Dubravka Oraić Tolić Akademsko Pismo PDF

UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS
Dubravka Oraić Tolić

AKADEMSKO PISMO
Strategije i tehnike klasične retorike
za suvremene studentice i studente
Akademsko pismo amen amen.indd 1 5/30/11 11:58:01 AM

BIBLIOTHECA ACADEMICA

Akademsko pismo
© Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2011.
Za nakladnika
Petra Ljevak
Urednica
Nives Tomašević
Recenzenti
dr. sc. Davor Dukić, red. prof.
dr. sc. Sanja Nikčević, izv. prof.
dr. sc. Josip Silić, prof. emer.
Objavljivanje ovoga udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu na sjednici

održanoj 27. svibnja 2011., odlukom broj: 032-01/11-01/25, ur. br. 380-061/004-11-3.

Akademsko
pismo
Zagreb, lipanj 2011.

Mojoj majci

Sadržaj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
I. POVIJEST ZNANOSTI: VRLO KRATAK PREGLED

1. Znanost do novoga vijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
2. Novovjekovna i moderna znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
3. Klizno doba moderne znanosti: Thomas Kuhn . . . . . . . . . 54
4. Postmoderne kritike znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
5. Znanost nakon znanosti: Povratak retorike. . . . . . . . . . . . 76
II. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO

1. Termin i definicija znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
2. Klasifikacija znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
3. Vrste znanstvene proze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
4. Osnovni pojmovi klasične retorike . . . . . . . . . . . . . . . . 121
5. Retorika znanosti i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . 138
III. STRATEGIJE I TEHNIKE AKADEMSKOGA PISMA

1. PRIPREME ZA PISANJE (INVENCIJA) . . . . . . . . . . 153
2. STRUKTURA I DIJELOVI (DISPOZICIJA). . . . . . . . 237
3. ODLOMAK I KONEKTORI (ARGUMENTACIJA) . . 305
4. JEZIK I STIL (ELOKUCIJA) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 369
5. CITIRANJE I CITATI (MEMORIJA) . . . . . . . . . . . . 435
6. DVA CITATNA STILA (VELIKA MEHANIKA) . . . . . 507
7. POSLJEDNJI KORACI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 631
Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 663
Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 673
Bilješka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 679
Akademsko pismo amen amen.indd 7 5/30/11 11:03:58 PM

Predgovor
poticaj za pisanje ove knjige stigao je od voditelja Poslijediplom-

skoga studija hrvatske kulture na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Za-
grebu Stipe Botice. Kolega Botica pozvao me u jesen 2006. da za potrebe
studija zamislim kolegij o pisanju akademskih radova. Tako je sve počelo.
Pripreme za predavanja i iskustvo u nastavi rasli su iz semestra u semestar i
napokon prerasli u ovaj priručnik.
Knjiga se sastoji od triju dijelova. Prvi dio, Povijest znanosti: Vrlo kra-
tak pregled, prati razvoj zapadne znanstvene misli od antičkih temelja do
suvremenosti s isticanjem, barem uzgredice, doprinosa istočnih i izvane-
uropskih kultura. Poseban je naglasak na postmodernim kritikama zna-
nosti i znanstvenim ratovima na kraju 20. stoljeća, koji su doveli do kraja
modernoga tipa znanja, ali i novoga zamaha znanosti na početku 21. sto-
ljeća. Drugi dio, Retorika znanosti i akademsko pismo, osigurava teorijsko-
metodološke pretpostavke knjige. Tu se raspravlja o terminu, definicijama
i klasifikacijama znanosti, o znanstvenim žanrovima, o temeljnim pojmo-
vima klasične retorike i suvremenoj retorici znanosti, koja je omogućila
definiciju akademskoga pisma i poslužila kao metodički okvir knjige.
Treći dio, Strategije i tehnike akademskoga pisma, pragmatične je naravi.
To je glavni, najopsežniji dio knjige. Zamišljen je kao tehnička pomoć u
rješavanju konkretnih zadaća u procesu znanstvenoga istraživanja i pisanja
akademske proze. Podijeljen je u sedam poglavlja, a svako je od njih posve-
ćeno određenomu retoričkom kanonu, dijelu kanona ili tehnikama pisa-
nja. Studentice i studenti ne moraju poznavati ni dugu povijest ni sve tajne

klasične retorike, ali ako znaju što su retorički kanoni invencija, dispozici-
ja, elokucija, memorija i izvedba, ako su im poznati modusi argumentacije
logos, etos i patos i ako se znaju služiti tehnikama kao što su kairós, stásis i
tópoi, sigurno će lakše ovladati zakonima i pravilima akademskoga pisma.
U tijeku rada na knjizi morala sam riješiti brojna teorijska i praktična
pitanja. Izdvojit ću pet: metodološki okvir, termin akademsko pismo, izbor
literature i primjera te pravopis, terminološka pitanja i stil.
Kao metodološki okvir odabrane su klasična retorika i suvremena reto-
rika znanosti. Uobičajeno je mišljenje da su retorika i znanost nespojive,
poput drvenoga željeza ili kvadrature kruga. Po tome shvaćanju znanost
donosi objektivnu istinu, a retorika je isprazan govor („praznoslovlje“).
Takvo shvaćanje retorike pripada u temeljne stereotipe moderne kulture.
Nakon Francuske revolucije retorika je povezana s propalim društvenim
sustavom, a potkraj 19. stoljeća izbačena iz školskih programa i zamijenje-
na filologijom, teorijom književnosti i stilistikom vezanom uz modernoga
pojedinca i njegov individualni izraz. Do obnove klasične retorike dolazi
na prijelazu od moderne prema postmodernoj kulturi 1960-ih, a potkraj
20. stoljeća i do pojave nove discipline – retorike znanosti. Retorika zna-
nosti polazi od pretpostavke da je znanost argumentacijski diskurs u koje-
mu se objektivna istina gradi po određenim zakonima i pravilima. Tim su
zakonima i pravilima posvećene stranice ove knjige.
Termin akademsko pismo u tome se metodološkom okviru definira u
tri osnovna značenja: kao društveni fenomen, kao istraživački projekt i kao
tekst. U prvome smislu akademsko je pismo ukupna diskurzivna aktivnost
u akademskoj zajednici usmjerena na stvaranje i pisanje teksta bilo kojega
oblika, žanra ili vrijednosti radi proizvodnje, širenja i ovjeravanja znanja te
postizanja akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva. U drugo-
me smislu akademsko je pismo konkretan istraživački projekt – retorički
pothvat koji se poduzima u procesu pisanja određenoga oblika teksta, od
zamišljaja ideje i prikupljanja građe do pisanja, izlaganja, objavljivanja ili
obrane rada. U trećemu smislu to je rezultat istraživačkoga projekta i reto-
ričkoga pothvata – sam tekst. Na razini teksta izdvajaju se vrste znanstvene
10

proze: znanstveni i stručni radovi te studentsko akademsko pismo – eseji,
referati, seminarski radovi, diplomski rad, magistarska teza, doktorska di-
sertacija. Akademski je diskurs osebujan tip argumentacijske naracije. Sto-
ga se uvriježeni termin akademski rad često pojavljuje u obliku sinonima
akademska proza.
Pojava „nove retorike“ i retorike znanosti dovela je na kraju 20. i početku
21. stoljeća do obnove, a zatim i do procvata školskih predmeta posveće-
nih teoriji i praksi pisanja na različitim područjima, od poslovne komuni-
kacije i reklama do umjetničke i znanstvene proze. To je izazvalo potrebu
za stručnom literaturom i priručnicima. Na angloameričkome govornom
području literatura o pisanju ima dugu tradiciju jer se retorika u Americi
poučavala u školi i kada je u Europi bila odbačena i zaboravljena. Najslav-
nija europska knjiga posvećena akademskomu diskursu i danas je Kako
se piše diplomska teza Umberta Eca (Come si fa una tesi di laurea, 1977).
Nastala je na izmaku prve moderne kada je popustio stereotip o retorici, a
još se nije pojavilo virtualno pismo koje će promijeniti kulturu pisanja. U
domaćoj literaturi uglavnom je riječ o priručnicima iz empirijskih znano-
sti (Gačić, Silobrčić, Zelenika, Žugaj i dr.). Ova je knjiga pisana prije svega
za područje humanistike, ali kako je riječ i o općim zakonima argumenta-
cijskoga diskursa, može biti korisna i na drugim područjima. Kao poticaj
za mnoga tehnička rješenja i predložak za izradu citatnih stilova poslužio
mi je priručnik Kate L. Turabian A Manual for Writers of Research Pa-
pers, Theses, and Dissertations: Chicago Style for Students and Researchers
(2007). Chicaški sam stil odabrala stoga što paralelno nudi inačice obaju
osnovnih citatnih stilova, Oxfordskoga i Harvardskoga, tzv. stil autor –
naslov i stil autor – godina. Predložena rješenja dopunjena su i usklađena
s hrvatskim pravopisnim i bibliografskim tradicijama. Ponuđeni citatni
stilovi nisu obvezujući i nalogodavni, nego orijentacijski i savjetodavni.
Treći, pragmatični dio knjige protkan je primjerima. Primjeri su s jedne
strane stvarni (citati), a s druge izmišljeni. Stvarni su primjeri opskrbljeni
citatnicama, a izmišljeni ih nemaju. Donose se primjeri iz književnosti („pri-
marna literatura“) i znanosti o književnosti („sekundarna literatura“). U oba
slučaja nastojala sam odabrati neutralne vrijednosti koje pripadaju općoj na-
11

obrazbi i prihvaćenoj tradiciji. To su na području književnosti prije svega A.
G. Matoš i Miroslav Krleža, a na području znanosti o književnosti Zagrebač-
ka književnoznanstvena škola (autori kao Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš,
Milivoj Solar, Viktor Žmegač i dr.). U citiranju služila sam se Harvardskim
stilom, jer se ne raspravlja o književnosti i literaturi (kada bi bile potrebne
fusnote), nego samo upućuje na izvore (kada su dovoljne tekstnote).
Poseban je problem bio izbor pravopisa. Kao temeljni pravopis odabra-
la sam Babić-Mogušev pravopis iz 2010. Neka sam rješenja toga pravopisa
prilagodila potrebama akademskoga pisma. U slučajevima koje taj pravo-
pis ne razrađuje (npr. pisanje konektora i modalnih riječi) služila sam se
pravopisom Badurina-Marković-Mićanović (2007). U stilu sam nastoja-
la slijediti prijedloge i rješenja iz teorije znanstvenoga stila Josipa Silića
(2006). Bilo je i drugih problema – primjerice, pisanje grčkih termina i
klasičnih imena. Tu sam zahvalna Darku Novakoviću i Petri Šoštarić na
primjeni dvaju načela: uvriježeni termini pisani su na uobičajeni način
transkripcijom (npr. logos, etos, patos), a nepoznati i manje poznati termini
u izvornome obliku, transliteracijom slovo po slovo (npr. kairós, stásis, po-
vremeno tópos, tópoi).
Knjiga poput ove nije mogla nastati bez izdašne potpore akademske za-
jednice. Najširi je okvir nastanka knjige ukupna atmosfera poslijediplom-
skoga i redovitoga studija – susreti sa studenticama i studentima i njiho-
vim radovima, razgovori na predavanjima i konzultacijama te napokon
potreba za ovakvim priručnikom kakva u domaćoj humanistici nije bilo.
Zahvalnost dugujem mnogima koji su mi na različite načine pomagali u
svladavanju zaprjeka i olakšavali kretanje kroz brojne probleme. To su pri-
je svega svi koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremama za pisanje:
Volker Bockholdt, Jurica Cimprešak Žigrović, Jasna Horvat, Tanja Ježa-
bek, Virna Karlić, Đuro Kladarić, Slaven Lendić, Sanja Nikčević, Biserka
Pešec, Helena Sablić Tomić, Sanja Ščibajlo, Jelena Vrdoljak.
U tijeku cijeloga projekta vjerno su me pratile Greta Šimičević i Mora-
na Matković. Greta je zamislila tablicu citatnih stilova i pronašla primje-
re. Svoju neumornu stručnu i tehničku pomoć Morana mi je pružala u
12

svim fazama rada, od izrade shema do traženja citata i provjere podataka.
Petra Šoštarić pomno je pazila na grčke i latinske termine. Knjiga je bila
obavijena odobravanjem na mojemu matičnom Odsjeku za istočnoslaven-
ske jezike i književnosti. Stoga je nezamisliva bez Žive Benčić, Magdalene
Medarić, Josipa Užarevića, Jasmine Vojvodić, Danijele Lugarić i Ivane Pe-
ruško. U sredini projekta, kada sam stigla do logike i Aristotela, pojavio
se Pavel Gregorić s hrpom najnovije literature. Posebna su dionica u stva-
ranju knjige elektronički razgovori u svako doba (i nedoba). Stipe Botica
strpljivo je odgovarao na različita pitanja, Darko Novaković uputio me u
tajne citiranja klasičnih izvora, Krešimir Nemec podijelio je sa mnom či-
tanja Krleže, s Ladom Badurinom raspravljala sam jedne zimske nedjelje o
konektorima. Tu su i moji najbliži. Dašak prirodnih znanosti pripada Ivi.
Ako knjiga ima logičku čvrstinu, to je utjecaj Benjaminova duha.
Ali sve to još nije bilo dovoljno da knjiga poprimi sadašnji oblik. Za to
su se pobrinuli Davor Dukić, Josip Silić i Branko Erdeljac. Davor je dubin-
ski pročitao rukopis i prošarao ga kritičkim razmišljanjima i prijedlozima.
Najviše sam mu zahvalna na najbolnijim primjedbama. Josipu Siliću naj-
prije sam donijela poglavlje o stilu želeći čuti njegovo stručno mišljenje,
a zatim je počela zajednička avantura primjene Silićeve teorije akadem-
skoga stila u tijelu mojega teksta. Nakon svih čitanja, dopuna, promjena
i provjera Branko Erdeljac ugradio je u knjigu svoje prokušano lektorsko
umijeće.
Rad na knjizi oduljio se više nego što sam mogla zamisliti. Nad događa-
jima koji su odgađali ili zaustavljali pisanje budno je bdjela urednica Nives
Tomašević. Bez njezine skrbi, povjerenja i razumijevanja ove knjige ne bi
bilo.
U Zagrebu 21. ožujka 2011. D. O. T.
13

I.
POVIJEST ZNANOSTI:
VRLO KRATAK PREGLED
Prvi dio knjige donosi kratku povijest zapadne znanosti od an-
tičkih temelja do suvremenih promjena u shvaćanju znanosti
i znanja. Poseban je naglasak na kritikama moderne znanosti
koje su dovele do novoga zamaha zapadne znanosti na početku
21. stoljeća. Promjena epistemološke paradigme u posljednjoj
trećini 20. stoljeća osjetila se na svim područjima kulture, pa i
u pojavi „nove retorike“ i retorike znanosti. Retorika znanosti
poslužila je ujedno kao teorijska podloga i metodološki okvir
ovoga priručnika.

1. ZNANOST DO NOVOGA VIJEKA . . . . . . . . . . . . . . . . 19
1.1. Znanje i znanost izvaneuropskih kultura i civilizacija . . . . . 19
1.2. Antička znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.3. Znanost srednjega vijeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST . . . . . . . . . 27

2.1. Stvaranje moderne znanosti: 14. i 15. stoljeće . . . . . . . . . . 27
2.2. Rano doba modernih znanosti:
Od početka 17. do kraja 18. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . 30
2.3. Herojsko doba modernih znanosti:
Od kraja 18. stoljeća do Prvoga svjetskog rata . . . . . . . . . . 36
2.4. Zlatno doba modernih znanosti: Od Prvoga svjetskog
rata do šezdesetih godina 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . 45
3. KLIZNO DOBA MODERNE ZNANOSTI:

THOMAS KUHN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
3.1. Pojam paradigme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
3.2. Normalna znanost i znanstvene revolucije . . . . . . . . . . . . 56
3.3. Pretpostavke za kritiku znanosti: Rođenje nove znanstvene
paradigme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
4. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI. . . . . . . . . . . . 59

4.1. Kritike znanja i znanosti u poststrukturalizmu,
dekonstrukciji i postmodernoj filozofiji . . . . . . . . . . . . . 60
17

4.2. Sociološke kritike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
4.3. Ekološke, rodne i multikulturne kritike. . . . . . . . . . . . . . 68
4.4. Znanstveni ratovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
4.5. Kraj znanosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
5. ZNANOST NAKON ZNANOSTI:

POVRATAK RETORIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
5.1. Što je završilo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
5.2. Što je nastalo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77
5.3. Klasična retorika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
5.4. Nova retorika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
5.5. Retorika i epistemologija:
Umjerena i radikalna retorika znanosti . . . . . . . . . . . . . . 82
5.6. Znakovi epistemološke mijene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
5.7. Novo znanje na starim temeljima . . . . . . . . . . . . . . . . . 85

1. ZNANOST DO NOVOGA VIJEKA
U povijesti svjetskih civilizacija poznata su četiri modusa znanja i zna-

nosti: znanje i znanost izvaneuropskih kultura i civilizacija te tri zapad-
na oblika – antička, srednjovjekovna i novovjekovna, odnosno moderna
znanost. Danas smo svjedoci rađanja novoga tipa znanja i znanosti koje
često nazivamo suvremeno znanje i suvremene znanosti ili znanje i zna-
nost 21. stoljeća.
1.1. ZNANJE I ZNANOST IZVANEUROPSKIH

KULTURA I CIVILIZACIJA
1.1.1. Znanje – sveta mreža
Znanje drevnih civilizacija Kine, Indije, Maja, Egipta i Babilona ukloplje-

no je u mističnu svijest i religiozne predodžbe o svijetu. Čovjek i njego-
va svijest integralni su dijelovi prirode, nema rascjepa između subjekta i
objekta, priroda se shvaća kao sveta mreža u koju je upleten i čovjek. Zna-
nje je odgonetanje prirodnih tajna, a znanost djelatnost bliska mistici i
religiji. Znanstvena dostignuća u predracionalnim kulturama nastala su u
sklopu posvećenoga prirodnog znanja u procesu rješavanja svakodnevnih
potreba i interesa tih društava (pismo i brojevi, kineski izum kompasa,
egipatske piramide i sfinge, Semiramidini viseći vrtovi kao vrhunac tadaš-
nje arhitekture, matematički izračuni i konstrukcija solarnoga kalendara,
Hamurabijev zakonik).
19

1.1.2. Nezapadne i drevne kulture
Historiografija znanosti iznijela je na vidjelo golemu arheologiju neza-

padnjačkih znanstvenih kultura, drukčijih, ali ne i manje vrijednih od za-
padnoga tipa ovladavanja prirodom. Tako George Sarton u nedovršenoj
monografiji Uvod u povijest znanosti (Introduction to the History of Sci-
ence, 1927–1948) otkriva znanstvene doprinose nezapadnih, uglavnom
islamskih kultura. Joseph Needham pokreće 1954. golemi projekt u seriji
svezaka o znanstvenoj kulturi Kine. Do općega interesa i prave renesanse
drevnih tipova znanosti dolazi tek u posljednjoj trećini 20. stoljeća s kri-
zom modernoga tipa znanja i zapadne znanosti. Tako postkolonijalni stu-
diji razotkrivaju zapadne predrasude o istočnim kulturama. U knjizi Ori-
jentalizam (Orientalism, 1978) Edward Said raskrinkava pojam „Istok“
kao „zapadni konstrukt“, njegovo sjenovito Drugo. U svakodnevnome
životu populariziraju se tehnike liječenja akupunkturom i homeopatskim
sredstvima, negdašnje se primitivne „bakine“ trave institucionaliziraju u
biljne ljekarne, biometeorološka vremenska prognoza na javnoj televiziji
postaje početkom 21. stoljeća dio komercijalnoga programa i sl.
1.2. ANTIČKA ZNANOST
1.2.1. Kolijevka zapadne znanosti
Zapadno znanje i zapadna znanstvena kultura rođeni su u antičkoj Grč-

koj. Znanje se odvaja od mitske sfere i religioznih predodžaba, utemeljuje
se u logosu, sređuje po metodama i područjima. Znanosti su stopljene u
jednu cjelinu s filozofijom, ali se već u to doba počinju osamostaljivati
zasebne znanstvene discipline: matematika, astronomija, fizika, medici-
na. Tales iz Mileta prvi je izračunao i predvidio pomrčinu Sunca 585. pr.
Kr. Pitagora formulira matematički zakon, poznat već u Babiloniji, koji
poznajemo kao „Pitagorin poučak“. Demokrit je zamislio najjednostav-
niju gradbenu jedinicu svemira, atom (od grč. átomos – nedjeljiv), koja
20

će u modernoj kvantnoj fizici postati djeljiva sve do subatomskih čestica.
Stvara se znanstvena terminologija, nastaju prve znanstvene institucije:
počinje zapadna znanost kao racionalno traženje istine, bilo kao „čisto
znanje“ koje samo sebe motri (theōría) bilo kao sustav znanja (epistḗmē).
1.2.2. Platonov idealizam i Aristotelov empirizam
Nastaju dva filozofska sustava koja će obilježiti zapadno mišljenje i ukup-

nu znanstvenu kulturu: Platonova filozofija ideja i Aristotelov empirijski
sustav znanja. Oba mislioca osnovala su svoje stilove poučavanja i svoje
škole. Bile su to prve znanstvene zajednice s vlastitim tipom znanja i po-
našanja.
Platon osniva filozofsku školu u svetištu posvećenom heroju Akade-
mu, po kojemu dobiva ime Akadḗmeia. Odatle, po načelu citiranja, po-
tječu nazivi renesansnih učenih društava i kasnijih umjetničkih institu-
cija, školskih ustanova (likovna akademija, glazbena akademija) te ime
najviših institucija znanja – akademija znanosti i umjetnosti. Platonova
ontologija prediskustvenih ideja zasnovala je sve zapadne idealističke fi-
lozofije, a njegov dijaloški stil izlaganja, u kojemu je glavni lik Sokrat,
bio je Mihailu Bahtinu potvrda za tezu o dugoj tradiciji „dvoglasne“ i
„višeglasne“ riječi.
Platonov učenik Aristotel naučavao je u hramu boga Apolona Likeja,
zvanom Lýkeion. Odatle po istome citatnome mehanizmu potječe naziv
za škole licej. Uveo je šetnju kao oblik ponašanja u znanstvenim raspra-
vama, pa je njegova škola dobila naziv peripatetici (od grč. peripatéō –
šetam, obilazim). Aristotel je utemeljitelj zapadnoga empirizma, znan-
stvene terminologije, znanstvenoga diskursa kao logičkoga sustavotvor-
nog znanja i znanstvenih disciplina. Aristotelova Metafizika ishodište je
svih zapadnih filozofija, od teologije Tome Akvinskoga iz 13. stoljeća do
Derridaove dekonstrukcije s kraja 20. stoljeća. Aristotelove Kategorije za-
snovale su metodičnost zapadnoga mišljenja. Fizika je pružila bogatstvo
osjetilnoga svijeta i već u srednjemu vijeku potaknula razvoj prirodnih
21

znanosti. Uz Platonovu Državu i Državnika Aristotelova je Politika is-
hodište društvenih i političkih znanosti, Nikomahova etika dala je ime i
predmet znanostima o moralu, Retorika je utemeljila školsku disciplinu
po kojoj će se stoljećima poučavati vještine govorništva i pisanja, a spis
Poetika osnivački je tekst znanosti o književnosti.
1.3. ZNANOST SREDNJEGA VIJEKA
1.3.1. Dvokulturnost
Mihail Bahtin otkrio je u srednjemu vijeku postojanje dviju kultura:

službene i pučke, kršćanske i poganske, „visoke“ i „niske“, autoritarne i
slobodne, ozbiljnih crkvenih rituala i radosnih pučkih karnevala. Tajnu
dugoga života srednjovjekovlja Bahtin je našao upravo u dvokulturnosti
– u dijalogu tih dviju kultura.
Novovjekovna znanstvena ideologija, okrunjena u prosvjetiteljstvu,
proglasila je srednji vijek „mračnim“, pa je taj atribut sve donedavno sprje-
čavao normalnu povijesnu percepciju toga važnoga razdoblja u povijesti
zapadne civilizacije. Ono što je Bahtin otkrio kao prešutni dijalog između
institucionalne crkvene i karnevalske pučke kulture potvrđuje na drugoj
razini srednjovjekovna znanost. Ideološki okvir kršćanske religije bio je
toliko nadzemaljski uzvišen i istodobno tako zemaljski širok da nije mo-
gao obuhvatiti i nadzirati sve zone vlastite kulture, pa ni zonu znanja i
znanosti. I dok su s jedne strane znanost i umjetnost potvrđivale ideo-
loški okvir u neprestanim varijacijama osnovnoga kršćanskog događaja,
s druge su ga strane nadograđivale, pomicale, a uoči renesanse napokon
uzdrmale i preoblikovale. Takvi pomaci, koji će omogućiti nastanak no-
vovjekovne znanosti te u bitnim crtama obilježiti cjelokupno moderno
znanje, pa stići, barem kao uspomena, i do reforme studija na početku 21.
stoljeća, bili su srednjovjekovna rasprava o univerzalijama i srednjovje-
kovna sveučilišta.
22

1.3.2. Rasprava o univerzalijama
Rasprava o univerzalijama (od lat. universalia – opći pojmovi) najvažniji

je duhovni događaj srednjega vijeka. U njoj se razvijao i u njoj se slomio
srednjovjekovni sustav mišljenja i doživljavanja svijeta. Nastala je unutar
samostanskih zidina, među tadašnjom intelektualnom elitom, redovni-
cima i kršćanskim misliocima. Raspravu je potaknulo djelo Eisagōgḗ
Plotinova učenika Porfirija (oko 233. – oko 304), svojevrstan uvod u Aris-
totelove kategorije (opširnije o povijesti srednjovjekovne znanosti i sveuči-
lišta vidi u: Bazala, 1980). Aristotel razlikuje deset kategorija. Na prvome
je mjestu supstancija, a zatim njezini atributi: kvantiteta, kvaliteta, relacija,
mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. Te su kategori-
je u srednjovjekovnoj raspravi proširene na sve opće pojmove. U dugim raz-
mišljanjima o karakteru takvih pojmova iskristalizirala su se tri stajališta:
• pojmovni realizam (opći pojmovi postoje unaprijed u Božjem umu,

prije stvari, ante rem; oslonac u Platonu; ishodište idealizma)
• nominalizam (realno postoje samo stvari, opći su pojmovi zajednič-
ko ime tih stvari, dolaze nakon stvari, post rem; ishodište u Aristote-
lu; temelj srednjovjekovnoga materijalizma i empirizma)
• konceptualizam, kompromis između prva dva stajališta (pojmovi
postoje i prije stvari, i u stvarima, i poslije u njihovim pojmovima:
conceptus cum fundamento in re)
Rasprava se razbuktala potkraj 11. stoljeća, kada je ekstremni nomina-

list Roscelin proglasio pojmove praznim zvukovima (flatus vocis) i jedini
dignitet pridijelio konkretnim stvarima. Rasprava je doživjela vrhunac u
prvoj polovici 14. stoljeća, u filozofiji Williama Occama. Occam zastupa
ideju o dvije istine, odvaja filozofiju od teologije i time otvara vrata auto-
nomiji znanosti.
U raspravi o univerzalijama srednji se vijek oprostio od svojih apsolut-
nih istina, a u nominalizmu, koji priznaje samo empirijski provjerljive
23

stvari, pripremio je put u modernu znanost. Nije čudno da se glavni istra-
žitelj zbivanja u srednjovjekovnoj opatiji u Ecovu romanu Ime ruže zove
Vilim upravo po Occamu. Roman završava, kao i srednji vijek, u stilu no-
minalizma. Nakon što knjižnicu i cijeli samostan proguta vatra, pripovje-
dač zaključuje: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus, odnosno
u prijevodu: „Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.“
(Eco, 2004: 469, 476)
1.3.3. Srednjovjekovna škola
Glavna je institucija srednjovjekovne kulture bila crkva, u sklopu crkve

samostani, a u sklopu samostana knjižnice. U knjižnicama se prikupljaju,
sređuju, prevode i komentiraju antički i drugi izvori. Knjižnice su rod-
no mjesto srednjovjekovnoga znanja i znanosti. To je znanje nastalo kao
amalgam antičke i judeokršćanske tradicije preko arapskih i islamskih
utjecaja, Platonovih ideja i Svetoga pisma, Aristotelova logosa i biblijsko-
ga „Na početku bijaše Riječ“, tj. Lógos.
Goleme količine spisa i prijepisa antičkih mislilaca, prikupljenih pre-
ko arapskih i drugih izvora u knjižnicama, nisu mogle ostati bez daljnjih
učinaka. Zadaća je srednjovjekovnih duhovnih pregalaca, redovnika i
mislilaca ne samo stvarno prikupljati i prevoditi antička djela nego i sim-
bolično prevesti antičku tradiciju na jezik kršćanske kulture, poduprije-
ti temelje kršćanstva antičkim duhom i antičkim idejama. Tako nastaje
glavna srednjovjekovna filozofska disciplina – skolastika. Zadaća je sko-
lastike prenošenje antičkoga znanja u kršćanski svjetonazor, legitimiranje
kršćanstva uz pomoć antike. Najveću je popularnost stekao Aristotel u
filozofiji Tome Akvinskoga, kada uopće nije morao biti citiran poimence,
nego samo u citatnoj formuli „Kao što reče filozof “ (Ut philosophus dixit).
Albert Veliki preuzima preko islamskih i židovskih izvora Aristotelovu
baštinu prirodoslovlja te uzdiže eksperiment do statusa metode: „samo je
eksperiment pouzdan u takvim stvarima“ (experimentum solum certificat
in talibus). U djelu Opus maius (između 1266. i 1268), adresiranom papi,
24

Roger Bacon tvrdi da ono što se logički zaključuje per argumentum treba
provjeriti per experimentum, te da je vještina eksperimentiranja „kraljica
svih znanosti“ (usp. Bazala, 1980: 61, 68).
Ali to nije bilo sve. Potreba za doslovnim i simboličnim prevođenjem
antičke tradicije zahtijevala je instituciju za prihvaćanje i memoriranje go-
leme građe prikupljene u knjižnicama i arhivima. Tako se u samostanima
vrlo rano rađa srednjovjekovna škola. Srednjovjekovna je škola institucija
za presađivanje antičke tradicije u biblijski vrt. Odatle kultura učenja pre-
ko citata. Srednjovjekovne su škole goleme citatne ustanove u kojima se do
bubantstva uči, ponavlja i utvrđuje antičko gradivo kao legitimacija vlasti-
te kulture. Odatle popularni citatni oblici antologije (od grč. ánthos – cvi-
jet) i florilegiji (od lat. flos, floris – cvijet) – zbirke misaonih „cvjetova“ koje
su izdvajale i kanonizirale kulturne vrijednosti što ih je srednji vijek trebao
prihvatiti. Odatle pomno razrađeni i hijerarhizirani sustav školstva.
Srednjovjekovna naobrazba obuhvaćala je sedam slobodnih umijeća
(septem artes liberales) raspoređenih u trivij (gramatika, retorika i dija-
lektika) i kvadrivij (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba, poslije i
druge kombinacije). Trivij je označivao „niže“ znanosti u hijerarhiji nao-
brazbe i nije imao pogrdno značenje, kao kasniji termin trivijalan u smi-
slu otrcan, plitak, kojega je pogrdan smisao nastao tek u prosvjetiteljstvu
i modernome elitističkom kanonu. U triviju se učilo „za rječitost“ (ad
eloquentiam), a u kvadriviju „za mudrost“ (ad sapientiam), što je u cjelini
školovanja davalo ukupnost znanja ad eloquentiam et ad sapientiam (usp.
Bazala, 1980: 46–47).
1.3.4. Srednjovjekovna sveučilišta
Razvojem građanskoga staleža nastaju javne gradske škole koje nastavlja-

ju tradiciju samostanskih škola. Razvijaju se i upotpunjuju trivij i kva-
drivij te se u višim školama ujedinjuju u studium generale. Ta je nastava
omogućivala višu naobrazbu. Iz toga će se studija razviti studium univer-
sale koji će svoj institucionalni okvir dobiti u sveučilištima. Tu će niknuti
25

preobrazbeni pokreti humanizam i renesansa, a s njima novi tip znanja i
znanosti. Prvo sveučilište, po kojemu se naziva sveučilišna reforma na po-
četku 21. stoljeća, bilo je u Bologni. Tamošnja visoka škola sa svojim na-
stavnim programom studium generale dobila je 1158. od cara Friedricha
Barbarosse povlastice authentica habita. Bila je to prva službeno priznata
autonomija, koju je sveučilište pomno čuvalo. Uslijedila je serija osnuta-
ka sveučilišta: Padova i Pariz 1220., Lisabon 1290., Rim 1303., Firenca
1321., Prag 1348., Krakov 1364., Beč 1365…, Zagreb 1669..., Moskva
1755…, London 1825…, Atena 1837… Termin universitas (univerzitet,
sveučilište) nije u početku značio sveukupnost znanja, nego ustanovu za
skupno stanovanje i boravak učitelja i đaka. To je zabilježeno u nazivu
visoke škole u Bologni: Universitas magistrorum et scholarium. Srednjo-
vjekovno je sveučilište stvorilo i zametke znanstvenih žanrova. Tako je na
Pariškome sveučilištu već 1220. postojao popis obveznih udžbenika i trak-
tata – Chartularium Universitatis Parisiensis (usp. Bazala, 1980: 71–73).
1.3.5. Oživljavanje srednjovjekovne tradicije
Već i letimičan pogled u povijest srednjovjekovnih sveučilišta otkriva ko-

liko je tradicija srednjovjekovnoga školstva sačuvana unatoč modernim
kritikama i reformama. Svi važni nazivi sveučilišnih ustanova i funkcija
potječu iz srednjovjekovnoga svjetskog jezika – latinskoga: studij (stu-
dium), fakultet (facultas), kolegij (collegium, prvo značenje, kao i kod
sveučilišta, odnosilo se na stambenu zgradu za profesore i đake), rektor,
dekan, profesor, alma mater, sveučilišna himna Gaudeamus igitur itd.
Današnja studijska reforma nosi ne samo naziv bolonjski proces po
prvome priznatom sveučilištu nego se i po svojoj strukturi vraća na
srednjovjekovnu školsku tradiciju, tj. oživljuje ju u novome kulturnom
kontekstu. Struktura studija koja sadržava tri godine preddiplomskoga
studija, dvije godine diplomskoga studija te otvara mogućnost za poslije-
diplomski doktorski studij oslanja se na strukturu srednjovjekovne nao-
brazbe. To potvrđuju i izravni citati naziva koji se stječu tijekom studija.
26

Prvi dio studija završava diplomom bakalaureat, a student koji je polo-
žio diplomski ispit jest baccalaureus, kao i u srednjovjekovnoj organiza-
ciji studija. Dodatne dvije godine završavaju stjecanjem naziva magistar
znanosti po uzoru na srednjovjekovni naziv magister artium. Napokon,
poslijediplomski studij nakon tri godine kruni akademski stupanj doktor
(lat. doctor – učitelj, instruktor; od glagola docēre – poučavati). Tako se
potvrđuje da se u memoriji kulture ništa ne gubi, nego samo mijenja s
promjenom povijesnoga konteksta. Jedan je od znakova prihvaćanja, ali
i promjene tradicije na kraju 20. i početku 21. stoljeća institucionalno
uvođenje i kanonizacija rodno korektnih ženskih oblika u akademskim
diplomama, dokumentima i oblicima sveučilišnoga života (v. II. 1.5. i III.
4.2.7, Kratice akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva).
Oživljavanje srednjovjekovne baštine u nazivu reforme, strukturi stu-
dija i terminologiji akademskih zvanja svjedočanstvo je koliko reformu
sveučilišta na početku 21. stoljeća dugujemo korekturi prosvjetiteljstva i
novovjekovnoga ideala znanja i znanstvenosti, za koje je srednji vijek bio
„mračno“ razdoblje zapadne povijesti. To je istodobno znak da se u doba
nove globalizacije, kada je svjetski jezik engleski, pozivamo na srednjovje-
kovni globalizam kršćanske civilizacije, kada je službeni jezik bio latinski,
te se tako posredno preko latinske tradicije prisjećamo i helenističke glo-
balne civilizacije, kada je svjetski jezik bio grčki.
2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST
2.1. STVARANJE MODERNE ZNANOSTI: 14. i 15. STOLJEĆE
2.1.1. Pretpostavke za nastanak novovjekovne znanosti
Novovjekovno znanje i novovjekovna znanost, začeti u srednjovjekovnoj

raspravi o univerzalijama i srednjovjekovnome školstvu, rođeni su u doba
humanizma i renesanse u 14. i 15. stoljeću. Dogodilo se to:
27

• u osjećaju kraja srednjega vijeka i nadolaska novoga doba,
• u Kopernikovu obratu od Ptolemejeva geocentričnoga sustava prema
heliocentričnomu sustavu,
• u Kolumbovu otkriću novoga kontinenta,
• u ranim sveučilištima i učenim društvima – akademijama,
• u razvoju kapitalističkoga gospodarstva.
2.1.2. Akademije: Od humanizma i renesanse do danas
Termin akademija (od Platonove škole Akadḗmeia) danas se pojavljuje u

tri značenja: 1. kao naziv nekih viših škola koje nisu u sklopu sveučiliš-
ta (npr. Akademija likovnih umjetnosti, Akademija kazališne i filmske
umjetnosti, Bogoslovska akademija), 2. kao svečana priredba s prigod-
nim programom i 3. kao naziv najviših institucija znanosti i znanja (npr.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).
U renesansi i ranome novom vijeku akademije su učena društva neovis-
na o crkvenim autoritetima, najčešće pod zaštitom svjetovnoga vladara i
privatnih mecena. To su mjesta rođenja i odrastanja moderne znanstvene
misli. Okupljale su istomišljenike te se bavile pojedinim znanstvenim dis-
ciplinama ili znanošću i umjetnošću u cjelini. Ističući svoju neovisnost,
akademije su njegovale posebne institucionalne oblike ponašanja, stvara-
le su posebna pravila i titule za članove te često nosile neobična, katkad
humoristična imena (npr. u Dubrovniku Akademija Ispraznijeh ili Dan-
gubnijeh, Akademija šturaka).
Akademije su vrlo rano počele njegovati narodni jezik i postajati rasa-
dišta narodnoga duha nasuprot srednjovjekovnomu latinskom globaliz-
mu. Ishodište je suvremenih nacionalnih akademija talijanska Accademia
della Crusca (od tal. crusca – mekinje), osnovana 1582. u Firenci. Glavna
joj je zadaća bila njegovanje talijanskoga jezika, tj. čišćenje od barbariza-
ma („mekinja“). Ta je akademija bila prva institucija za nacionalni jezik,
nastala na izdisaju srednjovjekovne latinštine. Po uzoru na tu akademiju
djelovala je od 1599. do 1604. u isusovačkome kolegiju u Rimu akademi-
28

ja za proučavanje i poučavanje hrvatskoga jezika pod nazivom Ilirska aka-
demija (Academia linguae Illyricae). U okrilju te akademije Bartol Kašić
napisao je na latinskome prvu gramatiku hrvatskoga jezika pod naslovom
Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri
duo, 1604). U dubrovačkoj Akademiji šturaka, koja je trajala vrlo kratko,
latinski je u raspravama bio zabranjen.
Iz renesansnih i ranih novovjekovnih akademija razvile su se današnje
akademije – najviše znanstvene ustanove pojedinih naroda i kultura.
Poseban sjaj akademije su postigle u 19. stoljeću, u doba konstituiranja
modernih nacionalnih država. Premda mnogi ugledni znanstvenici i
umjetnici nisu postali akademici (članovi Francuske akademije nisu bili
Balzac, Baudelaire, Descartes, Flaubert, Proust, Zola), članstvo u akade-
miji znak je društvenoga prestiža, a akademici zaštitni znak društva i
kulture.
2.1.3. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Zbog duge tradicije i velikoga ugleda akademije znanosti i danas su najvi-

še kulturne ustanove. One su često zrcalo cijelih kultura, njihovih stanja
i perspektiva. Na tragu slavenske identifikacije i u duhu ilirskoga prepo-
roda hrvatska nacionalna akademija osnovana je zaslugom biskupa Josipa
Jurja Strossmayera 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znano-
sti i umjetnosti ( JAZU). Pod tim je imenom djelovala do 1941., kada
je preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU).
Nakon Drugoga svjetskog rata ponovno se zove Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, a od 1991. Hrvatska akademija znanosti i umjet-
nosti. Tako je i u povijesti imena najviše znanstveno-kulturne ustanove
zapisana politička i društvena povijest. O važnosti djelovanja Hrvatske
akademije znanosti svjedoči njezina najstarija edicija: Rad [Jugoslaven-
ske] Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od pokretanja serije 1867.
do jubilarne 500. knjige 2009. u Radu je objavljeno preko 3000 znanstve-
nih radova, u kojih je nastanku sudjelovalo oko 1600 autora.
29

2.2. RANO DOBA MODERNIH ZNANOSTI:
OD POČETKA 17. DO KRAJA 18. STOLJEĆA
2.2.1. Moderna znanost in statu nascendi
Ako se vratimo na početak novoga vijeka i pogledamo ideje o znanosti,

znanstvena djela i sudbine znanstvenika toga doba, vidjet ćemo kako je na-
stajala slika o modernoj znanosti i etosu znanstvenika. U ranoj novovjekov-
noj znanosti, od početka 17. do kraja 18. stoljeća, slika o znanosti i znan-
stveniku puni se herojskim crtama, u 19. stoljeću veže se uz ideju napretka,
u prvoj polovici 20. stoljeća obuhvaća „veliku znanost“ i učvršćuje znan-
stveni etos, u posljednjoj trećini 20. stoljeća ljulja se pod teretom kritike i
sumnje, a na početku 21. stoljeća ponovno se uzdiže i oživljuje u novome
sjaju. Rana novovjekovna znanost bila je priprema za stvaranje najefikasni-
jega zapadnoga civilizacijskog pogona – modernih znanstvenih disciplina,
i najveće društvene institucije zapadne kulture – moderne znanosti.
2.2.2. Autonomija i neutralnost znanosti
Teza Nikole Kopernika (1473–1543) da se Zemlja kreće oko Sunca, a ne

obratno, kao što se vjerovalo od antičkoga doba, utemeljila je modernu
astronomiju, preobrazila ukupnu sliku svijeta te postala okvirom moder-
noga znanja i modernih znanosti. U obrani te teze, u oštrome sukobu s crk-
venom ideologijom i inkvizicijom, nastale su dvije ideje o modernoj zna-
nosti: ideja o autonomiji i ideja o neutralnosti znanja i znanosti. Spaljivanje
talijanskoga filozofa Giordana Bruna (1548–1600) na trgu u Rimu zbog
naučavanja heliocentrizma svjedočanstvo je o herojskoj borbi pojedinca za
znanstvena uvjerenja pod cijenu žrtve života. Talijanski fizičar, astronom
i matematičar Galileo Galilei (1564–1642) zauzimao se za heliocentrični
sustav, a nakon što ga je Inkvizicija prisilila da se odrekne Kopernikova
nauka, navodno je rekao: „Ipak se kreće“ (Eppur si muove). Činjenica da
je pri tome izbjegao Brunovu sudbinu govori o slabljenju crkvenoga au-
toriteta i ostvarenom pravu na autonomiju znanosti. Tako je u raspravi o
30

heliocentričnome sustavu i sukobu s inkvizicijom, u osobnoj žrtvi i požr-
tvovnosti za znanost, nastala jedna od važnih komponenata ukupne slike
moderne znanosti. Protagonisti toga sukoba, Bruno i Galileo, bili su dugi
niz godina utjelovljenja znanstvenoga etosa: autonomije i neutralnosti,
genijalnosti i heroizma, sve do umjetničkih simbola slobode u opusu Mi-
roslava Krleže i drami Antuna Šoljana Galileovo uzašašće (1965).
2.2.3. Empirizam i humanistički utilitarizam: Metoda indukcije;

Znanost – nova religija
Francis Bacon (1561–1626), engleski filozof, pisac i državnik, utemelji-

telj je modernoga empirizma i pragmatizma. Bacon polazi od prirodnoga
ljudskog razuma (lumen naturale) i njegova „prava“ na gospodstvo nad
prirodom. Kao što se postmoderni filozof Jacques Derrida na kraju 20.
stoljeća služi metodom dekonstrukcije kako bi kritizirao „logocentrizam“
zapadnoga mišljenja i znanja, tako Bacon na početku moderne kulture
izlaže kritici sadržaje uma ispunjene skolastičkim znanjima.
Središnji dio Baconova djela Velika obnova znanosti (Instauratio mag-
na scientiarum, 1620), Novi instrument znanosti (Novum organum scien-
tiarum) po izvornome Aristotelovu Órganon, sastoji se od dva dijela. U
prvome dijelu Bacon oslobađa ljudski razum tradicionalnih zabluda i
predrasuda („idola“) kako bi ga tako očišćenoga pripremio za novu znan-
stvenu metodologiju koju će razviti u drugome dijelu spisa. Bacon razli-
kuje četiri tipa tradicionalnih zabluda:
• idola tribus (zablude osjetila, dio univerzalne ljudske prirode)

• idola specus ili zablude špilje (zablude odgoja i tradicionalnih auto-
riteta)
• idola fori ili zablude trga (predrasude ljudske zajednice, tj. javnoga
mnijenja)
• idola theatri ili zablude pozornice (zablude velikih metafizičkih sus-
tava koje sprječavaju neposrednu iskustvenu spoznaju)
31

Nakon te velike „dekonstrukcije“ tradicionalnoga iskustva i metafizike
Bacon utemeljuje znanost na metodi indukcije i eksperimenta namjenju-
jući joj utilitarnu funkciju poboljšanja ljudskoga života u funkciji ideje o
napretku. Indukcija i eksperiment načini su „pokoravanja“ prirodi kako
bi se njome moglo zagospodariti (natura parendo vincitur, Bacon, 1964:
117). Oba dijela Novoga instrumenta podnaslovljena su „Aforizmi o pri-
rodi i/ili o kraljevstvu ljudskome“. Sintagma „o kraljevstvu ljudskome“
izraz je sekularizacije novovjekovne znanosti i uloge koju će znanost igra-
ti od početka novoga vijeka do kritike moderne znanosti u posljednjoj
trećini 20. stoljeća. Bila je to uloga ovozemaljske religije s pomoću koje
čovjek provodi projekt humanističke emancipacije i ostvaruje gospod-
stvo nad prirodom i svemirom.
2.2.4. Novovjekovni racionalizam i individualizam: Cogito, ergo sum;

Znanstvena metodologija: Clare et distincte
René Descartes (1596–1650) osnivač je novovjekovnoga racionalizma

i otac novovjekovne filozofije. Služeći se metodičkom sumnjom („u sve
valja sumnjati“, de omnibus dubitandum est,), nakon redukcije svih sadr-
žaja svijesti, Descartes u djelu Rasprava o metodi (Discours de la méthode,
1637) dolazi do jedine izvjesnosti: individualne ljudske misli. U maksimi
„Mislim, dakle jesam“ (Cogito, ergo sum) Descartes je otkrio samouvjere-
noga racionalnog pojedinca koji će utemeljiti moderno znanje i znanost,
a time i cijelu modernu kulturu. Taj je subjekt monologičan (nastupio
je u prvome licu jednine) i apsolutno racionalističan (ne poznaje ništa
drugo osim vlastitoga uma). Spoznaja je po Descartesu istina koju Cogito
postiže s pomoću jasnih i razgovijetnih pojmova (clare et distincte). Time
je formuliran ideal znanstvene istinitosti i postavljeni temelji znanstvene
metode: normativna racionalnost zasnovana na matematičkim i formalno-
logičkim modelima (more geometrico).
Descartes je u ontologiji dualist, a u shvaćanju prirode mehanički ma-
terijalist. Svijet se sastoji od dvije tvari: res cogitans (misleća tvar, duh,
32

Cogito) i res extensa (protežna tvar, tijelo, priroda). Takav dualizam ute-
meljio je metodu eksperimenta, koju je inaugurirao Bacon. Priroda i tije-
lo, shvaćeni kao res extensa, „stroj“ i „automat“ (Descartesovi termini),
postali su predmet nad kojim res cogitans obavlja pokuse. Istodobno Co-
gito povezuje sve znanosti u jedinstvenu cjelinu, pa je i Descartes, kao i svi
mislioci ranoga novovjekovlja, univerzalni znanstvenik: filozof je i me-
todičar znanosti, otkrio je analitičku geometriju i dao niz matematičkih
rješenja i poučaka, bavio se fizikom, fiziologijom, medicinom i teorijom
glazbe, napisao je djelo o dioptriji i meteorima, secirao je kunića i prouča-
vao ustroj živaca i mišića ljudskoga tijela.
2.2.5. Univerzalnost i cjelovitost znanja: Enciklopedija
Klasični ideal univerzalnosti i cjelovitosti znanja, stvoren u davnini i pre-

nesen preko srednjega vijeka, doživio je prvi vrhunac u doba humanizma i
renesanse, a drugi u 17. i 18. stoljeću, uoči ili u doba prosvjetiteljstva. Ori-
ginalno iznašašće prosvjetiteljskoga projekta oslobođenja od skolastike i
naslijeđenih znanja, „predrasuda“, zabluda i mitova bila je enciklopedija.
Enciklopedija (grč. enkýklios – opći + paideía – naobrazba) pregledni je
žanr sveukupnoga znanja, bilo općega (univerzalna enciklopedija) bilo
posebnoga u pojedinim znanstvenim područjima (specijalna, stručna
enciklopedija). Enciklopedijama se mogu smatrati srednjovjekovna djela
pod nazivom Summa theologiae i slične zbirke znanja. Kao specijalni žanr
sveukupnoga sređenog znanja u zapadnoj kulturi enciklopedija je proi-
zvod prosvjetiteljskoga duha uoči Francuske revolucije. U tome se obli-
ku Descartesov Cogito, sada utjelovljen u liberalnome građaninu, htio
osloboditi svih Baconovih „idola“ iz „mračnoga“ srednjeg vijeka i tako
uz pomoć prirodnoga razuma i kritičkoga znanja pripremiti za rušenje
feudalnoga sustava i političku pobjedu građanske klase.
Termin enciklopedija, blizak današnjemu značenju, prvi je uporabio
hrvatski latinist, Zagrepčanin Pavao Skalić (1534–1575) u naslovu svoga
djela Znalac enciklopedije ili kruga svetih i svjetovnih disciplina (Encyclo-
33

paediae, seu orbis disciplinarum, tam sacrarum quam prophanarum, epi-
stemon, Basel, 1559). Prikupljeno znanje prvi je put sređeno abecednim
redom u djelu Heinricha Alsteda Enciklopedija razlučena u sedam svezaka
(Encyclopaedia septem tomis distincta, 1630). Očevi moderne enciklope-
dije u današnjemu smislu francuski su prosvjetitelji J. B. le R. d’Alembert
i Denis Diderot. Oni su zamislili i uz pomoć istaknutih pojedinaca svoga
doba ostvarili najveći prosvjetiteljski projekt u dvanaest knjiga pod na-
zivom Enciklopedija ili razumski rječnik znanosti, umjetnosti i obrta, sa-
stavljen od udruge učenjaka (Encyclopédie, ou Dictionnaire raisonné des
sciences, des arts et des métiers, par une société de gens de lettres). Prvi je sve-
zak objavljen 1751., a posljednji 1772. Znanje je prvi put izašlo iz uskih
elitnih krugova i postalo dostupno širim društvenim slojevima. Bila je to
prva demokratska veleknjiga – institucija znanja koja je na duhovnome
planu pripremila Francusku građansku revoluciju i postala uzorom svih
modernih enciklopedija.
2.2.6. Univerzalnost i cjelovitost znanja: Pojedinačni opusi i geniji
Ono što je enciklopedija na planu kolektivnoga znanstvenog rada, to su

opusi velikih novovjekovnih umova na individualnome planu – vrhunac
tradicionalnoga i modernoga univerzalizma. Izdvojit ću četiri primjera,
jedan s dominantno filozofskoga, dva s dominantno prirodoslovnoga i
jedan s dominantno književnoga područja.
G. W. F. von Leibniz (1646–1716), njemački filozof, pravnik, polihi-
stor, teolog, matematičar, fizičar, diplomat, autor poznatoga filozofskog
djela Monadologija (1714), napisao je prvi znanstveni rad De principio
individui sa sedamnaest godina, predlagao je francuskomu kralju Luju
XIV. da prokopa Sueski kanal, s Newtonom je vodio žestoku polemiku
oko prvenstva otkrića diferencijalnoga i integralnoga računa, uveo je ter-
minologiju i simboliku infinitezimalnoga računa, otkrio je zakon o odr-
žanju energije, bavio se psihologijom podsvijesti i davao mjerodavne gos-
podarske savjete iz različitih područja.
34

Isaac Newton (1642–1727), engleski fizičar, matematičar, astronom
i filozof, otac klasične mehanike, ključna je figura novovjekovne univer-
zalne znanosti. Otkrio je zakone gravitacije, inercije, gibanja Mjeseca i
planeta te iznio teoriju disperzije svjetlosti i boja u raspravi Nova teorija
svjetlosti i boja (New Theory about Light and Colour, 1672). Začetnik je
diferencijalnoga i integralnoga računa. Napisao je fundamentalno djelo
moderne fizike Matematička načela filozofije prirode (Philosophiae natu-
ralis principia mathematica, 1687) u kojemu je postavio i obrazložio tri
zakona klasične mehanike (tzv. Newtonovi aksiomi). Premda je to djelo
iz fizike i mehanike, dakle pripada području prirodnih znanosti, u na-
slovu je djela termin „filozofija“, jer su tada sve znanosti još bile u krilu
klasične „kraljice znanosti“.
Hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa Ruđer Bošković (1711–1787),
po kojemu je pedesetih godina 20. stoljeća imenovan središnji nacional-
ni prirodoznanstveni Institut „Ruđer Bošković“ u Zagrebu, jedan je od
posljednjih svestranih ljudi humanističke i renesansne tradicije. Fizičar,
matematičar, astronom i filozof, Bošković je bio profesor i diplomat, ar-
hitekt, arheolog i pjesnik. Obračunavao se sa skolastičkim zabludama,
istraživao je pukotine na kupoli crkve sv. Petra u Rimu i mjerio meridijan-
ske stupnjeve između Rima i Riminija. Izabran je za člana Royal Society
u Londonu, ali nikada nije postao članom pariške akademije znanosti,
premda je na sjednicama te akademije često držao zapažena predavanja.
Smatra se da je to spriječio gremij francuskih fizičara i astronoma na čelu
s Laplaceom. Putovao je u Carigrad kako bi promatrao prolazak Venere
ispred Sunca, ali je zakasnio na događaj, pa je otputovao u Poljsku, što je
rezultiralo putopisom. Držao je katedru za optiku i astronomiju u Mila-
nu te svestrano sudjelovao u izgradnji zvjezdarnice u Breri. Bio je nadzor-
nik optike za francusku mornaricu u Parizu. Glavno mu je djelo Teorija
prirodne filozofije svedena na jedinstveni zakon sila koje postoje u prirodi
(Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natu-
ra existentium, 1758). Kao što je Bošković jedan od posljednjih velikana
humanističkoga univerzalizma, tako i njegovo kapitalno djelo prirodu još
promatra pod okriljem filozofije.
35

Napokon, ovaj izbor iz humanističke klasike zaokružit ću J. W. von
Goetheom (1749–1832). Goethe je ključna figura predromantičnoga
„doba genija“ (Geniezeit). U ideji genija moderna je kultura imaginirala
apsolutni individualni subjekt: lik nadnaravno talentiranoga umjetnika
i genijalnoga znanstvenika. Genijalni je umjetnik čista suprotnost Des-
cartesovu pojmu Cogito. On je stvaralački kaos, iracionalna i nadnarav-
na energija koja stvara velika neponovljiva umjetnička djela. Genijalni je
znanstvenik sve to plus nadnaravna sposobnost da se iracionalna energija
pretoči u apsolutni racionalni red. Znanstveni je genij stvaralački kaos i
metodički logos, intuitivno otkriće i racionalni dokaz, on je utjelovljenje
božanske prirode (natura naturans) na području racionalnosti, stvaratelj
velikih kulturnih djela na dobrobit čovječanstva. Goethe je utjelovio oba
tipa genijalnoga stvaralaštva. Autor je kanonskih književnih djela Pat-
nje mladoga Werthera (Die Leiden des jungen Werthers, 1774), Faust (I,
1808; II, 1832), Iz moga života: Pjesništvo i zbilja (Aus meinem Leben:
Dichtung und Wahrheit, 1811., 1812., 1814., 1833), ali i poznavatelj i
istraživač prirodnih zakona. Uveo je termin „svjetska književnost“ (Welt-
literatur), pisao je djela iz prirodoslovlja, proučavao je Mjesec i bavio se
teorijom boja.
2.3. HEROJSKO DOBA MODERNIH ZNANOSTI:

OD KRAJA 18. STOLJEĆA DO PRVOGA SVJETSKOG RATA
2.3.1. Filozofske pretpostavke moderne znanosti: Kant i Hegel
S književnikom i univerzalnim genijem Goetheom stigli smo do kra-

ja novovjekovne znanosti, ali ne i do moderne znanosti. Epistemološke
pretpostavke moderne znanosti u užem smislu osigurala su dva filozofa.
Ono što su za antičku filozofiju i kulturu bili Platon i Aristotel, to su za
moderno znanje i modernu znanost Kant i Hegel.
Immanuel Kant (1724–1804) otac je njemačkoga klasičnog idealizma
i utemeljitelj zapadnoga filozofskog kriticizma. Postavio je četiri pitanja:
36

Što mogu znati? (Kritika čistoga uma), Što trebam činiti? (Kritika prak-
tičnoga uma), Što je umjetnost? (Kritika rasudne snage) i Što je čovjek?
(Metafizika ćudoređa). U spoznajnoj teoriji Kant je izveo tzv. „koperni-
kanski obrat“ – ograničio je kartezijanski novovjekovni racionalizam.
Na pitanje „Što mogu znati?“ odgovorio je tezom o granicama ljudske
spoznaje. Spoznati možemo samo ono što nam dopušta naš um i samo po
zakonima toga uma. Nema apsolutne spoznaje ni apsolutne istine, naše su
spoznaje dijelovi ljudskoga iskustva i određene su kategorijama ljudskoga
uma. Ding an sich, „stvar o sebi“, ostaje nespoznatljiv, izvan mogućega
iskustva. Bio je to epistemološki skepticizam (nema apsolutne istine), ali
ne i relativizam (istina postoji unutar ljudskoga iskustva). Kantov „koper-
nikanski obrat“ utemeljio je moderni individualizam i spoznajni kritici-
zam. Kantov spoznajni kriticizam pratit će modernu znanost sve do Karla
Poppera i metode dekonstrukcije na kraju 20. stoljeća te u novome obliku,
zajedno s tradicijom srednjovjekovnoga nominalizma i konceptualizma,
utemeljiti postmoderni epistemološki konstruktivizam (v. dolje 4.2.1).
Filozof koji je novovjekovni racionalizam doveo do savršenoga sustava
i ideje cjelovitosti bio je G. W. F. Hegel (1770–1831). U svojoj filozofiji
Hegel je cijeli svijet izveo iz apsolutnoga duha: prirodu, osjetilnost, čovje-
ka, povijest, umjetnost i kulturu u cjelini shvatio je kao prolazne postaje
na proputovanju duha k samomu sebi. To se proputovanje odvija u čaro-
liji dijalektičke metode: teza (apsolutni Duh), antiteza (sveukupna raz-
nolikost svijeta kao beskrajno Drugo kroz koje Duh prolazi) te napokon
sinteza (sve drugosti i suprotnosti pomirene u veličanstvenoj sintezi apso-
lutnoga znanja, u kojemu je Duh pounutrio suprotnosti i tako pomirio,
tj. shvatio samoga sebe preko bogatstva cijeloga svijeta). Hegelova je apso-
lutna filozofija posljednja točka na kojoj je ideal esencijalne utemeljenosti,
cjelovitosti i sustavnosti znanja doživio posljednji sjaj i ujedno kraj.
Ostvarivši totalni sustav znanja u filozofiji apsolutnoga duha, Hegel je
proglasio da je u njegovu misaonome sustavu filozofija stigla do „kraja“.
Nije to bio kraj svake filozofije, nego vrhunac i kraj zapadne metafizike
kao objektivne ontologije i logičkoga sustavotvornog znanja koje uteme-
ljuje i okuplja cjelokupno znanje i sve znanosti. Blistavi kraj „kraljice zna-
37

nosti“ u Hegelovu filozofskome sustavu postao je blistavi početak heroj-
skoga doba moderne znanosti i modernih znanstvenih disciplina.
2.3.2. Odvajanje znanstvenih disciplina i kult znanosti
Herojsko doba modernih znanosti počelo je potkraj 18. stoljeća i trajalo

je kroz cijelo „dugo 19. stoljeće“ (Hobsbawm) sve do Prvoga svjetskog
rata. Obilježila su ga dva fenomena: odvajanje zasebnih znanstvenih dis-
ciplina i stvaranje kulta znanosti i znanja.
Današnji pojam znanosti, koji je ušao u sve definicije, koji sadržava dva
smisla, znanost kao sveukupno znanje i znanost kao pojedine znanstvene
discipline, nastao je tek u 19. stoljeću iz raspadnute Hegelove kabanice i
simboličnoga „kraja filozofije“ kao „kraljice znanosti“. Pojedina su znanja
postojala već i prije, od antičke matematike i medicine do srednjovjekov-
noga kvadrivija. Ali sva su pojedinačna znanja bila pod okriljem filozo-
fije kao najviše duhovne djelatnosti koja okuplja sve ostale struke. Isaac
Newton i Ruđer Bošković ne pišu znanost o prirodi, nego „filozofiju pri-
rode“. Objektivnost i apsolutnost znanja, savršena i završena u Hegelovoj
apsolutnoj filozofiji, preselila se u 19. stoljeću u pojedinačne znanstvene
discipline. Svaka je znanost na svome specijalnom području željela biti
velika, autonomna i cjelovita poput Hegelova sustava.
Proces izgradnje i specijalizacije posebnih znanstvenih područja i dis-
ciplina nije ni danas dovršen. Štoviše, u suvremeno virtualno doba svjedo-
ci smo izdvajanja novih znanstvenih disciplina i goleme industrije znanja.
Tako suvremena znanost sa svojim širom otvorenim sustavom različitih
specijalnih znanja i područja manje nalikuje na moderni humanistički
znanstveni univerzum, a više na nepregledni srednjovjekovni arhiv. Jed-
na od razlika između modernoga i suvremenoga znanja jest u tome što
se negdašnji srednjovjekovni kvadrivij proširio do neslućenih razmjera i
ispunio najrazličitijim specijalnim znanjima, područjima, poljima i gra-
nama s tendencijom sve uže parcelizacije i atomizacije do najtanjih znan-
stvenih struna. Odatle studijska reforma na prijelomu 20. i 21. stoljeća.
38

Bolonjski je proces s jedne strane citat srednjovjekovnoga školstva (termi-
nološki oslon na prvo legalizirano sveučilište u Bologni), a s druge način
da se svlada nezadrživa specijalizacija i lakše povežu raspršene znanosti i
znanja (načelo interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti).
2.3.3. Moderna znanost – institucija nad institucijama
Ako danas, iz odmaknute perspektive, pogledamo modernu kulturu, vi-

djet ćemo ono što smo već znali, ali i mnogo toga što je do sada bilo skri-
veno. Ono što nismo dovoljno jasno vidjeli ni znali, a što upravo otkriva
perspektiva povijesti znanja i znanosti, jest činjenica goleme institucio-
nalizacije koja počinje na prijelomu 18. i 19. stoljeća. U to doba nastaju
pojedinačne, stvarne i simbolične institucije i mitovi moderne kulture.
Zbog njihove „veličine“ ovdje ih donosim velikim slovom, a zbog pripad-
nosti različitim hijerarhijama abecednim nizom:
Genij (veliki protusubjekt Descartesovu pojmu Cogito)

Građanin
Industrija
Moda
Muškarac (sin koji je svrgnuo oca)
Muzej
Nacija
Originalnost (u modernoj umjetnosti)
Pojedinac
Povijest (linearno kretanje naprijed)
Progres
Roman (veliki književni žanr)
Slika (veliki likovni žanr, npr. institucionalizacija Monne Lise
Leonarda da Vincija)
Velike revolucije
Zapad (kao suprotnost Istoku)
Znanost
Žena („Vječno Ženstveno“)
39

Među tim i drugim velikim institucijama moderne kulture znanost je bila
najveća institucija – institucija nad institucijama. Dok je klasična filozo-
fija bila „kraljica“ znanosti i znanja, moderna je znanost postala „kraljica“
zapadne kulture.
2.3.4. Tajna uspjeha modernih znanosti
Raspad univerzalnoga znanja na specijalna znanja i univerzalne znanosti

na zasebne znanstvene discipline otvorio je put u neviđen razvoj pojedi-
nih znanstvenih područja i specijalnih struka. Taj je razvoj počeo kada
su se discipline iz srednjovjekovnoga kvadrivija i druge prirodne znanosti,
oslobođene ispod okrilja filozofije, povezale s prvom industrijskom revo-
lucijom. Ono što su znanosti sanjale u intuicijama, tražile u opažanjima,
potvrđivale u eksperimentima, obrazlagale matematičkim metodama u
dokazima i svečano patentirale u otkrićima to je prva industrijska revolu-
cija počela ostvarivati u svakodnevnome životu. Odvajanje posebnih znan-
stvenih disciplina udruženo s prvom industrijskom revolucijom rezultiralo
je neviđenim napretkom znanosti, njezinim pragmatičkim uspjesima i na-
pokon ustoličenjem u zapadni kulturni mit. Znanost i tehnologija kreću u
osvajanje prirode i postaju pogonska sila za ostvarivanje prosvjetiteljskoga
projekta čovjekove emancipacije i neograničenoga napretka kulture.
Tajna uspjeha moderne znanosti, a napokon i uzdignuća u zapadni
mit, bila je u formuli:
genijalna intuicija + opažanje + eksperimenti + otkriće +

matematičko-logičko izlaganje dokaza + tehničke mogućnosti prve
industrijske revolucije + praktična primjena =
dotad nezamisliv progres =
„kraljevstvo zemaljsko“
Svijet u kojemu danas živimo takvo je „kraljevstvo zemaljsko“ o kojemu

je kao o znanstvenome idealu na početku novoga vijeka sanjao Francis
40

Bacon. Ne putujemo kočijama i ne kasnimo na znanstveni događaj kao
Ruđer Bošković u Carigrad na susret Venere i Sunca. Ne peremo rublje
ribačom na potocima ni posuđe u masnim sudoperima. Ali avion kojim
paramo nebo može se zajedno s nama zabušiti u poslovni toranj u New
Yorku, ledenjaci se na hladnim zemaljskim polovima povremeno tope,
zbog ozonskih rupa i globalnoga zatopljenja lipe ponegdje ne cvjetaju u
lipnju, nego u svibnju, a ljepotu romantičnoga potoka u koji se slijevaju
otpadne vode kvare mrlje od deterdženta.
2.3.5. Termin znanstvenik
Istodobno sa stvaranjem zasebnih znanstvenih disciplina u prvoj polo-

vici 19. stoljeća pojavljuje se termin znanstvenik. Godine 1830. William
Whewell uvodi pojam „znanstvenik“ umjesto dotadašnjega pojma „filo-
zof prirode“. Zajedno s terminom „znanstvenik“ stvara se herojska slika
znanstvenoga etosa koja će biti dovršena sredinom 20. stoljeća (v. dolje
2.4.4.). Tada, a ni kroz velik dio 20. stoljeća, znanstveni se subjekt ne ime-
nuje imenicama ženskoga roda. Moderna se zapadna znanost, kao što će
pokazati rodni studiji s kraja 20. stoljeća, u svim svojim modusima, od
tipa mišljenja do institucionalnih oblika, konstituirala kao androcentrič-
na. Takva slika znanosti i znanstvenika zajedno sa simboličnim i stvarnim
institucijama ostat će nepoljuljana sve do šezdesetih godina 20. stoljeća.
2.3.6. Prirodne znanosti: Niz otkrića i izuma
Na području prirodnih znanosti herojsko je doba obilježeno nizom ot-

krića i izuma koji će promijeniti lice zapadne civilizacije. Sve je počelo
kada je mali James Watt promatrao kako para u tetkinu loncu podiže
poklopac, a zatim, kada je odrastao, povezao sliku iz djetinjstva u znan-
stvenu činjenicu te napokon 1764./65., u vrijeme kada u Njemačkoj po-
činje „doba genija“, genijalno konstruirao prvi ekonomski iskoristiv parni
stroj. Godine 1803. Robert Fulton konstruirao je prvi parobrod, a godine
41

1814. George Stephenson prvu parnu lokomotivu. Željezničke tračnice
prošarale su krajolik prvi put 1825. Bučni zvuci lokomotive i gusti klobu-
ci dima promijenili su izgled okoliša i način života, ušli su u književnost
i filmove kao simboli moderne civilizacije. Tolstojeva Anna Karenina
okončala je život pod kotačima modernoga znanstvenog izuma. U 19.
stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća nastajala je „željezničarska poezija“,
koju je poslije proučavao doajen Zagrebačke književnoznanstvene škole
Aleksandar Flaker. Još šezdesetih godina 20. stoljeća željezničke su trač-
nice kultni objekt umjetničkih crno-bijelih filmova. Nema vestern-spek-
takla bez slike lokomotive, vlaka i raskošnih oblaka dima.
Otkriće pare i parni izumi bili su tek početak slave modernih znanosti.
Uz pomoć znanosti i novih tehnologija čovjek je počeo dosezati zemalj-
ske rajeve i ostvarivati drevne snove. U fotografiji ostvaren je davni Nar-
cisov san o zaustavljanju vlastite slike. Prve fotografije, dagerotipije (po L.
J. M. Daguerreu) i kalotipije (fotografska tehnika W. H. Talbota), nastale
su 1839. S izumom telefona novovjekovni je pojedinac mogao razgova-
rati na daljinu. U automobilu ostvario je san o individualnoj snazi i slo-
bodi kretanja, zapisan još u Zenonovoj aporiji o strijeli koja se kreće tako
brzo da stoji (onaj koji se kreće automobilom sjedi za volanom). Na filmu
ostvaren je san o totalnoj umjetničkoj mimezi: pokretnim i zvučnim sli-
kama. U zrakoplovu moderni je čovjek ostvario Ikarov san o letenju.
Središnje otkriće herojskoga doba modernih znanosti na području bio-
logije bila je Darwinova teorija o postanku života iz jednostavnih oblika i
teorija evolucije prirodnom selekcijom, izložena u djelu O podrijetlu vrsta
(On the Origin of Species, 1859). U Darwinovoj teoriji života i evolucije
moderni je čovjek sebe vidio kao dio prirode koju je u sve specijalnijim
pojedinačnim znanostima počeo snažno razotkrivati i iskorištavati. Po-
tvrdila je to u kemiji Mendeleevljeva tablica elemenata. Čovjek nije samo
mogao otkriti prirodne elemente, nego je u vlastitim konstrukcijama mo-
gao predviđati još neotkrivene elemente. Dva od budućih elemenata, za
koje je autor periodičnoga sustava predvidio mjesto, poslije će utemeljiti
atomsko i nuklearno doba. U periodičnome sustavu ruskoga znanstveni-
ka rođen je predviđalački duh modernih znanosti. Napokon, prva Nobe-
42

lova nagrada za fiziku 1901. pripala je znanstveniku koji je izumio aparat
za otkrivanje stanja u najvećoj modernoj bolesti – tuberkulozi. Bio je to
W. C. Röntgen, a izum „rendgenski aparat“. Herojsko doba modernih
znanosti trajalo je do Prvoga svjetskog rata, kada je jedan od izuma – zra-
koplov – pomogao u rušenju svijeta koji je uz pomoć modernih znanosti
izgradila prva industrijska revolucija. Ali snaga prosvjetiteljskoga projek-
ta emancipacije i znanosti kao njegova pogona bila je tako nezadrživa i
svježa da je takvi detalji (u suvremenoj terminologiji „kolateralne štete“)
nisu mogli zaustaviti.
2.3.7. Društveno-humanističke znanosti: Pozitivizam
Prirodne znanosti, njihova slika, njihove metode i njihovi uspjesi u heroj-

skome su dobu snažno djelovali na društveno-humanističke znanosti. Na
ruševinama Hegelova filozofskoga sustava izrasta po uzoru na prirodne
znanosti najveća metodologija u društveno-humanističkim znanostima
19. stoljeća – pozitivizam. Pozitivizam je posljednje utočište univerzal-
noga znanja nakon „kraja“ Hegelove apsolutne filozofije. To je neispunje-
na čežnja za cjelinom znanja o društvenim činjenicama bez jedinstvene
ideje koja bi te činjenice mogla okupiti u sustav. Pozitivizam u povijesti
književnosti 19. stoljeća (H. Taine u Francuskoj, V. Belinskij u Rusiji),
kao i pozitivizam u filozofiji (A. Comte), u to je doba slika i prilika pri-
rodoznanstvenoga empirizma. Pozitivizam u humanističkim znanostima
isto je što i realizam u književnosti: križanac između hegelovskoga uni-
verzalizma i scijentizma na tlu kulture i društva.
2.3.8. Pozitivizam 19. stoljeća i znanost o književnosti 20. stoljeća
Što je Hegelova filozofija bila za nastanak modernih prirodnih znanosti

kao zasebnih disciplina u 19. stoljeću, to je pozitivizam bio za nastanak
moderne znanosti o književnosti u 20. stoljeću: točka otklona koja omo-
gućuje stvaranje autonomne discipline. Počevši od ruskoga formalizma
43

dvadesetih godina pa do Zagrebačke književnoznanstvene škole pedesetih
i šezdesetih godina 20. stoljeća, povijest moderne znanosti o književno-
sti kao autonomne discipline jest trajna polemika protiv pozitivizma kao
univerzalne društvene metode. Da bi mogla postati autonomna discipli-
na, moderna znanost o književnosti morala se izdvojiti iz književnopovi-
jesnoga pozitivizma 19. stoljeća. Kraj 20. stoljeća donosi mijenu na svim
područjima znanja, pa i u znanosti o književnosti. To se osobito jasno vidi
u bujanju kulturoloških studija i pristupa. Kulturologija kraja 20. stolje-
ća znak je kraja modernoga autonomnog znanja. Suvremena znanost o
književnosti ne odriče se zakona vlastite discipline što ih je izgradila u 20.
stoljeću, ali se okreće prema drugim znanostima, otkriva nova istraživačka
područja i na neki se čudan način, kao i znanje u drugim sferama, vraća
univerzalizmu – preko kulturnih studija i kulturologije.
Suvremena je kulturologija povratak ranomodernomu univerzalizmu
znanja na paradoksalan način: preko još uže specijalizacije. Tako suvre-
mena znanost sa svojim sustavom specijalnih znanja i područja manje
nalikuje na moderni humanistički znanstveni univerzum, a više na ne-
pregledni srednjovjekovni arhiv. Nove paradigme interdisciplinarnosti i
transdisciplinarnosti Arijadnine su niti koje omogućuju povezivanje sve
udaljenijih područja i kretanje kroz sve neprohodnija polja i sve razgra-
nanije grane.
2.3.9. Prva velika kritika modernoga znanja: Nietzsche
Herojsko doba modernih znanosti nije moglo proći bez svoje mefisto-
felovske sjene. Prva velika kritika zapadnoga znanja i znanosti stigla je u
doba prve velike krize moderne kulture na kraju 19. stoljeća. Dogodilo se
to u estetskoj filozofiji Friedricha Nietzschea (1844–1900), njemačkoga
filozofa poznatog po tezama o „smrti Boga“, „nadčovjeku“, „posljednje-
mu čovjeku“, „preocjenjivanju svih vrijednosti“ (Umwertung aller Werte),
„volji za moć“ (Wille zur Macht) i stanju „s onu stranu dobra i zla“ (Jen-
seits von Gut und Böse).
44

Kantov kriticizam Nietzsche je doveo do radikalne negacije zapadne
filozofije kao metafizike, a time i do kritike istine, smisla, morala, dakle
svih vrijednosti što ih je zapadna kultura gradila preko svoje klasične „kra-
ljice znanosti“, filozofije, od Platona i Aristotela do Kanta i Hegela. Ako
je Kant ograničio Descartesov Cogito na mjeru njegova iskustva, onda
je Nietzsche u svojoj filozofiji negirao Hegelov apsolutni Um i totalno
sustavotvorno znanje. Hegelovoj apsolutnoj znanosti Nietzsche je su-
protstavio „vedru znanost“ (fröhliche Wissenschaft), nasuprot Hegelovoj
apsolutnoj istini proglasio je da je istina retorička figura i „vojska metafo-
ra“, nasuprot apsolutnomu znanstvenom sustavu ponudio je estetizaciju
znanstvenoga diskursa.
U obračunu sa zapadnom metafizikom Nietzsche je prvi kritizirao naj-
veću instituciju moderne kulture: apsolutno znanje i apsolutnu znanost.
Ta će kritika oživjeti u doba postmoderne misli i postati most prema kri-
tikama znanosti koje će se rasplamsati na kraju 20. stoljeća.
2.4. ZLATNO DOBA MODERNIH ZNANOSTI:

OD PRVOGA SVJETSKOG RATA
DO ŠEZDESETIH GODINA 20. STOLJEĆA
2.4.1. Povijesni okvir zlatnoga doba
Nakon Prvoga svjetskog rata moderna se kultura probudila iz ružnoga

sna i nastavila ostvarivati svoj zahuktali novovjekovni projekt emancipa-
cije kao da se ništa nije dogodilo. Ali dogodilo se puno toga. Listopadska
revolucija u Rusiji ohrabrila je utopijske snove i otvorila perspektive so-
cijalnom utopizmu. Istodobno u poraženoj i poniženoj Njemačkoj budi
se nacionalni socijalizam. Početkom tridesetih godina na europskome se
kontinentu uspostavljaju dva totalitarna politička režima i dva totalitarna
društvena sustava koji će obilježiti povijest 20. stoljeća i utjecati na sva
područja kulture. U taj opći povijesni okvir ugrađeno je zlatno doba (zre-
lost) modernih znanosti.
45

Zlatno doba modernih znanosti trajalo je od Prvoga svjetskog rata do
kraja šezdesetih godina 20. stoljeća. Moderna se kultura u to doba nalazi
na vrhuncu. Sve je u to doba veliko. To je doba velikih ideologija, velikoga
Drugoga svjetskog rata u općoj povijesti i velike podjele na dva ideološka
bloka nakon rata. Velikim ratovima, velikim revolucijama, velikim vođama,
velikim političkim idejama i velikim ideologijama odgovarale su na drugim
područjima kulture velika znanost, velika filozofija i velika umjetnost.
2.4.2. Velika otkrića u prirodnim znanostima, velike filozofije

i metodologije u društveno-humanističkim znanostima
U zlatno doba, na vrhuncu zrelosti, moderna je znanost na svim područji-

ma bila velika znanost. Prirodne je znanosti obilježio niz fundamentalnih
otkrića. Takva su u fizici Einsteinova teorija relativnosti iz 1905. i 1916.
te Heisenbergovo otkriće kvantne mehanike 1925. i „načela neodređe-
nosti“ 1927. Ta su otkrića promijenila sliku svijeta, kategorije prostora i
vremena, ljudsku osjećajnost, povijest i individualnost. Teorija relativno-
sti, osim neposrednih učinaka u vlastitoj disciplini, djelovala je na cijelu
kulturu svojom idejom o nepostojanju apsolutnoga vremena, a to u širem
smislu znači i nepostojanju apsolutne istine, dakle i apsolutnoga subjekta,
sustava, filozofije, znanosti, umjetnosti. Na sličan je način djelovala i Hei-
senbergova teorija o kvantnoj neodređenosti i ovisnosti materije o vizuri
promatrača. Objektivni svijet mogao je imati više lica, ovisno o perspek-
tivi iz koje se gleda.
Filozofije zlatnoga doba modernih znanosti često su kritike Hegelova
apsolutnoga racionalizma, tradicionalne metafizike, moderne znanosti
kao nositeljice progresa i modernoga društva u cjelini. Mogu se razvrstati
u tri skupine:
• fenomenologija i egzistencijalizam (Husserlova fenomenološka me-

toda, Heideggerova egzistencijalistička ontologija, Jaspersov i Sar-
treov egzistencijalizam, Gadamerova hermeneutika i dr.);
46

• „analitička filozofija“ – opći naziv za različite misaone orijentacije
20. stoljeća, pretežno na engleskome govornom području, nastale
na tradiciji klasičnoga pozitivizma 19. stoljeća, anglosaskoga empi-
rizma i američkoga pragmatizma, s naglaskom na jasnoj argumen-
taciji i logičkome raščlanjivanju misli, često po modelima formalne
logike, analizi jezika te kritici zapadne metafizike; glavna središta u
prvoj polovici 20. stoljeća – Beč i Cambridge; ishodišne ideje – „lo-
gički atomizam“ Bertranda Russella, logički pozitivizam Ludwiga
Wittgensteina, logički empirizam Bečkoga kruga, „kritički raciona-
lizam“ Karla Poppera i dr. (v. dolje 2.4.3);
• marksističke i neomarksističke filozofije i ideje (marksizam-lenji-
nizam kao službena doktrina u Sovjetskome Savezu i bivšim soci-
jalističkim zemljama, ideja utopije i filozofija nade Ernsta Blocha,
„kritička teorija“ Frankfurtske škole u kojoj su Max Horkheimer
i Theodor Adorno kritizirali Hegelov apsolutni duh kao „vlada-
lački“, Walter Benjamin iznio ideju o gubitku umjetničke aure u
doba tehničke reprodukcije, Herbert Marcuse postao idejni vođa
studentske revolucije 1968., a Jürgen Habermas početkom 1980-
ih branio pred postmodernistima modernu kao „nedovršeni pro-
jekt emancipacije“) (više o filozofiji 20. stoljeća usp. Anzenbacher,
1994: 32–55; Kalin, 2003: 195–252).
Na području psihologije epohalno je bilo Freudovo otkriće podsvijesti.

Dogodilo se to na početku 20. stoljeća, ali je ušlo u sve pore kulture tek
dvadesetih godina. U zapadnoj kulturi ratio više nije bio primaran ni je-
dini. Od tada u humanome svijetu izlazi na svjetlo dana njegova sjena,
tamne zone ispod ošita, iracionalno, podsvijest, tijelo, „tamni kontinent“
– žena. Freud je ostavio dubok trag u modernoj umjetnosti te preko psi-
hoanalitičara Jacquesa Lacana djelovao na stvaranje i oblikovanje rodnih
studija na kraju 20. stoljeća.
Sličnu je duhovnu revoluciju početkom 20. stoljeća odigrao u knji-
ževnoj znanosti ruski formalizam. Osnovna je teza bila: u književnosti i
kulturi nije važno „što“, nego „kako“, nije važan sadržaj, nije važna „boja
47

zastave koja se vije na tvrđavi“ (metafora Viktora Šklovskoga). Važni su
forma, znak, struktura, funkcija, važno je kako je književna „tvrđava“ na-
pravljena i kakav je njezin odnos prema drugim „utvrdama“, tj. sustavima
u kulturi. U doba najveće monologizacije ruske kulture tridesetih godina
20. stoljeća Bahtin stvara teoriju dijaloga koja će postati inspirativna na
kulturnome prijelazu šezdesetih i sedamdesetih godina.
2.4.3. Velike teorije znanosti: Logički pozitivizam

i kritički racionalizam
Iz zlatnoga doba moderne filozofije izdvojit ću dva imena bitna za razu-

mijevanje znanstvene spoznaje i teoriju znanosti 20. stoljeća. To su Lud-
wig Wittgenstein (1889–1951) i Karl Popper (1902–1994). Moderna se
znanost tri puta snažno utemeljila u racionalizmu: prvi put u Descarteso-
voj metodičkoj sumnji i maksimi „Mislim, dakle jesam“, drugi put u Kan-
tovoj transcendentalnoj filozofiji i Hegelovu apsolutnome racionalizmu,
a treći put u idejama Bečkoga kruga i mislilaca bliskih tomu krugu koji će
potaknuti razvoj tzv. analitičke filozofije (v. gore 2.4.2). U tome sklopu
Wittgensteinova i Popperova teorija znanosti bile su dva vrhunca u razu-
mijevanju prirodoznanstvene racionalnosti i empirijske spoznaje: jedan u
logičkoj analizi jezika i korespondencijskoj teoriji istine, a drugi u kritici
induktivne metode Bečkoga empirističkoga kruga i teoriji opovrgavanja
kao kritičkoj metodi znanstvene spoznaje i napretka u znanju.
Wittgensteinovo se filozofsko djelo katkad dijeli u dvije faze: ranu fazu
(Wittgenstein I) i kasnu fazu (Wittgenstein II). Svaka od tih faza poklapa
se s jednom knjigom. Rani Wittgenstein autor je začudne, strogo kompo-
nirane knjižice sastavljene od numeriranih rečenica u kojoj je izložio spo-
znajnu teoriju prirodnih znanosti – Logičko-filozofski traktat (Tractatus
logico-philosophicus, 1921). Polazeći od „logičkoga atomizma“ B. Russe-
lla, Wittgenstein u Traktatu gradi teoriju znanosti na razgraničenju dva-
ju svjetova: izrecivoga svijeta činjenica i neizrecivoga svijeta s onu stranu
činjenica. Prva je osnovna ideja Traktata: „Sve što se može izreći može se
48

izreći jasno.“ Svijet činjenica može se izreći na formalno logičan način jed-
nostavnim rečenicama. Takve jednostavne (atomarne) logičke rečenice
preslike su stvarnoga činjeničnog stanja. Znanstvena je spoznaja izricanje
jasnih rečenica o svijetu činjenica, a znanstvena istina slaganje između re-
čenica i činjenica. U jasnome i jednostavnome jeziku koji preslikava svijet
činjenica Wittgenstein je spojio Descartesovo clare et distincte i moderni
empirizam te ih podignuo na razinu formalne logike. Po toj komponenti
rani je Wittgenstein „logički pozitivist“, idejni začetnik neopozitivizma
Bečkoga kruga (Moritz Schlick, Otto Neurath, Rudolf Carnap) i preteča
analitičke filozofije. Jezik znanosti Wittgenstein opisuje metaforom „ljes-
tava“ po kojima se penjemo u spoznaji činjeničnoga svijeta.
Istodobno postoji svijet neizrecivoga. Odnos prema tomu svijetu izra-
žava druga osnovna ideja Traktata: „O čemu se ne može govoriti, o tome
valja šutjeti.“ Iz te ideje proizlazi Wittgensteinova kritika tradicionalne
filozofije i metafizike kao „trabunjanja“ o neizrecivome i gradnje „kula
u zraku“. Filozofija je logička analiza jezika kako bi se odredile granice
izrecivoga. Svijet neizrecivoga svijet je mističnoga. „Ljestve“ znanstve-
ne spoznaje tu ne pomažu, pa ih valja odbaciti. Stoga se o ranoj Witt-
gensteinovoj filozofiji može govoriti kao o paradoksalnome logičkome
misticizmu. Ako se pak Wittgensteinova teorija o granicama jezika i
izrecivoga usporedi s Kantovim određenjem granica znanja i ljudskoga
uma (transcendentalni idealizam), onda se o Wittgensteinovu logičkome
pozitivizmu s crtama misticizma može govoriti kao o „transcendentalno-
me lingvalizmu“ (usp. Baum, 2006: 47). U drugoj, posmrtno objavljenoj
knjizi Filozofska istraživanja (Philosophische Untersuchungen, 1953) kasni
Wittegenstein prenosi filozofiju jezika iz idealne sfere formalne logike u
pragmatični svijet „običnoga jezika“ te razvija teoriju jezičnih „igara“ kao
različitih jezičnih uporaba. Zadaća filozofije nije stvoriti idealan logič-
ki jezik u oprjeci prema metafizici kao u doba Traktata, nego analizirati
i razjasniti postojeće uporabe jezika, tj. jezične „igre“. Kasna Wittgen-
steinova filozofija „običnoga jezika“ snažno je utjecala na analitičku filo-
zofiju, a teorija jezičnih „igara“ na postmoderne mislioce – primjerice,
J.-F. Lyotarda (v. dolje 4.1.3).
49

Drugi veliki teoretičar znanosti i znanstvene spoznaje 20. stoljeća Karl
Popper bio je blizak empirizmu Bečkoga kruga, ali nije formalno pripadao
Krugu. U knjizi Logika istraživanja (Logik der Forschung, 1934) razvio je
originalnu teoriju znanosti i traganja za istinom tako što se suprotstavio
osnovnoj postavci Kruga. Oslanjajući se na jednu komponentu ranoga
Wittgensteina – jasnu logičku spoznaju činjeničnoga svijeta – filozofi
Bečkoga kruga zastupali su varijantu empirijskoga neopozitivizma s apo-
teozom induktivne spoznaje. Osnovna je teza Bečkoga kruga: istiniti su
oni iskazi koji se mogu provjeriti u empirijskome iskustvu (metoda veri-
fikacije). Na tradiciji Humeova skepticizma i kritike induktivne spoznaje
Popper načelu empirijske provjerljivosti suprotstavlja metodu opovrga-
vanja (falsifikacije). Induktivist ne može dokazati tvrdnju „Svi labudovi
su bijeli“ jer bi za istinitost te tvrdnje morao navesti sve bijele labudove,
a ni tada ne bi bio siguran da je tvrdnja istinita. Popperova je teza: za
istinitost tvrdnje o bijelim labudovima nije potrebno navoditi sve bijele
labudove, jer to ne može dokazati tu tvrdnju. Dovoljno je tvrdnju opo-
vrgnuti jednim crnim labudom. Znanost po Popperu nije provjeravanje
induktivnih zaključaka i empirijskih istina, nego neprestano kritičko pro-
pitivanje i opovrgavanje. Objektivna istina kao korespondencija iskaza i
činjenica postoji, ali samo kao nedostižan ideal kojemu znanstvenici teže.
Istina se ne može posjedovati, nego tražiti. Zadaća je znanosti postavlja-
ti „drske teorije“ kako bi se one mogle opovrgavati, a povijest znanosti
put je prema istini popločen opovrgnutim idejama. Pri tome opovrgnu-
te ideje ne treba odbacivati, a pogotovu ih ne treba imunizirati ni štititi
od kritike. I opovrgnute teorije pridonose unaprjeđivanju istine i znanja.
Svoju teoriju opovrgavanja znanstvenih ideja i rasta znanja u kritičkome
sučeljavanju Popper vidi kao dio kritičke tradicije zapadnoga mišljenja od
predsokratika i Sokrata do Kanta. Po vjeri u objektivnu istinu Popper je
„kritički realist“, a po ideji i metodi neprestanoga opovrgavanja teorija i
nedostižnosti apsolutne istine on je „kritički racionalist“.
Isti kritički racionalizam Popper je zastupao u socijalnoj teoriji, na po-
dručju povijesnih ideja i društvenih oblika. U knjizi Bijeda historicizma
(Das Elend des Historizismus, 1944) izložio je kritici teleološke koncepci-
50

je povijesti koje ljude žele usrećivati umjesto da im pomognu, poput, pri-
mjerice, hegelijanizma i marksizma. U knjizi Otvoreno društvo i njegovi
neprijatelji (Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, 1945), po kojoj je po-
stao svjetski glasovit, protivio se svim oblicima dogmatizma, zatvorenih
sustava i totalitarnih vladavina (usp. Baum i González, 2007).
2.4.4. Institucionalizacija slike znanosti i znanstvenika
Istodobno s velikim otkrićima i velikim metodologijama dovršena je

konstrukcija i institucionalizacija slike znanosti i znanstvenika. Sve po-
jedinačne karakteristike znanosti i znanstvenika koje su se izgrađivale u
pojedinim opusima i sudbinama, od Bacona i Descartesa do Giordana
Bruna i Galilea, od romantičnoga kulta originalnosti i genijalnosti do
Mendelova otkrića gena, od Darwinove teorije evolucije do Einsteinove
teorije relativnosti, slijevaju se u prvoj polovici 20. stoljeća u jedinstvenu
sliku znanosti i znanstvenoga etosa. Konstrukcija slike velike znanosti i
velikoga znanstvenika kulminirala je u četiri znanstvene etičke norme
Roberta K. Mertona (The Normative Structure of Science, 1942), pozna-
te kao kratica CUDOS od prvih slova engleskoga izvornika:
• Zajedništvo (Communalism) – znanstvena otkrića nisu osobno, nego

zajedničko vlasništvo svih ljudi.
• Univerzalnost (Universalism) – znanstvene se tvrdnje ocjenjuju na
temelju općih kriterija valjanosti, a ne rasnih, klasnih, rodnih, reli-
gijskih ili nacionalnih predrasuda.
• Nesebičnost (Disinterestedness) – znanstvenici postižu satisfakciju u
služenju interesima znanstvene zajednice, a ne vlastitim interesima.
• Organizirani skepticizam (Organized Skepticism) – znanstvene su
ideje predmet stroge kontrole u znanstvenoj zajednici.
Mertonova četvrta norma, organizirani skepticizam, proširena je u origi-

nalnost i skepticizam, tako da je znanstveni etos dobio pet sastavnica, a
51

kratica CUDOS ostala sačuvana. Slika moderne znanosti i znanstvenika,
uokvirena s pet Mertonovih etičkih norma, postala je otvoreni okvir koji
se može puniti, ovisno o komunikacijskoj situaciji i aspektima ocjenji-
vanja znanstvenika i njihova doprinosa, različitim crtama znanstvenoga
etosa (ovdje u abecednome nizu):
autonomija praktičnost (korisnost)

čestitost preciznost
dosljednost primjenjivost
genijalnost progresivnost
humanost provjerljivost
istinitost racionalnost
metodičnost sustavnost
mogućnost predviđanja budućnosti točnost
neutralnost itd.
objektivnost
2.4.5. Velika Bomba: Pukotine na slici moderne znanosti i znanstvenika
Napokon, najveći događaj zlatnoga doba modernih znanosti, koji je za-

sjenio sve ostale, bila je konstrukcija, a zatim i uporaba atomske bombe.
Sva otkrića i sve teze modernih znanosti prve polovice 20. stoljeća bili
su veliki zato što su, svaki na svojemu području, razmicali granice novo-
vjekovnoga racionalizma otvarajući mu neslućene mogućnosti. Jedna od
tih neslućenih mogućnosti bila je konstrukcija i uporaba Velike Bombe.
Bomba je bila apsolutno „kako“, apsolutni „znak“, apsolutna „struktura“
i apsolutna „funkcija“ moderne zapadne kulture. Ona je odgovorila na
pitanje kako spasiti liberalnu demokraciju, ali je istodobno proizvela ne-
slućeno razaranje. Zapadna znanost do Bombe i nakon Bombe više nije
bila ista. Prelijepa slika o racionalnosti, univerzalnosti, neutralnosti, hu-
manosti, korisnosti, progresivnosti znanosti počela je pokazivati pukoti-
ne poput Wildeove slike Doriana Graya.
52

Bomba je bila vrhunac i kraj zlatnoga doba moderne znanosti. U jedno-
me izumu i jednoj primjeni izuma znanost je sjedinila dobro i zlo: zaustavila
je rat, ali i sama proizvela nezamisliva razaranja. Svijet se pedesetih godina
20. stoljeća podijelio na dva mentalna i društvena bloka. Oni su upregnuli
sve znanstvene sile da bi dokazali svoju nadmoć na Zemlji i u svemiru.
2.4.6. Spašavanje moderne znanosti: Društveni angažman

i apsolutizacija autonomije i neutralnosti
Što se dogodilo s prelijepim likom velike, neutralne, autonomne, univer-

zalne, humane, dosljedne, za sve ljude korisne znanosti koja vodi u „kra-
ljevstvo zemaljsko“? Idealni je znanstveni etos postojao, ali je praksa
otkrivala pukotine.
Na vrhuncu hladnoga rata pedesetih godina 20. stoljeća znanstvenici,
kako prirodni tako i društveno-humanistički, kako na Zapadu tako i na
Istoku, potražili su izlaz iz prijetećega raspada herojske slike o znanosti. I
jedni i drugi bili su vezani uz društvene sustave u kojima su živjeli i radili.
Bio je to moćni ideologizirani svijet. Nitko nije mogao biti izvan toga
svijeta. Prirodoznanstvena istraživanja u obama je blokovima financirala
država ili vojna industrija. Humanističke metodologije i škole pedesetih i
šezdesetih godina, osobito u Istočnome bloku i srodnim zemljama (npr.
Zagrebačka književnoznanstvena škola, Tartuška škola), razvijale su se u
društvenim institucijama nad kojima je bdio duh velike, tada još vrlo žive
komunističke ideologije s crtama vječnosti.
I jedni i drugi, prirodnjaci i društvenjaci, kao ljudi i kao znanstvenici, iz
takve su situacije potražili izlaz. Bila su to dva načina etičkoga djelovanja.
Prvi je način bio društveni angažman (Bertrand Russell s antiratnim pro-
svjedima i borbom za ljudska prava, Karl Popper s idejom o otvorenome
društvu, Sartre sa simpatijama za studentsku revoluciju). Drugi je način
bio apsolutizacija autonomije i neutralnosti znanosti. Ti su znanstvenici
čvrsto odijelili vanjske i unutarnje okolnosti, struku i uporabu, istraživa-
nja i primjenu, znanost i društveni kontekst, otkrića i posljedice, tekst i
53

ideologiju. Tako se vjera u neutralnost i autonomiju znanosti, s kojom je
počela novovjekovna znanost u žrtvi Giordana Bruna i Galileovu „Ipak
se kreće“, još jednom vratila da bi zaokružila povijesnu sliku. Jurij Lotman
nije bio spaljen u Moskvi kao Bruno u Rimu, ali nakon što se Jan Palach
u Pragu 1969. spalio zbog sovjetske okupacije tadašnje Čehoslovačke nije
mogao putovati na Zapad sve do pada Zida. Aleksandar Flaker odrekao
se svih javnih funkcija i časti kako bi se na krajnjemu rubu Istočnoga blo-
ka, u „nesvrstanoj“ Jugoslaviji, posvetio proučavanju ruske avangarde, za-
branjene u tadašnjemu Sovjetskom Savezu. Projekt Aleksandra Flakera
Pojmovnik ruske avangarde, koji je od kraja sedamdesetih do pada Zida
okupljao u Zagrebu i Opatiji zapadnu slavističku elitu, bio je posljednja
moderna oaza neutralnosti i autonomije ostvarena u domaćoj humanisti-
ci na polju filologije u grani znanosti o književnosti.
3. KLIZNO DOBA MODERNE ZNANOSTI: THOMAS KUHN
Moderna znanost, sa svojom slikom racionalnosti, sustavnosti i univerzal-

nosti znanja, sa svojim atributima istinitosti i točnosti, sa svojim etosom
autonomije i neutralnosti, sa svojim društvenim statusom i uspjesima, tra-
jala je do knjige Thomasa Kuhna Struktura znanstvenih revolucija (The
Structure of Scientific Revolutions, 1962). Knjiga je stekla slavu jednoga
od najutjecajnijih djela u filozofiji znanosti 20. stoljeća. Prevedena je na
dvadesetak jezika i prodana u milijun primjeraka. Tajna uspjeha sastojala
se u pojmu paradigme, koji je promijenio koncepciju znanja i znanosti i
sam postao nova epistemološka paradigma.
3.1. POJAM PARADIGME
Kuhnov pojam paradigme (grč. parádeigma – primjer, uzorak, obrazac)

nije filozofski i metafizički, nego sociološki i pragmatični terminus techni-
cus, na kojemu autor utemeljuje tzv. normalnu znanost i razjašnjuje razvoj
54

prirodnih znanosti u revolucionarnim skokovima – kao promjenu para-
digma. Kao prirodoznanstveni praktičar, koji se bavio filozofijom i povi-
ješću znanosti, Kuhn se nije trudio jasno definirati svoj pojam. Kuhnovi
kritičari, koji su ubrzo udružili napore kako bi pokazali nedosljednosti ili
otvorena pitanja u njegovoj koncepciji znanosti, otkrili su u knjizi dvade-
set tri značenja pojma paradigme.
3.1.1. Tri značenja pojma paradigme
Ipak, u Kuhnovu se sustavu dadu razlikovati tri osnovna značenja pojma

paradigme.
Generalna paradigma. U prvome, najopćenitijem smislu paradigme su
generalne „konstelacije uvjerenja“, sustavi vjerovanja, ideja i teorija koje
„nekoj zajednici praktičara neko vrijeme pružaju modele problema i rje-
šenja“, tj. omogućuju spoznaju zbilje (Kuhn, 2002: 10; 184). Znanstvena
istina, dosegnuta u sklopu ili uz pomoć paradigme, nije adekvacija zbilji
niti spoznaja ontološke biti pojava: „Mislim da ne postoji nikakav od teo-
rije nezavisan način za rekonstrukciju takvih fraza kao što su ,doista on-
dje’; pojam slaganja između ontologije neke teorije i onoga što joj ‘doista’
odgovara u prirodi izgleda mi u načelu iluzoran“ (214). Istina uz pomoć
paradigma društveni je konstrukt, pragmatično „rješavanje zagonetaka“,
konsenzus koji se postiže u nekoj struci među istomišljenicima dok po-
stavljaju pitanja i traže na njih odgovore, odnosno rade „pod kišobra-
nom“ određene paradigme: „Znanstvena spoznaja, kao i jezik, po svojoj
unutrašnjoj prirodi jest zajednička svojina neke skupine ili ne predstavlja
ništa.“ (217)
Disciplinarna matrica. U drugome, konkretnijem smislu paradigme
se pojavljuju kao „disciplinarna matrica“ – specifičan diskurs pojedine
znanstvene zajednice. To su teoremi, pojmovi, prešutno dogovorena pra-
vila i vrijednosti, osebujna „supkultura“ znanstvene zajednice u kojoj ona
izgrađuje svoj diskurs, donosi svoje praktične odluke i izlaže svoje pri-
mjere u sklopu generalne paradigme. Dok je generalna paradigma I. bila
55

najširi okvir, „kišobran“ za razumijevanje zbilje, disciplinarna je matrica
ili paradigma II. jezik i ponašanje akademske zajednice u kojemu ona
izgrađuje znanje u sklopu dane paradigme, bira probleme i izlaže ih na
primjerima. Nadopunimo li Kuhna, u disciplinarnu bi matricu pripadale
znanstvene institucije, časopisi, udruge, nagrade i sve druge manifestacije
znanstvene zajednice koje ona gradi kako bi rješavala probleme u sklopu
paradigme I.
Primjer. U trećemu, najužem smislu paradigme su primjeri i modeli s
pomoću kojih znanstvenici rješavaju zagonetke, odnosno odgovaraju na
pitanja u sklopu generalne paradigme. Kao primjer ili model, Kuhnova
paradigma III. najbliža je paradigmi u leksikografskome smislu. To su po-
jedinačni slučajevi, uzori na kojima se uči „kako se što radi“ u „normalnoj
znanosti“, kako generalna paradigma I. djeluje preko svoje disciplinarne
matrice ili paradigme II. u konkretnim slučajevima paradigme III. To su
primjeri koji omogućuju stvaranje i funkcioniranje normalne znanosti,
koji se studentima „urezuju u mozak“ i koji poslije, u uznapredovalu sta-
nju normalne znanosti, čine temelj njezinih udžbenika i priručnika.
3.2. NORMALNA ZNANOST I ZNANSTVENE REVOLUCIJE
3.2.1. Znanost – rutinski posao
Paradigma utemeljuje normalnu znanost. Normalna je znanost rutinski

posao, zanatsko rješavanje pitanja u sklopu prihvaćene paradigme. Kada
se pojavi paradigma I. kao generalni sustav uvjerenja određene znanstvene
zajednice, onda počinje izgradnja njezina metajezika i njezinih institucija
(paradigma II) te rješavanje pitanja na primjerima i modelima (paradi-
gma III). U jedinstvu svih triju značenja Kuhnove paradigme normalna je
znanost rješavanje zagonetaka u sklopu paradigme I. na način paradigme
II. uz pomoć paradigme III. Paradigma i njezina normalna znanost žive su
sve dok mogu pronalaziti odgovore na postavljena pitanja ili dok se nerje-
šiva pitanja mogu odgađati bez štete za daljnje primjere i odgovore.
56

3.2.2. Anomalije – uzrok znanstvenih revolucija
Kada se pojave takve anomalije na koje normalna znanost u sklopu svo-

je paradigme više ne može davati odgovore niti ih može odgađati, stara
se paradigma i na njoj zasnovana normalna znanost odbacuju. Nastaje
pretparadigmatsko stanje – kriza znanosti ili traženje nove paradigme.
Nova paradigma nastupa po Kuhnu poput revolucije, kao obrat viđenja u
konstelaciji novih pitanja i nove spoznaje o svijetu. Shema znanstvenoga
razvoja izgleda ovako:
Paradigma – Normalna znanost – Anomalije – Kriza – Revolucija –

Nova paradigma…
3.3. PRETPOSTAVKE ZA KRITIKU ZNANOSTI:

ROĐENJE NOVE ZNANSTVENE PARADIGME
3.3.1. Kuhnove ideje koje su promijenile sliku znanosti
Unutar Kuhnovih pojmova paradigme, normalne znanosti i znanstvenih

revolucija krile su se tri ideje koje će ubrzo nakon pojavljivanja knjige pro-
mijeniti lice znanja i sliku znanosti. Bile su to:
• ideja o konstruiranosti i društvenoj uvjetovanosti istine

• ideja o „normalnoj znanosti“ kao zanatskome poslu
• ideja o znanstvenim mijenama u nepredvidivim skokovima bez una-
prijed zadanoga smisla ili plana
Nijedna od tih ideja nije bila apsolutno nova, ali sve su one prvi put bile
uklopljene u jednu teoriju znanosti. U tim su idejama bile negirane ove
crte moderne znanosti:
• pozitivistički ideal objektivnosti i točnosti znanja
57

• romantični mit o genijalnosti i originalnosti znanosti i znanstvenika
• znanstveni napredak kao ravnomjerno prikupljanje znanja u sklopu
prosvjetiteljskoga projekta emancipacije čovjeka i društva
U Kuhnovu pojmu paradigme kao konstruirane istine vrijedne u znan-

stvenoj zajednici, u ideji o normalnoj znanosti kao rutinskome radu u
sklopu paradigme i u znanstvenim revolucijama kada se znanost mijenja
pod pritiskom anomalija, a ne zbog dobrobiti čovječanstva, završio je mo-
derni tip prirodnih znanosti i otvorio se put prema promjeni znanstvene,
a time i kulturne paradigme. Ta će se promjena odigrati u dvije faze: na
prijelomu šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća (od moderne pre-
ma postmoderni) i od devedesetih nadalje (post-postmoderna, globalno
ili virtualno doba). Tako je Kuhnov pojam paradigme i sam postao para-
digma znanstvene i kulturne mijene u posljednjoj trećini 20. stoljeća.
3.3.2. Kritike Kuhna i Kuhnovi odgovori
Kuhnova paradigma odmah je doživjela više kritičkih osvrta. Bili su to

prigovori o relativnosti i subjektivnosti spoznaje (Karl Popper), monolo-
gičnosti paradigme (Paul Feyerabend, „anarhist“ u teoriji znanosti, primi-
jetio je da nikada ne postoji jedna, nego više konkurentskih paradigma),
rutiniranosti normalnoga znanja itd.
Na sve te prigovore Kuhn je odgovorio u Dodatku svojoj knjizi. Prigo-
vor o relativizmu uklonio je čvrstim pravilima unutar same diskurzivne
zajednice. Relativizma nema sve dok znanstvena zajednica uspješno radi
u sklopu svoje paradigme. Za razliku od „kritičkoga realista“ Poppera,
koji vjeruje u objektivnu istinu kao regulativni znanstveni ideal, Kuhn je
konceptualist: paradigma je mentalni okvir u kojemu se odlučuje što je
istinito, a što lažno. Strogost i disciplina unutar zajednice tajna su uspjeha
znanosti. Jezik zajednice može se prevesti, pa se tako znanje može pre-
nijeti i onima koji ne pripadaju toj zajednici ili ne poznaju njezin jezik.
Kao fizičar Kuhn je odrastao u krugu koji je podupirao atomsku bombu
58

(usp. Sardar, 2001: 24), pa mu je bila poznata industrijalizacija znanosti
i opasnosti od njezine primjene. Kada je prešao na povijest i filozofiju
znanosti, Kuhn je u pojmu normalne znanosti pokušao zaštititi njezinu
metodičku strogost, neutralnost i autonomiju, dakle osnovne vrijednosti
moderne slike znanosti. Namjera mu nije bila kritizirati znanost, nego
– po uzoru na književnoznanstvenu povijest stilova i epoha – razjasniti
znanstvenu evoluciju, tj. način na koji se događaju promjene u prirod-
nim znanostima. Riječ paradigma postala je međutim, kako je sam rekao,
„beznadno prekomjerno rabljena“, pa se, kao što je ironično primijetio
John Horgan, pojavila 1991. u naslovu gospodarskoga plana administra-
cije Busha starijega „Nova paradigma“ (Horgan, 2001: 66).
4. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI
Pojam paradigme i pitanja koja je paradigma otvorila ubrzo su prešli

okvire Kuhnove knjige i zapalili kritiku znanosti koja se po žestini i kul-
turnome utjecaju može mjeriti samo sa srednjovjekovnom raspravom o
univerzalijama. Kao što se srednji vijek oprostio od samoga sebe u radi-
kalnome nominalizmu koji je poricao postojanje općih pojmova i slavio
pojedinačne stvari, tako se moderna kultura oprostila od same sebe u kri-
tici svoje najviše institucije – znanosti.
Do Kuhnove paradigme kritike znanosti uglavnom su se odnosile na nje-
zinu izvanjsku stranu – zlu primjenu. Sama slika znanosti i znanstvenika,
kako su je gradili moderni mislioci od Giordana Bruna, Galilea i Bacona
do Einsteina, Russella, Poppera i Wolfganga Kaysera („oduševljenje“ kao
preduvjet za poziv književnoga znanstvenika), ostala je netaknuta. Znan-
stvenici su vjerovali u neutralnost i autonomiju znanosti čak i kada su radili
na atomskoj bombi ili se kretali u tome krugu, poput autora pojma paradi-
gme. Problem se rješavao u skrivenome rascjepu između znanosti kao takve
i njezine primjene, između ideala i prakse, između istine i društva, između
otkrića i učinaka, između genijalnih znanstvenika i zlih političara.
59

Znanost je postala predmet kritike tek u doba kulturne mijene od mo-
derne prema postmoderni na prijelomu šezdesetih i sedamdesetih godina
20. stoljeća, a do pravih znanstvenih ratova došlo je uoči i u vrijeme mile-
nijskoga prijeloma devedesetih i dvijetisućih godina, kada je već nastaja-
la nova globalna ili virtualna kultura. Kuhnova Struktura pojavila se iste
godine kada je počeo Drugi vatikanski sabor (1962–1966). Dvije naj-
veće institucije zapadne kulture, Crkva i Znanost, istodobno su osjetile
duh novoga doba i počele se pripremati za kulturnu mijenu. Kuhnova je
paradigma bila virus koji je zarazio sva promišljanja o istini i smislu zna-
nja. Kritike znanja i znanosti dolazile su iz širokoga spektra humanistike
i društvenih disciplina: postmodernih teorija, sociologije znanja, ekolo-
gije, rodnih i postkolonijalnih studija. Sada više nije bila riječ o mogućim
štetnim posljedicama znanosti, nego o samoj njezinoj „biti“. U pitanju
su bili objektivost, sustavnost, univerzalnost, originalnost, dosljednost,
autonomija, neutralnost, poštenje, naprednost, dakle sve bitne crte slike
znanosti i znanstvenoga etosa što ih je stvorila i odnjegovala moderna
kultura. Tako je promjena znanstvene i kulturne paradigme od moder-
ne prema postmoderni, a zatim dalje prema „drugoj moderni“ (Ulrich
Beck), globalnoj ili virtualnoj kulturi na kraju 20. i početku 21. stoljeća,
počela upravo s Kuhnovim pojmom paradigme iz ranih šezdesetih.
4.1. KRITIKE ZNANJA I ZNANOSTI U

POSTSTRUKTURALIZMU, DEKONSTRUKCIJI
I POSTMODERNOJ FILOZOFIJI
4.1.1. Foucault: Teorija moći i diskursa
Filozofska kritika modernoga znanja stigla je od utemeljitelja teorije dis-

kursa Michela Foucaulta (1926–1984). Na tragu Hegelova „kraja filo-
zofije“, a kao kontrapunkt Nietzscheovu „nadčovjeku“, Foucault je pro-
glasio „smrt čovjeka“. Zajedno s Gehlenovom tezom o „kraju povijesti“
i Barthesovim esejem Smrt autora iz 1968. Foucault je začetnik postmo-
60

derne ludističke eshatologije – proricanja kraja ljudske povijesti bez vjere
u stvarni fizički kraj.
U svome najutjecajnijem djelu Riječi i stvari: Arheologija humanistič-
kih znanosti (Les mots et les choses: Une archéologie des sciences humaines,
1966) Foucault opisuje povijesni put zapadne kulture od antike do mo-
derne kao izmjenu različitih „epistemoloških poredaka“, tj. paradigma.
Sredinom sedamdesetih Foucault povezuje epistemologiju sa sociolo-
gijom i antropologijom te razvija tezu po kojoj znanje, jezični diskurs,
društvene institucije i subjekt nisu unaprijed dani, nisu kontinuirano sta-
nje, nego su dinamični i promjenjivi proizvodi (konstrukti) posljednje
metafizičke sile – moći. Tako je u oslonu na Nietzschea, u atmosferi kada
je već prokolala Kuhnova paradigma kao konsenzualna istina, Foucault
postao filozofskim utemeljiteljem konstruktivističke epistemologije koja
će obilježiti kraj 20. stoljeća.
4.1.2. Derrida: “Kraj logocentrizma“
Središnja je metoda u humanističkim znanostima posljednje trećine 20.

stoljeća dekonstrukcija – termin i teorija francuskoga filozofa i teoretičara
Jacquesa Derridaa (1930–2004). Termin je originalan neologizam nastao
morfološkom igrom s terminima konstrukcija (lat. construĕre – sagraditi,
sastaviti, složiti) + destrukcija (lat. destruĕre – rušiti, upropastiti, uništi-
ti). Po morfološkoj tvorbi dekonstrukcija je termin „s dvostrukim licem“,
o kakvima je Roman Jakobson govorio u analizi avangardnoga pjesnika
Velimira Hlebnikova, te kao takav sjedinjuje i razigrava dva isprepletena
značenja: rušenje i građenje, sastavljanje i rastavljanje.
U širem smislu dekonstrukcija je oblik krajnjega postmodernog skep-
ticizma, generalna intelektualna strategija kraja 20. stoljeća u kojoj se
razotkrivaju protuslovlja zapadnoga „logocentrizma“ i „ontologije pri-
sutnosti“ od Platona i Aristotela do Hegela. U užem smislu to je stra-
tegija čitanja tekstova kako bi se u njima otkrile praznine, protuslovlja i
odgode značenja te se pokazalo kako ni u jednome tekstu, filozofskome
61

sustavu, djelu, rečenici nema jedinstvenoga logosa, smisla, istine. Svaki je
tekst izložen „diferanciji“ (neologizam od De Saussureova termina dife-
rencija, u značenju beskrajnoga, neprekinutoga lanca označivanja) i „di-
seminaciji“ (doslovno, rasijavanje sjemena, biljnih sjemenaka i sperme;
simbolično nemogućnost konačnoga značenja i oplodnje jednoznačnim
smislom; istodobno oblik kritike zapadnoga „falogocentrizma“, tj. an-
drocentričnoga logocentrizma – logičkoga mišljenja zasnovanog u muš-
kome rodu).
Zapadno je mišljenje po Derridau stvaralo različite oblike utemeljenja
i „prisutnosti“ kao što su bitak, supstancija, Platonove ideje, Aristotelovo
„prvo nepokrenuto pokretalo“, Bog, Kantov Ding an sich, Hegelov apso-
lutni duh, odnosno Smisao, Istina, Značenje). Oživljujući i radikalizira-
jući srednjovjekovnu nominalističku tradiciju, Derrida tvrdi da pojmovi
nisu utemeljeni (nisu „prisutni“) ni u samim stvarima ni u našem umu.
To ne znači da su oni „odsutni“, da ih nema. Pojmovi su naše “fikcije“ i
„iluzije“ s kojima smo se toliko srodili da ih smatramo prirodnima. Tu se
Derrida oslanja na prvoga modernog kritičara istine i znanja, Nietzschea,
te izvodi poznatu tezu o „kraju“ zapadnoga logocentrizma. U širem smi-
slu bila je to teza o „kraju“ utemeljena i metodički sređena objektivnog
znanja, dakle i pojma znanosti kakav je izgradila moderna kultura.
4.1.3. Lyotard: Kraj ‘velikih pripovijesti’
Napokon, iz riznice postmodernih teorija izdvojit ću još samo filozofa

koji je termin postmoderne preuzeo iz arhitekture i popularizirao ga u
teoriji znanja i sustavu kulture: Jean-François Lyotard (1924–1998). U
knjizi Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju (La condition postmoder-
ne: Rapport sur le savoir, 1979) Lyotard dijagnosticira promjenu tipa
znanja kao dubinski znak postmodernoga kulturnog „stanja“. U sklopu
tada popularne naratologije, a na tradiciji Nietzscheove estetizacije filo-
zofije, Lyotard izlaže teze koje će postati opća mjesta postmodernoga
mišljenja:
62

• Znanje je estetska igra – narativni tekst koji ima svoje junake (znan-
stvene ideje) i svoje postupke vođenja fabule, zapleta i raspleta rad-
nje, tj. izlaganja znanstvene koncepcije.
• Moderno znanje počivalo je na „velikim pripovijestima“ (grands ré-
cits). Glavne su moderne „velike pripovijesti“ bile pripovijest prosvje-
titeljstva o napretku i emancipaciji, Hegelova filozofija apsolutnoga
duha, marksistička filozofija povijesti, boljševizam, nacizam i sl.
• Te su „pripovijesti“ ili ideje polagale pravo na apsolutnu istinitost i
utemeljivale ukupno moderno znanje. Stoga je moderno znanje bilo
cjelovito, utemeljeno na paradigmi totalnosti, sustavno i logično.
• „Kraj velikih pripovijesti“ označio je kraj moderne i prijelaz u post-
modernu.
• Postmoderno je znanje zbog izostanka velikih pripovijesti utemelje-
no na igri (kasni Wittgenstein) i pluralnosti („male pripovijesti“).
Krajnji je oblik postmodernoga znanja – paralogija; krajnji ishod –
nema univerzalne istine, nema čak ni „univerzalnoga konsenzusa“.
Postoji samo prostrano polje „heteromorfije jezičnih igara“, koje
trebaju postati svima dostupne i za koje treba preuzeti odgovornost.
Konsenzus je „stanje rasprava, a ne njihova svrha, koja bi prije sve-
ga trebala biti paralogija (…) spoznavanje jezičnih igara kao takvih
i odluka o preuzimanju odgovornosti za njihova pravila i njihove
učinke“ (Lyotard: 2005: 98–99).
Tako je u Lyotardovoj dijagnozi postmodernoga „stanja“ završio moder-

ni tip cjelovitoga, na logosu i objektivnoj istini utemeljena znanja. Kuh-
nov znanstveni konsenzus, koji vrijedi u normalnoj znanosti i određenoj
znanstvenoj zajednici, tu je završio u paralogiji i igri. Time su na filo-
zofskoj razini otvorena pitanja o implikacijama spoznajnoga relativizma
i estetizacije znanja.
63

4.2. SOCIOLOŠKE KRITIKE
4.2.1. Nova znanstvena paradigma: Epistemološki konstruktivizam
Pitanje o statusu znanosti nije se otvorilo sve dok su se tako radikalne

teze izlagale na području filozofije znanosti, u sklopu epistemologije i
različitih postmodernih teorija. Problem je nastao onda kada se spoznaj-
ni konstruktivizam, potaknut arbitrarnošću i konstruktivnošću Kuhnove
paradigme, preselio iz filozofije znanosti u društvene znanosti, koje su
kao kritičku metu uzele svoju susjedu – prirodne znanosti. Prirodne su
znanosti bile idealna realizacija i najuspješniji oblik modernoga znanja
– paradigma modernih znanosti, pogon ukupnoga modernog progresa
i najuspješniji poznati oblik čovjekova ophođenja sa svijetom. Izložiti
kritici statusnu instituciju moderne kulture bio je misaoni pothvat kraja
20. stoljeća. U tome su se pothvatu počele pojavljivati crte novoga tipa
znanja i nove znanstvene paradigme. Ta se paradigma može nazvati epi-
stemološki konstruktivizam.
Termin spoznajni ili epistemološki konstruktivizam (s naglaskom na
spoznajni, za razliku od umjetničkoga konstruktivizma u avangardi dva-
desetih godina 20. stoljeća) isplivao je u postkuhnovskim teorijama zna-
nja i znanosti kao krilatica bez autorskoga podrijetla. Jedino se termin
„radikalni konstruktivizam“ može, doduše samo post festum, pripisati
Ernstu von Glaserfeldu (1917–2010), koji je objavio knjigu Radikalni
konstruktivizam: Ideje, rezultati, problemi (Radikaler Konstruktivismus:
Ideen, Ergebnisse, Probleme, 1996).
Nastao na skepticističkoj tradiciji od predsokratika preko srednjovje-
kovne rasprave o univerzalijama do Georgea Berkeleya i Kanta, epistemo-
loški je konstruktivizam najsnažniji povijesni učinak Kuhnove Strukture
i pojma paradigme. To je takva spoznajnoteorijska pozicija u kojoj se, za
razliku od esencijalizma, spoznajnoteorijskoga ontologizma, fundacio-
nalizma ili realizma, pretpostavlja da spoznaja nije otkrivanje ni odraz
stvarnosti kako god je nazivali (bit, ideja, Ding an sich, „ono nešto ondje“,
„grube činjenice“), nego konstrukt (proizvod) spoznajne i društvene svi-
64

jesti. Svaki individuum i svaka kultura proizvode znanje kao način shva-
ćanja i oblikovanja svijeta, pa znanje nije stvarnosna reprezentacija zbilje,
nego simbolična reprezentacija ljudi, društva i kulture. Pri tome se mogu
razlikovati dva tipa epistemološkoga konstruktivizma: umjereni ili kultu-
rološki i radikalni ili ontološki konstruktivizam (Oraić Tolić, 2005: 62).
Umjereni konstruktivizam pretpostavlja da su pojmovi i oblici kao isti-
na, subjekt, nacija, rod, rasa, Istok, Zapad, znanje, znanost – društveni
konstrukti stvoreni simboličnim radom kulture. Bit, supstancija, Bog,
Ding an sich, „ono nešto ondje“, „grube činjenice“ postoje, ali se stavljaju
u zagrade; to nije predmet znanstvene rasprave. Umjereni konstruktivi-
zam postmoderni je oblik srednjovjekovnoga konceptualizma i kantov-
stva. Tomu konstruktivizmu pripada Kuhnova paradigma, teorija gena
Richarda Dawkinsa (geni su entiteti, ali se mogu mijenjati, odnosno do
neke mjere konstruirati), ideja nacije Benedicta Andersona, pojam Istoka
Edwarda Saida i sl.
Radikalni konstruktivizam pretpostavlja da nema ničega što nije i što
ne može biti proizvod simboličnoga rada kulture. Svijet se može mijenjati,
proizvoditi i nadoproizvoditi sve do pretvaranja fikcija u zbilju i stvaranja
nadrealne zbilje. Radikalni je konstruktivizam postmoderni oblik sred-
njovjekovnoga nominalizma s realističkim pretenzijama. Tu pripada teza
Judith Butler o konstrukciji ne samo kulturnoga roda nego i biološkoga
spola. Primjeri su takva konstruktivizma ovca Dolly, „lude krave“ kao po-
sljedica konstrukcije mesne hrane za biljoždera, genetski inženjering i sl.
4.2.2. Radikalni sociološki konstruktivizam
Kuhnov spontani konstruktivizam, presađen u društvene znanosti, pota-

knuo je sedamdesetih godina 20. stoljeća stvaranje nove grane na područ-
ju sociologije – sociologije znanja ili sociologije znanosti. Kao i u općoj
svijesti epohe, nastale su dvije sociokulturne epistemološke koncepcije:
umjerena i radikalna sociologija znanja, a u njihovu sklopu umjerene i ra-
dikalne sociološke kritike modernih znanosti.
65

Ishodišnu ideju postkuhnovskoga sociološkog konstruktivizma iznio
je filozof i povjesničar znanosti Jerry Ravetz u knjizi Znanstveno znanje i
njegovi društveni problemi (Scientific Knowledge and Its Social Problems,
1971). Daleko od Kuhnove vjere u čistoću znanstvenika i znanstvene za-
jednice, ali u oslonu na Kuhnovu misao o znanosti kao zanatskome poslu
i znanstvenoj zajednici kao mjestu nastanka i prakticiranja paradigme,
Ravetz tvrdi da znanost ne „otkriva“ činjenice i istinu, nego da je ono
što smatramo činjenicama i istinom rezultat sociokulturnoga konteksta
u kojemu se odvijaju, financiraju, prezentiraju i primjenjuju znanstvena
istraživanja. Na mjesto modernoga pojma „otkriće“ dolazi postmoderni
pojam „konstrukt“, na mjesto pojma „istine“ dolazi pojam „kakvoće“, a
u prvi plan znanstvenih istraživanja dolaze etička pitanja kao zaštita od
degradacije znanosti i rizika kojima je znanost izložena.
Ravetz prepoznaje četiri modusa degradacije znanosti: traljavu zna-
nost, poduzetničku znanost, bezobzirnu znanost i prljavu znanost (usp.
Sardar, 2001: 40). U takvim okolnostima, kada se znanost komercijalizi-
ra i izručuje industriji, često s nesagledivim posljedicama, Ravetz nalazi
izlaz u novome idealizmu – apelativnoj etici i institucionalizaciji etičke
kontrole. Tako je kraj spoznajnoga esencijalizma i autoriteta objektivne
istine završio u spoznajnome konstruktivizmu i autoritetu kakvoće, a ka-
kvoća je dovela do etičkih apela i etičkih institucija. Kada danas stvara-
mo etička povjerenstva pri institutima i fakultetima, onda je to znak da
znanstvena zajednica želi institucionalizirati mehanizme kontrole svoga
rada jer smo daleko od sigurnosti i vjere ne samo u primjenu znanstvenih
rezultata, kao u kasnoj moderni, nego i u granice znanstvenih istraživanja
u virtualno doba. Znanstveni etos više nije unaprijed dan, nego se mora
jamčiti u etičkim apelima i ovjeravati u etičkim institucijama.
Vrhunac konstruktivizma u sociologiji znanosti dosegnut je kada su
Bruno Latour i Steve Woolgar u studiji Laboratorijski život: Društvena
konstrukcija znanstvenih činjenica (Laboratory Life: Social Construction of
Scientific Facts, 1979) iznijeli povijest jedne znanstvene činjenice, hormo-
na tirotropina, te ustvrdili da ta povijest pokazuje kako su upitne ne samo
pojedine uporabe i eksperimenti s tom „činjenicom“ nego i postojanje
66

dotične tvari. Zaključak je bio da se dojam o stvarnosti kakve činjeni-
ce postiže tek samom konstrukcijom činjenice koja se smatra stvarnošću
(usp. Sardar, 2001: 43–45). Bio je to povod za izbijanje znanstvenih rato-
va u kojima će izgorjeti slika i lik moderne znanosti kakvu smo poznavali
u posljednja tri stoljeća te iz njihova pepela nastati nova slika i novi lik
znanosti kakvu upravo gradimo i u kojoj danas radimo.
4.2.3. Umjereni sociološki konstruktivizam
Istodobno s radikalnim sociološkim konstruktivizmom pojavljuje se

umjereni sociološki konstruktivizam. Kada je riječ o sociologiji znano-
sti i znanja, glavni su mu predstavnici pripadnici „Strogoga programa“
Edinburške škole (Barry Barnes, David Bloor i dr.). Edinburška se ško-
la bavila „sociologijom znanstvenoga znanja“, a osnovne su joj teze: 1.
znanstveno se znanje ne može odvojiti od društvenih, gospodarskih,
političkih i psiholoških uvjeta, 2. sociologija znanja mora jednaku po-
zornost posvetiti znanstvenim uspjesima i neuspjesima, „točnim“ i „kri-
vim“ prognozama, 3. tumačenje mora biti „simetrično“, tj. ne smiju se
„prave“ prognoze predočivati kao rezultat racionalnosti, a „krive“ kao
plod društvenih okolnosti i 4. sociologija znanja mora biti primjenjiva
i na samu sebe.
Osnovni je problem, kao i u radikalnome sociološkom konstruktiviz-
mu, bio znanstvena istina, staro pitanje na što se odnose naši iskazi, tvrd-
nje, pojmovi, teorije. Upućuju li naše riječi na neku zbilju, supstanciju,
bit, Ding an sich, „ono nešto ondje“ ili samo na same sebe i proces pro-
izvodnje? Edinburška škola, kao i svaki umjereni konstruktivizam, ne
sumnja u „ono nešto“, tj. realnost „grubih činjenica“. Problem spoznaj-
noga realizma Edinburška je škola riješila s pomoću pojma „društvenoga
finitizma“. Pretpostavke su „društvenoga finitizma“: 1. svi su znanstveni
pojmovi otvoreni i promjenjivi, izloženi su „lancima označivanja“ (Bar-
thes), „odgodama značenja“ i „diseminaciji“ (Derrida), 2. znanstvene su
klasifikacije arbitrarne (De Saussureova i Kuhnova tradicija), 3. nestabil-
67

ne su i granice među disciplinama i tipovima znanja (u biometeorološkoj
vremenskoj prognozi znanstveno se tumači utjecaj meteoroloških prilika
na zdravlje) i napokon 4. znanost je autonomna, svi su problemi „dio pro-
jekta same znanosti“, pa se tu moraju i riješiti, kao što je vjerovao i Kuhn
(usp. Sardar, 2001: 47–49).
Srednjovjekovna rasprava o univerzalijama (pojmovi postoje prije
stvari, ante rem – realizam, pojmovi dolaze nakon stvari, post rem – no-
minalizam i pojmovi se nalaze u samim stvarima, cum fundamento in
re – konceptualizam, v. gore 1.3.2), u kojoj se srednji vijek oprostio od
samoga sebe, vratila se u novome ruhu u sklopu oproštaja od moder-
ne kulture i moderne znanosti. Radikalni sociološki konstruktivizam
oblik je žestokoga postmodernog nominalizma, a umjereni sociološki
konstruktivizam oblik je novoga postmodernog konceptualizma. Dok
se u radikalnome postmodernom nominalizmu brisala slika moderne
znanosti, u umjerenome postmodernom konceptualizmu ta je slika po-
stala najbliža tradicija koje smo postali svjesni kao povijesnoga oblika,
pa smo se lagano mogli okrenuti prema drugim izvorima zapadnoga
znanja, tj. skoknuti po model bolonjskoga procesa sve do srednjovje-
kovnoga školstva.
4.3. EKOLOŠKE, RODNE I MULTIKULTURNE KRITIKE
4.3.1. Buđenje ekološke svijesti: Šezdesete
Iste godine kada je objavljena Kuhnova Struktura jedna je knjiga otvorila

novo viđenje znanja i znanosti. Bila je to knjiga Rachel Carson Šutljivo
proljeće (Silent Spring, 1962). Nova je vizura bio uvid u štete za okoliš
što ih je izazivala, a da se to do tada nije primjećivalo, sprega znanosti i
tehnologije. Knjiga je nadahnula pokret za očuvanje okoliša i pridonijela
službenoj zabrani DDT-ija i drugih pesticida.
68

4.3.2. Rodni studiji
Važnu ulogu u kritici moderne znanosti odigrali su rodni studiji i feminis-

tička epistemologija. Feministička kritika znanosti polazi od toga da su žene
bile zakinute u pristupu znanju i bavljenju znanošću do toga da je zapadna
znanost u svojoj biti androcentrična. Tako Sandra Harding smatra da je
koncepcija znanosti kao racionalističkoga projekta tipičan muški izum te da
se i ostale karakteristike znanosti, kao što su pretjerana sklonost apstrakciji,
preferiranje matematičkih metoda, sustavnost, metodičnost i pragmatizam,
mogu tumačiti kao slike o idealnoj muškosti. Feminističke teoretičarke zna-
nja nisu poput epistemoloških sociologinja tražile ravnomjernu zastuplje-
nost žena u znanosti, nego drugi tip racionalnosti i znanstvenosti, „strogu
objektivnost“ (Sandra Harding) i „odgovornu racionalnost“ (Hilary Rose),
što znači izlaganje znanosti drukčijim vizurama, društvenim znanostima,
autsajderima poput kućanica, pripadnika drugih kultura i sl. (usp. Sardar,
2001: 50–51). Seila Benhabib, odgovarajući na pitanje o konstituiranju
ženskoga identiteta, odbija posvemašnju negaciju racionalnosti i zastupa
ideju da kartezijanski Cogito, tj. logocentričnu racionalnost, ne treba odba-
citi, nego samo „reformulirati“ (usp. Oraić Tolić, 2005: 77).
Kamo god pogledali, učinak rodnih studija danas je nemjerljiv. U no-
vome Max Planck Institutu, izgrađenom na bivšemu njemačkom Istoku,
u Dresdenu, plan je uprave Instituta zaposliti 50 posto Nijemaca i 50 po-
sto stranaca, a od toga ravnomjerno po 50 posto znanstvenica i znanstve-
nika. U katalogu Nacionalne knjižnice u Beču na posudbenim karticama
stoji isključivo ženski rod – Studentin. Muški rod na taj je način tvorbeno
podveden (Student-in) pod ženski. Mnoge suvremene knjige pišu se u
ime obaju rodova, pa se, primjerice, govori o autoricama i autorima, čita-
teljicama i čitateljima (tako je često na stranicama ove knjige), ali ima i
onih knjiga u kojima se govori u ime ženskoga roda, primjerice: „Kada
netko kaže ‘Budi logična’, ona podrazumijeva ‘Razmisli o stvarima – budi
racionalna’“ (Crowley i Hawhee, 2009: 158). Bolonjska je pak reforma
donijela rodno korektne nazive akademskih zvanja (v. II. 1.5. i III. 4.2.7,
Kratice akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva) itd.
69

4.3.3. Postkolonijalni studiji
Kao što su rodni studiji otkrili androcentričnost zapadne znanosti, tako

su postkolonijalni studiji otkrili da je znanost, za koju se mislilo da je jed-
na i univerzalna, zapravo eurocentrična. Ne samo da su zatajeni ili nedo-
voljno isticani egipatski, kineski, arapski i drugi izvori zapadnoga znanja
ili prešućivani znanstveni rezultati drugih civilizacija (kompas, kalendar,
barut), nego su tuđa znanja kolonizirana i posvajana bez navoda izvor-
nika (npr. kultura krumpira, uvezena iz Južne Amerike). Još na početku
postmodernoga obrata islamski znanstvenik Seyyed Hossein Nasr u knji-
zi Sukob čovjeka i prirode: Duhovna kriza modernoga čovjeka (The En-
counter of Man and Nature: The Spiritual Crisis of Modern Man, 1968)
piše da osim zapadnjačkoga shvaćanja prirode, logike i vremena postoje
i drukčija shvaćanja tih pojmova. Dok Zapad shvaća prirodu kao objekt,
a vrijeme kao pravocrtno kretanje, te se služi binarnom logikom ili-ili,
istočne kulture zamišljaju prirodu kao mrežu u koju je svatko upleten (ki-
nesko shvaćanje) ili tapiseriju (islamske kulture), vrijeme je ciklično vraća-
nje, a logika višedimenzionalno i-i povezivanje/razvezivanje (usp. Sardar,
2001: 52–57). U postkolonijalnome manifestu Orijentalizam Edward
Said pokazao je da pojam Istoka, izgrađen u zapadnoj kulturi, nije objek-
tivna činjenica, nego zapadnjački izum, fikcija o vlastitome Drugome na-
stala na opreci racionalnost (Zapad) – iracionalnost (Istok).
Ali to nije sve. Na samu postkolonijalnu kritiku Zapada i zapadne zna-
nosti valja primijeniti teorem Edinburške škole po kojemu isto vrijedi i
za samu tu kritiku. Naime i sama je kritika znanosti kao zapadnoga kon-
strukta bila konstrukt nove renesanse istočnih kultura, njihova buđenja
i samoosvješćivanja iz dugotrajne potisnutosti i kolonijalnih presezanja.
Ako se zapadna kultura pogleda iz post-postkolonijalne vizure, vidjet
ćemo da je i na Zapadu od samoga početka postojala snažna kulturna
oporba logici ili-ili, koja je utemeljila zapadni tip znanosti. Znao je to već
i Mihail Bahtin kada je višeglasnu riječ, polifoniju kao postojanje različi-
tih misaonih pozicija u romanima Dostoevskoga, pronašao već u antič-
koj menipejskoj satiri te je od Platonovih sokratovskih dijaloga preko
70

srednjovjekovne kulture smijeha i renesansnoga Rabelaisa doveo do svoje
teze o dijalogu. Platon je prognao Homera iz idealne države, jer pjesnici
„puno lažu“, ali se i sam, upravo u traženjima istine, služio umjetničkom
formom – dijalozima. Zapadna je kultura u različitim svojim oblicima, fi-
lozofskim sustavima i misaonim herezama, umjetničkim djelima i svako-
dnevnim praksama, vjerovanjima i mitovima, od početka nosila u sebi
svoje drugo. Logika ili-ili, na kojoj je nastala zapadna kultura i na kojoj
se razvijala i institucionalizirala moderna znanost kao osebujan povijesni
modus, nije bila jedina, nego dominantna. Naravno, do kraja 20. stoljeća
kada je ta logika, suočivši se s nepredvidivim opasnostima i dalekosežnim
rizicima, sama uvidjela vlastite granice te se nakon sloma velikih ideolo-
gija preko medijske kulture i virtualnoga pisma otvorila prema drugim
tipovima znanja.
4.4. ZNANSTVENI RATOVI
4.4.1. Eskalacija sukoba društvenih i prirodnih znanosti
Sve kritike znanja i znanosti, od dekonstrukcije i sociologije znanja, do

ekoloških, rodnih i kulturoloških kritika, razbuktale su se u posljednjem
desetljeću 20. stoljeća u otvorene znanstvene sukobe i simbolične „znan-
stvene ratove“. Premda su kritike znanosti postojale već od Prvoga svjet-
skog rata, a osobito nakon Drugoga svjetskog rata i Bombe, te u doba
blokovskih sučeljavanja kada je znanost na objema stranama uključena
u vojnu industriju i svemirske programe, znanstveni ratovi kao kulturni
fenomen počeli su tek u postkuhnovskome razdoblju kasnih šezdesetih
godina. Od kraja 1960-ih pa do početka 1990-ih znanstveni su se ratovi
vodili unutar same znanosti i znanstvenih zajednica. U to doba, u post-
modernoj filozofiji i dekonstrukciji, u ekološkim, rodnim i kulturološ-
kim kritikama društvene su znanosti pokušale razoriti sve bitne crte mo-
derne slike znanosti: njezinu istinitost, točnost, sustavnost, metodičnost,
logičnost, androcentričnost, progresivnost, pragmatičnost, europeičnost.
71

Početkom, a osobito sredinom 1990-ih sukobi oko znanosti eskalirali su
i postali javni. Napadnuta strana, tj. prirodne znanosti kao utjelovljenje
slike Znanosti, uzvratile su udarac. Pisale su se knjige za znanost i pro-
tiv znanosti, organizirali se simpoziji o krizi znanosti i protusimpoziji u
obranu znanosti.
4.4.2. Skandal Sokal
Ipak, ništa nije odjeknulo tako snažno kao „podvala“ Alana D. Sokala,
profesora matematike u londonskome University Collegeu i fizike na
Sveučilištu u New Yorku. Vodeći američki časopis postmodernih kritič-
kih teorija Social Text pripremao je 1995. poseban broj o „Znanstvenim
ratovima“, kao odgovor na sve oštrije uzvratne udarce koji su prema post-
modernim kritičkim teorijama stizali od branitelja znanosti. Sociolozi,
feministice i multikulturalisti bili su optuženi kao „neprijatelji znanosti“,
pa je Social Text okupio najuglednija imena društvene kritičke scene kako
bi odgovorio na protunapade. U posljednji čas pred zaključenje broja sti-
gla je tempirana kulturna bomba – članak Alana D. Sokala pod naslovom
Prelaženje granica: Prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravita-
cije (Transgressing the Boundaries: Toward a Transformative Hermeneutics
of Quantum Gravity). Autor je zastupao tezu da bi ujedinjenje kvantne
teorije neodređenosti i opće teorije relativnosti moglo dovesti do nove
postmoderne znanosti. Vrhunac parodije bila je tvrdnja da broj pi nije
nikakav opći pojam, nego povijesna kategorija koja ovisi o promatraču,
pa je izložena promjeni („odgodama“ i „diseminaciji“) značenja. Članak
je bio aranžiran citatima iz postmodernih autoriteta kao što su Derrida,
Lacan, Lyotard, te je kao neprepoznata stilizacija postmodernoga relati-
vizma objavljen u časopisu 1996.
Sokal je odmah obznanio svoju parodiju. Izbio je skandal o kojemu su
brujile svjetske novine i mediji.
72

4.4.3. Postmoderna krajologija
Što se još moglo dogoditi u ratu oko najuglednije institucije moderne

kulture – znanosti? Dogodilo se ono što je bilo u zraku i samo se trebao
pojaviti autor koji će to učiniti: proglašen je kraj znanosti.
Preostaje nam stoga pri kraju ove kratke povijesti znanosti osvrnuti se
još na fenomen postmoderne krajologije na kraju 20. stoljeća koja vuče
korijene iz kršćanske eshatologije (grč. éskhatos – posljednji, krajnji + ló-
gos – riječ, govor = religiozno učenje o posljednjim stvarima kao što su
život nakon smrti, „kraj svijeta“ i sl.). Kao kulturni fenomen eshatologija
je dio kršćanskoga poimanja vremena. Kršćansko je vrijeme linearno, ima
jasan početak, rođenje Kristovo, i daleki kraj, završetak zemaljske povi-
jesti i dolazak kraljevstva nebeskoga. Takva linearna koncepcija vreme-
na pobuđivala je u povijesnim valovima, osobito na većim kalendarskim
prijelomima i u doba društvenih prevrata, stvaranje slika o posljednjemu
sudu i kraju svijeta, te zamišljanje utopijskih rajeva izvan ili nakon kra-
ja povijesti (biblijska zemlja Kanaan kojom teku med i mlijeko, pučka
zemlja dembelija u kojoj nema rada, a zrelo voće pada samo u usta i sl.).
Eshatologiji pripadaju milenijski strahovi i iščekivanja na kalendarskome
prijelomu iz prvoga u drugo tisućljeće da dolazi kraj vremena, pa kada se
to nije dogodilo, europski su se krajolici u znak zahvalnosti okitili rano-
romaničkim crkvama. Eshatološke su slike obuzele zapadnu kulturu u 14.
i 15. stoljeću, na prijelazu iz srednjega vijeka u novi vijek kada se osjećala
snažna kulturna mijena. Eshatologiji pripadaju Hegelova ideja o zavr-
šetku filozofije i povijesti u njegovu sustavu apsolutnoga duha, Marxova
ideja o besklasnome društvu, kao i cijela komunistička utopija izrasla na
toj ideji.
Napokon, ni kraj 20. stoljeća, a osobito milenijski prijelom u treće
tisućljeće nije mogao proći bez eshatologije – zamišljanja kraja nečega.
Govor o kraju na kraju 20. stoljeća bio se toliko proširio da se pojavio nov,
pomalo ironičan termin – „endizam“ (od engl. the end – kraj). Može-
mo, isto tako ironično, govoriti o „krajologiji“ ili „krajizmu“. Taj ironijski
pomak opravdan je zato što postoji bitna razlika između tradicionalne
73

eshatologije i postmoderne krajologije. Dok je tradicionalna eshatologija
teška i smrtno ozbiljna, jer vjeruje u stvarni kraj povijesti, dotle je post-
moderna krajologija, barem iz današnje vizure kada je već prolepršala
kroz sve kulturne sfere, zapravo laka i zaigrana, jer ne vjeruje u stvarni
kraj koji proriče. Postmoderna je krajologija oblik kulturnoga ludizma.
Otkako je Arnold Gehlen 1962. – iste godine kada je objavljena Kuhno-
va Struktura i kada je počeo Drugi vatikanski sabor – još posve ozbiljno
proglasio doba kraja povijesti (franc. posthistoire), zapadnu kulturu ne
prestaju obasipati različiti više ili manje duhoviti „krajevi“.
4.5. KRAJ ZNANOSTI
U nizu svih proglašenih krajeva, od kraja industrijskoga društva (Daniel

Bell) i „smrti čovjeka“ (Foucault), kraja subjekta, kraja moderne (Gianni
Vattimo), kraja humanizma, kraja arhitekture, kraja povijesti umjetnosti
(Hans Belting) do „kraja prirode“ (Bill McKibben) i svih drugih krajeva
proglašen je na kraju svih krajeva i – kraj znanosti. Najprije je 1989. odr-
žan simpozij pod naslovom The End of Science? s ambivalentnim upit-
nikom, a poslije se pod istim naslovom, ali bez upitnika, pojavila knjiga
Johna Horgana Kraj znanosti (The End of Science, 1996), slično kao što se
znameniti članak Francisa Fukuyame The End of History? 1989. najprije
pojavio s upitnikom, a zatim se u knjizi upitnik izgubio: Kraj povijesti i
posljednji čovjek (The End of History and the Last Man, 1992).
U nizu intervjua s prominentnim znanstvenicima kraja 20. stoljeća po-
put začetnika krize znanosti Thomasa Kuhna, autora teorije superstruna
Edwarda Wittena, svemirskih crnih rupa Stephena Hawkinga i teze o in-
flaciji svemira Andreja Lindea u fizici, DNK uzvojnice Francisa Cricka,
teze o „sebičnome genu“ Richarda Dawkinsa u biologiji i dr., ovaj znan-
stveni filozof propituje „krajeve“ najrazličitijih područja, ideja i teorija:
kraj napretka, kraj filozofije, kraj fizike, kraj kozmologije, kraj društvenih
znanosti, kraj neurologije, kraj kaokompleksnosti (ironična kovanica od te-
orije kaosa i kompleksnosti), kraj limitologije, kraj znanosti stroja itd.
74

4.5.1. Dva odgovora: Znanost ima – znanost nema kraj
U sveopćoj krajološkoj raspravi iskristalizirala su se dva stajališta o kraju

znanosti. Dok jedni znanstvenici misle da znanost nema kraja jer nema
konačnoga Odgovora, jer je svijet odviše kompleksan i neodređen da bi
ga iscrpila ljudska svijest, a time i znanstvena spoznaja (Albert Einstein,
Niels Bohr s tezom o udjelu promatrača u znanstvenim spoznajama, au-
tor teorema o nepotpunosti Kurt Gödel itd.), drugi vjeruju da je znanost
konačna, da je moguća Teorija Svega kada će se otkriti tajna materije i
tako završiti avantura zvana znanost. Steven Weinberg dijeli vjerovanje
da se fizika kreće prema konačnomu Odgovoru, da će taj Odgovor biti
vrlo jednostavan i prozaičan, a rezultat tužan jer će svijet ostati bez svo-
je najljepše „vile“ – tajne. Horgan pripada u drugi niz. Njegova je teza
da je znanost završila na ironijski način, zbog prevelikih uspjeha. Nema
više velikih otkrića kao što su Darwinova teorija evolucije, Einsteinova
teorija relativnosti ili kvantna mehanika. Nove pak teorije poput teori-
je superstruna u fizici više nisu znanost u normalnome smislu riječi jer
se ne mogu dokazati eksperimentima i jer se znanost previše približila
umjetnosti.
Dvije teze o kraju znanosti među suvremenim prirodnim znanstveni-
cima korespondiraju s tezama o kraju ljudske povijesti među postmoder-
nim filozofima na području društvenih znanosti. Dok je Lyotard tvrdio
da je moderna povijest stigla do kraja jer su završile sve velike pripovijesti,
pa je znanju preostalo još samo estetsko polje igara, autor dekonstrukcije,
odgode značenja i diseminacije Derrida tvrdio je da znanje i povijest ne
mogu završiti, a ako bi se takvo što i dogodilo, trebalo bi „zakasniti na
kraj povijesti“. Slično je mislio i Jean Baudrillard kada je uoči milenijsko-
ga prijeloma želio „zakasniti na kraj stoljeća“.
75

5. ZNANOST NAKON ZNANOSTI: POVRATAK RETORIKE
5.1. Što je završilo?
Na kraju ovoga kratkog pregleda povijesti znanosti, koji nas je doveo do

„kraja znanosti“, postavlja se pitanje: što je završilo? Kao i kod cijele krajo-
logije i kod svih krajeva koji su protutnjili krajem 20. stoljeća, možemo
reći ovo: nije završilo svako znanje ni svaka znanost, nego jedan blistavi
povijesni oblik znanja i znanosti. Završili su moderno znanje, moderna
znanost i moderni znanstvenik. To znanje, ta znanost i taj tip znanstveni-
ka rođeni su na početku novoga vijeka u Kopernikovu obratu prema heli-
ocentrizmu, u Baconovu Novom organonu i Descartesovu pojmu Cogito.
Univerzalni opusi genijalnih umova 17. stoljeća, prva prosvjetiteljska en-
ciklopedija D’Alemberta i Diderota te izum parnoga stroja bili su djetinj-
stvo modernoga znanja. U Darwinovoj teoriji, Mendeleevljevoj tablici
elemenata i književnopovijesnome pozitivizmu 19. stoljeća moderno je
znanje odraslo u znanost, a u serijama otkrića od fotografije do automo-
bila, zrakoplova i filma proživjelo je herojsku mladost. Velika znanost 20.
stoljeća od Einsteina i Heisenberga do Ludwiga Wittgensteina i Karla
Poppera bila je zrelo doba moderne znanosti.
Thomas Kuhn s pojmom paradigme kao društveno uvjetovane isti-
ne i normalne znanosti kao rutinskoga posla navijestio je prve znakove
starosti lika i slike moderne znanosti. U postmodernim filozofskim, so-
ciološkim, ekološkim, feminističkim i kulturološkim kritikama 1970-ih
i 1980-ih moderna je znanost s ponosnim likom znanstvenika, koji se
dosljedno bori za čistu i objektivnu istinu, ostarjela i napokon „umrla“.
Osim znanstvenika na kulturnu scenu prvi put izlaze znanstvenice. Tu je
i ekološka svijest širokih razmjera. Negdašnja neugledna seoska dvorišta
ukrašuju se cvijećem čak i u siromašnim krajevima. U modi su alterna-
tivna znanja i običaji. Dok elite danas znaju da je pojam o zapadnome
znanju kao izumu grčke antike naš vlastiti konstrukt, iz kojega su izostav-
ljeni utjecaji izvaneuropskih i drevnih kultura, u najširim slojevima druš-
tva popularne su alternativna medicina, akupunktura, joga, a na rivama
76

dalmatinskih gradova ljeti svatko može sebi ili svomu djetetu priuštiti
tetovažu na preplanulu tijelu, nekoć znak primitivizma i zaostale mitske
svijesti. To su samo neke sličice kulturne mijene koja se zbiva pred našim
očima, a korijeni su joj u dubokoj promjeni znanja i znanosti koja, često
i bez našega znanja, oblikuje našu svijest i naš svijet.
Napokon, moderna znanost i moderni znanstvenik pokopani su uz
puno simbolične krvi u znanstvenim ratovima koji su bjesnjeli na mile-
nijskome prijelomu. Sokalova parodija nije bila samo „podvala“ u kojoj
se prirodni znanstvenik narugao nekompetenciji društvenih i humani-
stičkih znanstvenika. Ona je bila nešto više: simbolična Bomba koja je
dovršila znanstvene ratove.
5.2. Što je nastalo?
„Smrt“ modernoga znanja i moderne znanosti nije međutim prošla bez

„rođenja“ nasljednice. Kao što se moderna kultura potkraj 20. stoljeća
obnovila u novome liku „druge moderne“ ili virtualnoga doba, tako se
i moderna znanost još snažnije obnovila u – nazovimo ih tako – zna-
nju i znanosti 21. stoljeća. Nova znanost 21. stoljeća, pod kojim god
paradigmama nastajala, od „kritičkoga realizma“ do različitih vrsta
konstruktivizma, nije mogla proći bez novih teorija znanosti i znanja.
Takve se teorije najčešće pojavljuju na tradiciji zapadnoga kritičkog
mišljenja (engl. critical thinking) i obnovljene – argumentacijske reto-
rike. Prijepore u mišljenjima moderna je kultura rješavala stvarnim i
simboličnim revolucijama i ratovima. Postmoderna je kultura nakon
sloma velikih ideologija oživila klasičnu retoriku kako bi prijepore u
mišljenjima rješavala kritičkim uvjeravanjem: riječima i argumentima.
Lik i slika moderne znanosti, za koje se činilo da su „umrli“, ponovno su
uskrsnuli, sada u sklopu kritičkoga mišljenja i nove discipline – retorike
znanosti.
77

5.3. Klasična retorika
Veza između znanosti i retorike na prvi se pogled čini nemogućom, po-

put drvenoga željeza ili kvadratnoga kruga. Po uobičajenome shvaćanju
retorika je kićen stil ili prazan govor („ljeposlovlje“, praznoslovlje) – u
oba smisla čista suprotnost znanosti kao objektivna i istinita znanja. Taj
snažni stereotip o retorici potječe od Platona, koji je iz idealne države
zajedno s pjesnicima prognao i retore. Platon je razlikovao dvije retori-
ke: „lošu“, manipulativnu retoriku koja zasjenjuje i iskrivljuje istinu (di-
jalog Gorgija) i „dobru“, dijalektičku retoriku koja pomaže istini (dija-
log Fedar). Retorika je u dijalogu Gorgija zavodljivi govor koji se bavi
prividom, a filozofija je istinsko znanje – poznavanje biti stvari, tj. ideja.
Otac retorike kao znanstvene discipline Aristotel imao je prema retorici
u cjelini pozitivan, a u pojedinostima ambivalentan odnos. Retorika je s
jedne strane oblik osebujne komunikacijske prakse i osebujnoga logičkog
znanja – učenje o vjerojatnosti i uvjerljivoj argumentaciji („sposobnost
teorijskoga iznalaženja uvjerljivoga u svakome danom slučaju“, Rhet. I.
2.1355b1). S druge pak strane, kao sofistika, retorika je umijeće zavođe-
nja koje može „slabiji govor učiniti jačim“ (ton hḗttō lógon kreíttō poieĩn,
Rhet. II. 24.1402a11).
Znameniti rimski govornik Ciceron pomiruje filozofiju i retoriku u
nadahnutoj govorničkoj praksi i teorijskim spisima, u kojima je zastupao
jedinstvo sadržaja (res) i forme (verba), isticao važnost retorike u društvu,
širinu govornikove naobrazbe i snagu osobnoga izraza (O govorniku, Brut
i Govornik) te ponudio jednu od prvih definicija argumenta („racionalno
sredstvo za poklanjanje povjerenja čemu prijepornomu“, Topica, 8, usp.
Meyer, Carrilho i Timmermans, 2008: 52). Antička retorika usustavlje-
na je u prvome stoljeću nove ere na zalasku svoje slave u Kvintilijanovu
Obrazovanju govornika, gdje je na Ciceronovoj tradiciji definirana kao
„znanost o dobru izražavanju“ (bene dicendi scientia). U srednjemu vijeku
retorika zadržava važnu ulogu u obrazovnome sustavu u sklopu triviuma
(gramatika, retorika i dijalektika). Premda je u hijerarhiji kulture, kao i
cijeli sustav znanja, podređena teologiji i tumačenju Božje riječi, retorika
78

je kao školski predmet čuvala uspomenu na postojanje ljudskoga izraža-
vanja i ljudske riječi u različitim komunikacijskim situacijama.
Do obnove retorike dolazi u doba humanizma i renesanse, kada se u
samostanskim knjižnicama otkrivaju zagubljeni ili nedovoljno poznati an-
tički retorički spisi (Ciceron, Kvintilijan) te se uključuju u antropocentrič-
nu sliku svijeta sa središtem u čovjekovu govoru. Vjerski ratovi, reformaci-
ja i protureformacija vraćaju retoriku ponovno u okrilje crkve i tumačenja
Božje riječi (Erazmova „katolička“ i Calvinova „protestantska“ retorika).
Početak kraja retorike kao klasične discipline obilježio je Pierre de la Ra-
mée (latinizirano Petrus Ramus) kada je u djelu Dialecticae institutiones iz
1543. predložio da se logički aspekti retorike presele u dijalektiku te da se
retorika poučava samo kao stilska vještina. Taj će prijedlog pridonijeti da
se početkom 17. stoljeća jedna od sastavnica retorike – logos – apsoluti-
zira kao čista racionalnost more geometrico u Descartesovoj metodi, koja
utemeljuje modernu znanost. Otac moderne filozofije povijesti Giamba-
ttista Vico suprotstavio je Descartesovu razumu i geometrijskoj metodi
raskošni retorički ingenij, žaleći što je u njegovoj suvremenosti prevagu
nad retorikom odnio duh egzaktnih znanosti. U doba Francuske revolu-
cije i stvaranja poetike originalnosti i inovacije u romantizmu sve je bilo
spremno za odlazak retorike u povijest. Retorika se povezala s praznom
rječitošću dotrajalih društvenih struktura i okoštalim formama izražava-
nja, izložena je kritici i zamijenjena filologijom. Jedna dimenzija Aristote-
lova logosa, ratio, nastavila je blistavi put u prirodnim znanostima, a druga
dimenzija logosa utjelovljenog u riječ i stil, elocutio, našla je svoje mjesto u
teoriji književnosti i stilistici (više o povijesti retorike u: Meyer, Carrilho i
Timmermans, 2008; o antičkoj retorici usp. Beker, 1997).
5.4. Nova retorika
Izbacivanje retorike iz nastavnih programa moderne škole i snažan razvoj

znanosti nisu izbrisali svaki trag klasične retorike u modernome mišljenju,
ali su ga uspjeli prikriti sve do kraja 20. stoljeća. U kontinentalnoj filo-
79

zofiji retorički se trag nazire u Nietzschea, koji je u spisu O istini i laži u
izvanmoralnome smislu (1872–1873) uzdrmao tradicionalnu koncepciju
znanstvene istine kao adekvacije i sveo je na retoričku figuru – „vojsku
metafora“: „Što je dakle istina? Pokretna vojska metafora, metonimija,
antropomorfizama. Ukratko: zbroj ljudskih odnosa, koji bivaju poetski i
retorički stupnjevani, prevedeni, ukrašeni, te se nakon duge uporabe na-
rodu čine čvrstima, kanonskima i obvezatnima“ (Nietzsche, 1999: 12).
U mlađoj nasljednici zapadnoga simboličnog univerzuma, angloamerič-
koj kulturi, retorika je bila pošteđena negativnoga stereotipa o kićenome
govoru, pa se shvaćala kao demokratska vještina uključivanja u društvo i
sudjelovanja u izgradnji novoga svijeta na načelu individualnoga govora.
Nova retorika rođena je na prijelomu od moderne prema postmoder-
noj kulturi, neposredno prije Kuhnove Strukture znanstvenih revolucija.
Dogodilo se to iste godine u dvjema temeljnim knjigama „retoričkoga
obrata“: knjizi Chaïma Perelmana i Lucie Olbrechts-Tyteca Rasprava
o argumentaciji: Nova retorika (Traité de l’argumentation: La nouvelle
rhétorique, 1958), u kojoj je uveden pojam „nove retorike“, te u knjizi
Stephena Toulmina Uporabe argumenata (The Uses of Arguments, 1958).
U tim je knjigama došlo do obnove klasične discipline u sklopu kritič-
koga mišljenja i teorije argumentacije. Rođenje nove retorike proteklo je
1960-ih neprimjetno jer su pozornost znanstvene javnosti uskoro zaoku-
pile Kuhnova paradigma i njezine posljedice za shvaćanje znanja i znano-
sti. I tek kada su protutnjili svi oblici postmodernoga mišljenja 1970-ih i
1980-ih, kada je pao Berlinski zid, a s njim bipolarni svijet i velike ideolo-
gije, kada su buknuli i splasnuli znanstveni ratovi 1990-ih, napokon, kada
je nahrupilo novo virtualno pismo 2000-ih i s njim globalna medijska
kultura –kultura ekrana kao nove demokratske agore, tek tada je na po-
vršinu isplivala skrivena činjenica – nova argumentacijska retorika. Svoj
prvi procvat retorika je doživjela u doba antičkih sofista, kada zapadna
kultura nastaje na razmeđu mita i logosa. Do drugoga procvata retorike
dolazi u doba humanizma i renesanse, kada se zapadna kultura oprašta od
srednjega vijeka uoči utemeljenja moderne kulture i moderne znanosti
u Descartesovoj monološkoj, matematičkoj racionalnosti. Napokon, na
80

kraju 20. stoljeća pribivamo trećemu procvatu retorike u doba oproštaja
od moderne kulture i moderne znanosti te prvih koraka virtualne kulture
koja se utemeljuje u dijaloškoj, kritičkoj racionalnosti.
Retorika kraja 20. stoljeća, zasnovana na kritičkome mišljenju, najprije
se načelno širi na sva područja ljudske komunikacije, a zatim se primje-
njuje i na posebno štićeno područje gdje je u modernoj kulturi retorika
bila nezamisliva – na znanost. Prvi zamjetljiv korak u širenju retorike na
znanost dogodio se na simpoziju Retorika humanističkih znanosti 1984.
na Sveučilištu u Iowi. U zborniku radova s toga skupa (The Rhetoric of the
Human Sciences, 1987) Michael C. McGee i John R. Lyne postavili su u
naslovu svoga članka duhovito pitanje: Što rade divni ljudi poput vas (tj.
znanstvenika) na mjestu poput ovoga? (tj. u retorici) (What Are Nice Folks
Like You Doing in a Place Like This?). Simpozij je označio nastup reto-
rike znanosti, koja će pravi procvat doživjeti potkraj 1980-ih i početkom
1990-ih (Bazerman, 1988; Prelli, 1989; Gross, 1990; Pera, 1992).
Termin „nova retorika“ s jedne se strane odnosi na vremensku dimen-
ziju obnove retorike nakon modernoga zaborava klasične discipline i nje-
zina svođenja na stil i stereotip o praznoj elokvenciji. S druge pak strane
pridjev „nova“ označuje potragu za drugom vrstom racionalnosti koja
nije vezana uz formalnu logiku descartesovskoga tipa. Riječ je o kritičkoj,
argumentacijskoj ili dijaloškoj racionalnosti. Ta je racionalnost vezana
uz logiku stvarne komunikacijske prakse i kritičkoga mišljenja u kojemu
istina nije unaprijed dana u logičkim zakonima, nego je rezultat uvjerava-
nja sugovornika i njegova pristanka uz argumente navedene u raspravi. U
postideološko doba, kada istina nije zajamčena „velikim pripovijestima“
(Lyotard), pa ni pripoviješću o znanosti, retorika se u promijenjenim i
prilagođenim oblicima pojavljuje kao tema i akademski predmet na in-
terdisciplinarnim sjecištima, u sklopu povijesti i teorije znanosti, episte-
mologije, metodologije, kritičkoga ili argumentacijskoga mišljenja te na
studijima teorije i prakse kreativnoga i akademskoga pisanja.
U svijetu beskrajne medijske i kapitalističke špilje, kojemu nedostaje
Platonov tópos noētós, retorika je postala snažan alat za oblikovanje sim-
81

boličnoga svijeta. Nema dvojbe da je retorika danas, i u svakodnevici i u
najvišim teorijama znanosti, prosvjetiteljska disciplina. Kao u drevno sofi-
stičko doba, retorika oslobađa ljudske energije i donosi svijet novih slobo-
da mišljenja i izražavanja, od parlamenta i javnih skupova do reklama, TV
showa i internetskoga facebooka. Ono što je dvojbeno i što sama retorika
uvijek iznova treba argumentirati, to je stari odnos između ljudskoga go-
vora i onoga o čemu se govori, između TKO govori, ŠTO govori, KOMU
govori i ZAŠTO govori. Ta se pitanja postavljaju danas žešće nego ikada
prije, jer su diskursi kao nikada do sada izloženi različitim poljima moći.
Kada je riječ o retorici znanosti, ključno je pitanje kakav je odnos iz-
među znanstvene retorike i „objektivne“ istine, znanstvenoga diskursa i
„grubih činjenica“. Većina suvremenih retoričara znanosti slaže se da nema
objektivne istine u tradicionalnome smislu, da su znanstvena objektivnost
i znanstvena istina proizvodi diskursa, tj. konstrukti kritičkoga mišljenja
i znanstvene retorike u najširem smislu. Ne postoji međutim slaganje o
naravi veze između znanstvenoga diskursa i onoga o čemu je u znano-
sti riječ, između simboličnih reprezentacija i onoga što se reprezentira.
Nema jedinstva u pitanjima jesu li u znanosti i „grube činjenice“ ljudski
konstrukti. Kakva je veza između diskurzivne reprezentacije svijeta i sa-
moga svijeta? Upravo su to pitanja iz kojih suvremena retorika znanosti
crpi provokativne odgovore i nosi epistemološke izazove.
5.5. Retorika i epistemologija: Umjerena i radikalna retorika znanosti
U posljednjim pitanjima o statusu „grubih činjenica“ suvremena je retori-

ka znanosti dijete epistemološkoga konstruktivizma. Pa kao što možemo
govoriti o umjerenome i radikalnom epistemološkom konstruktivizmu,
tako i u disciplini znanstvene retorike možemo otkriti dva modusa: umje-
renu i radikalnu retoriku znanosti.
Umjerena retorika znanosti drži da su znanstvena istina i znanstvena

objektivnost proizvodi znanstvenoga diskursa i znanstvene retorike, ali
82

ne sumnja u postojanje „grubih činjenica“ ili barem ne postavlja to pi-
tanje. Takvi su autori tvorci nove retorike Perelman i Olbrechts-Tyte-
ca, Toulmin te autori kao Lawrence Prelli, Charles Bazerman i Marcelo
Pera. Ontološki status znanstvene reprezentacije zbilje u umjerenome
konstruktivizmu možda nigdje nije tako jasno izražen kao u Perinoj
metafori o „putativnoj referenciji“ – nezakonitoj vezi između retoričkih
reprezentacija i reprezentirana svijeta. Termin putativan (od lat. puta-
re – misliti; putativus – tobožnji, zamišljen, pretpostavljen) u pravnoj
terminologiji označuje brak sklopljen uz skrivene zaprjeke, koji funkci-
onira kao brak sve dok zaprjeke nisu poznate. Ako se, i kada se, zaprjeke
otkriju i ako se ne mogu ukloniti, brak se mora razvrgnuti. Tako je po
Peri u znanosti. Ideje i rješenja funkcioniraju dok se ne pojave takve za-
prjeke koje više ne mogu davati odgovore na postavljena pitanja. Tada se
mora potražiti nova referencija, nova simbolična reprezentacija zbilje,
novi znanstveni konsenzus. Slično je razmišljao Karl Popper kada je po-
vijest znanosti zamišljao kao neprestano opovrgavanje. Na sličan je način
Kuhn tumačio povijest znanosti kao promjenu znanstvenih paradigma
pod teretom nerješivih anomalija.
Radikalna retorika znanosti ide korak dalje te tvrdi da je i sam pojam

„grubih činjenica“ znanstveni konstrukt nastao radom retoričkoga dis-
kursa. Osnivačem znanstvene retorike kao zasebne discipline smatra se
Alan Gross s knjigom Retorika znanosti (The Rhetoric of Science, 1990).
Perelman–Olbrechts-Tyteca i Toulmin tvorci su nove retorike kao te-
orije i prakse opće argumentacije u bilo kojoj vrsti ljudske komunika-
cije; Gross je otac zasebnoga znanstvenog polja: retorike znanosti kao
uvjeravanja u istinu o zbilji na posebnome području komunikacije – u
znanosti. Radikalizirajući postkuhnovske epistemološke rasprave o kon-
struiranosti znanja i primjenjujući ih na polju retorike znanosti, Gross
iznosi tezu o retorici kao stvoriteljici znanstvene istine i znanstvenoga
diskursa. Retorika je više nego „aranžiranje izloga“ (Gross, 1996: viii);
ona ima „ključnu epistemološku ulogu u znanosti, znanost je stvorena
interakcijama koje su bitno retoričke“ (x). Objektivnost znanstvene spo-
znaje sastoji se u snazi argumentacije: „Što god da jesu, ‘grube činjenice’
83

same o sebi ne znače ništa; samo tvrdnje imaju značenja, i nas valja uvje-
riti u istinitost tvrdnja. Ti procesi, u kojima su problemi odabrani i re-
zultati interpretirani, bitno su retorički: važnost i značenje uspostavlja-
ju se samo u uvjeravanju“ (4); znanost je retorična „bez ostatka“, nakon
analize ne ostaje „ništa neretorično, nikakva čvrsta, ‘znanstvena’ jezgra’“
(33); spoznajni realizam i objektivizam u znanosti su tako uvjerljivi da se
čini kao da su stvarni, a zadaća je retorike znanosti razotkriti da je ono
što se smatra stvarnim i objektivnim znanjem „retorički konstrukt poput
svakoga drugoga“ (207).
Svijest o retoričnosti znanosti nipošto nije umanjila važnost i dosto-
janstvo znanosti. Štoviše, čini se da ih je i povećala. Oslobođena tradi-
cionalnoga stereotipa o kićenu govoru i shvaćena kao oblik kritičkoga
mišljenja i argumentacije, retorika znanosti kao teorija i kao znanstvena
praksa otvorila je novu stranicu u povijesti znanosti i dala snažan poticaj
istraživanju znanstvenoga diskursa. Jer ljudi koji su svjesni svoje djelat-
nosti, koji poznaju zakone svoje profesije i svoje misije, u ovome slučaju
znanstvenice i znanstvenici, mogu još bolje djelovati ako te zakone po-
znaju, kao što i drugi, znanstvena publika i šira javnost, mogu još bolje
procjenjivati znanstvene rezultate ako su im poznati mehanizmi njihova
nastanka, oblikovanja i prenošenja. Kritičko mišljenje i argumentacijska
retorika kraja 20. stoljeća, koje u prvi plan ističu odgovornost za riječ,
izvor su nove svijesti o znanosti, novoga znanstvenog razvoja, nove kon-
trole znanja i novoga povjerenja u znanost.
5.6. Znakovi epistemološke mijene
Tako duboke promjene u shvaćanju znanja i znanosti nisu mogle ostati

bez materijalnih tragova. Vidljiv je znak burnoga dolaska nove znanstve-
ne paradigme Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Točno na prijelo-
mu tisućljeća, 2000. godine, na Filozofskome fakultetu u Zagrebu počela
je pregradnja i dogradnja zgrade. Bio je to stvarni, opipljivi znak kultur-
ne mijene koja je već bila tu i tražila svoj novi tjelesni lik. Na osjetljivim
84

mjestima bivše lepršave modernističke gradnje izgrađeni su potporni
stupovi kako se novi katovi ne bi urušili i kako bi staro zdanje moglo
izdržati računalnu opremu koja je zatrpala sve prostorije. Promijenjeni su
prozori i parketi, uklonjeni klasični radijatori i zamijenjeni radijatorima
s klimatskim uređajima. Posivjeli zidovi osuli su se žarkim bojama, umje-
sto plutanih oglasnih ploča s pribadačama osvanuli su stakleni preklopi
za nevidljivo umetanje obavijesti. U dodatku Fakulteta niknula je nova
jedinstvena knjižnica, a knjižničarke i nastavno osoblje prolazili su kroz
edukaciju kako se služiti jedinstvenim sustavom posudbe i pretraživanja
u virtualnim svjetovima. Interdisciplinarnost više nije programatska lo-
zinka ni fraza, nego nova znanstvena stvarnost. Izgradnja, pregradnja i
dogradnja Filozofskoga fakulteta u Zagrebu materijalni je dokaz kako
nam snažno dolazi nova znanstvena paradigma mijenjajući i preuređujući
stvarni prostor svoje fizičke institucije.
5.7. Novo znanje na starim temeljima
To ne znači da ništa nije ostalo od staroga znanja i stare slave sada već
klasične moderne znanosti. Kao što se po Karlu Popperu opovrgnute
teorije ne gube, nego pridonose rastu znanja, tako i moderna znanost
ulazi u temelje znanja i znanosti 21. stoljeća. Najžešće kritike znanosti
najviše su pridonijele njezinu samorazumijevanju, pa i novomu buđe-
nju u krilu kritičke, argumentacijske retorike. Ne počinje sve iznova.
Baš kao dogradnja zgrade Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na prije-
lomu 20. i 21. stoljeća novo znanje nastaje na starim temeljima. Da bi
stari temelji izdržali nove katove, morali su biti dodatno učvršćeni pot-
pornjima i dogradnjama. To se upravo događa u reformi studija, koja se
u velikome luku preko moderne znanosti oslanja na klasičnu i srednjo-
vjekovnu tradiciju u svim segmentima – od bolonjske reforme do nove
retorike.
„Kraj logocentrizma“, proglašen na kraju 20. stoljeća, nije bio kraj
svakoga logosa, nego kraj moderne znanosti, njezina monističkoga lo-
85

gosa i njezinih institucija. Kartezijanski logos, na kojemu je utemeljena
moderna zapadna znanost, otvorio se prema retoričkomu, dijaloško-
mu i uvjeravalačkomu logosu koji je zapadnu filozofiju pratio od grč-
kih sofista i poput sjene dopratio sve do obnove na kraju 20. stoljeća.
Susret između logosa i njegove dijaloške sestre retorike, između istine
i uvjeravanja u istinu, između prirodnih i društvenih znanosti – to je
inspirativno tlo današnjih znanosti. Stoga pisati akademski rad u novim
okolnostima, kao i napisati i obraniti doktorsku disertaciju na početku
21. stoljeća, nije isto kao prije tridesetak godina, u 20. stoljeću.
A da sve nije isto, da se povijest još jednom obnovila u drugome
ruhu, zorno posvjedočuje fizički lik knjižnice, koja je niknula uz bok
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Znameniti kosi toranj u Pisi zamiš-
ljen je geometrijski pravilno, ali se zbog pomicanja tla nakosio. Postao
je turistička atrakcija po načelu očuđenja, jer je narušavao racionalne
standarde geometrijski pravilne arhitekture. Nova središnja knjižnica
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu građena je planski ukoso. Takva kosa
knjižnica uz bok staroga geometrijski pravilnoga modernističkog zda-
nja simbol je novoga, virtualnoga, silno specijaliziranoga, konstruira-
noga, svima dostupnoga, kritičkoga i dijaloškoga – kosog znanja.
Ipak, kada uđete u knjižnicu, više nema kosine: sve je geometrijski pra-
vilno i skladno. Možda će zgrada središnje knjižnice Filozofskoga fakul-
teta u Zagrebu postati turistička atrakcija s posve drugoga razloga nego
kosi toranj u Pisi: kao simbolično utjelovljenje novoga – nakošenoga
znanja 21. stoljeća. To je znanje korigiralo tradicionalnu racionalnost,
ali je nije izgubilo, nego – na nov način – preoblikovalo i učvrstilo.
Sljedeće stranice ove knjige odnosit će se upravo na takve stare teme-
lje i nove strategijske dogradnje bez kojih se ni danas ne može napisati
kvalitetan akademski rad. Znanost je retorička institucija koja ima svoje
zakone, svoja pravila i svoje rituale. Ti su zakoni i pravila istodobno trajni
i promjenjivi. Trajni su zakoni logičkoga mišljenja. Promjenjive su znan-
stvene paradigme, akademske institucije, rituali i tehnike.
86

Slika I. 5.7. Nova knjižnica Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
otvorena 11. ožujka 2009. Fotografije Jurica Cimperšak Žigrović.
87

Takvim trajnim logičkim zakonima i promjenjivim retoričkim pravilima
posvećena su sljedeća poglavlja ovoga
priručnika
o znanosti
nakon znanosti
za znanost
koja zna da nije apsolutna ni vječna,
koja poznaje svoje zakone i svoje granice,
koja je svjesna svoje rizičnosti,
ali i etičnosti,
svoje logičnosti,
ali i dijalogičnosti,
svoje djelotvornosti,
ali i odgovornosti.
88

II.
RETORIKA ZNANOSTI
I AKADEMSKO PISMO
Drugi dio knjige nudi teorijski i metodološki okvir akadem-
skoga pisma. Znanost se u suvremenoj humanistici i srodnim
područjima obrađuje na različitim poljima i u različitim grana-
ma (filozofija znanosti, spoznajna teorija, povijest znanosti, so-
ciologija znanosti, metodologija znanosti, psihologija znanosti,
retorika znanosti itd.). Ovdje se izdvajaju neki aspekti teorije i
retorike znanosti potrebni za razumijevanje i praksu akadem-
skoga pisma.

1. TERMIN I DEFINICIJE ZNANOSTI. . . . . . . . . . . . . . . 93
1.1. Termin znanost u ranoj modernoj kulturi: Ivan Belostenec . . . 93
1.2. Termin znanost u nazivu nacionalne akademije znanosti . . 94
1.3. Sinonimija termina znanost i nauka . . . . . . . . . . . . . . . 94
1.4. Kodifikacija termina znanost na milenijskome prijelomu . . 95
1.5. Uvođenje rodnih razlika u akademskim i stručnim nazivima . . 95
1.6. Definicije znanosti u domaćim priručnicima o pisanju
znanstvenih radova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
1.7. Definicije znanosti kao povijesni fenomen . . . . . . . . . . 97
1.8. Definicije znanosti u domaćim enciklopedijama,
leksikonima i rječnicima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
1.9. Dopune i promjene u definicijama znanosti na početku
21. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
1.10. Interdisciplinarna definicija znanosti . . . . . . . . . . . . . 101
2. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102

2.1. Antička klasifikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
2.2. Klasifikacija u srednjemu vijeku . . . . . . . . . . . . . . . . 103
2.3. Klasifikacija u novome vijeku i modernoj kulturi. . . . . . 104
2.4. Suvremene klasifikacije znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . 107
3. VRSTE ZNANSTVENE PROZE . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

3.1. Znanstveni radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

3.2. Stručni radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115
3.3. Akademski radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
4. OSNOVNI POJMOVI KLASIČNE RETORIKE . . . . . . . 121

4.1. Što je retorika? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
4.2. Retorika i znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
4.3. Modusi argumentacije: Lógos, ẽthos i páthos . . . . . . . . . 122
4.4. Tri klasična retorička žanra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126
4.5. Retorički kanon. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126
4.6. Što je kairós? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
4.7. Što je stásis? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
4.8. Stásis u klasičnoj retorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
4.9. Što su tópoi? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131
4.10. Aristotelova teorija toposa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
4.11. Opći toposi – univerzalne argumentacijske strategije . . . 133
4.12. Klasična topika i retorika znanosti . . . . . . . . . . . . . . 137
5. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO . . . . . 138

5.1. Termin akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138
5.2. Definicija pojma akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . 139
5.3. Retorika znanosti i znanstveni diskurs . . . . . . . . . . . . 140
5.4. Retorika znanosti i akademsko pismo. . . . . . . . . . . . . 143
5.5. Retorički kanon i metodika akademskoga pisma . . . . . . 147
92

1. TERMIN I DEFINICIJE ZNANOSTI
Termin znanost (grč. epistḗme, lat. scientia, njem. Wissenschaft, engl.

science, rus. nauka) ima dvije tradicije: kontinentalnoeuropsku i anglo-
američku. U kontinentalnoj tradiciji znanost je jedinstveni termin za
ukupan sadržaj pojma. U angloameričkoj tradiciji science je termin za
prirodne znanosti, a za humanističke se znanosti rabi termin huma-
nities.
1.1. Termin znanost u ranoj modernoj kulturi: Ivan Belostenec
U hrvatskoj leksikografiji termin znanost zabilježen je vrlo rano, prije

konstituiranja modernih znanosti. U latinsko-hrvatskome rječniku Ga-
zophylacium Ivan Belostenec pravi razliku između scientia – znanoszt,
znanye; idem quod habitus demonstrativus (Belostenec, 1740: 1:1091) i
doctrina – navuk; idem quod disciplina (1:465). Uz opće značenje zna-
nosti kao umfztva Belostenec u hrvatsko-latinskoj verziji rječnika razli-
kuje 13 znanstvenih disciplina. Bila je to svojevrsna klasifikacija zna-
nosti: 1. znanoszt od Boga, Theologia, doctrina Theologica; 2. znanoszt
mudroga premislyavanya, theoretica; 3. znanoszt mudra, philosophia; 4.
znanoszt narave, physica; 5. znanoszt nebeszkoga kruga, sphaerica; 6. zna-
noszt berzoga piszanya, stenographia; 7. znanoszt lagvo-merenya, stereo-
metria; 8. znanoszt vaganya; 9. znanoszt rachunanya, arithmetica; 10.
znanoszt zemlye izpiszanya, geographia; 11. znanoszt zemlye merenya,
geometria; 12. znanoszt jezikov, litteratura, grammatica; 13. znanoszt
ravnanya, politica (2:639).
93

1.2. Termin znanost u nazivu nacionalne akademije znanosti
Termin znanost potvrđen je u imenu najviše nacionalne znanstvene insti-

tucije, osnovane 1866. pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (v. I. 2.1.3).
Pod istim nazivom izlazi serija znanstvenih radova Rad Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti, danas Rad Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti. U prvome svesku rada iz 1867. objavljena su Pravila Aka-
demije potvrđena od Franje Josipa I., čime je termin znanost u nazivu
institucije službeno ozakonjen.
1.3. Sinonimija termina znanost i nauka
U nazivima drugih znanstvenih institucija, u nazivu same znanosti i u

nazivima različitih disciplina susreću se terminološka kolebanja. U 19.
stoljeću i u velikome dijelu 20. stoljeća uz termin znanost pojavljuje se
kao sinonim termin nauka. Jedna od vodećih institucija Zagrebačke
književnoznanstvene škole, Zavod za znanost o književnosti Filozof-
skoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osnovana je početkom šezdesetih
godina 20. stoljeća pod nazivom Institut za nauku o književnosti. Na-
kon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967.
počinje suvremena jezična standardizacija i terminološka kodifikacija.
Potkraj 1960-ih Institut za nauku o književnosti preimenovan je u In-
stitut za znanost o književnosti, a sredinom 1970-ih u Zavod za znanost
o književnosti. Današnji pojam znanost o književnosti konstituira se u
ključnoj ediciji Zagrebačke književnoznanstvene škole Uvod u književ-
nost u varijanti nauka o književnosti. Termin nauka u značenju znanost
rabi se u prva dva izdanja, 1961. i 1969. Termin znanost o književnosti
sankcioniran je u trećemu, izmijenjenom izdanju Uvoda u književnost iz
1983. U uvodnoj studiji Znanost o književnosti Zdenko Škreb, koji se u
prva dva izdanja i sam služi terminom nauka, kodificira termin znanost
pozivajući se na njemački termin Literaturwissenschaft i ruski termin
literaturovedenie: „Mi smo njemački naziv preuzeli u obliku znanost o
94

književnosti, taj se naziv udomaćio, pa bi trebalo pri tom i ostati“ (Škreb
i Stamać, 1983: 14).
1.4. Kodifikacija termina znanost na milenijskome prijelomu
Kodifikacija termina znanost najdulje je trajala u leksikografiji. Tu je kon-

senzus postignut tek na milenijskome prijelomu. U Anićevu Rječniku iz
2000. znanost je prihvaćena kao standardni termin, a nauka je opisana kao
„rus., pov., razg., srp.“. Rječnik hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda
„Miroslav Krleža“ i Školske knjige iz 2000. (glavni urednik Jure Šonje)
razgraničuje i semantički hijerarhizira termine znanost, nauk i nauka. Za
prva dva termina, znanost i nauk, daju se definicije. Znanost jest: 1. „skup
metodoloških međusobno povezanih sustavnih spoznaja nekoga područ-
ja, ljudskog znanja o prirodi, čovjeku i društvu utemeljenih na opažanju,
pokusu i dokazima“ i 2. „pojedina znanstvena disciplina“ (Rječnik hrvat-
skoga jezika, 2000: 1432). Nauk jest: 1. „a) savjet, pouka b) školovanje“
i 2. „sustav religije, političke ideologije ili filozofske škole; doktrina; krš-
ćanski ~, vjerski ~, filozofski ~, stoički~, socijalistički ~“ (661). Termin
nauka nije opisan, nego se upućuje na znanost.
1.5. Uvođenje rodnih razlika u akademskim i stručnim nazivima
Na početku 21. stoljeća termin znanost prihvaćen je na svim područji-

ma kulture, od imena same djelatnosti i njezinih nositelja do znanstvenih
grana, titula, časopisa, institucija. Tako u klasifikaciji znanosti razlikuje-
mo prirodne i društveno-humanističke znanosti, izrađujemo znanstvene
projekte i organiziramo znanstvene skupove, objavljujemo u znanstve-
nim časopisima znanstvene članke, a kod nakladnika znanstvene knjige,
raspravljamo u znanstveno-nastavnim vijećima o znanstvenim zvanjima i
znanstvenim stupnjevima, ministarstvo koje financira znanstvenu djelat-
nost nosi naziv Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, TV emisije
nose nazive poput „Znanost i mi“, „Iz svijeta znanosti“ i sl.
95

Nedavno je dovršen još jedan simbolični posao preostao iz moderne
znanosti: uvođenje rodnih razlika u stručnim i akademskim nazivima. I
dok su se u svakodnevnoj uporabi i dijelu službene komunikacije sponta-
no primjenjivali rodno korektni oblici (učitelj i učiteljica, profesor i profe-
sorica), službeni su dokumenti najčešće nosili samo muške nazive. Žene
su, isto kao i muškarci, dobivale diplome s nazivima profesor, pravnik, in-
ženjer, fizičar, biolog.
Početkom 2000-ih ženski su se nazivi počeli pojavljivati i u službenim
dokumentima. Napokon, u sklopu bolonjske reforme studija rodna je
onomastika ozakonjena. Godine 2007. donesen je Zakon o akademskim
i stručnim nazivima i akademskome stupnju koji kodificira nove rodno
korektne nazive (NN 107/07), a 2008. u sklopu toga zakona izrađen je
Popis akademskih i stručnih naziva i akademskoga stupnja te njihovih
kratica (NN 45/08). U skladu pak sa Zakonom i Popisom fakulteti su
donijeli posebne Pravilnike o stručnim i akademskim nazivima s odgo-
varajućim rodnim razlikama. Tako na Grafičkome fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu negdašnji grafički inženjer stječe nakon završetka stručnoga
preddiplomskog studija naziv stručni prvostupnik (baccalaureus) inženjer
grafičke tehnologije, odnosno stručna prvostupnica (baccalaurea) inženjer-
ka grafičke tehnologije, kratica: bacc. ing. techn. graph. Prijašnji akademski
naziv diplomirani inženjer pomorskog prometa smjer tehnološko-lučki za-
mijenjen je na Pomorskome fakultetu Sveučilišta u Rijeci rodnim dub-
letama magistar/magistra inženjer/inženjerka pomorskog prometa smjer
tehnološko-lučki, kratica: mag. ing. pp. tl., itd. (v. III. 4.2.7, Kratice aka-
demskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva).
Diplome na poslijediplomskim studijima danas nose rodno korektne
nazive doktor i doktorica iz određenoga znanstvenog polja. Tako smo se i
na području akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva vratili
u doba prije moderne kulture – do Belostenca koji je, pozivajući se na
Apuleja, uz muški naziv doctor – navuchitel poznavao ženski oblik: doc-
trix – navuchitelicza.
96

1.6. Definicije znanosti u domaćim priručnicima
o pisanju znanstvenih radova
Ne postoji jedinstvena definicija znanosti. U domaćim priručnicima o

pisanju znanstvenih radova taj se problem najčešće rješava na dva načina.
Jedan je način da se pretpostavi pojam o znanosti i znanstvenosti, pa se
to pitanje ne tematizira te se prelazi na konkretna pitanja znanstvenoga
istraživanja, pisanja i objavljivanja znanstvenih radova (Silobrčić, 2003;
Gačić, 2001). Drugi je način da se istakne nemogućnost jednoznačna de-
finiranja znanosti. Tada se najčešće navode različite definicije znanosti, pa
se među njima izabere najreprezentativnija, nakon čega slijede konkretne
analize i upute o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga rada (Žugaj,
1989; Zelenika, 2000).
Obje su tehnike legitimne dok god smo sigurni da znamo što je zna-
nost ili barem to pretpostavljamo. Kada pojam znanosti više nije intui-
tivno zajamčen, kada u znanstvenoj zajednici ne postoji konsenzus oko
njezine društvene uloge i smisla, kada je znanost izložena unutarnjim pri-
jeporima, a u posljednjoj trećini 20. stoljeća i snažnim kritikama, kada ni
u javnosti ne postoji nepodijeljena suglasnost oko slike i ugleda znanosti,
tada takve tehnike više nisu dovoljne. Tada je upitan i sam pojam znanosti
kojim smo do sada intuitivno raspolagali. Tada pojam znanosti zahtijeva
preispitivanje, a to prije svega znači novu definiciju znanosti.
1.7. Definicije znanosti kao povijesni fenomen
Postavlja se pitanje: Zašto je teško ili nemoguće definirati pojam znano-

sti? Odgovor je jednostavan. Teškoće s definicijom znanosti nerješive su
zato što je znanost povijesni fenomen. Smisao i „istina“ znanosti nisu uvi-
jek isti, pa su stoga i definicije znanosti različite. Povijest znanosti mogla
bi se napisati kao povijest definicija znanja u doba promjene znanstvenih
paradigma. Razlika između definicije Francisa Bacona „Znanje je moć“
s početka novovjekovne kulture i kovanice Michela Foucaulta iz druge
97

polovice 20. stoljeća „moć-znanje“ sa spojnicom ili „moć/znanje“ s ko-
som crtom (engl. power-knowledge, power/knowledge) na prvi je pogled
mala. U oba se iskaza pojavljuju dvije iste ključne riječi. Baconova je sin-
tagma izjavna rečenica u kojoj je znanje subjekt, a moć predikat – nešto
što se pririče znanju. U Foucaultovoj polusloženici dvije su imenice, moć
i znanje, povezane spojnicom ili kosom crtom i tako združene u jedan
pojam u kojemu se moć i znanje uzajamno prožimaju i uvjetuju. Bacon
je u svojoj rečenici formulirao novovjekovnu vjeru u znanost kao nosite-
ljicu društvenoga napretka i ovladavanja prirodom. Foucault je svojom
polusloženicom razbio tu vjeru; izdvojio je moć kao prvi dio termina te
razradio takvu teoriju diskursa i sveprisutne moći koja na kraju dovodi u
pitanje osnovne pretpostavke moderne znanosti i modernoga znanja –
objektivnost, nepristranost i autonomiju.
1.8. Definicije znanosti u domaćim enciklopedijama,

leksikonima i rječnicima
Većina definicija znanosti u domaćim enciklopedijama, leksikonima, rječ-

nicima i priručnicima ograničuje se na njezinu kognitivnu logiku i me-
todologiju. Tako Opća enciklopedija definira znanost kao „sistematizirano
znanje; cjelina spoznaja organiziranih u područja istraživanja i izvedenih
prema racionalno utemeljenim metodama na osnovi opažanja pojava i
procesa u prirodi i društvu radi njihova objašnjavanja i ovladavanja njima“
(1982: 8:705). U Filozofijskome rječniku znanost je „skup svih metodički
stečenih i sistematski sređenih znanja; također: djelatnost kojom stječemo
takva znanja“ (1989: 362). Istu definiciju navodi i Hrvatska opća enciklope-
dija: „skup svih sustavno metodski stečenih i uobličenih znanja te djelatnost
kojom se stječu takva znanja“ (2009: 11:749). U Hrvatskome enciklopedij-
skom rječniku znanost se definira kao „ukupnost sređenih i uopćenih znanja
koja uključuje promatranja, pokuse, istraživanja i objašnjavanje činjenica i
pojava u pojedinim dijelovima čovjekova poznavanja prirode i društva“
(2002–2004: 12:176; v. definiciju znanosti u Rječniku hrvatskoga jezika
Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“ i Školske knjige, gore 1.4).
98

Takve definicije znanosti nalaze se u suglasju s idealnotipskom pre-
dodžbom o znanosti kakvu još uvijek imamo ili smo donedavno imali.
Te nam definicije međutim ne omogućuju uvid u društveni i pragmatični
kontekst u kojemu se proizvode znanje i znanost. Čim pojam znanosti
stavimo u povijesni i društveni kontekst, vidjet ćemo upise različitih smi-
slova u svim fazama znanstvene djelatnosti, od izbora činjenica, njihove
interpretacije i jezičnoga oblikovanja do prenošenja znanja i primjene
znanstvenih rezultata. Udžbenici i priručnici o načinima pisanja znan-
stvenoga rada nisu studije iz filozofije i sociologije znanosti te zacijelo ne
trebaju posebno tretirati epistemološke ili društvene aspekte suvremenih
znanosti kao što su sprega znanosti i tehnologije, ugrožavanje okoliša ili
korumpirana znanost. Ipak, oni bi trebali osigurati ili barem pretpostaviti
takve okvire koji će obuhvatiti ukupan raspon značenja znanosti, od nje-
zine kognitivne logike i diskurzivnih tehnika do institucionalnih okvira
i društvenih aspekata. To mi se čini osobito važnim u vremenu kada se
mijenja pojam znanja i znanosti, pa se provodi i reforma studija kao stva-
ranje novoga institucionalnog okvira. Za dobar izbor teme doktorske di-
sertacije nije dovoljno poznavanje metodologije i tehnika akademskoga
pisma, koliko god temeljito ono bilo, nego i ukupnoga kulturnog kontek-
sta u kojemu se proizvodi znanje i prakticira znanost. Dakle doktorska di-
sertacija, ili bilo koji akademski rad, bit će kvalitetniji ako vam je poznata
povijest znanja i znanosti, pa i suvremeno stanje u kojemu znanost radi i
u kojemu pišete akademski rad.
1.9. Dopune i promjene u definicijama znanosti

na početku 21. stoljeća
Stoga mislim da u priručnicima o strategijama i tehnikama znanstvenoga

rada treba uvesti širi, interdisciplinarni pristup znanosti, a to na prvome
mjestu znači – širu, interdisciplinarnu definiciju znanosti. Promjene u
shvaćanju znanosti, nastale u postmodernim teorijama, filozofiji i soci-
ologiji znanosti kraja 20. stoljeća, u postkuhnovskim raspravama i znan-
stvenim ratovima, u epistemološkome konstruktivizmu i novoj retorici,
99

nisu ostale bez odjeka u recentnim enciklopedijama i leksikonima prvoga
desetljeća 21. stoljeća. O tome svjedoče promjene i dopune u natuknica-
ma o znanosti i znanju koje su se već dogodile ili se upravo događaju u
virtualnoj enciklopedistici.
Tako se na angloameričkome kulturnom području omekšava tradici-
onalna dihotomija science – humanities i proširuje opseg pojma znanosti
izvan primarnoga područja empirijske znanstvene metode. Wikipedia
na engleskome jeziku definira science u standardnome smislu kao prirod-
ne znanosti, ali donosi i mogućnost spajanja s društvenim znanostima u
jedinstvenome terminu science: „Šira moderna definicija znanosti može
uz prirodne znanosti uključiti društvene znanosti (...) definirajući ih kao
promatranje, identifikaciju, deskripciju, eksperimentalno istraživanje i te-
orijsko tumačenje fenomena. Ipak, druge suvremene definicije ograniču-
ju se na prirodne znanosti (...) kao jedinoga istinskog nositelja znanosti“
(en.wikipedia.org/wiki/Science, 8. ožujka 2009). U širokoj lepezi znače-
nja Merriam-Websterov rječnik donosi značenja science od najopćenitije-
ga preko standardnoga do najširega (kuharstvo kao znanost): „1: stanje
znanja: znanje za razliku od neznanja ili nerazumijevanja, (...) 3 a: znanje
ili sustav znanja koji obuhvaća opće istine ili djelovanje općih zakona,
osobito ako su dobiveni i provjereni znanstvenom metodom, b: takvo
znanje ili takav sustav znanja koji se tiču fizičkoga svijeta i njegovih feno-
mena: prirodna znanost (...), 4: sustav ili metoda koja usklađuje praktične
ciljeve sa znanstvenim zakonima (kuhanje je znanost i umijeće)“ (http//
www.merriam-webster.com/dictionary/science, 8. ožujka 2009).
Uočljive su i promjene u kontinentalnoj enciklopedistici i leksikografiji.
Tako njemačka Wikipedia donosi sociološku definiciju znanosti: „Znanost
je širenje znanja istraživanjem, njegovo prenošenje poukom, društveni, po-
vijesni i institucionalni okvir u kojemu se organizirano bavi znanjem, kao i
ukupnost tako stečenoga ljudskog znanja. Istraživanje je metodička potra-
ga za novim spoznajama te sustavna dokumentacija i objavljivanje u obliku
znanstvenih radova. Pouka je prenošenje osnova znanstvenoga istraživanja
i pružanje pregleda znanja na određenome istraživačkom polju, aktualnoga
stanja istraživanja.“ (de.wikipedia.org/wiki/Wissenschaft, 8. ožujka 2009)
100

1.10. Interdisciplinarna definicija znanosti
Kada je riječ o definiciji znanosti na početku 21. stoljeća, valja postupiti

interdisciplinarno. Interdisciplinarnost je način za rješavanje složenih pro-
blema oko kojih još nema konsenzusa o ključnim pitanjima. Iz vizure su-
vremenih grana koje se bave znanošću, povijesti znanosti, filozofije znano-
sti, sociologije znanosti, retorike znanosti i drugih, znanost je kompleksan
pojam koji sadržava više različitih značenja. Takav kompleksan pojam ne
može se definirati terminima jedne discipline. U doba promjene znanstve-
nih paradigma, kakvo je naše današnje, klasične definicije znanosti, koje
polaze samo od kognitivne logike i metodologije, više nisu dovoljne, pa ih
valja dopuniti drugim disciplinarnim vizurama. Takva je i ovdje predlo-
žena opisna interdisciplinarna definicija koja uključuje različite vizure, od
metodologije i spoznajne teorije do sociologije i retorike znanosti.
Opisna interdisciplinarna definicija znanosti, koja čini okvir ovoga pri-
ručnika, glasi:
Znanost je društvena institucija za stjecanje, unaprjeđivanje i preno-

šenje znanja (genus proximum) s ovim posebnim obilježjima (diffe-
rentiae specificae):
• oblik racionalnosti i spoznajna djelatnost; u širem smislu skup me-

todički stečenih i sustavno sređenih znanja; u užem smislu meto-
dički stečena i sustavno sređena znanja na određenome polju, o
određenim aspektima zbilje (znanstvene grane) (v. gore 1.8);
• oblik argumentacijskoga diskursa ili jezika; znanost se služi odre-
đenom metodologijom, raspolaže određenom terminologijom i
izlaže svoje spoznaje na određen, normiran način (opće i posebne
metode, žanrovi znanstvene proze, tehnike znanstvenoga pisma,
načini citiranja i sl.); iz te vizure znanost je retorički pothvat u ras-
ponu od zamišljanja ideja i aranžiranja činjenica do argumentacije,
znanstvenoga stila, citatnih tehnika, dokumentacije i objavljivanja
pisanoga teksta ili prezentacije u obliku usmenoga izlaganja;
101

• formira se i razvija u znanstvenim zajednicama (pojedini „krugovi“
ili „škole“, npr. Bečki krug, Ruski formalizam, Britanska radikalna
znanost, Zagrebačka književnoznanstvena škola);
• vezana je uz određene znanstvene i društvene institucije (sveučiliš-
ta, instituti, akademije, znanstveni skupovi, časopisi, biblioteke,
izdavačka poduzeća) te znanstvene rituale (obrana doktorske di-
sertacije, recenzije i predstavljanje knjiga, dodjela nagrada i sl.);
• dio je ukupnoga sociokulturnog konteksta, najuspješnija simbolič-
na reprezentacija zbilje (uloga znanosti i znanstvenika u društvu;
znanost kao društveni konstrukt: uloga ideologije, predrasuda i in-
teresa u konstruiranju znanstvenih činjenica; primjena znanosti u
tehnologiji i industriji, školstvu i naobrazbi).
Tako zamišljena interdisciplinarna definicija znanosti omogućuje nam

da razlučujemo, ali i spajamo različite aspekte znanosti: univerzalne ka-
rakteristike i specifične disciplinarne razlike, argumentacijski diskurs
znanstvene racionalnosti i njegovu primjenu, epistemologiju i sociologi-
ju znanja i znanosti, opću metodologiju i posebne znanstvene metode,
znanstvenu logiku i znanstvenu etiku, kritičko mišljenje i retoriku zna-
nosti. To je ujedno okvir za pisanje akademskih radova bilo koje vrste, od
eseja na preddiplomskome studiju do doktorske disertacije kao ulaznice
u svijet znanosti.
2. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI
Klasifikacija (od lat. classis – razred, grupa + facĕre – činiti, raditi = raz-
ređivanje) znači razvrstavanje stvari, pojava i pojmova na skupine, vrste i
tipove s obzirom na njihove opće i posebne karakteristike. Klasifikacija
znanosti jest podjela znanosti po nekim načelima ili kriterijima (općim
karakteristikama, predmetu, metodi, svrsi, organizaciji rada i sl.). Klasi-
fikacija ovisi o načinu shvaćanja znanja i znanstvenosti te ima veliku te-
102

orijsku i praktičnu vrijednost. U povijesti klasifikacija znanosti, kao i u
povijesti definicija, zapisana je srž povijesti znanosti i znanja.
2.1. Antička klasifikacija
Sve do 19. stoljeća univerzalna je znanost bila filozofija shvaćena kao „lju-
bav prema mudrosti“, a sva su pojedinačna područja bila pod njezinim
okriljem. Temeljna zapadna klasifikacija potječe od Aristotela. Aristotel
razlikuje tri tipa znanosti:
• teorijske znanosti (grč. theōría – gledanje, promatranje); bave se

općim pitanjima, a po predmetu se dijele na fiziku, metafiziku (od
metà tà physiká, grč. metá = iza, iznad, izvan; u prvotnome smislu
Aristotelovo djelo koje je slijedilo iza Fizike; „prva filozofija“) i ma-
tematiku; te su se znanosti dalje dijelile na pojedine odjeljke koji će
stići do današnjih znanstvenih polja i grana;
• poietične znanosti (grč. poíēsis – činjenje); obuhvaćaju vještine –
umjetnost i tehniku;
• praktične znanosti (grč. praktikós – djelatan; vješt, okretan, uspje-
šan); odnose se na djelovanje pojedinca ili društva – etika, ekono-
mija, politika.
Ta se podjela u različitim oblicima zadržala do danas, mijenjajući se i do-

punjujući shvaćanjem znanosti, metodološkim naglascima i promjenama
uloge znanosti u društvu.
2.2. Klasifikacija u srednjemu vijeku
Srednjovjekovna je klasifikacija nastavak antičkoga shvaćanja u poseb-

nim uvjetima kršćanskoga svjetonazora i arhivarskoga sustava školstva.
Filozofija kao najviša znanost, zajedno sa znanjima unutar nje, nalazi se
103

u ambivalentnome odnosu prema dominantnomu duhovnom području,
teologiji. Sustav znanosti sadržava sedam slobodnih umijeća (septem artes
liberales), koja su raspodijeljena u trivij i kvadrivij.
SEDAM SLOBODNIH UMIJEĆA
TRIVIJ KVADRIVIJ
gramatika aritmetika
retorika geometrija
dijalektika astronomija
glazba
Ta je klasifikacijska shema utemeljila srednjovjekovni sustav naobrazbe i

školstva studium generale, iz kojega će niknuti srednjovjekovna sveučilišta
kao studium universale te se na nj nominalno pozvati današnja studijska
reforma u bolonjskome procesu (v. I. 1.3.3).
2.3. Klasifikacija u novome vijeku i modernoj kulturi
U novome vijeku, a osobito u modernoj kulturi od kraja 18. stoljeća, zna-

nost postaje središnja kulturna institucija – nositeljica projekta emanci-
pacije i ideje napretka. Moderne se znanosti u 19. stoljeću izdvajaju iz
filozofije i počinju se konstituirati u zasebne discipline. Istodobno teku
dva procesa. S jedne strane opća slika znanosti kao metodičkoga znanja
u funkciji humanizacije svijeta i napretka još se više učvršćuje. S druge
strane počinje stvaranje zasebnih znanstvenih polja i grana s razvijenim
specijalističkim jezicima.
Iz povijesti novovjekovne i moderne znanosti izdvojit ću pet općih
klasifikacijskih shema. Prve dvije imaju povijesnu vrijednost: jedna jer je
obilježila početak novovjekovne znanosti, druga jer stoji na početku in-
stitucionalizacije moderne znanosti i modernoga sveučilišta. Preostale su
104

tri svaka na svoj način ušle u suvremene opće i specijalne klasifikacije, pa
zaslužuju da ih spomenemo kao prilog povijesti, ali i teorijskim problemi-
ma klasifikacije znanosti i znanja.
Francis Bacon. Prvu novovjekovnu klasifikaciju dao je Francis Bacon u

podjeli znanosti na znanosti memorije (povijest društva i prirode), znano-
sti fantazije (književnost) i znanosti uma (o prirodi, Bogu i čovjeku). Tu su
klasifikaciju dopunili enciklopedisti, pa je poslužila kao most prema suvre-
menoj općoj klasifikaciji na prirodne i društveno-humanističke znanosti.
Immanuel Kant. Slava prve klasifikacije modernih znanosti u užem smi-

slu pripala je Immanuelu Kantu. Uz pojavu opće enciklopedije (demo-
kratski žanr znanja) i teorije genija (nositelj znanstvenih inovacija i mo-
derne umjetnosti) reforma obrazovnoga sustava i sveučilišta na razmeđu
18. i 19. stoljeća bila je prvi znak institucionalizacije moderne kulture,
kao što je i današnja bolonjska reforma znak institucionalizacije suvre-
mene kulture koja se katkad naziva post-postmoderna, „druga moderna“,
virtualno doba i sl. U znamenitome spisu Svađa fakultetā (Der Streit der
Fakultäten, 1798), nastalom nakon Francuske revolucije, Kant predlaže
stvaranje četiriju fakulteta na temelju klasifikacijske sheme koja okuplja
četiri tipa znanosti: filozofski fakultet (uz najviše rangiranu filozofiju i dru-
ge humanističke znanosti tu je i prirodoslovlje u tradicionalnome smislu
kao „philosophia naturalis“), teološki fakultet (teologija kao znanost koja
se brine za „vječno dobro“), pravni fakultet (društvene i pravne znanosti
kojima je cilj „dobro svih građana“) i medicinski fakultet (medicina kojoj
je svrha „dobro tijela“).
Wilhelm von Humboldt. Obrazovni reformator, lingvist i osnivač naj-

starijega njemačkog sveučilišta u Berlinu (1810), koje će postati model
moderne sveučilišne reforme u Europi, SAD-u i Japanu, Wilhelm von
Humboldt autor je prve opće klasifikacije na prirodne znanosti (Na-
turwissenschaften) i humanističke, odnosno duhovne znanosti (Geistes-
wissenschaften). To je i danas najpopularnija opća klasifikacija znanosti.
Razlika između dvaju tipova znanosti kodificirana je u angloameričkoj
105

tradiciji u terminološkoj razlici između sciences (prirodne znanosti) i hu-
manities (humanističke znanosti).
Angloamerička klasifikacija na science i humanities ima prednost u
tome što točno luči predmetne i metodološke razlike između dvaju tipo-
va znanja i znanosti, pa se ne mora obrazlagati specifičnost jednoga ili
drugoga tipa znanosti. U takvoj se terminološkoj razlici međutim gubi
univerzalni pojam i jedinstvo znanosti. Obratno, u kontinentalnoj tra-
diciji, gdje se jedan termin (Wissenschaft, znanost) odnosi na oba tipa
znanstvenosti, jače je istaknuta jedinstvena slika znanosti i znanja, ali se
zato uvijek mora raspravljati o razlikama među dvama tipovima znanja
i znanstvenosti. Tako je već i na razini najopćenitije klasifikacije znano-
sti, u terminološkim i pojmovnim varijacijama angloameričkoga i konti-
nentalnoga pojma znanosti, zapisana razlika između tradicijom bogata
kontinentalnoeuropskog i mlađega angloameričkog, tradicijom manje
opterećena kulturnog koncepta.
Wilhelm Dilthey. Razliku između prirodnih i duhovnih znanosti prvi

je obrazložio Wilhelm Dilthey u knjizi Uvod u duhovne znanosti (Einlei-
tung in die Geisteswissenschaften, 1883). Prirodne su znanosti po Diltheyu
građene na načelu razjašnjavanja (erklären, traženje objektivnih uzroč-
no-posljedičnih veza), a duhovne na načelu razumijevanja (verstehen,
ishodište je subjektivni „doživljaj“ pojava). Tako je nakon raspada Hege-
love apsolutne filozofije i vladavine prirodnih znanosti i scijentizma u 19.
stoljeću Dilthey u razlici između razjašnjavanja i razumijevanja utemeljio
moderne društveno-humanističke znanosti 20. stoljeća.
Wilhelm von Windelband. Napokon, Humboldtovu opću klasifika-

ciju i Diltheyevu razliku između prirodnih i društveno-humanističkih
znanosti terminološki je učvrstio Wilhelm von Windelband u rektor-
skome govoru 1894. Po Windelbandu prirodne su znanosti nomotetič-
ne (zakonodavne, proučavaju i daju zakone prirode), a humanističke
su znanosti ideografske (opisuju pojedinačno i neponovljivo u njegovoj
posebnosti).
106

2.4. Suvremene klasifikacije znanosti
Suvremene klasifikacije znanosti sadržavaju neke bitne elemente tradici-

onalnih klasifikacija od Aristotela do Windelbanda, ali i rješenja što ih
izaziva nova slika znanosti, nezaustavljiva specijalizacija, reforma obra-
zovnoga sustava te virtualizacija i globalizacija znanosti i znanja.
Izdvojit ću pet najčešćih suvremenih klasifikacija.
Opća klasifikacija znanosti. Moguće su različite klasifikacijske sheme

ovisno o kriteriju razvrstavanja: po predmetu i metodama, po ciljevima,
po načelima subordinacije i koordinacije itd. Najčešća je opća podjela po
predmetu i metodama na prirodne i društveno-humanističke znanosti.
To je ujedno i popularna klasifikacija znanosti. Iz te osnovne klasifikacije
po različitim se kriterijima za teorijske i praktične potrebe izrađuju razli-
čite specijalne klasifikacijske sheme.
Specijalna klasifikacija znanosti po znanstvenim područjima, polji-

ma i granama. Ta je klasifikacija vezana uz organizaciju znanstveno-nas-
tavnoga rada na sveučilištu, u znanstvenim institucijama i umjetničkim
akademijama. Primjenjuje se u postupku stjecanja naziva nakon završetka
studija te pri izboru u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja. Ovisna je
o obrazovnome sustavu i praktičnim potrebama te je izložena raspravama
i čestim promjenama i dopunama.
U društvenim turbulencijama posljednjih desetljeća 20. stoljeća hrvat-
ska je kultura prošla kroz nekoliko obrazovnih reforma, od „Šuvarove“
reforme iz doba kasnoga socijalizma do „Bolonje“ na početku 21. stolje-
ća. Tako su se mijenjali i klasifikacijski sustavi i nazivi. Do sada je u Hrvat-
skoj doneseno pet specijalnih klasifikacija znanosti. Prva iz 1979. imala je
5 znanstvenih „oblasti“ i 36 znanstvenih područja. Druga iz 1989. imala
je isti broj „oblasti“, 48 područja i 345 znanstvenih disciplina. U trećoj
klasifikaciji iz 1994. (konačni tekst 1997. godine) ukupna se društvena
promjena osjetila u promjeni naziva, a sve veća specijalizacija znanosti
tražila je pragmatičan okvir za institucionalizaciju. Negdašnje „znanstve-
107

ne oblasti“ postale su „znanstvena područja“, negdašnja „znanstvena po-
dručja“ pretvorila su se u „znanstvena polja“, „znanstvene discipline“ po-
stale su „znanstvene grane“, „grane“ su dobile „znanstvene ogranke“, koji
zapravo znače predmete ili kolegije. Ta je klasifikacija imala 6 znanstvenih
područja, 45 znanstvenih polja i 227 znanstvenih grana (usp. Zelenika,
2000: 85–95). Sljedeća klasifikacija iz 2005. sadržavala je 6 znanstvenih
područja, 46 znanstvenih polja i 279 znanstvenih grana. Istodobno uz
najvišu diobenu jedinicu – znanstvena područja – sada su se u novome
klasifikacijskom sustavu pojavila još dva dodatna područja: interdiscipli-
narno i umjetničko. Zbog autonomije samih disciplina, ali i otvorenih
mogućnosti uzajamnih prožimanja, područje interdisciplinarnosti ostalo
je neklasificirano, dok je umjetničko područje dobilo zaseban klasifika-
cijski broj 7, 4 polja i 15 grana.
Napokon, nova klasifikacija, ozakonjena 2008. (NN 78/08 od 7. 7.
2008), ima 9 područja, od toga 6 znanstvenih, 1 umjetničko i 2 interdis-
ciplinarna područja, jedno za znanost, a drugo za umjetnost, kao posebne
prostore za uzajamnu suradnju različitih polja i grana:
1. Prirodne znanosti
2. Tehničke znanosti
3. Biomedicina i zdravstvo
4. Biotehničke znanosti
5. Društvene znanosti
6. Humanističke znanosti
7. Umjetničko područje
8. Interdisciplinarno područje znanosti
9. Interdisciplinarno područje umjetnosti
Dok je interdisciplinarno područje umjetnosti ostalo nediferencirano,

u interdisciplinarnome području znanosti pojavila su se posebna polja:
8.01. kognitivna znanost, 8.02. socijalna geografija i demografija, 8.03.
integrativna bioetika i 8.04. kroatologija.
108

Specijalne klasifikacije po znanstvenim područjima, poljima i grana-
ma rade se po modelu Deweyove decimalne podjele (v. dolje Univerzal-
na decimalna klasifikacija), lako se granaju i dopunjuju, tako da uz male
preinake mogu pratiti zbivanja i promjene u znanstvenoj praksi. Na po-
slijediplomskome studiju primjenjuju se pri određivanju teme i prijave
sinopsisa doktorske disertacije. Kako ćete postupiti? Prošetat ćete kroz
trenutačno važeću klasifikaciju i odabrati svoje područje, polje i granu.
Klasifikacija znanstvenih istraživanja po ciljevima. Kada se kao kri-

terij podjele uzmu ciljevi, razlikuju se tri vrste znanstvenih istraživanja:
fundamentalna ili teorijska, primijenjena i razvojna.
Cilj su fundamentalnih istraživanja nove spoznaje koje primarno nisu
vezane uz praktičnu primjenu. Po dokumentu UNESCO-a razlikuju se
neusmjerena ili slobodna i usmjerena fundamentalna istraživanja. Prva su
motivirana individualnom željom za spoznajom, a druga nisu slobodno
izabrana i vezana su uz praktični cilj. Ta je distinkcija nailazila na pri-
mjedbe i kritike jer razlikovno načelo nije jasno. Primjerice, Mendeleev
je predvidio u svojoj tablici periodičnih elemenata uran. To je bilo ne-
usmjereno fundamentalno istraživanje nastalo iz individualne želje za
znanstvenom spoznajom. Istim su motivima bili vođeni i prvi istraživači
atomske energije pohranjene u uranu. Pa ipak je na kraju od svega toga
nastala posve konkretna zastrašujuća primjena – Bomba.
Primijenjena ili praktična istraživanja vezana su uz primjenu znanja u
praktične svrhe. Takvi su, primjerice, izumi kao fotografija, film, penkala,
automobil, avion, televizija, penicilin, Sumamed, proizvodi poput Forda
i Mercedesa u automobilskoj industriji, perilice za rublje u kućanstvu i
sl. Napokon, razvojna istraživanja odnose se na tehnološko usavršavanje
rada i proizvodnje, poboljšanje gospodarskoga, društvenoga, zdravstve-
noga stanja (npr. proizvodnja lijekova, razvoj računalne tehnologije).
Ta se klasifikacija ne smije miješati s klasifikacijom po znanstvenim po-
dručjima i poljima. Svaka znanost i svako polje mogu imati fundamental-
na i primijenjena istraživanja. Svako je istraživanje vrijedno ako je obav-
109

ljeno kvalitetno. Napisati Povijest hrvatske književnosti i izumiti perilicu
za rublje nesumjerljive su znanstvene vrijednosti.
Klasifikacija znanstvenih istraživanja po subjektima znanstvenoga

rada. Tu se razlikuju individualni i timski rad. Do 20. stoljeća dominirao
je individualni rad. Univerzalni geniji poput Galilea, Leibniza, Goethea ili
Ruđera Boškovića utjelovljivali su cjelokupno znanje i sve znanosti svoga
doba. S brzim rastom specijalizacije znanosti raste i potreba za timskim
radom. Dok je početkom 20. stoljeća još 82% svih tiskanih znanstvenih
radova pripadalo individualnim istraživanjima, taj se postotak u šezdese-
tim godinama smanjio na oko 33% (usp. Žugaj, 1989: 29). Najprije je tim-
ski rad zbog specifičnih laboratorijskih uvjeta i eksperimentalnih metoda
bio osobina prirodnih znanosti. Danas je timski rad podjednako cijenjen u
društvenim znanostima, prije svega u kolektivnim projektima, simpozijima
i zbornicima radova, gdje se oko ideje jedne ili više urednica i urednika oku-
plja grupa znanstvenica i znanstvenika sa svojim individualnim prilozima.
Univerzalna decimalna klasifikacija (UDK). Napokon, predmetno,

sadržajno i uporabno najbogatija klasifikacija jest univerzalna decimalna
klasifikacija (UDK).
UDK je nastala na vrhuncu herojskoga doba modernih znanosti pot-
kraj 19. stoljeća, kada i mnoge ideje, izumi i otkrića koji će obilježiti zna-
nost i tehnologiju 20. stoljeća i dopratiti nas u 21. stoljeće. Ocem UDK
smatra se belgijski bibliograf, pacifist i vizionar Paul Otlet (1868–1944).
Otlet je 1895. zajedno s nobelovcem Henriem La Fontaineom (1854–
1943) osnovao u Bruxellesu Međunarodni institut za bibliografiju s ci-
ljem izrade univerzalne bibliografije svjetskih znanja. U tu svrhu pre-
uzet je decimalni sustav američkoga knjižničara, stručnoga pedagoga i
publicista Melvila Deweya (1851–1931) te dopunjen grananjem arap-
skih brojeva. Iz spoja Deweyove decimalne klasifikacije i nepregledno-
ga grananja arapskih brojeva nastao je najplodniji klasifikacijski sustav
– UDK. Osnovno je svojstvo UDK mogućnost izražavanja ne samo svih
sadržaja znanja nego i odnosa među njima.
110

Prvi institucionalni okvir za promicanje UDK i usklađivanje međuna-
rodne znanstvene dokumentacije, Međunarodni institut za bibliografiju,
preimenovan je 1937. u Međunarodni savez za dokumentaciju – FID
(Fédération Internationale d’Information et de Documentation) sa sjediš-
tem u Haagu. Potkraj 20. stoljeća FID je imao nacionalne podružnice u
više od 65 zemalja te više od 300 pridruženih organizacija i pojedinaca.
Godine 1991. FID je u suradnji s izdavačima iz Nizozemske, Engleske,
Francuske, Španjolske i Japana osnovao neprofitabilnu nasljednicu –
UDK konzorcij (UDCC). Konzorcij je preuzeo vlasništvo nad UDK 1.
siječnja 1992. (gotovo istodobno s potpisivanjem Ugovora o Europskoj
Uniji u Maastrichtu 7. veljače 1992). Usp. http://www.britannica.com
(14. ožujka 2009), http://www.udcc.org/members.htm (14. ožujka 2009)
i slične stranice na mreži.
Glavne tablice UDK
0. Općenito. Znanost, znanje. Organizacija. Informacije. Dokumentacija.

Knjižničarstvo. Ustanove. Publikacije.
1. Filozofija. Psihologija.
2. Religija. Teologija.
3. Društvene znanosti. Statistika. Politika. Ekonomija. Trgovina. Pravo.
Uprava. Vojni poslovi. Socijalna skrb. Osiguranje. Obrazovanje. Folklor.
4. Računalstvo (u procesu).
5. Matematika i prirodne znanosti.
6. Primijenjene znanosti. Medicina. Tehnologija.
7. Umjetnosti. Razonoda. Zabava. Šport.
8. Jezici. Lingvistika. Književnost.
9. Zemljopis. Biografija. Povijest.
(Univerzalna decimalna klasifikacija, 2005)
111

UDK je pragmatičan, beskrajno otvoren klasifikacijski sustav u kojemu
se glavne skupine granaju u podskupine, a podskupine u nove podsku-
pine dodavanjem arapskih brojeva od 0 do 9. Ekspertni timovi u UDK
konzorciju kontinuirano rade na usavršavanju, izmjenama i dopunama
klasifikacijskoga sustava, kako bi se mogle prihvatiti promjene i novosti
na svim područjima, od znanosti i tehnike do umjetnosti i drugih obli-
ka ljudskoga znanja. Konzorcij redovito izdaje priručnik s promjenama i
dopunama u klasifikacijskome sustavu. Po tim se promjenama usklađuju
klasifikacijske jedinice u nacionalnim knjižnicama, koje imaju i svoje spe-
cifičnosti. Tako je, primjerice, broj glagoljice u popisu UDK 003.349.1, a
broj hrvatskoga jezika 811.163.42.
UDK se danas rabi pretežno u bibliotekarstvu, u užem stručnom kru-
gu. S razvojem računalne tehnologije i stalne edukacije te s virtualizacijom
klasičnih knjižnica UDK će postati neizostavan alat u prezentaciji i šire-
nju svekolikih znanja. Velik dio fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu već je na mreži, a nova knjižnica Filozofskoga fakulteta u Zag-
rebu cijeli je fond, koji je bio podijeljen po odsjecima, ujedinila i stavila
na mrežu te ponudila široj javnosti. U virtualnim knjižnicama budućnosti
ostvarit će se ono o čemu je sanjao bibliotekarski univerzalist i informatič-
ki vizionar Otlet kada je u svojoj posljednjoj knjizi Svijet: Eseji o univerza-
lizmu (Monde: Essai d’universalisme, 1935) predvidio računalnu eru:
Sve u svemiru, i sve o čovjeku bit će registrirano daleko od vremena svoga

nastanka. Tako će biti stvorena pokretna slika svijeta, pravo zrcalo memo-
rije. Svatko će s razdaljine moći čitati tekst u najširim granicama željenoga
sadržaja, projiciran na individualnome zaslonu. Na taj način svatko će iz
vlastitoga naslonjača moći promišljati svijet i u cjelini i u pojedinostima.
(http://www.boxesandarrows.com/view/forgotten_forefather_paul_otlet
17. 10. 2006, 11. ožujka 2008)
Poput Mendeleevljeve univerzalne tablice prirodnih elemenata Otleto-

va je UDK univerzalna tablica kulturnih elemenata, tj. svjetskih znanja.
Mendeleevljeva je tablica bila univerzalna Knjiga Prirode. Otletov je
UDK univerzalna Knjiga svih knjiga – Knjiga Kulture
112

3. VRSTE ZNANSTVENE PROZE
Rezultati znanstvenoga rada objavljuju se u različitim oblicima pisanoga

teksta. U skladu s teorijama diskursa i novom retorikom znanstveni je
tekst oblik argumentacijske proze koja ima svoje moduse i pravila, svoje
žanrove i vrste.
Po općoj klasifikaciji tekstovi koji obrađuju znanstvene probleme dijele
se na znanstvene i stručne. Ta podjela nije kruta niti ju je uvijek lako pro-
vesti, pa se katkad rabi i naziv znanstveno-stručni radovi. To su prije svega
takvi oblici poput enciklopedija, leksikona, rječnika, udžbenika i bibliografi-
ja, koji su utemeljeni na postojećemu znanju, ali zahtijevaju izniman znan-
stveni trud. Znanstveni i stručni radovi mogu biti akademski ako su nastali
za potrebe stjecanja akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva.
Tako možemo izdvojiti tri osnovne vrste znanstvene proze: znanstvene,
stručne i akademske radove.
3.1. Znanstveni radovi
U znanstvene radove pripadaju određene vrste članaka i knjiga, znanstveni

projekti te jednim dijelom znanstveno-stručni radovi. Za svaku vrstu ovdje
se uz hrvatski termin navode nazivi na engleskome (znanstveni jezik virtu-
alne kulture) i njemačkome jeziku (znanstveni jezik Gutenbergove ere).
Izvorni znanstveni članak (engl. original scientific paper, njem. Wissen-

schaftlicher Originalbeitrag) sadržava originalan doprinos problematici,
bilo da je riječ o novoj temi bilo novome pogledu na problematiku, novoj
metodologiji, eksperimentu ili tehničkome izumu. Izvorni znanstveni
rad, da bi bio tako tretiran, treba biti objavljen u primarnim znanstvenim
publikacijama ili onima koje imaju taj status, što je kodificirano poseb-
nim Pravilnikom o mjerilima vrjednovanja časopisa i publikacija s među-
narodno priznatom recenzijom te s njima po vrsnoći izjednačenih časopisa
i publikacija. U takvim publikacijama članak prolazi kroz proces recen-
113

ziranja u kojemu se provjerava i ocjenjuje njegova sadržajna i formalna
izvrsnost. Tako i taj primjer pokazuje da je znanost društvena institucija
i retorički pothvat u sklopu znanstvene zajednice koja na propisani način
kodificira, prosuđuje i kontrolira znanstveni rad.
Prethodno priopćenje ili znanstvena bilješka (engl. provisional com-

munication ili preliminary note, njem. Vorläufige Mitteilung) kratka je bi-
lješka – prva obavijest o početku istraživanja. Sadržava bitne informacije,
ali ne i cjelokupnu argumentaciju.
Pregledni članak (engl. review article/paper, njem. Übersichtarbeit) du-

lji je znanstveni tekst između 10 i 49 kartica u kojemu se daje uvid u
problematiku, raspravlja o prethodnim istraživanjima te predlažu novi
pristupi ili rješenja problema. Osobito je koristan u novim područjima
istraživanja te u nastavnoj djelatnosti jer donosi jednostavan, kritički i
sažet prikaz građe. Kao žanr vrlo je pogodan za diplomski i magistarski
rad.
Svaki od tri navedena tipa teksta, ako je bio prezentiran na znanstveno-
me skupu te objavljen u zborniku radova sa skupa, može biti kategorizi-
ran u posebnu skupinu izlaganja sa znanstvenoga skupa (engl. conference
paper, njem. Tagungsbeitrag).
Monografija (engl. monograph, njem. Monographie) opsežna je rasprava

o užem predmetu ili problemu u obliku kraće knjige ili duljega članka
koja temeljito dokumentira dosadašnja istraživanja te daje iscrpnu anali-
zu odabrane teme. Dominantna je vrsta znanstvenoga teksta u 19. stolje-
ću. Danas je zamijenjena efikasnijim oblikom – zbornikom znanstvenih
radova, u kojemu skupina autorica i autora, okupljena oko ideje urednica
i urednika, obrađuje odabranu temu ili problem. Piše se za znanstvenu i
stručnu publiku. Čest je oblik u klasičnim magistarskim tezama i doktor-
skim disertacijama u humanistici.
Projekt ili studija (engl. scientific project/study, njem. wissenschaftliches

Projekt/wissenschaftliche Studie) poseban je žanr znanstvenoga, najčešće
114

kolektivnoga rada koji naručitelj (vlada, ministarstvo, investitori) povje-
rava specijaliziranim institucijama da se obavi pod znanstvenim nadzo-
rom voditeljica i voditelja istraživanja. Sastoji se od prijedloga projekta,
rada na projektu i izvješća, koje pripada u stručne radove. Prijedlog pro-
jekta sadržava podatke o vrsti istraživanja (fundamentalno, primijenjeno,
razvojno), o glavnome i ostalim istraživačima, o stupnju spoznaja na istra-
živačkome području, o dinamici rada, ciljevima, očekivanome doprinosu,
mogućim korisnicima i sl. Rezultati projekta objavljuju se u zbornicima
radova ako je riječ o „neusmjerenim“ fundamentalnim istraživanjima ili
nalaze primjenu u praksi ako je riječ o „usmjerenim“ fundamentalnim
istraživanjima, primijenjenim ili razvojnim istraživanjima.
Znanstvenomu radu pripadaju određeni oblici i aspekti rada na en-
ciklopedijama, leksikonima, rječnicima, udžbenicima i bibliografijama.
Urednički rad leksikografskih izdanja pripada znanstvenomu radu ako
polazi od nove ideje. Pojedine enciklopedijske bilješke prave su male
znanstvene studije (npr. natuknica znanost o književnosti u Hrvatskoj en-
ciklopediji Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“), a kratka forma
natuknica katkad dovodi do minijaturnoga preglednog rada ili minimono-
grafija. Bez prethodnoga znanstvenog rada nema ni kvalitetnoga udžbe-
nika, a suvremeni razvoj virtualnih tehnologija zahtijeva i od knjižničar-
ka i knjižničara znanstvena istraživanja.
3.2. Stručni radovi
Stručni su radovi važni u širenju znanstvenih spoznaja i edukaciji. Izdvo-

jit ću stručni članak, recenziju, prikaz, izvješće te knjigu i udžbenik.
Stručni članak (engl. professional article/paper, njem. fachlicher Beitrag)

ne sadržava nove spoznaje, nego na pregledan i informativan način saži-
ma postojeća znanja o temi, problemu ili području radi širenja već po-
znatih spoznaja ili njihove primjene u praksi. Objavljuje se u stručnim
časopisima.
115

Recenzija (engl. peer review, njem. redaktionsinternes Gutachten, danas u
uporabi anglicizam) jest odgovorna kritička ocjena znanstvenoga, struč-
noga ili akademskoga rada te njegova doprinosa znanstvenomu području,
odnosno struci. Piše se kao mišljenje o vrijednosti rukopisa za objavljivanje.
Termin i praksu peer review uveo je Henry Oldenburg, osnivački urednik
najstarijega redovitog znanstvenog časopisa Philosophical Transactions of
the Royal Society, koji uz kraći prekid izlazi u Londonu od 1665. Žanr je
zabilježen već u Etici liječnika sirijskoga liječnika Ishaqa bin Ali al-Rahwi-
ja (854–931), oca medicinske recenzije. Procedura je ova: urednik časo-
pisa ili institucija šalju rukopis na ocjenu stručnjakinjama i stručnjacima
iz područja. Oni, najčešće anonimno, čitaju i ocjenjuju djelo. Ocjenjivači
moraju biti istoga ili višega akademskog zvanja od autorica i autora koje
ocjenjuju te raditi po najvišim standardima struke, jer o njihovu mišljenju
ovisi objavljivanje djela, a time i postizanje znanstvenih zvanja i napredo-
vanje u struci. Recenzija sadržava kategorizaciju rada kao bitan element
u vrijednosnoj procjeni, ima čvrstu strukturu, a katkad i formalni model
po kojemu se piše. U uvodu se daju osnovni podatci o radu (naslov, opseg,
područje), u kratkome opisu navode se dijelovi (poglavlja) rada, u kritičkoj
ocjeni prosuđuju se pojedini aspekti djela, a u zaključku se donosi sud te
se djelo preporučuje za daljnju proceduru (tisak, status udžbenika), vraća
se na doradu ili, u krajnjim slučajevima, odbija. Poznato je u znanstvenoj
praksi da su zbog nerazumijevanja ili osobnih animoziteta katkad odbi-
jeni radovi koji su poslije doživjeli društveno priznanje ili da je ocjenjivač
plagirao rezultate rada koji je ocjenjivao. Stoga se u novije doba primje-
njuje i otvoreni peer review. U tome su modusu imena ocjenjivača pozna-
ta, ali takav oblik žanra nije općenito prihvaćen.
Prikaz (engl. review, njem. Rezension) u širem je smislu opis i ocjena in-
formacija i stanja na pojedinome znanstvenom području ili u struci. U
užem smislu to je analitički i kritički osvrt na djelo (engl. book review),
najčešće u određenoj vrsti časopisa. Za razliku od recenzije, koja se piše o
neobjavljenome rukopisu, prikaz knjige piše se o objavljenome tekstu. U
prvome se slučaju nedostatci mogu ukloniti, u drugome je sud konačan.
Recenzije pišu osobe istoga ili višega znanstvenog zvanja, a prikaze knjiga
116

svatko tko je djelo pročitao. Osnovno je pravilo: važno je ocijeniti djelo
(sadržaj, argumentaciju, dokumentaciju, stil), a ne izlagati svoje teorije o
problematici kojom se prikazano djelo bavi.
Izvješće (engl. report, njem. Bericht) ima tri smisla: širi, uži i najuži. U
širem smislu izvješća su članci ili dijelovi članaka u kojima se raspravlja o
rezultatima znanstvenoga rada. U užem smislu to je institucionalni žanr
ocjene magistarskih i doktorskih radova radi stjecanja akademskih stup-
njeva te opis djelatnosti znanstvenica i znanstvenika radi napredovanja
u akademskim zvanjima. Tu pripadaju, primjerice, Izvješće povjerenstva o
temi doktorskoga rada ili Izvješće povjerenstva o izboru u zvanje docenta ili
docentice. U najužem smislu izvješće je poseban stručni rad u kojemu se
opisuje tijek rada na istraživanju ili projektu za naručitelja ili financijera
istraživanja, odnosno projekta. Takva izvješća pišu se po strogim pravili-
ma u kojima se opisuje tijek istraživanja i njegove faze, procjenjuju rezul-
tati te iznose dokazi o uspješnosti ili problemima u istraživanju. Sve vrste
izvješća, svako na svoj način, pokazuju, kao i svi ocjenjivački žanrovi, da
je znanost društvena institucija i retorički pothvat koji funkcionira po
strogim pravilima i ritualima.
Knjiga, udžbenik, kartica. Knjiga (engl. book, njem. Buch) po definici-

ji UNESCO-a jest ukoričeni tekst znanstvenoga, stručnoga, umjetnič-
koga ili drugoga tipa koji je opsegom veći od 49 kartica. Kartica teksta
znači 1800 znakova s razmacima. S obzirom na tehnologije pisma knjiga
može biti pisana pisaćim strojem (klasični rukopis), tiskana u Gutenber-
govoj tehnici ili u novoj tehnologiji – u elektroničkome obliku (engl.
e-book).
Temeljni je oblik stručne knjige udžbenik (engl. textbook, njem. Lehr-
buch). Udžbenik je didaktičko-metodološki rad u kojemu se na sustavan
i funkcionalan način izlaže nastavno gradivo iz predmeta ili struke pro-
pisano nastavnim planom i programom odgojno-obrazovnih institucija.
Ako udžbenik svojim sintezama ili primjerima upućuje izvan standardnih
spoznaja, može se smatrati znanstveno-stručnim radom.
117

3.3. Akademski radovi
Akademski (studentski) radovi izrađuju se na stručnim i sveučilišnim

studijima radi profesionalnoga osposobljivanja te stjecanja znanstvenih i
stručnih naziva i akademskih stupnjeva. Ovise o organizaciji studija, pa
nisu isti u svim zemljama ni u svim obrazovnim ustanovama.
Izdvojit ću šest vrsta studentskih akademskih radova, koji su više ili ma-
nje univerzalni za sve visokoobrazovne sustave, pa i za bolonjski proces.
Esej (engl. essay, njem. Essay) najjednostavniji je oblik akademske proze,

najčešće veličine od 2 do 5 kartica teksta. Pojam je vrlo širok i obuhvaća
različite oblike kratkoga članka ili argumentacijske proze, često iz osob-
ne vizure. Eseji mogu biti književni, politički, novinski (kolumne), aka-
demski i sl. Riječ dolazi od franc. essayer – kušati, pokušati, istražiti; essai
– ogled, rasprava. Termin je uveo Michel de Montaigne u knjizi Essais
(1580) opisujući svoje tekstove kao „pokušaje“ prenošenja misli u pisani
oblik. Akademski se esej piše u sklopu nastavnoga procesa na satu, kao
domaća ili kao ispitna zadaća. To je analiza predmeta ili mišljenje o temi.
Osnovni se tekst, kao i u svih akademskih radova, sastoji od tri dijela:
• uvod
• tijelo teksta (razrada teme)
• zaključak
Popularni je oblik argumentacijskoga eseja u SAD-u tzv. five paragraph

essay (v. III. 2.3.10, Esej od pet odlomaka). Složeniji je oblik argumenta-
cijski esej od pet dijelova u kojemu se osim navođenja potpore u prilog
vlastitoj tezi navode i pobijaju suprotna stajališta. Akademski esej može,
ali ne mora imati dokumentacijsku aparaturu.
Referat (engl. paper, njem. Referat) oblik je akademskoga rada različite

veličine, najčešće od 5 do 10 kartica, u kojemu studentice i studenti obra-
đuju temu iz nastavnoga programa (npr. Ženski likovi u romanu Miro-
slava Krleže „Povratak Filipa Latinovicza“). Kao i svi akademski radovi,
118

referat mora imati uvod, razradu teme, zaključak i literaturu. Cilj je refe-
rata pokazati razumijevanje problematike te naučiti svojim riječima uz
pomoć stručne terminologije izložiti temu. Za razliku od seminarskoga
rada u referatu se ne osvrće na metodologiju.
Seminarski rad (engl. term paper/paper, njem. Seminararbeit) viši je

oblik akademskoga rada, opsegom oko 15 kartica, u kojemu studentice
i studenti samostalno obrađuju temu po vlastitu izboru ili na sugestiju
nastavnice ili nastavnika. U seminarskome se radu proširuju znanja iz
nastavnoga predmeta, upoznaje s metodologijom znanstvenoga rada i
svladava tehnologija znanstvenoga pisma u strukturiranju teksta i slu-
ženju literaturom. Seminarski rad sadržava sve uobičajene dijelove aka-
demskoga rada i po kvaliteti je srodan stručnomu radu ili stručnomu
prikazu.
Diplomski rad u klasičnome studiju (engl. diploma essay, njem. Diplom-

arbeit) stručni je rad koji studentice i studenti pod vodstvom mentorice
ili mentora prijavljuju, izrađuju i nakon svih položenih ispita brane pred
povjerenstvom kao uvjet za stjecanje diplome i pripadnoga akademskog
i stručnog naziva. U bolonjskome modelu klasični je diplomski rad pre-
imenovan i preinačen u završni rad. Završnim se radom na kraju pred-
diplomskoga studija stječe diploma bakalaureata, u modelu 3 + 2 nakon
šestoga, a u modelu 4 + 1 nakon sedmoga semestra. Diplomski je rad
u klasičnome sustavu obrazovanja trebao pokazati samostalno rješavanje
problema iz struke te neke oblike originalnosti u obradbi teme. Završni
rad u bolonjskome sustavu treba prije svega pokazati ovladavanje propi-
sanim znanjima iz struke za koju se obrazuje. Po starome programu opseg
diplomskoga rada iznosio je između 20 i 40 kartica. Oblik, opseg i način
obrane završnoga rada u bolonjskome sustavu nisu propisani: definiraju
se u okviru fakulteta ili odsjeka. Završni rad sadržava sve uobičajene dije-
love akademskoga rada: naslovnicu sa žanrovskom odrednicom „završni
rad“, praznu stranicu (ocjena i potpisi ocjenjivača), sadržaj, osnovni tekst
rada (uvod + razrada teme po poglavljima + zaključak), popis literature,
popis priloga (slikovnih, grafičkih, zvučnih i sl.), sažetak i ključne riječi.
119

Izrađuje se u četiri primjerka: jedan za studenticu ili studenta te tri za
članove povjerenstva.
Magistarski rad ili magistarska teza (engl. M.A./M.S. thesis, njem.

Magisterarbeit) u klasičnome je studiju viši oblik akademskoga rada. U
bolonjskome sustavu magistarski je rad preimenovan i preinačen u di-
plomski rad. Klasični magistarski rad i bolonjski diplomski rad razlikuju
se po stupnju znanstvenosti i postignutome nazivu. Magistarski rad ili
magistarska teza u klasičnome sustavu pripadaju u znanstveno-stručni
rad; njima se postizao znanstveni naziv magistrice, odnosno magistra
znanosti. Diplomski rad u bolonjskome sustavu stručni je rad; njime se
postiže stručni naziv magistrice, odnosno magistra struke. U klasičnoj
magistarskoj tezi naglasak je na originalnome znanstvenom doprinosu
bilo na području teme, bilo metode, bilo rezultata. U diplomskome radu
po bolonjskome modelu treba pokazati stručnu kompetenciju i neke
oblike samostalnoga rada. Opseg magistarske teze u humanističkim i
društvenim znanostima iznosio je između 80 i 120 kartica. U sklopu bo-
lonjskoga procesa, koji u hodu donosi i kodificira pravila, opseg diplom-
skoga rada i način obrane nisu strogo propisani te se određuju u sklopu
pojedinih akademskih zajednica, fakulteta i odsjeka.
Doktorska disertacija (engl. dissertation, doctoral thesis, njem. Doktor-

arbeit) samostalan je znanstveni rad kojim se postiže naziv doktorice,
odnosno doktora znanosti. To je najviši oblik akademske proze kojim se
stječe kvalifikacija za znanstveni rad u području iz kojega se dodjeljuje
doktorat znanosti. Doktorska disertacija piše se po bolonjskome modelu
u sklopu trogodišnjega poslijediplomskog studija. Oblik i opseg diserta-
cije u bolonjskome sustavu nisu strogo propisani te se određuju u sklopu
pojedinih studija. Struktura i dijelovi mogu varirati, ovisno o znanstve-
nome području i temi. U doktorskoj disertaciji originalni su i tema i me-
todologija i rezultati. Disertacija je nov doprinos znanstvenoj spoznaji na
određenome području i vrijedna je objavljivanja. Akademski radovi na
preddiplomskome i diplomskome studiju osposobljivanje su za znanstve-
ni rad. Doktorat je priznanje te sposobnosti – licencija za znanost.
120

4. OSNOVNI POJMOVI KLASIČNE RETORIKE
Metodološki okvir ovoga priručnika čini retorika znanosti nastala u sklo-

pu „nove retorike“ kraja 20. stoljeća. Taj se metodološki okvir ne može
uspostaviti bez poznavanja osnovnih pojmova klasične retorike. Ovdje
ću pokušati oživiti neke pojmove klasične retorike koji će nas u susretu s
retorikom znanosti dovesti do teorije i prakse akademskoga pisma.
4.1. Što je retorika?
Termin retorika stekao je tijekom povijesti različita značenja. U suvre-

menoj kulturi značenja se pojma retorike kreću od pravila za sastavljanje
govora i pisanje teksta do bombastičnoga izražavanja, „retoričkih pita-
nja“ bez odgovora i političke retorike (npr. u sintagmama „ima dobru“ ili
„lošu retoriku“, „trebao bi paziti na retoriku“, „promijenio je retoriku“).
Leksikografski i enciklopedijski priručnici najčešće donose četiri
osnovna značenja retorike (grč. rhḗtōr, rhētorikós, rhētorikḗ – govornik,
govornički, govorništvo):
• umijeće ili tehnika argumentacije u komunikacijskoj praksi s ciljem

uvjeravanja sugovornika u usmenome (govor) ili pisanome obliku
(različiti tipovi teksta na području politike, sudske prakse, povijesti,
književnosti)
• znanstvena disciplina koja se bavi strategijama i tehnikama uvjera-
vanja i dokazivanja
• jezično-stilske tehnike za učinkovito uvjeravanje i dokazivanje (re-
torika u užem smislu)
• kićeni stil, zavođenje jezikom, praznoslovlje (moderni stereotip o
retorici)
121

4.2. Retorika i znanost
Klasična retorika izgradila je sustav misaonih i jezičnih oblika uvjerljivo-

ga diskursa na različitim razinama komunikacije, ali ga nije primjenjiva-
la u znanosti. Po Aristotelu retorika je univerzalna metoda uvjeravanja:
„sposobnost teorijskoga iznalaženja uvjerljivoga u svakome danom sluča-
ju“ (Rhet. I. 2.1355b1) (v. I. 5.3. i dolje 4.3). Aristotel izdvaja četiri me-
tode logičkoga mišljenja: znanstvenu demonstraciju (polazi od premisa
koje su istinite ili prihvaćene od stručnjaka, pa joj nisu potrebni dodatni
argumenti ni proces argumentacije), dijalektiku (premise su manje sigur-
ne, pa ih u raspravi treba obrazložiti i dokazati), retoriku (oslanja se na
vjerojatne premise koje traže argumentaciju) i neispravno ili lažno za-
ključivanje (premise su samo prividno točne, pogrješke u argumentaciji).
Znanstvene su metode po Aristotelu demonstracija i dijalektika. Reto-
rika je popularna dijalektika koja se služi različitim tehnikama uvjerava-
nja, pa i logičkom argumentacijom karakterističnom za dijalektiku. Prva
rečenica u spisu Retorika počinje: „Retorika je srodna dijalektici“ (Rhet.
I. 1.1354a1). Tako je retorika u Aristotela preko logičke argumentacije
jednim dijelom svoga bića povezana s dijalektikom, a preko dijalektike
posredno sa znanošću.
Nova se retorika oslanja na Aristotela i njegovu tezu o retorici kao uni-
verzalnoj metodi uvjeravanja i argumentacije te je širi i na znanstveni dis-
kurs. Iz vizure teorije diskursa i nove retorike kraja 20. stoljeća retorika je
persuazivni, odnosno uvjerljivi (lat. persuadēre – uvjeriti) ili argumenta-
cijski diskurs na bilo kojemu području ljudske komunikacije („u svakome
danom slučaju“), pa i na onome području gdje je do sada bila nezamisliva
– u znanosti.
4.3. Modusi argumentacije: Lógos, ẽthos i páthos
Temelj Aristotelove retorike čine dvije klasifikacije argumenata i argu-

mentacije: opća i posebna. U općoj klasifikaciji Aristotel razlikuje „ateh-
122

ničke“, eksterne ili vanjske dokaze (átekhnoi písteis) i „tehničke“, interne
ili unutarnje dokaze.
Eksternim ili vanjskim dokazima pripadaju pisani dokumenti, svjedo-
čanstva, ugovori, iskazi i sl. Ti se dokazi ne trebaju izumljivati u diskursu,
nego samo pronaći i pravilno uporabiti. Takvi su eksterni dokazi citati
autoriteta i navodi iz literature u znanstvenome tekstu.
Interni ili unutarnji dokazi retorički su argumenti u užem smislu. Oni
se izumljuju i konstruiraju u samome diskursu. Na toj razini Aristotel
gradi posebnu klasifikaciju dokaza te razlikuje tri modusa retoričke ar-
gumentacije (Rhet. I. 2.1356a2-6): logos, etos i patos (grč. lógos, ẽthos i
páthos). Čovjek je po definiciji razumno biće (animal rationale). To ne
znači da su logos ili ratio jedina bitna značajka ljudskoga bića. Čovjek je i
emocionalno i društveno biće, raspolaže strastima i žudnjama, orijentiran
je na sebe i na druge ljude. Polazeći od takvih pretpostavaka, Aristotel je
retoriku zamislio kao univerzalnu metodu uvjeravanja (v. I. 5.3. i gore
4.2). Retorika nema određeni predmet, primjenjuje se u svim mogućim
situacijama i služi se različitim kombinacijama svih triju modusa argu-
mentacije: logosom, etosom i patosom.
Logos (grč. lógos – riječ, govor; razlog, lat. ratio – razum) jest argumenta-
cija s pomoću racionalnoga zaključivanja i dokaza pronađenih u samome
predmetu. Dvije su temeljne metode logičkoga mišljenja i zaključivanja:
dedukcija (zaključivanje od općega prema pojedinačnomu) i indukcija (za-
ključivanje od pojedinačnoga prema općemu). Osnovni su oblici dedukcije
po Aristotelu silogizam i entimem. Silogizam je misaona shema u kojoj se iz
dviju ili više premisa (ishodišna tvrdnja ili iskaz, od lat. praemittĕre – posla-
ti naprijed) dolazi do zaključka. Entimem je skraćeni silogizam u kojemu se
neka od premisa pretpostavlja kao poznata, pa se do zaključka dolazi kra-
ćim putem. Termine silogizam i entimem Aristotel je uveo kako bi razliko-
vao dvije logike: formalnu i neformalnu. Formalna je logika zasnovana na
silogizmima, ona je temelj znanosti i djelomice dijalektike. Neformalna je
logika zasnovana na entimemima i svojstvena je retorici. Entimemi su ujed-
no i najčešći oblici logičkoga argumenta u retorici (v. III. 3.1.2, Logos).
123

Etos ili dokazivanje govornikovom osobom (grč. ẽthos – ćud; običaj, na-
vika) jest argumentacija s pomoću govornikova karaktera (v. III. 3.1.2,
Etos). Kao i svi dokazi, etička argumentacija može biti interna ili unutar-
nja i eksterna ili vanjska. U prvome slučaju riječ je o „izumljenom“ etosu, a
u drugome o situacijskom etosu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 198).
Izumljeni ili diskurzivni etos izražen je u samome govoru, odnosno dis-
kursu. Po Aristotelu u samome se govoru mora vidjeti da je autor osoba
koju krase razboritost (phrónēsis), vrlina (aretḗ) i dobroćudnost (eúnoia).
U kasnoj antici etos se u cijelosti odnosio na stil. Tako je Hermogen iz
Tarsa sastavio popis vrlina ili karaktera različitih stilova, poput jednostav-
nosti, skromnosti, svečanosti, silovitosti itd., koji su se poučavali sve do
renesanse (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 199).
Situacijski etos dokazna je snaga govornikova društvenog, moralnog i
stručnog ugleda. Po Kvintilijanu „ne može osoba govoriti dobro ako sama
nije dobra“. U tome su smislu karakteristični američki predsjednički iz-
bori. Oni se uvijek vode u znaku etičke argumentacije. Skladna obitelj i
domoljublje glavni su argumenti, a utaja poreza i ljubavne afere glavni
protuargumenti u kampanji.
Situacijski je etos važan i u znanosti. Od Hipokratove zakletve do da-
našnjih etičkih povjerenstava znanstvenici budno paze na svoj situacijski
etos, jer znaju da o njemu ovisi ne samo uvjerljivost njihove argumenta-
cije nego često i njihov opstanak u znanosti i društvu. U doba virtualne
kulture i komercijalizacije svega, pa i znanosti, neetičke je postupke lakše
počiniti, ali i otkriti i kazniti. To je osjetila i sama znanost kada su na kra-
ju 20. i početku 21. stoljeća pri znanstvenim i sveučilišnim ustanovama
počela nicati etička povjerenstva – institucije za nadziranje i ovjeravanje
situacijskoga etosa.
Termin patos (grč. páthos – doživljaj, iskustvo, nesreća, zlo; strast, uz-
buđenje) ne smije se miješati sa suvremenim značenjima riječi patos i pa-
tetičan (zanos, žar, uzbuđenost; silna i visoka osjećajnost, tzv. plemeniti
patos; pretjerani i neumjereni patos, napuhanost, grandomanija). U kla-
124

sičnoj retorici páthos je heuristično sredstvo – uz lógos i ẽthos treći mo-
dus uvjeravanja (v. III. 3.1.2, Patos). Logički i etički dokazi katkad nisu
dovoljni da bi se postigla uvjerljivost, pa valja pobuditi u publici emocije
da se tvrdnje prihvate. U retoričkome smislu patos je argumentacija s po-
zivom na osjećaje publike (izazivanje ljutnje i blagosti, ljubavi i mržnje,
straha itd., kako bi se utjecalo na raspoloženje publike i prihvaćanje ili
odbijanje ponuđenih tvrdnja). To su već znali antički retoričari. Gorgija i
Platon nazivali su retoriku psykhagōgía. Sofisti su emocionalnu argumen-
taciju u svojim priručnicima uključivali u raspravu o uvodima i zaključci-
ma. To su bila mjesta gdje govornik najviše apelira na publiku. Aristotel
je prvi pružio sustavnu raspravu o patosu kao argumentaciji s pozivom
na emocije. Retoričar mora poznavati stanje duha svoje publike jer nji-
hove emocije i vrijednosti mogu bitno utjecati na prihvaćanje i odbijanje
tvrdnja ili promjenu stajališta. Aristotelova rasprava o patosu smatra se
prvom studijom o ljudskoj psihologiji, a ukupna retorička problematika
argumentacije s uporištem u publici može se smatrati pretečom teorije
recepcije.
Činjenica da se patos u povijesti retorike često zlorabio, od sofistič-
ke ekvilibristike do totalitarnih vođa u 20. stoljeću, ne umanjuje vrijed-
nost argumentacije s pozivom na publiku, njezine emocije, vrijednosti i
očekivanja. Da bismo kupili novi automobil, nije dovoljno racionalno
zaključiti da nam je automobil potreban niti je ugled tvrtke dovoljan
razlog za izbor automobila. U konačnoj odluci pri kupnji automobila
stanoviti će menadžer, reklama, prospekt ili prigodna cijena djelovati na
naše emocije i vrijednosti te nas uvjeriti da je određeni model upravo ono
što želimo.
Sva tri argumentacijska modusa prisutna su u većoj ili manjoj mjeri u
svim retoričkim situacijama, neke vrste dokaza dominiraju u pojedinim
retoričkim žanrovima, a izostanak jednoga ili svih vrsta dokaza te njihova
kriva uporaba dovodi do neuvjerljivosti i pogrješaka u retoričkome dis-
kursu (v. III. 3.1.5).
125

4.4. Tri klasična retorička žanra
Klasična se retorika odnosila na govor u sudstvu, politici, književnosti i

svakodnevnoj komunikaciji. Aristotel razlikuje tri govorničke vrste veza-
ne uz različite komunikacijske situacije, ciljeve i argumentacije:
• Sudski govor – retorička je situacija sudska rasprava. Govornik na

sudu uvjerava u istinitost ili lažnost tvrdnja o radnjama i događa-
jima iz prošlosti. Dominira argumentacija etosom, tj. moralnom
snagom i autoritetom govornikove osobe. Glavne su teme pitanja
zakonitosti, odgovornosti, pravde, nepravde, krivnje.
• Politički govor – retorička je situacija politička skupština. Cilj je uvje-
ravanje u korisnost ili štetnost pojava i stvari od javnoga interesa u
budućnosti. Govornik djeluje na raspoloženje slušatelja uz pomoć
patosa, tj. pobuđivanjem osjećaja ljutnje, blagosti, ljubavi i mržnje,
straha, stida, zavisti, plemenita nadmetanja i sl. Glavne su teme pi-
tanja rata i mira, prihoda i rashoda, porezi, obrana zemlje.
• Epideiktički ili svečani govor – retorička je situacija javna prigoda.
Govornik dokazuje svoje tvrdnje o osobi ili pojavi u sadašnjosti.
Dominantna je argumentacija s pomoću logosa u dvostrukome zna-
čenju: logosa kao racionalne argumentacije i logosa kao riječi, obli-
kovanja argumenata jezikom i stilskim figurama. Glavne su teme
vrlina i njezini dijelovi: pravednost, hrabrost, mudrost, razboritost,
darežljivost.
4.5. Retorički kanon
Klasična je retorika razvila pet metodičkih kanona po kojima su se stolje-

ćima učile i prakticirale govorničke vještine. To su:
• Pronalaženje ili otkrivanje (grč. heúresis, lat. inventio) – prikuplja-

nje ideja i argumenata za određenu temu ili sadržaj govora
126

• Raspoređivanje (grč. táksis, lat. dispositio ili distributio) – organiza-
cija ideja i argumenata; struktura i dijelovi govora
• Sastavljanje (grč. léksis, lat. elocutio) – jezik i stil, forma izlaganja
ideja i argumenata
• Pamćenje (grč. mnḗmē, lat. memoria) – učenje govora
• Govorna izvedba (grč. hypókrisis, lat. actio) – držanje govora
Među brojnim zaboravljenim ili preinačenim pojmovima klasične retori-

ke ovdje ću izdvojiti tri pojma koji će nam biti poticajni u pouci i praksi
akademskoga pisma. To su kairós, stásis i tópoi.
4.6. Što je kairós?
U antičkoj Grčkoj postojala su dva pojma za vrijeme: khrónos (kvantita-

tivno kronološko ili linearno vrijeme) i kairós (kvalitativno vrijeme zaus-
tavljeno u prostoru, kronotop povoljnoga trenutka kada je najpogodnije
poduzeti određenu radnju). U grčkoj mitologiji Kairos je bog sretnoga
trenutka. Zamišljao se i prikazivao na različite načine. Najpoznatiji je kao
mladić s čuperkom na glavi, za koji ga trebamo zgrabiti ako ne želimo
propustiti sretnu priliku. Tako ga prikazuje Lizipov kip iz 3. st. pr. Kr.
Kao mladić s čuperkom prikazan je i na reljefu iz 4. st. pr. Kr. koji se čuva
u samostanu sv. Nikole u Trogiru.
Ta je slika učvršćena u književnosti. Posidipov epigram iz 3. st. pr. Kr.
opisuje istodobno Lizipov kip i mitsku predodžbu o Kairosu:
– Odakle stiže kipar?

– Sa Sikiona.
– Njegovo ime?
– Lizip.
– A ti, tko si?
– Kairos, ja prestižem sve.
127

Slika II. 4.6. Reljef Kairosa. Samostan sv. Nikole, Trogir.
(http://www.trogir.org/main.php?ln=hr&what=sights&id=17, 8. travnja 2010)
– Zašto hodaš na prstima?

– Uvijek sam u žurbi.
– Krila na stopalima, čak?
– Od vjetra sam brži.
– Zašto tako stežeš britvu desnom rukom?
– Kako bih upozorio ljude da sam oštriji od oštrice britve.
– Zašto ti pramen kose pada niz lice?
– Nek’ ga zgrabi svatko tko se nađe na mom putu.
– A straga, zašto si ćelav?
– Ma koliko velika želja bila, onaj koga preletim uhvatit’ me neće.
– Zbog čega te umjetnik stvorio?
– Da podsjećam ljude, stranče! S ovog trijema, ja sam opomena svima.
(http://bs.wikipedia.org/wiki/Kairos, 23. lipnja 2009)
128

U širem smislu, kao opći pojam, kairós označuje najpovoljnije vrijeme
za obavljanje radnje kako bi se postigao najbolji učinak. O tome govore
drevne izreke i sintagme poput „sve u svoje vrijeme“, „u pravi čas na pra-
vome mjestu“, „tko prije, njemu dvije“, „tko rano rani, dvije sreće grabi“.
O tome je riječ u Starome zavjetu: „Sve ima svoje doba, i svaki posao
/ pod nebom svoje vrijeme. / Vrijeme rađanja i / vrijeme umiranja; /
vrijeme sađenja / i vrijeme čupanja posađenog. / / (...) vrijeme rušenja i
/ vrijeme građenja. / / Vrijeme plača i / vrijeme smijeha; / / (...) vrijeme
šutnje i / vrijeme govorenja (...)“ (Prop 3,1–8). Termin za kairós u engle-
skome je timing.
U užem smislu, kao retorički pojam, kairós znači najpovoljnije vrije-
me i prostor za uspješno uočavanje i rješavanje problema. Kairotičan je
trenutak iskoristiti priliku u retoričkoj situaciji koja se stvorila oko pro-
blema i postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme na pravome mjestu pred
pravom publikom. Retoričke su situacije promjenjive, pa je stoga važno
prepoznati hitan problem i poduzeti retoričku akciju u najpogodnijem
trenutku. Kairós je u sofista središnji pojam koji je isticao govornikovu
sposobnost da se prilagodi različitim okolnostima te u pravome trenutku
ovlada situacijom. U Aristotelovoj Retorici kairós je kronotop za izbor i
razvijanje dokaza. Budući da su dokazi dostupni u određenome sklopu
okolnosti, iskoristiti kairotični trenutak znači prepoznati te okolnosti i
razviti dokaze u najpogodnijemu času na najpogodniji način.
Kairós je neizostavna tehnika u pisanju akademskih radova, od tre-
nutka izbora teme ili preuzimanja domaće zadaće do pronalaženja i ras-
poređivanja argumenata, razvijanja teme i predaje rada. Svaki od koraka
u akademskome pismu, ako želite biti uspješni u studiju, mora biti kai-
rotičan – napravljen u pravi čas i na pravome mjestu (v. III. 1.3.7). Mo-
derni je studij bio građen na slobodi pojedinca i njegove odluke kada će
i kako pohađati nastavu i izvršavati svoje obveze. Studirati se moglo više
godina, po vlastitu izboru. Bolonjski je studij obnova drevne tehnike
kairós, jer sve korake vremenski propisuje i međusobno uvjetuje. To je,
kao i mnogo toga u suvremenoj kulturi, neobičan spoj srednjovjekovne
škole (sve u svoje vrijeme) i kapitalizma (vrijeme je novac).
129

4.7. Što je stásis?
Grčki termin stásis (mn. stáseis, od hístamai – stojim; stajanje, stajalište;

svađa, ustanak, zastoj) te latinski termin status (položaj, stajalište) ima više
značenja. U političkoj povijesti, kod Tukidida, stásis označuje pobunu, u
biologiji „doba male ili evolucijski neznatne mijene u modelu punktu-
alnoga ekvilibrija“, u medicini „stanje u kojemu je zaustavljen normalan
protok tjelesne tekućine, primjerice protok krvi kroz žile ili hrane kroz
probavni trakt“ itd. (usp. Senc, 1910; http://www.meriam-webster.com/
dictionary/stasis, 2. srpnja 2009; http://en.wikipedia.org/wiki/Stasis, 2.
srpnja 2009).
U retorici stásis označuje s jedne strane zastoj u argumentaciji, kada se
sukobljene strane slažu da postoji problem oko kojega se spore, ali ras-
prava još stoji na mrtvoj točki. S druge strane stásis označuje stajalište
o predmetu rasprave, postavljanje ključnih pitanja koja će prijepor po-
krenuti s mrtve točke i tako omogućiti kretanje argumentacije. Stásis je
univerzalna retorička tehnika za rješavanje kontroverznih pitanja, okvir
za argumentaciju u bilo kojoj retoričkoj situaciji kada postoji zastoj u ras-
pravi, kada valja postaviti pitanja i zauzeti stajalište.
4.8. Stásis u klasičnoj retorici
Teorija i tehnika stásis odnosila se prvotno na pravni i zakonodavni dis-

kurs. Ocem teorije stásis smatra se Hermagora iz Temna (2. st. pr. Kr.).
Hermagora je formulirao četiri pitanja kojima se određuje predmet u
sudskoj raspravi: 1. Je li navodni čin bio počinjen? 2. Je li to bio zločin? 3.
Je li navodni zločin praćen olakotnim okolnostima? i 4. Je li dotični sud
mjerodavan u navodnome zločinu? Preteča su teorije stásis pitanja koja
Aristotel u Retorici navodi kao ključne aspekte prijepora u svečanome,
političkome i sudskome govoru: Je li se nešto dogodilo? Što je to? Kakvo
je to? Što trebamo činiti? (Rhet. III. 17. i 18). Zahvaljujući recepciji Her-
magore u latinskih autora poput Cicerona i Kvintilijana, iskristalizirala su
130

se četiri stáseis ili glavna pitanja koja nizom drugih pitanja mogu pomoći
u raspravi predmeta:
NAGAĐANJE (stásis stokhasmós) – pitanja o činjenicama: Postoji li

to? Je li se to dogodilo? Je li to istina? Koje je podrijetlo toga? Što je
uzrok tomu?
DEFINICIJA (stásis hóros) – pitanja što je to: Kojoj većoj klasi pripa-
da? Koje su dijelovi? Kako su dijelovi povezani?
KVALITETA (stásis poiótēs) – pitanja o svojstvima: Kakvi su djelo, stvar
ili pojava? Što je ispravno, a što neispravno? Je li to dobra ili loša stvar?
DJELOVANJE (stásis metálēpsis) – pitanja o djelovanju ili procedu-
ralna pitanja: Što treba učiniti? Koje su radnje poželjne, a koje ne?
Koje su moguće, a koje ne? (Usp. Crowley i Hawhee, 2009: 85-92)
Kada je riječ o akademskome pismu, tehnika stásis osobito je plodna pri

formulaciji heurističnoga pitanja i izbora teme (v. III. 1.3.8), ali i svaki
put u procesu pisanja kada se u argumentaciji pojavljuju prijeporne točke
i kada valja odrediti stajalište u raspravi (v. III. 1.3.14).
4.9. Što su tópoi?
Termin topos (grč. tópos, mn. tópoi – mjesto, lat. locus communis – opće
mjesto) nije jednoznačan pojam. U suvremenim se rječnicima najčešće
definira na dva načina: kao retorički i kao književni pojam. Kao književni
pojam topos je opća tema ili motiv, književna konvencija ili formula (npr.
biblijska zemlja Kanaan kojom teku med i mlijeko, idealni krajolik locus
amoenus i sl.). Kao retorički pojam topos je središnja tehnika klasične re-
torike. Rabi se u kanonu invencije (pronalaženje argumenata, definicija
teme i teze) te u kanonu dispozicije i procesu pisanja (raspoređivanje ar-
gumenata, razvijanje teme i dokazivanje teze) (v. III. 1.3.12, III. 2.3.10,
Retoričke topike i akademsko pismo te III. 3.1.3).
131

Postoji više tradicija pojma i tehnike toposa. Preteča je toposa memo-
rijska tehnika drevnih putujućih pjevača rapsoda. U recitacijama epskoga
i lirskoga pjesništva rapsodi su se služili asocijativnim pamćenjem pozna-
tih dijelova stihova ili slika kako bi u bilo kojoj prigodi mogli napraviti
prijelaze u sadržaju ili metru. U doba ranih sofista, kada je pismenost
postala dostupna širim društvenim slojevima, toposi su bili popisi tema
zapisani na svitcima od papirusa. Studenti retorike u sofističkim su ško-
lama dolazili do tema tako što bi odmotali svitak papirusa i potražili fi-
zičko mjesto gdje se nalazila tema, a njihovi sofistički učitelji crpili su iz
zalihe toposa teme i strukture kojima su mogli ispuniti govor u bilo kojoj
situaciji. Toposi su se često predočivali kao duboko skrivena područja ili
mjesta koja treba pretraživati u potrazi za dokazima, nešto poput inter-
neta. Još u rimsko doba Kvintilijan opisuje topose kao „skrivena mjesta
gdje prebivaju argumenti, odakle ove treba izvlačiti“. Poslije se termin to-
pos rabio u konceptualnome smislu, kao intelektualni izvor ili područje
na kojemu se nalaze dokazi za bilo koji diskurs (usp. Crowley i Hawhee,
2009: 117–119).
4.10. Aristotelova teorija toposa
Teoriju toposa Aristotel je razvio u dva spisa: Retorici i Topici. Dok se

definicija retorike u Retorici može naći na više mjesta u različitim kon-
tekstima, esencijalne definicije toposa i topike u Topici nema. Implicitna
su značenja: toposi su misaona „mjesta“ (strategije, obrasci, opća mjesta
i teme u raspravi), a topike su sustavi toposa. Aristotel razlikuje dva tipa
toposa: opće (koinoì tópoi) i posebne (ídioi tópoi ili eídē).
Opći toposi odnose se na svaki diskurs („pravo, fizika, politika i mno-
ge druge znanosti“, Rhet. I. 2.1358a21). To su univerzalne metode, stra-
tegije i obrasci logičkoga mišljenja koji se primjenjuju u svakome uvjer-
ljivom diskursu. U Retorici opće su topike „sadržajnije“, orijentirane na
građu (prošle i buduće činjenice, više i manje, moguće i nemoguće, krupnije
i sitnije), a u Topici su „formalnije“ (definicija, podjela, usporedba i kon-
132

trast, uzrok i posljedica itd.). Što god da je tema rasprave, treba utvrditi
je li što postojalo ili nije u prošlosti te može li se ili ne može pojaviti u
budućnosti, je li što više ili manje, je li moguće ili nemoguće, pojmove i
građu treba definirati, podijeliti, usporediti, pronaći uzroke i posljedice,
pozvati se na mišljenje autoriteta i sl. Primjerice, topiku krupnije i sitnije
rabite na tržnici kada tvrdite da su sitnije mandarine bolje od krupnijih
jer nisu „slamnate“, a topiku usporedbe kada u prodajnom salonu auto-
mobila razgledavate izložene modele Citroëna, Peugeota, Renaulta itd.,
pa argumentirate da Renault ima ljepšu karoseriju od drugih automobila
te ćete ga stoga kupiti.
Posebni su pak toposi teme, opća mjesta, termini, obrasci i metode
koji omogućuju i vode argumentaciju u pojedinim diskursima. Primje-
rice, osnovna je topika političkoga govora utvrditi korisno i štetno, a
posebni su politički toposi „prihodi i rashodi, rat i mir, obrana zemlje,
uvoz i izvoz proizvoda i zakonodavstvo“ (Rhet. I. 4.1359b7). Od drev-
ne Atene iz doba Periklove demokracije do suvremenoga Američkoga
kongresa i Hrvatskoga sabora to su teme koje zaokupljaju političare
pružajući predmet i argumentacijski okvir njihovim raspravama. U
sudskome govoru glavne su topike pitanja zakonitosti, pravde i krivnje,
a u epideiktičkome ili svečanome govoru vrlina i njezini dijelovi, hrab-
rost, mudrost i sl. (v. gore 4.4). O posebnim toposima u akademskome
pismu v. III. 1.3.12, Posebni toposi pojedinih znanstvenih područja, polja
i grana.
4.11. Opći toposi – univerzalne argumentacijske strategije
Suvremeni udžbenik iz retorike donosi shemu klasičnih općih toposa s

njihovim podtoposima:
133

DEFINICIJA
A. Rod
B. Podjela
USPOREDBA
A. Sličnost
B. Razlika
C. Stupanj
ODNOS
A. Uzrok i posljedica
B. Antecedens i konsekvens
C. Kontrarnost
D. Suprotnost
OKOLNOSTI
A. Moguće i nemoguće
B. Prošlo i buduće
SVJEDOČANSTVA
A. Autoritet
B. Svjedodžbe
C. Statistika
D. Maksime
E. Zakoni
F. Precedens (primjer)
(Corbett i Connors, 1999: 84–120)
Definicija. U bilo kojoj retoričkoj situaciji i u bilo kojemu području de-

finirat ćete ključne pojmove svoje teme, služiti se kategorijom roda kao
premisom u deduktivnome zaključivanju (npr. Svi ljudi su smrtni, dakle
Sokrat je smrtan) te nabrojiti dijelove svoga predmeta u svrhu opisa i raz-
jašnjavanja teme ili organizacije građe (npr. A... B... C... kao u gornjoj she-
mi). Više o topici definicije kao argumentacijskoj strategiji v. u III. 3.1.3,
Definicija te Dioba i klasifikacija.
134

Usporedba. Jedna je od temeljnih strategija u argumentaciji i razjašnjava-
nju usporedba. Uspoređujemo poznato s nepoznatim kako bismo stvari
odredili po sličnosti, razlici i stupnju. Ta se strategija prepoznaje po na-
putcima „Usporedi“, „Odredi sličnosti i razlike“, „Što je veće, a što manje“.
Topika usporedbe ključna je u induktivnome zaključivanju: ako je A slič-
no B po C, onda je vjerojatno slično po D ili E. Usporedbom po sličnosti
među stvarima koje pripadaju različitim razredima nastaje analogija (npr.
u medicinskome se diskursu srce uspoređuje s pumpom). Analogija nije
dokaz, ali ima vrijednost uvjeravanja ako se uspoređuju bitni aspekti. Ari-
stotel u Retorici podrobno raspravlja o topici stupnja. Veći broj u razredu
istih stvari poželjniji je od manjega broja (npr. sto kuna poželjnije je od
deset kuna, cilj je vrjedniji od sredstva, zdravlje je vrjednije od vježbanja
koje mu pomaže i sl.) (v. III. 3.1.3, Usporedba i kontrast).
Odnos. Poput definicije ili usporedbe uzrok i posljedica temeljni su to-

pos svih jezičnih praksa, od dječjega pitanja „zašto“ do zaključka da je
neka pojava uzrok drugoj ili neka pojava posljedica druge (v. III. 3.1.3,
Uzrok i posljedica).
Osim uzroka i posljedice služimo se u zaključivanju blažim odnosom
antecedensa (ono što prethodi) i konsekvensa (ono što slijedi). Ako iz-
među antecedensa i konsekvensa utvrdimo odnos uzroka i posljedice,
argument je snažniji. Ako uzročnoga odnosa nema, a mi ga tvrdimo,
nastaje jedna od najpoznatijih logičkih pogrješaka poznata kao post hoc,
ergo propter hoc (v. III. 3.1.5, Logos: Nakon toga, dakle zbog toga). Topos
kontrarnosti valja razlikovati od kategorije razlike. Različite su stvari raz-
ličite po vrsti, a kontrarne su suprotne unutar iste vrste. Stoga je strategija
argumentacije iz toposa kontrarnosti ova: ako je jedan od iskaza istinit
(npr. dan je sunčan), ne moramo dokazivati da je drugi lažan (pada kiša);
ali ako je jedan od iskaza neistinit, drugi nije nužno istinit, te ga trebamo
dokazivati (ako dan nije sunčan, ne mora padati kiša, može biti oblačno).
Drukčije je kod dokazivanja toposom kontradikcije – s pomoću protu-
slovnih pojmova. Topos kontradikcije važan je za dokazivanje ili pobija-
nje istinitosti iskaza preko neistinitosti kontradiktornoga pojma, jer ako
135

je iskaz ili pojam istinit, kontradiktorni je pojam neistinit i obratno (ako
je stol od drveta, nije od željeza).
Okolnosti. U topici okolnosti argumentacija se odvija u sklopu podto-

pika moguće i nemoguće te prošlih i budućih činjenica. Ako je jedna od
sličnih ili kontrarnih stvari moguća, moguća je i druga (ako je vrijeme
promjenjivo, moguće je da dopodne sja sunce, a popodne pada kiša). Ako
je moguća teža stvar (popeti se na Mount Everest), moguća je i lakša (po-
peti se na Sv. Juru na Biokovu). U topici prošlih činjenica valja empirij-
skim dokazom ili svjedočenjem utvrditi stvarno stanje (npr. u sudskoj
raspravi tko je počinio ubojstvo). Ako je nemoguće utvrditi stvarno sta-
nje, zaključuje se dedukcijom po vjerojatnosti (ako se dogodio prirodni
antecedens, dogodio se i konsekvens, npr. ako vidimo munju, negdje je
puknuo grom). Slično je i u argumentaciji o vjerojatnosti budućih doga-
đaja. Primjerice, ako se nastavi s onečišćivanjem atmosfere, vjerojatno će
se povećati globalno zatopljenje.
Svjedočanstva. Napokon, posljednje topološko područje čine svjedočan-

stva. Topike definicije, usporedbe, odnosa i okolnosti Aristotel je nazivao
„umješnima“ ili tehničkima (éntekhnoi písteis) jer pripadaju samomu re-
toričkom umijeću. Argumentacija i građa za argumentaciju tu se izvode
iz samoga predmeta o kojemu se raspravlja. Tu je riječ o imanentnoj argu-
mentaciji i unutarnjim ili internim dokazima. Za razliku od imanentne
argumentacije strategije svjedočanstva pripadaju tzv. atehničkim dokazi-
ma (átekhnoi písteis). U topici svjedočanstva argumentacija svoju građu
dobavlja izvana. Tu je riječ o izvanjskim ili eksternim dokazima (v. III.
1.3.12, Vanjski ili eksterni toposi).
Corbett i Connors razrađuju šest podtopika izvanjske topike svjedo-
čenja. U argumentaciji se često služimo pozivom na autoritet stručnjaka.
Ako postoje razlike u svjedočenju stručnjaka, treba se osloniti na kritičko
mišljenje te postavljati različita pitanja poput: Ima li nedosljednosti ili
protuslovlja u mišljenjima? Jesu li stručnjaci u sukobu interesa? Imaju li
predrasude? Jesu li informacije koje nude pouzdane? Svjedodžbe su oblik
136

poziva na autoritet. Pojavljuju se u različitim oblicima kao što su prepo-
ruke, reklame, svjedočenja u korist ili na štetu koga, ankete, popisi best-
selera itd. To su vrlo jaki argumenti, podložni su manipulaciji i stoga zah-
tijevaju kritičku prosudbu. Snažna je argumentacijska topika statistika. I
tu treba biti oprezan te se čuvati olakih zaključaka. Valja uključiti kritičko
mišljenje te postavljati pitanja poput: Koji su izvori statističkih podata-
ka? Tko ih je radio i zašto? Kako se i kada do njih došlo? Ima li protu-
slovlja sa srodnim statistikama iz drugih izvora? Maksime ili sentencije
(pouke, poznate izreke, univerzalne ili očite istine) često tvore premise u
zaključivanju. Vrlo su uvjerljive, ali i obilježene ideologijama te otporne
na kritiku, pa se i tu treba služiti kritičkim mišljenjem. Topika prava od-
nosi se na različite pravne dokumente (statute, ugovore, oporuke, zapise
i sl.). Pruža vrlo snažne dokaze u bilo kojoj argumentaciji. Kao i u svim
izvanjskim dokazima, potrebna je kritička prosudba dokumenata: Je li
riječ o autentičnome dokumentu? Ima li dokument autora? Je li doku-
ment promijenjen u tijeku prenošenja? Potvrđuje li ga ili opovrgava drugi
dokument? U užem smislu precedens je tehnički termin u pravu (sudbena
odluka iz prošlosti na koju se možemo pozvati u sličnim slučajevima). U
širem smislu to je općenito primjer na koji se možemo pozvati u sličnu
slučaju.
4.12. Klasična topika i retorika znanosti
Od Platona i Aristotela do Descartesa i Hegela znanost se shvaćala kao

logički diskurs kojemu je osnovni cilj objektivna istina. Retorika kao
umijeće uvjeravanja iz takva je diskursa bila isključena. Iz vizure nove re-
torike kraja 20. stoljeća, zasnovane na kritičkome mišljenju, znanost je
argumentacijski diskurs kojemu je glavni cilj objektivna istina, pri čemu
objektivna istina nije unaprijed dana činjenica, nego je izborima i odluka-
ma konstruirana u znanstvenome diskursu.
Znanstveni se diskurs služi općim toposima u Aristotelovu smislu, tj.
univerzalnim strategijama logičkoga mišljenja u funkciji argumentacije.
137

Znanstvenice i znanstvenici koji drže do sebe nikada ne krše pravila for-
malnoga logičkog mišljenja i logičke argumentacije. Uvijek se služe de-
dukcijom (zaključivanje od općega prema pojedinačnomu) i u tome sklo-
pu silogizmima i entimemima. Uvijek se služe indukcijom (zaključivanje
od pojedinačnoga prema općemu) i u tome sklopu primjerima. Uvijek
definiraju pojmove, analiziraju, uspoređuju, traže uzroke i posljedice, raz-
jašnjuju, pozivaju se na autoritet i sl. Isto tako znanstvenice i znanstvenici,
kao i svi retoričari, uvijek drže do svoga znanstvenoga etosa, bilo situacij-
skoga (stvarnoga) bilo izumljenoga (diskurzivnoga), te paze da izazivaju
takve emocije i takve učinke kod znanstvene publike da njihove ideje i
način izlaganja budu prihvatljivi znanstvenoj zajednici.
Postavlja se međutim pitanje što su osim ovih općih topika ili univer-
zalnih argumentacijskih strategija, svojstvenih bilo kojemu racionalnom
diskursu, posebne topike (strategije, teme, ideje, metode) koje čine spe-
cifično znanstvenu racionalnost i omogućuju specifično znanstvenu ar-
gumentaciju. Što čini specifično znanstveni lógos, ẽthos i páthos? Što je
iz retoričke vizure akademsko pismo? Na ta pitanja odgovara suvremena
retorika znanosti.
5. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO
5.1. Termin akademsko pismo
Termin akademsko pismo (engl. academic writing – akademsko pisanje)

nastao je po analogiji s terminima „žensko pismo“, „ratno pismo“ te na
tradiciji Derridaove dekonstrukcije razlike između govora i pisma. Po
Derridau zapadna je filozofija, počevši od Platonovih sokratovskih dija-
loga, davala prednost govoru kao fonetskomu fenomenu pred pismom
kao znakovnim zapisom. Derridaov pojam pisma nalazi se s onu stranu
razlike govor (zvučna riječ) – pismo (grafički zapis). Pismo po Derridau
nije sustav grafičkih znakova, „mrtvo slovo na papiru“, nego ukupna sim-
138

bolična proizvodnja značenja izražena bilo kojim tipom znaka (govor,
slova, brojevi, slika i sl.). U tome smislu termin akademsko pismo sadr-
žava mnoštvo značenja: značenje glagola pisati (proces pisanja), rezultat
pisanja (pisani tekst), vrstu pisanoga teksta (npr. službeno pismo, dopis,
molba), rukopis u stvarnome i metaforičkome smislu – napokon, sve uči-
njeno i napisano u procesu odabira i obradbe građe, pripreme za pisanje,
istraživanje građe i literature, ocjenjivanje i sl. (bilješke, komentari, gra-
fikoni, e-mail, izvješća). Kao termin akademsko pismo obuhvaća ukupnu
diskurzivnu aktivnost u akademskoj zajednici usmjerenu na stvaranje i
pisanje teksta bilo kojega oblika, žanra i vrijednosti.
5.2. Definicija pojma akademsko pismo
Kao i u definiciji pojma znanosti, akademsko se pismo ne može odrediti

terminima samo jedne znanosti. Potrebna je interdisciplinarna suradnja
različitih polja i grana: povijesti znanosti, epistemologije i sociologije zna-
nosti, metodologije znanosti, psihologije znanosti, retorike i dr. Ovdje ću
ponuditi interdisciplinarnu definiciju akademskoga pisma s ishodištem u
retorici znanosti.
Akademsko je pismo oblik argumentacijskoga diskursa – retorički pot-
hvat koji se poduzima u akademskoj zajednici radi širenja i prenošenja,
svladavanja i ovjeravanja znanja te postizanja akademskih i stručnih nazi-
va i akademskih stupnjeva.
Akademsko pismo obuhvaća sve oblike argumentacijskoga diskursa koji
se proizvode u akademskoj zajednici. To su znanstveni i stručni članci, su-
djelovanje na simpozijima, recenzije, izvješća, protokoli, bilješke i sl., u ras-
ponu od zamišljanja ideje i prikupljanja građe do pisanja, izlaganja na sim-
pozijima i objavljivanja u znanstvenim i stručnim časopisima ili knjigama.
Posebna su vrsta akademskoga pisma studentski radovi na preddiplom-
skome, diplomskome i poslijediplomskome studiju. To su eseji, referati,
seminarski radovi, završni i diplomski rad, magistarska teza i doktorska
disertacija, u rasponu od izbora teme, prikupljanja literature i izrade bi-
139

lježaka do pisanja teksta, prezentacije na seminaru i obrane radova pred
povjerenstvom. To je ujedno središnji smisao pojma akademsko pismo u
ovoj knjizi.
5.3. Retorika znanosti i znanstveni diskurs
Jedan od prvih teoretičara retorike znanosti, Lawrence J. Prelli (A Rhe-

toric of Science: Inventing Scientific Discourse, 1989), spojio je klasičnu
retoriku i Kuhnovu teoriju paradigme te analizirao znanstveni diskurs
kao osebujan retorički pothvat kojemu je cilj konstrukcija objektivne isti-
ne u sklopu znanstvene zajednice i njezinih uvjerenja. Prelli izdvaja pet
retoričkih aspekata znanstvenoga diskursa. To su:
• simbolično poticanje
• retorička situacija
• adresiranost
• znanstvena racionalnost
• izumljenost
Simbolično poticanje. Prvi je retorički aspekt znanstvenoga diskursa

po Prelliju „simbolično poticanje“ (1989: 83–100). Znanstvenici rade u
sklopu određene paradigme – generalnih uvjerenja koja vode znanstve-
no istraživanje u okviru znanstvene zajednice. Objektivnost znanstvene
istine retorički je zadana nizom odluka i izbora. Znanstveno istraživanje
i pisanje uvijek je selekcija činjenica i njihova interpretacija u sklopu kon-
stelacije uvjerenja. U „intraparadigmatskoj retorici“, tj. u doba domina-
cije određene paradigme, znanstvenici potiču jedni druge na rješavanje
pitanja u sklopu te paradigme, njezine disciplinarne matrice, njezinih
procedura, metoda i termina. U „interparadigmatskoj retorici“, najčešće
u doba znanstvenih revolucija, kada nema dominantne paradigme, sim-
bolično poticanje može ići od polemičkoga odbijanja važeće paradigme i
isticanja komparativnih prednosti nove orijentacije do složenih prožima-
nja, natjecanja i suradnje različitih paradigma, orijentacija i disciplina.
140

Retorička situacija. Drugi je retorički aspekt znanstvenoga diskursa
povezanost s određenom retoričkom situacijom (Prelli, 1989: 100–109).
U klasičnoj retorici svaki je retorički čin utemeljen u stanovitoj situaciji
koja zahtijeva argumentirani odgovor na stanovito neodgodivo pitanje
ili problem. U znanstvenome diskursu situaciju čine generalna paradig-
ma, koja „određuje što se može ili ne može reći u danoj situaciji“ (100), te
različite varijable kao što su dostupnost financijskih sredstava, kvaliteta
opreme, interesi kolegica i kolega, politička potpora projektima i sl. U
finalnome znanstvenom proizvodu, tekstu, takve su okolnosti „zamuće-
ne“, a znanje nastalo u sklopu vladavine paradigme i različitih pragma-
tičnih okolnosti u životu znanstvene zajednice retorički se prikazuje kao
univerzalno i objektivno. Ni znanstveni etos, vrline kao što su univerzal-
nost, originalnost, zajedništvo, nepristranost, nesebičnost, skepticizam,
skromnost, samozatajnost itd., nisu unaprijed dane poput zakona ili for-
malnih pravila, nego su retorički proizvedene. To su toposi znanstvene
vjerodostojnosti ovisni o situaciji u kojoj znanstvenice i znanstvenici dje-
luju i u kojoj ih zajednica ocjenjuje.
Adresiranost. Treći je retorički aspekt znanstvenoga diskursa adresira-

nost (Prelli, 1989: 109–112). Znanstvenici pišu za profesionalnu publi-
ku – znanstvenu zajednicu s kojom dijele interese, probleme i standarde.
Znanstvena publika prihvaća ili ne prihvaća ponuđene argumente, veri-
ficira otkrića, ovjerovljuje zakone i teorije. Znanost je „poput poduzeća
koje postoji na temelju razmjene znanja“ (110). Problemi i rješenja biraju
se s obzirom na očekivanja „najcjenjenije publike“; znanstvena je publika
„poput agencije za autorizaciju“ (111). Promatrana u sklopu klasične re-
torike, adresiranost je oblik patosa, tj. poziva na emocije, u ovome slučaju
očekivanja i vrijednosti znanstvene publike.
Znanstvena racionalnost. Četvrti je retorički aspekt znanstvenoga dis-

kursa osebujna znanstvena racionalnost (Prelli, 1989: 113–115). Iz vizure
klasične retorike riječ je o posebnim toposima (standardima, vrijedno-
stima) koji čine specifičnu znanstvenu racionalnost. To je posebna vrsta
retoričke racionalnosti koja je šira od formalne logike i primjenjuje se u
141

polju znanstvene argumentacije. Tu osebujnu „retoričku logiku“ znanosti
čine znanstveni standardi koje znanstvenice i znanstvenici stvaraju i oče-
kuju od sebe i od drugih da ih se pridržavaju kada „prave znanost“. Prelli
je opće topose znanstvene racionalnosti izveo iz prirodnih znanosti, ali se
oni uz manje preinake mogu odnositi na svaki znanstveni diskurs. Takvi
se racionalni standardi mogu mijenjati ovisno o paradigmama i poseb-
nim situacijama na pojedinim znanstvenim područjima ili u određenim
znanstvenim zajednicama. Oni mogu postati predmetom rasprave, oso-
bito u doba promjene znanstvenih paradigma. Ipak, unatoč razlikama
među znanostima i unatoč povijesnim mijenama u shvaćanjima znanosti
postoji čvrsta jezgra znanstvene racionalnosti jedinstvena za sve znano-
sti. Znanstvenu racionalnost čine četiri toposa (v. III. 1.3.12, Opći toposi
znanstvene racionalnosti):
• rješavanje problema (eksperimentalna i opservacijska kompetencija,

originalnost, snaga razjašnjavanja, kvantitativna preciznost, empi-
rijska adekvacija i sl.)
• evaluacija (točnost, unutarnja i vanjska konzistentnost, jednostav-
nost, plodnost)
• egzemplarnost (primjeri, analogije, metafore)
• znanstveni etos (zajedništvo, univerzalnost, nesebičnost, original-
nost, skepticizam i druge vrijednosti, v. I. 2.4.4. i III. 1.7)
Svaka znanost, da bi bila znanost, mora uočavati i rješavati probleme,

mora ispunjavati određene vrijednosne standarde, mora se služiti primje-
rima i mora se pridržavati osebujnoga znanstvenoga etičkog kodeksa.
Osim tih univerzalnih općih mjesta znanstvene racionalnosti svako
pojedino područje, polje ili grana imaju svoja posebna opća mjesta koja
utemeljuju njihov posebni diskurs i njihove tijekove argumentacije. Tak-
va pojedinačna opća mjesta karakteristična u pojedinim znanostima čine
njihovi specifični termini, teme, metode i postupci. Jednim se termini-
ma i metodama služi ekonomija, drugima biologija, trećima znanost o
142

književnosti itd. Bez univerzalnih općih mjesta znanstvene racionalnosti
nema znanosti kao društvene institucije i retoričkoga pothvata ni uvjer-
ljive znanstvene argumentacije, a bez specijalnih općih mjesta nema po-
sebnih terminološki i metodološki usustavljenih znanstvenih diskursa (v.
III. 1.3.12, Posebni toposi pojedinih znanstvenih područja, polja i grana).
Izumljenost. Peti retorički aspekt znanstvenoga diskursa čini izumljenost

(Prelli, 1989: 116–119). U tome se aspektu sabiru sve prethodne osobine
znanosti i znanstvenosti. Znanstveni je diskurs „izumljen“ (engl. invented
od lat. invenire – pronaći, izumiti, izmisliti) ne u smislu izmišljanja reto-
ričkih figura i lijepoga stila, nego u smislu klasičnoga retoričkog kanona
inventio (pronalaženje ideja i argumenata). Kako bi došli do svojih ideja
i izložili ih znanstvenomu auditoriju na procjenu i prihvaćanje, znan-
stvenice i znanstvenici uvijek donose retoričke odluke:
• odabiru retorički cilj, tj. traže rješenje kakva problema u pravo vrije-
me i na pravome mjestu (kairós)
• određuju točke prijepora u tome problemu (stásis)
• istražuju relevantnu literaturu (vanjski tópoi) kako bi pronašli argu-
mente i uvjerili znanstvenu zajednicu u svoje tvrdnje (opći tópoi ili
argumentacijske strategije, posebne topike pojedinih znanstvenih
područja)
5.4. Retorika znanosti i akademsko pismo
Ako Prellijeve retoričke aspekte znanstvenoga diskursa primijenimo na

akademsko pismo, dobit ćemo ove differentiae specificae akademskoga pi-
sma kao osobita oblika znanstvenoga diskursa i retoričkoga pothvata.
Akademsko pismo u sklopu „simboličnoga poticanja“. Na preddplom-

skome i diplomskome studiju nastavnice i nastavnici u sklopu svojih ko-
legija potiču studentice i studente da pišu različite vrste akademske proze
143

kako bi svladali gradivo iz odabranih kolegija u području za koje se obra-
zuju. Na nižim stupnjevima akademskoga obrazovanja nudi se prije svega
ono što Thomas Kuhn naziva „normalna“ ili „zrela znanost“, tj. znanje
u okviru prihvaćene paradigme. Ono što se od studentica i studenata u
tijeku studija traži uglavnom je znanstveni trening u sklopu kolegija i pri-
hvaćene znanstvene paradigme. To je uvođenje u konstelaciju uvjerenja o
kojima postoji konsenzus znanstvene zajednice i pristajanje na ta uvjere-
nja. Na tome stupnju obrazovanja glavni su komunikacijski medij udžbe-
nici i njihova objektivistička retorika koja prikazuje znanje u konačnome
stupnju znanstvenoga konsenzusa kao da je to znanje dano prirodno, a ne
dobiveno dugim raspravama i pregovorima u prethodnome procesu uvje-
ravanja. Ako postoje anomalije u sklopu paradigme, one se najčešće ne
otkrivaju, jer studenti imaju i tako dosta posla oko svladavanja „normal-
ne“ znanosti i „normalnoga znanja“, pa ih s pedagoških razloga ne treba
dodatno opterećivati prevladanim dilemama i alternativnim rješenjima
(usp. Prelli, 1989: 91).
Na višim stupnjevima akademske naobrazbe, a napose na poslijedi-
plomskome studiju, simbolično je poticanje sklonije isticanju neriješenih
pitanja i problematičnih mjesta u sklopu „normalne znanosti“. To osobi-
to vrijedi u doba promjene znanstvenih paradigma i „znanstvenih revolu-
cija“. Tada se potiče odabir novih tema i primjena novih metoda, osobito
u pisanju doktorskih disertacija, koje su po žanrovskome određenju na
svim razinama inovativne. Nastavnice i nastavnici tada upozoravaju na
neriješena pitanja i slaba mjesta u postojećem znanju te potiču na prihva-
ćanje novih oblika znanja.
Tako je to, primjerice, bilo u studiju književnosti na hrvatskim sveuči-
lištima na kraju 20. i na početku 21. stoljeća, kada su do tada važeću para-
digmu imanentnoga pristupa književnomu djelu zamijenili različiti oblici
kulturoloških pristupa. Umjesto terminološke matrice s pojmovima i topi-
kama kao što su dijakronija, funkcija, označeno, označitelj, sinkronija, struk-
tura, sustav iz 1970-ih i 1980-ih poučavali su se i vježbali pojmovi i topike
kao identitet, kapital, konstrukt, kultura, reprezentacija, rod, simulakrum.
To se osobito jasno vidi u temama i metodologijama doktorskih disertaci-
144

ja obranjenih na Filozofskome fakultetu u Zagrebu posljednjih tridesetak
godina. Tako su na vrhuncu paradigme imanentizma sredinom 1980-ih
duboki poticaji stizali od pojma Aleksandra Flakera „stilske formacije“, pa
su nastali brojni doktorati o različitim stilskim formacijama o kojima se do
tada nije pisalo (npr. o ruskome i engleskome baroku, o hrvatskoj avangar-
di i sl.). Simbolični pak poticaji za pisanje doktorskih disertacija 2000-ih
dolaze iz široke zone nove kulturologije, pa se pišu doktorati o posve dru-
gim temama: o popularnoj kulturi, o konstrukciji nacionalnoga identiteta,
o rodnim aspektima, o književnoj antropologiji, o književnoj geografiji i
sl. (v. III. 1.2.2, Drugo i treće pravilo za dobar izbor teme).
Akademsko pismo i retorička situacija. Studentski su radovi uvijek

obilježeni retoričkom situacijom u kojoj se pišu, bilo da je riječ o doma-
ćim zadaćama, prezentacijama na nastavi, ad hoc zadaćama i provjerama
znanja, bilo većim radovima za postizanje akademskih i stručnih naziva
i akademskih stupnjeva. Retoričke situacije mogu biti različite, od soci-
oloških uvjeta pisanja i znanstvenoga stila do znanstvene paradigme u
sklopu koje se piše. Nije isto ako se studira uz rad, pa nema uvjeta za kon-
tinuirano praćenje nastave, ili ako se redovito pohađa nastava, raspravlja
na seminaru i dolazi na konzultacije. Retorička je situacija drukčija ako
nastavnica ili nastavnik preporuče za pisanje rada formalniju „mi“ formu
ili manje formalnu „ja“ formu. U većim znanstvenim radovima situaci-
ju čini sama paradigma, tj. konstelacija znanstvenih uvjerenja koju dijeli
znanstvena zajednica. Ako se doktorska disertacija radi u sklopu poznate
paradigme, pa se samo izolira kakav problem, trebat će manje retoričkoga
umijeća da se uvjeri povjerenstvo u ispravnost tvrdnja nego ako se piše u
okvirima novoga znanja, koje najprije treba obrazložiti, pa tek onda pri-
mijeniti. Kakve god bile situacije, važno je ovladati situacijom i sve što se
traži napraviti u pravo vrijeme na pravome mjestu (kairós). Napokon, tu
su i etičke situacije. Tko parafrazira tako da svjesno ili nesvjesno prepisuje
tuđe riječi, bit će ukoren za plagijat; a tko prepiše tekst s mreže ili plati da
mu se napiše rad, bit će osramoćen pred kolegicama i kolegama ili na koji
drugi način kažnjen. Oni su prekršili znanstveni etos i propustili kairós –
nisu bili dorasli situaciji akademskih građana.
145

Akademsko pismo i adresiranost znanstvenoga diskursa. Kao i sva-
ki znanstveni diskurs, akademsko je pismo upućeno određenoj publici.
Ta su publika na nižim stupnjevima studija nastavnica ili nastavnik te
znanstvena zajednica određenoga kolegija, kolegice i kolege koji slušaju
isti predmet i pišu slične radove. Ocjene u indeksu, prikupljeni bodovi i
pljesak nakon prezentacije rada potvrda su i legitimacija rada. Posebni su
oblici ovjeravanja rada nagrade i priznanja (npr. rektorova nagrada za naj-
bolji studentski rad iz različitih područja). U radovima na višem stupnju
studija (diplomski rad, magistarska teza, doktorska disertacija) publika
su mentorica ili mentor te znanstveno povjerenstvo. Ti se radovi pišu pod
stalnim stručnim nadzorom, prilagođuju se utvrđenim standardima i
brane pred auditorijem kao u sudskoj raspravi. U svim oblicima akadem-
ski se rad piše s orijentacijom na stručnu publiku i očekivane znanstvene
standarde. Pridržavanje znanstvenih standarda donosi odobravanje pu-
blike, uspjeh i dobre ocjene, a kršenje standarda ljutnju i neraspoloženje
publike te napokon loše ocjene (pisani oblik klasičnoga patosa).
Akademsko pismo i znanstvena racionalnost. Akademsko je pismo

medij u kojemu se studentice i studenti uče znanstvenoj racionalnosti:
općim i posebnim strategijama znanstvenoga logosa. Racionalnost aka-
demskoga pisma nije formalnologička racionalnost, nego posebna vrsta
racionalnosti vezana uz određene standarde – topose znanstvene racio-
nalnosti. Akademski je rad racionalan ako rješava problem ili zadaću na
kolegiju ili studiju (eksperiment, analiza, interpretacija teksta), ako iznosi
kvalitetne tvrdnje (empirijski točne, jednostavne i konzistentne), ako po-
dastire uvjerljive dokaze (služi se literaturom i primjerima), ako je pisan
jednostavnim i jasnim stilom, ako dosljedno primjenjuje citatne tehnike
i citatne stilove, ako se drži načela znanstvene etičnosti i znanstvenoga
etosa (samostalno pisanje, a ne prepisivanje od drugih kolegica i kolega
ili s mreže itd.).
Izumljenost akademskoga pisma. Napokon, u cjelini svih aspekata,

akademsko je pismo izumljeno, tj. retorički pronađeno i konstruirano.
Studentice i studenti, kao i sve znanstvenice i znanstvenici, dokazuju
146

svoj rad u obliku pisanoga teksta, eseja, seminarskoga rada, završnoga
i diplomskoga rada, magistarske teze i doktorske disertacije. Pisani je
tekst točka u kojoj se sabiru sve razine akademskoga diskursa kao reto-
ričkoga pothvata. U okviru stanovite situacije u procesu obrazovanja,
na studiju ili kolegiju, u sklopu nastavnoga programa i svojih obveza,
studentice i studenti odgovaraju na neodgodive potrebe i zadaće studija
te donose retoričke odluke i izvršavaju ih u pravo vrijeme i na pravome
mjestu (kairós). Na poticaj svojih nastavnica i nastavnika, mentorica i
mentora oni odabiru temu, izdvajaju neriješeni problem koji će obradi-
ti u akademskome radu, postavljaju pitanja (stásis), prikupljaju građu i
istražuju literaturu (eksterni dokazi ili vanjski tópoi), postavljaju i razvi-
jaju tvrdnje u sklopu problematike kojom se bave, primjenjuju određe-
nu terminologiju i metode (opći i posebni tópoi), argumentiraju svoje
tvrdnje po logičkim standardima služeći se dedukcijom (silogizmima
i entimemima) i indukcijom (činjenicama i primjerima), drže se znan-
stvenoga etosa i svih standarda koje očekuje znanstvena publika (patos),
tj. pišu određenim akademskim stilom, služe se odabranim citatnim
tehnikama i dosljedno primjenjuju citatne stilove te izlažu svoje radove
na seminarima pred kolegicama i kolegama ili ih brane pred članovima
povjerenstva kako bi članove znanstvene zajednice uvjerili u valjanost
svojih ideja i postupaka.
5.5. Retorički kanon i metodika akademskoga pisma
Tako smo stigli do časa kada možemo donijeti odluku o metodi kojom
ćemo u ovome priručniku izložiti osnovne elemente akademskoga pisma.
To je prilagođeni retorički kanon. U tome nema ništa neobično. Znan-
stveni su se tekstovi uvijek pisali i poučavali po retoričkim pravilima, bila
ona izrečena eksplicite ili primijenjena implicite.
Iz klasičnoga retoričkog kanona preuzet ćemo i potrebama akadem-
skoga pisma prilagoditi četiri dijela: inventio – pronalaženje ideja i argu-
menata, dispositio – raspoređivanje ideja i argumenata, elocutio – sas-
147

tavljanje, jezik i stil akademskoga pisma te memoria – pamćenje ideja i
argumenata u citatnim tehnikama i stilovima citiranja. U prvome dijelu
klasičnoga kanona, invenciji, naglasak će biti na trima tehnikama: kai-
rós, stásis i vanjski tópoi (pronalaženje i uključivanje literature). Kanon
dispozicije razmatrat ćemo u dvama dijelovima: kao „veliku“ dispoziciju
(raspoređivanje ideja i argumenata na razini strukture i dijelova) i kao
„malu“ dispoziciju (strategije argumentacije u odlomcima). U objema
dispozicijama klasična retorika nudi tehnike općih toposa i topika, jed-
nom u funkciji izgradnje kompozicije teksta, a drugi put za razvijanje
argumentacije. Treći kanon, elokucija, odnosi se na stil akademskoga
diskursa. Taj će dio uključiti posebne jezično-stilske, diskursno-retorič-
ke, pravopisno-mehaničke i medijsko-reprezentacijske standarde važne
za akademsko pismo. Četvrti kanon, memorija, shvaćen je u širem smi-
slu, kao memorija kulture. Tako shvaćena memorija obuhvatit će stra-
tegije i tehnike kao što su citiranje, parafraziranje, sažimanje i citatni
stilovi, dakle one strategije i tehnike kojima se prenosi i bilježi pamćenje
kulture.
U kojemu drugom tipu priručnika mogao bi se primijeniti i peti reto-
rički kanon, izvedba govora. Studentice i studenti često imaju problema
s izlaganjem svojih radova na seminarima i pred povjerenstvom, pa im
zacijelo treba metodička pomoć i na tome području. Budući da je ovdje
riječ o akademskome pismu kao pisanome tekstu, peti retorički kanon,
actio, shvatit ćemo kao čin samoga pisanja. Tako će u tome širem smislu,
kao izvedba pisanja, i posljednji retorički kanon biti uključen u metodiku
akademskoga pisma.
Ovaj kratki izlet u klasičnu retoriku i suvremenu retoriku znanosti mo-
žemo zaključiti riječima:
148

Akademsko se pismo,
kao i znanost i znanstveni rad,
ne može „bez ostatka“ svesti
na retoriku.
Ipak, obnovljena i prilagođena retorika
najbolja je metodika
za svladavanje strategija i tehnika
akademskoga pisma.
149

III.
STRATEGIJE I TEHNIKE
AKADEMSKOGA PISMA
Treći dio knjige pragmatične je naravi: posvećen je strategija-
ma i tehnikama akademskoga pisma. Daju se konkretne upute
o koracima i postupcima koji se najčešće rabe u pripremama
za pisanje i u pisanju akademske proze. Kao teorijski i meto-
dološki okvir primjenjuju se prilagođeni i dopunjeni retorički
kanoni. Teorijska i metodološka pitanja iz retorike znanosti
obrađuju se u onoj mjeri koliko je to potrebno u rješavanju
praktičnih problema.

1.
PRIPREME ZA PISANJE
(INVENCIJA)
U ovome je poglavlju riječ o pripremama za pisanje – prona-

laženju ideja i argumenata za temu, prikupljanju literature,
kritičkome čitanju, bilježenju i uključivanju literature te etici
znanstvenoga rada. Tu je potrebama akademskoga pisma prila-
gođen prvi retorički kanon – invencija. Naglasak je na trima
strategijama iz kanona invencije: kairós, stásis i tópoi.
153

PRIPREME ZA PISANJE (INVENCIJA)
1.1. ŠTO JE INVENCIJA? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159

1.1.1. Pred bjelinom papira ili prazninom ekrana . . . . . . . 159
1.1.2. Akademsko pismo: Kratka opisna definicija . . . . . . 159
1.1.3. Istraživački projekt i pisanje/pisani tekst . . . . . . . . 160
1.1.4. Pisanje: Linearno-kružni proces. . . . . . . . . . . . . . 160
1.1.5. Što je invencija?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161
1.1.6. Kairós, stásis, tópoi i akademsko pismo . . . . . . . . . . 163
1.1.7. Osigurajte prostor i vrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . 163
1.2. IZBOR TEME . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164

1.2.1. Što je tema? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164
1.2.2. Sedam pravila za dobar izbor teme . . . . . . . . . . . . 165
1.3. PRVI HEURISTIČNI KORACI . . . . . . . . . . . . . . . . 172

1.3.1. Nulta faza invencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172
1.3.2. Uočavanje problema i postavljanje
istraživačkoga pitanja u znanosti . . . . . . . . . . . . . 173
1.3.3. Uočavanje problema i postavljanje
istraživačkoga pitanja u akademskome pismu. . . . . . 175
1.3.4. Tri vrste istraživačkih pitanja. . . . . . . . . . . . . . . . 176
155

1.3.5. Tehnika kairós i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . 176
1.3.6. Moć pravoga trenutka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177
1.3.7. Uhvatite Kairosa za čuperak:
Iskoristite pravi trenutak . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179
1.3.8. Tehnika stásis i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . 180
1.3.9. Proizvedite oluju pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
1.3.10. Hipoteza i teza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
1.3.11. Hodogram projekta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184
1.3.12. Tehnika toposa i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . 186
1.3.13. Potražite informacije o temi . . . . . . . . . . . . . . . . 188
1.3.14. Proizvedite novu oluju pitanja. . . . . . . . . . . . . . . 190
1.3.15. Definicija teme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
1.3.16. Radni nacrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197
1.3.17. Sinopsis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199
1.3.18. Osigurajte potpornu publiku . . . . . . . . . . . . . . . 200
1.4. PRONALAŽENJE IZVORA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200

1.4.1. Vrste izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200
1.4.2. Pohod na izvore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204
1.4.3. Radna bibliografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205
1.5. KNJIŽNICA: SREDIŠNJI AKADEMSKI TÓPOS . . . . 206

1.5.1. Usluge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206
1.5.2. Medijski oblici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207
1.5.3. Oznake. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208
1.5.4. Klasični katalozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209
1.5.5. Mrežne baze podataka i pretraživači . . . . . . . . . . . 211
156

1.6. UKLJUČIVANJE IZVORA: ČITANJE I BILJEŽENJE . . 212
1.6.1. Tipovi čitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213
1.6.2. Strategije kritičkoga čitanja i akademsko pismo . . . . 216
1.6.3. Tehnike bilježenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
1.6.4. Bibliografske i lektirne kartice . . . . . . . . . . . . . . . 220
1.6.5. Umna mapa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222
1.6.6. Kada citirati, parafrazirati, sažimati? . . . . . . . . . . . 225
1.6.7. Izbor i priređivanje citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
1.6.8. Kako izbjeći opasnosti od plagiranja? . . . . . . . . . . 228
1.6.9. Kada su bilješke vrijedne?. . . . . . . . . . . . . . . . . . 229
1.6.10. Bilježenje i rano pisanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231
1.7. ZNANSTVENI ETOS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232
157

1.1. ŠTO JE INVENCIJA?
1.1.1. Pred bjelinom papira ili prazninom ekrana
U tijeku studija naći ćete se u situaciji da napišete kakav oblik akademske

proze: esej, referat, seminarski rad, završni i diplomski rad, magistarsku
tezu ili krunski dokaz svoje znanstvene kvalifikacije – doktorsku disertaci-
ju. Takva situacija često može biti frustrirajuća: stojite pred bjelinom papi-
ra ili prazninom ekrana i ne znate kako ćete početi ni što učiniti. Prije nego
što napravite bilo koji korak, dobro je prisjetiti se definicije akademskoga
pisma, razlikovati dva značenja termina akademsko pismo, imati predodžbu
o činu pisanja te poznavati smisao i tehnike klasičnoga kanona invencije.
1.1.2. Akademsko pismo: Kratka opisna definicija
Akademsko je pismo oblik argumentacijskoga diskursa – retorički pot-

hvat koji se poduzima u akademskoj zajednici radi širenja i prenošenja,
svladavanja i ovjeravanja znanja te postizanja akademskih i stručnih nazi-
va i akademskih stupnjeva (v. II. 5.2). Pišući studentsku akademsku pro-
zu, poduzimate znanstveni retorički pothvat:
• Radite u sklopu danoga oblika znanja na kolegiju ili studiju (konste-

lacije uvjerenja ili „paradigme“ na području za koje se obrazujete).
• Nalazite se u određenoj akademskoj situaciji (vaš je rad studijska
obveza koju morate ispuniti).
• Upućujete svoj rad određenoj akademskoj publici kako biste je
uvjerili u valjanost svoga znanja (to su vaša mentorica ili mentor i
povjerenstvo pred kojim ćete braniti rad).
159

• Od vašega se rada zahtijeva određena znanstvena racionalnost (rje-
šavanje problema, točnost, konzistentnost, navođenje primjera, pri-
državanje znanstvenoga etosa i sl.).
• Napokon, u cjelini svih relacija, vaš je rad „izumljen“, tj. pripremljen
i konstruiran po određenim pravilima i standardima (v. II. 5.4).
1.1.3. Istraživački projekt i pisanje/pisani tekst
U pisanju akademske proze valja razlikovati dva značenja termina aka-

demsko pismo:
• Akademsko pismo u širem smislu: istraživački projekt (ukupan reto-

rički pothvat koji poduzimate u sklopu studija kako biste napisali
traženi rad; svi koraci, od određivanja teme i postavljanja istraži-
vačkoga pitanja preko istraživanja i uključivanja izvora do konačne
verzije teksta i izlaganja na seminaru ili pred povjerenstvom).
• Akademsko pismo u užem smislu: pisanje akademskoga rada (sam čin
pisanja; dio ukupnoga retoričkog pothvata) i pisani tekst (oblik argu-
mentacijske proze; cilj i rezultat istraživačkoga projekta i pisanja).
1.1.4. Pisanje: Linearno-kružni proces
Mnoge teškoće u pisanju izviru iz činjenice da je pisanje linearno-kružni

proces. Te se teškoće mogu ukloniti ili preobraziti u prednosti ako po-
znajete neobičnu linearno-kružnu narav pisanja. Iz pragmatičke vizure
pisanje je linearno stoga što napredujete prema konačnomu cilju: dovr-
šenomu tekstu. Iz semantičko-kompozicijske perspektive ono je linearno
stoga što konačni tekst treba izgledati kao „priča“ koja ima jasan početak
i kraj. Pisanje je istodobno kružni tijek. Kružno je stoga što se u svako-
me času možete vratiti na početak ili bilo koju točku u procesu pisanja,
možete tekst dorađivati, mijenjati, a katkad i posve napustiti prvobitnu
160

ideju i plan te napraviti nešto posve drugo. Pri tome ništa što ste radili
nije izgubljeno. Sve je prisutno i sve je pridonijelo da ono što se pojavilo
u konačnici izgleda kao jedino moguće.
Tako je i u akademskome pismu. Ono je linearni proces jer vam je po-
stavljen rok do kojega trebate završiti rad ili ste ga sami sebi zadali. To je
istodobno vrtnja u krugu. U tijeku cijeloga projekta istraživanja i u samo-
me procesu pisanja možete promijeniti temu i naslov, možete preurediti
strukturu, možete odustati od prvotne teze ako naiđete na argumente
koji je pobijaju te postaviti novu, bolje argumentiranu tezu, možete pro-
vjeravati podatke i dotjerivati jezik i stil. To vas ne treba zbunjivati. Riječ
je o retoričkome pothvatu kojemu je cilj podastiranje što uvjerljivijih do-
kaza o vašim idejama u što konzistentnijoj i pravilnijoj izvedbi.
Ali dokazivanje, provjeravanje i dorađivanje ne može trajati vječno. Pi-
sanje teksta nije perpetuum mobile. U stanovitome času, kada osjetite da
ste prikupili dovoljno dokaza, da ste provjerili sve što je bilo potrebno i
iznijeli svoje ideje na najbolji mogući način, tekst mora biti dovršen. To
će se dogoditi u času kada sve odluke i izbori, koje ste načinili u procesu
pisanja, izgledaju tako logično i uvjerljivo kao da drukčije ne može biti.
To je onaj čas kada se kružni tijek vašega pisanja pretvara u linearnu priču
koja ima početak i kraj. Idealno je da se to poklopi sa zadanim rokom za
predaju rada. Ali akademski rad ni tada ne mora biti posve dovršen. Na-
kon izlaganja na seminaru ili obrane pred povjerenstvom možete prihva-
titi primjedbe znanstvene publike, ponovno doraditi rad te ga, osobito
ako je riječ o doktorskoj disertaciji, u dijelovima ili cijelosti objaviti. Tek
tada se rad može smatrati dovršenim i izložiti sudu znanstvene zajednice.
Ali i to je samo privremeni kraj. Završetak jednoga rada najčešće je poče-
tak drugoga, u kojemu ćete otkriti nove teme, nove ideje i nova rješenja.
1.1.5. Što je invencija?
Svijest o akademskome pismu kao argumentacijskome diskursu i retorič-

kome pothvatu te predodžba o pisanju kao linearno-kružnome procesu
161

važna je teorijska spoznaja, ali nije dovoljna da biste u praksi uspješno napi-
sali akademski rad. Za tu su svrhu potrebni drugi, profinjeniji alati. Takvim
alatima pripada klasični retorički kanon dopunjen novim iskustvima reto-
rike znanosti i prilagođen praktičnim potrebama akademskoga pisma.
Klasična retorika razradila je strategije i tehnike argumentacijskoga dis-
kursa na različitim razinama govora i pisanja, razvrstala ih u pet kanona
(inventio, dispositio, elocutio, memoria, pronuntiatio ili actio) i stoljećima
uvježbavala u obrazovnome programu, počevši od antičkih sofista preko
srednjovjekovne škole do gašenja discipline na kraju 19. stoljeća (v. I. 5.3.
i II. 4.5).
Prvi i najvažniji korak u znanstvenome diskursu čine temeljite pri-
preme. One su ishodište vašega istraživačkog projekta. Pisanje uvijek
ovisi o tome kako su pripreme obavljene, jesu li bile temeljite i primjere-
ne. Te se pripreme velikim dijelom poklapaju s prvim retoričkim kano-
nom – invencijom. Invencija je umijeće pronalaženja ili otkrivanja ideja
i argumenata dostupnih u određenoj retoričkoj situaciji (lat. inventio
– od invenire, pronaći, otkriti, grč. heúresis – od heurískein, u istome
značenju pronaći, otkriti; odatle uzvik Hēúrēka! – Pronašao sam! Ot-
krio sam!).
Retoričke su situacije različite, ovisno o vrsti rada koji pišete, o tome
je li tema zadana ili slobodna, o vašim osobnim sklonostima i praktičnim
potrebama na kolegiju ili studiju, o mentorici ili mentoru, o predmetu
koji studirate, o prevladavajućoj znanstvenoj paradigmi. Koliko god isho-
dišne situacije bile različite, opet prije pisanja akademskoga rada morate
proći sve ili barem neke heuristične korake. Da biste mogli početi govoriti
i pisati, morate prije svega znati o čemu ćete govoriti i pisati. Kada je riječ
o akademskome pismu, morate odabrati temu ili obraditi zadanu temu,
morate riješiti kakav neodgodiv problem, bilo da je to problem o kojemu
raspravljate na kolegiju bilo problem koji ste sami uočili u tijeku studija,
morate postaviti (hipo)tezu te prikupiti dokaze kojima ćete akademsku
publiku, mentoricu ili mentora i povjerenstvo, uvjeriti u valjanost svoje
teze i svojih ideja.
162

1.1.6. Kairós, stásis, tópoi i akademsko pismo
Postavlja se pitanje: Kako ćete postupiti? Poslužit ćete se trima drevnim

retoričkim tehnikama. Rabit ćete ih simultano u svim fazama projekta,
od uočavanja problema i postavljanja istraživačkoga pitanja do rješenja
problema i argumentiranoga odgovora na pitanje, tj. do završetka pisanja
o određenoj temi. Te su tehnike kairós, stásis i tópos (v. II. 4.6. – 4.9). Stásis
je tehnika pogodna za postavljanje hipoteza i izbor glavnoga istraživačkog
pitanja, ali i u svakome trenutku kada postoji prijepor u raspravi, pa treba
postaviti pitanja i zauzeti stajalište. Tehnika toposa služi za istraživanje
izvora, definiciju teme i pronalaženje dokaza u tijeku cijeloga projekta,
od njegove zamisli do konačne verzije teksta. Napokon, od prvoga kora-
ka, izbora teme i uočavanja problema, preko pisanja rada do prezentacije
na seminaru ili pred povjerenstvom vaš se rad odvija u znaku sretnoga
trenutka – kairós. Paradoks je invencije u tome da su sve tri tehnike uza-
jamno povezane: postavljanje pitanja u tehnici stásis nemoguće je ako ne
postoje tópoi, tópoi zahtijevaju stásis, a sve je zajedno isprepleteno kairo-
tičnim trenutcima. Pri tome će kairós dominirati pri izboru teme i uoča-
vanju problema, stásis u određivanju istraživačkoga pitanja i postavljanju
hipoteza, a tópoi u definiciji teme i prikupljanju izvora koji će pružiti ideje
i premise za vašu argumentaciju.
1.1.7. Osigurajte prostor i vrijeme
Osim poznavanja tih teorijskih pretpostavaka na početku svakoga aka-

demskog projekta valja ispuniti i jedan praktični uvjet. Da biste mogli
ostvariti svoj istraživački projekt i napisati akademski rad, trebate za to
osigurati prostor i vrijeme. Ne možete pisati akademsku prozu na klupi u
parku ni na plaži. Trebate otići u knjižnicu, uključiti računalo i odvojiti
dovoljno vremena za pisanje rada. Čak i ako imate genijalnu ideju i uku-
pan plan u glavi, ako vam je u tančine jasno što ćete i kako reći, i tada su
vam potrebni prostor i vrijeme da biste uspješno prenijeli svoje ideje na
papir, odnosno ekran. Pri tome je važno znati da i najiskusnije autorice
163

i autori u svakome projektu pisanja uvijek nailaze na probleme koji se u
početku nisu mogli predvidjeti. Stoga planirajte barem jedan dan više za
rad na tjednoj akademskoj zadaći, a barem mjesec dana više kod većih
akademskih radova.
1.2. IZBOR TEME
1.2.1. Što je tema?
Prije nego što počnete pisati, morate imati temu o kojoj ćete pisati. U
leksikografskome smislu tema (grč. théma – stavak, tvrdnja) jest 1. glav-
na misao rasprave ili govora, 2. predmet rasprave ili umjetničke obradbe,
3. školska zadaća itd. (usp. Klaić, 1990: s. v. „tema“). U akademskome
pismu tema je jasno razgraničen i definiran predmet istraživanja.
Teme se u znanosti klasificiraju po znanstvenim područjima, poljima
i granama. Budući da su znanstvena područja, polja i grane predmetno i
metodološki vrlo raznoliki, isto su tako raznolike i teme. U književnosti
možete pisati o patuljcima u Ivane Brlić Mažuranić i rodnim stereotipi-
ma u Miroslava Krleže, u tehničkim znanostima o željezničkim prago-
vima, u veterinarstvu o pojilicama za piliće, u meteorologiji o vihorima
nad Jadranom, u biologiji o besmrtnosti kvasca, u fizici o svemirskim
rupama i inflaciji svemira. U ovome priručniku primjeri tema najčešće
su iz humanističkih znanosti, ali je naglasak u obradbi tema na aspekti-
ma koji su za sve znanosti zajednički.
U akademskome pismu tema može biti zadana, ponuđena i slobod-
na. Zadane su teme češće na nižim stupnjevima akademskoga obrazo-
vanja, kada treba steći i provjeriti određena znanja. Ponuđene i slobod-
ne teme češće su na višim stupnjevima naobrazbe, u pisanju završnih i
diplomskih radova, magistarskih teza i doktorskih disertacija. Ako je
tema zadana, heuristični će proces biti jednostavan: odmah ćete po-
staviti istraživačko pitanje i krenuti u pronalaženje izvora. Ako je tema
164

slobodna, proći ćete sve heuristične korake, a neke možda i više puta
ponoviti.
1.2.2. Sedam pravila za dobar izbor teme
Ako tema nije zadana, valja je odabrati, bilo iz ponuđenih naslova bilo
samostalno. Postoji više pisanih i nepisanih pravila za dobar izbor teme.
Izdvojit ću sedam općih pravila. To su:
• da tema odgovara vašim interesima, željama i očekivanjima, bilo iz

stručnih bilo iz idejnih ili kojih drugih razloga;
• da poznajete znanstveno područje, polje ili granu iz kojih ćete pisati
akademski rad;
• da je tema nova ili malo obrađivana te se može sagledati na djelomi-
ce nov ili posve nov način;
• da je optimalna opsega, tj. ni preširoka ni preuska;
• da vam je dostupna literatura za obradbu teme;
• da ste osigurali vrijeme, prostor i materijalne uvjete potrebne za
istraživanje i pisanje;
• da poznajete strane jezike u onome opsegu koliko zahtijeva vaša
tema.
Prvo pravilo kaže: Temu ćete lakše obraditi ako vam je zanimljiva ili ako
odgovara vašim interesima, željama i očekivanjima. Na kolegiju Kako se
piše znanstveni rad na Poslijediplomskome studiju hrvatske kulture na
Filozofskome fakultetu u Zagrebu provela sam anketu s nekoliko pita-
nja iz kanona invencije. Upitnik je pokazao da su sve kolegice i kolege
izvrsno poznavali prvo pravilo dobroga izbora teme. Na pitanje Kako
ste odabrali (ili ćete odabrati) temu doktorske disertacije? odgovori su bili
ovi:
165

stručni razlozi
20% razgovor s
kolegicama i kolegama
5%
entuzijazam za
temu pročitana literatura
30% — uz konzultacije
12%
pročitana literatura
— bez konzultacija
33%
Slika III. 1.2.2. Rezultati upitnika o izboru teme doktorske disertacije.

Poslijediplomski studij hrvatske kulture, Zagreb, 2007.
Većina sudionica i sudionika upitnika odabrala je ili će odabrati temu sa-

mostalno, najviše na temelju pročitane literature (45%), zbog entuzijaz-
ma za temu (30%), iz stručnih razloga (20%) ili u dijalogu s kolegicama
i kolegama (5%). O samostalno odabranoj temi deset ispitanica i ispita-
nika još će se dodatno konzultirati s mentoricom ili mentorom, a nitko
ne želi dopustiti da mu se tema predloži ni da mu se nametne. Sapienti
sat! Poznavala sam kolegicu kojoj je mentor za magistarski rad odredio
temu. Premda joj se tema baš i nije sviđala, pošteno je odradila posao, a
kada je donijela rad i pohvalila se da je gotova, jedan je profesor u čudu
uskliknuo: „Pa na toj istoj temi upravo je magistrirala moja žena!“ Od-
nos između mentorice ili mentora i pristupnice ili pristupnika na doktor-
skome će studiju biti najkorektniji onda kada sami odaberete temu, pa je
precizirate u razgovoru s mentoricom ili mentorom. Pri tome je bolje ako
mentorica ili mentor nisu u potpunosti upoznati s temom. S jedne strane
vi ćete na taj način od samoga početka biti suvereni na svome tematskom
području. S druge strane oni će biti više zainteresirani za vaš rad, jer će i
sami nešto naučiti kako bi vas mogli pratiti.
166

Drugo i treće pravilo za dobar izbor teme mogu se obraditi zajedno, jer
poznavanje znanstvene grane iz koje se piše akademski rad znači ujedno i
veću mogućnost da ćete odabrati novu, originalnu temu. To napose vrije-
di za temu doktorske disertacije. Ako ste osposobljeni za svoje znanstveno
područje, normalno je da ćete lakše naći i formulirati novu temu. To prije
svega znači da poznajete problematiku i metodologiju znanosti ili struke,
da su vam poznati znanstveni diskurs i terminologija. Rečeno Kuhnovim
jezikom, izbor teme, formulacija problema i postavljanje istraživačkoga
pitanja uvijek ovise o aktualnoj paradigmi, tj. o skupu ideja i teorija na
određenome znanstvenom području. Rečeno jezikom klasične retorike,
izbor teme ovisi o općim i posebnim znanstvenim topikama struke. Zada-
ća je studija upoznavanje s takvim topikama, metodama i paradigmama.
Onaj tko poznaje konstelaciju problema i ideja na određenome području,
tko je svladao znanstvene topike svoje struke, njezin jezik, terminologiju
i metodologiju, može lako odabrati relevantnu temu.
Koliko je izbor teme ovisan o vladajućoj znanstvenoj paradigmi i znan-
stvenim topikama, neka pokaže kratak pogled u Popis doktorskih diserta-
cija iz polja filologije, grana znanost o književnosti, obranjenih na Filozof-
skome fakultetu u Zagrebu od pedesetih godina 20. stoljeća do početka
21. stoljeća. U posljednjih se pedeset godina na Filozofskome fakultetu u
Zagrebu, kada je riječ o književnoj znanosti i teoriji, mogu izdvojiti dvije
generalne paradigme ili, u klasičnoj retoričkoj terminologiji, metodološ-
ke topike: imanentizam (unutarnji pristup književnomu tekstu) i kultu-
rologija (književnost u kontekstu kulture). Paradigma imanentizma pre-
vladavala je od kraja pedesetih do kraja osamdesetih, a kulturologija od
devedesetih nadalje. Teme doktorskih disertacija u stopu prate stvaranje,
razvoj i smjenu tih paradigma i njihovih metodoloških topika.
Većina je doktorskih disertacija iz područja književnosti na Filozofsko-
me fakultetu u Zagrebu od kraja pedesetih do kraja osamdesetih godina
20. stoljeća obranjena pod okriljem paradigme i topike imanentizma. Pri-
mjenjivale su se tri metode: komparatistička, stilistička i strukturalno-se-
miotička. U središtu je bio sam književni tekst, a tek uzgredice ili nikako
društveni kontekst. Početak stvaranja unutarnjega pristupa obilježila je
167

disertacija Aleksandra Flakera 1954. Pravaštvo i ruska književnost. Bila je
to komparatistička tema koja je navijestila velikoga slavista širokih interesa
i budućega rodonačelnika Zagrebačke književnoznanstvene škole. Druš-
tvo i politika tu su okvir, a u prvome su planu neposredne književne veze i
stilske analogije između hrvatskih i ruskih pisaca (Pravaški književni krug
i ruski pisci Gogol’, Turgenev, Dostoevskij, Tolstoj, Geršin, Čehov). Ima-
nentnoj umjetničkoj komparatistici pripada doktorska disertacija Viktora
Žmegača iz 1959. Uloga muzike u stvaranju Thomasa Manna. Teza je bu-
dućega teoretičara književnosti, kulturologa i povjesničara glazbe utjecaj
glazbe (osobito Wagnera) na sadržajno-misaoni svijet Mannovih djela i
dubinsku strukturu njegove proze (postupak „lajtmotiva“). Miroslav Be-
ker doktorirao je 1961. temom o Virginiji Woolf kao kritičarki. Napokon,
vrhunac imanentizma Zagrebačke škole dostignut je u doktorskoj diser-
taciji Krunoslava Pranjića Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze 1966.
Sada više nije bilo nikakva društvenog konteksta, ostao je sam Matoš sa
svojim jezikom i stilom. Nakon toga vrhunca u čistoj stilistici dolazi do
pomaka unutar paradigme i postavljanja novih pitanja.
Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća glavno su pitanje Zagre-
bačke škole, koja je tada već nadrasla uži pojam stila i stilistike, šira nad-
nacionalna stilska jedinstva kojima se želi razjasniti književna evolucija.
Osnovna je metodološka topika toga doba pojam Aleksandra Flakera
„stilske formacije“ iz istoimene knjige 1976. Doktorske se disertacije
odmah pišu iz toga tematskog kruga. Tako Živa Benčić doktorira 1983.
temom o baroku u ruskoj književnosti, Gordana Slabinac 1984. temom
o hrvatskoj književnoj avangardi, a Janja Ciglar Žanić 1986. primjenom
pojma barok na englesku književnost. U isto se vrijeme rade klasične mo-
nografske disertacije o temama iz hrvatske književnosti, često s primje-
nom stilistike ili strukturalne analize. Dunja Fališevac doktorira 1983. te-
mom Poezija Dživa Bunića Vučića, a Stipe Botica 1986. temom Književno
djelo Luke Botića. Ono što je za stilističke probleme sedamdesetih značila
Pranjićeva disertacija o Matoševoj stilematici, to je za strukturalnu pro-
blematiku osamdesetih značila tema Josipa Užarevića Kompozicija lirske
pjesme (Na korpusu lirike O. Mandeljštama i B. Pasternaka) 1988. Ta je
168

disertacija bila posljednji sjaj paradigme imanentizma i ujedno oproštaj
od Zagrebačke škole u užem povijesnom smislu.
Već početkom devedesetih Josip Užarević nalazi se u teorijskoj radio-
nici Vladimira Bitija. Ta je radionica 1995. u knjizi Trag i razlika: Čitanja
suvremene književne teorije iznjedrila prvu kolektivnu kritiku Zagrebačke
škole i imanentnoga pristupa. Tada počinje stvaranje nove paradigme i
nove topike u književnoj znanosti – kulturologije. To se odmah osjetilo u
izboru tema doktorskih disertacija. Više se ne biraju stilističke, kompara-
tističke i strukturalističke teme, nego teme iz antropologije, autobiografi-
je, autora, rodne problematike, tijela, identiteta, popularne kulture i kul-
turnih stereotipa. Promjenu topike od imanentizma prema kulturologiji
navijestio je Davor Dukić, kada je u magistarskoj tezi Figura protivnika
u hrvatskoj povijesnoj epici obradio temu Drugoga (slike o Turcima kao
kolonizatorima). Svjetlan Lacko Vidulić doktorirao je antropološkom
temom o povijesti ljubavi i ‘postromantičnoj’ ljubavnoj semantici u aus-
trijskoj književnosti 1990-ih. Helena Sablić Tomić doktorirala je 2001.
temom Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze, Jasmina Vojvodić
2005. temom Gestikulacijski aspekti u djelu Nikolaja Gogolja, a David Špo-
rer 2006. temom Problem autora: Književnopovijesne i književnoteorijske
perspektive nakon strukturalizma, u kojoj kroz nekoliko problemskih slo-
jeva promatra kako su se mijenjali nazori o autoru i shvaćanje autorstva
kroz povijest. Maša Kolanović doktorirala je temom iz popularne kulture
u hrvatskome romanu od socijalizma do tranzicije, a Danijela Lugarić te-
mom o ruskim bardima – popularnim pjevačima i medijskim atrakcijama
u kasnome sovjetskom socijalizmu.
Ovaj letimični uvid u teme doktorskih disertacija na polju književne
znanosti u posljednjih pola stoljeća na Filozofskome fakultetu u Zagrebu
pokazuje s jedne strane koliko izbor teme ovisi o vladajućoj paradigmat-
skoj topici, njezinim misaonim strukturama i pojmovima, a s druge stra-
ne koliko je upravo najviši akademski žanr pogodan za razvoj znanosti,
jer na svim područjima, od izbora teme do metodologije i rezultata, mora
donijeti nešto originalno i novo. Tako očita vezanost izbora teme dok-
torske disertacije uz paradigmatske topike može istodobno biti poticaj
169

da prepoznate otvorene probleme na području kojim se bavite, otkrijete
svježe metode i izaberete takvu temu koja će dovesti do novih znanstve-
nih spoznaja i rezultata.
Četvrto je pravilo: Tema ne smije biti ni preširoka ni preuska. Tema po-

put Djelo Miroslava Krleže nije dobra jer je preširoka. Takva se tema ne
može obraditi ni u jednome akademskom radu. Krležin opus toliko je
žanrovski, stilski, ideološki i civilizacijski razveden da je Leksikografski
zavod „Miroslav Krleža“ pokrenuo projekt koji je rezultirao dvama sves-
cima Krležijane i jednim sveskom Bibliografije Miroslava Krleže. Tema
poput Lik Jože Podravca u Krležinu romanu „Povratak Filipa Latinovi-
cza“ dobra je za seminarski rad, ali ne za doktorsku disertaciju. Takvom
se temom jednostavno ne može ispuniti dvjestotinjak stranica, koliko je
predviđen opseg doktorske disertacije iz područja humanistike. Za veći
akademski rad, ili možda disertaciju, dobra bi tema bila Ženski likovi u
djelu Miroslava Krleže. Premda postoje radovi o pojedinim Krležinim
ženskim likovima, ta tema nije sustavno obrađena niti je na cijeli Krležin
opus primijenjena rodna metodologija.
Peto je pravilo: Ne birajte temu za koju ne postoji dostupna građa ili

vi do nje ne možete doći. Stanovita je kolegica sredinom osamdesetih
godina željela raditi doktorsku disertaciju o ruskome pjesniku Velimiru
Hlebnikovu. Počela ga je prevoditi, bila je već odabrala i temu, ali je na
kraju morala odustati. Razlog je bio u tome što nije imala priliku putovati
u tadašnji Sovjetski Savez, pa ni istraživati u teško dostupnim arhivima,
gdje se u to doba krio opus toga velikog pjesnika ruske avangarde. Ta je
kolegica poslije doktorirala posve drugom temom, ali je svojom krivicom,
zbog nerazmjera između entuzijazma za temu i nedostupnosti toposa, iz-
gubila dragocjeno vrijeme.
Šesto je pravilo: Dobar izbor teme ne ovisi samo o vama, nego o vanj-
skim uvjetima. To se osobito odnosi na pisanje viših akademskih rado-
va. Da biste temu mogli sustavno obraditi, morate imati za to predviđe-
no vrijeme i prostor te više ili manje materijalnih sredstava. Umberto
170

Eco (1977) omeđuje vrijeme za izradu diplomske teze u talijanskome
sustavu školstva osamdesetih godina 20. stoljeća između šest mjeseci i
tri godine. Doktorska disertacija može se napisati za šest mjeseci ako su
obavljena sva pripremna istraživanja, dvije godine prosječno je vrijeme
trajanja za istraživanje i pisanje normalne teme, a svaki rad koji prelazi
tri godine pokazuje da nešto nije u redu ili s temom ili s istraživačicom i
istraživačem. Ako je doktorska disertacija iz prirodnih znanosti, morate
imati sve laboratorijske uvjete. Ako radite u arheologiji, morate imati
mogućnosti za terenski rad. Ako pak pišete tezu iz strane književno-
sti, morate otići na studijsko putovanje za prikupljanje literature, jer svi
izvori još uvijek nisu na mreži. U socijalističkome obrazovnom sustavu
poslijediplomski se studij plaćao simbolično, pa su profesorice i profe-
sori radili za simboličan ili nikakav honorar. Danas za poslijediplomski
studij morate izdvojiti pozamašnu svotu novca, a vaše su profesorice i
profesori plaćeni za svoj rad. Nude se i različiti programi poslijediplom-
skoga studija, pa možete birati prema svojim interesima. To znači da će
nastava i naobrazba, kao i cijeli postupak stjecanja doktorskoga stupnja,
biti kvalitetniji. Ali to isto tako znači da morate dobro razmisliti prije
izbora poslijediplomskoga studija i teme svoje disertacije, kako se ne bi
dogodilo da vam uloženi kapital u znanje zbog kriva izbora teme ili ko-
jega drugog razloga propadne.
Napokon, tu je i sedmo pravilo: Zahtjev za poznavanjem stranih jezika.

Ako radite u prirodnim znanostima, danas ne možete bez engleskoga je-
zika, kao što u srednjemu vijeku ne biste mogli bez latinskoga i grčkoga.
Isto tako ne možete bez engleskoga ako u humanističkim znanostima pi-
šete temu iz rodnih studija, jer su ti studiji nastali na angloameričkome
govornom prostoru, pa je glavnina literature na engleskome. Gotovo je
nemoguće raditi doktorsku disertaciju bez poznavanja barem jednoga
stranog jezika. Ako ipak želite postati doktorica ili doktor znanosti u
području humanistike, a ne znate ni jedan strani jezik, onda morate oda-
brati domaću temu, konzultirati svu literaturu koja postoji u prijevodu te
naučiti barem pasivno (za to danas postoje tehnike učenja) strani jezik na
kojemu ima najviše literature potrebne u obradbi teme.
171

1. 3. PRVI HEURISTIČNI KORACI
1.3.1. Nulta faza invencije
Imenovanje teme, bilo da je tema zadana bilo samostalno odabrana,

nije dovoljno. Da bi se o temi moglo što reći, valja je pobliže odredi-
ti. A da bi se to moglo učiniti, valja uočiti problem (grč. próblēma od
probállō – bacam naprijed, predlažem) i postaviti glavno pitanje koje
vodi znanstveno istraživanje. Istraživačko pitanje nije bilo koje ni bilo
kakvo pitanje. To je pitanje koje vrijedi postaviti i na koje vrijedi od-
govoriti. Ono je relevantno za temu, kairotično (postavljeno u pravi
čas) i heuristično (dovodi do novih spoznaja). Istraživačko se pitanje
najčešće formulira u sklopu niza drugih pitanja. Na ta se pitanja traže
preliminarni odgovori, pa se postavljaju hipoteze. Između svih hipoteza
bira se ona koja je najuvjerljivija, što dovodi do prvoga strateškog cilja
– pobližega određenja ili definicije teme. To su prvi heuristični koraci
koji čine nultu fazu invencije, u vašem slučaju priprema za pisanje aka-
demske proze.
Pretpostavimo da je vaša tema Ženski likovi u djelu Miroslava Krleže.
Nulta faza invencije sastojat će se od pet isprepletenih koraka. Temu
ćete smjestiti na pripadno znanstveno područje (humanističke znano-
sti), polje ( filologija) i granu (kroatistika). Uočit ćete problem (rodni
stereotipi) i postaviti niz pitanja. Među različitim pitanjima izabrat ćete
glavno istraživačko pitanje (Kako je Krleža gradio ženske likove?). Po-
stavljat ćete različite hipoteze sve dok se ne odlučite za onu koja najvi-
še obećava (Krleža je ženske likove gradio na analizi rodnih stereotipa).
Time je završena nulta faza invencije: Vaša je tema definirana i može
početi daljnje istraživanje.
172

Znanstveno područje:
humanističke znanosti
Polje: filozofija; grana: kroatistika
Tema: Ženski likovi u

djelu Miroslava Krleže
Problem: rodni stereotipi
Istraživačko pitanje:
Kako je Krleža gradio
ženske likove?
Hipo(teza):
Krleža je ženske
likove gradio na
analizi rodnih
stereotipa
Slika III. 1.3.1. Pet heurističnih koraka
1.3.2. Uočavanje problema i postavljanje istraživačkoga pitanja

u znanosti
Uočavanje problema u znanosti ovisi o brojnim čimbenicima različita

ranga. To mogu biti slučajno opažanje, jaka eidetska slika, razmišljanje,
čitanje literature, studij, rad na projektu, praktično iskustvo, pretraživanje
na mreži, medijske informacije i sl. Tu se susreću intuicija i logos, emocije
i intelekt, želja za znanjem i korist od znanja, osobni interesi i statusni
simboli, misaona znatiželja i praktične potrebe, karijera i univerzalno do-
bro. Uočeni problem formulira se u obliku istraživačkoga pitanja. For-
mulacija problema i postavljanje istraživačkoga pitanja prvi su znanstveni
korak u istraživačkome projektu.
173

Usavršavanje parnoga stroja dugujemo eidetskoj slici iz djetinjstva ma-
loga Jamesa Watta kada je u kuhinji promatrao kako para svojom sna-
gom podiže poklopac na tetkinu loncu. Od te slike i toga opažanja pare
u loncu ne bi međutim bilo ništa da se nije pojavio kairotični trenutak i
da ga Watt nije sjajno iskoristio te postavio istraživačko pitanje. U prvoj
polovici 18. stoljeća moderna je znanstvena tehnologija već bila dokazala
snagu pare u prvome nepraktičnome parnom stroju Thomasa Newco-
mena. Na pomolu je bio prijelaz iz manufakturne proizvodnje u indu-
strijsku proizvodnju, postojala je potreba za novim tehničkim izumima
koji bi unaprijedili proizvodnju, pa je tako mladi inženjer i poduzetnik
James Watt bio pozvan da popravi Newcomenov stroj koji je služio kao
model u nastavi na sveučilištu. Postavljeno istraživačko pitanje glasilo je
otprilike: Kako poboljšati Newcomenov izum i učiniti ga primjenjivim u
praksi? Odgovor je bio Wattov izum prvoga iskoristivoga parnog stroja
koji je izazvao seriju drugih tehničkih izuma na parni pogon (parobrod,
lokomotiva) i tako pokrenuo prvu industrijsku revoluciju.
Sretan spoj predznanstvene faze uočavanja problema i znanstvene faze
postavljanja istraživačkoga pitanja nudi knjiga Thomasa Kuhna Struk-
tura znanstvenih revolucija (1962). Budućega tvorca pojma paradigme
mučili su problem i pitanje kako je tako velik um kao Aristotel mogao u
Fizici zastupati stajališta nespojiva s modernim i suvremenim shvaćanji-
ma. Odgovor na ta pitanja bila je Kuhnova ideja o povijesti znanosti kao
promjeni paradigma. Aristotel nije mogao imati naše današnje shvaćanje
o materiji i živim bićima jer tada nisu postojale moderna fizika sa svojim
teorijskim pretpostavkama ni Darwinova teorija evolucije i prirodne se-
lekcije koje su omogućile nov pogled na život i svijet.
Isto tako ni Kuhnova ideja o promjeni znanstvenih paradigma ne bi
bila moguća da on sam nije radio u okružju nuklearne fizike, pa mu je
znanstveni mentor, kojemu je i posvećena Struktura, bio jedan od zago-
vornika atomske bombe, dakle da samomu Kuhnu nije bilo poznato kako
se slika znanosti stvara u određenoj znanstvenoj zajednici, a to znači da
je i znanstvena istina proizvod takvih zajednica, dakle plod paradigme.
Takva retorička situacija s uočenim problemom potaknula je Kuhna da
174

postavi istraživačko pitanje: Kako nastaju znanstvene revolucije? Što
uzrokuje promjene u znanosti i znanju? Kuhnov odgovor na to pitanje,
koji je promijenio epistemologiju kraja 20. stoljeća, bio je pojam paradig-
me (v. I. 3.1.1).
1.3.3. Uočavanje problema i postavljanje istraživačkoga pitanja

u akademskome pismu
Studentice i studenti često misle da je u akademskome radu dovoljno pri-

kupiti činjenice o temi, prepričati sadržaj ili opisati kakav predmet. To
je korisno, ali nije dovoljno. Pravi akademski rad nikada nije nakupina
podataka bez selekcije i interpretacije. Da bi se pak selekcija i interpre-
tacija mogle napraviti, treba, kao i u svakome znanstvenom radu, uočiti
problem i postaviti istraživačko pitanje.
Navedeni primjeri uočavanja problema i postavljanja istraživačkoga pi-
tanja u visokoj znanosti ne trebaju vas zbuniti. Od studentica i studenata
ne traži se da dođu do epohalnih otkrića i izuma. Akademsko je pismo
specijalan, uz sveučilišnu naobrazbu i studij vezan retorički pothvat u
kojemu trebate naučiti kritički misliti i učinkovito pisati argumentacij-
sku znanstvenu prozu. Ovisno o tome u kojemu žanru radite, od eseja
do doktorske disertacije, vaš će akademski rad pokazati poznavanje gra-
diva i mogućnosti argumentacije u pojedinim slučajevima, možda će
pomoći drugima da shvate postojeće probleme i otkriju nove, a sigurno
će koristiti vama u pisanju drugih radova na studiju ili bilo kojega tipa
argumentacijske proze u budućoj profesiji. Ne trebate izumiti parni stroj
poput Jamesa Watta ni novi termin i novu znanstvenu paradigmu poput
Thomasa Kuhna. Trebate raditi unutar postojeće paradigme i postoje-
ćih okvira znanja. Trebate naučiti kritički misliti, otkrivati probleme, po-
stavljati pitanja i tražiti argumentirane odgovore na postavljena pitanja
u sklopu odabrane ili zadane teme. Trebate svladati strategije i tehnike
akademskoga pisma i argumentacijske znanstvene proze. A prvi korak u
nultoj fazi invencije jest uočavanje problema i postavljanje istraživačkoga
175

pitanja. Problem i istraživačko pitanje ne moraju biti grandiozni, ali u
svakoj dobroj akademskoj prozi moraju postojati.
1.3.4. Tri vrste istraživačkih pitanja
Istraživačka pitanja, kao i sama istraživanja (v. II. 2.4, Klasifikacija znan-
stvenih istraživanja po ciljevima), mogu biti:
• teorijska: što možemo misliti?

• primijenjena ili praktična: što možemo učiniti?
• razvojna: što moramo razumjeti da bismo mogli učiniti?
U teorijskim pitanjima pitamo se što možemo misliti o danome pred-

metu ili temi. Svrha je takvih pitanja razjasniti problem i tako omogućiti
njegovo razumijevanje. To su ujedno najčešća akademska pitanja. Teorij-
sko je pitanje, primjerice, Kuhnovo pitanje: Kako dolazi do znanstvenih
revolucija i što uzrokuje promjene znanja?
U praktičnim ili primijenjenim pitanjima pitamo se kako bismo što na-
pravili ili poboljšali u praksi. Tomu pripada Wattovo pitanje: Kako usa-
vršiti parni stroj i učiniti ga iskoristivim? ili bilo koje pitanje tipa: Kako
konstruirati novi model automobila ili perilice za rublje? Kako poboljšati
položaj žena u društvu? i sl.
Razvojna su pak pitanja ona u kojima najprije postavljamo teorijska
pitanja kako bismo razumjeli problem, a zatim pronađena rješenja primi-
jenili u praksi – primjerice, u razvoju lijekova ili računalne tehnologije.
1.3.5. Tehnika kairós i akademsko pismo
Prva heuristična tehnika koju trebate svladati u nultoj fazi invencije jest
kairós (od grč. Kairós – bog sretnoga trenutka, u grčkoj mitologiji najče-
šće se zamišljao kao brzonogi mladić s čuperkom na glavi, v. II. 4.6). Kao
176

retorički pojam kairós nije mističan pojam. To je izbor najpovoljnijega
trenutka za uspješno postavljanje i rješenje problema u određenoj reto-
ričkoj situaciji. U akademskome pismu kairós znači poduzeti retoričku
akciju u pravi čas na pravome mjestu u bilo kojoj fazi istraživanja i pisanja
o izabranoj ili zadanoj temi.
1.3.6. Moć pravoga trenutka
Kairotični su trenutci vjerni pratitelji znanosti u različitim koracima

znanstvenoga istraživanja i pisanja, od prvoga koraka – izbora teme i
uočavanja problema – do završetka rada i prezentacije rezultata. Mnoga
znanstvena otkrića i izumi praćeni su zgusnutim trenutcima prepunim
natjecanja i pretjecanja, sreće i promašaja.
Koliku moć ima kairós, možda najbolje pokazuje vremenska stiska oko
izuma fotografije. Prvu fotografiju bez kamere, tzv. svjetlopis, napravio je
N. Niépce 1825. Pravo hrvanje s povoljnim trenutkom u doba izuma teh-
nike fotografije zahvatilo je istraživače 1839. Događaji su se nizali i preple-
tali. Najprije je Francuska akademija znanosti 7. siječnja 1839. navijestila
izum Louisa Daguerrea, ali ga nije detaljnije opisala. Odmah nakon toga,
25. siječnja, u Londonu su prikazani „fotogenični crteži“ W. H. Foxa Tal-
bota stari četiri godine, pri čemu je prvi put iskrsnula riječ “photo“ (grč.
phõs, phōtós – svjetlo), koja će dati termin fotografija. Prvu izložbu foto-
grafija u osebujnoj tehnici priredio je 24. lipnja 1839. Hippolyte Bayard,
ali svoj izum nije na vrijeme opisao ni prijavio Akademiji. Znanstvenik
François Arago, koji je radio na promociji Daguerreova izuma, nagovorio
ga je da odgodi prezentaciju svoje tehnike Francuskoj akademiji. Napo-
kon, Francuska je akademija 19. kolovoza objavila Daguerreove rezultate,
a vlada patentirala izum zaustavljanja slike na kolodijevim pločama, tzv.
dagerotipiju. Premda je dagerotipija zbog složenosti tehnike poslije napuš-
tena, premda je Talbot otac pozitivno-negativne tehnike koja je poslije
prihvaćena i premda je Bayard autor prve izložbe fotografija, prvenstvo
izuma fotografije pripalo je Daguerreu, jer je iskoristio sretan trenutak –
177

prvi je navijestio i patentirao izum. Bayardu je ostala tužna slava njegove
najpoznatije fotografije Autoportret utopljenika. Bila je to slika čovjeka
koji je propustio kairós.
Slika III. 1.3.6. Hippolyte Bayard, Autoportret utopljenika
Na poleđini fotografije Bayard je napisao:
Truplo koje gledate na ovoj slici mrtvo je tijelo H. Bayarda, izumitelja

procesa koji ste upravo vidjeli. Koliko znam, ovaj neumorni izumitelj tri
je godine bio zaokupljen svojim otkrićem. Kako je vlada bila više nego
velikodušna prema gospodinu Daguerreu, te rekla da ništa ne može uči-
niti za gospodina Bayarda, jadnik se odlučio utopiti. Ah, te nepredvidlji-
ve struje ljudskoga života...! Dotični gospodin nalazi se u mrtvačnici već
nekoliko dana, ali nitko ga nije prepoznao niti zahtijevao njegovo tijelo.
Dame i gospodo, radije produžite dalje zbog moguće uvrede vašega njuha
i nosa, jer, kao što možete vidjeti, lice i ruke dotičnoga gospodina počele
su trunuti.
(http://en.wikipedia.org/wiki/Hippolyte_Bayard, 25. lipnja 2009)
178

1.3.7. Uhvatite Kairosa za čuperak: Iskoristite pravi trenutak
Pisanje akademske proze uvijek je vezano uz kairotične trenutke. Oni nisu

epohalni, kao u visokoj znanosti, ali vam mogu pomoći da uspješno ispunite
svoje zadaće na studiju. Kairotični su trenutci dio retoričkih situacija u ko-
jima se nalazite u studiju. Te su situacije jedinstvene i neponovljive, pune
različitih izazova i problema. Akademska proza koju pišete na svim stupnje-
vima studija uvijek je vezana uz određeno vrijeme, određeni prostor i odre-
đenu publiku (semestar, kolegij, nastavnicu ili nastavnika, kolegice i kolege
sa studijske grupe). Razmotrite sve okolnosti u kojima trebate pisati svoj
rad, interese, argumente, suprotna mišljenja, i stupite u retoričku akciju.
Kada nastavnica ili nastavnik zadaju zadaću o kakvu problemu ili pi-
tanju, spremno je prihvatite, istražite problem, razmotrite sve dostupne
argumente i odgovorite na postavljeno pitanje kako najbolje umijete.
Kada dobijete zadaću napisati seminarski rad za sljedeći tjedan, ne odga-
đajte posao za zadnji dan, nego ga napravite na vrijeme (npr. prije izleta
na Učku ili Marjan). Kada imate originalno pitanje iz teme na kolegiju,
zapišite ga i postavite u raspravi na seminaru. Kada čitate knjigu iz struč-
ne literature, napravite bilješke prije nego što knjigu vratite u knjižnicu.
Kada vam treba knjiga iz međuknjižnične posudbe, predvidite vrijeme
potrebno da knjiga stigne. Kada izlažete svoju tezu, ne oklijevajte s argu-
mentacijom, nego navedite prave dokaze u pravi čas na pravome mjestu.
Ako ste upisali poslijediplomski studij i sami birate temu doktorske di-
sertacije, iskoristite sve okolnosti studija, čitajte literaturu, razgovarajte
s mentoricom ili mentorom, raspravljajte s kolegicama i kolegama, pišite
seminarske radove, kako biste uočili problem, postavili relevantno istraži-
vačko pitanje, definirali temu, pronašli dostupne argumente i riješili pro-
blem, tj. dovršili rad na vrijeme.
U nultoj fazi invencije kairós znači uočiti pravi problem i postaviti
pravo istraživačko pitanje u danoj retoričkoj situaciji. Ne propustite ni
u jednoj fazi studija najpovoljniji trenutak da učinite ono što traži i nudi
retorička situacija na vašemu kolegiju ili studiju. Zapišite ideju koja vam
padne na um dok se uređujete u kupaonici, spremate stan ili se vozite
179

tramvajem. Možda možete otvoriti posebnu datoteku za takve ideje. Bog
sretnoga trenutka Kairos vrlo je brz i trebate paziti da vam ne umakne. Ne
dopustite da vas snađe Bayardova sudbina! Uhvatite Kairosa za čuperak:
iskoristite najpovoljniji trenutak, uočite problem i postavite pravo pita-
nje u pravi čas na pravome mjestu pred pravom publikom.
1.3.8. Tehnika stásis i akademsko pismo
Da biste uočili problem, često je dovoljno iskoristiti sretan trenutak u

tehnici kairós. Da biste postavili istraživačko pitanje i formulirali prob-
lem, valja uključiti dvije druge tehnike retoričke invencije: tehniku stásis
(postavljanje pitanja) i tehniku tópoi (pronalaženje i poznavanje izvora).
Glavno istraživačko pitanje nije mistični deus ex machina. Iza svakoga
istraživačkog pitanja stoje druga, eksplicite ili implicite postavljena pita-
nja oko kojih se kristalizira glavno istraživačko pitanje. U fazi postavlja-
nja istraživačkoga pitanja još uvijek ne poznajete cijelu građu ni literaturu
jer se nalazite na početku istraživanja. Čak i ako vam padne na um posve
slučajno, istraživačko pitanje uvijek je vezano uz poznavanje struke i spe-
cifičnih tema, postojeća znanja i nastavno gradivo na studiju, dakle uz
topike opće i specijalne naobrazbe.
Kada je riječ o postavljanju istraživačkoga pitanja, kairós i tópoi stoje u
pozadini, a u prvome je planu stásis. Ta se tehnika u akademskome pismu
rabi u svim fazama istraživačkoga projekta i pisanja kada god treba riješiti
problem, postaviti pitanja, zauzeti stajalište i pokrenuti proces argumen-
tacije. Osobito je plodna u nultoj fazi invencije, kada ste uočili problem,
ali još niste postavili istraživačko pitanje ni definirali temu. U nultoj fazi
istraživanja stásis je tehnika postavljanja pitanja i razlistavanja hipoteza
kako bi se formulirao problem, odredilo glavno istraživačko pitanje i de-
finirala tema. U svim svojim oblicima, a osobito u nultoj fazi istraživač-
koga projekta, stásis je klasičan oblik suvremenoga brainstorminga (engl.
brain – mozak + storm – oluja) – slobodne struje ili „oluje ideja“. U vaše-
mu slučaju stásis je „oluja pitanja“.
180

Klasična teorija stásis razvila je tehniku pitanja u četiri kruga: 1. pita-
nja nagađanja (Postoji li to? tu su najčešće i pitanja Zašto je to? Tko je to
učinio? Gdje se i kada to dogodilo? i sl.), 2. pitanja definicije (Što je to?), 3.
pitanja kvalitete (Kakvo je to?) i 4. pitanja djelovanja (Što s time?) (v. II.
4.8). Čim uočite problem na bilo kojoj razini istraživanja i pisanja, upo-
trijebite stásis: postavite pitanja, zauzmite stajalište i krenite u potragu za
idejama i argumentima. To osobito vrijedi kada je tema slobodna, pa je
birate i definirate sami.
1.3.9. Proizvedite oluju pitanja
Pretpostavimo da ste odslušali kolegij Zagrebačka književnoznanstvena

škola te da trebate napisati određeni oblik akademske proze u sklopu stu-
dija: seminarski, završni ili diplomski rad na redovitome studiju, odno-
sno doktorsku disertaciju na poslijediplomskome studiju. Pretpostavimo
da ste na kolegiju čuli ili sami uočili činjenicu da se Zagrebačka književ-
noznanstvena škola pojavila pod imenom „Zagrebačka stilistička škola“
te da je taj termin ubrzo napušten, pa se danas rabe termini Zagrebačka
književnoznanstvena škola ili, jednostavno, Zagrebačka škola (nešto kao
Zagrebačka škola crtanoga filma na području filmske umjetnosti). Ta či-
njenica govori da postoji problem Zagrebačke škole koji traži neodgodi-
vo rješenje. Pretpostavimo da vas je problem zainteresirao i da o njemu
želite napisati jedan od oblika akademske proze predviđen u sklopu va-
šega studija.
Kako ćete postupiti? Proizvest ćete „oluju pitanja“ u tehnici stásis
kako biste formulirali svoje istraživačko pitanje i definirali temu svoje-
ga akademskog rada. U četiri klasična kruga tehnike stásis postavit ćete
niz specifičnih pitanja primjerenih vašoj retoričkoj situaciji: uočenomu
problemu, prethodnomu poznavanju građe i literature, žanru u kojemu
radite (seminarski, završni ili diplomski rad, doktorska disertacija). Neka
se pitanja mogu učiniti naivna, neka neutemeljena, neka nepotrebna. Ne
dajte se zbuniti! Među takvim se pitanjima krije vaše istraživačko pitanje,
181

a u njemu vaša (hipo)teza. Svako je pitanje važno jer može pridonijeti
konačnoj kristalizaciji istraživačkoga pitanja i izboru (hipo)teze. Takva
prva, mala „oluja pitanja“ o problemu Zagrebačke škole u klasičnoj teh-
nici stásis može izgledati ovako:
Postoji li Zagrebačka stilistička (književ-

PITANJA NAGAĐANJA noznanstvena) škola? Tko su njezini ute-
– Postoji li to? meljitelji? Kada je škola osnovana i koliko
(Tko? Kada? Gdje? Zašto?) je trajala? Zašto je nazvana po mjestu svo-
ga osnutka?
Što je Zagrebačka stilistička škola? Što je
stilistička interpretacija? Na kojoj je teo-
PITANJA DEFINICIJE rijskoj i metodološkoj paradigmi zasno-
– Što je to? vana? Zašto se škola danas najčešće naziva
Zagrebačka književnoznanstvena škola ili,
jednostavno, Zagrebačka škola?
Što je Zagrebačka škola značila u sklopu
moderne znanosti o književnosti? Je li ona
unaprijedila studij književnosti? Kakvi su
PITANJA KVALITETE njezini teorijski i metodološki rezultati?
– Kakvo je to? Može li se Zagrebačka škola usporediti s
kakvom školom toga vremena u svijetu?
Može li se usporediti sa Zagrebačkom ško-
lom crtanoga filma?
Što bi trebalo učiniti? Je li se već tko bavio
PITANJA DJELOVANJA tom temom? Može li se o toj temi napisati
– Što s tim? seminarski, završni i diplomski rad, magi-
starska teza ili možda doktorska disertacija?
Pretpostavimo da ste postavili ta ili slična pitanja. Pitanja nagađanja vrijed-

no je postaviti jer se još uvijek ne znaju sve činjenice o Zagrebačkoj školi,
pa ih u skladu s odabranim akademskim žanrom valja obraditi (drukčije
182

u monografiji, drukčije u teorijskome radu). Pitanja definicije vrijedno
je postaviti jer se tek u novijoj literaturi spominje imanentizam (unutar-
nji pristup) kao utemeljujuća paradigma, pa to svakako još treba istražiti
oslanjajući se na danu literaturu i otkrivajući nove aspekte. Ipak, najzani-
mljivijim krugom pitanja čine se pitanja kvalitete i evaluacije Zagrebačke
škole. Literatura pokazuje da još nije ocijenjena uloga i vrijednost Zagre-
bačke škole u sklopu moderne znanosti o književnosti. Vaše istraživačko
pitanje u takvoj konstelaciji problema bit će stoga: Što je Zagrebačka škola
značila u sklopu moderne znanosti o književnosti? Takvo pitanje nitko još
nije postavio ili vi za to barem ne znate. Ako naknadno otkrijete da je tko
već postavio slično pitanje i na njega odgovorio, vaš će odgovor biti druk-
čiji, a na prethodno se rješenje problema možete osvrnuti u literaturi. Bu-
dući da je vaše pitanje, po svemu sudeći, kairotično (postavljeno u pravi
čas) i heuristično (očekuju se nove spoznaje), možete ga izdvojiti iz drugih
pitanja i postaviti kao glavno istraživačko pitanje svoje akademske proze.
1.3.10. Hipoteza i teza
Postavljanje istraživačkoga pitanja ne umanjuje važnost drugih pitanja

koja ste već postavili ili ćete još postaviti. Štoviše, tek ta druga pitanja
omogućuju razvijanje središnjega pitanja i otvaraju put prema definici-
ji teme. Preliminarni odgovor na postavljeno pitanje naziva se hipoteza
(grč. hypó – pod + thésis – postavka, tvrdnja).
U grčkoj retorici termini hipoteza i teza imali su drukčija značenja i
označivali su razliku između teorijskih i praktičnih pitanja na razini op-
ćenitosti. Termin hypóthesis označivao je konkretna pitanja koja uključuju
stvarne osobe, mjesta i događaje, dok se termin thésis rabio u širem smislu
za apstraktna pitanja koja se odnose na političku, etičku ili filozofsku ras-
pravu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 76). Danas je ta razlika izgubljena.
Hipoteza je pretpostavka, a teza postavka.
Hipoteza je prethodna tvrdnja, sud za koji predmnijevamo da je isti-
nit. Hipoteze se postavljaju u nultoj fazi invencije u tehnici stásis kako
183

bismo odredili ciljeve i predmet istraživanja te se pripremili za definiciju
teme i postavljanje teze. Teza je najuvjerljivija hipoteza koju smo odlučili
poduprijeti argumentima i dokazati. Najuvjerljivija hipoteza, tj. buduća
teza, definira se u daljnjemu tijeku invencije u tehnici toposa (v. II. 4.9. i
II. 4.11).
Hipoteze mogu biti opće i posebne, nulte, radne, pomoćne (dopunske),
ad hoc (to su one koje vam padnu na um u tijeku postavljanja pitanja),
fiktivne (izmišljeni primjeri radi lakšega razjašnjavanja), prazne (npr.
pretpostavka o heliocentrizmu u antici koja tada nije bila dokazana) (usp.
Zelenika, 2000: 419-422). Kakvim se god hipotezama služili, one treba-
ju biti u funkciji rješavanja postavljenoga problema i ciljeva istraživanja,
moraju se moći dokazati, trebaju se oslanjati na postojeća znanja i prido-
nositi znanstvenoj spoznaji, moraju biti izložene na jednostavan i preci-
zan način te se implicite ili eksplicite pretvoriti u obranjive teze.
Uporaba termina hipoteza i teza nije stroga niti to može biti. Ako ste
još u potrazi za glavnom idejom svojega rada, govorit ćete o hipotezi i hi-
potezama. Kada se odlučite koja je hipoteza za vas najuvjerljivija, možete
govoriti o tezi. Bitno je da je vaša (hipo)teza uvijek na provjeri u susretu
s izvorima. O hipotezi govorimo najčešće u kanonu invencije, dok još ni-
smo sigurni koju ćemo hipotezu odabrati kao najuvjerljiviju. O tezi naj-
češće govorimo u fazi raspoređivanja argumenata i dokazivanja kada smo
u procesu invencije odabrali najuvjerljiviju hipotezu, pa je obrazlažemo i
branimo u pisanome tekstu, tj. u kanonu dispozicije. Odatle prijedlog da
se svi akademski radovi koji se pišu radi postizanja znanstvenih i stručnih
naziva i znanstvenih stupnjeva nazivaju teze: diplomska, magistarska,
doktorska i habilitacijska teza (Silobrčić, 2003: 13).
1.3.11. Hodogram projekta
U suvremenome kanonu invencije za složenije se akademske radove če-

sto izdvaja faza izrade hodograma (grč. hodós – put + grámma – slovo).
Hodogram je plan ukupnoga projekta, od časa izbora teme do konačnoga
184

oblika teksta. Hodogram nije potreban u manjim akademskim radovima
i ad hoc domaćim zadaćama, ali je efikasan u svim većim akademskim
radovima poput završnoga i diplomskoga rada, magistarske teze i doktor-
ske disertacije. Izrađuje se nakon izbora teme. Oblik hodograma ovisi o
sklonostima i iskustvu pojedinoga istraživača, o tipu znanstvenoga istra-
živanja, o temi i žanru akademske proze. Tehnički to može biti jedan ili
više listova papira, manja bilježnica ili datoteka. Zapišite sve važne korake
koje mislite da treba napraviti kako bi se projekt uspješno odvijao te glav-
ne rezultate u pojedinim fazama rada. Možete planirati vrijeme predvi-
đeno za obavljanje zadaće ili radne faze. Možete voditi dnevnik o cjelini
projekta. Opće je pravilo da je efikasnije postupati racionalno i planski
nego kaotično, premda će svaki, pa i najracionalniji plan u tijeku istraži-
vanja doživjeti izmjene.
Hodogram uključuje ključne korake koje treba uvijek učiniti, ali i
puno sporednih radnja koje planirate ili naknadno obavljate za traja-
nja projekta. Deset ključnih koraka u hodogramu akademskoga pisma
čine:
• informacije o temi: pronalaženje osnovne literature, razgovori sa

stručnjacima
• definicija teme
• izrada radnoga nacrta; kod doktorske disertacije izrada i predaja
sinopsisa
• pronalaženje izvora
• čitanje i bilježenje
• izrada nacrta teksta, raspoređivanje ideja i argumenata
• provođenje istraživanja
• pisanje prve verzije
• pisanje konačne verzije
• završno uređivanje i tehnička obradba teksta
185

1.3.12. Tehnika toposa i akademsko pismo
Jedna od razlika između klasične retorike i njezine prilagodbe za potre-

be suvremenoga akademskog pisma jest i uporaba termina tema. Topi-
ke, opća mjesta ili teme u klasičnoj su retorici s jedne strane univerzalne
sheme logičkoga mišljenja koje omogućuju i vode argumentaciju (opći
toposi) ili teme o kojima se može raspravljati na pojedinim područjima
(posebni toposi u sudskome, političkome i svečanome govoru). S druge
strane to su građa, podatci, činjenice, ideje koje služe kao dokazi u proce-
su argumentacije, odnosno „mjesta“ gdje se ti podatci i činjenice nalaze
(eksterni toposi) (v. dolje Vanjski ili eksterni toposi). Tema pak u suvreme-
nome smislu jest predmet o kojemu pišete. To je djelić znanja koji ste oda-
brali u sklopu kakve problematike, koji ćete s pomoću retoričkih topika
istražiti, razviti, argumentirati i tako unaprijediti.
Kao i svi pojmovi i tehnike klasične retorike, topika se u akademskome
pismu može primijeniti u prilagođenu obliku. Studentice i studenti ne
moraju biti upućeni u sve tajne klasične retorike, pa ni u tradiciju toposa i
topika da bi napisali dobru akademsku prozu. Ipak, poznavanje osnovnih
elemenata retorike i njihova prilagodba posebnim potrebama akadem-
skoga pisma može pospješiti ovladavanje strategijama i tehnikama aka-
demskoga pisma. Tako je i s toposima i topikama.
U retorici znanosti mogu se razlikovati četiri kruga toposa i četiri topike:
• opći retorički toposi

• opći toposi znanstvene racionalnosti
• posebni toposi pojedinih znanstvenih područja, polja i grana
• vanjski ili eksterni toposi
Opći retorički toposi. To su generalne logičke i argumentacijske stra-

tegije imanentne svim diskursima. Tu pripadaju definicija, usporedba,
uzrok-posljedica, veće-manje, prošle-buduće činjenice i sl. Te se strategije
rabe i u svakodnevnoj komunikaciji i u znanosti. Uvijek kada logički mi-
slite ili što argumentirate, morate definirati pojmove, uspoređivati, tražiti
186

uzroke i posljedice. U akademskome pismu tim se strategijama služite u
vrijeme cijeloga procesa istraživanja i pisanja, a osobito u srednjoj fazi
pisanja, pri razvijanju teme i razradi dokaza. U najopćenitijemu smislu
o tim smo argumentacijskim strategijama govorili u odjeljcima o Aristo-
telovoj topici te u odjeljku o klasičnoj topici i suvremenoj retorici (v. II.
4.10, II. 4.11. i II. 5.3, Znanstvena racionalnost). O njihovoj primjeni u
akademskome pismu nešto ćemo više reći u poglavljima o strukturi i dije-
lovima te argumentaciji i pisanju odlomka (v. III. 2.3.10, Retoričke topike
kao kompozicijske strategije te III. 3.1.3. i III. 3.2.6).
Opći toposi znanstvene racionalnosti. To su generalni standardi zna-

nosti i znanstvenosti – strategije i tehnike, metode i vrijednosti znanstve-
noga diskursa kao posebnoga tipa mišljenja i izražavanja. Svaka znanost,
da bi bila prihvaćena i ocijenjena kao znanost, mora postavljati i rješavati
probleme po određenim metodološkim standardima (eksperimentalna i
opservacijska kompetencija, originalnost, empirijska adekvacija, isprav-
no navođenje literature i sl.), mora raditi u skladu s određenim vrijedno-
snim načelima (točnost, unutarnja i vanjska konzistentnost i sl.), mora se
služiti primjerima kako bi svoje ideje učinila dostupnima, mora se držati
kriterija znanstvenoga etosa koje postavlja i njeguje znanstvena zajedni-
ca. Te strategije i tehnike, metode i vrijednosti čine temeljne standarde i
ciljeve svake znanosti. Susreću se u svim fazama rada, od uočavanja pro-
blema i određivanja teme do izbora govornoga subjekta, načina citiranja
i dosljedne primjene citatnih stilova. Te su strategije i tehnike, metode i
vrijednosti temelj izvrsnosti svake znanosti, pa i studentskoga akadem-
skog pisma. Tim je univerzalnim znanstvenim standardima, eksplicite ili
implicite, posvećen ovaj priručnik.
Posebni toposi pojedinih znanstvenih područja, polja i grana. To su

ključni termini i diskurzivne matrice u znanosti za koju se obrazujete, po-
sebne metode i postupci karakteristični za pojedino područje, polje ili
granu (v. Aristotelove posebne topose, II. 4.10). U biologiji služit ćete se
terminima i temama kao evolucija, gen, genomska karta, mikrotubuli, dio-
beno vreteno, molekula, stanica i sl. U ekonomiji uvijek ćete rabiti termine
187

i teme kao BDP, burza, devalvacija, dionice, inflacija, likvidnost, monetar-
na politika, novčani sustav i sl. U književnoj znanosti specijalne će topike
i toposi biti teme i pojmovi kao fabula, motiv, književnost, kultura, stih,
stil, stilske formacije, žanr i sl. Pisati akademsku prozu u pojedinoj znan-
stvenoj disciplini znači poznavati njezinu terminologiju i metodologiju
te se njima služiti na prikladan način, u skladu sa standardima znanstvene
zajednice kojoj pripadate.
Vanjski ili eksterni toposi. Ipak, za studentice i studente najvažnija je

četvrta topika – vanjski ili eksterni toposi. To su izvori – građa i literatura
iz kojih crpite posebne topike iz struke te prikupljate dokaze za svoju tezu
i tvrdnje. Izvori su „mjesta“ gdje su pohranjeni podatci za dokazivanje
teze i ideje o kojima se može raspravljati i koje mogu poslužiti kao pre-
mise za razvijanje teme. Nema znanosti bez istraživanja izvora. Vanjske
topose istraživat ćete i rabiti u cijelome procesu pisanja, ali prije svega u
prvoj fazi istraživanja – fazi pripreme za pisanje ili invenciji. Upoznava-
nje s izvorima temeljni je oblik invencije u studentskome akademskom
pismu, okvir za izbor i definiciju teme, putokaz za otkrivanje ideja i poda-
taka koji će poslužiti u razvijanju teme i argumentaciji. Stoga su sljedeće
stranice ovoga poglavlja o invenciji posvećene različitim koracima koje
trebate poduzimati u pronalaženju i obradbi eksternih toposa – „mjesta“
gdje se nalaze podatci i ideje potrebni za vašu argumentaciju.
1.3.13. Potražite informacije o temi
Prvo što ćete učiniti nakon izbora teme jest prikupljanje informacija o
temi. Iz vizure klasične retorike informiranje o temi prva je faza u potrazi
za vanjskim toposima. Do takvih ćete informacija doći konzultiranjem
osnovne literature u klasičnim publikacijama, pretraživanjem osnovne li-
terature i natuknica na mreži te u razgovoru (dogovoru) s nastavnicom ili
nastavnikom, mentoricom ili mentorom. Razgovor će biti korisniji ako
ste već pregledali osnovnu literaturu u klasičnome ili virtualnome obliku,
pa možete postaviti relevantna pitanja.
188

Osnovnu literaturu čine opće i posebne enciklopedije, rječnici, udž-
benici, monografije, zbornici radova, pregledni članci, bibliografije. Ta-
kve su publikacije u domaćoj humanistici, primjerice, Filozofijski rječnik,
Uvod u književnost, Leksikon hrvatske književnosti. Na drugim jezicima
to su publikacije poput Readings on Popular Culture, Metzler Lexikon
Literatur- und Kulturtheorie, knjige kao Gender-Studies i sl. Natuknice
i članci u takvim priručnicima često donose izbor iz građe i sažete upute
o literaturi, pa mogu biti ishodište u potrazi za daljnjim toposima. Enci-
klopedijiski su članci izvor stručne terminologije i metodologije, najširi
okvir za svladavanje posebnih topika iz struke. Za uvid u aktualno stanje
znanja ili proširivanje znanja osobito su korisni zbornici radova, osvrti na
nove knjige u periodičnim publikacijama i pretraživanje ključnih riječi
(teorijskih i metodoloških topika) na mreži.
Mnoge su enciklopedije danas dostupne na mreži i neprestano se dopu-
njuju i ažuriraju (npr. Britannica). Pojedine enciklopedije postoje samo
u virtualnome obliku (Wikipedia na različitim jezicima, Krugosvet na ru-
skome jeziku). Zbog naravi samoga medija mrežna literatura često nije
pouzdana. Stoga se takvom literaturom treba služiti oprezno. Ako je riječ
o provjerenim tiskanim izdanjima dostupnima i u virtualnome obliku,
mreža može zamijeniti klasičnu knjižnicu. Takvi su znanstveni časopisi
Science i Nature koji izlaze paralelno u klasičnome i virtualnome obliku.
Takav je projekt njemačkih klasika Gutenberg.de. i slični online dvojnici.
Kolegica koja je sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća odustala od
pisanja doktorske disertacije o ruskome pjesniku Velimiru Hlebnikovu,
jer nije mogla putovati u tadašnji Sovjetski Savez, danas bi tu disertaciju
mogla solidno napisati u Zagrebu. Hlebnikov danas ima mrežnu stranicu
Polje Hlebnikova (citat naslova njegove pjesme i aluzija na prezime), gdje
se može pratiti i nadopisivati literatura o pjesniku. Na mreži su dostupna
pjesnikova sabrana djela i rječnici neologizama. Nekoć nedostupni stvar-
ni toposi skriveni po arhivima postali su svima dostupan virtualni topos
do kojega se stiže jednim klikom „miša“.
Već pri prvome susretu s literaturom treba početi voditi bilješke, po-
stavljati pitanja i tražiti odgovore, koliko god se činilo da u toj ranoj fazi
189

još nemate vlastite ideje i stajališta. Informacije prikupljene o osnovnoj li-
teraturi temelj su radne bibliografije, koju ćete dopunjivati i dorađivati u
tijeku cijeloga projekta sve do izrade konačne bibliografije ili konačnoga
popisa literature. Bilješke i pitanja postavljeni u ranoj fazi informiranja o
temi temelj su novih pitanja koja će vas dovesti do pobližega određenja,
formulacije i, napokon, do definicije teme.
1.3.14. Proizvedite novu oluju pitanja
Ostajemo kod teme Zagrebačka književnoznanstvena škola. Pretposta-

vimo da ste u nultoj fazi istraživanja, u jednostavnoj kristalizaciji stásis,
postavili istraživačko pitanje: Što je Zagrebačka škola značila u sklopu
moderne znanosti o književnosti? Prve informacije o temi prikupit ćete u
tehnici toposa pregledavanjem i čitanjem osnovne literature kao što su
Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije Vladimira Bitija (2000),
zbornik Trag i razlika: Čitanja suvremene teorije urednika V. Bitija, N.
Ivića i J. Užarevića (1995), čitanjem i pretraživanjem ključnih riječi i poj-
mova kao što su imanentizam, paradigma, stil, stilske formacije, stilistička
interpretacija, strukturalizam, znanost o književnosti i sl. Pregledavanje
osnovnih toposa i upoznavanje s njihovim topikama omogućit će vam
primjenu složenijih oblika tehnike stásis nego što je to bilo u nultoj fazi
uočavanja problema i postavljanja istraživačkoga pitanja. Budući da sada
znadete više, da su vam poznate osnovne ideje, termini i metode vezani uz
temu, vaša će oluja pitanja biti još snažnija nego u nultoj fazi projekta.
Složeniji oblici tehnike stásis osobito su pogodni u pisanju većih aka-
demskih radova na višim stupnjevima studija, kada raspolažete s više in-
formacija o struci i specijalnim znanjima. Jednu od takvih složenih heuri-
stičnih tehnika ponudio je retoričar znanosti Lawrence Prelli. Polazeći od
klasične retorike, Prelli primjenjuje tehniku stásis na znanstveni diskurs te
gradi kategorijalnu shemu od šesnaest vrsta pitanja u znanosti. Katego-
rijalnu shemu tehnike pitanja, primijenjenu na znanstveni diskurs, čine
po Prelliju četiri temeljna klasična stásis, koje naziva subordiniranima, te
190

četiri specijalna znanstvena stásis, koje naziva superiornima (evidencija,
interpretacija, evaluacija i metodologija). Superiorni stáseis (mn. od stásis,
v. II. 4.7) korespondiraju s četiri „velike funkcije kako se radi znanost“.
Subordinirani Evidencijski Interpreta- Evaluacijski Metodološki

stáseis cijski
Konjunktivni Postoji li Postoji li Je li tvrdnja Je li procedura
Postoji li to? znanstveni znanstveno x znanstveno x pouzdan/
dokaz za važan važna? primjenjiv
tvrdnju x? konstrukt za znanstveni
interpretiranje postupak u
dokaza? tome slučaju?
Definicijski Što taj dokaz Što taj Što Što zapravo
Što je to? znači? konstrukt vrijednost z znači točno
znači? znači? primijeniti
vrijednost x?
Kvalitativni Koji su Koje su inter- Koje su Koja
Kakvo je to? empirijski pretativne tvrdnje istraživanja
sudovi primjene važnije, s oprimjeruju
zagarantirani konstrukta y obzirom na pripadnu
tim dokazom? važne? vrijednost z? primjenu
procedure x?
Translativni Koji su dokazi Koji su Koje su Koje
Što s time? pouzdaniji znanstveni znanstvene procedure
kada je riječ konstrukti vrijednosti uspješnije i
o tome što važniji? važnije? bolje vode
postoji, a što znanstvene
ne? postupke?
Slika III. 1.3.14. Tehnika pitanja: složeni stáseis u znanosti (Prelli, 1989: 146)
Prellijeva shema primarno se odnosi na prirodne znanosti, ali je dovoljno

općenita da se može prilagoditi bilo kojemu znanstvenom polju i bilo
kojoj znanstvenoj grani, pa i društveno-humanističkim znanostima. U
191

vrijeme informiranja o osnovnoj literaturi u tehnici toposa primijenite
na svoju temu Prellijevu tablicu složenih stáseis i proizvedite novu – „ve-
liku“ oluju pitanja. Ako je vaša tema Zagrebačka književnoznanstvena
škola, takva bi „velika“ oluja pitanja mogla izgledati ovako:
1. PITANJA NAGAĐANJA – Postoji li to?
1.1. Pripada li Zagrebačka škola modernoj znanosti o književnosti? Je li

ona zasnovana na paradigmi imanentizma, tj. unutarnjega stilističkog i
strukturalnog pristupa umjetničkomu tekstu? Jesu li časopis Umjetnost
riječi te prva dva izdanja Uvoda u književnost (1961. i 1969) dokaz o
pripadnosti Zagrebačke škole modernoj znanosti o književnosti i po-
stojanju paradigme imanentizma? – Evidencija
1.2. Je li knjiga A. Flakera Stilske formacije (1976) pružila svojim naslovnim
terminom utemeljujući konstrukt za imanentni pristup književnomu
tekstu u Zagrebačkoj školi? Kako se može tumačiti Flakerov termin
„proza u trapericama“ i njegova istodobna pojava s terminom „stilske
formacije“? Je li Flakerova knjiga Proza u trapericama, objavljena iste
godine kada i Stilske formacije, značila otklon od paradigme imanentiz-
ma? – Interpretacija
1.3. Je li tvrdnja o paradigmi imanentizma u Zagrebačkoj školi znanstveno
relevantna? Što je u Zagrebačkoj školi „dekonstruirao“ V. Biti? – Eva-
luacija
1.4. Je li paradigma imanentizma prikladna za razumijevanje položaja Za-
grebačke škole u sklopu moderne znanosti o književnosti? Možemo li
u razumijevanju Zagrebačke škole primijeniti suvremene kulturološke
pristupe? – Metodologija
2. PITANJA DEFINICIJE – Što je to?
2.1. Što je imanentizam? Kako ga rabi H. R. Jauß u klasifikaciji moderne

književne znanosti? Koje su književne teorije 20. stoljeća obilježene
paradigmom imanentizma? Jesu li to ruski formalizam, strukturalizam
i sl.? – Evidencija
192

2.2. Što je značio Flakerov termin „stilske formacije“ u stvaranju i primjeni
paradigme imanentizma u hrvatskoj znanosti o književnosti? – Inter-
pretacija
2.3. Što je značila Bitijeva kritika Zagrebačke škole? Je li to bila „dekon-
strukcija“ imanentnoga pristupa? – Evaluacija
2.4. Zašto je jedan od otaca Zagrebačke škole, Zdenko Škreb, imao proble-
ma s interpretacijom? Što je značio Flakerov rani interes za popularnu
kulturu i slikarstvo? Je li knjiga V. Žmegača Književno stvaralaštvo i
povijest društva, objavljena iste godine kada Flakerove Stilske formacije
i Proza u trapericama (1976), bila pomak prema kulturološkomu pri-
stupu? – Metodologija
3. PITANJA KVALITETE – Kakvo je to?
3.1. Kako je paradigma imanentizma djelovala na modernu književnu zna-

nost i na Zagrebačku školu? Je li unaprijedila istraživačke procedure?
Čime? – Evidencija
3.2. Što znači godina 1976. u povijesti Zagrebačke škole, kada istodobno
izlaze tri ključne knjige: Flakerove Stilske formacije i Proza u traperi-
cama te Žmegačevo Književno stvaralaštvo i povijest društva? Je li se te
godine dogodio vrhunac i kraj paradigme imanentizma u Zagrebačkoj
školi? – Interpretacija
3.3. Je li Bitijeva kritika Zagrebačke škole bila korisna ili štetna? Zašto je
bila korisna? Što je ta kritika značila za mladu akademsku generaciju u
humanistici? – Evaluacija
3.4. Jesu li „stilske formacije“ vrhunac paradigme imanentizma u moder-
noj književnoj historiografiji? Može li se u Zagrebačkoj školi govoriti o
ranim otklonima od imanentizma i prvim koracima prema kulturološ-
kim pristupima? – Metodologija
4. PITANJA DJELOVANJA – Što s tim?
4.1. Je li fenomen Zagrebačke škole prikladnije obraditi u generacijskome

ključu („očevi“, „mlađa braća“, „djeca“), po razvojnim fazama (prva
193

faza 1950-ih i 1960-ih, druga faza 1970-ih i 1980-ih) ili po instituci-
jama (Hrvatsko filološko društvo, časopis Umjetnost riječi, Biblioteka
L)? – Evidencija
4.2. Može li se i danas govoriti o Zagrebačkoj školi? Što znači da je i danas
glavna odlika akademske proze na Filozofskome fakultetu u Zagrebu
analiza književnoga teksta? Jesu li mlade znanstvene novakinje i novaci
s početka 21. stoljeća postmoderne „unuke“ i „unuci“ Zagrebačke ško-
le? –Interpretacija
4.3. Kakav je odnos između imanentnoga pristupa u Zagrebačkoj školi i
kulturoloških teorija kraja 20. stoljeća? Može li se govoriti o dominaciji
imanentnoga pristupa i ranim otklonima prema kulturologiji? – Eva-
luacija
4.4. Ako je riječ o doktorskoj disertaciji, je li disertaciju bolje zamisliti kao
monografiju o Zagrebačkoj školi sa svim važnim predstavnicima, djeli-
ma i institucijama ili kao problemsku studiju o paradigmi imanentizma
i sudbini te paradigme u kasnim 1980-im i početkom 1990-ih (pro-
blemi kao što su interpretacija u Zdenka Škreba, popularna kultura i
intermedijalnost u Flakera, književnost i društveni totalitet u Žmegača
i sl.)? Je li plodnije primijeniti metodu dekonstrukcije, komparativnu
metodu (npr. Zagrebačka škola i Tartuška škola oko J. M. Lotmana),
kulturološki pristup itd.? – Metodologija
Ovdje valja još jednom naglasiti da su tri osnovne tehnike invencije,

kairós, stásis i tópoi, sveprisutne i uzajamno povezane, te se u praksi ne
pojavljuju u linearnome slijedu, kako ih iz pragmatičnih razloga prikazu-
jemo u ovome poglavlju. Te su tehnike u praksi isprepletene i pojavljuju
se u različitim oblicima na različitim stupnjevima akademskoga pisma,
od invencije i dispozicije do akademskoga stila i dokumentacijskih teh-
nika. Pitanja koja ste postavili u tehnici stásis nisu mogla biti postavljena
bez općih retoričkih strategija ni naobrazbe iz područja u kojemu pišete
svoj rad, a to znači bez općih i posebnih topika znanstvenoga diskursa te
literature prikladne za vašu temu, tj. izvanjskih toposa. Tehnika je stásis
bez toposa prazna, a tehnika toposa bez pitanja slijepa, pri čemu je za ko-
194

načan uspjeh akademskoga, kao i svakoga retoričkoga pothvata, zaslužan
sretno odabran trenutak – kairós.
1.3.15. Definicija teme
Tehnike kairós i jednostavni stásis pomogle su vam da otkrijete problem i

postavite istraživačko pitanje. Informiranje o temi u tehnici toposa pru-
žilo vam je osnovne teorijske i metodološke topike – ideje, stajališta i po-
stupke koji su važni za vašu temu. Upoznavanje s osnovnim topikama o
temi proizvelo je novu oluju pitanja u tehnici složenih stáseis. U toj oluji
pitanja kruži velik broj mogućih odgovora – hipoteza. Sve te hipoteze
imaju svoje mjesto u pripremama za pisanje i u samome pisanju.
Ipak, prava priprema za pisanje, ključni korak u invenciji, bit će izbor
najuvjerljivijega odgovora na postavljeno istraživačko pitanje. Takva naj-
uvjerljivija hipoteza vaša je buduća teza. Dokle god su svi odgovori na
pitanja ravnopravni, vaša je tema preširoka i neodređena. Stoga temu va-
lja suziti i točno formulirati, a to znači definirati. Definirati temu znači
iz oluje pitanja izdvojiti onaj odgovor koji vam se čini najuvjerljivijim za
vaše istraživačko pitanje. Preliminarni odgovor na istraživačko pitanje
vaša je teza. Teza je jasno i precizno definirana tema. Tek kada imate ja-
snu i preciznu definiciju teme, odnosno tezu, možete krenuti u daljnju
potragu za literaturom.
Osnovno je pravilo akademskoga diskursa da se tema definira u jednoj
izjavnoj rečenici (Corbett i Connors, 1999: 30). Takva izjavna rečenica,
u kojoj se o predmetu što tvrdi ili poriče, naziva se tezna rečenica. Više
rečenica uvelo bi dodatnu građu i zamutilo osnovnu misao. Upitne reče-
nice ostavljaju nesiguran dojam, a usklične unose akademskomu diskursu
neprimjerene emocije. Izostanak jasnoga i uvjerljivoga odgovora, tvrdnje,
ideje, stajališta, osnovna je pogrješka svakoga diskursa. Tako nikada ništa
ne biste rekli ni napisali ili bi rečeno i napisano bilo irelevantno. Mora-
te među brojnim mogućim odgovorima odabrati onaj središnji odgovor
koji ćete pokušati obrazložiti i dokazati. Morate svoju temu definirati u
195

jednoj teznoj rečenici. Tko nema teznu rečenicu u tekstu ili se ta rečeni-
ca ne može iščitati između redaka, taj nije rekao ništa. Taj, kao što kaže
frazeologem, „mlati praznu slamu“. Dobar akademski rad, koliko god
bio malen i nezahtjevan, ne smije mlatiti praznu slamu. Mora udovoljiti
osnovnomu zahtjevu: imati jasnu ideju izraženu u jednoj eksplicitnoj ili
implicitnoj teznoj rečenici.
Ostajemo kod teme Zagrebačka književnoznanstvena škola. Prije nego
što krenete u ozbiljnije istraživanje literature o toj temi morate imati sud:
rečenicu koja o Zagrebačkoj školi što tvrdi ili poriče. Ako je vaše istraži-
vačko pitanje Što je Zagrebačka škola značila u sklopu moderne znanosti
o književnosti?, tezna rečenica mogla bi glasiti: Zagrebačka škola bila je
vrhunac i kraj paradigme imanentizma u modernoj znanosti o književno-
sti. Upitna rečenica Je li Zagrebačka škola bila vrhunac i kraj paradigme
imanentizma u modernoj znanosti o književnosti? nije tezna rečenica jer
ništa ne tvrdi niti negira. Ona znači da još uvijek plovite kroz oluju pi-
tanja u tehnici stásis, da niste definirali temu. Tehnika pitanja, osobito u
fazi prikupljanja informacija o temi, pomoći će vam da odaberete naju-
vjerljiviju hipotezu. Kao što kairós nije dovoljan za razlistavanje pitanja i
postavljanje hipoteza, pa se naslanja na stásis, tako tehnika stásis dovodi
do kristalizacije pitanja i hipoteza, ali zastaje pred definicijom teme. Pri
definiciji teme poslužit ćete se posebnim topikama svojega užeg područja
(vladajuća paradigma i njezina diskurzivna matrica s mrežom specijalnih
metoda, pojmova, ideja, problema). A da biste to mogli učiniti, trebate
imati naobrazbu iz toga područja. Tu vam naobrazbu pruža vaš studij te
vanjski toposi – izvori. Tek kada proučite osnovnu literaturu i formulira-
te teznu rečenicu s glavnom idejom, vi ste pobliže odredili, tj. definirali
temu.
Tezna rečenica misao je vodilja cijeloga projekta, od istraživanja lite-
rature do pisanja prve verzije teksta i dovršetka rada. Kad god osjetite
da se gubite u moru literature ili da vam što nije jasno, pogledajte svoju
teznu rečenicu. Sve što čitate, bilježite ili pišete mora biti u funkci-
ji tezne rečenice, mora razlozima i dokazima podupirati vašu glavnu
ideju.
196

Napokon, tezna je rečenica predložak za izbor naslova teksta. Naslov
je najkraća definicija predmeta (sadržaja) teme, a podnaslov je određenje
aspekata koji su izdvojeni iz teme i na kojima će biti naglasak istraživanja
(v. III. 2.3.1). Stoga u naslovima znanstvenih radova rijetko stoji upitnik.
Tako je Francis Fukuyama upitnik iz naslova svoga eseja Kraj povijesti i
posljednji čovjek? (1989) izostavio u naslovu istoimene knjige. Naslov Fu-
kuyamine knjige Kraj povijesti i posljednji čovjek (1992) eliptična je ina-
čica tezne rečenice koja se dade iščitati iz njegove knjige: Liberalna je de-
mokracija kraj zapadne povijesti, a Nietzscheov „posljednji čovjek“ subjekt
te demokracije. Ako je vaša tema Zagrebačka književnoznanstvena škola,
a vaša tezna rečenica Zagrebačka škola bila je vrhunac i kraj paradigme
imanentizma u modernoj znanosti o književnosti, naslov vašega rada mo-
gao bi glasiti Zagrebačka književnoznanstvena škola: Od imanentizma do
kulturologije.
1.3.16. Radni nacrt
Istodobno s definiranjem teme izrađuje se nacrt teme. Nacrt teme može

biti radni (samo za vas i vašu mentoricu ili mentora) i službeni (sinopsis ili
plan teme koji se podnosi nadležnim institucijama za prihvaćanje teme).
Glavni su dijelovi radnoga nacrta:
• naslov
• prethodni sadržaj
• hipotetični uvod
(postavljanje problema, formulacija teze i osnovna argumentacija)
• preliminarni zaključak
• radna bibliografija
U kraćim akademskim radovima dovoljni su naslov i prethodni sadržaj.

U duljim akademskim radovima radni nacrt može imati desetak i više
197

stranica. To je otvorena struktura, „priča“ (engl. storyboard) o svim važ-
nim koracima koje poduzimate u tijeku istraživanja i ranoga pisanja.
Sadržajne su strategije za izradu radnoga nacrta:
• Ako imate osnovnu ideju i ako vam je ona jasna, formulirajte teznu
rečenicu i krenite u potragu za izvorima u tehnici toposa.
• Ako imate osnovnu ideju, ali vam nije jasna, proširite i produbite
svoju potragu za izvorima, kako biste razbistrili ideju i formulirali
teznu rečenicu.
• Ako nemate ideju, ponovite oluju pitanja u tehnici stásis, postav-
ljajte nove hipoteze i križajte one koje vam se čine pogrješne, sve
dok ne dođete do jasne ideje i formulacije tezne rečenice. Sačuvajte
sve korake jer se i na krive hipoteze možete osvrnuti i tako prido-
nijeti bistrenju ideja!
Formalne su strategije za izradu radnoga nacrta:
• Uzmite malu bilježnicu ili otvorite datoteku.

• Ispišite istraživačko pitanje na prvoj stranici radnoga nacrta.
• Ispišite teznu rečenicu na poseban komad papira.
• Zapisujte razloge i dokaze koji podupiru vaše ideje i (hipo)tezu.
• Ostavite dovoljno prostora za izmjene, dopune i komentare.
Radni nacrt praktično je imati u stvarnome fizičkom obliku. Možete ga

zalijepiti na zid ili policu za knjige stranicu do stranice, na ekran računala
u obliku lepeze ili jednostavno držati pri ruci na stolu. Možete presla-
givati stranice i mijenjati raspored zamišljenih poglavlja. Radni je nacrt
zapis vaših bitnih ideja i prikupljenih argumenata. Svi argumenti moraju
biti u funkciji glavne ideje i tezne rečenice. Teznu rečenicu pričvrstite ili
zalijepite na prvu stranicu radnoga nacrta kako bi stalnom nazočnošću
upravljala ukupnim procesom istraživanja i pisanja. Ona će vas poput
Arijadnine niti voditi kroz labirinte vaše teme i osiguravati koherentno
198

napredovanje kroz projekt. Svojom kratkoćom i priručnošću radni vam
nacrt pruža stalan nadzor nad logikom i potpunošću argumentacije, ot-
kriva strukturu onoga što ste napisali ili kanite napisati te vam omogu-
ćuje da razvijate argumente, po potrebi ih revidirate i suvislo se krećete
prema konačnomu cilju – dokazivanju teze.
1.3.17. Sinopsis
Sinopsis je službeni plan teme doktorske disertacije. Podnosi se fakultet-

skomu vijeću poslijediplomskoga studija ili drugim nadležnim instituci-
jama radi odobravanja teme. To je najbolje učiniti kada je radni nacrt već
dobio čvrste obrise, ovisno o vašemu osobnom pregnuću, o vrsti znan-
stvenoga područja i količini građe s kojom ćete se suočiti. Vremenski je to
najpogodnije nakon odslušanih kolegija na poslijediplomskome studiju i
položenih ispita, jer ćete tada biti uronjeni u šire problemske i metodo-
loške topike, pa će i zona lutanja po vašoj temi biti određenija. Sinopsis se
izrađuje po strogo propisanu modelu. U različitim institucijama model
sinopsisa može biti različit. Postupit ćete onako kako to od vas traži nad-
ležna institucija.
Model sinopsisa na doktorskim studijima na Filozofskome fakultetu
u Zagrebu iznosi 5000 znakova. Propisani su razmaci, tip slova, uvlake i
proredi. Prijavljuje se zajedno s molbom i kratkim životopisom. Sadržava
ove elemente:
• teorijsku podlogu rada

• uže područje rada
• ciljeve i probleme istraživanja
• metodološke postupke
• očekivani znanstveni i/ili praktični doprinos
Struktura i dijelovi rada, čest element u modelima sinopsisa, izostavljeni

su iz pragmatičnih razloga, jer ih je u fazi podnošenja plana teme katkad
nemoguće točno predvidjeti.
199

1.3.18. Osigurajte potpornu publiku
Jedna od strategija uspješnoga svladavanja akademskoga pisma u nultoj

fazi invencije jest osiguravanje potporne publike. Osim konzultacija s
mentoricom ili mentorom te drugim stručnjacima korisno je okružiti se
kolegicama i kolegama koji se nalaze u istoj retoričkoj situaciji, koji i sami
pišu sličan akademski rad, pa su zainteresirani za tijek istraživanja i pisa-
nja. Dobro je ako se takva grupa redovito sastaje i razmjenjuje iskustva. To
će vas s jedne strane prisiliti na radnu disciplinu. S druge strane činjenica
da nekomu morate izložiti što radite omogućit će vam lakše bistrenje pro-
blema. Možda ste u glavi već razvili svoje argumente i analizirali dokaze,
ali ih još niste do kraja izgradili niti stavili u radni nacrt. Druge oči, koje
nisu neposredno uključene u projekt, a zainteresirane su za problem, prije
će uočiti strukturu argumentacije, otvorena pitanja i praznine nego vi koji
izvodite projekt. Takva potporna publika zamjena je za buduće čitateljice
i čitatelje, a kolegijalni dijalog način da u tijeku rada provjerite koliko ste u
svojim dokazima i izvedbama uvjerljivi te što i kako možete poboljšati.
1.4. PRONALAŽENJE IZVORA
U središtu će našega interesa do kraja ovoga poglavlja biti carstvo kul-

turne memorije pohranjene u dva glavna izvanjska mjesta. To su: stvar-
ni topos – klasična knjižnica i virtualni topos – mreža (internet). Bavit
ćemo se pitanjima poput: Što su izvori i kakvih sve vrsta izvora ima? Kako
krenuti u potragu za izvorima? Kako su organizirane knjiga i knjižnica?
Kako ćete kritički čitati i bilježiti? i sl.
1.4.1. Vrste izvora
Izvori (engl. sources) suvremeni je termin za klasični retorički pojam vanj-

skih ili eksternih toposa. Iz retoričke vizure izvori su „mjesta“ na kojima
200

se nalaze podatci i ideje o predmetu istraživanja. Dijele se na primarne,
sekundarne i tercijarne. Termini primaran, sekundaran i tercijaran relativ-
ni su pojmovi. Njihovo značenje ovisi o klasifikacijskim načelima koja se
primjenjuju, o pojedinim znanstvenim područjima i tradicijama, o temi i
kontekstu u kojima se rabe. Ovdje ću izdvojiti dvije klasifikacije: tradici-
onalnu dvodiobnu klasifikaciju u društveno-humanističkim znanostima
i suvremenu trodiobnu klasifikaciju publikacija u bibliotekarstvu i infor-
matičkim znanostima.
Klasifikacija izvora u društveno-humanističkim znanostima. U druš-

tveno-humanističkim znanostima izvori se često dijele na primarne izvo-
re (primarna literatura, izvori u užem smislu, građa) i sekundarne izvore
(sekundarna literatura, izvori u širem smislu, članci i knjige o primarnoj
literaturi ili građi).
Primarni izvori donose činjenice i informacije koje se tiču neposredno
predmeta istraživanja. Konzultiraju se da bi se prikupili podatci potrebni
kao dokazi u argumentaciji. Primarni izvori mogu biti različiti, ovisno o
znanstvenome području, polju ili grani iz kojih potječe istraživani pred-
met. Na područjima kao što su književnost i umjetnost primarni su izvori
originalna umjetnička djela koja su stvorili pisci, slikari, glazbenici, film-
ski umjetnici. To su romani, pjesme, drame, dnevnici, slike, glazbeni zapi-
si, filmovi. U filozofiji primarni su izvori Platonova i Aristotelova djela, u
historiografiji dokumenti, ljetopisi, kronike i sl., u arheologiji pronađeni
ostatci zatrpanih naselja, posuđa i nakita. Na područjima poput ekono-
mije i psihologije primarni su izvori podatci dobiveni anketama, inter-
vjuima i statistikama.
Kod književnih i drugih humanističkih izvora razlikuju se izvori iz
prve ruke (originali) i izvori iz druge ruke (pseudooriginali, tj. origina-
li preneseni preko posrednika). U višim akademskim radovima, kao što
je doktorska disertacija, uvijek se rabe originalna ili kritička izdanja. Ne
može se pisati disertacija o Robertu Musilu na temelju prijevoda ni o poe-
ziji Dragutina Tadijanovića po izborima u antologijama. U oba slučaja
predmetom istraživanja moraju biti originalna izdanja. Tako prijevodi
201

Roberta Musila mogu biti izvori iz prve ruke za disertaciju o teoriji pri-
jevoda. Isto tako Dragutin Tadijanović u izboru iz različitih antologija
može biti izvor iz prve ruke u disertaciji o antologijama kao citatnome
žanru za formiranje ukusa i tvorbu kulturnoga kanona.
Sekundarni su izvori u toj klasifikaciji knjige i članci koji analiziraju
primarne izvore, udžbenici, monografije, rječnici, enciklopedije, leksi-
koni. Granica između primarnih i sekundarnih izvora često je fluidna.
Tako rasprava Pavla Pavličića Književna genologija može biti primarni i
sekundarni izvor, ovisno o temi koju obrađujete. Ako proučavate znan-
stveni opus Pavla Pavličića, ta će knjiga biti primarni izvor ili primarna
literatura jer je to autorovo izvorno znanstveno djelo. Ako se pak bavite
teorijskom temom kriminalističkoga romana u hrvatskoj prozi 1970-ih,
Pavličićeva Književna genologija bit će u toj klasifikaciji sekundarni izvor
ili sekundarna literatura.
Sekundarni se izvori rabe u ove svrhe:
• Proučavajući, komentirajući i citirajući sekundarne izvore, uključu-

jete se u lanac znanstvenih istraživanja, odajete priznanje drugima i
postajete dijelom akademske zajednice i institucije znanosti.
• Čitanjem sekundarne literature proširujete znanje o vlastitome
predmetu istraživanja, upoznajete ideje koje vam mogu pomoći da
bolje razumijete probleme, da sami kažete što novo, unaprijedite
rješavanje starih pitanja i unesete stvaralačke promjene u postojeće
znanje.
• U sekundarnim izvorima osobito je važno istaknuti drukčija staja-
lišta od vlastitih, obrazložiti ih i po potrebi pobiti, jer će time argu-
mentacija biti uvjerljivija.
• Sekundarni su izvori polje za učenje znanstvenih standarda. Tu ćete
se informirati o posebnim topikama iz svojega područja, termini-
ma, metodama i postupcima, obogatit ćete stručni rječnik, saznati
u praksi kako se dokumentira i citira te na taj način lakše ovladati
strategijama i tehnikama akademskoga pisma.
202

• Sekundarne izvore rabit ćete za citate i podatke samo ako vam nisu
dostupni primarni izvori. Pri tome ćete biti vrlo oprezni, jer je mo-
gućnost krivih podataka pri uporabi sekundarnih izvora veća nego
kod primarnih.
Klasifikacija publikacija u bibliotekarstvu i informatici. Po tipu pu-

blikacija izvori se u bibliotekarstvu i informatici dijele na primarne, se-
kundarne i tercijarne. I u sklopu te klasifikacije značenja mogu varirati,
osobito između sekundarnih i tercijarnih publikacija.
Primarne publikacije donose obavijesti iz bilo kojega područja ljudske
djelatnosti u onome obliku kako su ih zamislili i ostvarili njihovi autori
i autorice. Obuhvaćaju rezultate izvornih znanstvenih istraživanja i nove
spoznaje o činjenicama i idejama, izvorna umjetnička djela, izvorne do-
kumente i spise. U primarne publikacije pripadaju: znanstvena i stručna
djela (članci u časopisima, knjige, reprinti, magistarske teze i doktorske
disertacije, priopćenja sa znanstvenih skupova, patenti, znanstvena i teh-
nička izvješća, interne publikacije, laboratorijski protokoli), književna i
umjetnička djela (romani, pjesme, drame, dnevnici; fotografije, filmska i
glazbena djela), muzejski predmeti, pisma i dopisivanje, govori, intervjui,
izvorne vijesti i službene statistike, vladini i službeni dokumenti (matične
knjige, sudski zapisnici) i sl.
Sekundarne publikacije donose obavijesti o primarnim publikacijama
ili nastaju obradbom i preradbom primarnih publikacija u posebne svrhe.
Sekundarni su izvori bibliografije, enciklopedije, leksikoni, rječnici svih
vrsta, priručnici i udžbenici, monografije, biografije (osim autobiografi-
je) i sl. Granice su i tu fluidne. Ako je Hrvatska enciklopedija Leksiko-
grafskoga zavoda „Miroslav Krleža“ vaša tema, bit će to u tome slučaju
primarni izvor informacija.
Tercijarne publikacije donose obavijesti na osnovi primarnih i sekundar-
nih publikacija te utvrđuju njihovu lokaciju u informacijskim toposima
(knjižnicama, informacijskim i dokumentacijskim centrima, mrežnome
prostoru). U tercijarne publikacije pripadaju bibliografije bibliografija,
203

katalozi i adresari, zbirke i baze podataka, sažetci i sinopsisi u bibliograf-
skim i citatnim bazama podataka i sl. (usp. Tadić, 1994: 27–29).
1.4.2. Pohod na izvore
Izvori se mogu prikupiti na ove načine:
• posudbom knjiga u knjižnici

• uporabom knjižničnih fondova
• kupnjom knjiga
• pretraživanjem na mreži
• traženjem dokumenata od autora
• uporabom privatne knjižnice ili zbirke
U anketi provedenoj na Poslijediplomskome studiju hrvatske kulture (v.

sliku III. 1.2.2) bila su predložena četiri načina prikupljanja literature:
posudba knjiga u knjižnici, pregledavanje časopisa u knjižnici, kupnja
knjiga u knjižari i pretraživanje na mreži. Odgovori su bili ovi:
pregledavanje kupnja knjiga

časopisa u knjižnici u knjižari
20% 10%
pretraživanje posudba
na internetu knjiga u knjižnici
30% 40%
Slika III. 1.4.2. Rezultati upitnika o načinima prikupljanja literature.

Poslijediplomski studij hrvatske kulture, Zagreb, 2007.
204

Podatci su znak duboke kulturne mijene u kojoj se danas nalaze znanje
i institucije koje ga proizvode i poslužuju. Klasična je knjižnica s 40%
uporabe još uvijek prvi izvor literature. U stopu je s 30% prate virtual-
ni izvori i mrežne knjižnice. Čitanje časopisa u knjižnici zastupljeno je
s 20%, a kupnja knjiga u knjižari na posljednjemu je mjestu s 10%. To
je znakovit podatak za temu o suvremenome nakladništvu koje prolazi
tranziciju. Istodobno to je znak da su klasični načini informacija dobili
snažnu konkurenciju te da stojimo na pragu novoga virtualnog doba u
kojemu će znamenita stvarna Aleksandrijska knjižnica postati globalna
virtualna knjižnica.
1.4.3. Radna bibliografija
Prvi je korak u pronalaženju vanjskih toposa sastavljanje radne bibliogra-

fije. To je prethodni nepotpuni popis potrebne literature, nastao na teme-
lju prikupljenih informacija o temi.
Već u radnoj bibliografiji valja se odlučiti za citatni stil i dosljedno ga
primjenjivati. Čitateljice i čitatelji vašim će dokazima vjerovati samo ako
ih mogu provjeriti u izvorima. Navode se svi relevantni podatci: prezime
i ime autora, naslov, mjesto, nakladnik, godina izdanja knjige ili časopisa
(svezak, broj), ovisno o tipu publikacije i odabranu citatnom stilu. Popis
se može raditi na klasičan način (s pomoću kartica) ili na računalu u po-
sebnoj datoteci. Jedinice se upisuju abecednim redom, tako da se raspored
može lako mijenjati, bilo preslagivanjem kartica u klasičnome modusu
bilo ubacivanjem novih jedinica na abecedno mjesto u virtualnoj inačici.
Radna će se bibliografija neprestano dopunjivati i tek se na kraju pre-
tvoriti u konačnu bibliografiju. U radnoj bibliografiji mogu postojati ra-
zličiti izvori koje ćete naknadno isključiti jer nisu bitni za pristup temi, a
u konačnu bibliografiju i konačan popis literature ući će samo oni naslovi
koji su neposredno vezani uz temu, bilo da ste ih neposredno citirali bilo
samo konzultirali. O razlici između bibliografije i literature v. III. 2.3.16.
i III. 5.2.4.
205

1.5. KNJIŽNICA: SREDIŠNJI AKADEMSKI TÓPOS
Dva su fizička „mjesta“ na kojima se nalaze toposi potrebni u akademsko-

me pismu. To su:
• vaša glava i mozak (razmišljanje)

• knjižnica (čitanje i bilježenje)
Knjižnica je središnji akademski topos u kojemu su pohranjeni izvori po-

trebni za vaš rad. U doba kada je Umberto Eco pisao svoje znamenito
djelo Kako se piše diplomska teza (Come si fa una tesi di laurea, 1977)
knjižnice su još bile klasične. Nova računalna revolucija bila je pred vra-
tima, ali se još nije dogodila. Ecova je knjiga posljednja velika oda tra-
dicionalnoj Gutenbergovoj knjižnici uoči rođenja virtualnoga pisma i
virtualne knjižnice – mreže.
Knjižnice na početku 21. stoljeća kombinacija su klasičnoga i virtual-
noga pisma ili se upravo transformiraju prema toj kombinaciji. Ta se
kombinacija očituje na svim razinama, od knjižničnih fondova i kata-
loga do opreme i ponude usluga. Suvremene su knjižnice carstvo čuda
u kojemu se isprepleću tradicija i budućnost, realnost i hiperrealnost,
opipljiva prašina pod prstima i nadnaravne baze podataka koje možete
lako izgubiti jednim klikom miša kao što ste ih lako i dobili. Snalaženje
u tome carstvu omogućuju različite klasifikacije i katalozi, postupci i
usluge.
1.5.1. Usluge
Suvremene klasično-virtualne knjižnice nude četiri osnovne usluge:
• posudbu publikacija (knjige i građa koji su namijenjeni za posudbu)

• uporabu publikacija u knjižnici (časopisi, priručnici, elektroničke
knjige – referentna građa namijenjena isključivo radu u čitaonici)
206

• pristup mreži (uporaba stolnih i prijenosnih računala)
• uporabu i posudbu elektroničkih medija (CD-ROM-ovi, videoza-
pisi i sl.)
Osim tih temeljnih usluga Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagre-

bu (NSK) nudi međuknjižničnu posudbu. Naručenu knjigu iz knjiž-
nica s europskoga kontinenta i Velike Britanije dobit ćete za pet do
dvadeset dana, a možete je zadržati tri tjedna. Nova knjižnica Filozof-
skoga fakulteta u Zagrebu nudi međuknjižničnu posudbu na adresi:
http://knjiznica.ffzg.hr/mkp. Ako je riječ o člancima iz časopisa, neki
su dostupni za nekoliko sati.
1.5.2. Medijski oblici
U velikim nacionalnim i sveučilišnim knjižnicama publikacije i druga

građa dostupni su u tri medija:
• u tiskanome obliku (klasična knjiga),

• u elektroničkome obliku (elektronička knjiga, engl. e-book) i
• u mrežnome obliku, online na internetu.
Nove tehnologije snažno su djelovale na Gutenbergovo carstvo tiska, ali

ga nisu srušile. Pojava i moć novih medija nipošto nisu bili kraj tradicio-
nalne knjige. Dobra stara tradicionalna tiskana knjiga još uvijek je najpo-
željniji oblik publikacije. O tome svjedoče sajmovi knjiga, od globalnoga
Frankfurtskoga do domaćih sajmova Interlibera u Zagrebu i Sajma knjiga
u Puli. Virtualne knjige ne mogu zamijeniti materijalizirane, kao što ni
virtualni svjetovi ne mogu zamijeniti stvarne. Oba svijeta, stvarni i vir-
tualni, možda nigdje ne žive tako skladno jedan s drugim i jedan pokraj
drugoga kao u knjižnicama na početku 21. stoljeća.
207

1.5.3. Oznake
Sve publikacije, bilo da su objavljene u tiskanome bilo elektroničkome i

mrežnome obliku, imaju svoju oznaku CIP (engl. Cataloging in Publica-
tion – katalogizacija u publikaciji). Kataložni zapis izrađuje se u skladu s
nacionalnim i međunarodnim pravilima za formalnu i sadržajnu obrad-
bu bibliografskih podataka. U Hrvatskoj ga izrađuje Nacionalna i sveuči-
lišna knjižnica u Zagrebu za sve knjige objavljene na hrvatskome jeziku te
knjige hrvatskih autora bez obzira na jezik.
CIP je međunarodna osobna iskaznica svake publikacije – identifika-
cijski sustav za razvrstavanje i prepoznavanje građe preko različitih eleme-
nata. Donosi ove podatke:
• UDK (Univerzalna decimalna klasifikacija po stručnim područ-

jima pod određenim brojevima, v. II. 2.4, Univerzalna decimalna
klasifikacija)
• naslov publikacije
• imena autora, urednika, ilustratora, fotografa i druge podatke o od-
govornosti
• podatke o izdanju (nakladniku, mjestu, godini izdanja) te vrsti i
dijelovima publikacije (naslov nakladničke cjeline i sl.)
• podatke o materijalnom opisu publikacije (broj stranica, ilustracije,
visina knjige i dr.), napomene (npr. o prijevodu)
• ISBN (International Standard Book Number – međunarodni se-
rijski broj za knjige; oznaka je za Hrvatsku 953, a broj dodjeljuje
Hrvatski ured za ISBN u sklopu NSK)
• ISSN (International Standard Serial Number – međunarodni serij-
ski broj za periodične publikacije)
208

CIP se izrađuje na temelju publikacije grafički pripremljene za tisak (pri-
jeloma publikacije), a neposredno prije izlaženja (tiskanja) publikacije.
Donedavno se donosio na preliminarnim stranicama publikacija u obli-
ku pravokutnika s podatcima, a danas se samo upućuje na broj pod kojim
je dostupan u računalnome katalogu nadležne institucije (NSK, British
Library i dr.).
1.5.4. Klasični katalozi
Tradicionalni su način pretraživanja literature klasični katalozi. Klasični

su katalozi:
• autorski katalog (građa je raspoređena na bibliotekarske kartice abe-

cednim redom po prezimenima autora)
• predmetni katalog (građa je raspoređena abecednim redom po sa-
držaju, tj. predmetima koji se obrađuju; termin predmetnica ili
predmetna odrednica jest ključna riječ ili rečenica kojom se izražava
predmet ili sadržaj knjige, odnosno dokumenta)
• naslovni katalog (građa složena abecednim redom po naslovima;
korisni su ako znadete naslov, a ne znate autorovo ime; nemaju ga
sve knjižnice)
• stručni katalog (predmetnice su raspoređene po područjima znanja,
a unutar područja po strukama i podstrukama; ti su katalozi rađeni
po posebnim pravilima i stručna su pomagala bibliotekarima; naj-
poznatiji sustav koji se rabi u stručnim klasifikacijama jest UDK –
Univerzalna decimalna klasifikacija)
Za individualno znanstveno istraživanje u knjižnicama na klasičan način

najpogodnija su prva dva kataloga.
Autorski je katalog praktičan ako već imate popis autora koji su važni za
temu, pa želite knjigu posuditi na čitanje, dopuniti podatke ili pogledati
209

i druge autorove naslove. Autorski je katalog jednostavan i pouzdan: ako
je autor objavio knjigu, onda se ona sa svim svojim podatcima nalazi u
katalogu na svome abecednome mjestu.
Predmetni je katalog otkrivalački. Njime ćete se služiti u izradi rad-
ne bibliografije tražeći po pojedinim natuknicama zanimljive naslove
za svoj predmet. Predmetni je katalog složen i otvoren do te mjere da
ćete se morati služiti raznim trikovima kako biste otkrili upravo ono
što tražite.
Katkad vam ključna riječ ne može otvoriti put prema traženoj temi i
potencijalnim autorima. Knjižničarka i knjižničar mogli su vašu temu
razvrstati pod koju drugu natuknicu. Ako pišete o umjetničkoj avangardi
i istražujete futuristički dinamizam, pa tražite što je naslikano u slikarstvu
o temi zrakoplova ili napisano o zrakoplovu, nije vam dovoljna natuknica
„avion“ ili „zrakoplov“. Pod tim ćete natuknicama naći samo povijesne po-
datke o izumu zrakoplova, o vrstama zrakoplova, o građevinama zračnih
luka, možda o zrakoplovnim nesrećama. Stoga ćete morati potražiti natu-
knice „avangarda“, „futurizam“, „talijanski futurizam“ u kojemu je dinami-
zam bio osobito izražen, „ruska avangarda“ kao jedna od modelotvornih
europskih avangarda, „kubofuturizam“ kao pokret koji je razvijao dinami-
stičku poetiku, pa ako ni ondje ne nađete dovoljno uputa za problem koji
vas muči i o kojemu želite pisati, onda ćete potražiti poznate dinamističke
autore kao što su Marinetti, D’Annunzio, Giacomo Balla, rani Majakov-
skij itd. Ako sve to, poput autorice ovih redaka, prođete, primjerice, po
katalogu Središnje knjižnice (Zentralbibliothek) u Zürichu, sigurno ćete
naći nešto jako zanimljivo i korisno. Bit će to knjiga Felixa Philippa In-
golda Književnost i zrakoplovstvo (Literatur und Aviatik, 1978) – iscrpna
monografija o zrakoplovu u avangardnoj književnosti i umjetnosti. A tu
ćete saznati tako čudesne stvari, od toga tko je i kada pisao pjesme o zra-
koplovu do toga kako je na zrakoplovnoj priredbi u talijanskome gradu
Bresci u rujnu 1909. akrobacije legendarnoga Blériota doživio Kafka, a
kako D’Annunzio. Bila su to dva tako različita doživljaja, kao što su ra-
zličite njihove poetike i kao što su različita stajališta modernih umjetnika
prema tehnici i modernoj civilizaciji.
210

Dok smo u klasičnim katalozima, željela bih vam prenijeti još jedno
iskustvo iz Središnje knjižnice u Zürichu s kraja devedesetih godina 20.
stoljeća. Kada u klasičnim katalozima ne bih mogla riješiti stanoviti pro-
blem, tj. naći literaturu za temu koja me zanima, obratila bih se posljed-
njemu utočištu – knjižničarkama i knjižničarima na uočljivome mjestu
obilježenu blještavim slovom I – Informacije. Tu bih malo pričekala na
red i napokon s nelagodom priupitala za informaciju o traženoj temat-
skoj jedinici. Ono što sam nekoliko puta doživjela bilo je: knjižničarke
i knjižničari na klasičnim Informacijama u züriškoj Središnjoj knjižnici
bili su više nego ljubazni i susretljivi. Ne samo da su me načelno uputili
na pravi put kako ću sama riješiti problem nego su mi doslovno pomogli
pretraživati po zaprašenim i požutjelim karticama da dođem do svoje
teme.
1.5.5. Mrežne baze podataka i pretraživači
Ono što su požutjele stvarne kartice u drvenim kutijama i ormarićima

u posebnim prostorima, to su virtualni katalozi i pretraživački alati na
računalnim zaslonima. Dok su klasične kataloške kartice postajale sve
otrcanije, a informacije o njima sve nježnije i nostalgičnije, kao i svijet
koji zajedno s njima odlazi u prošlost, susret s računalnim ekranima i
tehnikama pretraživanja može biti vrlo neizvjestan, kao i svijet koji ti
katalozi simboliziraju. Sve što smo prošli s ključnom riječju „avion“ ili
„zrakoplov“ prebirući po stvarnim karticama možemo proći sjedeći za
računalom na treperavu zaslonu s bilo kojom drugom ključnom riječ-
ju, naslovom ili autorom. Razlika je međutim velika. Ako se nađete u
onoj istoj svjetskoj knjižnici u kojoj smo maločas imaginarno lutali kroz
stvarne kataloške kartice i dobili iscrpne ljubazne odgovore i upute o ne-
riješenim pitanjima, tu, u odjelu s računalima, odgovori će na vaše upite
biti kratki, strogi i kruto poslovni. Ako ne uspijete prvi put ući u katalog
ili naći ono što tražite, online će vas informatorica i informator posluži-
ti s visine posvećena znalca koji vlada svemoćnom tehnikom koju vi ne
poznajete dovoljno ili niste vješti u svim njezinim elementima. To vas
211

ne treba obeshrabriti. Rješenje je nadohvat ruke, u istome prostoru gdje
šeću čuvari novoga pisma. Dok su korisnici klasičnih kataloga bili stari-
je dobi, pa ih niste željeli opterećivati pitanjima, susjedi za računalnim
ekranima mladi su i radosni ljudi koji će vas rado uputiti u tajne nove
tehnologije čim se informatorica i informator udalje. Kada napokon
uđete u virtualno carstvo knjižnice, osjećat ćete se toplo i prisno – kao
kod kuće. Sve što ste znali o klasičnim katalozima, svi problemi i moguć-
nosti koje ste ondje poznavali, sada će vas dočekati ljubazno i prijateljski
poput klasičnih informatorica i informatora pod slovom I, s jedinom ra-
zlikom što će sve informacije treperiti pred vama u beskrajnu umjetnom
svjetlu – kao u začaranome zrcalu u zemlji čudesa. I vi ćete znati da ste
i dalje u knjižnici, da stari katalozi i stara bibliotečna znanja nisu izgub-
ljeni, samo su prevedeni na novi – zamršeni, ali kada ga svladate, tako
jednostavan i efikasan jezik.
1.6. UKLJUČIVANJE IZVORA: ČITANJE I BILJEŽENJE
Prvo je i osnovno pravilo: Nema čitanja bez bilježenja i bilježaka! Proči-

tano, a nezabilježeno za znanstveni je rad izgubljeno. Premda su u znan-
stvenome postupanju neodvojivi jedno od drugoga, čitanje i bilježenje
imaju svoje posebne tehnike i pravila.
Tehnike čitanja i bilježenja vraćaju nas ponovno tehnici stásis te općim
retoričkim i posebnim znanstvenim toposima (v. II. 4.11. i II. 5.3, Znan-
stvena racionalnost). Čitat ćete u tehnici stásis tako da neprestano postav-
ljate pitanja tko, što, kada, gdje, zašto, kako, u koju svrhu. Tražit ćete točke
prijepora u literaturi, argumente i ideje s kojima se slažete ili ne slažete.
U bilješkama ćete definirati pojmove, uspoređivati ideje, generalizirati,
komentirati i donositi utemeljene zaključke (opći retorički toposi ili ar-
gumentacijske strategije) te se pridržavati svih posebnih toposa i standar-
da znanstvene racionalnosti (točnost, preciznost, evaluacija, znanstveni
etos, osobito u citiranju i parafraziranju).
212

1.6.1. Tipovi čitanja
U akademskome se pismu rabe svi tipovi čitanja, ovisno o temi ili fazama
istraživanja i pisanja. Četiri su osnovna tipa čitanja:
• pregledavanje – prvi susret s tekstom

• informativno ili brzo čitanje – opće razumijevanje teksta
• kritičko čitanje – analiza i interpretacija teksta
• dubinsko čitanje – usredotočenje na pojedine dijelove teksta
Pregledavanje. Pregledavanje je prvi, preliminarni susret s tekstom. U

kulturi preplavljenoj informacijama i publikacijama ne može se pročitati
sve, pa treba napraviti grubu selekciju s obzirom na temu koja vas zanima.
Značenje pojma pregledavanje sadržano je u prefiksu pre: to je gledanje
prije bilo kakva ozbiljnijega čitanja. Pregledavaju se naslov i podnaslov,
sadržaj, sažetak i kazala, tekstovi na koricama i sl. Taj tip čitanja vrlo je
važan jer se u njemu odlučuje hoće li se nastaviti čitanje. Koristit ćete se
njime na samome početku invencije, prigodom prikupljanja radne bibli-
ografije, ali i svaki put u susretu s novom literaturom kao prvi korak u
pronalaženju izvora.
Informativno ili brzo čitanje. Informativno ili brzo čitanje drugi je, bli-
ski susret s tekstom u kojemu otkrivate relevantne informacije i stvarate
opću sliku teksta. Dvije su osnovne strategije informativnoga čitanja:
prelijetanje (engl. skimming) i skeniranje (engl. scanning).
Prelijetanje. To je strategija za stjecanje općega uvida u tekst. Nakon pre-
gledavanja, u kojemu ste zaključili da je tekst prikladan za vašu temu,
slijedi prelijetanje cijeloga teksta i hvatanje osnovnih informacija i ide-
ja, poput lastavice u letu kada prikuplja hranu (Buzan, 2006). Jedna je
od učinkovitih strategija prelijetanja poznavanje strukture djela i teh-
nike pisanja odlomka. Ako je vaš izvor knjiga, pročitajte uvod (osobi-
to posljednje odlomke, jer su tu najčešće glavna obećanja čitatelju) te
213

završno poglavlje (prve i posljednje odlomke jer su tu zaključci). Ako se
vaše ključne riječi pojavljuju u naslovu poglavlja, pročitajte na isti način
uvodni i zaključni odlomak u tome poglavlju. Posebno su informativni
prijelazni odlomci, jer se u njima sažima što se govorilo u prethodnim
odlomcima i najavljuje što će se govoriti u budućnosti. U zbornicima
članaka čita se urednički predgovor. Slično je i kod članaka u klasičnim
časopisima online. Treba pročitati sažetak, posljednja dva ili tri odlom-
ka uvoda te odlomak naslovljen Zaključak. Ako članak nema posebno
istaknute dijelove uvoda i zaključka, čitaju se prvi odlomak i nekoliko
posljednjih. U mrežnim je člancima preporučljivo kliknuti na ponuđene
poveznice poput O stranici (About Site), Traži (Search) i sl.
Skeniranje. To je tehnika za traženje ključnih riječi i ideja. Osobito je
učinkovito u izvorima koji imaju kazalo imena i pojmova ili na mreži
gdje postoji uputnica Traži. Treba utipkati željenu riječ, i ona će biti pro-
nađena. Pri skeniranju najčešće vam je poznato što tražite (ključna riječ,
pojam, ime). Oči klize niz stranicu ili ekran u potrazi za pojedinim riječi-
ma. Strategije su skeniranja: traženje pojmova na određenim stranicama,
uočavanje različitoga tipa pisma (koso, podebljano), različitih veličina i
vrste slova, brojeva, konektora poput prvo, drugo, treće i sl. Informativno
ili brzo čitanje najpogodniji je tip čitanja u prvoj fazi invencije akadem-
skoga pisma. Služi kao uvod u kritičko čitanje.
Kritičko čitanje. Kritičko je čitanje treći, kreativni oblik čitanja. To je

središnji oblik čitanja u akademskome pismu. Sada više nije riječ o pro-
nalaženju informacija o temi, nego o promišljanju i kreativnoj procjeni
argumentacije. Kritičko je čitanje, kao što kaže sam termin, utemeljeno
na kritičkome mišljenju na kojemu počiva znanstvena retorika. U tome
ćete tipu čitanja analizirati ideje i argumente, metode i strukturu teksta
koji čitate, prosuđivati ih i komentirati. Postavljat ćete pitanja u tehnici
stásis o svim aspektima teksta:
214

• Tko su autorica ili autor? U kojim je okolnostima tekst nastao?
Kada? Gdje? Zašto?
• Što su glavne ideje i stajališta? Kako su definirani pojmovi? Kako su
interpretirane činjenice? Jesu li činjenice pouzdane?
• Jesu li autorica i autor uvjerljivo argumentirali svoje ideje?
• Ima li rodnih, rasnih i drugih predrasuda?
• Koje su metode i postupci upotrijebljeni?
• Kako biste ocijenili tekst u kontekstu drugih tekstova?
• Kako biste ocijenili tekst u cjelini?
• Kakvo je vaše stajalište? Slažete li se ili ne slažete s izloženim ideja-
ma i primijenjenim metodama? Kako biste vi postupili? i sl.
Cilj je kritičkoga čitanja analizirati i interpretirati tekst, ocijeniti ga, ot-

kriti podatke i činjenice vezane uz vašu temu, osloniti se na ideje s kojima
se slažete, pobiti ideje s kojima se ne slažete, zauzeti vlastito stajalište i reći
nešto novo o temi. Kritičkim se čitanjem služite u tijeku cijeloga projekta
istraživanja i pisanja.
Dubinsko čitanje. Napokon, dubinsko je čitanje usredotočivanje na od-

ređene dijelove i aspekte teksta koji zahtijevaju dodatno promišljanje. Da
biste pronašli problematična mjesta, ponovno ćete se poslužiti tehnikom
skeniranja kako biste otkrili ključne riječi i ideje. Kada se usredotočite
na problematična mjesta, primjenjujete intenzivno kritičko čitanje. U
akademskome pismu dubinskim se čitanjem služite u kasnijim fazama
projekta, jer tada bolje poznajete problematiku, pa možete uočiti i riješiti
nejasnoće.
215

1.6.2. Strategije kritičkoga čitanja i akademsko pismo
Dvije su osnovne strategije kritičkoga čitanja u akademskome pismu:

kreativno slaganje i kreativno neslaganje (usp. Turabian, 2007: 37–39).
Kreativno je čitanje uvijek dijalog, bilo da se slažemo s pročitanim tek-
stom bilo da se ne slažemo.
Kreativno slaganje. Kreativno se složiti s izvorom znači prihvatiti ponu-

đene ideje i argumentaciju, ali im istodobno dodati nešto novo. Ako izvor
podupire svoju tvrdnju jednim dokazima, vi možete ponuditi druge. Ako
izvor primjenjuje svoju tvrdnju na jednome području, vi je možete proši-
riti i primijeniti na druga područja i sl. Primjerice:
Goran Rem i Helena Sablić Tomić s pravom govore o „slavonskome tekstu

hrvatske književnosti“. Na sličan bi se način moglo govoriti i o „mediteran-
skome tekstu hrvatske književnosti“.
Kreativno neslaganje. Kreativno neslaganje još je plodotvornije nego

kreativno slaganje. Pronađite protuslovlja i nedostatne ili krive argu-
mente, razotkrijte ih i ponudite bolje dokaze. Ako izvor tvrdi da je što
ovakvo, vi možete podastrijeti dokaz da nije tako. Ako izvor tvrdi da
je što utemeljeno, vi možete pokazati da nije. Ako izvor raspravlja iz
jedne vizure, vi možete odabrati drugu vizuru i sl. Iskoristite strategiju
kreativnoga neslaganja za bistrenje pojmova i provjeru svoje (hipo)teze.
Primjerice:
Zdenko Škreb pretpostavlja da o istoj pjesmi ne mogu postojati dvije jed-

nako legitimne interpretacije. Suprotno od toga Emil Staiger pokazuje da
su dvije interpretacije o istoj pjesmi moguće. Interpretacija je građena na su-
bjektivnome pristupu i stoga ne može biti apsolutna. Tako je interpretacija
vrlo rano pokazala protuslovlja unutarnjega pristupa književnomu tekstu u
Zagrebačkoj školi.
216

1.6.3. Tehnike bilježenja
Četiri su osnovne tehnike bilježenja: kartice i bilježnice, podcrtavanje, fo-

tokopiranje i „skidanje“ s mreže te virtualne bilješke.
Kartice i bilježnice. Knjiga Umberta Eca Kako se piše diplomska teza (v.
gore 1.5) nastala je u posljednjim danima Gutenbergove ere, pa njezin
autor ne poznaje virtualne bilješke. Eco navodi različite vrste „kartica“
i „kartičnih“ datoteka kao povlaštenu tehniku znanstvenoistraživačko-
ga rada. Kartice su zamišljene po modelu knjižničnih kartica: mogu se
slagati i preslagivati kao u klasičnim katalozima. Tehniku kartica Eco
preporučuje u čitanju sekundarne literature. Poput teorije otvorenoga
sustava u semiotici i motiva srednjovjekovne knjižnice u romanu Ime
ruže Ecov sustav bibliografskih i lektirnih kartica najljepši je spomenik
podignut klasičnomu znanstvenoistraživačkom radu neposredno uoči
rođenja novoga virtualnog pisma.
Vrlo je česta tehnika vođenje bilježaka u bilježnicama. Bilježnice se
podjednako rabe u prirodnim i društveno-humanističkim znanostima.
U potrazi za primjerom iz humanistike vrata svoje književnoznanstvene
radionice otvorio mi je Josip Užarević. Da bi napisao članak o lirskome
“Ja“ u Lermontova, autor je ispisao dvije male bilježnice (o lirskome „Ja“
općenito i o „Ja“ u Lermontova), dva lista papira (sažetak „Ja“ općenito i
sažetak „Ja“ u Lermontova) te napokon shemu teme „Ja“ u Lermontova,
iz koje je nastao članak u zborniku Romantizam i pitanja modernoga
subjekta (Užarević, 2008). Slično je i u prirodnim znanostima (v. sliku
III. 1.6.3, Kartice i bilježnice).
Svakomu znanstvenom tekstu, bez obzira je li riječ o poeziji ili o diobi
stanice, prethodi ozbiljno istraživanje – prikupljanje i priprema dokaza.
Nakon svakoga znanstvenog istraživanja ostaje dokumentacija – dokaz-
na građa u argumentaciji: bilješke, protokoli, pročitana i komentirana
literatura na temelju kojih se na kraju projekta, bilo individualnoga bilo
kolektivnoga, izvodi argumentacija u znanstvenome članku, magistar-
skoj tezi ili doktorskoj disertaciji. U društveno-humanističkim znano-
217

Slika III. 1.6.3, Kartice i bilježnice. Bilješke asistentice Anett Häse uz tijek eksperimen-
ta Ive Tolić-Nørrelykke na projektu Simetrična dioba stanice: Je li kvasac besmrtan?
Max Planck Institut, Dresden, 12. listopada 2006. Kada je došla na posao, asistentica
je nacrtala što se dogodilo s pojedinim stanicama tijekom noći, npr. kako se podijelila
stanica a u 1. 15 i 7. 17 h. Zatim je zabilježila koliko je „kćeri“ pojedina stanica dobila,
odnosno ako nije došlo ni do kakve diobe. U 9.52 uklonila je „kćeri“ mikromanipula-
torom i nacrtala novo stanje, a u 10. 39 nastavila s promatranjem.
stima bitno je moći provjeriti svaku tvrdnju, a u prirodnim znanostima

ponoviti eksperiment. U tome je znanstvenost znanosti – vrsnoća aka-
demskoga rada.
Podcrtavanje. Kao tehniku bilježenja u primarnoj literaturi (romani,

pjesme i sl.) Eco preporučuje podcrtavanje. Podcrtavanje je znak osob-
noga odnosa prema knjizi. Eco ga dopušta samo u vlastitim knjigama, u
određene svrhe, na određene načine i u određenim okolnostima. Prepo-
ručuje podcrtavanje u bojama i unošenje različitih kodova koji predlo-
žak povezuju s radnim nacrtom:
218

Podcrtavajte u boji, rabite fine, tanke olovke. Povežite svaku boju s pred-
metom. Istu boju rabite na radnome planu i na različitim karticama. Kada
stignete do konačnoga pisanja, bit će prednost znati da se crvena boja odnosi
na one dijelove koji pripadaju prvomu poglavlju, a zelena drugomu. (Eco,
2005: 161)
Eco ističe poznata pravila što se i kako ne podcrtava. Ne podcrtavaju se

posuđene i raritetne knjige. Ne podcrtava se cijeli tekst; jer ako je sve
podcrtano, ništa nije istaknuto (v. sliku III. 1.6.3, Podcrtavanje).
Slika III. 1.6.3, Podcrtavanje. Primjer ex negativo. Francis Bacon, 1964: 120.
Knjižnica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Sign. D-431-E, inv. br. 4299.
Fotokopiranje i „skidanje“ s mreže. Glasoviti semiotičar posebno upozo-

rava na ambivalentnost fotokopija. Fotokopije s jedne strane mogu zamije-
niti nedostupnu knjigu, a s druge strane postati „alibi“ za nečitanje: „Pos-
toji puno toga što se upravo zato ne zna, jer imamo neki tekst u fotokopiji;
219

tako nastaje iluzija kao da smo ga pročitali“ (Eco, 2005: 162). Da je Eco
u vrijeme pisanja svoje knjige poznavao čari i opasnosti interneta, sigurno
bi bio još oprezniji. „Skidanje“ s mreže (copy = kopiraj & paste = zalijepi)
može voditi do svjesnoga ili nesvjesnoga plagijata, krađe ideja i tekstova.
Kada je međutim riječ o točnosti citata, fotokopiranje i tehnika copy &
paste nove su tehnike pamćenja i kontrole citata. Uvijek je bolje citirana
mjesta kopirati nego prepisivati, jer se tako citati mogu više puta kontroli-
rati, što je iznimno važno za točnost citata i etiku citiranja (v. dolje 1.6.8).
Virtualne bilješke. Virtualne se bilješke vode u obliku datoteka i mogu

se oblikovati po modelu klasičnih kartica. One ne mogu zamijeniti kla-
sične kartice, ali vam mogu pomoći da radite s većega odmaka od teksta,
dakle i kritički. Nije udobno čitati knjigu za računalom i simultano raditi
bilješke u datoteci, ali je posve zgodno pročitati članak ili knjigu u naslo-
njaču, pa neposredno nakon dočitavanja cjeline ili svakoga poglavlja pro-
mijeniti položaj, sjesti za računalo i ispisati komentare u datoteci. Raz-
lika između klasičnih bilježaka rukom, koje je opjevao autor Imena ruže,
i virtualnih bilježaka na osobnome računalu ista je kao razlika između
klasičnih i online kataloga. Poput online kataloga virtualne bilješke imaju
i druge prednosti: mogu se pohraniti na disketu i CD-ROM. Ali i nešto
drugo: mogu se ispisati i tako ponovno dobiti svoj dobri, stari, stvarni
oblik. Na taj će se način ukloniti opasnost od brkanja razina i podataka u
slučaju da se poremeti dokument, a bilješke će se moći uključivati u radni
nacrt na potrebnim mjestima kao opipljivi dio istraživačkoga projekta i
ranoga pisanja.
1.6.4. Bibliografske i lektirne kartice
Dvije su osnovne vrste kartica: bibliografske kartice i lektirne kartice.
Bibliografske kartice. U bibliografskim se karticama bilježe naslovi vezani

uz temu sa svim potrebnim podatcima u odabranome citatnom stilu. Oni
ulaze u radnu bibliografiju i na kraju dovode do konačne bibliografije.
220

Lektirne kartice. Lektirne se kartice odnose na pročitanu literaturu. Po
predmetu lektirne kartice mogu biti: kartice o pročitanim izvornima, te-
matske kartice, kartice autora, citatne kartice itd. (Eco, 2005: 154). Rade se
na različite načine, ovisno o predmetu istraživanja, vlastitim sklonostima
i čitateljskim navikama. Mogu biti različitih veličina, u obliku većega ili
manjega lista papira, u klasičnome ili virtualnome obliku. To može biti
bilježnica s pokretnim listovima. Osnovni je model isti. Svaka je kartica
fizički zasebna jedinica koja se može u različitim kombinacijama presla-
givati, uvršćivati u radni nacrt, izostavljati ili ponovno pojavljivati u no-
voj misaonoj i praktičnoj kombinaciji. Stoga je i virtualne bilješke dobro
imati u stvarnome obliku te s njima postupati kao da su pisane rukom.
Predložak standardne lektirne kartice može se zamisliti na različite
načine. Jedan donosimo ovdje (v. sliku III. 1.6.4). U lijevome gornjem
kutu upisuje se prezime autorice ili autora i broj stranice, a u desnome
Slika III. 1.6.4. Primjer lektirne kartice. Prilagođeno po Turabian, 2007: 40.
221

kutu ključne riječi. Prezime vodi prema radnoj bibliografiji gdje se nala-
ze svi podatci, a ključne riječi omogućuju povezivanje bilješke s radnim
nacrtom i različitim fazama pisanja. Središnji pak dio kartice donosi u
grozdovima sažetu formulaciju glavne ideje pročitanoga teksta, osnov-
ne činjenice, citat ili parafrazu te vlastita pitanja i komentare uz lektirni
tekst. Za svaku opću ideju radi se posebna kartica ili stranica.
Različiti elementi na kartici pišu se u različitim bojama i obilježuju
različitim znakovima. Posebno je važno odijeliti citate i parafraze s jedne
strane i vlastite riječi s druge strane. Citati se uvijek stavljaju u navodnike,
parafraze se preporučuje označiti vitičastim zagradama, a vlastita pitanja
i komentare staviti u uglate zagrade, kako se ne bi moglo dogoditi da se
u oblikovanju spisa pobrkaju razine i tako nehotice dođe do plagiranja u
kasnijim fazama rada s bilješkama.
1.6.5. Umna mapa
Umna mapa (engl. mind map) zrakasti je dijagram koji oslikava ideje i
tijek razmišljanja. U središtu je dijagrama osnovna ideja ili tema, a iz nje
se na sve strane granaju vijugave crte s natpisima ključnih riječi, rečeni-
cama, crtežima i drugim znakovima koji simbolično prikazuju značenje
ideja i razmišljanja. Svojim nelinearnim grafičkim likom umna je mapa
vrlo učinkovita tehnika oslikavanja ideja, postavljanja pitanja, pamćenja i
rješavanja različitih složenih zadaća u stjecanju i pohranjivanju znanja.
Jednu od prvih bilježaka u obliku dijagrama sastavio je Porfirije iz Tira
u trećemu stoljeću, kada je slikovito prikazao 10 Aristotelovih kategori-
ja. Obnovitelj klasične mnemotehničke metode i izumitelj modernoga
oblika umne mape britanski je psiholog Tony Buzan. Metodu izrade
umne mape Buzan je sažeo u deset savjeta. Počinjete ključnom riječju u
sredini crteža i radite zrakastu strukturu. U cijelome se dijagramu služite
različitim simbolima. Ključne riječi upisujete na crte jednake veličine pa-
zeći da je svaka ključna riječ samostalna, da se značenje na linijama koje
izlaze iz ključne riječi odnosi na značenje ključne riječi i da su duljine
222

crta jednake duljini riječi. Pri tome se služite različitim bojama kako bi-
ste naglasili ideje i asocijacije. Napokon, možete razviti vlastiti stil izrade
umne mape (v. sliku III. 1.6.5.b). Poznati Buzanov primjer umne mape
prikazuje samu ideju izrade umne mape.
Slika III. 1.6.5.a. Tony Buzan: Umna mapa s temom umne mape
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Mentalna_mapa, 25. siječnja 2010)
Bilješka u obliku umne mape vrlo je učinkovit način kreativnoga čitanja i

bilježenja. Takav tip bilješke snažna je dinamizacija čitanja, tako da ideje
zaustavljene u ključnim riječima postaju gotovo trodimenzionalne i po-
kretne. Kombinacija slova i crta, riječi i slika, boja i pokreta pretvara bi-
lješku u vijugavu vizualnu priču koja se lako pamti i lako preslaguje u nove
kombinacije. Umna je mapa oluja ideja u kojoj sijevaju munje misli i pucaju
gromovi pitanja, a sve se na kraju slijeva u jednu tezu iz koje izvire pisanje.
Ovdje donosim umnu mapu s temom Zagrebačka književnoznanstve-
na škola: Od imanentizma do kulturologije, koja nam je više puta poslu-
žila kao primjer. Bilješka u obliku umne mape vizualizacija je složene
tehnike stásis nakon čitanja odabrane literature.
223

ZAGREBAČKA
KNJIŽEVNOZNANSTVENA ŠKOLA:
OD IMANENTIZMA DO
KULTUROLOGIJE
Slika III. 1.6.5.b. Umna mapa Zagrebačka književnoznanstvena škola:

Od imanentizma do kulturologije
224

U središtu je umne mape ime škole i generalna paradigma: imanent-
ni pristup. U zrakastoj strukturi mapa prikazuje povijesni razvoj škole
u generacijskome i biološkome ključu te glavne teme, probleme i od-
stupanja od paradigme imanentnoga pristupa. Tu su četiri generacije
koje su sudjelovale u izgradnji i razvoju škole: „očevi“, „mlađa braća“,
„djeca“ te „unuke i unuci“. U generaciji „djece“ izdvojen je „kritički
sin“. Uz njih se granaju glavne institucije i izdanja škole, ključni termini
koji obilježuju različite tematske interese 1960-ih (interpretacija, stil,
struktura, stilske formacije, periodizacija) i različiti pomaci od paradi-
gme imanentizma 1970-ih i 1980-ih („proza u trapericama“, intertek-
stualnost i intermedijalnost, sociologija književnosti) pa sve do novih
kulturoloških tema i pristupa nakon 2000-ih (popularna kultura, knji-
ževna antropologija, rodna problematika, književna imagologija, kul-
turni stereotipi). Cijeli se dijagram sažimlje u ideji da je Zagrebačka
književnoznanstvena škola prešla put od imanentizma (unutarnja stili-
stička i strukturalna analiza teksta) do kulturologije (književni tekst u
različitim kulturnim kontekstima). Tako umna mapa postaje opipljiva
slika vaše ideje ili teze.
1.6.6. Kada citirati, parafrazirati, sažimati?
Bilješke su software vašega budućega teksta, pa zato već u pripremama za

pisanje trebate znati kada ćete citirati, kada parafrazirati i kada sažimati.
Što su bilješke, citati, parafraze i sažetci iz literature kvalitetniji, lakše ćete
i kvalitetnije pisati.
Citirati se ne može i ne treba uvijek. Ne trebate citirati kada je riječ o po-
znatim i uvriježenim idejama koje su postale opće kulturno dobro. Ne mo-
rate svaku raspravu iz poetike počinjati citatom iz Aristotelove Poetike.
Citirati treba u ovim slučajevima:
• kada tuđe riječi podupiru vaše stajalište o temi

• kada tuđe riječi zastupaju suprotno stajalište o temi
225

• kada imaju autora
• kada su posve nove
Kada tuđi tekst podupire vaše stajalište, to je snažan dokaz u argumenta-

ciji, pa ga valja citirati. Kada tuđi tekst zastupa suprotno stajalište, valja
ga citirati kako bi argumentacija bila poštena i stajalište preneseno točno.
Ako ideje imaju autora, ali su postale općepoznate, ne morate ih uvijek ci-
tirati, nego samo onda kada o njima raspravljate ili je navođenje autorstva
ih kojih drugih razloga važno. Ako pišete seminarski rad o realističkim po-
stupcima Ante Kovačića, pa spomenete da je realizam stilska formacija, ne
morate citirati autora toga termina Aleksandra Flakera. Ali ako pišete se-
minarski rad o Povijesti ruske književnosti Reinharda Lauera, pa kažete da
se autor poslužio terminom „stilske formacije“, svakako ćete termin upora-
biti pod navodnicima i navesti ime njegova autora. Drugi Flakerov termin,
„književne vedute“, uvijek ćete pri prvome spomenu staviti u navodnike
i navesti autorovo ime, jer taj termin nije postao općepoznat kao stilske
formacije. Napokon, kada je ideja posve nova, valja je točno citirati kako bi
se spriječilo plagiranje. Ako govorite općenito o poetici romana, ne trebate
navesti nikakav izvor, ali ako govorite o „povijesnoj poetici romana“, mo-
rate navesti autora knjige Povijesna poetika romana Viktora Žmegača.
Parafraziranje i parafraze vrlo su osjetljivo polje bilježenja. Granica
prema plagiranju i plagijatu tu je najkrhkija. Nije uvijek lako naći vlasti-
te riječi koje će prepričati tuđe ideje, pogotovo ako su tuđe riječi točno
izrazile ideju. Parafrazirat ćete stoga vrlo oprezno, i to samo onda kada
tuđe ideje možete izraziti bolje nego što je to u izvorniku. Pri tome nije
dovoljno samo zamijeniti nekoliko riječi vlastitima. Treba sve napisati
novim riječima, tako da nema nikakve mogućnosti da vam se potkrade
nesvjesni plagijat. Ako niste u stanju vlastitim riječima prepričati tuđu
ideju, pa čak i bolje od izvornika, nemojte parafrazirati. Radije citirajte.
Sažimanje je takav postupak bilježenja u kojemu na najkraći mogući
način iznosite ideju tuđega teksta. Rabi se pri općemu pregledu lite-
rature ili kada ukratko izlažete odlomak, članak ili cijelu knjigu. Para-
fraza i sažimanje nisu snažni dokazi kao citati. Parafraza se obilježuje
226

isto kao citat, a sažimanje kraticom usp. i potrebnim bibliografskim
podatcima.
Više o citiranju, parafraziranju, sažimanju i upućivanju v. III. 5.1.
1.6.7. Izbor i priređivanje citata
Prvi korak za ispravno citiranje jest izbor i priređivanje citata. Osnovna

su pravila:
• Izaberite originalan izvor, a ne izvor iz druge ili treće ruke. Citati

citata najlošiji su oblik znanstvene citatnosti. To je izvor širenja po-
grješaka i znak neautentičnosti istraživanja.
• Citirajte po viđenju (de visu), a ne po sjećanju. To je jedini zakon
točnosti citiranja.
• Ako izvor ima više varijanata, citirajte uvijek jednu verziju i razjasni-
te zašto ste izabrali upravo tu verziju.
• Ako prepisujete citat iz tiskanoga izvora, više puta kontrolirajte
citat. U drugome i trećemu čitanju sigurno ćete naći još koju po -
grješku. Ne dajte se smesti i uporno kontrolirajte dok potpuno do
posljednjega imena, padeža i zareza ne preslikate izvornik. Ako
„skidate“ citat s mreže, odaberite samo pouzdane izvore.
• Obilježite citat navodnicima. Pažljivo upišite sve potrebne podatke
u citatnicu i više ih puta kontrolirajte. Pripazite na brojeve stranica.
Tu često popusti koncentracija.
• Istom akribijom provjerite sve bibliografske jedinice. Provjerite u
konačnoj verziji jeste li bili dosljedni u odabranome citatnom stilu,
tj. kombinaciji citatnica i bibliografskih jedinica u bibliografiji i li-
teraturi (v. III. 5.2.4. i III. 5.2.5).
• Pazite na pravopisne znakove, razmake i druga pravila iz citatne me-
hanike. Tu se vrlo često griješi (v. III. 4.3.3).
227

1.6.8. Kako izbjeći opasnosti od plagiranja?
Na opasnosti od plagiranja nikada se ne može dovoljno upozoriti (v. III.

5.1.4), osobito ako je riječ o studentskome akademskom pismu u virtual-
no doba. Četiri su zlatna pravila koja sprječavaju plagiranje i plagijat. O
nekima smo već govorili, a sada ih evo u obliku savjeta:
• Ne prepisujte dulje citate, nego ih fotokopirajte ili presnimite s

mreže (naravno, samo ako su mrežni izvori pouzdani, v. gore 1.6.3,
Fotokopiranje i „skidanje“ s mreže; III. 5.1.2, Točnost i Obilježenost
te III. 5.2.3, Etički kodeks citiranja elektroničkih medija). Tako ćete
pri ugrađivanju citata u tekst biti sigurni da vam se nije omaknula
pogrješka. Ne kratite citate u bilješkama, kako poslije pri ugradbi u
tekst ne biste promašili smisao. Ako citat poslije rabite u skraćenu
obliku, moći ćete uvijek kontrolirati točnost smisla u kontekstu ci-
jeloga citata. Zapišite na fotokopiju ili zapis s mreže naziv izvora i
ključne riječi, kako bi se citat kao i sve bilješke mogao kategorizirati
i uključiti u argumentaciju.
• Rabite različite boje i znakove kako biste vidljivo označili granice
između vlastitih i tuđih riječi i tako uklonili opasnost da u bilo ko-
joj fazi istraživanja i pisanja svoje riječi pomiješate s tuđima.
• Nikada ne parafrazirajte preblizu izvoru da vam se tuđe riječi ne bi
potkrale među vlastite i tako vas dovele na rub plagiranja ili u pla-
gijat. Za razliku od citata, koji se bilježe de visu, parafraze se rade po
sjećanju. Uklonite izvornik i vlastitim riječima sažmite tuđe ideje, a
zatim provjerite jesu li sve riječi vaše.
• Uvijek navedite upotrijebljeni izvor. Napast nenavođenja izvora
osobito je velika pri preuzimanju citata s mreže. Mreža je premreže-
na mnoštvom često promjenjivih tekstova, ali to ne znači da se tek-
stovi smiju „skidati“ bez navođenja izvora. Citati u znanosti uvijek
imaju izvor. Stoga moraju biti obilježeni.
228

1.6.9. Kada su bilješke vrijedne?
Bilješke nisu vrijedne samo po količini informacija, nego po načinu nji-

hove obradbe i uključivanja u projekt. One su vrijedne ako su relevantne
za temu, ako unaprjeđuju istraživanje i pisanje. Bilješke su formalno i sa-
držajno vrijedne:
• kada su opskrbljene komentarima i jasno obilježene, pa služe kao

vodič za istraživanje i pisanje;
• kada su opremljene ključnim riječima, pa se mogu lako preslagivati
i kombinirati s radnim nacrtom i ranim pisanjem;
• kada donose podatke i ideje važne za tezu;
• kada osiguravaju širi kontekst za razumijevanje teze;
• kada ne iskrivljuju smisao izvora;
• kada točno prenose i obilježuju citate;
• kada su parafraze rađene vlastitim riječima i kada su bolje od iz-
vornika.
Nije dovoljno fotokopirati ili snimati s mreže gomile tekstova i citata pa

ih ostaviti bez komentara i jasnih obilježja. To je korisno za kontrolu toč-
nosti citata. Ali to nije dovoljno. Valja uključiti kritičko mišljenje i čita-
nje. Opskrbite fotokopije i mrežne citate komentarima na marginama ili
poleđini, podcrtajte ključne riječi i podatke različitim bojama kako bi bili
jasno uočljivi, napravite sažetak ideja, postavite pitanja i skicirajte vlastite
odgovore na pitanja. Sve što pišete o svome izvoru u bilješkama može
vam koristiti u radnome nacrtu i pisanju.
Upisivanje ključnih riječi u desni kut bilješke formalan je postupak
velike vrijednosti. Pri tome valja paziti na količinu i sadržaj ključnih ri-
ječi. Ne smiju se prepisivati hrpe riječi iz izvora, koliko god bile važne
za sam kontekst. Treba odabrati nekoliko širih pojmova iz topike vašega
predmeta koji mogu djelovati ujedinjujuće na različitim razinama. Ta-
229

kve općenite ključne riječi, toposi vašega znanstvenog područja, mogu
u različitim kombinacijama dovesti bilješke u različite kontekste i tako
unaprijediti kretanje kroz projekt i pisanje.
Bilješke su kvalitetne kada su u njima pohranjeni podatci potrebni
kao dokazi u vašoj argumentaciji te izdvojene ideje koje će vam služiti
kao potpora za vašu (hipo)tezu, ako se s izvorom slažete, ili kao ishodište
za razvijanje drukčije ideje, ako se s izvorom ne slažete, pa ga pobijate.
Bilješke će biti još kvalitetnije ako ne komentirate samo glavne ideje i
stajališta u svome izvoru, nego ako zabilježite ukupan kontekst u kojemu
su te ideje nastale, jer tako osiguravate širi okvir za razvijanje vlastitih
ideja. Osobito je korisno zabilježiti povijesni okvir za pojavu ideja, ka-
kav zanimljiv podatak ili anegdotu. Ako pišete o Flakerovu pojmu „stil-
ske formacije“, dobro je osim definicije toga pojma zabilježiti podatak
da je autor naveo točan nadnevak i časopis u kojemu je termin prvi put
spomenuo (v. III. 4.2.2, Govorni subjekt u prvome licu jednine: Autorsko
“ja“) te komentirati autorovu genealogiju pojma kako je do njega došao
u raspravama na međunarodnim simpozijima. Takvi su podatci važni ne
samo zato što daju živost vašemu tekstu nego i zato što osiguravaju širi
kontekst za razumijevanje nastanka Zagrebačke škole, koja se u kasnome
socijalizmu razvijala u neposrednu dodiru sa svjetskim zbivanjima u hu-
manistici.
Napokon, bilješke su kvalitetne ako točno prenose smisao ukupnoga
konteksta iz kojega potječu ideje, a loše su ako taj smisao promaše ili ga
iskrivljuju. Ako govorite o genezi Flakerova pojma „optimalna projekci-
ja“, pa sažimate ili parafrazirate mjesto na kojemu on spominje kako je taj
pojam susreo u usmenoj komunikaciji s J. M. Lotmanom (Flaker, 1986:
260), nije dobro reći uopćeno da Flaker „citira Lotmana“, jer bi se moglo
pomisliti da je pojam već postojao. Dobar je komentar ako precizirate da
Flaker „citira“ Lotmanov usmeni iskaz, jer će tako biti jasno da je Flaker
bio samo potaknut Lotmanovom sintagmom te da je pojam sam stvorio
i oblikovao ga u tumačenju utopijske dimenzije umjetničke avangarde.
Ako dva izvora tvrde isto, ali svoje tvrdnje obrazlažu na različite načine,
navedite oba konteksta, jer će to pomoći boljemu razumijevanju teme.
230

Aleksandar Flaker i Peter Bürger na isti su način omeđili umjetničku
avangardu u vremenu od 1910. do 1935. Ipak, učinili su to na različite
načine. Flaker je kao glavna obilježja „stilske formacije“ avangarde ista-
knuo destrukciju tradicije, konstrukciju novih oblika i optimalnu pro-
jekciju u budućnost. Kao osnovne osobine „povijesne avangarde“ Bürger
je isticao poetiku novoga, slučaj i negaciju „institucije umjetnosti“. Ako
govorite o avangardi, uključite širi teorijski kontekst: navedite i uspore-
dite oba mišljenja.
1.6.10. Bilježenje i rano pisanje
Bilješke i bilježenje nisu samo oblik istraživanja izvora. One su i rani

oblik pisanja: invencija razloga i dokaza koji podupiru vaše ideje i vašu
(hipo)tezu. Nije dobro čekati da završite čitanje i bilježenje, pa da jed-
noga dana u stanovitome trenutku počnete pisati bilješke o pročitano-
me. Takva idealnog dana i takva trenutka nema. Čitajte i bilježite, bilje-
žite i komentirajte istodobno. Rano je pisanje često samo parafraziranje
i sažimanje. To vas ne treba zbuniti. To je oblik stjecanja znanstvenih
topika i građe na vašemu području. Bitno je da idete dalje i razvijate
vlastita stajališta i vlastite ideje u susretu s primarnim i u dijalogu sa se-
kundarnim izvorima. Ako naiđete na nepoznatu ili provokativnu ideju
u literaturi, odmah je zabilježite, poduprite je novim razlozima i dokazi-
ma ili pobijte, skicirajte protuideju i protuargumente. Rano pisanje nije
pisanje cijelih rečenica i odlomaka, nego logičko nizanje ideja, izrada
umnih mapa i preslagivanje kostura rada. To je okvir u kojemu će nastati
radna verzija vašega teksta. Sve što zabilježite i napišete u fazi invencije
možda vam ne zatreba ni u radnoj ni u konačnoj verziji teksta, ali vam
sigurno može pomoći da lakše prođete linearno-kružni proces istraži-
vanja i pisanja.
231

1.7. ZNANSTVENI ETOS
Sve o čemu smo do sada govorili o istraživanju izvora vraća nas još jednom
do posebnoga toposa znanstvene racionalnosti i akademskih standarda –
do izvanjskoga znanstvenog etosa i profesionalne znanstvene etike. Ta su
pitanja poznata još od Hipokratove zakletve. Osim univerzalnih etičkih
pravila svaka kultura ima svoj povijesni modus etičke svijesti i svoja pisa-
na i nepisana pravila ponašanja. Suvremena znanstvena kultura eksplicite
postavlja etička pitanja i osniva etičke institucije. Ovdje samo ukratko
o razlozima etičke zabrinutosti suvremene znanosti i snažnoj potrebi za
profesionalnom etikom.
U modernoj su kulturi etička pitanja bila izvan znanosti. Slika o znano-
sti bila je blistava i čista, a etički su problemi dolazili izvana, iz političkih
i tehnoloških primjena. Prvi koji su postavljali etička pitanja o modernoj
znanosti i njezinim štetnim uporabama bili su pisci znanstvenih antiuto-
pija poput Evgenija Zamjatina u romanu Mi, Huxleya u romanu Vrli novi
svijet i Orwella u 1984. Znanstveni je etos tada bio zaštićen idejom o neu-
tralnosti i autonomiji znanosti. S jedne je strane bila autentična znanost,
a s druge strane njezine zloporabe.
U doba druge moderne, virtualne ili globalne kulture, etička se pitanja
postavljaju na posve nov način. Ono o čemu je pisao Orwell više nije lo-
cirano u jednoj državi ili jednome sustavu. To se poput virusa proširilo u
sve sfere kulture, pa i u sliku znanosti i njezine institucije. Rizik je danas u
samoj znanosti i njezinim sustavima, a ne izvan nje. Moderna je znanost
bila znanost niska rizika. Bila je umotana u ideju o beskrajnu napretku i
humanizaciji svijeta. Suvremena je znanost suočena s granicama i rizicima
unutar sebe same.
Stari se problemi vraćaju s novim, katkad strašnijim licem. Tako je i
s plagijatom. Uvijek je bilo plagiranja. Ipak, plagiranje nikada nije bilo
lakše nego danas. Ne morate se truditi prepisivati citate rukom kao u
Ecovim bilješkama. Dovoljno je kliknuti mišem i tuđa će misao uskočiti
u vaš tekst. Od programa na računalu do lakoga citiranja i još lakšega
232

prepisivanja tuđih tekstova vodi izravan put. Stoga su navodnici danas
potrebniji nego ikada prije.
Da bi kultura uopće mogla opstati, mora poštovati granice. U znan-
stvenome su tekstu to granice između originala i plagijata, između vlas-
titoga i tuđega teksta. Akademski se rad danas može plagirati lakše nego
ikada prije. Doktorsku disertaciju možete kupiti od kakva znalca ili pre-
pisati s malo poznata portala. Semiotičari, pa i autor Imena ruže, otkrili
su da je cijela kultura pletivo tekstova. Ali to ne znači da tekstovi nema-
ju granica. Roland Barthes govorio je o anonimnim citatima. Mi danas
trebamo govoriti o citatima s punim imenom i prezimenom. Današnji
su plagijati hiperplagijati, stoga besramniji nego ikada. I zato su danas
upozorenja o plagiranju i plagijatu potrebnija nego ikada. Kultura inter-
neta, ako želi biti etična, mora biti kultura točnoga citiranja, tj. kultura
navodnika.
Etičke se granice i danas znaju, isto kao i u biblijsko doba. Nietzsche je
te granice prešao kritizirajući prijetvorno građansko društvo. Današnja je
virtualna kultura hiperprijetvorna i supermanipulativna. To nam otvara
neslućene mogućnosti, ali zahtijeva „strogu odgovornost“. Stoga današ-
nja etička formula nije „s onu stranu dobra i zla“ (jenseits von Gut und
Böse) kao u Nietzschea, nego „s ovu stranu dobra i zla“ (diesseits von Gut
und Böse) kao u biblijska vremena.
Unatoč svim kršenjima i manipulacijama granice između dobra i zla
intuitivno se znaju. One postoje na svim područjima, pa i u znanosti.
Znadete ih i vi. Zato vam ih ne želim docirati u ozbiljnome stilu, nego
u estetskoj igri.
U putopisu Kod kuće Antun Gustav Matoš poigrao se biblijskom for-
mom kako bi bez patetike izrazio svoj susret sa zavičajem nakon života
u egzilu. Spojio je visoku temu povratka u domovinu s niskom temom
krčme u citatnoj formi:
233

Deset zapovijedi krčmara
1. Ja sam krčmar tvoj, ne pij u drugoj krčmi.

2. Ne zovi krčmara uzalud.
3. Spomeni se da svaku nedjelju dođeš k meni piti.
4. Poštuj krčmara i krčmaricu ako hoćeš biti dobro podvoren.
5. Ne bljuj u mojoj krčmi, nego na ulici.
6. Ne pristupaj preblizu k mojim ženskim osobama.
7. Ne kradi moje čaše i flaše.
8. Ne reci manje nego što pojedeš i popiješ.
9. Ne poželi ono što ti ne mogu dati.
10. Ne traži na vjeru, jer vjera je nevjera.
(Matoš, 1973: 4:31)
Na sličan ću način završiti ovo poglavlje. Među akademskim žanrovima

jedan je krunski dokaz postignutih stupnjeva i profesionalnih standar-
da. To je doktorska disertacija. Visoka etička načela znanstvenoga rada u
najvišemu akademskom žanru sažet ću u citatnoj igri s istom biblijskom
formom Deset zapovijedi Božjih. U našemu slučaju bit će to zapovijedi
doktorske disertacije. Tri su zapovijedi ljubavi prema znanosti i znanju
(prva, treća i četvrta), a ostale su zapovijedi zabrane. To je ujedno formu-
la etosa u svim oblicima akademskoga pisma.
234

Deset zapovijedi
doktorske disertacije
1. Ja sam disertacija tvoja i nemaj drugih radova dok mene

pišeš (tako ćeš napraviti sve na vrijeme).
2. Ne razmeći se doktorskom titulom uzalud (to je nepris-
tojno).
3. Idi redovito na predavanja i konzultacije, a nakon obrane
na znanstvene skupove te objavljuj znanstvene radove (di-
sertacija je samo licencija za budući znanstveni rad).
4. Poštuj mentora i mentoricu kao što oni poštuju tebe (tako
će rad na disertaciji biti obostrano ugodno iskustvo).
5. Ne plati drugomu da napiše disertaciju umjesto tebe (tako
ćeš dokazati da znanost nije korumpirana).
6. Ne zavidi drugomu na njegovu radu, nego se brini za svoj
(tako ćeš sigurno uspjeti).
7. Ne kradi tuđe misli i ideje (to je nepošteno).
8. Ne citiraj lažno, tj. krivo (to je traljavo).
9. Ne citiraj bez navodnika, tj. ne plagiraj (to je besramno).
10. Ne poželi prepisati disertaciju s interneta (to je kraj aka-
demske karijere).
235

2.
STRUKTURA I DIJELOVI
(DISPOZICIJA)
Ovo je poglavlje posvećeno planiranju i izradi strukture aka-

demske proze ili, u terminima klasične retorike, dispoziciji – ras-
poređivanju prikupljenih ideja i dokaza u koherentnu cjelinu.
Ako se poslužimo misaonom shemom veliko–malo, u ovome je
poglavlju riječ o velikoj dispoziciji (strukturi i dijelovima, „ko-
sturu“ teksta), dok se sljedeće poglavlje bavi malom dispozicijom
(pisanjem odlomka i konektorima, „mesom“ teksta – argumen-
tacijom). U velikoj dispoziciji ili makrostrukturi akademski je
tekst veliki argument – argumentacija teze. U maloj dispoziciji
ili mikrostrukturi odlomka akademski je tekst niz malih argu-
menata i male argumentacije koji stoje u funkciji glavne teze i
teksta kao velikoga argumenta.
237

STRUKTURA I DIJELOVI
(DISPOZICIJA)
2.1. ŠTO JE DISPOZICIJA? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241

2.1.1. Tri faze pisanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
2.1.2. Što je dispozicija? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
2.1.3. Dispozicija i retorička situacija . . . . . . . . . . . . . . 242
2.1.4. Dijelovi govora u klasičnoj retorici . . . . . . . . . . . . 243
2.1.5. Dispozicija i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . 248
2.2. REVIZIJA RADNOGA NACRTA I PISANJE RADNE

VERZIJE TEKSTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
2.2.1. Radni nacrt i radna verzija teksta . . . . . . . . . . . . . 249
2.2.2. Kada ćete početi pisati? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
2.2.3. Kako ćete početi pisati? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250
2.2.4. Što je rukopis? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251
2.2.5. Planiranje strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251
2.2.6. Loš plan strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254
2.2.7. Dobar plan strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255
2.2.8. Nulla dies sine linea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256
2.2.9. Upoznajte sebe kao autoricu ili autora . . . . . . . . . . 257
2.2.10. Bolje mijenjati radnu verziju nego konačni tekst . . . . 259
239

2.3. STRUKTURA I DIJELOVI AKADEMSKE PROZE . . . 259
2.3.1. Naslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260
2.3.2. Posveta (neobvezno). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263
2.3.3. Moto (neobvezno). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264
2.3.4. Sadržaj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264
2.3.5. Popis ilustracija (ako treba). . . . . . . . . . . . . . . . . 266
2.3.6. Popis kratica (ako treba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267
2.3.7. Predgovor (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268
2.3.8. Zahvala (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269
2.3.9. Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270
2.3.10. Tijelo teksta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275
2.3.11. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293
2.3.12. Dodatci (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295
2.3.13. Rječnik manje poznatih riječi (neobvezno) . . . . . . . 295
2.3.14. Popis suradnica i suradnika (ako treba) . . . . . . . . . 296
2.3.15. Bilješke na kraju teksta (neobvezno) . . . . . . . . . . . 296
2.3.16. Bibliografija i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . 296
2.3.17. Kazalo imena i pojmova (ako treba) . . . . . . . . . . . 297
2.3.18. Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299
2.3.19. Ključne riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 300
2.3.20. Životopis pristupnice ili pristupnika (ako je običaj) . . 301
240

2.1. ŠTO JE DISPOZICIJA?
2.1.1. Tri faze pisanja
U prethodnome smo poglavlju razlikovali dva smisla pojma akademsko

pismo: ukupan istraživački projekt i pisanje u užem smislu. Bavili smo se
pripremama za pisanje ili otkrivanjem ideja i argumenata. Sada se mora-
mo suočiti s činom samoga pisanja teksta.
Pisanje akademskoga teksta sastoji se od tri faze:
• rana faza: istraživačko pisanje u sklopu radnoga nacrta

• srednja faza: revizija radnoga nacrta i pisanje prve verzije teksta
• kasna faza: revizija prve i pisanje konačne verzije teksta
Premda je pisanje linearno-kružni tijek, u konačnome učinku prevladava

linearna dimenzija pisanja (v. III. 1.1.4). Tako je i u ovoj knjizi. Rana faza
istraživačkoga pisanja uglavnom se poklapa s retoričkim kanonom inven-
cije (III. 1), srednja faza pisanja obuhvaćena je poglavljima o dispoziciji i
argumentaciji (III. 2. i III. 3), poglavlja o akademskome stilu i dokumen-
taciji (III. 4, III. 5. i III. 6) odnose se na sve tri faze pisanja, dok se posljed-
nje poglavlje (III. 7) bavi kasnom fazom izrade konačnoga teksta.
2.1.2. Što je dispozicija?
Dispozicija (lat. dispositio, grč. táksis) jest drugi kanon klasične retorike.
To je raspored i organizacija argumenata u uvjerljiv govor (diskurs) – bilo
usmeni bilo pisani. Nakon što govornica i govornik, autorica i autor u
invenciji otkriju što žele reći i pronađu argumente za svoje ideje, moraju
241

učiniti dva koraka: napraviti izbor argumenata i učinkovito ih rasporediti
u koherentnu strukturu. U užem smislu dispozicija je učenje o dijelovima
govora. U širem smislu to je učenje o strukturi i kompoziciji govora.
Kao i u drugim kanonima i tehnikama klasične retorike, postoji više
shvaćanja i tradicija dispozicije. Antički sofisti nisu odvajali invenciju i
dispoziciju. Aristotel ih je odvajao. Kvintilijan ih je u teoriji odvajao, ali u
praksi razmatrao zajedno. Dispozicija je neposredno povezana s invenci-
jom, pa se ne može promatrati u linearnome slijedu, jer se raspoređivanje
često događa istodobno s pronalaženjem ideja i argumenata. I obratno,
dok raspoređujete građu, možete naići na novi trag koji će promijeniti
vaš prvobitni raspored i tijek argumentacije. Ipak, iz pedagoških razloga
klasična je retorika raspoređivanje argumenata i dijelove govora najčešće
promatrala u zasebnu kanonu.
2.1.3. Dispozicija i retorička situacija
Kanon dispozicije u klasičnoj retorici nije bio krut i njegove su se tehni-

ke usklađivale s retoričkim situacijama u kojima su se primjenjivale. Po
Kvintilijanu dispozicija je u govoru ono što je vojno vodstvo u ratu. Kao
što general mora biti slobodan u svojim odlukama i mijenjati taktike u
skladu s razvojem vojne situacije, tako se govornik mora prilagoditi reto-
ričkoj situaciji u kojoj se nalazi. Po Ciceronu četiri su glavna čimbenika
koji odlučuju o prikladnoj dispoziciji:
• vrsta govora – dispozicija je različita u sudskome, političkome ili

svečanome govoru
• predmet govora – utječe na količinu i vrstu građe
• govornikov etos – njegova osobnost, sposobnosti i ograničenja
• narav publike – dob, obrazovna razina, društveni status, trenutačno
raspoloženje
(Usp. Corbett i Connors, 1999: 256–257)
242

2.1.4. Dijelovi govora u klasičnoj retorici
Prvi učitelji retorike, antički sofisti, razlikovali su nekoliko dijelova govo-

ra: uvod, narativ (iskaz o predmetu), dokaz i zaključak. Aristotel u Retorici
ističe dva glavna dijela: narativ i dokaz. U De inventione Ciceron navodi
šest osnovnih dijelova govora: uvod, narativ, raščlambu, potvrdu, opovrga-
vanje i zaključak. Sličnu kompoziciju nudi i Rhetorica ad Herennium iz 1.
stoljeća pr. Kr.: uvod, narativ, podjela, dokaz, pobijanje, zaključak. Česta je
klasična kompozicija od pet dijelova. U toj varijanti raščlamba ili podjela
ne izdvaja se kao zaseban dio, nego se donosi u uvodu ili raspoređuje unu-
tar drugih dijelova govora.
Uvod (lat. exordium). Po Aristotelu svrha je uvoda „učiniti jasnim što je

kraj (télos) govora“ (Rhet. III. 1415a) te pripremiti publiku na govorni-
kovu argumentaciju. Tri su glavna cilja uvoda:
• pobuditi pozornost i naklonost publike te učvrstiti govornikov

etos
• dati pozadinske informacije o temi, uključujući različita mišljenja i
prijepore
• izreći tezu i naznačiti tijek argumentacije
Ciceron je upozorio na to da se uvod ne može napisati prije završetka

govora/teksta, jer se ne može govoriti o argumentima koji još nisu sastav-
ljeni. Predložio je popis tema kojima se u uvodu može pobuditi pozor-
nost i naklonost publike. Govornik će pobuditi pozornost publike ako
istakne da je predmet o kojemu će govoriti važan i neistražen, da se tiče
neposredno publike ili svih ljudi te da je od općega interesa za dobrobit
zajednice. Naklonost publike govornik će postići tako da učvrsti vlastiti
etos (istakne svoje zasluge u zajednici, teškoće s kojima se susreo i sl.),
oslabi etos protivnika, iskaže poštovanje prema publici te uzvisi vlastiti
slučaj na štetu protivnika. Ako je publika raspoložena neprijateljski, valja
dopustiti razlike u mišljenjima. Ako je predmet o kojemu se raspravlja
243

neugodan, to treba priznati. Ako je publika umorna, valja obećati da će
govor biti kratak.
Narativ (lat. narratio). U klasičnoj retorici narativ je prikaz činjenica,

okolnosti i stanja predmeta o kojemu je riječ. U srednjemu vijeku narativ
je prikaz stvarnih ili navodnih okolnosti koje su izazvale nastanak do-
kumenta, te je njihovo poznavanje potrebno za razumijevanje pravnoga
sadržaja dokumenta (npr. prikaz prilika u kojima je potpisan mirovni
sporazum, savez i sl.). U modernoj teoriji književnosti narativ se odnosi
na fikcionalnu prozu, a u postmodernim teorijama na sve vrste diskursa
– primjerice, na historiografski diskurs. U Lyotardovoj teoriji moderno
je znanje građeno na „velikim pripovijestima“, teorije su „priče“, a ideje
„glavni junaci“ u tim pričama (v. dolje 2.3.10, Tijelo teksta i suvremena
naratologija). Tako se i na primjeru naracije i narativa vidi koliko se su-
vremena postmoderna kultura oslanja na starije predmoderne tradicije,
pa i na retoriku.
Klasični su retoričari isticali da publika voli pročitati ili čuti prikaz
okolnosti i stanja predmeta o kojemu je riječ, čak i onda kada ih poznaje.
U argumentacijskome diskursu, prije nego što počnete dokazivati tezu
ili u tijeku dokazivanja, morate prikazati svoj predmet. Narativ je pogo-
dan za prikaz povijesti ideje o kojoj se raspravlja ili sažimanje literature
o danoj temi. Narativ mora biti jasan, kratak i uvjerljiv. Te odlike ovise
o predmetu govora i retoričkoj situaciji. Jasnoća se osigurava pravilnim
predstavljanjem činjenica (u kronološkome nizu pri povijesnome pri-
kazu, od pojedinačnoga prema općemu, od važnijega prema manje važ-
nomu i sl.). Kratkoća se postiže uklanjanjem svega nebitnoga, a uklju-
čivanjem samo onih činjenica koje su neposredno vezane uz predmet.
Uvjerljivost ovisi o govornikovu etosu i vjerodostojnosti prikazanih
činjenica.
Iz vizure tehnike stásis narativi mogu biti činjenični, definicijski, vrijed-
nosni i proceduralni. Ako se vratimo temi Zagrebačka književnoznanstve-
na škola: Od imanentizma do kulturologije, narativi mogu biti, primjerice,
ovi:
244

Zagrebačka književnoznanstvena škola nastala je u Zagrebu sredinom pede-
setih godina 20. stoljeća. Stvorila je svoje institucije (Hrvatsko filološko druš-
tvo 1950., časopis Umjetnost riječi 1957. i dr.). Njezinim se osnivačima smat-
raju Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš. (Činjenični narativ)
Zagrebačka škola građena je na paradigmi imanentizma. Imanentizam je

unutarnji pristup književnomu tekstu. (Definicijski narativ)
Još uvijek nije ocijenjen doprinos Zagrebačke škole modernoj znanosti o

književnosti. (Vrijednosni narativ)
Valja istražiti doprinos Zagrebačke škole modernoj znanosti o književnosti.

(Proceduralni narativ)
U sklopu tih osnovnih tipova narativa u akademskoj se prozi može dati krat-
ka povijest i kontekst predmeta o kojemu se raspravlja, sažetak najvažnije li-
terature o temi ili pregled stajališta na koja ćete se osloniti ili ih opovrgnuti.
Raščlamba (lat. partitio ili divisio) jest dio govora u kojemu se daje nacrt glav-
nih točaka u argumentu ili naglašuje predmet rasprave. Tri su osnovne funkci-
je raščlambe: imenuje predmet rasprave, najavljuje raspored argumenata kako
će se pojaviti i olakšava publici snalaženje u diskursu. Raščlamba je po Kvinti-
lijanu bliska uvodu i pomaže pamćenju govora. Klasični su retoričari navodili
iste odlike za raščlambu kao i za narativ: jasnoću, kratkoću, uvjerljivost.
Kada se dokazuje samo jedna tvrdnja, raščlamba nije nužna. Tada je
dovoljan narativ. U složenijim tekstovima s razgrananom argumenta-
cijom raščlanjivanje ovisi o temi. U predgovoru ili uvodu duljih oblika
često se raščlanjuje nacrt poglavljā. Raščlamba se najčešće izvodi prema
pitanjima postavljenim u tehnici stásis. Primjerice, ako je riječ o temi Za-
grebačka škola, raščlambe mogu biti ove:
Za nastanak i razvoj Zagrebačke škole osobito su bile važne institucije, od

stvarnih do simboličnih. U prvome ćemo se poglavlju ukratko osvrnuti na
ključna izdanja Zagrebačke škole – časopis Umjetnost riječi, priručnik Uvod u
književnost i književnoteorijsku Biblioteku L. (Činjenična raščlamba)
245

Zagrebačka je škola građena na paradigmi imanentizma. Najprije ćemo de-
finirati što je paradigma imanentizma, a zatim razmotriti kakva je njezina
uloga u Zagrebačkoj školi. (Definicijska raščlamba)
Zagrebačka je škola kritizirana (dekonstruirana) devedesetih godina 20. sto-

ljeća. U drugome će poglavlju biti riječ o ocjenjivanju Zagrebačke škole u
sklopu moderne znanosti o književnosti. (Vrijednosna raščlamba)
U tome će se sklopu istražiti doprinos Zagrebačke škole modernoj znanosti

o književnosti. (Proceduralna raščlamba)
Dokazivanje ili potvrda (lat. confirmatio). Dokazivanje ili potvrda

središnji je dio svakoga uvjerljivoga govora. U trenutku kada imate
jasnu ideju, kada ste u narativu predstavili činjenice, pojave i stanja, a
u raščlambi najavili kako ćete argumente rasporediti, trenutak je da u
glavnome tijelu teksta podastrete svoje razloge i dokaze prikupljene u
invenciji.
Tu se jasno vidi koliko su invencija i dispozicija u praksi povezani
pojmovi. Dok istražujete izvore i prikupljate dokaznu građu, radit ćete
i prethodni raspored građe te ukupnu kompoziciju. Dok čitate i anali-
zirate, istodobno obrazlažete i ocjenjujete. Sada, u kanonu dispozicije,
u glavnome tijelu teksta, kada vam je jasno što želite reći, potvrdit ćete
svoje ideje razlozima i dokazima. U tome dijelu dispozicija se sastoji u
pravilnome izboru i rasporedu prikupljenih argumenata. Kada je riječ
o izboru argumenata, ne trebate uzeti sve razloge i dokaze, nego samo
one koji su najuvjerljiviji za vašu temu u danoj retoričkoj situaciji. Kada
je riječ o rasporedu argumenata, klasična retorika nudi nekoliko pravi-
la. Opće je pravilo: Najjači argument dolazi na kraju, jer će tako ostaviti
najsnažniji dojam na publiku. Slabi argument ne dolazi na kraju jer bi
mogao oslabiti uvjerljivost jačih argumenata i cijele argumentacije. Ako
imate nekoliko podjednakih argumenata, najprije ćete početi s onim što
je publici poznato kako bi lakše prihvatila nepoznato. Ako je riječ o neko-
liko različitih argumenata, najuvjerljivija je kombinacija: jaki argument
– slabiji – najjači.
246

Opovrgavanje ili pobijanje (lat. refutatio). Važan je dio argumentacije
opovrgavanje suprotnih stajališta. U tijeku pisanja teksta nema sugovor-
nika ni misaonih protivnika. Stoga ih valja zamisliti i odgovoriti na nji-
hove moguće prigovore, kako bi se preduhitrile sumnje i tako postigla
veća uvjerljivost. Pri logičkoj argumentaciji tvrdnje se mogu opovrgnuti
otkrivanjem protuslovlja ili pobijanjem dokaza. Pri emocionalnoj argu-
mentaciji treba paziti na osjećaje publike, jer bi se krivom procjenom re-
toričke situacije mogao upropastiti željeni učinak. Ne možete izaći pred
ljude kojima je vlada smanjila plaće i tvrditi da je to bilo nužno, jer ćete
tako upropastiti statistički dokaz da je smanjenje plaća pomoglo držav-
nomu proračunu. Katkad valja preduhitriti sumnje u govornikov etos.
Ako u TV emisiji nakon različitih suprotnih mišljenja iznesenih u javno-
sti tvrdite da se treba cijepiti protiv gripe, morate prije navođenja dokaza
o korisnosti cijepljenja pobiti prigovor da vas plaća vlada koja je nabavila
velike količine cjepiva ili da dobivate proviziju od proizvođača cjepiva.
Kao i u drugim dijelovima govora, nema čvrstih pravila kakav je raspo-
red dokaza i protudokaza najprikladniji, pa se odluke donose u skladu s
retoričkom situacijom. Ako publika snažno zastupa suprotno stajalište,
preporučuje se najprije pobiti suprotno stajalište, pa tek onda iznijeti vla-
stite dokaze.
Zaključak (lat. peroratio). Završni dio govora, zaključak, mjesto je gdje

dolaze do izražaja etička argumentacija s pozivom na govornikovu osobu
i emocionalna argumentacija s pozivom na osjećaje publike. U završnome
dijelu govornik po Ciceronu treba učiniti tri stvari:
• sažeti svoje argumente

• odbaciti suprotna stajališta
• pobuditi kod publike simpatiju prema sebi i vlastitomu slučaju te je
potaknuti na djelovanje
Govornik može ojačati vlastiti etos u modusu skromnosti. Isticanjem

svojih slabosti i priznanjem protivničkih stajališta izazvat će povjerenje
247

i naklonost publike. Svi se klasični retoričari slažu da zaključak treba biti
kratak i jezgrovit.
Više o dijelovima diskursa u klasičnoj retorici usp. Corbett i Connors,
1999: 256–292 te Crowley i Hawhee, 2009: 292–314.
2.1.5. Dispozicija i akademsko pismo
Termin dispozicija ovdje se rabi u oba klasična smisla – kao učenje o dije-
lovima govora i kao učenje o kompoziciji i strukturi. U užem smislu, kao
učenje o dijelovima govora u akademskome pismu, dispozicija obuhvaća
strategije i tehnike pisanja općih i specifičnih dijelova akademske proze.
Opći su dijelovi akademske proze naslov, uvod, osnovni tekst i zaključak.
Specifični su dijelovi akademske proze bibliografija i literatura, tumač
kratica, popis ilustracija i sl.
U širem smislu, kao učenje o kompoziciji, dispozicija se odnosi na pla-
niranje i strukturu akademske proze, strukturu odlomka, raspoređivanje
konektora i sl. U tome širem smislu ovdje ćemo razlikovati veliku dispo-
ziciju (strukturu i dijelove cijeloga teksta kao velikoga argumenta) i malu
dispoziciju (strukturu i dijelove odlomka kao maloga argumenta). Ta je
razlika poslužila kao načelo raspoređivanja poglavlja u III. dijelu knjige,
pa je velikoj dispoziciji i tekstu kao velikome argumentu posvećeno dru-
go poglavlje, u kojemu se upravo nalazimo (Struktura i dijelovi), a maloj
dispoziciji i odlomcima kao malim argumentima sljedeće, treće poglavlje
(Odlomak i konektori).
Osnovno je pravilo klasične dispozicije: Nema strogih pravila, raspo-
red građe i dijelovi diskursa ovise o pojedinoj retoričkoj situaciji. Tako
je i u akademskome pismu. Suvremene studentice i studenti ne moraju
poznavati sva učenja i sve tradicije kanona dispozicije niti ga mehanički
primjenjivati. Dovoljno je da poznaju osnovne pojmove i modele kako
bi stvorili takvu kompoziciju koja najbolje odgovara njihovoj retoričkoj
situaciji – određenoj temi i tezi, području, žanru, autorskomu stilu i aka-
demskoj publici.
248

2.2. REVIZIJA RADNOGA NACRTA I PISANJE RADNE
VERZIJE TEKSTA
2.2.1. Radni nacrt i radna verzija teksta
Radni nacrt i radna verzija teksta slični su po tome što i u jednome i u

drugome tipu teksta pišete i što ni jedan ni drugi tip teksta nisu konačni.
Razlika je međutim u vrsti i funkciji pisanja.
Pisanje je u radnome nacrtu heuristično – vezano je uz tehnike invenci-
je, čitanje i bilježenje. Kao što se računalo puni programima, tako se radni
nacrt puni informacijama, podatcima i dokazima za vašu tezu. Radni je
nacrt obrazloženje teze i skica argumenata. To je kolaž bilježaka, ideja i
komentara, razloga i dokaza bez čvrste strukture i logičke koherencije. Tu
još nema jasno razrađene strukture teme ni argumentacijske logike.
U radnoj pak verziji teksta pisanje je strukturotvorno – vezano je uz
tehnike dispozicije, logičko sređivanje i raspoređivanje građe. Radna je
verzija teksta detaljno razrađen radni nacrt s jasno strukturiranom gra-
đom prikupljenom u invenciji. Građa prikupljena u invenciji, primjeri,
obrazloženja, statistički podatci, citati, prigovori, odgovori na prigovore
i druge vrste dokaza tu su raspoređeni u poglavlja i odjeljke. Tu se iz pri-
kupljene građe kristalizira argumentacijska logika teme i pretače u kohe-
rentnu logičku strukturu. Radna verzija sadržava sve što i konačna, s jedi-
nom razlikom da se u toj fazi još sve može mijenjati.
2.2.2. Kada ćete početi pisati?
Nakon što ste odabrali i definirali temu, izradili radnu bibliografiju i radni
nacrt, iščitali literaturu, izradili bilješke i napravili dovoljno pripremnoga
pisanja sigurno ste nestrpljivi kada ćete napokon početi pisati svoju aka-
demsku prozu.
Pisanje ovisi o temi i osobnim sklonostima. Ali postoji nešto zajednič-
ko svakomu pisanju. Znamenite su dvije „crne rupe“: sindrom „prve re-
249

čenice“ (kada ne znate kako početi) i sindrom „prazne stranice“ (kada
mislite da ništa ne možete napisati). To su ona psihološka stanja u koji-
ma se vaše prirodno računalo, mozak, priprema za pisanje. Ako razvije-
mo usporedbu, onda je to ona posve normalna faza rada kada ste upalili
računalo, ali ono tek prolazi kroz mikroprocesore da bi uključilo svoje
programe i otvorilo vam pristup u carstvo beskrajnih mogućnosti. I kao
što katkad ne možete dočekati da na ekranu zatrepere svi programi i da
napokon otvorite My documents te među njima pronađete datoteku s na-
slovom svojega rada, tako vam se čini da nikako ne možete doći u fazu
pisanja. Uvijek postoji još kakav zanimljiv članak ili knjiga koje bi trebalo
pročitati, kakva linija misli koju bi trebalo slijediti. Ipak, u određenome
času osjetit ćete da je vaša (hipo)teza odoljela svim kušnjama u susretu s
literaturom te da je opskrbljena s dovoljno valjanih razloga i uvjerljivih
dokaza. Od toga časa možete govoriti jednostavno o svojoj tezi, o onome
odgovoru na istraživačko pitanje koji ćete pokušati dokazati i obraniti.
Pretvaranje hipoteze u obranjivu tezu trenutak je kada najčešće po-
činje pisanje. Radni je nacrt vaš software, bilješke su vaš hardware. I čim
sve to još jednom pregledate, prespavate ili možda odete na kraći izlet,
pa u najbolje vrijeme koje vam odgovara za rad zauzmete najbolji radni
teritorij, vi ste simbolično pritisnuli gumb start – i program je za pisanje
aktiviran.
2.2.3. Kako ćete početi pisati?
Počet ćete vrlo jednostavno: napravit ćete reviziju radnoga nacrta. Vra-
tit ćete se na početak, tj. proći još jednom sve istraživačke korake koje
ste već prošli. Na metaforičkom ekranu vašega uma ubrzo će zasvjetlu-
cati vaša teza sa svojom osnovnom tvrdnjom, izloženim razlozima i pri-
kupljenim dokazima, i vi ćete po svome radnom nacrtu, više ga ili ma-
nje mijenjajući i dopunjujući, početi ponovno slagati i preslagivati svoje
bilješke, citate, parafraze, sažetke, komentare. Učinit ćete dva simultana
koraka:
250

• razmotrit ćete logičku strukturu svojega radnog nacrta, pregledati
ključne riječi, još jednom protresti bilješke i
• napraviti najlogičniji raspored dijelova koji najbolje odgovara vašoj
temi i tezi.
U prepletanju tih dvaju koraka nastat će prva inačica vašega teksta – ru-
kopis akademskoga rada.
2.2.4. Što je rukopis?
Rukopis je termin kojim se i danas, bez obzira na to što najčešće ne pi-

šemo rukom, obilježuje tekst sve dok je u pripremnoj fazi – prije objav-
ljivanja u tiskanome ili virtualnome obliku. Zadržavajući taj termin,
čuvamo uspomenu na tradiciju pisma u izvornome smislu riječi prije
treće (tisak) i četvrte komunikacijske revolucije (računalna tehnologi-
ja). Kada je riječ o akademskome pismu, kraći seminarski radovi uglav-
nom su rukopisi, jer se najčešće ne objavljuju. Kod duljih akademskih
radova, kao što su magistarska teza i doktorska disertacija, rukopis je vaš
znanstveni rad u svim fazama pisanja i uređivanja sve do časa konačne
redakcije i obrane pred povjerenstvom. Nakon obrane magistarska teza
i doktorska disertacija stječu status primarne znanstvene publikacije i
pohranjuju se u matičnim knjižnicama pojedinih fakulteta te u središ-
njoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu po načelu jednoga
obveznog primjerka.
2.2.5. Planiranje strukture
Ishodišna je točka u pisanju radne verzije teksta planiranje strukture. Pla-

niranje strukture počinje u tijeku revizije radnoga nacrta. Sastoji se od
ovih koraka: revizije preliminarnoga sadržaja, obrojčivanja i naslovljiva-
nja dijelova.
251

Revizija prethodnoga sadržaja. Prvi je korak u planiranju strukture
– revizija prethodnoga sadržaja. Ako radite samo po prethodnome sa-
držaju (u kraćim radovima) ili ako je vaš prethodni sadržaj dio radnoga
nacrta (u duljim radovima), provjerite odgovara li prvi nacrt sadržaja
argumentacijskoj logici vaše teme. Ako u sklopu svoga radnog nacrta
nemate takvu prethodnu strukturu poglavlja, pregledajte još jednom
cijeli radni nacrt, svoju tezu, njezine razloge i dokaze, te napravite ta-
kav raspored strukturnih dijelova koji prati argumentacijsku logiku vaše
teme.
Obrojčivanje strukturnih dijelova: Numeracija. Drugi je korak u pla-

niranju strukture obrojčivanje ili numeracija – obilježivanje strukturnih
dijelova brojevima, bilo samostalno bilo u kombinaciji sa slovima, riječi-
ma i bjelinama. Dva su osnovna tipa obrojčivanja strukturnih dijelova:
• klasična numeracija (različite kombinacije rimskih i arapskih broje-

va, velikih i malih slova abecede, riječi i sintagma)
• arapska numeracija (samo arapski brojevi u grozdovima)
Klasična numeracija Arapska numeracija

I. I. dio 1.
A. 1. 1.1.
B. 2. 1.2.
II. II. dio 2.
A. 1. 2.1.
B. 2. 2.2.
C. 3. 2.3.
III. III. dio 3.
Slika III. 2.2.5. Dva tipa numeracije strukturnih dijelova akademske proze
252

U oba osnovna tipa moguće su različite varijacije i kombinacije. Brojev-
ne oznake katkad su praćene riječima i rečenicama koje sažimaju sadržaj
strukturnih dijelova. Koji ćete sustav obilježivanja odabrati, ovisi o vašoj
temi, o dogovoru s mentoricom ili mentorom, o standardima na vašemu
području i običajima na fakultetu ili odsjeku. Koji god sustav odabrali,
bitno je da uspostavite čvrstu hijerarhiju i jasno razlikujete sve strukturne
razine: dijelove, poglavlja, odjeljke, pododjeljke itd.
Naslovljivanje. Treći je korak u planiranju strukture naslovljivanje dije-

lova, poglavlja i odjeljaka. Katkad su naslovljeni i pododjeljci. Naslovi
dijelova i poglavlja rade se tehnikom eliptičnih rečenica koje izražavaju
tezu i glavne ideje. Naslovi odjeljaka i pododjeljaka grade se od ključnih
riječi ili kratkih rečenica koje izražavaju ideje toga odjeljka i pododjeljka
ili upućuju na dokaze. U konačnoj verziji, kada je postignuta logička ko-
herencija na svim razinama, naslovi se katkad mogu izbaciti. Premda ćete
svoj rad potpuno oblikovati tek u konačnoj verziji teksta (v. III. 7.3.2),
dobro je već pri planiranju naslova imati na umu osnovna načela obliko-
vanja dijelova, poglavlja, odjeljaka i pododjeljaka.
Dijelovi. Ako se vaš rad sastoji od dvaju ili više velikih dijelova, brojevi i
naslovi tih dijelova dolaze na posebnu stranicu. U klasičnoj numeraciji
valja paziti da dijelovi i poglavlja nisu obilježeni istim tipom brojeva. Ri-
ječ Dio može se i ne mora pisati. Ako je jedan dio obilježen brojem i na-
slovom, tako trebaju biti obilježeni svi dijelovi. Naslovne stranice dijelova
najčešće se ne paginiraju, ali njihov broj ulazi u konačan zbroj.
Poglavlja. Svako poglavlje počinje na posebnoj stranici. Numerira se i/ili
naslovljuje na vrhu stranice. Riječ Poglavlje može se i ne mora pisati. Bro-
jevi i naslovi poglavlja razlikuju se tipografski od brojeva i naslova viših
jedinica, dijelova, i nižih jedinica, odjeljaka i pododjeljaka.
Odjeljci i pododjeljci. Poglavlja se katkada dijele u odjeljke, a odjeljci u
pododjeljke i još niže jedinice. Ako u manje složenome radu ili u po-
glavlju imate samo nekoliko odjeljaka, možete ih obilježiti bez brojeva i
naslova, jednostavnim tipografskim postupkom – dodatnim proredom,
odnosno praznim retkom. Kada se dijelovi označuju samo tipografskim
253

postupkom, tada, ako se prazni redak nađe na kraju ili na početku stra-
nice, u rukopisu koji se priprema za tisak treba rukom naznačiti mjesto
praznoga retka. Takva je uputa potrebna likovnom uredniku kako ne bi
previdio skrivenu bjelinu.
Ako u složenim radovima (duljemu seminarskom radu, diplomsko-
me radu, magistarskoj tezi ili doktorskoj disertaciji) imate više odjeljaka,
pododjeljaka i još nižih jedinica, možete ih opskrbiti naslovima. Naslovi
odjeljaka i pododjeljaka podliježu osobito finoj tipografskoj mehanici.
Svaka se razina mora dosljedno razlikovati od drugih razina, a više razine
trebaju biti vizualno uočljivije. Ako rabite dvije razine naslova, možete
ih jasno razlikovati uporabom podebljanoga pisma (viša razina) i kosoga
pisma (niža razina). Naslovi odjeljaka i pododjeljaka mogu biti izdvo-
jeni ili centrirani (tada bez točke na kraju) ili stavljeni na lijevi rub tek-
sta (tada s točkom na kraju). Zbog složene građe u ovome su priručniku
(npr. u ovome odjeljku) rabljena tri tipa naslova odjeljaka i pododjeljaka:
numerirani, podebljanim pismom i tipografski izdvojeni (prva razina),
podebljani na lijevome rubu (druga razina) i kosim pismom na lijevome
rubu (treća razina). Ako rabite više od dvije ili tri razine naslova, morate
biti oprezni u tipografskome izdvajanju različitih razina kako ne bi došlo
do logičkoga kaosa.
Stranica nikada ne završava naslovom. Da biste to izbjegli, dodajte po-
treban prored kako bi se naslov pojavio na sljedećoj stranici.
2.2.6. Loš plan strukture
Tri su najčešće pogrješke u planiranju strukture akademske proze (usp.

Turabian, 2007: 62–63). To su:
Osobna priča o vlastitome istraživanju. Akademska se proza može

shvatiti kao oblik argumentacijske naracije u kojoj su ideje glavni „juna-
ci“, a struktura „priča“ o tim „junacima“ (v. dolje 2.3.10, Tijelo teksta i su-
vremena naratologija). To ne znači da takvu znanstvenu „priču“ možete
254

ispričati na literaran način, kao osobno izvješće. Nastavnice i nastavnici,
mentorice i mentori ne žele čuti vaše osobno izvješće o projektu, nego
konkretne probleme, tijekove misli i dokaze za vaše ideje. Oni očekuju
argumentacijsku prozu, a ne osobnu priču. Stoga nemojte planirati svoj
akademski rad kao osobnu priču u kojoj ste vi glavni lik. Glavni lik u
akademskoj prozi niste vi, nego vaša teza. Od toga se pravila može od-
stupiti samo ako postoji kakvo osebujno, za tijek izlaganja važno osobno
iskustvo.
Kolaž citata i parafraza. Akademska proza ne smije biti kolaž citata i

parafraza. Cilj nije pokazati što ste sve pročitali, nego koji ste problem
uočili i kako ste ga riješili. Ako citate i parafraze propisno ne obilježite,
upadate u opasnu zonu plagiranja i plagijata. Ako ih sve propisno obi-
lježite, ali ih ne povežete u suvislu cjelinu, tekst će djelovati kao nečitka
arabeska tuđih misli bez originalne ideje i logičkoga sklada. Stoga nemoj-
te prepisivati bilješke o pročitanoj literaturi ni planirati svoj rad kao zbir-
ku citata i drugih susreta s tuđim tekstovima. Ne pokazujete načitanost,
nego argumentirate vlastite ideje.
Mehanički raspored. Napokon, loša je struktura mehanički raspored

građe. Ako je vaša tema, primjerice, Kulturni stereotipi u A. G. Matoša i
Miroslava Krleže, nemojte najprije obraditi Matoševe, pa onda Krležine
stereotipe. Radije izdvojite tipove stereotipa (rodni, nacionalni, klasni),
pa unutar tih topika usporedite naizmjence oba pisca.
2.2.7. Dobar plan strukture
U prirodnim, tehničkim i srodnim znanostima struktura je unaprijed

zadana. Sadržava ove dijelove: Uvod – Metode i materijali – Rezultati
– Rasprava – Zaključak. Ako radite akademski rad u znanostima gdje
postoji takav model strukture, jedini je ispravan plan pridržavati se zada-
noga modela (v. dolje 2.3.10, Model IMRAD).
255

Ako radite akademski rad iz humanističkih znanosti, takve zadane struk-
ture nema, pa strukturu trebate zamisliti sami u skladu sa svojom temom
i očekivanjima publike. Pri tome učinite ovo:
• Naslovite dijelove rečenicama i ključnim riječima iz teze i glavnih

tvrdnja te ih rasporedite u skladu s razvojem argumentacijske logike
teme i potrebama publike za jasnim logičkim slijedom.
• Odredite hijerarhiju među strukturnim jedinicama.
• Odaberite tip i veličinu slova u naslovima dijelova.
• Odaberite u skladu s temom numeraciju i dosljedno je provedite.
Dobar je plan strukture onaj u kojemu sadržajna logika vaše teme odgo-
vara logičkoj strukturi dijelova i potrebama publike. Kako ćete uskladiti
te dvije logike: logiku teme i logiku strukture, te sve to povezati s lakim
razumijevanjem i uvjerljivošću? Pregledat ćete prethodni sadržaj, bez ob-
zira na to jeste li radili samo po tome konceptu ili ste ga izradili u sklopu
radnoga nacrta. Ako ste radili po radnome nacrtu, pregledat ćete cijeli
nacrt. Posložit ćete pronađene razloge i dokaze iz bilježaka po predviđe-
nim poglavljima, pretražiti još jednom sve ključne riječi i provjeriti od-
govara li raspored poglavlja logičkomu slijedu vaše argumentacije, je li to
sve lako shvatljivo i uvjerljivo, što se može promijeniti i popraviti. Još ćete
jednom sve promiješati i vidjeti može li se napraviti bolji raspored. Pro-
matrat ćete različite mogućnosti rasporeda i preslagivati radni nacrt dok
ne dođete do najboljega rješenja za svoju temu i publiku. Više o strukturi
u odjeljku o tijelu teksta u ovome poglavlju, 2.3.10.
2.2.8. Nulla dies sine linea
Poznato je iskustvo da se ideje rađaju ili bolje formuliraju u tijeku pi-

sanja. Klasična poslovica kaže Nulla dies sine linea (Nijedan dan bez
retka). Pišite dok mislite i mislite pišući. Pisanje je istodobno mišljenje,
256

mišljenje se bistri u pisanju. Nemojte čekati da prva rečenica ili najbolja
ideja padnu s neba. One ne padaju s neba, nego dolaze iz glave. Odredi-
te dio dana posvećen pisanju vaše akademske proze, osobito ako je rad
dulji i zahtjevniji, poput diplomskoga rada, magistarske teze ili doktor-
ske disertacije. Bolje je pisati u kontinuitetu i s planom nego kampanjski
i bez plana.
2.2.9. Upoznajte sebe kao autoricu ili autora
Dobar je savjet znati kojemu tipu autorice i autora pripadate. Phyllis

Creme i Mary R. Lea analizirale su četiri tipa autorice i autora i nazvale
ih metaforički: ronilac, stokrpa, „veliki plan“ i graditelj. Ronilac uroni u
problem prije nego što jasno zna što i kako želi reći, istražuje i lovi ideje
u mutnim virovima pod vodom, pa tek nakon više pokušaja izroni na
površinu s jasnom idejom. Stokrpa će najprije napraviti pojedine dijelo-
ve, pa ih naknadno spojiti u cjelinu, dodajući poveznice u tijeku grad-
nje. Tip „veliki plan“ izgradit će cijeli plan precizno unaprijed, pohraniti
ga duboko u svijesti i raditi po tome planu premda cijeli plan nikada
nije na papiru. Napokon, graditelj će graditi po unaprijed zamišljenoj
strukturi dio po dio, sobu po sobu, sve dok ne nastane cijela skladna
građevina.
Svaki od tih tipova ima svoje probleme u pisanju, ali svaki u konačnici
izađe na kraj s pisanjem i sretno dovrši tekst. Tako ćete i vi. Pojedine au-
torice i autori pišu brzo, nabacuju rečenice, ne provjeravaju sve podatke,
nego puštaju da ih nose ideje i argumentacija. Oni će prvu verziju teksta
napisati brzo, ali će zato konačna redakcija trajati dulje. Druge autorice
i autori rade svaku rečenicu, svaki odlomak, svaki dokaz i svaki zarez do
savršenstva. Oni pišu sporije, ali zato konačna redakcija traje kraće. Upo-
znajte sebe kao autoricu, odnosno autora. Procijenite kojemu tipu auto-
rice, odnosno autora pripadate kako biste mogli uskladiti svoje pisanje s
vlastitim sklonostima. Tako ozbiljan znanstveni rad prestaje biti naporan
i težak i postaje radostan i lak.
257

Ronilac Stokrpa
„Veliki plan“ Graditelj
Slika III. 2.2.9. Četiri tipa autorice i autora. Izvor: Creme i Lea, 1997: 79–83.
258

2.2.10. Bolje mijenjati radnu verziju nego konačni tekst
U radnoj verziji teksta sve je moguće – od promjene teze do prikupljanja

novih dokaza za tezu. Ruski formalist Viktor Šklovskij utvrdio je da je
Tolstoj, pišući Rat i mir, potpuno promijenio radni nacrt romana pod
pritiskom dokumentarne građe o napoleonskim ratovima. Ako pišete
veći akademski rad poput doktorske disertacije, to je vaš akademski Rat
i mir. Držite se radnoga nacrta, ali ga, ako treba, dopunjujte i mijenjajte.
Ako vam se dok pišete radnu verziju koja ideja učini nejasnom ili trivijal-
nom, odbacite je ili revidirajte. Ako vam se koji argument učini slabim i
nedostatnim za vašu tezu, dopunite ga novim dokazima i novom potpor-
nom građom. Ako naiđete na novi dokaz, slijedite ga. Ako novi dokazi
obore vašu tezu, promijenite tezu. Pisanje akademske proze potraga je za
valjanim i snažnim dokazima. To je neprestano otkrivanje novih ideja,
novih dokaza i novih mogućnosti razumijevanja svijeta. Uživajte u proce-
su pisanja kako bi čitateljice i čitatelji (mentorica ili mentor, povjerenstvo
i zainteresirana znanstvena zajednica na seminaru ili obrani) mogli uživa-
ti u rezultatima vašega rada.
2.3. STRUKTURA I DIJELOVI AKADEMSKE PROZE
Od kakvih se glavnih dijelova sastoji bilo koji retorički diskurs, saznali

smo u kratkome osvrtu na drugi kanon klasične retorike u prvome odjelj-
ku ovoga poglavlja (v. gore 2.1.4). Sada ćemo vidjeti od kakvih se dijelova
može sastojati akademska proza. Ukratko ćemo opisati obvezne i neob-
vezne dijelove akademske proze te dati osnovne savjete kako postupati u
pisanju pojedinih dijelova.
259

Makrojedinice Obvezni dijelovi Neobvezni dijelovi
PRETHODNI Naslov Posveta
DIO Sadržaj Moto
Popis ilustracija
Popis kratica
Predgovor
Zahvala
OSNOVNI Uvod
TEKST Tijelo teksta
Zaključak
ZAVRŠNI DIO Bibliografija Dodatci
Literatura Rječnik manje poznatih riječi
Sažetak Popis suradnica i suradnika
Ključne riječi Bilješke na kraju teksta
Kazalo imena i pojmova
Životopis pristupnice ili
pristupnika
Slika III. 2.3. Struktura akademske proze:

Obvezni i neobvezni dijelovi raspoređeni u tri makrojedinice
2.3.1. Naslov
Naslov je prva, najkraća obavijest o temi. To je najvidljiviji i najčitaniji dio

znanstvenoga teksta (Silobrčić, 2003: 36). U naslovu dolazi do izražaja
autoričina i autorova sposobnost sinteze da u maksimalno sažetu obli-
ku točno odrede sadržaj, katkad i osnovnu ideju ili otkriće svojega rada.
Naslov se gradi od ključnih riječi eliminacijom svega nebitnoga ili kraće-
njem tezne rečenice.
260

Naslov može biti radni i konačni. Radni je naslov tema u širokome
smislu riječi, a konačni je naslov precizno određen predmet istraživanja –
„tema u najužem smislu riječi“ (Žugaj, 1989: 368). Radni je naslov vodič
za autora, a konačni je naslov vodič za čitatelja.
Ako se tema ne može sažeti u naslovu, dodaje se podnaslov. Naslov je
definicija predmeta (sadržaja) teme, a podnaslov je određenje aspekata
teme na kojima će biti naglasak istraživanja. Naslov je genus proximum, a
podnaslov je differentia specifica. Naslov je „prezime“, a podnaslov „ime“
akademske proze.
Naslov je važan u svakome susretu s tekstom – od stručnoga opisa do
izrade bibliografskih popisa i opisa. Služi kao predložak za obradbu u ka-
zalima i sažetcima te svrstavanje djela u računalne baze podataka. Naslov
je ključna informacija u pretraživanju literature. Poznavanje naslova ne
može zamijeniti čitanje, ali može presudno utjecati na to hoće li čitatelji-
ca i čitatelj posegnuti za vašim radom i kako će ga čitati.
Umijeće naslovljivanja pripada u vrhunsku tehniku akademskoga pi-
sma. Nije važno kada ćete smisliti naslov. Najviši akademski rad, dok-
torsku disertaciju, možete pisati pod radnim naslovom, pa tek na kraju
(svakako u vrijeme predaje sinopsisa) nasloviti svoj uradak.
Kakav treba biti naslov?
• točan
• informativan
• jasan
• jezično besprijekoran
• primjereno kratak
Što se ne smije rabiti u naslovu?
• kratice
• žargon
261

Primjeri dobro odabrana naslova doktorskih disertacija:
Dubrovačka ranonovovjekovna tragedija u kontekstu europske

tragičke dramaturgije: Ishodišta i problemi
(signatura: DCD ZG-331300/07)
Tranzicija u izdavaštvu i proizvodnja knjige kao kulturnoga kapitala

Generiranje atmosferskih vrtloga nad područjem Jadrana

Fenotipske i genotipske odlike zagorskih purana

Primjeri loše odabrana naslova doktorske disertacije:
Suočavanje sa stresnim situacijama izazvanim konfliktom između

profesionalne i obiteljske uloge: Uloga stilova suočavanja,
samopoimanja i percepcije socijalne okoline
(signatura: DCD-ZG-90)
Naslov je predug i stilski nedorađen (dva puta uloga i suočavanje).
Prilog analizi utjecaja promjena korisnih opterećenja grednih mostova

Naslov je stilski loš: niz genitiva.
262

Citokini i dušik-II-oksid kao čimbenici razaranja beta stanica gušterače
i prestanka u autoimunoj šećernoj bolesti miša
Naslov je nejasan: prestanka čega?
2.3.2. Posveta (neobvezno)
Posveta je neobvezni dio. Pojavljuje se u većim akademskim radovima, ma-

gistarskim tezama i doktorskim disertacijama. Iz vizure klasične retorike
to je argumentacija patosom, apel na emocije publike. Posveta u zapadnoj
kulturi ima dugu tradiciju. Pamćenje žanra, zapisano u europskoj humani-
stici, oduzelo je posveti spontanost i legitimnost. Klasične su posvete bile
„skrivene teorije“ (Pavličić, 2006) i metodološke rasprave upućene važnim
javnim osobama. Francis Bacon posvećuje utemeljiteljski tekst modernih
znanosti Novi organon britanskomu kralju s molbom da ostavi „po strani
jezikoslovce“ i založi se za „strogo prirodno i eksperimentalno opisivanje“
(Bacon, 1964: 10). Nakon ideoloških zloraba znanosti u 20. stoljeću posve-
te su najčešće osobne i privatne (roditeljima, supružnicima, djeci, prijatelji-
ma). Tek nakon pada komunizma, u doba kada je grad Osijek bio izložen
ratnim razaranjima, Viktor Žmegač osjetio je potrebu da u sklopu predgo-
vora znanstvenoj knjizi iz humanistike ispiše emocionalnu posvetu:
Knjiga je posvećena prijateljima iz osječke gimnazije

i njihovim sinovima koji su branili svoj grad.
(Žmegač, 1993: 9)
Posveta je osjetljivo mjesto patosa u akademskome pismu. Stoga je treba

rabiti suzdržano, bez ikakvih privatnih detalja ili ukrasa. U posveti tre-
ba izbjegavati obiteljske nadnevke kao što su obljetnice i godine rođenja,
vjenčanja i smrti, a u stilu pridjeve, uskličnike i druge emocionalno na-
bijene znakove. Stranica s posvetom najčešće se ne paginira. Posveta se
263

obično piše bez uvodnih riječi posvećeno ili posvećujem, osnovnim tipom
pisma i bez točke na kraju. Najjednostavniji je oblik posvete dativ imena
kojemu se posvećuje.
2.3.3. Moto (neobvezno)
U akademskim se radovima katkad pojavljuje moto ili epigraf – glasovita

izreka ili citat koji imaju značenje za odabranu temu ili za autoricu i auto-
ra osobno. Moto dolazi nakon posvete, ako je ima. Može doći na posebnu
stranicu ili, ako nema posvete, na jedan od naslovnih listova. U prvome
se slučaju paginira, a u drugome je bez paginacije. Ne treba staviti riječ
moto. Kod poznatih autora dovoljno je navesti prezime ispod citata bez
zagrade. Kod manje poznatih autora navodi se naslov djela, ali bez biblio-
grafskih podataka. Moto se katkad pojavljuje na početku poglavlja. Tada
vrijede ista pravila citiranja, tj. ne trebaju potpuni bibliografski podatci.
Moto se piše kao izdvojeni citat (v. III. 5.3.2) ili centrirano. Citati
se u motu ne stavljaju u navodnike, ali se mogu pisati kosim pismom.
Primjerice:
Knjiga za svakoga i ni za koga

Nietzsche
2.3.4. Sadržaj
Svaki akademski rad koji se sastoji od dijelova treba imati sadržaj. Sadr-
žaj je popis dijelova onim redoslijedom kako se pojavljuju u tekstu. Sa-
stavljen je od naslova i podnaslova pojedinih dijelova. Svrha je sadržaja
vizualno uprizorenje strukture rada, kako bi se omogućio uvid u logiku
kompozicije, a time i snalaženje u građi.
Sadržaj se može nalaziti na početku ili na kraju teksta. Postoje različite
tradicije. U hrvatskoj kulturi sadržaj danas u pravilu dolazi na početku.
To je praktičnije jer čitateljica i čitatelj odmah, već pri prvome susretu s
264

tekstom ili knjigom, imaju uvid u cjelinu, lako mogu steći ukupan pre-
gled građe te doći do onoga dijela koji ih zanima.
Struktura i oblik sadržaja nisu propisani, ali postoje opća načela. Sadr-
žaj se naslovljuje riječju Sadržaj (za razliku od Kazala imena i pojmova).
U sadržaj ne ulaze stranice koje mu prethode (naslovni listovi, posveta,
moto), ali ulaze sve stranice koje slijede iza njega u prednjemu dijelu,
osnovnome tekstu i završnome dijelu (v. sliku III. 2.3). Jedinice se u sadr-
žaj obično uključuju do druge ili treće razine.
Strukturne razine sadržaja prenose se točno onako kako slijede u tek-
stu. Prenose se vrste brojeva, velika i mala slova, tipografija. Brojevi strani-
ca obilježuju se na desnome rubu onim brojkama koje se nalaze na samim
stranicama (arapskim brojkama u kontinuiranoj paginaciji ili, u diferen-
ciranoj paginaciji, malim rimskim brojkama za uključeni prednji dio, a
arapskim brojkama za osnovni tekst i završni dio, v. III. 7.3.2, Obrojčiva-
nje stranica: Paginacija). Navode se samo prvi brojevi, a ne rasponci. Od
naslova do broja stranice vodi bjelina ili niz točaka. Primjerice:
SADRŽAJ
Predgovor 5
Uvod 7
Poglavlje I. 15
Prvi odjeljak 17
Drugi odjeljak 29
Itd.
Ili:
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . v
Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1
Poglavlje I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Prvi odjeljak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Drugi odjeljak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
Itd.
265

2.3.5. Popis ilustracija (ako treba)
Ako akademski rad ima manji broj likovnih priloga usko vezanih uz tekst,
ne treba izdvojiti popis kao zaseban dio. Ako ima više likovnih priloga
(tablica, grafikona, fotografija i sl.) samostalno raspoređenih u tekstu, sa-
stavlja se popis likovnih priloga i stavlja iza sadržaja. Ako vaš akademski
rad sadržava samo tablice ili samo slike, naslovit ćete popis Tablice ili Sli-
ke. Ako sadržava i tablice i slike, popis se najčešće naslovljuje Ilustracije.
Rabe se i izrazi likovni prilozi ili grafike.
Odjeljak Ilustracije može biti jedinstven ili diferenciran. U prvome
slučaju sve se ilustracije smatraju slikama u širem smislu, pa popis obu-
hvaća sve likovne priloge bez obzira na njihove vrsne razlike. U drugo-
me slučaju posebno se izdvajaju pojedine vrste ilustracija, pa se unutar
odjeljka Ilustracije izdvajaju zasebni pododjeljci naslovljeni Tablice, Sli-
ke, Karte i sl. Ako ilustracije nisu usko vezane uz tekst, donose se kao
dodatak na kraju rada. Tada se popis, ako treba, nalazi na početku toga
dodatka.
Ilustracije valja obilježiti – numerirati i opisati. Tablice se opisuju nas-
lovom, a slike potpisom, legendom ili tumačem (v. III. 4.3.2). Dugi nas-
lovi mogu se skratiti. Ilustracije se numeriraju arapskim brojevima. Nu-
meracija može biti jedinstvena kroz cijeli rad ili po poglavljima. Ako se
ilustracije u tekstu obilježuju u kontinuitetu kroz cijeli rad, tada se u po-
pis upisuje broj ilustracije, autor (ako postoji) i opis te na desnome rubu
broj stranice. Ako se ilustracije numeriraju po poglavljima, upisuje se broj
strukturnoga dijela i broj ilustracije. Moguće su i druge kombinacije (v.
potpise pod ilustracije u ovoj knjizi). Između naslova i broja stranice do-
lazi bjelina ili niz točaka, ovisno o tome koje je tipografsko načelo oda-
brano u prikazu sadržaja.
Diferencirani popis različitih likovnih priloga u kontinuitetu kroz ci-
jeli rad izgleda, primjerice, ovako:
266

ILUSTRACIJE
Slike
1. Potpis pod slikom 35
Itd.
Tablice
1. Naslov tablice 21
2. Naslov tablice 25
Itd.
Popis jednoga tipa ilustracija po poglavljima izgleda, primjerice, ovako:
SLIKE
1.1. Potpis pod slikom. . . . . . . . . . . . . . 31

Itd.
2.3.6. Popis kratica (ako treba)
U akademskome se pismu, kao i u svim znanstvenim radovima, često rabe

kratice za različite izvore, naslove, dokumente, osobe ili druge razine tek-
sta. Ako su kratice opće, ako ih nema puno i ako se mogu razjasniti u tek-
stu ili u bilješci pod tekstom, ne treba donositi poseban popis. Ako se u
tekstu pojavljuje veći broj posebnih ili manje poznatih kratica, sastavlja se
popis. Popis se naslovljuje Kratice. Jedinice se nižu abecednim redoslije-
dom. Popis kratica najčešće dolazi na početku rada iza popisa ilustracija.
Kratice i njihov opis smatraju se vizualnim znakom, a ne rečenicom.
Stoga na kraju opisa, osim kada to nalaže pravopis u pojedinome slučaju
267

(npr. nakon godine), ne dolazi točka. Kratica i njezin opis mogu se odvo-
jiti bjelinom ili crtom. Primjerice:
KRATICE
BMBD – Biblioteka Male braće u Dubrovniku

DAD – Državni arhiv u Dubrovniku
HNP – edicija „Hrvatske narodne pjesme“, I–IX, Matica hrvatska, Za-
greb, 1896.–1940.
IEF – Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
MH – Matica hrvatska
NSK – Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
PSHK – edicija „Pet stoljeća hrvatske književnosti“
RU – Kačić Miošić, Andrija: Razgovor ugodni naroda slovinskoga,
prir. T. Matić, „Stari pisci hrvatski“, knj. XXVII, HAZU, Zagreb,
1942.
s. – stih
SPH – edicija „Stari pisci hrvatski“
(Dukić, 1998)
2.3.7. Predgovor (neobvezno)
U nekim se tipovima akademske proze predgovor i uvod ne razlikuju.

Predgovor katkad stoji umjesto uvoda, uvod umjesto predgovora, a kat-
kad su oba tipa teksta spojena u jedan. I predgovor i uvod imaju paradok-
salan kronotop – dolaze na početku, a pišu se na kraju.
Ipak, između predgovora i uvoda postoje načelne razlike. Te su razlike
zapisane u samim terminima. Predgovor je općenitiji i kraći. To je go-
vor koji dolazi ispred teksta bez udubljivanja u njegov sadržaj. Uvod je
konkretniji i dulji. U njemu se govori pobliže o sadržaju. Predgovor je u
magistarskoj tezi i doktorskoj disertaciji neobvezan dio, a uvod obvezan.
Predgovor govori o uvjetima nastanka knjige, a uvod o samome tekstu.
268

Ako ste se u svojoj magistarskoj tezi ili doktorskoj disertaciji odlučili na-
pisati predgovor, možete uključiti ove elemente:
• istaknuti u najopćenitijim crtama važnost uočenoga problema i

specifičnost odabrane teme;
• navesti motive koji su vas doveli do izbora teme;
• naznačiti ciljeve rada;
• ako ste imali teškoća u prikupljanju građe, u terminologiji i sl., pred-
govor je mjesto da se na to osvrnete;
• na kraju predgovora možete zahvaliti institucijama i osobama koje su
vam pomogle u radu ili su na neki drugi način zaslužne za vaš uradak.
Predgovor se naslovljuje riječju Predgovor.
2.3.8. Zahvala (neobvezno)
Ako u vašemu radu nema predgovora ili imate velik popis osoba kojima
trebate zahvaliti, možete to učiniti u žanru zahvale predviđenom za tu
svrhu. Kao i posveta, zahvala je neobvezan dio akademske proze. Može
stajati u prethodnome ili završnome dijelu. To je kraći tekst u kojemu au-
torica, odnosno autor zahvaljuje osobama i institucijama koji su im teh-
nički ili savjetima pomogli u izradi diplomskoga rada, magistarske teze ili
doktorske disertacije. Zahvala se naslovljuje riječju Zahvala.
Zahvala je vrlo česta u radovima iz prirodnih i tehničkih znanosti, jer
su oni neizvedivi bez institucionalne i kolektivne potpore. Kao što izda-
vač pri objavljivanju knjige mora tražiti autorska prava, tako prije nego
što u svome radu zahvalite određenim osobama valja te osobe pitati za
dopuštenje da im se u tome kontekstu pojavi ime.
U zahvaljivanju ne treba pretjerivati ni formalno ni sadržajno. Formalno
je pretjerivanje neukusno, a sadržajno može dovesti u bludnju o stvarnome
269

autorskom doprinosu. Zahvala je mjesto gdje dolazi do izražaja vaš znan-
stveni etos i gdje djelujete na emocije publike argumentom patosa. Stoga u
zahvalama, kao i u svim emocionalnim dijelovima akademskoga pisma, tre-
ba postupati oprezno i suzdržano. Nemojte zahvaliti majci i ocu što su vas
donijeli na svijet i omogućili vam studij ili mužu što je išao na tržnicu dok
ste vi pisali doktorsku disertaciju. Ako već želite napisati zahvalu u osob-
nome tonu, budite svjesni žanra i ublažite apel na emocije. Primjerice:
Zahvaljujem mentorici dr. sc. Ines Prici što je strpljivo slušala moje opserva-
cije o ljubavi, što se trudila razumjeti isječke tekstova koje sam joj donosila
na čitanje, što je slala razne inspirativne članke i požrtvovno klimala glavom
na sve moje nedoumice o smislu života i pisanja, za sve što je činila, a nije u
opisu mentora.
Hvala ženama iz „dječje sobe“ Instituta za etnologiju i folkloristiku. Posebice
dr. sc. Suzani Marjanić, kojoj će se, vjerojatno, malo od toga ovdje napisanoga
svidjeti, no koja me – a znam da će me i dalje – obasipala podacima i građom.
Hvala ravnatelju istog Instituta dr. sc. Ivanu Lozici što me pustio kući da u
miru pišem sve što sam naučila o ljubavi, a što ću se sada usuditi reći.
I konačno, hvala mojim prijateljicama Marini, Nives i Saši koje su pomagale
na raznorazne načine. (Škokić, 2004)
2.3.9. Uvod
Što je uvod? Uvod je prvi dio osnovnoga teksta u kojemu se privlači po-
zornost publike i ističe važnost teme, daje kontekst istraživanja i prijepor-
na mišljenja, formulira vlastita teza i po potrebi naznačuje tijek argumen-
tacije (v. gore 2.1.4, Uvod).
Po položaju u tekstu uvod može biti:
• prvi od tri dijela osnovnoga teksta (uvod, tijelo teksta, zaključak)

• dio prvoga poglavlja
• dio bilo kojega poglavlja (zaseban uvodni odlomak)
270

• uvod u odlomak (uvodna rečenica kojom počinje odlomak)
• uvod kao poseban žanr – primjerice, Uvod u književnost
U kraćim akademskim radovima poput argumentacijskoga eseja uvod je

najčešće prvi odlomak ili nekoliko uvodnih rečenica u prvome odlomku.
U duljim akademskim radovima poput diplomskoga rada, magistarske
teze i doktorske disertacije uvod je prvi dio kojim počinje osnovni tekst.
Kao poseban dio uvod se naslovljuje riječju Uvod.
Optimalan je opseg uvoda oko 10% ukupnoga opsega osnovnoga tek-
sta. Piše se dva puta: u sklopu radnoga nacrta ili radne verzije samo za vas
i ponovno u vrijeme ili nakon revizije konačnoga teksta za čitateljice i či-
tatelje. Nema strogih pravila za pisanje uvoda u akademskoj prozi, ali po-
stoje standardni elementi. Općenito je pravilo: što kraći uvod, to bolje.
Standardni elementi uvoda. Četiri su standardna elementa u uvodu kra-

ćih akademskih radova (prilagođeno po Turabian, 2007: 64–65):
• kontekst istraživanja
• vapijuća praznina i vlastito istraživačko pitanje
• važnost i doprinos istraživačkoga pitanja
• odgovor na pitanje: tezna rečenica
Kontekst istraživanja. Osvrnite se na stanje u svojemu području i osigu-

rajte kontekst istraživanja u koji ćete smjestiti temu. Osnovni je savjet:
nemojte navesti sve što ste pročitali ni pokazivati načitanost. Osobito ne-
mojte navoditi pomodne autoritete samo zato što ste ih upravo pročitali
ili što ih svi citiraju. Mentorice i mentori, čitateljice i čitatelji to ne cijene,
pa ćete postići suprotan učinak. Oni ne žele vidjeti vašu erudiciju, nego
koncentraciju na temu. Navedite samo pomno birane izvore strogo veza-
ne uz vašu temu koje ćete u svome radu dopuniti ili korigirati.
Vapijuća praznina i vlastito istraživačko pitanje. Postavite istraživačko pi-
tanje u obliku vapijuće praznine koja traži odgovor i izgradite vlastitu
nišu u koju ćete smjestiti svoju temu. Stilizirajte istraživačko pitanje kao
271

potrebu za hitnim odgovorom na tu prazninu koju drugi nisu uočili i
naznačite u čemu je novost vašega pristupa u odnosu na dosadašnju li-
teraturu. Akademski je stil tu vrlo otvoren. Povežite kontekst i vlastito
istraživačko pitanje konektorima (međutim, dakako, bilo kako bilo i sl.)
ili pogledajte u praksi kako to rade iskusne znanstvenice i znanstvenici.
Važnost i doprinos istraživačkoga pitanja. Odredite doprinos vašega pita-
nja problematici, što je novo u vašemu pitanju i zašto je bilo vrijedno po-
staviti to pitanje. Tako ćete svomu istraživanju dati širi obzor i ujedno
motivirati čitateljice i čitatelje da vas slijede.
Odgovor na pitanje: Tezna rečenica. Napokon, postavlja se pitanje kada
ćete, kako i gdje otkriti svoju tezu i jasno nagovijestiti ili izreći teznu re-
čenicu. Vaša je tezna rečenica prikvačena ili zalijepljena na prvu strani-
cu radnoga nacrta kao misao vodilja kroz labirinte istraživanja (v. III.
1.3.16). Konzultirani priručnik navodi dvije mogućnosti: da tezu stavite
na kraj uvoda i početak zaključka ili je ostavite skrivenu u radnome na-
crtu te je stavite tek na početak zaključka, kao kulminaciju istraživanja.
Priručnik savjetuje prvu varijantu kao bolju. Ako teznu rečenicu ponu-
dite na kraju uvoda, morate paziti da je na početku zaključka ponovite u
novome ruhu. Ako se odlučite teznu rečenicu čuvati do zaključka, kao
veliki finale, morate paziti da se iz vašega istraživačkoga pitanja već nazire
odgovor. Formulacija teze u uvodu, bilo implicite bilo eksplicite, vodič
je za vas kako biste se ograničili samo na potrebne dokaze, ali ujedno i
putokaz za čitateljice i čitatelje kako bi vas mogli lakše slijediti. Nemoj-
te kriti svoju glavnu ideju. Navijestite je ili izrecite na kraju uvoda i još
jednom, u drugome ruhu, ponovite na početku zaključka. Čitateljice i
čitatelji rado će vidjeti vašu glavnu ideju izrečenu u jasnoj teznoj rečenici.
Nemojte pretpostavljati da oni znaju za vašu ideju. Oni ne znaju ono što
im niste rekli. Stoga kratko i jasno recite ili nagovijestite ono što trebaju
znati, a to je prije svega vaša glavna ideja.
Ako pišete kraću akademsku prozu o temi Rodni stereotipi u Miroslava
Krleže: Ženski likovi u romanu „Povratak Filipa Latinovicza“, standardni
uvodni odlomak mogao bi glasiti ovako:
272

Djelo i osoba Miroslava Krleže obrađeni su u literaturi na različite načine.
Posebna je pozornost bila posvećena Krležinoj biografiji (Lasić), interpreti-
rala su se pojedina djela (Frangeš, Lasić i dr.), proučavao se Krležin jezik i stil
(Kuzmanović, Pranjić), Krležino se djelo istraživalo u europskome kontekstu
(Žmegač, Flaker), pronalazile su se intermedijalne homologije sa slikarstvom
(Flaker) [kontekst dosadašnje literature]. Ostala je međutim neistražena rod-
na problematika i stereotipija u Krležinu djelu. Iz rodne vizure postavlja se
pitanje: Kako je Krleža vidio i gradio ženske likove? [otkrivanje vapijuće pra-
znine u literaturi, izgradnja vlastite niše i postavljanje istraživačkoga pitanja].
Odgovor na to pitanje omogućit će nam razumijevanje problematike rod-
nih, ali i drugih (nacionalnih, klasnih) identiteta u Krležinu opusu te nam
otvoriti nove mogućnosti u razumijevanju ideologije u estetskim reprezenta-
cijama svijeta [važnost pitanja i motivacija za publiku]. Premda Krležini žen-
ski likovi katkad krše građanske norme (primjerice, Laura Lenbach), roman
Povratak Filipa Latinovicza razigrava rodne stereotipe. Rodni stereotipi u
Krležinu oblikovanju ženskih likova dio su dublje androcentričnosti moder-
ne kulture [tezna rečenica].
Uvod u doktorskoj disertaciji. Četiri standardna elementa mogu biti

različito raspoređena i dopunjena ovisno o znanstvenome području, žan-
ru akademske proze, temi ili osobnim sklonostima. U uvodu doktorske
disertacije osim standardnih elemenata pojavljuju se i drugi elementi, pri-
je svega osvrt na metodologiju i naznaka strukture rada. Standardni su
elementi uvoda u doktorskoj disertaciji:
• Kontekst: Osigurajte kratak pregled dosadašnjih istraživanja i lite-

rature.
• Vapijuća praznina: Uočite hitan problem, odredite vlastitu nišu u
dosadašnjoj literaturi i postavite istraživačko pitanje.
• Važnost i doprinos istraživačkoga pitanja: Odgovorite u čemu je no-
vost vašega istraživačkog pitanja, zašto je ono važno i kakav će biti
njegov doprinos na vašemu području.
• Osvrt na metodologiju: Navedite osnovne metode kojima ćete se slu-
žiti u tijeku izlaganja i argumentacije.
273

• Nacrt strukture: Naznačite tijek argumentacije po dijelovima i po-
glavljima (klasična raščlamba).
• Odgovor na istraživačko pitanje: Izrecite (ili barem naznačite) teznu
rečenicu, tvrdnju koju ćete u disertaciji potkrijepiti argumentima;
čitateljice i čitatelji žele znati (ili barem naslutiti) vašu tezu kako bi
lakše mogli pratiti dokazni postupak.
Neformalan uvod: Retorički mamci. U manje formalnim esejima, koji

mogu biti domaća akademska zadaća, ili u argumentacijskoj prozi isku-
snih autora uvod može sadržavati retoričke i stilske mamce čitateljske po-
zornosti. To mogu biti:
• neobični statistički podatci

• zadivljujući citati
• mišljenje eksperata o problemu koji će biti predmet rasprave
• zanimljive anegdote
• šokantne tvrdnje ili dojmljive metafore
Tako Viktor Žmegač počinje studiju Zbilja kao književni fenomen fiktiv-
nim narativom o izvanzemaljcima koji se nakon nuklearne ili druge ka-
tastrofe spuštaju 2300. iz svemira na Zemlju. Neobični posjetitelji nalaze
među ostatcima ljudske civilizacije knjige, uglavnom modernističke ro-
mane iz doba oko 1900. godine, te na temelju tekstova kao što su U potra-
zi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta i Čarobni brijeg Thomasa
Manna pokušavaju rekonstruirati zbilju toga doba. Takvom znanstveno-
fantastičnom pričom u uvodu ozbiljne studije iskusni je autor privukao
pozornost čitateljica i čitatelja te im olakšao pristup složenoj problema-
tici u daljnjemu tijeku rasprave, gdje će dokazati suprotnu tezu: kako je
odnos književnosti i zbilje snažno obilježen književnim konvencijama, a
ne zrcaljenjem zbilje u književnosti, kao što se često vjeruje (usp. Žmegač,
1982: 81–82).
274

2.3.10. Tijelo teksta
Što je tijelo teksta? Glavno tijelo teksta (engl. the main body of the text)
ili, jednostavno, tijelo teksta, središnji je dio akademske proze. Uz uvod i
zaključak to je najvažniji dio osnovnoga teksta. Tijelo teksta jest mjesto
na kojemu se izlaže i razrađuje tema te izvodi argumentacija – navode
razlozi, citati, činjenice, statistički podatci i druga građa koji dokazuju
glavnu ideju ili tezu. U toj terminologiji osnovni je tekst zamišljen po
analogiji s ljudskim tijelom: uvod su autoričine i autorove ruke ispružene
čitateljicama i čitateljima, tijelo je teksta trup argumentacije, a zaključak
su noge kojima se autorica i autor još jednom čvrsto upiru u dokazanu
tezu i predaju je čitateljicama i čitateljima. Ako je uvod obećanje publici,
tijelo je teksta ispunjenje toga obećanja. Ništa što je rečeno u uvodu ne
smije biti propušteno ni nedorečeno u tijelu teksta. Ako dođe do većih
odstupanja, uvod treba uskladiti s tijelom teksta ili ga nanovo napisati.
Manje pomake u tijeku argumentacije, do kojih može doći u tijelu tek-
sta, dovoljno je obrazložiti u zaključku. Bitno je da čitateljice i čitatelji ni
u jednome segmentu ne budu iznevjereni, tj. da svi dijelovi tijela teksta
budu u funkciji obrazlaganja i argumentacije glavne ideje ili teze.
Struktura i opseg tijela teksta. Tijelo teksta sastoji se od poglavlja, odjelja-

ka, pododjeljaka i najmanjih argumentacijskih jedinica – odlomaka. Op-
seg mu je 80-85% osnovnoga teksta. Dijelovi tijela teksta pišu se po općim
i posebnim načelima tehničkoga oblikovanja (v. gore 2.2.5. i III. 7.3.2).
Opće je pravilo dobre strukture tijela teksta koherentna podjela gra-
đe u dijelove. Dijelovi trebaju odgovarati sadržajnoj logici teme i potre-
bama publike za jasnim slijedom argumentacije. Koliko će biti dijelova i
kakva će biti struktura tih dijelova, za to ne postoje univerzalna pravila.
Drukčije će se pisati tekst iz empirijske ili eksperimentalne teme u prirod-
nim, tehničkim i srodnim znanostima, a drukčije tekst iz teorijske teme u
društvenim i humanističkim znanostima (v. dolje 2.3.10, Model IMRAD i
Struktura doktorske disertacije). Izbor i raspored dijelova ovise o znanstve-
nome području i polju, žanru, vrsti teme i očekivanjima publike. Uz opće
275

znanstvene metode svaka se znanost služi vlastitim specijalnim metoda-
ma i vlastitim topikama (temama, terminima, metodama), a svaka auto-
rica i autor vlastitim stilom. Stoga su već klasični retoričari, kada je riječ o
raspoređivanju građe, manje inzistirali na propisanim dijelovima kanona
dispozicije, a više na slobodnu izboru i procjeni u kojoj će retoričkoj situa-
ciji koji raspored građe biti prikladan za temu i publiku (v. gore 2.1.3).
Klasična dispozicija i suvremena kompozicija. Klasična retorika stvo-

rila je dva osnovna modela dispozicije: model od šest dijelova diskursa i
model od pet dijelova diskursa (v. gore 2.1.4). Shema osnovnoga modela
od šest dijelova –uvod, četiri dijela tijela teksta i zaključak – dala bi se pri-
kazati u tehnici postavljanja pitanja i odgovora ovako:
1. Uvod – ZAŠTO?
predstavljanje teme i teze
Tijelo teksta
2. Naracija – pregled literature TKO? ŠTO? KADA? GDJE?
i kontekst istraživanja
3. Raščlamba – nacrt KAKO?
strukture i tijeka
argumentacije
4. Potvrda – argumentacija ČIME?
teze
5. Pobijanje – protu- PA ŠTO ONDA?
argumenti, ograničenje ili NIJE, NEGO!
pobijanje teze
6. Zaključak – sažetak
argumenata, teza i DAKLE STOGA!
argumenti u širem
kontekstu
Slika III. 2.3.10, Klasična dispozicija i suvremena kompozicija.
Shema klasične dispozicije od šest dijelova
276

U drugoj varijanti, dispoziciji od pet dijelova, raščlamba ili podjela nije poseb-
no izdvojena, pa tijelo teksta sadržava tri dijela: naraciju, potvrdu i pobijanje.
Klasična dispozicija s oba osnovna modela zadržala se u znanstvenome
i akademskome diskursu sve do suvremenosti. Ironijom kulture, upravo u
doba progona retorike iz škole na kraju 19. stoljeća i zaborava discipline u
velikome dijelu 20. stoljeća, dva su se klasična modela dispozicije presvu-
kla u novo ruho i utjelovila u dva stabilna modela moderne kompozicije
u znanstvenome i akademskome diskursu. To su visoki znanstveni model
IMRAD i popularni pedagoški model u Sjedinjenim Američkim Država-
ma, tzv. „esej od pet odlomaka“ ili „tema u pet odlomaka“.
Model IMRAD. Na kraju 19. stoljeća, u doba institucionalizacije mo-

dernih znanosti, stvoren je čvrst model kompozicije teksta u prirodnim
znanostima. Model je nastao prilagodbom i preoblikovanjem klasične
dispozicije. U suvremenoj terminologiji model je poznat pod kraticom
IMRAD. Kratica dolazi od engleskih termina uvod (Introduction) – me-
tode i materijali ili metodologija (Methods and materials, Methodology)
– rezultati (Results) i (and) – rasprava (Discussion). Uz uvod i zaključak
tijelo teksta u modelu IMRAD čine metode i materijali, rezultati i ras-
prava. Struktura i opseg toga modela kodificirani su i izgledaju otprilike
ovako:
Osnovni nacrt Osnovni opseg

1. Uvod 10%
2. Metode i materijali
3. Rezultati 80 – 85%
4. Rasprava
5. Zaključak 5–10%
Slika III. 2.3.10, Model IMRAD. Struktura i opseg
U sklopu zadane strukture moguće su manje preinake. Primjerice, pre-

gled literature može biti dio uvoda ili zasebna jedinica, materijali i me-
277

tode mogu biti sjedinjeni u odjeljak o metodologiji, a rasprava i rezultati
mogu se stopiti u jednu strukturnu jedinicu. Unatoč mogućim varijaci-
jama model čini čvrstu strukturu i osnovni oblik kompozicije u prirod-
nim i srodnim znanostima. Taj je model kompozicije utemeljio diskurs
prirodnih znanosti, a po načelu analogije proširio se na sve empirijske
znanosti, te danas čini temelj strukture svih empirijskih tema u suvreme-
nim znanostima. Tako je klasična retorika preko kompozicije IMRAD
položila temelje modernoga znanstvenog diskursa.
Esej od pet odlomaka. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se

retorika poučavala i kada je u Europi bila izbačena iz nastavnih programa,
1. Prvi odlomak Privlačenje pozornosti/kontekst

Uvod Vlastito pitanje
Važnost istraživanja/teme
Teza ili stajalište
Tijelo teksta
2. Drugi odlomak Prva ideja
Potpora 1
Potpora 2
Potpora 3
3. Treći odlomak Druga ideja
Potpora 1
Potpora 2
Potpora 3
4. Četvrti odlomak Treća ideja
Potpora 1
Potpora 2
Potpora 3
5. Peti odlomak
Zaključak Sažetak argumenata
Teza i argumenti u širem kontekstu
Konačni sud i motivacija za djelovanje
Slika III. 2.3.10.a, Esej od pet odlomaka. Shema
278

klasični je kanon dispozicije doživio preobrazbu u popularnom „eseju od
pet odlomaka“ (engl. five-paragraph essay) ili „temi u pet odlomaka“. Kao
podloga za taj model poslužila je klasična dispozicija u pet dijelova. Raz-
lika je međutim u tome što je esej od pet odlomaka u svome osnovnom
obliku pedagoška simplifikacija klasičnoga predloška. Tu nema dijela o
tuđim mišljenjima i oporbenim pozicijama, pa argumentacija ide jedno-
strano: pružaju se dokazi samo za vlastitu tezu i vlastito stajalište. Glaso-
viti jednostavni esej od pet odlomaka sadržava jedan uvodni odlomak, tri
odlomka potpore za vlastitu tezu i zaključak.
Taj model čini temelj pouke pisanja u američkoj srednjoj školi i na
sveučilištu. U osnovnoj se školi rabi verzija sa slikama, tzv. painted essay.
Zbog jednostavne troslojne strukture – uvod, tri odlomka tijela teksta i
zaključak – model se popularno naziva „hamburgerski esej“. Metafora je
dobila i svoj vizualni oblik.
Slika III. 2.3.10.b, Esej od pet odlomaka. „Hamburgerski esej“: Vizualni prikaz
(http://www.sparknotes.com/testprep/books/act/chapter7section3.rhtml, 7. travnja 2010)
Složeniji je oblik esej od pet dijelova, persuazivni ili argumentacijski esej.

Duljina mu može varirati od kraćega eseja do poglavlja u knjizi ili cijele
knjige. Građen je na klasičnoj dispoziciji koja uključuje i suprotna stajali-
šta: uvod, naracija, potvrda, pobijanje i zaključak.
279

Kako izgraditi tijelo akademskoga teksta? U izradi strukture tijela aka-
demskoga teksta načelno su moguće tri situacije:
• kada postoji zadani model strukture

• kada postoje smjernice za izradu strukture
• kada nema ni modela ni smjernica, pa strukturu morate izumiti
sami
Ako radite empirijsku temu, od vas se najčešće očekuje izrada strukture

po modelu IMRAD, uz mogućnost manjih preinaka i prilagodba vašoj
temi. Ako niste upoznati s modelom ili se osjećate nesigurno, dobar je
savjet uzeti reprezentativan uzorak iz literature i slijediti ga. Klasični su se
retoričari često služili metodom imitacije. Kada je riječ o zadanoj struk-
turi, imitacija je najbolje rješenje.
Katkad nema zadanoga modela strukture, ali vam nastavnice i nastav-
nici daju smjernice kako ćete razviti temu i rasporediti građu. U tome
slučaju obradit ćete temu po danim smjernicama i stvoriti u skladu s nji-
ma prikladan model strukture. Ako nastavnice i nastavnici daju zadaću s
riječima kao što su „Istraži (analiziraj, izloži) najpoznatije metodologije
u znanosti o književnosti 20. stoljeća“, dobili ste jasnu uputu. Temu ćete
razviti i građu podijeliti u kategorije kao što su ruski formalizam, američka
nova kritika, strukturalizam, Zagrebačka književnoznanstvena škola itd.
Ako pak uputa za pisanje glasi „Usporedi Zagrebačku i Tartušku školu“,
jasno je da ćete temu razviti po misaonoj shemi sličnosti i razlika. Ako
uputa glasi „Nabroji, opiši, navedi osnovne značajke Zagrebačke škole…“,
svoje ćete informacije i podatke rasporediti po shemi nabrajanja: prvo,
drugo, treće i sl.
Svi radovi nemaju zadanu strukturu niti vam nastavnice i nastavni-
ci uvijek daju smjernice kako obraditi temu i rasporediti građu. Kada
model strukture ne postoji ili kada niste dobili smjernice, što je često
u višim akademskim radovima, morat ćete prikladan raspored dijelova
izumiti sami. Već i sama riječ „izumiti“ kaže da između invencije i dispo-
280

zicije nema oštre granice te da i sama dispozicija može biti čin otkrivanja.
Otkrivanje prikladne strukture može djelovati kao nesavladiv problem,
osobito u većim radovima s opsežnom građom. Ne dajte se zbuniti. Kao
i u mnogim drugim situacijama akademskoga pisma, uvijek postoji rješe-
nje. Potražite pomoć klasične retorike. Ona će vam ponuditi provjerenu
metodu za izradu kompozicije i strukture – opće retoričke topike.
Retoričke topike i akademsko pismo. Zbog različitih tradicija u dugoj

povijesti retorike tópoi i topike nisu jednoznačni pojmovi. Stoga ih svaki
put treba razjasniti i prilagoditi kontekstu u kojemu ih rabite. Aristotel
je, kao što znamo, razlikovao opće topike, misaona „mjesta“, sheme, strate-
gije i metode logičkoga mišljenja svojstvene svakom uvjerljivom govoru,
te posebne topike karakteristične za pojedine vrste govora (kod njega su to
bili sudski, politički i svečani govor, a kod vas je to akademsko pismo).
Otac zapadne logike pri tome je u općim topikama razlučivao misaone
strategije svojstvene samomu govoru (unutarnji tópoi) i one koje dolaze
izvan govora i samo se u njemu primjenjuju (vanjski tópoi – svjedočan-
stva, maksime kao opća mjesta u kolektivnoj svijesti, mišljenje autoriteta
i sl., u akademskome pismu to su ideje i dokazi iz vaših izvora) (v. II. 4.10.
i II. 4.11. te III. 1.3.12).
Koliko ima općih retoričkih topika? To je teško reći. Suvremene re-
toričarke i retoričari nastoje opće topike svesti na što manji broj (četiri,
pet, sedam, deset), najčešće u određenome teorijskom i pedagoškom
kontekstu. Termin opće topike pri tome se vrlo često prevodi u termine
kao što su „strategije“ za razvijanje teze i organizaciju građe, „metode“,
„pristupi“, „misaone sheme“, „konstrukcijski obrasci“, „kompozicijska
načela“, „načela organizacije“ i sl. Budući da je ovdje riječ o akademsko-
me pismu kao osebujnu obliku argumentacijskoga diskursa, uz klasičan
termin opće retoričke topike rabimo sinonim argumentacijske strategije
(v. III. 3.1.3).
Retoričkim topikama služite se na različite načine u različitim faza-
ma akademskoga istraživanja i pisanja. Kao što kamenčić, kada ga pod
određenim kutom bacite po površini vode, izaziva koncentrične krugove,
281

tako opće retoričke topike, kada ih primijenite u akademskome pismu,
služe različitim svrhama:
• u invenciji za pronalaženje ideja i argumenata, bilo da argumente

sami stvarate u procesu čitanja i razmišljanja uz pomoć općih logič-
kih topika bilo da ih pronalazite u vanjskim toposima – izvorima,
kao citate, parafraze i sl. (III. 1);
• u velikoj dispoziciji za raspoređivanje pronađenih ideja i argumenata
u tijelu teksta, tj. za obradbu teme i izradu koherentne strukture
(III. 2);
• u maloj dispoziciji za argumentaciju u tijelu odlomka i izradu struk-
ture odlomka (III. 3).
U prvome smo poglavlju govorili uglavnom o prikupljanju i obradbi iz-

vanjskih toposa te o stvarnome toposu knjižnici, jer je to bilo ono što vam
je u pripremama za pisanje najpotrebnije. Uporabu pak općih retoričkih
topika, logičkih postupaka i argumentacijskih strategija, ostavili smo za
poglavlje o strukturi i dijelovima, u kojemu se upravo nalazimo, te za slje-
deće poglavlje o odlomcima i njihovim poveznicama – konektorima.
Tijelo teksta i suvremena naratologija. Četiri su standardna retorička

modusa ili tipa diskursa: naracija, deskripcija, ekspozicija i argumentacija.
Ti modusi nisu strogo odijeljeni i često se pojavljuju u kombinaciji, pri
čemu jedan tip dominira. Tako je i u akademskome pismu. Akademsko
pismo pripada argumentacijskomu diskursu, ali sadržava elemente ek-
spozitorne proze i ostale diskurzivne moduse u funkciji argumentacije.
U argumentacijskome diskursu nije dovoljno ispričati priču o predmetu
kao u fikcionalnoj prozi ni prikupiti i opisati činjenice kao u novinskome
članku. Valja izložiti tezu, razjasniti je i dokazati navođenjem razloga i
činjenica. Klasični narativ kao zaseban dio u strukturi akademske proze
samo je jedan aspekt njezina argumentacijskoga diskursa.
Ako te osnovne standarde argumentacijskoga diskursa i akademske
proze pogledamo iz vizure postmoderne naratologije, dobit ćemo uspo-
282

redbu koja nam može olakšati primjenu klasičnoga pojma topika u iz-
gradnji tijela teksta. To je usporedba između umjetničke naracije u užem
smislu (fikcionalna proza) i znanstvene metanaracije (ekspozitorna i ar-
gumentacijska proza). Ta je usporedba zasnovana na vrlo široku pojmu
naracije koji obuhvaća sve diskurse. Ovdje ne ulazimo u probleme takve
generalizacije, nego samo promatramo o kakvoj je naraciji riječ. Iz vizu-
re suvremene naratologije u akademskome pismu ne postoji samo jedan
dio pod imenom narativ, nego je cijeli tekst prožet osebujnom naraci-
jom u funkciji argumentacije. Riječ je o nefikcionalnoj narativnoj logici
ili argumentacijskoj naraciji. Po J.-F. Lyotardu teorije su „metapriče“ koje
imaju svoje „junake“ – ideje i razvijaju se po vlastitoj narativnoj logici. U
takvu shvaćanju naracije i takvoj metaforici vaše su ideje „junaci“, vaša
teza – „glavna junakinja“, citati, činjenice, statistički podatci i druga gra-
đa – „fabula“, suprotne teze, pitanja i prigovori – „zaplet“, a uspješna
argumentacija „rasplet“ i „sretan kraj“.
Ta će nam prispodoba sada pomoći da lakše shvatimo značenje općih
topika u strukturiranju tijela akademskoga teksta, a zatim, u sljedećemu
poglavlju, i tijela odlomka. Ona ujedno razjašnjuje zašto se u ovoj knjizi,
osim glavnoga termina akademsko pismo, služimo i pomoćnim terminom
akademska „proza“. Akademsko je pismo znanstvena proza građena na
nefikcionalnoj – argumentacijskoj naraciji.
Retoričke topike kao kompozicijske strategije. Ako je akademska

proza građena na argumentacijskoj naraciji, onda je tijelo akademske pro-
ze mjesto odvijanja argumentacijske „priče“. Iz vizure naratologije aka-
demska je proza s jedne strane velika priča i veliki argument o vašoj tezi
(struktura i dijelovi ukupnoga teksta). Istodobno to je niz malih priča
i niz malih argumenata o različitim idejama kojima podupirete glavnu
tezu (struktura i dijelovi odlomka). Kako ćete ispričati te dvije uzajamno
povezane priče? Kako ćete razviti dva uzajamno srasla tijela: tijelo veli-
koga argumenta i tijelo malih argumenata? Na obje razine poslužit ćete
se općim retoričkim topikama ili argumentacijskim strategijama. U oba
slučaja, i u izgradnji ukupne strukture teksta, na makrorazini (velika ar-
283

gumentacija, velika dispozicija, velika kompozicija), i na mikrorazini, u
strukturi pojedinih odlomaka (mali argumenti, mala dispozicija, mala
kompozicija), prilagodit ćete opće topike svojoj retoričkoj situaciji. Pri
tome će neke topike biti prikladnije u pitanjima ukupne strukture teksta,
u velikoj dispoziciji, a neke na razini strukture odlomka, u maloj dispo-
ziciji. Jednom će argumentacijske strategije poslužiti u kompoziciji tijela
osnovnoga teksta i razvijanju velikoga argumenta, a drugi put u kompo-
ziciji tijela odlomka i razvijanju malih argumenata.
Kada je riječ o kompoziciji tijela osnovnoga teksta, rasporedit ćete svoj
veliki argument u gradbene blokove – dijelove, poglavlja i odjeljke. Pri
tome ćete se uvijek ponašati slobodno. Birat ćete one strategije koje najvi-
še odgovaraju vašoj retoričkoj situaciji, vašoj temi i vašoj tezi, znanstveno-
mu području, žanru ili publici. Općim retoričkim topikama služit ćete se
u različitim kombinacijama. U jednoj temi ne morate primijeniti sve ar-
gumentacijske strategije. Možete odabrati jednu dominantnu, a drugima
se služiti kao pomoćnim kompozicijskim alatom. Ako vam ne odgovara
jedna strategija, odaberite drugu. Ako vam nijedna strategija ne odgova-
ra, pa ne možete napraviti nikakav suvisao raspored argumenata ni bilo
kakvu logičku kompoziciju, možda nešto nije u redu s argumentima. Ako
je tako, potražite nove argumente. Ako ni to ne pomogne, promijenite
tezu. Budite zaigrani. U takvu kreativnom ponašanju na području kom-
pozicije tijela teksta zacijelo bi vas poduprli i drevni retoričari.
Izdvojit ću deset općih retoričkih topika kao kompozicijskih strategija
u razvijanju tijela teksta te ih primijeniti na predlošku različitih tema o
Zagrebačkoj školi, koja nam je već poznata iz drugih primjera.
Kompozicija s pomoću diobe i klasifikacije: Jedni se pojmovi raščlanjuju, a
drugi okupljaju. Ako je vaša tema Žanrovi Zagrebačke škole, tijelo teksta
možete u strategiji diobe i klasifikacije izgraditi na ovaj način:
1. Teorija i povijest književnosti (Škreb, Flaker, Žmegač)

2. Stilistička interpretacija (Škreb, Frangeš, Pranjić)
3. Filozofija književnosti (Solar)
4. Komparativna književnost (Flaker, Beker, Bašić)
284

5. Usmena književnost (Bošković-Stulli, Kekez, Botica)
6. Lirika (Frangeš, Slamnig, Kravar)
7. Epika (Pavličić, Fališevac)
8. Proza (Flaker, Peleš, Žmegač)
9. Teorija jezika i stila (Katičić, Silić)
Narativna kompozicija: Tema se izlaže u vremenskome slijedu pojava;

odgovara se na pitanja što je bilo prije, a što poslije. Ako pišete uvodno
poglavlje o Zagrebačkoj školi ili historiografsku monografiju, tijelo teksta
možete organizirati u generacijskome ključu. Radi lakše razumljivosti ili
privlačnosti možete se poslužiti biološkim metaforama, primjerice:
1. „Očevi“ (Škreb, Flaker, Frangeš)

2. „Mlađa braća“ (Beker, Solar, Žmegač, Pranjić i dr.)
3. „Djeca“ (Fališevac, Nemec, Užarević i dr.)
4. „Kritički sin“ (Biti)
5. „Unuke i unuci“ (znanstvene novakinje i novaci 2000-ih)
Pri tome nije dovoljno samo naslagati imena u kronološkome nizu ni opi-
sati njihove doprinose. Vi ne pišete deskriptivnu, nego argumentacijsku
prozu. Stoga u kronološkome nizu treba pratiti glavnu ideju ili tezu. Ako
je vaša teza da je unutar Zagrebačke škole došlo do različitih pomaka od
imanentnoga pristupa prema kulturološkim pristupima, pratit ćete kod
svih autora ima li takvih otklona, gdje su se, kada i kako dogodili, pa ćete,
primjerice, uočiti da su se ti pomaci dogodili vrlo rano, već u generaciji
očeva (Flaker) i mlađe braće (Solar, Žmegač).
Kompozicija s pomoću usporedbe i kontrasta: Traže se sličnosti i razlike.
Možete, primjerice, organizirati građu u poglavlja posvećena sličnostima
i razlikama između pojedinih članova Zagrebačke škole, između poje-
dinih razvojnih faza u školi, između Zagrebačke škole i Tartuške škole
oko Ju. M. Lotmana, između moderne znanosti i postmodernih teorija.
U akademskome pismu nije dobro mehanički obraditi najprije jednoga,
a zatim drugoga autora, fazu, školu ili fenomen (v. gore 2.2.6, Mehanički
raspored). Bolje je odabrati problem – primjerice, stilističku interpretaci-
285

ju ili strukturalnu analizu teksta, pa preko toga problema istražiti slično-
sti i razlike između ranoga i kasnoga Škreba, između Škreba, Frangeša i
Flakera, između Zagrebačke i Tartuške škola, između moderne znanosti
i postmodernih teorija. Uspoređivanjem jednoga po jednoga fenomena
bez isticanja problema samo biste stvari opisali, a ništa ne biste argumen-
tirali. Ako ste kao temu odabrali Interpretacija u Zagrebačkoj školi, a kao
kompozicijsku strategiju topiku usporedbe i kontrasta, tijelo teksta mo-
glo bi imati ova poglavlja:
1. Interpretacija u ranoga i kasnoga Škreba

2. Interpretacija u Škreba, Frangeša i Flakera
3. Interpretacija u Zagrebačkoj i Tartuškoj školi
4. Interpretacija u modernoj znanosti i postmodernim teorijama
Kompozicija s pomoću uzroka i posljedice: Traže se uzroci i analiziraju po-

sljedice. Ako je tema vašega rada Dekonstrukcija Zagrebačke škole, možete
promatrati kako je kritika Škole omogućila prodor novih kulturnih teorija
sredinom 1990-ih i na taj način uzrokovala lakše uključivanje mlade gene-
racije u nove znanstvene tijekove. Poglavlja u tijelu teksta mogla bi glasiti:
1. Dekonstrukcija I: Vladimir Biti

2. Dekonstrukcija II: Bitijeva teorijska radionica
3. Dekonstrukcija III: Nastup mlade generacije u krilu Zagrebačke škole
Kompozicija s pomoću strategije problem – rješenje: Postavi se problem, pa

se traži rješenje. Ako je tema vašega rada ili poglavlja Otkloni od paradigme
imanentizma u Zagrebačkoj školi, možete uočiti anomalije u imanentno-
me pristupu književnomu tekstu, a zatim pokazati do kakvih su rješenja
došli sudionici Zagrebačke škole kako bi odgovorili na te anomalije. U
toj strategiji tijelo teksta moglo bi se sastojati od tri poglavlja:
1. Intermedijalnost (Flaker)
2. Popularna kultura (Flaker, Solar, Žmegač)
3. Sociologija književnosti (Žmegač)
286

Ako odaberete rodnu problematiku, možete pratiti kako je teklo uklju-
čivanje žena u Zagrebačku književnoznanstvenu školu 1970-ih te kakav
je njihov doprinos školi. Ako pak odaberete problem centar – periferija,
možete istražiti zašto se nešto slično poput Zagrebačke škole nije pojavilo
u tadašnjemu državnom centru Beogradu ili zašto je Zagrebačka škola
nastala na rubu bivše Jugoslavije, a Tartuška škola na rubu bivšega Sovjet-
skog Saveza.
Kompozicija s pomoću strategije opće – posebno: Otkrivaju se univerzalni
zakoni i posebne realizacije. Primjerice, ako je vaša tema Zagrebačka ško-
la i imanentni pristup književnomu tekstu, možete obraditi imanentizam
kao generalnu paradigmu u modernoj znanosti o književnosti, pa u tome
sklopu, kao posebnu realizaciju, smjestiti svoju temu o Zagrebačkoj školi.
U toj strategiji mogli biste izdvojiti dva dijela ili poglavlja, ovisno o žanru
u kojemu radite:
1. Imanentizam: Paradigma moderne znanosti o književnosti

2. Zagrebačka književnoznanstvena škola: Vrhunac i kraj paradigme ima-
nentizma
Kompozicija s pomoću prostornoga pristupa: Pojave se promatraju u od-

nosima gore – dolje, bliže – dalje, veće – manje, desno – lijevo, sjever –
jug, istok – zapad. Ako je vaša tema Centri i periferije u Zagrebačkoj školi,
možete promatrati članove Zagrebačke škole koji su djelovali u Zagrebu i
članove Škole izvan Zagreba, pa na taj način oblikovati tijelo teksta:
1. Zagreb – centar Škole (Škreb, Flaker, Frangeš, Beker, Solar, Žmegač)

2. Zagrebačka škola u drugim gradovima (Brozović – Zadar, Katičić – Beč,
Lasić – Pariz/Amsterdam, Suvin – Montreal)
Kompozicija od jednostavnijega prema složenijemu: Strategija orijentira-

na prema potrebama publike. Čitateljice i čitatelji lakše će shvatiti temu
ako je izložite od jednostavnijih pojava prema složenijima. Ako je vaša
tema Institucija nagrade i priznanja u Zagrebačkoj školi, bolje je poći od
287

nagrada i priznanja koja su dobivali članovi Škole, pa tek onda prijeći na
ideološku i praktičnu važnost nagrada i priznanja:
1. Nagrade i priznanja članovima Zagrebačke škole

1.1. Nagrada grada Zagreba
1.2. Nagrada Božidar Adžija
1.3. Nagrade i priznanja za životno djelo
2. Ideologija nagrade i priznanja
3. Nagrade i priznanja u stvaranju, razvoju i kanonizaciji Zagrebačke škole
Kompozicija od poznatoga prema nepoznatomu: Slična strategija prema

potrebama publike. Čitateljice i čitatelji lakše će prihvatiti nepoznato
ako najprije vide poznato. Primjerice, ako je vaša tema Ženski diskurs u
Zagrebačkoj školi, najprije ćete obraditi ženske generacije u Zagrebač-
koj školi, a zatim analizirati ženski znanstveni diskurs, ako takvo što
postoji:
1. Ženske generacije u Zagrebačkoj školi

1.1. Prva generacija žena
1.2. Druga generacija žena
1.3. Treća generacija žena
2. Ženski diskurs u Zagrebačkoj školi
2.1. Rodna problematika u znanstvenome diskursu
2.2. Rodna problematika u modernoj i postmodernoj kulturi
2.3. Ženski doprinosi Zagrebačkoj školi
Kompozicija od važnijega prema manje važnomu i obratno: Izdvajaju se

važniji i manje važni aspekti teme. Ako pišete rad Izdanja Zagrebačke ško-
le, najprije možete podrobnije obraditi najutjecajnije edicije Zagrebačke
škole, a zatim časopis Croatica i zbornike kao što su Hrvatska književnost
prema evropskim književnostima ili Hrvatska književnost u evropskom kon-
tekstu, pri čemu je kod posljednjega zbornika zanimljiva njegova politič-
ka sudbina kao poseban aspekt teme:
288

1. Izdanja Zagrebačke škole I.
1.1. Časopis Umjetnost riječi
1.2. Uvod u književnost
1.3. Biblioteka L
1.4. Povijest hrvatske književnosti
1.5. Povijest svjetske književnosti
2. Izdanja Zagrebačke škole II.

1.1. Časopis Croatica
1.2. Hrvatska književnost prema evropskim književnostima
1.3. Hrvatska književnost u evropskom kontekstu
1.3.1. Metodološki doprinos
1.3.2. Politička sudbina
Publika načelno više voli čuti najprije ono što je važnije, ali često je
uvjerljiviji raspored da važnije teme i argumenti dođu na jako mje-
sto – na kraj. U navedenoj kompoziciji zadovoljena su oba kriterija:
polazi se od važnijih izdanja, ali se na kraju udovoljava sklonostima
publike, pa tema o manje važnim izdanjima završava jakim argumen-
tom o oporbenoj funkciji Zagrebačke škole u tadašnjemu društvenom
sustavu.
Pregled literature i tijelo akademske proze. Kada je riječ o strukturi

tijela akademske proze, posebno valja izdvojiti dio posvećen pregledu
literature. Pregled literature jest prikaz i interpretacija upotrijebljenih
izvora o vašoj temi. U pregledu literature osiguravate kontekst istraži-
vanja tako što:
• opisujete, analizirate, sintetizirate i ocjenjujete prethodna djela o

temi
• istražujete i ocjenjujete različite metodološke pristupe temi
• otkrivate prazninu koju će popuniti vaše istraživanje
289

Pregled literature može biti raspoređen na različite načine:
• kao dio uvoda

• kao poseban, prvi odjeljak u tijelu teksta
• kao dio različitih odjeljaka u tijelu teksta
• u kombinacijama triju osnovnih mogućnosti
Jedinice unutar pregleda literature mogu biti raspoređene na različite na-

čine, ovisno o temi, građi ili svrsi. Poslužit ćete se različitim kompozicij-
skim shemama (općim topikama), primjerice:
• kronološki
• po predmetu
• po važnosti za vašu temu
• po shemi usporedba i kontrast
U pregledu literature osobito je važno citirati, parafrazirati i sažimati po

najvišim standardima te se dosljedno služiti odabranim citatnim stilom
(v. III. 5.2.5).
Struktura doktorske disertacije. Sva načelna pitanja oko tijela teksta

i strukture akademske proze još se snažnije postavljaju kada je riječ o
najvišemu akademskom žanru – o doktorskoj disertaciji. Osim modela
IMRAD u empirijskim znanostima obvezujućih modela strukture dok-
torske disertacije nema. Ipak, nekih općih zakonitosti ima. Ovdje ću pri-
lagoditi šest modela Petera Levina (2005: 83–89) te izdvojiti dva opća
modela u empirijskim i dva u humanističkim znanostima.
Doktorske su disertacije u empirijskim znanostima najčešće građene
po modelu IMRAD. Dva su tradicionalna modela: jednostavna i složena
empirijska disertacija.
290

Jednostavna empirijska disertacija Složena empirijska disertacija
1. Uvod 1. Uvod
2. Pregled literature 2. Pregled literature
Praktični kontekst
Teorijski kontekst
Literatura iz metodologije
3. Metode i materijali 3. Slučaj 1
(Što je, kada, gdje, na kojim Istraživanje
materijalima i kojim metodama Rezultati
rađeno, detaljan opis
eksperimenta, mjerenja itd.)
4. Rezultati 4. Slučaj 2
Opis rezultata bez tumačenja Istraživanje
Rezultati
5. Rasprava 5. Rasprava
Tumačenje rezultata (Sličnosti i razlike, interpretacija
rezultata, razjašnjenje)
6. Zaključak 6. Zaključak
Slika III. 2.3.10.a, Struktura doktorske disertacije. Dva tipa empirijske disertacije
Doktorske disertacije u humanističkim znanostima imaju raznoliku

strukturu. Ipak, i tu se mogu izdvojiti dva okvirna modela: tradicional-
na tematska studija i argumentacijska rasprava. U oba modela moguće
su različite varijante i kombinacije.
Ako ni u jednome od tih nacrta ne prepoznate model koji biste mogli
prilagoditi svojoj temi, otiđite u Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu u Za-
grebu na poseban odjel za disertacije i prelistajte nekoliko novijih diserta-
cija iz svoga područja. U klasičnoj retorici jedna je od metoda učenja bila
imitacija uzora. Ne morate (a to i ne smijete) doslovno slijediti nijedan
uzor. Ipak, neka od struktura disertacije sigurno će vas potaknuti da lakše
i bolje izgradite tijelo svoje akademske proze.
291

Tematska disertacija Argumentacijska disertacija
1. Uvod 1. Uvod
2. Aspekt 1 2. Literatura
Literatura
Analiza
Interpretacija
3. Aspekt 2 3. Konstrukcija teze
Literatura Podupiranje:
Analiza aksiomi i pretpostavke
Interpretacija Obrazlaganje
4. Aspekt 3 4. Potvrda teze
Literatura Relevantni dokazi
Analiza (teorijski i činjenični)
Interpretacija
5. Rasprava 5. Rasprava
Pregled aspekata Pobijanje protivničkih argumenata
Sinteza opažanja i interpretacija Zašto je moja teza najbolja?
Implikacije
6. Zaključak 6. Zaključak
Slika III. 2.3.10.b, Struktura doktorske disertacije.

Dva tipa disertacije u humanističkim znanostima
Dobra i loša struktura tijela teksta. Tijelo teksta može biti dobro i loše
građeno.
Odlike su dobro građena tijela teksta:
• iscrpan prikaz predmeta i metodološka utemeljenost

• analiza građe
• dokazi i provjerljivost hipoteza
• sustavnost izlaganja
• primjeren opseg
292

Tijelo je teksta loše građeno:
• ako ima previše građe bez koherencije i interpretacije

• ako je tema izložena previše općenito, bez analize i dokaza
• ako navodite citate bez interpretacije
• ako citirate pomodne autore bez neposredna odnosa prema tezi i
idejama
2.3.11. Zaključak
Kao filozofsko-logička kategorija zaključak (konkluzija) jest misao koja

proizlazi iz dvaju ili više sudova (premisa). Kao žanr u znanstvenome tek-
stu zaključak je završni dio teksta. U akademskoj prozi zaključak je ob-
vezan dio. Uz naslov i sažetak tu se nalaze sve važne informacije o tekstu
kojima će se kod magistarskih teza i doktorskih disertacija članovi povje-
renstva služiti u ocjeni rada. Zaključak je čest i u znanstvenim člancima.
Tada se obično pojavljuje pod skromnijim nazivima kao što su Završne
napomene, Umjesto zaključka i sl., ovisno o tome je li riječ o logičkome za-
ključku u užem smislu ili o slobodnijemu nizu završnih misli. U drugim
žanrovima znanstvene proze, autorskim knjigama, udžbenicima, priruč-
nicima i sl., zaključak se najčešće ne izdvaja, nego se ugrađuje u pojedina
poglavlja.
U akademskome pismu zaključak je samostalna misaona i struktur-
na cjelina. To je završna, ukupna sinteza cijeloga rada: nova misao i nov
oblik. Uvod je pred-tekst, bez obzira na to što se konačna verzija piše na
kraju rada. Zaključak je post-tekst. On promatra rad s udaljenosti, izva-
na, kao svršen čin o kojemu može suditi bilo tko. A prvi koji donose sud
upravo su autorica i autor akademske proze.
U zaključku se formulira glavna ideja ili teza cijeloga rada. To se čini
na dva načina. Ako je tezna rečenica prvi put izrečena na kraju uvoda, u
zaključku se iznosi u drugoj formulaciji. Ako se teza prvi put formulira
u zaključku, to mora djelovati kao vrhunac spoznaje, katarza istraživa-
293

nja i pisanja. Čitateljice i čitatelji trebaju vidjeti vašu glavnu ideju kao
na dlanu i uvjeriti se da je potkrijepljena s dovoljno dokaza. Zaključak
je mjesto gdje učvršćujete svoj akademski etos i u akademskome patosu
ostavljate ukupan dobar dojam na publiku. Akademski etos njegujete u
tijeku cijeloga pisanja, a sada ga možete posljednji put učvrstiti. Možete
to učiniti u modusu iskrenosti – primjerice, isticanjem problema s koji-
ma ste se suočili i postavljanjem pitanja koja ste uočili, ali ih niste riješili,
pa ih ostavljate budućim istraživanjima. Akademskim se patosom služite
kada se držite znanstvenih standarda i tako pobuđujete odobravanje aka-
demske publike. Ukupan dobar dojam ostavit ćete na kraju teksta ako
čitateljice i čitatelji prepoznaju vašu tezu i ako je zaključak kratak i jasan.
Zaključak je završni čin argumentacije akademskim patosom.
Dvije su vrste zaključka: zaključak-rezime i zaključak-perspektiva. U
zaključku kao dijelu akademskih radova najčešće su stopljene obje reto-
ričke vrste.
Elementi su zaključka-rezimea:
• sinteza istraživanja, podataka i rezultata

• komentar kako se rezultati odnose prema zadanim ciljevima
• moguća odstupanja od predviđenih rezultata i razjašnjenje zašto se
to dogodilo
Elementi su zaključka-perspektive:
• isticanje važnosti vašega rada u struci i izvan užega područja

• implikacije koje rad može imati u spoznajnome i praktičnome smi-
slu i preporuke za eventualnu primjenu rezultata
• otvorena pitanja i prijedlozi za daljnji rad
Nova misao i nov oblik, kakav je zaključak, traži novi jezik. U zaključku
se izbjegavaju iskazi iz sažetka, uvoda i osnovnoga teksta. Zaključak se
294

piše kratko i pregnantno, često pod brojevima ili u odlomcima. Zaključci
pod brojevima ne moraju biti formalno povezani, a zaključci po odlomci-
ma moraju. U prvome slučaju riječ je o samostalnome i otvorenome nizu,
u drugome o cjelovitome tekstu.
Optimalan je opseg zaključka 5–10% ukupnoga teksta.
2.3.12. Dodatci (neobvezno)
Dodatci ili prilozi sadržavaju ono što ne pripada u glavni tekst, što bi
moglo opterećivati logičko izlaganje i preglednost strukture, a što ipak
pridonosi boljemu razumijevanju teksta. To su najčešće dulji izvorni tek-
stovi, verzije rukopisa, fotokopije i faksimili dokumenata, veće tablice,
formulari, upitnici, grafički prilozi, fotomaterijal i sl. Svaki se dodatak
mora spominjati u tekstu i biti propisno obilježen. Ako ima više doda-
taka, na uvodnoj se stranici piše riječ Dodatci i donosi popis dodataka.
Pojedini se dodatci najčešće obilježuju riječju Dodatak uz broj ili slova
abecede (npr. Dodatak A) i naslovom, bilo stvarnim ili opisnim.
Ako pojedini dodatak ima više stranica, ne ponavljaju se naslov ni broj.
Ako se u dodatcima pojavljuje vlastiti tekst, piše se istim proredom kao i
osnovni tekst. Izvorni tekstovi i verzije rukopisa mogu se pisati bez pro-
reda. Ako se u dodatcima donosi potporna građa u multimedijalnome
obliku, navodi se kratak opis građe i lokacija.
S dodatcima treba postupati funkcionalno: oni moraju dodatno razjasni-
ti tekst ili dokumentirati tezu. Dodatci se ne smiju natrpavati kao znak te-
meljitosti i opsežnosti istraživanja. U tome ih je slučaju bolje ne uvrštavati.
2.3.13. Rječnik manje poznatih riječi (neobvezno)
Rječnik manje poznatih riječi, pojmovnik ili glosar sastavlja se u radovi-

ma u kojima se pojavljuju posebna terminologija ili manje poznati simboli.
Stavlja se u prethodni ili završni dio teksta. Ako rječnik manje poznatih
295

riječi stavite u prethodni dio teksta, smjestit ćete ga iza popisa kratica. U
tome slučaju upoznat ćete čitateljice i čitatelje unaprijed sa značenjima po-
jedinih termina i izraza. Ako takav rječnik stavite u završni dio, upućena
čitateljica i čitatelj moći će čitati osnovni tekst bez zapreka i dodatnih raz-
jašnjenja, a manje upućeni moći će se informirati u završnome dijelu, ako
to žele. Postupit ćete onako kako je običaj na vašemu fakultetu ili odsjeku.
2.3.14. Popis suradnica i suradnika (ako treba)
Ako niste uspjeli zahvaliti svima koji su vam pomagali ni u predgovoru ni

u žanru zahvale, možete to učiniti u popisu suradnica i suradnika. Takav
se popis sastavlja obično u eksperimentalnim istraživanjima kada je veći
broj osoba sudjelovao u realizaciji vašega rada ili vam omogućio istraživa-
nja. Postupite po standardima fakulteta ili odsjeka.
2.3.15. Bilješke na kraju teksta (neobvezno)
Ako rabite bilješke na kraju teksta (v. III. 5.2.1, Bilješke na kraju teksta),
one dolaze nakon dodataka, a prije bibliografije ili popisa literature. Obi-
lježuju se riječju Bilješke ili Napomene. Mogu se razvrstati pod brojevima
u kontinuitetu pojavljivanja ili po poglavljima.
Izbor dokumentacijskoga sustava u kojemu su bilješke na kraju znači druk-
čije pisanje osnovnoga teksta. U tekstu će tada uvijek morati stajati osnovni
podatci o citiranome djelu kako se ne bi otežavalo praćenje izlaganja, a u bi-
lješci na kraju teksta svi potrebni podatci kako bi informacija bila potpuna.
2.3.16. Bibliografija i literatura
U završnome dijelu teksta, ispred kazala, dolaze bibliografija ili literatu-

ra. Bibliografija je popis svih relevantnih izvora za temu, a literatura je
popis korištenih izvora (v. III. 5.2.4). Naslovljuju se riječima Bibliografi-
296

ja, odnosno Literatura. Posebni tipovi bibliografije i literature opisuju se
posebnim naslovima (npr. Citirana i konzultirana literatura). U mono-
grafijama običaj je da se donese kompletna bibliografija. Bibliografija i
literatura pišu se u odabranome citatnom stilu (v. III. 5.2.5, Tablica dvaju
citatnih stilova: Opći modeli i III. 6). Primjerice:
Bibliografija Literatura
Flaker, Aleksandar. Stilske formacije. Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske

Zagreb: SNL, 1976. formacije. Zagreb: SNL.
Popis bibliografije i literature izrađuje se u tijeku cijeloga projekta, od

početne potrebe za pisanjem akademskoga rada i određivanja teme do
pisanja i završnoga oblika rada. Konačna verzija bibliografije i literature
izrađuje se na kraju pisanja – nakon revizije radnoga nacrta te završnoga
uređivanja teksta.
2.3.17. Kazalo imena i pojmova (ako treba)
Kazalo imena. Magistarske teze i doktorske disertacije obično nemaju

kazalo (indeks) imena. Ako se u radu pojavljuje veći broj imena i ako to
autorica ili autor žele, kazalo imena može se napraviti po općim pravilima
za taj tip teksta. Naslovljuje se sintagmom Kazalo imena. Imena se razvrs-
tavaju po abecedi: prezime dolazi na prvome mjestu i odvaja se zarezom
od imena, a nakon bjeline slijedi niz brojeva stranica odvojenih zarezom.
Niz s novim slovom odvaja se dvostrukim proredom. Kada se ime pojav-
ljuje na više od dvije stranice uzastopce, početna i završna stranica po-
javljivanja imena spajaju se crtom (ne spojnicom). Kada se raspravlja o
osobi, broj stranica ističe se kosim ili podebljanim pismom:
Adorno, Theodor W. 12, 31, 48

Aristotel 194, 210–213, 250, 251, 310–320
297

Kazalo pojmova. Kao ni kazalo imena, kazalo pojmova u akademskim
radovima nije uobičajeno. Ako se ipak donosi, vrijede pravila za izradu
kazala u knjigama. Naslovljuje se sintagmom Kazalo pojmova. Pojmovi se
nižu abecednim redoslijedom. Niz s novim slovom odvaja se dvostrukim
proredom. Uz svaki se pojam piše broj stranice. Kada se pojam pojavljuje
na više od dvije stranice uzastopce, brojke se spajaju crtom. Na mjestima
gdje se pojmovi razjašnjuju ili definiraju stranice se pišu kosim ili pode-
bljanim pismom. Manje uobičajeni pojmovi upućuju se na standardne
uputnicom vidi ili kraticom v. Primjerice:
alegorija 97–99
antologije 325
autori 194, 197
Biblija 81
Bizant v. Carigrad
Kazalo imena i kazalo pojmova često se izrađuju zajedno. Tada vrijede

ista pravila: abecedni redoslijed, isticanje stranica na kojima se obrađuju
pojmovi ili autori, spajanje stranica crtom pri pojavljivanju jedinica na
više od dvije stranice uzastopce. Kada su pojmovi vezani uz ime, nižu se
uz ime. Naslovi knjiga i strani termini pišu se kosim pismom. Primjerice:
Aristotel 86
čitanje 14, 15, 71
osjetila i splánkhna 40–43, 44–47
De anima 42
Augustin o 53, 204
utječe na skolastiku 85
Arapi proučavaju 207, 208
Bacon, Roger 75, 78–81

bibliografija 352
O načinima kraćenja rasponaka u kazalima v. III. 4.2.6, Pravopisni zna-

kovi i interpunkcija.
298

2.3.18. Sažetak
Na anglofonome govornom području razlikuju se dva tipa sažetka: opi-

sni ili deskriptivni sažetak (abstract, descriptive summary) i informativ-
ni sažetak (summary, informative abstract). Prvi opisuje sadržaj, drugi se
koncentrira na ideje i rezultate. Ta se dva termina često miješaju, što može
izazvati zabunu. U nekim se akademskim zajednicama i nekim radovi-
ma traže oba tipa sažetka. Tada Abstract dolazi na početku prije uvoda, a
Summary na kraju nakon zaključka prije literature. Ovdje će se govoriti
samo o jednome tipu sažetka – klasičnome ili informativnome sažetku.
Položaj sažetka nije točno propisan, pa valja slijediti upute akademske
zajednice u kojoj se piše rad. Na doktorskim studijima na Filozofskome
fakultetu u Zagrebu sažetak se donosi na kraju rada iza bibliografije i lite-
rature, na hrvatskome jeziku i u prijevodu na strani jezik. Opseg sažetka
za magistarsku tezu i doktorsku disertaciju katkad je propisan. Neke znan-
stvene zajednice točno određuju broj riječi za sažetak u pojedinome tipu
teksta, pa svako prekoračenje kažnjavaju kraćenjem. Tako je u publikaciji
Dissertations Abstracts International broj riječi sažetka za doktorsku diser-
taciju ograničen na 350 riječi ili 2450 slovnih znakova s razmacima. Saže-
tak se naslovljuje riječju Sažetak (engl. Summary, njem. Zusammenfassung,
franc. Résumé, rus. Rezjume). Najčešće se piše kao jedan odlomak.
Dobar sažetak sadržava:

• svrhu istraživanja – zašto je istraživanje poduzeto?
• specifičnost predmeta – što je glavni sadržaj istraživanja?
• primijenjene metode – na koji je način provedeno istraživanje?
• rezultate istraživanja – do kakvih se uvida došlo?
• zaključak – glavne točke i originalan doprinos
Dobar sažetak ne sadržava:

• govor u prvome licu jednine, tj. autorsko „ja“; ne piše se „U diserta-
ciji izlažem…“, nego „U disertaciji se izlaže…“
299

• nepotrebne detalje o predmetu
• citate i primjere
• bibliografske bilješke i podatke
• pretjerano stručnu terminologiju
Kako ćete napisati dobar sažetak?

• Pročitajte cijeli rad kada je dovršen.
• Izvadite glavne ideje (rečenice) iz svakoga poglavlja.
• Složite cjelinu od tako izdvojenih rečenica.
• Izbacite sve nepotrebne riječi i informacije.
• Skratite do propisana broja riječi, jer tajna je sažetka u njegovu ime-
nu, tj. sažetosti.
Zašto je sažetak važan? Sažetak je znanstvena minijatura visoke infor-

mativne vrijednosti. Može stajati sam za sebe i poslužiti za razumijevanje
cjeline bez čitanja rada u cjelini. Zajedno s naslovom sažetak je glavni i
često jedini izvor informacija za opis knjige u stručnim katalozima, baza-
ma podataka i individualnim bibliografijama. Stoga mu, kao i naslovu,
treba posvetiti posebnu pozornost. O sažetku ovisi kako će vaš rad biti
klasificiran i pohranjen u baze podataka. A to znači tko će se i kako njime
služiti.
2.3.19. Ključne riječi
U nastavku sažetka katkad se donose ključne riječi (engl. key words).

Iz vizure klasične retorike ključne su riječi termini kojima se obilježuju
osnovne topike i metode rada na znanstvenome polju. Ključne su ri-
ječi važan čimbenik koherencije u tekstu. One se mogu pojavljivati u
sinonimima. Pri tome je bitno da se uvijek mogu prepoznati i da služe
kao dubinski mostovi koji osiguravaju ukupnu logiku teksta. Kao i na-
slov, ključne riječi ulaze u različite baze podataka i olakšavaju pretraži-
vanje literature. Stoga ih treba pažljivo birati, primjereno raspoređivati
300

u cijelome tekstu i navesti na propisanu mjestu. Na poslijediplomskim
studijima na Filozofskome fakultetu u Zagrebu ključne se riječi navode
na kraju sažetka ili kao zasebna jedinica, na hrvatskome i na stranome
jeziku.
2.3.20. Životopis pristupnice ili pristupnika (ako je običaj)
Ako je na sveučilištu ili u akademskoj zajednici običaj da se uz akadem-

ski rad priloži životopis pristupnice ili pristupnika, tada se piše kratak
Curriculum vitae. Iz retoričke vizure životopis je žanr u kojemu govor-
nica i govornik predstavljaju svoj situacijski etos. Piše se u klasičnome
tekstualnom obliku ili u tabličnome obliku po uzorku Europske Unije.
Navode se samo osnovni podatci: mjesto i godina rođenja, privatna ili
službena, klasična i elektronička adresa, naobrazba, zaposlenje, boravci
na drugim sveučilištima ili na stipendiji, nagrade i priznanja, stručne vješ-
tine i poznavanje stranih jezika, objavljeni radovi. U klasičnome životo-
pisu kronologija ide od starijih podataka prema mlađim podatcima. Na
taj se način prati kontinuirani razvoj osobe. Po modelu Europske Uni-
je kronologija je obratna: od mlađih podataka prema starijima. Na taj
se način ističu najnovija postignuća osobe. Pripazite da životopis bude
upućen posve određenoj publici, povjerenstvu vašega studija, a ne bilo
komu. Ne treba navoditi sve društvene i tehničke vještine iz europskoga
modela životopisa (sportske i umjetničke aktivnosti, vozačku dozvolu i
sl.). Ne natječete se za posao, nego predstavljate svoj znanstveni etos. Stil
je životopisa kratak, jasan i formalan.
Životopis je standardni element u izradi disertacija na Filozofskome
fakultetu u Zagrebu. Prilaže se kao dio administrativne dokumentacije
kod prijave sinopsisa te donosi na kraju doktorske disertacije.
301

Europass Umetnite fotografiju.
Životopis
Osobni podatci
Prezime(na) / Ime(na) Prezime(na) Ime(na)

Adresa(e) Kuni broj, ulica, poštanski broj, grad, država
Telefonski broj(evi) Broj mobilnog telefona:
Broj(evi) faksa
E-mail
Državljanstvo
Datum rođenja
Spol
Željeno zaposlenje/zanimanje
Radno iskustvo
Datumi Zasebno unesite svako radno mjesto, poevši s

posljednjim.
Zanimanje ili radno mjesto
Glavni poslovi i odgovornosti
Ime i adresa poslodavca
Vrsta djelatnosti ili sektor
Obrazovanje i osposobljavanje
Datumi Zasebno unesite svaki važniji program

obrazovanja ili osposobljavanja koji ste završili,
Naziv dodijeljene kvalifikacije poevši s posljednjim.
Glavni predmeti / steene
profesionalne vještine
Ime i vrsta organizacije pružatelja
obrazovanja i osposobljavanja
Razina prema nacionalnoj ili
međunarodnoj klasifikaciji
302

Osobne vještine i kompetencije
Materinski jezik(ci) Navedite materinski jezik (ako je važno,

navedite dodatne materinske jezike, vidi upute)
Drugi jezik(ci)
Samoprocjena Razumijevanje Govor Pisanje
Europska razina (*) Slušanje itanje Govorna Govorna
interakcija produkcija
Jezik
Jezik
(*) Zajedniki europski referentni okvir za jezike
Organizacijske vještine i kompetencije Opišite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Tehnike vještine i kompetencije Opišite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Raunalne vještine i kompetencije Opišite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Umjetnike vještine i kompetencije Opišite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Druge vještine i kompetencije Opišite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Vozaka dozvola Navedite posjedujete li vozaku dozvolu te za

koje kategorije vozila.
Dodatne informacije Ovdje unesite sve podatke koji mogu imati neku
važnost, primjerice, osobe za kontakt, preporuke itd.
Dodatci Navedite dokumente koje prilažete životopisu.
Slika III. 2.2.20. Europski uzorak životopisa
303

3.
ODLOMAK I KONEKTORI
(ARGUMENTACIJA)
U ovome se poglavlju govori o argumentu i argumentaciji, o

odlomku kao diskurzivnome prostoru argumentacije te o tek-
stualnim znakovima gramatičke kohezije i logičke koherencije
– tekstnim konektorima i modalnim izrazima. Iz vizure klasič-
ne retorike argumentacija pripada kanonu dispozicije. Ovdje se
promatra kao „mala“ dispozicija: raspoređivanje ideja i argume-
nata na razini mikrostrukture – odlomka.
305

ODLOMAK I KONEKTORI (ARGUMENTACIJA)
3.1. ARGUMENT I ARGUMENTACIJA . . . . . . . . . . . . . 309

3.1.1. Što je argument? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309
3.1.2. Argumentacijski modusi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 310
3.1.3. Argumentacijske strategije . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314
3.1.4. Praktični argument Stephena Toulmina . . . . . . . . . . 326
3.1.5. Pogrješke u argumentaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . 330
3.2. ODLOMAK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340

3.2.1. Što je odlomak? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340
3.2.2. Mehanika odlomka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340
3.2.3. Struktura odlomka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 341
3.2.4. Odlomci po funkciji u strukturi teksta. . . . . . . . . . . 342
3.2.5. Odlomci po tipu argumenta . . . . . . . . . . . . . . . . . 343
3.2.6. Odlomci po argumentacijskim strategijama. . . . . . . . 348
3.2.7. Odlike kvalitetna odlomka. . . . . . . . . . . . . . . . . . 354
3.3. KONEKTORI I MODIFIKATORI . . . . . . . . . . . . . . 356

3.3.1. Što su konektori?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 356
3.3.2. Konektori po vrstama riječi i jezičnim konstrukcijama . . 357
307

3.3.3. Konektori iz pragmatičke vizure . . . . . . . . . . . . . . 358
3.3.4. Konektori i modifikatori
po argumentacijskim strategijama . . . . . . . . . . . . . 361
3.3.5. Konektori kao stilski postupak . . . . . . . . . . . . . . . 366

3.1. ARGUMENT I ARGUMENTACIJA
3.1.1. Što je argument?
U logici argument (lat. argumentum – razlog, dokaz) jest misaona

struktura koja služi za dokazivanje ili opovrgavanje tvrdnje. Sastoji
se od jedne ili više premisa i konkluzije. Premisa je iskaz (deklarativna
rečenica, propozicija, misao) koji podupire ili dokazuje konkluziju, a
konkluzija je iskaz dokazan (poduprt) jednom ili s više premisa. Cilj je
argumenta uvjeriti sugovornice i sugovornike u istinitost tvrdnje. Tvrd-
nja je prethodna konkluzija koju treba dokazati. Osnovna je struktura
argumenta:
Premisa 1
Premisa 2
……………
_________________
Dakle konkluzija
Premise mogu biti logičke i empirijske naravi. Logičke su premise razlozi

ili dokazi u širem smislu. Empirijske su premise dokazi u užem smislu
(činjenice, primjeri, statistički podatci, citati, parafraze). Po vrsti logičke
veze između premisa i konkluzije dokazi mogu biti deduktivni i induk-
tivni (v. dolje 3.1.2, Logos). Argumentacija je suvislo izlaganje argumena-
ta. Poseban dio logike čine pogrješke u argumentaciji (v. dolje 3.1.5). O
logici općenito usp. Petrović, 2004; o kritičkome mišljenju i argumenta-
ciji usp. Corbett i Connors, 1999: 27–130; Thomson, 2002; Cottrell,
2005; Vaughn, 2005.
309

3.1.2. Argumentacijski modusi
Klasična je retorika imenovala tri opća argumentacijska modusa koji vri-

jede u svim diskursima. To su lógos – argumentacija s pozivom na razum,
ẽthos – argumentacija s pozivom na govornikov karakter i páthos – argu-
mentacija s pozivom na emocije i očekivanja publike (v. II. 4.3).
Logos. Dva su osnovna tipa argumenta s pozivom na razum: deduktivni

i induktivni.
Deduktivni argument polazi od općih premisa prema pojedinačno-
mu slučaju. Aristotel je temeljni formalni argument nazvao silogizam, a
poseban oblik retoričkoga argumenta – skraćeni silogizam ili entimem.
Silogizam se sastoji od opće ili velike premise (propositio major), od poje-
dinačne ili male premise (propositio minor) te od zaključka ili konkluzije
(conclusio). Ako se držimo forme silogizma i ako su premise istinite, nuž-
no će biti istinita i konkluzija. Klasičan je primjer logički valjana i istinita
kategoričkoga silogizma:
Svi ljudi su smrtni (velika premisa).

Sokrat je čovjek (mala premisa).
___________________________
Sokrat je smrtan (konkluzija).
Ako je pak forma valjana, a premise neistinite ili neuvjerljive, konkluzija

je pogrješna. Primjerice:
Svi ljudi su Hrvati.

Sokrat je čovjek.
________________
Sokrat je Hrvat.
U logičkome mišljenju ljudi se načelno pridržavaju pravila formalne lo-

gike i služe se uvjerljivim premisama kako bi izbjegli pogrješke u zaključi-
vanju i argumentaciji. Oni misle i zaključuju po univerzalnim zakonima:
310

„Ako je istinita premisa a i ako je istinita premisa b, onda mora biti istinit
i zaključak c.“ Oni izvode različite vrste silogizama, čak i onda kada nisu
svjesni pojedinih modusa ni „logičkoga kvadrata“ iz elementarne logike.
U govornoj praksi neke su premise poznate ili se pretpostavljaju, pa ih
ne treba posebno navoditi. To mogu biti opće istine, neprijeporne činjeni-
ce i zajedničke vrijednosti. Govornici često nemaju ni vremena ni prostora
za navođenje svih premisa kojima dokazuju svoje konkluzije, publika če-
sto nema ni potrebe ni strpljenja za potpune eksplikacije. Kada govorimo
o uzroku Sokratove smrti, ne moramo navesti kategorički silogizam tipa:
Svi ljudi koji popiju otrov od kukute umrijet će.

Sokrat je popio otrov od kukute.
__________________________
Sokrat je umro.
Budući da znamo da su ljudi smrtni i da je otrov od kukute smrtono-

san, u raspravi o Sokratovoj smrti nije potreban kategorički silogizam ni
potpuna deduktivna demonstracija. Dovoljan je entimem – retorički ili
skraćeni silogizam:
Sokrat je popio otrov od kukute, pa je umro.
U tome je entimemu izostavljena velika premisa: „Svi ljudi su smrtni“ ili

„Svi ljudi koji popiju otrov od kukute umrijet će“. U ponekom se kon-
tekstu može izostaviti i konkluzija: „Svi ljudi koji popiju otrov od kukute
umrijet će, a Sokrat je čovjek.“ Izostavljanje premisa u svakodnevnome je
govoru vrlo često, jer se mnoge istine, vjerovanja, informacije i vrijednosti
pretpostavljaju kao poznate, pa ih zbog ekonomičnosti ne treba navoditi.
Navoditi radi same logičke forme sve premise s bjelodanim pretpostavka-
ma i poznatim činjenicama bilo bi neuvjerljivo i djelovalo bi groteskno,
poput „otkrivanja tople vode“.
Induktivni argument postupa suprotno – polazi od pojedinačnih slu-
čajeva prema općemu sudu u konkluziji. Induktivni je argument nužno
311

istinit samo ako su nabrojeni svi pojedinačni slučajevi i ako su svi slu-
čajevi istiniti, a vjerojatan je ako nabrajanje nije potpuno. Budući da je
potpuno nabrajanje obično nemoguće, induktivni su argumenti najčešće
vjerojatni, a pri prebrzome dokazivanju mogu biti i pogrješni. Klasičan je
primjer pogrješne indukcije pri nepotpunome nabrajanju:
Prvi labud je bijel.

Drugi labud je bijel.
Treći labud je bijel.
……………………..…
Svi labudovi su bijeli.
Konkluzija je pogrješna jer je izvedena bez poznavanja crnih labudova,

koji žive u Australiji.
Idealna je induktivna situacija potpuna generalizacija, tj. navođenje
svih pojedinačnih slučajeva. To je u praksi teško zamislivo. Stoga se u in-
duktivnome argumentu ne teži potpunoj generalizaciji, pa se argumentira
primjerima. Ono što je u deduktivnome argumentu skraćeni silogizam,
entimem, u induktivnome je argumentu – primjer. Dokazna moć induk-
cije nije u navođenju svih pojedinačnih premisa, nego u evidenciji primje-
ra. Ako pišete akademski rad o Matoševu simbolizmu, ne morate analizi-
rati sve Matoševe simbolističke pjesme ili novele. Dovoljne će biti pjesme
Đurđic, Maćuhica ili Utjeha kose, a u prozi, primjerice, novela Camao.
U deduktivnome argumentu, ako su premise istinite, nužno je istinita
i konkluzija. U induktivnome argumentu, upravo zbog empirijskoga bes-
kraja i nemogućnosti potpune generalizacije, argumenti su samo vjerojatni.
Deduktivni argumenti mogu biti valjani i nevaljani (po formi) te istiniti
i lažni (po sadržaju premisa). Induktivni argumenti mogu biti jaki i slabi,
ovisno o jakosti i slabosti primjera. Osnovni je paradoks logičkoga mišljenja
i argumentacije u tome što je vjerojatna induktivna logika često uvjerljivija
od nužne deduktivne logike. U čistoj dedukciji lako se možemo izgubiti u
nedodirljivim načelima i ideologemima (značenja nastala u okviru kakve
ideologije). U indukciji svoju argumentaciju uvijek mjerimo primjerima i
312

konkretnim dokazima. Bez deduktivne logike argumentacija je „slijepa“,
a bez induktivne logike „prazna“. Deduktivne se logike i formalnih nače-
la logičkoga mišljenja valja držati, ali se na induktivnu logiku i konkretne
primjere valja oslanjati. To osobito vrijedi za studentsku akademsku prozu,
u kojoj osim formalne logike valja pokazati poznavanje činjeničnih poda-
taka i građe. Stoga se u akademskoj zajednici više cijene dobri induktivni
argumenti nego deduktivne spekulacije, osim, naravno, u filozofiji i srod-
nim znanjima, gdje je dedukcija osnovni modus argumentacije.
Etos. Postoje, kao što znamo, dva tipa argumentacije snagom i glasom
osobe: interna ili unutarnja i vanjska ili situacijska argumentacija (v. II.
4.3, Etos). Svoj ukupni akademski etos predstavljate u posebnim dijelovi-
ma strukture kao što su uvod i zaključak (v. III. 2.3.9. i III. 2.3.11), svoj
unutarnji etos gradite u autorskome glasu kojim pišete i akademskome
stilu (v. III. 4.2.2), a svoj situacijski ili društveni etos ojačavate u različi-
tim situacijama studija te predočujete u svojemu životopisu – primjerice,
u sklopu doktorske disertacije (v. III. 2.3.20). Vaša će akademska proza
biti uvjerljivija ako ste sebe dobro predstavili u uvodu i zaključku, ako
ste odabrali pravo govorno lice i ako ste dobra studentica ili student, što
potvrđuju vaš studij, vaše ocjene, vaše nagrade i vaše stipendije.
U akademskome pismu osobito je važan unutarnji etos. Unutarnji su
etički argumenti sadržani u informiranosti o predmetu i logičkome za-
ključivanju, u govornome licu i primjerenome stilu, u dosljednome pridr-
žavanju svih standarda znanstvenoga diskursa. Više ćemo vjerovati auto-
rici i autoru koji dobro poznaju svoj predmet, imaju jasne ideje i podupiru
ih dokazima, ispravno rabe govorno lice, pišu konzistentno i pouzdano
citiraju relevantnu literaturu nego onima u kojih otkrijemo logičke po-
grješke i krive podatke, koji se služe pretencioznim autobiografskim „ja“,
razmeću se svime što su pročitali ili citiraju nepouzdano.
Patos. Osnovna je argumentacija u akademskome pismu pozivanje na

razum. Ali i druga dva tipa argumentacije ugrađena su u različite slojeve
vašega akademskog pothvata. Poziv na emocije i očekivanja publike dio
313

je dubinske strukture akademskoga pisma i tiče se pridržavanja akadem-
skih standarda. Akademska se proza uvijek piše s obzirom na vrijednosti i
očekivanja stručnjaka koji ocjenjuju vaš rad. Studentice i studenti ne mo-
raju poznavati treći modus retoričkoga uvjeravanja da bi napisali uspješan
akademski rad, ali moraju znati da će njihov rad biti pozitivno ocijenjen
samo ako se drže očekivanih znanstvenih standarda i norma svoje publi-
ke, mentorice ili mentora i povjerenstva. Ako želite napisati dobru aka-
demsku prozu i dobiti pozitivnu ocjenu, ne smijete već na prvoj stranici
svoga rada napisati „ćovjek“ ili „mentor“ ako je riječ o ženi. Možete imati
genijalnu ideju i savršenu logičku argumentaciju, ali ako kršite pravopis,
ako ste rodno nekorektni, ako citirate krivo, ako ne stavite navodnike na
pravo mjesto, ako dosljedno ne obilježite odlomke, ako griješite u me-
hanici teksta, izazvat ćete ljutnju mentorice ili mentora, a u višim aka-
demskim radovima i neraspoloženje cijeloga povjerenstva. Rad će vam
biti vraćen na doradu ili odbijen, pa će vam propasti vaša genijalna ideja.
Osnovni je zakon trećega modusa retoričke argumentacije: pišite u skla-
du s obzorom znanstvenih očekivanja, onako kako to traži akademska
publika i kako nalažu standardi akademskoga pisma.
3.1.3. Argumentacijske strategije
Termin argumentacijske strategije suvremeni je sinonim za klasične opće

retoričke topike. Gdje god je logičko mišljenje i izražavanje, tu su i opće
topike. O općim retoričkim topikama govorili smo u različitim kontek-
stima (v. II. 4.10. i II. 4.11. te III. 1.3.12. i III. 2.3.10, Retoričke topike i
akademsko pismo). Naglasili smo da se općim topikama služite u različi-
tim fazama i na različitim razinama istraživanja i pisanja: u invenciji za
pronalaženje argumenata, u velikoj dispoziciji (na razini makrostruktu-
re) za razvijanje kompozicije tijela teksta te u maloj dispoziciji (na razini
mikrostruktura) za izgradnju i razvijanje argumenata u odlomku. Razli-
kovali smo s jedne strane tekst kao veliki argument u prilog vašoj tezi, a s
druge tekst kao niz malih argumenata izgrađenih u pojedinim odlomci-
ma u kojima se odvija potpora velikomu argumentu (v. III. 2.1.5).
314

Ovdje ćemo još jednom govoriti o općim retoričkim topikama, sada iz
vizure izgradnje pojedinih argumenata u mikrostrukturama – odlomci-
ma. Argumente nije dovoljno samo pravilno izgraditi, treba ih uvesti u ti-
jelo odlomka, razviti, staviti u kontekst i povezati s drugim argumentima
i drugim odlomcima. Kao i kod strategija velike dispozicije u stvaranju
cjelovite strukture teksta, tako i kod strategija male dispozicije u stvaranju
pojedinih argumenata i pisanju odlomka, nije lako odrediti točan broj ar-
gumentacijskih strategija. U poglavlju o strukturi i dijelovima naveli smo
deset najčešćih topika za razvijanje tijela teksta kao velikoga argumenta.
Sada ćemo odabrati deset najčešćih internih topika kojima se služimo u
izgradnji i razvijanju tijela odlomka: definiciju, diobu i klasifikaciju, nara-
ciju, opis, nabrajanje, usporedbu i kontrast, analizu, ocjenjivanje, dopušte-
nje i pobijanje te jednu eksternu topiku – svjedočanstva i citiranje. Te će
nam topike ujedno poslužiti za klasifikaciju odlomaka (v. dolje 3.2.6).
Definicija. U akademskome pismu često se javlja potreba za definira-

njem i redefiniranjem ključnih riječi i termina. Da biste o pojmu, stvari
ili pojavi mogli argumentirano raspravljati, morate ih najprije definirati,
osobito ako su manje poznati i neistraženi ili na bilo koji način prijeporni.
Kada je poznata definicija postala dvojbena ili kada postoje različite defi-
nicije pojma, preciznija definicija i redefinicija pojma služe kao argumen-
tacijska strategija za uklanjanje nesuglasica, otvaranje novoga pogleda na
problematiku i promjenu perspektive istraživanja.
Definicija se sastoji od pojma koji se definira (definiendum) i pojma ko-
jim se definira (definiens). Postoje različite vrste definicija. Otac je esenci-
jalne ili bitne definicije, kao i tolikih drugih pojmova zapadne znanosti,
Aristotel. Bitna definicija određuje narav pojma, tako da se pojam svrsta
u rod (genus proximum) i da se navede njegovo posebno obilježje u tome
rodu (differentia specifica). Za takvu je definiciju znakovito da subjekt i
predikat mogu zamijeniti mjesta, a da se ne izgubi bit definirane pojave.
Klasičan je primjer bitne definicije: „Čovjek je razumna životinja.“ Tu se
može zamijeniti subjekt i predikat, a da smisao ostane isti: „Razumna ži-
votinja je čovjek.“ Čovjek je tu određen po bitnoj osobini – razumnosti.
315

Posve je drukčije u definiciji s nebitnim svojstvima: „Čovjek je dvonožna
životinja.“ U toj definiciji subjekt i predikat ne mogu zamijeniti mjesta.
Ako to učinimo, pa kažemo „Dvonožna životinja je čovjek“, vidimo da je
ta definicija pogrješna jer postoje i druge dvonožne životinje.
Bitna definicija katkad nije potrebna, jer je pojam poznat, ili pak nije
izvediva, jer je pojam odviše složen. To je osobito važno znati u akadem-
skome pismu, gdje često treba definirati stručne pojmove i složene pojave.
Stoga ćete se u akademskome pismu služiti i drugim oblicima definicije
kao što su definicija uz pomoć sinonima, opisna definicija, definicija strate-
gijom usporedbe i kontrasta, definicija strategijom klasifikacije i sl. Defini-
cija uz pomoć sinonima česta je u leksikografiji, kada se smisao jednoga
pojma određuje njegovim sinonimom – primjerice: „Deskripcija je opis
neke stvari ili pojave.“ Opisnom je definicijom u ovoj knjizi određen po-
jam akademsko pismo (v. II. 5.2. i II. 5.4). Definiranje pojmova katkad
se odvija strategijom usporedbe i kontrasta: „Za razliku od narativnoga i
deskriptivnoga diskursa znanstveni je diskurs argumentacijski.“ Definici-
ja se može izvesti u postupku klasifikacije: „Postoje četiri osnovna tipa
diskursa: naracija, deskripcija, eksplikacija i argumentacija. Akademsko
pismo pripada argumentacijskomu diskursu.“
Klasična logika navodi više pravila za dobru definiciju. Definicija treba
biti adekvatna, tj. ni preuska ni preširoka (Definitio sit adaequata). De-
finicija „Čovjek je biće koje kuha“ jest preuska, a definicija „Čovjek je
sisavac“ preširoka. U dobroj definiciji pojam definiensa mora biti jasniji i
poznatiji od pojma definienduma. Definicija ne smije biti negativna (De-
finitio ne sit negans). Ako kažete „Žena nije muškarac“, niste ništa rekli
o pojmu žene. Negativne se definicije mogu rabiti samo kod negativnih
pojmova – primjerice, mrak se može definirati sinonimom tama ili ne-
gativnom odrednicom nedostatak svjetla. Definicija ne smije biti kružna
(Definitio ne fiat in orbem), tj. definiendum ne može biti svoj vlastiti defi-
niens. Pogrješna je definicija: „Led je zaleđena voda.“
Dioba i klasifikacija. Nemoguće je zamisliti dobru akademsku prozu bez

diobe (podjele, divizije) i klasifikacije (razvrstavanja). Za razliku od defini-
316

cije, kojom se određuje sadržaj pojma, diobom se određuje opseg pojma. Po-
jam kojega se opseg dijeli naziva se diobena cjelina (totum divisionis). Načelo
po kojemu se pojam dijeli diobeni je temelj (fundamentum divisionis ili prin-
cipium divisionis), a dobiveni pojmovi – članovi diobe (membra divisionis).
Klasifikacija je raspoređivanje bića, stvari i pojmova u skupine s obzi-
rom na njihove opće značajke. Budući da se valjano okupljanje pojmo-
va u šire skupine slaže s diobom pojmova, klasifikacija se u logici smatra
nizom uzajamno povezanih divizija (usp. Petrović, 2004: 129). Ovisno
o broju članova dobivenih diobom govori se o dvodiobi ili dihotomiji,
trodiobi ili trihotomiji itd. Ako je predmet diobe pojam koji je i sam dio
diobe, riječ je o poddiobi ili subdiviziji u odnosu na prvu diobu. Ako se
dijele pojmovi dobiveni poddiobom, govori se o drugoj poddiobi ili dru-
goj subdiviziji itd. Primjerice, ako studente podijelite na one po starome
i one po novome programu, riječ je o dihotomiji. Ako ih podijelite na re-
dovite, izvanredne i „vječne studente“, riječ je o trihotomiji. Ako polaznike
Croaticuma, tečaja hrvatskoga jezika za strance, podijelite na one koji su
došli u programu razmjene, koji su došli zbog ljubavi, koji su došli zbog
posla, koji su došli radi stjecanja novoga znanja, riječ je o tetratomiji. Ako
studijske grupe podijelite na kroatistiku, slavistiku, anglistiku, informati-
ku, fonetiku, psihologiju itd., riječ je o politomiji. Ako pak slaviste podi-
jelite na studente istočnoslavenskih, zapadnoslavenskih i južnoslavenskih
jezika i književnosti, riječ je o subdiviziji u odnosu na prvu diobu pojma
studijskih grupa, a ako istočnoslavenske studente podijelite na rusiste i
ukrajiniste, riječ je o drugoj subdiviziji itd.
Naracija. U klasičnoj retorici naracija je poseban dio diskursa: priča o

predmetu. Odnosi se prije svega na umjetničku i ekspozitornu prozu, ali
se može rabiti i kao argumentacijska strategija, osobito u prikazu povi-
jesti kakve pojave ili ideje te u pregledu literature (v. III. 2.1.4, Narativ).
Kao uvod u argument ili kao razjašnjenje dijelova argumenta navedite
seriju događaja koji su bitni za predmet rasprave. Ako pišete o koncepciji
i postavu izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, poslužite se
narativom o osnutku Muzeja. Primjerice:
317

Nakon dugogodišnjega nastojanja da se Muzej smjesti u prikladniji prostor,
bilo u adaptirano postojeće zdanje bilo u novu zgradu, godine 1998. done-
sena je odluka o izgradnji novoga muzeja na novozagrebačkoj lokaciji na kri-
žanju Avenije Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik. U ljeto 1999. na na-
cionalnome arhitektonskom natječaju, koji je raspisalo Ministarstvo kulture
RH i Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba, a provelo Društvo arhitekata
Zagreb, između 85 pristiglih prijedloga izabrano je rješenje arhitekta Igora
Franića. (http://www.msu.hr/#/hr/34/, 20. travnja 2010)
Opis. Slično kao i naracija opis služi kao argumentacijska strategija, često
kao podloga za analizu. Da biste što mogli analizirati, katkad treba točno
opisati analiziranu osobu, mjesto ili stvar: koje je veličine, boje, mirisa,
okusa, kakva mu je masa, kojom se brzinom kreće, čemu je nalik, gdje
se nalazi i sl. To se osobito odnosi na prirodne i tehničke znanosti, ali se
primjenjuje i u društveno-humanističkim znanostima kada treba opisati
uzorke, podatke i fenomene. Primjerice, ako pišete o povijesti Leonardo-
ve Monne Lise, navest ćete među ostalim da se prije sadašnje lokacije u
Louvreu nalazila u Napoleonovoj spavaćoj sobi, da je nakon krađe 1911.
neoštećena vraćena na svoje mjesto u muzej, da je 1964. ispraćena iz Fran-
cuske s državničkim počastima na crvenome sagu te da je u staklenome
kavezu s točno određenom temperaturom prošetala svijetom od SAD-a
do Japana i tadašnjega SSSR-a. Ako pak pišete o umjetničkome opusu
Josepha Beuysa, opisat ćete od kakvih su se materijala sastojale njegove
instalacije (mast, voće, povrće), kakva je u muzeju morala biti tempera-
tura da se ne bi otopila instalacija Masna stolica te kako su se njegova
umjetnička djela kvarila i smrdjela. Takav je opis bitan dio argumentacije
za tezu o Beuysovoj osjetilnoj kritici suvremene civilizacije kao pokvarlji-
ve i propadljive.
Nabrajanje. Argumentacijska strategija za nizanje pojedinosti, izlista-

vanje pojava i serijalizaciju opažanja jest nabrajanje. Tom se strategijom
služite u svim diskursima – od svakodnevice do znanosti, kada želite
potkrijepiti glavnu ideju nizom drugih ideja, razloga i dokaza, prikazati
rezultate ili navesti niz primjera. Ako govorite o New Yorku na filmu,
318

nabrojit ćete kao okvir za argumentaciju ili u sklopu argumentacije niz
filmova. Primjerice:
Nadrealna scenografija najvećega lego grada koji dječja mašta može zamisliti
obilno je uporabljena u povijesti kinematografije, izvorno ili kao studijska
replika, od filmova poput staroga King Konga iz 1933. (naravno, druge po-
lovice) do Doručka kod Tiffanyja Blakea Edwardsa (1961), od Taxi Drivera
Martina Scorsesea (1976) do Eyes Wide Shut Stanleya Kubricka (1999). I
usitnjenije: pojedine četvrti i dijelovi grada, poglavito Manhattan, bilježe-
ni su katkada kao protagonisti ili barem odlučujući kontekst – Manhattan
Woodyja Allena (1979) ili potpuno drukčiji pristup istomu u Bad Lieute-
nant Abela Ferrare iz 1992, Little Odessa Jamesa Graya (1995), Little Italy u
Kumu II Francisa Forda Coppole (1974), Brooklyn u Francuskoj vezi Wil-
liama Friedkina (1971) ili u Groznici subotnje večeri Johna Badhama (1977),
Central Park u Formanovoj Kosi (1979). Još uže: u gradu koji s lakoćom ruši,
gradi i preuređuje, pojedine su građevine konzervirane na filmskoj traci –
gdje se danas uzdiže Lincoln Center, snimljeni su kadrovi West Side Story
Roberta Wisea i Jeromea Robbinsa (1961), Rosmary’s Baby Romana Polan-
skoga (1968) snimljena je u Dakota Building, zgradi koja i dalje stoji na uglu
zapadne strane Central Parka i 72. ulice. Još je poznatija adresa kuće u kojoj
je živio i pred kojom je smrtno ranjen John Lennon, a televizijska serija
Seinfeld proslavila je posve običan, Tom’s Restaurant, u četvrti Morningside
Heights. Sve nabrojeno tek je djelić sveukupne liste ‘New Yorka na filmu’.
(Sanja Cvetnić, Ikone grada ikone. http://www.matica.hr/MH_Periodika/
vijenac/1999/145/html/likovna/27.htm, 20. travnja 2010)
Usporedba i kontrast. Jedna je od temeljnih argumentacijskih strategi-

ja uspoređivanje pojava po sličnostima i razlikama. Otkrivanjem slično-
sti i razlika pojave se bistre u uzajamnome odnosu i tako pružaju snažne
razloge u argumentaciji. Kada kažete „Za razliku od jučerašnjega oblač-
nog dana danas je sunčano, pa ću izaći na šetnju“, kontrast današnjega
dana prema jučerašnjemu jak je razlog za šetnju. Ako pišete o rodnim
stereotipima u A. G. Matoša i Miroslava Krleže, topika sličnosti i ra-
zlika omogućit će vam i kompoziciju vašega rada i razvijanje pojedinih
argumenata. Ta će vam strategija otkriti da su se dvojica pisaca različi-
319

to odnosila prema ženama, pa ćete moći razviti ovaj argument u topici
kontrasta:
U pjesmama i prozama Matoš često poistovjećuje majku (ženu) i domovi-

nu, a u feljtonima i autobiografskim zapisima s humorom govori o femi-
nizmu i rodnim razlikama. Krležina junaka Filipa Latinovicza razdiru pak
sumnje da mu je majka prostitutka, „frajle“ su traumatičan doživljaj, a lik
barunice Castelli tipična je femme fatale. Za razliku od Matoša, koji gradi
romantičarske rodne simbole ili se igra rodnim stereotipima, Krleža prika-
zuje ženske likove u realističkim pojedinostima, naturalističkim slikama i
postupcima psihoanalize.
U navedenome primjeru razliku između Matoševa i Krležina shvaćanja

žena nagovješćuju konektori pak i za razliku od. Argumentacijska strate-
gija sličnosti i razlika može se izraziti i drugim konektorima – primjerice:
„S jedne strane Matoš gradi romantične rodne stereotipe ili se igra rodnim
stereotipima. S druge strane Krležini su ženski likovi građeni na analizi
rodnih stereotipa.“ Osim konektorima usporedba se može izraziti kom-
parativima – primjerice: „Danas je ljepše vrijeme nego jučer, pa ću izaći
na šetnju.“ Pri tome valja paziti da formulacija slijedi konvencionalne je-
zične obrasce i da su oba člana usporedbe jasno izražena. Ne možete go-
voriti o Matoševu shvaćanju žena u strategiji usporedbe, pa reći: „Matoš
je u prikazivanju žena katkad zaigraniji.“ U toj konstrukciji manjka drugi
član usporedbe.
Poseban je oblik topike sličnosti – analogija. To je usporedba dviju
stvari koje pripadaju različitomu rodu, ali su slične po nekim osobinama.
Kada argumentirate da je tko „marljiv kao mrav“, služite se analogijom.
Analogija nije dokaz u užem smislu, ali ima snagu uvjerljivosti, osim ako
nije lažna (v. dolje 3.1.5, Logičke pogrješke: Lažna analogija).
Uzrok i posljedica. Ta se strategija često rabi u analizi pojava i rješava-

nju kontroverznih pitanja, jer daje razloge za prihvaćanje kakva stajališta.
Dok definicija odgovara na pitanje Što je što?, uzrok i posljedica odgova-
raju na pitanje Zašto je što? Otkrivanje pravoga uzroka pojave snažan je
320

dokaz. Ako je led oštetio vaš auto, dobit ćete naknadu štete od osigura-
nja na temelju mišljenja stručnjaka koji su očevidom utvrdili udubine od
leda na karoseriji, dakle empirijski provjerili i stručno potvrdili stvarni
uzrok štete. Katkad posljedica nema samo jedan, nego više uzroka. Tako
za pojavu ekspresionizma u likovnoj umjetnosti 20. stoljeća možemo
navesti više uzroka: opozicija naturalizmu i impresionizmu, reakcija na
akademske standarde toga doba, važnost emocionalnoga doživljaja u doba
krize, nove estetske vrijednosti, reakcija na društvenu zbilju. Za koji ćete se
uzrok ili uzroke odlučiti, ovisi o vašoj tezi. Argumentacija će se sastojati u
odvagivanju važnosti uzroka: je li uzrok adekvatan, je li mogao proizvesti
posljedicu, može li se napraviti hijerarhija među uzrocima i sl.
U strategiji uzroka i posljedice dokazivati se može u dva smjera – od
posljedice na uzrok i od uzroka na posljedicu. Ta su dva smjera argumen-
tacije zapisana u jezičnim strukturama. U strukturi „Budući da je padao
led, oštećen mi je auto“ argumentacija ide od uzroka na posljedicu, a u
strukturi „Auto mi je oštećen jer je padao led“ argumentirate obratno,
od posljedice prema uzroku. Jedna je od najčešćih pogrješaka u strategiji
uzroka i posljedice post hoc, ergo propter hoc (v. dolje 3.1.5, Logičke po-
grješke: Nakon toga, dakle zbog toga).
Analiza. Univerzalna je argumentacijska strategija analiza – rastavljanje

složenih pojava i stvari na sastavne dijelove radi njihova boljega razumije-
vanja. Kao misaona tehnika analiza je poznata još i prije Aristotela, a kao
znanstvena strategija obilježje je novovjekovne znanosti počevši od Des-
cartesa. Analiza je povezana s drugim strategijama, osobito s klasifikaci-
jom, usporedbom i kontrastom te uzrokom i posljedicom. Rabi se u svim
znanstvenim područjima –od matematike i kemije do logike i znanosti o
književnosti, od analize stanice kvasca do analize Homera i Joycea:
Pisao je i poeziju – pa i jednu dramu – ali je svjetsku slavu stekao zbirkom

pripovijedaka Dablinci (Dubliners) i romanima Portret umjetnika u mladosti
(A Portrait of the Artist as a Young Man), Uliks (Ulysses) i Finneganovo bdje-
nje (Finnegan’s Wake). U tim se djelima može pratiti i svojevrstan razvitak
moderne proze: dok u Dablincima prevladava tehnika prijelaza naturalizma
321

u simbolizam, Portret je svojevrsna autobiografija pobunjenika koji ipak sebe
nastoji izraziti i naći u umjetnosti, u Uliksu nove su književne tehnike do-
vedene do nenadmašenog novog oblika obuhvatnog romana, da bi traganje
za potpuno novim izrazom u Finneganovu bdjenju završilo takvom igrom
jezicima, simbolima, neprozirnim konačnim značenjima i sugestivnim ispre-
pletanjem poezije i proze, u nagovještajima koji čak ruše svaku uobičajenu
uporabu jezika, da to običnog čitatelja može ispuniti jedino očajanjem. (So-
lar, 2003: 289)
Ocjenjivanje (evaluacija). U procesu argumentacije često morate zauze-

ti stajalište. Da biste to mogli učiniti, morate donositi vrijednosne sudove
i ocjene o problemima koji su bitni za raspravu. U raspravi o pušenju na
javnim mjestima posve će drukčije ocijeniti zabranu pušenja nepušači, a
posve drukčije pušači i ugostitelji. Dok će nepušači navoditi opće tvrdnje
o štetnosti pušenja za zdravlje i medicinske razloge u prilog tvrdnji da
pušenje treba zabraniti te se služiti statističkim podatcima o oboljelima
od kardiovaskularnih bolesti, ugostitelji će navoditi pad prometa u ka-
fićima kao razlog za ukidanje zabrane pušenja, a pušači da su ugrožena
njihova prava i da su diskriminirani. Primjerice, snažna je emocionalna
argumentacija iz vizure ugostitelja i pušača primijenjena u prilogu na TV
dnevniku Treba li zabraniti pušenje u Hrvatskoj?
A strah ugostitelja da će ih zabrana otjerati u bankrot sve je veći. Još uvijek se

nadaju kako će Vlada imati razumijevanja i prihvatiti njihove prijedloge koji
bi trebali spriječiti pad prometa u kafićima bez dima, kao što je to slučaj u
drugim zemljama. Ako tako ne bude, najavljuju tužbu Ustavnom sudu. Zbog
najavljenog poskupljenja i novog zakona ljubitelji nikotina uskoro bi svoj po-
rok mogli nositi samo kao uspomenu oko vrata. Ugostitelji se trude to izbje-
ći. Vladi su poslali svoje prijedloge koji bi trebali ublažiti udar na njihovo po-
slovanje. Između ostalog i da vlasnici manjih lokala sami odluče hoće li biti
objekti za pušače ili nepušače. Ljubitelji duhana pozdravljaju taj prijedlog.
Ugostitelji kažu da su signali iz Vlade za sada pozitivni, no bude li njihovo
povjerenje izigrano, neki, po uzoru na njemačke kolege, najavljuju ustavnu
tužbu zbog diskriminacije.“ (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ugostitelji-
najavljuju-ustavnu-tuzbu-ako-se-zabrani-pusenje.html, 18. siječnja 2009)
322

U akademskome pismu s vrijednosnim je tvrdnjama preporučljivo postu-
pati vrlo oprezno. Treba pomno birati razloge i dokaze kojima utemeljujete
svoje ocjenjivanje. To mogu biti opće istine i zajedničke vrijednosti (pri-
mjerice: „Pušenje je štetno za zdravlje“), vlastito iskustvo („Smeta mi dim u
kafiću“) i oslonac na autoritetne izvore („Svjetska zdravstvena organizacija
raspolaže statističkim podatcima o štetnosti pušenja“). Poseban je oprez po-
treban kod osobnoga iskustva i „ja“-iskaza. Argumentacija u ime subjekta
u prvome licu jednine može djelovati kao osobna priča i tako izgubiti vje-
rodostojnost. Na tvrdnju „Smeta mi dim u kafiću“ pušač može odgovoriti
„Pa što onda? Ja se, naprotiv, osjećam najbolje upravo u oblacima dima“.
Kod vrijednosnih tvrdnja važno je paziti na leksik i stil. Mnoge su rije-
či i formulacije opterećene konotativnim značenjima, pa u tvorbi vrijed-
nosnih tvrdnja valja poznavati i uzimati u obzir sva značenja. Snažan je-
zik nije proporcionalan snazi argumentacije. Štoviše, tu vrijedi paradoks:
jaki izrazi i jak jezik u vrijednosnoj argumentaciji djeluju manje uvjerljivo
nego blaži izrazi i slabiji jezik prošaran modalnim izrazima. Tako uvjerlji-
vost argumentacije Milivoja Solara u znanosti o književnosti leži upravo u
njegovu „slabom“, svakomu razumljivom jeziku punom modalnih izraza
koji ublažuju apodiktične tvrdnje i nijansiraju ocjenjivanje. Primjerice:
Ipak je svima unaprijed jasno da, gledano u cjelini, čovječanstvo živi danas
drugačije nego što je živjelo, recimo, prije stotinjak godina. (Solar, 1997: 63)
Dopuštenje i pobijanje (v. dolje 3.1.4, Dopuštenje i pobijanje). Vrlo je

snažna argumentacijska strategija dopuštenje i pobijanje. Logička se ar-
gumentacija tu isprepleće s argumentacijom karakterom i pozivom na
emocije publike. Dopuštenje je znak diskurzivnoga milosrđa i dobroga
karaktera, jer velikodušno priznajete protivničko stajalište i upoznajete
publiku s prijeporom o kojemu je riječ. Ako želite dokazati da u suvreme-
noj hrvatskoj književnosti dominira tzv. „stvarnosna proza“, najprije ćete
priznati oporbeno stajalište i eventualne prigovore skeptika: „Premda su-
vremena hrvatska književnost još nije zahvatila sve aspekte tranzicijske
zbilje, ipak se može govoriti o rađanju nove stvarnosne proze.“ Pobijanje
323

je pak dio argumentacije s pozivom na emocije publike, jer će publika
prije povjerovati u tvrdnje ako navedete i obesnažite oporbene argumen-
te nego ako ih izostavite ili prešutite. Dopuštenje i pobijanje najbolja
je obrana od mogućih prigovora: s jedne ih strane predviđa, a s druge
uklanja. To je dijaloška tehnika koja osnažuje govornikov etos te pruža
mogućnost publici za izravno uključenje u raspravu jer nudi drukčija sta-
jališta i odgovore na ta stajališta.
Pobijati se može „slabim“ jezikom, nizom modalnih riječi i konektora
dopuštenja, kao što je to u Milivoja Solara:
Simbolizam se tako uklapa u značajke razdoblja koje prožima i glasovita pa-

rola L’art pour l’art (umjetnost zbog umjetnosti) kao i neko raspoloženje pro-
žeto razočaranjem, koje je nazvano „dekadencija“, a izražavalo se najvećim
dijelom u nevjerici prema uvjerenjima kakva su vodila realizam i naturalizam.
Pri tome – kako je spomenuto – već se u Zole primjećuje simbolizam, a Ibsen
ili Strindberg u kasnijim fazama sve se više priklanjaju tehnici koja upravo u
tom smjeru napušta temeljne zamisli naturalizma. No oni ipak nisu pokušali
na sceni ostvariti doslovni lirizam koji proizlazi iz simbolističke teorije. (So-
lar, 2003: 276)
Drugi je oblik pobijanja „jaki“ jezik. Na taj način rodonačelnik Zagrebač-

ke književnoznanstvene škole Zdenko Škreb pobija stajališta Emila Stai-
gera o interpretaciji:
Staiger je ustvrdio da se samo darovit čovjek s jakom umjetničkom senzi-

bilnošću može prihvatiti posla interpretacije (…). Odatle proizlazi dvojaka
nepreciznost: osjećajni je doživljaj kao reakcija na književno djelo subjek-
tivan (…). Staiger to priznaje, ali ga to ne smućuje; on hladnokrvno priznaje
valjanost dviju različitih interpretacija (…). Ako je tako, onda interpretacija
kako je shvaća Staiger ne može općenito vrijediti kao sredstvo znanstvene
spoznaje. (Škreb, 1983: 635)
Katkad se u pobijanju rabe metafore kao snažan dokaz s pozivom na

emocije publike. Tako profesor Škreb u istome kontekstu negira struk-
324

turalistički pristup književnomu tekstu služeći se metaforom rasječena
pileta: „umijeće interpretacije valja [se] prije svega kloniti ubojite prak-
se da jedinstvenu cjelinu književnoga djela rasiječe na ,razine’ kao što se
pečeno pile isiječe na komade“ (638). U prvome primjeru jedan autor
(Zdenko Škreb) polemizira protiv drugoga autora (Emila Staigera) ko-
risteći se pri tome jakim jezikom („ali ga to ne smućuje“, „hladnokrvno
priznaje“). U drugome slučaju autor polemizira s cijelom metodologijom
i pobija njezinu analitičku praksu snažnim metaforama („ubojita praksa“,
„pečeno pile rasječeno na komade“). Takav jaki metaforički jezik u pobi-
janju tuđih mišljenja dopušten je u žanru polemike, ali ne u studentsko-
me akademskom pismu, koje prije svega treba pokazati dobar znanstveni
etos i primjeren znanstveni patos. Kao i kod strategije ocjenjivanja, kod
pobijanja se u studentskome akademskom pismu valja kloniti jakih riječi
jer one često oslabljuju dokaznu snagu.
Svjedočanstva i citiranje. Napokon, temeljna je eksterna argumenta-

cijska strategija u akademskome pismu pozivanje na izvanjske dokaze
ili svjedočanstva (v. II. 4.11, Svjedočanstva). U svakodnevici svjedočan-
stvo je, primjerice, iskaz neposrednoga sudionika u prometnoj nezgodi.
U akademskome pismu svjedočanstva mogu biti primarni i sekundarni
dokazi. Svjedočanstva su primarni dokazi kada uključuju istraživanje,
analizu i interpretaciju primarne građe. To mogu biti vlastita opažanja,
intervjui, ankete i upitnici, eksperimenti i osobno iskustvo, analiza tek-
sta. Sekundarni su dokazi oni koje ste prikupili proučavanjem sekundar-
nih izvora, knjiga i članaka o primarnim izvorima. To su citati, parafraze,
sažetci i vlastiti komentari sekundarnih izvora (o različitim podjelama na
primarne i sekundarne izvore v. III. 1.4.1). Pri tome se valja pridržavati
svih standarda citiranja. Svjedočanstva i citati vrlo su snažni dokazi ako
se rabe po akademskim standardima, u jedinstvenome prepletu svih triju
argumentacijskih modusa – logosa, etosa i patosa.
325

3.1.4. Praktični argument Stephena Toulmina
U pouci i praksi akademskoga pisma osobito je koristan „praktični argu-

ment“ britanskoga filozofa Stephena E. Toulmina (1922–2009). Za razli-
ku od teorijskoga argumenata, koji je zasnovan na formalnome logičkom
zaključivanju, Toulminov je praktični argument zasnovan na obrazlaganju
i prosuđivanju. Teorijski je argument monologičan: želi postići apsolutno
znanje i apsolutnu izvjesnost. Toulminov je praktični argument dijalogi-
čan: svjestan je svojih ograničenja i postiže svoju uvjerljivost u komunika-
ciji s publikom. Toulminov praktični argument komunikacijski je razrađe-
ni model Aristotelova retoričkoga silogizma – entimema. Elemente svoga
praktičnog argumenta Toulmin je izložio u djelu Primjene argumenata
(Uses of Arguments, 1958). Znanstvenu je uporabu pojam stekao u retorici
i teoriji komunikacije u Sjedinjenim Američkim Državama 1960-ih, a širo-
ku primjenu na kraju 20. i početku 21. stoljeća u priručnicima iz kritičkoga
mišljenja i akademskoga pisanja. Toulminov model argumenta podjedna-
ko je plodotvoran i u analizi i tvorbi argumenata, i u kritičkome čitanju li-
terature i pisanju akademske proze, i u pouci i praksi akademskoga pisma.
Toulminov model argumenta sastoji se od šest elemenata. Prva su tri
elementa: tvrdnja, dokazi i pretpostavka. Oni čine bitan dio svakoga ar-
gumenta. Druga se tri elementa mogu i ne moraju pojaviti u argumentu.
To su potpora, dopuštenje/pobijanje i modifikacija (usp. Toulmin, 1975:
88–98). Postoji više shema i prilagodaba Toulminova modela argumenta.
Ovdje donosim jednu od mogućih shema.
Tvrdnja (engl. claim). Tvrdnja je središte argumenta, konkluzija koju

treba dokazati. Sinonimi su toga termina: teza, glavna ideja, središnja
ideja, glavna misao, gledište. Sve se u argumentu mora odnositi na tvrd-
nju. Tvrdnja odgovara na pitanje: „U što želim uvjeriti publiku?“ Pri-
mjerice, ako želite uvjeriti publiku da je dobro ponijeti kišobran, vaša će
tvrdnja biti:
Danas treba ponijeti kišobran.
326

DOKAZI TVRDNJA
(data, grounds) (claim)
PRETPOSTAVKA DOPUŠTENJE/POBIJANJE
(warrant) (reservation/rebuttal)
KVALIFIKATOR
POTPORA (qualifier)
(backing)
Slika III. 3.1.4. Shema praktičnoga argumenta Stephena Toulmina
Dokazi (engl. data, grounds). Dokazi su činjenice i statistički podatci, ra-

zlozi, mišljenje autoriteta, osobno mišljenje i iskustvo, citati, primjeri i sl.
koji utemeljuju tvrdnju. Sinonimi su toga termina: građa, potporna građa,
dokazni materijal. Dokazna građa odgovara na pitanje: „Koje činjenice, in-
formacije i razloge trebam prikupiti da bi publika povjerovala u moju tezu?“
Primjerice, gornju tvrdnju možete poduprijeti racionalnim razlogom:
Oblačno je.
Ili znanstvenom činjenicom:
Prognoza je da će padati kiša.
Dokazi trebaju biti točni, relevantni, reprezentativni i adekvatni. Dokazi

su točni kada potječu iz pouzdanih izvora, kada im značenje nije iskriv-
ljeno i kada su ispravno navedeni. Dokazi su relevantni kada je izvor
znanstveno pouzdan, kada su neposredno vezani uz predmet i kada su
vremenski novi. Reprezentativni su dokazi kada ravnomjerno izražavaju
cijeli predmet i odnose u predmetu. Dokazi su adekvatni kada su važni za
temu i potvrđuju tvrdnje za koje se navode.
327

Pretpostavka (engl. warrant). Pretpostavka je iskaz koji ovjerovljuje vezu
između tvrdnje i dokaza. Sinonimi su toga termina: načela, jednostavne
istine, prihvaćena uvjerenja i zajedničke vrijednosti, opća mjesta kulture
(tópoi), konvencije u svakodnevici i znanosti. U terminima klasične reto-
rike pretpostavka može biti utemeljena u logosu (deduktivnom i induk-
tivnom zaključivanju te obrazlaganju), u etosu (povjerenju u kredibilitet
osobe), u patosu (poistovjećivanju publike s određenim vrijednostima) ili
u različitim kombinacijama tih modusa. Ona odgovara na pitanje: „Dije-
li li publika sa mnom opća načela, istine i činjenice koje utemeljuju moju
tvrdnju?“ Pretpostavka može biti implicitna ili skrivena i eksplicitna ili
prisutna, ovisno o retoričkoj situaciji u kojoj iznosite svoju tvrdnju. Kada
vjerujete da publika dijeli s vama određene ideje, načela, činjenice i vrijed-
nosti koje omogućuju vašu tvrdnju, pretpostavku možete izostaviti. Kada
mislite da publika nema takvu pretpostavku ili je ne dijeli s vama, morate
je izreći. U gornjemu primjeru, ako je vrijeme vrlo tmurno i kiša samo što
nije počela padati, vaši ukućani smatrat će vašu tvrdnju legitimnom, pa ne
morate navesti njezinu pretpostavku. Ali ako vidite da su oni sumnjičavi
prema vašoj tvrdnji, dodat ćete pretpostavku svojega argumenta. Proširit
ćete svoj argument generalizacijom koju ste dobili induktivnim zaključi-
vanjem na temelju promatranja više oblačnih dana kada je padala kiša:
Često kada je oblačno ljudi nose kišobran.
Potpora (engl. backing). Potpora su dokazi koji podupiru pretpostav-

ku. Sinonimi su toga termina: potkrjepa, utemeljenje, naknadna građa,
potvrda, razlozi. Odgovara na pitanje: „Kako mogu učvrstiti svoju pret-
postavku?“ Ako vaša pretpostavka nije dovoljno uvjerljiva, pa se bojite
da će je publika odbaciti, morate je poduprijeti dokazima – primjerice,
podatkom:
Tlak u barometru spustio se ispod 1000 hektopaskala.
Dopuštenje i pobijanje (engl. reservation/rebuttal). Dopuštenje (ograni-

čenje) i pobijanje jesu iskazi koji priznaju suprotna stajališta prije nego što
328

ih opovrgnu, otkrivaju nedostatke u protivničkome argumentu, navode
i predusreću protuargumente ili donose nove argumente. Dopuštenje i
pobijanje odgovaraju na pitanja: „Ima li drukčijih stajališta o predmetu?“,
„Kako na njih mogu odgovoriti?“ Signaliziraju ih izrazi kao: osim ako,
pod uvjetom da, po nekim mišljenjima, mora se priznati, dobro je uočeno i
sl. U prijeporu oko kišobrana mogli biste reći:
Danas treba nositi kišobran, osim ako uskoro ne zasja sunce.
Ili:
Mora se priznati, danas je bolje ponijeti sklopivi kišobran.
Kvalifikator ili modifikator (engl. qualifier). Kvalifikatori ili modifi-

katori jesu modalne riječi i fraze koje izražavaju stupanj sigurnosti u
tvrdnju, pretpostavke i potporu. Odgovaraju na pitanje: „Kako mogu
ublažiti ili pojačati svoju tvrdnju?“ Modalne su riječi i fraze poput vjero-
jatno, po svoj prilici, čini se, sigurno, zacijelo, doista, moglo bi se reći, mo-
guće, nemoguće i sl. (v. dolje 3.3.3). Veću sigurnost u tvrdnju izrazit ćete,
primjerice:
Danas doista treba ponijeti kišobran.
Manju pak sigurnost u tvrdnju izrazit ćete:
Danas, po svoj prilici, treba ponijeti kišobran.
U suvremenome akademskom pismu, moglo bi se reći, prevladava post-

apsolutistički jezik. To je jezik koji pretpostavlja da istina nije unaprijed
zajamčena činjenica, nego konsenzus postignut u procesu uvjeravanja.
Takav se jezik utjelovljuje, među ostalim, u modifikatorima. Stoga se u
suvremenome akademskom pismu preporučuje nijansirana uporaba mo-
dalnih riječi i fraza. Jezik s nijansiranim modalnim riječima uvjerljiviji
je od apodiktičnoga jezika bez takvih riječi. Modalne su riječi mostovi
329

po kojima zajedno s publikom lakše stižete do dijaloške istine. Znakovi
manje sigurnosti u akademskome su pismu veća sigurnost da ćete uvjeriti
publiku u istinitost svoje tvrdnje i prihvaćanje vaše teze (v. gore 3.1.3,
Ocjenjivanje[evaluacija] i Dopuštenje i pobijanje).
3.1.5. Pogrješke u argumentaciji
U akademskome pismu, kao i u svakome argumentacijskom diskursu,

važno je poznavati ne samo strategije dobre nego i moduse loše argumen-
tacije. Strategije valjane argumentacije trebate poznavati kako biste ih
uspješnije rabili, a moduse nevaljane argumentacije kako biste ih lakše
izbjegavali.
Pogrješke u argumentaciji (lat. fallacia – prijevara, obmana) mogu se
klasificirati na više načina. Jednu mogućnost pruža klasifikacija po tri
argumentacijska modusa: logičke pogrješke (kršenje zakona racionalno-
ga mišljenja), etičke pogrješke (pogrješke zasnovane na karakteru osobe)
i patetične pogrješke (pogrješke s pozivom na emocije publike). Kao i u
valjanoj argumentaciji, ti se modusi često isprepleću, pa klasifikacija slije-
di dominantna obilježja pojedinoga tipa pogrješke. Kao što ima bezbroj
oblika valjanoga mišljenja i valjane argumentacije, tako ima i mnoštvo
nevaljanih misli i nevaljanih argumenata. Ovdje donosim uži izbor. Više
o pogrješkama u argumentaciji usp. Corbett i Connors, 1999: 62–71;
Petrović, 2004: 108–116 i 189-192; Vaughn, 2005: 155–175.
Logičke pogrješke (kršenje zakona racionalnoga mišljenja). Logičke

pogrješke u argumentaciji mogu nastati na dva osnovna načina: tako da
se krši veza između premisa i konkluzije i tako da se rabe neistinite ili
prijeporne premise. U prvome slučaju riječ je o logičkim pogrješkama u
užem smislu ili formalnim pogrješkama. Sve te pogrješke pripadaju u non
sequitur (ne slijedi). U drugome slučaju riječ je o logičkim pogrješkama u
širem smislu, neformalnim, jezičnim, materijalnim i drugim pogrješkama
u kojima se krše pravila valjanoga mišljenja.
330

Neraspodijeljeni srednji pojam (non distributus medius). Logičke su po-
grješke u užem smislu formalne pogrješke u tvorbi deduktivnih argume-
nata. Uzroci su im različiti, a jedan je od njih neraspodijeljenost srednje-
ga pojma.
Svaki kategorički silogizam sastoji se od tri suda u kojima se pojavljuju
tri različita pojma: manji pojam (terminus minor, subjekt konkluzije – u
logici se obilježuje slovom S), veći pojam (terminus major, predikat kon-
kluzije, P) i srednji pojam (terminus medius – pojavljuje se u objema pre-
misama, a nema ga u konkluziji, M). Premisa u kojoj se nalazi veći pojam
naziva se „velika“, „glavna“, „prva“ ili „gornja“, a premisa koja sadržava
manji pojam naziva se „mala“, „druga“, „niža“ ili „donja“ premisa. Srednji
pojam ima važnu ulogu u silogizmu, jer omogućuje povezivanje manjega
i većega pojma u premisama, te tako omogućuje konkluziju. Silogizam
modusa Barbara s valjanom raspodjelom pojmova glasi ovako:
Svi ljudi su živa bića. Svi M su P

Svi Hrvati su ljudi. Svi S su M
_________________ __________
Svi Hrvati su živa bića. Svi S su P
U navedenoj logičkoj figuri srednji pojam ljudi subjekt je velike i predikat

male premise, pa se u konkluziji može uspostaviti logička veza između
većega (živa bića) i manjega pojma (svi Hrvati).
Pogrješka neraspodijeljenoga srednjeg pojma nastaje kada srednji
pojam ne obavlja ulogu posrednika, bilo zato što je u nekoj od premisa
izostavljen bilo zato što nije uzet u cijelome opsegu, pa se veza između
velikoga i maloga pojma ne može uspostaviti niti bilo što dokazati. Na
toj je logičkoj pogrješci građen, primjerice, argument:
Svi nacionalisti su ljudi. Svi M su P

Svi Hrvati su ljudi. Svi S su P
____________________ __________
Svi Hrvati su nacionalisti. Svi S su M
331

Pogrješka se sastoji u tome da se srednji pojam (svi nacionalisti) pojavljuje
samo u jednoj, velikoj premisi, te u konkluziji, koju je svojim posredniš-
tvom među premisama tek trebao omogućiti. Na taj način veza između
manjega i većega pojma u premisama nije uspostavljena, konkluzija nije
potvrđena, a njezina je teza logički nevaljana.
Pogrješke irelevantnosti. Toj podskupini pripada niz pogrješaka u kojima
se ne dokazuje teza koju treba dokazati, nego druga, prividno ista. Neke
su od tih pogrješaka logičke naravi (tko previše dokazuje, ne dokazuje ni-
šta, prijelaz u drugi rod i sl.), neke su etičke (argumentum ad hominem i
sl.), a neke emocionalne (argumentum ad populum i sl.).
Ako raspravljate o korupciji u društvu, pa kažete da je svaki čovjek
podmitljiv, dokazujete previše. Ako pak tvrdite da je podmićivanje da-
vanje čokolade djetetu, dokazujete premalo. Kada premalo dokazujete, vi
imate dokaz, ali on ne dokazuje ono što bi trebalo dokazati. A kada doka-
zujete previše, ništa ne dokazujete, pa odatle naziv pogrješke: Tko previše
dokazuje, ništa ne dokazuje (Qui nimium probat, nihil probat). Pogrješku
irelevantnosti možete počiniti i ako dokazujete drugu tezu od one koju
bi trebalo dokazati. Ako raspravljate o kandidatima za predsjednika Re-
publike, pa tvrdite da su neki kandidati fizički privlačniji, počinili ste po-
grješku prijelaza u drugi rod (grč. metábasis eis állo génos).
Čovjek od slame ili strašilo. Jedna je od čestih pogrješaka irelevantnosti
kriva interpretacija protivnikova stajališta. Protivnikova se tvrdnja na-
mjerice pojednostavnjuje, radikalizira ili trivijalizira, pa se pobija teza
koja nije izrečena. Ako tko tvrdi: „Blagdani su lijepi dani“, a vi počnete
dokazivati: „Kad bi svi dani bili blagdani, nitko ne bi ništa radio, proiz-
vodnja bi stala, polja bi ostala neobrađena, promet, trgovine, bolnice
prestale bi raditi i ljudi bi umrli od gladi ili bolesti“, počinili ste pogrješ-
ku „čovjek od slame“ ili „strašilo“ (engl. straw man) jer ste jednu tvrdnju
(“Blagdani su lijepi dani“) pretvorili u drugu tvrdnju („Svi bi dani trebali
biti blagdani“). Termin je nastao po analogiji sa srednjovjekovnom viteš-
kom praksom u kojoj se borba vježbala na strašilima za ptice. Iskrivljuju-
ći protivnikovo stajalište, ne pobjeđujete pravoga čovjeka, nego „čovjeka
332

od slame“. Ta je pogrješka jedan od najčešćih postupaka znanstveno-ar-
gumentacijske manipulacije (iskrivljivanje tuđih argumenata, rasprava
s iskonstruiranim polemičkim protivnikom). Postupak se, uzgred budi
rečeno, često susreće u političkome nadmudrivanju (primjerice, govori
u parlamentu).
Pogrješke netočna razloga. Posebnu skupinu unutar logičkih pogrješaka
čine pogrješke u kojima su razlozi netočni ili prijeporni. Ako raspravljate
o rodnoj problematici, pa pokušavate dokazati da su žene glupe, vaš ar-
gument ne vrijedi čak i ako je logička procedura valjana, jer je vaš razlog
neistinit. U tome slučaju počinili ste osnovnu pogrješku ili error funda-
mentalis. Ako želite dokazati da je Dubrovnik najpoznatiji hrvatski grad,
pa kao dokaz navedete „Dubrovnik je najpoznatiji hrvatski grad“, izrekli
ste tautologiju i počinili pogrješku isto istim (idem per idem). Ako sudje-
lujete u prometnoj nezgodi, pa policajcu kažete: „Nisam nikada izazvao
prometnu nezgodu, pa nisam ni sada“, naveli ste kao dokaz drugu tezu
koju bi tek trebalo dokazati, tj. počinili ste pogrješku anticipiranje načela
(petitio principii). Kada pak u istoj situaciji kao olakotnu okolnost nave-
dete: „Nisam nikada izazvao prometnu nezgodu. Pitajte moju prijate-
ljicu. Ona ne laže“, vi jednu tezu dokazujete drugom, tj. činite pogrješku
kružnoga dokaza (circulus in demonstrando ili circulus vitiosus).
Ekvivokacija ( fallacia aequivocationis). Pogrješka ekvivokacije pripada je-
zičnim pogrješkama ( fallaciae dictionis). Nastaje kada se ista riječ u argu-
mentu rabi u dva ili više značenja. Izvor su ekvivokacije često homonimi
ili istozvučnice – riječi koje jednako zvuče, a različito znače. Istozvučni-
ce su u hrvatskome jeziku, primjerice, kosa (oruđe za košenje trave, vlasi
na ljudskoj glavi, gorska padina), list (na drvetu, pismo, dio noge, riba,
novine) i sl. Takve su riječi često izvor logičkih igara. Primjerice: List je
ukusna riba. Poštar je donio list. Dakle poštar je donio ukusnu ribu.
Dvosmislica ( fallacia ambiguitatis). Sličan je tip jezične pogrješke dvo-
smislica ili maskirana istina. Dvosmislica nastaje kada se u argumentaciji
riječ, fraza ili rečenica rabi u više značenja. Znamenit je primjer dvosmi-
slice iskaz američkoga predsjednika Clintona o ljubavnoj aferi s Moni-
333

com Lewinski u Ovalnome uredu: „Nisam imao seksualne odnose s tom
ženom.“ Riječ seks tu se rabi u smislu klasičnoga spolnog odnosa, a činje-
nično je stanje bio oralni seks. Predmet i metodu dvosmislice izražava
iskaz: „Nisam lagao. Samo nisam govorio istinu.“
Pogrješka naglaska ( fallacia accentus). Među jezičnim je pogrješkama
česta pogrješka naglaska. Može se pojaviti u riječi ili rečenici. Kada tko
kaže dvije prividno iste rečenice: „Pao je gra ̏d“ i „Pao je grâd“, pogriješit
ćete ako ne uzmete u obzir različite naglaske na samoglasniku a i počnete
dokazivati kako su te tvrdnje tautološke. Rečenice nisu tautološke, jer je
u prvoj pao led, a u drugoj je osvojen grad. Slično je i s rečeničnim nagla-
skom. Kada je naglasak: „U ovome su romanu likovi realistični“, vjerojat-
no je riječ o usporedbi likova u dvama ili više različitih romana. Kada je
naglasak: „U ovome su romanu likovi realistični“, govori se o realističkim
osobinama likova u romanu za razliku od novela, drame ili filma. Kada je
pak naglasak: „U ovome su romanu likovi realistični“, raspravlja se o ra-
zlici između realističkih i drugih, primjerice, modernističkih likova. Ako
propustite shvatiti gdje se nalazi rečenični naglasak, ne možete razumjeti
smisao rečenice, pa ni uspješno sudjelovati u raspravi.
Skliska padina. Jedna je od najstarijih opisanih logičkih pogrješaka tzv.
skliska padina. Sastoji se u tome da se pojam ili pojava u nizu ispravnih pre-
misa dovede („otklizi“) do neistinite konkluzije. Pogrješku su poznavali i
razigravali već drevni sofisti. Po Aristotelovoj podjeli logičke se pogrješke
dijele na nesvjesne ili nenamjerne (paralogizmi) i svjesne ili namjerne za
zbunjivanje protivnika (sofizmi). Pogrješka skliske padine paralogizam je
ako je činite nesvjesno, a sofizam ako je činite svjesno. U prvome slučaju
riječ je o logičkoj pogrješci, a u drugome o logičkoj pogrješci s jakim pozi-
vom na publiku. Slavni su sofizmi hrpa i ćelavi. U sofizmu hrpa pogrješka
skliske padine sastoji se u „kliženju“ argumentacije od logički ispravnoga
pitanja: „Čini li jedno zrno hrpu?“ i logički ispravnoga odgovora: „Ne“
preko niza pitanja: „Čine li dva zrna hrpu?“, „Čine li tri zrna hrpu?“ itd.
do pitanja: „Čini li n zrna + jedno zrno hrpu?“ Ako je odgovor: „Da“,
sofist izvodi konkluziju da jedno zrno čini hrpu, a ako je odgovor: „Ne“,
konkluzija je da hrpa uopće ne postoji jer ne može nastati dodavanjem
334

zrna. Slično je i u sofizmu ćelavi, gdje se istim kliženjem logički ispravnih
pitanja „Hoće li čovjek biti ćelav ako mu iščupate jednu dlaku?“, „Hoće
li biti ćelav ako mu iščupate dvije dlake?“ itd. dolazi do logički neistinite
konkluzije da čovjek postaje ćelav u času kada mu se iščupa jedna određe-
na dlaka ili da uopće ne može oćelavjeti ni kada mu iščupate sve dlake.
Predmet su skliske padine pojmovi koji nemaju jasne granice. Takvi ne-
jasni pojmovi mogu biti predmet ozbiljnih društvenih rasprava u kojima
argumentacija klizi bez logičkoga rješenja. Primjerice, kada se postave pi-
tanja je li zametak osoba od početka začeća, smije li se pobačaj dopustiti
i u kojemu trenutku, kako povući razliku između seksizma i udvaranja,
kako odrediti dopustivu količinu alkohola u krvi vozača i sl. Neki pojmo-
vi i neka pitanja doista su „skliski“, pa stoga takva rasprava i ne pripada u
pogrješke. Takvi su, primjerice, pojmovi punoljetnost ili promili alkohola
u krvi vozača. Katkad se kod takvih nejasnih pojmova granica određuje
konvencijom. Primjerice, negdje se punoljetnost stječe s 18, a negdje s 21
godinom. Negdje se bezopasnim za promet smatra 0, negdje 0,3, a negdje
0,5 promila alkohola u krvi vozača. U većini slučajeva kliženje po logičkoj
strmini i pad u ponor apsurda može se zaustaviti oslanjanjem na činjenice.
Čovjek kojemu je opala kosa ćelav je bez obzira na logičku ekvilibristiku s
kojom je dlakom ćelavost nastupila (usp. Petrović, 2004: 109–110; www.
hrstud.hr/.../skipte/snz/3.%20pogreske%20relev.%20i%20nacina.pdf,
1. ožujka 2010).
Prebrza generalizacija ili prividna općenitost ( fallacia fictae universalita-
tis). U induktivnim argumentima dokazujete opću konkluziju navodeći
pojedinačne primjere. Kako je primjera u praksi obično puno, pa ih ne
možete navesti sve, morate se čuvati pogrješke prebrze generalizacije ili
prividne općenitosti. Tako na temelju toga što su neki ministri pod istra-
gom zbog korupcije ne možete reći: „Svi su ministri u vladi korumpira-
ni“, jer neki možda i nisu (v. gore 3.1.2, Logos: Induktivni argument).
Do prebrze i neispravne generalizacije u znanosti često dolazi zbog ne-
adekvatnosti dokaza. U empirijskim istraživanjima dokazi su neadekvat-
ni ako su pojedinačnosti nevažne za vašu temu, ako niste naveli reprezen-
tativne primjere i ako ih nema dovoljan broj. U teorijskim temama do
335

pogrješne generalizacije može doći ako je autoritet koji navodite pristran
ili ima predrasude, ako je nekompetentan i nepouzdan. Pogrješke su u
generalizaciji moguće i ako je autoritet besprijekoran, ali ste ga vi krivo
rabili, bilo da ste ga netočno citirali bilo da ste ga naveli izvan konteksta
i krivo shvatili.
Nakon toga, dakle zbog toga (post hoc, ergo propter hoc). Vrlo su česte po-
grješke u kauzalnim generalizacijama. Do njih dolazi u obama modusi-
ma induktivne argumentacije: od posljedice prema uzroku i od uzroka
prema posljedici. U prvome modusu, od posljedice prema uzroku, po-
griješit ćete ako posljedici pridružite neadekvatan uzrok ili ako ne uzme-
te u obzir mogućnost da jedna posljedica može imati više uzroka. U dru-
gome modusu, od uzroka prema posljedici, pogrješka se može potkrasti
ako smetnete s uma da isti uzrok može imati različite posljedice. Jedna
je od čestih pogrješaka u kauzalnoj generalizaciji argumentacija da slijed
jedne pojave za drugom znači istodobno uzročan odnos. Ako tvrdite da
je proljeće uzrok ljeta, počinili ste pogrješku post hoc, ergo propter hoc.
Lažna analogija. Analogije nisu argumenti u užem smislu, ali mogu imati
veliku snagu uvjerljivosti. Takve su analogije, primjerice, frazemi dobar
kao kruh ili marljiv kao mrav. Analogija je dokaz od pojedinačnoga na
pojedinačno po stupnju sličnosti. Ako su sličnosti između dviju pojava
nebitne ili usputne, analogija može biti pogrješna. Kao i snaga analogi-
je, pogrješnost se analogije mjeri stupnjem sličnosti uspoređenih pojava.
Tako, primjerice, analogija između sna i smrti nije točna jer se nakon sna
budite, a nakon smrti ne budite.
Etičke pogrješke (pogrješke zasnovane na karakteru osobe). Tu pripada-

ju različite pogrješke u kojima narušavate ugled svoje osobe ili u pomanj-
kanju dokaza nastojite naštetiti ugledu protivnika. Takve se pogrješke
mogu nazvati etičkim pogrješkama. Već je Aristotel uvidio da racionalni
dokazi nisu dovoljni te da govornik cijelim svojim karakterom stoji iza
svojih tvrdnja. Čak i valjani logički argumenti mogu propasti ako publi-
ka posumnja u moralni integritet govornikove osobe. Stoga i u akadem-
skome pismu valja paziti na integritet vlastite i tuđe osobe.
336

Argument strahopoštovanja (argumentum ad verecundiam). Pozivanje na
autoritete normalna je pojava i u svakodnevnoj i u znanstvenoj argumen-
taciji. Tvrdnje autoriteta nisu međutim same po sebi jamac valjane argu-
mentacije. Ako raspravljate o elementima secesije u Vlahe Bukovca, pa
kao dokaz navedete mišljenje ugledne političarke ili uglednoga političa-
ra koji nemaju veze sa slikarstvom, pozvali ste se na lažni autoritet. Ako
pak pišete akademski rad o Splitskom akvarelu Ive Tijardovića, pa citirate
Foucaulta ili Derridaa bez obzira na predmet rasprave, pozivate se na au-
toritet na krivi način na krivome mjestu. U oba slučaja počinili ste etičku
pogrješku strahopoštovanja pred autoritetima.
Ako tvrdite da je teza apsolutno istinita i ne dopuštate drukčije mišljenje,
počinili ste pogrješku dogmatizma. Otkrili ste loš govorni karakter, pa vam
stoga publika ne može vjerovati. Ako nemate dovoljno razloga i dokaza, pa
kažete: „Dalje o tome ne želim raspravljati“, pokazali ste još jednu stranu
lošega govornog karaktera i poslužili se argumentom šutnje (argumentum
ex silentio). Ako u istome kontekstu raspravljate o krađi olovke u školi i
korupciji u vladi, napravili ste etičku pogrješku moralne ekvivalencije. Ako
pak tvrdite da u svemiru nema živih bića, premda to još nije dokazano,
poslužili ste se argumentom neznanja (argumentum ad ignorantiam).
Argument protiv čovjeka (argumentum ad hominem). Napokon, ako kipite
od bijesa što ne možete pobiti tvrdnje protivnice ili protivnika, možete
počiniti etičku pogrješku i napasti ih pogrdnim riječima: „babetina“, „bu-
dala“, „idiot“, „krava“, „konj“ i sl. Iz logičke vizure počinili ste pogrješku
irelevantnosti, jer raspravljate o karakteru umjesto o predmetu. Iz etičke
vizure riječ je o pogrješci napada na tuđi karakter, u kojoj ujedno ošteću-
jete i vlastiti karakter. Svaka kultura ima svoje etičke norme, pa u skladu
s time bira pogrdne izraze. U suvremenoj civilizaciji, kada polemičar više
nema nikakvih dokaza, katkad će svoga protivnika oblatiti novim obli-
kom argumenta ad hominem: „On je fašist!“ Argument je već dobio ime:
ad fascistam.
Patetične pogrješke (pogrješke s pozivom na emocije publike). Poziva-

nje na osjećaje publike legitimna je potpora racionalnom uvjeravanju. Ali
337

ako se umjesto racionalnih dokaza neopravdano rabe psihološki učinci,
nastaju različite manipulacije osjećajima publike. U pogrješkama s pozi-
vom na emocije publike logičko se uvjeravanje zamjenjuje psihološkim
uvjeravanjem: dokazi – osjećajima, racionalna relevancija – psihološkom
relevancijom. Te se pogrješke ne čine doslovno, tako da publika prepozna
namjere, nego najčešće u privlačnim metaforma i zvučnim frazama. Pa-
tetične pogrješke osobito su karakteristične za diskurse koji se obraćaju
većim skupinama ljudi – primjerice, u politici i reklami. Od takvih po-
grješaka nije imun ni akademski diskurs, pa ih se valja čuvati i u akadem-
skome pismu.
Argument za puk (argumentum ad populum). Kada političarka za sabor-
skom govornicom kaže: „Gurnuli su vam u ruke vruć krumpir“, a druga
joj političarka odgovori: „Ja ću od svega toga napraviti dobru krumpir
salatu“, ili kada političari kažu: „Voda je došla do grla“, „Mi smo u bana-
ni“, „A onda gle čuda, pojavio se anđeo koji situaciju drži u rukama“ –
sve su to argumentacijski mamci kojima se želi izbjeći ozbiljna rasprava s
racionalnim dokazima i umjesto toga pridobiti naklonost publike. Slič-
nim argumentom za puk služi se kompanija piva koja reklamira svoj pro-
izvod tako da ga skupina nogometnih navijača u bojama nacionalnoga
grba ispija izgovarajući molitvu Oče naš ili pjevajući verziju nacionalne
himne sa stihovima o izvrsnosti dotičnoga proizvoda.
Argument milosrđa (argumentum ad misericordiam). Ako izostanete s
nastave, pa umjesto da predočite pravi dokaz, medicinsku dokumenta-
ciju, kažete da su vam mama i tata završili u bolnici, a ni vi se baš ne osje-
ćate dobro, ponudili ste pseudodokaz s namjerom da izazovete sućut
publike.
Argument sveopćega slaganja (argumentum e consensu gentium). Kada
popularna pjevačica na pitanje o svojoj ljubavnoj aferi odgovori: „Svi to
rade“, poslužila se emocionalnim pseudodokazom sveopćega slaganja.
Pogrješka se sastoji u tome da se onomu što je općeprihvaćeno pripisuje
moralna vrijednost. Stoga u akademskome radu ne možete reći: „Kao što
svi misle“ ili: „Svi to tvrde“, jer vaše misli i tvrdnje moraju biti dokazane.
338

Argument tradicije (argumentum ad antiquitatem) i argument novotarije
(argumentum ad novitatem) dva su suprotna lica iste pogrješke. Pogrješ-
ka se sastoji u tome da se ono što je staro ili ono što je novo predstavlja
kao dobro. Obje pogrješke imaju veliku emocionalnu uvjerljivost, pa se
često pojavljuju u ideološkome i reklamnome diskursu. Kada se proizvod
reklamira kao dobar jer je star više od sto godina, riječ je o argumentu
tradicije. A kada se izlozi nakon zimske rasprodaje okite novim mode-
lima ljetne kolekcije s novim paprenim cijenama, riječ je o argumentu
novotarije. Slično je i u akademskome pismu. Ne smijete svaku raspravu
o književnosti počinjati pozivom na Aristotelovu Poetiku, jer ćete počini-
ti pogrješku argument tradicije, niti smijete citirati Pierrea Bourdieua ili
Homi K. Bhabhu bez obzira na kontekst vaše rasprave, jer ćete počiniti
pogrješku argument novotarije.
Argument batine (argumentum ad baculum ili argumentum baculinum).
Kada dijete u društvu kaže nepristojnu riječ, a majka mu zaprijeti šibom
umjesto uvjeravanjem da to nije dobro, riječ je o argumentu batine. Od
argumenta batine nije imuna ni akademska zajednica. Ako nastavnica ili
nastavnik na seminaru zaprijete: „Ne budete li mirni, sutra ćete pisati test“
ili ako vi bez pregledavanja testa i pogrješaka u seminarskome radu kaže-
te: „Ocjena nije pravedna, žalit ću se dekanu“, riječ je o argumentu batine
u akademskome ponašanju. Suptilniji je oblik klasičnoga dokaza silom u
suvremenoj politici argument mrkve i batine (engl. carrot and stick). Tim
se argumentom želi postići prihvatljivo ponašanje na političkoj sceni. Pri
tome je mrkva sinegdoha za nagradu, a batina prijetnja silom ako se ne
postigne željeno ponašanje.
Argument mučnine (argumentum ad nauseam). Ako previše ponavljate je-
dan te isti dokaz, počinit ćete pogrješku argumentum ad nauseam. Argu-
ment mučnine počiva na pogrješnome očekivanju da će publika prihvatiti
argument ako se više puta ponavlja. Upravo suprotno: kada svoj dokaz
više puta ponavljate, ne izazivate veću uvjerljivost, nego suprotan učinak
– izazivate mučninu i tako poništavate uvjerljivost svoga dokaza. Time ću
i završiti ovaj uži izbor iz carstva argumentacijskih pogrješaka kako vas ne
bih previše opteretila i tako poništila uvjerljivost ovoga izbora.
339

3.2. ODLOMAK
3.2.1. Što je odlomak?
Temeljna je tehnika znanstvenoga diskursa na razini mikrosustava od-

lomak (grč. parágraphos, lat. passus, engl. paragraph, njem. Absatz). Od-
lomak je količina teksta potrebna da se izrazi ideja ili misaona cjelina.
Sastoji se od više uzajamno povezanih rečenica, katkad i od jedne reče-
nice. Kao prosječna duljina odlomka uzima se pet do petnaest redaka.
U tekstualnoj zbilji duljina odlomka nije propisana: ovisi o glavnoj ideji
i prostoru koji je potreban za njezino razvijanje i dokazivanje. Odlomci
se ulančuju u više cjeline – odjeljke i poglavlja. Pri tome je bitna izmjena
duljih i kraćih odlomaka kao formalan znak sadržajne dinamike ideja.
Unutarnju koheziju samoga odlomka i vanjsku koheziju među odlomci-
ma osiguravaju tekstna vezna sredstva – konektori i modifikatori (v. dolje
3.3.3).
Odlomak je mikrostruktura u kojoj se zrcali makrostruktura teksta. To
je diskurzivno polje malih argumenata u prilog glavnoj tezi i tekstu kao
velikome argumentu. Svi odlomci u tekstu sa svojim idejama i građom
moraju biti u funkciji razvijanja glavne teze teksta i njegove velike argu-
mentacije.
3.2.2. Mehanika odlomka
Dvije su osnovne tehnike obilježivanja odlomka: s uvlakom (tri do pet

mjesta od početka retka) i bez uvlake. Ako radite uvlake, odlomke ne
treba odvajati dvostrukim proredom. Pri tome se prvi redci u svim od-
lomcima pišu s uvlakama. To je standardni, najčešći način obilježivanja
odlomka u akademskome pismu. Shematski:
…………………………..
……………………………..
340

Katkad se prvi redak u prvome odlomku ne uvlači, a ostali se prvi redci
u svim drugim odlomcima pišu s uvlakama. To se opravdava činjenicom
da se prvi odlomak ne mora grafički odvajati jer je jasno da je riječ o od-
lomku. Shematski:
……………………………… Prvi odlomak

………………………………
…………………………… Drugi odlomak itd.
………………………………
Ako radite odlomke bez uvlake, svaki se odlomak od sljedećega odvaja

dvostrukim proredom, kako bi se jasno mogla uočiti granica među od-
lomcima. Shematski:
…………………………….
…………………………….
……………………………..
Tehnika pisanja odlomka, kao i razmaci među znakovima, pripadaju

osnovnoj mehanici teksta. U toj se mehanici nepotrebno griješi. Takve
pogrješke mogu izazvati neraspoloženje akademske publike i skrenuti po-
zornost sa sadržaja vašega rada na vanjsku formu, a u konačnici dovesti
do vraćanja rukopisa na doradu ili odbijanja. Stoga pazite na mehaniku
odlomka. Ne propustite ojačati svoj etos i ne dopustite da se publika koja
će ocjenjivati vaš rad ozlovolji na formalnim pitanjima.
3.2.3. Struktura odlomka
Osnovna je struktura odlomka ista kao i struktura ukupnoga teksta:
• uvod
• tijelo odlomka
• zaključak
341

Uvod. U uvodu se donosi glavna ideja ili tvrdnja koju želite poduprijeti u tije-
lu odlomka. Ta se ideja izriče u tematskoj rečenici. Tematska rečenica obično
se stavlja što bliže na početak uvoda i povezuje s prethodnim odlomkom.
Tijelo odlomka. Tijelo odlomka diskurzivni je prostor za razvijanje i do-

kazivanje glavne ideje. Tu se donose premise argumenta: logički i empirij-
ski dokazi, razlozi, pretpostavke, činjenice, statistički podatci, parafraze,
citati. Glavna ideja odlomka razvija se argumentacijskim strategijama.
Daju se definicije i distinkcije, klasificira se i obrađuje građa, analiziraju
se i tumače primjeri, navode se pretpostavke za glavnu ideju i podupiru
dodatnim razlozima i dokazima, izlažu se i pobijaju suprotna mišljenja.
Razlozi trebaju biti poduprti dokazima, a dokazi obrazloženi tako da se
jasno vidi kako podupiru glavnu ideju odlomka. U duljim odlomcima
glavna se ideja često razvija dodatnim idejama, koje se podupiru novim
razlozima i novim dokazima. Sve činjenice i ideje moraju biti u funkciji
dokazivanja glavne ideje ili tvrdnje odlomka, a sam odlomak i njegov mali
argument moraju biti dio velike argumentacije ukupnoga teksta. Tvrdnje
i dokazi koji nisu neposredno povezani s glavnom idejom odlomka ili
tezom cijeloga teksta nemaju mjesta u odlomku.
Zaključak. Napokon, u zaključku se sažima argumentacija iznesena u tijelu

odlomka, obnavlja se glavna ideja i uspostavlja veza sa sljedećim odlomkom.
3.2.4. Odlomci po funkciji u strukturi teksta
Po funkciji u strukturi teksta odlomci mogu biti:
• uvodni (uvođenje u temu teksta ili poglavlja)

• funkcionalni (razvijanje pojedinih ideja, argumentacija)
• prijelazni (povezivanje odlomaka, dodatna građa, nastavak argu-
mentacije)
• zaključni (sažetak i zaključak rasprave iz prethodnih odlomaka)
342

3.2.5. Odlomci po tipu argumenta
Po tipu argumenta odlomci mogu biti:
• jednostavni ili jednosmjerni

• složeni ili višesmjerni
Jednostavni ili jednosmjerni odlomak. To je odlomak u kojemu pre-

dočujete razloge i dokaze za pojedinu ideju ili tvrdnju. Iz vizure klasične
retorike tijelo takva odlomka čini jednosmjerni argument – potvrda ili
dokaz. U terminima Toulminova modela takav odlomak sadržava esenci-
jalni argument sastavljen od tri osnovna elementa: tvrdnje, dokaza, pret-
postavke (v. gore 3.1.4). Strukturu takva odlomka čine uvod s glavnom
idejom i glavnom rečenicom, tijelo teksta s dokazima i pretpostavkom te
zaključak. Pri tome pretpostavka može biti izrečena, ako je publici nepo-
znata, ili skrivena, ako je općepoznata. Takav je odlomak monologičan:
publici se predočuju dokazi za vlastitu tvrdnju.
Poslužit ćemo se imaginarnim argumentom s tri razloga i dokaza te
prešućenom pretpostavkom. Pretpostavka ili velika premisa u našemu je
primjeru prešućena, jer je općepoznata („Kada koja zemlja ima razvedenu
obalu i čisto more, sačuvane oblike tradicionalnoga života i bogatu kul-
turnu baštinu, postaje privlačna za turiste“):
[UVOD] Hrvatska je jedna od najprivlačnijih turističkih zemalja Sredoze-

mlja [tematska rečenica s glavnom idejom ili tvrdnjom]. [TIJELO OD-
LOMKA] Za to postoje tri razloga. Prvo, Hrvatska ima razvedenu obalu i či-
sto more [razlog 1]. Obala se sastoji od preko tisuću otoka, a snažne morske
struje prirodno pročišćuju more [dokaz 1]. Drugo, očuvan je tradicionalni
mediteranski život [razlog 2]. U dalmatinskim se mjestima i danas njeguje
klapska pjesma i mediteranska kuhinja (ribe na gradele, blitva, fritule i sl.)
[dokaz 2]. Treće, Hrvatska ima bogatu kulturnu baštinu [razlog 3]. Mnogi
lokaliteti i građevine stavljeni su na popis UNESCO-ove zaštićene kulturne
baštine poput Dioklecijanove palače u Splitu, Eufrazijeve bazilike u Poreču,
Nacionalnoga parka Plitvička jezera, stare jezgre grada Trogira, grada Du-
343

brovnika i šibenske katedrale [dokaz 3]. [ZAKLJUČAK] Možemo stoga
reći da će i ove godine brojni turisti posjetiti Hrvatsku i uživati u godišnjemu
odmoru [glavna ideja u svjetlu dokaza, prijelaz u novi odlomak].
Uvod
Uvođenje u odlomak i povezivanje s prethodnim odlomkom
Tematska rečenica: glavna ideja ili tvrdnja
Tijelo odlomka
ARGUMENTACIJA
Razlog 1 Razlog 2 Razlog 3
Pretpostavka
(izrečena ili neizrečena)
Dokaz 1 Dokaz 2 Dokaz 3
(činjenice, podatci, informacije, primjeri, citati, parafraze)
Argumentacijske strategije
(definicija, dioba i kvalifikacija, naracija, opis, usporedba i kontrast, uzrok
i posljedica, analiza, ocjenjivanje, svjedočanstva, citiranje itd.)
Zaključak (konkluzija)
Glavna se ideja vraća u svjetlu argumentacije
Prijelaz u novi odlomak
Slika III. 3.2.5, Jednostavni ili jednosmjerni odlomak. Shema
Složeni ili višesmjerni odlomak. To je odlomak u kojemu osim dokaza

i obrazloženja za svoju tvrdnju donosite dodatne potpore svojim pretpo-
344

stavkama, izražavate odnos prema vlastitoj tvrdnji te dopuštate tuđe miš-
ljenje, analizirate ga i pobijate. Iz vizure klasične retorike takav odlomak
uključuje obje glavne argumentativne sekcije – potvrdu i pobijanje. Kada je
riječ o Toulminovu modelu, takav je odlomak diskurzivna lepeza svih šest
elemenata razvijenog argumenta: tvrdnja, dokaz, pretpostavka + potpora,
dopuštenje i pobijanje, modifikatori. Složeni ili potpuni odlomak diskurziv-
ni je prostor dijaloga u kojemu svoju tvrdnju potvrđujete i učvršćujete u
razgovoru sa stvarnim ili zamišljenim oporbenim idejama i stajalištima.
Dok smo za jednostavni odlomak uzeli idealan imaginarni primjer,
složeni ćemo odlomak prikazati na stvarnome primjeru – uvodnome od-
lomku iz studije Viktora Žmegača Književni sustavi i književni pokreti, u
kojoj autor predstavlja književni pokret naturalizam. Studija je objavljena
u priručniku Uvod u književnost (1983), pa ima crte znanstveno-struč-
noga članka namijenjenog akademskoj naobrazbi iz područja znanosti
o književnosti. Takav žanr uvjetovao je razvijanje argumenta i strukturu
odlomka. Uvod je nešto dulji jer autor osigurava kontekst u kojemu će
pronaći nišu za vlastiti pristup naturalizmu, različit od dosadašnjih. Ako
prilagodimo gornju shemu i uvedemo dijelove Toulminova modela argu-
menta, odlomak se može raščlaniti na ove elemente:
[UVOD] O naturalizmu, književnoj koncepciji u drugoj polovici 19. sto-

ljeća, često je rečeno da se dosljedno nadovezuje na realizam, da ga dalje iz-
građuje [kontekst]. No to je samo djelomice točno [vlastita niša obilježena
konektorom suprotnosti]. Istina [modifikator dopuštenja], i naturalisti
daju prednost romanu i pripovijetki – pored drame, koja zauzima istaknuto
mjesto; pa ipak [modifikator ograničenja koji priprema prostor za auto-
rovu poziciju] se svijet što ga oni prikazuju bitno razlikuje od onoga u rea-
listâ [praznina u istraživanju]. A to nije samo posljedica vanjskih promjena
na svim područjima koje zahvaćaju društveni razvitak, promjena koje proši-
ruju književnu tematiku. Razlozi leže dublje [frazem koji najavljuje ideju
odlomka]. Nije slučajnost što se naturalizam javlja upravo u doba kada je
građanstvo, pošto je u potpunosti izvojevalo svoju političku pobjedu, počelo
i ideološki opravdavati i tumačiti nastalo stanje [glavna ideja – tvrdnja ar-
gumenta]. [TIJELO ODLOMKA] Povijest je za građanina učinila svoje,
345

pa ga zato pitanje povijesnoga razvitka više ne zanima [pretpostavka]. Ova-
kvu raspoloženju odgovara učenje koje sudbinu čovjeka odvaja od društvene,
povijesne pozadine, a po kojemu je čovjek proizvod bioloških i geografskih
okolnosti: rase, okoline, pa čak i podneblja [potpora]. Na književnost je ovo
naziranje utjecalo naročito u obliku u kojem ga je iznio francuski učenjak Hip-
polyte Taine (1828-1893) [dokaz 1: činjenica]. Istinu o čovjeku i društvu
reći će – po mišljenju naturalista – književno djelo onda kad se pisac posluži
metodama prirodnih znanosti i sve zbivanje prikaže u svjetlu spomenutih
faktora. I naturalisti smatraju da svijetom vlada zakonitost: to je fiziološka ili
mehanička kauzalnost zbivanja [dokaz 2: mišljenje autoriteta, ovdje natu-
ralističkih pisaca]. Nije stoga čudo [modifikator isticanja] što će pažnju na-
turalista privući naročito oni ljudski tipovi i društveni slojevi u životu kojih
misle naći potvrdu svojih nazora ili koji izazivaju imanentnu kritiku društve-
nih odnosa prikrivenih konvencionalnim javnim lažima [pojačavanje tvrd-
nje]. [ZAKLJUČAK]: Odatle [konektor zaključivanja] prikazi nakaznih
strana života u naturalista [povratak tvrdnje u novoj formulaciji] – a ne
zbog nekih nerazjašnjivih sklonosti u samih pisaca, kako se to ponekad tvrdi
[dodatno pobijanje i učvršćivanje tvrdnje]. (Žmegač, 1983a: 658-659)
Odlomak ima sve odlike potpuno razvijenog argumenta po Toulmino-

vu modelu. U uvodu autor naznačuje kontekst u kojemu se naturalizam
istraživao kao nastavak realizma, otkriva da ne dijeli to stajalište te na-
značuje vlastitu nišu u kojoj će ponuditi različito shvaćanje naturalizma.
Nakon što je osigurao vlastitu poziciju u kontekstu dosadašnjih istraživa-
nja autor postavlja svoju središnju ideju/tvrdnju koju želi dokazati u ar-
gumentu o naturalizmu kao književnome izrazu građanskoga društva na
kraju 19. stoljeća. Tijelo odlomka sastoji se od razvijanja središnje ideje i
argumentacije tvrdnje. Budući da je riječ o udžbeničkome tekstu, namije-
njenom akademskoj pouci, autor pretpostavlja da studenticama i studen-
tima koji se služe Uvodom u književnost nisu poznati svi društveno-povi-
jesni uvjeti u kojima je nastao naturalizam. Stoga navodi pretpostavku iz
koje je izveo svoju tvrdnju (građanina, nakon osvojene vlasti, povijest više
ne zanima). Autor međutim smatra da ni to nije dovoljno za razumijeva-
nje njegove ideje, pa navodi dodatnu potporu za svoju pretpostavku (uče-
nje o rasi, okolini i podneblju). Zatim navodi dva dokaza: činjenični dokaz
346

Uvod
Uvođenje u odlomak i povezivanje s prethodnim odlomkom
Tematska rečenica: glavna ideja ili tvrdnja
Tijelo odlomka
ARGUMENTACIJA
POTVRDA
Razlog 1 Razlog 2 Razlog 3
Pretpostavka
(izrečena ili neizrečena)
POTPORA
Dokaz 1 Dokaz 2 Dokaz 3
(činjenice, podatci, informacije, primjeri , citati, parafraze)
Dopuštenje/Pobijanje
Prigovor 1 Prigovor 2 Prigovor 3
Protudokaz 1 Protudokaz 2 Protudokaz 3

(dokazi protiv oporbene tvrdnje, pretpostavke, potpore i/ili dokaza)
Modifikator (pojačavanje i ublaživanje tvrdnje)

Argumentacijske strategije
(definicija, dioba i klasifikacija, naracija, opis, usporedba i kontrast, uzrok
i posljedica, analiza, ocjenjivanje, svjedočanstva, citiranje itd.)
Zaključak (konkluzija)
Glavna se ideja vraća u svjetlu argumentacije
Prijelaz u novi odlomak
Slika III. 3.2.5, Složeni ili višesmjerni odlomak. Shema
347

(Taineovo učenje) i mišljenje autoriteta (samih naturalističkih pisaca). Sve
to autoru se još uvijek ne čini dovoljnim u razvoju složenoga argumenta,
pa modificira svoju tvrdnju u pojačanome obliku (nije stoga čudo). Tako
svoju tezu, izrečenu najprije kao tvrdnja, pojašnjenu pretpostavkom i
potporom pretpostavci, te potvrđenom s dva dokaza i modificiranom u
pojačanome obliku napokon dovodi do zaključka. U zaključku tvrdnja
se pojavljuje u novoj formulaciji obasjana argumentacijom, a kao finale
autor se još jednom ograđuje od prethodnih mišljenja i preko pobijanja
dodatno učvršćuje svoju poziciju.
3.2.6. Odlomci po argumentacijskim strategijama
U akademskoj prozi argumenti se najčešće ne pojavljuju u čistome lo-

gičkom obliku, nego uronjeni u informacije, opise i razjašnjenja, komen-
tare i digresije, ponavljanja i primjere. Da biste napisali dobar odlomak,
morate razviti glavnu ideju odlomka. A to prije svega znači razviti tijelo
odlomka. Ono što je tijelo teksta u velikoj strukturi, to je tijelo odlomka
u maloj strukturi: diskurzivni prostor za razvijanje argumentacije. Kao
što ste u velikoj dispoziciji, tj. strukturi cijeloga teksta, trebali razviti glav-
nu tezu te je rasporediti u dijelove, tako u maloj dispoziciji ili strukturi
odlomka trebate razviti pojedinu ideju i pojedine argumente. Kao i u
razvijanju ukupnoga tijela teksta, za razvijanje ideja u odlomku služite
se odabranim općim topikama ili argumentacijskim strategijama (v. gore
3.1.3). Pri tome se neke topike češće rabe u makrostrukturi ukupnoga
teksta, a neke u mikrostrukturi odlomka. Razlika je u onome što se ra-
zvija. U tijelu teksta razvija se glavna teza kao veliki argument. U tijelu
odlomka razvijaju se pojedine ideje kao mali argumenti. Tomu ćete svaki
put prilagoditi opće topike.
Tijelo odlomka može se razvijati samo u jednoj argumentacijskoj
strategiji ili u kombinaciji više strategija. Koje ćete strategije odabrati,
ovisi o samoj ideji, o tezi koja se brani, o posebnim metodama koje se
primjenjuju na određenome znanstvenom području, o građi na kojoj
348

se ideja provjerava, o žanru akademske proze te o autorskome umijeću
i sklonostima. Ako je odlomak razvijen u jednoj strategiji ili ako koja
strategija dominira, odlomak se može nazvati po toj strategiji – primje-
rice, definicijski odlomak, diobeni ili klasifikacijski odlomak, narativni od-
lomak, odlomak usporedbe i kontrasta. Najčešće se u jednome odlomku
primjenjuje nekoliko strategija (daje se definicija pojmova i klasifikacija
građe, izlažu se tuđa mišljenja, opisuje se i analizira, stvari i pojave nižu se
u vremenskome slijedu, uspoređuje se i sl.) kako bi se ideja provjerila na
različitoj građi, osvijetlila sa svih strana i tako dokazala. Bogatstvo građe
i prikladno uporabljene argumentacijske strategije tajna su dobro razvi-
jena odlomka, dobro obrađene teme, uvjerljivo obranjene teze, a time i
izvrsnosti akademske proze.
Ovdje ću odabrati deset vrsta odlomaka po dominantnim argumenta-
cijskim strategijama i navesti standardne formulacije za pojedine tipove.
Neke ćemo vrste izostaviti (odlomci s primjerima, odlomak-proces, ci-
tatni odlomci i sl.), jer su njihove strategije isprepletene s drugim stra-
tegijama ili uključene u druge vrste odlomaka. Kao izvor primjera uzet
ćemo temu Zagrebačka književnoznanstvena škola: Od imanentizma do
kulturologije, kojom smo se u tome obliku ili u varijacijama već služili na
drugim mjestima.
Definicijski odlomak. U odlomku katkad treba definirati i pojasniti

ključne riječi i termine. Ako pišete o temi Zagrebačka književnoznan-
stvena škola: Od imanentizma do kulturologije, posvetite jedan odlomak
definiciji pojma paradigme. Pri tome nemojte uzeti Rječnik stranih riječi
Bratoljuba Klaića, nego pojam paradigme Thomasa Kuhna i primjenu
toga pojma na području znanosti o književnosti, u H. R. Jaußa. Poslužite
se izrazima kao (je)st, definira se, znači i sl.:
Thomas Kuhn definira paradigmu… Paradigma je(st)… [pazite da enklitika

‘je’ ne stoji na naglašenome mjestu, v. III. 4.2.3, Položaj naslonjenica]. H.
R. Jauß vidi paradigmu kao… Paradigma se može promatrati kao… Paradigma
se definira… Paradigma znači… [nemojte reći „Paradigma predstavlja…“
jer nije riječ o kazališnoj predstavi, nego o definiciji pojma].
349

Klasifikacijski odlomak. Podijelite i razvrstajte stvari, pojave, ideje u
određene skupine i razrede. Primjerice, ako u odlomku govorite o žan-
rovima Zagrebačke škole, podijelite ih u književnoteorijske rasprave, in-
terpretacije, književnopovijesna djela, stilističke analize, intermedijalne
studije, komparatističke studije. Poslužite se izrazima kao dijele se na,
pripada u, iz perspektive, s obzirom na… mogu se izdvojiti i sl.:
Žanrovi Zagrebačke škole mogu se podijeliti na… Interpretacija je dio…

Knjiga Stilovi i razdoblja Z. Škreba i A. Flakera pripada… [a ne „spada“].
Važni su žanrovi Zagrebačke škole… [a ne „Značajni su žanrovi“; lek-
sem ‘značajan’ ima više značenja, pa ga treba rabiti selektivno]. Iz žan-
rovske perspektive mogu se izdvojiti…
Narativni odlomak. Ispričajte priču o temi odlomka. Koherentna priča

često je korisna kao uvod ili okvir za argumentaciju. Primjerice, ako su
tema odlomka institucije Zagrebačke škole, ispričajte priču o jednoj od
središnjih institucija škole – časopisu Umjetnost riječi. Poslužite se krono-
loškom topikom i vremenskim konektorima:
Časopis Umjetnost riječi osnovan je u Zagrebu 1957. Već u prvim brojevi-

ma… Poslije je časopis donosio priloge… U 60-im godinama časopis prati…
Sredinom 70-ih časopis je na vrhuncu… Početkom 90-ih Umjetnost riječi pro-
življava prvu krizu… Napokon, sredinom 2000-ih, s izlaskom na scenu naj-
mlađe generacije novakinja i novaka, časopis se obnavlja…
Opisni odlomak. Opišite fizički ili funkcionalni izgled bića, pojave ili
stvari. Možete opisati i mjesto gdje se nalazi. Deskripcija je česta strategija
u prirodnim i biotehničkim znanostima, kada treba opisati upotrijebljene
„materijale“ i proučavane pojave (veličina, boja, miris, oblik, duljina, te-
žina, brzina, mjesto). Može se primijeniti u društvenim i humanističkim
znanostima – npr. za opis uzorka ankete, dokumenta, rukopisa ili knjige.
Ako govorite o intermedijalnosti u Aleksandra Flakera, posvetite mali
deskriptivni odlomak fizičkomu izgledu njegovih knjiga, jer je to bitno u
argumentaciji teze o ranome otklonu od imanentnoga pristupa književ-
350

nomu tekstu. Poslužite se izrazima kojima se izražavaju svojstva, mjere,
analogije (nalik na, sličan) i lokacija (ispred, pod, u, uz i sl.). Primjerice:
Flakerove su knjige građene na načelu intermedijalnosti – susretima riječi

i slike. Često su neobična formata i bogato opremljene likovnim prilozima.
Knjiga Ruska avangarda nalik je slikovnici. Izmjenjuju se slike u boji i crno-
-bijeloj tehnici. Uz popis pojmova nalazi se popis slika. Na istome su načelu
kolažiranja slika i teksta rađene knjige Nomadi ljepote i Književne vedute. U
svim trima knjigama pod slikama se nalaze dulji ili kraći opisi. U Književnim
vedutama pod slikama se uz opise često susreću citati iz književnosti (Krleža
o Miljenku Stančiću i sl.).
Odlomak nabrajanja. Nabrojite primjere kao dokaze za ideju odlomka.

Ako govorite o Biblioteci L, u kojoj su članovi Zagrebačke škole objavljiva-
li svoja ključna djela, možete iznijeti tezu o nagradama kao obliku institu-
cionalizacije Škole te u sklopu argumentacije napisati odlomak u kojemu
nabrajate nagrade. Pri tome se možete poslužiti konektorima dodavanja:
Mnoge knjige članova Zagrebačke škole u Biblioteci L Sveučilišne naklade

Liber dobile su 1970-ih nagrade kao znak društvenoga priznanja i etabli-
ranja Škole. Već prva knjiga u biblioteci, Sukob na književnoj ljevici Stanka
Lasića, dobila je dvije nagrade, nagradu „Vladimir Nazor“ i nagradu Matice
hrvatske. Druga knjiga u biblioteci, Priroda kritike Svetozara Petrovića, do-
bila je nagradu „Vladimir Nazor“. Slijedile su tri knjige nagrađene nagradom
„Božidar Adžija“ ( Josip Badalić: Rusko-hrvatske književne studije, Miroslav
Šicel: Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti i Rudolf Filipović: En-
glesko-hrvatske književne veze). Zatim je Milivoj Solar za knjigu Ideja i priča
dobio nagradu „Božidar Adžija“ i nagradu Željezare Sisak. Nizu akademskih
uspješnica ubrzo se pridružila knjiga Književno stvaralaštvo i povijest društva
Viktora Žmegača, nagrađena Nagradom grada Zagreba. Napokon, val pri-
znanja članovima Zagrebačke škole okrunjen je 1976. nagradom „Božidar
Adžija“ knjizi Aleksandra Flakera Stilske formacije.
Odlomak usporedbe i kontrasta. Kada u odlomku želite istražiti slično-

sti i razlike između pojava i ideja, poslužite se argumentacijskom strategi-
351

jom usporedbe i kontrasta. U temi o Zagrebačkoj školi izgradite, primje-
rice, odlomak o sličnostima i razlikama ključnih termina u Z. Škreba i A.
Flakera. Primijenite konektore sličnosti i razlike:
Za razliku od Zdenka Škreba, koji rabi termin „djelo“, Aleksandar Flaker

najčešće rabi termin „tekst“. Dok Z. Škreb govori o „cjelini“ djela i interpre-
tacije, A. Flaker češće se služi terminom „sustav“. I Škreb i Flaker rabe termin
„stil“. Međutim, suprotno od Škreba, u kojega je stil individualan izraz poje-
dinca i njegove osjećajnosti, stil je u Flakera bliži pojmu strukture.
Odlomak uzroka i posljedice. U odlomku građenome na strategiji uzro-

ka i posljedice obrazložite kako se i zašto nešto dogodilo. Ako govorite
o nastanku Zagrebačke škole, izgradite odlomak u kojemu razjašnjujete
uzroke koji su doveli do stvaranja Škole te posljedice koje su iz toga proi-
zašle. Poslužite se konektorima za uzrok i posljedicu:
Zagrebačka škola pojavila se sredinom 1950-ih jer je na svim razinama popu-

stio ideološki pritisak. U skladu s time mogle su se osnivati kulturne udruge
i institucije, pa je tako 1950. osnovano Hrvatsko filološko društvo, a 1957.
pokrenut časopis Umjetnost riječi. Budući da su stvorene institucije, mogle
su se voditi teorijske rasprave, što je proizvelo povoljnu klimu za oblikovanje
Škole kao prepoznatljivoga književnoznanstvenog fenomena.
Analitički odlomak. Rastavite ideju odlomka (stvar, pojam, pojavu) na

sastavne dijelove i istražite ih radi boljega razumijevanja tvrdnje, dokaza
i pretpostavke u vašoj argumentaciji. U temi o Zagrebačkoj školi analizi-
rajte, primjerice, pojam popularne kulture te način na koji su mu pristu-
pali pojedini autori, kako biste pripremili argument o ranim otklonima
od paradigme imanentizma:
Pojam popularne kulture u modernoj se znanosti o književnosti uglavnom

promatrao u opreci „visoka“ i „trivijalna“, „ozbiljna“ i „zabavna“, „teška“
i „laka“ književnost. Pri tome se „visoka“, „ozbiljna“ ili „teška“ književnost
ocjenjivala pozitivno, a „trivijalna“, „zabavna“ ili „laka“ nije zasluživala po-
zornost ili se ocjenjivala negativno. Iznimka su ruski formalisti, koji popu-
352

larnim oblicima dodjeljuju funkciju pokretača evolucije. Obrat u shvaćanju
popularne kulture nastaje u britanskim studijima kulture 1960-ih. Zagrebač-
ka škola, neovisno o toj činjenici, pokrenula je 1964. raspravu o popularnoj
kulturi. Potaknut ruskim formalistima i mladom književnošću koja nadila-
zi opreku visoko-nisko, Aleksandar Flaker piše knjigu Proza u trapericama
(1976) u kojoj govori o „civilizacijskim kompleksima“. Bio je to jedan od
prvih otklona od paradigme imanentizma.
Vrijednosni odlomak. Zauzmite stajalište, ali budite oprezni da vam

se ne potkradu predrasude ili apsolutistički jezik. U temi o Zagrebačkoj
školi napišite jedan ili dva odlomka (ovisno u žanru u kojemu radite) o
dekonstrukciji kao metodi čitanja i filozofskome skepticizmu na kraju
20. stoljeća. Poslužite se modifikatorima u Toulminovu smislu kako bi
vaša kritika bila uvjerljivija:
Dekonstrukcija je možda najradikalnija teorija kraja 20. stoljeća. Kao meto-

da čitanja dekonstrukcija je traženje praznina i aporija u tekstovima. U tome
je smislu, čini se, bila plodna. Međutim, kao krajnji filozofski skepticizam,
dekonstrukcija se, po svoj prilici, zaplela u nerješiva protuslovlja. Ako nema
nikakvoga stabilnog značenja, ako su značenja uvijek „odgođena“, onda ni
sama dekonstrukcija zacijelo ne može ponuditi značenja niti biti ono što želi:
najradikalnija kritika zapadnoga logocentrizma.
Odlomak dopuštenja i pobijanja. Kao temeljnu strategiju u argumenta-

cijskome diskursu, dopuštenje i pobijanje rabite u različitim kombinaci-
jama u različitim odlomcima. Možete izgraditi i posve samostalan odlo-
mak u toj strategiji. Ako pišete o dekonstrukciji Zagrebačke škole potkraj
1980-ih i početkom 1990-ih, prenesite bitna stajališta kritičara Škole, na-
vedite u čemu se možete s njima složiti, a zatim iznesite protuargumente
kojima pobijate njihove teze. Poslužite se prikladnim modifikatorima i
konektorima.
Već i letimičan pogled u diskurzivnu matricu Zagrebačke škole otkrit će uče-

stalu uporabu termina kao „cjelina“, „jedinstvo“, „struktura“, „sustav“. Gotovo
da nema važnijega teksta u kojemu se ne bi pojavili i varirali ti termini. Sve to
353

zasigurno daje za pravo kritičarima koji su u Školi vidjeli „logocentrizam“. Ta
je kritika istodobno otvorila prostor novim metodologijama i tako pripremila
nastup mlade generacije u književnoj znanosti početkom 2000-ih. Ipak, glavna
teza o logocentrizmu Zagrebačke škole ne stoji, barem ne u svim pojedinosti-
ma. Zagrebačka je škola, kao što smo vidjeli, bila otvorena za različite pristupe,
a ni njezina središnja paradigma – imanentni pristup – nije bila apsolutna.
3.2.7. Odlike kvalitetna odlomka
Odlike su kvalitetna odlomka:
• jedinstvo (jedna ideja – jedan odlomak)

• isticanje (središnja se ideja formulira u glavnoj rečenici)
• koherencija (sve se rečenice ulančuju u logičan niz)
• potpunost (primjerena i cjelovita argumentacija središnje ideje)
Jedinstvo. Osnovno je načelo kvalitetna odlomka: jedna ideja – jedan

odlomak. Granice dobro organizirana odlomka granice su jedne ideje,
jedne tvrdnje i jedne misli. Ako uvodite novu ideju ili izričete novu tvrd-
nju, započnite nov odlomak. Ako je središnja ideja vrlo složena, pa se ne
može razviti u jednome odlomku, nastavite je razvijati u sljedećemu –
prijelaznome odlomku.
Prijelazni je odlomak nastavak argumentacije koja se zbog opsega građe
ili izvođenja dokaza nije mogla dovršiti u jednome odlomku. Prijelazni se
odlomci izdvajaju kako bi se obradila posebna građa, istaknulo suprotno
mišljenje ili čitatelju pružio odmor u procesu dokaznoga postupka. To je
logičan nastavak argumentacije, pa prijelazni odlomci, ako su posvećeni
jednoj središnjoj ideji, čine jedinstveni nadodlomak.
Isticanje. Druga je odlika kvalitetna odlomka – isticanje glavne ideje. To

se čini na dva načina: tako da se formulira tematska rečenica u kojoj se izri-
če ili nagovješćuje glavna ideja i tako da se ta rečenica dopunjuje pomoć-
nim rečenicama. Glavna se rečenica načelno stavlja što bliže na početak
354

odlomka, kako bi se čitateljica i čitatelj pripremili na izlaganje i argumen-
taciju ideje. Ako je središnja ideja poticajna i nova, a formulacija tematske
rečenice atraktivna i primjerena, takve rečenice mogu postati pogodne za
citiranje. To su tada citatne rečenice. Na taj način ideje nastavljaju logički
i semiotički lanac značenja u kojemu su i same nastale – postaju izvor dru-
gim autoricama i autorima u izlaganju i argumentiranju njihovih ideja.
Koherencija. Odlomak je koherentan ako misli teku lagano i bez zaprje-

ka, ako su sve rečenice povezane u logičnu cjelinu i ako se na kraju odlom-
ka središnja ideja pojavi u punome sjaju argumentacije.
Strategije koherencije. Koherencija se postiže različitim strategijama. Naj-
češće su ove:
• ključne riječi i fraze (omogućuju prepoznavanje glavne ideje i tako

pridonose jedinstvu odlomka)
• paralelne strukture (pomoćne rečenice variraju glavnu misao te olak-
šavaju razumljivost; sinonimi izlažu glavnu misao u drugome jezič-
nom ruhu i tako je povezuju u narativnu cjelinu)
• uporaba konektora i modifikatora (vezna sredstva u funkciji verbal-
nih i logičkih mostova među rečenicama unutar odlomka i među
odlomcima unutar teksta)
• retorički okvir (dosljedna primjena odabranoga citatnog stila, pra-
vilna mehanika znanstvenoga teksta i sl.)
Pogrješke u koherenciji. Važan je čimbenik koherencije primjeren opseg

odlomka. Opseg odlomka treba odgovarati središnjoj ideji i potrebi za
njezinom razradom i argumentacijom. S opsegom su povezane najčešće
pogrješke u koherenciji:
• prekratki odlomci (misao se nije mogla razviti)

• predugi odlomci (misao se izgubila u digresijama)
• prevelik broj odlomaka (usitnjenost i nepreglednost ideje)
355

Potpunost. Odlomak je potpun:
• kada je u uvodu predstavljena središnja ideja i kada se odlomak po-

vezuje s prethodnim odlomkom, odjeljkom ili poglavljem;
• kada je u tijelu odlomka središnja ideja obrazložena i dokazana oda-
branim argumentacijskim strategijama u susretu s različitim podat-
cima, informacijama, tuđim idejama i mišljenjima;
• kada se u zaključku glavna ideja još jednom vratila potvrđena argu-
mentacijom;
• kada je odlomak osigurao prijelaz prema sljedećemu odlomku (ko-
nektorima i modifikatorima).
3.3. KONEKTORI I MODIFIKATORI
3.3.1. Što su konektori?
Za semantiku, strukturu te pragmatički efekt odlomka u znanstvenome su

i akademskome diskursu bitni konektori (od lat. connectere – svezati, spojiti,
u terminologiji diskursnih studija – diskursne oznake). Konektori su riječi,
frazemi i konstrukcije koji služe za organizaciju teksta, tj. povezivanje ideja
unutar odlomka i među odlomcima. Ono što su veznici u rečenici kao mini-
sintaktičkome sustavu, to su konektori među rečenicama u sklopu odlomka
ili u nizu odlomaka kao nadrečeničnim jedinstvima. Konektori su sredstvo
kohezije i koherencije argumentacijskoga diskursa. Oni osiguravaju jedin-
stvo misli i lagane prijelaze unutar odlomka (unutarnja koherencija) i među
odlomcima (vanjska koherencija). To su mostovi među idejama, putokazi
koji upućuju na slijed misli i tako olakšavaju praćenje argumentacije.
Konektori se mogu klasificirati na različite načine (usp. Silić, 1984:
109–132, Velčić, 1987: 30). Za potrebe analize akademskoga diskursa
ovdje ćemo konektore klasificirati na tri načina:
356

• po vrstama riječi i jezičnim konstrukcijama
• po pragmatičkoj funkciji
• po argumentacijskim strategijama
3.3.2. Konektori po vrstama riječi i jezičnim konstrukcijama
Konektori mogu biti različite vrste riječi i jezičnih konstrukcija, pri-

mjerice:
• osobne zamjenice trećega lica:

Ničega sličnog nema kod usmenog pjesništva. Ono ne uspostavlja nikakav
bitan odnos prema drugim književnim formama (…). (Pavličić, 1983: 550;
dalje isti izvor)
• pokazne zamjenice:
(…) u umjetničkoj književnosti nema gotovih stilskih formula kao u usme-
noj, ali zato postoje konvencionalne stilske situacije (…). Te konvencije
određuju kakve će biti digresije i epizode (…). (558)
• veznici:
Kod pjevača nema svijesti o tome da to što on radi predstavlja posao sličan
pričanju bajki ili smišljanju poslovica (…). A upravo je takva svijest bitna za
umjetničku epiku. (550)
• prilozi:
S obzirom na viši stupanj kulture ovakvih zajednica kao važne teme pojavljuju
se za njih i neka druga pitanja, društvena, filozofska, umjetnička i druga. Tako
će se npr. pojaviti alegorijski epovi sa životinjama kao junacima (…). (551)
• čestice:
Ipak, uloga kazivača u ostvarivanju umjetničke dimenzije pjesme očito je
veoma velika. (545)
357

• izrazi poput dakako, doista, međutim, na primjer, prema tome, stoga
itd.:
Doista, piscu-stvaraocu epa u kompozicijskim problemima također dolazi
u pomoć tradicija. (557)
• frazeologizirani izrazi:
Strogo uzevši, svaki ep govori o nečemu drugom (...). (541)
• brojevi (prvo, drugo; u prvom redu, u drugom redu)
• slova (a, b, c)
Konektivnu funkciju mogu imati i različiti drugi jezični oblici i stilske

razine teksta: sintaktička inverzija, paralelizmi, anteponiranost priložnih
oznaka i sl. Više o vrstama konektora i različitim signalima kontekstualne
uključenosti usp. Silić, 2006: 202–217.
3.3.3. Konektori iz pragmatičke vizure
Iz pragmatičke vizure (odnos autorice i autora prema sadržaju teksta, pre-

ma publici i ukupnomu komunikacijskom kontekstu u kojemu se događa
tekst) konektori mogu biti:
• konektori u užem smislu ili tekstni konektori – neutralna vezna

sredstva bez odnosa prema sadržaju teksta, prema publici i kontek-
stu; sredstva kohezije (signali površinskih veza u strukturi teksta);
• konektori u širem smislu, modalni izrazi ili, u Toulminovoj ter-
minologiji, kvalifikatori/modifikatori (v. gore 3.1.4) – vezna
sredstva obilježena stavom prema sadržaju teksta, publici i kon-
tekstu; sredstva koherencije (signali dubinskih logičko-semantičkih
veza ovisnih o kontekstu);
358

• konektori u objema funkcijama – i kao tekstni konektori u užem,
površinskom smislu i kao modalni izrazi ovisni o sadržaju teksta i
kontekstu.
Kada je riječ o konektivnim česticama i izrazima koji ne pripadaju struk-

turi rečenice u kojoj se pojavljuju (dapače, dakako, doista, međutim, nai-
me, pak, po svemu sudeći, sigurno, svakako i sl.), pragmatička klasifikacija
na tekstne konektore u užem smislu i modalne riječi ili modifikatore/
kvalifikatore važna je podloga za pravopisnu distribuciju zareza. U stari-
joj pravopisno-stilističkoj tradiciji nije postojalo obrazloženje po kojemu
bi se kod takvih veznih jedinica stavljao ili izostavljao zarez. To je pravilo
predloženo tek u novijim jezično-stilskim istraživanjima, kada je uočena
razlika između tekstnih konektora i modalnih veznih sredstava. Tekstni
konektori površinska su kohezivna sredstva, koja se ne odnose prema sa-
držaju teksta. Modalni pak izrazi ili modifikatori dublja su sredstva logič-
ko-semantičke koherencije, koja se odnose prema sadržaju teksta. Pravilo
glasi: tekstni konektori kao površinska kohezivna vezna sredstva načelno
se ne odvajaju zarezom bez obzira na mjesto na kojemu se u rečenici na-
laze, a modalne riječi ili modifikatori kao sredstva koherencije u logičko-
semantičkoj funkciji najčešće se odvajaju zarezom (usp. Anić i Silić, 2001:
25–27, Silić, 2006: 208–209, 247; Badurina, 2008: 34–35, 50, 103–107
i passim). Odstupanja od toga pravila mogu imati stilističku funkciju (v.
dolje 3.3.5).
359

Tablica III. 3.3.3. Češći konektori i modifikatori s preporučenom pravopisnom
razlikom u uporabi zareza
Tekstni konektori: Modifikatori:

Načelno se ne odvajaju zarezom Načelno se odvajaju zarezom
dakle dakako
isto tako dapače
istodobno doduše
k tomu doista
međutim drugim riječima/drukčije rečeno
nadalje ipak
naime načelno
naposljetku na neki način
na osnovi/na temelju toga napokon
na taj način naprotiv
osim toga naravno
pak navodno
prema tomu nedvojbeno
s jedne strane/s druge strane neprijeporno
stoga općenito
sve u svemu po mojemu/njezinu/njegovu /
tada našemu/njihovu mišljenju
toliko po svemu sudeći
unatoč tomu po svoj prilici
u skladu s tim svakako
u tome slučaju sve u svemu
za razliku od ukratko
zatim zacijelo
zato zaista
itd. itd.
Tekstni konektori: Odvajaju se zarezom

bilo kako bilo prvo/u prvome redu
kao što je (već) rečeno drugo/u drugome redu
ostavimo po strani što se toga tiče
(Usp. Badurina, Marković i Mićanović, 2007: 61–62 i 65–67)
360

3.3.4. Konektori i modifikatori po argumentacijskim strategijama
Tablica III. 3.3.4. Češći konektori i modifikatori s primjerima
Nabrajanje, a) b) c), i, isto tako, jedanput… drugi put, jednako tako, još
dodavanje jednom, k tomu, nadalje, na isti način, najprije, napokon,
i nizanje na prvom(e)... drugom(e)... trećem(u) mjestu, opet, osim
(enumerativi, toga, ponovno, povrh toga, prvo... drugo... treće, također, u
aditivi i drugu ruku, u tome smislu, u tome svjetlu, u svezi s time
sekventivi)
„Na prvom mjestu morat ćemo ovdje govoriti o književnosti
u funkciji spoznavanja (...). Na drugom mjestu morat će biti
Ideja se razvija riječi o književnosti u funkciji izražavanja... Na trećem mjestu
nabrajanjem, govorimo ovdje o književnosti u funkciji vrednovanja (...).“
dodavanjem (Flaker: 1976: 40–42)
i nizanjem
različitih „Po prvome kriteriju dijelit će se epske pjesme na usmene ili
aspekata i narodne i na pisane ili umjetničke; po drugome kriteriju dijelit
podataka; će se na duže i kraće ili na epske i epove; po trećem kriteriju
često u podjeli dijelit će se na junačke, religiozne, životinjske, pustolovne i
i klasifikaciji, druge.“ (Pavličić, 1983: 537–538)
naraciji,
„Najprije, valjalo bi razdvojiti ona djela u kojima struktura
nabrajanju,
igra neku važnu kompozicijsku ulogu (...). Nadalje, treba
navođenju
razlikovati djela koja stoje samostalno (…). Napokon, (...) valja
primjera, analizi razlikovati veće i manje forme, duže i kraće epove.“ (Pavličić,
1983: 539–540)
„Osim toga ne treba zanemariti ni činjenicu da je znanost

posljednjih desetljeća otvorila neka potpuno nova područja
istraživanja (...).“ (Solar, 1997: 71).
361

Vrijeme do sada, isprva, još dok, nakon što, nakon toga, na
i prostor početku, napokon, na kraju krajeva, na samom početku,
(kronotopi) nedavno, prije toga, odnedavno, ponovno, tek nakon toga,
tek tada, u posljednje vrijeme, uskoro, već, zatim
Ideja se izlaže u
vremenskome desno-lijevo, gore (gore je rečeno, vidi gore), dalje (dalje
slijedu i/ili ćemo se pozabaviti), daljnji (u daljnjem istraživanju),
prostornome dolje (vidi dolje), drugdje, izdaleka, igdje (niti igdje
rasporedu drugdje), nigdje, ondje, ovdje, s udaljenosti, u pozadini
(smjer, mjesto); „Tek nakon toga pristupa se središnjem zadatku ove knjige,
naracija, opisu, analizi i tumačenju nekih djela i književnih pojava
deskripcija, suvremene književnosti. (...) No prije toga valja ipak utvrditi
analiza kako suvremena književnost odgovara suvremenoj stvarnosti.
(...). Već smo upozoravali na razlike između modernih romana
i romana devetnaestog stoljeća.“ (Solar, 1997: 42, 49)
„I ovdje je, ponovo, potrebno napomenuti kako analiza

dijelova pjesme, odnosno dijelova umjetničkog djela uopće,
sama ne može značiti kritički sud.“ (Frangeš, 1974: 200)
Primjeri i kao ilustracija, kao što je rečeno, na osnovi, na primjer,

ilustracije neka posluži, o tome svjedoči, primjerice, uzmimo, valjalo bi
(egzemplativi i „Uzmimo Jutro, jednu od najljepših Vidrićevih pjesama.“
ilustrativi) (Frangeš, 1974: 172)
Uvode se „Neka ovaj put primjer poveže Čarobni brijeg Thomasa

primjeri i otvara Manna s Krležinim Povratkom.“ (Žmegač, 1986: 98)
analiza
362

Sažimanje bilo kako bilo, jednostavno, na neki način, nedvojbeno,
(sumarativi) općenito govoreći, po mišljenju/po uvjerenju, po svemu
sudeći, sve u svemu, teško je zamisliti, ukratko, u pravilu,
Ideja se u svakom slučaju, uzimajući u obzir, valjalo bi
poopćuje; „Nazor je, odgovarajući Barcu, načeo nekoliko problema koji
sažimlju se su, po mome uvjerenju, temeljni za razumijevanje Vidrićeve
tuđe misli, lirike.“ (Frangeš, 1974: 138)
komentira
„Bilo kako bilo, tekst, odnosno umjetničko djelo, postaje
literatura jednim od glavnih polazišta za većinu zagrebačkih
književnoznanstvenih poslenika. (...) Nećemo, čini mi se,
pogriješiti ako kažemo da je oblikovanje suvremene hrvatske
književne znanosti povezano s osnutkom i djelovanjem
Hrvatskoga filološkoga društva kao strukovne organizacije
(1950).“ (Užarević, 2002: 119, 120)
Usporedba dok… dotle, na isti način, kao što, kao što… tako i, poput,
(komparativi) s jedne strane… s druge strane, slično tomu, u usporedbi s
i kontrast tim(e), u užem smislu… u širem smislu
(kontrastivi) „Aleksandar Flaker može se, dakle, prije prispodobiti
‘znanstvenoj krtici’ koja u tamnim podzemnim labirintima
Ideja se razvija znanja pronalazi najadekvatniji prolaz (ili čak izlaz) nego
uz pomoć ‘znanstvenomu orlu’ koji iz visina, obasjan bljeskom
sličnosti i apsolutnoga znanja, teoretizira (...).“ (Užarević, 2002: 136)
razlika „Poput Viktora Šklovskoga, i Flaker voli pronalaziti nove
riječi, imena, termine.“ (Užarević, 2002: 137)
„Već usporedba tih dvaju pokreta jasno pokazuje kolike
oprečnosti dijele programatske faze pojava koje inače izviru
iz istih ili srodnih društvenih uvjeta. Dok Marinettijev
futurizam [istaknuo a.] teži za umjetničkim izrazom koji će
odlučno prekinuti sa svakom estetskom tradicijom i crpsti
svoj stvaralački zamah iz oblika i tempa suvremene tehničke
civilizacije, njemački ekspresionizam [istaknuo a.] prekida s
impresionizmom i njegovom profinjenom individualističkom
kulturom te naglašava svoju srodnost s epohama ili narodima u
kojih su umjetnost i ritualne manifestacije nepomućen odbljesak
iskonskih kolektivnih poriva i potreba.“ (Žmegač, 1983a: 666)
363

Uzrok i budući da, jer, imajući na umu činjenicu da, iz
posljedica jednostavnog razloga što, razlog je u tome, stoga što, uzrok
(kauzativi i je tomu, zahvaljujući tomu što, zato što, zbog toga što
efektivi) „Uz pomoć epskoga pjesništva progovara samosvijest
zajednice kojoj je ono upućeno. (...) Zato ono često barata
Ideja se razvija kozmološkim pojmovima (...). Zato su epski junaci vrlo često
po načelu polubogovi (...); zato se, napokon, bogovi vrlo često upleću u
uzroka i radnju epskoga zbivanja (...).“ (Pavličić, 1983: 532)
posljedice,
odnosno „Budući pak da se radi o izvješću, njegov je glavni cilj da
obratno izloži cjelinu zbivanja o kojemu govori. Upravo se zato u
posljedice i epskom djelu kazivanje razvija prije svega po logici priče (...).“
(Pavličić, 1983: 534)
uzroka
Pojašnjenje drugim riječima, jednostavnije rečeno, naime, na primjer,

(eksplikativi) odnosno, okvirno rečeno, osim toga, primjerice, pri tome
se, recimo, tako reći, točnije rečeno, to će reći, to jest,
Prethodni treba imati na umu, u najmanju ruku, valja primijetiti,
se sadržaji zapravo
konkretiziraju „Drugim riječima, pjesnikove slutnje, njegove nedorečenosti,
ili dopunjuju; one pjesničke aure koje lebde oko najboljih Vidrićevih
katkad su to stihova i jesu njihova ljepota.“ (Frangeš, 1974: 191)
retoričke figure
za ublaživanje „Matoš zapravo kao da slijedi tradiciju panoramskih veduta s
tvrdnja i katedralskih visina (...).“ (Flaker, 1999: 180)
odgodu istine
kako bi se
olakšao njezin
primitak
364

Dopuštenje doduše, donekle, ipak, naravno, premda, uglavnom,
(koncesivi) uostalom, zapravo
Ideja se
osvjetljuje pod „Uostalom, ljepota i snaga jedne poezije nije samo, nije
određenim isključivo u biranju tema i stvaranju slika.“ (Frangeš, 1974:
uvjetima; 143)
priznaju se
oporbena „Ipak nisam siguran da znanstveni elan pokojnoga profesora
stajališta kao Škreba ne bi ovdje definitivno splasnuo!“ (Užarević, 2002:
razlika u 134)
mišljenjima
ili kao uvod u „Često čitamo da je jezik realista ‘jednostavan’, da je stil
realizma ‘jasan i svima razumljiv’. Premda to nije netočno,
pobijanje
ipak ga time nismo ni približno okarakterizirali.“ (Žmegač,
1983a: 657)
Suprotnost a, ali, bez obzira na, dok, međutim, naprotiv, nasuprot

(kontrastivi) tomu, nego, pak, premda, s jedne strane… s druge strane,
Ideja se razvija suprotno od toga, umjesto da, unatoč tomu, za razliku od
u sklopu toga
suprotnosti; „Premda se u novije vrijeme pojam književne avangarde
pobijanje (...) sve više širi (...), on još uvijek izaziva brojne otpore,
suprotnih posebno tamo gdje nije potvrđen nacionalnom književnom
stajališta tradicijom. (...)
(...) Međutim, suprotno od Poggiolija, mi vidimo našu zadaću

upravo ondje gdje talijanski istraživač nazire samo kaos (...).“
(Flaker, 1976: 199, 201)
„Roman, naprotiv, može sve.“ (Žmegač, 1987: 300)
365

Isticanje dakako, doista, naravno, nedvojbeno, nema dvojbe,
(emfazivi) i nije slučajno, očito, prije svega, svakako, štoviše, treba
ocjenjivanje istaknuti, upravo, zacijelo
(evaluativi) „Zacijelo su najljepše plodove svoga stvaralaštva dali romantičari
na području lirike [istaknuo a.].“ (Žmegač, 1983a: 654)
Ideja se
naglašuje i „Godine 1907. Matoš očito sustaje u ‘razbijanju forme’,
ocjenjuje; započetom u stihovima Mòre.“ (Flaker, 1999: 190)
zauzima se
„Treba možda posebno istaknuti da je, u institucionalnome
stajalište
smislu, cjelokupna djelatnost zagrebačkoga
književnoznanstvenoga kruga na ovaj ili onaj način vezana s
postojanjem i djelovanjem Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.“
(Užarević, 2002: 121)
Zaključivanje dakle, možemo zaključiti, napokon, naposljetku, posve je

(konkluzivi) razumljivo, prema tomu, proizlazi da, s obzirom na to,
stoga, sve upućuje na zaključak, zato
Najavljuje se „Od stilistike, dakle, vodit će nas put prema istraživanju
ili pojačava čin makrostruktura, od istraživanja makrostruktura u njihovoj
zaključivanja funkciji prema pojedinoj riječi u kontekstu – ovaj krug u
književnopovijesnom istraživanju valja uvijek iznova obigrati.“
(Flaker, 1976: 48)
„Iz svega toga proizlazi da u realizmu vlada proza [istaknuo a.]

(…).“ (Žmegač, 1983a: 657)
„I naposljetku: sva su ova razmatranja zacijelo potvrdila

mišljenje da složeno shvaćena književna povijest zaista može
biti nov izazov.“ (Žmegač, 1983b: 89)
3.3.5. Konektori kao stilski postupak
Pravilna i odmjerena uporaba konektora znak je njegovana akademskog stila.

U svojoj osnovnoj funkciji – logičkome povezivanju ideja i misli u odlomak,
366

među odlomcima i u cjelini teksta – konektori su snažna tehnika kohezije
i koherencije koja omogućuje lakše praćenje znanstvene naracije. Valja me-
đutim naglasiti, ako se konektori rabe mehanički ili u pretjeranim količina-
ma, mogu više štetiti nego koristiti. Tako se i u slučaju konektora potvrđuje
spoznaja da je znanstveni diskurs osebujan stilski tip koji ima stroga pravila
i zakonitosti, ali i otvorene mogućnosti primjene ovisno o znanstvenim po-
dručjima, temama, žanrovima i napokon individualnim sklonostima.
U tome svjetlu konektori mogu biti izraz osobnoga znanstvenog stila.
Ako čitate autore Zagrebačke književnoznanstvene škole iz posljednje
trećine 20. stoljeća, pa naiđete na ponovno oživjeli zastarjeli modifikator
„jamačno“, možete biti sigurni da čitate Aleksandra Flakera:
Da na liniji tih autentičnih tradicija danas izrastaju nove književne strukture

ne sumnjamo, ne sumnjamo ni u to da one izazivaju otpore, ali ako su one
zaista nove, a ne samo „podgrijane“ i prema tome epigonske, one jamačno
zaslužuju i nov zajednički nazivnik! (Flaker, 1982: 32)
U njegovanu akademskome stilu valja, nadalje, razlikovati tekstne konek-

tore u užem smislu (neutralna vezna sredstva) i modalne izraze ili konek-
tore u širem smislu (obojeni stajalištem o sadržaju teksta i odnosom prema
publici). Ta se razlika prije svega očituje u pisanju, odnosno nepisanju za-
reza. Osim u nekim slučajevima tekstni se konektori najčešće ne odvajaju
zarezom, a modalni se izrazi u pravilu odvajaju zarezom (v. gore 3.3.4). To
je osobito važno kada je riječ o homonimima, tj. kada se isti izraz pojav-
ljuje u različitim funkcijama, jednom kao tekstni konektor u užem smislu,
a drugi put kao modifikator. Ako takav izraz nastupa u ulozi tekstnoga
konektora, kao kohezivno vezno sredstvo bez odnosa prema sadržaju tek-
sta, zarez se ne piše; a ako obavlja dubinske logičko-semantičke funkcije,
pa izražava stajalište prema sadržaju teksta, odvaja se zarezom ili zarezima.
Ako izraze poput dakako ili svakako napišete bez zareza, bit će to neutral-
na vezna sredstva; a ako ih napišete sa zarezom, bit će to modalni izrazi
kojima želite iznijeti svoje stajalište o sadržaju. U prvome slučaju ideja se
izlaže neutralno: želimo nešto reći i misao jasno povezati s drugim misli-
ma. U drugome slučaju riječ je o isticanju sadržaja ideje. Tako upravo zarez
367

ili izostanak zareza u pisanju veznih sredstava postaje stilističko sredstvo s
profinjenim semantičkim i pragmatičkim značenjem.
Završit ću ovo poglavlje odlomkom u kojemu ću primijeniti dva ho-
monimna konektora i modifikatora s preporučenom uporabom zareza
te dva neutralna konektora. U prvome dijelu odlomka dakako i svakako
tekstni su konektori bez isticanja semantičkoga konteksta, pa nisu od-
vojeni zarezima. Naglasak je u tim konstrukcijama na glagolima tvrditi
i reći. Čestica pak je pak uvijek tekstni konektor, pa se nikada ne piše sa
zarezom. Napokon, u drugome dijelu odlomka i u zaključku ponovno
se pojavljuju izrazi dakako i svakako, ali sada u funkciji modifikatora koji
ističu sadržaj teksta. Naglasak je u tim konstrukcijama na pravopisnome
pravilu distribucije zareza, pa su i sami modalni izrazi kojima se ističe to
pravilo odvojeni zarezima.
Ne želim dakako tvrditi da smo obuhvatili sve probleme

pisanja odlomka.
Mogu svakako reći da su barem naznačeni
neki važniji aspekti argumenta i argumentacije,
izgradnje odlomka te pisanja konektora i modifikatora.
Pri tome je, dakako, zarez
postao
pravopisni znak razlike
između konektora i modifikatora.
To je pak osobito važno kada su konektori i modifikatori
istozvučnice,
pa kao jedina razlika stilske nijanse
ostaje, svakako,
pravopisno pravilo
pisanja ili nepisanja
zareza.
368

4.
JEZIK I STIL
(ELOKUCIJA)
Ovo poglavlje pruža uvid u retoričke i stilske strategije akadem-

skoga diskursa. Iz vizure postmoderne kritičke lingvistike, reto-
rike znanosti i stilistike diskursa opisuju se i tumače dva aspekta
akademskoga diskursa: jezik i stil te retorički okvir. Neki speci-
jalni aspekti akademskoga diskursa obrađeni su na drugim mje-
stima (konektori u III. 3), a neki se ovdje naznačuju, ali drugdje
razrađuju (citatnost i memorijske tehnike u III. 5. i III. 6).
369

JEZIK I STIL (ELOKUCIJA)
4.1. OD ELOKUCIJE I STILA DO DISKURSNIH STILOVA . 373

4.1.1. Što je elokucija?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373
4.1.2. Stil i diskurs . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 376
4.1.3. Strukturalna stilistika, funkcionalna stilistika i stilistika
diskursa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 377
4.1.4. Retorička konstruiranost znanstvenoga diskursa . . . . . 380
4.1.5. Dubinski oksimoron i ontološka funkcija znanstvenoga
diskursa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381
4.2. JEZIK I STIL AKADEMSKOGA DISKURSA . . . . . . . 383

4.2.1. Jezična normativnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 383
4.2.2. Strategije govornoga subjekta . . . . . . . . . . . . . . . . 385
4.2.3. Glagolsko vrijeme i oblici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 393
4.2.4. Struktura rečenice i leksik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 396
4.2.5. Posebni oblici figurativnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . 407
4.2.6. Brojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 410
4.2.7. Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 418
4.3. RETORIČKI OKVIR AKADEMSKOGA DISKURSA . . 425

4.3.1. Verbalne strategije okvira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 425
4.3.2. Vizualne strategije okvira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 426
4.3.3. Mehanika akademskoga teksta. . . . . . . . . . . . . . . . 430
371

4.1. OD ELOKUCIJE I STILA DO DISKURSNIH STILOVA
4.1.1. Što je elokucija?
Termin elokucija i srodne izvedenice (elokventan, elokvencija, kolokvija-

lan i sl.) danas znači nešto posve drugo nego u klasičnoj retorici. U reto-
ričkome smislu elokucija (od. lat. loqui – govoriti; grč. léksis – govor, način
govorenja, stil) treći je od pet kanona klasične retorike. Dok se invencija
bavi pronalaženjem ideja i argumenata, a dispozicija kompozicijom teksta
i raspoređivanjem argumenata, elokucija se bavi specijalnom uporabom
i redoslijedom riječi. U tome klasičnom smislu elokucija je isto što i stil
– uvjerljiva ili osebujna uporaba jezika kako u govoru tako i u pisanome
tekstu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 327).
U sklopu trećega retoričkog kanona klasični su retoričari na tradicijama
antičkih sofista i Aristotela poučavali studente o vrstama stilova, odabiru
riječi, kompoziciji rečenice i rečeničnim dijelovima, tropima i figurama i
sl. Razlikovali su tri tipa stila: niski ili priprosti (oratio attenuata, subtilis),
srednji ili snažni (mediocris, robusta) i visoki ili kićeni (gravis, florida). Izbor
stila ovisio je o temi i publici. U Govorničkom umijeću (Institutio oratoria)
Kvintilijan navodi da svaki stil odgovara određenim retoričkim ciljevima:
niski stil za pouku (docendi), srednji za ganuće (movendi), a visoki za oča-
ranje (delectandi) (usp. Colbert i Connors, 1999: 21).
U središtu su trećega retoričkog kanona četiri odlike uvjerljivoga stila:
ispravnost, jasnoća, prikladnost i urešenost. Prve su dvije retoričke odlike u
širem, a druge dvije u užem smislu. Prve se tri odlike mogu primijeniti
na akademski diskurs, a posljednja se treba prilagoditi posebnim uvjetima
akademskoga diskursa.
373

Ispravnost ili „čistoća“ (u grčkome hellēnismós, u latinskome latinitas)
jest pridržavanje norma danoga jezika. U standardnome jeziku, pa i u
akademskome diskursu to znači pridržavati se gramatičkih norma i pra-
vopisnih pravila jezika kojim pišete. U tekstu pisanom na standardnome
hrvatskom jeziku ne možete napisati „kuča“ i „došo“, jer ti oblici krše pra-
vopisno pravilo o dijakritičkim znakovima i gramatičko pravilo o tvorbi
glagolskih oblika; ali ako pišete roman, te iste izraze možete uporabiti kao
stilsko obilježje iskaza supkulturnoga junaka. Da bi mogli ispuniti normu
jezične ispravnosti, studentice i studenti bilo kojega fakulteta trebaju u ti-
jeku studija konzultirati (posjedovati u kućnoj biblioteci) tri priručnika:
gramatiku, rječnik i pravopis hrvatskoga jezika.
Jasnoća (grč. saphḗneia; lat. perspicuitas, od perspicĕre – vidjeti kroza što)

znači govoriti i pisati tako da sve bude kristalno jasno, kao da se „gleda
kroz prozor“. Po Kvintilijanu najbolje je stvar nazvati pravim imenom,
onako kako je to uobičajeno i kako očekuje publika, osim tada kada bi to
moglo publiku uznemiriti ili povrijediti. Stoga za izražavanje opscenosti,
nepriličnosti i trivijalnosti predlaže perifraze – zamjenske riječi i opise (grč.
períphrasis; lat. circumlocutio – „govor izokola“). Pravilo o jasnoći primje-
njivo je i u akademskome diskursu. Seminarski rad ili doktorska disertacija
ne piše se u pretjerano dugim rečenicama i prevelikim odlomcima niti se
bilješke pod tekstom protežu na više stranica, jer se time gubi jasnoća; a
ako se uvodi nov ili rabi nedovoljno poznat termin, takve termine valja
definirati i razjasniti.
Prikladnost (od grč. tò prépon – prikladno, ono što dolikuje) znači reći ili
učiniti ono što je primjereno u danoj retoričkoj situaciji. Ta je odlika veza-
na uz kairós, temu i vrste stilova te zahtjeve etosa i patosa. Retoričku akciju
treba poduzeti u pravo vrijeme i na pravome mjestu, odabrati stil u skladu
s temom, pisati po zakonima odabranoga stila, oblikovati svoj glas u skla-
du s očekivanjima te se držati standarda zajednice kojoj se obraća. Čak
i Platon, koji nije bio ljubitelj retorike, vrlo dobro poznaje pravilo o pri-
kladnosti diskursa kada Sokrat u dijalogu Fedar (usp. Crowley i Hawhee,
2009: 331) kaže da će retor samo onda uspješno pokazati svoje umijeće
374

ako poznaje vrijeme „kada treba govoriti i (kada) prestati i kad opet ras-
pozna kratke i ganutljive i pretjerane govore i sve pojedine vrsti govora,
što ih je naučio, i kada im je prikladna zgoda [kairós] i kada nije“ (usp.
Platon, 1997: 58). Pravilo prikladnosti uči da će se drukčije pisati poslov-
no pismo (administrativno-poslovni stil), reklama za pivo (medijski stil),
obrazloženje odličja (visoki stil) ili nekrolog (pijetetni stil). Primijenjeno
na akademski diskurs, pravilo prikladnosti kaže da ćete drukčije pisati esej
o slobodnoj temi, a drukčije diplomski rad po zadanoj formi na fakultetu
ili odsjeku, da ćete sudjelovati u raspravama na seminaru i držati se svih
standarda pisanja (gramatike, pravopisa, citatnih stilova) i ponašanja (pri-
mjerice, neprikladno je na seminaru brbljati i slati SMS–poruke).
Urešenost (lat. ornamentum, ornatus – nakit, ures) posljednja je, najvaž-

nija i ujedno najsloženija stilska odlika u repertoaru klasične retorike. Ure-
šeni stil obuhvaća tri velike stilske skupine: jezične figure (lat. figurae ver-
borum), misaone figure ( figurae sententiarum) i trope (grč. trópoi – obrati,
preokreti). U dugoj tradiciji retorike i stilistike radile su se brojne klasifi-
kacije i vodile beskrajne rasprave o značenjima i razlikama među vrstama
retoričkih uresa. Tako je na početku moderne kulture, kada jača zanimanje
za stil, renesansni autor Henry Peacham u djelu Vrt rječitosti (The Garden
of Eloquence, London, 1577) opisao 195 vrsta retoričkih figura (http:/
www.rhetoric.byu.edu/.../Peacham.htm, 4. lipnja 2010). Po Kvintilijanu
figure su svi izrazi u kojima „svojemu jeziku dajemo oblik drukčiji nego
što je očekivan i uobičajen“ (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 334). Ta će se
definicija varirati i prerađivati te napokon postati opće mjesto moderne
stilistike o stilu kao otklonu od standardnojezične norme. Jezične figure
uključuju takve oblike kao što su neuobičajen red riječi (apozicija, asin-
deton) i ponavljanje (sinonimija, anafora, epifora, hijazam). Misaone su
figure oštroumne promjene tijeka ideja (razmišljanje u pitanjima i odgo-
vorima, paradoks, oksimoron i sl.). Tropi su pak svaka zamjena jedne riječi
drugom, transfer (prijenos) uobičajenoga značenja riječi ili fraze na druge.
Tropi su, primjerice, antonomazija, hiperbola, katahreza, metafora, meto-
nimija, onomatopeja, perifraza, sinegdoha itd. Klasični su retoričari pou-
čavali da figure i tropi mogu pridonijeti uvjerljivosti argumenata i jasnoći
375

govora ako su uporabljeni u pravome trenutku, u skladu s temom i stilom,
dobrim govornikovim karakterom i potrebama publike.
S nastupom moderne znanosti figurativnost je prognana iz znanstve-
noga diskursa. Kroz cijelu se modernu kulturu vjerovalo da tropi i figure
nisu svojstveni znanstvenomu stilu. Na kraju 20. stoljeća, u sklopu retori-
ke znanosti, kritičke stilistike i postmodernih teorija diskursa, i tu je došlo
do obrata, pa možemo govoriti o posebnim oblicima figurativnosti znan-
stvenoga i akademskoga diskursa (v. dolje 4.2.5).
4.1.2. Stil i diskurs
Pojmovi stila i diskursa nemaju čvrsta značenja niti ih je moguće odredi-

ti u esencijalnoj definiciji. Svaki od tih pojmova svojevrstan je terminus
technicus kojim se imenuje odnos prema jeziku i jezičnim reprezentaci-
jama svijeta. Već i pogled na etimologiju dvaju termina upućuje na bitne
razlike: stil dolazi od latinske imenice stilus – pisaljka, a diskurs od latin-
skoga glagola discurrere – trčati amo-tamo, raštrkati se, raspršiti se (oso-
bito u vojnoj terminologiji). Tradicionalno shvaćanje o stilu kao otklonu
od standardnojezične norme ili poznate definicije poput Buffonove „stil
je čovjek“ i Swiftove „prave riječi na pravome mjestu“ svode se na znače-
nje po kojemu je stil ekspresivno izražavanje, prije svega u jeziku, a zatim
i ponašanju.
Kraj 20. i početak 21. stoljeća obilježeni su novim shvaćanjem jezičnih
reprezentacija svijeta, pa i pojavom novoga termina – diskursa. Termin
diskurs, kao što kaže njegova etimologija, a potvrđuje suvremena upora-
ba, širi je i dinamičniji od termina stil. To je izrazito poliseman i pluralan
termin koji u različitim uporabnim kontekstima, od kritičke lingvistike i
stilistike diskursa do kulturnih teorija i diskursnih studija, otvara (katkad i
zamućuje) nove poglede na jezik i simbolične reprezentacije zbilje. U naj-
općenitijem smislu diskurs je jezik u uporabi (language in use), tekst u ko-
munikacijskome kontekstu. U američkim diskursnim studijima i analizi
diskursa susreću se tri isprepletena značenja pojma diskurs: diskurs kao je-
376

zična praksa (konkretan komunikacijski događaj), diskurs kao rezultat te
prakse (tekst) i diskurs u širem smislu kao društveni fenomen (publicistič-
ki, politički, feministički, razgovorni, sakralni, akademski diskurs itd.). Ta
su značenja zapisana u naslovima dvaju zbornika Teuna van Dijka iz 1997.
posvećenih diskursnim studijima: Diskurs kao struktura i proces (Discourse
as Structure and Process) i Diskurs kao društvena interakcija (Discourse as
Social Interaction).
U ovoj se knjizi, ovisno o kontekstima, rabe sva tri značenja pojma
diskurs. Tako je termin akademsko pismo s jedne strane definiran kao
argumentacijski diskurs u najširem smislu riječi – društveni fenomen
komunikacijskoga djelovanja u akademskoj zajednici. To je takav socio-
lingvistički modus u kojemu se proizvodi, prenosi i razmjenjuje znan-
stveno argumentirana istina. S druge strane akademsko pismo uključuje
dva druga značenja pojma diskurs – ukupnu društvenu i intelektualnu
djelatnost vezanu uz proizvodnju teksta (proces zamišljanja ideja, pisa-
nja, sudjelovanja na simpozijima, razmjene ideja u akademskoj zajednici,
izvedbe različitih studentskih zadaća u tijeku studija) i tekst kao rezultat
te djelatnosti (rezultat pisanja, medij akademske proze s različitim žan-
rovima, od znanstvenoga članka i knjige do seminarskoga rada i doktor-
ske disertacije) (v. II. 5.1. i II. 5.2).
4.1.3. Strukturalna stilistika, funkcionalna stilistika i stilistika diskursa
Pojava termina diskurs, njegova fluidna značenja i njegove raznolike upo-

rabe nisu mimoišle ni modernu nasljednicu klasične retorike – stilistiku ni
suvremeno shvaćanje stila. Moderna je stilistika, kao i moderna znanost o
književnosti, doživjela vrhunac u strukturalizmu. Predmet je strukturalne
stilistike književnost, njezin je cilj traženje značenja pohranjenog u tekstu,
a njezina glavna metoda imanentna interpretacija teksta. Paradoks je mo-
derne znanosti o književnosti u tome da se ona, počevši od ruskoga forma-
lizma 1920-ih pa do strukturalizma 1960-ih, razvijala burno i umrla naglo,
baš kada je bila na vrhuncu (primjerice, u Zagrebačkoj književnoznanstve-
377

noj školi 1970-ih). Tako je bilo i s modernom stilistikom. Strukturalna je
stilistika bila labuđi pjev: vrhunac i kraj moderne znanosti o književnosti
zasnovane na paradigmi imanentizma. To međutim nije bio kraj ni svako-
ga proučavanja stila ni svake stilistike. Iz strukturalne lingvistike razvila se
funkcionalna stilistika, koja jezik i stil promatra u različitim kontekstima i
različitim funkcijama. Funkcionalna je stilistika izvela stil iz imanentnoga
teksta, jezičnoga standarda i književnosti prema različitim kontekstima i
otkrila više funkcionalnih stilova u široku rasponu kulturnih konteksta.
Tako su u hrvatskoj lingvistici kraja 20. i početka 21. stoljeća imenovani
i sustavno opisani funkcionalni stilovi: znanstveni stil, administrativno-
poslovni stil, novinarsko-publicistički stil, književnoumjetnički stil, raz-
govorni stil (Silić, 2006).
Još se radikalniji otklon od moderne stilistike dogodio u postmodernim
teorijama diskursa. Tu više nije riječ o širenju funkcionalnih konteksta u
kojima se promatra stil, nego o novome shvaćanju jezičnih reprezentacija
svijeta vezanih uz pojam diskursa. U podlozi suvremenih uporaba termina
diskurs nalazi se Foucaultova ideja po kojoj diskursi ne izražavaju pred-
mete o kojima govore, nego ih „sustavno oblikuju“ (1972: 49). Iz vizure
Foucaultova pojma diskursi su mreže konvencija, mentalnih i znakovnih
praksa koje određuju percepciju svijeta, a lingvistički sustav, tj. jezik u
užem smislu, samo je jedna od takvih praksa. U tradicionalnome smislu
jezik i stil shvaćaju se esencijalistički: jezik izražava objektivnu zbilju, a stil
je izraz čovjekova odnosa prema zbilji („stil je čovjek“). U postmodernoj
lingvistici, postmodernoj naratologiji, sociologiji teksta i filozofiji jezika,
koje se oslanjaju na Foucaulta, jezik i stil shvaćaju se konstruktivistički.
Diskurs nije izraz unaprijed dane zbilje, nego način reprezentacije – sim-
bolična konstrukcija zbilje.
Diskurs je lingvistička (u širem smislu i svaka druga) reprezentacija
zbilje, skup jezično-stilskih pravila, retoričkih strategija, žanrovskih i me-
dijskih oblika, konvencija izražavanja i ponašanja kojima se na različitim
područjima kulture, u znanosti, umjetnosti, politici, svakodnevici, stvara-
ju različiti simbolični svjetovi, odvijaju pregovori i vodi borba za značenje,
a time i za zbilju. Pravila diskursa određuju na svakome području tko, što,
378

kako, kada, gdje i u ime kojih ciljeva može reći ili napisati, a diskursne
prakse govore kako se to ostvaruje u procesu komunikacije i u tekstu kao
rezultatu te komunikacije. U tradicionalnim i modernim teorijama stil je
izraz koga ili čega: pojedinca, identiteta, objekta, svijeta. U suvremenim
je teorijama diskursa obratno: tko i što, pojedinac, identitet, objekt, svijet
plod su rada diskursa. To su diskursni konstrukti. Tako je u sklopu „lingvi-
stičkoga obrata“ i novih konstruktivističkih shvaćanja jezika obilježenih
Foucaultovim pojmom diskursa rođeno novo shvaćanje stila – diskursni
stilovi i nova postmoderna stilistika – „stilistika diskursa“ ili „diskursna
stilistika“ (usp. Kovačević, 2002; Katnić-Bakaršić, 2003. i 2004; M. Biti,
2004; Badurina, 2008).
Stilistika diskursa dinamična je multidisciplina koja izlazi izvan po-
dručja književnosti. Njezin su predmet potencijalno svi diskursi (filo-
zofski, ideološki, rodni, kolonijalni, akademski). Njezin je cilj traženje
mehanizama kako su značenja u pojedinim diskursima konstruirana.
Njezine su metode kontekstualna analiza i dekonstrukcija značenja
(odatle i jedan smjer koji se zove „kritička stilistika“). Tu negdje smjestila
se i naša analiza jezika i stila akademskoga pisma kao specijalnoga tipa
diskursa. Funkcionalna stilistika opisuje standarde znanstvenoga stila
na podlozi jezičnoga sustava i drugih funkcionalnih stilova. Diskursna
stilistika interpretira te standarde iz različitih vizura: kognitivne, rodne,
ideološke, pedagoške.
Kada je riječ o diskursnoj stilistici studentskoga akademskog pisma,
naglasak je prije svega na upoznavanju sa standardima akademskoga je-
zika i stila, njegovim oblicima i funkcijama te pridržavanju tih standarda
u sklopu inicijacije u svijet znanosti i znanja. U tome smislu ova je knjiga
prenošenje znanja o znanosti, oblik metaznanosti kojoj je predmet sama
znanost, tj. njezino akademsko pismo u sva tri značenja pojma diskurs:
sociolingvistički fenomen, komunikacijski proces u akademskoj zajednici
i tekst kao rezultat te komunikacije.
379

4.1.4. Retorička konstruiranost znanstvenoga diskursa
Znanstveni je diskurs argumentacijski retorički modus koji pripada men-

talnomu polju racionalnosti. Od Platona i Aristotela preko Descartesove
maksime clare et distincte do Prellijevih retoričkih aspekata znanstvenoga
diskursa (v. II. 5.3) traje izgradnja znanstvenih univerzalija. Znanstvene su
univerzalije opći pojmovi kojima se određuju retoričke i stilske kategorije
znanstvenoga diskursa.
Takvim univerzalijama znanstvenoga diskursa pripadaju:
• objektivnost (umjesto subjektivnosti i ekspresivnosti)

• apstraktnost (umjesto konkretnosti i kontekstualnosti)
• jasnoća i preciznost
• sažetost (misao ili informacija iznose se što kraće i ekonomičnije)
• logičnost (povezanost pojmova unutar rečenica, rečenica u odlomak,
odlomaka u poglavlja)
• strukturiranost (jasna podjela na poglavlja, potpoglavlja, odlomke,
povezivanje svih elemenata u cjelinu)
• ustaljeni izrazi (umjesto stilskih figura i originalnosti)
• citatnost i dokumentiranost (misao ili informacija moraju biti pra-
ćene izvorima)
U klasičnoj kulturi, u Aristotela, znanstveni se jezik nalazi izvan retorike,

ali kako je retorika „srodna dijalektici“, tako se posredno dovodi u vezu s
retorikom. U modernoj kulturi znanstveni je diskurs prekriven velom taj-
ne. Nakon što je Bacon očistio znanost od tradicionalnih zabluda – idola
(v. I. 2.2.3), a Descartes proglasio znanstvenu metodu more geometrico (v.
I. 2.2.4), znanstveni se jezik smatrao jednostavnom i prirodnom činjeni-
com koju ne treba analizirati. Znanstvene su se univerzalije pretpostavljale
i shvaćale esencijalistički. Vjerovalo se da znanost svojim jezikom nepo-
sredno dohvaća objektivnu istinu o svijetu, da je po svojoj naravi logična i
380

apstraktna, da joj je jezik prirodno statičan, štur i neemocionalan, da je u
svojim istraživanjima i interpretacijama neutralna i nedodirljiva. Znanost
se promatrala u suprotnosti prema umjetnosti: umjetnost je maksimum
stila, a znanost je minimum ili izostanak bilo kakvoga stila. Stoga znanstve-
ni diskurs kao minus-stil i nije bio predmet posebna interesa. Ni najveći
autoriteti moderne znanosti često nisu bili svjesni vlastitoga jezika i stila.
Postmoderne su teorije, a napose retorika znanosti i diskursni studiji ra-
zotkrili da znanstvene univerzalije nisu unaprijed dane činjenice ni prirod-
na svojstva znanosti, nego mentalni i društveni konstrukti, retoričke stra-
tegije koje su od znanosti i njezina diskursa stvorile najmoćniju instituciju,
najautoritativniji i najuspješniji jezik u povijesti zapadne kulture. Tako je
razotkrivena prva osnovna tajna znanstvenoga diskursa – retorička kon-
struiranost. To je izazvalo razotkrivanje drugih dviju tajna znanstvenoga
diskursa – oksimoroničnosti i ontologičnosti, a zatim i buđenje interesa za
znanstveni diskurs na kraju 20. i početku 21. stoljeća.
4.1.5. Dubinski oksimoron i ontološka funkcija znanstvenoga diskursa
Činjenica da je znanstveni diskurs na jezičnoj površini štur, da su se od

početka moderne znanosti u znanstvenome jeziku strogo odbijale i dekla-
rativno izbjegavale stilske figure, da znanstvenici najčešće nisu bili svjesni
svojih retoričkih procedura ne znači da je riječ o stvarnoj šturosti, stilskoj
neobojenosti, nefigurativnosti i neretoričnosti znanstvenoga diskursa.
Jasne gramatičke strukture, nepostojanje emocionalnih izraza, strogost i
preciznost, citatni stilovi i dokumentacijske tehnike nisu prirodno antistil-
sko stanje znanstvenoga i akademskoga diskursa, nego snažni minus-po-
stupci iza kojih se krije druga osnovna tajna znanstvenoga i akademskoga
diskursa: dubinska misaona figura oksimorona. Znanstveni je diskurs „u
srži oksimoroničan: skroman u svojim verbalnim sredstvima, a heroičan u
svojim ciljevima – ništa manje nego opis zbilje“ (Gross, 1996: 17).
Izostanak i izbjegavanje uobičajenih retoričkih sredstava kojima se služe
tri klasična tipa govora (sudski, politički i svečani) ne znači da u znanstve-
381

nome diskursu nema nikakve retorike ni simboličnih reprezentacija zbilje.
Riječ je o posebnoj retorici i posebnim stilskim strategijama kojima je cilj
pojavljivanje i obznanjivanje objektivne istine o svijetu. „Skrivanje samoga
sebe“ (Bazerman, 2000: 14), objektivnost i prirodnost znanstvenoga jezi-
ka, bila je tako učinkovita retorička i stilska strategija da je ostala skrivena i
samim znanstvenicima i javnosti sve do kraja 20. stoljeća. Svojom šablon-
skom retorikom i jednostavnim stilom znanost stvara osjećaj da neposred-
no opisuje zbilju bez obzira na jezične formulacije. Taj stilski efekt da kroz
znanstveni jezik progovara priroda sama, da „pisati znanost ne znači pi-
sati uopće, nego jednostavno zapisivati prirodne činjenice“, stvorio je po
Bazermanu najuspješniju simboličnu reprezentaciju svijeta „koja nam je
pomogla pokretati planine i naučila nas kako se te planine pokreću same“
(2000: 14). Minimum jezičnih i stilskih sredstava retorička je strategija
za postizanje maksimalnoga cilja – objavljivanja objektivne istine o svije-
tu. Ili, riječima Alana Grossa, „u znanosti dispozicija (raspoređivanje) ima
epistemološku, a stil ontološku ulogu“ (1996: 18). Tako je razotkrivena
treća osnovna tajna znanstvenoga diskursa. Znanstveni je diskurs takva
simbolična reprezentacija zbilje u kojoj se pojavljuje objektivna (argumen-
tirana) istina o svijetu.
Ogoljivanje triju tajna znanstvenoga diskursa uklopilo se u instituci-
onalnu promjenu i pouku znanja. Ako znanstveni diskurs nije prirodno
dan, nego društveno konstruiran i retorički proizveden, onda se on može
dekonstruirati, analizirati i poučavati. Odatle na kraju 20. i početku 21.
stoljeća bujanje studija pisanja i u tome sklopu akademskoga pisanja/
pisma. Ako su pak jezik i stil znanstvenoga diskursa građeni na oksimo-
ronskome načelu stilskoga minimuma i maksimuma cilja, pa ako je taj cilj
objektivna istina o svijetu, onda oni koji su upućeni u zakone toga diskursa
postaju vlasnici najmoćnijega i najautoritativnijega jezika što ga je stvori-
la zapadna kultura. Tako je otkriven smisao klasične krilatice „Znanje je
moć“ i Foucaultove inačice „Znanje i moć“ (v. II. 1.7). Tko vlada znanstve-
nim diskursom, taj posjeduje objektivnu istinu o svijetu; a tko posjeduje
objektivnu istinu o svijetu, taj ima autoritet i moć. Odatle na kraju 20. i
na početku 21. stoljeća bolonjska reforma studija i u sklopu te reforme
382

bujanje poslijediplomskih studija kao moćnoga mehanizma proizvodnje
znanja.
Pisanje akademskih radova dio je obreda znanstvene inicijacije na ra-
zličitim stupnjevima studija. Kao što ne možete postati članom politič-
ke stranke bez obreda učlanjenja i prihvaćanja temeljnih načela, tako ne
možete studirati bez pisanja akademskih radova i poznavanja standarda
akademskoga pisma. Kao i svaka inicijacija, uvođenje u znanost često je
bolno. Morate se truditi i natjecati za dobre ocjene kako biste stekli zvanja
i akademske stupnjeve te napredovali na ljestvici znanstvene hijerarhije.
Morate pisati akademske radove po zadanim normama. Seminarski su ra-
dovi stjecanje osnovnih znanja i svladavanje tehnika akademskoga pisma,
diploma je znanstveno „krštenje“, magisterij je prva znanstvena „pričest“, a
doktorska je disertacija „krizma“ – sveta potvrda kojom dokazujete svoju
pripadnost akademskoj zajednici.
4.2. JEZIK I STIL AKADEMSKOGA DISKURSA
4.2.1. Jezična normativnost
Okvirna je strategija akademskoga diskursa jezična normativnost – pridr-

žavanje gramatičkih i pravopisnih norma standardnoga jezika. Iz vizure
klasične retorike riječ je o temeljnoj odlici svakoga uvjerljivog stila – jezič-
noj „ispravnosti“ i „čistoći“ (ne u ideološkome smislu jezičnoga purizma,
nego priznatih norma). Književnoumjetnički diskurs najdalji je od jezične
norme; znanstveni je diskurs najbliži jezičnomu standardu i normi. Nor-
mativnost je snažna retorička strategija kojom se ovjerovljuje autoritet i
objektivnost znanstvenoga diskursa. Jezični je standard oslobođen utjeca-
ja konkretnih govornih situacija, maksimalno je objektivan i neutralan, pa
je stoga prikladan kao okvir za objavljivanje objektivne istine.
Priručnici poput ovoga ne mogu vas naučiti normativnosti standardno-
ga jezika, ali vas mogu upozoriti na njegovu stratešku važnost u akadem-
383

skoj retorici. Kao autorice i autori akademskoga pisma trebate biti svjesni
da jezična čistoća i gramatička ispravnost vašega teksta pripada u temeljne
strategije akademskoga diskursa, da morate svladati jezični standard i znati
se njime pravilno služiti (više o jezičnome standardu znanstvenoga stila
usp. Silić, 2006: 194–199). Mentorica ili mentor bit će vrlo neraspoloženi
ako u prvoj rečenici vašega rada naiđu na nepravilan oblik glagola biti i
inverziju koja nije odvojena zarezom, ako niste definirali pojmove i služite
se krivim oblicima termina, ako kao znak neodređenosti rabite jedan, ako
u akademski tekst uvodite razgovorni stil, ako umjesto ispravnih neodre-
đenih oblika posvojnih pridjeva na -ov, -ev, -in, -ljev rabite određeni oblik,
ako uz instrumental sredstva pišete s ili ako ne znate kada se piše s, a kada
sa. Primjerice:
Kako bi [bih] razjasnila pojam interkulturalne komunikacije [interkultur-

ne komunikacije; termin kulturalan odnosi se na metodu, a kulturan na
predmet istraživanja] i naglasila poteškoće s kojima se ljudi u kulturalnom
kontaktu [kulturnom kontaktu] mogu susresti [manjka zarez, inverzija]
poslužit ću se relevantnom literaturom na stranom jeziku (…). Usredotočit
ću se ponajprije na skupinu ljudi koju čine individualni turisti ili ljudi koji
jedan duži period [nepravilna uporaba riječi ‘jedan’ u funkciji neodređe-
nosti] provode u stranoj zemlji i rade i žive po pravilima te zemlje u kojoj se
nalaze. Oni se iznenada suočavaju s fenomenom interkulturalne komunika-
cije [interkulturne komunikacije], ne mogu ga izbjeći, a vjerojatno nisu ni
očekivali da taj fenomen definitivno nije mala stvar [razgovorni stil]. (...)
Naime, odabrano je nekoliko riječi („hotwords“) na koje ispitanici trebaju
vezati svoje asocijacije, već prema tome što ta riječ za njih znači u njihovom
[njihovu] kulturološkom kontekstu. Bavljenje s interkulturalnom komuni-
kacijom [bavljenje interkulturnom komunikacijom] u pravom smislu te
riječi, dakle s autentičnom interakcijom [autentičnom interakcijom] izme-
đu pripadnika različitih etničkih i kulturnih grupa, relativno je novo polje
zanimanja lingvistike. Zato očekujem da ću svojim istraživačkim projektom
odškrinuti vrata fenomenu interkulturalne komunikacije [interkulturne
komunikacije], pokušati odrediti kako ona funkcionira kada dvije kulture
stupe u kontakt i na temelju dobivenih rezultata odrediti osobine interkul-
turalnog govornika [interkulturnog govornika], koje omogućuju uspješnu
384

komunikaciju sa [s] osobama iz drugih kulturalnih okruženja [kulturnih
okruženja].
(Iz radnoga sinopsisa doktorske disertacije na Filozofskome fakultetu u
Zagrebu)
Pretpostavka je akademskoga teksta pridržavanje osnovnih gramatičkih i

pravopisnih norma. Na višim stupnjevima naobrazbe, osobito na poslije-
diplomskome studiju, veća količina jezične nekorektnosti može biti vrlo
neugodna u komunikaciji s mentoricom ili mentorom. Ne dopustite da
vam se to dogodi. Konzultirajte autoritetne priručnike ili dajte svoj tekst
na lekturu. Zapišite pogrješke koje ste napravili i naučite pravilne oblike,
kako vam se ne bi dogodilo da i u sljedećoj prigodi prekršite osnovno pra-
vilo akademskoga diskursa – jezičnu pravilnost i normativnost.
4.2.2. Strategije govornoga subjekta
U akademskome diskursu susreću se tri strategije govornoga subjekta:

iskazi bez govornoga subjekta (treće lice jednine i autorsko „se“), govorni
subjekt u prvome licu množine (autorsko „mi“) i govorni subjekt u prvo-
me licu jednine (autorsko „ja“). Strategije govornoga subjekta pripadaju u
retoričke topose i stilska sredstva za inscenaciju autorskoga glasa. Insce-
nacijom autorskoga glasa stvara se retorički razmak između govornika i
publike kojim se postiže objektivnost, odnosno subjektivnost iskaza. Što
je retorički razmak između govornoga subjekta i publike veći, to je iskaz o
predmetu objektivniji. I obratno, što je retorički razmak između govorno-
ga subjekta i publike manji, to je iskaz o predmetu subjektivniji.
Iskazi bez govormoga subjekta: Treće lice i autorsko „se“. Ta se strategija

odnosi na opće tvrdnje u ime trećega lica i bezlične konstrukcije. Funkcija je
te strategije prikriti stvarnoga govornika i tako osigurati neutralnost iskaza,
kako bi se omogućilo objavljivanje objektivne istine. Govorni subjekt zato-
mljuje svoj glas, a treće lice i bezlične konstrukcije pružaju zaslon na koji se
projicira objektivno znanje. Takvo skrivanje govornoga subjekta stvara mak-
385

simalan retorički razmak između govornika i publike, pa u prvi plan dolazi
sam predmet te se čini kao da činjenice govore same bez utjecaja govornika.
Iskazi bez govornoga subjekta temeljni su retorički topos za iskazivanje pri-
znatih istina i objektivnoga znanja. To je središnja strategija samodramati-
zacije glasa u akademskoj prozi te svim onim žanrovima i situacijama gdje
se iznosi općeprihvaćeno znanje ili činjenično stanje – primjerice, u udžbe-
nicima i priručnicima. U akademskim tekstovima najčešće se pojavljuje na
jakim mjestima kao što su početak teksta ili odlomka, zaključak i sažetak.
Takvom bezglasnom tvrdnjom u ime trećega lica jednine počinje knjiga
Viktora Žmegača Povijesna poetika romana:
Povijest romana potvrđuje opće iskustvo da u životnoj praksi, u načelu,

stvari, pojave, potrebe prethode riječima.“ (Žmegač, 1987: 9)
Objektivnost se može izraziti i trećim licem množine:
Osnovne su danas epske vrste umjetničke proze – novela i roman.

(Flaker, 1983: 429)
Ako se u općim tvrdnjama nalaze modalne riječi poput dakako, naravno,

nedvojbeno, očito, zacijelo, objektivna se istina učvršćuje. Primjerice:
Vrijedi to, dakako, i za ostale oblike usmenoga pripovijedanja, a utoliko više

za pisanu pripovijest (…). (Flaker, 1983: 430)
Ako se pak nalaze riječi poput doduše, možda, zapravo, istinitost se tvrdnje
omekšava. Primjerice:
Pisac zapravo uvijek ima nešto priopćiti čitaocu (…). (Flaker, 1983: 435)
Istu funkciju inscenacije neutralnosti i objektivnosti imaju izrazi s autor-

skim „se“: „U ovome se radu izlaže…“, „U članku se govori o…“, „Pod time se
razumijeva…“, „Stoga se može zaključiti…“ i sl.
386

Poseban je slučaj trećega lica jednine personifikacija znanstvenoga tek-
sta, predmeta istraživanja ili same znanosti. Stereotipni su iskazi toga tipa:
„Članak je posvećen…“, “Knjiga govori o…“, „Ovaj rad pokušava…“, „Zna-
nost je pokazala…“ i sl. Personifikacija znanosti snažno ističe objektivnost
iskaza jer umjesto autora govori sama znanost. Istodobno ona naglašuje
autoritet i moć znanosti jer se znanost reprezentira kao živo biće koje
djeluje samostalno poput pravoga subjekta (usp. Katnić-Bakaršić, 2004:
193–194). Evo kako se tom retoričkom strategijom kao stilskim sred-
stvom služi iskusni znanstvenik:
U novijem svom razdoblju, poslije preporoda, hrvatska je znanost o književ-

nosti proces koji prati književni razvitak i djeluje na njega. Kao što je i pri-
rodno, ona je svoj instrumentarij, interese i poglede izgrađivala na materijalu
vlastite književnosti. (Frangeš, 1987: 413).
Tu kao govorni subjekt ne nastupa autor, nego hrvatska znanost o knji-

ževnosti kojoj pripadaju autor i njegova knjiga. Odabravši samu znanost
o književnosti kao govorni subjekt, autor je vlastito stajalište i stajalište
Zagrebačke književnoznanstvene škole o važnosti znanosti o književno-
sti, a preko nje i takvih knjiga kao što je autorova Povijest hrvatske knji-
ževnosti, iskazao na usta te iste znanosti. Tako je glasom same znanosti
povećan dojam o objektivnosti autorove tvrdnje i izgrađena slika o auto-
ritetu književne znanosti u novijoj hrvatskoj književnosti i kulturi.
Govorni subjekt u prvome licu množine: Autorsko „mi“. To je u tradici-

onalnome znanstvenom diskursu dominantna strategija autorskoga glasa.
Kao što podsjeća Andrea Zlatar (1998: 169), u prvome licu množine poči-
nje najznamenitiji književnoteorijski tekst zapadne kulture – Aristotelova
Poetika: „Raspravljamo o pjesničkom umijeću samome kao i o njegovim
vrstama, kakav učinak ima svaka od njih (…) (Poet. I. 1447a8). Govorna
figura „mi“ nije u znanstvenome tekstu „množina veličanstva“ (pluralis
majestatis), kao u kraljevskim obraćanjima poput „Mi, Franjo Josip Prvi,
milošću Božjom car austrijski, kralj ugarski i češki, (…) dalmatinski, hrvat-
ski, slavonski (…) itd.“. U znanstvenome tekstu riječ je o samodramatizaciji
387

autorskoga glasa u „mi“-obliku. To je „množina skromnosti“ (pluralis mo-
destiae) ili autorsko „mi“. Skromno ili autorsko „mi“ takav je oblik insce-
nacije autorskoga glasa u kojemu govornik vlastito „ja“ zaogrće u prvo lice
množine kako bi svoje ideje podijelio s članovima akademske zajednice
i publikom te na taj način pod krinkom skromnosti osigurao prostor za
objavljivanje istine kao objektivne i univerzalne. Autorsko „mi“ retorički
je topos konsenzualne istine („ne mislim tako samo ja nego i drugi“).
Stereotipne oblike autorskoga „mi“ nalazimo u formulama za počinja-
nje teksta i odlomka, za raščlambu i tijek izlaganja, za argumentaciju, na-
vođenje primjera, naglašivanje, iznošenje vlastitoga stajališta i zaključaka.
Evo nekih primjera: „U ovome ćemo radu…“, „A sada ćemo se pozabaviti…“,
„Prvo ćemo istražiti…“, „U sljedećem ćemo se poglavlju osvrnuti…“, „To ćemo
za sada ostaviti po strani…“, „Po našemu mišljenju…“, „Navodimo primjer…“,
„Nakon što smo izložili…“, „Možemo zaključiti…“ itd. Kao retorička strate-
gija prerušenoga autorskoga glasa to se „mi“ može zamijeniti bezličnim
konstrukcijama ili „ja“-oblicima: „U ovome će se radu…„ ili „U ovome ću
radu…“ itd. Takvih se stereotipnih formula ne trebate bojati. Svojom po-
novljivošću i prepoznatljivošću one vam pružaju mogućnost da lakše izlo-
žite ideje i iznesete argumente. Isto tako te formule omogućuju publici da
lako prepozna žanr akademske proze te se posveti onomu bitnomu, a to su
vaše ideje i argumenti. Ipak, s autorskim „mi“ valja postupati oprezno. S
jedne strane autorsko „mi“, kao i svi drugi oblici govornoga subjekta, ima
u tekstu argumentacijsku, a ne ornamentalnu funkciju. S druge strane va-
lja paziti da se ne prijeđe tanka granica prema kraljevskomu pluralu kako
tekst ne bi dobio afektirano visokoparan ton.
Iskusni autor može katkad razigravati različite nijanse autorskoga „mi“,
od fingirane skromnosti do autoritarnosti. Tako je u ovome primjeru iz
Stilskih formacija Aleksandra Flakera:
Stilske su formacije za nas, dakle, takva velika književnopovijesna jedinstva
(…) koja konstruiramo na temelju analize pojedinačnih književnih djela (…).
Pojmom stilske formacije obilježili smo velika, povijesno nastala stilska je-
dinstva (…). Već smo naglasili da se stilske formacije mijenjaju (…). (Flaker,
1976: 22, 27, 28)
388

Flakerovo je „mi“ u navedenim primjerima prerušeno „ja“ jer znamo da
je upravo on tvorac toga termina. Kako je autor i jedan od osnivača Za-
grebačke književnoznanstvene škole, u kojoj je pojam „stilskih formaci-
ja“ nastao, njegovo je „mi“ istodobno glasnogovornik te akademske za-
jednice. To je primjer autorskoga „mi“ ex negativo. Vi niste Aleksandar
Flaker, niste uveli pojam poput „stilskih formacija“ i ne govorite u ime
akademske zajednice. Da ste vi napisali gornje rečenice, autorsko „mi“
trebalo bi pretvoriti u iskaze u ime trećega lica i bezlične konstrukcije:
Stilske su formacije, dakle, takva velika književnopovijesna jedinstva (…)

koja se konstruiraju na temelju analize pojedinačnih književnih djela (…).
Pojmom stilske formacije obilježuju se velika, povijesno nastala stilska jedin-
stva (…). Već je naglašeno da se stilske formacije mijenjaju (…). (prilagođeno
po Flaker, 1976: 22, 27, 28)
Osim autorskoga „mi“ kao izraza skromnosti postoji i stvarno autorsko

„mi“, osobito u empirijskim znanostima, gdje je rad često kolektivan.
Stvarno „mi“ odnosi se na više autora, može se zamijeniti trećim licem
i bezličnim konstrukcijama, ali ne i autorskim „ja“. Za razliku od skro-
mnoga „mi“, koje ima stilsku boju, stvarno „mi“ izražava stvarnu autorsku
množinu i nije stilski obilježeno.
Govorni subjekt u prvome licu jednine: Autorsko „ja“. Ta se strategi-

ja u punome povijesnom sjaju prvi put pojavila u Descartesovoj maksimi
„Mislim, dakle jesam“ (Cogito, ergo sum). Prvo lice jednine bila je ishodiš-
na retorička figura mladoga samouvjerenog građanina koji je na početku
novoga vijeka svrgnuo sve očinske autoritete te se konstituirao kao samo-
svojni originalni pojedinac – individuum. Bio je to izrazito racionalističan
i monologičan individuum – utemeljio se samo u racionalnome polju i u
prvome licu jednine. Cijela je moderna kultura, pa i moderna znanost,
zasnovana na tome monološkome racionalističkom pojedincu. U tome je
tajna moderne znanosti i njezinih uspjeha, ali i današnja kriza znanosti i
traženje nove znanstvene paradigme.
389

Kada je pak riječ o znanstvenome i akademskome diskursu, autorsko
„ja“ dugo je bilo u sjeni autorskoga „mi“. Danas to nije tako, pa se „ja“
pojavljuje ravnopravno s „mi“. Pri tome valja razlikovati stručno i autobio-
grafsko „ja“. Stručno „ja“ stilsko je sredstvo samodramatizacije autorskoga
glasa kojim se postiže subjektivizacija iskaza. Tu je prije svega riječ o to-
posu inscenacije subjektivnosti, a ne o stvarnoj subjektivizaciji iskaza. U
stručnome „ja“ nema osobnoga sadržaja. Tako je u prvoj rečenici knjige
Stilske formacije Aleksandra Flakera. Autor nastupa u prvome licu jednine
samouvjereno poput Descartesa:
Pojam stilska formacija svjesno sam prvi put upotrijebio u članku O realiz-
mu, objavljenom u časopisu „Umjetnost riječi“ 1958, br. 2, sa željom da se
otrgnem od pojmova ‘pravac’ i ‘metoda’, iza kojih su stajale dvije različite kon-
cepcije povijesti književnosti. (Flaker, 1976: 11)
U toj obznani autorstva nad naslovnim terminom knjige nema ničega osob-
noga. Autor se tu pojavljuje kao znanstveni autoritet koji opisuje nastanak
termina navodeći točne bibliografske podatke o prvoj uporabi pojma i raz-
log zbog kojega je bio potreban novi pojam. Odmah nakon što je ovjerio
autorstvo termina autor napušta prvo lice jednine, pa se u analizi svoga
pojma, kao što smo vidjeli, služi različitim nijansama prvoga lica množine
kao objektivnijom i univerzalnijom strategijom autorskoga glasa.
Kao i u drugim strategijama autorskoga glasa, stručno se „ja“ pojavljuje
u stereotipnim konstrukcijama te kao stilski postupak isticanja autorstva
i autorskoga doprinosa. Stereotipne konstrukcije stručnoga „ja“ mogu se
zamijeniti autorskim „mi“, i obratno. Postoje različita stajališta o uporabi
stručnoga „ja“ u akademskome tekstu. Neki ga autori i udžbenici izbje-
gavaju kao odviše subjektivan i neformalan modus, a neki ga preporuču-
ju kao znak otvorenosti i iskrenosti. O tome koji ćete glas odabrati često
ovisi ukupna stilska boja vašega uratka. Kao i kod autorskoga „mi“, s upo-
rabom stručnoga „ja“ valja postupati oprezno, možda još opreznije nego
kod „mi“-glasa. Dok su kod „mi“-glasa opasnosti bile dekorativnost i ma-
jestetičnost, kod „ja“-glasa opasnosti su egocentričnost i pretencioznost.
Ako imate originalnu ideju, izrecite je u „ja“-obliku, ali pazite da vam cijeli
390

tekst ne bude „ja-pa-ja“ kako ne biste ispali umišljena autorica ili umišljeni
autor. Rabite „ja“-glas samo onda kada su neka ideja ili postupak doista
vaši i kada želite naglasiti autorstvo.
Posve je drukčije s autobiografskim ili osobnim „ja“. Autobiografsko
„ja“ retoričko je i stilsko sredstvo stvarne subjektivizacije iskaza. Stoga ta-
kvo „ja“ ima mjesta samo na rubovima akademske proze, u predgovoru,
posveti, zahvali i biografiji, ponekad u pokojoj digresiji, umetnutoj aneg-
doti ili fusnoti, ali svaki put vrlo oprezno i vrlo odmjereno. U glavnim
dijelovima akademske proze, tijelu teksta i zaključku, nema mjesta auto-
biografskomu „ja“.
Naravno, takva se zabrana ne odnosi na žanrove eseja ni na granične
oblike između znanosti i umjetnosti. O tome svjedoči znanstvena esejisti-
ka književnice i sveučilišne profesorice Julijane Matanović. Julijana Mata-
nović nije samo jedna od najčitanijih autorica autobiografskoga pisma de-
vedesetih godina 20. stoljeća. Ona je autobiografski diskurs iz književnosti
preselila na drugo žanrovsko polje – u znanstvenu prozu. Tu više nije riječ
o stručnome „ja“ kao kod Aleksandra Flakera. Tu je riječ o neposrednoj
estetizaciji znanstvenoga diskursa, o miješanju literature i znanosti, o pre-
laženju žanrovskih granica. U knjizi Prvo lice jednine Julijana Matanović
inaugurirala je pisanje u ime stvarne građanske osobe sa stvarnim ili fiktiv-
nim životnim detaljima koji nemaju neposredne veze ni s metodologijom
znanstvenoga istraživanja ni s temom o kojoj govori:
Bio je studeni 1991. godine i u vlaku, negdje na pola puta između Osijeka i
Našica, jedan mi je osamdesetogodišnji starac izgovarao izlomljenu, emocio-
nalno tešku priču koja se gubila u vremenu svoga odvijanja, ali je ipak čvrsto
ostajala vezana uz jedan, njemu sigurno jedino dobro znani i voljeni prostor,
uz rodno mu selo nedaleko od Vinkovaca. (Iz nužde, iz srca, iz života: Đuka
Begović Ive Kozarca. U: Matanović, 1997: 207)
U knjizi Lijepi običaji: Pogovori autorica je obrazložila svoj znanstveni dis-

kurs kao upisivanje u tekst „vlastite fotografije“ (2000: 8). Glavni iskazni
lik postalo je stvarno autobiografsko „ja“:
391

Sjećam li se dobro, bila je sredina srpnja 1989. kada mi je Miro poslao svoj
prvi roman. (Pravo na priču o vlastitu životu. Miro Gavran, Kako smo lomili
noge. U: Matanović, 2000: 13).
Ili:
Onaj tko početkom sedamdesetih nije svoju dnevnu sobu opremio kvali-
tetnim hrastovim namještajem od punog drveta, kakav se u to vrijeme, a u
skladu s interijerskim duhom vremena, našao, a na radost izvoznog odjela, na
programu đurđenovačkog kombinata drvne industrije, ili onaj tko je beton-
ske podove svojih stanova prekrio sintetičkim tepisonom (…). (Sveti bunar
na vrhu ljestvice. Prilog autobiografiji čitanja: Stjepan Tomaš, Noćni posao.
U: Matanović, 2000: 101)
To više nije bila objektivna i apstraktna znanstvena, nego subjektivna i

emocionalna literarna proza. Vi međutim niste Julijana Matanović i ne pi-
šete emocionalnu literarnu prozu. Vi pišete akademsku prozu po zadanim
standardima. Ti su standardi tipizirani, ali ne i kruti. Trebate ih se držati,
ali ih istodobno možete i osobno stilski obojiti. Dobro je pri tome znati:
nijedan stilski izbor nije slučajan i cilj je svakoga vašega stilskog izbora – ar-
gumentacija. U tome je paradoks i izazov akademskoga diskursnog stila.
Kada je riječ o govornome trokutu iskaznih subjekata SE–MI–JA, mo-
žemo zaključiti:
• Unutar govornoga trokuta SE–MI–JA prijelazi su mogući i legitimni.

• Autorsko MI može se pretvoriti u autorsko JA, i obratno.
• Autorsko SE obvezno je u sažetku.
• Stručno JA normalan je oblik u suvremenome akademskom diskursu,
pa se može preporučiti kada je riječ o osobnome stajalištu, metodi ili
rezultatu. Budite oprezni – ne budite pretenciozni ni egocentrični.
• Jedino su legitimno mjesto autobiografskoga JA paratekstovi – pred-
govor, posveta, zahvala i biografija. U akademskim radovima nema
privatnoga (intimnoga) JA.
392

4.2.3. Glagolsko vrijeme i oblici
Znanstveno je mišljenje orijentirano na prostor (kategorija objektivnosti),

a ne vrijeme (kategorija subjektivnosti). Stoga je za znanstveni stil nebitno
kojim će se glagolskim oblikom izraziti (usp. Silić i Pranjković, 2005: 376;
Silić, 2006: 46). Najneutralniji je glagolski oblik za izricanje vremena pre-
zent nesvršenih glagola. To je ujedno temeljni glagolski oblik za izražavanje
vremena u akademskoj prozi.
Prezent nesvršenih glagola i zamjenski oblici. U akademskoj prozi pre-

zent nesvršenih glagola izražava apstraktnu svevremenost i bezvremenost:
ne samo sadašnjost nego i prošlost i budućnost. Istu funkciju imaju i drugi
glagolski oblici – primjerice, bezvremeni perfekt i bezvremeni futur. Ta-
kvi apstraktni glagolski oblici, neovisni o kontekstu, stilsko su sredstvo za
izražavanje objektivnosti znanstvene spoznaje. U takvim se slučajevima
bezvremeni perfekt može zamijeniti nesvršenim prezentom:
Retorika mitologije, davne i moderne, najbolji je primjer. Međutim, na našu

temu može se primijeniti, tako reći, normalno iskustvo. Dugo prije nego što
se ustalio naziv ‘roman’ i postao, još kasnije, književnoteorijski termin, pisala
su se [pišu se] djela koja se danas uglavnom bez oklijevanja pribrajaju tradiciji
romana. (Žmegač, 1987: 9)
Na isti se način nesvršenim prezentom može zamijeniti bezvremeni futur:
Na prvom će mjestu [Na prvom je mjestu], i po kronologiji i po značenju, biti

Matoš, autor koji u svom životu i stvaralaštvu udružuje bitne impresionis-
tičke dispozicije. (Žmegač, 1993: 45)
U akademskoj prozi stilski je obilježena i uporaba subjektivnih i emocio-

nalnih glagolskih oblika poput kondicionala i imperativa. Ako se ti oblici
pojave u akademskome diskursu, oni nisu u funkciji pošiljatelja i primate-
lja poruke, nego same poruke (Silić, 2006: 49). Raspravljajući o knjizi Vla-
dimira Bitija Pripitomljavanje Drugog: Mehanizam domaće teorije (1989),
393

Josip Užarević često se služi kondicionalima. Ti su kondicionali u funkciji
sadržaja komunikacije, konstruktivnog dijaloga i postavljanja teorijskih
pitanja, a ne pošiljatelja i primatelja poruke:
Ako bi naime subjekt i objekt, Ja i stvarnost (drugost) doista jedno drugomu

predstavljali nepoznanicu (…), bilo bi onemogućeno bilo kakvo njihovo me-
đusobno suodnošenje. (Užarević, 1990: 156)
Slično je i s imperativom. Ni on ne stoji u svojoj uobičajenoj funkciji zapo-

vijedi, nego u službi retoričke raščlambe i uputa o tijeku argumentacije:
Sjetimo se tvrdnje iznesene na početku: da se čini kao da je Matoševa pjesma

priprosta i rafinirana u isti mah. (Žmegač, 1993: 66)
U akademskome je diskursu stilsko sredstvo i infinitiv. Kao glagolski način

neovisan o licu, infinitiv je osobito pogodan retorički prostor za pojavu
neutralnosti. Premda u akademskome diskursu traje neprestana borba za
značenje i uvjeravanje u istinitost vlastitih teza i ideja, infinitiv omogućuje
dojam neutralnosti značenja i nastupa kao jamac objektivnosti. Kada in-
finitiv dolazi u frazeologiziranim izrazima poput dobro je znati, nije teško
pretpostaviti, važno je napomenuti i sl., tada služi kao tekstni konektor:
Lako je zamijetiti da nas ova zadnja rečenica ponovno vraća Maskerati.

(Žmegač, 1993: 201)
Položaj naslonjenica. Poseban je problem u glagolskome svijetu akadem-

skoga teksta sintaktički položaj naslonjenica ili zanaglasnica (enklitika).
Pravilo je u hrvatskome jezičnom standardu da se naslonjenice drukčije ras-
poređuju u pisanome, a drukčije u govorenome jeziku. U govorenome je-
ziku vrijede logičke, a u pisanome tekstu ritmomelodijske zakonitosti (usp.
Silić, 2006: 197). Stoga u pisanome tekstu enklitike ne stoje na logičkome,
naglašenom, nego na nenaglašenome mjestu. Tako već i sami nazivi ‘naslo-
njenice’ i ‘zanaglasnice’ nominalno upućuju na položaj enklitika u rečenici:
one se naslanjaju na naglašenu riječ, odnosno dolaze iza naglašene riječi.
394

U studentskoj akademskoj prozi, vjerojatno pod utjecajem novinarsko-
publicističkoga, medijskoga i razgovornoga diskursa, to se pravilo najčešće
krši. Ako znamo da je ključni oblik znanstvene naracije vođenje teksta u
trećemu licu te da je ključni glagol znanstvene objektivne i istinosne (on-
tološke) komunikacije biti, onda je osnovni problem pravilne uporabe
naslonjenica u akademskome tekstu položaj nenaglašenih oblika glagola
biti (je/su) i povratne zamjenice se. Po mojemu iskustvu na redovitome i
poslijediplomskome studiju te su naslonjenice u seminarskim radovima
čak u devedeset posto slučajeva bile na krivome, logičkome, naglašenome
mjestu – primjerice, „Miroslav Krleža je napisao Povratak Filipa Latinovi-
cza…“, „Moderni roman je dominantna književna vrsta…“, „Književne vrste
su poezija, proza, drama…“. „Književne vrste se dijele…“.
Pravilna je uporaba naslonjenica u pisanome akademskom tekstu staviti
ih po ritmomelodijskom osjećaju iza naglašene riječi kako bi s njom tvorile
naglasnu cjelinu. U slučaju trećega lica prezenta glagola biti moguća su dva
rješenja: prebaciti enklitike je/su na odgovarajuće nenaglašeno mjesto po
ritmomelodijskom načelu ili u naglašenoj poziciji rabiti pune oblike jest/
jesu. To je ujedno primjer kako u akademskome tekstu i na takvoj mikrora-
zini kao što je položaj naslonjenica postoje prostori za slobodu izražavanja
i osobni stil. Ta se sloboda ne odnosi na logički slijed iznošenja misli, koji
u akademskome tekstu mora biti u funkciji argumentacije, nego na eufo-
nijsko tijelo jezika.
Mogućnosti su za pravilnu uporabu navedenih primjera ove: „Miroslav
Krleža napisao je Povratak Filipa Latinovicza…“ ili u varijanti „Krleža je
napisao Povratak Filipa Latinovicza…“. Katkad je moguće razdvojiti ime i
prezime, npr. Miroslav je Krleža. S tim oblikom valja međutim postupati
oprezno jer može imati različite konotacije – od ironije do artificijalnosti.
U drugim su slučajevma ispravni oblici: „Moderni je roman dominantna
književna vrsta…“, odnosno u varijanti “Moderni roman dominantna je
književna vrsta…“; „Književne su vrste…„ (ako slijedi nabrajanje bez dvo-
točja) ili s punim oblikom „Književne vrste jesu:…“ (ako je riječ o nabra-
janju iza dvotočja); „Književne se vrste dijele…“, odnosno „Književne vrste
dijele se…“.
395

Evo kako to rade iskusni znanstvenici:
Ova će arkadična idiličnost pratiti i dalje hrvatsku književnost (…).

(Flaker, 1976: 171)
Imenovanje i sistematizacija sekundaran su postupak (…).

(Žmegač, 1987: 9)
Iz tih je nekoliko primjera jasno načelo po kojemu su izgrađeni

prostorni oblici u Pasternakovoj lirici (…). (Užarević, 1990: 196)
4.2.4. Struktura rečenice i leksik
Struktura rečenice. U akademskome tekstu postoje tri uzajamno pove-

zana argumentacijska prostora: najveći prostor – cjelina teksta, srednji
prostor – odlomak i najmanji prostor – rečenica. Strategije strukture u sva
su tri prostora iste: logički redoslijed komponenata, potpunost strukture i po-
vezanost dijelova, kako na jezičnoj površini (kohezija) tako i u semantičkoj
dubini (koherencija).
Logički redoslijed komponenata. Redoslijed rečeničnih komponenata u
akademskome tekstu može biti normativan, tipiziran i stilski obilježen.
Normativan je redoslijed najprije subjekt, a zatim predikat. Budući da izra-
žava objektivnu istinu, akademska je rečenica apstraktna i u biti dekontek-
stualizirana, vrijedna sama po sebi. U njoj nema razlike između gramatič-
koga (jezičnosustavnoga), obavijesnoga (komunikacijskoga) i logičkoga
subjekta (Silić, 2006: 52). Stoga rečenični subjekt u akademskoj rečenici
dolazi ispred predikata kao i u logičkome sudu – po formuli S je P:
A. G. Matoš [subjekt] središnja je figura hrvatske književnosti [predikat]

na prijelazu 19. u 20. stoljeće [priložna oznaka vremena].
Sintaktička strategija subjekt-predikat u akademskome diskursu slijedi put

logičkoga mišljenja od danoga i poznatoga (u komunikacijskoj lingvistici
396

obavijesni subjekt ili „tema“, ono o čemu je riječ) prema nepoznatomu i
novomu (u komunikacijskoj lingvistici obavijesni predikat ili „rema“, ono
što se izriče o danome subjektu). Iz retoričko-stilske vizure to je snažna
strategija za izricanje tvrdnja koje će u tijeku argumentacije biti dokazane
ili opovrgnute.
Položaj ostalih dijelova akademske rečenice može varirati. Najčešće
su to tipizirane varijacije bez individualne stilske boje. Tako se priložne
oznake mjesta i vremena mogu pojaviti kao predsubjektne sintagme. Tu
se u akademskome diskursu, pod utjecajem novinarsko-publicističkoga,
medijskoga i razgovornoga diskursa, često griješi u pisanju zareza. Stan-
dardno je načelo u hrvatskome pravopisu semantička distribucija zareza.
Budući da su rečenice semantičke cjeline, subjekt se od pripadnih dijelova
ne odvaja zarezom. Stoga bez obzira na eufonijsku stanku predsubjektne
sintagme u standardnome jeziku, kakav je akademski, ne treba odvajati
zarezom. Primjerice:
Na prijelazu 19. u 20. stoljeće [priložna oznaka vremena kao predsubjek-

tna sintagma, bez zareza] A. G. Matoš [subjekt] središnja je figura hrvatske
književnosti [predikat].
Među tipizirane varijacije u rasporedu rečeničnih dijelova pripada an-

teponiranost rečenica sa zavisnim veznicima dok, premda, iako i sl. Pri
tome veznik dok gubi vremensko značenje i postaje suprotni veznik, a
zavisna se rečenica pretvara u nezavisnu. Takve tipizirane konstrukcije
snažno su sintaktičko sredstvo za izražavanje kontrasta i suprotnosti.
Primjerice:
Očit kontrast sadržan je, nadalje, u posljednjoj rečenici. Dok je početna re-
čenica obojena, mogli bismo reći, ironijski, završna iskazuje osjećajnu iden-
tifikaciju u kojoj se udružuju sućut i prosvjed. (Žmegač, 1993: 48-49)
Premda se Matoš u književnopovijesnim raspravama svrstava među impre-

sioniste, tu karakterizaciju treba uzeti s ograničenjem. (Žmegač, 1993: 56)
397

Potpunost strukture. Rečenica je u akademskome diskursu sadržajno i
strukturno potpuna. To znači da u standardnoj akademskoj rečenici nema
osamostaljenih dijelova strukture, nominativnih i strukturno nepotpunih
rečenica, asindetskih nizova ni ponavljanja kao, primjerice, u književnou-
mjetničkome diskursu:
Govorilo se o davnim mladostima i zabludama, o psima, o mačkama i sluški-

njama, o odijelima, o kuhanju i koncertima. O važnosti pasje probave, o psima
uopće i vrlo mnogo, a i o tome, kako je služinčad nezahvalna! O bolestima
uha i grla, o neshvatljivim slabostima srca, o sljezovim oblozima i dijetama.
(Krleža, 1973: 70)
U akademskome diskursu svaka je rečenica u sebi logički dovršen i struk-

turiran univerzum. Ako se u akademskome diskursu pojave asindetski
nizovi i nepotpune konstrukcije, onda to nije u funkciji subjektivne eks-
presivnosti, nego ekspresivne logičnosti i argumentacije. Tako su Živa
Benčić i Dunja Fališevac naslovile zbornik radova iz književne antropo-
logije asindetskim nizom Čovjek, prostor, vrijeme (2006). Niz samostal-
nih pojmova povezanih zarezima sintaktički je stilem u funkciji obilje-
živanja strukture zbornika u kojemu se isprepleću tri naslovom izražena
antropološka pojma.
Slično je i s ponavljanjem. U akademskome diskursu ponavljanje
nema ornamentalnu, nego argumentacijsku funkciju. Tako je u ovoj
anafori:
Može se raditi o borbi za vlast među plemenima ili unutar jednoga pleme-
na, kao u Pjesmi o Nibelungima; može biti riječi o svjetskim ratovima, kao
u Homerovoj Ilijadi (...). Može se govoriti o borbi za ljudsku dušu i njezin
spas, kao u Dantea ili Miltona, o borbi za pravu vjeru, kao u Tassa, može
biti riječi o osnivanju naroda ili države kao u Eneidi (...). (Pavličić, 1983:
532)
Kao sintaktičko stilsko sredstvo mogu se pojaviti retorička pitanja. U

sljedećemu primjeru retorička su pitanja stilski pojačana ponavljanjima,
398

igrom riječima (sudac – sudac – sudom, ovaj ili onaj lik, ovaj ili onaj postu-
pak) i paralelizmima (apozicije on – sudac, on – pisac):
Je li nužno podsjetiti da je Desnica pravnik, po zanimanju sudac, i da je to

još jedan od razloga koji pridonose relativizmu onoga što on – sudac – zove
sudom? što on – pisac – zove opredjeljivanjem za ovaj ili onaj svoj lik, za ovaj
ili onaj njegov postupak? To je, svakako, jedno od glavnih svojstava Desnice
umjetnika. (Frangeš, 1987: 375)
Takve stilski obojene sintaktičke figure nisu uobičajene u studentskome

akademskom pismu, koje se mora držati normativnih standarda na svim
razinama, pa i u rečeničnoj i tekstnoj sintaksi. Dobro je međutim znati da
su one moguće i legitimne u individualnome stilu iskusnih znanstvenica i
znanstvenika.
Povezanost dijelova. Napokon, treća osnovna strategija akademskoga
diskursa u prostoru rečenice jest povezanost dijelova unutar rečenice
(gramatička kohezija) i među rečenicama na razini teksta (logička i se-
mantička koherencija). Vezna su sredstva na razini rečenice veznici, a
vezna sredstva među rečenicama na razini teksta – tekstni konektori i
modifikatori. Među tekstne konektore pripadaju veznici ako obavljaju
tu funkciju (ako, koji, premda, što, tako da itd.), osobne zamjenice (on,
ona, ono, oni, one, ona), posvojne zamjenice (njegov, njezin, njihov),
pokazne zamjenice (taj, takav, tolik itd.), prilozi (dokle, gdje, kamo,
tada, tu itd.), čestice (dakako, doduše, međutim, pak, stoga itd.) i frazne
konstrukcije poput lako je opaziti, na sličan način, neovisno o tome, u
skladu s time, s obzirom na, teško je reći i sl. (usp. Silić, 2006: 53–55;
202–217).
O tekstnim konektorima i modifikatorima govorili smo u prethodno-
me poglavlju III. 3.3. Ovdje ćemo upozoriti samo na neke sintaktičke figu-
re u funkciji međurečeničnih veznih sredstava. To se prije svega odnosi na
anteponiranost zavisne surečenice. Takav položaj zavisne surečenice omo-
gućuje povezivanje i sučeljivanje sadržaja, pa pripada u tipizirana sredstva
akademske tekstne sintakse. Za razliku od anteponiranih priložnih ozna-
399

ka kao rečeničnih dijelova anteponirana se surečenica po načelu inverzije
uvijek odvaja zarezom. Primjerice:
Da nije posljednje rečenice, koja je u obje verzije jednaka, vrijedila bi u potpu-

nosti konstatacija da je netom navedeni tekst u očitoj stilskoj opreci s nači-
nom za koji se Matoš opredijelio prerađujući svoju pripovijetku. (Žmegač,
1993: 55)
Ako se govori o stilskom zajedništvu, osnova kritičkoga suda može biti tipo-
loška srodnost, u načelu bez uzročne veze. (Žmegač, 1993: 60)
U akademskome diskursu neke su se zavisne surečenice s veznikom da osa-

mostalile i postale pravi tekstni konektori s modalnim značenjem: da ne bi
bilo nesporazuma, da se ne bi krivo shvatilo, da se razumijemo, da se ukloni
svaka sumnja itd. (usp. Silić, 2006: 202).
Ulogu tekstnoga konektora imaju i anteponirane participne konstruk-
cije s glagolskim prilogom sadašnjim ili prošlim. Takvi anteponirani par-
ticipi tipične su sintaktičke inverzije, pa se, za razliku od anteponiranih
priložnih oznaka kao rečeničnih dijelova, uvijek odvajaju zarezima. Pri-
mjerice:
Opredijelivši se u prvom dijelu Kipa domovine za način oblikovanja koji se u

današnjoj naratologiji naziva mimezom, pisac je očito odlučio da završnica
bude neka vrsta apoteoze, u kojoj će inicijativu preuzeti komentatorski glas
pripovjedačev. (Žmegač, 1993: 54)
Imajući na umu glavne misli Matoševa eseja, izdvojit ćemo ovdje jedno od
najzanimljivijih književnokritičkih djela onoga vremena, već spomenuti
tekst Thomasa Manna Versuch über das Theater, u nas nepoznat. (Žmegač,
1993: 142)
I takve se konstrukcije mogu osamostaliti i preuzeti ulogu konektora u

užem smislu: Imajući to na umu..., Strogo uzevši... itd.
400

Jedno je od tipiziranih sintaktičkih sredstava u ulozi konektora per-
mutacija redoslijeda dijelova rečenice. Kao i druga tipizirana sintaktička
odstupanja od normativnoga redoslijeda rečeničnih dijelova, takve per-
mutacije nemaju stilska obilježja i pripadaju u sintaktičke standarde aka-
demskoga diskursa. Budući da su to dijelovi iste rečenice, ne odvajaju se
zarezom kao ni anteponirane priložne oznake. Primjerice:
Konvencije takozvanoga realističkoga pripovijedanja zanemaruje Matoš i po

tome što nigdje ne nastoji svoje središnje likove posebno naracijski povla-
stiti, to jest dati im bogatiju pripovjednu opremu u opisu vanjskoga izgleda,
u naznačivanju društvenih i psiholoških silnica, u osvrtima na pretpovijest
zbivanja. (Žmegač, 1993: 51)
Kada je riječ o sintaktičkim oblicima u ulozi konektora, valja posebno

istaknuti permutaciju priložnih oznaka na početak rečenice. I ta je stra-
tegija tipizirana. Pri tome još jednom (v. gore Logički redoslijed kompo-
nenata) treba naglasiti da se u hrvatskoj interpunkciji, koja je pretežno
logičko-semantička, anteponirane priložne oznake i druge predsubjektne
sintagme kao integralni dijelovi rečenice ne odvajaju zarezima bez obzira
na veću ili manju eufonijsku stanku. Primjerice:
Na prijelomu stoljeća i u prvim desetljećima nakon godine 1900. [nema za-

reza] hrvatskoj je književnosti svojstven, iako ponekad na skromniji način,
cijeli raspon motivskih i stilskih osobina zapadnih i srednjoeuropskih knji-
ževnosti (...). (Žmegač, 1993: 44)
Među velikim Matoševim suvremenicima [nema zareza] znao je Rilke u po-

jedinim pjesmama ciklusa Die Sonette an Orpheus tako pristupiti sonetu.
(Žmegač, 1993: 63)
A kako izgleda niz rečenica povezanih konektorima, modifikatorima i sin-

taktičkim konstrukcijama u funkciji konektora, neka pokaže odlomak iz
istoga izvora:
401

Razmatranje o impresionizmu ne može, dakako [čestica kao modifikator,
povezuje novo poglavlje s prethodnim u kojemu je bila riječ o Matoševoj
prozi], zaobići liriku. Mijenjamo književnu vrstu, ali ostajemo kod Matoša.
Njegovo [posvojna zamjenica u ulozi tekstnoga konektora] je stvaralaštvo
karakteristično za impresionističke stilske tendencije i po svome žanrovskom
usmjerenju. Jedna od naravi impresionista iskazuje se u tome što je cijeli život
ostao vjeran kratkim književnim vrstama: lirskoj pjesmi, noveli, eseju, feljto-
nu. Tumačenje da je to poetika iznuđena materijalnim brigama, potrebom
da se piše brzo, za novine i časopise, ne može zadovoljiti jer je poznato koliko
je truda autor ponekad ulagao u dorađivanje i prerađivanje svojih tekstova.
I [veznik u ulozi tekstnoga konektora] djela o kojima je ovdje bilo govora
primjer su za to. Da nije bilo sklonosti i senzibiliteta [anteponirana zavisna
surečenica u ulozi tekstnoga konektora], zacijelo bi štošta u njegovu stva-
ralaštvu bilo drukčije. (Žmegač, 1993: 62)
Sedam sintaktičkih savjeta. Izdvojit ću sedam savjeta za dobru rečeničnu

sintaksu u studentskome akademskom pismu:
• Izrazite subjekt rečenice jasno i precizno bez puno dodatnih fraza i

nadopuna.
• Dođite do predikata što brže i što jednostavnije; subjekt je ono po-
znato, „tema“, a predikat je ono nepoznato, „rema“; čitateljice i či-
tatelji žele što prije čuti što vi imate reći o svojemu subjektu – temi;
stoga nemojte okolišati da dođete do tvrdnje koju ćete potkrijepiti
argumentima.
• Nemojte rabiti duge rečenice s puno umetnutih rečenica i dodatnih
fraza; razbijte duge rečenice u više manjih; ako niste sigurni, proči-
tajte duge rečenice naglas; ako se i sami zamorite, još će se više zamo-
riti čitateljice i čitatelji.
• Služite se u sintaksi pretežno normativnim i tipiziranim redoslije-
dom komponenata, a iznimno, ako to traži vaša tema, stilski oboje-
nim redoslijedom.
• Pazite da vaše „skromno mi“ ne postane uzvišeno „kraljevsko mi“.
402

• Pazite da vaše „stručno ja“ ne bude pretenciozno i umišljeno.
• Spojite rečenice prikladnim konektorima i modifikatorima u logički
povezan, koherentan tekst.
Leksik. Gradbene su jedinice rečenice – riječi, a sustav riječi čini leksik.

Kakav će biti leksik u pojedinoj znanosti, ovisi o tipovima znanstvene
proze. Tipovi su znanstvene proze rasprava, opis, „pripovijed“ (za razliku
od umjetničko-fikcijske pripovijesti) i razgovor (Silić, 2006: 194 i 199–
200). Rasprava i opis orijentirani su na predmet i njegova svojstva. Stoga
u njima prevladavaju imenice i pridjevi. „Pripovijed“ i razgovor orijen-
tirani su na radnju i okolnosti radnje, pa u njima prevladavaju glagoli i
prilozi. Akademsko pismo i akademski diskurs pripadaju tipu rasprave
s elementima opisa i „pripovijedi“. Stoga je osnovna značajka akadem-
skoga diskursa i akademskoga leksika nominalnost – dominacija imenica
(supstantivnost), pridjeva (atributivnost, kada je riječ o opisu) i brojeva
(brojevnost, napose u empirijskim znanostima).
Akademski termini. Leksik akademskoga diskursa sastoji se od opće-
jezičnih riječi i od specijalnih znanstvenih termina. Glavnina su akadem-
skoga jezika općejezične riječi, ali je sadržajni naglasak na terminima.
Termini su opći pojmovi za izricanje objektivnih znanstvenih istina. Ako
se prisjetimo Aristotelove podjele toposa na opće topose i topike (misao-
ne kategorije i strategije svojstvene svim vrstama govora) i posebne topo-
se i topike (teme, opća mjesta i pojmovi u pojedinim vrstama govora, v.
II. 4.10), akademske termine možemo podijeliti na dvije glavne skupine:
općeznanstvene i posebnoznanstvene termine.
Općeznanstveni termini karakteristični su za sve ili za većinu znanosti.
To su opći metodološki i predmetni toposi znanstvene racionalnosti. Ta-
kvi su pojmovi analiza, cjelina, dio, forma, funkcija, kategorija, kvaliteta
(kakvoća), kvantiteta (kolikoća), model, sinteza, struktura, sustav, ustroj i
sl. Posebnoznanstveni termini svojstveni su pojedinim znanostima. To su
posebni toposi kojima se obilježuju metode i teme u pojedinim znanosti-
ma. Takvi su pojmovi u biologiji primjerice evolucija, u ekonomiji BDP,
403

u književnoj znanosti stilske formacije (v. III. 1.3.12). Mogu se izdvojiti i
međuznanstveni ili „srodnoznanstveni“ termini (Silić, 2006: 59). To su
metodološki i predmetni toposi zajednički srodnim znanostima.
Akademski se termini mogu tvoriti na tri osnovna načina:
• semantičkim prilagodbama općejezičnih riječi

• stvaranjem novih riječi po tvorbenim modelima nacionalnih jezika
• uvođenjem ili stvaranjem internacionalnih riječi
Termini nastali semantičkim prilagodbama općejezičnih riječi. Tu su mo-

guća dva osnovna modela: model semantičke specifikacije i model figu-
rativnoga prijenosa značenja. Po modelu semantičke specifikacije nastali
su, primjerice. termini u teoriji umjetnosti nova stvarnost (u njemačkoj
avangardi umjetnički stil Neue Sachlichkeit) ili stvar (rus. vešč’, pojam u te-
oriji avangarde). Takve općejezične termine valja uvijek pobliže odrediti,
to jest osloboditi konotacija vezanih uz uobičajenu uporabu. U drugome
modelu, figurativnome prijenosu značenja, kao termini nastupaju tzv. mr-
tve ili suhe metafore. Takve su demetaforizirane metafore u ulozi termina,
primjerice, binarna klopka, glava čavla, krilo zrakoplova, list papira, tijelo
teksta itd. To je vrlo živ tvorbeni model u suvremenoj računalnoj termino-
logiji pri prevođenju termina s engleskoga (web – mreža, web site – mrežna
stranica).
Neologizmi po tvorbenim modelima nacionalnih jezika. Taj je model plo-
dan kao i demetaforizirane metafore, a praksa najčešće odlučuje o uspješ-
nosti pojedine novotvorbe. Prva institucionalizacija toga tvorbenog mo-
dela u hrvatskome se jeziku dogodila u Hrvatsko-njemačko-talijanskome
rječniku znanstvenoga nazivlja Bogoslava Šuleka (1874–1875; pretisak
1990). Tu su stvoreni danas općeprihvaćeni znanstveni termini poput da-
lekozor, kisik, kovine, slitine, toplomjer, tlakomjer, vodik, ugljik i sl. Model
je živ i danas. Tako je Aleksandar Flaker uveo neologizme svagdan (rus.
byt – tematsko-motivski kompleks svakodnevice u književnome tekstu) i
odjuga (rus. ottepel’ – meteorološki jugovina, otapanje snijega, pojam koji
označuje poststaljinsko doba u ruskoj kulturi 1960-ih). Nedavno je kao
404

zamjena za opisni metaforički termin „ležeći policajac“ predložena riječ
uspornik, koja ima izgleda postati stručni termin u prometu i prometnim
znanostima. Za status termina u računalnome leksiku natječe se i neolo-
gizam elektroskupnica (za elektroničku poštu „Svima“ u adresaru) kojim je
voditelj informatičke službe na Filozofskome fakultetu u Zagrebu Đuro
Kladarić u vrijeme studentskih prosvjeda 2009. razveseljivao akademsku
zajednicu.
Internacionalni termini. Znanstveni su termini, gledano idealno, jedno-
značni i oslobođeni svih konotativnih značenja. Leksik živih nacional-
nih jezika opterećen je različitim značenjima i konotacijama, pa je tvor-
ba znanstvenih termina otežana. Stoga se u znanstvenoj terminologiji
često rabe internacionalni (međunarodni) termini. To su termini koji se
rabe u više nacionalnih jezika. Takvi termini mogu biti dvojaki. S jedne
strane to mogu biti posuđenice i prilagođenice iz starih ili „mrtvih“ jezi-
ka. U ovoj knjizi to su, primjerice, grčki i latinski termini logos, etos, pa-
tos, kairós, stásis, topos, invencija, dispozicija, elokucija itd. S druge strane
internacionalni termini nastaju na podlozi tvorbenih modela klasičnih
jezika grčkoga i latinskoga. Takvi su, primjerice, termini od morfološ-
ke osnove tekst. Dodavanjem prefiksa arhi, hiper, inter, meta, para, trans
na imenicu tekstualnost nastala je tipologija intertekstualnosti Gérarda
Genettea u skladu sa značenjem pojedinoga prefiksa: transtekstualnost
(svaka upućenost teksta na tekst, intertekstualnost u najširem smislu),
intertekstualnost (stvarna nazočnost tuđega teksta, citat, aluzija i sl.), ar-
hitekstualnost (upute na žanr), paratekstualnost (tekstovi koji obrubljuju
glavni tekst, naslovi, predgovori, uvodi, bilješke), metatekstualnost (pre-
fiks metà potječe od naziva za Aristotelovu prvu filozofiju, metafiziku,
koja se u korpusu djela nalazila iza Fizike, v. II. 2.1; u svim kovanicama
prefiks metà znači svijest ili komentare o tekstu), hipertekstualnost (tek-
stovi koji nastaju transformacijom tuđih tekstova, npr. stilizacija, paro-
dija, pastiš).
Prednosti su internacionalnih termina tvorbena transparentnost, zna-
čenjska preciznost i izražajna ekonomičnost. Ti termini nisu opterećeni
brojnim značenjima kao riječi nacionalnih jezika, lako su prepoznatljivi
405

i mogu poslužiti kao uporišta u međunarodnoj znanstvenoj komunika-
ciji. Mana im je što često stvaraju sinonimiju s nacionalnim terminima,
koja može povećati entropiju teksta. Sinonimija je opravdana ako postoje
razlike u sastavnicama značenja, jer tada omogućuje kretanje teksta i razvi-
janje argumentacije. Katkad su internacionalni termini homonimi (riječi
koje isto zvuče, a različito znače), npr. metar u fizici i poetici. To najčešće
nije problem, jer svaka znanost rabi pojam u svome značenju. Problemi
se mogu pojaviti kada se uz jedan termin dugom uporabom nakupi više
slojeva značenja, pa se ta značenja počnu miješati ili umnažati. Takvi su
termini moderan i moderna (od lat. modernus – nov) u različitim znanjima
i znanostima, od filozofije i politologije do znanosti o književnosti i mode.
Primjerice, u znanosti o književnosti termin moderna može značiti epohu
novoga vijeka, modernu književnost u posljednja dva stoljeća, modernu
umjetnost od Baudelairea do kraja 60-ih godina 20. stoljeća (na angloa-
meričkome govornom području sinonim modernizam), umjetničko raz-
doblje na prijelomu 19. i 20. stoljeća (bečka moderna, hrvatska moderna).
Kod takvih termina treba uvijek točno odrediti značenje u kojemu se po-
jam rabi.
Poseban je problem u primjeni znanstvene terminologije omjer naci-
onalnih i internacionalnih termina. Nacionalni su termini temelj svake
znanosti jer oni omogućuju znanstveno mišljenje i potiču razvoj znanosti.
Internacionalne termine ne treba izbjegavati, ali ni pretjerivati u njihovoj
uporabi. Bez nacionalnih termina znanost je prazna, a bez internacional-
nih termina slijepa. Jedno je od velikih umijeća postići prikladan omjer
jednih i drugih. Poznavanje zakona tvorbe i uloge znanstvene termino-
logije omogućit će vam da budete svjesni problema. A svijest o problemu
ujedno je put u njegovo rješenje.
Latinske uzrečice. U akademskome se leksiku uz modalne riječi na nacio-
nalnim jezicima susreću latinske uzrečice – klasične modalne riječi i izrazi
na latinskome jeziku. Primjerice:
ad hoc – osobito u tu svrhu, s određenom namjerom

a priori/a posteriori – prije iskustva/nakon iskustva
406

ergo – dakle
in statu nascendi – u zametku
ipso facto – samim činom, samim time
mutatis mutandis – promijenivši što treba promijeniti, s prijeko potrebnim
promjenama
non sequitur – ne slijedi
nota bene – pazi dobro
per traditionem – po tradiciji
quod erat demonstrandum – što je trebalo dokazati
sapienti sat – pametnomu dosta
si licet – ako je dopušteno
sui generis – svojevrstan, osobit
vice versa – obratno
Kao posuđenice iz stranoga jezika te se riječi pišu kosim pismom. Treba ih

rabiti odmjereno, kako tekst ne bi dobio pretjerano formalan ili nepriro-
dan ton.
4.2.5. Posebni oblici figurativnosti
Uobičajeno je mišljenje da u znanstvenome diskursu nema stilskih figura

i tropa (v. gore 4.1.1, Urešenost). To je samo djelomice točno. Znanstveni
je diskurs tipiziran i štur, ali nije nefigurativan. U znanstvenome diskur-
su nema figurativnih izraza u emocionalnoj ili ornamentalnoj ulozi. Sva
jezična sredstva, pa i stilske figure i tropi, moraju biti u funkciji argu-
mentacije. U akademskome diskursu riječ je o posebnoj argumentacijskoj
figurativnosti. U seminarskome radu ne možete napisati „Majakovskij se
ugnijezdio u futurizmu“. To je ornamentalna metafora koja ništa ne go-
vori o položaju Majakovskoga u ruskome futurizmu. Stoga u formalno-
me diskursu kakav je akademski treba izbjegavati takve nefunkcionalne
stilske urese.
Kada govorimo o figurativnosti akademskoga diskursa, zanimljivo je
uočiti da na početku zapadne znanosti bijaše – metafora. Riječ je o po-
407

znatoj Platonovoj metafori špilje, razvijenoj u alegoriju. Svoju filozofiju
ideja Platon je izrazio slikom špilje u kojoj su ljudi prikovani lancima za
pod, izvan špilje se nalazi osjetilni svijet, a samo kroz mali otvor prodi-
re svjetlo. Stoga oni ne mogu vidjeti prave ideje smještene na idealnome
mjestu (tópos noētós), nego samo odraze osjetilnoga svijeta na zidu, tj. sjene
sjena. Tako zapadna znanost počinje stilskim paradoksom. Platon, koji je
iz idealne države prognao Homera, sam je svoju filozofiju ideja izrazio pje-
sničkom metaforom.
U akademskome se diskursu susreću stilske figure i tropi koji mogu
pridonijeti argumentacijskoj logici. Vidjeli smo primjere sintaktičkoga
ponavljanja, anaforu i retorička pitanja (v. gore 4.2.4, Struktura rečenice:
Potpunost strukture). Slično je i s ostalim stilskim figurama u funkciji ar-
gumentacije. Evo kako se argumentacijskom figurativnošću služi književni
znanstvenik, poznat kao estet i stilist:
Metafora:
Kad se Matoš počeo javljati svojim prvim kritičkim prikazima, hrvatska je

kritika još uvijek plutala u mrtvim rukavima Markovićeve formalističke este-
tike. (Frangeš, 1987: 240)
Izrazito mediteranski, dapače, otočki (viški) pisac, Marinković nije od svoje

zavičajnosti samom sebi načinio klopku. (Frangeš, 1987: 362)
Kao i ostali pjesnici njegova kraja, i Pupačić je svjestan prije svega činjenice
da je on samo prsten u beskrajnom lancu predaka i potomaka (...). (Frangeš,
1987: 392)
Metafora kao hiperbola:
Dok je Mihalić svoj dvoboj s Historijom iskazao modernijom, bogatijom vari-

jantom tradicionalnog jezika naše poezije, Slaviček je to učinio izrazom koji
je, naoko, osuđen da svoje usluge ponudi jedino stereotipnoj komunikaciji.
(Frangeš, 1987: 395)
408

Hijazam:
U proljeće, uoči rata, umiru dva velika nasuprotnika, Matoš i Skerlić, dva
„protunošca“ (kako reče prvi od njih), toliko daleki jedan od drugog, toli-
ko vezani jedan uz drugog; lirik jedan, racionalist drugi, boem jedan, znan-
stvenik drugi; u svemu različiti, u mnogome slični, oni umiru kao protivnici
klonuli od silne borbe u kojoj kao da nije moglo biti pobjednika. (Frangeš,
1987: 285)
Ponavljanje (riječi) i aliteracija (ponavljanje suglasnika):
Htjeli mi to prihvatiti ili ne, turska je vladavina postala i dijelom naše svijesti:
velik dio našeg svijeta primio je islam, još veći živio „pod Turcima“ i s „tur-
cima“; uza sve tragične posljedice turske višestoljetne okupacije, naš se jezik,
naše mišljenje, naša kultura nikada neće moći osloboditi „turcizama“, a pro-
ces našeg „rasturčivanja“ nije u mehaničkom prihvaćanju dekorativnog pri-
zora iz Mažuranićeve Kobi, nego – najjednostavnije rečeno – u oslobađanju
od tuđinske, osmanlijske vlasti, za čime su podjednako težili i podjarmljeni
kršćani i domaći muslimani. (Frangeš, 1987: 277)
Oksimoron:
I sam veliki meštar Krleža, nakon četiri godine rječite šutnje i sumorna dru-
govanja sa samim sobom i utješnom bjelinom papira (napisao je pod oku-
pacijom nekoliko tisuća stranica retrospektivne i mislilačke proze), i on je,
u programatskom eseju Književnost danas (odmah, 1945. godine) postavio
dramatično pitanje: „Kako da se sve to što smo doživjeli izrazi književno?“
(Frangeš, 1987: 354)
Paradoks u obliku hijazma:
Bog, draga, domovina, to je njihovo vrhovno pjesničko trojstvo; a njemu,

posve prirodno, pripada posvećeno stereotipan (banalno uzvišen ili uzvišeno
banalan) pjesnički izraz. (Frangeš, 1987: 356)
409

To su samo neke figure i tropi iz bogatoga osobnog stila književnoga po-
vjesničara Ive Frangeša. Ovdje ih ne navodim kao uzor koji trebate slije-
diti, nego kao primjer figurativnosti znanstvenoga diskursa. Vi niste Ivo
Frangeš i ne trebate se služiti osobnom metaforikom. Ono što trebate zna-
ti i čemu vas mogu poučiti navedeni primjeri jest:
• Akademskomu su diskursu svojstveni posebni oblici argumentacij-

ske figurativnosti.
• Iskusne znanstvenice i znanstvenici mogu razviti osobni stil i osobnu
metaforiku.
• U studentskome akademskom pismu pri uporabi metaforičkih izra-
za trebate biti vrlo oprezni kako se ne biste „ugnijezdili“ u pretjera-
noj ili neprikladnoj figurativnosti.
4.2.6. Brojevi
Brojevi se u akademskome diskursu mogu pojaviti u tekstu i u retoričko-

me okviru teksta (obilježivanje strukturnih dijelova, nabrajanje, tablice
i slike, citiranje i citatni stilovi). Pod brojevima se ovdje misle arapski
brojevi, dok se rimski posebno imenuju.
Brojevi u tekstu. Zajedno s imenicama (supstantivnost) i pridjevima

(atributivnost) brojevi (numerativnost) čine treću komponentu ime-
ničnosti (nominalnosti) akademskoga diskursa (Silić, 2006: 200). Bro-
jevi su središnja simbolična jedinica u znanostima poput matematike,
fizike, prirodnih i tehničkih znanosti. Na tim područjima valja primje-
njivati pravila o uporabi i pisanju brojeva tih područja. U humanistič-
kim i društvenim znanostima valja se pridržavati općih pravopisnih
pravila o pisanju brojeva te posebnih pravila za uporabu i pisanje bro-
jeva na tim područjima. Ako na vašemu fakultetu postoje posebna pra-
vila za uporabu i mehaniku brojeva, slijedite ih. Ako vam mentorica ili
mentor savjetuju određeno pisanje brojeva, prihvatite savjet. Ako nai-
410

đete na situacije koje nigdje nisu opisane, prilagodite postojeća pravila
svojemu slučaju.
Riječi ili brojke. Najčešće je pitanje iz mehanike brojeva kada brojeve tre-
ba pisati riječima, a kada brojkama. Odgovor na to pitanje ovisi o količini
brojevnih podataka koje ćete predočiti te o pravilima i konvencijama va-
šega područja. U društvenim i humanističkim znanostima, ako se donosi
malo brojevnih podataka, jednoznamenkasti i dvoznamenkasti brojevi od
jedan do sto (jedan, deset, pedeset, devedeset devet) pišu se riječima. Okrugli
brojevi petsto, tisuću, milijun itd. pišu se riječima ako dolaze izolirano, a
ako se uspoređuju ili pojavljuju u bliskome kontekstu, pišu se radi jasnoće
brojkama. Dugi okrugli brojevi mogu se izraziti miješano, brojkama i rije-
čima. Rečenice ne počinju brojevima:
Matoševa Sabrana djela objavljena su u dvadeset knjiga.
Godina ima 365 dana.
Izložbu je vidjelo više od tisuću posjetitelja.
Na Filozofski fakultet u Zagrebu upisala su se 2009. na preddiplomski studij

1033, a na diplomski 774 studentice i studenta.
Emisiju je gledalo više od 2 milijuna ljudi.
Ako tema zahtijeva veću količinu numeričkih podataka, riječima se pišu

samo jednoznamenkasti brojevi, a drugi brojkama:
Od 90 dvoraca 10 se obnavlja, a pet je otvoreno za posjetitelje.
Ako se donosi niz numeričkih podataka ili se podatci uspoređuju, svi se

podatci pišu brojkama:
Usporedili smo podatke za 90 dvoraca: 10 se obnavlja, 5 je otvoreno za

posjetitelje, a 75 je preuređeno u druge svrhe.
411

U matematici i mnogim empirijskim znanostima svi se brojevi pišu broj-
kama, osim na početku rečenice:
Most je dug 99 m.
Brojkama se pišu brojevi u postotcima. U humanističkim i društvenim

znanostima uz brojku postotka često se piše riječ posto kada se iznosi malo
podataka, a znak za postotak % kada se iznosi više podataka ili kada se
podatci žele naglasiti. U empirijskim znanostima uvijek se piše znak za po-
stotak. Između broja i znaka za postotak nema razmaka.
U anketi je sudjelovalo 70 posto studenata.
Od 70% studenata koji su sudjelovali u anketi 40% izjasnilo se za..., a 60%

protiv...
Brojkama se pišu decimalni brojevi (0,8), negativni brojevi (–8 °C) i bro-
jevi uz naziv valute (1500 kn, 350 EUR-a).
Osobito je profinjena mehanika brojeva u sustavu datiranja. Dan i go-
dina pišu se brojkama, a mjesec brojkom ili riječima. U suvremenome aka-
demskom pismu mjesec se češće piše riječima, bilo da nastupa sam bilo u
sklopu nadnevka:
Zagreb, 25. lipnja 1991.
Godine su u hrvatskome jeziku redni brojevi, pa se pišu s točkom (v. dolje

Pravopisni znakovi i interpunkcija u brojevima godina). Nemojte početi
rečenicu brojkom dana ili godine jer brojka ne može stajati na početku
rečenice.
Neispravno:
25. lipnja 1991. Hrvatska je proglasila neovisnost.
412

Ispravno:
Hrvatska je proglasila neovisnost 25. lipnja 1991.
Desetljeća i stoljeća pišu se brojkama ili riječima. Po starijoj tradiciji

stoljeća su se u hrvatskome jeziku pisala rimskim brojkama (XX. sto-
ljeće). Danas ih je uobičajeno pisati arapskim brojkama (20. stoljeće) ili
riječima (dvadeseto stoljeće). Odlučite se za jedan model i primijenite
ga dosljedno. Ako desetljeća pišete brojkama, pišite i stoljeća. Na kraju
brojke treba dodati prikladan nastavak s crticom bez razmaka (spoj-
nicom), primjerice: 1930-e, 1930-ih, u 1930-ima itd. Pripazite da ne
dodate -te, jer je t već sadržano u osnovi broja. Ako desetljeća pišete
riječima, pripazite da je jasno o kojemu je stoljeću riječ ili dodajte sto-
ljeće. Za prva dva desetljeća preporučuje se radi jasnoće uporabiti naziv
desetljeća:
U hrvatskoj književnosti 1990-ih dominirala je autobiografska proza.
Devedesetih godina 20. stoljeća u hrvatskoj je književnosti

dominirala autobiografska proza.
U prvome desetljeću 21. stoljeća u hrvatskoj je književnosti

dominantan žanr roman.
Pravopisni znakovi i interpunkcija. Drugi su važan aspekt mehanike

brojeva pravopisni znakovi i interpunkcija. Pojavljuju se unutar brojeva,
među brojevima i nakon brojeva.
Pravopisni znakovi unutar brojeva. U brojevima od pet ili više zname-
naka tisućice i veće jedinice po hrvatskim se pravopisnim standardima
odvajaju razmakom ili bjelinom (3 578 000). Pri tome razmak ili bjelina
imaju ulogu pravopisnoga znaka. U novčanim iznosima tisućice i veće je-
dinice najčešće se odvajaju točkama, a decimale zarezom (3.578.000,00
kn). Točka i zarez pišu se bez razmaka.
413

Pravopisni znakovi u rasponcima. Rasponci su brojevi kojima se određuje
raspon, npr. stranica ili godina. U raspon se ubraja i prvi i posljednji broj.
Raspon se može obilježivati riječima od do ili crtom (ne spojnicom). Ne
smiju se miješati obje tehnike:
od 85 do 95 ili 85–95 ali ne: od 85–95
Rasponci se do sto ne krate (npr. 85–95). Pravopis Babić-Moguš ne pre-

poručuje kraćenje ni većih rasponaka. U rasponcima godina dopušta se
kraćenje samo u pisanju uzastopnih kalendarskih godina, npr. šk. god.
2010./11. (usp. Babić i Moguš, 2010: 110).
Skraćivanje rasponaka katkad se primjenjuje u kazalima. Jedan je od su-
stava kraćenja rasponaka u kazalima ovaj:
1–99 Nema kraćenja 1–5, 51–53, 85–125
100, 1000 itd. Nema kraćenja 100–105, 1100–1115
101 do 109, Drugi se broj krati 101–5, 204–9

201 do 209 itd. do posljednje znamenke
110 do 199, Drugi se broj krati 258–65, 358–412

210 do 299 itd. do posljednje dvije
znamenke ili ne krati
ako prelazi u novi niz
Ako se u četvero- 3750–3853

znamenkastome broju
promijene tri znamenke,
nema kraćenja
(Usp. Turabian, 2007: 327)
414

Pravopisni znakovi i interpunkcija u brojevima godina. U akademskome
diskursu poseban je problem pisanje brojeva godina. Godine su u hrvat-
skome jeziku redni brojevi, pa se iza njih kao razlikovno načelo od glavnih
brojeva piše točka. Problem nastaje kada se iza godine pojavljuju drugi
pravopisni i interpunkcijski znakovi, što je u akademskome diskursu vrlo
često.
Kada je riječ o pisanju drugih znakova iza rednih brojeva, u hrvatskome
jeziku postoje dvije pravopisne tradicije. Po starijoj tradiciji i po pravopisu
Babić-Moguš sljedeći znak ne može zamijeniti točku iza rednoga broja,
pa se iza godina, uz točku kao razlikovno načelo za redni broj, piše i svaki
sljedeći znak. Primjerice:
Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.)

U lipnju 1991., kada je Hrvatska proglasila neovisnost...
Po mlađoj (novosadskoj) pravopisnoj tradiciji te po pravopisima Anić-

Silić i Badurina-Marković-Mićanović sljedeći znak zamjenjuje točku, pa
se piše:
Antun Gustav Matoš (1873–1914)

U lipnju 1991, kada je Hrvatska proglasila neovisnost...
Pisanje točke iza rednih brojeva u kombinaciji s drugim znakovima jedan

je od rijetkih pravopisnih aspekata o kojemu među suvremenim pravopi-
sima nema konsenzusa. To je poseban problem u akademskome pismu, jer
se tu u tekstu, a osobito u citatnim stilovima pojavljuje mnoštvo godina
koje često dolaze u kombinaciji s drugim pravopisnim i interpunkcijskim
znakovima. U medijskome, publicističkome, reklamnome i drugim dis-
kursima godine se pojavljuju u manjim količinama, pa se slijedi starija tra-
dicija i piše točka u dvojnim znakovima:
Europsko prvenstvo u vaterpolu (Zagreb, 29. 8. – 11. 9. 2010.)
415

U akademskome diskursu, zbog ekonomije prostora i vizualnosti zna-
kova, tu je tradiciju teško dosljedno provesti. Tako i Babić-Mogušev
pravopis dopušta u enciklopedijama i bibliografiji ispuštanje točke iza
rednih brojeva kada slijedi drugi znak. Stoga je u ovoj knjizi napravljen
kompromis:
• U tekućemu tekstu zadržana je dvojna interpunkcija:
U lipnju 1991., kada je Hrvatska proglasila neovisnost...
• U retoričkome okviru (godinama izdanja i rasponima događaja u za-

gradama, citatnicama, bibliografiji i sl.), gdje je godina vizualni znak
i gdje bi umnažanje interpunkcije vodilo u redundanciju, sljedeći
znak zamjenjuje točku:
Sabrana djela A. G. Matoša (1973) objavljena su u povodu stote obljetnice

rođenja.
Problem pisanja pravopisnih i interpunkcijskih znakova iza godine mo-

rate riješiti prije pisanja prve verzije teksta kako vas to ne bi opterećiva-
lo u pisanju konačne verzije ili proizvelo mehaničku neurednost teksta.
Kako ćete postupiti? Možete prihvatiti konvencije koje vladaju na vašemu
znanstvenom području ili fakultetu. Možete prihvatiti savjet mentorice ili
mentora. Možete odabrati jedno od pravopisnih rješenja. Važno je odluči-
ti se za jedno načelo i dosljedno ga primijeniti.
Brojevi u retoričkome okviru. O uporabi i mehanici brojeva u retoričkome

okviru govorili smo (v. gore Pravopisni znakovi u rasponcima) ili ćemo go-
voriti na mjestima gdje je riječ o strukturama i tehnikama retoričkoga okvi-
ra. Za obilježivanje strukture i dijelova brojevima v. III. 2.2.5, Obrojčivanje
strukturnih dijelova: Numeracija, za pisanje brojeva u tablicama i slikama v.
dolje 4.3.2, za pisanje brojeva u citatnicama i citatnim stilovima v. poglavlja
III. 5. i III. 6, a za brojeve stranica v. III. 7.3.2, Obrojčivanje stranica: Pagina-
cija. Ovdje ćemo ukratko uputiti na neka pravila iz mehanike nabrajanja.
416

Nabrajanje (enumeracija) jest tehnika retoričkoga okvira u kojoj se bro-
jevima ističu pojedini aspekti u tekstu. Nabrajanje može biti horizontalno
i vertikalno.
Horizontalno se nabrajanje rabi ako je popis aspekata kratak i jedno-
stavan. Tada se brojevi donose u zagradi u sklopu rečenice. Više od dva
broja odvajaju se zarezima: Možemo zaključiti da je (1)..., (2)... i (3). Ako
su aspekti ili struktura rečenice složeniji, jedinice se odvajaju točkom sa
zarezom: Nije teško zaključiti da je (1)...; uzevši u obzir takve okolnosti, na-
meće se kao (2)...; napokon, iz jedinstva tih dvaju aspekata slijedi (3)... Ako
ste već rabili brojeve u zagradi u druge svrhe, zamijenite ih malim slovima
abecede u zagradama: (a), (b) i (c).
Vertikalno se nabrajanje rabi ako je popis aspekata dug ili ako se aspekti
žele posebno naglasiti. Tada se na kraju uvodne rečenice stavlja dvotočje
te u vertikalnome nizu donosi popis. Brojevi se pišu s točkom bez zagrade.
Ako su jedinice potpune rečenice, početna su slova nakon broja velika, a
na kraju svake jedinice dolazi točka. Primjerice:
Možemo zaključiti:
1. Zagrebačka je škola bila građena na paradigmi imanentizma.

2. Bio je to vrhunac i kraj moderne znanosti o književnosti.
Ako jedinice nisu potpune rečenice, ako se u opisu jednoga aspekta pojavlju-
je više rečenica ili se nižu riječi i sintagme, na kraju se jedinica, ovisno o njiho-
vu tipu ili retoričkome efektu koji se želi postići, mogu rabiti zarez ili točka
sa zarezom uz točku na kraju niza te niz bez interpunkcije, kao čisti vizualni
znak. U svim tim slučajevima jedinice počinju malim slovom. Primjerice:
Zagrebačka je škola:
1. uvela paradigmu imanentnoga pristupa književnomu tekstu,

2. stvorila književnoznanstvene institucije i
3. uključila hrvatsku znanost o književnosti u europske okvire.
417

Zagrebačka se škola razvijala u dvije faze:
1. od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih

2. od sredine 1970-ih do kraja 1980-ih
4.2.7. Kratice
U akademskome diskursu često se rabe kratice. Kratice su pokraćene riječi

ili termini u funkciji ekonomije iskaza. Akademske kratice mogu biti opće,
posebne i pojedinačne. Opće se kratice rabe u svim ili u većini znanosti (krati-
ce za akademske i stručne nazive i akademske stupnjeve, kratice u citatnim
stilovima i sustavima, zemljopisni termini, kratice za vrijeme i datume, za
mjere, za Bibliju itd.). Posebne se kratice rabe u pojedinim znanostima (ma-
tematici, prirodnim i tehničkim znanostima, pravu itd.). Njihova uporaba
ovisi o konvencijama koje vladaju na tim područjima i u tim disciplinama.
U takvim slučajevima valja slijediti postojeće konvencije ili konzultirati
specijalne priručnike. Pojedinačne su kratice one koje se rabe u pojedino-
me tekstu (kratice imena, posebnih termina, naslova itd.). Pojedinačne se
kratice razjašnjuju pri prvome spominjanju u tekstu, bilo u zagradi nepo-
sredno nakon prvoga spominjanja bilo u napomeni pod tekstom. Ako se
rabi više pojedinačnih kratica, donosi se popis kratica (v. II. 2.3.6). Ovdje
ćemo izložiti neka načela o tvorbi i uporabi općih akademskih kratica te
donijeti izbor iz dvaju posebnih tipova akademskih kratica: kratica aka-
demskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva te citatnih kratica. Za
slučajeve koji se ovdje ne obrađuju konzultirajte pravopisne priručnike ili
se posavjetujte s mentoricom ili mentorom.
Tvorba kratica. Po načinu tvorbe kratice mogu biti jednostavne kratice

ili sažetice i složene kratice ili akronimi. Sažetice nastaju sažimanjem rije-
či, tako da se uzme jedno slovo (g. – godina) ili više početnih slova (prof.
– profesorica/profesor), da se spoje prvo i zadnje slovo (dr. – doktorica/
doktor) ili suglasnički skup (tzv. – takozvani). Neke su sažetice nastale kao
akronimi (itd. – i tako dalje, npr. – na primjer, tj. – to jest). Akronimi na-
418

staju kraćenjem višečlanih imena država, ustanova, časopisa i sl. na početna
slova (češće) ili na početne slogove (rjeđe): EU – Europska Unija, HAZU
– Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, RH – Republika Hrvatska.
Uporaba kratica. Kratice valja rabiti odmjereno kako tekst ne bi postao

nejasan ili odviše tehnificiran. O primjeni kratica u citatnim stilovima v.
relevantna mjesta u III. 5.2.5. i III. 6.
Oblikovanje kratica. Kratice se načelno oblikuju po općim pravilima.

Neka su od tih pravila čvrsta, a u nekima ima iznimaka. Kad god niste
sigurni kako se piše, izgovara ili sklanja neka kratica, konzultirajte pravo-
pisne priručnike.
Velika i mala slova, izgovor i sklonidba. Sažetice se načelno pišu malim
slovima, a izgovaraju i sklanjaju kao izvorne riječi (g. 1991. – godine
1991.). Iznimke su, primjerice, gđa i gđica, koje se pišu bez točke i skla-
njaju kao samostalne riječi, te latinske kratice A. D. (anno Domini – ljeta
Gospodnjega), N. B. (nota bene – pazi dobro, napomena) ili P. S. (post
scriptum – nakon napisanoga), koje se pišu velikim slovima. Akronimi se
načelno pišu velikim slovima i izgovaraju na dva načina: kao samostalne
riječi (HAZU – hazu) ili kao slova (RH – erha). Najčešće se sklanjaju
dodavanjem spojnice i gramatičkoga nastavka (HAZU – HAZU-a) te
mogu sudjelovati u tvorbi izvedenica (HAZU-ova). Ako se akronimi
osamostale kao imenice, pišu se malim slovima, izgovaraju kao samostal-
ne riječi i sklanjaju bez dodatka spojnice (gulag – gulaga).
Pravopisni znakovi i interpunkcija. Sažetice se načelno pišu s točkom, a
akronimi bez točke. U akademskome se pismu često griješi u pisanju dru-
goga znaka nakon točke u kraticama. Tu vrijedi čvrsto pravilo: točku u
kraticama ne može zamijeniti sljedeći znak.
Neispravno:
Ibid: 358.
Nav. dj, 27.
419

Ispravno:
Ibid.: 358.
Nav. dj., 27.
Razmaci. Sažetice se načelno pišu s razmacima (bjelinama) nakon točke.

To je osobito važno u pisanju sažetica akademskih i stručnih naziva i aka-
demskih stupnjeva, gdje se često griješi u razmacima.
Neispravno:
Dr.sc.Dunja Fališevac, red.prof.
Ispravno:
Dr. sc. Dunja Fališevac, red. prof.
Tipografija. Kratice se pišu običnim, a ne kosim pismom. U našim primje-

rima sažetice su pisane kosim pismom radi isticanja, a ne kao standardan
oblik tipografske prezentacije kratice.
Neispravno:
Ibid.: 358.
Nav. dj., 27.
Ispravno:
Ibid.: 358.
Nav. dj., 27.
Kratice akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva. Aka-

demski i stručni nazivi te akademski stupnjevi i njihove kratice razlikuju
se u tradicionalnome i bolonjskome studiju. U tradicionalnome studiju
završetkom preddiplomskih studija postizali su se stručni nazivi s pripad-
nim kraticama: diplomirani inženjer – dipl. ing., doktor medicine – dr.
420

med., diplomirani pravnik – dipl. iur., profesor – prof. itd. Završetkom po-
slijediplomskih stručnih studija postizao se stručni naziv magistar – mr.,
a završetkom poslijediplomskih znanstvenih studija akademski stupnjevi
magistar znanosti – mr. sc., magistar umjetnosti – mr. art. i kao najviši sve-
učilišni akademski stupanj doktor znanosti – dr. sc.
U bolonjskome studiju, koji se u strukturi i nazivima oslanja na srednjo-
vjekovnu tradiciju, pojavili su se novi nazivi s novim kraticama (v. II. 1.5).
U svim su akademskim nazivima i akademskome stupnju uvedene rodno
korektne dublete (trenutačno se postiže samo jedan znanstveni stupanj,
doktorat znanosti, pa je tradicionalna sintagma „akademski stupnjevi“ za-
mijenjena jedninom „akademski stupanj“). U skladu s važećim propisima
(Narodne novine 107/07 i 45/08) završetkom preddiplomskoga studija u
trajanju od tri do četiri godine stječe se akademski naziv sveučilišni prvo-
stupnik (baccalaureus)/sveučilišna prvostupnica (baccalaurea) uz naznaku
struke, npr.: sveučilišni prvostupnik (baccalaureus)/sveučilišna prvostupni-
ca (baccalaurea) biologije i ekologije mora, kratica: univ. bacc. biol. et oecol.
U tehničkim znanostima dodaje se termin inženjer, pa je naziv npr. stručni
prvostupnik (baccalaureus)/stručna prvostupnica (baccalaurea) inženjer/
inženjerka grafičke tehnologije, kratica: univ. bacc. ing. techn. graph. Zavr-
šetkom preddiplomskoga i diplomskoga studija stječe se akademski naziv
magistar/magistra uz naznaku struke, npr. magistar/magistra hrvatskoga
jezika i književnosti, kratica: mag. philol. croat. Iznimno u studijima medi-
cine, stomatologije i veterine postiže se završetkom preddiplomskoga i di-
plomskoga studija akademski naziv doktor/doktorica medicine uz nazna-
ku struke: kratica dr. med. Završetkom poslijediplomskoga specijalističkog
studija stječe se akademski naziv sveučilišni specijalist/sveučilišna specija-
listica određene struke, npr. sveučilišni/a specijalist/specijalistica lovstva,
kratica univ. spec. silv. Ako je riječ o poslijediplomskome specijalističkom
studiju u medicini, stomatologiji i veterini, akademski je naziv magistar/
magistrica uz naznaku struke, a kratica npr. univ. mag. med. vet. Napokon,
završetkom poslijediplomskoga sveučilišnog studija stječe se akademski
stupanj doktorice i doktora znanosti ili umjetnosti uz naznaku znanstve-
noga, odnosno umjetničkoga polja i grane, kratice: dr. sc. i dr. art.
421

U hrvatskome jeziku kratice za akademske i stručne nazive i akademske
stupnjeve pišu se malim slovima s točkom i razmakom nakon točke (v.
gore). Kratice za akademske i stručne nazive pišu se iza imena i prezimena
(..., dr. med.), a kratice za akademske stupnjeve ispred imena i prezimena
(dr. sc. ...) .
Kratice u citatnome okviru. Uloga je kratica u citatnome okviru (citatni-

cama, bibliografskim jedinicama, citatnim stilovima) učiniti tekst kraćim
i preglednijim. Rabe se međunarodne kratice iz latinskoga i drugih jezika
te kratice na hrvatskome jeziku. Nema pravila hoćete li za više autora pisati
latinsku kraticu et. al. ili hrvatsku i dr., hoćete li za lokaciju bibliografskih
podataka pisati ibid. ili isto. Odaberite jednu od mogućnosti i dosljedno je
primijenite. Ovdje se donosi izbor međunarodnih kratica i kratica na hr-
vatskome jeziku koje se najčešće susreću u citatnome okviru (usp. Rječnik
kratica u: Badurina, Marković i Mićanović, 2007: 185–201).
Međunarodne kratice
A. C. (anno Christi – godine Kristove, od rođenja Kristova; usp. po

Kr.)
A. D. (anno Domini – godine Gospodnje, ljeta Gospodnjega; usp.
po Kr.)
ca i cca (circa – oko)
CD, gen. CD-a (compact disc)
CD-ROM, gen. CD-ROM-a (compact disc read-only memory)
cf. i cfr. (confer – usporedi; usp. usp.)
e. c. (exempli causa, primjera radi; usp. npr.)
e. g. (exempli gratia – primjera radi; usp. npr.)
et al. (et alibi – i drugdje; usp. i dr.)
et al. (et alii – i drugi; usp. i dr., i sur.)
etc. (et cetera – i drugo, i tako dalje; usp. i dr., itd.)
ff. (folgende [Seiten]) – sljedeće [stranice]; usp. i d.)
i. e. (id est – to jest; usp. tj.)
422

ib. i ibid. (ibidem – na istome mjestu, isto)
id. (idem – isto)
l. c. i loc. cit. (loco citato – na navedenome mjestu)
MS i ms. (od manus – ruka + scribere – pisati = rukopis; usp. rkp.)
n. d. (no date – bez [oznake] datuma, usp. s. a.)
N. N., gen. N. N.-a (nomen nescio – ne znam ime, Nepoznat Netko)
No. (number – broj; usp. br.)
no. (numero – broj; usp. br.)
Nr. (Nummer – broj; usp. br.)
o. c. i op. cit. (opus citatum – navedeno djelo; usp. n. dj. i nav. dj.)
op. (opus – djelo)
p. (pagina – stranica) i pp. (paginae – stranice)
P. S. (post scriptum – nakon napisanoga)
q. v. (quos vide – vidi što, uputa na određeno mjesto u knjizi)
s. a. (sine anno – bez [oznake] godine)
s. l. (sine loco – bez [oznake] mjesta)
s. n. (sine nomine – bez [oznake] imena)
s. t. (sine tempore – bez [oznake] vremena)
s. t. (sine titulo – bez [oznake] naslova)
s. v. (sub verbo – pod riječju [u rječniku])
sq. (sequens – sljedeća [stranica] i sqq. (sequentes, sequentia – sljedeće
[stranice], usp. i d.)
vol. (volumen – svezak; usp. knj. i sv.)
vs. (versus – protiv)
423

Kratice na hrvatskome jeziku
ak. (akademski) npr. (na primjer)

ak. god. (akademska godina) o. g. (ove godine)
bibl. (biblijski) o. mj. (ovoga mjeseca)
bilj. (bilješka) odn. (odnosno)
br. (broj) op. a. (opaska autora)
čit. (čitaj) op. p. (opaska pisca)
čl. (članak) op. prir. (opaska priređivača)
g. i god. (godina) po Kr. (poslije Krista)
god. (godište) pr. g. (prošle godine)
i d. (i dalje) pr. Kr. (prije Krista)
i dr. (i drugdje; i drugi/druge; i pr. mj. (prošloga mjeseca)
drugo) pr. n. e. (prije nove ere)
i sl. (i slično) prev. (preveo/prevela)
i sur. (i suradnici) prir. (priredio/priredila)
itd. (i tako dalje) rkp. (rukopis)
itsl. i i t. sl. (i tomu slično) sl. (slika)
izd. (izdanje) st. (stoljeće)
kat. br. (kataloški broj) str. (stranica)
knj. (knjiga) sv. (svezak)
krat. (kratica) šk. god. (školska godina)
m. s. (među spise) t. (točka)
n. dj. i nav. dj. (navedeno djelo) tabl. (tablica)
n. e. (nove/naše ere) tj. (to jest)
n. m. i nav. mj. (navedeno mjesto) ur. (urednik/urednica)
n. s. (nova serija) usp. (usporedi)
nap. (napomena) v. (vidi)
nap. a. (napisao autor, napomena zb. (zbirka, zbornik)
autora)
nap. p. (napisao pisac, napomena
pisca)
424

4.3. RETORIČKI OKVIR AKADEMSKOGA DISKURSA
Retorički okvir akademskoga diskursa čine prepoznatljive tipizirane

strukture i autoreferencijalne strategije kojima akademski diskurs upu-
ćuje na samoga sebe, osigurava svoje univerzalije (logičnost, objektiv-
nost, preciznost, ozbiljnost) te ovjerovljuje svoj autoritet i društvenu
moć. Među izvorne akademske strategije okvira pripadaju takva formal-
na retorička sredstva i strukture kao što su citati, bilješke, bibliografija
i literatura, sažetci, ključne riječi, grafikoni, sheme i sl. To je ono što je
svojstveno svim znanostima, standardizirano je i može se naučiti. Reto-
rički je okvir eksplicitan ili implicitan predmet pouke u pisanju akadem-
skih radova. Tako je i u ovoj knjizi, u njezinu trećemu, pragmatičnom
dijelu. O nekim smo strategijama okvira već govorili ili ćemo govoriti.
Ovdje ćemo ih razvrstati na verbalne, vizualne i mehaničke, ukratko ih
opisati ili uputiti na mjesta gdje se one podrobnije razrađuju.
4.3.1. Verbalne strategije okvira
Verbalne su strategije okvira zadana kompozicija teksta, standardizirani

dijelovi strukture (bibliografija i literatura, moto, sažetak, ključne rije-
či), čvrste retoričke procedure u pojedinim dijelovima te sve dokumen-
tacijske tehnike, citati i citatni stilovi. Takav je verbalni retorički okvir,
primjerice, kompozicija IMRAD u empirijskim znanostima. Takve su ti-
pizirane retoričke forme uvod, zaključak i sažetak. Te su strategije moćno
sredstvo za logičko razvijanje teme i izvođenje argumentacije. O tome
smo govorili u III. 2. Dokumentacijske tehnike, citati, bibliografske na-
pomene, bilješke i sl. autohtoni su retorički okvir za pojavu objektivnosti,
neutralnosti, autoriteta i moći akademskoga diskursa. O citatima smo
govorili u III. 1.6.6. i III. 1.6.7, o bibliografiji i literaturi u III. 2.3.16, a
podrobnije o citiranju i citatnim stilovima govorit ćemo u poglavljima
III. 5. i III. 6.
425

4.3.2. Vizualne strategije okvira
Vizualne strategije okvira obuhvaćaju sve tipove ilustracija koji se mogu

pojaviti u verbalnome tekstu ili usmenome izlaganju. Uz termin ilustracije
rabe se izrazi likovni prilozi ili grafike. Ilustracije se tradicionalno dijele na
tablice i slike. Tablice su rešetke sa stupcima i redcima u kojima se prika-
zuju kategorije činjenica izražene brojevima ili riječima. U slike pripadaju
grafikoni, karte, dijagrami, fotografije, glazbeni primjeri, crteži i druga sli-
kovna građa. Ilustracije su strategije jasnoće i preciznosti. One u akadem-
skome diskursu nemaju ornamentalnu, nego argumentacijsku funkciju.
Nije važan estetski dojam, nego argumentacijska snaga vizualnoga okvira.
Za izražavanje brojevnih podataka najpogodniji je retorički okvir upo-
raba tablica i grafika. U tablicama i grafikama brojevi su arapski, ako to
nije drukčije propisano. Radi uštede prostora često se rabe kratice i sim-
boli. Tri su osnovna tipa grafika: tablice te stupčani i linijski grafikon. Svaka
od tih grafika ima poseban retorički efekt. Tablice su prikladne za isticanje
pojedinačnih brojeva i preciznih odnosa među podatcima, stupčani gra-
fikon za isticanje usporedbe među podatcima, a linijski grafikon za istica-
nje zbivanja u vremenu. Grafike trebaju biti jasne, precizne i relevantne.
Suvremeni računalni programi nude velik broj grafičkih modela, ali oni
ne mogu odlučiti kada ćete ih i kako rabiti. To možete samo vi u skladu sa
svojom argumentacijom. Čitateljice i čitatelji trebaju jasno vidjeti ono što
trebaju znati.
Ovdje ćemo ukratko prikazati tehnike obilježivanja tablica i slika te
navođenja izvora (prilagođeno po Turabian, 2007: pogl. 8. i 26). Za sve
specijalne aspekte ilustracija kao što su oblikovanje tablica i grafika, tipovi
i struktura grafika, fizička ugradba ilustracija u tekst i sl. konzultirajte po-
sebne priručnike i vodiče.
Tablice. Tablice se obilježuju riječju Tablica običnim pismom, brojem i na-

slovom. Nakon broja dolazi točka, nakon točke razmak i naslov, a na kraju
naslova nema točke (v. primjer dolje). Ako je naslov tablice dulji od jedno-
ga retka, drugi se redak u naslovu piše bez proreda (v. III. 7.3.2, Razmaci).
426

Brojevi se tablica nižu po redu pojavljivanja tablica u tekstu i odvaja-
ju se od brojeva slika. Ako ima samo nekoliko tablica, brojevi se nižu u
kontinuitetu bez obzira na to je li tekst dulji ili kraći, ima li poglavlja ili
nema. Ako ima više tablica i više poglavlja, preporučuje se dvojna nume-
racija: najprije broj poglavlja, zatim broj tablice u nizu kako se pojavljuje
u tome poglavlju. Kao i u svakoj arapskoj numeraciji, između brojeva
nema razmaka, npr. Tablica 6.11. Moguće su i druge kombinacije (v. ilu-
stracije u ovoj knjizi).
Ako se pozivate na tablicu u tekstu, preporučuje se navesti naziv ta-
blica malim slovom i broj (usp. tablicu 5), a ne samo lokaciju (v. dolje)
jer pri oblikovanju teksta tablica može promijeniti mjesto. Ako ima više
tablica, donosi se popis tablica samostalno ili u sklopu popisa ilustracija
(v. III. 2.3.5).
Ako podatke u tablici niste prikupili sami ili ste ih prilagodili svo-
joj argumentaciji, treba navesti izvor. Izvor se može navesti u obliku
bilješke pod tablicom s uvodnom riječju Izvor (kosim pismom i s dvo-
točjem). Kada je tablica prilagođena, na to se može uputiti riječima
Prilagođeno po (bez kosoga pisma). Kao i pri svim tipovima navođenja
izvora, postoje različiti citatni stilovi. Ako odaberete ovdje predočene
citatne stilove (v. III. 5.2.5. i III. 6), izvore u tablicama možete navesti
na dva načina: u stilu fusnote – bibliografija ili u stilu tekstnote – lite-
ratura. U prvome slučaju svi su podatci sadržani pod tablicom, pa se ne
navode u bibliografiji, a u drugome valja u literaturi navesti sve podatke
(v. primjer dolje). Drugi i sljedeći redci pišu se poravnano na lijevome
rubu, obično manjim tipom slova i bez proreda (v. III. 7.3.2, Pismo i
Razmaci).
U tablicama se često pojavljuju različite bilješke. Bilješke mogu biti
opće (odnose se na cijelu tablicu) i posebne (odnose se na specijalne as-
pekte tablice). Opće se bilješke mogu uvesti riječju Bilješka, a posebne se
obilježuju u skladu s važećim konvencijama. Primjerice:
427

Tablica 3. Samoocjena pripadnosti gradu/selu, regiji, Hrvatskoj ili Europi
Grad/selo Regija Hrvatska Europa

Potpuno 9 8 9 17
neprivržen/a 3,8% 3,3% 3,8% 7,1%
Ne jako 38 64 35 75
privržen/a 15,9% 26,8% 14,6% 31,4%
Srednje 90 95 102 114
privržen/a 37,7% 39,7% 42,7% 47,7%
Jako 102 72 93 33
privržen/a* 42,7% 30,1% 38,9% 13,8%
Izvor: Prilagođeno po J. Horvat, S. Katavić i H. Sablić, Kulturna industrija

kao afirmacija kulturnog identiteta, u: Kulturni stereotipi: Koncepti identiteta
u srednjoeuropskim književnostima, ur. Dubravka Oraić Tolić i Ernö Kulcsár
Szabó (Zagreb: FFpress, 2006), 327.
Ili:
Izvor: Prilagođeno po J. Horvat, S. Katavić i H. Sablić, 2006: 327.
Bilješka: Podatke u tablici prikupile autorice. Istraživanje je provedeno tije-

kom akademske godine 2002./2003. na Ekonomskim fakultetima u Osijeku
i Splitu primjenom metode „papir i olovka“ u nazočnosti ispitivača. Izraža-
vajući vlastite osjećaje pripadnosti (selu/gradu, regiji, Hrvatskoj i Europi),
ispitanici su pokazali najveću razinu pripadnosti državi (81,6%), selu/gradu
(80,4%), regiji (69,8%) te Europi (61,5%).
* Samoocjene „srednje privržen/a“ i „jako privržen/a“ tretirane su kao „osje-

ćaj pripadnosti“.
Slike (grafikoni, karte, dijagrami, fotografije, glazbeni primjeri, crteži). Za

razliku od tablica, koje se naslovljuju, slike se potpisuju. Označuju se riječju
Slika običnim pismom, brojem s razmakom i potpisom (legendom ili tuma-
428

čem) pod slikom. Drugi i sljedeći redci pišu se poravnano na lijevome rubu,
obično manjim tipom slova i bez proreda (v. III. 7.3.2, Pismo i Razmaci).
Potpisi pod slikama sadržajno su i mehanički raznolikiji od naslova ta-
blica. Dok naslovi tablica uvijek završavaju bez točke, potpisi pod slikama
obično se pišu bez točke ako se sastoje od sintagme ili jednostavne rečeni-
ce, a s točkom ako se sastoje od više sintagma ili rečenica. Primjerice:
Slika 15. Vukovar: Dvorac Eltz
Slika 1. Faksimil naslovnice spjeva Judita Marka Marulića, 1521. U naslovu

se među ostalim navodi ime jezika kojim je spjev napisan: „istorija svete udo-
vice / Judit / u versih harvacki složena“.
Ako se slika sastoji od nekoliko dijelova, ti se dijelovi opisuju riječima gore,

dolje, lijevo, desno, prvi slijeva, u sredini i sl. Ako se opisne oznake nalaze
u nepotpunim rečenicama, pišu se kosim pismom kako bi se razlikovale
od legende. Ako su opisne oznake uklopljene u cjelovite rečenice, ne pišu
se kosim pismom (gore stoji..., dolje lijevo sjede, s desne strane vidi se... u
sredini se nalazi i sl.). Primjerice:
Slika 17. Vlaho Bukovac, Razvitak hrvatske kulture. Dekorativni pano u

Velikoj čitaonici Sveučilišne knjižnice, danas Hrvatski državni arhiv. Pred
božicom mudrosti Atenom vila ovjenčava Ivana Gundulića; desno Gaj,
Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Vraz i drugi; lijevo Zrinski, Marulić,
Medulić, Vlačić, Drašković; u sredini Bošković. Izvor: Prilagođeno po Ivo
Frangeš, Povijest hrvatske književnosti (Zagreb: Nakladni zavod Matice hr-
vatske; Ljubljana: Cankarjeva založba, 1987), 278-279.
Ili:
... Pred božicom mudrosti Atenom vila ovjenčava Ivana Gundulića. S desne
strane dolaze hrvatski književnici XIX. st.: Gaj, Strossmayer, Mažuranić,
Kukuljević, Vraz i drugi; s lijeve strane nalaze se Zrinski, Marulić, Medulić,
Vlačić, Drašković; u sredini je Bošković.
429

Slike se mogu obilježivati i malim slovima abecede:
Slika 3.11. Dva tipa glazbala sa strunama: a) gusle, b) violina
Brojevi se slika odvajaju od brojeva tablica i nižu redoslijedom kako se

pojavljuju u tekstu. Ako se u tekst uključuje samo nekoliko slika i ako se
o slikama posebno ne raspravlja, brojevi se izostavljaju. Ako u tekstu ima
više slika i više poglavlja, rabi se dvojna numeracija kao i u tablicama:
najprije broj poglavlja, zatim broj slike u nizu kako se pojavljuje u tome
poglavlju. Između brojeva nema razmaka, npr. Slika 6.11. Moguće su i
druge kombinacije (v. ilustracije u ovoj knjizi). Ako postoji popis ilustra-
cija, tablice se i slike u popisu odvajaju (v. III. 2.3.5).
Ako je slika preuzeta ili prilagođena, navodi se izvor u istome stilu kao
i kod tablica. Razlika je samo u tome što su kod tablica izvori samostalne
bilješke pod tekstom, a kod grafika i drugih slika dio su potpisa pod sliku.
Dolaze na kraju niza (v. gore sliku 17). Kod fotografija, umjetničkih crteža
i mapa umjesto bibliografske jedinice navodi se samo autorovo ime:
Slika 15. Matoš u Parizu. Crtež-karikatura Andréa Rouveyrea.
4.3.3. Mehanika akademskoga teksta
Mehanika (od grč. mēchanē – stroj, sprava, mašina) znači: (1) dio fizike u
kojemu se proučava utjecaj energije i sila na kretanje i ravnotežu materijal-
nih tijela, (2) znanost o strojevima (strojarstvo) i (3) nebeska mehanika
– znanost o kretanju nebeskih tijela; u prenesenom značenju nešto što se
odvija mimo ljudske volje; nehotičan, automatski (usp. Klaić, 1990: s. v.
„mehanika“). U akademskome pismu mehanika je teorija i praksa fizič-
koga izgleda i materijalnih standarda oblikovanja teksta. Ono što su pri-
rodne sile i njihov utjecaj na materijalna tijela u mehanici kao grani fizike,
to su društvene konvencije i standardi u mehanici akademskoga teksta.
Mehanika akademskoga teksta najširi je retorički okvir normativnosti,
430

dosljednosti, ozbiljnosti, urednosti i autoriteta znanosti i znanstvenosti.
Mehaniku akademskoga teksta čine:
• mehanika pravopisnih znakova

• mehanika fizičkoga lika teksta
• citatna mehanika
Pojedini fakulteti, odsjeci, mentorice i mentori, časopisi i nakladnička

poduzeća imaju razrađena pravila iz mehanike akademskoga teksta. Ako
vam se preporuči kakav sustav ili se od vas traži pridržavanje određenih
pravila, pisat ćete svoju disertaciju ili koji god akademski rad u pretpos-
tavljenoj mehanici. Ako mehanika teksta ne postoji ili se od vas ne tra-
ži, preporučujem šetnju kroz pravila, pitanja i rješenja ponuđena u ovoj
knjizi.
Mehanika pravopisnih znakova. Tendencija je suvremenih jezičnih za-

jednica pojednostavnjenje pravopisnih pravila kako bi se olakšala seman-
tička prohodnost teksta, sloboda subjektivnog izraza i lakoća recepcije. To
ne znači da se pravila gube, nego da postaju sve funkcionalnija. Mnoga
pravila nude različiti računalni programi. Ipak, studentice i studenti mora-
ju poznavati pravopisna pravila kako bi posvjedočili o pravopisnoj kulturi
i ispunili osnovni preduvjet akademskoga pisma – jezičnu normativnost
(v. gore 4.2.1).
Pravopisni znakovi mogu biti interpunkcijski ili rečenični u užem smi-
slu (vezani uz gramatiku, semantiku, ritmo-melodijske zakonitosti) i pra-
vopisni znakovi u širem smislu (čista mehanika). Te se dvije razine katkad
ne mogu odvajati. U studentskome akademskom pismu vrlo se često grije-
ši upravo u čistoj mehanici. To se osobito odnosi na razmak ili bjelinu kao
pravopisni znak. Pravopisni se znakovi u pravilu pišu bez razmaka s lijeve
strane (iza prethodne riječi, slova ili simbola nema bjeline), a s razmakom s
desne strane (prije sljedeće riječi, slova ili simbola dolazi bjelina). Iznimke
su od toga pravila neki slučajevi u bibliografskim jedinicama, citatima, pi-
sanju brojeva itd. Tako se primjerice dvotočje, točka sa zarezom i kosa crta
431

u CIP-u pišu s razmakom na obje strane, a internetske adrese bez razmaka.
O pisanju razmaka ili bjeline kao pravopisnoga znaka usp. Badurina, Mar-
ković i Mićanović, 2007: 113–115 i passim (lat. tu i tamo, na različitim
mjestima).
Često se griješi i u tipografiji pravopisnih znakova. Pravopisni znakovi
u pravilu dolaze istim oblikom i veličinom pisma kao riječi, slova i simboli
koji im neposredno prethode. Ako se dio upitne rečenice donosi kosim
pismom, istim tipom slova piše se i upitnik:
Kada i kako poetska funkcija postaje dominantna? To jest:

kada se i kako ona pretvara u poeziju? (Užarević, 1990: 94)
Upitnik kao dio naslova piše se kosim pismom kao i naslov:
The End of Science?

(Nobel Conference, Minnesota: 1989)
Ako se naslov bez upitnika nađe na kraju upitne rečenice, naslov se piše
kosim pismom, a upitnik običnim pismom:
Što bolje govori o svezama romantičara i Bdijenja od činjenice da su po

nekim izdanjima Veglie di Tasso bile popraćene Byronovom pjesmom The
Lament of Tasso? (Zlatar, 1998: 87)
Zagrade se pišu onim tipom slova koji sadržava tekst u zagradi. Ako je
tekst u zagradi u kosome pismu, u istome su pismu i zagrade:
Nakon rečenoga ne bi trebalo zvučati paradoksalno ako ustvrdimo da su

u umjetničkome djelu načelno prisutne sve funkcije osim estetske (poetske).
(Užarević, 1990: 95)
Ako je dio teksta u zagradama u normalnome pismu, i zagrade su u nor-

malnome pismu:
432

Igranje glembajevskog ciklusa najčešće je uvjetovano provjerom glumačko-
ga ansambla, kao u predstavama zagrebačkoga HNK (Gospoda Glembajevi,
1994; Leda, 1998; U agoniji, 1998) i jednako tako splitskoga HNK, ali koji
je ipak ponudio i drukčiji redateljski koncept (Gospoda Glembajevi i U ago-
niji, 2001). (Lederer, 2004: 49)
O nekim smo aspektima pravopisne mehanike govorili u ovome poglav-

lju (pisanje točke iza rednih brojeva, pisanje kratica, obilježivanje tablica
i slika, v. gore). O mehanici pravopisnih znakova u citatnim stilovima
govorit ćemo u poglavljima III. 5. i III. 6. O drugim pojedinostima iz
pravopisne mehanike s kojima se možete susresti konzultirajte pravopis-
ne priručnike.
Citatna mehanika. Citatnu mehaniku čine standardi u navođenju litera-

ture: pisanje citatnica, bibliografske bilješke, bibliografija i literatura, ci-
tatni stilovi i ugradba citata u tekst. Citatna je mehanika središnji retorički
okvir akademskoga pisma, strategija memorije kulture, ozbiljnosti i autori-
teta akademskoga diskursa. O različitim aspektima citatne mehanike riječ
je u poglavlju III. 5. Poglavlje III. 6. u cjelini je posvećno velikoj mehanici
dvaju citatnih stilova.
Mehanika fizičkoga lika teksta. U mehaniku fizičkoga lika teksta pri-

padaju svi aspekti računalnoga (nekoć strojnoga) oblikovanja teksta: tip
slova, proredi, uvlake, margine, paginacija, izrada naslovnice itd. O tome
će biti riječi u poglavlju III. 7.3.2.
Osnovno je pravilo mehanike teksta – dosljednost. Nije bitno kojega
ćete se pravila pridržavati, gdje ćete se poslužiti vlastitim rješenjima ili
kako ćete postupiti u dvojbenim situacijama. Vlastita su rješenja uvijek
potrebna jer nema te mehanike koja bi obuhvatila sve pojedinačne slu-
čajeve. Bitno je da uvijek u istim tekstnim okolnostima primjenjujete
isto mehaničko i tehničko pravilo, isti sustav i iste verzije odabranoga
sustava.
433

Mehanika svakoga teksta, pa i akademskoga, proizvod je određene kul-
ture i istodobno znak visoke kulture teksta. Ona je vrhunski kulturni kon-
strukt koji omogućuje život teksta. Ili, Aristotelovim riječima, mehanika je
„prvo nepokrenuto pokretalo“ (tò prôton kinoûn akínēton) svakoga teksta.
A to znači najširi retorički okvir znanstvenoga teksta, u sklopu znanstve-
noga teksta –akademskoga pisma, a u sklopu akademskoga pisma – svih
vrsta studentskih radova od eseja do doktorske disertacije.
Stoga ću ovo poglavlje završiti paradoksom. Kao i u nekim prethodnim
poglavljima, učinit ću to u biblijskome citatnom stilu:
Ono što bijaše

na kraju
ovoga poglavlja o jeziku i stilu
– a to je Mehanika –
neka u vašim akademskim radovima
sada i uvijek
bude
na početku!
434

5.
CITIRANJE I CITATI
(MEMORIJA)
U ovome se poglavlju obrađuju tehnike citiranja i mehanika

citatnoga retoričkog okvira. Citiranje je, uz parafraziranje i
sažimanje, središnji oblik memorije kulture u akademskome
pismu, a citatni je okvir osnovna strategija za reprezentaciju te
memorije. O nekim aspektima citiranja, parafraziranja i sažima-
nja bilo je govora u poglavlju o pripremama za pisanje (III. 1), a
o bibliografiji i literaturi kao dijelovima strukture u poglavlju o
strukturi i dijelovima (III. 2). Ovdje se podrobnije opisuju sa-
držajne i formalne odlike citata, parafraza i sažimanja, elementi
i modusi citatnoga okvira te ugradbena mehanika citata. Tako
zamišljeno, ovo je poglavlje oblik klasičnoga kanona memorije
primijenjen na citiranje i njegov retorički okvir.
435

CITIRANJE I CITATI (MEMORIJA)
5.1. CITIRANJE, PARAFRAZIRANJE, SAŽIMANJE. . . . . 439

5.1.1. Citiranje i citati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 439
5.1.2. Odlike i mane znanstvenih citata . . . . . . . . . . . . . . 440
5.1.3. Parafraziranje i parafraze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 444
5.1.4. Grijesi parafraziranja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 446
5.1.5. Sažimanje i upućivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 448
5.2. CITATNICE I CITATNI STILOVI . . . . . . . . . . . . . . 449

5.2.1. Citatnice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 449
5.2.2. Bibliografske jedinice u klasičnim izvorima . . . . . . . . 462
5.2.3. Citiranje elektroničkih izvora . . . . . . . . . . . . . . . . 463
5.2.4. Bibliografija i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 466
5.2.5. Citatni stilovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 469
5.3. UGRADBA CITATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 484

5.3.1. Mehanika uklopljenih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . 485
5.3.2. Mehanika izdvojenih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . 491
5.3.3. Zakonite promjene u citatima . . . . . . . . . . . . . . . . 497
437

5.1. CITIRANJE, PARAFRAZIRANJE, SAŽIMANJE
Tri su osnovna načina uporabe literature: citiranje, parafraziranje i sa-

žimanje.
5.1.1. Citiranje i citati
Što su citati? Citati (od lat. cito – navodim) doslovno su preuzeti dijelovi
(inteksti) tuđega teksta u sklopu vlastitoga.
Kada se citira? Citira se kada tuđe riječi podupiru vaše stajalište, kada mu
se suprotstavljaju, kada imaju autora i kada su nove (v. III. 1.6.6).
Zašto se citira? Citira se radi priznavanja drugih, zaštite od plagijata, sna-

ge argumentacije i širine informacija.
Priznavanje drugih. Citiranjem drugih ljudi odajemo priznanje tim lju-
dima i njihovim idejama, bez obzira na to slažemo li se s njihovim mišlje-
njem ili ne. Istodobno na taj način priznajemo ukupnu tradiciju znanja te
očekujemo da će i naš rad biti citiran, tj. priznat u znanstvenoj zajednici.
Zaštita od plagijata. Pravilnim citiranjem štitimo se od nesvjesne ili svje-
sne krađe. Onako kako citiramo druge možemo očekivati da će i drugi
citirati nas. Navodni znakovi oko tuđih riječi najbolja su zaštita od plagi-
jata – etički condicio sine qua non znanstvenoga rada.
Snaga argumentacije. Citiramo ne samo radi drugih autorica i autora ni
zbog sebe samih nego prije svega radi čitateljica i čitatelja. Citati su građa u
argumentaciji. Čitateljice i čitatelji moraju ih moći provjeriti ako to žele i
439

tako se uvjeriti u istinitost pretpostavaka. Ako su vaši citati provjerljivi i toč-
ni, onda će i vaše ideje i teze biti uvjerljive. Istina nije unaprijed dana činje-
nica koja se može naći ili prepisati. Istina je u snazi dokaza i argumentacije, a
to velikim dijelom znači u izboru citata i njihovoj uporabi (ne zloporabi).
Širina informacije. Citiranjem se ne pružaju samo argumenti za vaše ideje
i vašu tezu, nego se preko citata i njihovih izvora ujedno daju šire infor-
macije o problematici iz područja ili struke, pa se tako upućuje na daljnje
istraživanje.
5.1.2. Odlike i mane znanstvenih citata
Odlike i mane znanstvenih citata ovise o pet osnovnih načela. To su:
• referentnost
• točnost
• obilježenost
• funkcionalnost
• inkorporiranost
Referentnost. Citati su dobri kada se odnose neposredno na temu, a loši

kada se navode kao ukras, bez neposredne veze s temom. Ne smije se ci-
tirati radi samoga citiranja, da se pokaže koliko ste naobraženi ili što je
trenutačno u modi.
U suvremenoj humanistici, primjerice, nije dobro citirati Pierrea Bour-
dieua i Judith Butler samo zato što ste od njih nešto pročitali ili što se često
citiraju u struci. Isto tako u biologiji ne smijete citirati Miroslava Radmana
i Ivana Đikića samo zato što su to medijske zvijezde hrvatskih prirodnih
znanosti. Ako vam nalaže tema, oslonit ćete se na jednoga ili dva-tri pomno
odabrana autora, i to samo usko vezano uz vašu temu ili pojedinu ideju.
Točnost. Citati su dobri kada su preuzeti točno u onome obliku u koje-

mu su u izvornome tekstu, a loši kada su preneseni površno i netočno. Ne
440

može se dovoljno naglasiti koliko pozornosti i provjeravanja, poznavanja
mehaničkih pravila i etike citiranja zahtijeva ispravno navođenje tuđega
teksta. Citate treba preuzimati iz originala po viđenju (de visu), a ne po sje-
ćanju ni iz sekundarnih izvora, kako se eventualne pogrješke ne bi umna-
žale (v. III. 1.6.7). Ako se ne može doći do izvornika, upućuje se u bilješci
na sekundarni izvor (citirano u, cit. u, cit. po, preuzeto iz i sl. (v. III. 6.10).
Obilježenost. Citati u akademskome tekstu moraju biti obilježeni na-

vodnicima ili na koji drugi način, tipom pisma, odvojenim odlomcima i
sl. Samo su ispravno obilježeni citati – dobri citati.
Loši su citati neispravno obilježeni ili neobilježeni citati. Takvi su ci-
tati najčešće posljedica nemarnosti i površnosti. Mogu se popraviti kon-
troliranjem granica teksta i ispravnim obilježivanjem. Loši citati međutim
mogu biti i pravo citatno zlo. Riječ je o plagijatu. Plagijat (od lat. plagium
– otmica) jest neobilježeni citat koji čitatelju nudimo kao da je naš tekst.
Plagijat je najveći – smrtni grijeh citiranja. U kulturi virtualnoga pisma
navodnici nisu samo tehnika, oni su i etika akademskoga pisma. Zaštita
od nesvjesnoga plagiranja jest pravilno vođenje bilježaka (v. III. 1.6.3. –
1.6.5). Zaštita od svjesnoga plagiranja jest pravilno obilježivanje citata u
citatnicama i bibliografskim jedinicama (v. dolje 5.2.1. –5.2.3) te izgrađe-
ni etički kodeks u akademskoj zajednici (v. dolje 5.2.3. i III. 1.7).
Funkcionalnost. Dobri su citati oni koji su funkcionalni u argumentaciji

vaših ideja, a loši oni koji ne pridonose dokaznomu postupku vaše teze.
Po semantičkoj funkciji citati mogu biti:
• ilustrativni citati – potkrjepljuju vlastite misli, pa služe kao argu-

menti za vlastite ideje
• polemički citati – predmet su neslaganja i suprotstavljanja, a vlastite
ideje služe kao protuargumenti
• dijaloški citati – osvjetljuju vlastite ideje u susretu s tuđim tekstovi-
ma, pa se razvija rasprava argumentima i protuargumentima
441

Ilustrativni su citati dobri kod navođenja primarnih izvora, jer služe kao
dokazi za vlastite teze. Kod sekundarnih izvora ilustrativni su citati dobri
ako je riječ o nepoznatu ili nedovoljno proučenu tekstu (npr. nepoznati
Ujevićev esej o Krleži), pa se na nj oslonite u izgradnji vlastitoga stajališta
te ga ujedno učinite dostupnim za druge. Ilustrativni su citati loši ako se se-
kundarna literatura uzima kao argument za vlastite ideje. Loše je ilustrativ-
no citirati priznate, osobito suvremene autoritete, a najgore je ako vlastite
ideje argumentirate pomodnim autoritetima, jer se tako gubi samostalnost i
originalnost vlastitoga rada. Baudrillardove ideje nisu dokaz za simulakrum
u romanu Jelene Čarije Klonirana. Taj su dokaz citati iz samoga romana.
Polemički su citati dobri uz dva uvjeta: ako pridonose argumentaciji vla-
stitoga stajališta i ako se rabe korektno. Polemički citati nisu dobri ako se
služe argumentima ad hominem, ad politicam, ad sexum i sl. (v. III. 3.1.5,
Etičke pogrješke).
U akademskome su tekstu osobito dobri dijaloški citati. Priznavanjem
tuđega stajališta u dijalogu se osvjetljuju vlastite ideje i istodobno preocje-
njuju tuđe, pružaju se argumenti i protuargumenti, pa se tako u procesu
citiranja uvjerljivo i dokumentirano dokazuje teza.
Inkorporiranost. Napokon, vrsnoća citiranja ovisi o ugrađenosti citata u

tijelo teksta. Citati se ugrađuju u vlastiti tekst semantički i formalno.
Semantička ugradba citata. Citati su dobri ako su logički ugrađeni u ar-
gumentacijsko polje, a loši ako to nisu. Dobri su citati dokazi, a ne ukrasi.
Citati se ne „vade“ s interneta i ne „ubacuju“ u tekst, nego se pomno ugra-
đuju u argumentacijski kontekst. Nije dovoljno uzeti povezne glagole po-
put piše, tvrdi, prijedlog po, sintagme poput po mišljenju, kao što definira,
navodi, obrazlaže i sl., pa nakon toga navesti pozamašan neobrađeni citat.
Treba osigurati obzor širega interpretacijskog polja u kojemu će se kretati
argumentacija i citat logično uklopiti u obzor vaše teze.
Primjer loše ugradbe. Ako analizirate pojam „stilskih formacija“ Aleksan-
dra Flakera, nije dobro navesti integralan citat u prvome licu množine
bez ikakve interpretacije i bibliografskih podataka:
442

Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija: „Pojmom stilske forma-
cije obilježili smo velika, povijesno nastala stilska jedinstva kao nadindividu-
alne, a najčešće i nadnacionalne književnopovijesne cjelovitosti, o kojima se,
u nedostatku prikladnijega termina, govori ponekad, dakako uvjetno, kao o
‘strukturi strukturâ’.“
Primjer dobre ugradbe. Dobro ćete ugraditi isti Flakerov citat ako ga uklo-
pite u argumentacijsko polje – primjerice, o koncepciji imanentne književ-
ne povijesti u Zagrebačkoj književnoznanstvenoj školi iz rane stilističke
faze. Pri tome se citat može obilježiti na tri osnovna načina: fusnotom,
tekstnotom i bilješkom na kraju teksta (v. dolje 5.2.1, Citatnice).
Semantički dobro ugrađen citat obilježen fusnotom:
U knjizi Stilske formacije Flaker definira pojam stilskih formacija kao „velika,
povijesno nastala stilska jedinstva“7 i primjenjuje ga u analizi teksta i perio-
dizaciji književnosti. Na tome su pojmu utemeljena dva književnopovijesna
projekta 1970-ih, Povijest hrvatske književnosti i Povijest svjetske književnosti.
F: 7 Aleksandar Flaker, Stilske formacije (Zagreb: SNL, 1976), 27.
Semantički dobro ugrađen citat obilježen tekstnotom:
U knjizi Stilske formacije Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija

kao „velika, povijesno nastala stilska jedinstva“ (1976: 27) te ga primjenjuje
u analizi teksta i periodizaciji književnosti…
Formalna ugradba. Formalna ugradba citata ovisi o fizičkoj veličini ci-

tata i njihovu položaju u tekstu. Da bi se mogli ugraditi u vlastiti tekst,
citate katkad treba prilagoditi vlastitomu tekstu. Dopustive su samo
manje gramatičke i pravopisne promjene, koje ne mijenjaju ni riječi ni
smisao. O mehanici ugradbe citata u tekst i zakonitim promjenama v.
dolje 5.3.
443

5.1.3. Parafraziranje i parafraze
Što su parafraze? Parafraze (od grč. paraphrázein – prepričati) takav su

oblik susreta s tuđim tekstovima u kojemu tuđe ideje i argumenti nisu pre-
neseni od riječi do riječi (citati), nego prepričani vlastitim riječima.
Kada se parafrazira? Unatoč poststrukturalističkim teorijama, koje su

apsolutizirale fenomen citatnosti te proglasile „kraj“ autora i originalnosti,
vlastiti tekst i autor i dalje postoje, možda više nego ikada prije. „Ondje
gdje je opasnost raste i ono spasonosno“, kaže njemački romantičar Fried-
rich Hölderlin. Budimo romantični i parafrazirajmo: Ondje gdje su vir-
tualno pismo i copy paste raste i potreba za autorstvom i pravim citatima,
odnosno poštenim parafrazama.
Akademski se rad uvijek piše vlastitim riječima, a tuđe su riječi samo
dokazni materijal u argumentaciji vlastitih ideja. U humanističkim zna-
nostima češće se citira, a u društvenim se i prirodnim znanostima često
parafrazira i sažima.
Parafrazira se načelno samo u dva slučaja:
• kada argumentacija nije neposredno vezana uz izvor, pa nisu potreb-

ne izvorne formulacije ni čvrsti dokazi,
• kada tuđe ideje možete bolje formulirati nego što je to u izvorniku
(v. III. 1.6.6).
Kako se parafrazira? Osnovna su pravila ispravnoga parafraziranja:
• Tuđe se riječi potpuno zamjenjuju vlastitima.

• Točno se prenosi smisao tuđe ideje.
• Parafraze se ne obilježuju navodnicima kao citati jer ne prenose do-
slovno tuđe riječi, ali se opskrbljuju bibliografskim podatcima u ci-
tatnicama, ovisno o tome koji ste citatni stil odabrali, Oxfordski ili
Harvardski (v. dolje 5.2.5).
444

• Citatnice u parafrazama dolaze na kraju rečenice.
• Pri tome se razlikuje ugradba fusnota od ugradbe tekstnota. Fus-
note u parafrazama dolaze na kraju rečenice iza točke (v. dolje prvi
primjer parafraze), a tekstnote prije točke (v. dolje drugi primjer
parafraze).
Osnovni su koraci u tehnici parafraziranja:
• Pročitajte s razumijevanjem tekst koji želite parafrazirati.

• Odložite tekst na stranu ili ga prekrijte.
• Prepričajte vlastitim riječima bitno za svoju argumentaciju.
• Ponovno pročitajte parafrazirani tekst i usporedite ga s vlastitim
tekstom.
• Pažljivo provjerite jesu li u parafrazi sve bitne riječi i sintagme vaše.
Kao predložak za parafrazu neka posluži ideja Josipa Užarevića iz teksta

Znanost o književnosti i teorija interpretacije (Zagrebački književnoznan-
stveni krug):
Tekst koji se parafrazira:
Škrebov primjer dobro pokazuje u kolikoj je mjeri interpretacija (bila)

kamen smutnje za književnu znanost. (...) Kada bi se skupili i sortirali svi
Škrebovi termini i „termini“, pokazalo bi se da bi se oni, u najmanju ruku,
mogli svrstati u dvije skupine. Jednu bi sačinjavali nazivi vezani za poje-
dine „škole“, „pravce“, „metodologije“ ili „paradigme“ 20. stoljeća (for-
malizam, strukturalizam, marksizam, teorija recepcije, semiotika, teorija
informacije), a u drugu bi upao (vjerojatno neosvješćivan) splet pojmova
iz tradicionalne – u prvome redu devetnaestostoljetne – kritike, psiholo-
gije i estetike („sklad“, „ljepota“, „osjećaj“, „doživljaj“, „dojam“, „jasnoća“,
„umjetnička struktura“, „lirski izražaj“, „intenzivnost“ i sl.). (Užarević,
2002: 127-128)
445

Ako primijenimo tri osnovna načela parafraziranja – prepričavanje vlasti-
tim riječima, točnost smisla i uputu na izvor – korektna parafraza s fusno-
tom izgledala bi ovako:
Kao što je primijetio Josip Užarević, u diskursu Zdenka Škreba znakovito

se miješaju dvije skupine termina: jedni koji pripadaju književnomu znanju
19. stoljeća i drugi koji pripadaju teorijama 20. stoljeća iz doba formalizma,
strukturalizma i semiotike.3
F: 3 Užarević, Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i

književnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002), 128.
Ista parafraza s tekstnotom izgledala bi ovako:
Kao što je primijetio Josip Užarević, u diskursu Zdenka Škreba znakovito

se miješaju dvije skupine termina: jedni koji pripadaju književnomu znanju
19. stoljeća i drugi koji pripadaju teorijama 20. stoljeća iz doba formalizma,
strukturalizma i semiotike (2002: 128).
Budući da se u navedenome primjeru autorovo ime spominje u neposred-

nome kontekstu, u citatnici je ime izostavljeno (v. dolje 5.2.1, Tekstnote:
Posebni slučajevi).
5.1.4. Grijesi parafraziranja
Pri parafraziranju nije dovoljno govoriti o pogrješkama. Parafraziranje je

najosjetljivije mjesto u argumentaciji: tu je najlakše prijeći granice tuđega
teksta i skliznuti u plagijat. Stoga tu, kao ni pri svakome plagiranju, nije
dovoljno govoriti o pogrješkama. Tu je opravdano govoriti o „grijesima“.
Za grijehe parafraziranja nema oprosta. Oni su jednako neoprostivi ako su
počinjeni svjesno ili nesvjesno, zbog površnosti ili zbog prijevare.
Tri su osnovna grijeha parafraziranja:
446

• krađa tuđega teksta
• simulacija parafraziranja
• krađa ideja i metoda
Ostajemo kod gornjega primjera.
Krađa tuđega teksta: Grijeh I. Ako navodite doslovno, tj. citirate Užare-
vićeve riječi i rečenice, a nigdje ne spominjete Užarevića, ako na autorove
riječi niste stavili navodnike ni koji drugi znak citatne relacije, vi niste pa-
rafrazirali, nego ukrali tuđi tekst; vi ste – plagirali:
U kolikoj je mjeri interpretacija bila kamen kušnje za Zagrebačku književ-

noznanstvenu školu, dobro pokazuje Škrebov primjer. Kad bi se sortirali svi
Škrebovi termini i „termini“, vidjelo bi se da se oni mogu svrstati u dvije sku-
pine...
Simulacija parafraziranja: Grijeh II. Ako ispravno navodite Užarevića

kao izvor, ali preuzimate njegove riječi i sintagme kao da su vaše; ako se
ponašate kao da parafrazirate, a zapravo neobilježeno citirate, vi ne para-
frazirate, nego simulirate parafrazu, opet ste ukrali tuđi tekst, tj. plagirali:
U kolikoj je mjeri za Zagrebačku stilističku školu interpretacija bila kamen

kušnje, najbolje se vidi iz Škrebova primjera. Ako sortiramo sve Škrebove ter-
mine, vidjet ćemo da se oni mogu svrstati u dvije skupine...7
F: 7 Josip Užarević, Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književno-

sti i književnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002), 128.
Ili:
U kolikoj je mjeri za Zagrebačku stilističku školu interpretacija bila kamen kuš-

nje, najbolje se vidi iz Škrebova primjera. Ako sortiramo sve Škrebove termine,
vidjet ćemo da se oni mogu svrstati u dvije skupine... (Užarević, 2002: 128)
447

Krađa ideja i metoda: Grijeh III. Napokon, ako se više ne služite Uža-
revićevim riječima, nego njegovom idejom; ako uz tu ideju ne navedete
autorovo ime, nego je predstavljate kao svoju, riječ je opet o krađi ili pla-
gijatu. Jedina je razlika u tome što sada niste ukrali komad tuđega teksta,
nego tuđu ideju. Ali krađa je uvijek – krađa:
Zanimljivo je da se upravo Zdenko Škreb prvi spotaknuo o kamen interpre-

tacije. Činjenica da se njegovi termini mogu razvrstati u dvije skupine, jednu
koja pripada 19. i drugu koja pripada 20. stoljeću, potiče nas na razmišljanje...
5.1.5. Sažimanje i upućivanje
Što je sažimanje? Sažimanje je takav oblik susreta s tuđim tekstom u ko-

jemu se ukratko sažima ideja ili argument bez navođenja originalnih for-
mulacija i bez prepričavanja.
U nizu triju susreta s tuđim tekstovima – citiranje, parafraziranje, sa-
žimanje – to je najslabiji dokaz. Sažimanje je funkcionalno kao dodatna
informacija koja čitatelja upućuje u širi kontekst istraživanja.
Kako se sažima? Sažimanje se ne obilježuje navodnicima, jer u njemu

nema tuđih riječi. Na sažimanje se međutim obvezno upućuje u citatnica-
ma, jer je riječ o osvrtu na tuđe ideje i metode. Upućuje se u fusnotama ili
tekstnotama, ovisno o odabranome citatnom stilu, kraticom usp. Fusnote
se ugrađuju na kraju rečenice iza točke (prvi primjer), a tekstnote na kraju
rečenice ispred točke (drugi primjer).
Ako se osvrćete na Zagrebačku književnoznanstvenu školu, navedeni
članak sažet ćete, primjerice, u citatnome stilu s fusnotama:
U sklopu problematike interpretacije Užarević je sustavno obradio nastanak,

razvoj i glavne ideje Zagrebačke književnoznanstvene škole.15
15
F: Usp. Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i knji-
ževnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002), 113–134.
448

Isto sažimanje izgledat će u citatnome stilu s tekstnotama ovako:
U sklopu problematike interpretacije Užarević je sustavno obradio nastanak,

razvoj i glavne ideje Zagrebačke književnoznanstvene škole (usp. Užarević,
2002: 113–134).
Što je upućivanje? Upućivanje je najopćenitiji poziv na tuđi tekst u koje-

mu se kratko naznačuje izvor važan za temu. Citatnica dolazi neposredno
nakon spominjanja izvora ili na kraju rečenice:
Teoriju „stilskih formacija“ Flaker je izložio u istoimenoj knjizi.12
12
F: Stilske formacije (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1976).
Ili:
Teoriju „stilskih formacija“ Flaker je izložio u istoimenoj knjizi

(1976).
Kada se upućuje na više izvora, jedinice se grupiraju (v. dolje 5.2.1, Složene
fusnote i Tekstnote: Posebni slučajevi).
5.2. CITATNICE I CITATNI STILOVI
5.2.1. Citatnice
Što su citatnice? Citatnice (neologizam od lat. cito – navodim, citiranje,

citatnost) bibliografske su bilješke u kojima se donose podatci potrebni
za identifikaciju citiranih ili konzultiranih izvora. Ovdje ga koristim kao
sinonim za termine bibliografske napomene, pozivne bilješke, reference ili
uputnice.
449

Vrste citatnica. Po položaju u tekstu citatnice mogu biti:
• fusnote, podrubnice ili podtekstne citatnice – bilješke pod tekstom

• tekstnote, tekstovnice ili unutartekstne citatnice – bilješke u tekstu
• endnote, završnice ili izvantekstne citatnice – bilješke na kraju teksta
Fusnote (bilješke pod tekstom, podrubnice ili podtekstne citatnice). Ter-

min fusnota nastao je od njem. Fuss (noga, stopalo) i lat. nota (bilješka) u
značenju bilješka pod tekstom ili u podnožju teksta.
Sadržaj fusnota. Po sadržaju fusnote mogu biti:
• Bibliografske ili dokumentarne fusnote (engl. bibliographic notes, ci-

tatnice u užem smislu) – upućuju na literaturu s pomoću punih ili
skraćenih bibliografskih podataka.
• Objasnidbene ili eksplikativne fusnote (engl. content notes, citatnice
u širem smislu) – donose dodatne informacije i komentare o tekstu
koje ne pripadaju neposredno u argumentaciju.
Forma fusnota. Fusnote se sastoje od brojke iznad dijela teksta na koji

se odnosi bilješka,1 od iste te brojke ispisane ispod crte podvučene pod
tekstom te od bilješke s bibliografskim podatcima ili drugim informaci-
jama. Prvi se redak bilješke pod crtom piše s uvlakom, a ostali poravna-
no s tekstom. Raspored bibliografskih podataka i interpunkcija među
njima različiti su u različitim citatnim tradicijama i stilovima. Ovdje je
prilagođeno pisanje fusnota u Oxfordskome podstilu Chicaškoga citat-
nog stila po Turabian, 2007 (v. dolje 5.2.5. i III. 6). U fusnotama donosi
se ime i prezime u normalnome rasporedu, elementi se odvajaju zare-
zom, podatci o objavljivanju stoje u zagradama, a na kraju se piše broj
stranice bez kratice str.:
1
Za fusnote se katkad rabe i drugi termini, npr. podrubne bilješke, podrubak i sl.
450

Kao što ističe urednik zbornika, ključ je Flakerova doprinosa hrvatskoj zna-
nosti o književnosti u „policentričnosti (ili raznocentričnosti) interesa, dje-
lovanja i struktura“5.
5
F: Josip Užarević, predgovor knjizi Oko književnosti: Osamdeset godina
Aleksandra Flakera (Zagreb: Disput, 2004), 7.
O ugradbi fusnota u citatima v. dolje 5.3.1. i 5.3.2. O ugradbi fusnota u

parafrazama i sažimanjima v. gore 5.1.3. i 5.1.5
Složene fusnote. Složene su fusnote one koje donose bibliografske podatke
o više izvora ili kombiniraju bibliografske podatke i objasnidbene napo-
mene. Ako se u tekstu navodi više izvora o istoj temi, nije ih dobro raspr-
šiti u posebnim fusnotama. Bolje ih je, po prikladnu kriteriju, grupirati u
jednoj fusnoti. Jedinice se odvajaju točkom sa zarezom:
Godine 1976. u Zagrebačkoj književnoznanstvenoj školi jasno se osjetio

odmak od imanentne analize književnoga teksta.11
11
F: Usp. tri knjige objavljene te godine: Aleksandar Flaker, Proza u trape-
ricama (Zagreb: SNL, 1976); Milivoj Solar, Književna kritika i filozo-
fija književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 1976); Viktor Žmegač: Knji-
ževno stvaralaštvo i povijest društva: Književno-sociološke teme (Zagreb:
Liber, 1976).
Kada se u tekstu pojavljuju ime i prezime, u fusnoti se piše samo prezime.
Sredinom 1970-ih u Zagrebačkoj književnoznanstvenoj školi došlo je do od-

maka od imanentne analize teksta. Aleksandar Flaker uvodi pojam „proze u
trapericama“, Milivoj Solar povezuje književnu znanost i filozofiju, a Viktor
Žmegač promatra književnost u društvenom kontekstu.17
17
F: Flaker, Proza u trapericama (Zagreb: SNL, 1976); Solar, Književna
kritika i filozofija književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 1976); Žmegač:
Književno stvaralaštvo i povijest društva: Književno-sociološke teme (Za-
greb: SNL, 1976).
451

Kada se u fusnoti donose izvor i dodatne informacije ili komentari, najprije
se pišu bibliografski podatci, a zatim iza točke informacije ili komentari:
Sredinom 1970-ih Aleksandar Flaker objavio je ključnu knjigu Zagrebačke

književnoznanstvene škole Stilske formacije.19
19
F: Flaker, Stilske formacije (Zagreb: SNL, 1976). Iste godine kod istoga
izdavača objavljena je autorova knjiga Proza u trapericama u kojoj je došlo
do odmaka od imanentne stilističke analize.
Informacije i komentari u fusnotama moraju biti strogo funkcionalni.

Ako su važni za temu, bolje ih je uvrstiti u tekst. Ako su rubni u odnosu na
temu, valja razmisliti jesu li uopće potrebni.
Kada se u fusnoti donosi citat, najprije se navodi citat, a zatim podatci o
izvoru iza točke na kraju citata:
Viktor Žmegač naglasio je važnost tehničkih medija u povijesti romana.20

20
F: „Pobjeda romana utemeljena je u epohalnoj preobrazbi cijele kulture
Gutenbergovim izumom (…)“. Žmegač, Povijesna poetika romana (Za-
greb: GZH, 1987), 19.
Kraćenje fusnota. Jedna je od prednosti fusnota mogućnost kraćenja. U

različitim znanstvenim područjima postoje različiti standardi za kraće-
nje fusnota. Katkad se u fusnotama rabe samo skraćeni podatci, a puni se
donose u bibliografiji. Ako standardi za kraćenje postoje, slijedit ćete te
standarde. Ako takvi standardi ne postoje, možete primijeniti opća pravila
ili ih prilagoditi svojemu području i temi. Osnovno je pravilo: kratiti valja
funkcionalno, tako da se cjeloviti podatci mogu pronaći u bibliografiji ili
u prethodnoj punoj fusnoti.
Fusnote se mogu kratiti na dva osnovna načina: kraćenjem bibliografskih
podataka i primjenom latinskih ili domaćih kratica.
Dva su osnovna modusa kraćenja bibliografskih podataka: modus samo
autor i modus autor – naslov. U modusu samo autor citatnica sadržava
452

dva podatka: autorovo prezime i broj stranice. Ako autor ima više naslova,
u tim se jedinicama primjenjuje modus autor – naslov. U modusu autor
– naslov citatnica sadržava tri podatka: autorovo prezime, naslov i broj
stranice. Naslovi knjiga i časopisa pišu se kosim pismom, a naslovi člana-
ka i dijelova pjesničkih djela pod navodnicima bez kosoga pisma (v. dolje
5.2.5. i III. 6). Dulji se naslovi krate na razlikovne riječi ili nekoliko razli-
kovnih riječi.
1
Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti (Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba, 1987), 372.
2
Frangeš, 372.
Ili:
2
Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, 372.
Ili:
2
Frangeš, Povijest, 372.
Drugi je oblik kraćenja u fusnotama uporaba latinskih ili domaćih kratica.

Klasične su latinske kratice:
• Ibid. (ibidem – na istome mjestu, isto)

• Op. cit. (opus citatum – navedeno djelo, hrv. kratice n. dj. i nav. dj.)
• Loc. cit. (loco citato – na navedenome mjestu, hrv. kratice n. m. i
nav. mj.)
Ibid. se odnosi na isti izvor citiran u bilješci neposredno prije i istu stranicu.
Kada se u istome nizu citira isti izvor, ali različita stranica, uz ibid. se piše
broj stranice. Op. cit. odnosi se na različitu stranicu istoga izvora koji nije
citiran neposredno prije. Loc. cit. odnosi se na istu stranicu istoga izvora koji
nije citiran neposredno prije. Primjerice:
453

51
Flaker, Stilske formacije, 107.
52
Ibid.
53
Ibid., 183.
54
Žmegač, Književnost i povijest društva, 91.
55
Flaker, op. cit., 295.
56
Žmegač, loc. cit.
Taj klasični sustav kraćenja više se uglavnom ne rabi. U suvremenoj

akademskoj praksi obično se rabi samo ibid. Ako rabite kraticu ibid.,
pripazite na mehaniku: ibid. se u citatnicama piše bez kosoga pisma, a
kada dolazi s dvojnim znakovima, točka ostaje, jer je dio kratice. Ibid.
se ne rabi u citatnicama s više izvora ni na udaljenim stranicama. Umje-
sto latinske kratice ibid. u domaćim se citatnim stilovima često rabi riječ
isto. Pripazite na mehaniku: isto se u citatnicama piše bez kosoga pisma.
Nema dvojnih znakova jer to nije kratica, primjerice:
52
Isto.
53
Isto, 183.
Fusnote plus bilješke u zagradama. Fusnote se često kombiniraju s bilješ-

kama u zagradama. Bilješke u zagradama dolaze u tekstu kao i tekstnote,
ali se od njih razlikuju po vrsti podataka i interpunkciji. Treba paziti da
se dva tipa unutartekstnih citatnica ne miješaju (v. dolje Tekstnote plus
fusnote).
U nekim situacijama, osobito u raspravi ili u kontinuiranoj analizi, fus-
note bi opterećivale tekst, pa se uvode bilješke u zagradama. Neki tipovi
izvora, kao što su klasična djela, Biblija i druga sakralna djela, starija knji-
ževnost, novinski članci, pravni dokumenti, izvori u vizualnim umjetno-
stima i sl., uglavnom se navode u bilješkama u zagradama. Navode se lako
prepoznatljivi elementi, a cjelokupni se podatci donose u bibliografiji (v.
relevantne dijelove u III. 6).
U uklopljenim citatima bilješke u zagradama pišu se ispred točke, za-
reza i drugih interpunkcijskih znakova, a u izdvojenim citatima iza točke
454

kojom citat završava (v. dolje 5.3.1. i 5.3.2). Puna bilješka u zagradama ista
je kao i fusnota skraćena po modelu autor – naslov. Sadržava tri podatka
odvojena zarezima: autor, naslov, stranica:
„Pojava moderne zapravo je svijest i potreba da se hrvatska književnost

izvuče iz slijepe ulice u koju je zapala pri kraju realizma“ (Frangeš, Povijest
hrvatske književnosti, 231).
Bilješke u zagradama katkad se mogu kratiti. Tri su osnovne mogućnosti

kraćenja: samo broj stranice, autor i broj stranice te naslov i broj stranice. U
izvorima bez stranica navodi se drugi lokacijski podatak.
Kada je iz teksta jasno o kojemu je autoru riječ, kada je djelo predmet
kontinuirane analize te kada su neposredno spomenuti autor ili naslov,
dovoljno je navesti samo broj stranice.
U Povijesti hrvatske književnosti Frangeš ističe da je A. G. Matoš „...“ (238).

Nasuprot tomu autor tvrdi da je Krleža „…“ (339–340).
Kada se iz teksta ne razabire o kojemu je autoru riječ i kada se djelo citira

jednokratno, navode se autor i broj stranice:
Dok u prozi prevladava dokumentarizam, „na pozornicama nacionalnih

kazališta u prvoj polovini devedesetih često se igraju povijesne teme“ (Le-
derer, 113).
Kada se iz teksta razabire o kojemu je autoru riječ i kada se citira više djela
istoga autora, navode se naslov i broj stranice:
Po Flakeru za avangardu je karakteristična „optimalna projekcija u buduć-

nost“ (Poetika osporavanja, 66).
Kada se djelo citira često, naslov se može skratiti. Kratica se može razja-
sniti u fusnoti ili bibliografiji iza punih podataka. Oznake su različite:
citirano u tekstu kao + kratica, cit. + kratica i sl. Oznaka se navodi u ugla-
455

tim zagradama, a kratica se piše kosim pismom kao i naslov. Ako se rabi
više kratica, izrađuje se popis kratica (v. III. 2.3.6). Ostajemo kod istoga
primjera:
23
F Aleksandar Flaker, Poetika osporavanja: Avangarda i književna ljevica
(Zagreb: Školska knjiga, 1982), 55 [citirano u tekstu kao PO].
Ili: 23
Aleksandar, Flaker…. [cit. PO].
Po Flakeru za avangardu je karakteristična „optimalna projekcija u buduć-

nost“ (PO, 66).
U izvorima poput novinskih članaka, službenih dokumenata i sl., gdje au-

tor, naslov i stranica nisu bitni za identifikaciju, navode se drugi relevantni
podatci:
U rubrici Kultura tjednik Globus (27. rujna 2010) piše o „godini žena“ u
hrvatskoj književnosti.
Uporaba fusnota. Fusnote su:
• Razlikovno načelo tzv. Oxfordskoga citatnog stila.

• Najčešće se rabe u humanističkim znanostima.
• Obvezan su oblik citatnica u akademskim radovima iz humanistike.
• Budući da donose potpune bibliografske podatke, mogu stajati sa-
mostalno, a u chicaškoj verziji Oxfordskoga stila vežu se uz biblio-
grafiju.
Fusnote se katkad rabe u umjetnosti. One tada nemaju argumentacijsku,

nego estetsku funkciju. Tako je, primjerice, T. S. Eliot u poemi Pusta
zemlja (1922) naveo na kraju poeme fusnote s točnim bibliografskim po-
datcima o citiranim izvorima. Bilo je to avangardno očuđenje citatnoga
dijaloga s europskom kulturnom tradicijom.
456

Prednosti fusnota. Fusnote su najstariji i najsloženiji oblik citatnica. Pred-
nosti su fusnota:
• Preglednost – čitateljice i čitatelji mogu se lako informirati o litera-

turi, bez traženja podataka u bibliografiji.
• Ekonomičnost – uporabom kratica kod ponovljenih izvora pridono-
se uštedi prostora bez gubitka informacija.
• Informativnost – fusnote su idealan prostor za donošenje dodatnih
informacija koje bi mogle opteretiti tijelo teksta, a potrebne su kao
širi kontekst razumijevanja i argumentacije.
• Osobito su korisne ako je riječ o nepoznatoj literaturi ili novootkri-
venoj građi, na koju je vrijedno upozoriti, o terminološkim proble-
mima vezanim uz temu i sl.
• Praktičnost – danas se unose lako jer postoje računalni programi za
oblikovanje i numeraciju.
Mane fusnota. Glavna je mana fusnota – duljina. Nije dobro ako se fus-
note protežu na dvije ili više stranica jer to raspršuje pozornost i može biti
kontraproduktivno u razumijevanju i praćenju argumentacije. Duge su
fusnote opravdane samo u tekstovima iz klasičnih tema, gdje se donosi
nepoznata ili skrivena građa (npr. u kritičkim izdanjima Aristotela, u Cur-
tiusovoj knjizi Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje i sl.). Ako
imate puno građe i ako vaša argumentacija zahtijeva dulja razjašnjenja, ra-
bite radije bilješke na kraju teksta (v. dolje Bilješke na kraju teksta).
Tekstnote (bilješke u tekstu, tekstovnice ili unutartekstne citatnice). Ter-

min tekstnote nastao je po analogiji s terminom fusnote (lat. textus + nota,
engl. parenthetical references, in-text references, parenthetical citations, pa-
renthetical notes), lako se uklapa u hrvatski jezik i točno opisuje ono na što
se odnosi. U širem smislu tekstnote su sve bibliografske bilješke u zagra-
dama kojima se u sklopu teksta upućuje na citiranu ili konzultiranu litera-
turu. Razlikuju se dva osnovna tipa tekstnota: tekstnote u Harvardskome
457

citatnom stilu i unutartekstne bilješke u zagradama u bilo kojemu citat-
nom stilu. Kako bi se uočila ta razlika, ovdje rabim dva termina za dva tipa
unutartekstnih citatnica: termin tekstnote za pozivne bilješke ili „uputni-
ce“ u Harvardskome citatnom stilu i termin bilješke u zagradama za druge
načine pozivanja i upućivanja na literaturu u tekstu.
Tekstnote se razlikuju od bilježaka u zagradama po vrsti podataka i inter-
punkciji (v. gore Fusnote plus bilješke u zagradama). Budući da je u oba tipa
unutartekstnih citatnica riječ o citatnicama u zagradama u tekstu, tekstnote
i bilješke u tekstu ugrađuju se u tekst na isti način. Pišu se neposredno iza di-
jela teksta na koji se odnose. Ovdje je prilagođeno pisanje tekstnota u Har-
vardskome citatnom podstilu Chicaškoga citatnog stila po Turabian, 2007.
(v. dolje 5.2.5. i III. 6). O ugradbi tekstnota u citatima v. dolje 5.3.1. i 5.3.2.
O ugradbi tekstnota u parafrazama i sažimanjima v. gore 5.1.3. i 5.1.5.
Sadržaj i forma tekstnota. Harvardske tekstnote (dalje tekstnote) sadrža-
vaju tri podatka:
• prezime autora ili autorice

• godinu
• broj stranice
Mogu se pisati na različite načine, ovisno o prihvaćenim konvencijama:
(Frangeš, 1987: 241)
(Frangeš 1987: 241)
(Frangeš 1987, 241)
U ovoj je knjizi odabran prvi modus sa zarezom iza imena. Tekstnota se

sastoji od tri ravnopravna bibliografska podatka, pa je logično svaki poda-
tak odvojiti interpunkcijom.
Posebni slučajevi. Ako dva autora imaju isto prezime, piše se prije prezime-
na inicijal imena:
458

(S. Novak, 1968: 71)
(S. P. Novak, 1997: 171)
Kada je riječ o više od tri autora, piše se prvo prezime i kratica et al. ili i dr.
običnim pismom, a sva se imena navode u popisu literature:
(Mihanović i dr., 1993: 14)
Ako je isti autor objavio dva ili više naslova u istoj godini, jedinice se obi-
lježuju malim slovima abecede priljubljeno uz godinu:
(Pavličić, 2010a: 43)
(Pavličić, 2010b: 143)
Kada se autor neposredno spominje u tekstu, tekstnota se piše bez auto-

rova imena:
U Povijesti hrvatske književnosti Ivo Frangeš piše… (1987: 391).
Kada se navodi više izvora, imena se nižu abecednim redom, kronološki

ili po važnosti te odvajaju točkom sa zarezom. U sljedećemu primjeru
sve su knjige objavljene iste godine, a kako su dvojica autora te godi-
ne objavila po dva naslova, citirani naslovi obilježeni su prvim slovom
abecede:
Sredinom 1970-ih Zagrebačku je školu obilježio otklon od stilističke anali-

ze (Flaker: 1976a; Solar: 1976a; Žmegač: 1976).
Kada se općenito upućuje na izvor ili sažima, ne navodi se broj stranice:
(Žmegač: 2006)
459

Kada se izvor uzastopce citira, iza prve citatnice navodi se samo broj
stranice:
Po Frangešu Matoš je „…“ (1987: 238), dok je Krleža „…“ (339–340).
O drugim posebnim slučajevima u citatnome sustavu tekstnote – literatura

v. III. 6.
Tekstnote plus fusnote. Ako se u citatnome stilu s tekstnotama donosi
važna informacija ili bitan komentar, rabi se fusnota. Ako se u fusnoti
citira ili poziva na izvor, unutar fusnote rabi se tekstnota, a ne bilješka u
zagradama. Tekstnote se u istome tekstu ne smiju miješati s bilješkama
u zagradama (v. gore Fusnote plus bilješke u zagradama).
U sustavu s tekstnotama neispravna je fusnota s bilješkom u zagradama:
25
Flaker je primijetio da se stilske formacije, paradoksalno, najbolje mogu
proučavati „na – književnim epigonima“ (Stilske formacije, 24).
Ispravna je fusnota s tekstnotom:
25
Flaker je primijetio da se stilske formacije, paradoksalno, najbolje mogu
proučavati „na – književnim epigonima“ (1976: 24).
Uporaba tekstnota. Tekstnote su:
• Razlikovno načelo tzv. Harvardskoga citatnog stila.

• Česte su u prirodnim i društvenim znanostima.
• Mogu se kombinirati s objasnidbenim fusnotama. Tada su primje-
njive u akademskim radovima iz humanistike.
• Vežu se uz popis literature, gdje se donose svi potrebni bibliografski
podatci.
460

Prednosti tekstnota. Prednosti su tekstnota:
• Kratkoća – donose se samo bitni podatci.

• Nema mogućnosti za raspršivanje u podatcima i informacijama.
• Mogu se kombinirati s fusnotama.
Mane tekstnota. Mane su tekstnota – nepreglednost i nepraktičnost. Tekst

prošaran većom količinom tekstnota može se pretvoriti u nečitku arabe-
sku, a da bi se došlo do punih podataka o literaturi, valja prekinuti čita-
nje i potražiti podatke u popisu literature. U akademskim se radovima
iz humanistike preporučuje uporaba fusnota (v. gore Prednosti fusnota).
One omogućuju dodatne informacije o literaturi bez narušavanja čistoće
osnovnoga teksta. U kombinaciji s bilješkama u zagradama fusnote su po-
godne za kontinuiranu raspravu o tekstu i analizu teksta. Ako u akadem-
skim radovima iz humanistike želite rabiti tekstnote, njihovu uporabu
trebate dogovoriti s mentoricom ili mentorom, ovisno o temi i običajima
na pojedinome polju.
U ovoj knjizi tekstnote su primijenjene s jedne strane zato što naglasak
nije na raspravi s pozivima na literaturu, nego na izlaganju utvrđenih re-
toričkih i akademskih standarda. S druge strane tekstnote su omogućile
sažeto upućivanje na izvore iz kojih su uzimani primjeri.
Bilješke na kraju teksta (endnote, rubnice, završnice ili izvantekstne ci-

tatnice) bibliografske su bilješke koje se, kao što kaže sam termin, nalaze
na kraju teksta. Termin endnote (engl. end + note) dolazi iz univerzalnoga
jezika virtualnoga pisma – engleskoga. Kao što je termin fusnote znak Gu-
tenbergove ere, tako je termin endnote u malome segmentu dokumentacij-
ske terminologije znak Microsoftove ere. Ne uklapa se u hrvatski jezik, pa
ovdje radije rabim termin bilješke na kraju teksta.
Sadržaj i forma bilježaka na kraju teksta. Bilješke na kraju teksta isti su tip
citatnica kao i fusnote. Jedina je razlika u tome što ne dolaze pod tekstom,
nego na kraju teksta. Ako je riječ o knjizi sastavljenoj od samostalnih di-
jelova, bilješke na kraju teksta mogu doći iza svakoga poglavlja ili na kraju
461

knjige. Naslovljuju se riječju Bilješke ili Napomene (v. III. 2.3.15). U ovome
se priručniku o njima posebno ne govori, jer su po svemu, osim po položa-
ju, iste kao i fusnote.
Prednosti i mane bilježaka na kraju teksta. Bilješke na kraju teksta spajaju
prednosti fusnota i osnovnu manu tekstnota. Mogu donositi i bibliograf-
ske podatke i druge informacije, ali do tih podataka i informacija čitate-
ljice i čitatelji ne dolaze na istoj stranici u procesu čitanja, nego moraju
listati knjigu i tako prekinuti čitanje. U knjigama sastavljenim od samo-
stalnih dijelova te u zbornicima radova bilješke na kraju teksta standardan
su oblik bibliografske dokumentacije. Pogodne su i u tekstovima s puno
građe i dodatnih informacija.
5.2.2. Bibliografske jedinice u klasičnim izvorima
Što su bibliografske jedinice? Bibliografske jedinice funkcionalan su

opis identifikacijskih podataka potrebnih za prepoznavanje i lokaciju ti-
skanih, rukopisnih i mrežnih izvora: knjiga, članaka, dokumenata, vide-
omaterijala i online materijala. Susreću se na svim razinama znanstvene
dokumentacije, od klasičnih bibliotekarskih kataloga do radne i konačne
bibliografije ili popisa literature.
Bibliografske jedinice i citatnice. Bibliografske jedinice sadržavaju sve

podatke potrebne za identifikaciju izvora. Bibliografske napomene ili ci-
tatnice (fusnote, tekstnote i bilješke na kraju teksta) bibliografske su je-
dinice u širemu smislu. One mogu (fusnote i bilješke na kraju teksta), ali
ne moraju imati sve identifikacijske elemente (tekstnote). Stoga fusnote
i bilješke na kraju teksta mogu stajati samostalno, a tekstnote ne mogu.
Bibliografske su jedinice osobne iskaznice svih vrsta izvora – temelj bibli-
ografije i popisa literature.
Minimalni podatci u bibliografskoj jedinici. Bibliografske jedinice od-

govaraju na pet osnovnih pitanja:
462

• TKO je napisao, uredio ili preveo tekst?
• ŠTO je napisao, tj. pod kojim naslovom?
• GDJE je to objavio?
• TKO je to objavio?
• KADA se to dogodilo?
Stoga su minimalni podatci u bibliografskoj jedinici:
• autor
• naslov
• mjesto
• izdavač
• godina
Ti su podatci univerzalni, a ono što se od teksta do teksta razlikuje načini

su navođenja bibliografskih podataka, broj podataka, njihov raspored u
bibliografskoj jedinici te ulančivanje u citatne stilove i podstilove.
5.2.3. Citiranje elektroničkih izvora
Uz klasične izvore i klasične bibliografske jedinice danas se sve više susre-

ćemo s elektroničkim izvorima i elektroničkim bibliografskim jedinicama.
Dvije su osnovne vrste elektroničkih izvora: mrežni izvori (elektronički
tekstovi dostupni na internetu, online) i drugi elektronički mediji (DVD,
CD-ROM i sl.).
Mrežni izvori. Po načinu pojavljivanja na internetu mrežni se izvori mogu

podijeliti u dva tipa: mrežni tekstovi u užem smislu i mrežni izvori u širem
smislu (usp. Turabian, 2007: 138–139). Ta je podjela primijenjena i u po-
sebnim slučajevima ovdje predloženih dvaju citatnih stilova (v. III. 6).
Mrežni tekstovi u užem smislu virtualni su oblici klasičnih vrsta tiska-
noga teksta. Umjesto u tiskanome obliku tekstovi se pojavljuju u vir-
463

tualnome obliku, pa postoje online knjige, online članci u časopisima,
zbornicima i novinama, online doktorske disertacije, online dokumenti
i sl. Bibliografske jedinice mrežnih tekstova sadržavaju sve elemente za
tiskane tekstove (autor, naslov, izdavač, godina i sl.) uz dodatak novoga
elementa bitnoga za elektroničke izvore – lokacijske oznake ili mrežne
adrese URL (akronim za engl. Uniform Resource Locator) i datuma pri-
stupa dokumentu. Osnovni su elementi za bibliografske jedinice mrež-
nih tekstova:
• autor • godina
• naslov • URL
• izdavač • datum pristupa
Mrežni izvori najčešće imaju naveden URL, pa ga treba samo pažljivo pre-
slikati i unijeti iza standardnih podataka (v. III. 6.1.7, URL i drugi načini
lociranja elektroničkih izvora). Ako umjesto URL-a postoji druga iden-
tifikacijska oznaka (npr. DOI – Digital Object Identifier), navodi se ta
oznaka. Budući da su mrežni izvori nestabilni, obvezno se navodi datum
pristupa izvoru. Kako se u bibliografskome opisu elektroničkih izvora
mogu pojaviti i druge oznake vremena, datum pristupa izvoru uvodi se
natuknicama posjećeno, pristup i sl. Budući da taj podatak uvijek dolazi na
kraju niza podataka, u nekim se stilovima radi ekonomije prostora navodi
samo datum. Tako je u ovoj knjizi.
U mrežne tekstove u širem smislu pripadaju online projekti i baze poda-
taka, institucionalne ili osobne stranice na mreži (web site), elektronička
pošta (e-mail) i sl. Ti izvori nemaju uobičajene podatke o publikaciji, pa
se uz URL i datum pristupa moraju brižljivo opskrbiti sa što više infor-
macija.
Drugi elektronički mediji. Mediji poput CD-ROM-a, DVD-a i sl. sta-

bilniji su nego mrežni izvori. Stoga su i bliži klasičnomu tipu citiranja, naj-
češće knjiga. Uz uobičajene podatke o publikaciji bibliografske jedinice
sadržavaju natuknicu o mediju.
464

Etički kodeks citiranja elektroničkih medija. Kulturna mijena na pri-
jelomu 20. i 21. stoljeća nigdje nije bila tako vidljiva kao u nastupu vir-
tualnoga pisma. Citiranje je u kulturi tiskovnoga pisma bilo pouzdano:
postojali su čvrsti izvori iza kojih su stajali autori, izdavači i urednici.
Znalo se točno tko citira, koga citira i što citira. Sve se to promijenilo
s dolaskom novoga pisma i nove aleksandrijske knjižnice – interneta.
Mrežni su izvori lako dostupni. Da biste došli do literature, ne morate se
maknuti iz vlastite sobe. Za zlatnim runom ideja možete ploviti na bilo
kojemu ekranu: u knjižnici, u internetskom kafiću, na mobitelu. Isto-
dobno, mrežni su izvori vrlo nestabilni. Mogu se lako stvarati, ali i lako
mijenjati i brisati. Promjene se odigravaju često bez ikakve naznake da
je do njih došlo. Ne postoji standard koji bi točno naznačio opseg pro-
mjena. Dokumenti se mogu pojaviti u više verzija bez naznake koja je
vjerodostojna. Tekstovi se često pojavljuju bez autorova imena, pa im se
i na taj način smanjuje vjerodostojnost, jer nisu pokriveni nikakvim au-
toritetom. Napokon, ni URL nije stabilan. Može se promijeniti nakon
nekoliko mjeseci, tjedana ili čak sljedećega dana. Sve to izaziva tehničke
teškoće u citiranju literature, te otvara etička pitanja o mogućnostima
manipulacija.
Stoga je već danas izgrađen nepisani citatni kodeks elektroničkih izvo-
ra. Izdvojit ću sedam osnovnih pravila:
• Postupajte vrlo oprezno s mrežnim izvorima.

• Ako postoji više verzija, držite se najstabilnijih.
• Ako isti tekst postoji u virtualnome i klasičnome obliku, izaberite
klasični oblik ili pomno usporedite virtualni i klasični izvor.
• Pazite na vjerodostojnost izvora.
• Citirajte uvijek samo onu verziju koju ste konzultirali.
• Dosljedno primijenite odabrani citatni stil.
• Budite svjesni etičkih rizika i posljedica online citiranja.
465

Ne trebate se plašiti novih medija i elektroničkih izvora. Trebate se samo
pridržavati etičkoga kodeksa citiranja tih izvora. Internet je vaša Kirka –
lako vas može zavesti na krivo citiranje, na svjesnu krađu ili nesvjesno pla-
giranje. Vi ste međutim Odisej (muškoga ili ženskoga roda). Koristit ćete
se svim čarima brzoga pretraživanja literature i njezine božanske dostu-
pnosti, ali ćete pomno paziti na autorstvo i izvornik. Pravilnim citiranjem
odoljet ćete prelijepoj Kirki. I vi ćete nakon svih avantura sretno stići na
svoju Itaku. To se osobito odnosi na doktorsku disertaciju. S obzirom na
ubrzanje vremena umjesto dvadeset godina trebat će vam za pisanje dok-
torske disertacije oko dvije godine. Ali sve to ne bi imalo smisla da vas na
Itaki ne čeka Penelopa – prava poštena znanost. Ta je znanost jamac vašega
sretnog putovanja nemirnim morem literature, osobito elektroničke. Toj
Penelopi morate biti vjerni.
5.2.4. Bibliografija i literatura
Termini bibliografija i literatura djelomični su sinonimi: označuju popis

izvora upotrijebljenih pri izradi znanstvenoga rada. Razlikuju se po op-
segu i načinu prezentacije građe. Vežu se uz stilove citiranja, pa se i bi-
bliografski podatci pišu na različite načine, ovisno o citatnim stilovima
i njihovim varijacijama. U bibliografiji i literaturi titule se ne pišu. Bibli-
ografija i literatura dolaze kao poseban dio strukture teksta u završnome
rubu akademskoga rada (v. II. 2.3.16).
Što je bibliografija? Bibliografija je širi pojam od literature. To je popis

ukupne relevantne literature bez obzira na to jeste li se služili tom literatu-
rom ili niste. Razlikovno je načelo Oxfordskoga citatnog stila s fusnotama
(v. dolje 5.2.5).
Abecedni niz po autorima. Bibliografija je najčešće popis ukupne relevant-
ne literature složen abecednim redom po autorovu prezimenu. Prezime se
od imena odvaja zarezom po načelu inverzije. Ako isti autor ima dva ili više
naslova, jedinice se nižu abecednim redom po naslovima. U tome slučaju
466

autorovo se ime može izostaviti i zamijeniti grafičkom oznakom. Jedna
je od grafičkih oznaka za izostavljeno ime trostruka crta (usp. Turabian,
2007: 148–149).
Žmegač, Viktor, ur. Geschichte der deutschen Literatur vom 18.

Jahrhundert bis zur Gegenwart, 3 Bde. Königstein i Frankfurt
am Main: Athenäum Verlag, 1978–1984.
____. Književnost i zbilja. Zagreb: Školska knjiga,
1982.
____. Krležini evropski obzori: Djelo u komparativnom
kontekstu. Zagreb: Znanje, 1986.
____. Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemačke kulture.
Zagreb: Matica hrvatska, 2006.
____. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafički zavod
Hrvatske, 1987.
____. Težišta modernizma. Od Baudelairea do ekspresionizma.
Zagreb: Liber, 1986.
Ako izvor ima više autora, uvršćuje se u abecedni niz po prezimenu prvoga
autora. U kolektivnim i anonimnim djelima redalica je naslov.
Autorske bibliografije. Autorske bibliografije donose popis radova pojedi-
ne autorice ili autora, najčešće po kronologiji ili vrstama radova (knjige,
članci u različitim tipovima publikacija, novinski članci, medijski nastupi
i sl.). Ako se odabere koji drugi kriterij, to valja u bilješci razjasniti.
Kategorizirane bibliografije. U duljim bibliografijama jedinice su često
raspoređene u grupe. Kriteriji klasifikacije mogu biti vrste izvora po tipu
publikacije ili uporabe (primarna literatura ili izvori u užem smislu, sekun-
darna literatura i sl., u ovoj knjizi, primjerice, literatura i izvori iz kojih su
uzimani primjeri), po područjima i poljima (u složenoj temi Postmoderna
izvori se mogu kategorizirati Filozofija, Društvene znanosti, Teorija knji-
ževnosti, Arhitektura, Likovne umjetnosti i povijest umjetnosti, Glazba, ples
i druge umjetnosti), po medijskim oblicima (u bibliografiji kantautorske
poezije izdvojiti se mogu rukopisi, tiskane knjige, ploče i sl.). Kategorizi-
rane bibliografije mogu biti jedinstvene s unutarnjom podjelom ili posve
467

odijeljene. Svaka se klasifikacijska jedinica posebno naslovljuje i, ako tre-
ba, uvodi razjašnjenjem klasifikacijskoga kriterija.
Izostavljanje izvora. Iz bibliografije se mogu izostaviti općepoznati pri-
ručnici, enciklopedije i rječnici, Biblija i druga sakralna djela, klasična,
srednjovojekovna i ranonovovjekovna djela, novinski članci, osobna ko-
munikacija, tekstovi s mrežnih blogova i elektroskupnica, vizualni izvo-
ri, televizijske emisije, javni dokumenti i sl. (v. navedene izvore u III. 6).
Što je literatura? Literatura je uži pojam od bibliografije. To je popis

isključivo onih djela koja su upotrijebljena u znanstvenome radu, bilo
da su citirana bilo konzultirana. U monografijama i višim akademskim
radovima (diplomski radovi, magistarske teze, doktorske disertacije)
navodi se sva relevantna literatura za temu, uključujući opću literaturu
poput enciklopedija, leksikonskih priručnika, rječnika i sl. Kao i u bibli-
ografiji, neki se izvori mogu izostaviti. Literatura je razlikovno načelo i
obvezan dio Harvardskoga citatnog stila s tekstnotama (v. dolje 5.2.5).
Budući da tekstnote ne donose pune podatke, obvezno se vežu uz popis
literature.
Literatura je, kao i bibliografija, abecedni niz izvora po autorovu pre-
zimenu. Neka su načela nizanja ista kao u bibliografiji, a neka različita.
Načela su nizanja ista kada izvor ima više autora (uvršćuje se pod prezime-
nom prvoga autora) ili kada nema autora (za kolektivna i anonimna djela
redalica je naslov). Budući da u Harvardskome citatnom stilu u literaturi
iza autorova imena ne dolazi naslov, nego godina, nizanje se u nekim slu-
čajevima razlikuje od nizanja u bibliografiji.
Ako isti autor ima dva ili više naslova, jedinice se nižu po kronologiji.
Ako je autor iste godine objavio dva ili više naslova, naslovi se nižu po abe-
cedi, a uz godinu se priljubljuju mala slova abecede:
Žmegač, Viktor, ur. 1978–1984. Geschichte der deutschen Literatur

vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, 3 Bde. Königstein i
Frankfurt am Main: Athenäum Verlag.
468

____. 1982. Književnost i zbilja. Zagreb: Školska knjiga.
____. 1986a. Krležini evropski obzori: Djelo u komparativnom
kontekstu. Zagreb: Znanje.
____. 1986b. Težišta modernizma. Od Baudelairea do
ekspresionizma. Zagreb: Liber.
____. 1987. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafički zavod
Hrvatske.
____. 2006. Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemačke kulture.
Zagreb: Matica hrvatska.
Važnost bibliografije i literature. Bibliografija i literatura temeljni su

oblik retoričkoga okvira u akademskome pismu. To je moćna strategija
memorije kulture i autoriteta akademskoga diskursa. Bibliografija i litera-
tura osobna su iskaznica svakoga znanstvenog teksta. To je vidljiv dokaz
o temeljitosti vlastitoga rada, garancija etičnosti citiranja i doprinos struci
i njezinu razvoju. Istodobno bibliografija i literatura znak su priznavanja
čitatelja, kojemu se pruža uvid u carstvo znanja na određenome području,
pa mu se tako pruža prilika da provjeri uvjerljivost argumentacije i sam se
uključi u daljnja istraživanja.
5.2.5. Citatni stilovi
Što su citatni stilovi? Citatni su stilovi tehnike pisanja citatnica i bibli-

ografskih jedinica. Navođenje literature ima dugu tradiciju na različitim
područjima znanja, pa su se razvile brojne tehnike citiranja i brojni citatni
stilovi.
Najpoznatiji su citatni stilovi:
• Oxfordski stil
• Harvardski stil
469

Oxfordski citatni stil (fusnote – bibliografija ili autor – naslov)
Razlikovni elementi. Razlikovni su elementi Oxfordskoga citatnog stila:
• u tekstu fusnote ili podtekstne citatnice

• na kraju teksta bibliografija
• poredak jedinica u bibliografiji: autor – naslov
Frangeš, Ivo. Povijest hrvatske književnosti...
Uporaba. Oxfordski je stil češći u humanističkim znanostima. Akademski

radovi iz humanistike načelno se pišu u Oxfordskome stilu ili u kojoj dru-
goj kombinaciji s fusnotama. Fusnote su idealan prostor za dodatna razjaš-
njenja i podatke, koji su u humanistici potrebni kako bi se tema razvila bez
opterećivanja osnovnoga teksta (v. gore 5.2.1, Prednosti fusnota).
Temeljni model. Temeljni je model Oxfordskoga stila:
• Bibliografski podatci donose se u fusnotama – citatnicama u pod-

nožju teksta.
• Iznad navodnika, koji obilježuju kraj citata, u osnovnome se tekstu
upisuje arapska brojka (o mehanici pravopisnih znakova i citatnica v.
dolje 5.3.1. i 5.3.2).
• Broj fusnote ponavlja se ispod crte u podnožju teksta.
• Uz broj bilješke u podnožju teksta ispisuju se bibliografski podatci.
• Brojevi se fusnota nižu do kraja teksta.
• Ako je tekst velik ili ima veći broj bibliografskih uputa, fusnote se
mogu podijeliti po poglavljima.
• Treba paziti da niz brojeva u tekstu odgovara broju fusnota pod
tekstom.
• Na kraju članka, knjige ili studentske akademske proze dolazi biblio-
grafija.
470

• Bibliografske jedinice u bibliografiji počinju autorovim imenom i
naslovom. Odatle naziv za citatne podstilove zasnovane na Oxford-
skome stilu: autor – naslov.
• Treba paziti da su sve bibliografske jedinice iz fusnota uvrštene u
bibliografiju.
• Postoje brojne verzije Oxfordskoga stila u različitim citatnim podsti-
lovima, ovisno o znanstvenome području, časopisu u kojemu se tekst
objavljuje, instituciji, tradiciji i sl.
Prednosti. Prednosti su Oxfordskoga citatnog stila s fusnotama:
• laka preglednost literature

• čistoća osnovnoga teksta
• mogućnost uvođenja dodatnih podataka (objasnidbene i proširbene
napomene)
• skraćivanje teksta zbog smanjenoga fonta pisma, kraćenja podataka i
uporabe kratica: ibid., i dr., usp. i sl.
• računalni programi koji automatski upisuju fusnote
Harvardski citatni stil (tekstnote – literatura ili autor – godina)
Razlikovni elementi. Razlikovni su elementi Harvardskoga citatnog stila:
• u tekstu unutartekstne citatnice ili tekstnote

• na kraju teksta popis literature
• poredak jedinica u literaturi: autor – godina
Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti...
Uporaba. Harvardski je stil češći u prirodnim i društvenim znanostima te

u žanrovima i tekstovima gdje nema puno osvrta na literaturu (primjerice,
471

u ovoj knjizi). Može se rabiti i u doktorskim disertacijama iz humanistike,
ali tada u kombinaciji s fusnotama (v. gore 5.2.1, Prednosti tekstnota).
Temeljni model. Temeljni je model Harvardskoga citatnog stila:
• Nakon rasprave o literaturi, ključne riječi ili citata u tekstnoti se

navode autorovo ime, godina i stranica. Odatle naziv za citatne
podstilove zasnovane na Harvardskome stilu: autor – godina.
• Moguća je različita interpunkcija u prezentaciji podataka u tekstnoti
(v. gore 5.2.1, Sadržaj i forma tekstnota). Ovdje je odabran modus:
(Frangeš, 1987: 351)
• Puni bibliografski podatci donose se u popisu literature.
• Tekstnote nikada ne dolaze samostalno. Obvezno se vežu uz popis
literature, gdje se donose puni podatci.
• Ako se autorovo ime spominje neposredno prije citatnice, u teks-
tnoti se navode samo godina i broj stranice (v. gore 5.2.1, Tekstnote:
Posebni slučajevi te dolje 5.3.1. i 5.3.2).
Prednosti i problemi. Harvardski stil s tekstnotama:
• Pogodan je za onaj tip rada u kojemu nema puno osvrta na literaturu.

• U čistome obliku, bez fusnota, neprimjeren je za pisanje akadem-
skih radova u humanistici, jer tu uvijek postoji potreba za dodatnim
razjašnjenjima.
• Ako se odabere u akademskim radovima iz humanistike u bilo kojoj
inačici, kombinira se s fusnotama.
• Valja paziti da je ono na što se upućuje u zagradama izloženo sažeto i
komentirano vlastitim riječima.
• Prije tekstnote treba navesti ključnu riječ ili kraći citat kako bibli-
ografska jedinica ne bi ostala visjeti u zraku kao prazan ukras dvoj-
bene erudicije.
472

• U prirodnim znanostima, gdje je riječ o eksperimentalnim istraživa-
njima i navođenju brojnih podataka u osnovnome tekstu, Harvard-
ski stil citiranja može učiniti tekst nepreglednim, pa se često primje-
njuju varijacije i kombinacije (npr. Vancouverski brojevni sustav u
biologiji i medicini, v. dolje).
Najpoznatiji citatni stilovi. Mnoga sveučilišta, časopisi i izdavačka poduze-

ća imaju vlastita pravila za citiranje, koja su obvezna za sve sudionike u znan-
stvenome pogonu. Snaga znanstvene zajednice očituje se, među ostalim, u
postojanju citatnoga stila te u moći da se taj stil prihvati kao obvezan.
Dva temeljna citatna stila, Oxfordski i Harvardski, razrađena su u raz-
ličitim prilagodbama poput: ACS (American Chemical Society style),
APA style (American Psychological Association style), ASA style (Ame-
rican Sociological Association style), The Chicago Manual of Style, Har-
vard referencing, MLA style (Modern Language Association), Vancouver
system itd.
Vancouver system. Vancouverski je sustav, primjerice, podstil Harvardsko-
ga stila. Rabi se u medicinskim časopisima, biologiji i drugim prirodnim
znanostima. Razrađen je u pravilima The Uniform Requirements for Manu-
scripts Submitted to Biomedical Journals, predloženim 1978. u kanadskome
gradu Vancouveru, po kojemu je i dobio ime. U tome stilu citatnice su ozna-
čene arapskim brojem po redu pojavljivanja u tekstu (1), (2) itd. Ista citatni-
ca u tekstu uvijek ima isti broj. Potpune jedinice sa svim podatcima nalaze
se u popisu literature na kraju članka ili na kraju knjige istim redoslijedom
kao i u tekstu. Snalaženje u bibliografiji u tome je stilu katkad otežano jer
se jedinice pojavljuju pod brojevima, a ne po abecedi. Varijanta je toga stila
da se jedinice u tekstu nižu redoslijedom brojeva, a u popisu literature po
abecedi. U humanističkim znanostima taj se stil primjenjuje rijetko.
Chicago Manual of Style. Gotovo svi citatni stilovi njeguju jedan od os-
novnih stilova, Harvardski ili Oxfordski, u specifičnim inačicama i podina-
čicama. Iznimka je Chicaški stil. Taj je stil demokratičan po temeljnoj ideji.
On predlaže dva paralelna citatna podstila u općim i posebnim slučajevima.
473

Prednosti su Chicago Manual of Style:
• Donosi oba citatna stila kao dva paralelna razrađena podstila.

• Sličan je domaćim tradicijama.
• Lako se prilagođuje hrvatskim pravopisnim rješenjima.
Upravo zbog te činjenice u ovoj sam knjizi odabrala Chicaški stil kao pred-
ložak za izradu dvaju temeljnih stilova citiranja. To su:
Stil I. Fusnote – bibliografija ili autor – naslov

Stil II. Tekstnote – literatura ili autor – godina
Prvi je stil varijanta Oxfordskoga, a drugi varijanta Harvardskoga citat-

nog stila.
Tablica dvaju citatnih stilova: Opći modeli. Ovdje se donosi prva, mala
tablica općih modela dvaju citatnih stilova. Tablica je nastala prilagodbom
Chicaškoga stila po priručniku Turabian, 2007. Posebni slučajevi i iznim-
ke obrađeni su u drugoj, velikoj tablici (v. III. 6).
U stilu fusnote (F) – bibliografija (B) slovo F odnosi se na oblik pod-
tekstne citatnice ili fusnote, a slovo B na oblik bibliografije. Budući da se
bilješke na kraju teksta, izvantekstne ili završne citatnice pišu isto kao fus-
note, za taj se oblik citatnica ne navode posebni primjeri. Brojevi fusnota
u primjerima odabrani su nasumce.
U stilu tekstnote (T) – literatura (L) slovo T odnosi se na oblik unutar-
tekstne citatnice ili tekstnote, a slovo L na oblik literature.
Tablica prikazuje opće modele za knjige i časopise (tiskane i online).
Modeli se sastoje od obrasca i primjera. U obrascima su prikazani vrsta
i raspored elemenata, interpunkcija i tipografija. Poveznice i kratice koje
se stvarno pojavljuju u citatnicama obilježene su u obrascima zasjenjeno.
XX označuje broj stvarno citiranih stranica, a YY raspon stranica cijeloga
članka ili dijela knjige. Za više primjera, informacija i razjašnjenja o različi-
tim izvorima konzultirajte tablicu u III. 6.
474

CITATNI STIL I. CITATNI STIL II.
FUSNOTE (F) – TEKSTNOTE (T) –
BIBLIOGRAFIJA (B) LITERATURA (L)
KNJIGE
1. Pojedinačni autor ili urednik
Pojedinačni autor:
F: Broj fusnote. Autorovo L: Autorovo Prezime, autorovo

Ime i Prezime, Naslov knjige: Ime. Godina. Naslov knjige:
Podnaslov knjige (Mjesto: Podnaslov knjige. Mjesto:
Izdavač, godina), XX–XX. Izdavač.
B: Autorovo Prezime, autorovo T: (Autorovo Prezime, godina:

Ime. Naslov knjige: XX–XX)
Podnaslov knjige. Mjesto:
Izdavač, godina.
Primjer:
11
F: Viktor Žmegač, Od Bacha L: Žmegač, Viktor. 2006. Od
do Bauhausa: Povijest njemačke Bacha do Bauhausa: Povijest
kulture (Zagreb: Matica njemačke kulture. Zagreb:
hrvatska, 2006), 307–309. Matica hrvatska.
B: Žmegač, Viktor. Od Bacha do T: (Žmegač, 2006: 307–309)

Bauhausa: Povijest njemačke
kulture. Zagreb: Matica
hrvatska, 2006.
475

Urednik umjesto autora:
F: Broj fusnote. Urednikovo L: Urednikovo Prezime, ured-

Ime i Prezime, ur., Naslov nikovo Ime, ur. Godina…
knjige…
B: Urednikovo Prezime, uredni- T: (Urednikovo Prezime,

kovo Ime, ur. Naslov knjige… godina: XX–XX)
Primjer:
7
F: Josip Užarević, ur., L: Užarević, Josip, ur. 2008…
Romantizam i pitanje
modernoga subjekta…
B: Užarević, Josip, ur. Romantizam T: (Užarević, 2008: 308)

i pitanje modernoga subjekta…
2. Više autora
Dva autora:
F: Broj fusnote. Ime i Prezime L: Prezime 1. autora, Ime 1.

1. autora i Ime i Prezime autora i Ime i Prezime 2.
2. autora, Naslov knjige: autora. Godina. Naslov
Podnaslov knjige (Mjesto: knjige: Podnaslov knjige.
Izdavač, godina), XX–XX. Mjesto: Izdavač.
B: Prezime 1. autora, Ime 1. T: (Prezime 1. autora i Prezime

autora i Ime i Prezime 2. autora, godina: XX–XX)
2. autora. Naslov knjige:
Podnaslov knjige. Mjesto:
Izdavač, godina.
476

Primjer:
13
F: Ivo Frangeš i Viktor L: Frangeš, Ivo i Viktor Žmegač.
Žmegač, Hrvatska novela: 1998. Hrvatska novela:
Interpretacije (Zagreb: Školska Interpretacije. Zagreb: Školska
knjiga, 1998), 157–158. knjiga.
B: Frangeš, Ivo i Viktor Žmegač. T: (Frangeš i Žmegač, 1999:

Hrvatska novela: Interpretacije. 157–158)
Zagreb: Školska knjiga, 1998.
Tri autora:

1. autora, Ime i Prezime 2. autora, Ime i Prezime 2.
autora i Ime i Prezime 3. autora i Ime i Prezime 3.
autora, Naslov knjige... autora. Godina...
B: Prezime 1. autora, Ime 1. T: (Prezime 1. autora, Prezime

autora, Ime i Prezime 2. 2. autora i Prezime 3. autora,
autora i Ime i Prezime 3. godina: XX–XX)
autora. Naslov knjige...
Primjer:
53
F: Nikola Batušić, Zoran L: Batušić, Nikola, Zoran Kravar i
Kravar i Viktor Žmegač, Viktor Žmegač. 2001...
Književni protusvjetovi...
B: Batušić, Nikola, Zoran Kravar T: (Batušić, Kravar i Žmegač,

i Viktor Žmegač. Književni 2001: 152–153)
protusvjetovi...
477

Više od tri autora:

1. autora i dr., Naslov knjige... autora, Ime i Prezime 2.
autora, (...) i Ime i Prezime
posljednjega u nizu autora.
Godina...
B: Prezime 1. autora, Ime 1. T: (Prezime 1. autora i dr.,

autora, Ime i Prezime 2. godina: XX–XX)
autora, (...) i Ime i Prezime
posljednjega u nizu autora.
Naslov knjige...
Primjer:
3
F: Antun Mihanović i dr., Moja L: Mihanović, Antun, August
domovina... Šenoa, Silvije Strahimir
Kranjčević, August
Harambašić, Đuro Arnold i
Drago Ivanišević. 1993...
B: Mihanović, Antun, August T: (Mihanović i dr., 1993: 14)

Šenoa, Silvije Strahimir
Harambašić, Đuro Arnold
i Drago Ivanišević. Moja
domovina...
478

3. Autor plus urednik, priređivač ili prevoditelj

Ime i Prezime, Naslov knjige: Ime. Godina. Naslov
Podnaslov knjige, uredio, knjige: Podnaslov knjige.
priredio, preveo Ime i Prezime Uredio, Priredio, Preveo
urednika, priređivača, Ime i Prezime urednika,
prevoditelja (Mjesto: Izdavač, priređivača, prevoditelja.
godina), XX–XX. Mjesto: Izdavač.
B: Autorovo Prezime, T: (Autorovo Prezime, godina:

autorovo Ime. Naslov XX–XX)
knjige: Podnaslov knjige.
Uredio, Priredio, Preveo
Ime i Prezime urednika,
priređivača, prevoditelja.
Mjesto: Izdavač, godina.
Primjer:
11
F: Gustav René Hocke, L: Hocke, Gustav René. 1984.
Manirizam u književnosti: Manirizam u književnosti:
Alkemija jezika i ezoterično Alkemija jezika i ezoterično
umijeće kombiniranja, preveo umijeće kombiniranja. Preveo
Ante Stamać (Zagreb: Cekade, Ante Stamać. Zagreb:
1984), 203. Cekade.
B: Hocke, Gustav René. T: (Hocke, 1984: 203)

Manirizam u književnosti:
Alkemija jezika i ezoterično
umijeće kombiniranja. Preveo
Ante Stamać. Zagreb:
Cekade, 1984.
479

4. Broj izdanja

Ime i Prezime, Naslov knjige: Ime. Godina. Naslov
Podnaslov knjige, broj izdanja knjige: Podnaslov knjige.
izdanje ili izd. (Mjesto: Broj izdanja izdanje ili izd.
Izdavač, godina), XX–XX. Mjesto: Izdavač.
B: Autorovo Prezime, autorovo T: (Autorovo Prezime, godina:

Ime. Naslov knjige: XX–XX)
Podnaslov knjige. Broj
izdanja izdanje ili izd.
Mjesto: Izdavač, godina.
Primjer:
13
F: Milivoj Solar, Ideja i priča: L: Solar, Milivoj. 1980. Ideja i
Aspekti teorije proze, 2., prošireno priča: Aspekti teorije proze. 2.,
izdanje (Zagreb: Znanje, 1980), prošireno izdanje. Zagreb:
23–27. Znanje.
B: Solar, Milivoj. Ideja i priča: Aspekti T: (Solar, 1980: 23–27)
teorije proze. 2., prošireno
izdanje. Zagreb: Znanje, 1980.
5. Poglavlje u knjizi
F: Broj fusnote. Ime i Prezime L: Prezime autora poglavlja, Ime

autora poglavlja, „Naslov po- autora poglavlja. Godina.
glavlja: Podnaslov poglavlja“, Naslov poglavlja: Podnaslov
u: Naslov knjige: Podnaslov poglavlja. U: Naslov
knjige, ur. urednikovo Ime knjige: Podnaslov knjige, ur.
i Prezime (Mjesto: Izdavač, urednikovo Ime i Prezime,
godina), XX–XX. YY–YY. Mjesto: Izdavač.
480

B: Prezime autora poglavlja, Ime T: (Prezime autora poglavlja,
autora poglavlja. „Naslov godina: XX–XX)
poglavlja: Podnaslov
poglavlja“. U: Naslov
knjige: Podnaslov knjige, ur.
urednikovo Ime i Prezime,
YY–YY. Mjesto: Izdavač,
godina.
Primjer:
21
F: Maša Kolanović, L: Kolanović, Maša. 2004. Kom-
„Kompleksi popularnog, pleksi popularnog, potroša-
potrošačkog i medijskog: Od čkog i medijskog: Od proze
proze u trapericama do danas“, u trapericama do danas. U:
u: Medij hrvatske književnosti Medij hrvatske književnosti
20. stoljeća: Zbornik radova 20. stoljeća: Zbornik rado-
III. znanstvenog skupa s među- va III. znanstvenog skupa s
narodnim sudjelovanjem, glavni međunarodnim sudjelova-
ur. Branimir Bošnjak (Zagreb: njem, glavni ur. Branimir
altaGAMA, 2004), 197. Bošnjak, 197–214. Zagreb:
altaGAMA.
B: Kolanović, Maša. „Kompleksi T: (Kolanović, 2004: 197)

popularnog, potrošačkog
i medijskog: Od proze u
trapericama do danas“. U:
Medij hrvatske književnosti
20. stoljeća: Zbornik
radova III. znanstvenog
skupa s međunarodnim
sudjelovanjem, glavni ur.
Branimir Bošnjak, 197–214.
Zagreb: altaGAMA, 2004.
481

ČLANCI U ČASOPISIMA
6. Članak u tiskanome časopisu
F: Broj fusnote. Autorovo Ime L: Autorovo Prezime, autorovo

i Prezime, „Naslov članka: Ime. Godina. Naslov
Podnaslov članka“, Naslov članka: Podnaslov članka.
časopisa godište, broj (datum Naslov časopisa godište,
objavljivanja): XX–XX. broj (dodatni podatci o
datumu objavljivanja):
YY–YY.
Autorovo Prezime, autorovo
B: Ime. „Naslov članka: T: (Autorovo Prezime, godina:
Podnaslov članka“. Naslov XX–XX)
časopisa godište, broj
(datum objavljivanja):
YY–YY.
Primjer:
5
F: Ivo Frangeš, „Antun L: Frangeš, Ivo. 1958. Antun
Gustav Matoš: ‘Jesenje veče’“, Gustav Matoš: „Jesenje
Umjetnost riječi II, br. 3 (srpanj veče“. Umjetnost riječi II, br. 3
1958): 112. (srpanj): 110–121.
B: Frangeš, Ivo. „Antun Gustav T: (Frangeš, 1958: 112)

Matoš: ‘Jesenje veče’“.
Umjetnost riječi II, br. 3
(srpanj 1958): 110–121.
482

7. Članak online
F: Broj fusnote. Autorovo Ime L: Autorovo Prezime, autorovo

i Prezime, „Naslov članka: Ime. Godina. Naslov
Podnaslov članka“, Naslov članka: Podnaslov članka.
časopisa godište, broj (datum Naslov časopisa godište,
objavljivanja), traži pod broj (dodatni podatci o
„Opisna lokacijska oznaka“, datumu objavljivanja).
URL (datum pristupa). URL (datum pristupa).
B: Autorovo Prezime, autorovo T: (Autorovo Prezime, godina)

Ime. „Naslov članka:
Podnaslov članka“. Naslov
časopisa godište, broj
(datum objavljivanja),
URL (datum pristupa).
Primjer:
22
F: Ivana Matas Ivanković, L: Matas Ivanković, Ivana.
„Kada su prvi put u hrvatskim 2006. Kada su prvi put
rječnicima zabilježene imenice u hrvatskim rječnicima
za ženska zanimanja?“, Jezik zabilježene imenice za
2006, Vol. 53, br. 1 (01. 01. ženska zanimanja? Jezik
2007), traži pod „Podatci o Vol. 53, br. 1 (01. 01. 2007).
pojavljivanju“, http://hrcak.srce.hr/index.
http://hrcak.srce.hr/index. php?show=clanak&id_
php?show=clanak&id_clanak_ clanak_jezik=25190 (10.
jezik=25190 (10. listopada listopada 2010).
2010).
483

B: Matas Ivanković, Ivana. „Kada T: (Matas Ivanković, 2006)
su prvi put u hrvatskim
rječnicima zabilježene
imenice za ženska
zanimanja?“ Jezik 2006,
Vol. 53, br. 1 (01. 01. 2007).
http://hrcak.srce.hr/index.
php?show=clanak&id_
clanak_jezik=25190 (10.
listopada 2010).
5.3. UGRADBA CITATA
Ugradba citata pripada u mikromehaniku akademskoga teksta. Citati se u

tekst mogu ugrađivati na dva načina: unutar rečenice i odlomka ili kao pose-
ban odlomak (engl. block quotations). U prvome slučaju riječ je o ukloplje-
nim citatima, a u drugome o izdvojenim citatima. Na koji će se način citati
ugraditi u tekst, ovisi prije svega o njihovoj duljini. Kraći citati (najčešće
do pet redaka) pridružuju se vlastitomu tekstu unutar rečenice ili odlom-
ka, a dulji (od pet i više redaka) izdvajaju se iz vlastitoga teksta kao samo-
stalan odlomak. Katkad je potrebno uzeti u obzir i druga mjerila važna za
uspostavu odnosa u tekstu. U posebne se odlomke izdvajaju semantički
važni citati, citati koji se uspoređuju te stihovi dulji od dva ili više redaka.
Citati se načelno ugrađuju u onome obliku kako se pojavljuju u izvor-
niku. Katkad su potrebne manje promjene kako bi se citat uklopio u
tekst. Te su promjene strogo normirane (v. dolje 5.3.3).
Svi se citati kod ugradbe propisno obilježuju u odabranome citatnom
stilu. Drugi oblici pozivanja na literaturu (parafraze, sažimanja i upući-
vanja) ne obilježuju se navodnicima, a ugradba citatnica ista je kao i kod
citata. O ugradbi drugih oblika pozivanja na literaturu v. gore 5.1.3, Kako
se parafrazira? i 5.1.5, Kako se sažima?
484

5.3.1. Mehanika uklopljenih citata
Opća pravila. Uklopljeni citati odvajaju se od vlastitoga teksta navod-

nicima. Uvode se autorovim imenom i riječima poput piše, tvrdi, po, po
mišljenju, kao što definira, navodi, obrazlaže i sl. (v. gore 5.1.2, Inkorpo-
riranost):
Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija kao „velika, povijesno

nastala stilska jedinstva“.
Kada se citat uvodi predsubjektnom sintagmom, ne piše se zarez (v. III.

4.2.4, Struktura rečenice: Logički redoslijed komponenata):
Po Flakeru stilske su formacije „velika, povijesno nastala stilska jedinstva“.
Kada se citat uvodi anteponiranom zavisnom surečenicom, ta se rečenica

odvaja zarezom (v. III. 4.2.4, Struktura rečenice: Povezanost dijelova):
Kao što definira Aleksandar Flaker, stilske su formacije „velika, povijesno na-
stala stilska jedinstva“.
Ugradba citata unutar rečenice i odlomka zahtijeva vještinu parafrazira-

nja i poznavanje zakona akademskoga diskursa. Parafrazom se osigura-
va smisao izvornika iz kojega je citat preuzet, a zakonima akademskoga
diskursa pravilno uklapanje dijelova tuđega teksta u strukturu vlasti-
toga. Iz mehanike teksta potrebno je poznavanje odnosa navodnika i
drugih rečeničnih znakova te njihove kombinacije u citatnicama. Evo
kako je iskusni autor ugradio tri citata – na početku, u sredini i na kraju
rečenice:
„Narodno plemstvo jest cvijet naroda“, nastavlja Rački i daje usporedbu:

ako je narod zdravo tijelo, „to mu je plemstvo kostni sustav“, prilagođujući
(i kvareći) Gajev motto: „Narod bez narodnosti, tijelo bez kosti“. (Frangeš,
1987: 174)
485

Citatnice. Uklopljeni citati mogu biti djelomični (citiraju se pojedine ri-
ječi, sintagme ili dijelovi rečenice) i cjeloviti (citiraju se potpune rečenice).
Mehanika citatnica u tim je slučajevima različita. Sastoji se od položaja
citatnice u kombinaciji s navodnicima i drugim interpunkcijskim znako-
vima. Ovdje ćemo navesti primjere za fusnote i tekstnote. Položaj citatnica
u bilješkama na kraju teksta isti je kao u fusnotama, a u bilješkama u zagra-
dama isti kao u tekstnotama. Stoga se primjeri za bilješke na kraju teksta
i bilješke u zagradama ne navode. Budući da ne govorimo o fusnotama
pod tekstom, nego o mehanici brojevne oznake u tekstu, primjeri se za
bilješke pod tekstom ne navode. Kao primjer mehanike citatnica u oba će
nam slučaja poslužiti rečenica A. G. Matoša: „Hrvatska okolica je najbolja
škola patriotizma.“
Djelomični citati. Kod djelomičnih uklopljenih citata (riječi, sintagma ili
dijelova rečenice) citatnice se pišu iza navodnika. Ako iza navodnika sli-
jedi drugi znak (točka, zarez, upitnik, zagrada i sl.), citatnica se piše iza
navodnika ispred sljedećega znaka.
Kada se djelomični uklopljeni citat nalazi na kraju rečenice, broj fusno-
te dolazi iza navodnika ispred točke:
“7.
U putopisu Iz Samobora Matoš sažima svoju ideju da je hrvatski krajolik

„najbolja škola patriotizma“7.
U istome primjeru iza navodnika ispred točke dolazi tekstnota:
“ ( ).
U putopisu Iz Samobora Matoš sažima svoju ideju da je hrvatski krajolik

„najbolja škola patriotizma“ (1973: 4:99).
Broj sveska (ako postoji) piše se u tekstnoti arapskom brojkom priljublje-

no uz broj stranice. Na taj se način obilježuje uska povezanost tih dvaju
486

brojeva (v. III. 6.1.4, Više svezaka u istoj seriji). Budući da se u našemu pri-
mjeru autorovo ime spominje u uvodu u citat, ime je u tekstnoti ovdje i na
drugim mjestima izostavljeno (v. gore 5.2.1, Tekstnote: Posebni slučajevi).
Cjeloviti citati. U cjelovitim uklopljenim citatima (rečenici ili rečenica-
ma) mehanika citatnica ovisi o položaju citata unutar rečenice i načinu
uklapanja u tekst. Cjeloviti citati mogu u tekstu zauzimati četiri osnovna
položaja:
• na početku rečenice
• u sredini rečenice
• na dva ili više mjesta u rečenici (razlomljeni citati)
• na kraju rečenice
Ostajemo kod Matoševa citata.

Kada se cjeloviti citat nalazi na početku rečenice, točka se na kraju citata
ispušta i stavljaju navodnici. Iza navodnika dolazi zarez, a citatnica se
piše na dva načina. U fusnotama brojevna oznaka dolazi iza navodnika
i zareza:
“,7
„Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“,7 sažima Matoš u putopisu

Iz Samobora svoju ideju o krajoliku.
U tekstnotama zagrade s podatcima dolaze iza navodnika ispred zareza:
“ ( ),
„Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“ (1973: 4:99), sažima Ma-

toš…
Kada se cjeloviti citat nalazi u sredini rečenice odvojen zarezima ili crtama,
točka se na kraju citata izostavlja, a citatnice dolaze iza navodnika:
487

…, „…“7 , … ili: …, „…“ ( ), …
… – „…“7 – … ili: … – „…“ ( ) – …
U spomenutoj izreci, „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“7,

Matoš…
U spomenutoj izreci – „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“

(1973: 4:99) – Matoš…
Kada se citat razlama na dva ili više dijelova, dijelovi se odvajaju navod-
nicima i zarezima, odnosno crtama, a citatnice dolaze na kraju citata. U
našemu primjeru naslonjenica je prebačena je u stilski ispravan nenagla-
šeni položaj i stavljena u uglate zagrade kao znak intervencije u citat (v.
dolje 5.3.3, Prilagodbe). Broj fusnote dolazi na kraju citata iza točke i
navodnika:
„…“, …, „… .“7
„Hrvatska [je] okolica“, sažima Matoš u putopisu Iz Samobora svoju ideju

o krajoliku, „najbolja škola patriotizma.“7
Ako se razlomljeni citat nalazi na kraju odlomka, tekstnota se piše iza toč-
ke i navodnika:
„…“, …, „… .“ ( )
„Hrvatska [je] okolica“, sažima Matoš…, „najbolja škola patriotizma.“ (1973:

4:99)
Ako se razlomljeni citat nalazi u sklopu odlomka, tekstnota se može pisati

na dva načina (v. dolje primjer složenoga uklopljenog citata).
Kada se cjeloviti citat nalazi na kraju rečenice, postupa se različito, ovi-
sno o tome kako se citat uklapa u strukturu rečenice. Ako se cjeloviti
488

citat sintaktički ugrađuje u vlastiti tekst, veliko se slovo može promije-
niti u malo. U doktorskim disertacijama, analizi teksta, citiranju starijih
tekstova i kritičkim izdanjima promjena se obilježuje uglatim zagrada-
ma kao znakom intervencije u citat. U našemu primjeru naslonjenica je
ugrađena je u tekst, a na njezinu se mjestu u citatu nalazi eliptično tro-
točje kao znak za ispušteni dio (v. dolje 5.3.3, Prilagodbe i 5.3.3, Eliptični
citati). Broj fusnote piše se iza navodnika i točke:
“.7
U putopisu Iz Samobora Matoš piše da je „[h]rvatska okolica (…) najbolja

škola patriotizma“.7
Ako se cjeloviti citat želi sintaktički istaknuti, ugrađuje se iza dvotočja.

Fusnota se tada piše iza točke i navodnika:
.“7
U putopisu Iz Samobora Matoš sažima svoju ideju o krajoliku: „Hrvatska

okolica je najbolja škola patriotizma.“7
Tekstnota se piše različito, ovisno o tome gdje se nalazi rečenica s cjelovi-

tim citatom. Ako se rečenica s cjelovitim citatom nalazi na kraju odlomka,
tekstnota se piše iza točke i navodnika:
.“ ( )
U putopisu Iz Samobora Matoš sažima…: „Hrvatska okolica je najbolja ško-

la patriotizma.“ (1973: 4:99)
Ako se rečenica s cjelovitim citatom nalazi unutar odlomka, postupa se na

dva načina, kao u složenim uklopljenim citatima (v. sljedeći primjer).
Napokon, cjeloviti se citati katkad sastoje od više rečenica. Takvi složeni
citati obično se ugrađuju iza dvotočja na kraju uvodnih riječi. Ostajemo
489

kod Matoša, ali mijenjamo primjer. U složenim uklopljenim citatima broj
fusnote dolazi iza točke i navodnika:
.“15 Nova rečenica…
U feljtonu Ferije Matoš piše: „Još sto godina i čovjek će putovati u zraku
brzinom i vještinom orla i albatrosa. Svjetski promet je još uvijek vezan uz
tle i uz vodu. Civilizacija već ulazi u eru balona, u eru letenja. Ptica je sim-
bol najmodernije kulture i Jules Verneov fantastični Put na Mjesec mogao
bi se jednog dana možda ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije.“15
Feljton je objavljen 1908…
Tekstnota se može pisati na dva načina. Ako se želi naglasiti cjelina citata,
citatnica se piše iza točke i navodnika kojima završava citat. U tome sluča-
ju između citatnice i nove rečenice stoji bjelina:
.“ ( ) Nova rečenica…
U feljtonu Ferije Matoš piše: „ (…) Ptica je simbol najmodernije kulture

i Jules Verneov fantastični Put na Mjesec mogao bi se jednog dana možda
ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije.“ (1973: 11:160) Feljton je
objavljen 1908…
Ako se citat želi formalno jače uklopiti u tekst, točka se na kraju citata
ispušta po zakonu prilagodbe i prebacuje iza citatnice:
U feljtonu Ferije Matoš piše: „ (…) Ptica je simbol najmodernije kulture

i Jules Verneov fantastični Put na Mjesec mogao bi se jednog dana možda
ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije“ (1973: 11:160). Feljton je
objavljen 1908…
Navodnici i polunavodnici. Navodnici mogu biti pravi ili dvostruki i

jednostruki ili polunavodnici. Uklopljeni se citati obilježuju dvostrukim
navodnicima, a citati unutar citata polunavodnicima. Ako sljedeći odlo-
mak iz Matoševa eseja Strossmayerov spomenik navedemo kao uklopljeni
490

citat pod navodnicima, riječi pod dvostrukim navodnicima u Matoševu
izvorniku bit će u citatu u polunavodnicima:
Matoš piše o Strossmayeru: „Njemačko dijete i najljepši primjer naše asi-

milacione snage, ‘Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke,
najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika’. Kao
zvuk katedralnih zvona što zvuči nad salašima i u dubini šuma ubave Đa-
kovštine, tako je njegov jaki glas učio Europu da nas još ima – ‘još Hrvata’.“12
[Ili: (1973: 4:22)]
Kosa crta u stihovima. Ako se u tekstu navode stihovi kao uklopljeni citat,
odvajaju se kosim crtama s razmakom na obje strane:
Uglazbivši pjesmu Odlazak, Arsen Dedić popularizirao je Ujevićeve stihove

„Malena mjesta srca moga, / spomenak Brača, Imotskoga“.
5.3.2. Mehanika izdvojenih citata
Proza. Citati u prozi (znanstvenoj i umjetničkoj) od pet i više redaka iz-

dvajaju se kao posebni odlomci. Izdvojeni se citati ne obilježuju navodni-
cima, nego tipografski. To mogu biti isti tip pisma s manjim proredom,
isto pismo u manjemu obliku ili drugi tip pisma. Ako za to ne posto-
je posebni razlozi, citati se ne obilježuju kosim pismom, jer koso pismo
služi u druge svrhe (označivanje naslova u citatnim stilovima, isticanje,
pisanje stranih termina i sl.). Citati izdvojeni u odlomke razmiču se od
vlastitoga teksta dvostrukim proredom prije i iza citata. Pišu se uvučeno.
Ako se izdvojeni citati uvode potpunom rečenicom, na kraju se uvodne
rečenice piše dvotočje (v. dolje prvi i drugi primjer). Ako se sintaktički
ugrađuju u vlastiti tekst, ne piše se nikakav interpunkcijski znak (v. dolje
treći primjer). Ako se izvor navodi u stilu fusnote – bibliografija, broj se
fusnote stavlja na kraju citata iza točke, kao u prvome primjeru. Ako se
izvor navodi u stilu tekstnote – literatura, tekstnota dolazi na kraju citata
iza točke u istome nizu.
491

Izdvojeni citati mogu se ugrađivati na dva osnovna načina:
• kao potpuno samostalan odlomak

• kao razlomljeni tekst, kojega jedan dio pripada vlastitomu tekstu, a
drugi stoji samostalno
Ostajemo kod Matoša.
Kada izdvojeni citat počinje uvlakom, citira se i uvlaka. Kada ima više
odlomaka, citira se svaka uvlaka. Kada se ispušta odlomak ili se citat
prekida, stavlja se eliptično trotočje u zagradi (v. dolje 5.3.3, Eliptični
citati):
U putopisu Kod kuće Matoš zamjećuje:
Već na Jelačićevom trgu bijah razočaran. Sve tuđe gospodstvo, dok je

Hrvat tek vojnik, svećenik, činovnik ili seljak: sluga božji ili ljudski – sluga,
sluga! Zato i čujem sa svih strana p ozdrav: – Sluga! Servus! Sluga najponi-
zniji! Hvaljen Isus!
Sudeći po tim pozdravima, servilnost i formalna bigotnost su glavne ozna-

ke Zagreba (…).12 [Ili: (1973: 4:29)]
Kada je citat razlomljen, pa se dio citata nalazi u sklopu autorskoga teksta,

a drugi dio kao samostalan odlomak, pridruženi se dio piše u navodnicima
i povezuje s glavninom izdvojenoga citata. Eliptično se trotočje za ispušte-
ni dio ne piše:
„Već na Jelačićevom trgu bijah razočaran“, piše Matoš i primjećuje:
Sve tuđe gospodstvo, dok je Hrvat tek vojnik, svećenik, činovnik ili seljak:
sluga božji ili ljudski – sluga, sluga! Zato i čujem sa svih strana pozdrav: –
Sluga! Servus! Sluga najponizniji! Hvaljen Isus!12 [Ili: (1973: 4:29)]
492

Kada se izdvojeni citat sintaktički ugrađuje u vlastiti tekst, ne piše se pri-
je citata nikakav interpunkcijski znak. Ako citat počinje velikim slovom,
to se slovo zbog kohezije teksta može promijeniti u malo (v. dolje 5.3.3,
Prilagodbe):
Matoš piše da u Zagrebu vlada
[s]ve tuđe gospodstvo, dok je Hrvat tek vojnik, svećenik, činovnik ili se-
ljak: sluga božji ili ljudski – sluga, sluga! Zato i čujem sa svih strana poz-
drav: – Sluga! Servus! Sluga najponizniji! Hvaljen Isus! 12 [Ili: (1973:
4:29)]
Kada se u izdvojenim citatima pojavljuju navodnici, oni ostaju dvostruki.

Broj fusnote i tekstnota pišu se, kako je i uobičajeno, iza posljednjega in-
terpunkcijskog znaka, u ovome slučaju točke:
Matoš piše o Strossmayeru:
Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, „Eseker“ i hr-

vatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin
roda, bez sumnje najslavniji, „naša dika“. Kao zvuk katedralnih zvona što
zvuči nad salašima i u dubini šuma ubave Đakovštine, tako je njegov jaki
glas učio Europu da nas još ima – „još Hrvata“.9 [Ili: (1973: 4:22)]
Poezija. Pjesnički stihovi od dva i više redaka najčešće se navode kao iz-
dvojeni citati. Pišu se uvučeno kao proza ili centrirano. U obje inačice pre-
nosi se fizički lik teksta. Ako se izvor navodi u fusnoti, brojevna se oznaka
stavlja uz posljednju riječ; a ako se navodi u tekstnoti, tekstnota se stavlja
ispod stihova (prvi primjer dolje). Poezija se citira u svim nijansama svoga
fizičkoga tijela: velika i mala slova, interpunkcija, duljina i položaj stihova
i sl. (drugi primjer dolje).
493

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote. 3
[Ili: (Ujević, 1979: 1:113)]
majmunski zidovi kriče

čekčekček čekček kriče
s g p d
l r o
a e l
v m j
a a e
m
a
(Sever, 1989: 57)
Kada se citiraju stihovi dulji od jednoga retka, prenose se u drugi redak

uvučeno:
Spavati na kovčegu, na cigli, na asuri, na poljskom

krevetu,
odspavati čislo sekunda, i cijelu noć, i uru devetu.
(Ujević, 1979: 2:12)
Pri citiranju poezije na stranim jezicima pjesnički se tekst navodi u izvor-

niku, a prijevod se donosi na dva načina. Ako postoji kanonizirani prije-
vod, taj se prijevod navodi u istome obliku kao izvornik: s kosim crtama
ako je riječ o citatu unutar odlomka ili ravnopravno uz izvornik ako je riječ
o samostalnome citatu. U knjizi Ruska avangarda Aleksandar Flaker citira
Blokovu poemu Dvanaestorica na ruskome jeziku i u hrvatskome prijevo-
du Ivana Slamniga i Antuna Šoljana:
494

Nežnoj postup’ju nadv’južnoj,
Snežnoj rossyp’ju žemčužnoj,
V belom venčike iz roz –
Vperedi – Isus Hristos.
Nad mećavom hodom nježnim,

I bisernim prahom sniježnim,
Na njem vijenac ruža čist –
Pred njima je – Isus Krist.
(Flaker, 1984: 192–194)
Ako ne postoji kanonizirani prijevod, pjesnički se tekst prevodi doslov-

no. U tome slučaju prijevod se donosi u zagradama i s kosim crtama.
Ako je riječ o izdvojenom citatu, prijevod se obično piše sitnijim slovima
ispod izvornika. Tako je sa stihovima Majakovskoga u istoj knjizi:
Ty posmotri kakaja v mire tiš’

Noč’ obložila nebo zvezdnoj dan’ju
v takie vot časy vstaeš’ i govoriš’
vekam istorii i mirozdaniju.
(Pogledaj kakva je u svijetu tišina / Noć je nametnula nebu

zvjezdani danak / u takve sate dižem se i govorim / stoljećima
povijesti i svemiru.)
(Flaker, 1984: 153)
Drama. Dramski dijalozi od dva i više redaka navode se kao izdvojeni ci-
tati. Osobe se izdvajaju od dijaloga velikim slovima ili posebnim tipom
pisma. Svaki dijalog počinje u novome retku, a dijalog dulji od jednoga
retka prenosi se u drugi redak uvučeno.
495

U Krležinoj drami Aretej apatridi razmišljaju o poeziji:
APATRID A: A naši pjesnici, zar nisu dosadni? Oni tada nisu imali smio-
nosti da progovore! Vjerovali su da i mjesečina može da otruje čovjeka.
APATRID B: Njih nije trovala mjesečina, nego politika!
(Krleža, 1988: 17)
Pisma. Pisma se navode na dva načina: kao uklopljeni i kao izdvojeni

citati. Ako se pismo navodi kao uklopljeni citat, navodnici se pišu na
početku prvoga retka (najčešće mjesto i nadnevak) te na kraju (najčešće
potpis). Odlomci se mogu obilježiti dvjema kosim crtama, stavljanjem
navodnika na početak svake uvlake (usp. The Chicago Manual of Style,
2003: 455) i sl.:
U pismu bratu Leonu Matoš uspoređuje Beograd i Zagreb: „Ne znam da-
tuma. // Srijeda. [Beograd, listopad 1894.] (…) // Beograd je veći od Za-
greba /75000 st./, ali ono, što je Pariz prema Londonu, Zagreb je prema
Beogradu. (…) // Servus! // Pozdravljam sve! // Gustl, novi Vlah.“ (1973:
19:281, 285, 287)
Ako se pismo navodi kao izdvojeni citat, prenosi se njegova fizička faktu-
ra, pa se tako gubi potreba za obilježivanjem uvlaka.
Moto. Moto je citat koji uvodi u temu. Može se pojaviti na početku teksta
ili poglavlja. Izdvaja se grafički i stoga ne stavlja u navodnike. Nema citat-
nica. Navodi se samo autorovo prezime (kod poznatih autora) i naslov
djela (kod manje poznatih autora) (v. III. 2.3.3).
496

5.3.3. Zakonite promjene u citatima
Citati se načelno prenose onako kako se pojavljuju u izvorniku. Kod

ugradbe citata katkad su potrebne manje promjene kako bi se citati uklo-
pili u sintaktički ustroj vlastitoga teksta, upozorilo na pogrješke, dopuni-
le propuštene riječi, razjasnili pojmovi, naglasile ideje i sl. Stariji tekstovi
s nestandardnim jezikom i pravopisom te citati u dijalektu načelno se ne
mijenjaju. Ako se takvi citati iz bilo kojega razloga mijenjaju, to se mora
razjasniti u napomeni ili predgovoru.
Zakonite promjene u citatima mogu biti ispravci, prilagodbe, umetanja,
isticanja i kraćenja (eliptični citati). Osim tipografskih pogrješaka sve se
promjene u citatima obilježuju uglatim zagradama, za razliku od kraćenja
koje se obilježuje trima točkama u oblim zagradama.
Ispravci. Obične tipografske pogrješke ispravljaju se bez komentara. Ako

u izvorniku stoji:
s obzorom na činjenice…
pogrješka se prešutno ispravlja:
s obzirom na činjenice…
Ispravak u uglatim zagradama. Na pogrješku ili neobičnu pojavu u cita-

tu može se upozoriti ispravkom u uglatim zagradama s uputnicom op. a.
(opaska autora), autorovim inicijalima ili dodatkom ispravnoga oblika u
uglatim zagradama bez komentara. Citirajući analizu književnoga stanja
iz članka Franje Račkoga Naša književnost, Ivo Frangeš prenosi originalan
citat i pri tome navodi u uglatim zagradama standardan gramatički oblik:
„Jedina ljubav prema svomu narodu može u nas bolje ume [umove] ganuti
da od zvaničnoga truda preostavše im vrijeme žrtvuju književnosti.“ (Fran-
geš, 1987: 172)
497

Uskličnik u uglatim zagradama. Snažniji je oblik upozorenja uskličnik u
uglatim zagradama. Citirajući Matošev opis vlastite pripovjedne poetike
u pismu Milanu Ogrizoviću, Frangeš upozoruje uskličnikom u zagrada-
ma na neobičnu Matoševu žanrovsku odrednicu vlastitih kratkih proznih
oblika:
„ (…) a da bude senzacija što veća i jača, roman [!] je stisnut u što uži mider
(…)“ (Frangeš, 1974: 11)
U sljedećemu primjeru Frangeš uskličnikom u uglatim zagradama upo-

zorava na neuobičajene i nepravilne izraze u citatu iz Dragutina Prohaske
koji piše o Matošu. Prvi uskličnik upućuje na emfatičan izraz i gramatičku
pogrješku (sredstvo se izražava instrumentalom bez s!), a drugi na nepri-
mjerenu usporedbu:
„Dakle njegov artizam, njegov stil! To se ne može demonstrirati s [!] ovim

perom, ali se može analizirati, ne po pravilima poetike, nego po primjeru
kemičara koji također ne može da prikaže čovječje sline [!], ali ju može da
rastvara.“ („Savremenik“, Zagreb, IV/1909, 1, 55) (Frangeš, 1974: 12)
Sic. Vrlo je snažan znak intervencije u citatu latinska riječ sic (tako). Rabi se
kao znak tiskarske pogrješke ili neke druge neobične pojave u citatu koju
je autor primijetio, pa na nju želi upozoriti. Piše se s uskličnikom (jače
upozorenje) ili bez uskličnika (normalna uporaba).
Citirajući Antuna Barca, Frangeš znakom sic! upozorava da se književ-
nomu povjesničaru potkrala pogrješka u navođenju naslova antologije
Hrvatska mlada lirika iz 1914. Citirani autor zamijenio je mjesta dvaju
naslovnih pridjeva:
„Čitav taj matoševski kult forme, kako ga je shvatio najveći broj članova ove
Mlade hrvatske lirike [sic!], sveo je hrvatsku liriku, – koja je s Nazorom, Ni-
kolićem, Domjanićem i Vidrićem postajala sve življom, slobodnijom i spo-
sobnijom za izražavanje što većih nijansa čuvstva – opet na neko bespuće, s
kojega je izvedoše Ivo Andrić i Miroslav Krleža.“ (Frangeš, 1974: 114 )
498

Sic se piše kosim pismom jer je strani termin. Iza sic ne stoji točka jer nije
kratica. S uporabom sic, kao i s uskličnikom, treba biti krajnje suzdržan.
Takvi snažni ekspresivni znakovi u akademskome se tekstu mogu rabiti
samo u iznimnim situacijama i strogo funkcionalno. Nije potrebno upo-
zoravati na svaku pogrješku ili nekorektnost u citiranome tekstu, nego
samo na one koje su doista važne u argumentaciji.
Prilagodbe. U mnogim znanstvenim granama i u manje formalnim žan-

rovima akademske proze citati se mogu neznatno prilagoditi zakonima
vlastitoga teksta.
Među takvim su dopustivim prilagodbama promjena početnoga slova u
veliko ili malo, ispuštanje interpunkcijskoga znaka na kraju citata (npr. toč-
ke, zareza ili crte) i slični pravopisno-mehanički zahvati koji ne mijenjaju
smisao i sadržaj citiranoga teksta (v. gore 5.3.1, Citatnice: Cjeloviti citati).
Primjerice, ako citirate rečenicu Viktora Žmegača „Poetike romana
nije bilo.“, možete promijeniti veliko u malo slovo i izostaviti točku na
kraju citata:
U knjizi Povijesna poetika romana Viktor Žmegač tvrdi da „poetike romana

nije bilo“ sve do sedamnaestoga stoljeća (1987: 9).
Uskličnik se i upitnik u citatima ne izostavljaju, jer su dio semantičke

strukture teksta ili autorova osobnoga stila. Ako se navodnici nađu unutar
navodnika, pretvaraju se u polunavodnike (v. gore 5.3.1, Navodnici i polu-
navodnici). Primjerice:
Uspoređujući Ljubu Babića i Miroslava Krležu – „Babićeva je njujorška ve-

duta ne samo puna boja nego i zvukova i mirisa; New York Babiću ,vonja’
kao Krleži Moskva!“ (1999: 337) – Flaker govori o „slikarevoj književnoj
veduti“.
U višim akademskim radovima kao što je doktorska disertacija, u analizi

teksta, u citiranju starijih tekstova i kritičkim izdanjima slijedi se izvornik.
499

Tu vrijedi pravilo točnoga citiranja, uključujući i pogrješke i nestan-
dardne izraze. Ako analizirate Krležin roman Povratak Filipa Latino-
vicza, svaki ćete citat navesti u izvornome obliku, bez obzira na neo-
bične jezične i stilske pojave (v. gore 5.3.1. Citatnice: Cjeloviti citati).
Primjerice:
Krleža opisuje krizu Filipova identiteta: „Život počeo se u Filipu topiti na

sastavne dijelove“ (1973: 29).
Ako u istome citatu zbog koherencije vlastitoga teksta mijenjate veliko i

malo slovo, tu ćete promjenu obilježiti uglatom zagradom:
Krleža opisuje krizu Filipova identiteta slikom u kojoj „[ž]ivot počeo se u

Filipu topiti na sastavne dijelove“.
Ako citiranu rečenicu želite čvršće ugraditi u vlastiti tekst, enklitiku ćete
navesti izvan citata na stilski ispravnome mjestu, a u Krležinu ćete citatu
na mjestu enklitike staviti eliptično trotočje kao znak kraćenja (v. dolje
Eliptični citati):
Krleža opisuje krizu Filipova identiteta slikom u kojoj se „život počeo (…) u
Filipu topiti na sastavne dijelove“.
Posebno se postupa s citatima u kojima postoje fusnote. Kod manjih se ci-

tata broj i sadržaj fusnote mogu izostaviti, ako to nije na štetu smisla izvor-
nika. Fusnote se u većim citatima, osobito ako su važne za razumijevanje
teksta, ne smiju ispuštati, pa se mogu donijeti u vlastitoj fusnoti ili navesti
u tekstu u uglatim zagradama. Takve je složene citate bolje parafrazirati ili
prenijeti u dijelovima bez njihovih fusnota.
Umetanja. U citatima katkad treba dopuniti nepotpune ili izostavljene

podatke, razjasniti riječi ili slova (npr. inicijale u kritičkim izdanjima), po-
vezati dijelove u eliptičnim citatima i sl. Takva se umetanja obilježuju ugla-
tim zagradama kao znakom intervencije u citat. U sljedećemu primjeru
500

Josip Užarević dopunio je subjekt u eliptičnome citatu – dodao je naslov
Galovićeve pjesme u uglatoj zagradi:
Solarove inače vrlo relevantne i razložne primjedbe o granicama znanosti

o književnosti (posebno o odnosu „činjenica“ i „vrijednosti“; usp. 1968)
ne sprečavaju ga da dospije i do ovakvih teza: „odgovor na pitanje zašto su
dobri ovi Galovićevi stihovi [Jesenski vetar] valja tražiti u pitanju što nas
to uzbuđuje u naletu vjetra“ (Solar 1968: 12) (istaknuo J. U.). (Užarević,
1990: 109)
Isticanja. Ako autorica i autor u citatu žele štogod istaknuti, poslužit će

se kosim pismom (kurziv, italic). Na taj se postupak može upozoriti na
dva načina: u oblim zagradama u tekstu (frazemi kao kurziv moj, istaknu-
la autorica, odnosno autor, isticanja moja i sl., v. prethodni primjer) ili u
fusnoti.
Katkad u citatima treba napomenuti da isticanja kosim pismom ne
potječu od autora koji citira, nego od citiranoga autora. U tome se slu-
čaju u zagradama može uputiti da isticanja pripadaju citiranomu autoru.
Primjerice:
Krležin Povratak Filipa Latinovicza „nije impresionistički roman, nego ro-

man o impresionizmu“ (istaknuo V. Ž.). (Žmegač, 1986: 114).
Eliptični citati. Eliptični su citati oni u kojima su ispušteni riječ, fraza, re-
dak, odlomak ili veći dio citiranoga teksta. Pri kraćenju citata potrebna je
velika obzirnost i vjerodostojnost, kako ne bi došlo do iskrivljivanja smisla
citiranoga teksta. Znak za eliptični citat po hrvatskim je pravopisnim stan-
dardima trotočje u oblim zagradama, za razliku od trotočja bez zagrada
kao znaka kraćenja vlastitoga teksta.
Trotočje za kraćenje vlastitoga teksta:
501

Eliptično trotočje u citatima:
(…)
Američki su priručnici razvili sustav eliptičnih točaka kao poseban znak

za izostavljeni dio citata. Znak se sastoji od tri razmaknute točke: . . . . Taj
je sustav u nekim inačicama vrlo razgranan i značenjski precizan. Ipak,
u našemu se slučaju valja držati europske i hrvatske tradicije. Eliptično
trotočje u oblim zagradama dovoljno je jednostavno i razlikovno, pa ga
treba njegovati. Pri tome treba paziti na mehaniku interpunkcijskih zna-
kova.
Elipse u prozi (znanstvenoj i umjetničkoj). Interpunkcijski znakovi ispred
i iza eliptičnoga trotočja (zarez, dvotočje, crte i sl.) ne moraju se, ali mogu
zadržati, ovisno o tome pridonose li boljemu razumijevanju skraćenoga
citata. Vraćamo se Krležinu romanu.
Filip razmišlja o sebi:
To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko
pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve
intenzivnije: (…) Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i
stao pretvarati u fantom, koji nema nikakva razloga da postoji, i to već pri-
lično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije. (1973: 29, 30)
Ako se krati jedan ili više odlomaka u izdvojenim citatima, to se kraćenje

obilježuje eliptičnim trotočjem na kraju odlomka. Ako se krati i sljedeći
odlomak, citat počinje uvlakom kao znakom odlomka i eliptičnim tro-
točjem kao znakom kraćenja. Tako se može dogoditi da jedan odlomak
završava, a drugi počinje eliptičnim trotočjem:
Filip promatra ljude na ulici:
Sjedi tako Filip u kavani i gleda ljude kako prolaze ulicom i misli o tom,
kako je to micanje ulicama zapravo čudno i zagonetno. – Prolaze ljudi i
502

nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči,
kravlje butove, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale re-
pom i kokoši kvocale u predvečerje svoje smrti po kokošinjcima (…).
(….) Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku što se miču gradskim
ulicama? (1973: 25)
Elipse u poeziji. Citati se u pojedinačnim stihovima krate kao u rečenica-

ma, uporabom eliptičnoga trotočja u oblim zagradama. Ako su izostav-
ljeni pojedini stihovi, piše se trotočje u zagradama na početku stiha. Ako
je izostavljena cijela kitica, eliptično se trotočje piše na mjestu ispuštene
kitice i razdvaja dvostrukim proredima od ostatka citata. U navedenome
primjeru posljednje trotočje bez zagrada autorov je znak nedovršenosti
niza pjesničkih dojmova:
U travi se žute cvjetovi

I zuje zlaćane pčele,
(…)
Krupni se oblaci bijele.
(…)
A dalje iza tih krovova

Zlatno se polje stere,
Valovito, mirno i spokojno –
I s huma se k humu vere…
(Vidrić, 1963: 42)
Kada se ne rabi eliptično trotočje? Tekst ne treba opterećivati eliptičnim

trotočjem kada je očito da je citat skraćen.
Eliptično se trotočje ne stavlja:
Ispred i iza citirane sintagme ili fragmenta kada je jasno da je citat dio is-
puštene cjeline. Ako se ispušta dio unutar citiranoga fragmenta, na mjestu
ispuštenoga dijela stavlja se eliptično trotočje:
503

Krleža uspoređuje Jožu Podravca i Filipa: „kako je daleko od tih njegovih
žuljavih dlanova do Filipova osjećaja tkanine ili svile među prstima! Sjede
tu tako dva čovjeka na boku, takav nastrani neurastenik, slikarski sektaš,
relativist, fovist, kolorist, i govore istim jezikom, a to su zapravo dva jezika i
dva kontinenta!“ (1973: 44)
Ali:
Krleža uspoređuje Jožu Podravca i Filipa: „kako je daleko od tih njegovih

žuljavih dlanova do Filipova osjećaja tkanine ili svile među prstima! Sjede
tu tako dva čovjeka na boku, (…), i govore istim jezikom, a to su zapravo
dva jezika i dva kontinenta!“
Ispred i iza potpunih rečenica citiranih u tekstu:
Kada začuje riječ „ogenj“, Filip utrčava u zapaljenu štalu i spašava Hitrečeva
bika: „Ta stara zaboravljena riječ probudila je u Filipu jak osjećaj panonske
podloge.“ (1973: 56)
Dosljednost. Citatni su stilovi znanstvena domaćinstva. Ako je domaćin-

stvo uredno, suđe oprano, pod pometen i sve je na svome mjestu, smatrat
ćemo to posve normalnim. Ali ako je u kući nered, suđe neoprano, mrvice
na stolu i na podu, zgrozit ćemo se kako je kuća prljava, a njezina domaćica
i domaćin neuredni. Boravak u takvoj kući nije ugodan, pa ćemo drugi put
odbiti poziv da dođemo u goste. Slično je i s čitateljicama i čitateljima aka-
demskih radova, a osobito s povjerenstvom pri obrani magistarskih teza
i doktorskih disertacija. Ne dopustite da zbog nedosljednosti u primjeni
citatnih stilova povjerenstvo odbaci vaš rad ili da vam se obrana teze i di-
sertacije zbog nepotrebnih propusta pretvori u noćnu moru.
Postojanje brojnih citatnih stilova i podstilova ne treba vas frustrirati.
Ima samo jedan zakon kojega ćete se pridržavati. To je – dosljednost. Oda-
brat ćete jedan stil, ovisno o znanstvenome području, o instituciji u kojoj
radite akademski rad, o izdavaču ili časopisu gdje planirate objaviti svoj
rad ili o osobnim sklonostima. Nije bitno koji ćete stil navođenja literature
504

odabrati. Bitno je samo to da vaš izbor bude funkcionalan za temu i po-
dručje rada te da ga dosljedno primjenjujete. Nema boljih i lošijih citatnih
stilova. Najbolji je citatni stil onaj koji je dosljedno proveden.
Završit ću ovo poglavlje u biblijskoj metaforici. Citiranje i citati mogu
biti akademski pakao i akademski raj.
U akademskome ćete se paklu naći:
• Ako niste odabrali niti izgradili citatni stil.

• Ako miješate citatne stilove.
• Ako ste nepažljivi (neuredni) i griješite u mehanici teksta.
• Poput Vergilija, koji Dantea vodi kroz Pakao, mentorica ili mentor
provest će vas kroz sve krugove akademskoga pakla: točke, zareze,
zagrade, razmake, kratice i sva ostala čuda iz tehnike citiranja i meha-
nike citatnoga okvira.
• I vi ćete posve sigurno izaći iz pakla i stići u akademski raj.
A u akademskome raju:
• Nema dobrih i loših citatnih stilova.

• Svaki je citatni stil dobar ako je dosljedan.
• Odaberite jedan stil i pridržavajte se njegovih pravila.
• Ako nema pravila u vašemu slučaju ili ako vam se koje pravilo ne
svidi, budite kreativni! Primijenite vlastita rješenja i dosljedno ih
provedite.
• Budite svaki put, u svakome slučaju, na svakome mjestu u tekstu uvi-
jek i ponovno
dosljedni,
dosljedni
i samo dosljedni!
505

6.
DVA CITATNA STILA
(VELIKA MEHANIKA)
Ovo je poglavlje nastavak prethodnoga. U prethodnome po-

glavlju, u tablici I, opisana su opća pravila u izgradnji dvaju naj-
češćih citatnih stilova u humanističkim i društvenim znanosti-
ma: stila fusnote – bibliografija (I) i stila tekstnote – literatura
(II). U ovome se poglavlju, u tablici II, prikazuju posebni sluča-
jevi u široku rasponu izvora. Do sada smo govorili o važnosti i
različitim aspektima mehanike akademskoga teksta – primjeri-
ce, o mehanici pravopisnih znakova, citatnoj mehanici i mikro-
mehanici ugradbe citata u tekst (v. III. 4.3.3. i III. 5.3). Ovo je
poglavlje u cjelini posvećeno mehanici dvaju citatnih stilova, pa
možemo govoriti o velikoj mehanici akademskoga teksta.
507

DVA CITATNA STILA (VELIKA MEHANIKA)
6.1. KNJIGE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517

6.1.1. Autorovo ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517
6.1.2. Naslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 535
6.1.3. Izdanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 544
6.1.4. Svezak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 547
6.1.5. Serija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 551
6.1.6. Podatci o objavljivanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 553
6.1.7. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji . . . . . . . . . . . 559
6.1.8. Naslovljeni dijelovi u knjizi . . . . . . . . . . . . . . . . . . 565
6.1.9. Pisma i drugi objavljeni komunikacijski izvori. . . . . . . 573
6.1.10. Mrežne (online) i druge elektroničke knjige . . . . . . . 574
6.2. ČLANCI U ČASOPISU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576

6.2.1. Autorovo ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576
6.2.2. Naslov članka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576
6.2.3. Naslov časopisa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 578
6.2.4. Podatci o izlaženju časopisa. . . . . . . . . . . . . . . . . . 578
6.2.5. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji . . . . . . . . . . . 580
6.2.6. Posebna izdanja i dodatci časopisu . . . . . . . . . . . . . 581
6.2.7. Članci objavljeni na mreži (online) . . . . . . . . . . . . . 582
509

6.3. ČLANCI U ILUSTRIRANIM ČASOPISIMA. . . . . . . . 584
6.4. ČLANCI U NOVINAMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 586

6.4.1. Poseban format izlaženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 587
6.4.2. Posebni tipovi citiranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 587
6.5. DRUGI TIPOVI OBJAVLJENIH IZVORA . . . . . . . . . 589

6.5.1. Klasična, srednjovjekovna i rana nacionalna djela. . . . . 589
6.5.2. Biblija i druga sakralna djela . . . . . . . . . . . . . . . . . 592
6.5.3. Priručnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 592
6.5.4. Prikazi (recenzije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 594
6.5.5. Sažetci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 595
6.5.6. Brošure, izvješća, referati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 596
6.5.7. Mikrofilmovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 596
6.5.8. CD-ROM ili DVD-ROM . . . . . . . . . . . . . . . . . . 597
6.5.9. Mrežne (online) baze podataka . . . . . . . . . . . . . . . 598
6.6. NEOBJAVLJENI IZVORI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 599

6.6.1. Magistarske teze i doktorske disertacije. . . . . . . . . . . 599
6.6.2. Predavanja i materijali sa sastanaka (konferencija) . . . . 601
6.6.3. Intervjui, razgovori i osobna komunikacija . . . . . . . . 602
6.6.4. Rukopisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 603
6.7. NEFORMALNI ELEKTRONIČKI IZVORI . . . . . . . . 606

6.7.1. Mrežne (web) stranice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 606
6.7.2. Članci i komentari na weblogu . . . . . . . . . . . . . . . . 608
6.7.3. Elektronički adresari (mailing lists) . . . . . . . . . . . . . 609
510

6.8. IZVORI IZ VIZUALNIH I IZVEDBENIH
UMJETNOSTI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 610
6.8.1. Vizualni izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 610
6.8.2. Izvedbe uživo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 612
6.8.3. Televizijski i radijski program . . . . . . . . . . . . . . . . 614
6.8.4. Reprodukcije zvuka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 615
6.8.5. Videoreprodukcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 618
6.8.6. Mrežni multimedijski izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . 621
6.8.7. Tekstovi u sklopu vizualnih i izvedbenih umjetnosti . . . 623
6.9. JAVNI DOKUMENTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 625
6.10. SEKUNDARNI CITATI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 629
511

Izrada tablice
Dva citatna stila, stil fusnote – bibliografija (I) i stil tekstnote – literatu-
ra (II), pojavljuju se u brojnim inačicama i podinačicama. Po početnim
elementima prvi se stil često naziva stil autor – naslov, a drugi stil autor
– godina. Ti se stilovi ne razlikuju po broju uvrštenih podataka, nego po
rasporedu podataka i rečeničnim znakovima koji odvajaju elemente opi-
sa. Ovdje ponuđena tablica dvaju citatnih stilova nastala je prilagodbom
Chicaškoga citatnog stila na predlošku priručnika Turabian, 2007 (v.
III. 5.2.5, Tablica dvaju citatnih stilova: Opći modeli). Predložene inačice
kombinacija su Chicaškoga citatnog stila, europskih tradicija i hrvatskih
pravopisnih rješenja. Chicaški je stil odabran kao predložak zbog kom-
parativnih prednosti: uključivanja obaju citatnih stilova (Oxfordskoga
i Harvardskoga), jednostavnosti rješenja, blizine domaćim tradicijama i
mogućnosti kombinacije s drugim stilovima.
Tablicu je koncipirala i primjere izvela Greta Šimičević. Napomene je
prilagodila i rješenja odabrala autorica.
Struktura tablice
Tablica se sastoji od sheme dvaju citatnih stilova te od primjera i napome-

na o primjerima. Dva citatna stila predočuju se paralelno u sklopu iste ta-
blice. To je zato da bi se lakše uočile sličnosti i razlike između dvaju stilova
te istodobno upoznala oba. Katkad se ne navode svi oblici, bilo stoga da bi
se izbjegla nepotrebna ponavljanja bilo stoga što se ne koriste u pojedinim
slučajevima. U napomenama se donose različite informacije i opisuju ra-
zličiti problemi i aspekti – od tipova autorstva i pisanja imena do kratica,
pravopisnih rješenja i mehanike teksta.
513

Građa je podijeljena po tipovima izvora: uobičajeni izvori kao knjige,
zbornici, članci u zbornicima, enciklopedijama, leksikonima, časopisima i
novinama te različiti specifični slučajevi, objavljeni, neobjavljeni ili u dru-
gim medijima prezentirani izvori. Elektronički se izvori smatraju analo-
gnima klasičnim tiskanim oblicima, pa se obrađuju u pripadnim tipovima
(knjige, članci u časopisu itd.) ili se izdvajaju zajedno s drugim posebnim
slučajevima. Klasifikacija građe preuzeta je iz Turabian, 2007. Primjeri se
navode po katalogu Knjižnice Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i iz pri-
vatne biblioteke.
U stilu fusnote (F) – bibliografija (B) slovo F odnosi se na oblik pod-
tekstne citatnice ili fusnote, a slovo B na oblik bibliografije. Budući da se
bilješke na kraju teksta pišu jednako kao fusnote, za taj se oblik citatnica
ne navode posebni primjeri. Brojevi fusnota u primjerima odabrani su
nasumce.
U stilu tekstnote (T) – literatura (L) slovo T odnosi se na oblik unutar-
tekstne citatnice ili tekstnote, a slovo L na oblik literature.
Izbor citatnoga stila
Citatni su stilovi konvencije: ne mogu se propisati jednom zauvijek, ne

primjenjuju se na isti način u svim strukama i mogu se prilagođivati po-
sebnim potrebama pojedinoga teksta. Načini pisanja citatnica i biblio-
grafskih jedinica, kao i citatni stilovi, beskrajno su raznoliki. Ipak, u odre-
đenome času pisanja akademskoga rada, koliko god to bilo teško, morate
se odlučiti za jedan sustav i dosljedno ga primjenjivati.
Ako u instituciji (fakultetu, odsjeku) ili struci za koju pišetete seminar-
ski ili diplomski rad, magistarsku tezu ili doktorsku disertaciju postoji pri-
hvaćen stil navođenja literature, radit ćete u tome stilu. U medicini ćete,
primjerice, odabrati Vancouverski sustav. Ako prihvaćeni stil ne postoji,
odabrat ćete citatni stil u dogovoru s mentoricom ili mentorom, u skladu
s vašom temom ili po kakvu drugome razumnom kriteriju.
514

Ovdje opisani citatni stilovi nisu nalogodavni, nego savjetodavni. To su
smjernice za samostalan izbor vlastitoga sustava citiranja ili za rad u bilo
kojemu drugom sustavu. Ako se odlučite za jedan od ovdje predloženih
stilova, možete ga prilagoditi potrebama svoje teme i svojega znanstvenog
polja. Ako radite u kakvu drugom sustavu, ovdje predložena rješenja bit
će vam od koristi pri rješavanju pojedinih slučajeva ili problema u sklopu
odabranoga sustava. Općenito je pravilo: odaberite jedan citatni stil, pri-
državajte ga se dosljedno u jednome tekstu i – ne možete pogriješiti! Za-
dovoljit ćete osnovno pravilo citatne mehanike: dosljednost (v. III. 5.3.3,
Dosljednost).
Dosljednom primjenom jednoga citatnog stila udobrovoljit ćete men-
toricu ili mentora i povjerenstvo za obranu vašega rada, pa će i vama i nji-
ma proces znanstvene inauguracije proteći u ugodnoj i stručnoj atmosferi,
bez zadržavanja na nepotrebnim tehničkim detaljima i mehaničkim pita-
njima. Isto tako omogućit ćete čitateljima lakše razumijevanje i praćenje
teksta, te će se podatci iz vašega sustava, ako vaš rad bude objavljen, lakše
uvrstiti u citatne baze podataka koje su važne za praćenje cjelokupnoga
znanstvenog rada.
CITATNI STIL I. CITATNI STIL II.

FUSNOTE (F) – TEKSTNOTE (T) –
BIBLIOGRAFIJA (B) LITERATURA (L)
Opisnice, poveznice i kratice
Osnovna je razlika između američkih standarda i ovdje predloženih stilo-

va pisanje opisnica (opisnih, pomoćnih ili napomenskih riječi), poveznica
i pripadnih kratica.
Američki standardi nalažu što veću anglizaciju riječi kao ed., edited, in,
translated i sl., bez obzira na kojemu su jeziku izvori pisani i kako stoji u na-
slovu te ostalim podatcima iz izvora. U hrvatskoj pravopisnoj i bibliograf-
skoj tradiciji opisne i povezne riječi te njihove kratice pišu se na tri načina:
515

• na hrvatskome jeziku (i, prev., preveo, u, ur. i sl.)
• na latinskome jeziku (et al., etc., ibid., s. a. i sl.)
• na drugim jezicima (Bd., ed. by, hrsg. von, pod redakciej i sl.)
Opisnice, poveznice i kratice na hrvatskome jeziku. Ako je osnovni

tekst pisan na hrvatskome jeziku, osnovne opisnice, poveznice i kratice
poput i, u, ur. načelno se pišu na hrvatskome jeziku. Budući da su nizovi
podataka u bibliografskim jedinicama dijelovi rečenica, logično je da ih u
tekstovima pisanim na hrvatskome jeziku, ako ne postoji razlog za drukči-
ju primjenu, opisujemo i povezujemo na jeziku vlastitoga teksta.
Opisnice, poveznice i kratice na latinskome jeziku. Kratice i opisne

riječi na latinskome jeziku mogu se zadržati na latinskome jeziku ili
zamijeniti hrvatskim opisnicama. Latinske kratice, koje se u domaćim
citatnim stilovima češće pojavljuju na hrvatskome jeziku, ovdje su zami-
jenjene hrvatskim jednakovrijednicama (npr. et al. – i dr., etc. – itd.), a
većina je zadržana (ibid., s. a., s. l. i sl.). Tradicija latinskoga jezika na tim
je mjestima vrlo snažna, pa su se te kratice zadržale u gotovo svim citat-
nim stilovima. U doba novoga globalnog jezika, engleskoga, na taj način
čuvamo uspomenu na njegova prethodnika – latinski jezik kao globalni
jezik srednjovjekovlja.
Opisnice, poveznice i kratice na drugim jezicima. Kada se u tekstu pisa-

nom na hrvatskome jeziku citiraju izvori na stranim jezicima, postupa se
na različite načine. U bibliografskome se opisu uvijek rabi prijedlog u: od-
nosno U: na predviđenome mjestu, jer je bibliografska jedinica dio teksta
na hrvatskome jeziku. Isto se tako postupa s veznikom i između više auto-
ra. Urednik u ulozi autora načelno se prevodi na hrvatski ur. Na taj način
bibliografija se pridružuje vlastitomu tekstu koji citira, bez obzira na koje-
mu su jeziku pisani citirani izvori. Specifične ili sekundarne odgovornosti,
koje se pojavljuju unutar bibliografskoga opisa, najčešće se opisuju formu-
lacijama na tim jezicima (Aus dem Kroatischen von…, Ed. by…, Perevod i
podgotovka…). Isto tako pri opisu izdanja obično se rabe objasnidbene ri-
ječi iz izvorne publikacije (ed., rev., 2. Auflage). U opisu pak časopisa naziv
516

sveska piše se u pravilu onako kako je u izvorniku (Bd., sv., T., Vol.). U svim
takvim i sličnim slučajevima važno je odabrati jedno rješenje i dosljedno
ga se pridržavati. Kratice suvremenih medijskih oblika poput www, online,
CD-ROM, DVD te kratice za lokaciju elektroničkih izvora poput URL,
DOI i sl. pišu se na engleskome – jeziku virtualne kulture.
Takva uporaba objasnidbenih riječi i kratica zadovoljava načelo sustav-
nosti i dosljednosti i u ovome složenom pitanju, a pri eventualnome objav-
ljivanju rada na stranim jezicima bit će potrebne tek neznatne prilagodbe
jeziku publikacije.
6.1. KNJIGE
Knjiga je osnovni tip citatnoga izvora. U knjizi su sadržani gotovo svi ele-
menti i sva pitanja bibliografskoga opisa. Mnogi elementi i pitanja, o ko-
jima se raspravlja u odjeljku o knjigama, vrijede i za druge tipove izvora.
6.1.1. Autorovo ime
Stil I. U fusnoti ime i prezime Stil II. U literaturi prezime je u

dolaze u standardnome redoslije- inverziji kao i u bibliografiji, pa
du, a u bibliografiji prezime je u se odvaja zarezom od pripadnoga
inverziji, osim u specijalnim slu- imena. U tekstnoti dolazi samo
čajevima pisanja klasičnih i nekih prezime. Kada dva autora imaju
stranih imena (v. dolje Osebujna isto prezime, uz prezime se kao
imena). Prezime u inverziji, kao i razlikovni oblik pišu inicijali ime-
svaki drugi oblik inverzije, odvaja na (S. Novak, S. P. Novak). V. III.
se zarezom od pripadnoga imena 5.2.1, Tekstnote: Posebni slučajevi.
(Flaker, Aleksandar; Frangeš, Ivo).
Prvi je redak u fusnoti uvučen, a
ostali poravnani. U bibliografiji
drugi su i ostali redci uvučeni.
517

Ako autorovo ime sadržava više inicijala, točke u inicijalima odvajaju se
razmacima. Ne piše se E.W. Said, nego E. W. Said.
7
F: Aleksandar Flaker, Stilske L: Flaker, Aleksandar. 1986. Stilske
formacije (Zagreb: Sveučilišna formacije. Zagreb: Sveučilišna
naklada Liber, 1986), 153. naklada Liber.
B: Flaker, Aleksandar. Stilske T: (Flaker, 1986: 153)

formacije. Zagreb: Sveučilišna
naklada Liber, 1986.
2
F: Ivo Frangeš, Povijest hrvatske L: Frangeš, Ivo. 1987. Povijest
književnosti (Zagreb: Nakladni hrvatske književnosti.
zavod Matice hrvatske; Zagreb: Nakladni zavod
Ljubljana: Cankarjeva založba, Matice hrvatske; Ljubljana:
1987), 78. Cankarjeva založba.
B: Frangeš, Ivo. Povijest hrvatske T: (Frangeš, 1987: 78)

književnosti. Zagreb:
Nakladni zavod Matice
hrvatske; Ljubljana:
Cankarjeva založba, 1987.
11
F: Živa Benčić i Dunja L: Benčić, Živa i Dunja Fališevac,
Fališevac, ur., Tropi i figure ur. 1995. Tropi i figure.
(Zagreb: Zavod za znanost Zagreb: Zavod za znanost
o književnosti Filozofskoga o književnosti Filozofskoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, fakulteta Sveučilišta u
1995), 253. Zagrebu.
B: Benčić, Živa i Dunja Fališevac, T: (Benčić i Fališevac, 1995: 253)

ur. Tropi i figure. Zagreb:
Zavod za znanost o književ-
nosti Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, 1995.
518

14
F: E. W. Said, Orijentalizam, L: Said, E. W. 1999. Orijentalizam.
prijevod Biljana Romić Prijevod Biljana Romić.
(Zagreb: Konzor, 1999), 439. Zagreb: Konzor.
B: Said, E. W. Orijentalizam. T: (Said, 1999: 439)

Prijevod Biljana Romić.
Zagreb: Konzor, 1999.
3
F: Ioannes Paulus II, L: Ioannes Paulus II. 2003.
Autobiografija, izabrala i uredila Autobiografija. Izabrala i
Justyna Kiliańczyk-Zięba, s uredila Justyna Kiliańczyk-
poljskog jezika preveo Pero Zięba, s poljskog jezika
Mioč (Zagreb: Nakladni zavod preveo Pero Mioč. Zagreb:
Matice hrvatske, 2003), 230. Nakladni zavod Matice
hrvatske.
B: Ioannes Paulus II. T: (Ioannes Paulus II, 2003: 230)

Autobiografija. Izabrala i
uredila Justyna Kiliańczyk-
Zięba, s poljskog jezika
preveo Pero Mioč. Zagreb:
Nakladni zavod Matice
hrvatske, 2003.
Više autora. Moguća su načelno dva slučaja: kada se pojavljuju dva ili tri
autora i kada se pojavljuje više od tri autora.
Dva ili tri autora. Kada je riječ o dvama ili trima autorima, navode se svi
autori.
519

Stil I. Imena i prezimena pišu se Stil II. U literaturi prvo se pre-
u fusnoti standardnim redoslije- zime donosi u inverziji i odvaja
dom. Ako su dva autora, imena i zarezom od pripadnoga imena,
prezimena povezuju se veznikom a ostala se imena i prezimena do-
i. Ako su tri autora, prva se dva nose u standardnome redoslije-
imena i prezimena odvajaju za- du. Posljednje se ime i prezime s
rezom, a treće se povezuje vezni- prethodnim povezuje veznikom i
kom i. Za razliku od američkih bez zareza.
standarda, gdje se i odvaja zare-
zom, po hrvatskome se pravopisu
sastavni veznik u nizu nabrajanja
ne odvaja zarezom.
U bibliografiji prvo se prezime U tekstnoti dva se prezimena

donosi u inverziji i odvaja za- povezuju veznikom i. Ako su tri
rezom od pripadnoga imena, a prezimena, prva se dva prezimena
ostala se imena i prezimena do- odvajaju zarezom, a treće se pove-
nose u standardnome redoslije- zuje veznikom i bez prethodnoga
du. Posljednje se ime i prezime s zareza.
prethodnim povezuje veznikom i
bez zareza.
26
F: Ilja Il’f i Evgenij Petrov, L: Il’f, Ilja i Evgenij Petrov. 2003.
Zlatno tele, prevoditelj Zlatno tele. Prevoditelj
Vladimir Gerić (Koprivnica: Vladimir Gerić. Koprivnica:
Šareni dućan, 2003), 334. Šareni dućan.
B: Il’f, Ilja i Evgenij Petrov. Zlatno T: (Il’f i Petrov, 2003: 334)

tele. Prevoditelj Vladimir
Gerić. Koprivnica: Šareni
dućan, 2003.
520

18
F: T. O. Harahorina, V. S. L: Harahorina, T. O., V. S.
Adamenko i T. V. Tkačuk, Adamenko i T. V. Tkačuk.
Ukrains’ka literatura: 2005. Ukrains’ka literatura:
Hrestomatija, redaktor B. P. Hrestomatija. Redaktor B.
Žukevyč (Donec’k: TPV VKF P. Žukevyč. Donec’k: TPV
„BAO“, 2005), 847. VKF „BAO“.
B: Harahorina, T. O., V. S. T: (Harahorina, Adamenko i

Adamenko i T. V. Tkačuk. Tkačuk, 2005: 847)
Ukrains’ka literatura:
Hrestomatija. Redaktor B.
P. Žukevyč. Donec’k: TPV
VKF „BAO“, 2005.
Više od tri autora. Kada se pojavljuje više od tri autora, navodi se prvo ime
i prezime te se povezuje kraticom et al. ili i dr.
Stil I. U fusnoti se standardnim Stil II. U literaturi se navode sva

rasporedom piše prvo ime i pre- imena i prezimena na isti način
zime te se povezuje s et al. ili i dr. kao i u bibliografiji: prvo je prezi-
Formulacija et al. sastoji se od la- me u inverziji odvojeno zarezom
tinske riječi et (i) i kratice od alii od osobnoga imena, a posljednja
(drugi). Budući da se ime i na- su dva imena i prezimena poveza-
slov u fusnoti odvajaju zarezom, na veznikom i bez prethodnoga
nakon kratice et al., odnosno i zareza.
dr. stoji zarez. Točku u kratici ne
može zamijeniti drugi znak (v.
III. 4.2.7, Oblikovanje kratica:
Pravopisni znakovi i interpunk-
cija).
521

U bibliografiji se pišu sva imena i U tekstnoti se piše prvo prezime
prezimena, pri čemu se prvo prezi- i kratica et al. ili i dr. Kada nakon
me donosi u inverziji i odvaja zare- kratice et al. ili i dr. dolazi zarez,
zom od pripadnoga imena, a dru- kao u ovdje odabranome stilu,
ga se imena i prezimena pišu stan- pišu se i točka i zarez, jer točku
dardnim redoslijedom. Posljednja u kraticama ne može zamijeniti
se dva imena i prezimena povezuju drugi znak (v. III. 4.2.7, Oblikova-
veznikom i bez prethodnoga zare- nje kratica: Pravopisni znakovi i
za. Navode se sva imena i prezime- interpunkcija).
na bez obzira na to koliko ih ima;
nema kratice et al. ni i dr.
10
F: Antun Mihanović i dr., L: Mihanović, Antun, August
Moja domovina, izbor Joža Šenoa, Silvije Strahimir
Skok, kolaž i ilustracije Jurica Kranjčević, August
Puhalović (Zagreb: Naša djeca, Harambašić, Đuro Arnold
1993), 14. i Drago Ivanišević. 1993.
Moja domovina. Izbor Joža
Skok. Kolaž i ilustracije Jurica
Puhalović. Zagreb: Naša djeca.
B: Mihanović, Antun, August T: (Mihanović i dr., 1993: 14)

Šenoa, Silvije Strahimir
Harambašić, Đuro Arnold
i Drago Ivanišević. Moja
domovina. Izbor Joža Skok.
Kolaž i ilustracije Jurica
Puhalović. Zagreb: Naša
djeca, 1993.
522

Urednici i prevoditelji uz autora. Ako se u bibliografskoj jedinici uz
autorovo ime pojavljuju imena urednika ili prevoditelja, urednikovo se i
prevoditeljevo ime upisuje nakon naslova knjige s pripadnim kraticama
ili cijelim formulacijama. Ako se pojavljuju i urednik i prevoditelj, ime-
na se nižu onim redoslijedom kako stoje na preliminarnoj ili naslovnoj
stranici.
Stil I. Formulacije prije uredniko- Stil II. U popisu literature postu-

va ili prevoditeljeva imena prepi- pa se isto tako kao u bibliografiji
suju se onako kako stoje na preli- u stilu I. U tekstnoti stavlja se
minarnoj ili naslovnoj stranici, u samo autorovo prezime, dok se
oba rodna oblika, pojedinačno ili imena urednika i prevoditelja izo-
u množini. Stavljaju se puni oblici stavljaju.
ili kratice. U fusnotama te se for-
mulacije prenose malim počet-
nim slovom (prev., prevela, preveo,
prijevod, priredili, ur., uredile i sl.),
a u bibliografiji velikim početnim
slovom (Prev., Prevela, Preveo,
Prijevod, Priredili, Ur., Uredile i
sl.). Ako je riječ o izvorima na stra-
nim jezicima, najčešće se prenose
formulacije na tim jezicima, ona-
ko kako stoje na preliminarnoj ili
naslovnoj stranici:
Aus dem Kroatischen von…, Pe-

revod i podgotovka…, Translated
by… (v. gore Opisnice, poveznice i
kratice na drugim jezicima).
523

5
F: Ivo Frangeš, Riječ što traje: L: Frangeš, Ivo. 2005. Riječ što
Književne studije i rasprave, traje: Književne studije i
prir. Dunja Fališevac i Krešimir rasprave. Prir. Dunja Fališevac
Nemec (Zagreb: Školska knjiga, i Krešimir Nemec. Zagreb:
2005), 513. Školska knjiga.
B: Frangeš, Ivo. Riječ što traje: T: (Frangeš, 2005: 513)
Književne studije i rasprave.
Prir. Dunja Fališevac i
Krešimir Nemec. Zagreb:
Školska knjiga, 2005.
16
F: Lucius Annaeus Florus, L: Florus, Lucius Annaeus. 2005.
Dvije knjige izvadaka iz Tita Dvije knjige izvadaka iz Tita
Livija o svim ratovima u sedam Livija o svim ratovima u
stotina godina, prev. i prir. sedam stotina godina. Prev.
Josip Miklić (Zagreb: Izdanja i prir. Josip Miklić. Zagreb:
Antibarbarus, 2005), 289. Izdanja Antibarbarus.
B: Florus, Lucius Annaeus. Dvije T: (Florus, 2005: 289)
knjige izvadaka iz Tita Livija
o svim ratovima u sedam
stotina godina. Prev. i prir.
Josip Miklić. Zagreb: Izdanja
Antibarbarus, 2005.
13
F: Jurij Nikolaevič Tynjanov, L: Tynjanov, Jurij Nikolaevič.
Pitanja književne povijesti, 1998. Pitanja književne
preveo Dean Duda, priredio povijesti. Preveo Dean Duda.
Milivoj Solar (Zagreb: Matica Priredio Milivoj Solar.
hrvatska, 1998), 101. Zagreb: Matica hrvatska.
B: Tynjanov, Jurij Nikolaevič. T: (Tynjanov, 2005: 101)
Pitanja književne povijesti.
Preveo Dean Duda. Priredio
Milivoj Solar. Zagreb: Matica
hrvatska, 1998.
524

Urednici i prevoditelji u ulozi autora. Kada se na naslovnici knjige po-
javljuju imena urednika ili prevoditelja u ulozi autora, postupa se kao da je
riječ o autorima, ali se iza imena dodaje kratica ur. ili prev. Kratice se mogu
pisati u zagradama bez zareza (ur.), (prev.) ili bez zagrada sa zarezom ur.,
prev., kao što je u ovdje opisanim stilovima. U skraćenim fusnotama (v.
III. 5.2.1, Kraćenje fusnota) i u tekstnotama te se odgovornosti ne upisuju.
Kada ima više urednika ili prevoditelja, postupa se po načelima o više au-
tora (v. gore Više autora). Pri izdanju na stranim jezicima formulacije i kra-
tice o neposrednoj autorskoj odgovornosti načelno se prevode na hrvatski
jezik, za razliku od sekundarnih odgovornosti koje su specifične i najčešće
se ne prevode (v. gore Opisnice, poveznice i kratice na drugim jezicima).
15
F: Živa Benčić i Aleksandar L: Benčić, Živa i Aleksandar
Flaker, ur., Ludizam: Zagrebački Flaker, ur. 1996. Ludizam:
pojmovnik kulture 20. stoljeća Zagrebački pojmovnik
(Zagreb: Zavod za znanost kulture 20. stoljeća. Zagreb:
o književnosti Filozofskoga Zavod za znanost o
fakulteta u Zagrebu i Slon, 1996), književnosti Filozofskoga
372. fakulteta u Zagrebu i Slon.
B: Benčić, Živa i Aleksandar Flaker, T: (Benčić i Flaker, 1996: 372)

ur. Ludizam: Zagrebački
pojmovnik kulture 20. stoljeća.
Zagreb: Zavod za znanost
o književnosti Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu i Slon, 1996.
29
F: Irena Lukšić, prev., Nova L: Lukšić, Irena, prev. 1998.
ruska poezija (Zagreb: Hrvatsko Nova ruska poezija. Zagreb:
filološko društvo, 1998), 183. Hrvatsko filološko društvo.
B: Lukšić, Irena, prev. Nova ruska T: (Lukšić, 1998: 183)

poezija. Zagreb: Hrvatsko
filološko društvo, 1998.
525

34
F: Mike Featherstone i Roger L: Featherstone, Mike i Roger
Burrows, ur., Cyberspace/Cyber- Burrows, ur. 1996. Cyberspace
bodies/Cyberpunk: Cultures /Cyberbodies/Cyberpunk:
of Technological Embodiment Cultures of Technological
(Thousand Oaks and New Embodiment. Thousand
Delhi: Sage, 1996), 105. Oaks and New Delhi: Sage.
B: Featherstone, Mike i Roger T: (Featherstone i Burrows, 1996:

Burrows, ur. Cyberspace/ 105)
Cyberbodies/Cyberpunk:
Cultures of Technological
Embodiment. Thousand
Oaks and New Delhi: Sage,
1996.
Ostali slučajevi autorstva. Ako naiđete na slučaj koji ovdje nije opisan,
budite kreativni: primijenite najbliži model.
Autorovo ime u naslovu. Ako se autorovo ime pojavi u naslovu ili pod-
naslovu (sabrana i izabrana djela, autobiografija i sl.), postupa se na ra-
zličite načine, ovisno o citatnome stilu i kombinaciji autorova imena s
drugim autorskim odgovornostima.
Stil I. U fusnoti se ispisuje naslov Stil II. U popisu literature pišu se

koji sadržava autorovo ime, a ime i ime i naslov, bez obzira na po-
se zanemaruje. U bibliografiji se navljanje. U tekstnoti se navodi
pišu i ime i naslov, bez obzira na autorovo prezime na uobičajeni
ponavljanje. način.
526

2
F: Pěsme Antuna Nemčića L: Nemčić, Antun. 1851. Pěsme
(Zagreb: Mirko Bogović, Antuna Nemčića. Zagreb:
1851), 253. Mirko Bogović.
B: Nemčić, Antun. Pěsme Antuna T: (Nemčić, 1851: 253)

Nemčića. Zagreb: Mirko
Bogović, 1851.
Ako knjiga s autorovim imenom u naslovu ima urednika ili prevoditelja,

uvršćuje se pod autorovo ime.
47
F: Puškinova izabrana djela u L: Puškin, Aleksandr Sergeevič.
hrvatskoj knjizi: O stogodišnjici 1899. Puškinova izabrana
pjesnikova rođenja, uredio djela u hrvatskoj knjizi: O sto-
Milivoj Šrepel (Zagreb: Matica godišnjici pjesnikova rođenja.
hrvatska, 1899), LXXII, 392. Uredio Milivoj Šrepel.
Zagreb: Matica hrvatska.
B: Puškin, Aleksandr Sergeevič.
Puškinova izabrana djela u T: (Puškin, 1899: LXXII, 392)
hrvatskoj knjizi: O stogodišnjici
pjesnikova rođenja. Uredio
Milivoj Šrepel. Zagreb:
Matica hrvatska, 1899.
19
F: Autobiografija isusovca L: Kašić, Bartol. 2006. Autobiografija
Bartola Kašića u prijevodu i isusovca Bartola Kašića u
izvorniku: (1575. – 1625.), s prijevodu i izvorniku: (1575. –
latinskoga Vladimir Horvat (Za- 1625.). S latinskoga Vladimir
greb: Školska knjiga, 2006), 342. Horvat. Zagreb: Školska knjiga.
B: Kašić, Bartol. Autobiografija T: (Kašić, 2006: 342)

isusovca Bartola Kašića
u prijevodu i izvorniku:
(1575. – 1625.). S latinskoga
Vladimir Horvat. Zagreb:
527

Drukčije je kada se govori o urednikovu ili prevoditeljevu radu. Tada se
takva knjiga bilježi pod urednikovo ili prevoditeljevo ime, jer se urednik i
prevoditelj pojavljuju u ulozi autora.
4
F: Mate Maras, prev., Komedije L: Maras, Mate, prev. 2007.
Williama Shakespearea Komedije Williama
(Zagreb: Matica hrvatska, Shakespearea. Zagreb: Matica
2007), 14. hrvatska.
B: Maras, Mate, prev. Komedije T: (Maras, 2007: 14)

Williama Shakespearea.
Zagreb: Matica hrvatska,
2007.
Skupni autor. Ako se kao skupni autor pojavljuje organizacija, stranka, ko-
misija, ustanova i sl., kao autor se upisuje ime te organizacije, stranke ili
ustanove. Ako je ta organizacija, stranka, komisija, ustanova i sl. ujedno i
izdavač, ime se ponavlja na predviđenome mjestu za izdavača.
35
F: Zagrebački prevodilački L: Zagrebački prevodilački susret
susret 2003, Prevođenje kulture, 2003. 2005. Prevođenje
priredila Iva Grgić (Zagreb: kulture. Priredila Iva Grgić.
Društvo hrvatskih književnih Zagreb: Društvo hrvatskih
prevodilaca, 2005), 125. književnih prevodilaca.
B: Zagrebački prevodilački susret T: (Zagrebački prevodilački susret,

2003. Prevođenje kulture. 2005: 125)
Priredila Iva Grgić. Zagreb:
Društvo hrvatskih književnih
prevodilaca, 2005.
528

27
F: FDA – Freier Deutscher L: FDA – Freier Deutscher
Autorenverband, Kultur und Autorenverband. Kultur
Wissenschaft als Brücken in und Wissenschaft als Brücken
Europa: Dokumentation zu in Europa: Dokumentation
den Europatagen 8.–10. Mai zu den Europatagen 8.
2002 in Lovran (FDA – Freier –10. Mai 2002 in Lovran.
Deutscher Autorenverband, FDA – Freier Deutscher
2002), 13. Autorenverband.
B: FDA – Freier Deutscher T: (FDA, 2002: 13)

Autorenverband. Kultur
und Wissenschaft als Brücken
in Europa: Dokumentation
zu den Europatagen 8.
–10. Mai 2002 in Lovran.
FDA – Freier Deutscher
Autorenverband, 2002.
Pseudonim. Uvriježeni pseudonim ponaša se kao stvarno autorovo ime, pa

ga tako valja i navoditi.
19
F: Mark Twain, Doživljaji L: Twain, Mark. 1973. Doživljaji
Huckleberryja Finna: (Izbor), Huckleberryja Finna: (Izbor).
preveo s engleskoga Ivo Zalar Preveo s engleskoga Ivo Zalar.
(Zagreb: Školska knjiga, 1973), Zagreb: Školska knjiga.
127.
B: Twain, Mark. Doživljaji T: (Twain, 1973: 127)

Huckleberryja Finna: (Izbor).
Preveo s engleskoga Ivo Zalar.
529

Kada je stvarno autorovo ime nepoznato, dodaje se iza pseudonima, tj.
imena pod kojim autor piše, u uglate zagrade [pseud.]. U stilu II. natukni-
ca [pseud.] ne navodi se u citatnici, nego samo u popisu literature.
26
F: B. Traven [pseud.], Das L: Traven, B. [pseud.]. Das Toten-
Totenschiff: Die Geschichte eines schiff: Die Geschichte eines
amerikanischen Seemannes amerikanischen Seemannes.
(Hamburg: Rowohit, 1954), 22. Hamburg: Rowohit.
B: Traven, B. [pseud]. Das T: (Traven, 1954: 22)

Totenschiff: Die Geschichte eines
amerikanischen Seemannes.
Hamburg: Rowohit, 1954.
Anonimni autor. Ako je autorovo ime poznato, ali je izostavljeno s naslov-

nice, stavlja se u uglate zagrade na mjesto predviđeno za autora. Ako se o
autorstvu samo nagađa, u uglatim se zagradama iza imena stavlja upitnik.
7
F: [Blaž Josić], Elegia festis ho- L: [ Josić, Blaž]. 1885. Elegia festis
noribus illustrissimi ac reveren- honoribus illustrissimi ac
dissimi patris Mariani Šunjić, reverendissimi patris Mariani
… episcopi Panadensis et vicarii Šunjić, … episcopi Panadensis
apostolici Bosnensis, occasione et vicarii apostolici Bosnensis,
ipsius ad hanc s. dignitatem epi- occasione ipsius ad hanc s. di-
scopalem consecrationis (Bosna gnitatem episcopalem conse-
Srebrenička, 1885). crationis. Bosna Srebrenička.
B: [Josić, Blaž]. Elegia festis honori- T: ([ Josić], 1885)

bus illustrissimi ac reverendis-
simi patris Mariani Šunjić, …
episcopi Panadensis et vicarii
apostolici Bosnensis, occasione
ipsius ad hanc s. dignitatem
episcopalem consecrationis.
Bosna Srebrenička, 1885.
530

11
F: [Bartol Kašić?], [Manu- L: [Kašić, Bartol?]. 1599.
skript bez naslova: Hrvatsko [Manuskript bez naslova:
(čakavsko)-talijanski rječnik] Hrvatsko (čakavsko)-talijanski
(Rim, 1599). rječnik]. Rim.
B: [Kašić, Bartol?]. [Manuskript T: ([Kašić?], 1599)

bez naslova: Hrvatsko
(čakavsko)-talijanski rječnik]
Rim, 1599.
Ako su autor, urednik, prevoditelj ili druge autorske instancije nepoznati,

ne stavlja se ni Anonimno ni Anon. Jedinica se u abecedni niz uvršćuje pod
naslovom.
4
F: Godišnja nagrada INE za L: Godišnja nagrada INE za
promicanje hrvatske kulture promicanje hrvatske kulture
u svijetu za 2004. godinu: u svijetu za 2004. godinu:
Viktor Žmegač (Zagreb: INA i Viktor Žmegač. 2005. Zagreb:
Hrvatski kulturni klub, 2005), 3. INA i Hrvatski kulturni klub.
B: Godišnja nagrada INE za T: (Godišnja nagrada INE […],

promicanje hrvatske kulture 2005: 3)
u svijetu za 2004. godinu:
Viktor Žmegač. Zagreb: INA i
Hrvatski kulturni klub, 2005.
U naslovima na stranim jezicima obično se izostavljaju članovi (A, An,

Der, Die, The i sl.), pa se kao redalica u abecednome nizu uzima prva riječ
iz naslova.
531

8
F: Herausforderung Krawatte: L: Herausforderung Krawatte:
Krawatte als kroatischer Beitrag Krawatte als kroatischer
zur Weltkultur (Zagreb: Beitrag zur Weltkultur. 2007.
Academia Cravatica itd., 2007), Zagreb: Academia Cravatica
12. itd.
B: Herausforderung Krawatte: Kra- T: (Herausforderung Krawatte […],

watte als kroatischer Beitrag 2007: 12)
zur Weltkultur. Zagreb: Aca-
demia Cravatica itd., 2007.
5
F: Nibelungenlied (Njemačka, L: Nibelungenlied. 1784.
1784). Njemačka.
B: Nibelungenlied. Njemačka, T: (Nibelungenlied, 1784)

1784.
Osebujna imena. Autorovo se ime katkad ne sastoji od uobičajenih dije-

lova: osobnoga imena i prezimena. Kadikad se pojavljuju složena imena,
koja se pišu na različite načine. To je osobit problem kod prezimena, jer
se po njima autori nižu u abecedne popise u bibliografiji i literaturi. Stra-
na imena katkad imaju različite dijelove, npr. Abu, de, Ibn, O, y, von i sl.
Imena na nelatiničnim pismima često se prenose na različite načine: trans-
literacijom (slovo po slovo) i transkripcijom (u prilagođenim oblicima).
Sve to može izazvati nedoumice u pisanju imena, osobito u abecednim
popisima. Stoga u znanstvenim radovima i citatnim stilovima, kad god je
to moguće, prednost treba dati transliteraciji (usp. Verona, 1986: I).
Ovdje se navode neka načela za abecedizaciju osebujnih imena u bibli-
ografijama te za pisanje tih imena u skraćenim fusnotama i tekstnotama,
gdje se pojavljuje prezime.
Složena prezimena. Višečlana složena prezimena pišu se i abecediziraju

po običajima zemlje iz koje potječu.
532

Hrvatski pravopisi ne propisuju pisanje složenih prezimena, tj. dopu-
štaju dva načina pisanja: sa spojnicom i bez spojnice. Katkad se prezime
piše samo na jedan način, a kadikad se pojavljuju varijacije. Ako je riječ
o varijabilnim složenicama, rabit ćete oblik po kojemu se autor najčešće
identificira.
Muška složena prezimena najčešće se abecediziraju po prvome dijelu
složenice.
Hansen-Löve, Aage A.
Lacković Croata, Ivan
Mies van der Rohe, Ludwig
U različitim kulturama ženska složena prezimena pišu se i abecedizira-

ju na različite načine. U starijim oblicima hrvatska su se ženska složena
prezimena češće pisala sa spojnicom kao simbolom stopljenoga identite-
ta (Maja Bošković-Stulli). S pojavom rodne samosvijesti spojnica se kao
znak stapanja identiteta počela izostavljati, pa danas žene katkad inzisti-
raju na djevojačkome prezimenu ili na pisanju dvostrukoga prezimena
bez spojnice (Helena Sablić Tomić). Isto se tako pojavljuju slučajevi da se
od ženskoga i muškoga prezimena pri sklapanju braka stvori jedinstveno
obiteljsko prezime, kako bi se i na taj način posvjedočila ravnopravnost
spolova (Svjetlan Lacko Vidulić). Budući da nema čvrstoga pravila, žen-
ska se složena prezimena katkad pojavljuju u oba oblika, sa spojnicom i
bez nje, bilo da same žene nisu odlučile kako će pisati vlastito prezime
bilo da se varijante pojavljuju bez njihove volje (Ivana Brlić-Mažuranić i
Ivana Brlić Mažuranić, Dunja Detoni Dujmić i Dunja Detoni-Dujmić).
U takvim slučajevima uzima se oblik pod kojim se autorica identificira
ili koji je najčešće zastupljen.
Složena prezimena udanih žena stavljaju se u abecedne popise po tradi-
ciji pripadnih jezika i kultura. U hrvatskoj pravopisnoj praksi redalica za
složena prezimena udanih žena najčešće je onaj dio složenice kojim se au-
torica identificira, bez obzira na to piše li se složeno prezime sa spojnicom
ili bez spojnice i bez obzira na to je li prvo prezime djevojačko ili muževo.
533

Brlić-Mažuranić, Ivana. Izabrana djela: 2. Uredio Joža Skok.
Zagreb: Naša djeca, 1994.
Brlić Mažuranić, Ivana. Racconti e leggende della Croazia. Traduzione di
Franjo Trogrančić. Le illustr. sono di Giannina Lavarello. Torino: S. A.
I. E., 1957.
Curie-Skłodowska, Marie. L’isotopie et les éléments isotopes.

Paris: Édité par la société „Journal de physique“, 1924.
Curie, Marie Radioactivité. Paris: Hermann & Cie, 1935.
Detoni Dujmić, Dunja. Ljepša polovica književnosti. Zagreb: Matica

hrvatska, 1998.
Detoni-Dujmić, Dunja, glavna urednica. Leksikon hrvatskih pisaca.
Imena na stranim jezicima. Imena s česticama kao de, di, O’, van, von
i sl. stavljaju se u abecedni niz po zakonima danoga jezika. Ako su če-
stice u tradiciji danoga jezika čvrsto vezane uz prezime, one postaju
redalica u abecednim popisima. Ako čestice nisu čvrsto povezane s
prezimenom, redalica je prezime, a ne čestica. Kada se prezime s čes-
ticom pojavi u inverziji ili samostalno bez imena (bibliografija, lite-
ratura, tekstnote), američki standardi propisuju pisanje čestice malim
slovom. Po hrvatskim pravopisima čestice, koje se u inverziji vežu uz
prezime, pišu se velikim slovom i tako određuju mjesto imena u abe-
cednim popisima:
Paul de Man Simone de Beauvoir

De Man, Paul Beauvoir, Simone de
Vincent van Gogh Ludwig van Beethoven

Van Gogh, Vincent Beethoven, Ludwig van
Dijelovi imena La, Mc, O’ i sl. pišu se u izvornim jezicima na različite nači-
ne, pa ih u skladu s time treba stavljati u abecedne popise:
534

Dominick LaCapra Herbert Marshall McLuhan Eugene O’Neill
LaCapra, Dominick McLuhan, Herbert Marshall O’Neill, Eugene
Španjolska su prezimena često složenice od očeva i majčina prezimena kat-

kad povezanih veznikom y. Ta se imena stavljaju u abecedne popise pod
prvi dio prezimenske složenice:
Valera y Alcalá Galiano, Juan García Márquez, Gabriel
Arapska imena koja imaju čestice al- ili el- dolaze u abecedne popise pod
ime uz koje se čestice vežu. Imena koja počinju dodatcima Abd, Abu i Ibn
stavljaju se u abecedne popise najčešće pod te riječi:
Ahtal (al-) Abu Nuvas

Halladž (-al), al-Husein ibn Mansur Ibn Kuzman, abu Bakr
Kineska i japanska imena uvršćuju se u abecedne popise bez inverzije,

onim redoslijedom kako se pojavljuju u izvornome pismu. Ako autor slije-
di zapadnu tradiciju pisanja imena i prezimena, abecedna je redalica pre-
zime u inverziji.
Ba Jin Kawabata, Yasunari
6.1.2. Naslov
Naslov i podnaslov. Naslov i podnaslov pišu se kosim pismom i od-

vajaju dvotočjem ‘:’. U bibliografskoj tradiciji podnaslov se piše malim
početnim slovom. Ovdje je odabrano veliko početno slovo iz dvaju raz-
loga: jer se podnaslov na knjigama obično donosi u posebnome retku
velikim početnim slovom i jer se u nizu s naslovom nakon dvotočja osje-
ća kao prva riječ u rečenici, koja se po pravopisu piše velikim početnim
slovom.
535

12
F: Miroslav Beker, Od Odiseja L: Beker, Miroslav. 1988. Od
do Uliksa (Zagreb: Školska Odiseja do Uliksa. Zagreb:
knjiga, 1998), 111. Školska knjiga.
B: Beker, Miroslav. Od Odiseja T: (Beker, 1998: 111)

do Uliksa. Zagreb: Školska
knjiga, 1998.
8
F: Davor Dukić, Sultanova L: Dukić, Davor. 2004. Sultanova
djeca: Predodžbe Turaka u djeca: Predodžbe Turaka u
hrvatskoj književnosti ranog hrvatskoj književnosti ranog
novovjekovlja (Zadar: Thema, novovjekovlja. Zadar: Thema.
2004), 57.
B: Dukić, Davor. Sultanova djeca: T: (Dukić, 2004: 57)

Predodžbe Turaka u hrvatskoj
književnosti ranog novovjekovlja.
Zadar: Thema, 2004.
Dva se naslova odvajaju točkom sa zarezom ‘;’. Drugi se naslov piše veli-
kim slovom. Ako u naslovu postoji pravopisna ili kakva druga pogrješka,
naslov se prenosi doslovno, a pogrješka se ispravlja u uglatim zagradama ili
se navodi u bilješci.
37
F: Ivo Hergešić, Hrvatske L: Hergešić, Ivo. 2005. Hrvatske
novine i časopisi do 1848.; novine i časopisi do 1848.;
Hrvatske sudbine (Zagreb: Ex Hrvatske sudbine. Zagreb: Ex
Libris, 2005), 137. Libris.
B: Hergešić, Ivo. Hrvatske novine T: (Hergešić, 2005: 137)

i časopisi do 1848.; Hrvatske
sudbine. Zagreb: Ex Libris,
2005.
536

Posebni elementi u naslovu. Katkad se u naslovu mora grafički interve-
nirati kako bi se razlikovali pojedini elementi naslova i uspostavio uočljiv
raspored elemenata.
Datumi u naslovu. Godine i brojevi u naslovima knjiga pišu se onako

kako stoji u izvorniku: prenose se pravopisni znakovi, rimski i arapski
brojevi te način njihova pisanja.
6
F: Iosif Brodskij, Stihotvorenija L: Brodskij, Iosif. 2001.
1964–1971 gg., sastavio G. F. Stihotvorenija 1964–1971 gg.
Komarov (Sankt-Peterburg: Sastavio G. F. Komarov. Sankt-
Puškinskij dom, 2001), 434. -Peterburg: Puškinskij dom.
B: Brodskij, Iosif. Stihotvorenija T: (Brodskij, 2001: 434)

1964–1971 gg. Sastavio G. F.
Komarov. Sankt-Peterburg:
Puškinskij dom, 2001.
4
F: Nikola Milićević i Antun L: Milićević, Nikola i Antun
Šoljan, ur., Antologija hrvatske Šoljan, ur. 1996. Antologija
poezije: Od XIV stoljeća do naših hrvatske poezije: Od XIV
dana (Zagreb: Zora, 1966), 27. stoljeća do naših dana. Zagreb:
Zora.
B: Milićević, Nikola i Antun T: (Milićević i Šoljan, 1996: 27)

Šoljan, ur. Antologija hrvatske
poezije: Od XIV stoljeća do
naših dana. Zagreb: Zora,
1966.
537

9
F: Wilhelm Dibelius, Englische L: Dibelius, Wilhelm. 1910.
Romankunst: Die Technik Englische Romankunst: Die
des englischen Romans im Technik des englischen Romans
achtzehnten und zu Anfang im achtzehnten und zu Anfang
des neuzehnten Jahrhunderts des neuzehnten Jahrhunderts.
(Berlin i Leipzig: Mayer & Berlin i Leipzig: Mayer &
Müller, 1910), 251. Müller.
B: Dibelius, Wilhelm. Englische T: (Dibelius, 1910: 251)

Romankunst: Die Technik
des englischen Romans im
achtzehnten und zu Anfang
des neuzehnten Jahrhunderts.
Berlin i Leipzig: Mayer &
Müller, 1910.
Navodnici u naslovu. Kada se unutar naslova, koji se piše kosim pismom,

pojavi drugi naslov pisan kosim pismom, takav se naslov unutar naslova
stavlja u navodnike.
10
F: Winfried Baumann, L: Baumann, Winfried. 1990.
„Davidijada“ Marka Marulića: „Davidijada“ Marka
Veliki ep dalmatinskog latinista, Marulića: Veliki ep
prev. Jadranka Prišlin-Planinc dalmatinskog latinista. Prev.
(Split: Logos, 1990), 126. Jadranka Prišlin-Planinc.
Split: Logos.
B: Baumann, Winfried. T: (Baumann, 1990: 126)

„Davidijada“ Marka
Marulića: Veliki ep
dalmatinskog latinista. Prev.
Jadranka Prišlin-Planinc.
Split: Logos, 1990.
538

Ako naslov unutar naslova već stoji u navodnicima, cijeli se naslov zajedno
s naslovom unutar naslova pod navodnicima piše kosim pismom.
15
F: Valter Tomas, „Gazzetta di L: Tomas, Valter. 1999. „Gazzetta
Zara“ u preporodnom ozračju: di Zara“ u preporodnom
Prijevodi hrvatske poezije i ozračju: Prijevodi hrvatske
ostali književni prinosi (Split: poezije i ostali književni
Književni krug, 1999), 286. prinosi. Split: Književni krug.
B: Tomas, Valter. „Gazzetta di T: (Tomas, 1999: 286)

Zara“ u preporodnom ozračju:
Prijevodi hrvatske poezije i
ostali književni prinosi. Split:
Književni krug, 1999.
48
F: Stanley Fish, Surprised by L: Fish, Stanley. 1998. Surprised by
Sin: The Reader in „Paradise Sin: The Reader in „Paradise
Lost“ (Cambridge, Mass.: Lost“. Cambridge, Mass.:
Harvard University Press, Harvard University Press.
1967), 121.
B: Fish, Stanley. Surprised by Sin: T: (Fish, 1998: 121)

The Reader in „Paradise Lost“.
Cambridge, Mass.: Harvard
University Press, 1967.
Termin u naslovu. Kada se u naslovu pojavi termin kosim pismom, naslov

se pri navođenju donosi kosim pismom, a termin se piše normalnim slo-
gom za razliku od ostatka naslova u kosome pismu.
539

12
F: Peter Novick, The noble L: Novick, Peter. 1988.
Dream: The Objectivity The noble Dream: The
Question and the American Objectivity Question and
Historical Profession the American Historical
(Cambridge, Mass.: Cambridge Profession. Cambridge, Mass.:
University Press, 1988), 101. Cambridge University Press.
B: Novick, Peter. 1988. T: (Novick, 1988: 101)

The noble Dream: The
Objectivity Question and
the American Historical
Profession. Cambridge, Mass.:
Cambridge University Press.
Upitnik i uskličnik u naslovu. Kada se na kraju naslova ili podnaslova nađu

upitnik ili uskličnik, iza njih se ne stavlja nikakav drugi znak.
13
F: Stephen J. Bottoms, Albee: L: Bottoms, Stephen J. 2000.
Who’s afraid of Virginia Woolf ? Albee: Who’s afraid of
(Cambridge: Cambridge Virginia Woolf ? Cambridge:
University Press, 2000), 204. Cambridge University Press.
B: Bottoms, Stephen J. Albee: T: (Bottoms, 2000: 204)

Who’s afraid of Virginia
Woolf ? Cambridge:
Cambridge University Press,
2000.
540

49
F: N. G. Černyševskij, Čto L: Černyševskij, N. G. 1947.
delat’? Iz rasskazov o novyh ljud- Čto delat’? Iz rasskazov o
jah, pogovor N. V. Vodovozova novyh ljudjah. Pogovor N.
(Moskva: Gosudarstvennoe V. Vodovozova. Moskva:
izdatel’stvo hudožestvennoj Gosudarstvennoe izdatel’stvo
literatury, 1947), 471. hudožestvennoj literatury.
B: Černyševskij, N. G. Čto delat’? T: (Černyševskij, 1947: 471)

Iz rasskazov o novyh ljudjah.
Pogovor N. V. Vodovozova.
Moskva: Gosudarstvennoe
izdatel’stvo hudožestvennoj
literatury, 1947.
42
F: Kiril Hristov, Hej, prolet L: Hristov, Kiril. 2002. Hej,
ide! (Sofija: „Zaharij Stojanov“, prolet ide! Sofija: „Zaharij
2002), 21. Stojanov“.
B: Hristov, Kiril. Hej, prolet ide! T: (Hristov, 2002: 21)

Sofija: „Zaharij Stojanov“, 2002.
Stari naslovi. Naslovi objavljeni prije modernih autorskih prava, tj. stariji
od 18. stoljeća, prenose se što vjernije izvorniku u svim segmentima.
5
F: Libellus alphabeticus Cùm L: Libellus alphabeticus Cùm
Nonnullis Cathecheticis addito Nonnullis Cathecheticis addito
vocabulario brevi latino, illyrico, vocabulario brevi latino, illyrico,
germanico ([Slavonija?], 1756). germanico. 1756. [Slavonija?].
B: Libellus alphabeticus Cùm T: (Libellus alphabeticus Cùm

Nonnullis Cathecheticis Nonnullis […], 1756)
addito vocabulario brevi
latino, illyrico, germanico.
[Slavonija?], 1756.
541

Ako je naslov predug, može se skratiti. Na mjestu kraćenja stavlja se elip-
tično trotočje. Pri tome treba paziti da se u naslovu ne izgubi tema te da se
lako može pronaći puni naslov.
27
F: Juraj Habdelić, Dictionar: L: Habdelić, Juraj. 1670.
Réchi Szlovenske (…). (Graz, Dictionar: Réchi Szlovenske
1670). (...). Graz.
B: Habdelić, Juraj. Dictionar: Réchi T: (Habdelić, 1670)

Szlovenske (...). Graz, 1670.
Naslovi na stranim jezicima. Strani se jezici i druga nelatinična pisma

u naslovima znanstvenih tekstova ne kroatiziraju, nego navode u trans-
literaciji (slovo po slovo). Pri tome se rabe domaći pravopisni priruč-
nici, međunarodni standardi za transliteraciju ili priručnik Eve Verone
(1986: I).
Ako uz strani naslov navodite hrvatski prijevod, stavite ga nakon izvor-
noga naslova u uglate zagrade bez navodnika i bez kosoga pisma.
38
F: Boris Grojs, Iskusstvo L: Grojs, Boris. 2003. Iskusstvo
utopii: Gesamtkunstwerk Stalin; utopii: Gesamtkunstwerk
Stat’ji [Umjetnost utopije: Stalin; Stat’ji [Umjetnost
Gesamtkunstwerk Stalin; utopije: Gesamtkunstwerk
Članci] (Moskva: Hudo- Stalin; Članci]. Moskva:
žestvennyj žurnal, 2003), 22. Hudožestvennyj žurnal.
B: Grojs, Boris. Iskusstvo T: (Grojs, 2003: 22)

utopii: Gesamtkunstwerk
Stalin; Stat’ji [Umjetnost
utopije: Gesamtkunstwerk
Stalin; Članci]. Moskva:
Hudožestvennyj žurnal, 2003.
542

Ako citirate i izvornik i prijevod, navedite najprije onaj izvor koji je bio
važniji u vašemu istraživanju. Podatci o sekundarnome izdanju mogu se
staviti u uglate zagrade.
2
F: Thomas S. Kuhn, L: Kuhn, Thomas S. 1962.
The Structure of Scientific The Structure of Scientific
Revolutions (Chicago: The Revolutions. Chicago: The
University of Chicago, University of Chicago. Hrv.
1962), 37. Hrv. izd. Struktura izd. Struktura znanstvenih
znanstvenih revolucija, prevela revolucija. Prevela Mirna
Mirna Zelić. [2. izd. Zagreb: Zelić. [2. izd. Zagreb: Jesenski
Jesenski i Turk, 2002.] i Turk, 2002.]
B: Kuhn, Thomas S. The Structure T: (Kuhn, 1962: 37)

of Scientific Revolutions.
Chicago: The University
of Chicago, 1962. Hrv.
izd. Struktura znanstvenih
revolucija. Prevela Mirna
Zelić. [2. izd. Zagreb: Jesenski
i Turk, 2002.]
2
F: Thomas S. Kuhn, Struktura L: Kuhn, Thomas S. 2002.
znanstvenih revolucija, prevela Struktura znanstvenih
Mirna Zelić, 2. izd. (Zagreb: revolucija. Prevela Mirna
Jesenski i Turk, 2002), 37. Engl. Zelić. 2. izd. Zagreb: Jesenski
izvornik The Structure of Scien- i Turk. Engl. izvornik
tific Revolutions. [Chicago: The The Structure of Scientific
University of Chicago, 1962.] Revolutions. [Chicago: The
University of Chicago, 1962.]
B: Kuhn, Thomas S. Struktura
znanstvenih revolucija. Preve- T: (Kuhn, 2002: 37)
la Mirna Zelić. 2. izd. Zagreb:
Jesenski i Turk, 2002. Engl.
izvornik The Structure of Scien-
tific Revolutions. [Chicago: The
University of Chicago, 1962.]
543

6.1.3. Izdanje
Termin izdanje ima nekoliko značenja, jer se knjiga može pojaviti više
puta s različitim izmjenama. Izdanje se može razlikovati po sadržaju i po
opsegu. Ako knjiga ima više izdanja, navodi se citirano ili konzultirano
izdanje. Način upućivanja na upotrijebljeno izdanje ovisi o vrsti promje-
na koje su se dogodile u pojedinim izdanjima i o jeziku citiranoga teksta.
Promjene se obilježuju brojevima i/ili slovima. Ako je citirani tekst pisan
na hrvatskome jeziku, rabe se kratice ili pune formulacije koje izraža-
vaju opis promjena zapisan na naslovnici ili preliminarnoj i naslovnoj
stranici. U stranim izdanjima promjene se u pravilu obilježuju izvornim
terminima zapisanim na jeziku izdanja.
Izmijenjena izdanja. Ako nije bilo nikakvih izmjena, novo se izdanje naj-
češće obilježuje brojem i kraticom, npr. 2. izd., formulacijama kao drugo
izdanje, ponovljeno izdanje i sl. Ako se navodi izdanje u kojemu je došlo do
promjena u opsegu, rabe se formulacije kao 2., dop. izd.; drugo, dopunjeno
izdanje i sl. Ako su promjene bile sadržajne naravi, bilježe se kraticama
ili punim izrazima 2., izm. izd.; drugo, izmijenjeno izdanje i sl. Pri izboru
kratica u pravilu se slijede originalne formulacije na naslovnici ili prelimi-
narnoj i naslovnoj stranici.
12
F: Zdenko Škreb i Ante Stamać, L: Škreb, Zdenko i Ante Stamać,
ur., Uvod u književnost: Teorija, ur. 1983. Uvod u književnost:
metodologija, 3., prerađeno Teorija, metodologija. 3.,
izdanje (Zagreb: Grafički zavod prerađeno izdanje. Zagreb:
Hrvatske, 1983), 211. Grafički zavod Hrvatske.
B: Škreb, Zdenko i Ante Stamać, T: (Škreb i Stamać, 1983: 211)

ur. Uvod u književnost: Teorija,
metodologija. 3., prerađeno
izdanje. Zagreb: Grafički
zavod Hrvatske, 1983.
544

Strani termini za oznaku izdanja pišu se u izvornome obliku – bilo kao
cjelovite formulacije bilo kao kratice (2. Auflage, rev. ed. i sl.).
34
F: Friedrich Überweg, Die L: Überweg, Friedrich. 1926. Die
Philosophie des Altertums. Hrsg. Philosophie des Altertums.
von Karl Prächter, zwölfte, Hrsg. von Karl Prächter.
umgearbeitete und erweiterte Zwölfte, umgearbeitete und
Auflage (Berlin: Mittler & erweiterte Auflage. Berlin:
Sohn, 1926), 87. Mittler & Sohn.
B: Überweg, Friedrich. Die T: (Überweg, 1926: 87)

Philosophie des Altertums.
Hrsg. von Karl Prächter.
Zwölfte, umgearbeitete und
erweiterte Auflage. Berlin:
Mittler & Sohn, 1926.
Reprint izdanja. Reprinti su knjige tiskane u drugome formatu ili drugo-

me medijskom obliku. Knjiga može biti ponovno tiskana u popularnome
(npr. džepnome) izdanju kod istoga ili drugoga izdavača. Stare raritetne
knjige često se ponovno objavljuju kako bi se učinile dostupnima. Klasič-
ne knjige danas dobivaju svoje elektroničke sestre. U svim takvim slučaje-
vima, bez obzira na neznatan opseg tehničkih izmjena, citirajte konzulti-
rano izdanje. Kako biste čitatelju pružili uvid u život knjige, navedite obje
godine – i godinu citiranoga reprinta i godinu izvornoga oblika. U tome
slučaju original stoji na prvome, a citirano izdanje na posljednjemu mjestu
u nizu reprint izdanja.
545

Stil I. U fusnoti godina original- Stil II. U literaturi godina origi-
noga izdanja dolazi na početak nalnoga izdanja stavlja se u uglate
niza podataka o publikaciji, te se zagrade prije godine reprinta ili
kao zaseban element odvaja toč- na kraju niza uz kraticu za origi-
kom sa zarezom. Slijedi termin re- nalnu publikaciju.
print ili kratica repr. te uobičajeni
niz podataka o publikaciji.
U bibliografiji godina originalno- U tekstnoti godina originalnoga
ga izdanja dolazi kao i u fusnoti izdanja dolazi u uglate zagrade pri-
na početak niza podataka o publi- je godine reprinta ili se izostavlja.
kaciji, odvaja se točkom, a termin
Reprint ili kratica Repr. pišu se ve-
likim slovom.
42
F: Ivan Kukuljević Sakcinski, L: Kukuljević Sakcinski, Ivan.
Juran i Sofia ili Turci kod [1839] 1989. Juran i Sofia ili
Siska: Junačka igra u trih Turci kod Siska: Junačka igra
činih, priredili Dražen Budiša u trih činih. Priredili Dražen
i Božidar Petrač (1839; repr. Budiša i Božidar Petrač.
Zagreb: Kršćanska sadašnjost, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
1989), 113.
Ili:
B: Kukuljević Sakcinski, Ivan. Kukuljević Sakcinski, Ivan. 1989.
Juran i Sofia ili Turci kod Juran i Sofia ili Turci kod Siska:
Siska: Junačka igra u trih Junačka igra u trih činih. Prire-
činih. Priredili Dražen Budiša dili Dražen Budiša i Božidar
i Božidar Petrač. 1839. Petrač. Zagreb: Kršćanska
Reprint Zagreb: Kršćanska sadašnjost. [Orig. izd. 1839.]
sadašnjost, 1989.
T: (Kukuljević Sakcinski, [1839]
1989: 113)
Ili:
(Kukuljević Sakcinski, 1989: 113)
546

6.1.4. Svezak
Svezak je knjiga unutar imenovane uokvirene serije ili niza knjiga. U ame-
ričkim standardima svezak unutar serije obilježuje se u obliku vol. 5 of… U
hrvatskoj bibliografskoj praksi svezak se navodi iza serije na način Serija,
sv… Uobičajeno je da se kratica za svezak prenosi u onome obliku u koje-
mu stoji u izvornoj publikaciji, pa se rabe sve kratice (Bd. 1, knj. 2, sv. 2,
tom 4, vol. 5 i sl.). Broj sveska piše se arapskim brojem.
Svezak sa samostalnim naslovom. Ako pojedinačni svezak ima samosta-

lan naslov, donosi se taj naslov. Ako svezak ima urednika ili prevoditelja,
njihovo se ime bilježi iza naslova sveska. Ako serija ima naziv, ispred naziva
serije piše se u: (malim slovom u nizu podataka u fusnotama) ili U: (ve-
likim slovom u bibliografiji i literaturi). Na taj se način ističe da je svezak
dio veće cjeline, kao i u drugim sličnim slučajevima (npr. člancima u zbor-
nicima – v. dolje 6.1.8).
5
F: Antun Gustav Matoš, Vidici L: Matoš, Antun Gustav. 1973.
i putovi: Naši ljudi i krajevi, Vidici i putovi: Naši ljudi
ur. Dragutin Tadijanović, u: i krajevi. Ur. Dragutin
Sabrana djela, sv. 4. (Zagreb: Tadijanović. U: Sabrana
JAZU, Liber i Mladost, 1973), djela. Sv. 4. Zagreb: JAZU,
87. Liber i Mladost.
B: Matoš, Antun Gustav. Vidici T: (Matoš, 1973: 87)

i putovi: Naši ljudi i krajevi.
Ur. Dragutin Tadijanović. U:
Sabrana djela. Sv. 4. Zagreb:
JAZU, Liber i Mladost, 1973.
Svezak bez samostalnoga naslova. Ako se citira pojedinačni svezak bez

samostalnoga naslova, u bibliografiji i literaturi navodi se nakon općega
naslova djela broj sveska uz odgovarajuću kraticu iz matične publikacije.
547

U citatnicama broj sveska piše se bez kratice te se priljubljenim dvotočjem
povezuje s brojem stranice. Izostavljanje razmaka između broja sveska i
broja stranice znak je stopljenosti tih dvaju podataka.
12
F: Zvane Črnja, Kulturna L: Črnja, Zvane. 1988. Kulturna
povijest Hrvatske, 2., izm. i povijest Hrvatske. Sv. 2. 2.,
dop. izd. (Opatija: „Otokar izm. i dop. izd. Opatija:
Keršovani“, 1988), 2:391. „Otokar Keršovani“, 1988.
B: Črnja, Zvane. Kulturna povijest T: (Črnja, 1988: 2:391)

Hrvatske. Sv. 2. 2., izm. i
dop. izd. Opatija: „Otokar
Keršovani“, 1988.
Više svezaka u istoj seriji. Ako se u tekstu pozivate na dva ili više sve-
zaka, navodi se ukupan broj svezaka. Ukupan broj svezaka navodi se iza
naslova ili urednika kojim se identificira izdanje. Najprije se navodi broj
svezaka, a zatim odgovarajuća kratica iz matične publikacije (Bd., knj.,
sv. i sl.). Iza broja svezaka nema točke, jer nije riječ o rednome, nego o
glavnome broju.
6
F: [Augus]Tin Ujević, L: Ujević, [Augus]Tin. 1979.
Odabrana djela, priredio Šime Odabrana djela. Priredio
Vučetić, 6 knj. (Zagreb: August Šime Vučetić. 6 knj. Zagreb:
Cesarec i Slovo Ljubve, 1979), August Cesarec i Slovo
101. Ljubve.
B: Ujević, [Augus]Tin. Odabrana T: (Ujević, 1979: 101)

djela. Priredio Šime Vučetić. 6
knj. Zagreb: August Cesarec i
Slovo Ljubve, 1979.
548

Ako se citira jedan svezak iz serije s više svezaka, navodi se broj citirano-
ga sveska. U fusnoti, bibliografiji i literaturi broj citiranoga sveska dolazi
uz odgovarajuću kraticu iz matične publikacije, a u tekstnoti se piše samo
broj sveska s priljubljenim dvotočjem ispred broja stranice.
7
F: [Augus]Tin Ujević, L: Ujević, [Augus]Tin. 1979.
Pjesništvo I: Lelek sebra; Pjesništvo I: Lelek sebra;
Kolajna; Auto na korzu; Kolajna; Auto na korzu;
Ojađeno zvono; Mamurluci i Ojađeno zvono; Mamurluci
pobješnjela krava; Pjesni razlike, i pobješnjela krava; Pjesni
priredio Šime Vučetić, knj. razlike. Priredio Šime Vučetić.
1 (Zagreb: August Cesarec i Knj. 1. Zagreb: August
Slovo Ljubve, 1979), 201. Cesarec i Slovo Ljubve.
B: Ujević, [Augus]Tin. Pjesništvo T: (Ujević, 1979: 1:201)

I: Lelek sebra; Kolajna; Auto
na korzu; Ojađeno zvono;
Mamurluci i pobješnjela
krava; Pjesni razlike. Priredio
Šime Vučetić. Knj. 1. Zagreb:
August Cesarec i Slovo
Ljubve, 1979.
Svezak s podatcima o individualnoj odgovornosti koja se ne odnosi na

cijelu seriju. Ako djelo u više svezaka ima različite razine odgovornosti,
npr. individualne autore, urednike, prevoditelje i sl. pojedinih svezaka te
urednika ili urednike cijele serije, odgovornost se bilježi tako da se ime in-
dividualne odgovorne osobe piše na početku bibliografske jedince, a ime
generalnoga urednika ili niza urednika iza naslova ukupne serije u kojoj se
nalazi citirani svezak.
549

3
F: Milorad Živančević i Ivo L: Živančević, Milorad i Ivo
Frangeš, Ilirizam i realizam, u: Frangeš. 1975. Ilirizam i
Povijest hrvatske književnosti, realizam. U: Povijest hrvatske
knj. 4, ur. Slavko Goldstein i književnosti, knj. 4, ur. Slavko
dr. (Zagreb: Liber i Mladost, Goldstein i dr. Zagreb: Liber
1975), 502. i Mladost.
B: Živančević, Milorad i Ivo T: (Živančević i Frangeš, 1975:

Frangeš. Ilirizam i realizam. 502)
U: Povijest hrvatske
književnosti, knj. 4, ur. Slavko
Goldstein i dr. Zagreb: Liber i
Mladost, 1975.
Svezak u seriji koja je izlazila više godina. Ako je serija izlazila više godi-
na, navode se godine objavljivanja prvoga i posljednjega sveska.
13
F: Selected works of Mao L: Mao, Tse-Tung. 1967–1977.
Tse-Tung (Peking: Foreign Selected Works of Mao Tse-
Languages Press, 1967–1977), Tung. 5 vols. Peking: Foreign
3:518. Languages Press.
B: Mao, Tse-Tung. Selected works of T: (Mao, 1967–1977: 3:518)

Mao Tse-Tung. 5 vols. Peking:
Foreign Languages Press,
1967–1977.
Ako objavljivanje nije dovršeno, navodi se početna godina uz crtu ‘–’

umjesto konačne godine te broj objavljenih svezaka uz napomenu do
sada.
550

21
F: Enciklopedija, opća i L: Enciklopedija, opća i nacionalna
nacionalna u 20 knjiga, glavni u 20 knjiga. 2005–. Glavni ur.
ur. Antun Vujić, do sada 19 sv. Antun Vujić. Do sada 19 sv.
(Zagreb: Pro leksis i Večernji Zagreb: Pro leksis i Večernji
list, 2005–), 4:114. list.
B: Enciklopedija, opća i nacionalna T: (Enciklopedija, opća i nacionalna

u 20 knjiga. Glavni ur. Antun u 20 knjiga, 2005–: 4:114)
Vujić. Do sada 19 sv. Zagreb:
Pro leksis i Večernji list, 2005–.
6.1.5. Serija
Serija je veća cjelina u kojoj se pojavljuje knjiga, a određena je naslovom i

uokvirena periodičnošću izlaženja. Podatak o seriji nije obvezan. Navodi
se tada kada želimo dati više informacija o citiranome izvoru ili upozoriti
na kontekst njegova objavljivanja. Osnovni je podatak o seriji naslov. Za
razliku od naslova knjige, koji se piše kosim pismom, naslov serije piše se
običnim pismom.
Serija numerirana i nenumerirana. Ako serija nije numerirana, naslov se-

rije stavlja se iza naslova citiranoga izvora, a prije podataka o objavljivanju.
30
F: Poslovice, zagonetke i L: Kekez, Josip, prir. 1996.
govornički oblici, prir. Josip Poslovice, zagonetke i
Kekez, Stoljeća hrvatske govornički oblici. Stoljeća
književnosti (Zagreb: Matica hrvatske književnosti. Zagreb:
hrvatska, 1996), 378. Matica hrvatska.
B: Kekez, Josip, prir. Poslovice, T: (Kekez, 1996: 378)

zagonetke i govornički oblici.
Stoljeća hrvatske književnosti.
Zagreb: Matica hrvatska, 1996.
551

Ako je serija numerirana, broj sveska stavlja se iza naslova serije bez zareza.
9
F: A companion to literature L: Stam, Robert i Alessandra
and film, ur. Robert Stam i Raengo, ur. 2006. A
Alessandra Raengo, Blackwell companion to literature and
Companions in Cultural Studies film. Blackwell Companions
7 (Malden itd.: Blackwell in Cultural Studies 7. Malden
Publishing, 2006), 462–463. itd.: Blackwell Publishing.
B: Stam, Robert i Alessandra T: (Stam i Raengo, 2006: 462–463)
Raengo, ur. A companion to
literature and film. Blackwell
Companions in Cultural
Studies 7. Malden itd.:
Blackwell Publishing, 2006.
Stare i nove serije. Katkad serije izlaze vrlo dugo, pa se s vremenom mi-
jenjaju. Knjige u novoj seriji obilježuju se kraticom n. s. ili punom opisni-
com nova serija. Na sličan se način obilježuju knjige u staroj seriji (s. s.,
stara serija). Ti se podatci stavljaju prije broja sveska i odvajaju zarezima.
Točku iza kratice ne može zamijeniti drugi znak.
5
F: William Shakespeare, San L: Shakespeare, William. 2000. San
ivanjske noći, prev. Milan Bog- ivanjske noći. Prev. Milan Bog-
danović, prijevod redigirao Josip danović. Prijevod redigirao
Torbarina, prir. Tomislav Brlek, Josip Torbarina. Prir. Tomislav
Biblioteka Lektira dostupna svi- Brlek. Biblioteka Lektira dos-
ma, n. s., kolo 1, knj. 8 (Zagreb: tupna svima, n. s., kolo 1, knj.
Sysprint, 2000), 153. 8. Zagreb: Sysprint.
B: Shakespeare, William. San T: (Shakespeare, 2000: 153)
ivanjske noći. Prev. Milan Bog-
danović. Prijevod redigirao
Josip Torbarina. Prir. Tomislav
Brlek. Biblioteka Lektira dos-
tupna svima, n. s., kolo 1, knj.
8. Zagreb: Sysprint, 2000.
552

6.1.6. Podatci o objavljivanju
Podatci o objavljivanju načelno se sastoje od tri elementa: mjesta u kojemu

je knjiga objavljena, nakladnikova imena i godine objavljivanja. Položaj
godine u nizu bibliografskih podataka bitno je razlikovno načelo dvaju
citatnih stilova, pa je i raspored podataka o objavljivanju u dvama stilovi-
ma različit.
Stil I. Podatci o objavljivanju sa- Stil II. Budući da godina dolazi

državaju sva tri elementa u obli- nakon autorova imena na početku
ku mjesto: nakladnik, godina. U niza bibliografskih podataka (stil
fusnotama podatci se stavljaju u autor – godina vs. stil autor – na-
zagrade, a u bibliografiji na kraju slov), podatci o objavljivanju sas-
niza. Zagrade u fusnoti imaju dvi- toje se u literaturi od dva elemen-
je funkcije: vizualno izdvajaju pota u obliku: mjesto: nakladnik.
datke o objavljivanju i istodobno
omogućuju prvu cjelovitu infor-
maciju bez traženja podataka u
bibliografiji na kraju knjige.
7
F: Milivoj Solar, Teorija L: Solar, Milivoj. 1977. Teorija
književnosti, 3. izd. (Zagreb: književnosti. 3. izd. Zagreb:
Školska knjiga, 1977), 263. Školska knjiga.
B: Solar, Milivoj. Teorija T: (Solar, 1977: 263)

književnosti. 3. izd. Zagreb:
Kada je djelo izdano prije 20. stoljeća, mjesto i ime nakladnika mogu se
izostaviti ako nemaju važnu ulogu u citiranju ili ako su nepoznati.
553

28
F: Antun Radić, Ruska škola L: Radić, Antun. 1871. Ruska škola.
(1871), 16.
B: Radić, Antun. Ruska škola, T: (Radić, 1871: 16)

1871.
Mjesto objavljivanja. Mjesto objavljivanja najčešće je grad u kojemu je

smješten nakladnički ured. Naziv mjesta pojavljuje se na naslovnoj strani-
ci, ali i drugdje u knjizi (na preliminarnoj stranici, u impresumu). Ako je
riječ o jednome nakladniku, koji je dislociran na dva ili više mjesta, postu-
pamo različito. Dva i tri mjesta navodimo onako kako stoji u izvorniku ili
ih povezujemo na koji drugi način (veznikom i, crtom). Više od tri mjesta
možemo obilježiti tako da uz prvo mjesto dodamo latinsku kraticu etc.
(lat. et cetera – i tako dalje) ili hrvatsku itd.
Berkeley and Los Angeles: University of California Press

Frankfurt a. M. itd.: Peter Lang
Ako je riječ o dvama ili o više nakladnika, koji su locirani na različitim

mjestima, postupa se po formuli: 1. mjesto: 1. izdavač; 2. mjesto: 2. iz-
davač.
Zagreb: Matica hrvatska; Ljubljana: Cankarjeva založba
Manje poznato mjesto. Ako je ime mjesta nepoznato ili bi moglo izazvati
zabunu, američki priručnik preporučuje dodavanje kratice za ime države.
U tome slučaju formula je ova: mjesto, oznaka države: izdavač.
Cambridge, MA: MIT Press

Vinkovci, HR: Privlačica
554

Bez mjesta. Ako mjesto na knjizi nije navedeno, piše se latinska kratica s.
l. (sine loco – bez mjesta). Kratica se po općem modelu piše prije naklad-
nikova imena: malim slovom u fusnoti, a velikim slovom u bibliografiji i
literaturi. Točku iza kratice ne može zamijeniti drugi znak.
F: … (s. l.: Kraljevska tiskara, 1823), 351.

B: … S. l.: Kraljevska tiskara, 1823.
L: … S. l.: Kraljevska tiskara.
Ako mjesto objavljivanja nije sigurno, nego se samo pretpostavlja, piše se u

uglatim zagradama s upitnikom.
F: … ([Zagreb?]: Kraljevska tiskara, 1823), 351.

B: … [Zagreb?]: Kraljevska tiskara, 1823.
L: … [Zagreb?]: Kraljevska tiskara.
Imena stranih mjesta. U hrvatskoj bibliografskoj tradiciji pisanje mjesta

objavljivanja nije kodificirano. Ovdje se preporučuje izvorni oblik imena
mjesta, onako kako stoji na knjizi.
Wien: Böhlau Verlag, 1995.

Sankt-Peterburg: Iskusstvo, 2005.
Nakladnikovo ime. Nakladnikovo se ime donosi u izvornome obliku,

onako kako stoji na naslovnici ili u impresumu.
Promjene u nakladnikovu imenu. U povijesti pojedinih nakladnika mi-

jenjalo se ili modificiralo ime, a time često i nakladnička politika, koja je
utjecala i na objavljivanje citiranoga izvora. Stoga treba registrirati svaku
promjenu u nazivu nakladnika, bez obzira na to pojavljuje li se isti na-
kladnik u vašoj bibliografiji pod različitim imenima:
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ( JAZU)

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU)
555

S. Fischer
Fischer Schatzinsel
Fischer Taschenbuch, Krüger, Scherz, OW Barth
Fischer Theater & Medien
Liber
Sveučilišna naklada Liber
Novi Liber
Kratice i izostavljeni dijelovi nakladnikova imena. U nakladnikovu se

imenu krate oznake koje označuju nakladnikov status kao d. o. o., Co.,
GmbH i sl. Krate se i riječi koje označuju instituciju nakladništva, ako
nisu nuždan dio imena. Kod složenih ili osobito dugih imena mogu se
radi uštede prostora rabiti kratice od prvih slova, osobito ako je sam na-
kladnik prihvatio takve kratice. Takve se kratice najčešće pišu velikim
početnim slovima (verzalom).
Puni naziv Skraćeni naziv
Matica hrvatska MH
Matthes & Seitz Verlag GmbH Matthes & Seitz Verlag

Mathes & Seitz
Naklada Ljevak d. o. o. Naklada Ljevak

Ljevak
Suhrkamp Verlag Suhrkamp
Ako je oznaka za nakladničku djelatnost dio nakladnikova imena, ne može

se kratiti. Tako je u sveučilišnih i akademijskih izdavača.
Cambridge: University Press

Zagreb: FF press
Wien: Akademie Verlag
556

Bez nakladnikova imena. Ako nema nakladnikova imena, pišu se oni po-
datci o objavljivanju koji su poznati (mjesto, godina). Izostanak podatka o
nakladniku može se obilježiti latinskom kraticom s. n. (sine nomine – bez
imena) u obliku:
F: … (Zagreb: s. n., 1889), 231.

B: … Zagreb: S. n., 1889.
L: … Zagreb: S. n.
Više nakladnika. Dva i tri nakladnika povezuju se veznikom i, kosom cr-

tom ili na koji drugi način. Kod više nakladnika može se dodati latinska
kratica etc. (et cetera – i tako dalje) ili hrvatska itd.
August Cerasec/Slovo Ljubve August Cesarec i Slovo Ljubve

HAZU/Ljevak/Školska knjiga HAZU, Ljevak i Školska knjiga
HAZU etc. HAZU itd.
Godina objavljivanja. Datum publikacije kod knjiga čini samo godina.

Godina objavljivanja obično se poklapa s godinom autorskih prava (co-
pyright). Pojavljuje se na preliminarnoj i naslovnoj stranici. Ako je godina
objavljivanja istodobno godina autorskih prava, uz godinu stoji kratica
copyright ©.
Položaj godine u nizu bibliografskih podataka distinktivno je načelo
dvaju citatnih stilova.
U stilu I. godina se piše u obliku mjesto: godina, izdavač. U bilješkama
podatci stoje u zagradama, a u bibliografiji na kraju niza (v. gore na počet-
ku odjeljka).
U stilu II. godina se u popisu literature piše između imena i naslova. Po-
stoji više grafičkih načina navođenja godine u popisu literature. Osnovna
su dva: godina odvojena od imena i naslova točkama i godina u zagradi s
različitim pisanjem bjeline ili točke:
557

Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije…
Flaker, Aleksandar (1976) Stilske formacije…; Flaker, Aleksandar. (1976)

Stilske formacije…; Flaker, Aleksandar (1976). Stilske formacije…
Prednost je prvoga modusa ravnopravnost podatka o godini s ostalim po-

datcima. Prednost je drugoga modusa i njegovih podvarijanata veća izdvo-
jenost podatka o godini. U ovome je priručniku primijenjen prvi modus
jer ističe ravnopravnost podataka i bolje korespondira s oblikom godine u
stilu fusnote – bibliografija.
U tekstnotama godina se piše na dva načina: sa zarezom nakon prezi-
mena i bez zareza.
(Flaker, 1976)
(Flaker 1976)
Oba su načina pisanja ovjerena u različitim stilovima. U prvome slučaju na-

glasak je na dvama ravnopravnim bibliografskim podatcima, a u drugome
na vizualnoj uočljivosti. U ovome je priručniku primijenjen prvi modus jer
ističe ravnopravnost podataka (v. III. 5.2.1, Sadržaj i forma tekstnota).
Više godina. Izmijenjena izdanja i reprinti mogu sadržavati više godina

koje se odnose na autorska prava. Najmlađa u nizu pri tome označuje go-
dinu objavljivanja citiranoga izdanja (u navedenome primjeru 1983).
Uvod u književnost. ©1962, 1969, 1983.
Bez oznake godine. Ako je godina izdanja nepoznata, na predviđenome

mjestu za godinu piše se latinska kratica s. a. (sine anno – bez godine).
Ako godina nije navedena, ali pretpostavljate da je znadete, stavit ćete je u
uglate zagrade i dodati upitnik.
B: Divković, Mirko. Latinsko-hrvatski rječnik. Zagreb, s. a.

L: Divković, Mirko. [1910?]. Latinsko-hrvatski rječnik. Zagreb.
558

Budući da je godina objavljivanja vrlo važan podatak, kraticu s. a. treba
izbjegavati te barem približno odrediti datiranje objavljivanja. To se čini u
uglatim zagradama, tako da se navedu stoljeće i desetljeće, na mjesto ne-
poznate godine stavlja se upitnik, a cijela se struktura uokviruje uglatim
zagradama – primjerice [197?]. U tome slučaju obvezno dolaze uglate za-
grade, jer nije riječ o opisnicama, nego o nesigurnim podatcima i subjek-
tivnim procjenama, koji se u bibliografskome opisu moraju signalizirati.
„U tisku“. Ako pak želite citirati nešto što još nije objavljeno, ali je kod
nakladnika u pripremi za objavljivanje, navest ćete na predviđenome
mjestu za godinu u pripremi za tisak ili u tisku.
33
F: Dubravka Oraić Tolić, L: Oraić Tolić, Dubravka. U
Akademsko pismo: Strategije pripremi za tisak. Akademsko
i tehnike klasične retorike za pismo: Strategije i tehnike
suvremene studentice i studente klasične retorike za suvremene
(Zagreb: Ljevak, u pripremi za studentice i studente. Zagreb:
tisak). Ljevak.
B: Oraić Tolić, Dubravka. T: (Oraić Tolić, u pripremi za
Akademsko pismo: Strategije tisak)
i tehnike klasične retorike
za suvremene studentice i
studente. Zagreb: Ljevak, u
pripremi za tisak.
6.1.7. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji
Broj stranica i druge informacije, kojima se u knjigama upućuje na mjesto

pojedinačnoga citata ili konzultiranih dijelova, navode se u citatnicama,
dok se u bibliografiji i literaturi izostavljaju.
Stranice, poglavlja i brojevi. Citirane stranice obilježuju se arapskim

brojevima, osim ako u izvorniku stoje rimski brojevi (npr. u predgovo-
559

rima). Načelno se bilježe samo u citatnicama. Broj stranica obično je
posljednji podatak u citatnicama, pa je već i ta činjenica dovoljan znak
raspoznavanja da je riječ o broju stranica. Zbog čvrstoga položaja unutar
citatnice, a i radi uštede prostora, u ovdje predloženim stilovima stranice
se pišu bez slovčanih kratica str., p. ili pp (lat. pagina, engl. page), S. ili SS
(njem. Seite) i sl.
11
F: Miroslav Beker, Suvremene L: Beker, Miroslav. 1999.
književne teorije (Zagreb: Suvremene književne teorije.
Matica hrvatska, 1999), 121. Zagreb: Matica hrvatska.
B: Beker, Miroslav. Suvremene T: (Beker, 1999: 121)

književne teorije. Zagreb:
Raspon stranica. Kada se citat odnosi na više od jedne stranice, navodi se

raspon stranica. Između rasponaka piše se crta, a ne spojnica (npr. I–III,
121–127, v. III. 4.2.6, Pravopisni znakovi u rasponcima).
23
F: Wolfgang Welsch, Unsere L: Welsch, Wolfgang. 1997.
postmoderne Moderne, 3. izd. Unsere postmoderne Moderne.
(Wien: Akademie Verlag, 3. izd. Wien: Akademie
1997), vii–xviii. Verlag.
B: Welsch, Wolfgang. Unsere T: (Welsch, 1997: vii–xviii)

postmoderne Moderne. 3. izd.
Wien: Akademie Verlag,
1997.
Dio, poglavlje, ‘knjiga’, odjeljak. Ako se ne citiraju određene stranice, nego

upućuje na konzultirani dio knjige ili poglavlje, umjesto broja stranice piše
se broj konzultiranoga dijela.
560

8
F: Umberto Eco, Come si fa L: Eco, Umberto. 2001. Come si fa
una tesi di laurea: Le materie una tesi di laurea: Le materie
umanistiche, 12. ed. (Milano: umanistiche. 12 ed. Milano:
Bompiani, 2001), pogl. 2. Bompiani.
B: Eco, Umberto. Come si fa una T: (Eco, 2001: pogl. 2)
tesi di laurea: Le materie
umanistiche. 12. ed. Milano:
Bompiani, 2001.
Posebne lokacijske oznake. U citiranju pojedinih dijelova knjige ili vrste

teksta valja navesti posebne lokacijske oznake.
Citiranje fusnota. U tradicionalnim europskim citatnim modusima citati

preuzeti iz fusnota obilježuju se kraticom f za jednu fusnotu i ff za više fusno-
ta. Ako na citiranoj stranici ima samo jedna fusnota, kratica f piše se uz broj
stranice – primjerice, 173f. Ako ima više fusnota, uz citiranu se stranicu i kra-
ticu piše broj fusnote – primjerice, 176f5. Ako se citira više fusnota, nakon
broja citirane stranice piše se kratica ff te brojevi citiranih fusnota – primje-
rice, 179ff5–7. Svi se znakovi priljubljuju jedan do drugoga bez razmaka.
14
F: Ernst Robert Curtius, L: Curtius, Ernst Robert. 1971.
Evropska književnost i latinsko Evropska književnost i latinsko
srednjovjekovlje, s njem. preveo srednjovjekovlje. S njem.
Stjepan Markuš, s izvornikom preveo Stjepan Markuš.
usporedio i redigirao Tomislav S izvornikom usporedio i
Ladan (Zagreb: Matica redigirao Tomislav Ladan.
hrvatska, 1971), 23f3. Zagreb: Matica hrvatska.
B: Curtius, Ernst Robert. T: (Curtius, 1971: 23f3)
Evropska književnost i latinsko
srednjovjekovlje. S njem. preveo
Stjepan Markuš. S izvornikom
usporedio i redigirao
Tomislav Ladan. Zagreb:
561

Citiranje likovnih priloga. Ako se citiraju likovni prilozi, mogu se rabiti
uobičajene kratice kao tabl., sl., pril. ili pak pune oznake (tablica, slika, gra-
fikon, karta itd.) bez kosoga pisma. Broj likovnoga priloga piše se nakon
broja stranice i odvaja zarezom. Navodi se samo u citatnicama.
17
F: B. A. Uspenskij, Semiotika L: Uspenskij, B. A. 2005.
iskusstva: poétika kompozicii; Semiotika iskusstva: poétika
Semiotika ikony: stat’i ob iskusstve kompozicii; Semiotika ikony:
(Moskva: Jazyki slavjanskoj stat’i ob iskusstve. Moskva:
kul’tury, 2005), 363, sl. 3. Jazyki slavjanskoj kul’tury.
B: Uspenskij, B. A. Semiotika T: (Uspenskij, 2005: 363, sl. 3)

iskusstva: poétika kompozicii;
Semiotika ikony: stat’i ob
iskusstve. Moskva: Jazyki
slavjanskoj kul’tury, 2005.
Citiranje stihova. Pjesme se navode tako da se uputi na citirani redak, od-

nosno stih. Nakon naslova pjesme dodaje se broj stiha ili raspon stihova.
Ako je iz konteksta jasno da je riječ o stihovima, može se rabiti samo broj.
2
F: Dante, „Paradiso“, Canto L: Dante, 2001. „Paradiso“.
XXXIII, stih 145.
T: (Dante, 2001: 145)
9
F: Tin Ujević, „Zelenu granu s L: Ujević, Tin. 1979. „Zelenu
tugom žuta voća“, stihovi 1–4. granu s tugom žuta voća“.
T: (Ujević, 1979: 1–4)
Signature, listovi, folije. Knjige iz starijih razdoblja nemaju brojeve stra-

nica, nego signature, listove i folije. U takvim se slučajevima najprije na-
562

vodi simbol signature, zatim broj lista i napokon kratica r (recto, prednja,
neparna, tj. desna strana lista) i v (verso, stražnja, parna, tj. lijeva strana).
Ako je riječ o folijama, piše se pojedinačni broj folije s oznakom r za
prednju stranu i v za stražnju stranu. Podatci se nižu bez razmaka i bez
kosoga pisma.
10
F: Brne Karnarutić, Vazetye L: Karnarutić, Brne. 1584. Vazetye
Sigetta grada (In Venetia: ad Sigetta grada. In Venetia: ad
instantia di Rugier d’Alba, instantia di Rugier d’Alba.
1584), 12r.
B: Karnarutić, Brne. Vazetye T: (Karnarutić, 1584: 12r)

Sigetta grada. In Venetia: ad
instantia di Rugier d’Alba,
1584.
Ako se citira cijela folija ili više folija, navodi se broj folije ili raspon među
folijama (fol. 37, fol. 37–39). Kratica se piše običnim pismom, a broj se od
kratice odvaja razmakom.
URL i drugi načini lociranja elektroničkih izvora. Ako navodite lokaci-

ju knjige koja je objavljena na internetu, upisujete njezinu mrežnu adresu
– URL (o bibliografskim jedinicama te citiranju elektroničkih izvora v.
III. 5.2.3, Mrežni izvori). URL je podatak o lokaciji elektroničkoga izvora.
URL najčešće počinje kraticom http (HTTP – HyperText Transfer Pro-
tocol – protokol za prijenos i prikaz elektroničke građe) i ftp (FTP – File
Transfer Protocol – protokol za prijenos datoteka). Obje se kratice pišu
malim slovima te odvajaju dvotočjem i dvostrukom kosom crtom. Nakon
tih podataka slijedi cjelovita informacija o objavljivanju izvora: naziv iz-
davačeve domene te druge upute na izvor. Izdavačeva domena i svaki od
ostalih podataka odvajaju se najčešće jednostrukom kosom crtom.
Svi se znakovi pišu bez razmaka.
563

6
F: Vladimir Sorokin, L: Sorokin, Vladimir. 2007.
Očered’, http://www.lib.ru/ Očered’. http://www.lib.ru/
SOROKIN/ochered.txt (2. SOROKIN/ochered.txt (2.
studenoga 2007). studenoga 2007).
16
F: Hrvatska znanstvena T: (Hrvatska znanstvena
bibliografija: Upute za unošenje bibliografija, 2007: http://bib.
podataka o (ne)objavljenim irb.hr/upute_za_autore)
radovima, http://bib.irb.hr/
upute_za_autore (2. studenoga
2007).
Ako citirana baza podataka ima koju drugu lokacijsku oznaku – primje-
rice, digitalni identifikator (DOI – Digital Object Identifier – jedan od
standarda za identifikaciju sadržaja na mreži) ili rabi koji drugi sustav, tada
se umjesto URL-a upisuje ta lokacijska oznaka.
24
F: Irina Surat, „Too Real“, L: Surat, Irina. 2008. „Too Real“.
Russian Studies in Literature Russian Studies in Literature
44, no. 2 (Spring 2008): 62–76, 44, no. 2 (Spring 2008):
doi: 10.2753/RSL1061– 62–76. Doi: 10.2753/
1975440202 (5. svibnja 2008). RSL1061–1975440202 (5.
svibnja 2008).
B: Surat, Irina. „Too Real“. Russian
Studies in Literature 44, no. T: (Surat, 2008)
2 (Spring 2008): 62–76.
Doi: 10.2753/RSL1061–
1975440202 (5. svibnja 2008).
Datum pristupa. Pri citiranju izvora s mreže unosi se datum pristupa mrež-
noj stranici na kojoj je izvor bio dostupan u času citiranja. Elektronički
su izvori nestabilni i promjenjivi, pa valja naznačiti točan datum pristupa
564

kako bi se uputilo na autentični izvor. Pristup autentičnomu izvoru bilje-
ži se u zagradama nakon URL-a ili DOI oznakama posjećeno, pristup i sl.
Radi ekonomije prostora u praksi katkad stoji datum pristupa bez opisni-
ce. Tako je u ovoj knjizi (v. III. 5.2.3, Mrežni izvori).
Opisna lokacija. Elektroničke knjige često nisu numerirane. U tome se slu-

čaju u citatnicama upućuje opisno. Postupa se tako da se naslov poglavlja,
početak odlomka, rečenice i sl. iz danoga izvora stavi u navodnike te se uz
pomoćne riječi traži pod „...“, vidi pod „...“ i sl. uputi na citirano mjesto. Ta
se formula stavlja na mjesto predviđeno za stranice u opisu klasične knjige,
prije URL-a i datuma pristupa stranici (v. dolje 6.1.10, prvi primjer). U
bibliografiji i literaturi takvi se podatci izostavljaju.
6.1.8. Naslovljeni dijelovi u knjizi
Američki priručnici (Turabian, 2007; CMS, 2003) razlikuju pisanje na-

slovljenih dijelova knjiga u stilu I. i stilu II. U fusnotama i bibliografiji
naslovljeni se dijelovi pišu u navodnicima, a u popisu literature bez na-
vodnika. U američkim standardima navodnici se na kraju naslova ne pišu
neposredno nakon posljednje riječi, nego nakon znakova koji slijede, npr.
nakon točke ili zareza: „naslov.’’ Po hrvatskome pravopisu navodnici se
priljubljuju uz naslov na koji se odnose i pišu se prije sljedećega znaka:
„naslov’’. Pišite navodnike u naslovima po hrvatskome pravopisu!
U konzultiranim američkim priručnicima poveznica in piše se bez
dvotočja. U hrvatskoj bibliografskoj tradiciji postoji više rješenja. Po jed-
nome se rješenju nakon veznika u piše dvotočje: u:, odnosno U:. Pravo-
pis kaže da prednaglasnice ne mogu stajati samostalno na naglašenome
mjestu, pa se katkad primjenjuje sintagma u knjizi (knj., zborniku, zb.) ili
se podatci nižu bez poveznice (usp. Babić i Moguš, 2010: 90). Zbog ja-
snoće poveznice, radi uštede prostora i lake prilagodbe pri objavljivanju
u stranim publikacijama ovdje je odabrano pisanje u:, odnosno U:. Ako
se odlučite za koje drugo rješenje, budite dosljedni.
565

Naslov kao dio knjige istoga autora. Ako se citira dio knjige istoga au-
tora, najprije se stavlja naslov toga dijela običnim pismom u navodnicima
(stil I) ili običnim pismom bez navodnika (stil II). Iza poveznice u: (fus-
nota), odnosno U: (bibliografija i literatura) dolazi naslov knjige kosim
pismom te raspon stranica cijeloga dijela odvojen crtom (ne spojnicom).
U fusnoti i tekstnoti donosi se samo broj citirane stranice.
7
F: Krešimir Nemec, „Neka bude L: Nemec, Krešimir. 2003. Neka
živost (1952. – 1970.)“, u: Povi- bude živost (1952. – 1970.). U:
jest hrvatskog romana: Od 1945. Povijest hrvatskog romana: Od
do 2000. godine, 25–256. (Zag- 1945. do 2000. godine, 25–
reb: Školska knjiga, 2003), 133. 256. Zagreb: Školska knjiga.
B: Nemec, Krešimir. „Neka bude T: (Nemec, 2003: 133)
živost (1952. – 1970.)“. U:
Povijest hrvatskog romana:
Od 1945. do 2000. godine,
25–256. Zagreb: Školska
knjiga, 2003.
Naslov uvoda, predgovora, pogovora. Ako se citira dio knjige s naslovima

uvod, predgovor, pogovor, proslov i sl., ta se riječ dodaje prije naslova knjige.
Piše se bez navodnika i bez kosoga pisma: malim počenim slovom u fus-
noti, a velikim u bibliografiji i literaturi.
45
F: Eugenija Barić, predgovor L: Barić, Eugenija. 2007. Predgovor
knjizi Rusinski jezik u procjepu knjizi Rusinski jezik u procjepu
prošlosti i sadašnjosti (Zagreb: prošlosti i sadašnjosti. Zagreb:
Institut za hrvatski jezik i Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, 2007), 11. jezikoslovlje.
B: Barić, Eugenija. Predgovor T: (Barić, 2007: 11)
knjizi Rusinski jezik u procjepu
prošlosti i sadašnjosti. Zagreb:
Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, 2007.
566

Ako je autor uvoda, predgovora, pogovora, proslova i sl. isti kao i autor
knjige, ne ponavlja se autorovo ime.
5
F: Ivo Frangeš, proslov knjizi L: Frangeš, Ivo. 1987. Proslov
Povijest hrvatske književnosti knjizi Povijest hrvatske
(Zagreb: Nakladni zavod književnosti. Zagreb:
Matice hrvatske; Ljubljana: Nakladni zavod Matice
Cankarjeva založba, 1987), 5. hrvatske; Ljubljana:
Cankarjeva založba.
B: Frangeš, Ivo. Proslov knjizi T: (Frangeš, 1987: 5)

Povijest hrvatske književnosti.
Zagreb: Nakladni zavod
Matice hrvatske; Ljubljana:
Cankarjeva založba, 1987.
Ako autor citiranoga dijela knjige nije autor knjige, najprije se piše ime
autora toga dijela, dok se ime autora knjige piše prije njezina naslova.
11
F: Pavao Pavličić, „Pogovor L: Pavličić, Pavao. 2006. Pogovor
u sugovoru“, pogovor knjizi u sugovoru. Pogovor knjizi
Gordane Slabinac Sugovor Gordane Slabinac Sugovor
s literarnim đavlom: Eseji o s literarnim đavlom: Eseji o
čitateljskoj nesanici (Zagreb: čitateljskoj nesanici. Zagreb:
Naklada Ljevak, 2006), 205. Naklada Ljevak.
B: Pavličić, Pavao. „Pogovor u T: (Pavličić, 2006: 205)

sugovoru“. Pogovor knjizi
Gordane Slabinac Sugovor
s literarnim đavlom: Eseji o
čitateljskoj nesanici. Zagreb:
Naklada Ljevak, 2006.
567

Naslov kao dio u zborniku radova. Pri citiranju knjiga koje sadržavaju
naslove radova više autora (zbornici sa simpozija i sl.) postupa se na ra-
zličite načine s obzirom na ulogu citiranoga rada u argumentaciji, ulogu
cijeloga zbornika ili broj citiranih radova iz zbornika.
Citiranje jednoga rada i/ili cijeloga zbornika. Ako je cijeli zbornik važan za
argumentaciju, navodi se kao zasebna jedinica i u slučaju kada se posebno
citira samo jedan rad, jedno poglavlje, odnosno jedan dio višeautorske cje-
line. Ako je naglasak u tekstu samo na jednome radu iz zbornika, posebno
se navodi upravo taj rad, tj. citirani dio cjeline. U bibliografiji i literaturi
piše se raspon stranica citiranoga rada u zborniku, a u fusnoti i tekstnoti
samo citirana stranica određenoga dijela ili poglavlja u zborniku.
7
F: Catherine Rudin, „Multiple L: Rudin, Catherine. 2007.
Wh-Relatives in Slavic“, u: For- Multiple Wh-Relatives in
mal Approaches to Slavic Lin- Slavic. U: Formal Approaches
guistics, ed. by Richard Comp- to Slavic Linguistics, ed.
ton, Magdalena Goledzinowska by Richard Compton,
and Ulyana Savchenko (Ann Magdalena Goledzinowska
Arbor: Michigan Slavic Publica- and Ulyana Savchenko, 282–
tions, 2007), 300. 306. Ann Arbor: Michigan
Slavic Publications.
Rudin, Catherine. „Multiple
B: Wh-Relatives in Slavic“. U: T: (Rudin, 2007: 300)
Formal Approaches to Slavic
Linguistics, ed. by Richard
Compton, Magdalena
Goledzinowska and Ulyana
Savchenko, 282–306. Ann
Arbor: Michigan Slavic
Publications, 2007.
Više citiranih radova iz istoga zbornika. Ako se citiraju dva ili više radova iz
istoga zbornika, primjenjuju se različite tehnike.
568

Stil I. Pri prvome spominjanju ci- Stil II. U literaturi se donose pot-
tiranoga dijela navode se u fusnoti puni podatci za knjigu u cjelini
svi podatci i o citiranome dijelu i te skraćeni oblici za pojedine di-
o djelu u cjelini. Pri citiranju dru- jelove. Kod pojedinačnih radova
gih dijelova cjeline navode se samo navode se autorovo ime, godina
autorovo ime i naslov citiranoga izdanja, naslov rada te nakon pri-
dijela, a podatci o cijeloj knjizi do- jedloga U: skraćeno ime urednika
nose se u skraćenoj formi. Dalje se zbornika, godina izdanja i puni
krati po općemu modelu za kraće- raspon stranica citiranoga dijela
nje (v. III. 5.2.1, Kraćenje fusnota). knjige. U tekstnotama donosi se
U bibliografiji se navode posebno samo ime autora citiranoga dijela,
podatci za cijeli zbornik te različiti a ne ime urednika cijeloga zbor-
oblici kraćenja za pojedine radove. nika, odnosno knjige.
16
F: Niklas Luhmann, „Paradig- L: Herzog, Reinhart i
mawechsel in der Systemtheorie: Reinhart Koselleck, ur.
Ein Paradigma für Fortschritt?“, 1987. Epochenschwelle
u: Epochenschwelle und Epochen- und Epochenbewusstsein.
bewusstsein, ur. Reinhart Herzog München: Wilhelm Fink
i Reinhart Koselleck (München: Verlag, 1987.
Wilhelm Fink Verlag, 1987), 321. Luhmann, Niklas. 1987.
17
Hans Robert Jauß, “Der lite- Paradigmawechsel in
rarische Prozess des Modernis- der Systemtheorie: Ein
mus“, u: Herzog i Koselleck, 163. Paradigma für Fortschritt?
18
Luhmann, 310. U: Herzog i Koselleck,
305–322.
B: Herzog, Reinhart i Reinhart Ko-
selleck, ur. Epochenschwelle und T: (Luhmann, 1987: 321), a ne
Epochenbewusstsein. München: (Herzog i Koselleck, 1987:
Wilhelm Fink Verlag, 1987. 321)
Luhmann, Niklas. “Paradigma-
wechsel in der Systemtheorie:
Ein Paradigma für Fortschritt?“
U: Herzog i Koselleck, 305–322.
569

Naslov u knjizi koja je dio kolekcije. Ako se citira dio iz knjige koja
pripada kolekciji (sabrana djela, zbirke pjesama itd.), postupa se po
općemu modelu za citiranje dijelova knjige. Navodi se ime autora te
naslov citiranoga dijela običnim pismom u navodnicima (stil I) ili bez
navodnika (stil II). Nakon prijedloga u: (fusnote), odnosno U: (biblio-
grafija, literatura) dodaje se naslov kolekcije, broj sveska i urednik. Sve-
zak kolekcije piše se arapskim brojem bez kratice običnim pismom i od-
vaja zarezima s obiju strana. U bibliografiji i literaturi navodi se raspon
stranica citiranoga dijela knjige, a u fusnoti i tekstnoti samo citirane
stranice.
6
F: Frano Čale i Mate Zorić, L: Čale, Frano i Mate Zorić.
„Talijanska književnost: 1974. Talijanska književnost:
Usmeno i pučko pjesništvo“, Usmeno i pučko pjesništvo. U:
u: Povijest svjetske književnosti, Povijest svjetske književnosti,
4, ur. Mate Zorić (Zagreb: 4, ur. Mate Zorić, 7–208.
Mladost, 1974), 11–12. Zagreb: Mladost.
B: Čale, Frano i Mate Zorić. T: (Čale i Zorić, 1974: 11–12)

„Talijanska književnost:
Usmeno i pučko pjesništvo“.
U: Povijest svjetske
književnosti, 4, ur. Mate Zorić,
7–208. Zagreb: Mladost,
1974.
Više naslova iz knjige koja je dio kolekcije. Ako se citiraju dva ili više priloga
iz iste knjige u kolekciji, pri prvome se citiranju u fusnoti daju kompletni
podatci o prvome naslovu, dok se drugi naslov navodi u skraćenoj verziji.
Pri tome se postupa po općemu modelu za citiranje dijelova knjige: navo-
de se autorovo ime, naslov citiranoga dijela te skraćene informacije o knjizi
u kolekciji. Pri daljnjim citiranjima mogu se rabiti različiti načini kraćenja
(v. III. 5.2.1, Kraćenje fusnota).
570

U bibliografiji u stilu I. navode se potpuni podatci o cijeloj knjizi te
različite verzije skraćenih podataka za individualne dijelove. U popisu li-
terature u stilu II. postupa se po općemu modelu za taj sustav, s tim da se
za cijelu knjigu daju puni podatci, a za pojedine dijelove različite skraćene
verzije. Podatci u fusnoti i tekstnoti navode se samo za citirani dio knjige,
a ne za cijelu knjigu.
7
F: Frano Čale i Mate Zorić, L: Zorić, Mate, ur. 1974. Povijest
„Talijanska književnost“, u: svjetske književnosti, 4.
Povijest svjetske književnosti, Zagreb: Mladost.
4, ur. Mate Zorić (Zagreb:
Čale, Frano i Mate Zorić. 1974.
Mladost, 1974), 11.
Talijanska književnost. U:
8
Nikola Milićević, Zorić, 1974: 7–208.
„Španjolska književnost“, u:
Milićević, Nikola. 1974.
Zorić, 211.
Španjolska književnost. U:
9
Mirko Tomasović, Zorić , 1974: 209– 336.
„Portugalska književnost“, u:
Tomasović, Mirko. 1974.
Zorić, 427.
Portugalska književnost . U:
Zorić, 1974: 425–494.
B: Zorić, Mate, ur. Povijest svjetske T: (Čale i Zorić, 1974: 11)

književnosti, 4. Zagreb: (Milićević, 1974: 211)
Mladost, 1974. (Tomasović, 1974: 427)
Čale, Frano i Mate Zorić.
„Talijanska književnost“. U:
Zorić, 7–208.
Milićević, Nikola. „Španjolska
književnost“. U: Zorić,
209–336.
Tomasović, Mirko. „Portugalska
književnost“. U: Zorić, 425–
494.
571

Djelo u antologiji. Pjesma, kratka priča, esej ili koje drugo djelo objav-
ljeno u antologiji navodi se na isti način kao prilog u knjizi s više autora.
Naslovi kraćih djela pišu se običnim pismom u navodnicima (stil I) ili bez
navodnika (stil II), dok se veća djela pišu u oba stila kosim pismom.
Izvorna godina objavljivanja djela u antologiji. Ako je podatak o izvornoj

godini objavljivanja djela važan u tekstu koji citira, stavlja se u fusnoti i
bibliografiji iza naslova citiranoga djela u uglatim zagradama. U popisu
literature i tekstnoti izvorna godina dolazi u uglate zagrade prije godine
objavljivanja antologije.
3
F: Jurij Mamleev, „Zadumčivyj L: Mamleev, Jurij. [1989] 2003.
killer“, u: Proza novoj Rossii, Zadumčivyj killer. U: Proza
2, sost. Elena Šubina (Moskva: novoj Rossii, 2, sost. Elena
Vagrius, 2003), 401. Šubina, 397–405. Moskva:
Vagrius, 2003.
Ili:
3
Jurij Mamleev, „Zadumčivyj
killer“ [1989], u: Proza novoj
Rossii,…
B: Mamleev, Jurij. „Zadumčivyj T: (Mamleev, 2003: 401)

killer“. U: Proza novoj Rossii,
Ili:
2, sost. Elena Šubina, 397–
405. Moskva: Vagrius, 2003. (Mamleev, [1989] 2003: 401)
Ili:
Mamleev, Jurij. „Zadumčivyj
killer“. [1989]. U: Proza
novoj Rossii…
Odlomak djela iz antologije. Ako se citira odlomak djela iz antologije, navode

se prije naslova izrazi kao odlomak iz poeme, proze, eseja i sl.: malim početnim
slovom u fusnoti, a velikim u bibliografiji i literaturi. Ako citirani odlomak
potječe iz teksta veličine knjige, naslov odlomka piše se kosim pismom.
572

5
F: Miguel de Cervantes Saavedra, L: Cervantes Saavedra, Miguel de.
odlomak iz romana Don Quijote, 1988. Odlomak iz romana
u: 100 djela najvećih romana Don Quijote. U: 100 djela naj-
svjetske književnosti, sastavio većih romana svjetske književ-
Antun Šoljan, 9–12 (Zagreb: nosti. Sastavio Antun Šoljan,
Mladost, 1988), 228. 9–12. Zagreb: Mladost.
B: Cervantes Saavedra, Miguel T: (Cervantes, 1988: 228)
de. Odlomak iz romana Don
Quijote. U: 100 djela najvećih
romana svjetske književnosti.
Sastavio Antun Šoljan, 9–12.
Zagreb: Mladost, 1988.
6.1.9. Pisma i drugi objavljeni komunikacijski izvori
Navodi se ime pošiljatelja i primatelja poruke, mjesto i datum. Termin pi-

smo obično se ne navodi, ali se navode drugi komunikacijski izvori (dopisi-
vanje, telegram i sl.). Zbirke komunikacijskih izvora navode se po općemu
modelu za knjige. Fusnote se krate tako da se zadrže imena obojice sudio-
nika u komunikaciji. Umjesto tekstnota podatci se uklapaju u tekst.
17
F: Matoš Ogrizoviću, L: Matoš, Antun Gustav. 1973.
Beograd, 22. srpnja 1907, u: Matoš Ogrizoviću, Beograd,
Sabrana djela Antuna Gustava 22. srpnja 1907. U: Sabrana
Matoša: Pisma II, uredio Davor djela Antuna Gustava Matoša:
Kapetanić (Zagreb: JAZU, Pisma II, uredio Davor
Liber i Mladost, 1973), 39. Kapetanić. Zagreb: JAZU,
41
Liber i Mladost.
B: Matoš, Antun Gustav. Matoš
Ogrizoviću, Beograd, 22.
srpnja 1907. U: Sabrana djela
Antuna Gustava Matoša:
Pisma II, uredio Davor
Kapetanić. Zagreb: JAZU,
Liber i Mladost, 1973.
573

12
F: Antun Gustav Matoš i L: Matoš, Antun Gustav i Milan
Milan Ogrizović, Prepiska Ogrizović. 1973. Prepiska
Matoša s Ogrizovićem, Matoša s Ogrizovićem,
1906–1909, u: Sabrana djela 1906–1909. U: Sabrana djela
Antuna Gustava Matoša: Pisma Antuna Gustava Matoša:
II, uredio Davor Kapetanić Pisma II, uredio Davor
(Zagreb: JAZU, Liber i Kapetanić. Zagreb: JAZU,
Mladost, 1973), 20–79. Liber i Mladost.
B: Matoš, Antun Gustav i Milan

Ogrizović. Prepiska Matoša
s Ogrizovićem, 1906–1909.
U: Sabrana djela Antuna
Gustava Matoša: Pisma II,
uredio Davor Kapetanić.
Zagreb: JAZU, Liber i
Mladost, 1973.
6.1.10. Mrežne (online) i druge elektroničke knjige
Mrežne se knjige opisuju na isti način kao i tiskane. Razlika je samo u tome
što se nakon općih podataka o autoru i naslovu dodaje URL – posebna
lokacijska oznaka za elektroničke izvore. URL nije dovoljan. Zbog pro-
mjenjivosti i nepostojanosti elektroničkih izvora treba navesti datum pri-
stupa mrežnoj adresi na kojoj je izvor bio dostupan u času citiranja (v. III.
5.2.3, Mrežni izvori i gore 6.1.7, URL i drugi načini lociranja elektroničkih
izvora: Datum pristupa). Isto tako treba navesti sve podatke o objavljiva-
nju publikacije, jer oni mogu pomoći da se izvor pronađe i kada se URL
promijeni ili nestane.
Ako mrežni tekst nema brojeve stranica, na mjestu predviđenome za
stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u na-
vodnicima traži pod „…“ , vidi pod „…“ i sl. (v. gore 6.1.7, URL i drugi načini
lociranja elektroničkih izvora: Opisna lokacija).
574

25
F: A. P. Čehov, Živoj tovar L: Čehov, A. P. 2002. Živoj tovar.
(Moskva: Biblioteka Maksima Moskva: Biblioteka Maksima
Moškova, 2002), traži pod Moškova.
„Butrov uter rukavom lob“, http://www.lib.ru/LITRA/
http://www.lib.ru/LITRA/ CHEHOW/zhivoy.txt
CHEHOW/zhivoy.txt (4. studenoga 2007).
(4. studenoga 2007).
B: Čehov, A. P. Živoj tovar. T: (Čehov, 2002: traži pod

Moskva: Biblioteka Maksima „Butrov uter rukavom lob“)
Moškova, 2002.
http://www.lib.ru/LITRA/
CHEHOW/zhivoy.txt
(4. studenoga 2007).
Ako se citiraju knjige objavljene u drugim elektroničkim medijima, poput

digitalnih knjiga na CD-u, DVD-u itd., navodi se vrsta medija na kojemu
se nalaze.
43
F: Richard W. Paul i Linda L: Paul, Richard W. i Linda Elder.
Elder, Critical Thinking: Tools 2002. Critical Thinking: Tools
for Taking Charge of Your for Taking Charge of Your
Professional and Personal Life Professional and Personal Life.
(Financial Times Prentice Hall, Financial Times Prentice
2002), rocket e-book. Hall. Rocket e-book.
B: Paul, Richard W. i Linda Elder. T: (Paul i Elder, 2002)

Critical Thinking: Tools
for Taking Charge of Your
Professional and Personal Life.
Financial Times Prentice
Hall, 2002. Rocket e-book.
575

6.2. ČLANCI U ČASOPISU
6.2.1. Autorovo ime
Sve što vrijedi za autorovo ime u citiranju knjiga vrijedi i za autorovo ime
u citiranju članaka u časopisima (v. gore 6.1.1).
6.2.2. Naslov članka
Navode se naslov i podnaslov članka te odvajaju dvotočjem. Za razliku od

naslova knjiga, koji se pišu kosim pismom, naslovi članaka u časopisima
pišu se običnim pismom. U stilu I. naslov se stavlja u navodnike, a u stilu
II. donosi se bez navodnika. Navodnici na kraju naslova stavljaju se uz na-
slov prije sljedećega znaka (v. gore 6.1.8).
44
F: Lewis Coser, „Intelektualac L: Coser, Lewis. 2006.
kao slavna osoba“, Europski Intelektualac kao slavna
glasnik XI, br. 11 (2006): 251. osoba. Europski glasnik XI, br.
11: 249–262.
B: Coser, Lewis. „Intelektualac T: (Coser, 2006: 251)

kao slavna osoba“. Europski
glasnik XI, br. 11 (2006):
249–262.
Ako se unutar naslova nalazi naslov drugoga djela ili termin koji je pi-
san kosim pismom, ostavlja se koso pismo. Ako je dio naslova pisan u
navodnicima, taj se dio stavlja u polunavodnike (stil I) ili ostavlja u na-
vodnicima (stil II). Nakon upitnika ili uskličnika u naslovu ne dolazi
točka.
576

2
F: Ante Peterlić, „H-8… – L: Peterlić, Ante. 2005. H-8… –
nekoć i sad“, Hrvatski filmski nekoć i sad. Hrvatski filmski
ljetopis 11, br. 44 (2005): 131. ljetopis 11, br. 44: 119–140.
B: Peterlić, Ante. „H-8… – nekoć T: (Peterlić, 2005: 131)

i sad“. Hrvatski filmski ljetopis
11, br. 44 (2005): 119–140.
3
F: Hrvoje Turković, „Kako L: Turković, Hrvoje. 2006. Kako
protumačiti ‘asocijativno protumačiti „asocijativno
izlaganje’ (i da li je to uopće izlaganje“ (i da li je to uopće
moguće)“, Hrvatski filmski moguće). Hrvatski filmski
ljetopis 12, br. 45 (2006): 19. ljetopis 12, br. 45: 16–23.
B: Turković, Hrvoje. „Kako protu- T: (Turković, 2006: 19)

mačiti ‘asocijativno izlaganje’
(i da li je to uopće moguće)“.
Hrvatski filmski ljetopis 12, br.
45 (2006): 16–23.
49
F: Amitai Etzioni, „Jesu li L: Etzioni, Amitai. 2006. Jesu li
javni intelektualci ugrožena javni intelektualci ugrožena
vrsta?“, Europski glasnik XI, br. vrsta? Europski glasnik XI, br.
11 (2006): 144. 11: 139–166.
B: Etzioni, Amitai. „Jesu li javni T: (Etzioni, 2006: 144)

intelektualci ugrožena vrsta?“.
Europski glasnik XI, br. 11
(2006): 139–166.
Naslovi na nelatiničnim pismima transliteriraju se po standardu za hrvat-

ski jezik. Ako se naslov na stranome jeziku želi prevesti, stavlja se u uglate
zagrade nakon izvornoga naslova kao i kod knjiga (v. gore 6.1.2, Naslovi
na stranim jezicima).
577

6.2.3. Naslov časopisa
Naslov časopisa dolazi nakon naslova članka, piše se kosim pismom i pre-
nosi se onako kako stoji u izvorniku. Ne rabe se kratice za naslove, osim
ako to nije naziv časopisa.
6.2.4. Podatci o izlaženju časopisa
U navođenju podataka o izlaženju časopisa američki se standardi razliku-

ju od standarda koji su uobičajeni u europskoj i hrvatskoj bibliografskoj
praksi. To je osobito izraženo u redoslijedu podataka te u pisanju kratica
ispred podataka.
Godište (volumen), svezak, broj. Američki standardi nalažu formu:

Volumen=Vol., Number=no, (mjesec/kvartal/godina): stranice, npr. 12, no
5 (2007): 21–32. Kratice za oznake podataka o izlaženju u američkim se
stilovima najčešće ne pišu, osim u slučaju broja (no), koji se obično piše.
U hrvatskoj je bibliografskoj praksi uobičajena forma: Godište=God.
(godina), broj=br., stranice=str., npr. God. 12 (2007), br. 5, str. 21–23.
Kratice za godište, svezak i broj pišu se onako kako stoji na časopisu.
To znači: ako je kratica naznačena na predlošku, piše se; a ako nije, ne
piše se.
Ovdje se donosi verzija citatnih stilova I. i II. dopunjena domaćim
pravopisnim pravilima i bibliografskim rješenjima. Podatci o izlaženju
slijede nakon naslova časopisa bez ikakva rečeničnog znaka i pišu se nor-
malnim, a ne kosim pismom. Svi brojevni podatci navode se arapskim
brojevima, osim kada je podatak o godištu ili volumenu u matičnoj pu-
blikaciji naveden rimskim brojem. Tada se može prenijeti rimski broj, ali
nije obvezno.
Datum objavljivanja publikacije. Datum objavljivanja publikacije dono-

si se u zagradama nakon broja godišta, volumena ili sveska (ako postoji).
578

Slijedi se praksa časopisa, pa se navodi godina, doba godine ili mjesec, ona-
ko kako stoji na časopisu.
Ako je članak prihvaćen za objavljivanje u časopisu, ali još nije izašao,
stavlja se, kao i kod rukopisa knjige, formulacija: u tisku (v. 6.1.6, Godina
objavljivanja: „U tisku“).
7
F: Branimir Glavičić, „Pogled L: Glavičić, Branimir. 1996.
u Marulićev latinski rječnik“, Pogled u Marulićev latinski
Colloquia Maruliana 4 (1996): rječnik. Colloquia Maruliana
7. 4: 5–9.
B: Glavičić, Branimir. „Pogled u T: (Glavičić, 1996: 7)

Marulićev latinski rječnik“.
Colloquia Maruliana 4
(1996): 5–9.
22
F: Sandra Katavić, „Može li L: Katavić, Sandra. 2005. Može
se izmjeriti kulturni identitet?: li se izmjeriti kulturni
Istraživanje percepcije identiteta identitet?: Istraživanje
kod studenata s namjerom percepcije identiteta kod
mjerenja njihova osjećaja studenata s namjerom
pripadnosti gradu, regiji, državi mjerenja njihova osjećaja
i Europi“, Kolo 15, br. 2 (2005): pripadnosti gradu, regiji,
261. državi i Europi. Kolo 15, br. 2:
257–273.
B: Katavić, Sandra. „Može li se T: (Katavić, 2005: 261)

izmjeriti kulturni identitet?:
Istraživanje percepcije
identiteta kod studenata s
namjerom mjerenja njihova
osjećaja pripadnosti gradu,
regiji, državi i Europi“. Kolo
15, br. 2 (2005): 257–273.
579

12
F: Pero Mioč, „Tadeusz L: Mioč, Pero. 2005. Tadeusz
Różewicz“, Književna republika Różewicz. Književna
br. 5–6 (2005): 220. republika br. 5– 6: 218–221.
B: Mioč, Pero. „Tadeusz T: (Mioč, 2005: 220)

Różewicz“. Književna
republika br. 5–6 (2005):
218–221.
10
F: Nikica Talan, „More L: Talan, Nikica. 2007. More
u portugalskoj i hrvatskoj u portugalskoj i hrvatskoj
književnosti“, Književna smotra književnosti. Književna
XXXIX, br. 145(3) (2007): 17. smotra XXXIX, br. 145(3):
15–27.
B: Talan, Nikica. „More u T: (Talan, 2007: 17)

portugalskoj i hrvatskoj
književnosti“. Književna
smotra XXXIX, br. 145(3)
(2007): 15– 27.
6.2.5. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji
Pri citiranju stranica članka u klasičnome časopisu postupa se isto tako

kao i pri citiranju dijelova u knjigama. U citatnicama – fusnotama, tekst-
notama i bilješkama na kraju teksta – navodi se samo broj citirane strani-
ce, odnosno stranica, a u bibliografiji i literaturi raspon stranica cijeloga
članka. Za razliku od knjiga, gdje se broj stranica odvaja od podataka
o objavljivanju zarezom, u člancima se odvaja dvotočjem. Kratica str.
najčešće se izostavlja, jer broj stranice ima određeno mjesto, pa ga radi
uštede prostora, međunarodne standardizacije i lakoga prijenosa u druge
jezične medije ne treba posebno obilježiti.
580

Pri lociranju članka u mrežnome izdanju postupa se kao i kod svih on-
line izvora. Navode se stranice (ako postoje), mrežna adresa URL i datum
posjeta članku. Ako članak nema brojeve stranica, na mjestu predviđeno-
me za stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u
navodnicima traži pod „…“, vidi pod „…“ i sl.
6.2.6. Posebna izdanja i dodatci časopisu
Posebno izdanje časopisa posvećeno je pojedinačnoj temi. Ako posebno

izdanje ima naslov i urednika, navode se oba podatka. Naslov posebnoga
izdanja može se pisati u navodnicima, kako bi se razlikovao od standar-
dnoga naslova časopisa, koji se piše kosim pismom.
11
F: Nikica Kolumbić, L: Kolumbić, Nikica. 1970.
„Hektorovićevo ‘Ribanje’ kao Hektorovićevo ‘Ribanje’ kao
predmet književno-naučnih predmet književno-naučnih
ispitivanja“, u: „Zbornik radova ispitivanja. U: „Zbornik
o Petru Hektoroviću“, ur. Jakša radova o Petru Hektoroviću“,
Ravlić, posebno izd., Kritika sv. ur. Jakša Ravlić. Posebno izd.,
6 (1970): 111. Kritika sv. 6: 111–133.
B: Kolumbić, Nikica. T: (Kolumbić, 1970: 111)

„Hektorovićevo ‘Ribanje’ kao
predmet književno-naučnih
ispitivanja“. U: „Zbornik
radova o Petru Hektoroviću“,
ur. Jakša Ravlić. Posebno
izd., Kritika sv. 6 (1970):
111–133.
Ako se posebno izdanje časopisa citira kao cjelina, piše se pod imenom
urednika. Izostavljaju se podatci za članke.
581

17
F: „Zbornik radova o Petru L: Ravlić, Jakša, ur. 1970.
Hektoroviću“, ur. Jakša Ravlić, „Zbornik radova o Petru
posebno izd., Kritika sv. 6 Hektoroviću“. Posebno izd.,
(1970): 22. Kritika sv. 6.
B: Ravlić, Jakša, ur. „Zbornik T: (Ravlić, 1970: 22)

radova o Petru Hektoroviću“,
ur. Jakša Ravlić. Posebno izd.,
Kritika sv. 6 (1970).
6.2.7. Članci objavljeni na mreži (online)
Kada se citira članak objavljen u mrežnome izdanju, dodaju se nakon svih

uobičajenih podataka URL adresa ili DOI. Budući da se URL može pro-
mijeniti ili nestati, kod mrežnih je članaka, kao i kod svih online izvora,
obvezno navesti datum pristupa mrežnoj stranici, kako bi se uputilo na
autentični izvor.
Članci na mreži često nemaju brojeve stranica, pa se prije URL adrese,
na mjestu predviđenome za stranice, daje uputnica s kratkim citatom u
navodnicima traži pod „…“, vidi pod „…“ i sl.
Mrežni članci mogu biti sa slobodnim pristupom (prvi primjer) ili iz
baze s plaćenim pristupom (drugi primjer).
582

28
F: Miljenko Jergović, „Ne L: Jergović, Miljenko. 2006. Ne
moći prešutjeti“, Kolo br. 4 moći prešutjeti. Kolo br. 4
(zima 2006), traži pod „O (zima 2006).
Krleži i Andriću“, htt://www.matica.hr/
http://www.matica.hr/kolo/ kolo/kolo2006_4.nsf/
kolo2006_4.nsf/AllWebDocs/ AllWebDocs/Ne_moci_
Ne_moci_presutjeti presutjeti (19. studenoga
(19. studenoga 2007). 2007).
B: Jergović, Miljenko. „Ne moći T: ( Jergović, 2006)
prešutjeti“. Kolo br. 4 (zima
2006). Ili:
http://www.matica.hr/kolo/ ( Jergović, 2006: traži pod „O
kolo2006_4.nsf/AllWebDocs/ Krleži i Andriću“)
Ne_moci_presutjeti (19.
studenoga 2007).
30
F: Felix Raskolnikov, „Pushkin L: Raskolnikov, Felix. 2005–06
and Religion“, Russian Studies Pushkin and Religion.
in Literature 42, no. 1 (Winter Russian Studies in Literature
2005–06): 7– 35, 42, no. 1 (Winter): 7– 35.
http://search.ebscohost.com/ http://search.ebscohost.com/
login.aspx?direct=true&db= login.aspx?direct=true&db=
aph&AN=20288943&login aph&AN=20288943&login
page=login.asp&site=ehost- page=login.asp&site=ehost-
live&scope=site (20. studenoga live&scope=site (20.
2007). studenoga 2007).
B: Raskolnikov, Felix. „Pushkin T: (Raskolnikov, 2005–06)
and Religion“. Russian
Studies in Literature 42, no.
1 (Winter 2005–06): 7-35.
http://search.ebscohost.com/
login.aspx?direct=true&db=
aph&AN=20288943&login
page=login.asp&site=ehost-
live&scope=site (20.
studenoga 2007).
583

6.3. ČLANCI U ILUSTRIRANIM ČASOPISIMA
Članci u ilustriranim časopisima obično se citiraju kao članci u standar-

dnim časopisima. Naslov članka navodi se u navodnicima u stilu I, a bez
navodnika u stilu II. U oba stila naslov ilustriranoga časopisa piše se kosim
pismom. Postoje međutim razlike koje upućuju na to da je riječ o ilustri-
ranome, a ne o standardnome časopisu. Ne navodi se broj godišta, svezak
ili broj, čak i ako postoje. Navodi se samo datum, i to bez zagrada. Stranice
se u fusnotama odvajaju zarezom, kao u knjigama, a ne dvotočjem, kao u
časopisima. U fusnotama i tekstnotama navodi se broj citirane stranice.
U bibliografiji i literaturi raspon stranica može se izostaviti, jer ilustrirani
časopisi uz stručne članke donose i različite druge materijale koji nisu re-
levantni za znanstveni rad.
10
F: Stanko Lasić, „Krležina L: Lasić, Stanko. 1987. Krležina
antiteza“, Gordogan, svibanj– antiteza. Gordogan, svibanj–
lipanj 1987, 36. lipanj.
B: Lasić, Stanko. „Krležina T: (Lasić, 1987: 36)

antiteza“. Gordogan, svibanj–
lipanj 1987.
Kolumne i drugi oblici u ilustriranim časopisima. Ako se citira autorska ko-

lumna u ilustriranome časopisu, naslov se ne stavlja u navodnike. Ako se
citira anonimna rubrika, nepotpisani komentar i sl., abecedna redalica nije
autorovo ime, nego naslov ilustriranoga časopisa.
24
F: Tanja Torbarina, Manjine, L: Torbarina, Tanja. 2007. Manjine,
Globus, 19. prosinca 2007, 6. Globus, 19. prosinca.
B: Torbarina, Tanja. Manjine. T: (Torbarina, 2007: 6)

Globus, 19. prosinca 2007.
584

29
F: Nacional, Otpusno pismo, L: Nacional. 2007. Otpusno
17. prosinca 2007. pismo. 17. prosinca.
B: Nacional. Otpusno pismo. 17. T: (Nacional, 2007)

prosinca 2007.
Ilustrirani časopis na mreži. Kod ilustriranoga časopisa na mreži postu-

pa se isto tako kao kod tiskanih časopisa. Nakon uobičajenih podataka
dodaje se URL i datum pristupa stranici. Ako časopis nema brojeve stra-
nica, na mjestu predviđenome za stranice, odnosno prije URL-a, daje se
uputnica s kratkim citatom u navodnicima traži pod „…“ , vidi pod „…“
i sl.
31
F: Marijana Mikulić, „Sanja- L: Mikulić, Marijana. 2007.
renje knjiga – Balkan u Puli“, Sanjarenje knjiga – Balkan u
DOPmagazin.com, 9. prosinca Puli. DOPmagazin.com, 9.
2007, traži pod „Stoluje proza“, prosinca.
http://www.dopmagazin. http://www.dopmagazin.
com/file.asp?area=8&p- com/file.asp?area=8&p-
d=20071209_123229&print d=20071209_123229&print
=print (19. prosinca 2007). =print (19. prosinca 2007).
B: Mikulić, Marijana. „Sanjarenje T: (Mikulić, 2007)

knjiga – Balkan u Puli“.
DOPmagazin.com, 9. Ili:
Prosinca 2007.
(Mikulić, 2007: traži pod
http://www.dopmagazin.
„Stoluje proza“)
com/file.asp?area=8&p-
d=20071209_123229&print
=print (19. prosinca 2007).
585

6.4. ČLANCI U NOVINAMA
Članci u novinama navode se isto tako kao članci u ilustriranim časopi-

sima. U stilu I. članak u novinama načelno se donosi samo u fusnoti, a u
bibliografiji se izostavlja. Ako je članak iznimno važan, može se donijeti i u
bibliografiji. U stilu II. mora se donijeti i u popisu literature, jer tekstnota,
za razliku od fusnote, ne sadržava sve podatke. Ako je članak anoniman,
donosi se umjesto autora naziv novina. Broj se stranice izostavlja jer novine
na istoj stranici donose različite materijale i jer se objavljuju u više izdanja,
pa se članak može pojaviti na različitim stranicama ili biti ispušten. Stoga
je pri citiranju novina, uz puni datum, bitan podatak o izdanju (jutarnje,
podnevno, izvanredno i sl.), kako bi se točno locirao izvor.
2
F: Mirko Cvjetko, „Od L: Cvjetko, Mirko. 2007. Od
samostalnosti jezika do jezika samostalnosti jezika do jezika
samostalnosti“, Vijenac, 6. samostalnosti. Vijenac. 6.
prosinca 2007. prosinca.
T: (Cvjetko, 2007)
44
F: Barbara Matejčić, „Pjesnik L: Matejčić, Barbara. 2007. Pjesnik
koji se nije dao ušutkati: koji se nije dao ušutkati:
Obilježena sedmogodišnjica Obilježena sedmogodišnjica
smrti Vlade Gotovca“, Vjesnik, smrti Vlade Gotovca. Vjesnik.
12. prosinca 2007. 12. prosinca.
T: (Matejčić, 2007)
39
F: Jutarnji list, Djeca uz L: Jutarnji list. 2007. 17. prosinca.
glazbu postaju spretnija i
okretnija, Jutarnji list, 17. T: (Jutarnji list, 2007)
prosinca 2007.
586

Kada je riječ o novinama kao izvorima, bibliografski se podatci često ugra-
đuju u tekst, svode se na minimum, a umanjuje se i opseg citiranja. Pri-
mjerice, umjesto cjelovitoga citata i citatnice mogu se uz autorovo ime i
podatke o objavljivanju donijeti dijelovi teksta ili parafraze. Neki se od
bibliografskih podataka mogu staviti u zagrade, a ni broj i raspored poda-
taka ne moraju biti u propisanoj formi.
45
F: U članku objavljenom 6. L: U članku objavljenom 6.
prosinca 2007. u Vijencu Ivica prosinca 2007. u Vijencu Ivica
Matičević piše o predoziranju u Matičević piše o predoziranju
kulturi. u kulturi.
Ili: Ili:
45
U članku iz Vijenca o pre- U članku iz Vijenca o
doziranju u kulturi (6. prosinca predoziranju u kulturi
2007) Ivica Matičević piše… (2007) Ivica Matičević piše…
6.4.1. Poseban format izlaženja
Imena novina prenose se onako kako su u izvorniku sa svim osobitostima.

Ako postoji više različitih novina istoga naslova ili su novine manje pozna-
te, uz naslov se u zagradama piše ime mjesta.
Die Zeit
Frankfurter allgemeine Zeitung
Brodski list (Slavonski Brod)
Times (London)
6.4.2. Posebni tipovi citiranja
Osim uobičajenih individualnih članaka mogu se citirati i drugi novinski

oblici. Citiranje takvih oblika zahtijeva posebna pravila.
587

Redovite kolumne. Kolumne mogu nositi pojedinačni i opći naslov (nad-
naslov). Mogu se citirati oba naslova ili samo nadnaslov. Pojedinačni se
naslov u stilu I. stavlja u navodnike, a u stilu II. dolazi bez navodnika.
Nadnaslov se u oba stila piše bez navodnika.
8
F: Ante Tomić, „Povratak“, L: Tomić, Ante. 2007. Povratak.
Klasa optimist, Jutarnji list, 8. Klasa optimist. Jutarnji list, 8.
prosinca 2007. prosinca.
Ili: Ili:
8
Ante Tomić, Klasa optimist, Tomić, Ante. 2007. Klasa
Jutarnji list, 8. prosinca 2007. optimist. Jutarnji list, 8.
prosinca.
Pisma uredniku. Pismo uredniku navodi se pod žanrovskom odrednicom

bez navodnika.
7
F: Tugomir Gverić, pismo L: Gverić, Tugomir. 2003.
uredniku, Slobodna Dalmacija, Pismo uredniku. Slobodna
6. rujna 2003. Dalmacija. 6. rujna.
Članci u dodatku. Članci u dodatcima novina navode se isto kao članci iz

ilustriranih časopisa (v. gore 6.3).
Članci objavljeni na mreži (online). Pri objavljivanju članaka na mreži

postupa se isto tako kao kod članaka tiskanih u novinama. Nakon uobi-
čajenih podataka o autoru i naslovu dodaju se URL i datum pristupa
stranici. Ako časopis nema brojeve stranica, na mjestu predviđenome za
stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u na-
vodnicima traži pod „…“, vidi pod „…“ i sl.
588

9
F: Duško Mandić, „Bio L: Mandić, Duško. 2007. Bio
bi to sumrak obrazovane bi to sumrak obrazovane
inteligencije“, Vjesnik on-line, inteligencije.
1. prosinca 2007, traži pod Vjesnik on-line, 1. prosinca.
„Građevinski tehničari dobili http://www.vjesnik.hr/
nazive pogonskih inženjera“, html/2007/12/01/Clanak.
http://www.vjesnik.hr/ asp?r=sta&c=1 (3. prosinca
html/2007/12/01/Clanak. 2007).
asp?r=sta&c=1 (3. prosinca
2007).
6.5. DRUGI TIPOVI OBJAVLJENIH IZVORA
6.5.1. Klasična, srednjovjekovna i rana nacionalna djela
Djela objavljena prije 18. stoljeća (klasična, srednjovjekovna i rana nacio-

nalna djela) navode se drukčije nego moderni izvori. Ta djela nisu organi-
zirana po stranicama, nego po numeriranim odjeljcima (‘knjige’, pjevanja,
stihovi i sl.), što traži poseban tip navođenja. Budući da su u dugu protoku
vremena takva djela objavljivana više puta, na različite načine i u različitim
verzijama, podatci o izdanju manje su važni nego u modernim djelima na-
kon uvođenja autorskih prava i institucije nakladnika.
Takva se djela stoga navode pretežno u citatnicama.
17
F Riječ je o Rijku (1951) i I. Husiku. Usp. Top. H3.153a31-b2 i komen-
tar uz 12.14a19–20.
18
Cicero De officiis 1.3.8.
19
Dante Inferno XXIX 133–139.
T Žene u Platona vole „šareno“, ali mogu biti vladarice isto tako kao i muš-
karci (Država, 2001: 290; 540c).
589

Ako je klasični tekst predmet analize ili ako su varijacije i prijevodi starih
izdanja predmet rasprave, takva se djela navode u bibliografiji i literaturi
po pravilima za knjige.
15
F: Aristotel, Metafizika, L: Aristotel. 1992. Metafizika.
predgovor i prijevod sa Predgovor i prijevod sa
sedmojezičnim tumačem sedmojezičnim tumačem
temeljnih pojmova Tomislav temeljnih pojmova Tomislav
Ladan, filozofska redaktura Ladan. Filozofska redaktura
Danilo Pejović (Zagreb, Danilo Pejović. Zagreb:
Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatska sveučilišna naklada.
1992), 22.
B: Aristotel. Metafizika. Predgovor T: (Aristotel, 1992: 22)

i prijevod sa sedmojezičnim
tumačem temeljnih pojmova
Tomislav Ladan. Filozofska
redaktura Danilo Pejović.
Zagreb: Hrvatska sveučilišna
naklada, 1992.
Klasična djela. Klasična djela navode se u obliku Autor Djelo Lokacija. Iz-
među autorova imena i naslova nema interpunkcijskih znakova, a naslov je
u kosome pismu. Odjeljci označeni arapskim brojevima odvajaju se točka-
ma bez razmaka. Ako treba, dodaju se mala slova abecede priljubljena uz
broj. Više citata iz istoga djela odvaja se zarezom, a citati iz različitih djela
odvajaju se točkom sa zarezom. Ime klasičnoga autora piše se onako kako
je uvriježeno u priručnicima i stručnoj literaturi. U citatnicama obično se
rabe kratice imena i naslova. Ilijada i Odiseja smatraju se tako posvećenim
tekstovima da se često citiraju bez autora: Il., odnosno Od. Kao izvor o
kraticama služe rječnici klasične starine.
590

1
F: Il. 1.1–52, 2.1–47.
5
Arist. Met. E1.1026a24.30; Phys. 243a 17a.
7
Verg. Aen. 3.15–68.
9
Cic. De or. 2.58–71.
Srednjovjekovna djela. Srednjovjekovna se djela navode isto tako kao i

klasična.
T: (Augustinus De doctrinae christiana IV. 6.9–7.21)

(Thom. Aquin. ST 1a 12.1c)
Rana moderna književnost. Rana moderna djela na nacionalnim jezi-

cima navode se po modelu klasičnih djela. Navode se naziv kolekcije,
naziv ili opis pojedinog dokumenta, a u književnim djelima strukturni
dijelovi počevši od većih prema manjima: ‘knjige’, pjevanja, ‘plačevi’;
kitice i stihovi; činovi, scene i sl. Kao i kod klasičnih djela, brojevne se
oznake mogu navoditi bez opisnih riječi. Budući da su strukturni dijelo-
vi u ranomodernim djelima često specifični, u bilješci treba obrazložiti
sustav kraćenja. Elementi se odvajaju zarezima.
1
F: Marulić, Judita, libro 2, T: (Marulić, Judita, 2:650–653).
stihovi 650–653.
Ili:
1
Marulić, Judita, 2:650–653.
2
F: Hanibal Lucić, „Hlepi Sarce T: (Lucić, „Hlepi Sarce moje“,
moje“, Skladanja izvarsnih pisan Skladanja izvarsnih pisan
razlicih: pisni ljuvene, stihovi razlicih: pisni ljuvene, stihovi
15–25. 15–25).
591

6.5.2. Biblija i druga sakralna djela
Biblija i druga sakralna djela navode se u citatnicama, a ne unose se u bibli-

ografiju i popis literature. Navodi se skraćeni naziv knjige, broj poglavlja i
broj stiha. Izostavlja se broj stranice.
Sijač Mt 13,3–9; Lk 8,5–8.

Proroštvo o Petrovoj zataji Mt 26,31–35; Lk 22,31–34; Iv 13,36–38.
Ako postoje različite verzije u numeraciji, valja u uglatim zagradama doda-

ti o kojemu je izdanju riječ.
Sakralna djela drugih religija navode se po prilagođenome modelu za
citiranje Biblije.
6.5.3. Priručnici
Priručnici i enciklopedije. Poznati priručnici i enciklopedije obično se

navode samo u citatnicama. Ne navode se podatci o objavljivanju poput
sveska i broja stranica, nego samo naslov članka unutar enciklopedije ili
rječnika. Za citiranje jednoga članka rabi se kratica s. v. (lat. sub verbo –
pod riječju), a za citiranje više članaka množina s. vv. (sub verbis – pod
riječima). Pri citiranju poznatih enciklopedija važno je navesti izdanje,
jer se izdanja često ponavljaju i dopunjuju. Ako je riječ o manje pozna-
tim priručnicima ili su priručnici imali važnu ulogu u argumentaciji,
mogu se navesti u bibliografiji, odnosno literaturi (tako je u ovoj knjizi).
Tada se mogu citirati kao knjige.
3
F: Grand dictionnaire T: (Grand dictionnaire
encyclopédique Larousse, Paris: encyclopédique Larousse, s. v.
Librairie Larousse, 1982, s. v. „Algérie“)
„Algérie“.
592

12
F: The new Encyclopaedia T: (The new Encyclopaedia
Britannica, 15th ed., s. v. Britannica, 15th ed., s. v.
„Animal rights“. „Animal rights“)
22
F: Bol’šaja sovetskaja T: (Bol’šaja sovetskaja énciklopedija,
énciklopedija, 3. izd., s. v. „Slovo 3. izd., s. v. „Slovo o polku
o polku Igoreve“. Igoreve“)
Rječnici. Kod rječnika se postupa kao kod knjiga. Ako je rječnik plod ko-
lektivnoga rada, navodi se pod naslov, a ako rječnik ima individualnoga
autora, navodi se pod autorovo ime. Nakon podataka o objavljivanju sli-
jedi latinska kratica s. v. ili s. vv. te naslov navedene natuknice ili se navodi
broj stranice kao i za knjige.
5
F: Rječnik hrvatskoga jezika L: Rječnik hrvatskoga jezika. 2000.
(Zagreb: Leksikografski zavod Zagreb: Leksikografski zavod
„Miroslav Krleža“ i Školska „Miroslav Krleža“ i Školska
knjiga, 2000), s. vv. „urlik“, knjiga.
„ushititi“.
B: Rječnik hrvatskoga jezika. T: (Rječnik hrvatskoga jezika,

Zagreb: Leksikografski zavod 2000: s. vv. „urlik“, „ushititi“)
„Miroslav Krleža“ i Školska
knjiga, 2000.
6
F: Vladimir Anić, Veliki L: Anić, Vladimir. 2006. Veliki
rječnik hrvatskoga jezika, 2. izd. rječnik hrvatskoga jezika. 2.
(Zagreb: Novi Liber, 2006), s. v. izd. Zagreb: Novi Liber.
„desetoboj“.
B: Anić, Vladimir. Veliki rječnik T: (Anić, 2006: 206)

hrvatskoga jezika. 2. izd.
Zagreb: Novi Liber, 2006.
593

Mrežna (online) enciklopedija. Citira se isto tako kao tiskane enciklopedije
te se doda URL i datum pristupa stranici.
21
F: Wikipedija: Slobodna T: (Wikipedija: Slobodna
enciklopedija, s. v. „citiranje enciklopedija, s. v. „citiranje
radova“, http://hr.wikipedia. radova“, http://hr.wikipedia.
org/wiki/Citiranje_radova# org/wiki/Citiranje_radova#
Citiranje_u_samom_tekstu Citiranje_u_samom_tekstu
(21. siječnja 2008). [21. siječnja 2008]).
6.5.4. Prikazi (recenzije)
Prikazi (recenzije) navode se u stilu I. načelno samo u citatnicama, ali

katkad i u bibliografiji, ako se želi naglasiti važnost izvora. U stilu II.
prikazi se donose u popisu literature, jer je literatura dopuna podata-
ka navedenih u tekstnoti. Iza imena autora prikaza navodi se žanrov-
ska odrednica recenzija ili Recenzija. Slijedi naslov prikazanoga djela
i autorovo ime, eventualni prevoditelji, urednici, sastavljači, izvođači
i sl. te podatci o časopisu ili novinama po općemu modelu za te vrste
izvora.
18
F: Sanja Šoštarić, recenzija L: Šoštarić, Sanja. 2006. Recenzija
knjige: Čovjek s crvenim šeširom knjige: Čovjek s crvenim
Hervéa Guiberta, prevela šeširom Hervéa Guiberta,
Marija Paprašarovski, Književna prevela Marija Paprašarovski.
smotra 38, br. 141–142(3–4) Književna smotra 38, br. 141–
(2006): 131. 142(3–4) (2006): 131– 133.
594

37
F: Mirta Špoljarić, recenzija L: Špoljarić, Mirta. 2008.
koncerta Stefana Bolania Recenzija koncerta Stefana
(klavir) i sastava „I Visionari“, Bolania (klavir) i sastava „I
Mala dvorana KD Vatroslava Visionari“. Mala dvorana
Lisinskoga, Zagreb, Vjesnik, 21. KD Vatroslava Lisinskoga,
siječnja 2008. Zagreb. Vjesnik, 21. siječnja.
B: Špoljarić, Mirta. Recenzija
koncerta Stefana Bolania
(klavir) i sastava „I Visionari“.
Mala dvorana KD Vatroslava
Lisinskoga, Zagreb. Vjesnik,
21. siječnja 2008.
6.5.5. Sažetci
Sažetci članaka, priopćenja sa simpozija, doktorskih disertacija i sl. mogu biti

objavljeni na dva načina: u samome tekstu na koji se odnose i/ili u posebnim
publikacijama (knjigama i časopsima) koje donose tu vrstu teksta. U stilu I. sa-
žetci se načelno navode samo u fusnotama. U iznimnim se slučajevima mogu
uvrstiti u bibliografiju, ako su bili važni u argumentaciji ili često citirani. U
stilu II. sažetci se donose u popisu literature. Navodi se žanrovska odrednica.
14
F: Thor Grünbaum, „Action L: Grünbaum, Thor. 2007. Action
between plot and discourse“, between plot and discourse.
abstract, Semiotica 165, ¼ Abstract. Semiotica 165, ¼:
(2007): 295. 295.
15
F: T. O’Leary, „Foucault’s turn L: O’Leary, T. Foucault’s turn from
from literature“, Continental literature. Continental Philo-
Philosophy Review 41, 1 (ožujak sophy Review 41, 1 (ožujak
2008): 89–110, sažetak u: Ovid 2008): 89–110. Sažetak u:
SP: Current Contents, Ovid SP: Current Contents.
http://ovidsp.tx.ovid.com/spb/ http://ovidsp.tx.ovid.com/spb/
ovidweb.cgi (12. svibnja 2008). ovidweb.cgi (12. svibnja 2008).
595

6.5.6. Brošure, izvješća, referati
Brošure, izvješća, referati i drugi javni dokumenti navode se u stilu I. načel-

no samo u citatnicama. U iznimnim se slučajevima mogu uvrstiti u biblio-
grafiju, ako su bili važni u argumentaciji ili često citirani. U stilu II. navode
se u popisu literature. U oba slučaja postupa se kao s knjigama. Ako ne
postoje uobičajeni elementi, kao što su autor ili izdavač, valja navesti što
više drugih podataka radi točne identifikacije izvora.
26
F: F. Barušić, Izvještaj o Kr. muš- L: Barušić, F. 1911. Izvještaj o Kr.
koj učiteljskoj školi i s njom spojenoj muškoj učiteljskoj školi i s njom
vježbaonici u Osijeku: Koncem spojenoj vježbaonici u Osijeku:
školske godine 1910/11. (Osijek, Koncem školske godine 1910/11.
Tiskara braće Lechner, 1911), 82. Osijek, Tiskara braće Lechner.
6.5.7. Mikrofilmovi
Mikrofilmovi se navode kao knjige u bilo kojemu drugome mediju. Na-

kon podataka o publikaciji određuje se vrsta publikacije (mikrofilm, mi-
krofilmski svitak i sl.).
47
F: Darko Hušnjak, snimatelj, L: Hušnjak, Darko, snimatelj. 2005.
Prijedlog nove granice zaštite povi- Prijedlog nove granice zaštite
jesne urbane cjeline grada Zagreba povijesne urbane cjeline grada
(Osijek: Laboratorij za mikrogra- Zagreba. Osijek: Laboratorij za
fiku filmoteke iz Osijeka, 2005), mikrografiku filmoteke iz Osi-
mikrofilmski svitak br. 533. jeka. Mikrofilmski svitak.
B: Hušnjak, Darko, snimatelj. T: (Hušnjak, snimatelj, 2005:
Prijedlog nove granice zaštite mikrofilmski svitak br. 533)
povijesne urbane cjeline grada Ili:
Zagreba. Osijek: Laboratorij
(Prijedlog nove granice zaštite
za mikrografiku filmoteke iz
povijesne urbane cjeline grada
Osijeka, 2005. Mikrofilmski
Zagreba, 2005: mikrofilmski
svitak.
svitak br. 533)
596

6.5.8. CD-ROM ili DVD-ROM
Navode se najčešće kao tiskane knjige.
12
F: Ivana Brlić-Mažuranić, Priče L: Brlić-Mažuranić, Ivana. 2002.
iz davnine: 1. dio, urednica Priče iz davnine: 1. dio.
Helena Bulaja, PC CD-ROM Urednica Helena Bulaja. PC
(Zagreb: Naklada Bulaja, 2002). CD-ROM. Zagreb: Naklada
Bulaja.
Brlić-Mažuranić, Ivana. Priče
B: iz davnine: 1. dio. Urednica
Helena Bulaja. PC CD-ROM.
Zagreb: Naklada Bulaja, 2002.
6
F: Kranjčević u 21. stoljeću: L: Kranjčević u 21. stoljeću: Susreti
Susreti s pjesnikom u našem s pjesnikom u našem vremenu.
vremenu, realizacija filma 2005. Realizacija filma Daniel
Daniel i Branko Ridički, CD- i Branko Ridički. CD-ROM.
ROM (Zagreb: Novena, 2005). Zagreb: Novena.
B: Kranjčević u 21. stoljeću: Susreti

s pjesnikom u našem vremenu.
Realizacija filma Daniel i
Branko Ridički. CD-ROM.
Zagreb: Novena, 2005.
9
F: Klasici hrvatske književnosti L: Klasici hrvatske književnosti
I–III, uredio Zvonimir Bulaja, I–III. 2002. Uredio Zvonimir
komplet od 3 CD-ROM-a Bulaja. Komplet od 3 CD-
(Zagreb: Bulaja, 2002). ROM-a. Zagreb: Bulaja.
B: Klasici hrvatske književnosti I–III.

Uredio Zvonimir Bulaja.
Komplet od 3 CD-ROM-a.
Zagreb: Bulaja, 2002.
597

6.5.9. Mrežne (online) baze podataka
Navode se na isti način kao članci objavljeni u časopisima na mreži (v. gore
6.2.7). Za navođenje disertacija objavljenih na mreži v. dolje 6.6.1.
Stil I. Ako se u fusnoti citira baza Stil II. Budući da se u tekstno-

podataka kao cjelina, navodi se na- tama navode sažeti podatci o
ziv baze normalnim pismom, URL i citiranome izvoru, cjelovita se
datum pristupa stranici. Ako je riječ informacija donosi u popisu
o individualnome članku, navode se literature. Ako se citira baza
autor i naslov (ako postoje) te isti niz podataka kao cjelina, navodi se
podataka po modelu za članak u časo- naziv baze, URL i datum pristu-
pisu na mreži. URL nije dovoljan, jer pa mrežnoj stranici. Ako se citi-
se može promijeniti ili nestati. Stoga ra individualni članak, navode
u fusnoti uvijek valja navesti datum se autor i naslov (ako postoje)
pristupa mrežnoj stranici kako bi se te ostali podatci po modelu za
uputilo na autentični izvor. članke u časopisima na mreži.
25
F: MasterFile Premier: L: MasterFile Premier: Academic
Academic Search Premier, Search Premier. http://
http://www.emeraldinsight. www.emeraldinsight.
com/Insight/ac_browse. com/Insight/ac_browse.
do?hdAction=link_browse_tit do?hdAction=link_browse_tit
le&currentChar=A&hdBrows le&currentChar=A&hdBrows
erId=0 (21. siječnja 2008). erId=0 (21. siječnja 2008).
Ili: Ili:
25
William Newmiller, Recall Newmiller, William. Recall
Roster, u: MasterFile Premier: Roster. U: MasterFile Premier:
Academic Search Premier, Academic Search Premier.
http://web.ebscohost.com/ http://web.ebscohost.com/
ehost/pdf ?vid=4&hid=103& ehost/pdf ?vid=4&hid=103&
sid=301586d5-7b5e-41a8-af sid=301586d5-7b5e-41a8-af
4b-19babe325425%40session 4b-19babe325425%40session
mgr103 (21. siječnja 2008). mgr103 (21. siječnja 2008).
598

Pri citiranju baze podataka ili dokumenata u stilu II. valja u tekstu navesti
dovoljno podataka kako bi se uspostavila veza s cjelovitom bibliografskom
jedinicom u literaturi. Postupa se na dva načina: potrebni se podatci navo-
de u tekstnoti ili se dio informacija ugrađuje u tekst.
(Newmiller, MasterFile Premier)
Ili:
… kao što tvrdi Newmiller (MasterFile Premier: Academic Search Premier),

…
6.6. NEOBJAVLJENI IZVORI
Neobjavljeni su izvori jedinstveni dokumenti koji se nalaze samo na jed-

nome mjestu. Pri citiranju takvih izvora valja uz uobičajene podatke o
autoru i naslovu navesti niz dodatnih podataka o instituciji, žanru, vre-
menu i mjestu pohrane, kako bi se dokument mogao locirati i identifi-
cirati. Ne piše se riječ neobjavljeno, jer je po načinu donošenja podataka
to jasno.
6.6.1. Magistarske teze i doktorske disertacije
Pri citiranju magistarskih teza i doktorskih disertacija treba navesti ove

podatke: autora i naslov, vrstu rada, akademsku instituciju i datum. Za
opis rada rabe se kratice mag. rad i mag. teza (engl. master’s thesis) te dok.
dis. (lat. dissertatio, engl. PhD diss.).
599

Stil I. Naslov se donosi normalnim Stil II. Naslov se u literaturi do-
pismom u navodnicima, kako bi se nosi normalnim pismom bez na-
rad razlikovao od sličnih objavlje- vodnika i kosoga pisma, što omo-
nih djela u kojima se naslovi navo- gućuje razlikovanje od sličnih
de kosim pismom. Podatci o vrsti objavljenih djela. Datum dolazi
rada, instituciji i datumu stavljaju iza autorova imena po redalici za
se u fusnotama u zagrade, kao kod taj stil: autor – godina.
podataka o objavljivanju knjiga.
32
F: Magdalena Medarić, „Ruski L: Medarić, Magdalena. 1984.
romani Vladimira Nabokova“ Ruski romani Vladimira
(dok. dis., Filozofski fakultet Nabokova. Dok. dis.,
Sveučilišta u Zagrebu, 1984), 22. Filozofski fakultet Sveučilišta
u Zagrebu.
B: Medarić, Magdalena. „Ruski
romani Vladimira Nabokova“.
Dok. dis., Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, 1984.
Pri citiranju magistarskih teza i doktorskih disertacija dostupnih na mreži

navode se uz sve propisane podatke naziv baze podataka, URL i datum
pristupa.
35
F: Koraljka Golub. L: Golub, Koraljka. 2003.
„Predmetno pretraživanje Predmetno pretraživanje
u knjižničnim katalozima u knjižničnim katalozima
s web-sučeljem“ (mag. rad, s web-sučeljem. Mag. rad,
Filozofski fakultet Sveučilišta Filozofski fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, 2003), E-LIS, u Zagrebu, 2003. E-LIS.
http://eprints.rclis.org/ http://eprints.rclis.org/
archive/00003379/01/ archive/00003379/01/
Magisterij-hrv.pdf (13. siječnja Magisterij-hrv.pdf (13.
2008). siječnja 2008).
600

6.6.2. Predavanja i materijali sa sastanaka (konferencija)
Navode se autor i naslov, vrsta izvora (predavanje, materijali), institucija

koja je organizirala predavanje ili naziv skupa s kojega potječu materijali,
mjesto i datum. Podatci se raspoređuju po pravilima dvaju citatnih stilova.
U stilu I. naslovi se pišu pod navodnicima, a u stilu II. običnim pismom
bez navodnika.
7
F: Marijana Schneider, „Iz L: Schneider, Marijana. 1967. Iz
dnevnog života u Hrvatskoj dnevnog života u Hrvatskoj
u 17. stoljeću“ (predavanje, u 17. stoljeću. Predavanje.
Povijesni muzej Hrvatske, Povijesni muzej Hrvatske,
Zagreb, 16. rujna 1967). Zagreb, 16. rujna.
B: Schneider, Marijana. „Iz

dnevnog života u Hrvatskoj
u 17. stoljeću“. Predavanje.
Povijesni muzej Hrvatske,
Zagreb, 16. rujna 1967.
9
F: „Pojmovnik ruske L: „Pojmovnik ruske avangarde:
avangarde: Totalitarizam“, Totalitarizam“. 1992. Ur.
ur. Aleksandar Flaker i Aleksandar Flaker i Elvira
Elvira Ratković (materijali s Ratković. Materijali s
konferencije Zavoda za znanost konferencije Zavoda za
o književnosti, Hotel Palace, znanost o književnosti, Hotel
Zagreb, 1. – 3. svibnja 1992). Palace, Zagreb, 1. – 3. svibnja.
B: „Pojmovnik ruske avangarde:

Totalitarizam“. Ur. Aleksandar
Flaker i Elvira Ratković.
Materijali s konferencije
Zavoda za znanost o
književnosti, Hotel Palace,
Zagreb, 1. – 3. svibnja 1992.
601

6.6.3. Intervjui, razgovori i osobna komunikacija
Intervju s jednom osobom.
U stilu I. neobjavljeni se intervju U stilu II. u literaturi se navode is-

načelno navodi samo u fusnoti. ti elementi drugim redoslijedom,
U iznimnim se slučajevima može tako da godina stoji iza autorova
uvrstiti u bibliografiju, ako je bio imena po načelu autor – godina.
važan u argumentaciji ili često U tekstnoti se navodi prezime
citiran. Navode se imena inter- intervjuirane osobe i godina, bez
vjuirane osobe i intervjuera, žanr, žanrovske odrednice.
mjesto i datum intervjua te lo-
kacija transkripata (ako postoji).
U kratkoj verziji fusnote piše se
prezime intervjuirane osobe uz
žanrovsku odrednicu odvojenu
zarezom.
21
F: Alida Bremer, intervju L: Bremer, Alida. 2008. Intervju
vodio Nenad Bartolčić, 21. vodio Nenad Bartolčić. 28.
siječnja 2008. siječnja.
22
Bremer, intervju. T: (Bremer: 2008)
Intervju s više osoba. Ako citiramo intervju sa skupinom ljudi, navodimo tu

skupinu. Takav se intervju ne uključuje u bibliografiju i literaturu, ali se u
tekstu, objasnidbenoj napomeni ili u predgovoru može razjasniti o kakvu
je intervjuu riječ i zašto je on važan u argumentaciji.
23
F: Intervju sa znanstvenim T: (Intervju sa znanstvenim
djelatnicima, 12. svibnja 2006. djelatnicima, 12. svibnja 2006)
602

Osobna komunikacija. Elektronička pošta, pisma, telefonski razgovori i sl.
navode se samo u citatnicama, objasnidbenim napomenama ili se ugra-
đuju u tekst. U iznimnim se slučajevima mogu uvrstiti u bibliografiju i
literaturu, ako su bili važni u argumentaciji ili često citirani. Navodi se ime
osobe s kojom se komuniciralo, vrsta i datum komunikacije.
45
F: Biserka Pešec, e-mail T: (Biserka Pešec, 21. siječnja
poruka autorici, 21. siječnja 2008, e-mail poruka autorici)
2008.
49
F: U telefonskoj anketi od T: U telefonskoj anketi (14.
14. travnja 2008. Jasna Horvat travnja 2008) Jasna Horvat
postavila je pitanje… postavila je pitanje…
6.6.4. Rukopisi
Rukopisi ili zbirke rukopisa iz arhivske građe zahtijevaju složene i različi-

te postupke navođenja. Navodi se što više podataka kako bi se dokument
mogao locirati i identificirati: autorovo ime, naslov i tip dokumenta, naziv
zbirke, datum, broj stranica, mjesto pohrane. Elementi se raspoređuju po
općemu modelu za citatne stilove I. i II.
Ako rukopis ima autora, navodi se pod autorovim imenom; ako je riječ
o skupnome dokumentu ili kolekciji, navodi se pod nazivom dokumenta ili
kolekcije. Ako je naziv kolekcije važniji od autora, piše se pod tim nazivom.
U stilu I. naslov se piše običnim pismom pod navodnicima, a žanrovska
odrednica dokumenta običnim pismom bez navodnika. U stilu II. oba se
elementa, i naslov i žanrovska odrednica, pišu običnim pismom bez navod-
nika. Kada se citira pismo, počinje se imenom pošiljatelja u nominativu
uz ime primatelja u dativu, npr. Matoš Ogrizoviću. U skraćenoj verziji u
fusnotama, ako je iz konteksta jasno tko je pošiljatelj, navodi se samo ime
primatelja pisma, npr. Ogrizoviću. Ako je iz konteksta jasno da je riječ o
603

pismu, odrednica pismo ne mora se navesti. Ostali se komunikacijski oblici
imenuju, npr. telegram Dragutinu Tadijanoviću, čestitka, memorandum i sl.
Ako je rukopis obilježen jednim datumom, datum se navodi; ako ima
više različitih datuma, datum se izostavlja. Kod starijih rukopisa navode se
signature i folije, a kod novijih broj stranica, serije, niza i sl. Ako se rukopisi
ne čuvaju u bibliotekama ili arhivima, nego u privatnim zbirkama, dodaju se
formulacije kao autorovo vlasništvo, iz privatne zbirke, iz obiteljskoga arhiva
i sl. U tome se slučaju ne navodi mjesto pohrane. Kratice su za žanr rukopis-
nih tekstova MS, odnosno ms. (od lat. manus – ruka + scribere – pisati) za
jedan rukopis ili MSS, odnosno mss. (za više rukopisa) te rkp. (od rukopis).
4
F: „Vrbnički statut“, 16. st., L: Vrbnički statut. 16. st. MS 1+36
MS 1+36 pergameničkih pergameničkih listova. Zbirka
listova, Zbirka rukopisa i starih rukopisa i starih knjiga.
knjiga, Nacionalna i sveučilišna Nacionalna i sveučilišna
knjižnica u Zagrebu. knjižnica u Zagrebu.
7
F: Div. Canc., 2. 10. 1381, MS L: Div. Canc. 2. 10. 1381. MS
25,5, Dubrovački arhiv. 25,5. Dubrovački arhiv.
14
F. Arch. civit. Zagr. „Narodna L: Arch. civit. Zagr. Narodna
straža“, 1848–1849, MSS straža. 1848–1849. MSS
mapa/fascikl XLII, Državni mapa/fascikl XLII. Državni
arhiv u Zagrebu. arhiv u Zagrebu.
2
F Arch. civit. Zagrab. protoc. L: Arch. civit. Zagrab. protoc. ad
ad act. pol., 1848, rkp. br. 1359, act. pol. 1848. Rkp. br. 1359.
Državni arhiv u Zagrebu. Državni arhiv u Zagrebu.
35
F Acta cons. Rag., „Odluka L: Acta cons. Rag. Odluka dubr.
dubr. Malog Vijeća“, 24. 1. 1509, Malog Vijeća. 24. 1. 1509. Rkp.
rkp. 51,74 v., Dubrovački arhiv. 51,74 v. Dubrovački arhiv.
604

12
F: Pismo Miroslava Krleže L: Krleža, Miroslav. Pismo Andri
Andri Mohorovičiću, 16. Mohorovičiću, 16. svibnja
svibnja 1967, Rukopisna 1967. Rukopisna ostavština
ostavština Miroslava Krleže, Miroslava Krleže. B, A,
B, A, Korespondencija 1911– Korespondencija 1911–1978.
1978, Nacionalna i sveučilišna Nacionalna i sveučilišna
knjižnica, Zagreb. knjižnica, Zagreb.
Ili skraćeno: T: (Miroslav Krleža Andri

Mohorovičiću, 16. svibnja
12
Krleža Mohorovičiću, 1967, Rukopisna ostavština
16. svibnja 1967, Rukopisna Miroslava Krleže. B, A,
ostavština Miroslava Krleže, B, Korespondencija 1911–1978)
A, Korespondencija
1911–1978. Ili:
U pismu Andri Mohorovičiću

od 16. svibnja 1967.
(Rukopisna ostavština
Miroslava Krleže. B, A,
Korespondencija 1911–1978)
Miroslav Krleža ističe…
22
F: Rukopisna ostavština L: Rukopisna ostavština Miroslava
Miroslava Krleže, Dokumenti Krleže. Dokumenti i
i druga građa, Nacionalna i druga građa. Nacionalna i
sveučilišna knjižnica, Zagreb. sveučilišna knjižnica, Zagreb.
B: Rukopisna ostavština Miroslava

Krleže. Dokumenti i
druga građa. Nacionalna i
sveučilišna knjižnica, Zagreb.
605

6.7. NEFORMALNI ELEKTRONIČKI IZVORI
Neformalni elektronički izvori često nemaju uobičajene bibliografske po-

datke, pa citatnice treba opremiti sa što više dodatnih ili opisnih infor-
macija: autor, naslov, URL, datum pristupa. Kao i pri navođenju drugih
elektroničkih izvora, URL nije dovoljan, pa su dodatne ili opisne infor-
macije ono što bibliografski podatak čini relevantnim i nakon što se URL
promijeni ili nestane. Obvezno je navesti datum pristupa stranici kako bi
se uputilo na autentični izvor.
6.7.1. Mrežne (web) stranice
Ako je autor nepoznat, kao autor se uzima vlasnik mrežne stranice. U stilu
I. naslov stranice piše se običnim pismom u navodnicima, a u stilu II. obič-
nim pismom bez navodnika.
6
F: Knjižnice Filozofskoga fakul- L: Knjižnice Filozofskoga fakul-
teta Sveučilišta u Zagrebu, „Pro- teta Sveučilišta u Zagrebu.
mjene u korisničkim podacima Promjene u korisničkim
za pristup bazama“, Filozofski podacima za pristup bazama.
fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski fakultet Sveučilišta
http://www.knjiznice.ffzg.hr/ u Zagrebu.
home/novosti/promjena_u_ http://www.knjiznice.
korisnickim_podacima_za_ ffzg.hr/home/novosti/
pristup_bazama (6. veljače 2008). promjena_u_korisnickim_
podacima_za_pristup_
B: Knjižnice Filozofskoga fakulteta bazama (6. veljače 2008).
Sveučilišta u Zagrebu. „Promje-
ne u korisničkim podacima
za pristup bazama“. Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
http://www.knjiznice.ffzg.hr/
home/novosti/promjena_u_
korisnickim_podacima_za_
pristup_bazama (6. veljače
2008).
606

Ako tekst nema naslova, a riječ je o osobnim stranicama, kao naslov se
može rabiti opis.
26
F: RussianEcho.net E-zine L: RussianEcho.net E-zine dell’
dell’ Associazione Culturale Associazione Culturale “Eco“.
„Eco“, „Marina Cvetaeva: Una Marina Cvetaeva: Una breve
breve biografia“, RussianEcho. biografia. RussianEcho.net
net E-zine dell’ Associazione E-zine dell’ Associazione
Culturale „Eco“, Culturale „Eco“.
ttp://www.russianecho.net/ http://www.russianecho.net/
contributi/speciali/cvetaeva/ contributi/speciali/cvetaeva/
vita1.asp (6. veljače 2008). vita1.asp (6. veljače 2008).
B: RussianEcho.net E-zine dell’

Associazione Culturale „Eco“.
„Marina Cvetaeva: una breve
biografia“. RussianEcho.net
E-zine dell’ Associazione
Culturale „Eco“.
http://www.russianecho.net/
contributi/speciali/cvetaeva/
vita1.asp (6. veljače 2008).
27
F: Nasledie Mariny Cvetaevoj, L: Nasledie Mariny Cvetaevoj,
fotogalereja 1914, fotogalereja 1914.
http://photo.tsvetayeva.com/ http://photo.tsvetayeva.
categories.php?cat_id=12 (6. com/categories.php?cat_
veljače 2008). id=12 (6. veljače 2008).
607

6.7.2. Članci i komentari na weblogu
Weblog (kraći naziv blog) jest periodična publikacija na mreži (webu) koja
sadržava zapise, članke i komentare (postove) na mreži u obrnutome vre-
menskom slijedu – najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice. Blog može
biti u obliku časopisa, tematski ili osobni. Postovi na weblogu, blogočlanci
(b-članci) i blogokomentari (b-komentari) dio su promjenjive blogosfere
i mogu se citirati kao i svi drugi elektronički izvori.
U stilu I. podatci za weblog navo- U stilu II. podatci se za weblog

de se načelno samo u fusnotama, navode u popisu literature po op-
a u bibliografiji iznimno, ako su ćemu modelu za mrežne stranice.
bili važni za argumentaciju ili Individualni članci i komentari
često citirani. Ako je autor web- navode se samo u tekstnotama.
logposta, blogočlanka ili blogo- Navode se autorovo ime, naslov
komentara ujedno i autor mrežne webloga, natuknica komentar ako
stranice, postupa se po općemu je riječ o komentaru te datum
modelu za navođenje mrežnih postavljanja webloga ili komenta-
stranica. Ako je autor članka ili ra. Podatci se odvajaju zarezima.
komentara na weblogu tko drugi, Kako tekstnote ne bi bile pretr-
a ne autor mrežne stranice, navo- pane podatcima, katkad se dio
di se ime komentatora, natuknica podataka ili svi podatci ugrađuju
komentar i predmet komentara, u tekst.
te svi drugi podatci o blogu po
općemu modelu za mrežne stra-
nice. Ako je komentatorovo ime
pseudonim, iza imena se u uglate
zagrade stavlja kratica [pseud.].
Bilježi se datum komentara, a ne
vrijeme postavljanja bloga. Po-
sebno se bilježi datum pristupa
blogu ili komentaru na kraju niza
podataka.
608

4
F: Igor Kokoruš Lebowski, L: Blog Lebowskoga Plodovi
komentar o „Ante Tomić – zemlje.
interview“, blog Lebowskoga http://www.leb.mojblog.
Plodovi zemlje, komentar hr/p-ante-tomic--
objavljen 21. prosinca 2007, interview/135060.html (6.
http://www.leb.mojblog.hr/p- veljače 2008).
ante-tomic--interview/135060.
html (6. veljače 2008).
6
F: Herostrat [pseud.], T: (Herostrat [pseud.], blog
komentar o „Ante Tomić – Lebowskoga Plodovi zemlje,
intervju“, blog Lebowskoga komentar objavljen 24. prosinca
Plodovi zemlje, komentar 2007)
objavljen 24. prosinca 2007, Ili:
http://www.leb.mojblog.hr/p-
… na osnovi intervjua
ante-tomic--nterview/135060.
Lebowskoga koji je vodio
s Antom Tomićem (članak
objavljen 21. prosinca 2007.
na blogu Lebowskoga Plodovi
zemlje). Komentari Herostrata
(objavljen 24. prosinca 2007) i
graMa (objavljen 27. prosinca
2007) potvrđuju…
6.7.3. Elektronički adresari (mailing lists)
Navode se ime autora, naziv elektroničkoga adresara i datum slanja elek-

troničke pošte po adresaru. Ako je pošta spremljena na mreži, navode se
URL i datum pristupa stranici. Takva se građa načelno navodi samo u
citatnicama. U tekstnotama podatci se katkad ugrađuju u matični tekst
kako bi se rasteretile zagrade i ravnomjerno rasporedile informacije. Kada
se među podatcima pojave različiti datumi, datum pristupa stranici može
se radi jasnoće uvesti riječima posjećeno, pristup i sl.
609

7
F: Jasmin Klindžić, e-mail T: ( Jasmin Klindžić, 30. travnja
„Svima“, 30. travnja 2008, 2008, e-mail „Svima„)
https://webmail.ffzg.hr/src/ Ili:
webmail.php (posjećeno 30.
U e-mailu „Svima“ 30. travnja
travnja 2008).
2008. Jasmin Klindžić čestitao
je blagdan rada 1. svibnja uz
poruku: „Svi sustavi rade, a Vi,
nadam se, ne.“
6.8. IZVORI IZ VIZUALNIH I IZVEDBENIH UMJETNOSTI
Navođenje izvora iz vizualnih i izvedbenih (performativnih) umjetnosti

vrlo je složeno, s jedne strane zbog njihove medijske i žanrovske raznoliko-
sti, a s druge zato što katkad ne postoje uobičajene informacije za identi-
fikaciju izvora. Navode se načelno samo u citatnicama ili se podatci ugra-
đuju u tekst. Ako su vizualni izvori važni u istraživanju ili se često citiraju,
mogu se navoditi u posebnim popisima, u bibliografiji i literaturi, osobito
kada je riječ o znanstvenome radu iz područja likovnih umjetnosti i medi-
ja, u intermedijalnim istraživanjima i sl.
6.8.1. Vizualni izvori
Slike, skulpture, fotografije i druga umjetnička djela. Pri citiranju slika,

skulptura, fotografija i drugih umjetničkih djela navodi se umjetnikovo
ime, naziv umjetničkoga djela, datum nastanka, ime institucije koja udo-
mljuje djelo te mjesto. Nazivi slika i skulptura pišu se kosim pismom, a
nazivi fotografija običnim pismom pod navodnicima. Ako nije poznat
točan datum nastanka djela, ispred vremenske odrednice piše se kratica
ca ili cca (od lat. circa), odnosno hrvatski prijevod oko. Podatci se odvajaju
zarezima. Umjesto u citatnicama podatci se mogu ugraditi u tekst, često u
kombinaciji sa zagradama. O vizualnim izvorima na mreži v. dolje 6.8.6.
610

21
F: Claude Monet, Les villas T: (Claude Monet, Les villas
à Bordighera, 1884, Musée à Bordighera, 1884, Musée
d’Orsay, Paris, France. d’Orsay, Paris, France)
Ili s pomoću izraza: Ili s pomoću izraza:
Monet je tu tehniku prvi Monet je tu tehniku prvi put

put demonstrirao na slici Les demonstrirao na slici Les villas
villas à Bordighera (1884, Musée à Bordighera (1884, Musée
d’Orsay, Paris, France). d’Orsay, Paris, France).
3
F: Michelangelo, Pietà, 1498– T: (Michelangelo, Pietà, 1498–
1499, bazilika sv. Petra, Rim, 1499, bazilika sv. Petra, Rim,
Vatikan. Vatikan)
38
F: Nan Hoover, „Looking T: (Nan Hoover, „Looking No.
No. 1“, 1996, Muzej suvremene 1“, 1996, Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb. umjetnosti, Zagreb)
Vizualni izvor u drugome izvoru. Ako je vizualni izvor objavljen u dru-

gome izvoru (tiskanome ili online), taj se izvor navodi umjesto institucije
udomljenja umjetničkoga djela i lokacije. U stilu I. podatci se o oba izvora
donose samo u fusnoti, a u stilu II. u tekstnoti se upućuje na drugi izvor,
koji se navodi u literaturi.
19
F: Vincent van Gogh, L: Venturi, Lionello. 1952. Od
Suncokreti, 1888, u: Lionello Giotta do Chagalla. Zagreb:
Venturi, Od Giotta do Chagalla Mladost.
(Zagreb: Mladost, 1952), 247.
T: (Vincent van Gogh, Suncokreti,

1888, u: Venturi, 1952: 247)
611

Drugi grafički izvori. Drugi grafički izvori (karte, crteži, karikature, re-
klame itd.) navode se načelno samo u citatnicama. Slijedi se model navo-
đenja umjetničkih djela. Naslov se donosi običnim pismom u navodnici-
ma. Ako iz naslova nije jasno o kakvome je obliku grafike riječ, iza naslova
se navodi tip grafike.
50
F: Hrvatska turistička T: (Hrvatska turistička zajednica,
zajednica, „Volim Hrvatsku“, „Volim Hrvatsku“, propagandni
propagandni letak, Glasnik letak, Glasnik Hrvatske
Hrvatske turističke zajednice, br. turističke zajednice, br. 18,
18, prosinac 2007, 47. prosinac 2007, 47)
6.8.2. Izvedbe uživo
Kazalište, glazba, ples. Izvedbe uživo (kazališne predstave, glazba) navo-

de se načelno samo u citatnicama. Navode se naslov djela, imena sudioni-
ka u izvedbi s uputom o njihovoj odgovornosti, institucija izvedbe, mjesto
i datum. Naslovi dramskih djela, većih glazbenih kompozicija i predstava
pišu se kosim pismom, a naslovi manjih djela običnim pismom u navod-
nicima. Ako je riječ o individualnoj izvedbi, ime izvođača dolazi u poziciji
autora, prije naslova. Umjesto u citatnicama podatci se mogu ugraditi u
tekst, često u kombinaciji sa zagradama.
Ako se izvedbe uživo navode iz drugih medija, navode se ti izvori.
Za zvučne zapise v. dolje 6.8.4, za videozapise 6.8.5, a za mrežne izvore
6.8.6.
7
F: Revizor, N. V. Gogol’, T: (Revizor, N. V. Gogol’, režirao
režirao Krešimir Dolenčić, Krešimir Dolenčić, Dramsko
Dramsko kazalište Gavella, kazalište Gavella, velika scena,
velika scena, Zagreb, 12. veljače Zagreb, 12. veljače 2008)
2008.
612

9
F: Martina Sačer, violinistica, T: (Martina Sačer, violinistica,
„Tzigane za violinu i glasovir“, „Tzigane za violinu i glasovir“,
Maurice Ravel, Koncertna Maurice Ravel, Koncertna
dvorana Vatroslav Lisinski, dvorana Vatroslav Lisinski,
Zagreb, 11. veljače 2008. Zagreb, 11. veljače 2008)
Ili unutar teksta: Ili unutar teksta:
Izvedba Martine Sačer „Tzigane Izvedba Martine Sačer „Tzigane

za violinu i glasovir“ Mauricea za violinu i glasovir“ Mauricea
Ravela (13. veljače 2008, Ravela (13. veljače 2008,
Koncertna dvorana Vatroslav Koncertna dvorana Vatroslav
Lisinski, Zagreb) pokazuje Lisinski, Zagreb) pokazuje
njezino razumijevanje… njezino razumijevanje…
Filmovi. Ako se citira film u obliku kazališne predstave, navodi se naslov

filma kosim pismom, ime redatelja, naziv filmske kompanije ili distribute-
ra, godina prikazivanja te, ako treba, uputa o sceni. Kao i sve izvedbe uži-
vo, navodi se načelno samo u citatnicama. O filmovima na videu v. dolje
6.8.5, a na mreži 6.8.6.
16
F: Moram spavati, anđele, T: (Moram spavati, anđele, redatelj
redatelj Dejan Aćimović, D. A. Dejan Aćimović, D. A. Film,
Film, 2006, otvorena scena. 2006, otvorena scena)
613

6.8.3. Televizijski i radijski program
TV i radijski program. Navodi se načelno samo u citatnicama. Uklju-

čuje se što više relevantnih podataka: naslov programa, datum gledanja
ili slušanja, naslov i broj epizode, imena izvođača te institucija koja emi-
tira program. Ako datum gledanja i slušanja nije identičan datumu prvo-
ga emitiranja, datum prvoga emitiranja navodi se u uglatim zagradama.
Naslovi programa pišu se kosim pismom, a epizode običnim pismom u
navodnicima. Podatci se odvajaju zarezima. Osim u citatnicama podatci
se mogu ugraditi u tekst, često u kombinaciji sa zagradama. Ako se TV i
radijski program navode iz drugih medija, navode se ti izvori. Za zvučne
zapise v. dolje 6.8.4, za videozapise 6.8.5, a za mrežne izvore 6.8.6.
45
F: Univerzum uma, „Drugi T: (Univerzum uma, „Drugi
mozak: Osjećam, dakle jesam“, mozak: Osjećam, dakle jesam“,
epizoda 5, 12. veljače 2008 epizoda 5, 12. veljače 2008
[prvi put emitirano 11. veljače [prvi put emitirano 11. veljače
2008]. 2008])
Ili unutar teksta: Ili unutar teksta:
Dokumentarni film Dokumentarni film Univerzum

Univerzum uma u epizodi uma u epizodi pod naslovom
pod naslovom „Drugi mozak: „Drugi mozak: Osjećam, dakle
Osjećam, dakle jesam“ jesam“ [emitirano 12. veljače
[emitirano 12. veljače 2008] 2008] dočarava…
dočarava…
42
F: Pola ure kulture, HRT, 22. T: (Pola ure kulture, HRT, 22.
ožujka 2007. ožujka 2007)
Intervju. Navodi se načelno samo u citatnicama ili se ugrađuje u tekst.

Kao autor navodi se intervjuirana osoba, a podatak o intervjueru donosi se
614

u tekstu. Navodi se emisija i datum emitiranja. Neobjavljeni intervju citira
se kao rukopis (v. gore 6.6.4).
47
F: Nino Pavić, intervjuirala T: (Nino Pavić, intervjuirala
Mirjana Hrga, 10 do 8, Nova Mirjana Hrga, 10 do 8, Nova
TV, 11. veljače 2008. TV, 11. veljače 2008)
Oglasi, reklame. Navode se samo u citatnicama ili se ugrađuju u tekst.

Daje se što više potrebnih informacija.
43
F: Kraš, „Dorina“, reklama, T: (Kraš, „Dorina“, reklama,
emitirana tijekom emisije emitirana tijekom emisije
Latinica, 11. veljače 2008. Latinica, 11. veljače 2008)
6.8.4. Reprodukcije zvuka
Glazbena djela. Ako se citiraju reprodukcije glazbenih djela ili zvučnih

izvedaba, navode se zvučni zapisi. Dolaze i u citatnicama i u bibliogra-
fiji, odnosno u literaturi. Budući da zvučni zapisi imaju stabilne pisane
podatke, navode se po uzorku za knjige uz specifikaciju podataka o raz-
ličitim vrstama odgovornosti te o mediju na kojemu se zapisi nalaze.
Uvršćuju se pod naslov zvučnoga zapisa ili pod ime skladatelja, odno-
sno izvoditelja ili dirigenta, ovisno o tome koji je autor važniji u istraži-
vanju. Navodi se što više dostupnih podataka kako bi se citirano djelo
razlikovalo od drugih sličnih izdanja diskografske kuće, identifikacij-
ski broj, medij te datum prvoga izdanja i/ili proizvodnje (objavljivanja
zvučnoga zapisa). Za compact disk rabi se kratica CD, za gramofonske
ploče LP i sl.
615

12
F: Ludwig van Beethoven, L: Beethowen, Ludwig van. 2000.
Simfonija br. 9 u d-molu, 4. Simfonija br. 9 u d-molu, 4.
stavak „Oda radosti“, izvodi stavak „Oda radosti“. Izvodi
Great orchestra and choir, Great orchestra and choir.
dirigent: Alberto Lizzio, CD- Dirigent: Alberto Lizzio.
ROM Glazbeni susreti 3. vrste, CD-ROM Glazbeni susreti 3.
Profil International, 2000. vrste. Profil International.
B: Beethowen, Ludwig van.

Simfonija br. 9 u d-molu, 4.
stavak „Oda radosti“. Izvodi
Great orchestra and choir.
Dirigent: Alberto Lizzio.
CD-ROM Glazbeni susreti
3. vrste. Profil International,
2000.
22
F: Giuseppe Verdi, Rigoletto, L: Verdi, Giuseppe. 2004.
3. čin, 1. stavak „La donna Rigoletto, 3. čin, 1. stavak „La
è mobile“, izvodi Coro e donna è mobile“. Izvodi Coro
Orchestra dell’Accademia di e Orchestra dell’Accademia di
Santa Cecilia, Roma, Philips Santa Cecilia, Roma. Philips
Classics Production CD stereo Classics Production CD
DDD, 2004. stereo DDD.
B: Verdi, Giuseppe. Rigoletto,

3. čin, 1. stavak „La donna
è mobile“. Izvodi Coro e
Orchestra dell’Accademia di
Santa Cecilia, Roma. Philips
Classics Production CD
stereo DDD. 2004.
616

35
F: Zdenko Runjić, Moj galebe: L: Runjić, Zdenko. 2005–2010.
100 snimaka 1969.–2002. g., Moj galebe: 100 snimaka
Croatia Records 5 CD, 2005– 1969.–2002. g. Croatia
2010. Records 5 CD.
B: Runjić, Zdenko. Moj galebe:

100 snimaka 1969.–2002.
g. Croatia Records 5 CD.
2005–2010.
Književna djela i drugi verbalni oblici. Zvučni zapisi književnih djela,

predavanja i drugih verbalnih oblika navode se kao glazbena djela.
7
F: Aleksandr Blok, Poéty, L: Blok, Aleksandr. 1998. Poéty.
čitaju Sergej Žirnov i Čitaju Sergej Žirnov i
Aleksandr Kotov, Stradiz 6201, Aleksandr Kotov. Stradiz
audiokaseta, 1998. 6201. Audiokaseta.
B: Blok, Aleksandr. Poéty. Čitaju

Sergej Žirnov i Aleksandr
Kotov. Stradiz 6201.
Audiokaseta. 1998.
1
F: Dragutin Tadijanović, L: Tadijanović, Dragutin. 1965.
Prsten: Izabrane pjesme, pjesme Prsten: Izabrane pjesme.
govori Dragutin Tadijanović, Pjesme govori Dragutin
Jugoton U-MC-6 gramofonska Tadijanović. Jugoton U-MC-
ploča, 1965. 6 gramofonska ploča.
B: Tadijanović, Dragutin.
Prsten: Izabrane pjesme.
Pjesme govori Dragutin
Tadijanović. Jugoton U-MC-
6 gramofonska ploča. 1965.
617

2
F: Arsen Dedić, Na zlu putu, L: Dedić, Arsen. 2004. Na zlu
Croatia Records CD stereo putu. Croatia Records CD
DDD, 2004. stereo DDD.
B: Dedić, Arsen. Na zlu putu.

Croatia Records CD stereo
DDD. 2004.
6.8.5. Videoreprodukcije
Ako se izvedbe uživo (kazališne predstave, televizijski i radijski program,

film) citiraju s videozapisa, navode se ti zapisi. Kao i kod zvučnih zapisa,
podatci su stabilni, pa se izvori citiraju po uzorku za knjige. Navode se
i u citatnicama i u bibliografiji, odnosno u literaturi. Autorska se odgo-
vornost klasificira po važnosti u istraživanju. Ako je riječ o redateljevu
opusu, npr. Branku Gavelli, redalica je redateljevo ime. Ako je istraži-
vanje o opusu glumice, npr. Ene Begović, abecedna je redalica ime te
glumice. Isto se tako mogu navesti scenaristi, scenografi ili bilo koji drugi
pripadnici različitoga autorstva u predstavi, ovisno o tome tko je važan
za tekst koji citira. Ne moraju se navesti sva imena. Dodaje se oblik me-
dija (VHS, DVD).
3
F: S. Iveković i D. Martinis, L: Iveković S. i D. Martinis,
red., Chanoyu: Eksperimentalni red. 1983. Chanoyu:
film, video-CD (Ljubljana: Eksperimentalni film. Video-
U-matic, 1983). CD. Ljubljana: U-matic.
B: Iveković S. i D. Martinis, red.,

Chanoyu: Eksperimentalni
film. Video-CD. Ljubljana:
U-matic, 1983.
618

12
F: M. Begović, „Pustolov L: Begović, M. 2002. Pustolov
pred vratima“, video-CD, pred vratima. Video-
red. predstave Ivica Kunčević, CD. Red. predstave Ivica
Dramsko kazalište Gavella, Kunčević. Dramsko kazalište
Zagreb, 1981, na: Klasici Gavella, Zagreb, 1981. Na:
hrvatske književnosti – drama i Klasici hrvatske književnosti
kazalište, ur. Zvonimir Bulaja – drama i kazalište, ur.
(Zagreb: ALT F4, 2002). Zvonimir Bulaja. Zagreb:
ALT F4.
B: Begović, M. „Pustolov pred
vratima“. Video-CD. Red.
predstave Ivica Kunčević.
Dramsko kazalište Gavella,
Zagreb, 1981. Na: Klasici
hrvatske književnosti – drama
i kazalište, ur. Zvonimir
Bulaja. Zagreb: ALT F4,
2002.
5
F: P. I. Čajkovskij, komp., L: Čajkovskij, P. I., komp., 2001.
Evgenij Onegin: Fil’m-opera, Evgenij Onegin: Fil’m-
DVD-ROM, red. Roman opera. DVD-ROM. Red.
Tihomirovič (Sankt Peterburg: Roman Tihomirovič. Sankt
Lenfil’m, 2001). Peterburg: Lenfil’m.
B: Čajkovskij, P. I., komp.,

Evgenij Onegin: Fil’m-
opera. DVD-ROM. Red.
Roman Tihomirovič. Sankt
Peterburg: Lenfil’m, 2001.
619

17
F: Vladimir Bortko, Sobač’e L: Bortko, Vladimir. 2005. Sobač’e
serdce, DVD, glume Evgenij serdce. DVD. Glume Evgenij
Evstigneev i dr. (Moskva: Evstigneev i dr. Moskva:
Krupnyj plan, 2005). Krupnyj plan.
B: Bortko, Vladimir. Sobač’e
serdce. DVD. Glume Evgenij
Evstigneev i dr. Moskva:
Krupnyj plan, 2005.
Ili: Ili:
17
F: Evgenij Evstigneev, Boris L: Evstigneev, Evgenij, Boris
Plotnikov, Vladimir Tolokon- Plotnikov, Vladimir
nikov, Nina Ruslanova, Roman Tolokonnikov, Nina
Karcev i dr., Sobač’e serdce, DVD, Ruslanova, Roman Karcev i
režirao Vladimir Bortko dr. 2005. Sobač’e serdce. DVD.
(Moskva: Krupnyj plan, 2005). Režirao Vladimir Bortko.
Moskva: Krupnyj plan.
B: Evstigneev, Evgenij, Boris Plotni-
kov, Vladimir Tolokonnikov,
Nina Ruslanova, Roman Kar-
cev i dr. Sobač’e serdce. DVD.
Režirao Vladimir Bortko.
Moskva: Krupnyj plan, 2005.
6
F: Miro Andrić, Nevenka L: Andrić, Miro, Nevenka Nekić,
Nekić, Hrvoje Vrdoljak, Hrvoje Vrdoljak, Vladimir
Vladimir Mihelčić, „Kornati“, Mihelčić. 2004. „Kornati“.
epizoda 4, disk 1, Hrvatsko Epizoda 4. Disk 1. Hrvatsko
podmorje, DVD, režiser Miro podmorje. DVD. Režiser Miro
Andrić (Zagreb: HRT, 2004). Andrić. Zagreb: HRT.
B: Andrić, Miro, Nevenka Nekić,
Hrvoje Vrdoljak, Vladimir
Mihelčić. „Kornati“. Epizoda
4. Disk 1. Hrvatsko podmorje.
DVD. Režiser Miro Andrić.
Zagreb: HRT, 2004.
620

6.8.6. Mrežni multimedijski izvori
Ako se vizualni izvori, izvedbe uživo, televizijski i radijski program, film

i drugi multimedijski sadržaji rabe online, navode se mrežne datoteke.
Mrežni multimedijski izvori imaju sve potrebne podatke kao i pisani izvo-
ri, pa se uvršćuju u bibliografiju i literaturu.
Podatci se navode po uzorku za svaki tip izvora. Navode se naslov mrež-
ne stranice, vrsta datoteke, originalno vrijeme nastanka citiranoga izvora
prije objavljivanja na mreži, URL i vrijeme pristupa stranici. Kao i pri ci-
tiranju svih elektroničkih izvora, URL nije dovoljan, pa se mora dopuni-
ti drugim podatcima, kako bi se uputilo na autentični izvor i nakon što
se URL promijeni ili nestane. Ako nema URL datoteke, navodi se URL
mrežne stranice. Naslov programa piše se kosim pismom, a naslov epizode
ili dijelova normalnim pismom u navodnicima.
29
F: Iskon Internet, „Sudbina“, L: Iskon Internet. „Sudbina“,
Dobri slon Archibald, Dobri Slon Archibald.
epizoda 200, net.hr webcafe, Epizoda 200. Net.hr webcafe.
Macromedia Flash Player Macromedia Flash Player
datoteka, 1:01, http://www. datoteka. 1:01. http://www.
net.hr/webcafe/archibald/ net.hr/webcafe/archibald/
page/2005/04/01/0003006. page/2005/04/01/0003006.
html (13. veljače 2008). html (13. veljače 2008).
B: Iskon Internet. „Sudbina“,

Dobri Slon Archibald.
Epizoda 200. Net.hr webcafe.
Macromedia Flash Player
datoteka. 1:01. http://www.
net.hr/webcafe/archibald/
page/2005/04/01/0003006.
621

4
F: George Gershwin, L: Gershwin, George. 1935.
„Summertime“, Porgy and „Summertime“, Porgy
Bess (1935), Videoteka, and Bess. Videoteka.
Macromedia Flash Player Macromedia Flash Player
datoteka, 3:52, http://www. datoteka. 3:52. http://www.
video.besplatnestvari.biz/ video.besplatnestvari.biz/
Summertime-by-George- Summertime-by-George-
Gershwin__8JpPkp1f0So.html Gershwin__8JpPkp1f0So.
(13. veljače 2008). html (13. veljače 2008).
B: Gershwin, George. „Summertime“,

Porgy and Bess. 1935. Video-
teka. Macromedia Flash Player
datoteka. 3:52. http://www.
video.besplatnestvari.biz/
Summertime-by-George-
Gershwin__8JpPkp1f0So.html
(13. veljače 2008)
5
F: Nova TV, „Jedna od L: Nova TV. „Jedna od najvećih
najvećih krađa umjetnina“, krađa umjetnina“. Dnevnik.
Dnevnik.hr videoteka, Adobe hr videoteka. Adobe Flash
Flash Player videodatoteka, Player videodatoteka.
01:13, http://dnevnik.hr/ 01:13. http://dnevnik.hr/
bin/video.php?media_ bin/video.php?media_
id=101682&section_id=10003 id=101682&section_
(13. veljače 2008). id=10003 (13. veljače 2008).
B: Nova TV. „Jedna od najvećih T: (Nova TV, 01:13)

krađa umjetnina“. Dnevnik.
hr videoteka. Adobe Flash
Player video datoteka.
01:13. http://dnevnik.hr/
bin/video.php?media_
id=101682&section_
id=10003 (13. veljače 2008).
622

6.8.7. Tekstovi u sklopu vizualnih i izvedbenih umjetnosti
Umjetnički katalozi i programi. Katalozi, programi umjetničkih izve-

daba te glazbeni izvori navode se kao knjige. Kod kataloga i umjetničkih
programa dodaju se u bibliografiji i literaturi podatci o nazivu, mjestu i
vrmenu izvedbe.
37
F: Marina Viculin, ur. i pisac L: Viculin, Marina, ur. i pisac
predgovora, Marc Chagall. predgovora. 2007. Marc
Priča nad pričama, tekst Chagall. Priča nad pričama.
kataloga napisali Jean-Michel Tekst kataloga napisali Jean-
Foray i Meret Meyer (Zagreb: Michel Foray i Meret Meyer.
Galerija Klovićevi dvori, 2007). Zagreb: Galerija Klovićevi
dvori.
B: Viculin, Marina, ur. i pisac
predgovora. Marc Chagall.
Priča nad pričama. Tekst
kataloga napisali Jean-Michel
Foray i Meret Meyer. Zagreb:
Galerija Klovićevi dvori,
2007.
Drame. Poznata dramska djela mogu se navesti samo u citatnicama, često

u skraćenome obliku, bez datuma objavljivanja, s uputom na čin ili scenu.
Podatci se odvajaju zarezima.
9
F: Miroslav Krleža, Glembajevi, T: (Miroslav Krleža, Glembajevi,
čin 3, scena 1. čin 3, scena 1)
Ako je riječ o manje poznatim dramama, prijevodima drama i sl., navode

se svi podatci po uzorku za knjige.
623

18
F: Ivana Sajko, Žena-bomba: L: Sajko, Ivana. 2004. Žena-
Bilješke s odigrane predstave: bomba: Bilješke s odigrane
Monolog za ženu koja ponekad predstave: Monolog za ženu
govori (Zagreb: Meandar, koja ponekad govori. Zagreb:
2004), čin 1, scena 5. Meandar.
B: Sajko, Ivana. Žena-bomba: T: (Sajko, 2004: čin 1, scena 5)

Bilješke s odigrane predstave:
Monolog za ženu koja ponekad
govori. Zagreb: Meandar,
2004.
Glazbena djela (notni zapisi). Objavljena glazbena djela navode se kao

knjige, a neobjavljena kao rukopisi (v. gore 6.6.4).
12
F: Wolfgang Amadeus Mozart, L: Mozart, Wolfgang Amadeus.
4. Horn Concertos: Concerto D [1974?]. 4. Horn Concertos:
major for Horn and Orchestra, Concerto D major for Horn
Kalmus miniature orchestra and Orchestra. Kalmus
scores, no. 91 (New York: miniature orchestra scores.
Edwin F. Kalmus, [1974?]). No. 91. New York: Edwin F.
Kalmus.
B: Mozart, Wolfgang Amadeus. 4.
Horn Concertos: Concerto D
major for Horn and Orchestra.
Kalmus miniature orchestra
scores. No. 91. New York:
Edwin F. Kalmus, [1974?].
624

6.9. JAVNI DOKUMENTI
Javni dokumenti obuhvaćaju sve vrste izvora koje proizvode vlade i razli-
čite institucije. Takvi dokumenti obiluju podatcima i informacijama, pa ih
treba sve navesti radi točne identifikacije izvora. Dva su osnovna pravila
pri navođenju takvih izvora: što više relevantnih podataka i dosljednost u
njihovu raspoređivanju.
Najčešći su relevantni podatci:
• naziv institucije koja je proizvela dokument (država, zemlja, grad,

zakonodavno tijelo, komisija, komitet i sl.)
• datum objavljivanja
• naziv dokumenta ili zbirke dokumenata
• ime individualnog autora, urednika ili priređivača (ako postoji)
• broj dokumenta ili koji drugi identifikacijski podatak, npr. datum
donošenja dokumenta
• podatci o objavljivanju: mjesto i nakladnikovo ime, ako se razlikuju
od institucije-nositeljice dokumenta
• broj stranice i druge lokacijske oznake (članak, stavak, klasa i sl.), ako
su bitni
Podatci se nižu po navedenome redoslijedu te slijede opća interpunk-

cijska pravila za dva stila. Donose se i u citatnicama i u bibliografiji,
odnosno literaturi. Naslov dokumenta piše se kosim pismom. Tako se
pišu i svi dijelovi koji su dio naslova. Ako se dokumenti objavljuju u
novinama ili drugim publikacijama, slijedi se uzorak članka. To znači:
u stilu I. naslov se dokumenta piše običnim pismom u navodnicima, a
u stilu II. običnim pismom bez navodnika. Kosim se pismom piše pu-
blikacija u kojoj je dokument objavljen. Ustav i saborski (parlamentar-
ni) dokumenti navode se samo u citatnicama. Ako je riječ o specijalnim
istraživanjima u kojima su takvi dokumenti predmet rasprave ili se često
625

citiraju, navode se i u bibliografiji, odnosno literaturi. Osim navođenja
u citatnicama podatci se mogu ugraditi u tekst. Često se rabe kratice
(čl., st., UN, WTO i sl.).
Neobjavljeni javni dokumenti navode se po uzorku neobjavljenih ruko-
pisa (v. gore 6.6.4). Javni dokumenti objavljeni online navode se po uzorku
objavljivanja izvora na mreži (v. gore 6.8.6).
Ovdje se donose neki primjeri navođenja hrvatskih javnih dokumenata.
Zakoni
1
F: Hrvatski sabor, Zakon o obra- L: Hrvatski sabor, Zakon o
zovanju odraslih, 2. veljače 2007, obrazovanju odraslih, 2.
klasa 011-01/07-01/06, zakon veljače 2007. Klasa 011-
668, čl. 1, st. 1, NN 17/2007. 01/07-01/06. Zakon 668. Čl.
1. st. NN 17/2007.
B: Hrvatski sabor, Zakon o
obrazovanju odraslih, 2.
veljače 2007. Klasa 011-
01/07-01/06. Zakon 668. Čl.
1. St. 1. NN 17/2007.
Statuti ustanova
3
F: Statut Filozofskoga fakulteta L: Filozofski fakultet Sveučilišta
Sveučilišta u Zagrebu, 17. u Zagrebu. Statut od 17.
listopada 2005, klasa 012-01/05- listopada 2005. Klasa 012-
01/6, čl. 11, st. 1, točka 6. 01/05-01/6. Čl. 11. St. 1.
Točka 6.
B: Filozofski fakultet Sveučilišta
u Zagrebu. Statut od 17.
listopada 2005. Klasa 012-
01/05-01/6. Čl. 11. St. 1.
Točka 6.
626

Ustav
7
F: Ustav RH (pročiščeni tekst), L: Ustav RH (pročiščeni tekst),
čl. 45. čl. 45.
Rezolucije, odluke, uredbe

6
F: „Rezolucija Vijeća o strategiji L: Vijeće Europske Unije.
Zajednice u promicanju 1997. Rezolucija Vijeća
kombinirane topline i energije o strategiji Zajednice u
od 18. prosinca 1997“, 98/C promicanju kombinirane
4/01, 31998Y0108(01), topline i energije od 18.
Službeni list Europskih zajednica prosinca 1997. 98/C 4/01.
(8. siječnja 1998): C 4/1–4/2. 31998Y0108(01). Službeni
list Europskih zajednica (8.
siječnja 1998): C 4/1–4/2.
B: Vijeće Europske Unije. T: (Vijeće Europske Unije, 1997:

„Rezolucija Vijeća o strategiji C 4/1–4/2)
Zajednice u promicanju
kombinirane topline i energije
od 18. prosinca 1997“. 98/
C 4/01. 31998Y0108(01).
Službeni list Europskih
zajednica (8. siječnja 1998):
C 4/1–4/2.
627

Tijela lokalne uprave
8
F: Primorsko-goranska županija, L: Primorsko-goranska županija,
Županijsko poglavarstvo, Odluka Županijsko poglavarstvo.
o davanju koncesije za obavljanje 2007. Odluka o davanju kon-
djelatnosti distribucije plina cesije za obavljanje djelatnosti
u postojećem distribucijskom distribucije plina u postojećem
sustavu na koncesijskom području distribucijskom sustavu na kon-
1a) Grad Rijeka, čl. 4 (Rijeka, cesijskom području 1a) Grad
13. rujna 2007). Rijeka. Čl. 4. Rijeka. 13. rujna.
B: Primorsko-goranska županija, T: (Odluka o davanju koncesije

Županijsko poglavarstvo. za obavljanje djelatnosti
Odluka o davanju koncesije distribucije plina u postojećem
za obavljanje djelatnosti distribucijskom sustavu na
distribucije plina u postojećem koncesijskom području 1a) Grad
distribucijskom sustavu na Rijeka, čl. 4)
koncesijskom području 1a)
Grad Rijeka. Čl. 4. Rijeka,
13. rujna 2007.
Državni i međudržavni ugovori

2
F: „Ugovor između Republike L: Republika Hrvatska. 1996.
Hrvatske i Talijanske Republike Ugovor između Republike
o pravima manjina“, 5. Hrvatske i Talijanske
studenoga 1996, Narodne Republike o pravima manjina.
novine 04/97, čl. 2. 5. studenoga 1996. Narodne
novine 04/97. Čl. 2.
B: Republika Hrvatska. „Ugovor
između Republike Hrvatske
i Talijanske Republike
o pravima manjina“. 5.
studenoga 1996. Narodne
novine 04/97. Čl. 2.
628

6.10. SEKUNDARNI CITATI
U akademskome tekstu načelno je ispravno samo citiranje po viđenju (lat.

de visu), tj. neposredno konzultiranje izvornika. To je jedini način da citati
budu formalno i sadržajno pouzdani. Ako je izvornik nedostupan, može
se navesti po drugome izvoru. U tome slučaju uz sekundarni se izvor, iz
kojega je citat preuzet, u fusnoti, bibliografiji i literaturi navodi formula-
cija citirano u: ili kratice cit. u:, cit. po i sl. U tekstnoti pišu se samo podatci
za izvornik, jer je iz popisa literature jasno da je riječ o citatu preuzetome
iz druge ruke.
9
F: Neda Pintarić, Fragmenti u L: Pintarić, Neda. 2002. Fragmenti
komunikaciji (Zagreb: FF press, u komunikaciji. Zagreb: FF
2002), 12, citirano u Jasmina press, 12. Citirano u Jasmina
Vojvodić, Gesta, tijelo, kultura: Vojvodić. Gesta, tijelo,
Gestikulacijski aspekti u djelu kultura: Gestikulacijski aspekti
Nikolaja Gogolja (Zagreb: u djelu Nikolaja Gogolja
Disput, 2006), 162. (Zagreb: Disput, 2006).
B: Pintarić, Neda. Fragmenti u T: (Pintarić, 2002: 12)

komunikaciji. Zagreb: FF
press, 2002, 12. Citirano
u Jasmina Vojvodić. Gesta,
tijelo, kultura: Gestikulacijski
aspekti u djelu Nikolaja
Gogolja. Zagreb: Disput,
2006.
629

7.
POSLJEDNJI KORACI
Posljednje poglavlje obuhvaća tri postupka nakon završetka pi-

sanja: pregledavanje, lekturu i korekturu te oblikovanje i preda-
ju rada. Svaki se retorički pothvat, pa i pisanje akademske proze,
u određenome času mora dovršiti. Istodobno završetak jednoga
istraživanja i jednoga teksta često je početak novoga istraživanja
i novoga teksta. Tako je i u pisanju akademske proze. Sve do
završetka redovitoga studija, a nakon doktorske disertacije i u
znanstvenoj profesiji, posljednji koraci u jednome tekstu često
su prvi koraci u drugome tekstu i novoj avanturi pisanja.
631

POSLJEDNJI KORACI
7.1. PREGLEDAVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635

7.1.1. Što je pregledavanje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635
7.1.2. Tehnike pregledavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635
7.1.3. Pregledavanje i tehnika stásis . . . . . . . . . . . . . . . . . 636
7.2. LEKTURA I KOREKTURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 639

7.2.1. Što su lektura i korektura? . . . . . . . . . . . . . . . . . . 639
7.2.2. Deset najčešćih pogrješaka i stilskih pitanja . . . . . . . . 640
7.2.3. Korekturni znakovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 650
7.3. OBLIKOVANJE I PREDAJA RADA. . . . . . . . . . . . . . 654

7.3.1. Što je oblikovanje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 654
7.3.2. Osnovna načela oblikovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . 654
7.3.3 Posljednji koraci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 659
633

7.1. PREGLEDAVANJE
7.1.1. Što je pregledavanje?
Pregledavanje ili revizija (od lat. revidere – ponovno vidjeti) jest provjera-
vanje sadržaja vlastitoga teksta nakon dovršetka pisanja. U određenome
času, kada vjerujete da ste glavnu ideju jasno definirali i potkrijepili s do-
voljno relevantnih dokaza, da ste građu izložili u prikladnoj kompoziciji,
da ste pisali u akademskome jezično-stilskom standardu i dosljedno citi-
rali u odabranome citatnom stilu, da ste u zaključku saželi svoje rezultate i
uputili na mogućnosti daljnjih istraživanja, trebat će vlastiti tekst dubinski
kritički pročitati.
7.1.2. Tehnike pregledavanja
U tijeku pisanja, kao autorica ili autor, bili ste uronjeni u retoričke strate-
gije i tehnike kako biste argumentirali svoju ideju. Cjelina vaše argumen-
tacije bila je zamišljena, ali ne i ostvarena. Nakon završetka pisanja, kao
čitateljica ili čitatelj vlastitoga teksta, nalazite se izvan teksta, gledate ga i
ocjenjujete izvana.
Osnovne su tehnike pregledavanja:
• Odložite tekst nastranu da se „ohladi“ i vratite mu se nakon stanovi-

toga vremena. Tako ćete ga moći promatrati s potrebnoga odmaka.
• Pročitajte vlastiti tekst očima Drugoga, kao da ga niste sami napisali.
• Pisali ste polazeći od dijelova prema cjelini. Pregledavajte obratno –
polazeći od cjeline prema dijelovima.
635

• Postavljajte pitanja u tehnici stásis omjeravajući vlastiti tekst o stan-
darde akademskoga pisma: metodičnost, sustavnost, koheziju (po-
vršinsko spajanje dijelova u cjelinu) i koherenciju (dubinski smisao
teksta), snagu argumentacije, uvjerljivost dokaza i sl.
• Dajte svoj tekst na čitanje kolegicama i kolegama koji se nalaze u
sličnoj retoričkoj situaciji poput vas (v. III. 1.3.18). Pažljivo saslušajte
njihove primjedbe i prihvatite sve što poboljšava vaš tekst.
• Ako postoje dodatna pitanja i dvojbe, obratite se mentorici ili men-
toru. Promijenite i dopunite sve što treba.
• Čitajte u čvrstoj kopiji, a ne na treperavu ekranu. Tako ćete se moći
bolje usredotočiti.
7.1.3. Pregledavanje i tehnika stásis
U fazi pregledavanja tekst još nije konačan. Ako treba, može se popraviti.
Iskoristite tu mogućnost i poboljšajte svoju akademsku prozu postavlja-
jući pitanja u tehnici stásis. Pregledavanje teksta bit će učinkovitije ako ga
provedete nakon rasprave u potpornoj grupi i razgovora s mentoricom ili
mentorom.
Pregledajte uvod, teznu rečenicu i zaključak. Konačni uvod i zaključak

pisali ste na kraju rada. Sada ćete ih provjeriti na početku pregledavanja.
Tu se nalazi najširi okvir za vašu argumentaciju. Zanimat će vas jeste li is-
punili očekivane standarde pisanja u svojemu posebnom slučaju. Postavit
ćete ova i slična pitanja:
• Jeste li u uvodu osigurali kontekst istraživanja i dali pregled literatu-

re? Je li taj pregled informativan i kratak?
• Jeste li u pregledu literature odredili nišu i postavili vlastito istraži-
vačko pitanje? Kako ste obrazložili važnost svojega pitanja i poklapa
li se to s rezultatima u zaključku?
636

• Jeste li glavnu ideju u uvodu jasno formulirali ili je čitateljice i čitate-
lji moraju sami rekonstruirati? Možete li svoju glavnu ideju izraziti
na drugi način?
• Kojim ste riječima izrazili (nagovijestili) glavnu ideju u uvodu, a kako
ste to izveli u zaključku? Je li glavna ideja izrečena u uvodu jednim,
a u zaključku drugim riječima? Ako treba, teznu rečenicu iz uvoda
možete preformulirati kako bi se bolje uklopila s novim oblikom u
zaključku.
• Je li zaključak napisan obrnutim redoslijedom nego uvod – od tezne
rečenice prema rezultatima? Jeste li još jednom učvrstili svoju tezu,
naglasili njezine prednosti i rezultate do kojih ste došli? Jeste li ista-
knuli pitanja koja ostaju za buduća istraživanja?
• Ako ste se u uvodu poslužili mamcima za privlačenje pozornosti, je li
to u skladu s običajima na vašemu polju?
• Ako ste u uvodu što obećali, a niste to ostvarili, jeste li u zaključku
naveli zašto je došlo do odstupanja?
Pregledajte tijelo teksta. Pregledavanje tijela teksta sastoji se u provjera-

vanju funkcionira li tekst u cjelini svoje strukture i kompozicije kao veliki
argument za glavnu ideju. Okosnica će provjeravanja biti kohezija (spa-
janje dijelova u cjelinu na razini strukture i kompozicije) i koherencija
(logička smislenost teksta kao velikoga argumenta za vašu glavnu ideju).
Postavite ova i slična pitanja:
• Ima li vaš rad glavnu ideju i je li ona primjereno razvijena (argumen-

tirana) u tijelu teksta?
• Jeste li odabrali strukturu koja odgovara vašemu području i vašoj temi?
• Je li vaš rad metodološki utemeljen? Jesu li dokazi izvedeni sustavno?
Ima li previše građe, a premalo analize? Ima li previše kronoloških
podataka i opisa na štetu analize? Ako ima, smanjite naraciju i de-
skripciju, a pojačajte analizu i interpretaciju.
637

• Jeste li odabrali prikladnu kompoziciju za izlaganje svoje teme i argu-
mentaciju teze? Odgovara li podjela na dijelove, odjeljke i pododjeljke
odabranoj kompoziciji? Provjerite jeste li izbjegli tipične pogrješke:
osobnu priču o istraživanju, kolaž citata i mehanički raspored građe?
• Ako citirate suvremene autoritete, provjerite jeste li to učinili strogo
funkcionalno ili samo zato što su „u modi“. Izbjegnite citiranje po-
modnih autoriteta ako nisu strogo vezani uz vašu temu.
• Provlače li se kroz cijeli rad ključne riječi koje signaliziraju temu i
sudjeluju u argumentaciji vaše teze? Ako ne, vaš rad ne može biti
koherentan i ne može dokazati tezu. Potražite slične ili sinonimne
riječi i zamijenite ih ključnim riječima kako biste učvrstili logičku
strukturu teksta.
• Je li vaše izlaganje sustavno i ima li primjeren opseg? Ako vam se koji
dio teksta učini neprimjerenim, izrežite ga, ali sačuvajte. Možda će
vam trebati u drugome kontekstu.
Pregledajte odlomke, rečenice i ključne riječi. Ono što je tijelo teksta za

vašu glavnu tezu i glavnu ideju, to su odlomci za pojedine teze i pojedine
ideje. Provjerite jesu li odlomci sa svojim rečenicama i ključnim riječima
ispunili osnovnu zadaću maloga argumentacijskog prostora u funkciji va-
šega rada kao velikoga argumenta. Postavite ova i slična pitanja:
• Ima li svaki odlomak jasnu ideju? Je li ta ideja izrečena u jasnoj teznoj

rečenici? Nalazi li se tezna rečenica na početku ili na kraju odlomka?
• Stoji li svaki odlomak sa svojom „malom“ idejom i „malom“ teznom
rečenicom u funkciji „velike“ ideje i „velike“ tezne rečenice na razini
ukupnoga teksta?
• Je li glavna ideja odlomka dovoljno potkrijepljena razlozima i do-
kazima? Ima li kakvih nejasnoća? Ako su definicije nedovoljne,
dopunite ih. Ako su distinkcije mutne, razbistrite ih. Ako otkrijete
logičku pogrješku, ispravite je. Ako vam se dokazi učine slabima ili
neprimjerenima, ojačajte ih ili pronađite nove dokaze.
638

• Imate li možda previše građe bez interpretacije? Jesu li prijelazni od-
lomci funkcionalni za građu? Možete li smanjiti narativne i deskrip-
tivne, a pojačati analitičke i interpretacijske odlomke?
• Provlače li se kroz svaki odlomak ključne riječi i jesu li zamjenske
riječi jasno raspoznatljive? To su, kao i na razini cijeloga teksta, sred-
stva koherencije.
• Je li veza s prethodnim odlomkom jasno uspostavljena? Počinje li
svaki odlomak primjerenim veznim sredstvima i jesu li rečenice unu-
tar odlomka povezane? Jeste li pažljivo rabili tekstne konektore (ve-
zna sredstva u službi kohezije poput dakle) i modalne izraze (vezna
sredstva u službi smisaone koherencije poput napokon i sl.)?
• Kao i kod većih dijelova u strukturi teksta, izrežite nepotrebne od-
lomke, ali ih sačuvajte. Možda će vam trebati u drugome kontekstu
ili ćete ih preoblikovati.
7.2. LEKTURA I KOREKTURA
7.2.1. Što su lektura i korektura?
U klasičnome smislu lektura (od lat. legere – čitati, lector – čitač) jest či-
tanje i ispravljanje jezično-stilske razine rukopisa prije predaje u tisak.
Korektura (lat. correctio – popravak ili popravljanje, ispravak ili isprav-
ljanje, corrector – popravljač, osoba koja se bavi korekturom) jest isprav-
ljanje teksta na otisku tipografskoga sloga prije objavljivanja. Lektura je
jezično-stilska priprema rukopisa za tisak, a korektura je ispravljanje pre-
ostalih pogrješaka na otiscima i priprema za objavljivanje. Budući da vi ne
objavljujete klasičan akademski članak ni knjigu, nego predajete akadem-
ski rad na ocjenu mentorici ili mentoru i povjerenstvu, lektura i korektura
obavljaju se prije predaje teksta na ocjenu. U procesu lekture i korekture
provjeravate ukupnu formu teksta – od jezika i stila do mehanike teksta i
tipografskih pogrješaka.
639

Prvi je korak u lektoriranju i korigiranju uključivanje računalnoga pro-
grama za traženje pogrješaka i provjeru pravopisa (engl. checker). To će
sigurno biti korisno, ali nikako dovoljno. Računalni program ne može
prepoznati ispravnu riječ na krivome mjestu ili u krivoj sintagmi (prozor
– pozor, svijet – svijest, uzorka – uzroka, različiti tipovi – razliti tipovi i
sl.). Isto će tako ostati skrivene mnoge finese pravopisne i citatne me-
hanike. Stoga posvetite pozornost svim razinama akademskoga jezika i
stila, mehanici i fizici teksta. Tako ćete izbjeći najneugodniju situaciju u
prezentaciji i ocjeni svojega rada: da se pozornost skrene sa sadržaja na
mehaniku teksta i, u najgorem slučaju, na tipografske pogrješke.
Lekturu i korekturu u manjim akademskim radovima najčešće radite
sami. Najbolje je to učiniti nakon primjedaba koje ste dobili od kolegica i
kolega, mentorice ili mentora. Ako pišete veći akademski rad poput dok-
torske disertacije, ako niste sigurni u poznavanje jezičnoga standarda ili
ako pišete rad na stranome jeziku koji dovoljno ne poznajete, dajte svoj
tekst profesionalnomu lektoru i korektoru, kako bi jezično-stilska forma
bila na najvišoj razini.
7.2.2. Deset najčešćih pogrješaka i stilskih pitanja
Carstvo akademskoga diskursa beskrajno je kao što su beskrajni jezik

i stil. U poglavlju III. 4. govorili smo o različitim osobinama akadem-
skoga jezika i stila, a u poglavljima III. 5. i 6. o citatnoj mehanici. Ovdje
ćemo izdvojiti deset jezično-mehaničkih pogrješaka i stilskih pitanja
koji se najčešće pojavljuju u studentskim radovima. U studentskim se
radovima potkradaju i druge pogrješke i postavljaju različita stilska pita-
nja, ali ako razriješite tih deset, napravili ste velik korak prema standar-
du akademske pismenosti na hrvatskome jeziku. Budući da su neke po-
grješke i neka stilska pitanja već opisani ili spomenuti, ovdje ih donosim
u telegrafskome stilu radi lakšega uočavanja i pamćenja. To su:
640

• Položaj naslonjenica
• Posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in, -ljev
• Njen i njezin
• „Dugi“ i „kratki“ pridjevski oblici
• „Dalikanje“
• Pisanje „jata“
• Pisanje zareza
• Pravopisna mehanika
• Ugradba citatnica
• „Sakanje“
Položaj naslonjenica. Pravila glase:
• Položaj naslonjenica ili zanaglasnica (enklitika) različit je u pisano-

me i govorenome jeziku.
• Pisani jezik podliježe ritmomelodijskim, a govoreni jezik logičkim
zakonitostima.
• U akademskome tekstu kao visoko standardiziranu pismu enklitika
ne može stajati na naglašenome mjestu, te se naslanja na prethodnu
naglašenu riječ.
Neispravno:
U ovome poglavlju je riječ o…

Ivo Frangeš je autor knjige Povijest hrvatske književnosti.
Zašto?
U navedenim primjerima naslonjenica je nalazi se na naglašenome mjestu.
641

Ispravno:
U ovome je poglavlju riječ o…

U ovome poglavlju riječ je o…
Ivo Frangeš autor je knjige Povijest hrvatske književnosti.
Zašto?
U ispravljenim rečenicama naslonjenica je stoji iza naglašene riječi.
Posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in, -ljev. Pravilo glasi:
• U hrvatskome standardnom jeziku posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in,

-ljev sklanjaju se po neodređenoj sklonidbi.
• Pogrješke se pojavljuju u kosim padežima – genitivu, dativu, akuza-
tivu i lokativu jednine.
Neispravno:
Frangešovog djela, Frangešovom djelu

Čehovljevog opusa, Čehovljevom opusu
njegovog oca, njegovom ocu
Ispravno:
Frangešova djela, Frangešovu djelu

Čehovljeva opusa, Čehovljevu opusu
njegova oca, njegovu ocu
Posvojne zamjenice njen i njezin. Pravila glase:
• Posvojna zamjenica za treće lice jednine koja se odnosi na ženu po-

javljuje se u dva oblika: u obliku njen i u obliku njezin.
642

• Oblik njen obilježje je razgovornoga i pjesničkoga stila, a njezin
znanstvenoga i stručnoga.
• U kosim padežima njezin ide po neodređenoj sklonidbi.
Neispravno:
U njenu (njenom/e) djelu…
Ispravno:
U njezinu djelu…
„Dugi“ oblici u deklinaciji određenih pridjeva. Riječ je o stilskome

obilježju:
• U genitivu, dativu, akuzativu i lokativu određenih pridjeva susreću

se „dugi“ i „kratki“ oblici.
• „Dugi“ se oblici rabe u dvama slučajevima: u nizu pridjeva osim zad-
njega te kada pridjev završava istim glasom kakvim počinje sljedeća
riječ.
Stoga se u akademskome stilu preporučuju oblici (usp. Silić, 2006: 196–197):
književnoga jezika
hrvatskoga književnog jezika
suvremenoga hrvatskoga književnog jezika
modernoga umjetničkoga genija
• Kao stilsko obilježje akademskoga diskursa „dugi“ se oblici rabe i u da-

tivu i lokativu. Pri tome se, kada je to morfološki moguće, pravi razlika
između dativa (nastavak -u) i lokativa (nastavak -e):
Tom(u) se problemu može prići…

Riječ je o tom(e) problemu.
643

• Lokativ na -u dolazi kada osnova pridjeva završava na palatal. Pri-
mjerice:
problem, o kojemu je riječ… (osnova koj- )

u našemu slučaju… (osnova naš- )
„Dalikanje“. U hrvatskome standardnom jeziku pitanja se ne postavljaju

ovako:
Da li vam je tema jasna?

Da li ste spremni za test?
Da li želite ići na izložbu?
Nego ovako:
Je li vam tema jasna?

Jeste li spremni za test?
Želite li ići na izložbu?
Pisanje refleksa „jata“. Takve se pogrješke mogu vrlo lako ukloniti kon-
zultiranjem pravopisa. Kada god posumnjate u pisanje refleksa „jata“, pro-
listajte bilo koji pravopisni rječnik.
Neispravno:
pripovjetka, pripovijedni, spriječava
Ispravno:
pripovijetka, pripovjedni, sprječava
Pisanje zareza. U pisanju zareza u akademskoj se prozi vrlo često griješi.

Najčešće se krše ova pravila:
644

• Zarezom se ne odvajaju anteponirane priložne oznake (mjesta, vremena,
načina)
Neispravno:
Nakon dugogodišnjega rada u sklopu Zagrebačke škole, Ivo Frangeš piše Po-
vijest hrvatske književnosti.
Ispravno:
Nakon dugogodišnjega rada u sklopu Zagrebačke škole Ivo Frangeš piše Po-
vijest hrvatske književnosti.
• Zarezom se ne odvajaju tekstni konektori kao mehanička vezna sredstva

(naime, nakon toga, no, pak, stoga, također, u prvom redu i sl.).
Neispravno:
Krleža, pak, nije pobornik avangarde.
Ispravno:
Krleža pak nije pobornik avangarde.
• Zarezom se ne odvaja veznik nego u kombinaciji s ne samo.
Neispravno:
Aleksandar Flaker nije samo napisao knjigu Ruska avangarda, nego je i vo-
dio projekt „Ruska avangarda“.
Ispravno:
Aleksandar Flaker nije samo napisao knjigu Ruska avangarda nego je i vo-
dio projekt „Ruska avangarda“.
645

• Zarezom se odvajaju inverzije.
Neispravno:
Vrativši se u Zagreb Matoš je...
Ispravno:
Vrativši se u Zagreb, Matoš je...
• Zarezom se odvajaju naknadna razjašnjenja prethodnoga sadržaja, oso-

bito nakon izraza to jest, stoga, odnosno i sl.
Neispravno:
Krleža se nije vezao ni za jedan književni pokret tj. ostao je dosljedan samo-
mu sebi.
Ispravno:
Krleža se nije vezao ni za jedan književni pokret, tj. ostao je dosljedan sa-
momu sebi.
Pravopisna mehanika. Pogrješke u pravopisnoj mehanici djeluju ružno

jer nisu posljedica složenosti pravila, nego – neurednosti. Ne može se do-
voljno naglasiti koliko su takve pogrješke iritantne i koliko mogu pokvari-
ti ukupan dojam o tekstu.
• Pravila su pisanja razmaka (bjeline) među pravopisnim znakovima ova:
> Znak se priljubljuje uz riječ s lijeve strane bez razmaka.

> Znak se odvaja od riječi s desne strane jednim razmakom.
> Između pojedinih riječi dolazi jedan razmak.
646

Neispravno:
A.G.Matoš
Zagreb, 21.1.2009.
Ispravno:
A. G. Matoš
Zagreb, 21. 1. 2009.
• Modifikacije u razmacima (bjelinama) razlikovno su načelo u pojedinim

funkcionalnim uporabama. Primjerice, u e-adresama svi se pravopisni
znakovi pišu bez razmaka:
dtolic@ffzg.hr
• Arapska numeracija – nema razmaka među brojevima:
1.1.1.
1.1.2.
Ugradba citatnica. Pisanje citatnica i bibliografskih jedinica pripada me-

hanici citatnoga okvira. Kao što je više puta istaknuto u poglavljima III.
4. i III. 5, te se pogrješke u akademskome diskursu ne toleriraju. Ugradba
citatnica pripada profinjenoj mikromehanici teksta. Treba je poznavati i
pridržavati se pravila (v. III. 5.3.1. i III. 5.3.2). Ovdje navodimo samo naj-
češća pravila i najčešće pogrješke.
• Kada se citira dio rečenice ili sintagma, citatnice se pišu iza navodnika, a
prije točke kao znaka za kraj rečenice:
“2. “ ( ).
647

Neispravno:
Po mišljenju Josipa Užarevića Bitijev Pojmovnik suvremene književne te-

orije „za hrvatsku književnoznanstvenu zajednicu znači teorijski događaj
desetljeća.“2
Znanost o književnosti oblikovala se „tek početkom 20. stoljeća.“ (Užarević,
2002: 172).
Ispravno:
Po mišljenju Josipa Užarevića Bitijev Pojmovnik suvremene književne teo-

rije „za hrvatsku književnoznanstvenu zajednicu znači teorijski događaj
desetljeća“3.
Znanost o književnosti oblikovala se „tek početkom 20. stoljeća“ (Užarević,
2002: 172).
• Kada se citira cijela rečenica, citatnice se načelno pišu iza točke i na-
vodnika:
.“4 .“ ( )
Neispravno:
Autor zaključuje: „Pred sobom dakle imamo svojevrsnu summu mnogih bit-
nih aspekata kulture 20. stoljeća“4.
nih aspekata kulture 20. stoljeća“. (Užarević, 2002: 173).
2 Josip Užarević, „Summa theoriae: Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne te-
orije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.“, u: Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o
hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada,
2002), 170.
3 Ibid.
4 Ibid., 173.
648

Ispravno:
nih aspekata kulture 20. stoljeća.“5
nih aspekata kulture 20. stoljeća.“ (Užarević, 2002: 173)
Ili:
nih aspekata kulture 20. stoljeća“ (Užarević, 2002: 173).
Više o ugradbi tekstnota v. 5.3.1, Citatnice: Cjeloviti citati.
Sakanje. Gotovo u svim suvremenim studentskim radovima pogrješno se

rabe oblici s i sa. Previše se „saka“, tj. nepravilno piše sa. Pravilo glasi:
s se piše uvijek osim

• ispred s, z, š, ž
• uz instrumental zamjenice ja: sa mnom
• ispred teško izgovorljivih suglasničkih skupova poput ks, ps i sl. – pri-
mjerice: Dama sa psetancem
Neispravno:
sa Frangešovom knjigom
sa mentoricom/sa mentorom
Ispravno:
s Frangešovom knjigom
s mentoricom/s mentorom
5 Ibid.
649

Završit ću ovaj kratki popis najčešćih pogrješaka i stilskih pitanja u s–stilu
i sa–stilu:
Sa zahvalnošću
te
s uvjerenjem
da ćete sa stečenim znanjima
vještije i uspješnije pisati akademske radove
mogu samo reći:
Bilo mi je ugodno
družiti se s vama,
kao što je, nadam se, i vama
sa mnom.
7.2.3. Korekturni znakovi
Što su korekturni znakovi? U klasičnome smislu korekturni su znakovi

posebni znakovi kojima se obilježuju ispravci na tiskarski složenome i obra-
đenome tekstu. Znakovima se u tekstu obilježuje pogrješka, a zatim se ti
znakovi ponavljaju na margini. Nakon što je korektura završena, najčešće
nakon dva ili tri otiska, urednici daju suglasnost za tisak, tzv. imprimatur
(lat. – neka se otisne). U akademskome pismu korekturne znakove treba-
te poznavati kako biste se njima mogli služiti u lekturi i korekturi svoga
računalnog ispisa te pročitati korekturne znakove kojima će mentorica ili
mentor i članovi povjerenstva na posljednjoj verziji vašega rada obilježiti
svoje opaske i ispravke.
Dvije su vrste korekturnih znakova: tekstni i rubni. Tekstni znakovi
nemaju određenoga značenja, pa na rubu treba napisati u čemu je po-
grješka, kako bi se ona mogla ispraviti. Rubni znakovi imaju određena
650

značenja, pa njihovo ponavljanje na rubu bez ikakve druge upute jas-
no govori o kakvoj je pogrješci riječ i kako je treba ispraviti. Krivi se
ispravak opoziva nizom točaka pod ispravkom u tekstu i precrtavanjem
ispravka na rubu.
Tekstni i rubni znakovi izgledaju ovako:
Tekstni znakovi
DELEATUR VERTATUR Ukloniti Ostaviti Smanjiti

(izbaciti) (okrenuti) razmak razmak razmak
Povećati Ukloniti Povećati Izmijeniti Ukloniti uzrok

razmak uvlaku uvlaku redoslijed mrljanju
Rubni znakovi
651

652

Slika 7.2.3. Tekst ispravljen korekturnim znakovima. Izvor: Mesaroš, 1981: 118–120.
653

7.3. OBLIKOVANJE I PREDAJA RADA
7.3.1. Što je oblikovanje?
Za razliku od pregledavanja (provjeravanje smisla teksta) i lekture/ko-

rekture (provjeravanje jezično-stilske forme i mehanike teksta) oblikova-
nje ili formatiranje (od lat. formare – oblikovati) jest tehničko uređivanje
teksta. Fakulteti i odsjeci često daju upute o tehničkome uređivanju i fi-
zičkome liku teksta. Ako takve upute postoje, slijedite ih. Ako ne postoje,
slijedite ili prilagodite ovdje opisana načela oblikovanja. Kao predložak
za izradu ovdje predloženih načela poslužio je priručnik Turabian, 2007.
Prvi dojam o akademskome radu, kao i o svakome rukopisu, upravo je
susret s njegovim fizičkim likom. Stoga na tu komponentu tekstne me-
hanike treba obratiti posebnu pozornost. Fizički lik teksta treba biti tako
uređen da se uopće ne zamjećuje. To znači da je sve u najboljemu redu.
Lagan i neproblematičan susret s vanjštinom rukopisa prvo je jamstvo za
lagan i neproblematičan susret sa sadržajem teksta.
7.3.2. Osnovna načela oblikovanja
Načela oblikovanja mogu biti opća i posebna. Opća načela oblikovanja

odnose se na tekst u cjelini, a posebna na pojedine dijelove teksta. Posebna
načela oblikovanja obrađena su u poglavlju III. 2. te na mjestima gdje je
bilo riječi o pojedinim dijelovima. Ovdje obrađena osnovna načela uklju-
čuju opća načela oblikovanja teksta i posebna načela za oblikovanje na-
slovnice i dvaju naslovnih listova, preliminarne i naslovne stranice. Ako
se susretnete s problemom oblikovanja koji ovdje ni drugdje u knjizi nije
opisan, potražite savjet mentorice ili mentora ili se informirajte na fakul-
tetu i odsjeku.
Pismo. Ako na studiju ili u sveučilišnoj zajednici nije drukčije propisa-

no, najčešći je oblik pisma u akademskim radovima Times New Roman,
654

a veličina slova 12 tipografskih točaka (points, pt). Ako su osnovna slova
veličine 12 točaka, bilješke pod tekstom i bilješke na kraju teksta obično se
pišu slovima veličine 10 točaka.
Prije konačnoga oblikovanja rukopisa treba napraviti sustav slova za
naslove i podnaslove na različitim razinama teksta. Pravila za koso pismo
(kurziv, italic) uglavnom su utvrđena, pa ih se valja pridržavati i dosljedno
ih primjenjivati (pisanje termina i stranih riječi, naslovi izvora i sl., v. III.
4.3.3, Mehanika pravopisnih znakova i III. 6). Uporaba podebljanih slova
(bold) i razmaknutih (spacionirano) nije propisana. U pisanju podnaslova
podebljana slova obično se rabe za više razine, a koso pismo za niže razine.
Bitno je da sustav slova, za koji se odlučite, slijedi logiku teme i da ga do-
sljedno provedete (v. III. 2.2.5, Naslovljivanje).
Rubovi (margine). Na vrhu, s desne strane i na dnu stranice ostavljaju se

rubovi ili margine (lat. margo, marginis – kraj, rub), obično 2, 5 ili 3 cm. S
lijeve se strane ostavlja nešto više prostora za uvez. Unutar rubova dolaze
brojevi stranica. Rubovi su potrebni jer se na njih upisuju korekturni zna-
kovi i komentari.
Razmaci. Osnovni tekst akademskih radova piše se s jednim i pol ili s

dvostrukim proredom, ovisno o običajima akademske zajednice. Takav
je prored potreban radi lakšega praćenja teksta, komentara mentorica ili
mentora i članova povjerenstva te unošenja korektura. Naslovi se od pr-
voga retka teksta najčešće odvajaju s dva prazna retka. Tako se odvajaju i
izdvojeni citati.
Bez praznoga retka, tj. bez proreda obično se pišu:
• izdvojeni citati
• naslovi tablica i potpisi pod slikama
Bez praznoga retka unutar jedinica, ali s praznim retkom između jedinica
obično se pišu:
655

• jedinice unutar sadržaja, popisa tablica, slika i kratica
• bilješke pod tekstom i bilješke na kraju teksta
• bibliografija i literatura
Svi dijelovi većega akademskog rada – sadržaj, uvod, poglavlja, zaključak,

literatura itd. – počinju na posebnim stranicama. Pri bilo kojoj promjeni
u tekstu valja paziti da se razmaci ne poremete, kako naslov poglavlja ne bi
ostao na stranici na kojoj završava prethodno poglavlje, izdvojeni se citat
spojio s tekstom i sl.
Kada se rukopis priređuje za tisak, cijeli se tekst piše s jednim i pol ili
s dvostrukim proredom. To se čini stoga da se ne bi poremetili razmaci
pri likovnome uređivanju i dizajniranju. Riječi na kraju retka ne smiju se
rastavljati ručno kao na klasičnome pisaćem stroju, jer se pri najmanjoj
promjeni računalnoga sloga rastavna crtica može naći unutar riječi i tako
izazvati pravopisnu pogrješku ili semantičku dvojbu. To je osobito važno
pri predaji rukopisa u virtualnome obliku, jer se u procesu oblikovanja
teksta razmaci mijenjaju, pa ni rastavljene riječi ne dolaze ondje gdje su
bile u rukopisu. Kada u novinskome članku ili časopisu vidimo rastavljenu
riječ usred retka, to je znak da je autor predao virtualnu verziju teksta u
kojoj je ručno rastavljao riječi, pa su se u procesu novoga oblikovanja po-
remetili razmaci i rastavljena se riječ našla na mjestu gdje nije trebala biti
rastavljena.
Uvlake. Prvi redak u odlomku najčešće se piše s uvlakom od tri do pet

mjesta (v. III. 3.2.2). Izdvojeni citati u prozi obično se uvlače kao prvi re-
dak u odlomku. Dodatno se uvlače prvi redci koji su uvučeni u izvorniku
(v. III. 5.3.2, Proza). Izdvojeni citati u poeziji uvlače se kao i u prozi ili pišu
centrirano (v. III. 5.3.2, Poezija).
Obrojčivanje stranica: Paginacija (od lat. pagina – strana). Stranice se

teksta mogu obilježiti na dva načina: jedinstveno i diferencirano.
U jedinstvenoj paginaciji stranice se u cijelome tekstu obilježuju
arapskim brojkama. U diferenciranoj paginaciji prethodni se dio teksta
656

(posveta, moto, popis ilustracija, popis kratica, predgovor i zahvala) obi-
lježuje malim rimskim brojkama, a tijelo teksta i završni dio arapskim
brojkama (v. sliku strukture akademske proze III. 2.3). Preliminarna i
naslovna stranica u oba se sustava ne numeriraju. Pri tome preliminarna
stranica ne ulazi u paginaciju, a naslovna stranica ulazi. Neki se elementi
(npr. posveta i moto) ne moraju numerirati, ali ulaze u paginaciju. Po-
četne stranice u poglavljima ne treba obilježiti brojem, ali se ti brojevi
uračunavaju u konačan zbroj.
Jedinstvena i diferencirana paginacija razlikuju se po konačnome zbro-
ju stranica. U jedinstvenoj paginaciji sve stranice počevši s naslovnom
stranicom ulaze u konačan zbroj. U diferenciranoj paginaciji stranice
prethodnoga dijela teksta, bilo nenumerirane (naslovna stranica, po-
sveta i moto) bilo numerirane rimskim brojkama (posveta, moto, popis
ilustracija, popis kratica, predgovor i zahvala), ne ulaze u konačan zbroj
stranica. U konačan zbroj stranica ulaze stranice osnovnoga teksta te za-
vršnoga dijela (dodatci, bilješke na kraju teksta, bibliografija i literatura,
sažetak) označene arapskim brojkama. Kao ilustraciju dvaju sustava pa-
ginacije v. primjere Sadržaja u III. 2.3.4. Koju ćete paginaciju odabrati?
Odabrat ćete onu koja je uobičajena u vašoj akademskoj zajednici. Takva
pravila uvijek imaju prednost.
Položaj broja na stranici nije kodificiran. Može biti centriran na dnu,
centriran na vrhu ili smješten u vanjski kut stranice.
Izgled naslovnice, preliminarne i naslovne stranice. Manji akademski

radovi imaju samo naslovnu stranicu ili se naslov stavlja na početak teksta.
Veće akademske proze (diplomski rad, magistarska teza i doktorska di-
sertacija) imaju naslovnicu te dva naslovna lista: preliminarnu i naslovnu
stranicu. Naslovna stranica je izvanjska stranica (pri tvrdome uvezu korice).
Na naslovnici se donose naziv sveučilišta ili visokoškolske ustanove, ime stu-
dentice/studenta ili pristupnice/pristupnika, naslov i podnaslov rada, vrsta
rada, mjesto i godina. Ako postoji zadani model naslovnice, slijedit ćete taj
model. Ako takav model ne postoji, možete prilagoditi opći model. Ele-
menti se u naslovnici najčešće raspoređuju centrirano (v. sliku III. 7.3.2.a).
657

Preliminarna stranica sadržava osnovne podatke o obrani rada (ime i
prezime studentice/studenta ili pristupnice/pristupnika, naslov i podna-
slov rada, vrijeme obrane, postavljena pitanja i sl.) te predviđeno mjesto za
ocjenu i potpise članova povjerenstva. Fakulteti i odsjeci katkad propisuju
riječi i oblik preliminarne stranice. Preliminarna se stranica tada oblikuje
po zadanome modelu. To je obično prva stranica teksta. Ta se stranica ne
paginira i ne ulazi u zbroj stranica.
Na naslovnoj se stranici donose svi podatci kao i na naslovnici, s tom raz-
likom da se u gornjemu dijelu ispod naziva institucije dodaje naziv odsjeka
ili studija, a u donjoj trećini, iznad podataka o mjestu, mjesecu i godini izra-
de rada, podatci o kolegiju, mentorici/mentoru, studentici/studentu ili pri-
stupnici/pristupniku (v. sliku III. 7.3.2.b). Naslovna se stranica ne paginira,
ali se njezin broj uračunava u zbroj stranica, bilo u kontinuitetu (jedinstve-
na paginacija arapskim brojevima) bilo kao prvi u nizu stranica prethodno-
ga dijela teksta (diferencirana paginacija rimskim i arapskim brojevima).
Naziv sveuilišta ili visokoškolske ustanove

(pri vrhu stranice)
Ime i prezime studentice/studenta

ili pristupnice/pristupnika
(pri kraju gornje treine stranice)
NASLOV RADA:
PODNASLOV
(u sredini stranice)
Vrsta rada
(ispod naslova)
Mjesto, godina
(na donjemu rubu stranice)
Slika III. 7.3.2.a. Osnovni model naslovnice
658

Naziv sveuilišta ili visokoškolske ustanove
Naziv odsjeka ili poslijediplomskoga studija
NASLOV RADA:
PODNASLOV
Vrsta rada
Kolegij:
Mentorica/mentor: dr. sc. ime i prezime, naziv zvanja
Studentica/student ili pristupnica/pristupnik:
ime i prezime
Mjesto, mjesec godina
Slika III. 7.3.2.b. Osnovni model naslovne stranice
7.3.3. Posljednji koraci
Pisaći strojevi i računalna tehnologija. Još posve nedavno akademski su

se radovi, kao i drugi tekstovi, priređivali u Gutenbergovoj tehnici – pi-
saćim strojevima. Doktorske disertacije do početka 1990-ih, pohranjene
u Arhivu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pisane su pisaćim strojevima
Remington, Olivetti, Olympia ili Biser, ispravljane korektorskim lakom i
umnažane na tankome pelir-papiru. Razvoj računalne tehnologije i virtu-
alnoga pisma promijenio je priređivanje teksta i njegov fizički izgled.
Danas nitko ne treba mijenjati vrpce na pisaćemu stroju, ni paziti da
slova budu čista, ni napraviti prvi primjerak (original) na „bankpostu“, pa
ga umnožavati na „peliru“. Danas valja poznavati računalne programe za
659

priređivanje teksta. Mnoga pravila mehanike i fizike teksta ugrađena su
u računalne programe. Takvi pametni programi traže pametne korisnike.
Današnji akademski radovi, osobito doktorske disertacije, pripremljeni su
gotovo isto kao i knjige u visokome klasičnom tisku. A to još više nego u
doba staroga modernog pisma traži poznavanje prednosti i rizika računal-
noga pisanja i priređivanja teksta.
Priređivanje elektroničke verzije teksta. Akademski se rad katkad preda-

je u dvije verzije: u elektroničkome obliku i računalnome ispisu. Pri izradi
elektroničke verzije rukopisa morate umanjiti rizike da vam se tekst ne po-
remeti ili nestane. Kako bi elektronička verzija teksta bila što kvalitetnija i
sigurnija, ne propustite učiniti ovo:
• Priredite svoj tekst kao jedinstven dokument bez obzira na njegovu

veličinu. Tako ćete moći tražiti pojedina mjesta i mijenjati tekst u
cjelini, koristiti se programima poput programa za fusnote i sl.
• Nazovite tekst jednostavnim i prepoznatljivim imenom. Ako radite
više verzija, obilježite svaku verziju datumom kako biste izbjegli zbr-
ku oko različitih verzija.
• U tijeku pisanja često spremite dokument da vam se napisano ne bi
izgubilo.
• Nakon svakoga pisanja dodatno osigurajte svoj trud – spremite do-
kument na lokalni disk, na izmjenjivi disk ili na mrežu. Nestanak
teksta nije nešto što se događa drugima. Može se dogoditi i vama.
• Ispišite tekst prije konačne verzije kako vam se upravo u završnici ne
bi dogodila katastrofa – da ostanete bez traga svoga truda. Ako vas ra-
čunalo iznevjeri ili tekst iz bilo kojih razloga nestane, imat ćete dokaz
da ste radili te ćete na temelju toga ispisa moći uz više ili manje truda
rekonstruirati i dovršiti svoj rad (usp. Turabian, 2007: 404-405).
Ispis. Većina se radova predaje u obliku teksta ispisana na računalu. Tekst

se ispisuje na jednoj strani papira formata A4. Kao što se nekoć u tehnici
660

pisaćih strojeva moralo paziti na svježinu vrpce i čistoću slova, tako u raču-
nalnoj tehnologiji valja paziti na kvalitetu pisača (printera) i boje (tonera).
Ispis treba biti visoke kvalitete i jasnih slova kako se mentorica ili mentor
i članovi povjerenstva ne bi na tome, ni na bilo kojemu drugome tehnič-
kom detalju, zaustavili i nepotrebno ozlovoljili.
Uvez. Uvez je posljednji čin u mehanici i fizici vašega akademskog urat-

ka. Seminarski se radovi ne uvezuju, nego stavljaju u omotnice s meha-
nizmom ili pričvršćuju spajalicama ručno ili strojem. Diplomski radovi,
magistarske teze i doktorske disertacije uvezuju se po pravilima instituci-
je u kojoj se brane. Predaju se u onoliko primjeraka koliko je propisano.
Posljednji savjet. Ako imate bilo kakvih nedoumica oko tehničkih ili
kojih drugih pitanja iz mehanike i fizike teksta, potražite mišljenje men-
torice ili mentora, voditeljice ili voditelja studija te zatražite dodatne in-
formacije u službi za preddiplomski, diplomski ili poslijediplomski studij.
Vaš je rad zaslužio besprijekoran tehnički oblik. Zato ne smijete dopustiti
ni najmanji mehanički ni formalni propust, kako bi čitanje i ocjena vašega
rada protekli u dobru raspoloženju i srdačnu stručnom ozračju.
I što reći na kraju? Ništa osim:
Č E S T I T A M!
UPRAVO STE NAPISALI IZVRSNU
AKADEMSKU PROZU.
661

Literatura
Citirana i konzultirana literatura
Agassi, Joseph. 2008. Science and Its History: A Reassessment of the Historiography of Sci-
ence. Boston Studies in the Philosophy of Science: Springer.
Anić, Vladimir. 2000. Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
Anzenbacher, Arno. 1994. Filozofija: Uvod u filozofiju. Preveli Dražen Karaman, Kiril
Miladinov i Franjo Zenko. Zagreb: Školska knjiga.
Aristotel. 1983. O pjesničkom umijeću. Prijevod i objašnjenja Zdeslav Dukat. Zagreb:

August Cesarec.
___. 1989. Retorika. Sa starohelenskoga preveo, studiju i komentare sačinio Marko Višić.
Zagreb: Naprijed.
Babić, Stjepan i Milan Moguš. 2010. Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za
normu hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
Babić, Stjepan i Milena Žic Fuchs. 2007. Rječnik kratica. Zagreb: Nakladni zavod
Globus.
Bacon, Francis. 1964. Novi organon. Preveo s latinskoga Viktor D. Sonnenfeld. Zagreb:
Naprijed.
Badurina, Lada. 2008. Između redaka: Studije o tekstu i diskursu. Zagreb: Hrvatska sveu-
čilišna naklada; Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
663

Badurina, Lada, Ivan Marković i Krešimir Mićanović. 2007. Hrvatski pravopis. Zagreb:
Matica hrvatska.
Bagić, Krešimir, ur. 2002. Važno je imati stila. Zagreb: Disput.
Baum, Wilhelm. 2006. Ludwig Wittgenstein između mistike i logike. Prevela Ksenija Pre-
mur. Zagreb: Naklada Lara.
Baum, Wilhelm i Kay E. González. 2007. Karl Popper i kritički racionalizam. Prevela
Ksenija Premur. Zagreb: Naklada Lara.
Bazala, Vladimir. 1980. Pregled povijesti znanosti: Razvoj ljudske misli i obrazovanja. Za-
greb: Školska knjiga.
Bazerman, Charles. 2000. Shaping Written Knowledge: The Genre and Activity of the
Experimental Article in Science. WAC Clearinghouse Landmark Publications in
Writing Studies. http://wac.colostate.edu/books/bazerman_shaping/Originally Pu-
blished in Print, 1988, by University of Wisconsin Press, Madison, Wisconsin.
Behmel, Albrecht. 2005. Erfolgreich im Studium der Geisteswissenschaften. Tübingen i

Basel: A. Francke Verlag.
Beker, Miroslav. 1997. Kratka povijest antičke retorike: S odabranim ulomcima iz antičkih
tekstova. Zagreb: ArTresor naklada.
Belostenec, Ivan. 1972. Gazophylacium. 2 sv. Zagreb: Liber i Mladost. [Orig. izd.
1740.]
Biti, Marina. 2004. Interesna žarišta stilistike diskursa. Fluminensia 16, br. 1–2: 57–169.
Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica
hrvatska.
Biti, Vladimir, Nenad Ivić i Josip Užarević, ur. 1995. Trag i razlika: Čitanja suvremene
hrvatske književne teorije. Zagreb: Naklada MD i HUDHZ.
Buzan, Tony. 2004. Kako izrađivati mentalne mape. Zagreb: Veble Commerce.
___. 2006. Brzo čitanje: Revolucionarni pristup povećanju brzine čitanja, razumijevanja i
općeg znanja. Zagreb: Veble Commerce.
664

The Chicago Manual of Style: The Essential Guide for Writers, Editors, and Publishers.
2003. 15th edition. Chicago i London: The University of Chicago Press [cit. CMS].
Corbett, Edward P. J. i Robert J. Connors. 1999. Classical Rhetoric for the Modern Stu-
dent. New York i Oxford: Oxford University Press.
Cottrell, Stella. 2005. Critical Thinking Skills: Developing Effective Analysis and Argu-
ment. New York: Palgrave.
Creme, Phyllis i Mary R. Lea. 1997. Writing at University: A Guide for Students. Buckin-
gham: Open University Press.
Crowley, Sharon i Debra Hawhee. 2009. Ancient Rhetorics for Contemporary Students.
4th edition. New York itd.: Pearson i Longman.
Dunleavy, Patrick. 2005. Kako napisati disertaciju: Kako planirati, skicirati, pisati i dovr-
šiti doktorsku disertaciju. Prevela Maja Grgić Hudoletnjak. Zagreb: Fakultet politič-
kih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Eco, Umberto. 2005. Wie man eine wissenschaftliche Abschlußarbeit schreibt: Doktor-,
Diplom- und Magisterarbeit in den Geistes- und Sozialwissenschaften. Heidelberg: C.
F. Müller. Tal. izvornik. Come si fa una tesi di laurea: Le materie umanistiche. [Mila-
no: Bompiani, 1977.]
___. 2004. Ime ruže. Prevela Morana Čale. Zagreb: Globus Media i Jutarnji list.
Filozofijski rječnik. 1989. Grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića. Treće, dopunje-
no izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Foucault, Michel. 1972. The Archeology of Knowledge. London i New York: Routledge.
Gačić, Milica. 2001. Pisanje i objavljivanje znanstvenih i stručnih radova. Zagreb: Mini-
starstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska akademija.
Gibaldi, Joseph. 1998. MLA Style: Manual and Guide to Scholarly Publishing. 2nd editi-
on. New York: The Modern Language Association of America.
Gross, Alan G. [1990] 1996. The Rhetoric of Science. Cambridge i London: Harvard
University Press.
665

Hahn, Hans, Otto Neurath i Rudolf Carnap. 2005. Znanstveno shvaćanje svijeta – Bečki
krug. Prevela Nataša Petrović. Pogovor Boran Berčić. Zagreb: Biblioteka Scopus.
Hashimoto, Irvin Y., Barry M. Kroll i John C. Schafer. 1985. Strategies for Academic Wri-
ting: A Guide for College Students. Ann Arbor: The University of Michigan Press.
Horgan, John. 2001. Kraj znanosti. Preveli Rajka Rusan i Ognjen Strpić. Zagreb: Nakla-
da Jesenski i Turk.
Hrvatska enciklopedija. 1999–2009. 11 sv. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“.
Hrvatski enciklopedijski rječnik. 2002–2004. 12 sv. Zagreb: Jutarnji list i Novi Liber.
Ivanović, Zoran. 1996. Metodologija izrade znanstvenog i stručnog djela. Opatija: Hote-
lijerski fakultet.
Ivas, Ivan i Ivo Škarić, ur. 2007. Razgovori o retorici: Zbornik radova s IV. znanstvenog
skupa s međunarodnim sudjelovanjem „Istraživanja govora“ održanog u Zagrebu od 6.
do 8. prosinca 2001. Zagreb: FF press i dr.
Kalin, Boris. 2003. Povijest filozofije: S odabranim tekstovima filozofa. 27., prerađeno iz-
danje. Zagreb: Školska knjiga.
Katnić-Bakaršić, Marina. 2003. Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika.

Fluminensia 15, br. 2: 37–48. [Pretisak 2006. Stilističke skice, 255–281. Sarajevo:
Connectum.]
___. 2004. Akademski diskurs: Dileme i izazovi. U: Aktualizacija jezikovnozvrstne teorije

na slovenskem. Obdobja 22 – Metode in zvrsti, 191-197. Ljubljana. [Pretisak 2006.
Stilističke skice, 283–299. Sarajevo: Connectum.]
Kiš, Miroslav. 2003. Englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski školski informatički rječnik. Za-

greb: Ljevak.
Klaić, Bratoljub. 1990. Rječnik stranih riječi: Tuđice i posuđenice. Zagreb: Nakladni zavod
Matice hrvatske.
Kovačević, Marina. 2002. Diskursnoteorijski i diskursnoanalitički okviri stilistike. U:

Važno je imati stila, uredio Krešimir Bagić, 117–129. Zagreb: Disput.
666

Kuhn, Thomas S. 2002. Struktura znanstvenih revolucija. Prevela Mirna Zelić. 2. izdanje.
Zagreb: Jesenski i Turk.
Lasić Lazić, Jadranka, Marija László i Damir Boras. 2008. Informacijsko čitanje. Zagreb:
Zavod za informacijske studije.
Levin, Peter. 2005. Excellent dissertations! Berkshire: Open University Press.
Lyotard, Jean-François. 2005. Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju. Zagreb: Ibis grafika.
Mesaroš, Franjo. 1981. Tipografsko oblikovanje. 4. izdanje. Zagreb: Viša grafička škola.
Meyer, Michel, Manuel Maria Carrilho i Benoît Timmermans. 2008. Povijest retorike
od Grkā do naših dana. Uredio Michel Meyer. S francuskoga prevela Vanda Mikšić.
Zagreb: Disput.
Mihaljević, Milica. 2003. Kako se na hrvatskome kaže www?Kroatistički pogled na svijet

računala. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Nietzsche, Friedrich. 1999. O istini i laži u izvanmoralnom smislu. Preveo i priredio Da-
mir Barbarić. Zagreb: Matica hrvatska.
O’Hear, Anthony. 2007. Uvod u filozofiju znanosti. Preveli Tomislav Bracanović i Matej
Šušnik. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu i Hrvatski studiji.
Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. 1977–1982. 8 sv. Zagreb: Jugo-

slavenski leksikografski zavod.
Oraić Tolić, Dubravka. 2005. Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne
kulture. Zagreb: Ljevak.
___. 2009. Viktor Žmegač i Zagrebačka škola: Od imanentizma do kulturologije. Umjet-

nost riječi, br. 3–4: 185–206.
Pavličić, Pavao. 2006. Skrivena teorija. Zagreb: Matica hrvatska.
Pejović, Danilo. 2002. Veliki učitelji mišljenja. Zagreb: Ljevak.
Pera, Marcello. 1992. Scienza e retorica. Roma-Bari: Laterza. Translated into English and
revised as The Discourses of Science. [Chicago: Chicago University Press, 1994.]
667

Perelman, Chaim i Lucie Olbrechts-Tyteca. 2004. Die neue Rhetorik: Eine Abhandlung
über das Argumentieren. Stuttgart: Friedrich Frommann Verlag – Günther Holzboog.
Petrović, Gajo. 2004. Logika. 25. izdanje. Zagreb: Element.
Platon. 1997. Fedar. Zagreb: Naklada Jurčić. [Orig. izd. Platonov Phaidros. 1894. Pre-
veo, uvod i bilješke napisao Franjo Petračić. Zagreb: Naklada Matice hrvatske.]
Prelli, Lawrence J. 1989. A Rhetoric of Science: Inventing Scientific Discourse. Columbia,

South Carolina: University of South Carolina Press.
Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Glavni urednik Jure Šonje. Zagreb: Leksikografski zavod
„Miroslav Krleža“ i Školska knjiga.
Russell, Bertrand. 2005. Mudrost Zapada. Preveli Marija i Ivan Salečić. Split: Marjan
tisak.
Sardar, Ziauddin. 2001. Thomas Kuhn i ratovi znanosti. Prevela Ljerka Pustišek. Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk.
Senc, Stjepan. 1910. Grčko-hrvatski rječnik za škole: Po Benseler-Kaegijevu grčko-nje-

mačkom rječniku. Zagreb: Kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlada.
Silić, Josip. 1984. Od rečenice do teksta: Teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog

jedinstva. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
___. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.
Silić, Josip i Ivo Pranjković. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uči-
lišta. Zagreb: Školska knjiga.
Silobrčić, Vlatko. 2003. Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo. Peto, dopunje-
no izdanje. Zagreb: Medicinska naklada.
Swetnam, Derek. 2000. Writing Your Dissertation: How to plan, prepare and present su-
ccessful work. 3rd edition. Oxford: Howtobooks.
Škarić, Ivo. 2000. Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb: Školska knjiga.
668

Škreb, Zdenko i Ante Stamać, ur. 1983. Uvod u književnost: Teorija, metodologija. 3.,
prerađeno izdanje. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Tadić, Katica. 1994. Rad u knjižnici. Opatija: Naklada Benja.
Thomson, Anne. 2002. Critical Reasoning: A Practical Introduction. 2nd edition. Lon-
don i New York: Routledge.
Toulmin, Stephen. 1975. Der Gebrauch von Argumenten. Kronberg: Scriptor Verlag.
Turabian, Kate L. 2007. A Manual for Writers of Research Papers, Theses, and Dissertati-
ons: Chicago Style for Students and Researchers. Revised by Wayne C. Booth, Gregory
G. Colomb, Joseph M. Williams, and the University of Chicago Press Editorial Staff.
7th edition. Chicago i London: The University of Chicago Press.
Univerzalna decimalna klasifikacija. Dio 1: Društvene i humanističke znanosti. 2005. Ur.

Lidija Jurić Vukadin. Preveo Zvonimir Baletić i dr. 1. hrvatsko srednje izdanje. Za-
greb: Nacionalna i sveučilišna knjižnica.
Van Dijk, Teun A. 2006. Ideologija: Multidisciplinaran pristup. Preveo Živan Filippi. Za-
greb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
Vaughn, Lewis. 2005. The Power of Critical Thinking. Effective Reasoning About Ordi-
nary and Extraordinary Claims. New York i Oxford: Oxford University Press.
___. 2006. Writing Philosophy: A Student’s Guide to Writing Philosophy Essays. New York
i Oxford: Oxford University Press.
Velčić, Mirna. 1983. Neutralnost govornika. Dometi 8: 23–34.
___. 1987. Uvod u lingvistiku teksta. Zagreb: Školska knjiga.
Verona, Eva. 1986. Pravilnik i priručnik za izradu abecednih kataloga. Prvi dio: Odred-
nice i redalice. Drugo, izmijenjeno izdanje. Zagreb: Hrvatsko bibliotekarsko društvo/
Posebna izdanja.
Zelenika, Ratko. 2000. Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela. Če-
tvrto izdanje. Rijeka: Ekonomski fakultet u Rijeci.
669

Zlatar, Andrea. 1998. Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti žanra i tipologija nara-
tivnih oblika. Zagreb: Matica hrvatska.
Živković, Daniela. 2001. Elektronička knjiga. Zagreb: Multigraf.
Žugaj, Miroslav. 1989. Osnove znanstvenog i stručnog rada. Samobor: Zagreb r. o. za gra-
fičku djelatnost.
Izvori iz kojih su citirani primjeri
Dukić, Davor. 1998. Poetike hrvatske epike 18. st. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveuči-
lišta u Zagrebu.
Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
___. 1982. Poetika osporavanja: Avangarda i književna ljevica. Zagreb: Školska knjiga.
___. 1983. Umjetnička proza. U: Uvod u književnost: Teorija, metodologija, ur. Zdenko
Škreb i Ante Stamać, 429–484. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
___. 1984. Ruska avangarda. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber i Globus.
___. 1999. Književne vedute. Zagreb: Matica hrvatska.
Frangeš, Ivo. 1974. Matoš, Vidrić, Krleža. Zagreb: Liber.
___. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Lju-
bljana: Cankarjeva založba.
Krleža, Miroslav. 1973. Povratak Filipa Latinovicza; Na rubu pameti. Priredio Ivo Fran-
geš. Sv. 3. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Knj. 93. Zagreb: Zora i Matica hrvatska.
___. 1988. Aretej. U: Izabrana djela Miroslava Krleže. Ur. Enes Čengić. Sarajevo: Nišro
„Oslobođenje“; Zagreb: IKRO „Mladost“ i ČGP „Delo“ – OOUR „Globus“.
Lederer, Ana. 2004. Vrijeme osobne povijesti: Ogledi o suvremenoj hrvatskoj drami i kaza-
lištu. Zagreb: Ljevak.
670

Matanović, Julijana. 1997. Prvo lice jednine. Osijek: Matica hrvatska, Ogranak Osijek.
___ . 2000. Lijepi običaji: Pogovori. Zagreb: Znanje.
Matoš, Antun Gustav. 1973. Vidici i putovi; Naši ljudi i krajevi. Ur. Dragutin Tadijano-
vić. U: Sabrana djela. Sv. 4. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost.
___. 1973. Pisma I. Ur. Davor Kapetanić. U: Sabrana djela. Sv. 19. Zagreb: JAZU, Liber
i Mladost.
Pavličić, Pavao. 1983. Epsko pjesništvo. U: Uvod u književnost: Teorija, metodologija, ur.
Zdenko Škreb i Ante Stamać, 531–564. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Sever, Josip. 1989. Borealni konj. Priredila i uvodni esej napisala Dubravka Oraić Tolić.
Zagreb: Mladost.
Solar, Milivoj. 1997. Suvremena svjetska književnost. 3., prerađeno i dopunjeno izdanje.
Zagreb: Školska knjiga.
___. 2003. Povijest svjetske književnosti: Kratki pregled. Zagreb: Golden marketing.
Škokić, Tea. 2004. Društveno kodiranje ljubavi: Primjeri hrvatske etnografske građe
XX. stoljeća. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Škreb, Zdenko i Ante Stamać, ur. 1983. Uvod u književnost: Teorija, metodologija. 3.,
prerađeno izdanje. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Ujević, [Augus]Tin. 1979. Pjesništvo I: Lelek sebra; Kolajna; Auto na korzu; Ojađeno zvo-
no; Mamurluci i pobješnjela krava; Pjesni razlike. Priredio Šime Vučetić. U: Odabrana
djela Tina Ujevića. Knj. 1. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve.
____. 1979. Pjesništvo II: Žedan kamen na studencu; Pjesnička proza. Priredio Šime Vuče-
tić. U: Odabrana djela Tina Ujevića. Knj. 2. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve.
Užarević, Josip. 1990. Književnost, jezik, paradoks. Osijek: Izdavački centar „Revija“ Rad-
ničkog sveučilišta „Božidar Maslarić“.
___. 2002. Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj
znanosti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
671

___. 2008. „Nadživio sam svoju zvijezdu“ (Problem Ja i lirika Mihaila Lermontova).
U: Romantizam i pitanja modernoga subjekta, ur. Josip Užarević, 307-325. Zagreb:
Disput.
Vidrić, Vladimir. 1963. Pjesme. Zagreb: Matica hrvatska.
Zlatar, Andrea. 1998. Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti žanra i tipologija nara-
tivnih oblika. Zagreb: Matica hrvatska.
Žmegač, Viktor. 1982. Književnost i zbilja. Zagreb: Školska knjiga.
___. 1983a. Književni sustavi i književni pokreti. U: Uvod u književnost: Teorija, metodo-
logija, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, 643– 679. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
___. 1983b. Problematika književne povijesti. U: Uvod u književnost: Teorija, metodolo-

gija, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, 37–92. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
___. 1986. Krležini evropski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu. Zagreb: Znanje.
___. 1987. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
___. 1993. Duh impresionizma i secesije: Studije o književnosti hrvatske moderne. Zagreb:
Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
672

Kazalo imena
Adorno, Theodor W. 47, 297 Barnes, Barry 67

Albert Veliki 24 Barthes, Roland 60, 67, 233
Alsted, Heinrich 34 Baudelaire, Charles 29, 406
Anderson, Benedict 65 Baudrillard, Jean 75, 442
Anić, Vladimir 95, 415 Baum, Wilhelm 49, 51
Anzenbacher, Arno 47 Bayard, Hippolyte 177–178, 180
Apulej 96 Bazala, Vladimir 23, 25, 26
Arago, François 177 Bazerman, Charles 81, 83, 382
Aristotel 21–24, 31, 36, 45, 61, 62, 78, Beck, Ulrich 60
79, 92, 103, 107, 122–126, 129–130, Begović, Ena 618
132–136, 137, 174, 187, 201, 222, Beker, Miroslav 79, 168
225, 242, 243, 281, 297, 298, 310, Belinskij, Vissarion Grigor’evič 43
315, 373, 380, 387, 403, 405, 434, 457 Bell, Daniel 74
Belostenec, Ivan 91, 93, 96
Babić, Stjepan 414, 415, 416 Belting, Hans 74
Bacon, Francis 31–33, 41, 51, 59, 76, Benčić, Živa 168, 398
97–98, 105, 263, 298, 380 Benhabib, Seila 69
Bacon, Roger 25 Benjamin, Walter 47
Badurina, Lada 359, 379, 415, 422, 432 Berkeley, George 64
Bahtin, Mihail Mihajlovič 21, 22, 48, 70 Beuys, Joseph 318
Balla, Giacomo 210 Bhabha, Homi K. 339
Balzac, Honoré de 29 Biti, Marina 379
Barac, Antun 498 Biti, Vladimir 169, 190, 393
Barbarossa, Friedrich 26 Blériot, Louis 210
673

Bloch, Ernst 47 D’Annunzio, Gabriele 210
Blok, Aleksandr Aleksandrovič 494 Daguerre, Louis J. M. 42, 177–178
Bloor, David 67 Darwin, Charles 42, 52, 75, 76, 174
Bohr, Niels 75 Dawkins, Richard 65, 74
Bošković, Ruđer 35, 38, 41, 110 Demokrit 20
Botica, Stipe 168 Derrida, Jacques 21, 31, 61–62, 67, 72,
Bourdieu, Pierre 339, 440 75, 138, 337
Brlić-Mažuranić, Ivana 164 Descartes, René 29, 32–33, 36, 39, 45,
Bruno, Giordano 30–31, 51, 54, 59 48, 49, 51, 76, 79, 80, 137, 321, 380,
Buffon, Georges-Louis Leclerc Comte 389, 390
de 376 Dewey, Melvil 102, 110
Bukovac, Vlaho 337 Diderot, Denis 34, 76
Bürger, Peter 231 Dijk, Teun A. van 377
Butler, Judith 65, 440 Dilthey, Wilhelm 106
Buzan, Tony 213, 222–223 Dostoevskij, Fedor Mihajlovič 168
Dukić, Davor 169
Calvin, Jean 79
Carnap, Rudolf 49 Eco, Umberto 24, 170–171, 206,
217–219, 221, 232
Carrilho, Manuel Maria 78, 79 Einstein, Albert 46, 51, 59, 75, 76
Carson, Rachel 68 Eliot, Thomas Stearns 456
Ciceron 78–79, 130, 242–243, 247 Erazmo Roterdamski 79
Ciglar Žanić, Janja 168
Comte, Auguste 43 Fališevac, Dunja 168, 398
Connors, Robert J. 136, 195, 242, 248, Feyerabend, Paul 58
309, 330 Flaker, Aleksandar 42, 54, 145, 168, 226,
Corbett, Edward P. J. 136, 195, 242, 248, 230–231, 285–286, 350, 352, 367,
309, 330 388–391, 404, 442, 443, 494
Cottrell, Stella 309 Flaubert, Gustave 29
Creme, Phyllis 257, 258 Foucault, Michel 60–61, 74, 97–98,
Crick, Francis 74 337, 378–379, 382
Crowley, Sharon 69, 124, 131, 132, 183, Frangeš, Ivo 286, 410, 497, 498
248, 373, 374, 375 Franjo Josip I. 94
Curtius, Ernst Robert 457 Freud, Sigmund 47
Fukuyama, Francis 74, 197
Čarija, Jelena 442 Fulton, Robert 41
Čehov, Anton Pavlovič 168
Gačić, Milica 97
D’Alembert, Jean Baptiste le Rond 34, 76 Gadamer, Hans Georg 46
674

Galilei, Galileo 30–31, 51, 54, 59, Ingold, Felix Philipp 210
110 Ishaq bin Ali al-Rahwi 116
Galović, Fran 501
Gavella, Branko 618 Jakobson, Roman 61
Gehlen, Arnold 60, 74 Jaspers, Karl Theodor 46
Genette, Gérard 405 Jauß, Hans Robert 349
Glaserfeld, Ernst von 64 Joyce, James 321
Gödel, Kurt 75
Goethe, Johann Wolfgang von 36, 110 Kalin, Boris 47
Gogol’, Nikolaj Vasil’evič 168 Kant, Immanuel 36–37, 45, 48–50, 62,
González, Kay E. 51 64, 105
Gorgija 125 Kašić, Bartol 29
Gross, Alan 81, 83, 381–382 Katnić-Bakaršić, Marina 379, 387
Gutenberg, Johannes 113, 117, 206, 207, Kayser, Wolfgang 59
217, 659 Kladarić, Đuro 405
Klaić, Bratoljub 164, 349, 430
Habermas, Jürgen 47 Kolanović, Maša 169
Harding, Sandra 69 Kopernik, Nikola 28, 30, 37, 76
Hawhee, Debra 69, 124, 131, 132, 183, Kovačić, Ante 226
248, 373, 374, 375 Krleža, Miroslav 31, 164, 170, 173, 255,
Hawking, Stephen 74 273, 319–320, 351, 395, 398, 442,
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 36–38, 500, 502
43, 45, 48, 51, 60–63, 73, 106, 137 Kuhn, Thomas 54–68, 74, 76, 80, 83,
Heidegger, Martin 46 140, 144, 167, 174–176, 349
Heisenberg, Werner 46, 76 Kvintilijan 78–79, 124, 130, 132, 242,
Hermagora iz Temna 130 245, 373, 374, 375
Hermogen iz Tarsa 124
Hipokrat 124, 232 Lacan, Jacques 47, 72
Hlebnikov, Velimir 61, 170, 189 Lacko Vidulić, Svjetlan 169, 533
Hobsbawm, Eric 38 La Fontaine, Henri 110
Hölderlin, Friedrich 444 Latour, Bruno 66
Homer 71, 321, 408 Lea, Mary R. 257–258
Horgan, John 59, 74, 75 Leibniz, Gottfried Wilhelm von 34, 110
Horkheimer, Max 47 Leonardo da Vinci 39, 318
Hossein Nasr, Seyyed 70 Lermontov, Mihail Jur‘evič 217
Humboldt, Wilhelm von 105, 106 Levin, Peter 290
Hume, David 50 Linde, Andrej 74
Husserl, Edmund 46 Lizip 127
Huxley, Aldous 232 Lotman, Jurij Mihajlovič 54, 230, 285
675

Lauer, Reinhard 226 Olbrechts-Tyteca, Lucie 80, 83
Lugarić, Danijela 169 Oldenburg, Henry 116
Luj XIV. 34 Oraić Tolić, Dubravka 65, 69
Lyne, John R. 81 Orwell, George 232
Lyotard, Jean-François 49, 62–63, 72, Otlet, Paul 110–112
75, 81, 244, 283
Palach, Jan 54
Majakovskij, Vladimir Vladimirovič 210, Pavličić, Pavao 202, 263
407, 495 Peacham, Henry 375
Mann, Thomas 168, 274 Pera, Marcelo 81, 83
Marcuse, Herbert 47 Perelman, Chaïm 80, 83
Marinetti, Filippo Tommaso 210 Periklo 133
Marković, Ivan 415, 432 Petrović, Gajo 309, 317, 330, 335
Marx, Karl Heinrich 73 Pitagora 20
Matanović, Julijana 391–392 Platon 21–24, 28, 36, 45, 61, 62, 70, 71,
Matoš, Antun Gustav 168, 233, 255, 78, 81, 125, 137, 138, 201, 374, 375,
312, 319–320, 486, 490, 492, 498 380, 408
McGee, Michael C. 81 Plotin 23
McKibben, Bill 74 Popper, Karl 37, 47, 48, 50, 53, 58, 59,
Mendel, Gregor Johann 51 76, 83, 85
Mendeleev, Dmitrij Ivanovič 42, 76, 109, Porfirije iz Tira 23, 222
112 Posidip 127
Merton, Robert K. 51–52 Pranjić, Krunoslav 168
Meyer, Michel 78, 79 Prelli, Lawrence 81, 83, 140–144,
Mićanović, Krešimir 415, 432 190–192, 380
Moguš, Milan 414, 415, 416 Proust, Valentin Louis Georges Eugène
Montaigne, Michel de 118 Marcel 29, 274
Musil, Robert 201–202
Rački, Franjo 497
Napoleon I. Bonaparte 318 Ramée, Pierre de la (Petrus Ramus) 79
Needham, Joseph 20 Ravetz, Jerry 66
Neurath, Otto 49 Röntgen, Wilhelm Conrad 43
Newcomen, Thomas 174 Roscelin, Jean ( Johannis Roscellinus
Newton, Isaac 34–35, 38 Compediensis) 23
Niépce, Nicéphore 177 Rose, Hilary 69
Nietzsche, Friedrich 44–45, 60–62, 80, 233 Russell, Bertrand 47, 48, 53, 59
Occam, William 23–24 Sablić Tomić, Helena 169

Ogrizović, Milan 498 Said, Edward W. 20, 65, 70
676

Sardar, Ziauddin 59, 66, 67, 68, 70 Tolstoj, Lev Nikolaevič 42, 168, 259
Sarton, George 20 Toma Akvinski (Thomas Aquinas) 21, 24
Sartre, Jean-Paul Charles Aymard 46, 53 Toulmin, Stephen E. 80, 83, 307, 326–327,
Saussure, Ferdinand de 62, 67 343, 345–346, 353, 358
Schlick, Moritz 49 Tukidid 130
Senc, Stjepan 130 Turabian, Kate L. 216, 271, 414, 426,
Silić, Josip 356, 358, 359, 378, 384, 393, 450, 458, 463, 467, 474, 513, 514,
394, 396, 399,400, 402, 404, 410, 415, 565, 654, 660
643 Turgenev, Ivan Sergeevič 168
Silobrčić, Vlatko 97, 184, 260
Skalić, Pavao 33 Ujević, Tin 442
Slabinac, Gordana 168 Užarević, Josip 168, 169, 190, 217, 394,
Slamnig, Ivan 494 445, 447, 448, 501
Sokal, Alan D. 72, 77
Sokrat 21, 50, 311, 374 Vaughn, Lewis 309, 330
Solar, Milivoj 285, 323, 324 Vattimo, Gianni 74
Staiger, Emil 324–325 Velčić, Mirna 356
Stamać, Ante 95 Verona, Eva 532, 542
Stephenson, George 42 Vico, Giambattista 79
Strossmayer, Josip Juraj 29 Vojvodić, Jasmina 169
Swift, Jonathan 376
Wagner, Richard 168
Šimičević, Greta 513 Watt, James 41, 174, 175, 176
Šklovskij, Viktor 48, 259 Weinberg, Steven 75
Škreb, Zdenko 94–95, 286, 324–325, Whewell, William 41
352 Wilde, Oscar 52
Šoljan, Antun 31, 494 Windelband, Wilhelm von 106–107
Šonje, Jure 95 Witten, Edward 74
Šporer, David 169 Wittgenstein, Ludwig 47, 48–49, 63, 76
Šulek, Bogoslav 404 Woolgar, Steve 66
Tadić, Katica 204 Zamjatin, Evgenij 232

Tadijanović, Dragutin 201–202 Zelenika, Ratko 97, 108, 184
Taine, Hippolyte 43 Zlatar, Andrea 387
Talbot, William Henry Fox 42, 177 Zola, Émile François 29
Tales iz Mileta 20
Thomson, Anne 309 Žmegač, Viktor 168, 226, 263, 274, 285,
Tijardović, Ivo 337 345, 386
Timmermans, Benoît 78, 79 Žugaj, Miroslav 97, 110, 261
677

Bilješka o autorici
Dubravka Oraić Tolić književna je teoretičarka, sveučilišna profesori-

ca, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Rođena je 1. kolovoza 1943. u
Slavonskom Brodu. Filozofiju i ruski jezik s književnošću studirala je u
Zagrebu (1962–1966) i Beču (1967–1969). Magistrirala je tezom o pej-
zažu u djelu A. G. Matoša, a doktorirala tezom o citatnosti u književno-
sti i kulturi. Od 1971. do 1998. radi u Zavodu za znanost o književnosti
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1998. redovita je profesorica teo-
rije književnosti, najprije na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, a
zatim na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu. Predavala je kao gostujuća profesorica na sveučilišti-
ma u Münchenu (1992) i Göttingenu (2007). Sudjelovala je na brojnim
znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Amsterdam, Bad Urach,
Berlin, Bremen, Budimpešta, Heidelberg, Jena, Pečuh, Petrograd, Rove-
reto, Veszprém). Uređivala je s I. Frangešom biblioteke Kritički portreti
hrvatskih slavista i Enciklopedija hrvatske književnosti, a s K. Nemecom i
V. Žmegačem biblioteku „L“ Zavoda za znanost o književnosti Filozof-
skoga fakulteta u Zagrebu. Uredila je niz zbornika s Ernőom Kulcsárom
Szabóm sa sveučilišta iz Budimpešte, surađivala na projektu Aleksandra
Flakera Pojmovnik ruske avangarde i Zagrebački pojmovnik kulture 20.
stoljeća te objavila stotinjak znanstvenih radova u domaćim i stranim ča-
sopisima (Russian Literature, Neohelicon). Pokrenula je projekt i uredila
679

dokumentarnu monografiju na hrvatskome i engleskome jeziku Hrvat-
sko ratno pismo 1991/92//Croatian War Writing 1991/92. Osim znan-
stvenim radom bavi se pisanjem poezije i eseja te prevođenjem.
Knjige:
1969. Oči bez domovine. Zagreb: Naprijed i Centar za kulturu Narodno-

ga sveučilišta grada Zagreba. Prva nagrada Književnoga fonda mladih
„A. B. Šimić“.
1980. Pejzaž u djelu A. G. Matoša. Zagreb: Nakladni zavod Matice hr-

vatske.
1981. Urlik Amerike. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
1990. Teorija citatnosti. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
1993. Palindromska apokalipsa. Zagreb: Durieux.
1995a. Književnost i sudbina. Zagreb: Meandar.
1995b. Das Zitat in Literatur und Kunst. Versuch einer Theorie. Preveo
Ulrich Dronske. Wien–Köln–Weimar: Böhlau Verlag.
1966a. Matoševa proza. U: Zoran Kravar i Dubravka Oraić Tolić, Lirika

i proza Antuna Gustava Matoša. Zagreb: Školska knjiga.
1996b. Paradigme 20. stoljeća. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti

Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
2000. Dvadeseto stoljeće u retrovizoru. Zagreb: Školska knjiga.
2005a. The American Scream. Palyndrome Apocalypse. Portland: Ooli-

gan Press. Prevela Sibelan Forrester. Nagrada za najbolji prijevod sa
slavenskih jezika.
680

2005b. Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture.
Zagreb: Naklada Ljevak. Vjesnikova nagrada za knjigu godine.
2008. Männliche Moderne und weibliche Postmoderne: Geburt der virtu-

ellen Kultur. Preveo Ulrich Dronske. Wien: Peter Lang.
681

Izdavač
Naklada Ljevak d.o.o.
Palmotićeva 30/I, Zagreb
Likovna oprema Luka Gusić

Lektor i korektor Branko Erdeljac
Izrada kazala Astrid Pavlović
Prijelom i oblikovanje Ram
Tisak Tiskara Zrinski d.d., Čakovec
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 769621
ISBN 978-953-303-357-0
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

Dubravka Oraić Tolić Akademsko Pismo PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dubravka Oraić Tolić Akademsko Pismo PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS

Dubravka Oraić Tolić

Akademsko pismo amen amen.indd 1 5/30/11 11:58:01 AM

Dubravka Oraić Tolić

© Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2011.

Objavljivanje ovoga udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu na sjednici

Akademsko pismo amen amen.indd 2 5/30/11 11:58:02 AM

Zagreb, lipanj 2011.

Akademsko pismo amen amen.indd 3 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 5 5/30/11 11:58:02 AM

I. POVIJEST ZNANOSTI: VRLO KRATAK PREGLED

II. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO

III. STRATEGIJE I TEHNIKE AKADEMSKOGA PISMA

Akademsko pismo amen amen.indd 7 5/30/11 11:03:58 PM

poticaj za pisanje ove knjige stigao je od voditelja Poslijediplom-

Akademsko pismo amen amen.indd 9 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 10 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 11 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 12 5/30/11 11:58:02 AM

U Zagrebu 21. ožujka 2011. D. O. T.

Akademsko pismo amen amen.indd 13 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 15 5/30/11 11:58:02 AM

2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST . . . . . . . . . 27

3. KLIZNO DOBA MODERNE ZNANOSTI:

4. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI. . . . . . . . . . . . 59

Akademsko pismo amen amen.indd 17 5/30/11 11:58:02 AM

5. ZNANOST NAKON ZNANOSTI:

Akademsko pismo amen amen.indd 18 5/30/11 11:58:02 AM

U povijesti svjetskih civilizacija poznata su četiri modusa znanja i zna-

1.1. ZNANJE I ZNANOST IZVANEUROPSKIH

1.1.1. Znanje – sveta mreža

Znanje drevnih civilizacija Kine, Indije, Maja, Egipta i Babilona ukloplje-

Akademsko pismo amen amen.indd 19 5/30/11 11:58:02 AM

Historiografija znanosti iznijela je na vidjelo golemu arheologiju neza-

1.2. ANTIČKA ZNANOST

1.2.1. Kolijevka zapadne znanosti

Zapadno znanje i zapadna znanstvena kultura rođeni su u antičkoj Grč-

Akademsko pismo amen amen.indd 20 5/30/11 11:58:02 AM

1.2.2. Platonov idealizam i Aristotelov empirizam

Nastaju dva filozofska sustava koja će obilježiti zapadno mišljenje i ukup-

Akademsko pismo amen amen.indd 21 5/30/11 11:58:02 AM

1.3. ZNANOST SREDNJEGA VIJEKA

Mihail Bahtin otkrio je u srednjemu vijeku postojanje dviju kultura:

Akademsko pismo amen amen.indd 22 5/30/11 11:58:02 AM

Rasprava o univerzalijama (od lat. universalia – opći pojmovi) najvažniji

• pojmovni realizam (opći pojmovi postoje unaprijed u Božjem umu,

Rasprava se razbuktala potkraj 11. stoljeća, kada je ekstremni nomina-

Akademsko pismo amen amen.indd 23 5/30/11 11:58:02 AM

1.3.3. Srednjovjekovna škola

Glavna je institucija srednjovjekovne kulture bila crkva, u sklopu crkve

Akademsko pismo amen amen.indd 24 5/30/11 11:58:02 AM

1.3.4. Srednjovjekovna sveučilišta

Razvojem građanskoga staleža nastaju javne gradske škole koje nastavlja-

Akademsko pismo amen amen.indd 25 5/30/11 11:58:03 AM

1.3.5. Oživljavanje srednjovjekovne tradicije

Već i letimičan pogled u povijest srednjovjekovnih sveučilišta otkriva ko-

Akademsko pismo amen amen.indd 26 5/30/11 11:58:03 AM

2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST

2.1. STVARANJE MODERNE ZNANOSTI: 14. i 15. STOLJEĆE

2.1.1. Pretpostavke za nastanak novovjekovne znanosti

Novovjekovno znanje i novovjekovna znanost, začeti u srednjovjekovnoj

Akademsko pismo amen amen.indd 27 5/30/11 11:58:03 AM