reakcije u akutnoj upali
12. Ishodi akutne upale
13. Cijeljenje rane
14. Mehanizmi nastanka i morfološka obilježja kronične upale
15. Granulomatozna upala
16. Morfološki oblici akutne i kronične upale
17. Mehanizmi nastanka i klinički primjeri hipersenzitivnih bolesti
18. Transplantacijska reakcija
19. SLE
20. Sjogrenov sindrom
21. Sistemska skleroza
22. Kliničke značajke i morfološke promjene tkiva i organa oboljelih od AIDS-a
23. Amiloidoza
24. Mehanizmi nastanka , morfološke i kliničke karakteristike edema
25. Tromboza
26. Embolija
27. Infarkt
28. Šok
29. Kliničkopatološka klasifikacija i nazivi tumora
30. Metastaziranje tumora
31. Karcinogeneza i kancerogeni
32. Molekularna biologija novotvorina
33. Klinička oblježja i laboratorijsko dijagnosticiranje novotvorina
34. Kromosomske anomalije – mehanizmi nastanka
35. Sindromi autosomnih kromosoma
36. Poremećaji spolnih kromosoma
37. Autosomno dominantne nasljedne bolesti: karakteristike i klinički primjeri
38. Autosomno recesivne nasljedne bolesti ; karakteristike i klinički primjeri
39. Bolesti novoroñenačke i dječje dobi
40. Pušenje i alkoholizam
41. Poremećaji vitamina
42. Oštećenja fizikalnim agensima
43. Ateroskleroza: faktori rizika, morfologija i kliničko značenje
44. Aneurizme: klasifikacija i osobitosti
45. Vaskulitisi
46. Tumori krvnih i limfnih žila
47. Ishemijska bolest srca
48. Kongenitalne srčane bolesti
49. Reumatska bolest srca
50. Miokarditisi i kardiomiopatije
51. Klasifikacija anemija
52. Hemolitičke anemije
53. Sideropenična anemija
54. Megaloblastična anemija
55. Non Hodgkin limfomi: klasifikacija i morfološke karakteristike
56. Hodgkinova bolest
57. Akutne leukemije
58. Mijeloproliferativni poremećaji
59. Alelektaza
60. Emfizem
61. Astma
62. Kronični bronhitis i bronhiektazije
63. Restrikcijske plućne bolesti
64. Upale pluća osim tuberkuloze
65. Tuberkuloza
66. Tumori pluća i pleure
67. Ezofagitis
68. Rak jednjaka
69. Gastritis
70. Peptički ulkus
71. Tumori želuca
72. Divertkuloza
73. Vakularne crijevne bolesti
74. Upalne bolesti crijeva
75. Tumori debelog crijeva
76. Akutni i kronični virusni hepatitisi
77. Alkoholna bolest jetre
78. Ciroza jetre: definicija, klasifikacija, kliničke osobitosti
79. Tumori jetre
80. Upala žučnog mjehura i kamenci žučnog mjehura
81. Klasifikacija, kliničke osobitosti i morfološke promjene tkiva i organa u šećernoj bolesti
82. Upala gušterače
83. Karcinom gušterače
84. Klasifikacija i morfološke osobitosti glomerulonefritisa
85. Akutni i kronični pijelonefritis
86. Intersticijski nefritis (analgetična nefropatija)
87. Hipertenzija i morfološke promjene na bubrezima
88. Tumori bubrega
89. Tumori testisa
90. Nodularna hiperplazija i karcinom prostate
91. Epitelna atrofija, hiperplazija i novotvorine vulve
92. Novotvorine vrata maternice
93. Disfunkcijska krvarenja, polipi i hiperplazija endometrija
94. Tumori endometrija i miometrija
95. Tumori jajnika
96. Gestacijska trofoblastična bolest
97. Fibrocistična bolest dojke i odnos prema karcinomu dojke
98. Tumori dojke
99. Hiperpituitarizam
100. Hipopituitarizam
101. Hipotireoidizam
102. Hipertiroidizam i Basedowljeva bolest
103. Struma: difuzna i nodularna
104. Tireoiditisi
105. Tumori štitnjače
106. Poremećaji paratiroidne žlijezde
107. Hiperadrenalizam
108. Hipofunkcija kore nadbubrežne žlijezde
109. Tumori srži nadbubrežne žlijezde
110. Novotvorine kože
111. Metaboličke bolesti kostiju: osteoporoza i Pagetova bolest
112. Osteomijelitis
113. Tumori kosti
114. Reumatoidni artritis
115. Osteoartroza
116. Ulozi
117. Tumori mekih tkiva
118. Hidrocefalus, moždani edem, hernijacija mozga
119. Klasifikacija , etiologija i pazogeneza zaraznih bolesti CNS-a
120. Cerebrovaskularne bolesti mozga
121. Intrakranijalno krvarenje uzrokovano ozljedom krvnih žila
122. Novotvorine mozga
123. Degenerativne bolesti mozga: Alheimerova i Parkinsonova bolest
124. Multipla skleroza
ODGOVORI
1. Uzroci oštećenja stanice
- iz same stanice (poremećaji transkripcije i translacije)

- iz okloliša (kvantitativni – nedostatak tvari, višak metabolita,
kvalitativni – otrovi)
- nedostatak kisika: - prelazak na anaerobni metabolizam(manj učinkovit, zalihe energije se
brzo troše) → u početku reverzibilno, a zatim ireverzibilno oštećenje
→ relativni nedostatak O2 = hipoksija (oštećenje pluća, anemija)
→ potpuni nedostatak O2 = anoksija (davljenje)
Nedovoljna opskrba tkiva krvlju ( najčešće zbog suženje krvnih žila) = ishemija
- višak O2 → djeluje citotoksično (posebno na plućne st.)
djeca u inkubatoru → problemi s plućima i oštećenja očiju (retrorentalna
fibroplazija)
- slobodni radikali : superoksid, vodikov peroksid, hidroksilni ion → mogu djelovati na sve
makromolekule (DNK, struktura proteina, peroksidacija lipida)
neutralizacija ili prirodni antioksidansi: superoksidova dismutaza (O2 → H2O2);
glutationska peroksidaza(H2O2 → OH); katalaza (H2O2); aminokiseline i proteini
sa sa sulfhidrilnim skupinama (cistein, ceruloplazmin, vitamini C i E
- kemijski i fizikalni čimbenici
- mikrobiološki čimbenici
- prehrana
- endogeno oštećenje stanica = mutacija gena
2. Mehanizmi nastanka i morfološke karakteristike staničnog bubrenja
Stanično bubrenje = hidropična promjena (vakularna degeneracija)

o vakuole – proširene cisterne ER, nabubrenje mitohondrije ili prostore ograničene
invaginacijama st. membrane koje čine hipoksične vakuole
Stanični obujam ovisi o ukupnom sadržaju Na+ i H2O (normalno više K+, manje Na+)
- oštećenje stanične membrane:
1. strukturno oštećenje – oštećenje molekule u njoj

o fosfolipaza iz zmija →razgradnja lipida
o endogena fosfolipza (iz hijaloplazme) može u nekim uvjetima napasti i st. membranu
↓
+
Na i H2O ulaze u citoplazmu-stanica bubri
2. Inhibicija enzima u sklopu st. membrane – osjetljivi na djelovanje inhibitora, otrova,

lijekova i metabolita
o živine soli razaraju disulfidne veze,
o živin klorid – inhibitor na st. proksilmanih bubrežnih kanalića (diuretik) → veće
količine = oštećenje st.
Vakularno bubrenje – početni stadij otrovanja nakon čega nastaje nekroza stanica i potpuno
zatajenje bubrega.
3. Nedostatak energije: inhibicija oksidativne fosforilacije, nedovoljna opskrba

metabolitima ili sa O 2.
Oštećenje ER i citoskeleta – nastat će i oštećenje st. membrane.
Oštećenje mitohondrija – promjene u st. membrani (pomoću funkcionalnih interakcija)
PROMJENE U JEDNOM DIJELU STANICE → DOVODE DO POREMEĆAJA I U DRUGOM.
- stanično bubrenje – praćeno bubrenjem mitohondrija :
- proširni prostor izmeñu unutarnje i vanjske mitoh. membrane – Ca2+ izlazi vani
- mitohondrij može puknuti → raspad membrane na nefunkcionalne fragmente koje
poprimaju spiralni oblik = mijelinske figure
- akutno oštećenje stanice → blaga dilatacija GER.

- dugotrajni uzimak lijekova (fenobarbital) = umnažanje vezikula GER – a u jetrenim
stanicama
- ulzaka Na+ i H2O → Ca2+ ide u hijaloplazmu → dogaña se inhibicija sinteze proteina i
odvajanje ribosoma s vanjske površine HER – a (degranulacija HER – a)
- bjelančevine za unutrašnje potrebe stanice se ne sintetiziraju na slobodnim ribosomima
Primarni lizosomi – iz vezikula Golgijeva aparata

Endocitotične vakuole – s tekućinom = pinocitotične
- s solidnim česticama = fagocitotične
endocitotična vakuola + primarni lizosomi = sekundarni lizosomi (heterofagosomi)

- spajanje s probavnim vakuola = autofagosomi
- razgrañene tvari → za hranu, energiju ili sinteza novih organela
- neiskoršteni ili neprobavljeni fragmenti → egzocitozom van
- stare i oštećene stanice – nema egzocitoze
↓→zato sadrže lipofuscin (ostatna tjelešca bogata oksidiranim lipidima koja im daju
smeñu boju)
lipofuscin – smeñi pigment starenja (izražen najviše u srcu i testisima)
Citoskelet:
- mikrotubuli (najdeblji, α i β tubuli, stvaraju mitotičko vreteno )
- mikrofilamenti (najtanji, aktin i miozin, kontraktilnost, oblikovanje filopodija: migracija
stanica)
- intermedijalna vlakna (epitel = keratin
mezenhim = vimentin
neuroni = neurofilamentni proteini
glija = kiseli fibrilarni protein glije
mišići = dezmin
↓→ovo dokazuje podrijklo tumora
Dugotrajni štetni podražaj = nakupljanje citoskeletnih vlakanaca u posebnim citoplazm.tjelešcima
→ jetrene stanice u kroničnih alkoholičara = Malloryjev hijalin poznat kao alkoholni hijalin (keratin
u spirali koji veže ubikvitin)
→ u Alzheimerovih bolesnika – neurofibrilarne petlje grañene od neurofilamenata
Stanice = mogu se u potpunosti oporaviti

- nepotouno oporavljene stanice = onkociti (najčešće smješteni u štitnjači)
- obilna eozinofilna citoplazma puna mitohondrija – imaju potrebu za energijom zato se
mitohondriji umnažaju, ali iscrpljena stanica ne može podmirivati vanjske potrebe,
nagomilani mitohondriji ostaju, pridonoseći „ E dugu“
3. Prekomjerno nakupljanje metabolita
Velika učestalost akutnih poremećaja, smanjena sposobnost obnavljanja stanica i dugotrajni štetni
poremećaji → nakupljanje metabolita u citoplazmi.
Nakupljanje masti u obliku triglicerida u stanicama koje normalno ne obiluju mastima = masna
pretvorba ili masna promjena (najčešće u jetri, ali može i u srcu, bubrezima, skeletni mišići i
drugdje).
- najčešći uzroci = pretilost, šećerne bolesti, kronični alkoholizam

- rjeñe = greške metabolizma (hereditarna hiperlipidimija, galaktoremija,), otrovanje
(teraklorugljik, fosfor), virus hepatitisa C, malo bjelančevina u prehrani (kvašiorkor)
Nakupljanje pigmenata:
I. Egzogeni – anorganske tvari (ugljena prašina) ili organske (keratenoiski iz žutog voća –
mrkva, papaja)
II. Endogeni:
a) porijeklom iz tirozina:
- malanin ( u molekulama kože, mrežnici)
b) podrijeklom iz hrane:
- sadrže Fe:
- feritin
- hemosiderin (agregati feritina)
↓→ berlinskim modrilom (plav)
↓→prekomjerno nakupljanje=hemosideroza, (nastaje kao posljedica razaranja
eritrocita)
- bez Fe:
o biliverdin
o bilirubin (krv – veza za albumin, u jetri – konjugiran za diglukuronid, izlučuju se u
žuč)
o urobilinogen: urobilin → raspadni produkt bilirubina, daje boju mokraći
Žutica = patološko nakupljanje bilirubina u krvi → u pravilu praćeno odlaganjem pigmenata u

ostalim tkivima.
c) lipokromni pigmenti:
o najpoznatiji : lipofuscin
4. Nekroza
- posljedica vanjskog štetnog čimbenika

- patološka
- zahvaća veće skupine stanica ili odreñene anatomske cjeline
- uvjetovana različitim inhibitornim učincima
- ne troši energiju
Vidljiva: EM – nakon 1 sata
SV – 12 – 24 sata
Makroskopski – 1-2 dana
Sigurni znaci: ruptura st. membrane i ireverzibilne promjene jezgre:

a) piknoza – kondenzacija kromatina
b) karioloza – gubitak kromatina ( kao da je ispran)
c) karioreksa – fragmentacija kromatina
5 vrsta nekroze:
1. koagulacijska: inaktivacija enzima (kod ishemije)

makro: blijeda struktura, u početku očuvana
mikroskopski: imaju svoj oblik, citoplazmu = eozinofilna
↓→ stanice grobovi
2. likvefakcijska: razmekšanje tkiva (mozak pri ishemiji)
makrosk.: polutekuća masa, nakon čega slijedi reaps.nekrot. tkiva. Nastaje žučkasta
prozirna tekućina
↓→ objašnjava se djelovanjem hidrolit. enzima
mikrosk.: stanice razorene, oko infarkta: makrofagi, st. mikrofilije
• u mozgu: autolitički proces.
• ostala tkiva: heteroliza (enzimi iz leukocita)
↓→ znak infekcije
Likvifikacijska nekroza crijeva ili udova u kojoj je tkivo ificirano bakterijama= vlažna gangrena
(tkivo se raspada)
suha gangrena – oblikkoagul. nekroze površina tijela, praćena dehidracijom nekrot. tkiva.
osobine: smanjeni turgor (zahvaćena P je smežurana), suhoća i promjena boje (gotovo
crna boja)
↓→ MUMIFIKACIJA
3. Kazeozna nekroza: u žarištima tuberkuloze kao i u nekrotič. granulama uzrokovanim spec. gljiv.
infekcijama (Histoplazma kapsulatum)
- tkivo u središu granuloma je okruženo epiteloidnim stanicama, divovskim stanicama i

limfocitima od kojih su grañeni granulomi
- nekrotično tkivo: amorfna masa
- obrisi stanica nisu očuvani
- zrnata solidna struktura.
4. Enzimska nekroza masnog tkiva:
- masno tkivo izloženo djelovanju gušteračinih enzima (lipaza)

- vidi se kod akutnog pankreatitisa
makroskopski: bijela zrnca ili naslage u masnom tkivu ( slobodne masne kiseline vežu Ca 2+)
mikroskopski: gubitak st. obrisa i odlaganj Ca2+ sapuna ( daju plavkastu boju), u pravilu okrižena
neutrofilima
- može biti: traumatska nekroza masnog tkiva (dojka, potkožno m.t.)

- oštećenje membrane dovodi do rasapa lipida po meñustaničnom prostoru
- to makrofagi fagocitiraju i time postaju pjenušavi lipofagi.
5. Fibrinoidna nekroza
- zahvaća krvne žile, uzrokovana autoimunosnim bolestima ili malignom hipertenzijom
makrosk: NEMA promjena

Fibrin preklapa stanice koje su nekrotične i ne mogu se vidjeti. fibrin se odlaže jer organizam želi
spriječiti krvarenje.
ISHOD NEKROZE OVISI O MJESTU OŠTEĆENJA, TIPU NEKROZE I REAKCIJI

ORGANIZMA.
5. Apoptoza
aktivacija endogenskog genskog programa samouništenja stanice.
-aktivni enzimski proces koji troši energiju
-Fiziološka:
- u 7. tjednu embriogeneze dolazi do apoptoze u intra digitalnim prostorima (poremećaj
dovodi do sindaktilije)
- oblikovanje crijevnog lumena (ako izostane apoptoza nastane atrezija crijeva)
- obnavljanje zrelog tkiva koa što je koža i sluznice
-dio je i fiziološkog procesa kao što je ljuštenje endometrija na kraju svakog menstrualnog
ciklusa)
-Patološka:
→ egzogeno uvjetovana:
-virusna infekcija hepatitisa ( apototična hepatociti žutoj groznici nazivaju se
Councolmanova tijelašca ili eozinofilna tijelešca)
- imunosna smrt (citotoksični limfociti T)
-kemijski, fizikalni i biološki agensi ( hoće li zbog njih nastati apoptoza ovisi o
njihovoj dozi)
→ endogeno uvjetovana:
- uroñene mišićne bolesti
- neurodegenerativne bolesti (amiotrofična lateralna skleroza)
- MORFOLOŠKI:
-počinje kondanziranjem citoplazme
-stanica se fragmentira na manje dijelova koji su obavijeni s funkcionalnom st. mambranom i u sabi
imaju dijelove nukleosoma ( dijelovi jezgre izrezani endonukleazama)
- ti dijelovi sanice se nalaze u dodiru ( zalijpljeni zbog glikoproteina) s ostalim stanicama sve dok ih
fagociti ne razore
-NIJE PRAĆENA UPALOM
-PATOGENEZA: → ima 4 faze
1. Početni signal:
- promjene u st. membranistimulativnim ili inhibitornim podražajem
- pozitivni: aktivacija receptora kao FASCCD95 ili receptora za TNF
- negativni nedostatak hormona, čimbenika rasta
2. Prijenos i integrcaija signala:
spojevi koji prenose i pojačavaju ili zaustavljaju signal
- najvažniji: enzimi kaspaze ( i to inicijcijske)
kontrolori: najvažniji: proteini iz mitohondrija BCL – inhibitar ( smanije permeabilnost mitoh.
mem. i tako sprječava izlazak nekih efektora kao citokroma C
BAD i BAKS - stimulatori
3. Izvršna faza:
- ativacija kaspaza (IZVRŠNIH)
- nastaju apoptotska tjelašca
4. Uklanjanje st. fragmenata

fagocitoza makrpfagima
Folikularni limfomi i BCL-2 – poremećen

↓→ limfociti dugo žive → povećan njihov broj
6. Stanične prilagodbe
→Atrofija – smanjenje obujma pojedinih stanica, tkiva, organa ili cijelog tijela.
- malo citoplazme
- reverzibilna.
Atrofija tkiva i organa: gubitak broja st. i veličine st.
Fiziološka: = involucija (timus nakon ranog djetinstva,

jajnik nakon menopauze)
Patološka:
- generalizirana opća atrofija uzrokovana slabom prehranom = marazam
- iznemoglost i slabost bolesnika sa tumorima = kaheksija (smanjen tek, tumori se hrane na
račun domaćona, lučenje citoksina, TNF-a...)
- lokalizirana:
o arteroskeroza bubrežne arterije = atrofija bubrega
o nedostatak adenokatiokotropnog hormona(ACTH), tireotropnog hormona(TSH9,
lutinizacijskog hormona (LH), folikulo-stimulacijskog hormona (FSH) – atrofija
endokrinih organa u bolesnika s oštećenjem hipofize ili hipotalamusa
o staračka osteoporoza 8gubitak koštanih grdica)
o majularna degenracija (staračka sljepoća – atrofija pigmenta mrežnog epitela.
Makroskopski: organi manji od normalnih

Mikroskopski: male st. imaju lipofuscin
→Hipertrofija: povećanje organa zbog povećanog obujma pojedinih parenhimnih st. od kojih je
grañen.
- fiziološka: veliki mišići u dizača utega
- patološka: povećanje lijeve klijetke zbog hipertenzije
Hipertrofija stanica → više gradivnih komponenti (bjelančevine, lipidi, ugljikohidrati, nukl.

kiseline)
Izolirana hipertrofija: srce i skeletni mišići
- inače kombinrana shiperplazijom
- izrazito povećano srce (teže od 600g) = coskovinum.
→Hiperplazija: povećanje tkiva ili organa zbog umnažanja stanica.

Fiziološka: trudnoća (hipofiza, luteinske st. u jajniku, maternic)
dojenje (st. lobuluja i acinsa dojke.)
Patološka: posljedica ↑ stimulacije, ↑ funkc. zahtjeva ili idiopatska

- gušavost: ↑ TSH
- ginekomastija: estrogrni u muških
- povećana prostata
- leukoplakia (bijele pečaste naslage u kon. upali usne šupline ili stidnice)
- žulj (zadebljani oroženi epitel na tabanima idlanovima)
Hiperplazija možw biti posljedica: produljene stimulacije čimbenicima rasta, neprimjereno snažne
fiziološke stimulacije, poremećene reakcije st. na podražeje
Mikroskopski: tijelo djeluje hipercelularno.
→Metaplazija: zamjena st. jednog zrelog tkiva zrelim st. drugog tkiva.
UVIJEK PATOLOŠKA:
- uzroci: dugotrajni podražaj tkiva fiz. ili kem. agensima

kronična upala
manjak odreñenih tvari u hrani.
- epitelna i mezenhimalna
- Barrettova promjena: bolesniku s gastroezofagalnim refluksom se normalni pločasti epitel
jednjaka zamijeni s cilindričnim koji nalikuje na crijebni epitel.
→ Displazija: epitelna tkiva u kojima dolazi do zamjene normalnog epitela slabije diferencirenim
epitelom koji često pokazuje znatno odstupanje od normelnog satrijevanja i org. st. u tom tkivu.
PATOLOŠKI:
st. → pleomorfne
anizonukleoza = jezgre se razlikuju.
Teška displazija – visok potencijal progresije u invazivni karcinom.
7. Ovapnjenje
Ovapnjenje ili kalcifikacija - abnormalno odlaganje Ca soli u tkivima.

Patološki: sva tkiva osim kosti.
Distrofična: ošptećene stanice u koje ulazi Ca2+
↓→ najčešće impregnacija membrane mitoh. Ca2+ fosfatom
- sklona nekrotična tkiva (pout žarišta kazaozne nekroze)
Metastaska: hiperkalcijemija
↓→ hiperfunkcija paratireoidne žlijetde
višak vtamina D, pretjerano konzumiranje mlijeka i lužnatih tvari, sarkoidoza te endokrini
poremećaj (hipertireoza ili Addisonova bolest)
Karcinom dojke: metast. u kost ili luči citokine koji mobiliziraju Ca iz kosti.
↓→najzastupljeniji uzrok karcinomske hiperkalcijemije
- najčešće zahvaćeni: bubreg i pluća (zbog varijacije pH)

- odlažu se i u želučanu sluznicu (jer HCl smanjuje CH+ u sluznici.
8. Definicija, klasifikacija, klinički znakovi i sustavni znakovi upale
→ složena reakcija živih tkiva na niz oštećenja ilipodražaja

idiopatske – nepoznat uzrok
- upala može biti korisna, ali imati i nepovoljne posljedice
- vitalna rekacija
- samo živi organizam je može razviti
Etiološka podjela:
→ endogeni uzroci – tveri iz stanica, organa, krvi i tkivnih tekućina

- citokini, citoplazmatski sastojci stanice
- makrofagi, limfocit, plazma stanice – luče posrednike upale
- endotelne st. – mogu ličitiupalne rakcije. U principu luče samo tvari koje u homeostazi
imaju antiflogističko (protuupalno) djelovanje
→ egzogeni – mikroorganizmi, fizikalni čimbenici, kemijski čimbenici.
Vremenska podjela:
→ akutne – traju kratko (minute, sati, dani), uočljiv početak
→ kronične – traju dugo (katkad i godinama), nemaju jasan početak, često nastavak akurne upale
Morfoliška: po osnovi makroskopskih i mikroskopskih promjena.

Anatomski: prema organu gdje se zbivaju:
- upala crvuljka – apendicitis
- upala jednjaka – ezofagitis
- upala jajovoda – salpingitis
- upala pluća – pneumonija
- gnojna upala volarne strane prsta – panaricij
- gnojna upala uz lateralni rub nokta – paranihija
- gnojna upalka kože – piodema ili impetigo
→ Kronični znakovi upale:

calor (toplina), rubor (crvenilo), tumor (oteklina), dolor (bol), a Virchow je ovim Celsusovim
„znakovima“ dodao i functio laesa (oštećena funkcija).
Sustavni učinci upale:

- vrućica (endogene pirogene tvari: IL -1, IL-6, TNF
↓
stimulira prostaglandine
IL- 6 u jetri nastaje stimulacijom TNF i IL-1
IL-1 u makrofagima nastaje stimulacijom TNF9
- promjene u broju cirkulirajućih leukocita

(IL-1 i TNF – stimulirsju oslobsñsnje leukocita iz KS
- virusi = limfocitoza
- paraziti = eozinofilija
- AIDS = limfopemija
- biokemijske promjene u krvi

(citokini potiču ili koče sintezu bjelančevina = poz. ili neg. reakcija akutne faze
sedimentacija – promjena pl. bjelančevina
↓ ↓→ poremećen odnos proteina, eritrocit se brže sedimentiraju
↓→ nespec serološki test
- albumin – snižen u upali
- najvažnija ubrzana sinteza bjelančevina u krvi = C reaktivni protein (CRP), α1 antitripsin,
haproglobin, fibrinogen, α2 makroglobulin,prekursar amiloid povezanog proteina)
c(CRP) = kolerira sa sedim. eritrocita
- hemodinamički poremećaji
- umor i konstitucionalni simptomi ( slabost, umor, gubitak teka, nespecifična bol (mialgija),
osjećaj mučnine.
9. Kemijski posrednici upale
biološke tvari koje mogu izazvati, pojačati, ublažiti ili na drugi način modificirati upalne procese.
- egzogeni (mikroorganizmi
- endogeni:
- gotovi aktivirani
- posrednike koji se mogu sintetizirati de novo
To su:
a. vazoaktivni amini (seratonin i histamin)
b. proteaze (komplement, zgrušavanje, kinini, fibrinolizin)
c. derivati arahidonske kis ili eikozanoidi (prostaglandini, leukotrieni)
d. PAF
e. citokini
f. čimbenici radsta
g. NO i druge biološke aktivne mol. male mase.
- pleiotropno djelovanje – djeluje na više vrsta stanice.

U zdravom organizmu su prisutni i endogeni inhibitori koji ograničavaju djelovanje upalnih
posrednika sprečavajući nekontrolirano napredovanje upale. Oni djeluju najčešće specifično koji
ograničavaju djelovanje posrednika upale. Ipak postoje i oni koji djeluju na više različitih.
→ Vazoaktivni amini
- serotin izaziva kontrakciju glatkih mišića st. arteriola ali nema veliku ulogu u upalnim
reakcijama u ljidi (u životinja nekih pospješuju upale)
- histamin razgrañuje histaminaza, ali ako se oslobodi velika količina histamina, on može
uzrokovati sustavnu vazodilataciju i povećanu propusnost krbnih žila što dovodi do naglog
pada krvnog tlaka i gubitak svijesti, a razvije li se ireverzibilna faza šoka čak i smrt (to se
može dogoditi u anafilatičkom šoku)
- histamin u početku upale dovodi trostruke reakcije (već prije opisano u akutnoj upali)
→ Lizosomski proteini:
Kationski proteini _ adhezija neutrofila i eozinofila na čestice u njihovom okolišu. One su toksične
za bakterije i parazite, te djeluju kemotaktično na leukocite. neki od njih aktiviraju i sustav
komplemenata te tako preidonose razvoju upale.
→ Proteini plazme:
najvažniji meñu njima su:
a. sustav kinina
b. sustav zgrušabvanja
c. sustav plezminogena
d. sustav komplemenata
Svi se mogu aktivirati Hagemanovim čimbenikom (faktor koagulacije XII → ali ide i povratna
aktivacija (jedan od njih mogu aktivirati njega)
Ovi mehanizmi povratne aktivacije su važni za pojačavanje upalnog odgovora, koji se vlastitim
meñusobnim reakcijama uspješno održava i modificira nakon inicijalnog pokretanja (autokatalitičko
djelovanje).
a. Sustav kinina.
Kalikrein nastaje iz prekalikreina djelovanjem aktiviranog Hagemanova čimbenika i tako pojačava
upalni proces.
Bradikinin djeluje kao histamin na krvne žile ali sporije (znači povećava propusnost). Osim toga
izaziva i edem te uzrokuje bol.
b. Sustav zgrušavanja krvi
Aktivirani faktor XII djeluje na faktor XI i time pokreće endogeni pur aktivacije koagulacije. Uz
istodobno aktivirani egzogeni put nastupa zajednička faza aktivacije sustava zgrušavanja koj
azavršava polimerizacijom fibrinogena u fibrin, pod utjecajem trombina. pri tome se oslobañaju
fibrino peptidi koji povećavaju propusnost krvne žile i djeluju kemotaktički na leukocite.
c. Sustav plazminogena
- spečava prekomjerno zgrušavanje krvi
- aktivacija: pretvorba plazminogena u plaznu
Plazmin ima 3 učinka u upalnim procesima:

1. fibrinoliza
2. aktivacija Hagemanova čimbenika
3. aktivacija sustava komplemenata (na komponentu C3)
d. Sustav komplemenata:
3 puta aktivacije (klasični, alternativni i lektinski) završavaju aktivacijom C3, pri čemu kaskada
enzimskih reakcija prelazi u efektarsku fazu.
Tu se C3 cijapa na C3a, b i c.
C3a – posrednik upale

C3b i C3c = C5 konvertaza
C5 konvertaza cijepa C5 na C5a i C5b koji se uključuju u završne rekcije enzimske kasksde. Tim
reakcijama nastaje kompleks C5-9 ili kompleks membranskih napadača.
Funkcije:
C3b → opsonizacija
C5a → olakšava prijanjanje leukocita uz endotel, te usmjerava njihovo kretanje pri migraciji i kroz
tkivo.
C3a → privlači leukocite, prema žarištu upale
C3a i C5a → vazoaktivno djelovanje (vazodilatacija + izlučivanje histamina iz mastocita)
C5-9 → (ili kompleks membranskih napadača) → citotoksično djelovanje
Komplement još i sudjeluje u kataklizmu imunokompleksa.
→ Citokini
Zajedničke osobine:
- pleiotropno djelovanje
- funkcionalna podudarnost
- zajedničko (sinergističko) djelovanje
- kako se sintetiziraju de novo, oa im učinak više dolazi do izražaja u kasnijim fazama upale
- kratkog su vijeka u tkivima i zato ih st. izlučjuju ciklički
- djeluju: autokino, parakino i endokino
- izlučuju se i u stanjima homeostaze (to upućuje da imaju i druge funkcije)
→ Čimbenici rasta
Dijelimo ih u:
a. čimbenike kompetentnosti:
- djeluju na st U Go fazi potičući diobi
- tu spadaju PDGF i FGF
* PDGF. Iz trombocita, ali i iz entotela, makrofaga, glatke mišićne st i tumorske st
- stimulira diobu fibroplasta, angioblasta i glatkih mišićnih st.
- djeluije i vazokonstriktivno
- stimulira sintezu kolesterola i prostaglanina
* FGF: stimulira proliferaciju fibriblasta, glatkih mišićnih st. i druge mezenhimalnih st.
- ubrzava angiogenezu
b. čimbenike napredovanja
- djeluju na st koje su već u mitotičkom ciklusu
- tu spadaju EGF i TGF-ά
* EGF: ima mitogen učinak na epitelne i mezenhimalne st
- u fibroplastima stimulira sintezu bjelančevina i produkciju kalogena
* TGF-ά: izlučuju ga epitelne i mezenhimne st., ali su makrofagi glavni izvor
- potiče poliferaciju bazalnih st epidermisa koje premošćuju defekt u površinskom
dijelu kože
→ Eikozanoidi
- lipidi od 20 ugljikovih atoma
- svi nastaju iz arahidonske kiseline
- 2 metabolička puta arahidonske kiseline:
1. put ciklooksigenaze:
- nastaju time i nestabilni prostaglandini PGG2 i PGH2 iz kojih se oslobañaju
stabilniji prostaglandini E2 IF2, prostaciklin i tromboksan A2
- djeluju na krvne žile, leukocite, glatke mišićne st. i živčane st.
- može se njihovo djelovanje inhibirat aspirinom i indometacinom (nesteroidni
antiinflamatornim antireumaticima)
2. put lipoksigenaze:
- završava stvaranjem leukotriena LTBu, LTC4, LTD4 i LTE4
- oni su sporodjelujuće tvari anafilaksije, jer pospješuju dugotrajnu kontrakciju
glatkih mišićnih st. bronha
- oni povećavaju propusnost krvnih žila
- eozonofili izlučuju arilsnefatazukoja ih razgrañuje
→ PAF (platelet activating factor)

- čimbnik aktivacije trombocita
- nastaje djelovanjem fosfolipaze A2
- on je fosfokolin
- nastaje u endotelnim stanicama, leukocitima, mezangijskim bubrežnim st. i u mnogim
drugim.
- djeluje na trombocite, leukocite i stanice krbnih žila. PAF stimulira agregaciju aktivnosti
trombocita i leukocita, te izaziva vazodilataciju i povežćava propusnost krvnožilne stijenke
- on privlači leukocite ne mjesto upale
- lipokartini, koji su inhibitori fosfolipaze A2, sprečavaju produkciju PAF-a i djeluju
protuupalno.
10. Vaskularne promjene u akutnoj upali
- prve reakcije tkiva

1. konstrikcija arteriola zbog meh. podražaja, pa vazodilatacija s crvenilom; kao3. lokalni edem
histamin – postkapilarne venule i tako uzrokuje tkivni edem
Dugotrajan ili jak podražaj – izrženi edem i crvenilo
↓ ↓→ nastaje eksudat
↓→ ireverzibilne promjene krvožilne stijenke
Upalni edem: 3 uzroka:

h. povišeni hidrostatički tlak krvi
i. smanje osmotski tlak plazme
j. povećana propusnost krvožilne stijenke
- histamin, bradikinin, PAF, tromboksan A2 – kontrakcija endotela
↓→ reverzibilna povećana propusnost
VEGF – stimulira transcitozu
Razlikujemo 3 (klinički i etiološki) različita oblika propusnosti krvožilne stijenke (malih krvnih
žila)
1. Neposredni prolazni odgovor
- posredovan histaminom, reverzibilno
- venule
2. Neposredni sudržani odgovor
- opsežno oštećenje tkiva (opekline, bakt. infekcije)
- arteriole, kapilare, venule
3. Odgoñena prolongirana propusnost
- nakon latentnog perioda (opekline na koži nakon sunčanja)
- kapilare, venule
Edem – nakupljanje tekućine u tkivima ili tjelesnim šupljinama

Upalni edem iz Lewisove trostruke reakcije = filtrat seruma
To je transudat, a nastaje gdje nije narušen integritet krvnih žila = serozne upale
Transudat: bistar, proteini(< 3g/dl), spec. težina >1,015, sadrži upalne stanice
- ako se oštećeni leukociti razgrade nastaje gnoj (žučkasta boja) – perulentan je.
Ako se u eksudatu tome nañe i fibrinogen -daje mu čvrstoću za fibrinska vlakana – fibrilopularenta.
11. Stanične reakcije u akutnoj upali

- intravaskularne promjene = marginilizacija leukocita u krvotoku, njihova aktivacija: adhezija za
endotel
- emigracija leukocita: dijapedeza izlaženja iz krvi u tkivne prostore
- fagocitoza bakterija: oslobañanje kemijskih čimbenika leukocita s baktericidnom aktivnosti i
fagocitoza bakterija
- adhezijski receptori na površini leukocita:
selektini, integrini, imunoglobulin i glikoproteini nalik na mucin.
Selektini:
- L – selektini se vežu s adresinima na endotelu
- E – selektini s endotela vežu sijalinsku kis. i fukozu s leukocita
pridonose regrutiranju leukocita u kasnijim fazama upale, održavaju i pojačavaju upalne
reakcije
- P – selektini – u fazi „kotrljanja“ po vaskularnoj stijenci (integrini – povećavaju afinitet izmeñu
leukocita na čijoj su površini izraženi i endotela
na površini tombrocita integrin GpIIb/IIIa sudjeluje u njihovoj agregacijia (mislim tu na trombocite)
Integrini na površini leukocita se vežu za proteine st. membrane endotele koji pripadaju porodici
imunoglobulina.
- najpoznatija = VCAM (vaskularna endotelna adhezivna mol)
ICAM (meñustanična adhezivna molekula)
U glikoproteine nalik na mucin spada heparan sufat koji se veže za leukocitni CD44
-oni se nalaze u ekstracelularnom matriksu i na površini stanice
- inhibitor polimerizacije tubulina = kalhicin
-inhibitar polimerizacije mikrotubula = citohalazin
-Baktericidni proces se zbiva u 3 faze:

1. Prepoznavanje i adhezija (lakše ako su bak. opsonizirane)
- aktivacija leukocita – uvjetovana aktivacijom fosfolipaze
A2 koji proizvodi sek glasnike. Pri tome i Ca izlazi iz svojih rezervoara. On aktivira fosfolipazu
A2, protein kinazu C, „polimerizira“ tubuline...
2. Internalizacija
- oblikovanje fagocitotične vakuole
3. Razlaganje bak. stanice
- proces ovisan o O2_
- akivacija NADPH oksodaze koja oksidira NADPH u NADP. Tu se oslobañaju
superoksid koji uz pomoć svoje dizmutaze prelazi u H2O2. Mijeloperoksidoza
katalizira spajanje hidroksilnog radkala i klora pri čemu nastaje hiperklorna
kiselina (HOCl) koja ima najjaču baktericidnu aktivnost.
- proces neovisan o O2:
- lizosomni enzimi, kationski defenzini, lizozim, laktoferin i druge baktercidne tvari
u leukocitnim granulama.
lizosomske hidrolize – razlažu inaktivirane bak. stanice.
12. Ishodi akutne upale
→ rezolucija: nakon blage upale tkivo u potpunosti zacijeli

→ regeneracija: u tkivima čije se stanice mogu dijeliti
- uništene st. se zamijene novim st. istog tkiva
→ perzistencija: ak. upala se potraje i prelazi u kroničnu
→ recidiv: ak. upala se opet pojavi nakon cijepljenja. Završava kroničnom upalom.
Regeneracija:
Stanice: 3 skupine s obzirom na regeneraciju:
a. labilne – mitotične, stalno se obnavljaju
- epidermis, sluznica probave, dišnog i urogenitalnog sustava, limfne i hematopoetike
organe, germinativni epitel testisa
b. stabilne – fakultativno mitotičke
- jetra, bubreg, endokrine žlijezde, fibroblasti,kondrociti, osteociti, glatkomišićne st,
te endotelne st. krvnih žila
c. permanentne – postmitotičke, terminalno diferencirane
- srčani mišići, neuroni, skeletni mišići
Reparacija = fibroza oštećenog tkiva

makroskopski ožiljak!
U živčanom tkivu glioza (proliferacija glijalnih stanica) je ekvivalentan proces ožiljkivanja
(cikatrizacije) ostalih tkiva.
-nakon moždanog udara (oštećenja neurona) to ne može zamijeniti niti glija nego nastaje
pseudocista ispunjena tekućinom.
13. Cijeljenje rana

neprekinuti proces koji se sastoji od nekoliko faza:
a. faza aktne upale
b. stvaranje granulacije (kod tkiva)
c. stvaranje ranog ožiljka
d. pregradnja ožiljka
- rana → tipične osobine akutne upale

1. krvni ugrušak razgrañuje neutrofile, pa
2. makrofagi stimuliraju poliferaciju fibroblasta, endotela i gl. mišića
3. miofibroblasti (fibroblasti koji se mogu kontraktirati) približavaju rubove rana
4. endotel+citokin = angioblasti → poboljšavaju prokrvljenost
↓→ rani dolaze hranjive tvari, O2 i odvode se razgradni produkti
5. makrofagi + fibroplasti + angioblasti +novostvoreni meñust. matriks tvore granulacijsko tkivo
- sterilne rane = cijeljenje s prvom nakanom (reparacija ide odmah nakon što se ukloni štetni agens,
gran. najveća 4 do 7 dana nakon čega ga zamjenjuje vezivo tkivo ožiljka.
- velika površina ili infekcija rane = cijeljenje s drugom nakanom
- gran. tkivo mogu ispuniti čitavu površinu rane
- formiranje ožiljka – u granul. tkivu najčešće 2 -4 tjedna
- rani ožiljak = puno st. fibroblasta, a malo matriksa
- kolagen, higrofilne tvari (glikozaminoglikani, proteoglik. i hijaluronska kis)
- makrofagi razgrañuju kolagen III, a fibroblasti sintetiziraju kalogen 1
- kad se kalogen tipa 1 ukriženo poveže → tkivo postane funkcionalno i normalne čvrstoće
(nakon otprilike 6 tjedana)
Uzroci usporenog cijeljenja rana: infekcije, strana tijela, poremećaj cirkulacije, endokrine bolesti
(mikrovaskularna insuficijencija), nedostatak hranjivih tvari
- dehiscencija rane = rubovi rane razdvojeni (meh. pritisak, loši šavovi)

- divlje meso = bujna granulacija koja prelazi rubove rane
- keloid = prekomjerno odlaganje kalogena = tumorozni ožiljak
↓→ nepravilna tvorba neorganoziranog tkiva
- češća u crnaca
- kontraktivne – previše veziva ili mišićna fibroza = deformacija zglobova
↓ ↓→ nakon velikih opeklina
↓→ Dupuytrenova i Volhmannova kontraktura
14. Mehanizmi nastanka i morfološka obilježja kronične upale
- dulje od akutnih
- nema tipičnih znakova ak. upale
- nema jasnog početka ni predvidljivog kraja
- nejasna etiologija, liječenje ovisi o liječnikovu iskustvu
- limfociti, makrofagi, plazmastanični infiltrat
iznimke = virusi = limfociti
Tipične vrste kron. upale:

- perzistirajuća akutna upala = gnojna– krv ne dolazi u središte apscesa
- recidivi akutne upale
- upale uzrokovane unutarstaničnim patogenima
- višestanični izvanst. patogeni organizmi
- interna strana tijela
- imunosne bolesti
- imunodeficijencije (osjetljivi na gljive: Aspergillus, Candida, Pneumocystis jiroveci)
- bolesti nepoznate etiologije (idiopatske bolesti)
Difuzna kronična upala = difuzna infiltracija upalnih st. meñu kojima prevladavaju limfociti,
plazmina st., makrofagi
- citokini i elastaza, kalogenaza, lipaza (makrofagi) = oštećenje st. i matriksa = nekroza praćena
regeneracijom ili nadomještanje vezivom
- eikozanoidi, citokini, radikali O2 – podupiru upalu.
-----┼-----
vrućica, gubitak teka, slabost
15. Granulomatozna upala
Modificirani makrofagi i limfociti se nakupljaju i tvore granulome. Ti makrofagi su zapravo

modificirani u epiteloidne stanice, tj.citoplazma jednog makrofage se spaje s citoplazmom drugog
makrofaga. Epiteloidni makrofagi se spajaju i oblikuju divovske sincicijske stanice.
Vrste granuloma:
a)Kazeozni- orijaške stanice,epiteloidne stanice, limfociti
Središte-kazeozna nekroza (amorfna nekrotska masa)
Uzrokuju ih- M. Tuberculosis, H.capsulatum
b)Nekazeozni-epiteloidne, orijaške, uska zona limfocita uz rub
Središte- bez kazeozne nekroze
Uzrokuju ih-srkoidoza i tumori u limfnim čvorovima, sarkoidoza u organima, imunoreakcije
c)Granulomi stranog tijela-divovske stanice koje u sredini imaju strano tijelo
Nisu kompaktni kao kazeozni ili nekazeozni
d)Guma-epiteloidne stanice, orijaški makrofagi, plazma stanice, limfociti
Središte- obrisi nekrotičnih stanica koje se nisu u potpunosti raspale
Tipičan za 3.stadij sifilisa
e)Supurativni granulomi
Središte-neutrofili čijim rasadom nastaje gnoj(nekrotični i oštećeni leukocit, upalne stanice, stanični
detritus, mikroorganizam)
Uzrokuje ih- npr. B.henselae u limfnim čvorovima koji derniraju područje ogerbene kože-BMO,
Pasteurella i druge bakterije koje aktiviraju neutrofile i makrofage.
Kronični apsces za razliku od akutnog okružen vezivnom čahurom. Kronična gnojna upala-mjesta
koja se teško dreniraju ( koštana srž, mozak), bronhalno stablo, nazalni sinusi, potrebno kirurški ih
sanirati
16. Morfološki oblici akutne i kronične upale
1.)Serozna upala
-nakuplja se transudat
-urokuju je virusi, fizičko, mehaničko, toplinsko ili imunosno oštećenje tkiva
Na koži nastaju bule ispunjene seroznom tekućinom i tu ne dospijevaju upalne stanice
2.)Kataralna upala
Upalna sluznica sa mucinoznim ili mukoznim žlijezdam pojačano luči sluz(npr.nosna sluznica
traheja, bronhi...)
-infiltrat:limfociti
Kod virusne upale luči sluz koja je bogata mucinom i glikozaminoglikanima(bistra,
vodenasta,viskozna s malo limfocita)
Ako na virusnu uplu doñe bakterijska superinfekcija sluz postane žuta, gnojna zbog eksudacije
neutrofila- mukopurulentna
3.)Fibrozna upala
Eksudat sarži fibrinska vlakanca. Nastaje kod većeg oštećenja krvnih žila. Bakterijske infekcije i
autoimunosne bolesti
Fibrinozni perikarditis- 2 kriške kruha namazane maslacem(ako urasre granulacijsko tkivo dolazi do
fibrinoznog prikarditisa i konkrecije srca)
4.)Gnojna(purulentna, supurativna) upala
-gnojni eksudat
-leukociti oštećeni-izvor hidrolitičkih enzima-olakšano stvaranje šupljine ispunjene gnojem-apscesa
Celulitis- difuzna upala gdje su tkiva prožeta gnojem
Empijem-gnoj u tjelesnim šupljinama
Pustula-gnojni mjehurić na koži
Folikulitis-nakupljanje gnjoja u dlačnom folikulu
Furunkul-opsežno lokalizirano nakupljanje gnoja(napredni folikulitis)
Karbunkuli-duboki apscesi potkožnog tkiva
Gnoj i sluz- mukopurulentna upala
Fibrin i gnoj- fibrinopurulentna
Sinus-apscesna šupljina komunicira sa površinom kože
Fistula-kanal kroz koji gnoj komunicira izmeñu 2 šupljine organa
5.)Ulcreozna upala
-pojava vrijeda ili ulkusa(defekt na površini kože ili sluznice)
Želučani vrijed-defekt sluznice ispunjen nekrotičnim detritusom, ispod toga sloj neutrofila zatim
granulacijsko tkivo ispod kojeg je fibrozni ožiljak( gledajući od lumena prema stijenci)
6.)Pseudomembranozna upala
Akutna ulcerozna upla obolježena obilnim fibrinskim eksudatom na površini vrijeda
C.difficile-pseudomembranozni kolitis(upalni sekret: nekrotične stanice, sluz, fibrinogen-
polimerizacijom stvara osnovu pseudomembrana)
C. diphteriae-pseudomembranozni faringitis(cjepivo DI-TE-PER)
7.)Fibrozna upala
-ožiljkasto cijeljene oštećenog tkiva(gusto vezivo:fibroblasti sa kolagenskim vlaknima)
-infiltrirano limfocitma, makrofagima i plazma stanicama
-fibrozirajući perikarditis alveolitis, pšerikarditis, ciroza jetre...
Šuplji organi- nastaje stenoza ili striktura( suženje lumena)
Pleura, peritonej (serozne ovojnice)-priraslice,adhezije izmeñu 2 sloja
17. Mehanizmi nastanka i klinički primjeri hipersenzitivnih bolesti
Reakcije preosjetljivosti-pretjeran odgovor imunosustava koji oštećuje tkiva i dovodi do bolesti

Tip1- alergijska i anafilaktička preosjetljivost(posredovana protutijelima)
Tip2-citotoksična preosjetljivost ovisna o protutijelima(posredovana protutijelima)
Tip3-preosjetljivost prouzročena imunokompleksima(posredovana protutijelima)
Tip4-preosjetljivost posredovana stanicama
TIP1:
- u osoba koje su prije bile u doticaju s alergenom
1.dodir-stvara se IgE
2.dodir-IgE se križno poveže na površini mastocita ili bazofila alergenom.To dovodi do
degranulacije histamina i heparina. Degranulaciju mogu izazvat C3a,C5a-anafilotoksini,lijekovi-
kodein,morfin, pčelinji otrov,Sunce,vrućina,hladnoća...
1. razdoblje- početni ili brzi odgovor
-izazvan histaninom, kemotaktičnim čimbenikom za eozinofile i neutrofile, heparinom i neutralnim
proteazama pomaoću kojih nastaje dio komplementa i drugi čimbenici upale
2.razdoblje-odgoñeni odgovor
-izazvan tvarima koje su se sada sintetizirale u mastocitima i bazofilima, a podrijetla su arahidonske
kiseline kao npr.
LTB4-kemotaktičan za neutrofile, monocite, eozinofile
C4,D4,E4- djeluju kao histamin samo jače
PG D2-bronhospazam,lučenje sluzi iz mukoznih žlijezda
Lokalizirana reakcija
-koža-svrbež, vazodilatacija.edem
-crijeva-pojačano lučenje sluzi, promjena motiliteta crijeva
-gornji i donji dio dišnog puta-pojačano lučenje žlijezda,bronhokonstrikcija
Sistemna
-nakon oralnog ili parenteralnog unosa antigena
Bolesti:peledna hunjavica, bronhalna astma, alergijki gastroenteritis
Anafilaktički šok-opća vazodilatacija, urtikarije, teškoća pri diasanju-mogu dovesti do gušenja i
smrti.
TIP2:
-reakcija protutijela s površinskim egzogenim ili endogenim antigenom na površini stanice, bazalne
membrane ili ekstracelularnog matriksa
-IgG i IgM
1.reakcije ovisne o komplementu (liza ili opsonizacija): transfuzijska reakcija, fetalna
eritroblastoza, autoimunosne hemolitičke anemije, Goodpasteurov sindrom
2.o protutijelima ovisna,stanicama posredovana stanična citotoksičnost
-stanicu prekrivenu s IgG i IgE liziraju ili fagocitiraju nesenzibilizirane stanice s Fc
receptorom:monociti, neutrofili ili NK-stanice- glomerulonefritis, reakcijaodbacivanja presadka
3.protutijelima posredovana stanična disfunkcija( stanična protutijela usmjerena na površinske
receptore na stanicama poremete njihovu funkciju bez njihova oštećenja ili izazivanja upale
-Myastenia gravis, Gravesova(Basedovljeva)bolest, obični pemfigus
TIP3:
-kompleks antigen-protutijelo se odlaže u tkivima te ih oštećuje jer aktivira posrednike
upale(posebno komplement)
Sistemna-SLE ili nodozni poliarteritis-nastaju mali kompleksi koji se odažu te su pogoñeni bubrezi,
koža, srce, zglobovi i serozne ovojnice
Lokalizirana-Arthusova reacija- nekrotizirajući arteritis sa fibrinoidnom nekrozom i upalom
TIP4:
1.reakcije odgoñene preosjetljivosti
npr. Mantouxova reakcija na tuberkulin, tuberkuloza, sarkoidoza,kontaktni dermatitis (na otrovni
bršljan, nastaju mjehurići na koži)
2. stanicama T posredovana citotoksičnost
- CD8+ uništavaju ciljne stanice
-virusi, tumori, reakcije odbacivanja presadka
18. Transplatacijska reakcija
Odbacivanje presadka uzrokovano je imunoreakcijom na tuñe HLA antigene na površini endotela i

stanica paenhima presadka. Ta reakcija obuhvaća protutijelima posredovano oštećenje, oštećenje
posredovano CD8+citotoksičnim limfocitima i reakciju odgoñene preosjetljivosti.
1.hiperakutno odbacivanje
-unutar nekoliko minuta ili sati
-potrebna prethodna senzibizacija (tip2 preosjetljivosti, aktivacije trombocita, trombi u malim
žilama, ishemijska nekroza,neutrofili...)
-odmah kirurški izvaditi presadak
2.akutno odbacivanje
-unutar prvih tjedana ili mjeseci
-humoralna i stanična imunost, limfociti i makrofagi,edem,nekroza, bol
-imunosupresija
3.kronično odbacivanje
- nakon godina
-progresivno popuštanje funkcije presadka
-zadebljanje arterija i arteriola, ishemija presadka, umnažanje veziva
-zamjena presadka
Reakcija presadka protiv primaoca (graft versus host disease, GVHD)
-presañuje se koštana srž u bolesnika s imunodeficijencijom, leukemijama i aplastičnom anemijom
-presañeni imunokompetentni limfociti dovode do stanicama posredovanog oštećenja-tip4(oštećena
je koža, sluznica probavnog sustava, epitel žučnih vodova...)
Akutni GVHD- osip, proljevi, grčevi u trbuhu, poremećena funkcija jetre, aktivacija CMV
Kronični GVHD-skleroza dermisa, suhoća očiju, usne šupljine, imunodeficijencija, vitiligo-
depigmentacija(propadanje melanocita)
19. Sistemni lupus eritematosus-SLE
-obilježen stvaranjem antitijela (posebno antinuklearnih) protiv sastavnica jezgre, što dovodi do
oštećenja brojnih organskih sustava, ponajprije kože, zglobova, seroznih ovojnica i bubrega
-1:4000 u populaciji, 9 puta češći u žena (u 2. i 3. desetljeću)
-nañena protutijela protiv dvolančane uzvojnice DNA (tzv.ANA) i AntiSmithova protutijela
- u 50% bolesnika se nalaze i antifosfolipidna protutijela (+VDRL test)
ANA- histoni, DNA, nehistonski proteini vezani za RNA, nuklearni antigen (
imunokompleksi se odlažu u tkivima, preosjetljivost tipa 3)
-nalaze se i protutijela na eritrocite, leukocite, trombocite (preosjetljivost tipa 2)
-glavne promjene u stijenkama malih arterija i arteriola, akutni nekrotizirajući vaskulitis s
limfocitnim infiltratima
Koža: leptirasti eritem-degeneracija bazalnog sloja epidermisa zbog odlaganja imunokompleksa i
posljedične aktivacije komplementa
Ako su promjene ograničene samo na kožu i nema nikakvih drugih promjena to zovemo kronični
diskoidni eritematozni lupus i ima odličnu prognozu
Zglobovi-neerozivni sinovitis (artritis s eksudacijom neutrofila i fibrina u sinoviji, subsinovijalno se
nalaze mononukleari), ne dolazi do oštećenja zglobne hrskavice
Bubrezi: tzv. lupusni nefritis
-oštećenje glomerula (blago- mezangliski glomerulonefritis ili teško-difuzni prolifertivni
glomerulonefritis)
-može doći do ireverzibilnog oštećenja i bubrežne insuficijencije
Kardiovaskularne promjene
-serozni ili fibrinozni perikarditis
-Liebman- Sacksov endokarditis tj.nebakterijski verukozni endokarditis s nakupinama(vegetacijama
od fibrina i mononukleara) smještenima i s atrijske i s ventrikularne strane mitrelnih i trikuspidalnih
zalistaka.
Serozne ovojnice:
-nekrotizirajući vaskulitisi, edem, fibrinozni izljev sa stvaranjem priraslica i obliteracijom serozne
šupljine
Središnji živčani sustav
-vjerovatno uzrokovan oštećenjem endotela i okluzijom malih krvnih žila ili protutijelima na
sinapse sa posljedičnom poremećenom funkcijom neurona
Dišni sustav:
-pleuritis i pleuralni ozljev(serozitis), intersticijski pneumonitis i difuzni fibrozirajući alveolitis
Slezena:
-splenomegalija sa zadebljanjem čahure
Klinički se nalazi za dijagnozu: leptirasti osip lica, diskoidni osip, fotoosjetljivost, ulceracije usne
šupljine, artritis sa zahvaćanjem 2 ili više zglobova, serozitis, pleuritis, perikarditis, bubrežna bolest,
neurološki poremećaji, konvulzije, psihoza, leukopenija, trombocitopenija,hemolitička anemija,
ANA-protutijela, antiSmithova protutijela, antifosfolipidna protutijela
-za postavljanje dijagnoze potrebno je zadovoljiti 4 od 11 navedenih simptoma
-liječi se kortikosteroidima
20.Sjogrenov sindrom
Autoimunosna bolest obilježena suhoćom očiju (keratokonjuktivitis sika) i suhoćom ustiju

(kserostomija) do kojih dolazi zbog oštećenja suznih žlijezda i slinovnica.
-obično žene, 50-60.godina
-40%samostalno(primarni ili sika sindrom)
-ostalo:sekundarni oblik s SLE ili reumatoidnim artritisom, sistemnom sklerozom...
-tipična su ANA protiv ribonukleopreteina SS-A(Ro) i SS-B(La), a često se nalazi i reumatoidni
faktor( protutijelo na Fc od IgG)
-ulogu imaju i nasljedni čimbenici, a osnovni poremećaj izleda da je gubitak tolerancije CD4+
limfocita na neki vlastiti antigen
-mikroskopski imamo oko žlijezda gusti limfocitni infiltrat
-rizik od nastanka ne-Hodghinova B staničnog limfoma je 40 puta veći
21.Sistemnska skleroza
Autoimunosna bolest sa pretjeranim stvaranjem veziva u koži i ostalim organima. Zbog toga što
najprije kožu nosi i naziv skleroderma
-3 puta je češća u žena, vrhunac oko 60.godine
-uzrok je nepoznat, nešto aktivira CD4+ limfocite koji luče citikine koji uzrokuju stvaranje
kolagena ili oštećenje endotela uz agregaciju trombocita, stimulaciju fibroblasta i mijenjanje
propusnosti krvnih žila
Protutijela:
- ANA
-protutijela na topoizomerzu 1(anti-Scl-70) u difuznoj slerodermi
-anticentromerno protutijelo u lokaliziranoj sklerodermi
Za lokaliziranu sklerodermu je tipičan CREST-sindrom
C-kalcinoza(patološko nakupljanje Ca2+ u mekim tkivima)
R-Raynaudov fenomen(pretjerana vazokonstrikcija kao odgovor na hladnoću ili emocionalni stres)
E-ezofagealna disfunkcija( poteškoće gutanja, jednjak je kao mlohava gumena cijev)
S-sklerodaktilija( otvrdnuće kože na prstima)
T-teleangiektazije(ograničeno proširenje kapilara, arteriola, venula na koži ili ma sluznicama)
Difuzna skleroderma- zahvaća ponajprije kožu ali ubrzo i unutarnje organe
Lokalizirana skleroderma- za hvaća prste, podlakticu, lice te kasno i ogarničeno širenje na unutarnje
organe
Koža:zahvaća prvo distalne dijelove gornjih udova pa onda ide proksimalno, perivaskularni infiltrat
limfocita uz degeneraciju kolagena
Probava: donji dio jednjaka može postati nalik na gumu
- u tankom crijevu gubitak resica uz posljedičnu malapsorpciju
- sluznica crijeva stanjena, ulcerirana, lamina proprija i submukoza prožete kolagenom
Koštano mišićni sustav:
-upalne promjene u sinoviji s hipertrofijom i hiperplazijom sinovijalnog tkiva
- nema uništenja zglobova
-u početku edem intersticija mišića s upalom a poslije fibroza intersticija s degeneracijom mišićnih
vlakana
Bubrezi:
-zadebljanje krvnih žila
Pluća:
-intersticijska i alveolarna fibroza, zadebljanje krvnih žila
Srce:
-intersticij: pervaskularni mononuklearni infiltrat, poslije fibroza- može dovesti do restricijske
kardiomiopatije i aritmije
Gubitak mimike mišića lica, smrt u 50% bolesnika zbog zatajenje bubrega ali i zbog zatajenja srca,
dišne insuficijencije ili malapsorpcije
22.Kliničke značajke i morfološke promjene tkiva i organa oboljelih od AIDS-a
Sindrom stečene imunodeficijencije nastaje kao posljedica infekcije humanim virusom

imunodeficijencije, a očituje se izrazitom imunosupresijom, što dovodi do oportunisičkih infekcija,
sekundarnih novotvorina i neuroloških manifestacija
-40 milijuna ljudi u svijetu od toga 2/3 u subsaharskoj Africi.
-ugrožene skupine:
-homoseksualci
-intravenski narkomani
-bolesnici koji primaju krvne derivate
Opasnost od zaraze zdravstvenih radnika putem uboda iglom ili instrumentom iznosi manje od 1 na
300.
Premda je HIV pronañen u različitim tjelesnim tekućinama, poput sline, mokraće, suza i fecesa,
nespolni je prijenos tim tekućinama iznimo rijedak.
Uzročnik AIDS-a virus je HIV-a, retrovirus koji pripada obitelji RNK lentivirusa. Virusni genom se
sastoji od 2 kratka lanca RNK i nalazi se u jezgri skupa s enzimima reverznom transkriptazom,
proteazom i integrazom.. Sve je to okruženo lipidnim omotačem koji sadržava glikolipide GP 120 i
GP 41 s kojima HIV infiltrira stanice. Genom HIV-a sadržava tri glavna gena- GAG, POL i ENV.
Nakon ulaska u tijelo virus se veže za stanice koje imaju CD4+ receptorske molekule (najviše
CD4+ pomoćnički limfociti ali i monociti, makrofagi, limfociti B, NK stanice, epitelne stanice
endotela probave, mikroglija,hemapoetičke matične stanice. Virus u stanicama je u latentnom
obliku i kad doñe do stimulacije stanica (npr.antgenom) dolazi do transkripcije, tj.translacije
virusnog genoma.
Promjene u HIV-u (samo u SŽS su patognomonične):
1.)limfni čvorovi- tijekom ranog razdoblja dolazi do folikularne hiperplazije zbog poliklonalne
proliferacije limfocita B i hiergamaglobulinemije. Tijekom napredovanja bolesti dolazi smanjena
proliferacije limfocita B i hijalinizacije limfnih čvorova i njihove atrofije- tzv. izgorjeli folikuli.
2.)Pneumocystis jiroveci pneumonija
3.) Kandidijaza- lokalna sa bijelim naslagama u usnoj šupljini, jednjaku ili sistemna sa
diseminacijom
4.) infekcija citomegalovirusom- pneumonitis, kolitis, retinitis...
5.)infekcija klicom Mycobacterijum tuberculosis- reaktivacija stare ili nova infekcija
6.)infekcija kompleksom Mycobacterium avium-intracelullare- opći simptomi ( vrućica, noćno
preznojavanje, mršavljenje), povećanjem limfnih čvorova, hepatosplenomegalijom, proljevima i
malapsorpcijom i promjenama na plućima.
7.)Toksoplazmoza- uzrokuje ju Toxoplasma gondii, česti ekspanzivni apscesi u mozgu koji mogu
imitirati tumore, upala pluća...
8)Kriptokokoza- uzročnik je očahurena kvasnica Cryptococcus neoformans, lokalni apscesi ili
diseminacija po cijelom tijelu
9.)Karposijev sarkom- najčešća novotvorina u oboljelih od AIDS-a, u epidermisu se nalaze
vaskularni prostori okruženi malignim stanicama nalik na endotel, promjene su multicentrične i
agresivnijeg ponašanja nego kod sporadičnog Karopsijeva sarkoma, nastanak novotvorine je
udružen sa infekcijom humanim herpes virusom 6
10.) ne-Hodginov limfom- najčešće ekstranodalni s slikom difuznog velikostaničnog B limfoma
11.) karcinom materničnog vrata
Rano, akutno razdoblje
- opći simptomi; vrućica, mialgija, povećanje limfnih čvorova, proljev, glavobolja, ulceracije usne
šupljine...
-viremija sa smanjenjem broja CD4+ limfocita, ali se nakon nekog vremena povuku simptomi,
smanji viremija i poraste broj CD4+ limfocita
- pozitivan test na p24 antigen a test na HIV protutijela je često negativan u prva 3 tjedna
- zaražena osoba je jako zarazna
Srednje, kronično razdoblje
- stanje latencije, trajanje oko 10-ak godina
-nisko umnažanje virusa ali i nedovoljan odgovor odgovor imunosnog sustava da spriječi
umnožavanje virusa u limfnim čvorovima
- znakovi buñenja infekcije iz razdoblja latencije su pad CD4+ limfocita i porast viremije te
generalizirano povećanje limfnih čvorova
Razdoblje AIDS-a
-pojava jedne ili više zaraznih bolesti ili novotvorina dijagnostički bitnih za AIDS
-laboratorijsko smanjenje ukupnog broja limfocita CD4+ na manje od 200/µL potvrñuje postojanje
AIDS-a
Stopa smrtnost tijekom prošlih 10 godina je smanjena dobrim nadzorom nad umnažanjem virusa a
većina bolesnika umre od bolesti vezane uz AIDS
23.Amiloidoza
Skupina bolesti karakterizirana nakupljanjem amiloida u izvanstaničnom prostoru mnogih organa i

tkiva u tijelu. Amiloid je skupina fibrilarnih(vlaknastih)bjelančevina
-95% nerazranujući fibrili neodreñene duljine
-5% P-komponenta(glikoprotein)
AL-laki lanci Ig, stvaraju ih B-limfociti
AA-od prekursora amiloid povezanog, stvaraju ga hepatociti
Transtiretin- serumska bjelančevina za prijenos tiroksina i retinola
-mutirana bjelančevina se taloži u obiteljskoj amiloidnoj polineuropatiji
-normalna bjelančevina se taloži u srcu starijih u senilnoj kardijalnoj amiloidozi
Aβ- središte plakova u mozgu, moždane krvne žile, Alzheimerova bolest
Β2-mikroglobulin- dio MHC1, bolesnici na hemodijalizi
Primarna- idiopatska
Sekundarna-neki drugi proces
Sistemna:
1.amiloidoza imunosnog podrijekla(primarna, AL, srce, probava, živci, koža, jezik)
2.reaktivna sistemna amiloidoza(sekundarna,AA,posljedica kronične upale s propadanjem stanica)
3.amiloidoza povezana s hemodijalizom( sindrom karpalnog kanala, pritisak na nervus medianus)
4.heredofamilijarna amiloidoza ( autosomno recesivna obiteljska mediteranska vrućica AA;
autosomno dominantna obiteljska amiloidna polineuropatija)
Lokalizirna:-većinom AA, ali može biti i AL
-endokrini amiloid (karcinomi štitnjče,gušteračinih otočića, feokromocitom,nediferencirani
karcinom želudca, Langerhansovi otočići u dijabetesu tipa 2)
- u starenju( 8. i 9. desetljeće, nemutirani transretin)
-senilna moždana amiloidoza:β2 amiloidni protein, plakovi zadebljane žilne stijenke u pacijentima s
Alzheimerovom bolesti.
Amiloid se taloži izmeñu stanične i bazalne membrane
-glomerul: mezanglij sa zadebljanjem bazalne membrane
-slezena: bijela pulpa, limfni folikuli ( sago slezena- zrnata) ili sinusi( slaninasta slezena- zvjezdaste
nakupine)
-jetra: Disseovi prostori, zatim parenhim, žile i izmeñu Kupfferovih stanica
24.Mehanizmi nastanka, morfološke i kliničke karakteristike edema
Edem- povećano nakupljanje tekućine u meñustaničnom prostoru i šupljinama zbog čega su

edematozna tkiva vlažna i nabubrena.
Hidrops- općeniti edem tijela
Hidroperitonej ili ascites-edem u trbušnoj šupljini
Hidrotoraks- edem u prsištu
Hidroperikard- ede, u osrčju
Hidrocefalus- nakupljanje tekućine u moždanim komorama
Hidroartroza- edem u zglobovima
Anasarka- generalizirani edem (potkožje i koža)
Najpodložniji su mozak i pluća
Nastanak edema:
a) povišen hidrostatski tlak krvi- hidrostatički edem
b) snižen koloidno-osmotski tlak krvi- onkotički edem
c) opstrukcija limfnih žila- limfedem
d)oštećenje propusnosti krvnožilnog endotela-upalni edem
Lifedem- upale: tuberkuloza, lepra, Wuchereria bancrofti-dovodi do masivnog limfedema nogu
(elenfantijaza)
Anasarka- nastaje kod anafilaktičkog šoka ( kao kod uboda stršljena)
Slabost srca uzrokuje tjestaste edeme
Bubrežni edem- proteinurija ili oligurija
Plućni edem- tekućina u alveolama
Moždani edem- prošireni Virchow-Robinovi prostori
25. Tromboza
Tromboza je stvaranje ugruška (tromba) u neoštećenom krvnoj žili ili okluzija krvne žile nakon
malog oštećenja.
Za nastanak tromba su bitna 3 čimbenika (koja ne moraju biti istodobno prisutna):
1.oštećenje endotela
2.poremećaj tijeka krvi ( turbulencija)
3. poremećaj sastava krvi ( hiperkoagulabilnost)
Primarna: mutacija faktora V i gena za protrombin
Sekundarna: dugo ležanje, imobilizacija, infarkt miokarda, fibrilacija atrija, oštećenje tkiva, umjetni
srčani zalisci, maligne bolesti, disemenirana intravaskularna koagulacija...)
Vrste tromba:
Muralni ili parijetalni ( endokard srčanih komora ili aneurizmatska proširenja aorte)
Arterijski- arterijska stijenka
Valvularni- oponašaju endokarditis
Venski- pri zastoju krvi u venama
Mikrovaskularni- arteriole, kapilare, venule tijekom DIK-a
Arterijski tromb-bijeli ili konglutinacijski tromb
-rastu u retrogradnom smjeru ( lako se otkidaju)
-fibrin i trombociti- sivkastobijel, suh i prhk
-Zahnove linije- blijedosive crte (fibrin) se izmjenjuju s crvenim linijama (eritrociti)
Venski tromb-zastojni, crveni ili koagulacijski
-hladetinastog-vlažnog izgleda
-rijetko muralni , gotovo uvijek okludirajući
-vene: lista, natkoljenice, popliteje, ilijačne vene, vene male zdjelice
Ishod tromba::
a) propagacija: širenje i na kraju okluzija krvne žile
b)fragmentacija: usitnjavanje, nastanak embola
c)resorpcija: fibrinoliza tromba
d)organizacija i rekanalizacija tromba- urasta endotel , glatkomišićne stanice i fibroblasti u trombu
bogatom fibrinom. Stvaraju se kapilare koje uspostavljaju kontinuitet prvotnog lumena.
Trombi se pojavljuju u bolesnika koji pate od:
-srčanih bolesti (dekompenzacija, infarkt miokarda, reumatske srčane bolesti)
-ateroskleroza, opekline, traume, stanja nakon operacija, poroñaj, diseminirani zloćudni tumori ( svi
teži oblici bolesti koji zahtjevaju ležanje)
Diseminirana intravaskularna koagulopatija (DIK)
-sekundarna promjena u različitim kliničkim stanjima
-50% su opstetičke komplikacije
-30% bolesnika – maligne bolesti
-šok tijekom bakterijemije
U početku- sklonost trombozi (trombotička dijateza); potrošnja trombocita, fibrina i koagulacijskih
čimbenika
-zatim aktivacija fibrinolitičkih mehanizama što dovodi do krvarenja (hemoragijska dijateza)
1.vanjski put zgrušavanja- oslobañanje tkivnog čimbenika (tkivnog tromboplastina)
2.unutarnji put zgrušavanja- oslobañanje faktora XII.
Morfološke promjene:
a)mikrotromboza- svi organi zahvaćeni
- nakon nekog razdoblja mikrotrombi liziraju aktivacijom fibrinolitičkog sustava čome se
oslobañaju produkti cijepanja fibrina koji imaju antikoagulantnu aktivnost i pridonose sljedećoj fazi
u DIK-u- krvarenju
b)promjene koje nastaju zbog krvarenja
26.Embolija
Embol je intravaskularna solidna, tekuća ili plinovita masa koja je udaljena od mjesta nastanka ili
ulaska a krv je nosi do mjesta gdje se smjesti.Embolija je sam proces.
U 99% slučajeva embol je tromb- tromboembolija
Paradoksalna embolija- trombembol preko otvorenog ovalnog otvora iz nožnih vena dospije u veliki
krvotok ( slezena, mozak, bubreg, noge...)
Jašući embol- trob začepi račvište plućne arterije. 60-80% plućnih embola ne uzrokuje kliničke
simptome
Smrt, zatajenje desne klijetke, kardiovaskularni kolaps-60% ili više plućne cirkulacije opstruirane
embolima
Sistemski trombemboli- potječu iz srca, aterosklerotične aorte ili iz aneurizmatskih proširenja
Zračna embolija- može opstruirati tijek krvi i uzrokovati ishemiju nalik na onu u tromboemboliji.
Dekompenzacijska bolest ( nastaje kad se osobe izlože naglim promjenama atmosferskog tlaka).
Kesonska bolest je kronični oblik dekompenzacijske bolesti koja se očituje žarištima ishemijske
nekroze u kostima (glava femura, tibija, humerus)
Masna embolija: fraktura dugih kostiju, velike opekline, nagnječenje masnog tkiva, ozljede jetren
eka otrovanja
-obično embolizacija masti u pluća
-ponekad kroz plućne kapilare idu u sistemski krvotok i završe u mozgu ili bubrežnim glomerulima.
Simptomi:
-tahikardija, tahipneja, dispneja
-neurološki simptomi (pogoñen mozak)
-anemija, trombocitopenija
-petehijalni osip
Embolija plodnom vodom, patognomično- pluća gdje se u krvnim žilama nalaze rožnate ljuske i
lanugo dlačice izmješane s amorfnim i sluzavim česticama.
27.Infarkt
Infarkt je lokalizirano područje ishemijske nekroze nastalo zbog sprječavanja dotoka arterijske i
odvoda venske krvi.
Začepljenje arterija je većinom posljedica tromboze
Začepljenje vena je uzrok tromboembolija
Infarkt gotovo uvijek nastaje zbog začepljenja arterija
Bijeli ( anemični) infarkt- solidni organi nakon arterijske okluzije ( slezena, srce, bubreg)
Crveni ( hemoragični) infarkt- kod okluzije vena ( torzija testisa ili jajnika), rahlih organa ( pluća),
tkiva s dvostrukom cirkulacijom ( pluća, tanko crijevo)
Infarkt praćen infekcijom- septčni infarkt
Infarkt bez infekcije- aseptični infarkt
Infarkti imaju klinast izgled s osnovicom prema periferiji, a vrhom prema mjestu začepljenja krvne
žile
Svi infarkti ( osim mozga)- koagulacijska nekroza
Težina oštećenja ovisi o: anatomskom obliku opskrbe krvi, brzini razvoja začepljenja, osjetljivosti
tkiva na hipoksiju, koncentraciji kisika u krvi ( u anemičara djelomična okluzija krvne žile može
dovesti do infarkta dok kod normalnih ljudi neće)
28. Šok
Šok je stanje organizma s teškim poremećajem cirkulacije koji rezultira u poremećaju tkivne
opskrbe krvlju i nedovoljnom opskrbom stanica kisikom
Kardiogeni šok-zatajenje srca (infarkt,tamponada,aritmija, ruptura papilarnih mišića...)
Hipovolemijski šok-akutni gubitak krvi ili plazme ispod kritičnog volumena
Septični šok- uzrokuju ga intenzivne i opsežne infekcije (peritonitis,septikemija,generalizirana
gangrenozna infekcija i najčešće gram- bakterije koje luče endotoksin- endotoksični šok)
-3 faze šoka:
1.Kompenzirani šok- tahikardija, oligurija, vazokonstrikcija periferije...
2.Dekompenzirani (ali još uvijek reverzibilni šok)- hipotenzija, tahipneja, oligurija i acidoza
3.Ireverzibilni šok- krajni ishod dekompenziranog šoka, kolaps cirkulacije, smanjena perfuzija
vitlnih organa, gubitak vitalnih funkcija
Mozak- ishemijska encefalopatija ( mogu ostati trajna oštećenja)
Srce- koagulacijska nekroza ili subendokardijalno krvarenje i/ili nekroze s kontrakcijskim prugama
Pluća- smanjena količina zraka zbog hiperemije i edema
Bubrezi-akutna tubularna nekroza, posljedična oligurija, anurija, poremećaj elektrolita
Nadbubrežne žlijezde- gubitak lipida s mogućim žarištima krvarenja
Jetra- masna promjena
Probava- žarišna krvarenja i nekroza sluznice ( hemoragijska enteropatija)
Sve ovo je MODS ( multiple organ dysfunction syndrome)
43. ATEROSKLEROZA- je multifaktorna bolest tijekom koje dolazi do odlaganja lipida u intimu
i mediju velikih elastičnih arterija i arterija srednje veličine.
Odlaganje lipida je povezano s proliferacijom glatkomišićnih stanica, fibrozom, kalcifikacijom i
stvaranjem ateroma s posljedičnim poremećajem protoka krvi.
Faktori rizika: najučestalija bolest čovječanstva.
Konstitucijski čimbenici: dob, spol i naslijeñe
Okolišni čimbenici: 1.hiperlipidemija - ↑ kolesterola, ↑ LDL, ↓HDL.
(nenormalnosti lipoproteina: ↑ LDL, ↓ HDL, ↑ hilomikroni i IDL,
↑ abnormalni lipoproteini ) ( prehrana i gen. čimb)
2. hipertenzija - nastaje u dobi iznad 45 god. Velik rizik imaju muškarci s
tlakom višim od 170/95 mmHg, nego oni s nižim tlakom ( 140/90 mmHg)
3.pušenje cigareta- muškarci i žene, 2 kutije dnevno(ish. bol. srca)
4.šećerna bolest-dijabetes izaziva hiperkolesterolemiju, ↑ predispoziciju
moždanog udara i aterosklerozom uzrokovane gangrene donjih udova.
Ostali čimbenici: ↑ razina homocisteina, čimb. koji utječu na hemostazu i trombozu , ↓ tjel.
aktivnost, stresovi, prekomjerna tjelesna masa
Patogeneza: hipoteza odgovora na oštećenje:
1. kronično oštećenje endotela,↑ propusnost endotela, prijanjanje leukocita
2. ulazak LDL i VLDL u arter. stijenku i njihova oksidacija
3. adhezija monocita i leukocita za endotel s migracijom monocita u intimu i njihovom
transformacijom u makrofage i pjenušave stanice
4. adhezija trombocita
5. otpuštanje čimb. iz aktiviranih trombocita, makrofaga ili vaskularnih stanica, migracija
glatkih mišićnih stanica iz medije u intimu
6. umnožavanje mišićnih stanica u intimi i stvaranje izvanstaničnog matriksa, nakupljanje
kolagena i proteoglikana, te nakup. lipida u makrofagima i gl. miš.stanicama i izvan stanica.
Morfologija
Ateroskleroza se dijeli u 6 tipova:

1. masne pjege - nakupljanje makrofaga (pjenušave st.)
2. masne pruge – prve aterosklerotične lezije
3. intermedijarne lezije – nakupljanje lipida izvanstanično
4. ateromi – 2 dijela: 1.središte s nekrotizirajućom srži. 2. fibrozna kapa
5. fibrolipidni plakovi – nastaju progresivnom fibrozom ateroma i odlaganjem kalcijevih soli
(žućkastosiva ovapnjenja) zahvaćaju: koronarne, poplietalne, silazni dio aorte, unutarnje
karotidne arterije i žile Willisova optjecaja) arterija ruku, bubrežne i mezenterične su pošteñene,
osim u blizini ušća
6. komplikacije promjena – a) ovapnjenje-odlaganje Ca
b) fokalna ruptura ili ulceracije-tromb, mikroembol
c) krvarenje u aterom- ruptura fib. kape, kapilara plaka
d) superponirana tromboza- na plakovima s rupturom,ulcer…
e) aneurizmatska dilatacija- atrofija medije i gubitak elas.vlak
Klinička slika:posljedica ateroskleroze:

1.moždani udar (cerebralne arterije)
2.cerebralna ishemija ( karotidne arterije)
3.infarkt miokarda (koronarna arterije)
4.aortalne aneurizme (aorta)
5.gangrena nogu (poplietalne arterije)
½ svih smrti u svijetu uzrokovana je aterosklerozom.

Primarna prevencija- usporivanje stvaranja ateroma.
Sekundarna prevencija-izbjegavanje nastanka recidiva (kontrola hipertenzije,↑ HDL, ↓ LDL,.)
44. ANEURIZME- su abnormalna proširenja arterija ili srčanih klijetki.

Klasifikacija:
1. uroñene aneurizme- bobičaste aneurizme možd. arterija W. kruga i aneurizme aorte (marfan i
osteogen. imperfk)
2. aterosklerotične aneurizme- trbušna aorta
3. sifilitična aneurizma- uzlazna torakalna aorta ( tercijarni sifilis)
4. mikotična aneurizma- infekcije
5. traumatične aneurizme- prostrijelni metak ili ranjavanje oštricom noža(hematom,
pseudoaneurizme, arterijsko-venska fistula)
ATEROSKLEROTIČNE ANEURIZME-nastaju zbog slabljenja stijenke aorte i velikih arterija, u

trbušnoj aorti.
Epidemiologija- ateroskleroza je najčešći uzrok aneurizme.
- 6. desetljeće, češće u muških 5:1
Patologija – najčešća u trbušnoj aorti ispod izlazišta bubrežnih arterija,stvaraju se aneurizmatske

vreće gdje je slaba stijenka (razori se medija). Unutar aneur. vreće se nalazi muralni tromb.
Klinička slika
Posljedice aneurizme i širenja tromba su infarkt, embolija,razaranje trupova kralježnjaka, stijenke
crijeva, traheje ili jednjaka. Najvažnija komplikacija je ruptura s posljedičnim krvarenjem
(aneurizma veća od 6 cm tijekom 10 godina)
Aneurizme koje nastaju ispod račvišta bubrežnih arterija mogu se kirurški ukloniti.
SIFILITIČNA ANEURIZMA - uzlazni dio aorte, nastaje zbog upale malih nutritivnih krv. žila
i posljedične ishemije aortalne stijenke.
Patologija – obliterativni endarteritis zahvaća male krvne žile, što rezultira proširenjem aorte i
aortalnog prstena. Nastaju uzdužni nabori puput kore drveta zbog skvrčivanja ozljeda medije na
intimu. Razaranjem medije aorta gubi elastičnost, širi joj se lumen i nastaje sifilitična aneurizma.
Na kraju intimu difuzno zahvate aterosklerotični plakovi.
COR BOVINUM- nastaje ako aneurizma zahvati aortalni prsten → insuficijencija aortalne valvule
te proširenje i hipertrofija lijeve klijetke, srce teži do 1000 g.
Klinička slika – poteškoće disanja, gutanja, perzistentni kašalj, bol te srč. bolesti. Bolesnik umre
zbog zatajenja srca uzrokovana insuficijencijom aortalne valvule.
DISEKCIJA AORTE – disecirajuća aneurizma, smrtonosna bolest, uzrokovana prodorom krvi u

mediju i stvaranjem kanala ispunjenoga krvlju unutar aortalne stijenke, razdorom takva kanala
nastaje fatalno krvarenje.
Patogeneza - ovdje ne dolazi do proširenja lumena aorte.

-Čimbenici rizika: ateroskleroza i hipertenzija
- u mladih povazana s Marfanovim sindromom
Patologija
Razdor intime se nalazi unutar 10 cm daljine od aortalne valvule i položen je uzdužno ili koso. Krv
prodre i širi se uzduž medije. Krvarenje proksimalno može ići prema srcu i perikardijalnoj šupljini i
rupturirati je. Distalno u ilijačnu i femoralnu arteriju.u dugačkim disekcijama može nastati još
jedan razdor u distalnom dijelu aorte kojim se krv vraća u lumen te tako postoji dvostruki lumen –
dvocijevna aorta.
Mikroskopski su oskudne promjene u stijenci, osim rascjepa koji je ispunjen krvlju ako bolesnik
naglo umre.
U 20 % oboljelih postoje žarišta degeneracije medije s cističnom nekrozom.
Upalne reakcije nema..
Klinička slika- rizik komplikacija i njihova težina ovise o mjestu nastanka disekcije.
Žestoki bolovi se naglo pojavljuju, a počinju u prednjem dijelu prsišta i šire se prema natragi dolje
kako napreduje disekcija.
Dijagnoza disekcije- angiografija aorte, UZV, transezofagealna ehokardiografija, CT, MR.
45. VASKULITISI-
Vaskulitisi velikih krvnih žila- zahvaćaju aortu i njezine ogranke te uzrokuju kroničnu upalu i
žarišno razaranje medije.
-češći u odraslih
2 arteritisa: 1.gigantocelularni(temporalni) i 2. Takayausov sindrom
Gigantocelularni arteritis- najčešći sistemni vaskulitis u odraslih, obilježen znakovima akutne i

kronične upale, sa znakovima granulomatozne upale srednje velikih i velikih arterija.
Patogeneza – imunosni čimbenici
Patologija – zahvaća temporalne, vertebralne i retinalne arterije (aorta→aneurizme) Znakovi
granulomatozne upale (razaranje medije s upalnim infiltratom multinuklearnih divovskih stanica.
Promjena je segmentalna pa neg. nalaz biopsije ne isključuje dijagnozu.
Klinička slika – starije osobe, češće u žena, bolnost i otvrdnuće u području temporalne arterije,
vrućica, slabost, anemija, poviš. sedimentacija, simptomi CNS-a (glavobolja, poremećaji vida,
sljepilo).
Takayasuov arteritis- granulomatozna upala velikih i srednje velikih arterija, odsutnost bila u
gornjim udovima, neurološki simptomi i promjene na očima.
Epidemiologija – Azija, mlade žene u dobi do 50 godina.
Patologija- zahvaća aortalni luk, obliteracija i suženje izlazišta glavnih arterija za gornji dio tijela.
mikro kronična upala i fibroza arterijske stijenke, a u adventiciji perivaskularna upala(oponaša
sifilis), multinuklearne divovske stanice.
Klinička slika- snižen krvni tlak, oslabljeno bilo u gornjim udovima (bolest bez pulsa), hladnoća
prstiju, očne promjene, neurološki poremećaji.
Vaskulitisi srednje velikih žila

Nodozni poliarteritis- je sistemni vaskulitis s transmuralnom nekrotizirajućom upalom malih i
srednje velikih mišićnih arterija. Bolest može zahvatiti atrerije bilo kojeg dijela tijela.Arteriole,
kapilare i venule nisu zahvaćena, bolest štedi plućne krvne žile i glomerule.
Epidemiologija – mlade osobe
Patologija – čvorasta zadebljenja na račvištima arterija, često zahvačene bubrežne krv. žile
mikro fibrinoidna nekroza stijenke arterija koje su infiltrirane neutrofilima, makrofagima i
limfocitima. U lumenu moguće naći tromb.
Klinička slika- povišenje temperature, eozinofilija, zahvaćanje više organa, preosjetljivost.
Recidivi. 30 % bolesnika u serumu ima antigene virusnog hepatitisa B.
Kawasakijeva bolest- arteritis srednje velikih i malih arterija.

Promjene na sluznicama i povećani limfni čvorovi.
Patogeneza – uzrok nije poznat,imumološki mehanizmi
Patologija - upala zahvaća sve slojeve krvnih žila, mikroaneurizme.
Klinička slika- obično u djece u prvih nekoliko godina života(art. promjene mogu dovesti do nagle
srčane smrti).
Akutna bolest se očituje vrućicom, crvenilom, erozije spojnice i sluznice usta, edemi ruku i nogu,
crvenilo tabana i dlanova, deskvamirajući osip s povećanjem limfnih čvorova vrata.
Vaskulitis malih žila

Wegwnerova granulomatoza- nepoznat uzrok, zahavaća gornji dio dišnog sustava.
Epidemiologija i patogeneza- ćešće u muškaraca, oko 40. godine, patogeneza nepoznata,
imunosupresivno liječenje.
Patologija – 3 tipa promjena:
1. nekrotizirajući granulomi- uho, nos, grlo, pluća
2. nekrotizirajući ili granulomatozni vaskulitis- srednje velike i male arterije pluća, oštećenje
krv. žila → infarkt i nekroza pluća.granulomi
3. nekrotizirajući glomerulonefritis- nekroza stijenke glomerularnih kapilara uzrokuje stvaranje
eksudata izmeñu glomer. kapilara i Bowmanove čahure. (upalni polumjasaci), brzo zatajanje
bubrega (3-6 tjadana).
Klinička slika – terapijom se postiže dobar odgovor s povremenim relapsima bolesti.

- citosolska citoplazmatska antineutrofilna protutijela(c-ANCA) u serumu
Alergijski vaskulitisi i granulomatoza ( Chrug-Straussov sindrom )- sistemni je vaskulitis,

zahvaća male i srednje velike arterije, povezan s bronhalnom astmom i eozinofilijom.
Zahvaća krvne žile pluća i slezene, prisutnost ekstravaskularnih i intravaskularnih granuloma.
Lezije sadržavaju makrofage, limfocite i eozinofile. Vaskulitis se može naći u plućima, perifernim
živcima, koži…
Hipersenzitivni vaskulitis- leukocitoklastični, alergijski vaskulitis
Najčešći oblik upale krvnih žila, upala arteriola, kapilara i venula.
Nastaje sekundarno,kao posljedica preosjetljivosti na lijekove.
Izražena promjene na koži, sluznicama, mozgu,….
Dijagnoza – biopsija kože.
Dermis- neutrofilni upalni infiltrat u stijenci i oko malih krvnih žila.
Unutar infiltrata dolazi do fragmentiranja leukocita ( leukocitoklazija ), fibrinoidna nekroza
stijenke, reaktivne promjene endotelnih stanica i ekstravazacija eritrocita.
Obliterirajući trombangitis – Burgerova bolest
Trombotična upalna promjena arterija i vena.
Etioligija nepoznata.
Epidemiologija- muškarci (20-35 god.), pušači
Akutni tromboflebitis nakon pretjeranog napora. češće u Koreji i Japanu
Patologija- najčešće zahvaća arterije donjih udova ( segmentalno i počinje u malim arterijama)
mikro panarteritis s proliferacijom endotela i periarterijalnom fibrozom, tromboza.
(čitava debljina stijenke je zahvaćena i perivaskularna tkiva i živci uz krvne žile)
Jaki bol stvara širenje upale preko perifernih senzoričkih živaca.
Trombi koji nastaju budu rekanalizirani.
Klinička slika - bolest je progresivna, a povuče se kad bolesnik prestane pušiti.
Simpatektomija. Zbog gangrene treba amputirati ud koji je zahvaćen.(sličnost s aterosklerozom).
Ostale vaskularne bolesti

Raynaudova bolest- funkcionalni poremećaj s spazmom malih arterija i arteriola udova,mlade
žene.
Bolest zahvaća krvne žile vrška nosa, stopala, ruku i prstiju.
Promjene boje,bijela, plava, crvena…zbog izlaganja hladnoći i emocionalnih poremećaja.
Bolest je posljedica vazokonstrikcije.
Raynaudov fenomen- insuficijencija arterija udova zbog suženja lumena uzrokovanu različitim
promjenama ( SLE, sistemna skleroza,…)
46.TUMORI KRVNIH I LIMFNIH ŽILA

U skupinu tumora ubrajaju se:
1. dobroćudni tumori- hemangiom i limfangiom
2. zloćudni tumori- angiosarkom i Kaposijev sarkom
3.tumori graničnog stupnja zloćudnosti- hemangioendoteliomi
Hemangiom- benigni tumor grañen od krvnih žila.

Česti tumori u djece, mogu se naći bilo gdje, najlakše uočljivi na koži ( krvlju ispunjene šupljine
obložene endotelnim stanicama)
1.kapilarni- neučahuren, brojne kapilare odvojene vezivnom stromom, krvni prostori sadrže krv, a
mogu se naći i trombi.
Najčašći u koži, potkožju, usnici, sluznici usne šupljine.
2.kavernozni- koža, sluznice, jetra, slezena, gušterača, mozak.
U djece naevus flammeus ,vide se pri porodu, s vremenom regradiraju.posebni oblik takve promjene
je pjega boje vina. U sklopu s von Hippel-Lindauova sindroma hemangiom može nastati u malom
mozgu, moždanom deblu, mrežnici i u visceralnim organima.
makro crvankastoplavkast, oštro ograničen, spužvast.
mikro velike, kavernozne krvne žile s trombom.
Limfangiom – benigni tumor limfnih žila

1.jednostavni ili kapilarni limfangiom- u potkožju glave, vrata i u aksili
makro- lagano izdignut ili na peteljci.
mikro – male limfne žile obložene endotelom
2. kavernozni liomfangiom- cistični higrom. U djece na vratu ili u aksili, gdje uzrokuje
deformacije , katkad retroperitonealno.
mikro- cistično prošireni prazni prostori obloženi endotelomi odvojeni vezivom (limfociti).
Rubovi tumora nisu oštro ograničeni.
Glomangiom – dobroćudni tumori grañeni od modificiranih glatkomišićnih stanica glomusnog

tjelešca, najčešće na distalnim dijelovima prstiju ruku i nogu, obično ispod nokta.
Uvijek malen, sadržava krv, crvenkastoplavkaste boje, bolan na palpaciju.
mikro - anastomozirajući vaskularni prostori okruženi stromom u kojima se nalaze nakupine
glomusnih stanica(centralno smještena tamna jezgra).
Hemangioteliom – vaskularni tumor graničnog stupnja zloćudnosti.

Nastaju oko srednje velikih arterija i vena udova
Solidna graña, malo krvi. Vretenaste stanice. Tumorske stanice ne oblažu vaskularne prostore, rastu
sporo. Kirurški se uklone, 30 % bolesnika ima lokalne recidive i metastaze (pola njh s recidivima).
Angiosarkom- zloćudni tumor grañen od endotelnih stanica, tvore nepravilne krvne prostore.
Rijedak tumor mekih tkiva, bilo koji unutrašnji organ.
Češći u odraslih, podjednako zahvaća oba spola.
Koža, meka tkiva, jetra, dojka.
Metastaze … smrt unutar 5 godina.
Kaposijev sarkom – zloćudni tumor, grañen od stanica koje nalikuju na endotel.

Tvore nepravilne pukotinaste prostore ispunjene krvlju.
Patogeneza- nije razjašnjena
Stanice tumora u sebi nose HHV8.
Patologija – sporo progresivna bolest.
3 stadija: a) pjega(makula)
b) čvorić ( papula)
c) čvor (nodus)
Počinje kao ružičasta makula po potkoljenici i stopalima ( dilatirani, nepravilni prostori, obloženi
endotelom, izmeñu vaskular. prostora infiltrati limfocita, plazma-stanica i makrofaga koji sadrže
hemosiderin). Bolest se širi proksimalno → ružičasti uzdignuti plakovi ( izmeñu žila vretenaste st.,
raspršeni eritrociti, limfociti, plazma-stanice i makrofagi koji sadrže hemosiderin)…Promjena
postaje čvorasta, vretenaste st. u dermisu i potkožnom tvivu.
Krvarenje u stromi jako izraženo, brojne mitoze, ružičasti citoplazmatski globuli.
Nodularni stadij= metastaze
Endemski oblik- Bantu crnci, Afrika, geografska distribucija slična s Burkittovim limfomom.
Kaposijev sarkom u imunosuprimiranih- nakon presadbe organa
Epidemijski oblik- promjene na koži i sluznicama bolesnika s AIDS-om.
Klinička slika
Klasični oblik promjene ograničene na kožu
Endemski i epidemijski osim kože zahvaćeni su i visceralni organi.loša prognoza.
47. ISHEMIJSKA BOLEST SRCA

Nastaje zbog neravnoteže izmeñu opskrbe krvlju i potrebe srca za oksigeniranom krvi.
Bolest koronarnih arterija ili koronarno srčana bolest.
Ishemija → ↓ konc. kisika, ↓ hranjivih tvari, ↑ otpadnih produkata metabolizma.
Epidemiologija – IBSje najčešća srčana bolest i vodeći uzrok smrti.
Smrtnost od IBS se smanjila prevencijom i poboljšanim liječenjem ateroskleroze i IM.
Patogeneza – ishemija miokarda može biti: apsolutna ( začepljenje koronarke)
relativna ( suženje koronarke)
↓ prijenos kisika i ↑ zahtjev miokarda za kisikom dovode do relativne ishemije miokarda.
IBS u 95 % slučajeva je uzrokovana aterosklerozom.drugi uzroci: tromboza, embolija, spazam
koronarke,…
Kliničke manifestacije IBS ovise o:
1. proširenosti ateroskleroze
2. stupnju suženja koronarki
3. brzini kojom je došlo do suženja ili začepljenja
Kliničke manifestacioje IBS očituju se u obliku 4 sindroma:

1. angina pektoris
2. infarkt miokarda
3. kronična ishemijska bolest srca
4. nagla srčana smrt
Angina pektoris- bol u prsima uzrokovana akutnom miokardijalnom ishemijom( nagla pojava
prekordijalnog bola koji se širi u lijevu stranu vrata ili u lijevu ruku, praćen osjećajem neugode ili
pritiska u prsima).
Patogeneza- AP nastaje kad protok krvi kroz koronarke ne može zadovoljiti metaboličke potrebe
miokarda.
AP→ relativna ishemija, kratkog trajanja , daje se nitroglicerin da bi se krvne žile proširile.
Patologija – AP prati i ateroskleroza
3 podskupine:
1. stabilni AP – najčešći, tipični AP, nastaje tijekom povećanog rada kad se potreba miokarda za
kisikom poveća, pošto aterosklerotični ( fiksirani ) plakovi suzuju lumen, sprječava se dilatacija i
dolazi do ishemije(blaga i kratkotrajna), uzrokuje bol (traje 1-15 min), nema nekroze stanica.
Prestaje spontano nakon prekida aktivnosti ili se uzme nitroglicerin.
2.nestabilni AP – crescendo AP, preinfarktni AP, najopasniji oblik, prethodi infarktu.
Bol se pojavi ″sama od sebe″, mnogo jača od stabilne.
Plakovi su varijabilne naravi i stvaraju se mali trombi na oštećenom endotelu povrh ateroma.
3.Prinzmentalov AP - varijantni AP, nastaje pri mirovanju, bol nastaje zbog spazma koronarnih
krvnih žila, slabijeg je intenziteta i često se ponavlja u isto doba dana. Spazmolitici
Infarkt miokarda – posljedica koronarne tromboze i posljedične ishemije koja uzrokuje nekrozu
miokarda.
IM očituje se poremećajem srčane funkcije i zatajivanjem srca.
Epidemiologija – incidencija godišnje 5/1000. 55 % svih bolesnika starije od 65 godina.
Do 60. god. obolijevaju češće muškarci, a iza 60. god. podjednako obolijevaju muškarci i žene.
Etiologija i patogeneza – u 95% oboljelih uzrokovan aterosklerozom koronarnih arterija.( tromboza,
embolija,….)
Sitna žarišta nekroze uzrokovana lijekovima ili toksinima, virusima na nazivaju se infarktom.
Patogeneza - 2 vrste infarkta: transmuralni i subendokardijalni.
1.transmuralni infarkt- infarkti ograničeni na anatomsko područje koje krvlju opskrbljuje jedna
koronarna arterija. Nekroza ide od epikarda do endokarda.
Najčešće se začepi jedna od koronarnih arterija:
Lijeva prednja silazna arterija- 40-50 %, infarkt zahvaća prednju stijenku lijeve klijetke i apex,
prednji dio septuma.
Desna koronarna arterija – 30-40 %, infarkt zahvaća stražnji dio stijenke lijeve klijetke, stražnji dio
septuma i desnu klijetku.
Lijeva cirkumfleksna arterija – 15-20 %, infarkt zahvaća lateralni dio stijenke, lijeva klijetke.
Ako prekid krvotoka trombom traje 20-30 minuta → nekroza miokardijalnih stanica.
2. subendokardijalni infarkt – nastaje tijekom hipotenzivnih epizoda (šoka), nakon masivnog

krvarenja, traume,…
Koronarne arterije nisu začepljene, ishemija je ograničena na subendokardijalni dio miokarda i
obično se proteže cirkumferencijalno oko cijelog lijevog ventrikula.
Patologija
makro koronarke su obično oštećena aterosklerozom.
Okluzivni tromb se nañe u 90 % bolesnika-obdukcija 4 h nakon srč. udara.
Ako bolesnik umre 12-24 h nakon srč. udara tromb se nañe u 50 % ( zbog fibrinolitičke razgradnje).
MAKRO
Smrt je nastupila naglo miokard je obično normlnog izgleda.
1. nakon 24 h- prve makrosk. vidljive promjene
2. drugi dan- područje infarkta blijedo
3. 3-5 dana- žućkasto ili pjegasro(okruženo rubom tamnocrvene boje)
4. 1 tjedan- sivožućkaste boje, mekši, uleknut
5. 2 tjedan- pjegast i crvene zone prokrvljenosti i sive zone fibroze
6. nakon 3 tjedna- homogeno crvenkasto siv
7. nakon 6 tjedana- siva boja→ vezivni ožiljak
MIKRO
1. 1 dan- infarkt se ne može dijagnosticirati
2. 2 dan- nekroza srč. miocita je uočljiva, neutrofili, edem, krvarenje
3. 3 dan- miociti se raspadaju (neutrofili→ gnoj) piknoza,kariokeksa
4. 4-6 dan- makrofagi
5. 7 dan- fibroblasti i angioblasti-granulacijsko tkivo
6. nakon 2 tjedna- gran. tkivo, makrofagi fragmentiraju ostatke miokard. vlakana, angioblasti
tvore nove krvne žile.
7. 2-4 tjedna- odlaganje kolagena
8. 4-6 tjedan- krvne žile i makrofagi se povlače, fibroblasti proizvode meñustaničnu tvar
9. kraj 6 tjedna- vezivni ožiljak
Komplikacije infarkta miokarda : aritmija, zatajenje srca(kardiogeni šok), proširenje infarkta,

tromboza i trombopenija,ventrikularna aneurizma, fibrinozni perikarditis ( dresslerov sindrom),
rascjep infarkta miokarda: 1. ruptura klijetke→ hematoperikard
2. ruptura papilarnog mišića→ akutna mitralna insuficijencija
3. ruptura pregrade→ akutno plućno srce
Klinička slika
Dijagnoza : 1. klinički pregled-oštra prekord. bol, širi se u lijevu ruku ili lijevu stranu vrata, ne
reagira na nitroglicerin, nagon za povraćanjem, gubitak daha, znojenje,snižen krvni tlak, pluća-
krepitacije i edem
2. EKG
3. laboratorijski nalazi- 1. 2 h - ↑ mioglobina (nije specifičan)
2. 3-4 h - ↑ troponina (specifičan)
3. 6 h - ↑ kreatin-kinaze MB (specifičan)
4. 8-10 h – aspartatna aminotransferaza
5. prvi dan – laktična dehidrogenaza
Sveukupno povišenje ostaje nekoliko dana.
Kronična ishemijska srčana bolest

Stariji bolesnici, zatajivanje srca kao posljedica dugotrajnog ishemijskog oštećenja miokarda.
Patologija – koronarne krvne žile zahvaćene aterosklerozom, suženja, kalcifikacije
Srce povećano, povišen krvni tlak.stijenke srčanih klijetki zadebljene.
mikro srčani miociti mogu biti normalni, atrofični (lipofuscin), hipertrofični ( povećane jezgre)
Krpičasta žarišta fibroze koji nadomještaju srčane miocite.
Klinička slika - KIBS→ znakovi postupnog zatajenja lijevog ili desnog srca.
Nagla srčana smrt – smrt uzrokovana iznenadnim zatajivanjem srca.(bez uobičajenih znakova)
Epidemiologija – većinom starije osobe, a može i u mlañih, mala djeca
Patogeneza – 80 % bolesnika s koronarnom ishemijom te posljedičnim električnim poremećajima
Najprije ide ventrikularna tahikardija → ventrikularna fibrilacija → asistolija.
Ostalih 20 % - ruptura miokarda, tromboembolija,…
Patologija
Uzroci u starijih - tromb, neliječena hipertenzija
Uzroci u mladih – prolaps mitralnih zalistaka, uroñene srčane bolesti, hipertrofična kardiomiopatija
48. KONGENITALNE SRČANE BOLESTI

Nastaju zbog poremećaja embrionalnog razvoja
Epidemiologija- 6-8 / 1000 novoroñenčadi. Tu se ne ukuljučuju foramen ovale i bikuspidalna
aortalna valvula . Češće su u prematurusa i djece s drugim srč. greškama.
Etiologija-
Uzroci: bolest multifaktorne naravi, genetski čimbenici ( Downov sindrom ), teratogeni čimb. iz
okoliša, virus rubeole, lijekovi tijekom trudnoće ( talidomid ), djeca s fetalnim alkoholnim
sindromom.
Klasifikacija najčešći VSD, najrjeñe Perzistentno arterijsko stablo.

3 skupine:
1. spojevi s početnim lijevo - desnim protokom krvi – ( VSD, ASD, OAV)
Spoj, krv ide iz lijevog u desno srce,nema cijanoze (acijanotične srčane bolesti). S vremenom doñe
do plućne hipertenzije i obrata krvnog protoka desno – lijevi spoj → kasna cijanoza
2. spojevi s ranim desno – lijevim protokom krvi – ( Fallotova tetralogija, PAS, transpozicija
velikih krvnih žila) → rana cijanoza
3. opstrukcija protoka bez cijanoze – koarktacija aorte, uroñena plućna stenoza, uroñena stenoza
aorte i atrezija aortalnog ušća. Nema miješanja krvi , ni cijanoze.
Klinička slika
Najčešći simptomi i klinički nalazi su: 1. usporeni rast i psihomotorički razvoj
2. zastoj krvi u plućima s dispnejom i učest. pluć. inf.
3. cijanoza, batićasti prsti, policitemija
4. srčani šumovi
5. zatajenje srca
6. bakterijski endokarditis i septične tromboembolije
VSD - otvor u membranoznom ili u mišićnom dijelu intraventrikularne pregrade koji omogućuje
protok krvi iz lijeve u desnu klijetku.
Patogeneza – …mišićna interventrikularna pregrada raste od apeksa prema bazi srca, gdje se spoji s
membranoznim dijelom pregrade…poremećaji u razvoju ova 2 dijela ili nepotpuno spajanje dovode
do VSD.
Patologija – najčešća kongenitalna srčana bolest. Ide u 2 oblika:
1. defekt membranozne pregrade ( 90% )
2. defekt mišićne pregrade
Klinička slika - mali VSD uzrokuje glasan holosistolički šum→ Rogerova bolest (spontano se
zatvori )
Djeca s velikim VSD, lijevo – desni spoj → hipertrofija lijeve klijetke → plućna hipertenzija →
desno – lijevi spoj → sistemna cijanoza.
S vremenom, obostrano zatajenje, preopterećenje srca, infektivni endokarditis.
ASD - otvor je u interatrijskoj srčanoj pregradi koji omogućuje abnormalni protok krvi iz lijeve u
desnu pretklijetku.
Patogeneza – 1. primitivna pregrada (primarno ušće)(krv zaobilazi pluća )
2. zatvaranje prim. ušća,
3. stvaranje sekundarnog ušća…sek. pregrada prekrije sek. ušće ali ga ne zatvori. Taj
nezatvoreni dio je foramen ovale (omogućuje protok iz desne u lijevu pretklijetku)
4. ovalni otvor ostaje otvoren i kratko nakon roñenja, kad se stope prim. i sek.
pregrada, ostane ovalna jamica ( fossa ovalis ).
Patologija - ASD se pojavljuje u nekoliko oblika:

1. defekt sekundarne pregrade ( 90 % )
2. defekt primarne pregrade
3. defekt venskog sinusa
4. defekt koronarnog sinusa
ASD se mora razlikovati od prohodne ovalne jamice ( doñe do desno – lijevog spoja ), trombi
prijeñu iz desnog srca u sistemni krvotok → paradoksalni trombi
Klinička slika – ASD mali ili veliki može biti sam ili u sklopu drugih malformacija.
Veliki defekt uzrokuje dispneju.
Protok lijevo – desno → plućna hipertenzija → desno – lijevi spoj → cijanoza i batićasti prsti
Zatajenje srca i infektivni endokarditis rjeñi nego kod VSD.
Otvoreni arterijski vod – razvojna anomalija pri kojoj fetalna krvna žila koja povezuje plućnu
arteriju i silazni dio torakalne aorte tijekom intrauterinog života ostaje otvorena i nakon roñenja
umjesto da se zatvori.
Fetalni život → krv zaobilazi pluća
Arterijski vod- veza izmeñu plućne arterije i silaznog dijela aorte.
Široki OAV izaziva lijevo – desni protok krvi iz aorte u plućnu arteriju.
Klinička slika - dispneja, tahikardija
Neliječeni bolesnici razvijaju plućnu hipertenziju i kasnu cijanozu.
((Lijek – inhibitori prostaglandina odmah poslije roñenja da se duktus zatvori.(prostaglandin E ga
drži otvorenim). ))
Fallotova tetralogija – uroñena srčana grješka

4 obilježja: 1. plućna stenoza
2. VSD
3. dekstropozicija aorte
4. hipertrofija lijeve klijetke
Srce ima izgled čizme.
50 % bolesnika s FT ima druga srčane anomalije.
Povaljan AOV da imamo protok krvi u pluća koja nisu dovoljno prokrvljena zbog plućna stenoze.
Klinička slika - rana cijanoza, dispneja, batićasti prsti (djeca – čučeći položaj)
Hipoksija → sekundarna policitemija
Bakterijski endarteritis, septični infarkt i moždani apsces
Kirurški zahvat
Perzistentno arterijsko stablo – anomalija u kojoj aorta i plućna arterija tvore jednu krvnu žilu
koja odgovara perzistenciji fetalnog aorto – pulmonalnog trunkusa.
Patologija - aorta i plućna arterija primaju krv iz obiju klijetki i prisutan je VSD.
Klinička slika – rana cijanoza, plućna hipertenzija, zatajenje srca.
Tranpozicija velikih krvnih žila – aorta polazi iz desne klijetka, a plućna arterija iz lijeve klijetke.
Patologija - ( aorta desno i ispred pl. art.,a normalno je aorta ulijevo i i unatrag od pl. art.)
2 potpuno odvojene cirkulacije, preživljenje moguće uz OAV.
Klinička slika - 2 puta češća u muške djece
Rana cijanoza nakon roñenja.
Koarktacija aorte – uroñeno suženje lumena torakalne aorte.

Patologija - najčašće u silaznom dijelu torakalne aorte gdje se OAV spaja s aortom.
Suženje ima 2 oblika:
1. infantilni ( preduktalni ) oblik – hipoplazija aortalnog luka proksimalno od prohodnog
arterijskog duktusa.
2. adultni ( jukstaduktalni ) oblik – preklapanje aorte nasuprot zatvorenom arterijskom
duktusu.
Klinička slika - 6 % uroñenih srčanih grešaka
2 puta češće u muške djece (Turnerov sindrm- adultni oblik)
Infantilni oblik - teški cirkulacijski poremećaj, mozak i gornji dio tijela nedovoljno prokrvljeni i
izloženi hipoksiji.
Adultni oblik – nerazmjer izmeñu krvnog tlaka u gornjim i donjim udovima.
Hipertenzija proksimalno od suženja (hi
pertrofija lijeve klijetke, glavobolja,..)
Hipotenzija distalno od suženja ( slabost, bljedoća, hladnoća donjih udova )
49. REUMATSKA VRUĆICA I REUMATSKA SRČANA BOLEST

Reumatska vrućica je akutna, imunosno posredovana upalna bolest koja nastaje nekoliko tjedana
nakon upale ždrijela uzrokovane β- hemolitičkim streptokokom skupine A, često zahvaća srce.
Akutni reumatski karditis → reumatska bolest srca ( očituje se nakon mnogo godina )
Epidemiologija - prije česta dječja bolest, danas u nerazvijenim zemljama.
Djeca od 5 -15 godina.
Patogeneza – bolest uzrokovana protutijelima protiv streptokoka( protein M ), koja križno reagiraju
s ljudskim tkivima ( srce, …)
Tipični granulomi u srcu ( Aschoffova tjelešca).
Bolest posredovana limfocitima T.( preosjetljivost tipa IV )
Patologija
Reumatska vrućica je sistemna bolest koja zahvaća srce, zglobove, kožu..
Srce- upala sva tri sloja srca-pankarditis-endokarditis- mitralno i aortalno ušće (fibrin)
- miokarditis- Aschoffovo tjelešce
- perikarditis- fibrinozni perikarditis
Zglobovi – zahvaćeni veliki zglobovi udova- migratorni artritis
Koža – crvenkasti, makulopapulozni osip po tijelu, širi se periferno, u potkož. tkivu čvorići
Reumatska srčana bolest – promjene zalistaka dovode do strukturnih i funkcionalnih promjena.
Zalisci se skvrče i deformiraju, postanu kalcificirani. Klinički se očituje u obliku stenoze ili
insuficijencije ušća.
Klinička slika - prvi simptomi reumatske vrućice pojavljuju se 10 dana – 6 tjedana nakon upale
ždrijela.
Akutni karditis→ endokardijalni šumovi, perikardijalna trenja, tahikardije, aritmije.
Posljedice endokarditisa mnogo godina nakon prvog napadaja.
Reumatska srčana bolest → simptomi uzrokovani stenozom ili insuficijencijom mitralnog ili
aortalnog ušća.
50. MIOKARDITISI I KARDIOMIOPATIJE

Kardiomiopatija → bolest koja primarno zahvaća miokard
Miokarditisi → oštećenja miokarda s znakovima upale
1. Miokarditis – upala srčanog mišića koja može poremetiti rad srca i uzrokovati srčano zatajenje.
Epidemiologija – česta bolest, najčešći uzročnik dilatirane kardiomiopatije
Etiologija
Upale srčanog mišića dijelimo u 3 skupine:
1. infekcije – virusi najčešći uzročnici miokarditisa ( Coxsackie B )
Trypanosoma cruzi, AIDS, Borrelia burgdorferi, Corynebacterium diphteriae, Trichinella spiralis.
2. imunosna oštećenja miokarda – tijekom i nakon virusnih miokarditisa, sistemnih autoimunsnih.
bolesti
3. idiopatske bolesti – granulonatozna upala srca kod bolesnika s sistemnom sarkoidozom
Patogeneza - virusi oštećuju srce na dva načina: 1. izravni citotoksični učinak
2. neizravni imunosni učinak
Coxsackie B → kardiotropičan, limfociti T unište miocite
Trypanosoma cruzi → inficira miocite
Trihinoza → helmintijaza
Imunosni posredovan miokarditis – zbog alergijske reakcije,…
Patologija
1. Infektivni miokarditis
Akutni virusni miokarditis - srce normalno ili dilatirano ( limfociti i makrofagi, nekroza)
Chagasava bolest–protozoi u miocitima( makrofagi, eozinofili, limfociti),miokardijalni apsces
2. Imunosno posredovani miokarditis – sistemne autoimunosne bolesti, imunoreakcija primaoca
3. Idiopatski miokarditis - razlikuju se upalni infiltrati
Eozinofilni miokarditis- eozinofili
Tropska eozinofilija- Löfflerova endomiokardijalna fibroza
Fiedlerov miokarditis divovskih stanica- divovske stanice
Granulomatozni miokardiotis- sarkoidoza
-ako se akutna faza preživi ide nadomjesna fibroza.
Kronični miokarditis- upalne stanice u žarište fibroze,
- kronična dilatativna kardiomiopatija
Klinička slika – tahikardija, aritmije, osjećaj nelagode oko srca, zatajenje srca.
Miokarditis oponaša akutni infarkt miokarda.
Dijagnoza miokarditisa – biopsija srca
2. Kardiomiopatije - bolest srčanog mišića, nastaje zbog prim. poremećaja miokarda

Dijagnoza – dokaže primarni poremećaj ili nakon što se isključe ostali uzroci.
3 tipa:
1. dilatirana ( kongestivna )
2. hipertrofična
3. restriktivna ( obliterativna )
Dilatirana kardiomiopatija – progresivna dilatacija srca praćena slabljenjem kontraktilnosti

miokarda ( sistolička disfunkcija )
Epidemiologija – 90 % svih kardiomiopatija
Etiologija – uzroci:.idiopatske kardiomiopatije(45 %),peripartalna kardiomiopatija(multifak)
miokarditisi ( 20 % )
toksična kardiomiopatija ( 10 % )
metabolička kardiopatija ( 5 % )
familijarne i genetske bolesti srca ( 20 % )
virusi – Coxsackie B
alkohol – alkoholičar ↓ B12, beri beri srce, hipertrofija i dilatacija obiju klijetki ( acetaldehid-
izravno toksičan za srce )
genski utjecaji- delecije mitohondrijalnih gena, mutacije gena za distrofin,…
Patologija – srce je 2 – 3 puta teže, veliko, mlohavo, proširenje svih komora.

Muralni trombi- tromboembolija
mikro nalaz nespecifičan, hipertrofija stanica s povećanim jezgrama
odumiranje miocita → fibroza i ožiljak
Klinička slika – može se pojaviti u bilo kojoj dobi, češće 20 – 60 god.
Sporo, progresivno, kongestivno zatajivanje srca. Nagli prijelaz iz kompenziranog u
dekompenzirano stanje. Umre se zbog progresivnog zatajivanja srca ili aritmija ( 2 godine ).
Hipertrofična kardiomiopatija – endogena hipertrofija miokarda ( nije uzrokovana

ekstrakardijalnim uzrocima kao što su stenoze ili insificijencije mitr. i aort. ušća )
Epidemiologija - druga po redu po učestalosti
Etiologija – prenosi se autosomno dominantno s varijabilnom ekspresijom
( ima i autosomno recesivno- vrlo rijetko )
- mutacija gena za teški lanac β-miozina.
Patologija – srce je teško i mišićavo
- masivna hipertrofija miokarda
- zadebljanje ventrikularne pregrade ( izgled banane )
- hipertrofija najizraženija u subaortalnom dijelu
mikro 1. hipertrofija mišićnih stanica
2. neuredni, zbrkani raspored srčanih miocita
3. intersticijska i nadomjesna fibroza
Klinička slika – smanjenje volumena klijetki i slaba popustljivost scra
-poremećaj dijastoličkog punjenja → smanjeni udarni volumen srca tijekom sistole.
-dispneja tijekom napora,
-fibrilacija atrija s stvaranjem muralnih tromba s posljedičnom tromboembolijom
Srce ne reagira na liječenje.
Hipertrofična kardiomiopatija je jedan od najčešćih uzroka nagle, neobjašnjive smrti u sportaša.
Restriktivna kardiomiopatija – miokard je oštećen ili infiltriran tvarima koje otežavaju ili
sprečavaju dijastoličko širenje klijetki.
Epidemiologija - najrjeña vrsta kardiomiopatija
Etiologija - može biti idiopatska ili prati radijacijsku fibrozu, amiloidozu, sarkoidozu, …
Patologija – smanjeno ili otežano punjenje klijetki krvlju tijekom dijastole. ( sistola očuvana )
Idiopatska restriktivna kardiomiopatija – klijetke normalne, miokard čvrst, obje pretklijetke
proširene. mikroskopski- intersticijska fibroza.
Mikroskopski izgled specifičan za odreñenu bolest:

1. amiloidoza – intersticij ispunjen amiloidom
2. hemokromatoza – srč. stanice sadržavaju hemosiderin
3. sarkoidoza – granulomi
4. endomiokardijalna fibroza – djeca, fibroza miokarda i subendokardijalnog dijela
5. Löfflerov endomiokarditis – endomiokard. fibroza s muralnim trombom (eozinofilija)
6. endomiokardijalna fibroelastoza–fibroelastično zadebljanje(muralni endokard lij.klijet.
- dilatativnu kardiomiopatiju izazivaju doksorubucin i daunorubicin

- amiloidoza dovodi do restriktivne kardiomiopatije
- hemokromatoza dovodi do dilatirane kardiomiopatije
51. KLASIFIKACIJA ANEMIJA

ANEMIJA-malokrvnost, je smanjen broj eritrocita, smanjen volumen eritrocita u hematokritu ili
smanjena koncentracija hemoglobina.
Anemija - smanjenje konc. hemoglobina manje od 136 g / L u muškaraca
manje od 120 g / L u žena
Epidemiologija – učestalost je 2 % u razvijenim zemljama
20 % u nerazvijenim zemljama
2 puta učestalija u žena
Klasifikacija – dvije klasifikacije:
1. morfološka klasifikacija : veličina eritrocita ( normociti, makrociti, mikrociti )
količina hemoglobina ( normokromni, hipokromni, hiperkromni )
oblik eritrocita ( ovalociti, eliptociti, sferociti, drepanociti )
velika varijacija u veličina eritrocita – anizocitoza
nepravilni oblici eritrocita – poikilocitoza
2. etiološka klasifikacija : ( mehanizam odgovoran za nastanak anemije )

-anemije zbog gubitka krvi – 1. akutna anemija- trauma
2. kronična anemija – lezije probavnog trakta,ginek. poremećaji
- anemije uzrokovane poveć. razaranjem eritrocita –
Intrakorpuskularni por. eritrocita: nasljedni-por.membrane: hereditarna sferocitoza
metab. por. : manjak G-6-PD
por.sint.hemogl.:talasemija, anemija srpast.st
stečeni- por. memb. :parok. noćna hemoglobinurija
Ekstrakorpuskularni por. eritrocita: protutijela- transf. reakcija, fetalna eritrobl.,SLE,…

meh.trauma- mikroangiopatske hemolitičke anemije
infekcije- malarija
kem.ozljede- otrovanje olovom
povećana sekvestracija- hipersplenizam
-anemije zbog smanjene proizvodnje eritrocita-

poremeć. prolifer. i diferencijacije matičnih stanica: anemija kronične bubrežne bolesti
poremećaj u prolif. i sazrijevanju eritroblasta: megaloblastična anemija
Klinička slika -
1. znakovi i simptomi isti kod svih anemija su: bljedoća kože i sluznica, zamaranje, dispneja,
glavobolja, vrtoglavice, poremećaji vida zbog hipoksije CNS-a, hipoksija srč. mišića
uzrokuje pektoralnu anginu, preopter. srca šum na srcu.
2. znakovi i simptomi koji su specifični za pojedine oblike anemija:
aplastična anemija – leukopenija, anemija, trombocitopenija
hemolitička anemija – žutica
megaloblastična anemija – oštećenje kralježnične moždine i neurološki simptomi
52. HEMOLITIČKE ANEMIJE – skupina anemija u kojima dolazi do prekomjernog razaranja

eritrocita i efektivnog skraćenja njihova preživljenja u cirkulaciji.
Etiologija - dvije skupine
1. intrizični defekt – defekt se nalazi u samom eritrocitu ( sferocitoza )
2. ekstrinzični defekt – hemoliza, protutijela, fizički uzrok, kemijski čimbenici
Ekstravaskularna hemoliza je prerano razaranje eritrocita u slezeni.

Intravaskularna hemoliza je razaranje unutar krvožilnog sustava ( mehaničko oštećenje eritrocita ).
Patologija – promjene karakteristične za hemolitičku anemiju:
1. pojačana produkcija eritropoetina ( anemija, ↓ kisik )
2. hiperplazija eritropoetičkih stanica koštane srži
3. povećan broj retikulocita ( ubrzana eritripoeza )
4. hemosideroza ( taloženje Fe u mono-fagocitnom sustavu,transfuzije)
5. hiperbilirubunemija → žutica
6. žučni kamenci
7. splenomegalija
Intravaskularna hemoliza očituje se: 1. ↓ haptoglobina u plazmi

2. hemoglobinemija
3. hemoglobinurija
4. hemosiderinurija
5. methemalbuminemija
Hereditarna sferocitoza - nasljedna hemolitička anemija, poremećaj grañe citoskeleta eritrocita,
eritrocit poprima sferičan oblik i postaje podložan sekvestraciji unutar slezene i posljedičnoj
destrukciji.
Etiologija i patogeneza - zbog mutacija gena za citoskelet,nemoguće održati bikonkavni izgled,
uzrokovana sferocitoza u kojoj je prosječni vijek života eritrocita 10-20 dana.
Strukturni proteini su spektrin, ankirin, glikoforini.
Najčešće mutacije za ankirin, nasljeñuje se AD.
Patologija – poremećaji citoskeleta → sferociti ( nisu patognomonični za ovu anemiju )

Test osmotičke fragilnosti ukazuje na to da su sferociti fragilniji na NaCl od normalnih eritrocita.
Hemoliza eritrocita se zbiva u slezeni → splenomegalija.
Pigmentni, žučni kamenci kod 40 % bolesnika.
Klinička slika – trijas simptoma: 1. mikrocitna hiperkromna anemija

2. splenomegalija
3. žutica
Hemolitička anemija uzrokovana manjkom G-6-PD – enzimopatija, prijevremeno razaranje

eritrocita koji imaju smanjenu mogućnost obrane od toksičnih kisikovih radikala.
G-6-PD reducira glutation u njegov aktivni oblik. Ako ga nema, nema obrane od kisikovih radikala.
Dolazi do denaturacije hemoglobina i nakupljanja u području eritrocitne membrane. Takvi se
razaraju u slezeni.
Nasljeñuje se preko X kromosoma, češće muškarci obolijevaju.
Enzim manjka u starijim eritrocitima.
Mediteranski oblik → prehrana bogata velikozrnatim bobom ( favizam ), teža klinička slika,
potrebno izostaviti bob iz prehrane.
Patologija - manjak G-6-PD, oksidacija, denaturacija i precipitacija hemoglobina u obliku
Heinzovih tjelešaca. Makrofagi odgrizu dio stanice → bite cells.
Klinička slika – umor, bol u leñima, smušenost, …anemija, žutica.hemoliza→zataj.bubrega
Ako doñe do hemolize tijekom liječenja neke druge bolesti ( bolesnik ima manjak G-6-PD ),
izbaciti sve oksidativne lijekove.
Srpasta anemija – hereditarna hemoglobinopatija

Poremećena sinteza hemoglobina dovodi do stvaranja strukturno abnormalnog hemoglobina S
- eritrociti su srpasti, pogoduju agregaciji erutrocita, začapljenje krvnih žila i hemolizu.
Epidemiologija - obole homozigoti s mutacijom gena za β-globin, heterozigoti su nositelji bolesti.
Češća u crnaca, u ljudi mediteranskog podrijetla.
Etiologija i patogeneza - pogrješka u sintezi hemoglobina, točkasta mutacija na 6. položaju β-
globinskog lanca, zamjena glutamina valinom → abnormalni hemoglobin S.
Ubrzana hemoliza, srpasta pretvorba, sekvestriranje u krvnim prostorima.
Patologija
Patološke promjene su posljedica 2 procesa: hemolize i vaskularnih okluzija.( periferna krv, koštana
srž, slezena, kosti, mozak i osjetni organi, pluća, hepatobilijarni sustav, bubrezi-nefrotički sindrom,
spolni organi- prijapizma.
Klinička slika
Za većinu bolesnika su karakteristične: teška anemija
vensko-okluzivne komplikacije
kronična hiperbilirubinemija.
Liječenje : hemoglobin F – usporava nastanak srpastih eritrocita
Antineoplastični lijek-hidroksi ureja ( ↑ sintezu hemoglobina F, sinteza se smanji )
Talasemije - nasljedna anemija, poremećena sinteza α-lanaca ili β-lanaca hemoglobina A.

Nastaje mikrocitna hipokromna anemija. Abnormalni eritrociti izgledaju poput mete.
Etiologija – β-talasemije –najčešći oblik talasemije. Smanjena sinteza ili potpuni manjak β-
lanaca. ( nastane višak α-lanaca→ inkluzije unutar eritrocita→ destrukcija eritroblasta i liza
eritrocita.
α-talasemije- smanjena sinteza ili potpuni manjak α-lanaca, delecija jednog ili sva četiri α-
globinska gena.
Patologija – različite patološke promjene se nalaze u:
1. periferna krv ( hipokromni, mikrocitni ) ( target cells )
2. koštana srž – hiperplazija
3. kosti – reaktivna osteogenaza, deformacije kostiju
4. jetra i slezena – ekstramedularna eritropoeza, hepatosplenomegalija
5. sistemna hemosideroza…..sekundarna hemokromatoza
Klinička slika -
β-talasemije – homozigot ili heterozigot ( ovisi o težini anemije )
1. talasemija major ( Cooleyjeva anemija ) homozigoti
2. talasemija minor ( Cooleyjeva greška ) heterozigoti
3. intermedijarna talasemija
α-talasemije- temeji se na broju α-gena koji nedostaju

1. fetalni hidrops- delecija sva 4 gena
2. hemoglobinopatija H – ( HbH bolest ) – delecija 3 gena
3. α-talasemije- delecija 2 gena
4. stanje nosioca- delecija 1 gena ( asimptomatično stanje )
Paroksizmalna noćna hemoglobinurija - stečena hemolitička anemija, stvaranje defektnih

crvenih i bijelih krvnih stanica.
Patogeneza -Jedina intrizična hemolitička bolest s defektom membrane eritrocita, koja nije
nasljedna.
Mutacija gena fosfatidilinozitol-glikana dovodi do manjka membranskog proteina
glikozilfosfatidilinozitola ( GPI ), koji bi trebao vezati CD 55 i spriječiti razaranje eritrocita od
djelovanja spontano aktiviranog komplementa.
Bez GPI krvne stanice će hemolizirati ( intravaskularno ), osloboñeni hemoglobin se izlučuje u
mokraći-hemoglobinurija.
Trombociti i granuluciti isto imaju smanjenu količinu GPI- tromboza i sklonost upalama zbog
leukopenije
Klinička slika – epizode hemolize i hemoglobinurije u prvoj jutarnjoj mokraći.

Poremećaj trombocita i granulocita uzrokuje- Bud-Chiarijev sindrom i učestale infekcije.
(aplastična anemija ili akutna mijeloična leukemija kod nekih bolesnika).
Autoimunosne hemolitičke anemije – hemoliza zbog protutijela specifičnih na antigene eritrocitne

membrane.
Patogeneza - AIHA dijelimo u 2 skupine:
1. AIHA uzrokovana toplim protutijelima ( 37 ° C )-limfomi niskog stupnja malignosti ili
kronična limfocitna leukemija.zbog virusa, SLE,…
IgG protutijela ( 80 % ), hemiliza u slezeni→ splenomegalija
Prisutnost protutijela na površini eritrocita → Coombsov test
2.AIHA uzrokovana hladnim protutijelima ( 4 ° C ) IgM ( 20 % )- najčešće u starijih osoba koje
imaju limfom, infektivna mononukleoza, pneumonija. Hemoliza u jetri.
Klinička slika – temperatura, žutica ( nekonjugirani bilirubin ), hepatosplenomegalija,generalizirana

limfadenopatija.
Anemije uzrokovane mehaničkim oštećenjem eritrocita – mehaničko oštećenje normalnih

eritrocita u abnormalnim uvjetima u krvotoku.
Etiologija – 4 skupine anemija:
1. mikroangiopatska hemolitička anemija – pri DIK-u, ( akantociti, shistociti-izgled poput
kacige, mikrosferociti)
2. makroangiopatska hemilitička anemija – A-V anastomoze,defekt srčane pregrade,..
3. anemije zbog vanjskih mehaničkih utjecaja-dugotrajni marš, maratonska
utrka,boks,dugotrajno bubnjanje rukuma
4. anemije zbog splenomegalije- ubrzana hemoliza, povećanje slezene, dugo krv stoji, krvne
stanice se sudaraju i razbijaju meñusobno.
Klinička slika – anemija je normocitna , ↑ retikulociti,
- razmaz krvi- akantociti, shistociti, kacigaste stanice
- ↑ laktat dehidrogenaza u krvi.
- Intravaskularna hemoliza: ↓ haptoglobina u plazmi, hemoglobinemija, hemoglobinurija, -
hemosiderinurija.
- smeña mokraća-izlučeni hemoglobin u mokraći,jedan od prvih znakova bolesti.
53. SIDEROPENIČNA ANEMIJA - smanjena proizvodnja eritrocita zbog nedostatka željeza.

- obično nastaje zbog kroničnog gubitka krvi
Etiologija – anemija nastaje zbog: 1. smanjenog unosa željeza ( starije i siromašne osobe )
2. malapsorpcija ( celijakija ili nakon gastrektomije )
3. povećana potreba za željezom ( djeca, trudnoća )
4. kronični gubitak krvi( kron.peptički ulkus, menoragije..)
Patogeneza - željezo se unosi u organizam u obliku hema, apsorbira se u dvanaesniku,.., ulazi u
krv-transferin.
TIBC- totalna sposobnost vezanja Fe u plazmi
Kod sideropenične anemije:↑ TIBC, ↓ Fe
Patologija – nizak Fe u perifernoj krvi → mikrocitna hipokromna anemija (poikilocitoza i
anizocitota )
- biopsija koštane srži→ hiperplazija eritropoeze,manjak hemosiderina u tkivnim makrofagima
- atrofija epitela- sluznica usne šupljine, jezika, ždrijela, jednjaka i želudca.
- disfagija, hipokloridija
- nokti – koilonihija
- glositis, disfagija i sideropenična anemija → Plummer-Vinsonov sindrom
Klinička slika - smanjeni: hemoglobin, MCV, MCH i feritin
- povišeni: RDW, TIBC
Liječenje – otklanjanje uzroka anemije i nadomjesno željezo.
54. MEGALOBLASTIČNA ANEMIJA – manjak vitamina B12 ili folne kiseline.

- dovodi do poremećene sinteze DNK, morfološke promjene u perif. krvi i u koštanoj srži
Etiologija i patogeneza - B 12 se apsorbira u ileumu pomoću intrinzičnog faktora.
- ↓ B12 – atrofični gastritis ( gubitak parijetalnih stanica, nedostatna proizvodnja IF, protutijela
reagiraju s parijet. stanicama ili interferiraju s apsorpcijom B 12 ).
- ↓ folne kiseline – neadekvatna prehrana ili poremećaj uapsorpcije i iskorištavanja f.k.
- toplina razara folnu kiselinu
- trudnoća, djetinjstvo
Patologija - jednake morfološke promjene u krvi kod manjak B12 i f.k. ( megalobl. anemija)
- samo manjak B12 – perniciozna anemija.
- eritrociti povećani, ovalni, anizocitoza
- retikulociti sniženi, neutrofili hipersegmentirani
- koštana srž hipercelularna- megaloblastične stanice eritroidne loze
- usporena i neefektivna hematopoeza – krupni metamijelociti i hiperlobulirani megakariociti
- atrofični gastritis i neurološke promjene
- 75 % bolesnika ima demijelinizaciju lateralnih i stražnjih rogova kralježnične moždine
- atrofični glositis – crven, bolan jezik
Klinička slika – neefektivna hematopoeza → anemija, neutropenija, trombocitopenija

- osobe starije od 50godina
- u neliječenih od perniciozne anemije je rizik za karcinom želudca povećan
55. NON HODGKIN LIMFOMI

Limfomi su primarni zloćudni tumori limfatičnih stanica koji najčešće nastaju u limfnome čvoru -
nodalni limfomi.
Ako je primarno sijelo limfoma neki drugi organ koji sadržava limfno tkivo – ekstranodalni limfom.
Klasifikacija limfoma: 1. non Hodgkin limfomi
2. Hodgkin limfomi
Hodgkin limfomi → tumorske stanice čine manje od 5 % prisutnih stanica
non Hodgkin limfomi → čitava tumorska tvorba je grañena od tumorskih stanica
NHL se dijeli u 4 skupine:
1. neoplazme prekursorskih stanica B
2. neoplazme prekursorskih stanica T
3. neoplazme zrelih stanica B
4. neoplazme zrelih T / NK stanica
Etiopatogeneza nije poznata.Predisponirajući čimbenici su: virusi ( HTLV-1, EBV ), autoimunosne
bolesti, uroñena imunodeficijentna stanja, sekundarne imunodeficijencije i imunosupresivna
terapija, kromosomske translokacije, velike doze zračenja.
1. i 2. Neoplazme prekursorskih stanica B i T
Prekursorska B i T – limfoblastična leukemija / limfoblastični limfom, je zloćudna bolest gdje

dolazi do klonalne proliferacije nezrelih limfatičnih stanica.
Primarno zahvaća koštanu srž i perifernu krv ( ALL ), a katkad i limfne čvorove i ekstranodalne
strukture ( LBL ).
Patologija – male i srednje velike tumorske stanice, oskudna citoplazma i slabouočljivi nukleoli.
- 89 % oboljelih tumorske stanice su B staničnig podrijetla, a u 15 % T staničnog podrijetla
- koštana srž i periferna krv su infiltrirani limfoblastima u svih s ALL.
- B-LBL zahvaćeni koža, kost, meka tkiva, limfni čvorovi
- T-LBL zahvaćen medijastinum
- infiltrati limfoblasta u farmakološkom utočištu za maligne stanice- testis, moždane ovojnice,
mozak i kralježnična moždina.
Klinička slika
- prekursorska B-ALL je primarno bolest djece
- prekursorska T-ALL je bolest adolescenata
- nespecifični simptomi: opća slabost, bljedoća, mučnina, brzo umaranje
- bolovi u kostima i zglobovima
ALL → dobra prognoza za djecu, loša za odrasle
3. Neoplazme zrelih stanica B
Kronična limfocitna leukemija – ( limfom malih stanica )

- monomorfni, mali, okrugli limfociti B u perifernoj krvi, koštanij srži i limfnim čvorovima
- limfom malih stanica → kronična limfocitna leukemija, slika leukemije nije izražena u perifernoj
krvi
Epidemiologija
KLL → muškarci srednje dobi, nakon 50. godine, najčešća vrsta leukemije kod odraslih.
Etiologija i patogeneza - uzrok nije poznat

- nakupljanje malih limfocita, koji su morfološki zreli a funkcionalno nezreli
- hipogamaglobulinemija
- u 15 % bolesnika autoantitijela protiv eritrocita i trombocita
- kromosomske promjene u oko 50 %
Patološke su promjene posljedica : - imunosupresije
- autoimunosnih fenomena
- nakupljanja limfocita i stvaranja tumorskih masa
- transformacije u maligniji oblik leukemije/limfoma
( Richterov sindrom )
Patologija – jednolični, nezreli, disfunkcionalni mali limfociti B
- razorene ili prljave stanice
- B- limfocitni biljezi i ekspresija biljega limfocita T
- masivna limfadenopatija, infiltracija slezene i jetre
- normalna arhitektura limfnog čvora se gubi, - pseudofolikuli
Klinička slika – limfadenopatija, splenomegalija, noćno znojenje, gubitak tjelesne mase, umor,
hipogamaglobulinemija i smanjena otpornost na infekcije, protutijela koja uzrokuju anemiju…
Konačna faza bolesti → pretvorba u difuzni B- velikostanični limfom ( Richterov sindrom )
Leukemija vlasastih stanica – mali limfociti B s ovalnim jezgrama, obilna citoplazma, vlasasti
izdanci u koštanoj srži i perifernoj krvi, znakovi difuzne infiltracije koštane srži i crvene pulpe
slezene.
Morfologija - tumorske stanice B imunofenotipa, s izdancima na staničnij membrani ( vlasi )
Boje se pozitivno na tartarat rezistentnu kiselu fosfatazu
Tumorske stanice u perifernoj krvi, koštanoj srži i slezeni.
Klinička slika – muškarci srednje životne dobi, nikad u djece
- indolentan tijek bolesti
- splenomegalija, pancitopenija
- limfni čvorovi malo kad zahvaćeni
Folikularni limfom – B- stanična neoplazma, podrijetla germinativnog centra, tumorsko tkivo ima
sposobnost formiranja folikula
Patologija
Zahvaćaju limfne čvorove, slezenu, koštanu srž, perifernu krv i Waldeyerov prsten, a katkad i
ekstranodalne organe-gastrointestinalni sustav.
- folikularna slika- folikuli su umnoženi, a gdje su izbrisani slika je difuzna.
- folikularni limfom grañen je od centrocita i centroblasta ( stupnjevi 1 – 3 )
- citogenetski poremećaji: kromosomska translokacija ( 14;18 ), produkt BCL 2 gena-sprječava
apoptozu → dulji životni vijek tumora
Klinička slika – bolesnik starije srednje dobi, češće žene
- infiltrirana koštana srž, limfadenopatija, hepatosplenomegaljia,
- bolest je neizlječiva
Difuzni B-velikostanični limfomi – difuzna proliferacija velikih, atipičnih limfocita B, a jergra je 2

puta veća od normale
Epidemiologija – najbrojnija skupina NHL
- starija životna dob, mala djeca
- učestalija kod muškaraca
Etiologija – uzrok nije poznat
- obično nastaju de novo ili kao transformacija nekog manje agresivnog limfoma
- 1 / 3 bolesnika ima t ( 14;18 ), ( dio tih limfoma potječe od folikularnog limfoma )
Patologija - dijagnoza preko limfnih čvorova ili ekstranodalno
- najčešća ekstranodalna lokacija je gastrointestinalni trakt
mikro - difuzna proliferacija velikih transformiranih limfatičnih stanica
Klinička slika - brzorastući limfni čvor ili tvorba
- agresivna bolest → agresivna terapija → kompletna remisija bolesti !!!
Burkittov limfom - agresivna neoplazma

- pojavljuje se ekstranodalno, slika akutna leukemije grañene od srednje velikih stanica B
Epidemiologija - 3 kliničke inačice: 1. endemski tip- Afrika – djeca, infekcija EBV
2. sporadični tip- svugdje u svijetu
3. B.L. u imunodeficijentnih- osobe s HIV-om i EBV
Patologija - ekstranodalne lokacije- SŽS, čeljust, abdomen
mikro srednje velike stanice B, bazofilne citoplazme, izražena mitotička aktivnost, makrofagi
- slika zvjezdanog neba
Klinička slika – t ( 8;14 ) s pojačanom ekspresijom c-MYC onkogena
- agresivni tijek bolesti, brza propagacija u koštanu srž i perifernu krv ( leukemična slika )
- agresivna kemoterapija → kompletna remisija !!!
Plazmastanične neoplazme i slične bolesti – bolesti nastale zbog nekontrolirane monoklonalne

proliferacije plazma-stanica, te dovode do sekrecije imunoglobulinskog produkta → monoklonalni
vršak ili M-komponenta.
Multipli mijelom – koštana srž, pojava monoklonalnog vrška u serumu ( najčešće IgG, pa IgA, pa
IgD te laki lanci Ig ) i razaranje skeleta u obliku osteolitičkih lezija.
- patološke frakture, bolovi u kostima, hiperkalcijemija i anemije
- starija životna dob, 70 godina, podjednaka učestalost u oba spola
- laki lani imunoglobulina dospiju u mokraću – Bence–Jonesovi proteini
- kronično zatajenje bubrega – najčešći uzrok smrti
- bolest neizlječiva
Monoklonalna gamapatija nepoznata značenja - u sreumu monoklonalni M-protein

- dijagnoza isključivanjem, starija životna dob 70 god.
- dobroćudna bolest
Plazmacitom - klonalna proliferacija plazma-stanica
- promjena u kostima u obliku nodula - solitarni plazmacitom
- ili izvan kostiju – ekstramedularni plazmacitom koji se pojavljuje u orofarinksu, nazofarinksu,
sinusima, larinksu, rijetko progresija u multipli mijelom
Bolest teških lanaca – stanice koje proizvode isključivo teške lance imunoglobulina
IgG ,IgA ili IgM.
Kod α-tipa ( IgA ) može se razviti crijevni limfom- često u bolesnika mediteranskog podrijetla, pa
se naziva – mediteranska bolest / limfom.
Waldenströmova makroglobulinemija - monoklonalna IgM limfoproliferativna bolest

- limfadenopatija, hepatosplenomegalija, infiltracija koštane srži limfoplazmocitnim stanicama
- hiperviskozni sindrom
- depoziti IgM u koži i gastrointestinalnom sustavu ( uzrokuje dijareju )
4. Neoplazme zrelih stanica T / NK - rijetke, Azija, uzrok nije poznat

- virusi ( HTLV, EBV ) ??
- najagresivnije hematopoetičke i limfoidne neoplazme
- rezistencija na kemoterapeutike
- fungoidna mikoza, sezaryjev sindrom, anaplastični limfom velikih stanica, periferne T-stanične
limfome ( nespecificirane ),…
Fungoidna mikoza / Sezaryjev sindrom

Fungoidna mikoza – limfom zrelih stanica T koji primarno zahvaća kožu
S.S. – leukemijski oblik fungoidne mikoze
Epidemiologija - obično nakon 40. god., može i svaka životna dob
Patologija - 1. eritematozna faza – Pautrierovi mikroapscesi
2. faza plaka
3. faza tumora
- može se s kože proširiti na limfne čvorove, jetru, slezenu i pluća
- kada je infiltrirana koštana srž i periferna krv – Sezaryjev sindrom
Klinička slika - sporo progresivna bolest
- dobra prognoza u ranom stadiju
- loša prognoza u uznapredovalom stadiju
56. HODGKINOVA BOLEST - zloćudna novotvorina koja nastaje u limfnim čvorovima

- mladi odrasli ljudi
- pojava raspršenih mononuklearnih i multinuklearnih tumorskih stanica ( Reed-Sternbergove)
i njihove varijante s obiljem polimorfonuklearnog neneoplastičnog upalnog infiltrata
Podrijetlo R-S stanica- od limfocita B
HL 2 entiteta: 1. nodularna limfocitna predominacija
2. klasični HL
Liječenje Hodgkinove bolesti temelji se na kliničkom stadiju ( Ann-Arbor klasifikacija )
Nodularna limfocitna predominacija - monoklonalna B- stanična neoplazma, nodularna ili
nodularnom i difuznom polimorfnom proliferacijom malih limfocita, histiocita, epiteloidnih
histiocita uz R-S stanice ( limfohistiocitna varijanta )
Patologija - najčešće u cervikalnim, aksilarnim ili ingvinalnim limfnim čvorovima

- arhitektura limfnog čvora izbrisana i nadomještena infiltratima ( limfociti, histiociti, epiteloidni
histiociti, L/H stanice )
L/H stanice – velike jezgre, oskudna citoplazma, B-stanični biljezi, jezgra nalik na kokice
( popcorn )
Klinička slika – muškarci izmeñu 30-50 godina

-lokalizirana periferna limfadenopatija
- bolest sporo progresivna, česti recidivi, dobar odgovor na terapiju
Klasični Hodgkinov limfom - monoklonalna limfoidna neoplazma grañena od mononuk.

Hodgkinovih i multinuk. RS-stanica pomiješanih s brojnim polimorfnim neneoplastičnim stanicama
( limfociti, eozinofili, neutrofili, histiociti, plazma-stanice, fibroblasti i kolagenska vlakna )
Epidemiologija - učestaliji u muškaraca ( nodularna skleroza učestal. je jednaka )
- najviša incidencija u 20. god. i 50. god. života
Etiopatogeneza - uzrok nepoznat, moguć EBV, AIDS-povećan rizik za HL
Patologija - limfni čvorovi cervikalne regije
- tipične RS-stanice ( sovino oko )
- mononuklearne stanice – Hodgkinove stanice
Posebna inačica RS- stanica – lakunarna stanica, kod nodularne skleroze
4 tipa bolesti: 1. nodularna skleroza – najčešći tip bolesti ( 70 % ), vezivni tračci koji okružuju
čvor i lakunarni tip RS-stanica.
- najčešće u sredoprsju ( slezena, pluća, koštana srž 9
2. mješovita celularnost – klasične RS-stanice u sklopu mješovitog infiltrata
( eozinofili, neutrofili, histiociti, plazma-stanice )
- zahvaća periferne limfne čvorove
3. limfocitna deplecija - obilje RS-stanica i / ili deplecija neneoplastičnih
limfocita. Nerazvijene zemlje i HIV.
- primarno zahvaćeni abdominalni organi,retroperitonealni limfni čvorovi,
i koštana srž
4. limfocitima bogat klasični HL - prisutnost RS-stanica i nodularnih ili
difuznih staničnih infiltrata ( mali limfociti )
- zahvaćeni periferni limfni čvorovi
Klinička slika - vrućica, noćno znojenje, gubitak tjelesne mase
- bezbolna periferna limfadenopatija
- klinički stadij se odreñuje prema Ann-Arbor klasifikaciji ( stadij niži, izlječenje
veće )
HL – izlječiva bolest
57.AKUTNE LEUKEMIJE
-zloćudne bolesti matičnih hematopoetičkih stanica koštane srži koje mogu zahvatiti sve
loze.postupno infiltriraju koštanu srž, ulaze u perifernu krv a mogu zahvatiti i ostala periferna tkiva.
Uzrok nije poznat-kao mogući čimbenici spominju se virusi(HTML-1,HTML-2),
zračenje,kemikalije i genski čimbenici.
Leukemije prema broju zloćudnih stanica u krvi djelimo na :
1) leukemične –povećan broj stanica u perif.krvi, od kojih su mnoge zloćudne
2) subleukemične –broj stanica u per.krvi je normalan ili neznatno smanjen ali su po svojemu
biološkom ponašanju zloćudne
3) aleukemične –broj stanica u per.krvi je normalan ili neznatno smanjen i nema zloćudnih
stanica
Prema staničnom tipu možemo ih podijeliti na mijeloičnu i limfatičnu.

AKUTNA MIJELOIČNA LEUKEMIJA-zloćudna bolest u kojoj dolazi do neoplastične klonalne
prolif.hematopoetčnih mat.stanica s posljedičnim povećanjem mijeloidnih stanica. Dijagnoza se
postavlja kada je broj blasta u košt.srži ili perifernoj krvi veći od 20%svih hematopoetičnih stanica.
Etiologija i patogeneza: nastanak AML se sastoji od 2 faze: nastanka klona zbog strukturnih
oštećenja ili mutacije odreñ.gena te progresije procesa u AL zbog dodatnih genskih promjena.
Patologija: patološke promjene u tijelu nastaju zbog:
proliferacije malignih mijeloičnih stanica- dolazi do hipercelularnosti košt.srži,
spleno/hepatomegalije te infiltracije mekih tkiva i unutrašnjih organa tj. granulocitnih sarkoma ili
kloroma
leukemije- povećava se broj leukocita a tako i viskoznost krvi(hipertenzija). U nekih se bolesnika
razvija sindrom leukostaze koji se očituje somnolencijom,konfuzijom,dispnejom, hipoksijom,
infiltratima na plućima i zatajivanjem srca. Bolesnici se stoga podvrgavaju leukaferezi bez koje bi
nastupila smrt.
supresije normalne hematopoeze- razvija se anemija i trombocitopenija. Agranulocitoza je važna
zbog smanjene otpornosti na infekcije.
metaboličkih komplikacija- nastaju hiperurikemija, hiperfosfatemija i hiperkalijemija. Ove su
promjene pogotovo izražene nakon kemoterapije kada može doći do akutne bubrežne
insuficijencije.
Klinička slika: AML se najčešće pojavljuje od 15-40 godine.može nastati bez prethodnih bolesti ali
može biti i konačni ishod kod kronične mijeloproliferativne ili mijelodisplastične bolesti .početni
simptomi su uglavnom nespecifični i povezani sa anemijom.nalazimo hepato/splenomegaliju i
generaliziranu limfadenopatiju. Ako se ne liječi brzo nastupa smrt a liječenjem se može izliječiti do
40% bolesnika.
AKUTNA LIMFOBLASTIČNA LEUKEMIJA-zloćudna bolest u kojoj dolazi do maligne
proliferacije nezrelih limfatičnih stanica tj.prekursora B i T-limfocita.
Patologija: U 80-85% tumorske su stanice B-podrijetla, 15% T a vrlo malo je ALL podrijetla nultih
stanica.Koštana srž i periferna krv su infiltrirane limfoblastima ali blasti nisu tako brojni kao kod
AML. Posebno su, zbog tzv.“farmakološkog utočišta“ značajni infiltrati limfoblasta u testisu,
moždanim ovojnicama, mozgu i na kralj.moždini.
Klinička slika: B-ALL je primarno bolest djece a T-ALL se češće javlja kod asdolesenata.klin.slika
ovisi o infiltraciji košt.srži tumorskim stanicama,posljedičnoj anemiji,trombocitopeniji i
zahvaćenosti drugih organa. Većinom prevladavaju nespecifični simptomi(opća
slabost,bljedoća,brzo umaranje...) općenito ima dobru prognozu-potpuno izliječenje u 80% djece a
odrasli imaju lošiju prognozu.
58. MIJELOPROLIFERATIVNI POREMEĆAJI

Mijeloproliferativni poremećaji tj.kronične mijeloproliferativne bolesti(CMPD) nastaju kao
posljedica klonalne proliferacije zajedničke (pluripotentne)ili usmjerene(multipotentne) matične
stanice sa posljedičnom hiperplazijom stanica hemocitopoeze u košt.srži i povećanjem broja stanica
u perif.krvi. Poremećaj uključuje 4 entiteta (CML, PV, ET, CIMF) a zajednička obilježja su
hipercelularna košt.srž, povećan broj morfološko promjenjenih megakariocita, fibroza košt.srži i/ili
prijelaz u AML. U perif.krvi nalazimo eritrocite poput suza i divovske trombocite.karakteristično
za sve je da se javljaju uglavnom u odrasloj dobi(50 i iznad)
KRONIČNA MIJELOIČNA LEUKEMIJA (CML)
-neoplastična je bolest zajedničke(pluripotentne) mat.stanice koja pretežno zahvaća granulocitnu
lozu.
Patogeneza: u više od 90% bolesnika može se dokazati translokacija t(9;22) tijekom koje nastaje
skraćeni kromosom 22(Philadelphia kromosom). Dolazi do ekspresije hibridnog gena bcr-abl koji
kodira bjelančevinu p220(visoka aktivnost tirozin-kinaze).
Patologija: patološke promjene su najizraženije u :
perifernoj krvi-leukocitoza,blaga normocitna normokromna anemija i u 50% bolesnika
trombocitoza
košt.srži: hipercelularna s predominacijom prekursora granulocita i megakariocita. Karakter.je
nalaz gotovo potpunog manjka alkalne fosfataze u neutrofilima čime isključujemo leukemoidnu
reakciju. Citogenetičke promjene se redovito nalaze.
slezeni- splenomegalija. Zbog trombocitoze često se vide trombi i posljedični infarkti.Proširena
je crvena pulpa a mogu se naći i žarišta extremedularne eritropoeze.
jetri-hepatomegalija
koži i mekim tkivima- granulocitni sarkomi ili kloromi.
Klinička slika: bolest prolazi kroz 3 faze:
1)kronična faza- traje 2-3 godine a simptomi su blagi i nespecifični.povećanje slezene dovodi do
boli u gornjem lijevom kvadrantu i gubitka teka.prisutni su i poremećaji krvarenja.
2)faza akceleracije-označava prijelaz u akutnu leukemiju. Prevladava leukocitota i nema reakcije na
liječenje.nespecifični su simptomi kao i u kroničnoj fazi(umor,vrućica,znojenje...) učestale su
tromboze zbog čega može doći do trombocitopenije i krvarenja.
3)blastna faza- u 80% dolazi do prijelaza u akutnu leukemiju s nekontroliranim krvarenjem,
infekcijama i pogoršanjem zdravstvenog stanja.kad nastupi blastna kriza naglo se poveća broj
nezrelih stanica u košt.srži uz anemiju i trombocitopeniju.
POLICITEMIJA VERA (PV) –
tj.primarna policitemija je neoplastična bolest usmjerenih(multipotentnih) mat.stanica koja
primarno zahvaća stanice eritroidne loze.uzrok nije poznat.
Patologija:osnovna promjena je normoblastična proliferacija eritropoeze u košt.srži uz povećanje
broja normocitnih,normokromnih eritrocita u periferiji. U 90% razvija sekundarna sideropenična
anemija zbog povećanja eritropoeze. nakupljanje eritrocita u slezeni-splenomegalija. Zbog učestalih
tromboza dolazi do tromboembolija iz dubinskih potkoljeničnih vena i do tromboze jetrenih
vena(Bud-Chiari sindrom). Zbog porasta broja eritrocita krvne su žile prepunjene pa lako pucaju,
posebice u GI sustavu.
Klinička slika: ↑hemoglobin, ↑hematokrit, splenomegalija, panhiperplazija koštane srži, smanjena
koncentracija željeza u košt.srži. Smanjena razina eritropoetina u krvi je važan dokaz kojim
razlučujemo pravu od sekundarnih policitemija.krv je povećane viskoznosti što dovodi do
hipertenzije,problema s vidom i glavobolja. U 15-20% bolest progredira mijelofibrozu a u 5% u
AML.
ESENCIJALNA TROMBOCITEMIJA(ET)
-je neoplastična bolet hematopoetskih mat.stanica koja se očituje proliferacijom megakariocita i
perzistentnom trombocitozom u perifernoj krvi.
Patologija: košt.srž je normo ili hipercelularna sa znakovima megakariocitoze i pojavom
hiperlobuliranih megakariocita.U perif.krvi je trombocitoza.
Klinička slika: tromboza ali su česta i krvarenja zbog toga što su trombociti nefunkcionalni.u 1-2%
prelazi u AML.
KRONIČNA IDIOPATSKA MIJELOFIBROZA(CIMF)
-označava pretvorbu usmjerenih(multipotentnih) matičnih stanica uz proliferaciju svih stanica
košt.srži i posljedičnu reaktivnu fibrozu.
Etiologija i patogeneza: bolest nastaje kao posljedica fibroze košt.srži ili se pojavi kao ishod neke
druge bolesti košt.srži(PV i CML).fibroza se razvija zbog reaktivne proliferacije fibroblasta koja je
potaknuta čimbenicima koje luče trombociti u megakariociti.
Morfologija: u početku je košt.srž hipercelularna(celularna faza) a poslije prevladavaju retikulinska
vlakna i kolagenski tračci(faza fibroze)uz proliferaciju svih stanica. Razvijaju se i žarišta
extramed.hematopoeze uz hepato/splenomegaliju.
Klinička sklika: simptomi su nespecifični(bol u lijevom gornjem kvadranru, mršavljenje, umaranje,
anemija,trombocitopenija i leukopenija koja povećava rizik za nastanak infekcija).bolest u 10%
slučajeva prelazi u AML.
59. ATELEKTAZA
- promjena pri kojoj dio pluća ili cijelo pluće ne sadržava zrak.Atelektatično je pluće smanjena
volumena,modro-ljubičasto,čvrsto i bez zraka.
Patologija i patogeneza: atelektaza može biti uroñena ili stečena. Stečena se obično pojavljuje u
odraslih a dijeli se na :
opstrukcijsku- posljedica je začepljenja bronha stranim tijelom, sluzi(bronhitis ili astma) ili
tumorom. Zbog začepljenja zrak ne ulazi u alveole koje zbog toga kolabiraju
kompresijsku- nastaje zbog povećanja pritiska na pluća izvana zbog pneumotoraksa,
hidrotoraksa, hematotoraksa, empijema ili tumorske mase
kontracijsku- nastaje zbog stvaranja vezivnih ožiljaka u plućima i poplućnici te se pluće ne može
normalno širiti
mikroatelektaza- nastaje zbog nedostatka surfaktankta u sklopu respiracijskog distresa u
novoroñenčadi i u odraslih
Klinička slika: Samo je kontracijska atelektaza ireverzibilna tj.trajna je promjena a
ostale(opstrukcijska,kompresijska i mikroatelektaza)su reverzibilne. Pluća su sklona upali a unutar
kolabiranih alveola može s vremenom doći do vezivne pretvorbe i stvaranja ožiljaka.
60. EMFIZEM
-je kronična opstrukcijska plućna bolest u kojoj su dišni prostori distalno od terminalnih bronhiola
trajno prošireni a njihove stijenke razorene i bez očite fibroze.
Epidemiologija: emfizem je učestaliji u muškaraca vjerojatno zato što više puše
Patogeneza: emfizem nastaje zbog poremećaja djelovanja proteaza(elastaze) i
antiproteaza(antielastaze) u plućima. Može nastati obiteljski i neobiteljski. Obiteljski emfizem
nastaje zbog manjka α1antitripsina koji je inhibitor proteolitičkih enzima u krvi i plućnom
parenhimu.To je bolest koja se naslijeñuje autosomno recesivno.α1AT bi trebao inhibirati
djelovanje elastaze koja se oslobaña iz odumrlih makrofaga i neutrofila azbog ovog defekta
omogućeno je nesmetano razaranje parenhima.Pojavljuje se u mlañim dobnim skupinama i češće
završava letalno u onosu na nefamilijarni oblik. Glavni uzrok nefamilijarnog emfizema je pušenje.
Pušenje stimulira nakupljanje upalnih stanica a ujedno se i oslobañaju slobodni radikali koji ubijaju
upalne stanice pa sve to skupa dovodi do povećanog oslobañanja elastaze.
Patologija: obzirom na oštećenje unutar acinusa razlikujemo 4 tipa emfizema:
1) centroacinarni (centrolobularni) emfizem- najčešće se javlja u pušača. Destrukcija je najuočljivija
u središnjem dijelu acinusa i uglavnom zahvaća respiracijske bronhiole dok su periferni dijelovi
tj.alveolarni duktusi i alveole pošteñeni.promjene su učestalije u gornjim režnjevima.ovaj tip
najčešće dovodi do kronične plućne insuficijencije.
2)panacinarni(panlobularni)-zahvaćen je cijeli acinus. Razorene su alveolarbe septe koje čine
periferni dio i respiracijski bronhioli koji su usredišnjem dijelu.promjene su izraženije u donjim
djelovima pluća.ovaj oblik je najčešće uzrokovan deficitom α1AT.
3)paraseptalni(distalni)-promjenjen je distalni dio acinusa a respiracijski bronhioli i centralni
alveoli su pošteñeni. Ovaj je oblik najrjeñi.promjene nisu opsežne pa se simptomi ne pojavljuju no
subpleuralne tvorbe katkad ruptuiraju te nastaje pneumotoraks.
4)iregularni- najčešći je emfizem a zahvaćeni su različiti djelovi acinusa u lobulu.uglavnom je bez
simptoma i lokalizirane naravi.
Klinička slika: simptomi se pojavljuju tek kad je zahvaćeno više od 25% pluća.tipični su simptomi
kratkoća daha,dispneja i suhi kašalj. Bolesnici su obično mršavi i bačvast im je prsni koš (ružičasti
puhač ih nazivamo jer im je oksigenacija još uvijek adekvatna a hemoglobin normalno zasićen sa
kisikom---za razliku od bronhitisa s kojim je emfizem često udružen a kod kojeg nalazimo modrog
napuhanka).zaduha je stalna a posebice je otežan izdisaj!! U terminalnim stadijima bolesti dolazi do
sekundarne plućne hipertenzije praćene plućnim srcem.hipertenzija nastaje zbog gubitka kapilara
unutar alveolarnih septa no većim dijelom zbog refleksne vazokonstrikcije plućnih arteriola koja
smanjuje protok krvi kroz djelove pluća koji ne sudjeluju u respiraciji.
61.ASTMA
Bronhalna astma je kronična opstruktivna plućna bolest kod koje dolazi do reverzibilne opstrukcije
dišnih puteva zbog upale i hiperreaktivnosti bronhalnoga debla.
Epidemiologija- muškarci su češće zahvaćeni. Postoji obiteljska sklonost pojavi.
Patogeneza: kroničnu bolest uzrokuju: a)spazam glatkih mišića b) edem bronhalne sluznice c)upala
bronha i d)prekomjerno izlučivanje sluzi u lumen bronha. Patogeneza nije u potpunosti razjašnjena
ali se samtra da glavnu ulogu imaju upalne stanice u sluznici koje luče posrednike i izazivaju
alergijsku(preosjetljivost tipa 1) ili nealergijsku reakciju(infekcija virusima ili djelovanje štetnih
tvari iz okoliša).
Patologija: makroskopski pluća su prenapuhnuta a nakon vañenja ne kolabiraju jer žilava sluz
začepljuje većinu bronha.na prerezu se izmjenjuju područja prenapuhnutosti sa malim čvršćim
područjima atelektaze.
mikroskopski u zadebljanoj stjenci nalazimo: u lumenu sluz, epitelni sloj sadržava umnožene
vrčaste stanice, bazalna je membrana zadebljana, lamina proprija prožeta upalnim
stanicama(pretežno eozinofilima!!ali ima i makrofaga,limfocita..),glatke mišićne stanice su
hipertrofične i umnožene a submukozne žlijezde su povećane
Klinička slika: simptomi variraju,ovisno o stupnju začepljenja bronha.napetost u prsnom košu,suhi
kašalj,zaduha karakteristike su napada koji traje nekoliko sati a obično završava iskašljavanjem
žilava sekreta.u nekih taj napadaj traje danima i tjednima a tada je plućna funkcija znatno
poremećna i praćena teškom cijanozom a može nastupiti i smrt.kadkada se dogodi da bolest
spontano prestane a u nekih napreduje i kao posljedicu ima teški emfizem.zbog nacijepljene
bakterijske infekcije mogu se razviti i kronični bronhitis,bronhiektazije ili pneumonija.malokad se
razvije plućno srce.
62.KRONIČNI BRONHITIS I BRONHIEKTAZIJE (opstrukcijske plućne bolesti)

KRONIČNI BRONHITIS se definira klinički kao bolest kod koje neka osoba kašlje i iskašljava
tijekom najmanje 3 mjeseca u dvije susljedne godine. Kašalj i iskašljavanje ne smkiju biti
posljedica neke druge bolesti.
Patogeneza: za nastanak su najbitniji dugotrajni podražaji(pušenje i infekcije) koji uzrokuju
hipersekreciju sluzi što pogoduje naseljavanju bakterija i nastanku mukopurulentne upale. Zato
razlikujemo dva oblika:jednostavni kronični bronhitis u kojem je iskašljaj sluzav i gnojni
kron.bronhitis u kojem je gnojan i sadržava bakterije.
Patologija: makroskopski sluznica je bronha hiperemična i edematozna i pokrivena sluzi.
mikroskopski glavne su značajke hiperplazija i hipertrofija mukoznih žlijezda dok u seroznim nema
promjena. Za mjerenje povećanja mukoznih žlijezda koristimo Reidin index koji predstavlja omjer
debljine submukoznih žlijezda i debljine bronhalne stijenke(od bazalne memb.do perihondrija).
Normalno je manji od 0,4 a u kroničnom je bronhitisu povećan.bronhalni epitel može metaplazijom
prijeći u višeslojni pločasti.
Klinička slika: modri napuhanko sa produktivnim iskašljajem koji redovito razvija plućnu
hipertenziju i plućno srce.
BRONHIEKTAZIJE
-su trajno proširenja bronha i bronhiola s nekrotizirajućom upalom njihove stijenke.
Patogeneza: s obzirom na nastanak dijelimo ih na :
1)neopstruktivne ili postinflamatorne bronhiektazije- široko rasprostranjene ili lokalizirane (kao
takve najčešće zahvaćaju donji režanj desnog pluća i lingulu te donje dijelove gornjih
režnjeva).nastaju nakon virusnih ili bakterijskih upala ili pneumonije.
2)opstruktivne-uzrok je trajna opstrukcija bronha(tumor,sluz,strano tijelo ili vanjska
kompresija).mogu se pojaviti bilo gdje ali izolirane u srednjem režnju desnog pluća nazivamo ih
sindromom srednjeg režnja.
Patologija: makroskopski mogu biti cilindrične, sakularne(vrećaste) ili varikozne
mikroskopski: lumen sadržava sluz i gnojni eksudat.bronhalna je stijenka zadebljana i infiltrirana
upalnim stanicama.epitel je hiperplastičan ali može biti i metaplastičan.
Klinička slika: kašalj i iskašljavanje zelenog gnojnog smrdljivog sputuma a katkad i s primjesama
krvi. U kasnijoj fazi razvijaju se dispneja i cijanoza a moguć je i razvoj plućnog srca,bakterijemije i
apscesa u mozgu i drugim djelovima tijela te amiloidoza.
63.RESTRIKCIJSKE PLUĆNE BOLESTI

-čine raznoliku skupinu intersticijskih bolesti koje su obilježene difuznim zahvaćanjem alveolarnih
septa. Karakteristično je smanjen vitalni kapacitet pluća te otežana izmjena plinova kroz pluća zbog
čega se pojavljuje hipoksija.
Dijelimo ih na akutne(ARDS, akutni radijacijski pneumonitis,akutne reakcije na lijekove i
intraalveolarna krvarenja) i kronične koje se pak mogu podijeliti u nekoliko skupina: izazvane
štetnim udahnutim česticama(pneumokonioze), imunosne reakcije na udahnute egzogene alergene,
idiopatske i autoimunosne. Neovisno o uzročniku krajnji je rezultat restrikcijskih bolesti
progresivna fibroza koja nadomjesti normalne alveole i pretvori parenhim u tzv. Saćasto pluće.
Bolesti se očituju dospnejom a prognoza je nepovoljna i većina bolesnika umre nakon nekoliko
godina.
PNEUMOKONIOZE
-su plućne bolesti nastale zbog udisanja prašine ili aerosola. Najopasnije čestice su veličine 1-5µmn
jer se lako zadrže u plućima(manje se izdahnu a veće niti ne dospiju do pluća).
U ovu skupinu bolesti ubrajamo:
silikozu- nastaje zbog udisanja kristala silicijevog dioksida. Uglavnom je profesionalna
bolest(kopači zlata,bakra,kamenoresci i keramičari). Najvažniji kristalni oblik u patogenezi je kvarc
a ako je pomiješan sa drugim prašinama njegov je fibrinogeni učinak manji. Tkivno oštećenje
uzrokuju SiOH skupine tako da dovode do denaturacije proteina i oštećenja membrana. Dodatno
citotoksično djeluju i slobodni radikali koji se oslobañaju iz silicijeva dioksida. Na to oštećenje
reagiraju makrofagi koji prilikom fagocitoze bivaju oštećeni i tako se oslobode proteinski čimbenici
koji stimuliraju proliferaciju fibroblasta i sintezu kolagena.
Makroskopski nalazimo čvrste čvoriće u plućima koji su okruženi zonom iregularnog emfizema. Ti
su čvorići mikroskopski grañeni od koncentričnih snopova čvrstog acelularnog kolagena. U
postavljanju dg.rabimo polarizirano svjetlo jer su kristali dvolomni pa se mogu vidjeti unutar
čvorića.
pneumokoniozu ugljenokopača- nastaje zbog odlaganja ugljene prašine sa primjesama kvarca jer
je sama po sebi ugljena prašina amorfna i kao takva neškodljiva. Zbog prašine nazivamo je „crnom
bolešću pluća“.patogeneza je ista kao kod silikoze samo što se oštećenja pluća sporije pojavljuju.u
ugljenokopača koji pati od reumatoidnog artritisa može se razviti Caplanov sindrom(radiološki se
nalaze subpleuralni čvorovi koji se brzo povećavaju u oba pl.krila. mikroskopski, čvorovi su
centralno nekrotični a oko nekroze fibroblasti i makrofagi tvore palisade.na periferiji čvora su
koncentrični slojevi veziva infiltrirani kron.upalnim infiltratom.stariji čvorovi su ovapnjeni)
Klinički se bolest može očitovati na tri načina:
1)antrakoza bez simptoma oštećenja pluća
2)znatno odlaganje ugljene prašine sa blagim znakovima plućne disfunkcije- najčešći oblik
3)progresivna masivna fibroza pluća(PMF)-prisutni su restriktivni defekti,iregularni emfizem i
hipoksija.
azbestoza- je difuzna obostrana fibroza pluća uzrokovana izloženošću azbestu.(azbest je
generički naziv za prirodne silikate-krizotile i amfibole). U patogenezi nalazimo udisanje azbestnih
vlakana koa dospiju do respiracijskih bronhiola i alveolarnih duktusa gdje ih fagocitiraju makrofagi.
Makrofagi počnu lučiti enzime i citokine što u konačnici dovodi do fibroze.
Makroskopski,promjene su izraženije u donjim režnjevima. Glavne promjene obuhvaćaju
intersticijsku fibrozu sa nalazom azbestnih tjelešaca; pleuralne promjene-tzv.fibrozne pločice uz
pleuralni izljev;tumore pluća ili pleure(mezoteliomi).
Mikroskopski karakterističan je nalaz azbestnih tjelešaca koja nalikuju na bubnjarske štapiće.
Klinički se očituje dispnejom, produktivnim kašljem, batićastim prstima. Kasnije nastaju plućna
hipertenzija i plućno srce. Smrt nastaje zbog resiracijske insuficijencije, zatajenja srca, raka pluća ili
mezotelioma.
HIPERSENZITIVNI PNEUMONITIS- je imunosno posredovana reakcija na razl.udahnute
antigene u preosjetljivih pojedinaca.
Najčešće je uzrokovan bakterijama,virusima i životinjskim bjelančevinama.pojavljuje se brojni
klinički sindromi tipa farmerakih pluća,pluća berača kave..
Mikroskopske promjene obuhvaćaju intersticijsku upalu;neznatnu fibrozu;u 2/3 se bolesnika
javljaju granulomi a u 1/3 BOOP(bronhiolitis obliterans organizirajuća pneumonija) u kojoj su
bronhi,bronhioli i alveole ispunjeni granulacijskim tkivom.glavninu upalnog infiltrata čine
limfociti.
U liječenju rabimo kortikosteroide.
SARKOIDOZA- multisistemna granulomatozna bolest nepoznate etiologije. Češće pogaña mlañe
odrasle i to žene. Bolest se u većini slučajeva očituje obostranom hilarnom limfadenopatijom.
Karakteristična je pojava epiteloidnih geanuloma bez središnje nekroze.
Očituje se respiracijskim smetnjama-zaduhom, boli, kašljem, hemoptizom. U 70%bolesnika
rezultira samoizliječenjem, u 20%se javlja kronična plućna bolest a u 10%bolest progredira do
smrti( glavni uzroci smrti su respiracijsko zatajivanje i plućno srce).
IDIOPATSKA PLUĆNA FIBROZA- kronična je upalna bolest nepoznate etiologije koja se očituje
progresivnom intersticijskom fibrozom i obliteracijom alveola.
Očituje se promjenama koje patolozi nazivaju uobičajenim intersticijskim pneumonijama(UIP). taj
izraz stoji za mikroskopski nalaz u kojem se područja upale izmjenjuju s područjima fibroze,
saćastog pluća i normalnim djelovima.to daje plućima karakterističan izgled poznat kao vremenski
raznolike lezije.
Bolest se klinički očituje ireverzibilnom respiracijskom insuficijencijom.početak je bolesti
iznenadan, tijek kroničan i progresivan. Prisutan je suhi kašalj,zaduha. Spontano se izliječenje
pojavljuje rijetko.
64.UPALE PLUĆA OSIM TUBERKULOZE

Pneumonije su općenito upale pluća uzrokovane infekcijom tijekom koje dolazi do eksudacije
upalnih stanica i posljedični konsolidacije plućnog parenhima.
Klasifikacije:
etiološka- mogu biti bakterijske, virusne ili gljivične. Mogu biti i mješovite-najčešće imamo
virusnu upalu superponiranu bakterijskom.
kronološka-akutne i kronične
topografska- lobarna(zahvaća cijeli režanj, plućno krilo ili oba pluća); lobularna(zahvaća manje
djelove,lobule a budući da se upalna žarišta nalaze oko bronha lobularnu upalu nazivamo još i
bronhopneumonijom); intersticijska(nazivamo je još i pneumonitisom a upalni infiltrat je u
intersticijskom prostoru.ovaj je tip najčešće uzrokovan unutarstaničnim patogenima-
virusima,mikoplazmama i klamidijama)
patološka- 1)akutne upale- njih djelimo na A)alveolarne- u njima je upalni infiltrat akutnog tipa i
nalazi se u alveolama.alveolarne akutne upale uključuju lobarne(difuzna upala) i lobularne
(bronhopneumonije) B)intersticijske- upalni infiltrat je u intersticiju a bez obzira što je riječ o
akutnoj apali infiltrat je limfocitni
2)kronične upale-kronični upalni infiltrat
klinička- 1)tipične pneumonije-posljedica su bakterijske infekcije a iskašljaj je produktivan i
sadržava gnoj ili je crvenkasto-smeñe boje. Tu spadaju lobarne pneumonije i bronhopneumonije.
2)atipične-suhi kašalj bez ispljuvka a uzrokovane su unutarstaničnim
patogenima(virusima,klamidijama,mikoplazmom).tu spada intersticijska pneumonija.
epidemiološka- primarne tj.u pučanstvu stečene koje se pojavljuju u predhodno zdravih osoba ili
sekundarne tj.u bolnici stečene. Osim primarnih i sekundarnih mogu biti i oportunističke.
AKUTNE BAKTERIJSKE PNEUMONIJE-su infekcijske bolesti distalnih dišnih puteva koje
dovode do eksudacije upalnih stanica u alveole i do konsolidacije pluća. Očituju se kao lobarna
pneumonija ili kao bronhopneumonija( ove dvije pneumonije su
tipične/alveolarne/akutne/bakterijske primarne ili sekundarne)
Etiologija: najčešći uzročnik lobarne pneumonije je Streptococcus pneumoniae a odmah iza njega
Klebsiella. Uzročnici bronhopneumonije su najčešće stafilokoki, streptokoki, Haemofilus
influenzae, Pseudomonas.
Patogeneza:najvažniji štetni agensi su poodmakla dob,opća slabost ili neuhranjenost(smanjuju
otpornost organizma); virusne infekcije(umanjuju djelotvornost mukocilijarnog obrambenog
sustava); imunosni poremećaji; kongestija i plućni edem (pogoduju bakterijsku kolonizaciju-upala
se najčešće pojavljuje u najnižim djelovima pluća ovisno o položaju osobe-tzv.hipostatska
pneumonija);pušenje;anestezija(suprimira refleks kašljanja);besvjesna stanja-koma(može doći do
aspiracijske pneumonije);citotoksični lijekovi i kortikosteroidi;endotrahealna intubacija
Patologija: Lobarna pneumonija se dijjeli u 4 stadija:
1)kongestija- pluće je teško, vlažno i crveno ; kapilare su proširene i pune krvi; u alveolama je
eksudat sa rijetkim neutrofilima
2)crveno ojetrenje-pluće je čvrsto, tamnocrveno i bez zraka; kapilare su široke i punokrvne; u
alveolama je mnoštvo eritrocita, fibrin i neutrofili
3)sivo ojetrenje- pluće je čvrsto i na prerezu sivkastožuto.izgleda kao sivi granit; kapilare su
kolabirane i neuočljive a alveole su ispunjene fibrinom i brojnim neutrofilima
4)rezolucija-pluća su ponovo normalnog izgleda.
Bronhopneumonija se očituje neoštro ograničenim žarištima upale. Pluća su
punokrvna,edematozna .skupine alveola su ispunjene eksudatom neutrofila i fibrinom ali su
promjene ipak najuočljivije oko bronha ili bronhiola.
Klinička slika: početak je nagao,praćen vrućicom,leukocitozom,produktivnim kašljem i
slabošću.Radiološki se kod lobarne pneumonije može naći difuzno,homogeno zasjenjenje čitavog
režnja ili krila a u bronhopneumoniji se vide brojna žarišna zasjenjenja.
Komplikacije: Difuzno alveolarno oštećenje(klin.se očituje kao ARDS); pleuritis, plućni
apsces(lokalizirana upala sa razaranjem parenhima i nastankom šupljine koja je ispunjena
gnojem);plućna fibroza; bakterijemija i sepsa.
POSEBNI OBLICI BAKTERIJSKIH PNEUMONIJA
Streptokokna pneumonija-Lobarna je pneumonija a S.pneumoniae je uzročnik,najčešće se javlja
zimi, često joj prethodi virusna upala.komplikacija je pleuritis.
Stafilokokna pneumonija- uzrokuje je S.aureus.pojavljuje se nakon virusne upale pluća i često u
intravenskih ovisnika kod kojih je upala u biti proširenje endokarditisa trikuspidalne
valvule.komplikacije su nastanak apscesa i empijema.
Klebsiella pneumonija- lobarna je pneumonija uzrokovana Klebsellom. Budući da Klebsiella ima
želatinoznu ovojnicu iskašljaj je krvav i kao žele od ribiza.komplikacije su apsces i stvaranje
bronhopleuralnih fistula.
Legionarska bolest- bronhopneumonija a uzrokuje je Legionella pneumophila u imunosuprimiranih.
Komplikacije su empijem ili apsces.
KRONIČNE PNEUMONIJE
Najznačajniji uzročnici su Mycobacterium tuberculosis,Candida albicans, Aspergillus fumigatus te
Mucor a rjeñe Histoplasma,Blastomyces.. Gljivične su infekcije uvijek kronične.
PRIMARNE ATIPIČNE PNEUMONIJE
-su akutne febrilne bolesti uzrokovane virusima (pr.rhinovirusi;CMV,HSV); mikoplazmama
(M.pneumoniae je najčešći uzročnik primarnih atipičnih pneumonija!!); klamidijama; rikecijama a
klinički se očituju blagim simptomima i suhim kašljem bez ispljuvka(walking pneumonia). Riječ je
o intersticijskoj upali bez znatne eksudacije neutrofila i konsolidacije pluća.
UPALE PLUĆA U BOLESNIKA SA HIV-OM
Oportunističke plućne infekcije-
Gljivice: Pneumocytis jirovecii,Criptococcus neoformans,Candida,Histoplasma
Bakterije: Mycobacterium avium complex, Mycobacterium tuberculosis
Virusi: CMV,HSV
Paraziti: Toxoplasma gondii; Strongiloides stercoralis
65.TUBERKULOZA
-je kronična,rekurentna zarazna bolest koju uzrokuje Mycobacterium tuberculosis
Patogeneza: TBC se prenosi kapljično.M.tuberculosis ne luči nikakve tvari koje djeluju toksično na
pluća već oštećenje nastaje zbog reakcije tijela na infekciju.
Prvotna infekcija bacilom naziva se primarna tuberkuloza a označuje infekciju u prethodno
nesenzibiliranog domaćina. Mjesto prve infekcije je najčešće smješteno subpleuralno iznad ili ispod
interlobarne fisure a nazivamo ga Ghonovo žarište. Nakon ulaska bakterije se nesmetano
umnožavaju u alveolama dok ne doñu makrofagi koji su zaduženi za prezentaciju antigena
limfocitima pri čemu nastaju granulomi koji su tipični za 4.tip preosjetljivosti (stanična
preosjetljivost). Aktivirani se makrofagi transformiraju u epiteloidne ili divovske Langhansove
stanice. U središtu tvorbe sada dolazi do odumiranja epiteloidnih stanica što nazivamo kazeoznom
nekrozom. Zanimljivo je da je M.tuberculosis fakultativni unutarstanični patogen koji se kao takav
jednim dijelom uspijeva sačuvati u organizmu obitavajući unutar makrofaga. Bakterije se jako brzo
šire i do regionalnih limfnih čvorova pa tu treba razlikovati pojam Ghonov kompleks(to je
Ghonovo žarište zajedno sa zahvaćenim regionalnim limfnim čvorovima). Ishod primarne infekcije
ovisi o virulenciji bakterije, broju mikobakterija koje su ušle u pluća,priroñenoj otpornosti
organizma i sposobnosti tijela da mobilizira limfocite i počne stvarati granulome. Ghonovo žarište
obično zacijeluje vezivnim ožiljkom u kojem dolazi do ovapnjenja što se može vidjeti RTG-om.
Ako bacil dospije u krvne ili limfne žile može se proširiti u ostale dijelove tijela što se neće dogoditi
ako je osoba imunokompetentna(u imunokompetentnih bacil će ostati na raznim mjestima u
latentnom obliku). Ako je osoba imunosuprimirana ili kahektična Ghonov kompleks neće zacijeliti i
doći će do progresivnog primarnog kompleksa koji onda može prijeći u milijarnu TBC.
Sekundarna tuberkuloza označava reinfekciju ili reaktivaciju tuberkuloze u osoba koje su preboljele
primarnu tuberkulozu. Sek.se tuberkuloza očituje nekrotizirajućim grnulomima u kojim postepeno
dolazi do razmekšavanja u središtu te tako nastaju kaverne.bacil se dalje može širiti
ekstrapulmonalno na 3 načina:limfogeno, hematogeno i aerogeno; najčešće u
možd.ovojnice,bubrege,nadbubrežne žlijezde, kosti...
Patologija:
primarna infekcija: granulomi grañeni od T-limfocita,epiteloidnih i Langhansovih stanica sa
kazeoznom nekrozom
sekundarna:isto kao u primarnoj + još razaranje tkiva tj.kaverne. u kostima nastaju frakture, u
bubrezima nekroza papila, u mozgu hidrocefalus...
Klinička slika: u nas se provodi besežiranje odmah nakon roñenja(to ja ka novo) nakon čega
djecapostaju „tuberkulin pozitivna“. U besežiranih se TBC razvija znatno rjeñe.
Bolesnici s primarnom infekcijom su bez simptoma ili su oni blagi. Oni su isto kao i besežirani
tuberkulin pozitivni( tuberkulinski test izvodimo tako da u kožu uštrcamo malo PPD i dva dana
nakon toga imunosnu reakciju izmjerimo i palpiramo.ako je na mjestu uštrcavanja došlo do
vidljivog otvrdnuća osoba je postala otporna na M.tuberculosis)
Sekundarna TBC se očituje sistemnim znakovima upale i specifičnim lokalnim znakovima.
Kronični kašalj i hemoptiza su prisutni u plućima; u bubrezima hematurija; fraktura
kralježnice=Pottova bolest i može dovesti do grbavosti.
TBC se liječi kombinacijom tuberkulostatika.
66. TUMORI PLUĆA I PLEURE

TUMORI PLUĆA: dijelimo ih na primarne i sekundarne(metastatske) te benigne i maligne.
Metastatski su češći od primarnih. Meñu primarnim prevladavaju maligni(karcinomi u 90-95%).
primarni karcinomi pluća: nastaju malignom transformacijom epitela bronha i bronhiola.
Epidemiologija: rak pluća najčešći je uzrok smrtnosti od svih i javlja se češće u muškaraca u dobi
40-70 godina.
Etiologija i patogeneza: najznačajniji čimbenici koji povećavaju rizik od nastanka karcinoma pluća
su pušenje(10-20x); industrijsko onečišćenje zraka(azbest,uran) te idiopatska plućna fibroza.
Patologija:
1)podjela s obzirom na makroskopsku lokaciju:
• centralni rak pluća- naziva se još i karcinom bronha jer potječe iz glavnog bronha, očituje se
kao tvorba koja suzuje lumen. Nalazi se u hilusu uz često zahvaćanje lokalnih limfnih
čvorova.
• Periferni rak pluća- nastaje iz subpleuralnih djelova a potječe iz epitela manjih bronhiola
• Difuzni rak-makroskopski pluće djeluje difuzno konsolidirano i bezračno kao da je riječ o

pneumoniji. Primjer je bronhioloalveolarni karcinom.
2) s obzirom na mikroskopski izgled:

• Rak pločastih stanica- planocelularni karcinom- čini 20-30% karcinoma pluća, započinje
kao metaplazijadisplazijapreinvazivni oblikinvazivni oblik U 2/3 smješteni
su centralno. Često ispunjava lumen i uzrokuje opstruktivnu upalu. Mikroskopski je grañen
od poligonalnih stanica koje tvore solidne nekupine ili gnijezda. Može biti dobro(rožnate
perle se javljaju), umjereno ili slabo diferenciran.
• Žlijezdani rak-adenokarcinom-30-40%, najčešći je tip raka pluća u žena,mladih i nepušača.

Većinom se javlja periferno.Mikroskopski se satoji od žlijezda obloženihnepravilnim
cilindričnim epitelnim stanicama a u lumenu može biti sluz. Posebni oblik adenokarcinoma
je bronhioloalveolarni karcinom( nastaje u terminalnim bronhiolima iz matičnih stanica)
• Krupnostanični karcinom-čini 10%. Makroskopski se očituje kao veliki čvor često

nekrotičan i prožet krvlju. Mikroskopski stanice su velike nediferencirane s krupnim
jezgrama,istaknutim nukleolima i obilnom citoplazmom.
• Sitnostanični karcinom-10-20%. U vrijeme dijagnoze gotovo 2/3 bolesnika ima metastaze u

jednom ili više organa. Većinom su lokalizirani centralno. Mikroskopski vidimo sitne
stanice s malo citoplazme i hiperkromatskim jezgrama- poput zrna zobi.mitoze su
brojne.nalazimo neuroendokrina zrnca.
Klinička slika: simptomi zbog lokalne iritacije, širenja tumora, sustavnog djelovanja tumora na
cijeli organizam te paraneoplastičnog sindroma(najčešće ga uzrokuje sitnostanični-luči ADH,
adenokortikotropni hormon,PTH..). Ako raste unutar bronha može dovesti do atelektaze,
bronhiektazije, apscesa. Može se javiti i sindrom gornje šuplje vene te pleuralni izljev. Širi se
izravno, limfom, krvlju(u jetru,mozak,kosti...) i poplućnicom(ponajprije se tao širi periferni rak).
Prognoza najviše ovisi o kliničkom stadiju i histološkom tipu.
Karcinoid- zloćudna novotvorina niskog stupnja zloćudnosti grañena od neuroendokrinih stanica.
Kliničko-patološki ih djelimo na:
• tipične:nastaju u stijenci velikih bronha i rastu endobronhalno.poligonalne stanice,rijetke
mitoze i nema nekroze.
• atipične: javlja se periferno a više od 50% ih metastazira. Makroskopski je veći od atipičnog

a mikroskopski ima izraženiju polimorfiju.ima mitoza i nekroze.
Klinički, prognoza je odlična za tipične a malo manje odlična za atipične.

metastaze u plućima- često multiple,obostrane. Iz želuca,dojke..
PLEURALNI TUMORI:
Najčešći primarni su:benigni solitarni fibrozni i maligni mezoteliom
maligni mezoteliom- rijedak zloćudni tumor mezotelnih stanica koji se obično pojavljuje na
visceralnoj ili parijetalnoj pleuri.
Češće se javlja u muškaraca. Povezan je s azbestozom.
Patologija: makro:debeli sivkasto-bijeli plašt koji obavija cijelo plućno krilo, obično unilateralan i
češće desno.Mikro: razlikujemo epitelni(sličan adenokarcinomu); sarkomatoidni(sl. Fibrosarkomu)
te bifazični(sadržava epitelna i sarkomatoidna područja)
Klinička slika: bol u prsnom košu,dispneja,recidivirajući pleuralni izljevi. Skloni izravnom širenju.
Prognoza nepovoljna-većina ne preživi 12 mjeseci nakon postavljanja dg.
67. EZOFAGITIS
-tj.upala jednjaka je infiltracija bilo kojeg sloja jednjaka upalnim stanicama uz prisutnost simptoma
i/ili makroskopski utvrñenih promjena na sluznici jednjaka.
REFLUKSNI EZOFAGITIS- ili GERB( gastroezofagealna refluksna bolest) je upala jednjaka zbog
refluksa želučanog sadržaja, praćena simptomima žgaravice.
Etiologija i patogeneza: GERB je multifaktorni proces s mnogo predisponirjućih čimbenika(
poremećaj DES-a, hijatalna hernija, pušenje, začinjena hrana, alkohol, debljina, dijabetes...) da bi se
razvila upalna bolest treba postojati poremećaj motiliteta i GER. Agesivni čimbenici moraju
nadvladati zaštitne.
Patologija: makroskopski jednjak je najprije hiperemičan uz pojedinačne erozije..u uznapredovalom
stadiju cirkulatorne lezije koje mogu dovesti do stenoze i Barettova jednjaka.
Mikroskopski-hiperplazija bazalnog sloja stanica višeslojnog pločastog epitela uz mitoze ,
eozinofile i granulocite te izduženja lamine proprije.
Klin.slika: žgaravica, štucavica, mučnina, podrigivanje i bolno gutanje.komplikacije su:
krvarenja,ulceracije, Barettov ezofagus( u 10% bolesnika), adenokarcinom jednjaka.
BARETTOV JEDNJAK- zamjena pločastog epitela metaplastičnim cilindričnim s vrčastim
stanicama. Ovo se dogaña jer je cilindrični ep. otporniji na želučanu kiselinu.
Makroskopski se vidi promjena boje sluznice-umjesto roze sada je žućkasto-crvena.
Metaplast.epitel->displazija niskog stupnja->displazija visokog stupnja->adenokarcinom
Osim mučnine, žgaravice i bolnog gutanja javljaju se krvarenja,erozije, ulceracije i adenokarcinom
( Barettov jednjak dugog segmenta ima 30-40X veći rizik za adenokarcinom od normalne
populacije)
INFEKTIVNI EZOFAGITIS- upala jednjaka uzrokovana bakterijama,virusima,gljivicama.
Inače je rijedak ali zbog današnje široke uporabe imunosupresiva, kortikosteroida prevalencija je u
porastu.
Bakterijski- Staphylococcus i Streptococcus viridans, Helicobacter
Virusni-HSV,CMV a gljivični- Candida
Patologija: bakterijski ezofagitis-nekroza sluznice i infiltrati granulocita,površina prekrivena
fibrinom i nekrotičnim detritusom. Gljivični-konfluirajući bjelkasti plakovi ispod kojih je
crvena,ulcerirana sluznica.u dnu ulkusa se nañu infiltrati limfocita te spore kvasnica.
Klin.se očituju bolnim gutanjem,bolovima u prsima i krvarenjem.
OSTALE VRSTE EZOFAGITISA:
• korozivni –zbog kiselina ili lužina, oštećenje od blagog eritema do nekroze cijele stijenke
• radijacijski-ulceracije i fibroza
• nastao djelovanjem lijekova i alkohola
68. RAK JEDNJAKA
-bolest je starije dobi,učestalija u muškaraca. Najveća incidencija u Kini i Južnoj
Africiokoliš/hrana?
Patogeneza:PLANOCELULARNI KARCINOM nastaje iz pločastog epitela i može se pojaviti u
svim djelovima jednjaka,a ADENOKARCINOM iz Barettovog ezofagusa i može se pojaviti u
donjoj trećini. Slijed zbivanja je: kronični ezofagitis->displazija->karcinom in situ->rani karcinom-
>uznapredovali karcinom
Patologija: pojavljuje se u 4 oblika
1)površinski rak-zadebljanje sluznice,erozija ili crvenkasti plak. Ovo je rani oblik raka.
2)polipoidni gljivasti oblik-u 50%bolesnika, raste kao egzofitička masa
3)nekrotični vrijed- induriran,raste endofitički
4)difuzni infiltrativni oblik- širi se kroz submukozu, stjenka zadeblja a lumen se koncentrično suzi
Karcinom jednjaka često stvara traheo-ezofagealnu fistulu. Metastazira u vratne, paraortalne i
medijastinalne čvorove te oko male krivine želuca. Hematogeno metastazira u jetru i pluća.
Klin.slika: žgaravica,disfagija,krvarenje, povraćanje, bol u prsima, gubitak tjel.mase , aspiracija
hrane kroz ezofagotrahealnu fistulu
invazivni rak je podmukla bolest koja kasno daje simptome i urokuje smrt u roku od par mjeseci
nakon postavljanja dg. 5-godišnje je preživljenje manje od 3%!!
69.GASTRITIS
-upala želuč.sluznice koja može biti akutna i kronična. Posebni oblik nastaje u stanjima šoka –
akutni stresni gastritis.ako se defekt sluznice proširi na dublje dijelove submukoze nastaju stresni
ulkusi.
AKUTNI GASTRITIS-najč.uzroci su alkohol i lijekovi(salicilati i nesteroidni protuupalni), osim
toga i pušenje,kemotrapija,zračenje, bakterije.
Karakteriziran je edemom i upalnom infiltracijom lamine proroprije granulocitima. Granulociti su i
u lumenima žlijezda. Prisutan površinski depozit fibrina.
U klin.slici- bol u epiigastriju,povraćanje i krvarenje
AKUTNI STRESNI GASTRITIS I ULKUS- očituju se defektima sluznice koji nastaju naglo u
raznim uvjetima, najčešće zbog poremećaja protoks krvi ili zbog poremećaja zaštitnih mehanizama.
Ulkus nastaje kad se promjene prošire na podsluznicu.
Epidemiologija: Cushingovi ulkusi- kod trauma glave, tumora CNS-a i zahvata na mozgu.
Curlingovi ulkusi- kod opekline ili traume
Patologija: gastritisi i ulkusi-obično su multipli,ovalno-okrugli i crni zbog djelovanja kiseline na krv
u dnu defekata.javljaju se bilo gdje u želucu.cijele bez ožiljaka i zadebljavanja stijenki krvnih žila.
Klin.slika.mučnina, povraćanje, bol u epigastriju te masivno krvarenje kod ulkusa.
KRONIČNI GASTRITIS-
Etiologija i patogeneza:vrlo raširen, povezan s infekcijom H.pylori. razl. Toksini, ljekovi i imunosni
čimbenici imaju ulogu u nastanku, isto kao i poslijeoperacijska stanje,sistemne bolesti..
Helicobacter je najčešći urok- on ne invadira sluznicu ,luči ureazu, toksine i adhezine koji
omogućuju razgradnju sluzi i oštećenje epitelnih stanica. Želučana se sluznica štiti intestinalnom
metaplazijom čime smanjuje kiselost a Panethove stanice luče lizozim koji djeluje antibakterijski.u
zonama metaplazije ne možemo naći H.pylori.
Autoimuni gastritis- difuzno zahvaća korpus i fundus a antrum je pošteñen.češći u osoba krvne
grupe A, nije povezan sa ulkusom i nosi rizik za razvoj karcinoma. Povišena su protutijela na
parijetalne stanice, unutrašnji čimbenik i razina serumskog gastrina. Kiselost je smanjena sve do
aklorhidrije. U 15% takvih gastritisa razvija se perniciozna anemija. Često je udružen s
Hashimotom, Adissonovom bolešćuu, dijabetesom tipa 1.
Patologija: autoimuni-korpus i fundus zahvaćen, H.pylori- antrum zahvaćen.
Atrofične žlijezde, infiltrati limfocita i plazma stanica u lamini propriji, regenerativne promjene i
intestinalna metaplazija. Hiperplazija G stanica koje luče gastrin kao posljedica hipo/a/ klorhidrije u
autoimunosnom gastritisu.
Klin. Slika: nespecifični simptomi poznati kao dispepsija- probavne tegobe, mučnina, nelagoda u
gornjem dijelu trbuha i povraćanje.
70.PEPTIČKI ULKUS
-kronični peptični ulkus je defekt stijenke koji uz defekt sluznce zahvaća submukozu i mišićni sloj
želuca. Može se javiti i u duodenumu i drugim djjelovima prob.trakta koji su izloženi djelovanju
kiseline i pepsina.
Epidemiologija i patogeneza:učestaliji u muškaraca starije životne dobi jer su žene zaštićene
hormonalno do menopauze. Češći od onih sa cirozom, kron.bubrežnim bolestima,
hiperparatireozom i policitemijom verom. Najčešće je ipak udružen sa kroničnim gastritisom
Da bi nastao ulkus mora postojati poremećaj izmeñu zaštitinih i agresivnih čimbenika sluznice.
Patologija: najčešće smješten u bulbusu duodenuma i antrumu želuca(98%).
• Duodenalni ulkus- , 4X češći od želučanog ulkusa,1-2 cm od distalnog dijela pilorusa,
uglavnom pojedinačna lezija, manji od 2 cm
• Želučani ulkus- u 90% slučajeva na maloj krivini antruma, pojedinačna okrugla ili ovalna
lezija, čvrsta dna,pravilnih rubova i zrakosto se širi, pokrivena sivkasto-ružičastim
naslagama a katkad i ugruškom crvene boje. Razlikujemo 4 zone -od lumena prema
žel.stijenci :zona nekroze, zona akutne upale, granulacijsko tkivo i područje fibroze.
Klinička slika: periodične mučnine i jaki bolovi uz povraćanje. Komplikacije su krvarenje,

penetracija u okolne strukture , perforacija(sa posljed.peritonitisom), stenoza pilorusa.
71. TUMORI ŽELUDCA
Tumore želudca dijelimo na epitelne tumore, mezenhimalne tumore i limfome. Mogu biti benigni ili
maligni.
Najvažniji benigni su: hiperplastični polip, tubularni ili vilozni adenom, lejomiom/benigni GIST i
hamartomi/heteroptije.
Najvažniji maligni tumori su: adenokarcinom, limfom, karcinoid, sarkomi (lejomiosaromi, maligni
GIST).
Polipi želudca
su bilo kakvi čvorići ili masa koja se na širokoj bazi ili peteljci izdiže iznad razine sluznice
iz koje histogenetski potječe.
Ovisno o malignom potencijalu, dijele se na :
a)HIPERPLASTIČNI POLIPI - najčešći polipi želudca. Potječu od foveolarnog epitela, većinom
smješteni u antrumu. Obično u okolici erozija i ulceracija pa su pokazatelji ubrzane regeneracije
želučane sluznice. Mikroskopski: grañeni od izduženih, hiperplastičnih foveola koje mogu biti
cistično proširene. Oskudna lamina proprija prožeta je limfocitima.
b)ADENOMATOZNI POLIPI - prave neoplazme, rijetki u želudcu. Češće se pojavljuju u žena oko
65 god. Najčešće su solitarni, lokalizirani u antrumu, leže na širokoj bazi i rijetko imaju peteljku.
Grañeni su od žlijezda i resica obloženih proliferirajućim, displastičnim epitelom i imaju zloćudni
potencijal.
KARCINOM ŽELUDCA
je maligni epitelni tumor želučane sluznice, najčešće adenokarcinom. Najveća incidencija na
području Japana.
Etiologija i patogeneza
Može nastati de novo iz normalne želučane sluznice ili iz prekanceroznih lezija (područja
intestinalne neoplazije,žljezdane displazije ili adenomatoznih polipa).
Uzrok nije poznat, ali postoje različiti rizični čimbenici:
- okolišni
Infekcija bacilom Helicobacter pylori – uzrokuje kronični gastritis,praćen atrofijom i
metaplazijom, mogući razvoj displazije i karcinoma ovisno o bakterijskim toksinima i
imunosnom odgovoru
Prehrana – dimljena, konzervirana i usoljena hrana, manjak svježeg voća i povrća
Socioekonomski čimbenici
Pušenje
- genski – češće u obiteljima koje boluju od familijarne adenomatozne polipoze kolona,
hereditarnog nepolipoznog raka debelog crijeva, i veća učestalost kod krvne grupe A
- prekancerozna stanja - kronični gastritis, adenomatozni polipi
Patologija
Dvije skupine adenokarcinoma:
- RANI KARCINOM ŽELUDCA – ograničen je na mukozu i submukozu. Makroskopki se
očituje kao egzofitični, ravni pločasti ili udubljeni u obliku vrijeda.
- UZNAPREDOVALI KARCINOM ŽELUDCA – infiltracija mišićnog sloja želučane stijenke.
Najčešće se nalazi na maloj krivini.
Makroskopski oblici: polipoidni tumor (oštro ograničen)
uzdignuti tumor (oštro ograničeni uzdignuti rubovi)
ulcerirani tumor (nenaglašeni rubovi, infiltrira okolnu stjenku)
difuzno infiltrirajući tumori (bez jasne ulceracije – plastični
linitis)
Mikroskopski:
- intestinalni tip – grañen od žlijezda i resica obloženih zloćudnim, pseudosratifirajućim,
cilindričnim do kubičnim epitelom koji pokazuje hiperkromaziju i polimorfiju jezgara
- difuzni tip – grañen od nakupina i tračaka stanica sa svijetlom citoplazmom punom sluzi.
Jezgra je polumjesečasta, potisnuta na periferiju – ''stanice prstena pečatnjaka''
Klinička slika
Simptomi: bol u epigastriju, mučnina, gubitak teka, krvarenje, anemija i gubitak tjelesne
mase. Obično se otkriva u kasnoj fazi i metastazira najprije u limfne čvorove male krivine, oko
gušterače, hilusa slezene i u aortokavalne čvorove. Poslije metastaze u pluća, kosti, mozak i jajnike
( karakteristično – Krukenbergovi tumori); metastaze u limfne čvorove supraklavikularne jame –
Virchowljevi čvorovi. Prognoza ovisi o dubini invazije.
LIMFOMI ŽELUDCA
zloćudna novotvorina limfatičnih stanica koja se pojavljuje kao primana bolest
(ekstranodalni limfom) ili sekundarno tijekom sistemnog širenja nodalnog limfoma.
Većinom su non-Hodgkinovi limfomi B-imunofenotipa.
Zahvaćaju osobe starije od 55 god.
Patogeneza
Povećana je učestalost kod bolesnika s AIDS-om ili inficiranim EBV. Postoji posredna
povezanost s infekcijom H. pylori.
Primarni, ekstranodalni limfom – promjena ograničena na želudac i/ili njegove limfne čvorove
Sekundarni limfom – limfom u limfnim čvorovima, slezeni ili u koštanoj srži
Patologija
Makroskopski: nalikuje na karcinom, mogu biti polipoidni, ulcerirani, infiltrativni i
nodularni. Najčešće se nalaze u antrumu.
Mikroskopski:
MALT limfomi (ekstranodalni B-stanični limfomi marginalne zone podrijetla
limfatičnog tkiva sluznice) – grañeni od malih do srednje velikih B-limfocita koji se mjestimice
diferenciraju u plazma st. To su limfomi niskog stupnja malignosti.
Difuzni B-velikostanični limfomi .grañeni od velikih limfocita B, krupnih citoplazmi,
katkad istaknuti nukleololi. To su limfomi visokog stupnja zloćudnost.
Klinička slika
Simptomi su nespecifični – mučnina, gubitak teka, nadutost, žgaravica, subfebrilnost,
mršavljenje, svrbež i noćno znojenje.
MALT-limfomi imaju dobru prognozu ali mogu recidivirati, dok difuzni B-velikostanični imaju
lošiju prognozu.
72. DIVERTIKULOZA
Divertikuli su mala vrećasta izbočenja crijevne stijenke koja nastaju na mjestu slabljenja
mišićnog sloja.
Etiologija
U tankom crijevu su rijetkost, osim Meckelova divertikula. Gotovo svi ostali su stečeni s
vrlo stanjenim mišićnim slojem ili ga uopće nemaju.
Divertikuloza kolona je češća i učestalost se povećava s godinama.
Nastanku pogoduje vlaknima siromašna hrana koja uzrokuje smanjenu masu fecesa uz otežan
prolaz crijevnog sadržaja. Pretjerane spastične kontrakcije uzrokuju povišeni intraluminalni tlak uz
posljedičnu hernijaciju crijevne stijenke.
Patologija
Većinom ograničena na sigmoidni kolon. Pretjerana peristaltika uzrokuje hipertrfiju mišićja
zahvaćenog segmenta.
Većina divertikula je meñu snopovima cirkulatornih mišićnih vlakana izmeñu mezenterične i
lateralne tenije na mjestima gdje se ulazeća arteriola grana prema submukozi. Divertikuli se često
utiskuju u perikolonično masno tkivo. Mogu se nadodati upalne promjene i izazvati divertikulitis i
peridivertikulitis, a katkad i perforacija s lokaliziranim peritonitisom. Kada upalni proces zahvati
multiple divertikule može nastati fibroza crijevne stijenke sa suženjem lumena.
Klinička slika
Većina nema simptome, a bolest se otkriva tijekom obdukcije ili slučajno laparoskopijom ili
pregledom s barijevom kašom. Kod petine bolesnika javljaju se povremeni grčevi i bol u donjem
lijevom kvadrantu uz osjećaj nemogućnosti potpunog pražnjenja rektuma.
Superponirani divertikulitis može biti praćen porastom temperature. Komplikacije su rijetke,
najčešće se očituju kao povremena oskudna krvarenja.
73. VASKULARNE CRIJEVNE BOLESTI

- ishemijska crijevna bolest
- neonatalni nekrotizirajući enterokolitis
- hemoroidi
- angiodisplazija
ISHEMIJSKA CRIJEVNA BOLEST

nastaje zbog akutnih ili kroničnih poremećaja protoka krvi.
Crijevni infarkt je najčešći u starijoj populaciji zbog povećane incidencije ateroskleroze. Za
nastanak infarkta potrebno potpuno začepljenje 2 arterije ili začepljenje 1 i znatno suženje druge
arterije jer celijačna,gornja i donja mezenterična arterija su meñusobno povezane arkadama.
Najčešći uzroci su: arterijske i venske tromboze, arterijske embolije, neokluzivne ishemije,
volvulus, intususcepcija i hernijacije te radioterapija.
Patologija
Stupanj oštećenja ovisi o uzroku i trajanju ishemije i o promjeru zahvaćene krvne žile.
Transmuralni infarkti se klinički nazivaju crijevnom gangrenom, oštećuju cjelovitost
sluznice, pogoduju nastanku bakterija i nastanku peritonitisa. Seroza tog dijela postaje
crvenoljubičasta i zamućena, oštro ograničena od nepromijenjenog dijela crijeva. U crijevnom
lumenu je krvavi sluzavi sadržaj. Žile su proširene, zastojne i često trombozirane. Ovakvi infarkti
malokad nastaju u debelom crijevu.
Akutna hemoragijska enteropatija je oblik infarkta ograničenog na sluznicu i podsluznicu.
Pojavljuje se češće i obično zahvaća silazno debelo crijevo. Mukoza je tamnocrvena i zamućena. S
vremenom nastaju ulceracije sluznice i podsluznice s očuvanim mišićnim slojem. Ulcerirana
područja prekrivaju se pseudomembranama.
Klinička slika
Mjesecima prije nastanka infarkta jaka bol pola sata nakon jela (abdominalna angina zbog
ishemije mezenteričke arterije) u području slezenske fleksure.
Kada se razvije infarkt, jaki abdominalni bolovi s povraćanjem, nadutošću, krvavim
proljevima, padom krvnog tlaka i prestankom peristaltike (adinamični ileus). Razvojem peritonitisa
trbušna stijenka postaje tvrda.
Laboratorijski nalazi: granulocitoza sa skretanjem ulijevo i porast serumskih amilaza crijevnog
podrijetla.
Ishemično crijevo mora se ukloniti u roku od 12 sati, u suprotnom bolesnici umiru.
NEONATALNI NEKROTIZIRAJUĆI ENTEROKOLITIS

je ishemijska crijevna nekroza u prijevremeno roñene djece.
Etilogija
pojavljuje se obično unutar prvih deset dana života prijevremeno roñene djece, ali može
nastati bilo kad u prva 3 mj. života.
U nastanku sudjeluju nezrelost crijevnog imunosnog sustava, početak peroralne prehrane koja
potiče lučenje citokina iz crijevne sluznice, kolonizacija crijeva bakterijama (Clostridium difficile),
oštećenje sluznice i poremećaj crijevnog protoka.
Patologija
Zahvaća terminalni ileum i uzlazno debelo crijevo.
Makroskopski: hemoragične crijevne vijuge
Mikroskopski: vidi se nekroza koja može biti transmuralna ili fokalna u obliku ulceracija sluznice.
Ako doñe do perforacije crijeva, u trbušnoj šupljini se nañe crijevni sadržaj.
Klinička slika
Blagi simptomi ili munjevit početak s povraćanjem, nadutošću i krvavim proljevima uz brzi
razvoj gangrene i perforacije crijeva, te peritonitisa i sepse.
Liječenje: u ranom stadiju nadoknada tekućine i elektrolita a ako se razvije crijevna gangrena,
kirurška resekcija gangrenoznog dijela crijeva.
HEMOROIDI
su varikozna proširenja analnog i perianalnog venskoga spleta.
Etiologija
Posebice učestao poremećaj nakon 50. god., najčešće posljedica kronične opstipacije zbog
napinjanja pri defekaciji, a predisponirajući čimbenici su i trudnoća koja dovodi do venskog zastoja
u zdjelici i portalna hipertenzija uz cirozu jetre.
Patologija
Interni ili unutarnji hemaroidi – varikoziteti gornje i srednje hemoroidalne vene pojavljuju
se iza anorektalne linije i prekriveni su rektalnom sluznicom
Eksterni ili vanjski hemoroidi – pojavljuju se ispod anorektalne linije zbog proširenja donjeg
hemoroidalnog spleta, prekriveni su analnom sluznicom
Imaju tanku stijenku i mogu biti trombozirani.
Klinička slika
Interni hemoroidi mogu prolabirati za vrijeme naprezanja pri defekaciji i postanu ukliješteni
analnim sfinkterom – naglo bolno, edematozno, hemoragijsko povećanje ili strangulacija. Često
krvare i mogu dovesti do sideropenične anemije.
ANGIODISPLAZIJA
Je lokalizirana arterijsko-venska malformacija koja uglavnom nastaje u cekumu i uzlaznom
kolonu. Klinički se očituje kroničnim krvarenjem.
Patologija
Krvne žile sluznice i submukoze su izvijugane i proširene, stanjene stijenke, katkad
smještene neposredno ispod epitela.
Klinička slika
Ruptura angiodisplazija je najčešće uzrok 20% krvarenja iz donjeg dijela gastrointestinalnog
sustava. Krvarenje je akutno i masivno ili povremeno i kronično koje se očituje sideropeničnom
anemijom.
74. UPALNE BOLESTI CRIJEVA
Dvije su idiopatske upalne bolesti crijeva: - Chronova bolest

Ulcerozni kolitis
Crijevna sluznica - stalnom stanju fiziološke upale koja tvori ravnotežu izmeñu čimbenika koji
aktiviraju imunosni sustav i obrambenih mehanizama domaćina. Pri upalnoj crijevnoj bolesti
ravnoteža je poremećena.
Genska predispozicija – češće pojavljivanje meñu članovima iste obitelji
Mikrobiološki uzročnici – virusi, klamidije, atipične bakterije i mikobakterije
Neodgovarajući imunosni odgovor
Upala kao konačni zajednički put – kliničke manifestacije su rezultat aktivacije upalnih stanica čiji
proizvodi uzrokuju nespecifično tkivno oštećenje.
CHRONOVA BOLEST
je sistemna, kronična granulomatozna ulcerokonstriktivna bolest koja zahvaća sve slojeve
crijevne stijenke.
Patologija
Najčešće zahvaća terminalni ileum iako može zahvatiti bilo koji dio probavnog sustava.
Makroskopske značajke:
- aftozni ulkusi – mali defekti sluznice s hemoragičnim rubovima i žućkasto-bjelkastom
bazom. NAJRANIJA MAKROSKOPSKA MANIFESTACIJA, najčešće smješteni na vrhovima
limfoidnih folikula. Napredovanjem bolesti, stapaju se stvarajući konfluirajuće, meñusobno
povezane brazde. Linearni teku usporedo s tenijama kolona, u kombinaciji s transverzalnim
ulceracijama – izgled raspucane zemlje
- preskačuće lezije
- zadebljanje crijevne stijenke – je rezultat edema, upale, fibroze i hipertrofije mišićne
stijenke
- upala seroze – djeluje zamućeno, crvenkasto i zrnato. U kasnijim stadijima upalu nadomjesti
masno tkivo iz mezenterija
- zadebljanje mezenterija – zadebljan, edematozan, ponekad i fibrozan
- suženje lumena – ''znak vrpce'' kada kroz suženi lumen prolazi tanak trak barijeve kaše
- strikture, sinusi, fistule i inflamatorni polipi – zbog priraslica izmeñu zahvaćenog dijela
debelog i tankog crijeva i vijuga nezahvaćena crijeva koje su u kontaktu s upaljenim
vijugama. Fistule – izmeñu kolona i dvanaesnika, tankog crijeva, rodnice ili mokraćnog
mjehura; Sinusi – perianalno, očituju se kao otvori na koži iz kojih izlazi gnoj
Mikroskopske značajke:
- upalni infiltrat zahvaća sve slojeve crijevne stijenke – nakupljanje granulocita u sluznici,
posebice iznad sluzničkih limfoidnih nakupina. Neutrofili – infiltriraju epitel kripti, razaraju
ga i nakupljaju se u lumenu stvarajući ''kriptalne apscese''. Kripte postaju nepravilne i
razgranate, resice tankog crijeva zaravnjene ili skraćene i proširene; s vremenom atrofija
sluznice; ulceracije na poč. ograničene na sluznicu, poslije i u dubljim slojevima. Granica
izmeñu ulcerirane i nepromijenjene sluznice oštra.
- Limfoidni agregati – cijelom debljinom stijenke i subserozno
- nekazeozni granulomi – u svim slojevima crijevne stijenke, područjima aktivne bolesti i u
nezahvaćenim dijelovima
- druge promjene: podvostručenje, zadebljanje i nepravilnost muskularne mukoze, fibrozne
mukoze, submukoze i mišićnog sloja
Klinička slika
Prošireni kolitis uzrokuje kronični proljev, bolove u trbuhu, gubitak tjelesne mase i slabost.
Ekstenzivna bolest tankog crijeva uzrokuje gubitak albumina, malapsorpciju, manjak
vitamina topljivih u mastima i vitamina B12 s pernicioznom anemijom ili poremećaj resorpcije
žučnih soli sa steatorejom.
Analna bolest praćena fisurama, fistulama i perianalnim apcesima.
Pridružene bolesti: ankolozirajući spondilitis, uveitis, migrirajući poliarteritis i sklerozirajući
kolangitis.
ULCEROZNI KOLITIS
je kronična, recidivirajuća upalna bolest nepoznata uzroka karakterizirana ulceracijama koje
uglavnom zahvaćaju sluznicu i podsluznicu debelog crijeva. Bolest započinje najprije u rektumu,
može se proširiti proksimalno.
Patologija
Crijevo je zahvaćeno u kontinuitetu, bez preskačućih lezija.
Makroskopske značajke:
- promjene sluznice – hiperemija i zrnatost sluznice, ulceracije i erozije, nalaz krvi u
crijevnom lumenu
- ulceracije – kod potpuno razvijene akutne faze, uglavnom ograničene na mukozu i
submukozu
- inflamatorni polipi – nastaju nakon nekoliko uzastopnih egzerbacija bolesti kad epitel
regenerira preko ulceracija u obliku uzdignutih otočića
- atrofija sluznice – nastaje nakon smirivanja aktivne bolesti ili pri dugotrajnoj kroničnoj
bolesti
- toksični megakolon – toksično oštećenje muskularisa i neuralnih spletova može u cijelosti
onemogućiti neuromuskulatornu funkciju. Crijevo progresivno dilatira i može postati
gangrenozno.
Mikroskopske značajke:
- upalne promjene sluznice i podsluznice – u aktivnoj fazi nalazi se gusta infiltracija lamine
proprije upalnim stanicama koje difuzno prožimaju sluznicu. Neutrofili – invadiraju
površinski epitel i epitel kripti i nakupljaju se u lmenu uzrokujući ''kriptalne apscese''.
Povlaćenjem aktivne bolesti ulcerirana područja ispunjavaju granulacijskim tkivom ali se ne
nalaze granulomi.
- regeneratorne promjene – crijevne kripte pokazuju grananje, skraćenje, nepravilnost,
proširenje i resičast izgled
- displastične promjene – epitel koji oblaže kripte može pokazivati upalne promjene i znakove
displazije niskog i visokog stupnja. S vremenom mogu nastati s displazijom udružene lezije
ili mase (DALM) ravnog ili polipoznog izgleda, te invazivni karcinomi.
Klinička slika
Očituje se napadajima krvavog proljeva koji može trajati nekoliko dana do nekoliko mjeseci.
Recidivi su česti za vrijeme živčane napetosti ili druge bolesti. Rizik od nastanka karcinoma je
povećan, veći u osoba koje boluju dulje od 10 god. i zahvaća veće dijelove debelog crijeva
(pankolitis). Kod trećine se mora provesti kolektomija.
75. TUMORI DEBELOG CRIJEVA
Benigni epitelni tumori debelog crijeva i rektuma

Proces diobe stanica u dubljim dijelovima kripti debelog crijeva je u ravnoteži s ljuštenjem
stanica s luminalne površine. Ako se ta ravnoteža poremeti nastaje polip. Dijele se na:
NENEOPLASTIČNI POLIPI
Benigne crijevne tvorbe nastale zbog poremećaja sazrijevanja sluznice ili kao rezultat
upalnih procesa koji zahvaćaju sluznicu. Nemaju maligni potencijal, a epitel ne pokazuje znakove
displazije.
Patologija
Histološki razlikujemo nekoliko tipova:
- hiperplastični polipi – najčešći polipi kolona, nastaju sporadično, najčešće u rektosigmoidu,
a incidencija se povećava s dobi. Većinom su sesilni, glatke površine, izgled poput
bradavice, često multipli. Mikroskopski: grañeni od izduženih kripti, obloženih
neneoplastičnim epitelnim stanicama. Odgoñeno ljuštenje stanica dovodi do nabiranja
stanica pa kripte imaju nazubljen i nepravilan izgled.
- juvenilni ili retencijski polipi – hamartomatozne promjene sluznice, najčešće solitarne lezije
u rektumu djece mlañe od 5 god. Polipi su crvenkastosmeñi, glatki, s kratkom peteljkom.
Mikroskopski: površina često ulcerirana, u lamini propriji gusti upalni infiltrat i cistično
proširene žlijezde.
- Peutz-Jeghersovi polipi – pojedinačne ili multiple hamartomatozne promjene u Peutz-
Jeghersovom sindromu (autosomno dominantni). Mikroskopski: unutar lamine proprije
mreža glatkomišićnih vlakana u kontinuitetu s muskulatornom laminom mukoze. Dodatni
nalazi: pigmentacija usana,usne sluznice, genitalija, dlanova i stopala i sklonost razvoju
tumora na drugim lokacijama (gušterača, dojka, pluća, jajnici, maternica).
- Upalni (inflamatorni) polipi – otočići inflamirane, regeneratorne sluznice u okolici
ulceracija, u bolesnika s dugotrajnom upalnom crijevnom bolešću.
- Limfoidni polipi – nakupine limfatičnog tkiva grañene od limfatičnih folikula s izrtaženim
centrima klijanja. Nastaju u svakoj životnoj dobi, češći u žena, njčešči u rektumu kao
solitarne promjene ili multipli noduli (djeca).
ADENOMATOZNI POLIPI ILI ADENOMI

benigni epitelni tumori koji su posljedica neoplastične proliferacije epitelnih stanica crijevne
sluznice.
Epidemiologija
Muškarci i žene su podjednako zahvaćeni a rizik se povećava s dobi. Dokazana je i
obiteljska sklonost za nastanak sporadičnih adenoma.
Patologija
Grañeni su od različita postotka tubularne i vilozne sastavnice pa se dijele na:
- tubularni adenomi (<25% vilozne sastavnice) – Makroskopski: ima peteljku, najčešće
smješten u rektosigmoidu. Mikroskopski: peteljka grañena od vezivnog i mišićnog tkiva s
krvnim žilama i prekrivena neneoplastičnom sluznicom. Unutar lamine proprije razgranane i
umnožene žlijezde obložene pseudostratificiranim epitelom koji pokazuje različite stupnjeve
displazije.
- vilozni adenomi (>50% vilozne sastavnice) – nalaze se u nešto starijoj dobnoj skupini,
najčešće u rektumu i rektosigmoidnom području. Uglavnom sesilni, veći od tubularnih,
baršunaste ili lobulirane površine. Mikroskopski: resice obložene displastičnim cilindričnim
epiteom.
- tubulovilozni adenomi (izmeñu 25 i 50% vilozne sastavnice)
Postoje dokazi da su adenomi prethodnici invazivnih kolorektalnih adenokarcinoma. Maligni
potencijal korelira s: veličinom polipa, histološkim tipom adenoma i stupnjem displazije epitela.
Klinička slika
Mogu biti asimptomatični ili mogu uzrokovati kronično krvarenje s posljedičnom
sideopeničnom anemijom. Katkad mogu izlučivati velike količine kalija i sluzi bogate proteinima i
uzrokovati hipoalbuminemiju i hipokalijemiju. Najvažnija komplikacija: zloćudna pretvorba.
NASLJEDNI ADENOMATOZNI POLIPOZNI SINDROM

Rijetki autosomni poremećaj koji se očituje pojavom brojnih adenoma u crijevu.
Patologija
Sklonost razvoju kolorektalnog karcinoma. U ovu skupinu svrstavamo:
- Obiteljska adenomatozna polipoza kolona – nasljeñije se AD, udružen s inaktivacijom gena
adenomatozne polipoze kolona (APC). Tubularni adenomi razvijaju se već od 10.god. a u
100% bolesnika u dobi od 40 god. razvije karcinom.
- Gardnerov sindrom – nasljeñuje se AD, osim adenoma debelog crijeva nalaze se i osteomi
mandibule, lubanje i dugih kostiju, epidermalne ciste i fibromatoza mekih tkiva.
- Turcotov sindrom – nasljeñuje se AR, karakteriziran adenomatoznom polipozom kolona i
tumorima SŽS (posebno gliomi).
Karcinom debelog crijeva

je maligni tumor koji nastaje iz epitelnih stanica sluznice debelog crijeva.
Epidemiologija
Vršak incidencije za kolorektalni karcinom je izmeñu 60 i 79 godina. U mlañih osoba
nastaje u sklopu nekog od prekanceroznih stanja.
Etiologija
Prehrambene navike imaju veliko značenje. Rizični čimbenici:
- starija životna dob
- genski čimbenici – uključuju sindrome obiteljske adenomatozne polipoze i sindrome
uroñenog kolorektalnog kacinoma
- upalne bolesti debelog crijeva
- prethodno operirani karcinomi debelog crijeva – veći rizik od razvoja novog metakronog
karcinoma debelog crijeva
Patogeneza
Najveći broj karcinoma nastaje iz adenoma – adenomsko-karcinomski slijed.
Sindrom obiteljskog nepolipoznog karcinoma debelog crijeva (HNPCC) – uroñeno
stanje povezano sa znatno visokim rizikom karcinoma debelog crijeva. U to se ubrajaju:
- sindrom uroñenih ravnih adenoma – nasljeñuje se AD, adenomi nastaju u razini sluznice,
uglavom smješteni u predjelu desnog kolona.
- uroñeni neplipozni kolorektalni karcinom – zbog mutacije gena za popravak pogrešno
sparenih baza DNA, očituje se mikrosatelitskom nestabilnošću; nasljeñuje se AD. Dvije
inačice: a) Lynchov sindrom I – isključivo karcinom kolona oko 40.god.,
uglavnom u desnom kolonu
b) Lynchov sindrom II – uz karcinom kolona i karcinomi drugih organa
(sluznica maternice, mokraćovod i bubrežna nakapnica, želudac, tanko
crijevo, gušterača i žučni putovi)
Patologija
50% tumora nastaje u predjelu rektuma i sigmoidnog kolona, zatim u cekumu i
ascendentnom kolonu, u transverzalnom kolonu, u descendentnom kolonu.
Makroskopski:
- polipozan izgled - karcinomi nastali unutar cekuma i uzlaznog debelog crijeva, otkrivaju se
u uznapredovalijem stadiju
- prstenasti izgled - karcinomi u lijevom kolonu, ranije daju simptome.
- Lijevostrani i desnostrani tumori prodiru u crijevnu stijenku i eventualno probijaju serozu,
infiltrirajući okolno masno tkivo.
Mikroskopski:
- Adenokarcinomi
- dobro diferencirani karcinomi - grañeni od žlijezda obloženih pseudostratificiranim,
visokim, cilindričnim epitelom
- slabo diferencirani tumori su grañeni od pojedinačnih stanica, tračaka ili solidnih nakupina
atipičnih, pleomorfnih stanica
- Mucinozni kolorektalni adenokarcinomi - izlučuju veliku količinu izvanstanične sluzi koja
raslojava slojeve crijevne stijenke. Posebni tipovi su grañeni u cijelosti od stanica obilne
citoplazme, ispunjene sluzju, potiskuje jezgru na periferiju – karcinomi sa stanicama tipa
prstena pečatnjaka, slabo diferencirani tumori s lošom prognozom.
- šire se izravno kroz crijevnu stijenku i metastatski kroz limfne i krvne žile
- u početku u limfne čvorove a poslije može proširiti izravno po peritoneju (karcinomatozna
peritoneja), te putem portalne vene u jetru
- nisko smješteni rektalni karcinomi šire najprije u pluća donjom šupljom venom, poslije
metastatski rasap u druge organe.
Klinička slika
Dugo je asimptomatičan, simptomi se razvijaju postupno. Desnostrani karcinomi: zamor,
slabost, sideropenična anemija; lijevostrani: uz sideropeničnu anemiju i simptomi opstrukcije
(izmjenjivanje začepa i proljeva uz grčevite bolove u donjem dijelu trbuha).
Pravilo: stariji muškarac, normana prehrana i sideropenična anemija = karcinom gastrointestinalnog
trakta.
Znakovi uznapredovale bolesti: sistemne manifestacije (gubitak tjelesne mase, povišena
temperatura, naglašena slabost i malaksalost).
Najvažniji prognostički pokazatelj: proširenost tumora u vrijeme postavljanja dijagnoze. Operiran
bolesnici i prate se odreñivanjem razine karcinoembrionalnog antigena (CEA) i CA19-9 u serumu.
Porast upućuje na nastanak recidiva ili udaljenih metastaza.
Prognoza ovisi o kliničkom stadiju koji se odreñuje prema TNM-sustavu.
NEUROENDOKRINI TUMORI
su novotvorine koje nastaju iz stanica što luče bioaktivne sastojke (peptide i neuropeptidne
hormone), a rasporeñene su u sluznici cijelog probavnog sustava.
Uključuju karcinoid i neuroendokrine karcinome (velikostanični i sitnostanični).
MEZENHIMALNI TUMORI
mogu nastati u bilo kojem dijelu probavnog sustava. Klasificiraju se kao lejomiomi,
neurofibromi, švanomi, i tumori koji su grañeni od nezrelih stromalnih stanica - gastrointestinalni
stromalni tumori (dobroćudni ili zloćudni).
76. AKUTNI I KRONIČNI VIRUSNI HEPATITISI
Virusni hepatitis
je upala jetre najčešće uzrokovana hepatotropnim virusima:HAV, HBV, HCV, HDV i HEV.
- Hepatitis A – uzrokuje RNA pikornavirus HAV, a infekcija se prenosi fekalno-oralnim
putem. Čest u nerazvijenim zemljama, danas se provodi imunizacija.
- Hepatitis B – uzrokuje DNA hepadnavirus HBV, prenosi se parenteralnim putem (preko
kontaminiranih injekcija narkomana, seksualnim putem) i vertikalnom transmisijom s majke
na dijete kroz posteljicu. Provodi se aktivna imunizacija.
- Hepatitis C – uzrokuje RNA flavivirus HCV, prenosi se parenteralno (transfuzije krvi).
Klinički najčešće se pojavljuje u intravenskih narkomana, alkoholičara, bolesnika s
transplantacijom i u onih na dijalizi. Ne postoji cjepivo.
- Hepatitis D – uzrokuje nekompletni RNA virus, potreban mu je nosač (HBV) da bi ušao u
ljudsko tijelo. Superinfekcije pokazuju težu kliničku sliku nego slučajevi koinfekcije.
- Hepatitis E – uzrokuje RNA kalicivirus HEV, prenosi se fekalno-oralnim putem. Izaziva
blagi oblik hepatitisa ali kod trudnica može imati loš ishod.
Patogeneza
Hepatotropni virusi oštećuju jetrene stanice i izazivaju upalnu reakciju. Direktno oštećenje:
zbog citolitičkog dijelovanja virusa (HAV i HEV); indirektno djelovanje: nakon što se virus
inkorporira u genom jetrene stanice, produkcija virusnih antigena. Tijelo mobilizira limfocite T koji
napadaju inficirane jetrene stanice i ubijaju ih inducirajući apoptozu (HBV, HCV i HDV).
HAV i HEV uzrokuju samo akutni hepatitis, dok se akutna upala uzrokovana HBV, HCV i HDV-
om može pretvoriti u kroničnu.
Patologija
AKUTNI HEPATITIS
- jetrene stanice su nabubrene (vakuolarna pretvorba), sinusoide komprimirane
- brojna apoptotička tjelešca, ponekad i veća područja nekroze jetrenih stanica.
- smrt jetrenih stanica praćena je upalnom reakcijom makrofaga i Kupferovih stanica koji se
umnože i povećaju
- unutar jetrenih lobula, a posebice u portalnim prostorima vide se limfociti.
- Infekcija HAV-om i HEV-om uzrokuje kratkotrajnu upalu, nakon nekoliko tjedana dolazi do
potpunog oporavka.
KRONIČNI HEPATITIS
- upala može biti ograničena na portalne prostore ili se iz njih širiti i u jetrene lobule
- odlaganje veziva, a kod nekih i upala prelazi u ožiljkasto cijeljenje koje prelazi u cirozu jetre
- uzročnik se ne može prepoznati mikroskopijom jetrenog tkiva
- Neki morfološki nalazi imaju dijagnostički značaj:
kronični hepatitis uzrokovan HBV-om – jetrene stanice sa sitnozrnatom citoplazmom
poput ''mliječnog stakla''
infekcija HCV-om – obilni limfocitni agregati u portalnim prostorima mjestimice
stvaraju folikule s germinativnim centrima. Jetrene stanice često pokazuju znakove masne
pretvorbe.
- Imunohistokemijsko dokazivanje površinskog antigena HbsAg ili jezgrinog antigena HbcAg
kod hepatitisa uzrokovanog HBV-om.
Klinička slika
Klinički sindromi uključuju:
- Akutni hepatitis sa žuticom – u tipičnom obliku bolesti ima 3 faze: faza inkubacije, akutne
bolesti i faza oporavka. Inkubacija: simptomi su nespecifični. Akutna bolest: slabost, umor,
mučnina, povraćanje, anoreksija, ponekad bolovi u mišićima i glavobolja. Često blaga
vrućica, žutica kod nekih. U serumu povišene razine transaminaze uz prisutnu mješovitu
hiperbilirubinemiju. Mokraća sadržava više bilirubina i urobilinogena. Jetra je povećana i
osjetljiva na dodir, nalazi se i splenomegalija. Bolest ne ostavlja znatne posljedice; potpuno
izlječenje a kod inficiranih HBV, HCV i HDV-om bolest može poprimiti kronični slijed.
- Akutni hepatitis bez žutice – znakovi viroze ili nespecifične gastrointestinalne tegobe.
Dijagnoza: serološki. Može doći do progresije u kronični hepatitis.
- Fulminantni hepatitis – masivna akutna nekroza jetre, izrazita žutica i akutno zatajenje
jetrenih funkcija u roku od 2-3 tj. Najčešće uzrokovan HBV-om ili HAV-om.
- Kronični hepatitis – može nastati nakon akutne žutice, kod mnogih asimptomatična kronična
infekcija. Kod nekih se tek klinički simptomi uoče kada progredira u cirozu ili se pojavi
hepatocelularni karcinom. Dijagnoza: serološki (dokaz protutijela ili virusa u krvi); katkad
biopsija jetre.
77. ALKOHOLNA BOLEST JETRE

sastoji se od spektra različitih kliničkih poremećaja i morfoloških promjena jetre koje su
posljedica toksičnog oštećenja jetrenih stanica etanolom.
Patogeneza
Putovi razgradnje alkohola:
1. oksidacija pomoću alkoholne dehidrogenaze u acetalldehid i konačno u acetat. Acetaldehid je
aktivan citotoksični spoj koji oštećuje jetrene stanice
2. oksidacija katalizirana mikrosomalnim enzimskim sustavom citokrom P-450 gdje se stvaraju
toksični acetaldehid i citotoksični hidroksilni radikali koji zajedno s produktima upalne reakcije
aktiviraju Itoove stanice koje se pretvaraju u fibroblaste i sintetiziraju kolagen – dovodi do
presinusoidalne i pericelularne fibroze
3. razgradnja pomoću peroksizomalne katalaze
Oštećenjem citoskeleta jetrenih stanica postaju balonirane, nastupa i nekroza stanica.
Raspadni produkti alkohola oštećuju i DNA maligna transformacija jetrenih stanica.
I poremećaji u metabolizmu masti – smanjena sinteza lipoproteina i povećano nakupljanje masnih
kiselina, povećana mobilizacija triglicerida s periferije u jetru.
Kada se razvije ciroza u premošćujućim vezivnim septima stvaraju se abnormalne krvne žile
te patološki vaskularni spojevi gdje krv teče iz terminalnih portalnih venula i hepatičnih arterija
ravno u središnje vene.
Patologija
MASNA JETRA (MASNA PROMJENA, STEATOZA)
Nalazi se u gotovo svih alkoholičara, reverzibilna promjena. Jetra je povećana, žuta i mekana.
Mikroskopski:
- u citoplazmi jetrenih stanica velike svijetle vakuole = krupnim kapljicama masti, potiskuju
jezgru na periferiju (makrovezikularna steatoza), najizraženije u okolici središnjih vena.
- Katkad se mast nakuplja u obliku sitnih vakuola (mikrovezikularna steatoza) – upućuje na
aktivno ili svježe nakupljanje lipida u parenhimu.
- Stanice pune masti mogu mjestimice rupturirati pa se oko njih nakupljaju leukociti i
makrofagi – lipogranulom.
Steatoza se javlja i u drugima bolestima: šećerna bolest,prekomjerna debljina, NASH, dugotrajno
uzimanje kortikosteroida, Wilsonova bolest i virusni hepatitis C.
ALKOHOLNI STEATOHEPATITIS
Jetra normalne veličine ili povećana, na prerezu crvenkastoprošarana i mekanija. Mikroskopski:
- uz masnu pretvorbu stanica i skupine subletalno oštećenih jetrenih stanica s hidroptično
nabubrenom svijetlom citoplazmom (balonirane stanice)
- sadržavaju Malloryjev hijalin i najbrojnije su u blizini središnjih vena
- Nekroza stanica praćena je upalnom infiltracijom neutrofila.
Malloryjeva tjelešca ili hijalin (nalaz nije patognomoničan) - citoplazmatske inkluzije u obliku
eozinofilnih grudica i tračaka, tj. agregati abnormalnih intermedijalnih filamenata citokeratina.
Oštećeni proteini citoskeleta vežu se za ubikvitin i inkorporiraju se u proteasome – jetrene stanice
bez normalnog citoskeleta postanu balonirane.
- Odlaganje kolagena oko središnjih vena, u stijenkama sinusoida i oko pojedinih stanica –
perivenularna, perisinusoidalna i pericelularna fibroza.
ALKOHOLNA CIROZA
posljedica progresije procesa umnožavanja ožiljkastog veziva na mjestu zacjeljivanja nekroza
jetrenih stanica u tijeku alkoholnog hepatitisa.
- Formiraju se vezivni tračci koji povezuju središnje vene i portalne prostore
- u preostalom parenhimu →reaktivna regeneracija i nastank regeneratornih čvorića -
mikronodularna ciroza
- Takve stanice često pokazuju polimorfiju uz pojavu krupnih stanica s hiperkromatskim
jezgrama i slikom displazije; tijekom vremena razvoj hepatocelularnog karcinoma.
Funkcionalno zatajivanje jetre, u sinusoidama se zbiva sva metabolička aktivnost, u vezivnim
tračcima umnoženi žučni vodovi, mononuklearni infiltrat, pojava patoloških vaskularnih spojeva. S
vremenom se iz citoplazme jetrenih stanica gubi mast.
- rana faza ciroze: jetra povećana i žuta sa samo naznačenom nodularnošću
- poslije: smeñasta, smanjuje se i čvorići na površini i na prerezu su izraženiji.
Klinička slika
Masna jetra: asiptomamatično povećanje, lagano abnormalne jetrene probe.
Alkoholni hepatitis: pojava nekroze stanica nakon epizode obilne konzumacije žestokih
alkoholnih pića. Povećanje jetre, pojava žutice, povišenje transaminaza u serumu, poremećaj
koagulacije i ponekad encefalopatija te opći simptomi (vrućica i leukocitoza). Tijek je nepredvidiv.
Alkoholna ciroza: već u ranoj fazi znakovi portalne hipertenzije, konačno zatajivanje jetrene
funkcije i jetrena koma. Konačni ireverzibilni stadij alkoholne jetrene bolesti, osim u bolesnika s
višekratnim epizodama alkoholnog hepatitisa, razvija se polagano i bolesnici umiru od posljedica
portalne hipertenzije i funkcionalnog zatajenja jetre. Jedina uspješna terapija: transplantacija jetre.
78. CIROZA JETRE

je ireverzibilni stadij kronične jetrene bolesti obilježen difuznim umnožavanjem veziva i
regeneracijom jetrenih stanica u obliku čvorića koje to vezivo okružje.
Klasifikacija
- alkoholna ciroza
- posthepatična ciroza
- bilijarna ciroza (primarna i sekundarna)
- ciroza kod genskih bolesti (hemokromatoza, Wilsonova bolest, nedostatak α1-antitripsina,
cistična fibroza, galaktozemija)
- kriptogena ciroza (nepoznata uzroka)
Kliničke osobitosti
Kod nekih može biti asimptomatična u drugih se javljaju nespecifični klinički simptomi:
anoreksija, gubitak tjelesne mase, slabost, osteoporoza ili zatajenje jetre.
Klasični klinički nalazi posljedica su:
- portalne hipertenzije: napeta trbušna stijenka zbog ascitesa, tanki i mršavi udovi, ispijeno lice,
splenomegalija; anemija, leukopenija i trombocitopenija (sekvestracija krvnih stanica u slezeni);
variksi jednjaka (najčešće mj. masivnog krvarenja, može uzrokovati smrt)
- poremećaja izlučivanja žući: žutica, poremećaj apsorpcije lipida s posljedičnim malapsorpcijskim
sindromom i steatorejom
- poremećaja sintetičke funkcije jetre: hipoalbuminemija i edemi (smanjen osmotički tlak krvi),
prekomjerno krvarenje u kožu i sluznice (nema proteina važnih za zgrušavanje krvi) –
protrombinsko vrijeme produljeno
- poremećaja detoksikacijske funkcije jetre: jetrena encefalopatija (toksično djelovanje amonijaka i
drugih neurotoksičnih tvari); znakovi hiperestrinizma kod nekih muškaraca – angiomi poput
''pauka'' po koži, palmarni eritem, ginekomastija i atrofija testisa
- hepatorenalnog sindroma: retencija NaCl i vode u bubrezima uzrokovano hipoperfuzijom bubrega
i padom glomerularne filtracije. Posljedično izlučivanje renina i aldosterona konačno dovede do
progresivne oligurije i anurije.
Liječi se transplantacijom jetre. U nekih se pojavljuje karcinom jetre.
79. TUMORI JETRE

su posljedica hiperplazije jetrenih stanica ili neoplastičnog bujanja jetrenih stanica, stanica
žučnih vodova i stanica sinusoida i krvnih žila.
Dobroćudni tumori jetre

Grañeni od stanica koje nalikuju na normalne jetrene stanice.
Hepatocelularni adenom
- nastaje u mladih žena, posljedica dugotrajna uzimanja oralnih kontraceptiva, može se povući
nakon prestanka uzimanja
- najčešće solitaran; smješten ispod čahure ili u dubini parenhima
- zbog svjetlije boje oštro ograničen, ali nema vezivnu čahuru
- mikroskopski: jetrene stanice normalna izgleda poredanih u deblje gredice s urednom
retikulinskom mrežom ali nema portalnih prostora ni proliferacije žučnih kanalića. Katkad
se vidi nakupljanje masti ili glikgena te je citoplazma svijetla.
- Klinički: opasnost od rupturiranja uz obilno krvarenje u trbušnu šupljinu; rijetko žarište
hepatocelularnog karcinoma. U većim adenomima područja krvarenja i nekroze – nagla bol
u trbuhu.
Adenomi žučnih vodova

- solitarni ili multipli
- mikroskopski: mali, dobro diferencirani žučni kanalići kubičnog epitela okruženih čvrstom
vezivnom stromom.
- Mogu se zamijeniti s metastazom adenokarcinoma
Hemangiom
- NAJČEŠĆI tumor jetre
- dobro ograničen, bez čahure, grañen od krvnih žila različita kalibra ili od velikih šupljina
tanke stijenke, ispunjenih krvlju, obloženih pravilnim endotelom
- obično solitaran
Zloćudni tumori jetre

Mogu biti primarni ili sekundarni, metastaze su češće, nastaju u bilo kojoj dobi.
Histogenetski se dijele na: tumore jetrenih stanica, tumore žučnih vodova i tumore krvnih žila.
HEPATOCELULARNI KARCINOM
najčešći primarni zloćudni tumor jetre koji nastaje iz jetrenih stanica.
Epidemiologija
Ovisnost o geografskim čimbenicima, visoka učestalost u slabo razvijenim afričkim
zemljama;crna rasa češće pogoñena. U zemljama s visokom učestalošću povezan s velikom
proširenošću infekcijom HBV-om, osobito ugrožena djeca koja su nosioci HBV-a od roñenja.
Čimbenici rizika:
- ciroza jetre – neprestani ponavljanje nekroze I regeneracije povećava rizik od nakupljanja
mutacija i maligne alteracije
- infekcija HBV-om – virusna DNA integrirana u genom normalnih jetrenih stanica I
tumorskih stanica u inficiranih
- infekcija HCV-om – važnost u karcinogenezi u zemljama s niskom učestalošću
- aflatoksin – stvara ga plijesan Aspergillus flavus, uzrokuje mutaciju p53
- uroñene metaboličke bolesti – tirozinemija I hemokromatoza; nakupljano željezo stvaranjem
reaktivnih spojeva kisika oštećuje jetrene stanice I dovodi do mutacije DNA; povećan rizik I
u cirozi uzrokovanoj manjkom α1-antitripsina.
Patologija
Makroskopski:
- masivni oblik
- multinodularni oblik
- difuzno infiltrirajući oblik
znatno povećanje jetre, tumorsko tkivo žućkastobijelo, ponekad zeleno zbog prisutnosti žuči. Često
područja krvarenja i nekroze, rano u tijeku razvoj pokazuju sklonost prodora u krvne žile (u ogranke
portalne vene – portalna hipertenzija ili u terminalne jetrene venule te jetrenu venu – Budd-
Chiarijev sindrom).
Mikroskopski:
Atipične epitelne stanice koje imaju krupne, svijetle jezgre s velikim nukleolima I obilnu
eozinofilnu citoplazmu. Mogu stvarati:
- trabekularnu sliku (sinusoidni prostori izmeñu anastomozirajućih trabekula)
- pseudoglandularnu sliku (okružuju šire lumene ispunjene žuči)
- solidnu sliku (velie plohe slabo diferenciranih tumorskih stanica)
Retikulinska mreža vrlo oskudna ili je nema. Nalaz žuči je patognomoničan.
Posebna inačica HCC-a – FIBROLAMELARNI KARCINOM

- tračci i nakupine velikih atipičnih jetrenih stanica s izrazito eozinofilnom granuliranom
citoplazmom; izmeñu nakupina stanica nalazi se stroma od tračaka paralelnih lamela
kolagenskih vlakana s malo stanica.
- Pojavljuje se u mlañih osoba i prije 20. god., muškarci, bolja prognoza
Imunohistokemijski se dokazuje α-fetoprotein.
HCC dulje vrijeme raste samo unutar jetre, kad metastazira zahvaćeni su regionalni limfni čvorovi u
hilusu jetre, oko gušterače i paraaortalno; udaljene metastaze u plućima, koštanoj srži,
nadbubrežnim žlijezdama.
Klinička slika
Povećanje jetre koja može imati čvoraste konture pri palpaciji. Pojavu tumora prekrivaju
znakovi povezani s cirozom ili kroničnim hepatitisom; razni paraneoplastični sindromi, najčešće
hipoglikemija, policitemija i hiperkalcijemija. Nejasni bolovi u gornjem dijelu trbuha, umor,
nelagoda, gubitak tjelesne mase; u nekim slučajevima slika portalne hipertenzije ili Budd-Chiarijeva
sindroma te žutica. Izrazito povišenje α-fetoprotein vidljivo tek kod uznapredovalih karcinoma.
Prekasno otkriveni tumori imaju lošu prognozu. Najčešće smrt zbog: kaheksije, gastrointestinalnog
krvarenja ili krvarenja iz varikoziteta jednjaka, zatajenje jetre s razvojem hepatične kome ili rupture
tumora i masivnog abdominalnog krvarenja.
KOLANGIOKARCINOM JETRE
je primarni zloćudni tumor koji potječe od epitela intrahepatičnih žučnih vodova.
Etiologija
Češće se pojavljuje na Dalekom istoku, povezan s infestacijom jetrenim metiljem; na zapadu
povezan s primarnim sklerozirajućim kolangitisom.
Patologija
Makrokopski: 3 oblika – masivni čvor, multinodularni oblik i difuzni oblik. Mikroskopski:
slika adenokarcinoma. Grañen od kubičnih ili cilindričnih stanica koje stvaraju atipične tubule I
žlijezde. Može lučiti sluz, često posjeduje obilnu kolagensku stromu. Stanice ne mogu stvarati žuč.
Klinička slika
Simptomi kao kod HCC-a. češće I ranije metastazira u regionalne I paraaortalne limfne
čvorove ispod I iznad ošita, te hematogeno u pluća, kosti i mozak.
HEPATOBLASTOM
je rijedak zloćudni tumor jetre u ranoj dječjoj dobi (od roñenja do 3. godine).
Patologija
Dobro ograničeni tumor s obilnim krvarenjem i nekrozom. Mikroskopski: grañen od
epitelnih i mezenhimalnih elemenata.
Epitelna komponenta: - fetalni tip stanica – sliči jetrenim ali su sitnije i svjetlije citoplazme
(glikogen); stvaraju trabekule okružene sinusoidama u kojima su često
žarišta ekstramedularne hematopoeze.
- embrionalne stanice – sitne i vretenaste, stvaraju tračke i rozete.
Mezenhimalni elementi: žarišta hrskavica i osteoida
Klinička slika
Dijete ne napreduje, proširenje trbuha s palpabilnom masom u području jetre, a serumski α-
fetoprotein uvijek izrazito povišen. Katkad luče I gonadotropine – uzrokuje spolne promjene
(preuranjeni pubertet). Tumor je vrlo agresivan, kirurški parcijalnom hepatektomijom se može
izliječiti.
ANGIOSARKOM
je rijedak maligni mezenhimalni tumor jetre, a potječe od stanica koje oblažu jetrene
sinusoide.
Uzrok je najčešće idiopatski; učestaliji u osoba koje rade s anorganskim spojevima arsena ili
u industrijskoj proizvodnji gume od vinilklorida, te se povezuje i s torotrastom Te se tvari
nakupljaju u mezenhimalnim jetrenim stanicama i djeluju kancerogeno.
Patologija
Makroskopski: multipli, krvlju prožeti čvorovi; Mikroskopski: izduljene, krupne atipične
endotelne stanice koje stvaraju solidne mase ili oblažu krvne prostore u koje se i resičasto izbočuju.
U krvavim prostorima brojni trombi s posljedičnim infarktima I nekrozom tumorskog tkiva.
Klinička slika
Vrlo loša prognoza, sklon stvaranju vrlo udaljenih metastaza (pluća).
80. UPALA ŽUČNOG MJEHURA I KAMENCI ŽUČNOG MJEHURA

Žučni kamenci
Kolelitijaza = stvaranje kamenaca od normalnih ili abnormalnih sastojaka žuči u žučnom
sustavu. Kolecistolitijaza – kamenci u žučnom mjehuru; koledokolitijaza – kamenci u žučnim
vodovima.
Epidemiologija
Vrlo česti, najčešći oblik su kolesterolski kamenci. Najveća incidencija kod 4 F: žena,
debela, plodna, 40-ih godina.
Etiologija
Stvaranju žučnih kamenaca pridonose: abnormalni sastav žuči, zastoj žuči ( posljedica
relaksacije glatkog mišićja žučnjaka i vodova u trudnoći, kod slerozirajućeg kolangitisa, kod
bolesnika s tumorima žučnih vodova, Vaterove ampule ili gušteračne glave) i infekcija žučnih
puteva (ascendentna infekcija bakterijama iz duodenuma).
Patogeneza
3 stadija u stvaranju: hipersaturacija, nukleacija i agregacija.
Glavni sastojci žučnih kamenaca: kolesterol, žučni pigment u obliku kalcijeva bilirubinata, kalcijev
karbonat i fosfat. Najčešće su mješovite grañe.
KOLESTEROLSKI KAMENCI
Najvažniju ulogu u nastanku ima apsolutno ili relativno povećanje koncentracije kolesterola
u žuči zbog pojačane biosinteze u jetri. Na hipersekreciju djeluju: estrogeni tijekom generativne
dobi, u trudnoći te pri uzimanju oralnih kontraceptiva; i u debelih osoba zbog hiperinzulinemije i pri
naglom gubitku tjelesne mase zbog mobiliziranja masti iz potkožnog tkiva, kod hiperkalorične
prehrane i u svim stanjima hiperlipidemije.
Rizični čimbenici:
- genski – učestalije u bijelaca
- zemljopisni – u razvijenim industrijaliziranim zapadnim zemljama
- dob i spol – nakon 20. god. učestalost raste, najveća nakon 40. god.; češće oboljevaju žene
PIGMENTNI KAMENCI
Sastoje se od bilirubinskih soli. Glavni rizični čimbenici:
- hemolitički sindromi – uroñeni ili stečeni. Glavnu ulogu u nastanku CRNIH pigmentnih
kamenaca – povećana konc. Nekonjugiranog bilirubina u žuči.
- ciroza jetre – luči abnormalnu žuč
- infekcija – upale žučnjaka – pogoduju nastanku SMEðIH pigmentnih kamenaca
Patologija
KOLESTEROLSKI KAMENCI
- 50-100% kristaliziranog kolesterola u obliku monohidrida, ostalo kalcijeve soli i mukoproteini.
- Čisti: blijedožute boje, hrapave površine i krhke konzistencije; u većoj primjesi kalcijevih soli:
sivkaste ili crnosmeñe boje, lamelirani.
- Nastaju samo u žučnjaku, solitarni, okrugli ili ovalni, češći multipli poliedričnog oblika
- propuštaju RTG zrake – ne vide se; dijagnostika: Ultrazvukom
PIGMENTNI KAMENCI
CRNI:
- kalcijev bilirubinat, oksidirani polimeri nekonjugiranog bilirubina, kalcijeva fosfata i/ili karbonata
te mucina
- obično multipli, crnozelene boje na prerezu staklasta izgleda i drobe se pod prstima
- nastaju u sterilnoj žuč u žučnom mjehuru
- zbog primjese kalcijeva kabonata i fosfata – vide se na RTG-u
SMEðI:
- sastoje se od čistog kalcijeva bilirubinata uz primjesu kolesterola i kalcijevih soli masnih kiselina
– ne mogu uočiti RTG pregledom
- mekane konzistencije, na prerezu koncentrične lamele
- najčešće nastaju u intrahepatičnim i ekstrahepatičnim žučnim vodovima
Klinička slika
Asimptomatični ili izazivaju komplikacije povezane s opstrukcijom vrata žučnog mjehura ili
žučnih kanala – može uzrokovati jake grčevite bolove (bilijarne kolike) i može dovesti do akutnog
kolecistitisa, ponavljanjem i kronični.
Začepljenje žučovoda uzrokuje: opstruktivnu žuticu, kolangitis ili akutni pankreatitis. Ako se
kamenac potisne u tanko crijevo – opstrukcija crijeva (ileus).
Komplikacija začepljenja cističnog voda kamencem – u proširenom žučnom mjehuru dolazi do
resorpcije žuči, a zamjenjuje ju prozirni sluzavi sadržaj podrijetlom iz epitela žučnog mjehura =
hidrops žučnjaka.
Opstrukcija uz dugotrajno nakupljanje sluzi u žučnjaku→mukokela
Upalne bolesti žučnjaka

AKUTNI KOLECISTITIS
akutna upala žučnjak koja je u 90% slučajeva povezana s kamencima.
Epidemiologija
AKUTNI KALKULOZNI KOLECISTITIS – učestalije u žena u dobi od 50-70 god.
AKUTNI AKALKULOZNI KOLECISTITIS –muškaraci nakon 65. god. i djeca.
AKUTNI KALKULOZNI KOLECISTITIS
- započinje opstrukcijom vrata žučnjaka ili cističnog voda kamencem→oštećenje sluznice i
stvaranje medijatora akutne upalne reakcije
- gl.ulogu ima fosfolipaza iz oštećenih stanica (pretvara lecitin u žuči u toksični
oblik)→oštećena sluznica izložena djelovanju žučnih kis.
- Najčešće dolazi i do sekundarne bakterijske infekcije
AKUTNI AKALKULOZNI KOLECISTITIS
- povezan sa sepsom ili prolaznom bakterijemijom kod teških ozljeda ili opeklina, i u infekciji
žučnog mjehura Salmonellom typhi i u raznim vaskulitisima te kod bolesnika na
dugotrajnog parenteralnoj prehrani. Uzročnici mogu bit i leptospire, brucele,…
- pri vaskulitisima i SLE početni uzrok akutne upale je ishemija zbog oštećenja krvnih žila
Patologija
Makroskopski:
- Žučni mjehur je povećan i napet, seroza je crvena, katkad sa subseroznim krvarenjima, često
prekrivena eksudatom od fibrina ili gnoja.
- Sluznica edematozna i hiperemična.
- U lumenu zamućena sluz s mnogo fibrina ili gnoja.
- Empijem – obilni gnoj
Mikroskopski:
- Zadebljana sluznica prožeta edemom i obilnim upalnim infiltratom s mnogo neutrofila.
- Upala može prožimati čitavu debljinu stijenke; na serozi naslage fibrina s neutrofilima. Pri
gnojnoj upali u stijenci apcesi, a na serozi obilni gnojni eksudat.
- Teži slučajevi upale – gangrenozni kolecistitis (u područjima nekroze može doći do
perforacije žučnog mjehura)
- Infekcija anaerobima koji stvaraju plinove – akutni emfizematozni kolecistitis (dijabetičari!)
Klinička slika
Jaki grčeviti bolovi ispod desnog rebrenog luka koji se šire u leña prema desnom ramenu, uz
mučninu i povraćanje. Najteža komplikacija: perforacija žučnjaka – lokalizirani peritonitis; kod
perforacije u trbušnu šupljinu – bilijarni peritonitis (završava smrću).
Posljedica sekundarne bakterijske infekcije – ascendentni kolangitis ili sepsa.
KRONIČNI KOLECISTITIS
upala žučnjak povezana s postojanjem žučnih kamenaca.
Epidemiologija
Učestaliji nego akutni, najčešća bolest žučnjaka.
Patogeneza
Nije jasna, vjerojatno prezasićenost žuči koja pogoduje nastanku kamenaca.
Patologija
Makroskopski:
- Žučni mjehur normalne veličine, smanjen ili povećan, uvijek vidljiva čvrsta zadebljana
stijenka.
- U lumenu kamenci i sitni pijesak pomiješan sa žuči.
- Sluznica neravna i grubljeg izgleda, često s ulceracijama.
- Na serozi se mogu naći vezivne priraslice s okolnim organima.
Mikroskopski:
- Neravna površina bez karakterističnih finih nabora, vidi se dijelom pravilni dijelom sniženi
epitel ili površinski defekti ispunjeni fibrinom.
- U svim slojevima umnožavanje veziva uz različito obilni upalni infiltrat mononukleara.
- Karakteristična duboka nepravilna uleknuća površine sluznice u stijenku sa stvaranjem
dubokih kripti pokrivenih pravilnim epitelom – Aschoff-Rokitanskyjevi sinusi.
- Rijetko dolazi do difuzne distrofične kalcifikacije stijenke žučnjaka porculanski žučni
mjehur.
Klinička slika
Nejasni bolovi ispod desnog rebrenog luka i u epigastriju; kada su začepljeni izvodni kanali
bilijarne kolike. Dispeptične tegobe uz teško podnošenje masne hrane.
Liječenje: kirurško otklanjanje žučnog mjehura kolecistektomija.
81. ŠEĆERNA BOLEST

Kronični poremećaj metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina uzrokovan relativnim
ili apsolutnim nedostatkom inzulina s posljedičnom hiperglikemijom. Metaboličke promjene
uzrokuju oštećenje krvnih žila i vitalnih organa.
Klasifikacija
- Primarna bolest – najčešće
Oblici:
- Šećerna bolest tipa I – o inzulinu ovisni ili juvenilni tip – u djece i adolescenata zbog
smanjenog ili nepostojećeg izlučivanja inzulina uzrokovano imunosno posredovanom
destrukcijom β-stanica Langerhansovih otočića
- Šećerna bolest tipa II – o inzulinu neovisni tip ili adultni tip – u odraslih 2 metabolička
defekta: poremećeno izlučivanje inzulina iz β-stanica i rezistencija na inzulin
- Šećerna bolest zrele dobi u mladih (MODY) – zbog genskih poremećaja funkcije β-stanica;
nasljeñuje se AD
- Sekundarna bolest – posljedica razaranja stanica Langerhansonovih otočića zbog pankreatitisa,
novotvorina, lijekova, u hemokromatozi, u nekim stečenim ili nasljednim endokrinopatijama te kao
posljedica kirurškog uklanjanja gušterače.
Morfološke promjene tkiva i organa
ŠEĆERNA BOLEST TIPA I
- izraženije promjene u gušterači, broj i veličina Langerhansovih otočića mogu biti smanjeni
- u djece s naglim s naglim početkom bolesti u otočićima upalni infiltrat od limfocita T, makrofaga i
nutrofila – inzulitis
- kod bolesne novoroñenčadi koja nedugo nakon poroda umru – upalni infiltrat bogat eozinofilima
- nema nakupljanja amiloida
- pri dugotrajnoj bolesti u egzokrinom djelu difuzna interlobularna i interacinarna fibroza povezana
s atrofijom stanica acinusa
ŠEĆERNA BOLEST TIPA II
- promjene u Langerhansovim otočićima, nisu dijagnostičke
- broj β-stanica nije znatno smanjen
- u nekim otočićima nakuplja se amiloid (fibrili polipeptida amilina koji se uzlučuje s inzulinom)
oko kapilara i izmeñu stanica
- u novoroñenčadi čije majke boluju od šećerne bolesti – povećan broj i veličina Langerhansovih
otočića – rezultat hiperplazije stanica otočića zbog majčine hiperglikemije
Šećerna bolest uzrokuje:

- makroangipatske promjene: ateroskleroza u aorti i velikim arterijama, koronarna bolest,
aneurizme aorte, okluzivne promjene u arterijama nogu – vlažna gangrena,
cerberovaskularni inzulti
- mikroangipatske promjene: hijalina arterioloskleroza u bubregu, malim krvnim žilama oka i
SŽS-a; dijabetička nefropatija – uključuje arteriolosklerozu, glomerulosklerozu, bubrežne
infekcije i papilarnu nekrozu; promjene u glomerulima – zadebljana bazalna membrana ili
nodularna glomeruloskleroza- Kimmelstiel-Wilsonov sindrom; dijabetička retinopatija –
može uzrokovati sljepoću
- neuropatske promjene: periferna simetrična neuropatija donjih udova – zahvaćena
motorička i napose osjetna osjetna funkcija; neuropatija autonomnog živčanog sustava –
poremećana regulacija rada kardiovaskularnog i gastrointestinalnog sustava (posturalna
hipotenzija i proljev), seksualna impotencija, malokad hipotonija mokraćnog mjehura
- metaboličke promjene: masna pretvorba jetre, pretilost , novoroñenčad dijabetičnih majki
velike poroñajne mase (makrosomija) i rañaju se nakon termina
- učestale infekcije: kronični dermatitis, na nozi vlažna gangrena, gljivični vaginitis,
pijelonefritis (akutni oblik nekrotizirajući papilitis češći u dijabetičara)
Kliničke osobitosti
ŠEĆERNA BOLEST TIPA I
- osobe mlañe od 18
- početak bolesti: poliurija, polidipsija i polifagija
- hiperglikemija dovodi do glukozurije→osmotička diureza i poliurija, gubitak vode i
elektrolita←↑razina glukoze u krvi→deplecija vode u stanicama→polidipsija
- manjak inzulina – poremećaj metabolizma glukoze, masti i proteina→polifagija, prevaga
kataboličkih nad anaboličkim procesima→gubitak tjelesne mase i mišićna slabost
- komplikacija dijabetička ketoacidoza – ketonska tijela nastaju razgradnjom masti; simptomi:
mučnina i povraćanje , u djece, bol u trbuhu. Disanje duboko i ubrzano uz učestale uzdahe,
otkucaji srca ubrzani, ako stanje potraje – koma i smrt.
ŠEĆERNA BOLEST TIPA II
- poliurija i polidipsija
- bolesnici su stariji od 40 god.
- blaži simptomi, rijetko ketoacidoza
Morbiditet i mortalitet osoba sa šećernom bolešću češće je povezan s komplikacijama koje

uzrokuje. Komplikacije se javljaju 14-20 god. nakon početka hiperglikemije.
- posljedica aterosklerotične koronarne bolesti i najčešći uzrok smrti – infarkt miokarda
- nedovoljna opskrba krvlju uzrokuje gangrene donjih udova
- povišeni krvni tlak
- povišene vrijednosti triglicerida i LDL-a, smanjena razina HDL-a
- dijabetička nefropatija – zatajenje bubrega
- očne komplikacije – uzrok sljepoće, pojava glaukoma i katarakte
- povećana sklonost kožnim infekcijama, tuberkulozi, upali pluća i pijelonefritisu
82. UPALA GUŠTERAČE

Glavni kliničko-patološki oblici pankreatitisa:
- akutni intersticijski pankreatitis – blagi oblik bolesti
- akutni nekrotizirajući ili hemoragijski pankreatitis
- kronični pankreatitis – razaranje tkiva gušterače i insuficijencija egzokrinog dijela gušterače
AKUTNI PANKREATITIS
je upala gušterače koja se očituje u blagom ili teškom obliku.
Epidemiologija
Češće se pojavljuje od 40-70 godine, nastaje naglo nakon obilna obroka ili nakon uzimanja
većih količina alkohola.
Etiologija
Uzroci mogu biti: metabolički, mehanički, vaskularni, infektivni. U slučaju žučnih
kamenaca češće obolijevaju žene, a kod alkoholizma je češće u muškaraca.
Patogeneza
Začepljenje zajedničkih žučnih i gušteračnih vodova kamencima ili spazam Oddijev
sfinktera uzrokovan alkoholom uzrokuje povišenje tlaka u glavnom gušteračnom vodu. Zbog
pritiska i nemogućnosti izlučivanja sokova aktiviraju se enzimi unutar same gušterače koji razaraju
gušteračno tkivo. To uzrokuje izlaz gušteračnih enzima u okolna tkiva→nekroza masnog tkiva,
krvnih žila s trombozom i posljedične upale.
Kemijski podražaj peritoneja uzrokuje stvaranje ascitesa koji sadržava pankreatične enzime.
Proteolitički enzimi (tripsin, elastaza)→nekroza krvnih žila→tromboza i hemoragije
Lipaze u intersticiju→nekroza okolnog masnog tkiva i razlažu trigliceride na glicerol i slobodne
masne kiseline. Masne kis. s kalcijem stvaraju netopljive sapune. Ako je trošenje kalcija
obilno→sniženje razine kalcija u plazmi te simptomi hipokalcijemije.
Amilaza koja se oslobaña može se mjeriti nakon nastupa akutnog pankreatitisa.
Patologija
Makroskopski:
- pri blažim oblicima gušterača zadržava svoj oblik, vidi se samo edem i točkasta krvarenja
- akutni hemoragijski pankreatitis – nekrotična i prožeta krvlju masa, bjelkastožučksti plakovi
u gušteračnom tkivu, okolnom masnom tkivu i mezenteriju. Može se proširiti na debelo
crijevo s razvojem ileusa, nekroze stijenke, perforacije i stvaranjem fistula. U peritonealnoj
šupljini – tekućina blago zamućena izgleda s masnim kapljicama i često obilna krv.
- U teškim oblicima akutnog hemoragijskog pankreatitisa – cijeli retroperitonej difuzno prožet
ktvarenjem
Mikroskopski:
- akutni intersticijski pankreatitis – intersticijski edem i područja masne nekroze žarišno u
tkivu gušterače i okolno
- akutni nekrotizirajući ili hemoragijski pankreatitis – nekroza zahvaća i acinuse i kanaliće te
Langerhansonove otočiće; katkad žarišta enzimske nekroze u masnom tkivu van gušterače i
manja područja krvarenja uz infiltraciju leukocitima i stvaranje kalcijevih sapuna; može doći
i do obilnog krvarenja u samoj žlijezdi.
Klinička slika
Bol u trbuhu čiji intenzitet varira od blagog i tupog do jakog i nepodnošljivog. Lokalizacija
u leñima i širi se prema ventralno, često simetrično.
Laboratorijski nalazi: ↑ amilaze (u prva 24 sata) i lipaze ( 72-96 sati); izrazita leukocitoza i znakovi
hemolize; moguća glikozurija i hipokalcijemija. Manji dio bolesnika umre unutar prvog tjedna zbog
razvoja šoka. Komplikacije: difuzno alveolarno oštećenje s razvojem respiracijskog distresnog
sindroma, DIK te akutno bubrežno zatajenje.
Ako u nekrotičnom tkivu doñe do kolikvacijske nekroze razvije se gušteračni apsces.
Razaranje gušteračnog tkiva→šupljine ispunjene gušteračnim sokovima = pseudocista. Recidivi
mogu uzrokovati razaranje i fibrozu gušterače→kronični pankreatitis i insuficijencija gušterače.
KRONIČNI PANKREATITIS
upala gušterače koja razara egzokrini dio žlijezde uz nadomjesnu fibrozu, a kasnije dovodi i
do razaranja endokrinog dijela gušterače.
Etiologija i epidemiologija
Alkohol najčešći uzrok, zatim žučni kamenci, začepljenje gušteračnih vodova tumorima,
pseudocistom i traumatke lezije, neke genske bolesti uzrok su kod mlañih osoba (cistična fibroza
gušterače i hereditarni pankreatitis).
Patogeneza
Nejasna ali povezuje se s mogućim uzrocima:
- opstrukcija kanalića kamencima - alkohol→↑ konc. bjelančevina u gušteračnom
sekretu→stvaraju se cilindri koji opstruiraju lumen kanalića→kamenci grañeni od kalcijeva
karbonata→opstruira kanaliće i dovodi do kroničnog pankreatitisa
- toksini – alkohol i njegovi metaboliti
- oksidativni stres – zbog oslobañanja oksidativnih radikala (od alkohola)
- fibroza – reakcija nekrozu uzrokovanu akutnim pankreatitisom
Patologija
Makroskopski:
- gušterača smanjena, bjelkasta, čvrsta i čvorasta
- na prerezu – dilatirani izvodni kanali, u vezivu kalcifikati
- vezivno tkivo može se širiti→duodenalna opstrukcija
- pseudociste – ispunjene bistrom tekućinom i nisu obložene epitelom
- akutna egzerbacija – vidljiva područja nekroze s krvarenjem ili edemom
Mikroskopski:
- fibroza s obiljem kolagena i mononuklearni upalni infiltrat različite gustoće
- izvodni kanalići rijetki, proširena lumena s atrofičnim epitelom s pločastom metaplazijom,
ispunjeni kamencima
- parenhim atrofičan, razbacan u otočićima izmeñu koji je obilno vezivo
- Langerhansonovi otočići sačuvani; napredovanjem fibroze atrofiraju uz razvoj šećerne
bolesti
Klinička slika
Simptomi su različiti i nespecifični. Bol je jaka i perzistentna ili blaga do umjerena. Pojava
simptoma neposredno nakon nekih većih ekscesa u jelu i piću. Povišene amilaze u serumu i blagi
porast tjelesne temperature; kod opstrukcije uzrokovane žučnim kamencem žutica i porast alkalne
fosfataze u serumu.
Terminalna insuficijencija gušterače: gubitak tjelesne mase i razvoj edema uvjetovan manjkom
albumina.
Vremenom dovodi do insuficijencije gušterače, razvoja šećerne bolesti, kronične malapsorpcije s
mršavljenjem i steatorejom.
Pankreatične pseudociste mogu smetati i može doći do krvarenja u lumen ili infekcije. Povećan je
rizik za nastanak karcinoma.
83. KARCINOM GUŠTERAČE
je većinom adenokarcinom koji nastaje od izvodnih kanalića gušterače.
Pušenje, kronični alkoholizam, masna hrana, izloženost nekim kemikalijama, a nastaku
pogoduju kronični pankreatitis i šećerna bolest.
Molekularna karcinogeneza
Nastaje iz lezija-prekursora duktalnog epitela – pankreatična intraepitelna neoplazija
(PainIN) – I je blaga displazija, II umjerena displazija i III teška displazija (karcinom in situ).
Genska bolest koja nastaje mutacijama na onkogenima ili tumorsupresorima. Više gena je
uključeno: K-RAS, P16, SMAD4, P53. Osim mutacija nepravilnosti u metilaciji te prejaka
ekspresija gena.
Patologija
Najčešće je smješten u gušteračnoj glavi. Rastom brzo dolazi do opstrukcije žučnih vodova
te do pojave progredirajuće opstruktivne žutice s dilatacijom žučnih vodova proksimalno od
začepljenja.
Makroskopski:
- raste infiltrativno, loše ograničen
- tkivo je tvrdo, žućkastosivo na prerezu
- infiltracija stijenki kanalića česta
- brzo se širi retroperitonealno, u stijenku dvanaesnika, prema slezeni, nadbubrežnim
žlijezdama, želudcu i debelom crijevu
- brzo daje presadnice u regionalne limfne čvorove – peripankreatične, želučane,
mezenterične i limfne u hepatičnoj porti
- često se infiltrati šire perineuralnim limfnim prostorima – ubrzava širenje i izaziva jake
bolove
- česte metastaze i u jetrenom tkivu; udaljene metastaze u plućima i kostima
Mikroskopski:
- adenokarcinom grañen od nepravilnih žlijezda obloženih kubičnim ili cilindričnim epitelom
Klinička slika
Loša prognoza jer se otkriva kasno kada već metastazira jer ne daje rane simptome. Bol zbog
infiltracije živčanih vlakana stražnje abdominalne stijenke. Pojava opstrukcijske žutice nešto prije
upozorava. Dalje se javlja gubitak tjelesne mase, anoreksija, slabost i malaksalost. Može se javiti i
paraneoplastični sindrom – migrirajući tromboflebitis ili Trousseauov sindrom jer karcinom
izlučuje tvari koje djeluju na aktivaciju koagulacije i agregaciju trombocita.
84. KLASIFIKACIJA I MORFOLOŠKE OSOBITOSTI GLOMERULONEFRITISA

Glomerulonefritisi su upalne glomerulopatije.
Patogenetski, u imunosno posredovane glomerularne bolesti ubrajaju se:
- glomerulonefritis posredovan imunokompleksima – anti GBM glomerulonefritis u
Goodpasteureovu sindromu i idipatski glomerulonefritis
- glomerulonefritis uzrokovan citotoksičnim protutijelima
- glomerulonefritis uzrokovan staničnim imunoreakcijama
- glomerulonefritis uzrokovan alternativnom aktivacijom komplementa –
membranoproliferativni glomerulonefritis tip 2
Kliničko patološki entiteti:

- membranski glomerulonefritis
- akutni postinfekcijski glomerulonefritis
- rapidno progresivni glomerulonefritis s upalnim polumjesecima
- IgA glomerulonefritis
- Hereditarni glomerulonefritis u Alportovu sindromu
MEMBRANSKI GLOMERULONEFRITIS
je imunosno posredovana bolest u kojoj dolazi do odlaganja imunokompleksa na epitelnoj
strani bazalne membrane glomerula s posljedičnim nefrotičkim sindromom. Može biti primarni
(idipoatski) ili sekundarni (u sistemnim bolestima – SLE; neki lijekovi, infektivni agensi i tumorski
antigeni).
Mikroskopski:
- povećani glomeruli s prohodnim kapilarama koje imaju difuzno zademljane GBM
- nema proliferacije stanica
- imunoflorescencija: difuzno, gusto zbijeni zrnati depoziti IgG i C3 uz manju primjesu
ostalih hlobulina i kompenenti komplementa duž GBM-e
- u sekundarnom obliku – i mezangijski depoziti, najčešće IgG
- elektronskomikroskopski: osmiofilni depoziti na epitelnoj strani bazalne membrane
glomerula; progredacijom bolesti oko depozita se stvori nova bazalna membrana a depoziti
postanu neuočljivi
AKUTNI POSTINFEKCIJSKI GLOMERULONEFRITIS

je imunosno posredovana bolest u kojoj dolazi do odlaganja imunokompleksa u
glomerulima i do posljedične upale glomerula i kliničkog nefritičkog sindroma. Razvija se tipično
nakon streptokokne infekcije grla, tj. posljedica infekcije nefritogenim tipovima β-hemolitičkih
streptokoka grupe A –poststreptokokni APGN. Može se razviti i nakon drugih infekcija –
nestreptokokni APGN.
Mikroskopski:
- slika difuznog endokapilarnog glomerulonefritisa
- glomeruli povećani i izrazito hipercelularni zbog umnožavanja mezangijskih i endotelnih
stanica te brojnih upalnih stanica (neutrofili u lumenu kapilara!!!)
- u urinarnom prostoru glomerula i u lumenu tubula – fragmentirani eritrociti
- u tubulima – i eritrocitni cilindri (nakupine fragmentiranih eritrocita uklopljenih u
proteinsku masu koja ispunjava lumen tubula)
- imunoflorescencija bioptičkog uzorka: zrnasti depoziti IgG i C3 duž GBM-a
- elektronskomikroskopski: na epitelnoj strani glomerularnih membrana ispupčeni depoziti –
grbe; upalne stanice u lumenu kapilara i mezangiju, u težim slučajevima i u urinarnom
prostoru glomerula i u tubulima.
RAPIDNO PROGRESIVNI GLOMERULONEFRITIS S UPALNIM POLUMJESECIMA

Naziv za skupinu glomerulonefritisa različite etiologije i patogeneze koji su mikroskopski
karakterizirani opsežnim upalnim celularnim polumjesecima. Klinički u roku od 100 dana uzrokuju
potpuno zatajenje bubrežne funkcije. Klinički se očituje nefritičkim sindromom. Patogenetski
razlikujemo:
- idiopatski RPGN
- Anti-GMB glomerulonefritis (ograničen na bubreg ili u sklopu Goodpasteurova sindroma)
- imunokompleksima uzrokovan RPGN (kao komplikacija bio kojeg glomerulonefritisa
posredovanog imunokompleksima)
- ANCA-pozitivni RPGN – primarni ili sekundarni (u sistemnom hipersenzitivnom vaskulitisu
i Wegenerovoj granulomatozi) – ''malo-imunosni glomerulonefritis''
Makroskopski:
Teško oštećenje glomerula. Bubrezi – povećani i blijedi sa sitnim točkastim krvarenjima na
površini.
Mikroskopski.
- veliki glomeruli sa znakovima segmentalne nekroze ili su potpuno razoreni ili se nalazi
skvrčenje klupka s rupturama GBM-a
- cijeli Bowmanov prostor ispunjen mononuklearima koji stvaraju globalne polumjesece –
umnožene parijetalne epitelne stanice Bowmanove čahure i makrofagi, a izmeñu u ranijoj
fazi nakupine fibrina
- fibrin koji izlazi iz oštećenih kapilara potiče nakupljanje stanica
- teške akutne tubulointersticijske promjene s nekrozom tubula i edemom intersticija prožetim
stanicama akutne upalne reakcije
- celularni polumjeseci skloni brzom skleroziranju→Bowmanov prostor ireverzibilno
obliteriran
IgA GLOMERULONEFRITIS (BERGEROVA BOLEST)

patološki se očituje mezangijskim odlaganjem IgA imunokompleksa a klinički hematurijom
i blagom proteinurijom (rijetko nefrotički ili nefritički sindrom). Najčešća glomerulopatija, pogaña
stariju djecu i mlañe odrasle i češća je u dječaka.
Mikroskopski:
- slika u glomerulima je nespecifična i varijabilna
- najčešće – difuzna ili fokalna proliferacija mezangijalnih stanica i proširenje mezangijalnih
područja
- imunoflorescencija: imunodepoziti IgA i komplementa u mezangiju
- elektronskomikroskopski: karakteristični veliki, nodularni osmiofilni depoziti u mezangiju
HEREDITARNI GLOMERULONEFRITIS U ALPORTOVU SINDROMU

Alportov sindrom je nasljedna nefropatija, posljedica mutacije gena koji kodiraju α-lance
kolagena u glomerularnoj bazalnoj membrani. Očituje se nefritičkim sindromom koji progredira do
kronične bubrežne insuficijencije uz neurosenzornu gluhoću i anomalije oka. Obično se pojavljuje
samo u muškaraca.
Mikroskopski:
- promjene nisu specifične; u ranijim stadijima glomeruli izgledaju sasvim normalno
- napredovanjem bolesti – segmentalna glomeruloskleroza uz atrofiju i gubitak tubula,
intersticijska fibroza i nakupljanje makrofaga s pjenušavom citoplazmom punom lipida i
mukopolisaharida
- IFL - negativan ili nespecifičan
- Elektronskomikroskopski: karakteristične promjene strukture GBM-e – segmentalno
zadebljanje s cijepanjem lamine denze u tanke, tamne i donekle paralelne lamele izmeñu
kojih su svijetli prostori = LAMELIRANJE ILI RETIKULIRANJE GBM-a
- Dijagnoza najpouzdanija nalaskom abnormalnih α-lanaca kolagena IV u glomerularnim i
tubularnim bazalnim membranama na smrznutom materijalu hibridizacijom in situ ili
imunoflorescencijom s monoklonskim protutijelima
85. Akutni i kronični pijelonefritis?
AKUTNI PIJELONEFRITIS je gnojna upala bubrežne nakapnice i parenhima uzrokovana

bakterijama.
● ETIOLOGIJA I PATOGENEZA:
- uzrokuju je E. Coli, Proteus, Klebsiella, Enterobacter i Pseudomonas
- pojavljuje se uz cistitis, prostatitis i uretritis
Ascendentna infekcija iz donjig dijela mokraćnog sustava
zastoj mokraće→ bakterijama plodno tlo
češća u žena
ostali rizični čimbenici: hipertrofija prostate, prolaps maternice, trudnoća, poremećaj
vezikoureteralnog ušća (VU refluks), mokraćni kamenci, tumori i šećerna bolest
Hematogena infekcija: iz krvi, preko glomerula, doñu u lumen tubula
● PATOGENEZA:
- žućkasti apscesi (makroskopski)
- leukociti u intersticiju, potom u lumenu(leukocitni cilindri)
- litička razgradnja parenhima i stvaranje apscesa
Komplikacije. Kronični pijelonefritis
Pionefros(gnoj u čašici, nakapnici i eventualno u ureteru)
Perinefrički apsces(u masnom i vezivnom tkivu oko bibrega)
Nekrotizirajući papilitis(koagulacijska nekroza + neutrofili, papile mogu upasti u
pijelon kao slobodno tijelo,može nastati i bez pijelonefritisa u bolesnika sa srpastom anemijom)
● KLINIČKA SLIKA:nagli početak, bol u kostovertebralnom području, znakovi sistemne infekcije-

vrućica i slabost, učestalo i bolno mokrenje
Nekrotizirajući papilitis može izazvati akutno zatajenje bubrega i sepsu.
KRONIČNI PIJELONEFRITIS
● PATOGENEZA: Nastaje kao posljedica bakterijske infekcije, tj neizliječenog ili recidivirajućeg
akutnog pijelonefritisa.
● PATOLOGIJA: Bolest se očituje ožiljcima bubrežnog parenhima i deforfmacijama nakapnice i

čašice. Površina bubrega je nepravilna i skvrčena zbog ožiljaka.
Mikroskopski vidimo upalni infiltrat i fibrozu umjesto razorenih tubula. Kanalići su prošireni, a
lumen im je ispunjen koloidnim cilindrima. Krvne žile pokazuju znakove arteriolonefroze.
Glomeruli često ne pokazuje patološke promjene.
● KLINIČKA SLIKA: javljanje liječniku u kasnijoj fazi zbog nastanka kroničnog zatajenja bubrega
86. Intersticijski nefritis (analgetična nefropatija)?
● ETIOLOGIJA I PATOGENEZA:
Lijekovi mogu oštetiti bubrege:
- Izravnim toksičnim djelovanjem
- imunosno izazivajući alergijsku reakciju- akutni intersticijski nefritits
- dugotrajnim kumulativnim djelovanjem- analgetička nefropatija
● PATOLOGIJA:
akutni intersticijski nefritis: u intersticiju su limfociti, makrofazi i eozinofili, neki lijekovi stvaraju
granulome
analgetička nefropatija: kronična, javlja se zbog dugotrajnog uzimanja lijekova. Prvo nastaje
papilarna nekroza potom intersticijski nefritis.
● KLINIČKA SLIKA:
Akutni intersticijki nefritis: javlja se 15-ak dana nakon uzimanja lijekova, povišena temperatura,
eozinofilija, kožni osip i poremećena bubrežna funkcija (hematurija, proteinurija i leukociturija), u
50% bolesnika nastaje akutno zatajenje bubrega, nakon prestanka uzimanja lijekova bolest se
povuće
Analgetička nefropatija: kronično zatajenje bubrega, hipertenzija i anemija
87. Hipertenzija i morfološke promjene na bubrezima
ARTERIOLONEFROSKLEROZA- promjene u krvnim žilama nastale zbog hipertenzije
● PATOLOGIJA:
- Benigna arteriolonefroskleroza:
bubrezi su simetrično atrofični sa sitnozrnatom površinom, hijalina arterioloskleroza (hijalino
zadebljanje stijenke i suženje lumena), atrofija kanalića sa difuznom intersticijkom fibrozom i malo
mononukleara
- Maligna arteriolonefrosleroza:
na površini točkasta krvarenja, nastaje zbog maligne hipertenzije,
hiperplastična arterioloskleroza (izgled lukovice- koncentrično proliferirane glatkomišićne
stanice), nekrotizirajući arteriolitis (fibrinoidna nekroza arteriola, upalne stanice oko krvnih žila)
● KLINIČKA SLIKA:
Benigna arteriolonefroskleroza: bolesnici imaju esencijalnu ili sekundarnu hipertenziju, umiru zbog
srčanih ili cerebrovaskularnih oštećenja
Maligna je hipertenzija karakterizitana dijastoličkim tlakom većim od 120 mmHg, edemom papile,
encefalopatijom, kardiovaskularnim poremećajima i zatajenjem bubrega. Javlja se u 5% ljudi koji
imaju hipertenziju, ali može i u onih koji je nemaju. Rani simptomu su glavobolja, mučnina,
povraćanje, oštećenje vida. Bolesnici potom imaju proteinuriju i hematuriju. Potrebna je intenzivna
antihipertenzijska terapija. 50% ih preživi manje od 5 god. Većina umre zbog uremije.
89. Tumori bubrega
BENIGNI TUMORI: (rijetki su)

1.Onkocitom: grañen od tubularnih stanica ispunjenim mitohondrijima, raste sporo, nema recidiva
2.Angiomiolipom: grañen od krvnih žila, glatkomišićnih stanica i masnih stanica
3.Jukstaglomerularni: grañen od stanica iz aferentnih arteriola koje luče renin- hipertenzija
MALIGNI TUMORI:
1 Karcinom bubrega- maligni tumor nastao iz epitelnih stanica bubrežnih kanalića
EPIDEMIOLOGIJA: najčešći, javlja se u starijih
ETIOLOGIJA: rizični čimbenici: pušenje, pretilost, hipertenzija, estrogenska terapija, izloženost

azbestu i teškim metalima. Nastaje u 2/3 bolesnika sa von Hippel – lindauovim sindromom
(bolesnici sa hemangioblastomom SŽS i poremećenim VHL genom)
PATOLOGIJA:
Žućkastosiv sa žarištima nekroze, krvarenja i cističnim promjenama. U početku dobro ograničen, a
potom se širi u mokraćovod, bubrežnu venu i okolno masno tkivo. Grañen je od stanica sa
svijetlom citoplazmom jer se iz njih tokom pripremanja preparata izgube glikogen i lipidna zrnca.
Te stanice tvore solidne nakupine, tubularne strukture ili oblažu cistične šupljine. Mogu biti dobro
diferencirane ili vrlo zloćudne sa najčešćim metastazama u pluća.
KLINIČKA SLIKA:
- trijas simptoma: bezbolna hematurija, dugotrajna vrućica i bol u slabinama
- policitemija (zbog stvaranja eritropoetina), paraneoplastični sindrom (hiperkalcijemija,
Cushingov sindrom)
Stadiji: T1 (< od 7cm, u bubrežnom parenhimu, 70% preživljene)
T2 (> od 7cm, u bubrežnom parenhimu, 55%)
T3 (izvan bubrega, ali unutar Gerotine fascije, 25%)
T4 (udaljene metastaze, manje od 5%)
2. Wilmsov tumor (nefroblastom)- najčešći primarni tumor bubrega u djece grañen od stanica
koje nalikuju na fetalnu osnovicu (blastem) bubrega
ETIOLOGIJA I PATOGENEZA:
- javlja se od 2.do 5. godine
- gubitak tumorsupresorskog gena WT1
- Sindromi povezani sa Wilmsovim tumorom:
1. WARG- sindrom (Wilmsov tumor, aniridija, genitalne anomalije i mentalna retardacija)
2. Denys – Drashov sindrom (gonadalna disgeneza i anomalije bubrega te često nefroblastom )
3. Beckwith- Wiedemannov sindrom (hemihipertrofija tijela, povećanje organa, bubrežne ciste i
povaćanje stanica kore nadbubrežne žlijezde)
PATOLOGIJA:
- velika, oštro ograničena solitarna tvorba sa žarištima nekroze i krvarenja
- tri komponente: blastemska (nediferencirane stanice)
epitelna
stromalna (fibrociti, područja diferencijacije u smjeru skeletnog mišićja, rijetko
u smjeru kosti, hrskavice, živčanog tkiva...)
- u 5 % nañu se anaplastične stanice- loša prognoza
KLINIČKA SLIKA: palpabilna abdominalna masa, vrućica, bol u trbuhu s hematurijom, crijevna
opstrukcija zbog pritiska. Dobra prognoza (radioterapija, nefrektomija i kemoterapija)
3. Urotelni karcinom nakapnice i pijelona

- Katkad multicentrični i zahvaćaju ureter i mokraćni mjehur
- grañeni od urotelnog epitela i nalikuju na karcinome mokraćnog mjehura
89. Tumori testisa
- Najčešće nastaju iz spolnih stanica (90%), dok su tumori Sertolijevih i Leydigovih stanica te
metastatski tumori znatno rjeñi.
- Nastaju izmeñu 25. i 45. god.
- čimbenici rizika: kriptorhidizam (10 puta češći, orhidopeksija ne umanjuje rizik)
disgeneza gonada (u njima nastaju gonadoblastomi, tj. benigni tumori grañeni od
gonocita i Sertolijevih stanica izvor su invazivnih zloćudnih tumora)
HISTOGENAZA TUMORA:
- Tumori spolnih stanica nastaju iz mitotički aktivnih stanica- spermatocita, spermatogonija ili
fetalnih stanica zaostalih u nezrelom obliku.
- Prvo nastaje intatubularna novotvorina spolnih stanica (ITGCN) iz koje nakon 5 do 10 god
nastaju invazivni tumori: seminom (stanice ITGCN-a se nastave dijeliti kao primitivne stanicve) i
neseminomski tumori spolnih stanica (stanice se pretvore u embrionalne stanice i tvore
embrionalni karcinom; ako se embrionalne dodatno diferenciraju, nastaje taratokarcinom)
- Mješoviti tumori spolnih stanica sastoje se od semonoma i jednog od neseminomskog tumora
- 90% tumora spolnih stanica ima izokromosom p12
- Većina tumora spolnih st u odraslih prolazi sroz stadij ITGCN-a, dok tumori dječje dobi i
spermatocistični seminom ne prolaze taj stadij.
1. SEMINOM
- je zloćudni tumor spolnih st grañen od stanica nalik na spermatogonije
- može se javiti ekstragonadalno u retroperitonejumu, prednjem medijastinumu i intrakranijalno
oko epifize
PATOLOGIJA:
- nodularan, dobro ograničen, bez nekroze i krvarenja, prvo metastazira u periaortalne abdominalne
limfne čvorove, hematogeno se širi u pluća, jetru ili mozak
- tumorske stanice (vezikularna jezgra i citoplazma puna glikogena) tvore lobularne mase
ograničene vezivom unutar kojeg se nalaze limfociti, makrofagi i plazma stanice
- 20% seminoma ima pojedinačne trofoblastične stanice
KLINIČKA SLIKA: bezbolna masa u skrotumu, vrlo osjetljiv na radioterapiju, izliječi se više od 90
% bolesnika.
2. NESEMINOMSKI TUMORI SPOLNIH STANICA

- skupina tumora koja uključje embrionalni karcinom, teratokarcinom (najbrojniji), karcinom
žumanjčane vreće i koriokarcinom (zadnja dva jako rijetka)
PATOLOGIJA:
- neoštro ograničeni, mekani čvorovi sa nekrozom i krvarenjem koji su pjegasti na prerezu;
djelomice su žuti, crveni i sivkasti te su mjestimice solidni, a mjestimice cistični
- Embrionalni karcinom se sastoji od nediferenciranih stanica koje tvore papilarne i tubularne
tvorbe, a katkad i embrioidna tjelešca. Zbog oskudne citoplazma jezgre se preklapaju na preparatu
- Teratokarcinom se sastoji od stanica embrionalnog karcinoma i stanica koje tvore somantička
tkiva (koja nastaju od tri zametna listića) te stanica ekstraembrionalnih ovojnica ( to su
trofoblastične stanice koje luče humani korionski gonadotropin i stanice nalik na stanice
žumanjčane vreće koje luče α fetoprotein)
- Ukoliko u teratokarcinomu trofoblastične stanice unište ostale nastaje koriokarcinom,a ukoliko
nadvladaju stanice nalik na st žumanjčane, vreće nasteje karcinom žumanjčane vreće.
KLINIČKA SLIKA:bolne mase, metastaze u periaortalne retroperitonealne limfne čvorove, pluća,
jetru i mozak, 80% bolesnika ima povišen AFP i hCG . Uz kirurški pristup, zračenje i kemoterapiju
preživljenje je više od 90%.
3. SPERMATOČISTIČKI SEMINOM
- je rijedak tumor koji, za razliku od seminoma, nastaje u starijih muškaraca, ne sadrži limfocite,
nema izokromosom p12, nije povezan sa ITGCN-om, gotovo uvijek je benigan i ne metastazira,
nalazi se samo u testisu.
- grañen je od velikih, malih i srednjih stanica koje nalikuju spermatogonijama, spermatocitima i
spermatidama
4.TERATOM
- je benigni tumor grañen od somantičkih tkiva podrijetlom iz tri zametna listića- ektoderma,
mezoderma i endoderma koji nastaje u djece i adolescenata.
- Nezreli teratomi sadrže nezrela tkiva poput nezrele mozgovine
- I zreli i nezreli imaju dobru prognozu.
5 TUMOR ŽUMANJČANE VREĆE DJEČJEG TESTISA (Yolk sac)

- grañen je od tkiva koje nalikuje na tkivo žumanjčane vreće
- sadrži Schiller- Duvalova tjelešca koja podsjećaju ne fetalni glomerul
- luče AFP
- više od 95% ih se izliječi pravodobnom intervencijom
6. TUMOR LEYDIGOVIH STANICA

- jedan ili više čvorića
- mogu se naći Reikeovi kristali
- mogu biti hormonski afunkcionalni ili lučiti androgene, pa izazvati prerani pubertet u djece, dok u
odraslih ne daju posebne simptome, ili mogu lučiti estrogene pa izazvati ginekomastiju i smanjenje
libida
- 90% slučajeva su benigni
7. TUMOR SERTOLIJEVIH STANICA

- izlučije inhibin no malokad izaziva hormobske poremećaje
8. METASTATSKI TUMORI
- rijetki, limfomi i tumori iz prostate i rektuma
90. Nodularna hiperplazija i karcinom prostate
NODULARNA HIPERPLAZIJA PROSTATE ili benigna hiperplastična prostata je povećanja

prostate uzrokovano hormonskim promjenama koje nastaju tokom starenja.Nalazi se u gotovo svih
starijih muškaraca, nikad prije 40. god.
PATOGENEZA: važnu ulogu ima dehidrotestosteron u prostati; davanjem inhibitora 5α-reduktaze

hiperplazija se usporava ili spriječava.
PATOLOGIJA: Prvotne promjene su centralno u periuretralnom dijelu prostate. Nastaju čvorići

koji komprimiraju periferni dio. Zbog bujanja veziva nastaje kirurška čahura prostate.
Mikroskopski, čvorovi su grañeni od hiperplastičnih žlijezda, umnoženih glatkomišićnih stanica i
fibroblasta.
KLINIČKA SLIKA :Zbog kompresije uretre i opstrukcije mokraćnog mjehura dolazi do poteškoće
pri mokrenju (teško počinje, slab mlaz), upala i hipertrofije mokraćnog mjehura, dilatacije uretera i
hidronefritisa.
Liječi se uvoñenjem intrauterinog katetera sa oštricom, dok se blaži oblici liječe inhibitorom 5α
reduktaze.
KARCINOM PROSTATE je najčešći zloćudni tumor u muškaraca nastao iz epitela žljezdanog

acinusa perifernog dijela prostate. Učestalost mu je proporcionalna sa dobi, ali ne javlja se prije 40.
god – tumor starije dobi.
PATOLOGIJA:
- prvo nastaje prostatična intraepitelna neoplazija (PIN)
- metastazira u kosti, pogotovo u lumbalnu kralježnicu- osteoblastične metastaze
- adenokarcinom koji može biti dobro ili slabo diferenciran; stupnjevanje po Gleasonu: ljestvica od
1 do 5, broj se da dvama najčešćim oblicima žlijezda i to se zbroji, što je suma manja, prognoza je
bolja
KLINIČKA SLIKA: asimptomatski, simptomi lokalne invazije- opstrukcija mokraćnog mjehura ili
rektuma, bol u kostima, digitorektalnim pregledom nañu se čvorovi
U 75% bolesnika je povišen serumski prostata specifični antigen (PSA). Nakon upale, hiperplazije
ili digitorektalnog preglada prostate dolazi do lažno pozitivnih nalaza PSA.
Stadiji po TNM sustavu:T1- klinički neuočljiv, preživljenje 95%
T2- ograničen na prostatu, 90%
T3- proširio se kroz čahuru, 40%
T4- metastaze, 10%
91. Epitelna atrofija, hiperplazija i novotvorine vulve
EPITELNA ATROFIJA I HIPERPLAZIJA stidnice je skupina bolesti (donedavno obilježene
kao distrofije) koje se očituju zadebljanjem ili stanjenjem epitela i promjenama u subepitelnom
vezivnom tkivu.
PATOLOGIJA: makroskopski je vidljiva leukoplakija (bijele mrlje) koja može nastati zbog epitelne
atrofije i hiperplazije, novotvorina, vitiliga ili dermatoza
- epitelna atrofija vulve: povezana je sa sklerozom, nastaje u odraslih žena u obliku papula koje
mogu konfluirati u ploče. Epidermis je ravan, tanak i hiperkeratotičan, dok se u dermisu vidi obilan
kolagen, uz gubitak elastičnih vlakana i pojavu mononukleara.
- Epitelna hiperplazija vulve: Pojavljuje se kao jasno ograničena, bjelkasta žarišta sa
odebljanjima praćena svrbežom. Epidermis je hiperkeratotičan i akantotičan (zadebljan srednji sloj
epidermisa), dok su u dermisu obilni mononukleari.
KLINIČKA SLIKA: leukoplakije, biposija potrebna da razlučimo od novotvorina

NOVOTVORINE VULVE
- DOBROĆUDNE: rijetke se, najvažniji je papilarni hidradenom (asimptomatski, maleni,

očahureni čvorić u velikim usnama)
- ZLOĆUDNE:
1. INTRAEPITELNE NOVOTVORINE STIDNICE (VIN)
- naziv je koji obuhvaća ili zamjenjuje druge nazive za preinvazivne karcinome vulve, npr. epitelna
displazija, karcinom in situ ili Bowenova bolest.
- U mlañih žena je povezan sa infekcijom HPV-om (najčešće HPV16) i rijetko napreduje do
invazivnog karcinoma. Ukoliko se javi u starijih žena, postoji veći rizik za razvoj karcinoma.
PATOLOGIJA:
- makroskopski vidimo makulu ili papulu koje mogu biti solitarne ili multiple
- mikroskopski vidimo poremećenu arhitekturu stanica unutar epitela; poremećeno je sazrijevanje
epitelnih stanica, jezgre su hiperkromatske i pleomorfne, stanice se natiskuju, poremećen je broj
mitoza
- tri stupnja: VIN I (promjene u donjoj trećini)
VIN II (promjene u donje dvije trećine)
VIN III (promjene u više od 2/3 ili čitavom debljinom stijenke- karcinom in situ)
2. INVAZIVNI KARCINOM STIDNICE (planocelularni karcinom)

- zloćudna je novotvorina sa vrhom incidencije u 70. i 80. godini
ETIOLOGIJA I PATOGENEZA: Postoje dva tipa; jedan je povezan sa infekcijom HPV-om i

prethodi mu VIN, javlja se u mlañih te je povezan sa karcinomom vrata maternice, a drugi se češće
javlja u dijabetičara, pretilih, žena sa hipertenzijom i pušačica.
PATOLOGIJA:
- egzofitične papilarne mase ili endofitični vrijed, solitaran
- stanice imaju veliku hiperkromatsku jezgru, obilno stvaranje keratina- rožnate perle
- površinski invazivni karcinom- promjer mu je manji od 2cm, a stromu invadira do 1mm,
nematstazira u regionalne limfne čvorove i ima odličnu prognozu
KLINIČKA SLIKA: najčešće nastaje na velikim usnama i klitorisu, javljenje liječniku zbog
spororastućeg tumora ili zbog svrbeža, boli, krvarenja, vaginalnog iscjetka ili pečenja pri mokrenju
Ima lošu prognozu zbog kasnog odlaska liječniku. Ovisno o stadiju, liječi se kirurški sa zračenjem
i/ili kemoterapijom
3. PAGETOVA BOLEST STIDNICE
- je rijetka intraepitelna novotvorina koja se očituje u obliku ljuskasto eritematoznog osipa na
velikim i malim usnama. Tumorske stanice imaju svijetlu citoplazmu ispunjenu mucinom.
4. MELANOM VULVE
- Javlja se u 60. i 70. god. Najvažniji prognostički znak je dubina invazije.
92. Novotvorine vrata maternice
1. CERVIKALNA INTRAEPITELNA NOVOTVORINA (CIN)

- Uključuje promjene dosad znane kao displazija i karcinom in situ. Unitar epitela nalaze se
atipične stanice sa hiperkromazijom jezgara i mitozama u površinskim slojevima epitela, ali bez
znakova invazije strome.
- Čimbenici rizika: rana spolna aktivnost, često mijenjanje partnera, HPV visokog rizika, spolno
prenosive bolesti, oralni kontraceptivi, pušenje
PATOLOGIJA:
- makroskopski vidimo leukoplakiju, eroziju, cervicitis ili nema promjena
- najčešće nastaje u zoni transformacije
rana dijagnoza zbog PAPA testa
- Tri stupnja: CIN I (donja 1/3 debljine epitela)
CIN II (do donje 2/3)
CIN III (više od 2/3 ili cijela debljina epitela- karcinom in situ, atipične stanice ne
probijaju bazalnu membranu)
2. INVAZIVNI KARCINIM PLOČASTOG EPITELA

- Grañen je od tračaka i nakupina atipičnih stanica pločastog epitela.
- Najveći broj prije invazije prolazi kroz CIN oblik.
PATOLOGIJA:
- može biti egzofitični papilarni (sklon krvarenju i nekrozi) ili endofitičan
- tri tipa: keratinizirajući (dobro diferenciran)
nekeratinizirajući velikih stanica (srednje diferencciran najčešći)
sitnostanični (slabo diferenciran)
- tračci tumorskih stanica smješteni su u stromi unutar koje su mononukleari
- probija bazalnu membranu
KLINIČKA SLIKA: raste prograsivno, sklon krvarenju, širi se lokalnom invazijom te limfnim
putem, hematogeno rjeñe
U mlañih žene se liječi konizacijom- zadržana fertilnost
Stadiji po FIGO-u: stadij I (samo na vratu maternice)
stadij II (širi se van vrata maternice, ali ne dotiče zdjeličnu stijenku, mogu biti
zahvaćene gornje 2/3 rodnice)
stadij III (proširio se na zdjeličnu stijenku i/ili donju trećinu rodnice i/ili
uzrokuje hidronefrozu ili bubrežnu insuficijenciju)
stadij IV (izvan zdjelice ili zahvaća sluznicu mokraćnog mjehura ili rektum)
3. ADENOKARCINOM
- zloćudna je novotvorina grañena od nepravilnih žljezdanih struktura obloženih atipičnim
cilindričnim epitelom
- često je udružen sa CIN-om
PATOLOGIJA: Najčešće nastaje u zoni transformacije. Prethodi mu adenokarcinom in situ.
Invazivni adenokarcinom najčešće je mucinoznog tipa i sliči endometriodnom adenokarcinomu
cerviksa.
93. Disfunkcionalna krvarenja, polipi, hiperplazija endometrija
1. ABNORMALNA MATERIČNA KRVARENJA

- to su krvarenja izvan menstruacije te obilne i produljene mjesečnice
- oligomenoreja- ciklus traje dulje od 35 dana
- polimenoreja- ciklus traje kraće od 21 dana
- menoragija- obilna mjesečnica
- metroragija- krvarenje iz maternice van mjesečnice
- menometroragija- produljeno, nepravilno i obilno krvarenje
- disfunkcijsko krvarenje- posljedica je poremećaja sazrijevanja folikulu ili razvoja žutog tijela;
nije povezan sa organskim poremećajima (lejomiom, adenomiom, endometritis, hiperplazija,
karcinom...). Najčešća su juvenilna i klimakterična.
Uzroci disfunkcionalnog krvarenja:
1. Anovulacijska krvarenja- najbrojnija, zbog djelovanja estrogena endometrij pokazuje različite
stupnjeve produljene proliferacije
2. Ovulacijsko- zbog perzistencije žutog tijela trano se luči progesteron- mjesečnica traje i do 15
dana
- Ijatrogeno oštećenje- učinci progestagena: sitne inaktivne žlijezde sa krupnim

stromalnim stanicama koje izgledom odgovaraju decidualnom endometriju
2. POLIPI ENDOMETRIJA
- Prilično su česti i najčešće nisu prave noplazme, već su posljedica ograničenih žarišta
hiperplazije. Najčešće su solitarni. Mogu ispunjavati kavum ili se širiti do cerviksa. Površina im je
glatka; može biti i ulcerirana.
- Tri skupine: hiperplastični (sadrže žlijezde koje izgledaju kao u difuznoj hiperplaziji)
Atrofični (žlijezde su proširene i obložene inaktivnim epitelom, u starijih žene)
Funkcionalni (u žljezdanom epitelu nalazimo promjene kao u okolnom
endometriju)
KLINIČKA SLIKA: mogu biti asimptomatski ili izazivati metroragiju
3. HIPERPLAZIJA ENDOMETRIJA
- Karekterizirana je povećenjem broja žlijezda u odnosu na stromu
- Nastaje zbog produljene stimulacije estrogenom, a može biti posljedica policističnih jajnika,
funkcionalno aktivnih tumora jajnika, egzogenog uzimanja i izrazite hiperplazije kore nadbubrežne
žlijezde.
- Hiperplazija i adenokarcinom nastaju zbog gubitka PTEN tumorsupresorskog gena zbog čega
stanice endometrija postaju osjetljivije na djelovanje estrogena
PATOLOGIJA:
4 vrste: jednostavan hiperplazija (cistično proširene žlijezde)
složena (žlijezde su zgusnute- leña o leña)
atipična jednostavna
atipična složena
Postoji prijedlog za uvoñenje pojma endometrijske intraepitelne neoplazije koju bismo dijelili na
hiperplaziju niskog stupnja ( kojane progredira u adenokarcinom) i hiperplaziju visokog stupnja
(koja progredira u adenokarcinom).
94. Tumori endometrija i miometrija
1. KARCINOM ENDOMETRIJA
- To je maligna novotvorina koja nastaje iz epitela endometrijske sluznice. Javlja se u starijoj
životnoj dobi
ETIOLOGIJA I PATOGENEZA:
- rizični čimbenici vezani za hiperestrinizam: debljina, neplodnost, hormonski aktivni tumori
jajnika, jetrene bolesti, policistični jajnici
- čimbenici nevezani za estrogen: šećerna bolest, visoki krvni tlak, obiteljska sklonost
- inaktivacija PTEN gena
- dva tipa: tip I- ovisan o estrogenu :javlja se u perimenopauzi i premenopauzi, prognoza je
povoljna, invazija miometrija je minimalna, metastaze i recidivi su rijetki, dobro je diferenciran,
prethodi mu hiperplazija, subtip endometrioidni
tip II- neovisan o estrogenu: nastaje nakon menopauze, miometrij je duboko
infiltriran, metastaze i recidivi su česti, prognoza je lošija, subtipovi serozni i karcinom svijetlih
stanica
PATOLOGIJA:
- javlja se žarišno, difuzno ili kao polipoidna masa koja je djelomično nekrotična
- invazija miometrija je u obliku brojnih čvorića
- to je adenokarcinom koji je u 80% slučajeva endometroidnog tipa
- u nekoim endometroidnim karcinomima dolazi do diferencijacije u pločasti epitel, no to ne utječe
na prognozu
KLINIČKA SLIKA: vrlo rano daje simptome- krvarenje, širi se limfogeno, hematogeno ili kroz
jajovod, povoljne je prognoze
FIGO: stadij I (trup maternice)
stadij II (trup i vrat maternice)
stadij III (širi se izvan meternice, ali i ne izvan zdjelice)
stadij IV (širi se izvan zdjelice ili zahvaća mokraćni mjehur i/ili crijeva)
2. LEJOMIOM
- To je najčešći dobroćudni tumor maternice kojeg nalazimo u trećine žena starijih od 30 god.
Nastaje iz glatkomišićnih stanica. Pod utjecajem estrogena se povećava
PATOLOGIJA:
- dobro ograničeni, čvrsti, najčešće multipli čvorovi koji se nalaze intramuralno, subserozno ili
submukozno
- grañen je od isprepletenih snopova glatkomišićnih stanica s eozinofilnom citoplazmon i cigari
nalik jezgrama
KLINIČKA SLIKA: nepravilna krvarenja, bol i pritisak u maloj zdjelici; ukoliko izazivaju anemiju
ili neplodnost potrebno ih je liječiti
3. LEJOMIOSARKOM
- To je rijedak zloćudni tumor glatkih mišićnih stanica koji se javlja oko 50 godine
- Mikroskopski vidimo mase vretenastih stanica sa hiperkromatskim jezgrama, istaknutim
nukleolama i okolnom invazijom
- Tri kriterija u dijagnostici: koagulacijska nekroza tumorskih stanica, nuklearna atipija i brojne
mitoze
- U kliničkoj slici nalazimo vaginalno krvarenje, bol u donjem dijelu trbuha i palpabilnu
novotvorinu. Recidivi su česti.
4. STROMALNI TUMOR ENDOMETRIJA

- Grañen je od stanica koje nalikuju stromalnim stanicama endometrija.
- Na temelju postojanja, tj. nepostojanja invazije strome (miometrija) i krvnih žila razlikujemo
endometrijski stromalni nodul (dobroćudni) i endometrijski stromalni sarkom (zloćudni
oblik)
- S obzirom na broj mitoza sarkom dijelimo na stromalni sarkom niskog i visokog stupnja
malignosti.
- Simptomi su nepravilno krvarenje i bol u zdjelici.
5. MALIGNI MIJEŠANI MEZODERMALNI TUMORI

- satavljeni su od epitelnih i mezenhimalnih elemenata
- mogu biti homologni ili heterologni
- epitelna komponenta je najčešće endometroidni adenokarcinom, a stromalna stromalni
endometroidni sarkom, rjeñe sarkom ili lejomiosarkom; od heterolognih elemenata susrećemo
rabdomioblaste i hrskavićne stanice
- prognoza ovisi o epitelnoj komponenti
- najčešći nakovi su krvarenje i ispadanje tumorske mase iz rodnice
95. Tumori jajnika
- 80% ih je dobroćudno i oni se pretežito pojavljuju u mladih, dok se zloćudni javljaju izmeñu 45. i
65. god.
- Budući da se otkrivaju kasno, imaju lošu prognozu.
1 .EPITELNO-STROMALNE NOVOTVORINE POKROVNOG EPITELA

- To je skupina tumora podrijetlom iz celomskog epitela koje ubrajamo u nejčešće novotvorine
jajnika.
- Ova skupina novotvorina ima obilježja epitela tube (serozni), endometrija (endometroidni) ili
endocerviksa (mucinozni) te metaplazijom mezotela celoma može nastati prijelazni ili
paramezonefroidni epitel
PATOLOGIJA:
a) Dobroćudne novotvorine (cistadenomi)- smanjena sposobnost proliferacije, nema invazije
b) Atipično proliferativne novotvorine- veće sposobnost proliferacije, atipija epitela, ali nema
invazije
c) Zloćudne novotvorine (cistadenokarcinom)- sve značajke malognosti i sklone su metastaziranju
KLINIČKA SLIKA:sve metastaziraju jednako- kroz trbušnu šupljinu te limfnim i krvnim žilama;
presadnice po peritoneumu izazivaju ascites
FIGO- stadij I (samo jajnik)
stadij II (proširio se na organe zdjelice)
stadij III (peritonealne metastaze izvan zdjelice i/ili pozitivni regionalni limfni čvorovi)
1a. SEROZNI TUMORI
- To su pretežito cistične novotvorine čija je unutrašnjost obložena visokim cilindričnim ili
kubičnim epitelom, što nalikuje na epitel jajnika, a šupljine su ispunjene bistrom, seroznom
tekućinom
PATOLOGIJA:
- Dobroćudni imaju jednu cistu, atipično proliferativni imaju povećan broj papila na unutrašnjoj
površini, dok su zloćudni karakterizirani većim brojem papila ili solidnim žarištima
- Mikroskopski u dobroćudnim vidimo cilindrični epitel sa cilijama, u atipično proliferativnih
papile imaju stromu i epitel koji pokazuje znakove atipije i često proliferira slojevito, dok kod
zloćudnih nalazimo invaziju, mitoze, dezmoplaziju strome i psamozna tjelešca.
KLINIČKA SLIKA:cistadenom se uklanja kirurški, a liječenje cistadenokarcinoma ovisi o stadiju
1b. MUCINOZNI TUMOR

- To su novotvorine koje imaju tendenciju stvaranja velikih masa, manje su učestale od seroznih, a
grañene su od cilindričnih stanica koje oblažu cistične šupljine, tvore žlijezde i papile, a u
citoplazmama tih stanica nalaze se nakupine sluzi.
PATOLOGIJA:
- makroskopski nalikuju seroznim samo što je cista ispunjena sluzi
- Mikroskopski, u dobroćudnih vidimo šupljine obložene mucinoznim cilindričnim epitelom sa
bazalno položenim jezgrama, koji nalikuje na epitel endocerviksa. Kod atipičnog proliferativnog
imamo papilarni rast koji podsjeća na vilozni ili tubularni adenom crijeva. Kod invazivnih imamo
razaranje tkiva i dezmoplaziju strome.
- U jednom se uzorku mogu naći sva tri tipa tumora- detaljni pregled
- Šire se po potrbušnici i stvaraju sluzavi izljed- psudomiksom peritoneja. Ako su novotvorine
jajnika obostrane sa prisutnim izljevom, vjerojatno je primarno riječ o mukokeli crvuljka
KLINIČKA SLIKA: javlja se u reproduktivnij dobi, povoljna prognoza
1c. ENDOMETROIDNI TUMOR

- Grañeni su od žljezdanog epitela što nalikuje na maternični epitel. Dobroćudni i atipično
proliferativni su iznimno rijetki.
- Endometroidni karcinom je solidan, dobro diferenciran karcinom u kojem prevladavaju žlijezde
nalik na žlijezde endometrija, a moguće je i naći žarišta pločaste diferencijacije. I on se širi po
peritomeumu uz popratni ascites.
1d. ADENOKARCINOM SVIJETLIH STANICA

- Može se razviti iz pokrovnog epitela ili žarišta endometrioze, kao i endometroidni
adenokarcinom jajnija s kojim je često povezan.
- Vrlo je agresivan i u slučaju metastaze preživljenje je rijetkost.
1e. BRENNEROV TUMOR

- To je dobroćudni tumor grañen od žarišta prijelaznog epitela koji sliči na sluznicu mokraćnog
mjehura. Oko prijelaznog epitela nalazi se vezivna stroma. Iznimno rijetko su maligni.
2. NOVOTVORINE SPOLNIH STANICA

- Najčešći su dobroćudni cistični teratomi.
- Ostali su zloćudni i pogañaju djecu i mlade odrasle.
2.a TERATOMI
- Čine više od 97% novotvorina spolnih stanica, a dijele se na dobroćudne (zreli), zloćudne
(nezreli), monodermalne i zloćudno transformirane.
PATOLOGIJA:
- Zreli tetatom: Dobroćudan je i grañen od tkiva što nastaje iz sva tri zametna listića. Najčešće je
cističan i još ga zovemo dermoidna cista. Unilokularan je. Stijenka ciste je grañena od struktura
kože s različitom količinom masnog tkiva, a katkad se mogu naći i zrela glija, hijalina hrskavica,
dijelovi sluznice probavnog i respiratornog sustava te tkivo štitnjače. U šupljini ciste nalazimo masu
koja se zove mamilla ili protuberantia Rokitansky. U njoj nalazimo loj, dlake, zube, hrskavično i
koštano tkivo... U rijetkim slučajevima može nastupiti zloćudna transformacija pri čemu najčešće
nastaje planocelularni karcinom.
- Nezreli (imaturni) teratom: Grañen je od tkiva različitog stupnja zrelosti. Jednostrani su, solidne
grañe sa žarištima krvarenja i nekroze. Mikroskopski prevladava nezrelo neuralno tkivo sa
neuroblastima u obliku rozeta ili tubula. I druga su tkiva nezrela kao npr. hrskavično, mišićno,
koštano...
- Monodermalni teratom: Grañen je od tkiva koje je podrijetlom iz samo jednog zametnog

listića. Najčešći su struma jajnika, koja izgleda kao normalno tkivo štitnjače i može izazvati
kliničku sliku hipertiteoidizma, i karcinoid, koji liči na karcinoide probavnog sustava.
KLINIČKA SLIKA:
- Zreli se najčešće javlja u generativnoj dobi i uzrokuje neplodnost. Simptomi nastaju zbog pritiska
na okolne strukture.
- Prognoza nezrelog ovisi o stupnju diferencijacije i indeksu mitoza- što je stupanj dif manji, a broj
mitoza veći, prognoza je gora. U djevojčica je visoko maligan, a u dječaka uglavnom benigan.
2.b DISGERMINOM
- To je rijedak zloćudni tumor grañen od poligonalnih stanica koje sliče nezrelim spolnim
stanicama. Odgovara seminomu testisa.
PATOLOGIJA: Solidan je, očahuren,sa žarištima nekroze i krvarenja. Mikroskopski vidimo tračke
stanica sa svijetlom citoplazmom okružene vezivom unutar kojeg se nalaze limfociti te oskudni
makrofagi ili plazma stanice.
KLINIČKA SLIKA: vrlo je osjetljiv na zračenje i kemoterapiju.
2.c TUMOR ŽUMANJČANE VREĆE

- To je zloćudni tumor djece i mladih žena grañen od stanica što sliče na stanice žumanjčane vreće.
PATOLOGIJA: To je veliki solidni tumor sa cističnim žarištima zbog nekroze koji može spontano
pukniti. Mikroskopski vidimo tkivo koje sliči tkivu žumanjčane vreće. Karakteriziraju ga Schiller-
Duvalova tjelešca koja sliče glomerulima- centralno krvna žila, oko nje tumorske stanice. Slične
strukture nalazimo u placenti štakora u endodermalnom sinusu pa ove tumore zovemo i tumorima
endodermalnog sinusa.
KLINIČKA SLIKA: loša prognoza, α- fetoprotein služi kao biljeg
2.d KORIOKARCINOM
- To je zloćudni tumor djece i mladih žena grañen od stanica koje odgovoraju citotrofoblastimaa i
sinciciotrofoblastima. Sklon je invaziji i vrlo rano hematogeno metastazira u pluća, jetru i kosti.
Prognoza mu je loša. hCG mu je biljeg.
3. NOVOTVORINE SPECIJALIZIRANE OVARIJSKE STROME

- Sve su hormonski aktivne osim fibroma, a samo tumori granuloza stanica imaju zloćudni
potencijal.
3.a TUMORI GRANULOZA STANICA

- To su solidne, potencijalno maligne novotvorine grañene od stanica nalik na granuloza stanice.
- dva oblika: adultni (nalikuju na zrno kave, stvaraju Call- Exnerova tjelešca- tumorske stanice
zrakasto rasporeñene oko središnje šupljine ispunjene eozinofilnim sadržajem)
juvenilni (stvaraju cistične folikule)
KLINIČKA SLIKA: Ako luče estrogene, u djece izazivaju uranjeni pubertet, dok u odraslih
uzrokuju metroragiju, hiperplaziju ili karcinom endometrija.
3.b TUMORI TEKA-STANICA (TEKOM)

- Javlja se u odrasloj dobi i grañen je od stanica koje nalikuju teka-stanicama.
- Stanice nalikuju na fibroblaste, ali u citoplazmi imaju lipide. Izmeñu stanica je oskudno vezivo
- Fibrotekomi su tumori grañeni od teka-stanica i fibroblasta. Mogu izazvati Meigsov sindrom-
izljev u prsištu ili trbušnoj šupljini.
- Mogu lučiti hormone i izazivati neplodnost i karcinom endometrija.
3.c FIBROM
- To je tumor grañen od fibroblasta koji se pojavljuje u odrasloj dobi. Solidan je, izaziva povećanje
jajnika i hormonski je neaktivan.
3.d TUMOR SERTOLI-LEYDIGOVIH STANICA (ANDROBLASTOM)

- U dobro diferenciranih tumora nalazimo tubule grañene od Sertolijevih stanica, izmeñu kojih su u
stromi razasute Leydigove stanice. Slabo diferenciran ima nepravilno razmještene epitelne stanice,
a Leydigove mogu izostati.
- Zbog svoje hormonske aktivnosti u djece blokiraju spolni razzvoj, a u odraslih uzrokuju
defeminizaciju, atrofiju dojčanog parenhima, amenoreju, sterilitet i virilizaciju.
3.e HILUSNI TUMORI

- To su rijetke novotvorine koje odgovaraju testikularnim Leydigovim stanicama te stoga luče
steroidne hormone. Tumorske stanice sadrže lipide i Reinkeove kristale u citpolazmi. Zbog lučenja
androgena izazivaju virilizaciju.
4. METASTATSKI TUMORI
- Metastaze su obostrane i česte. Najčešće su iz maternice, drugog jajnika, tube, potrbušnice, dojke
i probavnog sustava
- Krukenbergov tumor je metastaza iz želudca. Mikroskopski vidimo dezmoplastično vezivo
prožeto stanicama izgleda prstena pečetnjaka koje luče sluz.
97. Gestacijska trofoblastična bolest
Pojam označava abnormalnu proliferaciju trofoblasta i novotvoriine koje potječu iz stanica

trofoblasta.
1. HIDATIFORMNA MOLA (grozdasta potajnica)

- To je gestacijska trofoblastična bolest uzrokovana abnormalnom oplodnjom koja može biti
kompletna i parcijalna. Očituje se povećnjem korionskih resica i trofoblastičnom proliferacijom.
PATOGENEZA:
- Stanice kompletne mole imaju 46 kromosoma, ali svi pripadaju ocu. Jajna stanica nema
kromosoma pa se očevi udvostuče- to se zove androgeneza i ovdje ploda nema
- Parcijalna mola ima 69 kromosoma (23 majčina i 46 očeva). Ovdje se plod djelomično razvija
PATOLOGIJA:
- kompletna mola: Posteljica je voluminoznija (2000g). Pretvorene je u brojne mjehuriće ispunjene
tekućinom koji podsjećaju na grozd. Resice su edematozne, bez krvnih žila i obložene stanicama
proliferirajućeg trofoblasta
- parcijalna mola: Posteljica je manje povećana nego u komplatnoj moli. Uz proširene nalazimo i
normalne resice, a proliferacija trofoblasta vidi se samo žarišno.
KLINIČKA SLIKA: Dolazi do krvaranja iz rodnice. Razina hCG-a je povišana u serumu i urinu.
Mola se otkrije ultrazvučnim pregledom i potrebno ju je ukloniti. Važno je u cijelosti ukloniti
posteljicu jer se od preostalih trofoblastičnih stanica može razviti koriokarcinom.
2. INVAZIVNA MOLA
- Obilježena je pojavom hidropično promijenjenih korionskih resica u miometriju, unutar
vaskularnih prostora ili u udaljenim organima. Najčešće je posljedica kompletne mole.
PATOLOGIJA: Na prerezu se vidi hemoragična masa koja invadira miometrij katkad sve do seroze.
"Metastazira" u vaginu, vulvu i pluća. Ukoliko je izražena hiperplazija trofoblasta, može se
zamijeniti sa koriokarcinomom. (razloka u tome što u moli imamo i resice koje u koriokarcinomu
nemamo).
KLINIČKA SLIKA: krvarenje iz rodnice, povećanje maternice, povišen hCG, ako dovede do
rupture maternice, može nastati po život opasno krvarenje
2. KORIOKARCINOM
- najvažniji rizični čimbenik je prethodna hidatiforma mola
PATOLOGIJA:
- hemoragična masa sa područjima ishemijske nekroze
- grañen od stanica sinciciotrofoblasta i citotrofoblasta te intermedijarnog trofoblasta
- invadira u miometrij te krvne i limrne žile (cerviks, rodnica, pluća jetra, mozak)
KLINČKA SLIKA: krvavi, smeñasti, smrdljivi iscjedak; hCG – serološki biljeg, bez udaljenih
metastaza gotovo 100% preživljenje
97. Fibrocistična bolest dojke i odnos prema karcinomu dojke
FIBROCISTIČNA PROMJENA dojke naziv je za mikroskopske promjene koje uljučuju: ciste,

fibrozu i adenozu.
- Tokom normalnog menstrualnog ciklusa u luteinskoj fazi dolazi do proliferacije epitela kanalića i
bujanja veziva, a tokom krvarenja do involucije. Ako ne doñe do involucije, epitel nastavi
proliferirati i nastaju epitelni pupoljci, a rahlo intralobularno vezivo postaje poput čvrstog
interlobularnog koje pritišće kanaliće i uzrokuje stvaranje cista.
PATOLOGIJA:
1. Ciste- s unutrašnje strane su obložene normalnim kubičnim epitelom ili stanicama koje pokazuju
znakove apokrine metaplazije, epitel može stvarati papile koje se izbočuju u lumen
2. Fibroza- umnožavanje gustog, hijalinog veziva unutar unutar lobula
3. Adenoza- povećanje broja acinusa u lobulu, unutar lumena moguće su kalcifikacije
KLINIČKA SLIKA: javlja se u većine žena i može izazvati bol ili iscjedak
PROLIFERATIVNA BOLEST DOJKE BEZ ZNAKOVA ATIPIJE

- Dolazi do proliferacije duktalnog epitela i/ili strome.
1. Duktalna epitelna hiperplazija- U umjerenoj duktalnoj hiperplaziji stanice mogu papilarno
proliferirati i stvarati lažne lumene. U floridnoj hiperplaziji stanice ispune gotovo cijeli lumen
kanalića. Vide se samo ostaci lumena tzv. Fenestracije
2. Sklerozirajuća adenoza- Karakterizirana je intralobularnom fibrozom i proliferacijom malih
kanalića ili acinusa. Pretjerani rast strome deformira lumen žlijezde, što daje dojam da se u stromi
nalaze tračci stanica, a to može imitirati rast invazivnog karcinoma.
3. Radijalni ožiljak- Karakteriziran je proliferacijom kanalića s obilnom centralnom fibrozom.
Katkad sliči tubularnom karcinomu.
4. Intraduktalni papilom- U glavnom izvodnom kanalu je solitaran, a u dubljim djelovima
nalazimo multiplu papilomatozu. Izaziva pojavu bistrog ili krvavog iscjetka
PROLIFERATIVNA BOLEST DOJKE S ZNAKOVIMA ATIPIJE

1. Atipična duktalna hiperplazija- solidna ili papilarna proliferacija epitela uz znakove atipije,
teško ga je razlikovati od duktalnog karcinoma in situ; općenito vrijedi da što su stanice uniformnije
i zatvaraju pravilne lumene (kribriformni izgled) uz hiperkromatsku jezgru, to je vjerojatnije
karcinom in situ
2. Atipična lobularna hiperplazija- hiperplazija stanica terminalne duktulo-lobularne jedinice,
podsjeća na lobularni karcinom in situ; ako atipične stanice ispunjavaju manje od 50% terminalne
jedinice , riječ je o hiperplaziji
KLINIČKO ZNAČENJE OVIH PROMJENA:

1. stvaraju tumorski čvor koji treba razlikovati od raka
2. s obzirom na rizik od razvoja raka dojke dijelimo ih na:
a) Skupinu u kojoj nema rizika (fibroza, ciste, apokrina metaplazija, sklerozirajuća adenoza,
blaga hiperplazija epitela)
b) Skupinu sa slabo povišenim rizikom (1.5-2 puta: umjerena do floridna hiperplazija epitela,
duktalna papilomatoza)
c) Skupinu sa znatnim rizikom (5 puta: atipična duktalan i lobularna hiperplazija)
d) Skupinu s pozitivnom obiteljskom anamnezom (10 puta veći)
98. TUMORI DOJKE
1. KARCINOM DOJKE
- To je zloćudni tumor koji nastaje iz epitela terminalnih kanalića ili duktulo- lobularnih jedinica..
Gotovo svi su adenokarcinomi.
EPIDEMIOLOGIJA:
- Rizični čimbenici: dob (oko i nakon menopauze), reproduktivne značajke (rizik je veći u žena sa
ranom menarhom i kasnom menopauzom te u žena koje nisu rañale ni dojile ili su prvo dijete imale
u starijoj dobi), prethodne lezije (atipična hiperplazija, karcinom endometrija ili jajnika koji luči
estrogen), genska predispozicija, povećan estrogen (debljina, egzogeni), čimbenici okoliša
(zračenje,alkohol, meso)
- Hereditarni je karcinom povezan sa mutacijom supresorskih gena BRCA1 i BRCA2; žena
naslijedi jedan mutirani BRCA alel
KLINIČKA SLIKA: Učestaliji je u lijevoj dojci, u 4% oboljelih je obostran, najčešće se nalazi u

gornjem lateralnom kvadrantu
NEINVAZIVNI KARCINOM DOJKE

- ne probija bazalnu membranu
a) Duktalni karcinom in situ
- To je proliferacija epitelnih stanica koje imaju izgled zloćudnih stanica unutar kanalića, ali bez
probijanja bazalne membrane. Najčešći je oblik preinvazivnog karcinoma dojke (80%), a u 10% je
oboljelih bilateralan. Mamografijom se vidi. Najčešće je izmeñu 40. i 60. god.
PATOLOGIJA:
- aAtipične stanice ispunjavaju lumen kanalića i teško ga je razlikovatoti od atipične duktlne
hiperplazije.
- Tumori u kojima satnice ispunjavaju kanaliće u cjelosti nazivaaju se solidnima, a oni u kojih se uz
to nalazi i centralna nekroza nazivaju se komedokarcinomi.
KLINIČKA SLIKA: Ako se kirurški ukloni, dijagnoza je odlična. Ako ne, može se razviti u
invazivni karcinom.
b) Lobularni karcinom in situ

- Čini 20% preinvazivnih karcinoma. Uglavnom se javlja prije menopauze.
- Ne može se viditi mamografijom pa se dijagnosticira biopsijom uzetom iz drugih razloga.
Mikroskopski vidimo lobule koji su većim dijelom ispunjeni malim neoplastičnim stanicama.
- Često nastaje multifokalno i u trećine žena prelazi u invazivni oblik.
c) Intraduktalni papilarni karcinom
INVAZIVNI KARCINOM DOJKE

- 80% ih je duktalnog podrijetla, 10% lobularnog, a preostalih 10% su posebni oblici
a) Duktalni invazivni karcinom bez posebne oznake

- Nastaje iz epitela terminalnih kanalića.
- Rano se očituje kao palpabilba kvržica zbog jake dezmoplastične reakcije; još se zove sciroznim
rakom= čvrst
- Ima žarišta ovapnjenja.
- Mikroskopski se vide anaplastične epitelne stanice u obliku tubula, tračaka i solidnih žarišta oko
kojih se nalazi čvrsta stroma. Može se naći i intraduktalna komponenta
- Mogu se naći intravaskularna i perineuralna invazija, kao i metastaze u limfne čvorove.
- Dijagnosticira se palpacijom ili mamografijom- promjene nepravilnog ruba
- Može se fiksirati za prednju stijenku prsnog koša i uvlačiti kožu i bradavicu.
b) Lobularni invazivni karcinom

- Nastaje u terminalnoj duktulo- lobularnoj jedinici.
- U znatnog broja bolesnica ne izaziva dezmoplastičnu reakciju pa se ne može napipati niti uočiti
mamografski.
- Mikroskopski vidimo jednoredne tračke stanica unutar vezivne strome. Stanice su male i
uniformne. Karakteristično za ovaj karcinom je koncentrično redanje stanica oko očuvanih kanalića.
Ako nismo sigurni je li riječ o lobularnom ili duktalnom karcinomu, kažemo da je to miješani
duktulo- lobularni karcinom.
c) Pagetova bolest bradavice

- To je poseban oblik duktalnog karcinoma koji nastaje u glavnim izvodnim kanalićima dojke i širi
se prema koži koju sekundarno zahvaća.
- Promjene u bradavici nalikuju na ekcem. Unutar epidermisa se nalaze Pagetove stanice, velike
hiperkromatske stanice svijetle citoplazme.
- Često se nalaze i žarišta invazivnog duktalnog karcinoma.
- Prognoza je lošija jer je zahvaćena i koža. 30- 40% bolesnica u trenutku postavljanja dijagnoze
ima metastaze.
d) Medularni karcinom
- To je dobro ograničeni tumor grañen od solidnih nakupina tumorskih stanica izmeñu kojih se
nalaze limfociti uz oskudno vezivo i bez žljezdanih struktura.
- Ima dobru prognozu. Palpatorno je mekan jer nema dezmoplastične reakcije.
e) Mucinozni (koloidni) karcinom

- to je dobro ograničen, želatinozan tumor koji je grañen od većih plaža sluzi unutar koje se nalaze
mali otočići izoliranih tumorskih stanica
- Ukoliko se mucinozna žarišta nañu sa žarištima invazivnig kavinoma, onda govorimo o
invazivnom duktalnom karcinomu. O mucinoznom je riječ kada više od 90% tumora ima
karakterističan izgled.
- Prognoza je odlična.
f) Tubularni karcinom dojke

- Zvjezdolikog je izgleda sa žućkastim žarištem koje odgovara elastozi.
- Grañen je od tubula obloženih sa jednim redom uniformnih epitelnih stanica s otvorenim
lumenom; izgledaju poput plamena svijeće. Stroma je dezmoplastična i mogu se naći kalcifikati.
- Prognoza je odlična.
g) Invazivni papilarni karcinom

- To je rijedak tumor nastao malignom progresijom intraduktalnog papilarnog karcinoma.
- Grañen je od papila koje se projiciraju u lumen i invazivnog dijela koji urasta u okolno tkivo.
- Očituje se krvarenjem kao i benigni papilom.
KLINIČKE ZNAČAJKE ZAJEDNIČKE ZLOĆUDNIM TUMORIMA:

- palpabilna masa
- kožne promjene: zbog dezmoplastične reakcije dolazi do uvlačenja kože i bradavice; zbog
zatvaranja limfnih puteva nastaje edem- koža naranče; ako je zahvaćena većina limfnih žila, dojka
postane crvena, otečena i bolna- inflamatorni karcinom
- fiksacija za prednju prsnu stijenku
- povećanje limfnih čvorova: tumori iz gornjeg vanjskog kvadranta idu većinom u pazušne limfne
čvorove, a iz donjih kvadranta idu u čvorove uz unutarnju mamarnu arteriju. Zahvaćenost čvorova
je važan prognostički čimbenik!
- udaljene metastaze: hematogene u pluća, jetru, kosti, mozak i nadbubrežnu žlijezdu; lobularni voli
bilo gdje
PROGNOSTIČKI ČIMBENICI ocjenjuju kako bi osoba mogla reagirati na liječenje, a

PREDIKTIVNI odreñuju terapiju
- Tradicionalni morfološki prognostički čimbenici: zahvaćenost regionalnih limfnih čvorova,
veličina tumora, histološki podtip, diferenciranost (Nottinghamska shema), vaskularna invazija i
tumorska nekroza.
- Prediktivni čimbenici odgovora na terapiju: receptori za steroidne hormone (tumori pozitivni na
receptore odgovaraju na hormonsku terapiju) i receptori za čimbenike rasta (HER2/neu receptor je
amplificiran u tumorima, liječenje Herceptinom koji ciljano djeluje na tumorske stanice i od
neželjenih učinaka djeluje kardiotoksično)
- Molekularni čimbenici: čimb rasta (EGF i TGF), geni udruženi s karcinomom (p53, RAS, C-
MYC, BRCA 1 i 2, RB), morfometrijske metode
STROMALNI TUMORI DOJKE
- Fibroadenom i filodes tumori nastaju u intralobularnoj stromu, a u interlobularnoj nastaju lipomi,
angiosarkomi...
1. FIBROADENOM
- To je najčešći, dobroćudni bifazični adenom dojke koji se najčešće nalazi u žena mlañih od 30
god.
- Makroskopski je riječ o solitarnom, dobro ograničenom, okruglom, pokretnom čvoru koji se
najčešće nalazi u gornjem vanjskom kvadrantu.
- Mikroskopski se vidi rahla stroma unutar koje se nalaze žljezdane tvorbe obložene pravilnim, a
katkad i fokalnim proliferativnim epitelom.
- Pod utjecajem estrogena naznatno raste, a u postmenopauzi dolazi do regresije i kalcifikata.
2. FILODES TUMOR
- To su rijetki, bifazični tumori dojke koji se javljaju u žena srednje i starije dobi.
- To su dobro ograničeni čvorovi različite veličine koji mogu izgledat poput sirovog ribljeg mesa.
- Sastoji se od hipercelularne strome i žljezdanog epitela
- 15% ih je malogno: Filodes niskog stupnja malignosti podsjeća na fibroadenom, ali su celularnije
strome s većim brojem mitoza. Filodes visokog stupnja malignosti katkada je teško razlikovati od
drugih sarkoma
- Pri operaciji je važno da se uklone do zdravog ruba inače nastaju recidivi.
112. Osteomijelitis
Upala kostiju koja je gotovo uvijek uzrokovana bakterijskim infekcijama. Najčešći je uzročnik
Staphylococcus aureus, a u hospitaliziranih bolesnika uzročnici su: Escherihia coli, Pseudomonas
aerugionosa i Klebsiella pneumoniae. U dojenčadi i male djece uzročnici su Haemophilus
influenzae i Streptococcus agalactiae. Infekcija nastaje na nekoliko načina:
• Izravnom inokulacijom bakterija-kod prostrijelih rana, trauma ili tijekom operacija.
• Hematogeno-tijekom sepse ili bakterijemije. Upala je lokalizirana na metafizu gdje
ulaze nutritivne arterije.
• Izravnim širenjem iz zglobova.
Ulaskom u kost bakterije razore spongiozu i stvore apscesnu šupljinu koja je ispunjena gnojem.
Katkad nastaju gnojni sinusi kroz koje se gnoj dugo drenira.
Tuberkuloza kostiju
Bolest se javlja u nerazvijenim zemljama, do infekcije kostiju dolazi pri hematogenoj diseminaciji
klica iz pluća. U kostima dolazi do stvaranja kazeoznih granuloma, najčešće u kralješcima što može
uzrokovati grbu i druge tjelesne deformacije što se naziva Puttova bolest.
Klinički simptomi osteomijelitisa su vrućica, bol, oteklina, crvenilo. Nužno je liječenje

antibioticima i kiruškom intervencijom.
113. Tumori kosti
Tumori kosti mogu biti benigni ili maligni. Benigni tumori su češći i obično su asimptomatski.
Maligni tumori stvaraju izrasline koje su bolne i otežavaju gibanje i dovode često do fraktura.
Skloni su metastaziranju, najčešće hematogeno u pluća. Uzroci koštanih tumora nisu do kraja
razjašnjeni, no smatra se da u njihovom nastanku ima ulogu: a) egzogeni čimbenici-radioaktivno
zračenje, osteomilitisa, koštani infarkti;
b) endogeni čimbenici-mutacije, tumor supresorskih gena-RB-1 i PT3, te
Pagetova bolest kostiju uz koje je često vezan osteosarkom.
Tumori se klasificiraju s obzirom na njihovu histogenezu na tumore: a) koštanih stanica; b)
hrskavičnih stanica; c) hematopoetičnih stanica; d) ostali tumori bez znakova točno odreñene
diferencijacije.
Tumori koji stvaraju kost

Dobroćudni: OSTEOM-tumor grañen od osteocita i koštanih gredica. Pojavljuje se u starijih
osoba, većinom su solitarni, no mogu biti i multipli kao dio Gardnerova sindroma. Zahvaćaju
plosnate kosti lubanje i čeljusti, kompaktnoga su tipa grañeni od čvrste lamelarne kosti. Rastu sporo
i malo kad izazivaju kliničke simptome te ih nije potrebno uklanjati osim opstruktivnih,
sinonazalnih i orbitalnih osteoma. OSTEOIDNI OSTEOM I OSTEOBLASTOM-benigni tumori
grañeni od osteoblasta i osteoida, pojavljuju se u dobi od 5 do 25 godina. Osteoidni osteom nastaje
u femoru i tibiji , mali su s karakterističnom radiološkom slikom izrazite skleroze koja okružuje
centralnu prozirnu zonu, tzv. nidusa. Klinički simptomi su jaki noćni bolovi bog lučenja
prostaglandina. Osteoblastomi su veći tumori, pojavljuju se u kralješnici i za razliku od osteoidnog
osteoma nisu okruženi sklerotičnom kosti. Izazivaju noćne bolove, lijeći se kirurški (kao i osteoidni
osteom).
Zloćudni: OSTEOSARKOM-maligni, mezenhimalni tumor grañen od neoplastičnih

osteoblasta koji aktivno stvaraju osteoid ili kalcificiranu kost. Nastaje u mlañih osoba od 10 do 20
godina, a u starijih su povezani s Pagetovom bolesti, osteomielitisom, infarktima kostiju i
zračenjem. Uzroci nastanka bolesti nisu potpuno poznati, ali se smatra da je u patogenezi ovih
tumora važna mutacija RB-1 gena koja se nalazi u oko 65% svih osteosarkoma. Tumor je
mikroskopski grañen od neoplastičnih osteoblasta koji produciraju osteoid i nezrelu kost. Razvijaju
se u metafizi dugih kostiju, a zahvaćaju koljeno te proksimalni dio humerusa. Simptom je otežana
pokretljivost zbog rasta tumora. Osteosarkomi su agresivni tumori koji probijaju korteks i šire se u
okolna meka tkiva pri čemu dolazi do odignuća periosta što stvara karakterističan Codmanov trokut.
Liječi se kombiniranom kirurškom, radio i kemoterapijom.
Tumori koji stvaraju hrskavicu

Dobroćudni: OSTEOKONDROM-zove se još i egzostoza, a očituje se kao koštana izraslina
prekrivena hrskavicom koja izrasta iz metafize dugih kostiju. Tumori mogu biti solitarni u mlañih
osoba ili multipli u djece u sklopu autosomno dominantne multiple nasljedne egzostoze. Zbog
pritiska na živac ili prijeloma mogu prouzročiti bolove. KONDROM-benigni tumor, mikroskopski
grañen od nodularnih nakupina zrele, ali neorganizirane hrskavice. Smješteni su unutar kostiju
intramedularno pa se zovu enkondromi. Multipli-Olierova bolest, ako se nalaze i multipli
hemangiomi onda je Maffucijev sindrom.
Zloćudni: KONDROSARKOM-maligni tumor hrskavičnih stanica, srednje starije i životne

dobi. Uglavnom zahvaća zdjelične kosti. Makroskopski se očituje kao sivkasto-bijela, lobularna,
sjajna masa s mjestimičnim ovapnjenima ili sluzavim područjima. Mikroskopski grañen je od
atipičnih hrskavičnih stanica kondrocita koji mogu biti dobro, srednje ili slabo diferencirani. Izaziva
bol u kostima, prognoza im kolerira s veličinom i stupnjem diferenciranosti.
Ostali tumori kosti (koji ne pokazuju znakove diferencijacije)

FIBROZNA DISPLAZIJA-benigni tumor grañen od fibroblasta, nezrelih koštanih gredica i
nakupina hrskavice. Makroskopski su tumor uglavnomi oštro ograničeni od kosti. Bolest se
pojavljuje u dvama oblicima: a) monostotičnom obliku koji se javlja u doba puberteta, češći je i
uglavnom asimptomatski. Nakon puberteta prestaje rasti; b) polistotičnom obliku koji uzrokuje
deformacije kostiju, bol i frakture, a nastavlja rasti u odrasloj dobi.
GIGANTOCELULARNI TUMOR-rijetki tumor niskog stupnja malignosti koji se pojavljuje
u mlañih odraslih osoba u dobi izmeñu 20 i 40 godina. Nalazi se u epifizama i metafizama dugih
kostiju, najčešće oko koljena. Makroskopski tumor je oštro ograničen, a na prerezu ispunjen malim
cistama. Mikroskopski tumor je grañen od mononuklearnih stanica koje nalikuju na fibroblaste te
luče kolagen. Te su stanice ujedno i fagocitički aktivne i mogu se udruživati u multinuklearne
divovske stanice. Simptomi tumora su bol u kostima, artritičke tegobe te patološki prijelomi.
Rijetko kad metastaziraju.
EWINGOV SARKOM-zloćudni tumor grañen od nediferenciranih stanica za koje se smatra
da su matične neuroektodermalne stanice. Pojavljuju se u dobi od 5 do 20 godina, znatno rjeñe u
odraslih, te izuzetno rijeko u djece mlañih od 5 godina. Ewingov sarkom nalikuje na primitivni
neuroektodermalni tumor mekih tkiva (PNET). S obzirom na to da se PNET jasno diferencira u
stanice s neutralnim i epitelnim markerima smatra se da ovi tumori nastaju iz ektodermalnih stanica.
Veliki postotak svih Ewingovih sarkoma (85%)sadrže kromosomsku translokaciju koja uzrokuje
fuziju EWS gena s genom za transkripcijski čimbenik FLI-1. Taj fuzionirani gen EWS-FLI-1
funkcionira kao onkogen koji stimulira rast tumorskih stanica. Tumor se razvija u medularnoj
šupljini i širi se kroz kost i periost u meka tkiva. Najčešće se nalazi u dijafizi dugih kostiju udova,
zdjeličnim kostima, skapuli i rebrima. Makroskopski tumor je na prerezu bjelkastosiv, te se često
cijedi kao gnoj. Često metastazira u druge kosti-lubanjske, pluća i u jetru. Mikroskopski, grañen je
od guste mase jednoličnih, sitnih, okruglih do ovalnih stanica izmeñu kojih se vidi vrlo malo
meñustaničnog matriksa. Simptomi su bol u kostima (ma daj!), otekline, bolno i toplo na dodir.
Takoñer česta je vrućica, leukocitoza , povišena sedimentacija te anemija. Liječi se kirurški i
kemoterapijom.
114. Reumatoidni artritis
Kronična sistemno imunosna bolest koja može zahvatiti mnoga tkiva i organe, no poglavito
zahvaća periferne sinovijalne zglobove. Može se javiti u bilo kojoj dobi, najčešće u žena u 30-
tim/40-tim godinama. Etiopatogeneza ove bolesti nije potpuno razjašnjena no smatra se da važnu
ulogu imaju genski, imunosni i okolišni čimbenici. Što se tiče imunosnih čimbenika središnju ulogu
u bolesti ima autoimunosna reakcija pri kojoj dolazi do aktivacije limfocita B što potvrñuje nalaz
reumatoidnog čimbenika, skupini protutijela IgM koja stvaraju komplekse antigen-protutijelo koji
se odlažu u sinoviju zglobova. Aktivacija limfocita T očituje se upalom zglobova. Pretpostavlja se
da je uzrok aktivacije imunosnog sustava virusna ili bakterijska infekcija. Odlaganje kompleksa
izmeñu antigena i protutijela u zglobu dovodi do aktivacije komplementa koji potiče upalu, dolazi
do razaranja hrskavice, proliferacije fibroblasta te na kraju do formiranja granulacijskog tkiva
(panus) što dovodi do karakteristične periferne erozije kosti. U konačnici dolazi do destrukcije
zglobova, fibroznog prožimanja i ankiloze (ukočenosti). Te promjene nisu patognomonične za ovu
bolest već su to tzv. reumatoidni čvorići koji se mogu naći u svim organima, potkožnom tkivu i u
sinoviji zglobova. Bolest zahvaća interfalangealne zglobove ruku i zapešća; makroskopski
sinovijalna membrana je zadebljana s umnoženim resicama; mikroskopski u vezivnoj stromi
sinovije se vide perivaskularni inflitrati limfocita T, makrofaga i plazma stanica. Dijagnoza ove
bolesti se temelji na pojavi barem četiri od sljedećih kliničkih znakova: jutarnja ukočenost, artritis
triju ili više zglobova, zahvaćenost zglobova šake, simetrična zahvaćenost zglobova, reumatoidni
čvorići, pozitivni reumatoidni čimbenik, karakteristične radiografske promjene. Poseban oblik RA u
djece i adolescenata naziva se juvenilni RA ili Stillova bolest. Klinička slika je znatno blaža,
zahvaćeni su veći zglobovi, izraženije su sistemne manifestacije kao plućna fibroza, perikarditis,
miokarditis, glomerulonefritis, a reumatoidni čimbenik i reumatoidni čvorići obično nisu prisutni.
115. Osteoartroza
Osteoartroza je degenerativna zglobna bolest nepoznate etiologije u kojoj dolazi do

razaranja i gubitka hrskavice u zglobovima, sekundarnih promjena u okolnoj kosti i do poremećaja
u pokretljivosti. Pojavljuje se češće u razvijenim, industrijskim zemljama, učestalost joj raste s
životnom dobi a u mlañih osoba se pojavljuje kod predisponirajućih stanja kao što su traume,
razvojne deformacije ili sistemne bolesti. Etiologija i patogeneza ove bolesti nije dovoljno
razjašnjena. Smatra se da u patogenezi ove bolesti osnovnu ulogu imaju kondrociti. Naime, u
starijoj životnoj dobi hrskavica gubi elastičnost, kolagenska vlakna postaju deblja, dolazi do žarišne
nekroze hrskavičnih stanica što dovodi do proliferacije kondrocita. Oni izlučuju citokine koji
inhibiraju sintezu proteoglikana i kolagena, a potiču stvaranje kataboličnih proteinaza. Osim
degeneracije hrskavice dolazi i do skleroze subkondralne kosti. Takoñer, fibrilacija hrskavične
ploče produbljuje površinske pukotine što omogućuje prodor sinovijalne tekućine što uzrokuje
frakture gredica i nastanka pseudocista u oštećenoj kosti. Makroskopski, hrskavica je u početku
baršunasta, poslije razorena, prekrivena hiperplastičnom sinovijom. U uznapredovanom stadiju u
perifernim dijelovima zgloba se mogu naći koštana izbočenja prekrivena hrskavicom tzv. osteofiti.
Dolazi i do zadebljanja vezivne čahure zgloba, posebice izraženo na prstima ruku, u starijih žena se
takvi zadebljani, bolni zglobovi nazivaju Heberdenovim čvorićima. Mikroskopski se u ranoj fazi
bolesti nalaze žarišne nekroze u hrskavici, nakupine umnoženih kondrocita, a na posljetku
fibrilacija kolagena, destrukcija hrskavice sa sklerotičnom subkondralnom kosti. Zahvaćeni su
najčešće veliki noseći zglobovi-kukovi, koljena, lumbalna i cerikalna kralješnica, a mogu biti
zahvaćeni i prsti ruke s spomenutim Heberdenovim čvorićima. Simptomi bolesti su jutarnje
trnjenje, ograničena pokretljivost zglobova e pojačani bolovi tijekom dana. Terapija je sniženje
tjelesne mase, vježbe razgibavanja ili zamjena zgloba protezom.
116. Ulozi
Poremećaj metabolizma purina koji uključuje hiperurikemiju uz posljedično odlaganje kristala

urične kiseline u zglobovima, mekim tkivima i u unutarnjim organima. Bolest najčešće zahvaća
muškarce u dobi izmeñu 20. i 60.godina.Pojavljuje se u dvama oblicima: primarnom u kojem je
uzrok hiperurikemije genski uvjetovan ili idiopatski te sekundarnom kod kojega je uzrok
hiperurikemije poznat. Hiperurikemija je povećanje koncentracije mokraćne kiseline u serumu.
Glavnu ulogu u patogenezi bolesti ima taloženje mononatrijeva urata u zglobove s posljedičnom
akutnom upalom. Sinovijalna membrana je infiltrirana neutrofilima a u dubljim slojevima sinovije
nalaze se mononukleari i područje hiperemije. Akutna se faza upale smiruje nakon resorpcije
kristala. Ukoliko se akutni napadaji ponavljaju u neliječenih bolesnika se tijekom godina razvija
kronični uratni artritis. U sinovijalnoj memrani dolazi do stvaranja karakterističnih tofa. To su
granulomi stranog tijela koji se osim u sinoviji stvaraju i u hrskavici, tetivama, ligamentima ili
potkožno. S vremenom dolazi do znatnog oštećenja hrskavice te poremećaja zglobne funkcije. U
bubrezima tofe i uratni kamenci mogu uzrokovat pijelonefritis te posljedičnu bubrežnu
insuficijenciju kao komplikaciju kroničnog uratnog artritisa. Pravodobnom dijagnozom lijekovima
se mogu mobilizirati nakupine urata te spriječiti akutni napadaji koji se ponavljaju periodično uz
duga razdoblja asimptomatskoga smirivanja. Simptom akutnog napada je bolni artritis, lokalna
hiperemije te izrazita osjetljivost na dodir.
117. Tumori mekih tkiva
Tumori mekih tkiva su tumori masnog tkiva poprečno prugastih mišića, tetiva i vezivnih ovojnica.
Najčešće se nalazi u mekim tkivima donjih udova, a mogu se naći i na drugim dijelovima tijela kao
i u unutrašnjim organima. Benigni tumori mekih tkiva su oko 100 puta češći od malignih. U
patogenezi tumora mekih tkiva važnu ulogu imaju genski čimbenici. Tumori ove skupine se
pojavljuju u nekim tumorskim sindromima kao što su:
• Neurofibromatoza tipa 1-neurofibromi i neurilemomi mekih tkiva, sindrom vezan uz
mutacije tumorsupresorskog gena NF-1
• Gardnerov sindrom-mutacije tumorsupresorskog gena APC, uključuje multiple polipe
debelog crijeva, multiple fibrome mekih tkiva i osteome kosti
• Li-Fraumenijev sindom-mutacija P53; uklkjučuje adenokarcionome debelog crijeva,
maternice, jajnika, dojke uz sarkome mekih tkiva
Tumori mekih tkiva se svrstavaju u tri skupine: dobroćudni, lokalno agresivni niskog stupnja
malignosti i izrazito zloćudni sarkomi. Tumori mekih tkiva su često povezani sa karakterističnim
kromosomskim promjenama; oni koji su veliki imaju lošiju prognozu od malih, a maligni tumori
obično hematogeno metastaziraju u pluća. Tumori se dijagnosticiraju uz pomoć
imunohistokemijskih bojenja čime se lakše uočavaju diferencijacije, tj. od kojih normalnih stanica
mekih tkiva tumori potječu.
a) DOBROĆUDNI TUMORI MEKIH TKIVA

Pojavljuju se vrlo često, većinom su manji i nemaju većeg kliničkog značaja. Mikroskopski su
grañeni od stanica koje nalikuju na normalne stanice mekih tkiva, npr. lipomi od masnih stanica,
fibromi od fibroblasta, hemangiomi od endotelnih stanica. Malo kad postanu maligni, meñutim u
neurofibramatozi tipa 1 multipli tumori mogu dovesti do zloćudne pretvorbe u 3 do 5 % slučajeva.
b) LOKALNO AGRESIVNI TUMOR MEKIH TKIVA

Dijele se u dvije skupine: dubinske fibromatoze i površinske fibromatoze. Dubinska fibromatoza-
nazivaju se dezmoidi; pojavljuju se kao novotvorine skeletnih mišića; učestalo se pojavljuju tijekom
trudnoće i najčešće su smješteni u mišićima prednje stjenke trbušne šupljine. Tumori stvaraju mase
i čvorove tvrde konzistencije, a na prerezu su sivkasti. Mikroskopski su grañeni od fibroblasta,
okruženih kolagenskim vezivom. Liječenje: preporuča se kirurška resekcija s obilatim normalnim
okolnim tkivom. Površinska fibromatoza- češća je u muškaraca, zahvaća plantarnu ili palmarnu
fasciju, može doći do skrvčavanja dijelova tijela npr. šake što se zove Dupuytrenova kontraktura.
Bolest se dosta teško liječi.
c) SARKOMI
Makroskopski se očituju kao mase nepravilnih oblika koje razaraju okolno tkivo. Mikroskopski
stanice liče na stanice njihovih hipotetičnih prekursora pa se svrstavaju u nekoliko skupina kao što
su: rabdomiosarkomi, liposarkomi, leomiosarkomi. Za neke tumore je nemoguće odrediti podrijetlo,
npr. Ewingov sarkom. Najčešće sarkom mekih tkiva je maligni fibrozni histiocitom koji često
metastazira. Grañen je od nediferenciranih stanica, koje nalikuju na fibroblaste, a mogu poprimiti i
divovske dimenzije. Nastaju uglavnom u starijih osoba dok neki, kao primjerice sinovijalni sarkom
nastaju u mlañoj i srednjoj životnoj dobi. Rabdomiosarkom embrionalnoga tipa pojavljuje se
uglavnom u djece i do sada je postigao najbolje rezultate u liječenju.
118. Hidrocefalus, moždani edem, hernijacije mozga

Hidrocefalus
Hidrocefalus je povećanje volumena CSL uz proširenje moždanih komora. Postoji nekoliko
patogenetskih oblika hidrocefalusa koje dijelimo u dvije skupine a) hidrocefalus sa povećanim
tlakom i b)hidrocefalus s normalnim intrakranijalnim tlakom
Hidrocefalus s povećanim intrakranijalnim tlakom
Rijetka bolest koja može biti uroñena i stečena. Uroñeni hidrocefalus nastaje zbog stenoze
Sylvijeva akvedukta, Arnold-Chiarijeve malformacije i Dady-Walker sindroma. Stečeni
hidrocefalus je posljedica oštećenja cirkulacije CSL
Hidrocefalus s normalnim intrakranijalnim tlakom nastaje zbog atrofije mozga koja je je česta u
starijoj dobi i u bolesnika sa Alzheimerovom bolešću.
Patogenetski hidrocefalus dijelimo na: hipersekrecijski, opstrukcijski, aresorptivni i
hidrocefalus zbog atrofije mozga. Hipersekrecijski hidrocefalus nastaje zbog povećanog stvaranja
CSL kao posljedica papiloma koroidnog pleksusa. Opstrukcijski hidrocefalus nastaje zbog
mehaničke zaprjeke u unutarnjem, na granici unutarnjeg i vanjskog ili u području vanjskog
likvorskog sustava. Aresorptivni hidrocefalus nastaje kao posljedica priraslica na području
arahnoidalnih resica ili sinusa dure. Hidrocefalus zbog atrofije mozga nastaje sekundarno zbog
proširenja unutarnjeg ili vanjskog likvorskog sustava.
Ovisno o lokalizaciji lezija hidrocefalus se može podijeliti na komunicirajući i
nekomunicirajući. Nekomunicirajući nastaje zbog opstrukcije u komorama, akveduktu ili na izlazu
kroz IV. moždanu komoru. Komunicirajući nastaje kada je opstrukcija na razini subarahnoidalnog
prostora.
Moždani edem
Nastaje kao posljedica nakupljanja tekućine u moždanom tkivu što povećava intrakranijalni
tlak. Nakupljanje tekućine može nastati kao posljedica povećene propusnostikrvnih žila (vazogeni
edem), kao posljedica poremećaja stanične regulacije tekućine (citotoksični edem) ili kao
posljedica transudacije tekućine kroz komorni sustav kroz oštećeni ependim (intersticijski edem).
Najčešći uzrok vazogenog edema je oštećenje krvožilne stijenke na području infarkta ili traume pri
čemu se tekućina najviše nakuplja u bijeloj tvari. Citotoksični edem nastaje zbog nakupljanja
tekućine unutar stanica pri čemu je najviše pogoñena siva tvar, a nastaje kao posljedica ishemije ili
intoksikacije. Intersticijski edem nastaje zbog oštećenja ependimskih stanica koje oblažu komorni
sustav.
Edem može biti difuzni i lokalni. Difuzni edem uzrokuje povećanje mozga što se vidi po proširenju
vijuga i suženju brazda. Lokalni edem nastaje na mjestu velikih oštećenja ili na području
novotvorina zbog slabosti krvnih žila.
Hernijacija mozga
Nastaje kada žarišno povećanje volumena tkiva pomiče mozak iz njegova normalnog
položaja. Razlikujemo ćetiri vrste hernijacija a)subfalksna b)trabstentorijalna c)tonzilarna
d)transkalvarijalna
Subfalksna nastaje pomakom cingularnog girusa ispod cerebralnog falksa. Transtentorijalna koja
se još zove i uncinantna ili unkalna, nastaje zbog pomaka unkusa i parahipokampalnog girusa
sljepoočnog režnja kroz incizuru tentorija, što može dovesti do pucanja penetrantnih ogranaka
bazilarne arterije i krvarenja na bazalnom dijelu moždanog debla (Duretova krvarenja). Tonzilarna
hernijacija nastaje pomakom tonzila malog mozga kroz foramen magnum i posljedičnog pritiska
na respiracijske centre produžene moždine. Transkalvarijalna nastaje prolapsom moždanog tkiva
kroz defekte na kostima svoda i baze lubanje.
119.Klasifikacija, etiologija i patogeneza zaraznih bolesti CNS-a

Zarazne bolesti CNS-a možemo klasificirati s obzirom na nekoliko parametara kao što su:
a)etiologija, b)trajanje bolest, c)anatomska lokalizacija infekcije, d)patologija
Etiologija: Zarazne bolesti mogu uzrokovati gotovo svi mikrobiološki patogeni kao što su virusi,
gljivice, bakterije, paraziti i prioni
Trajanje bolesti: Mogu biti akutne i kronične
Anatomska lokalizacija infekcije: S obzirom na to koji je dio SŽS-a zahvaćen razlikujemo
meningitis koji zahvaća moždane ovojnice, encefalitis koji zahvaća mozgovinu. Ako je zahvaćena
samo bijela tvar mozga govorimo o leukoencefalitisu, a ako je zahvaćena samo siva tvar govorimo
o polioencefalitisu. Ako je zahvaćena i bijela i siva tvar govorimo o panencefalitisu.
Meningoencefalitis zahvaća i ovojnicu i mozgovinu.
Patologija: Akutni meningitis se može razlikovati s obzirom na izgled CSL-a na serozni koji je
virusne etiologije i puruletni koji uzrokuju bakterije. Kronični tuberkulozni meningitis je povezan
sa nakupljanjem želatinoznog eksudata u prožetog kazeoznim granulomima. Difuzni virusni
encefalitis uzrokuje moždani edem ali ne i neke druge specifične makroskopske promjene.
Mikroskopski se vide limfocitni infiltrati osobito u Virchow-Robinovim prostorima. HSV uzrokuje
lokaliziranu hemoragijsku nekrozu.
Patogeneza: Putevi širenja infekcije mogu biti: a)hematogeno, b)lokalno širenje iz okolnih tkiva
c)izravna implatacija izvana
Hematogene infekcije su najčešće,nastaju kada patogeni tijekom sepse prodru u moždana tkiva kroz
arterije. Lokalno širenje može nastati kada patogeni prodru u moždano tkivo iz primarnog žarišta
infekcije kao iz srednjeg uha, paranazalnih sinusa ili zuba. Infekcija nastaje i kada HSV prodre iz
trigeminalnog ganglija koji je sklon latentnim infekcijama u moždano tkivo. Infekcije koje nastaju
kao posljedica izravne iaplantacije nastaju tijekom prostrijelnih rana lubanje.
120. Cerebrovaskularne bolesti mozga
Dvije su velike skupine CVB: (1.)koje uzrokuju ishemije(uzok su 80% moždanih udara,
lokalizirane i opće) i (2.)koje se očituju krvarenjem(20% moždanih udara).
OPĆA CEREBRALNA HIPOKSIČNO-ISHEMIJSKA ENCEFALOPATIJA-posljedica je
nedovoljnog dovoda kisika u mozak, očituje se kao akutni ili kronični poremećaj funkcije mozga.
Nastaje zbog: (1.)HIPOPERFUZIJE mozga krvlju (opća moždana ishemija),(2.)manjka kisika
(hipoksična hipoksija),(3.)poremećaja prijenosa kisika u krvi (anemična hipoksija) i
(3.)nemogućnosti moždanog tkiva da preuzme i upotrijebi kisik (histotoksična ili meteboliča
hipoksija).
Promjene u mozgu:AKUTNE HIPOKSIČNE PROMJENE(crveni neuroni), MASIVNA AKUTNA
NEKROZA MOZGA (ne zahvaća samo najosjetljivije neurone, EEG izoelektričan,nema kortikalne
aktivnosti,moždano mrtvi), SUBAKUTNE PROMJENE (nekroza stanica i cijeljenje gliozom),
DISEMINIRANE KRONIČNE PROMJENE (atrofija korteksa, stanjenje bijle moždane
tvari,proširenje komora), INFARKTI GRANIČNIH ZONA(zbog kratkotrajne hipoperfuzije
pomjene su ograničene n područje dvojne opskrbe) I LAMINARNA NEKROZA DUBLJIH
SLOJEVA KORTEKSA (jer su isto ovisni o dvojnoj opskrbi) , PATOLOŠKE PROMJENE U
VEGETATIVNOM STANJU (mozak difuzno razmekša i pretvori se u cistično promijenjenu
hladetinastu masu, mogu se naći fragmenti malog mozga u subarahnoidalnom prostoru-
INTRAVITALNA AUTOLIZA MOZGA,a razmekšani ostatak-RESPIRACIJKI MOZAK).
LOKALNA ISHEMIJA-uzrokuje infarkt-“moždani udar“, s gubitkom funkcija ili smrću.
Uzrok su 65% tromboze(uglavnom u ekstrakranijalnom dijelu karotidnog sustava),15%
tromboemboli(intrakranijalni dio).
Blijedi ishemijski infarkt-nastaju nakon tromboze. Promjene su: AKUTNA ISHEMIJA, UPALNA
REAKCIJA I LIKVEFAKCIJSKA NEKROZA, RESORPCIJA NEKROTIČNOG TKIVA,
STVARANJE PSEUDOCISTE.
Crveni hemoragijski infarkt-nastaje nakon embolije
-Simptomi infarkta ovise o veličini i lokalizaciji,i o tome je li uzrokovan trombozom ili embolijom.
Definicija moždanog udara zahtjeva dva uvijeta (1.)neurološki deficit prisutan bar 24h i
(2.)neurološki ispadi i simptomi su takvi da ih se može lokalizirati na specijalizirani anatomski dio
mozga.
-Tranzitorni ishemijski napadaj
-Mali moždani udar ili reverzibilni ishemijski neurološki deficit
TROMBOZA CEREBRALNIH VENA I SINUSA DURE uzrokuje zastoj krvi, vensku
hipertenziju i hemoragijske infarkte s tendencijom pretvorbe u intracerebralni hematom. Pri
trombozi sagitalnog sinusa nastaje obostrani hemoragijski infarkt pretežno čeonih režnjeva.
HIPERTENZIVNA BOLEST MOZGA-akutne i kronične promjene u SŽS uzrokovane
hipertenzijom, a najvaznija posljedica je krvarenje.
Patološke promjene: 1.ATEROSKLEROZA CEREBRALNI ARTERIJA, 2.LIPOHIJALINOZA
CEREBRALNIH ARTERIJA (nastaju Charchot-Bouhardove aneurizme-krvarenje,nastaju mali
cistički defekti mozgovine-lakune; lakularno stanje u bazalnim ganglijima-mikroinfarktna
demencija) (Binswangerova bolest-subkortikalna arteriolosklerotična encefalopatija-demencija
zbog periventrikularnih promjena u bijeloj tvari), 3.INTRACEREBRALNO KRVARENJE-
najčešće zbog promjena u stijenci lentostrijatnih arterija putamena i talamusa.
Supratentorijalno krvarenje uzrokuje progresivnu hemiplegiju,a krvarenje unutar maloga mozga jak
nagon na povraćanje.
KRVARENJA IZAZVANA PUCANJEM BOBIČASTIH ANEURIZMI MOŽDANIH
ARTERIJA- najčešći uzrok netraumatskog subarahnoidalnog krvarenja. Bobičaste aneurizme su
posljedica uroñene slabosti stijenke Willisova kruga, a rizični čimbenici su hipertenzija, cerebralne
AVM, nasljedne genske bolesti (Marfan)
90%-na račvištu ogranaka unutarnje karotidne arterije
ARTERIJSKO-VENSKA MALFORMACIJA-priroñena vaskularna anomalija grañena od
klupka displastičnih arterija i vena, očituje se kao intrakranijalna masa i potencijalan izvor
krvarenja.
121. Intrakranijalno krvarenje uzrokovano ozljedom krvnih žila

Razlikujemo četiri obloka krvarenje: epiduralno, subduralno, subarahnoidalno i intracerebralno
(intraparenhimsko krvarenje)
Epiduralni hematom je posljedica arterijskoga krvarenje koje nastaje kao posljedica prijeloma
lubanjskih kosti pri čemu dolazi do krvarenje iz jedne od meningealnih arterija koje se nalaze
izmeñu vanjskog lista dure i lubanjskih kosti. Hematom nastaje kada tlak krvi nadvlada lokalni
otpor koji nastaje zbog tijesnog dodira dure i periosta. Hematom sadržava poluzgrušanu krv.
Rentgenološki se uvijek nañe prijelom kostiju lubanje. Nakon traume nastaje lucidni period tijekom
kojeg se bolesnik oporavi a nakon toga nastaje progresivni poremećaj svijesti.
Subduralni hematom nastaje kao posljedica nakupljanja krvi izmeñu dure i arahnoideje
zbog pucanja mosnih vena koje povezuju venske sinuse mozga s venskim sinusima dure. Može biti
akutno i kronično. Akutno subduralno krvarenje je posljedica mehaničke ozljede udružene sa
kontuzijama i laceracijama. Kronično subduralno krvarenje nastaje kao posljedica atrofije mozga u
starijih osoba i alkoholičara pri čemu su mosne vene u tim stanjima stalno napete.
Subarahnoidalno traumatsko krvarenje nastaje kao posljedica oštećenja arterija i vena
izmeñu arahnoideje i pije. Najčešći uzrok ovog oblika krvarenja je trauma pa je ovo krvarenje
najčešće udruženo sa kontuzijom i laceracijama mozga. Frakture baze mozga mogu dovesti do
masivnog krvarenja u subarahnoidalne cisterne. Subarahnoidalno krvarenje može nastati u bilo
kojem dijelu mozga bolesnika koji imaju hemoragijsku dijetezu.
Traumatska intracerebralna krvarenja se tipično očituju kao hematomi združeni sa
kontuzijama i laceracijama a posljedica su sila istezanja koje uzrokuju pucanje krvnih žila u
trenutku traume. Površinska kortikalna krvarenja koja su povezana sa kontuzijom i laceracijama
lako je prepoznati jer su udružena sa promjenama na koži i mekim tkivima. Dubinska krvarenja se
oćituju kao hematomi bazalnih ganglija, malog mozga i drugih dijelova. Važno je razlikovati
hematome koji nastaju kao posljedica traume i one koje nastaju kao posljedica spontanog ili
hipertenzivnog krvarenja. Pri traumatskom krvarenju koje je uzrokovano iznenadnom akutnom
rotacijom ili rotacijskim ubrzanjem dolazi do kidanja aksona i nastanka difuznog aksonskog
oštećenja (DAO) i pretvaranja proksimalnog dijela aksona u aksonsku retrakcijsku kuglica.
122. Novotvorine mozga

Novotvorine mozga možemo podijeliti na primarne i sekundarne(metastatske). Primarni
tumori mogu biti benigni i maligni.
Najvažniji okolišni čimbenik koji je identificiran kao uzrok povećane učestalosti tumora je
radioterapija. Takoñer je registrirana povećana učestalost tumora u osoba koje rade u industriji
vinilklorida. Delecije tumorsupresorskih gena imaju važnu ulogu u nastanku tumora SŽS-a u nekim
fakomatozama i nasljedim tumorskim sindromima.Li-Fraumanijev sindrom koji je povezan sa
mutacijom p53 gena povezan je sa tumorima jajnika, debeloga crijeva i drugih organa može se
očitovati i pojavom glioma. Gorlinov sindrom koji je uzrokovan mutacijom PTCH gena očituje se
brojnim bazocelularnim karcinomima kože a može se očitovati i pojavom medulobastoma.
Najvažnije skupine tumora su a)gliomi, b)primitivni neuroektodermalni tumori, c)ganglijski tumori,
d)meningeomi, e)tumori živčanih ovojnica, f)limfomi, e)tumori krvnih žila
Gliomi su najčešći tumori SŽS-a i mogu se podijeliti na a)astrocitičke tumore, b)oligodrogliome i
c)ependimome
Astrocitički tumori se mogu podijeliti na difuzne i lokalizirane astrocitome.
Difuzni astrocitomi su grañeni od astrocitičnih stanica, a najčešće se nalaze u velikom
mozgu odraslih osoba. Tumori su maligni ali im stupanj malignosti varira o stupnju diferencijacije.
Pretežno se nalaze u osoba u dobi od 30-60 god, a s obzirom na stupanj diferencijacije, difuzni se
astrocitomi mogu klasificirati u tri skupine:
-astrocitom (astrocitom II. stupnja)
-anaplastični astrocitom (astrocitom III. stupnja)
-multiformni glioblastom (astrocitom IV. stupnja)
Astrocitični se tumori najvećim dijelom nalaze u velikom mozgu a rjeñe u nekim drugim
dijelovima SŽS-a. Tumori su nepravilna oblika i neoštro ograničeni od okolnog tkiva po kojem se
razlikuje po boji i konzistenciji.
Astrocitomi su grañeni od dobro diferenciranih astrocita koji mogu biti fibrilarni ili gemistocitički
Tvore hipercelularne mase. U anaplastičnim astrocitomima se vide znakovi polimorfije i atipije.
Glioblastomi su grañeni od nepravilnih stanica koje mogu biti male i hiperkromatske ili divovske.
Endotelne stanice proliferiraju i stvaraju glomerulima slične tvorbe.
Lokalizirani astrocitomi su rijetki tumori sa predodreñenošću za pojedine dijelove SŽŠ-a.
Najznačajniji su a)pilocitični astrocitom koji se pojavljuje u malom mozgu djece, bazalnim
dijelovima velikog mozga, na optičkoj kijazmi ili na dorzalnim dijelocima moždanog debla i
kralježnične moždine. To su cistične tvorbe a na jednom dijelu stijenke se nalaze tumorske
stanicekoje tvore gnijezdaste nakupine. b)subependimalni astrocitom divovskih stanica (SEGA) se
pojavljuje kao intraventrikularna masa u bolesnika sa tuberozno sklerozomc)pleomorfni
ksantoastrocitom je lokaliziran u superficijalnim dijelovima sljepoočnog korteksa djece i mladih
ljudi
Oligodendrogliom je difuzno rastući gliom polutki velikoga mozga niskog stupnja zloćudnosti koji
se pojavljuje u srednjoj životnoj dobi. Makroskopski tumor je neoštro ograničen od okolne
mozgovine, a tumorske se stanice mogu naći mikroskopski u okolnom tkivu koje ne djeluje
tumorozno. Tumor pokazuje izraženi kortikotropizam te se često nalazi u frontalnom režnju.
Dijelimo ih na oligodendrogliome niskoga stupnja malignosti i anaplastične oligodendrogliome.
Većinom je riječ o oligodendrogliomima niskog stupnja malignosti koji su hipercelularni sa malim
stanicama okrugle jezgre sa perinuklearnom svijetlom citoplazmom što ima daje izgled „jaja na
oko“ Očituju se epileptičnim napadajima i motornim is senzornim ispadima.
Ependimom je gliom grañen od stanica koje su nalik na ependimalne stanice a pojavljuje se kao
masa oko komora mozga i u kralježničnoj moždini. Većinom se pojavljuju u prvom desetljeću
života. Očitiju se kao dobro ograničene sukrvave mase i u većini slučajeva se pojavljuje u velikom
mozgu uz napomenu da je subtentorijalni položaj češći od supratentorijalni položaj gdje se tipično
pojavljuje oko šupljine IV. moždane komore i uzrokuje opstruktivni hidrocefalus. Mikroskopski
grañen je od stanica okrugle ili vretenaste jezgre. Stanice stvaraju solidne nakupine ili traačke te
gliovaskularne strukture i pseudorozete oko malih krvnih žila. Mikroskopski razlikujemo celularni
ependimom, papilarni tanicitični i miksopapilarni ependimom koji je jedini I.stupnja i pojavljuje se
kraj filum terminale kralježnične moždine.
Meduloblastom je maligni tumor dječje dobi grañen od primitivnih neuroektodermalnih stanica u
vermisu malog mozga. Makroskopski se očituje kao dobro ograničen, mekan i nekrotičan.
Mikroskopski tumor je grañen od „malih plavih stanica“ sa tamnoplavom hiperkromatskom
jezgrom i oskudnom citoplazmom. Stanice stvaraju strukture koje nalikuju na vijence i nazivaju se
Homer-Wrightova tjelešca. Simptomi uključuju povećanje intrakranijalnog tlaka, glavobolju,
mučninu, povraćanje. Zbog pritiska na mali mozak dolazi do ataksije i poremećene kordinacije
pokreta. Tumor može uzrokovati hidrocefalus
Meningeomi su benigni tumori grañeni od stanica arahnoideje. Mogu se pojaviti u bilo kojem
dijelu SŽS-a, a najčešće u području parasagitalne regije, kavernoznog sinusa, oko turskog sedla,
kribrozne lamine. Rijetko se pojavljuju u spinalnom kanalu. Češće se pojavljuju u žena nego u
muškaraca. Makroskopski se očituju kao oštro ograničene tvorbe koje su na presjeku tvrde i
kalcificirane. S jedne strane se drže tvrde moždane ovojnice, a s druge strane protrudiraju u
mozgovinu uzrokujući atrofiju girusa. Često urastaju u Haversove kanale lubanje. Mikroskopski su
grañeni od meningotelnih stanica sa nalazom psamomskih tjelešaca. Najčešće se pojavljuju senzorni
i motorički ispadi,a ostali simptomi ovise o lokalizaciji tumora.
123. Degenerativne bolesti mozga: Alzheimerova i Parkinsonova bolest

Alzheimerova bolest je progresivna neurodegenerativna bolest nepoznate etiologije u kojoj
dolazi do gubitka živčanih stanica i posljedične atrofije mozga uz progresivnu demenciju.
Alzheimerova bolest ili Alzheimerova demencija (AD) je bolest starije životne dobi. Rijetko se
očituje prije 60. god života, glavnina je AD-a idiopatska i sporadična dok je samo 5-10% slučajva
nasljednog oblika. U ovu skupinu nasljednih oblika bolesti svrstavamo i bolesnike sa Downovim
sindromom u kojih se već u ranoj životnoj dobi vide promjene koje se nalaze u AD-u. Poznata su
dva patogenetska čimbenika koji imaju ulogu u patogenezi nasljednog oblika AD-e, a to su a)Aβ
b)apolipoprotein E4. Aβ je amiloid koji se nalazi u lezijama AD-e a nastaje iz amiloidnog
prekusorskog proteina (APP) pod djelovanjem γ-sekretaze koja se sastoji od presenilin 1 i
presenilin 2. Abnormalno odlaganje se dogaña zbog mutacije PRESEN 1 i PRESEN 2 gena.
Apolipoprotein E4 čiji se alel nalazi u 30% bolesnika koji imaju nasljedni oblik AD-e pridonosi
nakupljanju amiloida koji je citotoksičan, a ujedno pridonosi stvaranju neurofibrilarnih vrtloga.
Karakteristične mikroskopske slike u Alzheimerovoj bolesti uključuju: a) neurofibrilarne
vrtloge koji su grañeni od neurofilamenata, tau-proteina i ubikvitina i nalaze se u citoplazmi
živčanih stanica i to ponajprije u neokorteksu, amigdalama i hipokampusu b) neuritički plakovi
(senine ploče) koje su grañene od neuritičkih produljaka koji okružuju amiloidnu srž c)
granulovakuolarnu degeneraciju neurona koja se očituje vakuolizacijom citoplazme d) Hiranova
tjelešca koja su eozinofilne strukture grañene od parakristalnih elemenata i aktina e)amiloidna
angiopatija u kojoj dolazi do odlaganja amiloida u stijenkama krvnih žila
AD počinje poremećajima ponašanja i gubitkom viših intelektualnih funkcija , apotkraj života se
očituje kao potpuna nemoć, nijemost i nepokretnost
Parkinsonova bolest je progresivna neurodegenerativna bolest koja nastaje zbog oštećenja
nigrostrijatalnog dopaminergičkog puta koja se očituje poremećajima pokreta, mišićnom rigidnošću
i nestabilnošću stava. Parkinsonova bolest (paralysis agitans) može se podijeliti u dvije skupine:
a)Primarna Parkinsonova bolest koja je idiopatska a većinom se javlja sporadično a katkada kao
autosomno dominantna bolest zbog mutacije α-sinukleina b) sekundarni parkinsonizam koji nastaje
zbog gubitka dopamina ili prekida prijenosa dopaminergičkih signala. Nastaje zbog djelovanja
psihotropnih lijekova ili rezerpina koji blokira receptore za dopamin. Takoñer nastaje kao
posljedica ishemijskih infarkta ili traume. Na prerezu kroz mozak vidi se stanjena substantia nigra i
locus caerulus. U preostalim stanicama koje preostanu vide se Lewyjeva tjelešca koja se sastoje od
α-sinukleina, neurofilamenata i ubikvitina.
Klinički nalazi uključuju rigidnost, bradikineziju, tremor, karakterističan hod kratkim brzim
koracima (festinacija). Izraz lica je ukočen pa lice ima izgled „maske“. Tijelo postane ukočeno i
nagnuto prema naprijed pri čemu često dolazi do gubitka ravnoteže. U nekih bolesnika javljaju se
depresija, mentalni poremećaji i demencija što se naziva demencija uz pojavu Lewijevih tjelešaca.
124. Multipla skleroza
Multipla skleroza je kronična bolest SŽS-a nepoznate etiologije u kojoj dolazi do
progresivne demijelinizacije bijele tvari mozga i kralježnične moždine s posljedičnom pojavom
neuroloških ispada koji su progresivne naravi sve do smrti bolesnika.
To je najčešća kronična neurološka bolest osoba srednje životne dobi. Tipično se pojavljuje
u osoba u dobi od 20-40 god a vrlo rijetko u mlañih od 14 god i starijih osoba. Nešto se češće
pojavljuje u žena nego muškaraca i u području blage i hladne klime. Multipla skleroza je učestalija
u bijelaca nego pripadnika drugih rasa. Pretpostavlja se da važnu ulogu u nastanku ove bolesti imaju
genski čimbenici jer se bolest ćešće pojavljuje u nekim obiteljima i u osoba koje imaju HLA
haplotipove DR15 i DQ6. Okolišni čimbenici takoñer imaju odreñenu ulogu čime se objašnjava
povećana učestalost u nekim geografskim područjima, zatim virusne infekcije pri čemu je pokazalo
da bolesnici imaju ćešće od zdravih ljudi protutijela na neke viruse kao što su virus ospica i herpes
simplex 6.
Patomorfološki suspstrat multiple skleroze je plak odnosno ograničeno područje
demijelinizacije moždanog parenhima. Plakovi se pojavljuju bez nekih pravila pri čemu njihov
oblik i veličina variraju od bolesnika do bolesnika. Plakovi se najčešće pojavljuju u bijeloj tvari
lateralno od moždanih komora, zahvaćaju olfaktorne i optičke živce, no mogu se pojaviti i na
granici bijele i sive tvari te u sivoj tvari bazalnih ganglija, korteksa i drugih dijelova velikoga i
maloga mozga i kralježnične moždine. Makroskopski u akutnoj fazi plak je uzdignuto hiperemično
žarište, a kasnije postane kruto, uleknuto i sivo područje. Mikroskopski u akutnom plaku vidimo a)
raspadanje mijelina zbog demijelinizacije aksona. b)perivaskularne infiltrate limfocita i plazma
stanica, c) pjenušave makrofage ispunjene raspadnutim mijelinskim detritusom d) perifokalni edem
okolnog tkiva
Bolest se očituje vidnim poremećajima i dvoslikama, vrtoglavicom paraparezom i senzornim
poremećajima. Bolesnici obično umru 20-40 godina bolovanja najčešće zbog infekcije dišnog ili
mokraćnog sustava koja se po tijelu proširi u obliku sepse.

Patologija-Usmeni-Odgovori Na Pitanja PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Patologija-Usmeni-Odgovori Na Pitanja PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Maja 1 - 14

1. Uzroci oštećenja stanice

1. Uzroci oštećenja stanice

- iz same stanice (poremećaji transkripcije i translacije)

2. Mehanizmi nastanka i morfološke karakteristike staničnog bubrenja

Stanično bubrenje = hidropična promjena (vakularna degeneracija)

- oštećenje stanične membrane:

1. strukturno oštećenje – oštećenje molekule u njoj

2. Inhibicija enzima u sklopu st. membrane – osjetljivi na djelovanje inhibitora, otrova,

3. Nedostatak energije: inhibicija oksidativne fosforilacije, nedovoljna opskrba

PROMJENE U JEDNOM DIJELU STANICE → DOVODE DO POREMEĆAJA I U DRUGOM.

- stanično bubrenje – praćeno bubrenjem mitohondrija :

- akutno oštećenje stanice → blaga dilatacija GER.

Primarni lizosomi – iz vezikula Golgijeva aparata

endocitotična vakuola + primarni lizosomi = sekundarni lizosomi (heterofagosomi)

lipofuscin – smeñi pigment starenja (izražen najviše u srcu i testisima)

Dugotrajni štetni podražaj = nakupljanje citoskeletnih vlakanaca u posebnim citoplazm.tjelešcima

Stanice = mogu se u potpunosti oporaviti

3. Prekomjerno nakupljanje metabolita

- najčešći uzroci = pretilost, šećerne bolesti, kronični alkoholizam

Žutica = patološko nakupljanje bilirubina u krvi → u pravilu praćeno odlaganjem pigmenata u

- posljedica vanjskog štetnog čimbenika

Sigurni znaci: ruptura st. membrane i ireverzibilne promjene jezgre:

1. koagulacijska: inaktivacija enzima (kod ishemije)

- tkivo u središu granuloma je okruženo epiteloidnim stanicama, divovskim stanicama i

- masno tkivo izloženo djelovanju gušteračinih enzima (lipaza)

- može biti: traumatska nekroza masnog tkiva (dojka, potkožno m.t.)

makrosk: NEMA promjena

ISHOD NEKROZE OVISI O MJESTU OŠTEĆENJA, TIPU NEKROZE I REAKCIJI

-PATOGENEZA: → ima 4 faze

BAD i BAKS - stimulatori

4. Uklanjanje st. fragmenata

Folikularni limfomi i BCL-2 – poremećen

Atrofija tkiva i organa: gubitak broja st. i veličine st.

Fiziološka: = involucija (timus nakon ranog djetinstva,

Makroskopski: organi manji od normalnih

Hipertrofija stanica → više gradivnih komponenti (bjelančevine, lipidi, ugljikohidrati, nukl.

→Hiperplazija: povećanje tkiva ili organa zbog umnažanja stanica.

Patološka: posljedica ↑ stimulacije, ↑ funkc. zahtjeva ili idiopatska

Mikroskopski: tijelo djeluje hipercelularno.

- uzroci: dugotrajni podražaj tkiva fiz. ili kem. agensima

Teška displazija – visok potencijal progresije u invazivni karcinom.

Ovapnjenje ili kalcifikacija - abnormalno odlaganje Ca soli u tkivima.

- najčešće zahvaćeni: bubreg i pluća (zbog varijacije pH)

8. Definicija, klasifikacija, klinički znakovi i sustavni znakovi upale

→ složena reakcija živih tkiva na niz oštećenja ilipodražaja

→ endogeni uzroci – tveri iz stanica, organa, krvi i tkivnih tekućina

→ egzogeni – mikroorganizmi, fizikalni čimbenici, kemijski čimbenici.

Morfoliška: po osnovi makroskopskih i mikroskopskih promjena.

→ Kronični znakovi upale:

Sustavni učinci upale:

- promjene u broju cirkulirajućih leukocita

- biokemijske promjene u krvi

9. Kemijski posrednici upale

- pleiotropno djelovanje – djeluje na više vrsta stanice.

Plazmin ima 3 učinka u upalnim procesima:

C3a – posrednik upale

→ PAF (platelet activating factor)

10. Vaskularne promjene u akutnoj upali

- prve reakcije tkiva

Upalni edem: 3 uzroka:

VEGF – stimulira transcitozu

Edem – nakupljanje tekućine u tkivima ili tjelesnim šupljinama