UKRATKO O JEDNOM I PO SAJMU KNJIGA I NEKOLIKO SKUPLJIH

BUVLJAKA KNJIGA U JUGOSLAVIJI

Jedini sajam knjiga, par ekselans, onaj je u Beogradu. Sa svim svojim manama, koje mnogi
preuveličavaju, dok sve ono dobro izbjegavaju pomenuti – ništa u bivšoj Jugi ne može se
porediti s njim. U odnosu na beogradsku manifestaciju, Zagrebački sajam samo je pristojan.
U odnosu na srpsko, odnosno srbijansko izdavaštvo, cjelokupno izdavaštvo bivše Jugoslavije
je tek pristojno.
Srbija je – kratko i jasno – jedna čitalačka i knjižarska velesila.
Čitajući sve te depresivne, arogantne, fartaške (od engl.fart) i ine tekstove, zamlaćivanja i
patetične žrtvoslove, čovjek i zaboravi koliko tu ima posebnih stvari, vrijednih ljudi, velikih
urednika, prevodioca, kulturološkog obilja... Od sve te silne – kak se veli – kakofonije (koja
ima više veze sa kakanjem nego sa npr. glasovima u kuli Vavilonskoj, na prometnoj ulici ili
u Eliotovoj poeziji) dakle, od silne kakofonije i preseravanja, zaboravite da u 15 knjižara od
Palate Albanija do Pariske ulice (dakle, na 700-800 metara dužine), imate više knjiga nego
u pola knjižara u Jugoslaviji zajedno. I da nigdje u Jugi ni približno nema takvih knjižara.
U poređenju sa drugim republikama bivše države, po pitanju izdavaštva Srbija odskače kao
da ima trideset, a ne nešto više od sedam miliona stanovnika, te kao da je bogata zemlja, a
ne među najsiromašnijim u Evropi.

Šetajući među onim silnim štandovima, od gorde Lagune koja je objavila 351 naslov u 356
dana, preko Vulkana, Kosmosa-Nove knjige, Derete, Geopoetike, Arhipelaga, Akademske
knjige, pa do Zorana Stojanovića, SKZa, velikog Službenog glasnika, Clia, Mediteran
Publishinga, Gradca vidite sav taj predivni beskraj velikih djela iz svih oblasti za koje je
neko ugovarao prava, prevodio, lektorisao, prelamao, dizajnirao. Ali, neko u svemu tome
vidi samo Kavvobag Kavvovac Vivoviticu i vidiš teglu sa pekmezom na nekom štandu u
paviljonu 4?!
Čudesna je ta potreba za moralnim kokodakanjem.

A gdje su velikani poput Malog vrta, koji prevode i uređuju Seferisa, T.S.Eliota, Šimborsku,
veličanstvene Književne opštine Vršac, zadužbine Petru Krdua, koji je objavio mnoge
velikane i dvadesetak godina prije nego su postajali nobelovci, koji je preveo mnoge
neprevedene romane, pjesme, prepiske, Kiša, Tanesija, Kokoroa, Kulturnog centra Novog
sada, Partizanske knjige, LOMa, kad vidite štandove na odjelu za antikvarijate na kojima
ima po dvadeset hiljada knjiga – simply možete samo da se poklonite; prije svega količini
fizičke i mentalne snage koja je potrebna da se sve to upakuje, doveze, raspakuje, poslaže,
potom opet upakuje... A gdje su prevodi, prepjevi, uređivanja, dizajniranja...
Jedan neskromni kolumnista iz Sarajeva primjetio je kako ima mnogo pravoslavlja.
Pokušavam da razumijem čoveka – ima i on traume iz rata od pravoslavaca pa ga taj folklor
plaši. Kao što neke plaši zvuk ezana i džamije...
Mene ne plaši što u Sarajevu, na sajmu preprodavača knjiga, pedeset ili više posto sajma
zauzimaju štandovi sa islamskom literaturom i što Saudijska Arabija ima štand od 100 m2
a ne prodaje niti knjige niti prava za iste. Opet, taj aprilski sarajevski sajam, jedini je u Bosni
na kome makar ima ljudi, posjetilaca. A i on opet nije sajam izdavača, već sajam
preprodavača i šverca knjiga. Kritikuju ga i lokalni izdavači, koji se takođe bave švercom.
No, kao i svi, snuju sebe kao pravednike. Papir je skup, tiraži mali, skupi dizajneri, skupi
urednici.

Banjalučki nije vrijedan ni pomena. Jedna loša pijaca koja se po inerciji naziva sajmom
knjiga. Da nije bilo štanda Biblionera, ne bi imao mrvu digniteta. Jedan skupi buvljak.

Zagrebački je, pored Beogradskog sajma jedini vrijedan pomena, no, s obzirom da je
hrvatsko izdavaštvo, da ne kažemo nakladništvo u omiljenom tropskom voću, da ne kažemo
banani – tako je slabo novih prevoda. Mislim, dosta manje nego nekih ranijih godina. Na
mnogim štandovima iste se knjige-naslovi krčmê već deset godina. Čak su isto i poslagani,
kao i prošle i kao i prije pet godina.

Ali, vrhunski i vizuelno dojmljivi su štandovi Frakture, Hene, Oceanmore, Lumena,

Meandarmedie, i ne toliko vizuelno dojmljivi ali sa vrhunskom literaturom Disput, Timpress
(koji gotovo nema lošeg naslova, sem par sa početka karijere), Sandorfa, Antibarbarusa,
Ljevaka.

Što se knjižarstva tiče nikakva se paralela ne može povući između Hrvatske i Srbije.
Po pitanju antikvarijata Zagreb, Rijeka i Osijek su bogati gradovi.

Bilo kako bilo, kak reče Eko „Ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga.“