Dr.rer.nat.

Krešo Mihalinčić
Dr.sc. Iva Mrša Haber

Skripta je namijenjena studentima Fakulteta za

menadžment u turizmu i ugostiteteljstvu Opatija, za
kolegij Matematika
Fakultet za menadžment u
turizmu i ugostiteljstvu
Opatija

Primorska 42

kresom@fthm.hr

12/11/2019

0
Sadržaj
Sadržaj..................................................................................................................................................................... 1
Uvod........................................................................................................................................................................ 3
1. Diferencijalni i integralni račun ...................................................................................................................... 4
1.0. Uvod i predznanje .................................................................................................................................. 4
1.0.1. Skup realnih brojeva ........................................................................................................................ 11
1.0.2. Intervali u skupu realnih brojeva ................................................................................................. 14
1.1. Funkcije ................................................................................................................................................ 15
1.1.1. Domena, kodomena i slika funkcije ............................................................................................ 16
1.1.2. Rast i pad funkcije ....................................................................................................................... 17
1.1.3. Surjekcija, Injekcija, Bijekcija....................................................................................................... 17
1.1.4. Asimptote .................................................................................................................................... 21
1.1.5. Eksponencijalna i logaritamska funkcija ..................................................................................... 22
1.2. Derivacija ............................................................................................................................................. 23
1.2.1. Derivacija funkcije u točki ........................................................................................................... 23
1.2.2. Derivacija funkcije kao „nova“ funkcija ...................................................................................... 25
1.2.3. Pravila deriviranja ....................................................................................................................... 26
1.3. Ekstremi ............................................................................................................................................... 27
1.3.1. Primjena ekstrema u ekonomiji : Troškovi, prihodi i dobit .......................................................... 31
1.4. Neodređeni integral i troškovi ............................................................................................................. 35
1.4.1. Primitivna funkcija i neodređeni integral .................................................................................... 35
1.4.2. Marginalni i ukupni troškovi ....................................................................................................... 37
1.5. Elastičnost ............................................................................................................................................ 38
2. Financijska matematika ............................................................................................................................... 41
2.1. Jednostavni kamatni račun ........................................................................................................................ 41
2.2. Složeni kamatni račun ................................................................................................................................ 42
2.3. Konačna i sadašnja vrijednost više periodičnih iznosa ............................................................................... 44
3. Linearna algebra .......................................................................................................................................... 48
3.1. Uvođenje matrica ................................................................................................................................ 48
3.2. Osnovne operacije i pravila matrčnog računa ..................................................................................... 50
3.3. Rješavanje sustava linearnih jednadžbi pomoću matrica .................................................................... 59
3.3.1. Rješavanje sustava linearnih jednadžbi pomoću Gauss-Jordanovih metoda eliminacija ........... 59
3.3.2. Cramerov sustav ......................................................................................................................... 63
3.4. Input-output analiza ............................................................................................................................ 67
LITERATURA........................................................................................................................................................... 74

1
2
Uvod

Ova je skripta namijena sudentima koelgija Matematika na prvoj godini Fakulteta za menadžment u
turzimu i ugostiteljstvu FMTU Opatija. Iako se radi o tzv. kolegiju „Matemaika za ekonomiste“, postoji
nekoliko specifičnosti ovog kolegija na koje želimo ukazati, a kojima smo pomno prilagodili ovu skritpu.

Kolegij Matematika na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu nosi fond sati od 45+45. Autori osnovne
knjige za taj fakultet, Neralić, Šego; Matematika smatraju taj fond sati iznimno malim. Na studiju FMTU za
izvođenje ovog kolegija na raspolaganju imamo fond sati od 30+30. Učinilo nam se nužnim dodatno prilagoditi
naš kolegij i ovu skriptu toj razlici u fondu sati.

Želimo kratko navesti načela kojima smo se rukovodili da bismo postigli ravnotežu između zahtjeva za
matematičkom točnošću i praktičnim potrebama studenata FMTU.

Iz našeg iskustva pokazuje se potrebnim u početku kolegija i ove skripte osvrnuti se na predznanja iz
srednje škole. Uvođenje realnih brojeva na fakultetskom nivou ostaje zahtjevan zadatak. Pokušali smo u
osnovnom osvrtu na skupove prirodnih, cijelih i racionalnih brojeva ne činiti preveliki skok na potpunu
definiciju skupa realnih brojeva. Isticanje problema rješivosti osnovnih jednadžbi (na koje također treba
podsjetiti) unutar promatranog skupa te logčinih proširenja tih brojevnih skupova učinilo nam se prikladnim
rješenjem na ovom nivou.

Nakon uvođenja skupa realnih brojeva prirodno je nastaviti sa funkcijama realnih varijabli. Obzirom na fond
sati iskustvo je pokazalo da se ne može pokriti veće područje od funkcija jedne realne varijable.

Uveli smo pojmove rasta, pada, bijektivnosti i ekstrema brojem detaljno obrađenih primjera radije nego
strogim matematičkim definicijama. Prisjetili smo se elementarnih funkcija i primjerima prikazali njihova
osnovna svojstva. Pojam derivacije uveli smo na heurističkom nivou izbjegavajući pojmove limesa i
neprekidnosti. Posebnu pažnju posvetili smo funkcijama troškova, prihoda, dobiti te elasticiteta potražnje
obzirom na cijenu, tj. bitnim funkcijama u ekonomskoj praksi.

U drugom poglavlju, posvećenom financijskoj matematici ograničili smo se na principe dekurzivnog

(jednostavnog i složenog) kamatnog računa. Stavili smo težište na osnovne principe ukamaćivanja umjesto na
razvijanje zahtjevnog matematičko-financijskog aparata.

Matrični smo račun opisali u trećem poglavlju s težištem na rješavanju sustava linearnih jednadžbi.
Umjesto složenih formula za invertiranje matrica stavili smo naglasak na praktičnim primjenjivim metodama
Gauss-Jordana i Cramera.

Posebice smo istaknuli teoriju ekonomski važne input-output analize.

Dok smo u drugom i trećem dijelu (financijski i matrični račun) uglavnom slijedili spomenuti udžbenik
Neralić, Šego; Matematika prvi je dio (diferencijalni račun) snažno motiviran pristupom Svetozara Kurepe iz
Matematičke analize 1. Upravo taj pristup omogućio nam je uvođenje pojmova funkcije i derivacije baziranim
na primjerima polinoma, a bez stroge matematičke definicije limesa koja bi prelazila okvire ovog kolegija.

Vjerujemo da smo uvažavajući konkretne potrebe studenata na ovom fakultetu kao i namjeru za
razvijanjem kvantitativnog smisla za osnovne matematičke funkcije u praksi, postigli primjerenu ravnotežu
između matematičke teorije i praktičnih primjena u zadanam nam broju sati.

3
 1. Diferencijalni i integralni račun

1.0. Uvod i predznanje

U povom pregledu uvodimo slijedeće skupove:

Skup prirodnih brojeva (s nulom): N, N0
Skup cijelih brojeva: Z
Skup racionalnih brojeva: Q
Skup iracionalnih brojeva: 
Skup realnih brojeva: 

Skup prirodnih brojeva N i skup N0

Ljudi su se od davnina suočili s prebrojavanjem: „Koliko ima neprijatelja? Koliko je riba

ulovljeno? Koliko je ovaca u toru – koliko ih nedostaje?“ Odgovore na ta pitanja dobivali su
brojenjem. Rezultat brojenja je broj. Brojeve kojima se služimo prilikom brojenja nazivamo
prirodnim brojevima.

Skup prirodnih brojeva označavamo s N, N  1,2,3,4,5,6,7,8,9,10,11,... pri čemu točkice

označavaju da se taj niz nastavlja.

Dogovorno se prirodni broj označava s n. Pripadanje nekog prirodnog broja skupu prirodnih
brojeva označavamo s: n  N .

U skupu prirodnih brojeva definirana je računska operacija zbrajanja za koju vrijedi

zatvorenost tj. ako su pribrojnici prirodni brojevi, onda je i zbroj prirodni broj,

što možemo simbolički zapisati: a, b  N  a  b  N .

U skupu prirodnih brojeva ne postoji neutralni element za zbrajanje, tj. ne možemo naći takav
x za kojega bi slijedeća relacija bila točna:

a x  a.

Neutralni element za zbrajanje je broj 0 koji ne pripada skupu prirodnih brojeva, pa uvodimo
skup koji se sastoji od svih prirodnih brojeva i 0: N0.

N 0  0,1,2,3,4,5,6,7,....

U skupu N0 je broj 0 neutralni element za zbrajanje, tj. vrijedi a  0  a , za svaki a  N .

4
5
 Svojstva zbrajanja u skupovima N i N0

1. Komutativnost
Ako pribrojnicima zamijenimo mjesta zbroj se ne mijenja. Za svaka dva prirodna broja a, b  N
vrijedi:

ab ba.

2. Asocijativnost
Za svaka tri prirodna broja a, b, c  N vrijedi:

(a  b)  c  a  (b  c) .

Uvodimo operaciju množenja kao skraćeni zapis za uzastopno zbrajanje.

2x  x  x
3x  x  x  x

nx  x  x   x  nputa

Svojstva množenja u skupovima N i N0

Skupovi N i N0 su zatvoreni s obzirom na operaciju množenja. Tj. ako a i b pripadaju skupu N

ili N0 tada i njihov umnožak pripada skupu N ili N0 .

Simbolički to možemo zapisati: za svaki a, b  N  a  b  N .

Za a  N 0 vrijedi a  0  0 i 0  a  0 .

Neutralni element za množenje u skupovima N i N0 je broj 1.

Za a  N 0 vrijedi a 1  a i 1  a  a .

Svojstva množenja u skupovima N i N0:

1. Komutativnost
Ako faktori zamijene svoja mjesta umnožak se ne mijenja:

Za svaka dva prirodna broja a, b  N vrijedi:

6
ab  ba .

2. Asocijativnost
Umnožak triju brojeva ne ovisi o redoslijedu množenja.

Za svaka tri prirodna broja a, b, c  N vrijedi: (a  b)  c  a  (b  c) .

3. Distributivnost množenja prema zbrajanju i oduzimanju

Za svaka tri prirodna broja a, b, c  N vrijedi:

a  b  c  a  c  b  c i c  (a  b)  c  a  c  b .

Uvodimo operaciju potenciranja kao skraćeni zapis za uzastopno množenje istog broja.

x2  x  x
x3  x  x  x

x n  x  x  x    x  n _ puta

Oduzimanje prirodnih brojeva

Iako u skupu N0 ne postoji suprotan element za zbrajanje

a  (a)  (a)  a  0 ,

ipak za a, b  N 0 , b > a možemo intuitivno definirati razliku b -a.

U skupu prirodnih brojeva N0 promotrimo mogućnost rješavanja jednadžbi tipa: a  x  b .

Rješenje jednadžbe a  x  b bi bila razlika brojeva b i a tj. x  b  a .

Problem se pojavljuje kada je broj b veći od broja a. Tada je razlika b  a negativan broj koji
ne pripada skupu prirodnih brojeva.

Oduzimanje u skupu prirodnih brojeva nije komutativno, jer za svaka dva prirodna broja
a, b  N vrijedi:

a b  ba .

7
Dakle 4  2  2  4 ; k tome, oduzimanje 2  4 nije definirano u N0. ovakva nas razmatranja
motiviraju za proširenje skupa N0 odnosno uvođenje skupa cijelih brojeva Z.

Uvođenje skupa cijelih brojeva: Z

Za a < b definiramo razliku a  b razliku kao broj c  (b  a) . Ovako definiran broj c
nazivamo negativnim i nanosimo ga na brojevni pravac suprotno broju b-a tj. lijevo s obzirom
na ishodište 0.

U skupu cijelih brojeva možemo odrediti rješenje jednadžbi tipa: a  x  b u obliku x  b  a

za a, b  Z .

Cijeli brojevi su elementi skupa brojeva Z  ...,3,2,2,1,0,1,2,3,... koji sadrži prirodne

brojeve, nulu i negativne cijele brojeve.

Skup prirodnih brojeva je podskup skupa cijelih brojeva.

Svojstva zbrajanja cijelih brojeva

1. Zatvorenost skupa obzirom na zbrajanje

Zbroj svaka dva cijela broja a, b  Z je cijeli broj.

a, b  Z  a  b  Z

2. Komutativnost
Za svaka dva cijela broja a, b  Z vrijedi:

ab ba.

3. Asocijativnost
Za svaka tri cijela broja a, b, c  Z vrijedi: (a  b)  c  a  (b  c) .

4. Neutralan element za množenje

Broj 1 je neutralan element za množenje.

8
 Za a  Z vrijedi a 1  a i 1  a  a .

Sljedeća svojstva su karakteristična za skup Z, nenaslijeđena iz skupa N:

5. Neutralnost 0 za zbrajanje
0a  a0  a

6. Postojanje suprotnog elementa za zbrajanje

a  (a)  (a)  a  0

Svojstva množenja cijelih brojeva

1. Umnožak bilo koja dva cijela broja je cijeli broj

2. Komutativnost
3. Asocijativnost
4. Distributivnost množenja prema zbrajanju

Promotrimo jednadžbu oblika ax  b , za a, b  Z i a  0 , a x je nepoznat broj. Jednadžba će

imati rješenje u skupu cijelih brojeva Z u slučajevima kada je njeno rješenje cijeli broj, za npr.
6x  12 iz čega slijedi da je x  2 .

Problem se pojavljuje kada imamo jednadžbu tipa: 6 x  7 ili neku sličnu za koju rješenje nije
u skupu cijelih brojeva Z.

Uvođenje skupa racionalnih brojeva: Q

Jednadžba oblika ax  b , za a, b  Q i a  0 ,

b
ima rješenje u skupu racionalnih brojeva Q oblika: x  , uz uvjet a  0 .
a

Skup racionalnih brojeva Q je skup svih brojeva Q  m / n : m, n  Z , n  0.

Za svako a  0 i a  Q jednadžba ax  1 ima jedinstveno rješenje 1 / a u skupu racionalnih

brojeva.

1 / a je recipročan broj broja a i označava se sa a 1 .

9
Skup Q nasljeđuje svojstva za zbrajanje i množenje, ali pored njih ima nenasljeđena svojstva:

1. Postojanje recipročnog broja

Za svaki a  Q /0  postoji jedinstven broj a 1 takav da je:
a  a 1  a 1  a  1

2. Skup Q je “gust”.
Za bilo koja dva racionalna broja a, b  Q takva da je ab postoji racionalan broj c  Q koji je
aritmetička sredina brojeva a i b, tj. c  (a  b) / 2 za koje važi da je acb .

Uočimo da ovaj proces možemo nastaviti unedogled, npr. za ovako definirani c.

Racionalni brojevi se mogu prikazati kao decimalni brojevi sa konačnim brojem decimala
3
(npr.  0.75 ) ili kao decimalni brojevi kod kojih se ponavlja jedna decimala (npr.
4
1 2 15
 0.3333,  0.666... ) ili grupa decimala (npr.  2.142857142857 ).
3 3 7

Promotrimo jednadžbu oblika x2  a , a  Q . Ukoliko postoji takav broj b  Q da vrijedi

a  b  b  b2 tada je b korijen iz a što pišemo: b  a .

x a
Jednadžba ima dva rješenja: .
x1  a , x 2   a

Međutim ukoliko se takav broj b  Q ne može pronaći u skupu racionalnih brojeva, onda
jednadžba x2  a nema rješenja u skupu racionalnih brojeva.

Zbog postojanja brojeva koje ne možemo prikazati u obliku racionalnih brojeva, tj. kao
razlomak dvaju cijelih brojeva (gdje je nazivnik različit od 0) uvodimo skup iracionalnih bojeva
 . Primjećujemo da bez obzira na „gustoću“ skupa Q postoje „praznine“. Npr. jednadžba
x2  2 nema rješenja u skupu racionalnih brojeva. Lako se pokaže da 2 nije racionalan broj.

Uvođenje skupa iracionalnih brojeva 

10
Iracionalni brojevi se prikazuju u obliku beskonačnog neperiodičnog decimalnog zapisa, npr.
(3.98335623176…).

Primjeri iracionalnih brojeva:

13  3.6055127...

e  2.71828...

log 4  0.60205991...

  3.14159...

Skup  iracionalnih brojeva nije proširenje skupa racionalnih brojeva Q već skup disjunktan s
Q (dakle, ova dva skupa nemaju zajedničkih elemenata)

Vrijedi: N  Z  Q ; međutim Q nije sadržan u  .

1.0.1. Skup realnih brojeva

Uvođenje skupa realnih brojeva 

Skup realnih brojeva sadrži racionalne i iracionalne brojeve.

  Q   . Vrijedi: N  Z  Q  R .

Potpuno uređeno polje realnih brojeva (,,, ) čini skup realnih brojeva u kojem su
definirane binarne operacije zbrajanja i oduzimanja i binarna relacija manje ili jednako.

Vidjeli smo da iako je skup Q gust još uvijek postoje brojevi poput 2 koji leže između
racionalnih brojeva ali nisu racionalni. Za razliku od Q skup  nema takvih praznina pa kažemo
da je  kontinuiran skup.

Prije detaljnog opisa skupa  kao uređenog polja uvedimo još i pojam apsolutne vrijednosti
 x , x  0

realnog broja. Za x   x  0, x  0 .
 x, x  0


11
Svojstva polja realnih brojeva 

1. Zatvorenost skupa obzirom na zbrajanje i množenje

Za svaka dva realna broja, a, b   vrijedi:

a  b  i a  b 

odnosno skup  je zatvoren s obzirom na operacije zbrajanja i množenja.

2. Asocijativnost zbrajanja i množenja

Za sve a, b, c   vrijedi (a  b)  c  a  (b  c) .

Za sve a, b, c   vrijedi (a  b)  c  a  (b  c)

Umnožak triju brojeva ne ovisi o redoslijedu množenja.

3. Komutativnost zbrajanja i množenja

Za sve a, b, c   vrijedi a  b  b  a .

Zamijenimo li mjesta pribrojnicima zbroj se ne mijenja.

Za sve a, b, c   vrijedi a  b  b  a .

4. Distributivnost množenja prema zbrajanju i oduzimanju

Za sve a, b, c   vrijedi a  b  c  a  c  b  c i c  (a  b)  c  a  c  b .

5. Neutralan element za zbrajanje

U skupu  broj 0 je neutralni element za zbrajanje, tj. vrijedi a  0  a i 0  a  a , za svaki
a .

12
6. Neutralan element za množenje
Za svaki a   broj 1 je neutralni element za množenje tj. vrijedi a 1  a i 1  a  a , za svaki
a .

7. Postojanje suprotnog broja za zbrajanje

Za svaki a   postoji takav da vrijedi:  a   a  (a)  (a)  a  0 .

8. Postojanje inverznog broja

Za svaki a   \ 0 postoji jedinstveni broj a 1 takav da vrijedi:

a  a 1  a 1  a  1

9. Refleksivnost relacije 
Za svaki a   vrijedi: a  a .

10. Antisimetričnost relacije 

Za a, b   vrijedi: ako je a  b i b  a tada je a  b .

11. Tranzitivnost relacije 

Za a, b   vrijedi: ako je a  b i b  c onda je a  c .

12. Suglasnost relacije  prema zbrajanju

Za svaki c   i a  b slijedi a  c  b  c

13. Suglasnost relacije  prema množenju

Za a, b   vrijedi: ako je 0  a i 0  b tada je 0  ab .

14. Zakon usporedivosti

Za a, b   vrijedi: ili je a  b ili je b  a .

15.

13
Jednadžbe 2. stupnja na R

Opći oblik jednadžbe 2. stupnja jest ax2  bx  c  0 gdje je x nepoznanica a poznati brojevi a,
b, c realni koeficijenti. Rješavanje je jednostavno kad su b ili c jednaki nuli, no nije ga teško
izvesti ni za opći slučaj kad su svi koeficijenti različiti od nule. Jednadžba 2. stupnja ima 2
rješenja, ne uvijek realna. U ovom tečaju ograničavamo se na probleme s realnim rješenjima,
dakle tražimo 2 (možda identična) rješenja ili „korijena“ kvadratnih jednadžbi.
(i) Ako je samo vodeći koeficijent (onaj uz najvišu potenciju od x) 𝑎 ≠ 0 imamo trivijalan
slučaj ax2  0 te dva identična rješenja x1 =0, x2 =0.
(ii) Jednadžba oblika ax2  bx  0 , tzv. nepotpuna kvadratna jednadžba (𝑐 = 0, 𝑎, 𝑏 ≠ 0)
se rješava izlučivanjem x što daje x(ax  b)  0 iz čega slijede dva rješenja:
b
x1  0, x2   .
a
(iii) Rješenja jednadžbe oblika ax2  bx  c  0 gdje su svi koeficijenti različiti od 0 (tzv.
potpuna kvadratna jednadžba) tražimo iz izraza:
 b  b 2  4ac
x1, 2  .
2a
U slučaju da je b2  4ac  0 jednadžba nema rješenja u skupu realnih brojeva.
Primijetimo i to da za b2  4ac  0 imamo dva identična rješenja. Zbog svoje
odlučujuće uloge za rješivost kvadratne jednadžbe, izraz b2  4ac  D nazivamo
diskriminantom.

1.0.2. Intervali u skupu realnih brojeva

Važni podskupovi skupa  su intervali. Neka su a, b   i neka vrijedi a  b .

Otvoreni interval a, b je skup a, b  x a  x  b, x   pri čemu su a i b krajnje (granične)

točke tog intervala. Te točke ne pripadaju otvorenom intervalu.

Zatvoreni interval ili segment a, b je skup a, b  x a  x  b, x   pri čemu a i b krajnje
(granične) točke tog intervala pripadaju zatvorenom intervalu.

Neprazan podskup S skupa  je omeđen odozgo ili ograničen odozgo, ako postoji
barem jedan realan broj M majoranta, gornja ograda ili gornja međa, za koji vrijedi
x  M , x  S .

14
Najmanja majoranta skupa S zove se supremum skupa S.

Neprazan podskup S skupa  je omeđen odozdo ili ograničen odozdo, ako postoji
barem jedan realan broj m minoranta, donja ograda ili donja međa, za koji vrijedi
x  m, x  S .

Najveća minoranta skupa S zove se infimum skupa S.

Neprazan podskup S skupa  je omeđen ako je omeđen odozgo i odozdo. U protivnom

kažemo da je S neomeđen. Za skup realnih brojeva koristi se oznaka    , , a za
neomeđene skupove koji su prošireni intervali koriste se oznake:

 , b  x x  , x  b,
 , b  x x  , x  b,
a,  x x  , x  a,
a,    x x  R, x  a.
1.0.Zadaci

1. Odredite infimum i supremum te minimum i maksimum (ako postoje; n označava

proizvoljan prirodan broj a točkice produžavanje niza po pravilu naznačenom u navedenim
početnim elementima skupa) skupova A  1,2,4,...,2n,..., B   1,2,3,...,n,... ,
C   1,2,3,...,49.

2. Kao u prethodnom zadataku, odredite međe (ako postoje) za skupove

A   ,2 , B= 2, 3 . 

1.1. Funkcije

Pojam funkcije

Do sada smo promatrali jednadžbe poput ax  b  0 , tražili smo takav broj x (ili više njih) koji
zadovoljavaju jednadžbu. Međutim zamislimo da se x kreće skupom realnih brojeva od
 , pri čemu svakom x-u pridružujemo jedinstven broj ax  b . U dosadašnjem

15
školovanju nazivali smo pridruživanje x  ax  b preslikavanjem ili funkcijom sa skupa  u
skup  i nazivali graf takve funkcije pravcem.

U ovom odjeljku ćemo dati definiciju funkcije, a u slijedećem se podsjetiti nekih funkcija koje
smo susreli u srednjoj školi te uvesti neke nove koje će se pokazati relevantnima u ekonomskoj
praksi.

1.1.1. Domena, kodomena i slika funkcije

Definicija 1.1.

Neka su A i B dva skupa, i f pravilo kojim je svakom elementu x  A jednoznačno pridružen

element y  B . Tada za skup uređenih parova  x, y  x  A, y  f ( x)  B (1.1.)

kažemo da je funkcija (preslikavanje) iz skupa A u skup B. Oznakom y  f (x) označavamo

jednoznačno pridruživanje elementa y  B elementu x  A i kažemo da je y vrijednost
funkcije f u točki x, odnosno slika od x.

Skup A je područje definicije ili domena funkcije f, kojeg označavamo sa D f , a skup B područje
vrijednosti ili kodomena funkcije f. Za funkcije definirane na skupu realnih brojeva domena A
u pravilu predstavlja neki inerval (ili skup intervala) u R. Najveći podskup od R na kojem
možemo definirati danu funkciju f naizvamo prirodnom domenom te funkcije.

Za skup f  A   f ( x) x  A  B (1.2.)

kažemo da je slika funkcije f i taj skup označavamo s Im f .

Graf funkcije f je skup točaka (x,y) ravnine 2 za koje vrijedi y  f (x) . Formalnije, to je skup
G ( f )  ( x, y )  2 x  D f , y  f ( x) . (1.3.)

Primjer 1.1.

Funkciju oblika f ( x)  c, x   nazivamo konstantom. Vrijednost funkcije je ista za sve

vrijednosti varijable. Ako varijabla x predstavlja vrijeme (u fizici obično označeno s t radije nego
s x) a f(x) prijeđeni put, tada zaključujemo da nema kretanja, odnosno brzina kretanja je 0.

16
 Slika 1. Graf funkcije f ( x)  c, c  6

1.1. Zadaci

Odredi prirodnu domenu i kodomenu sljedećih funkcija:

f ( x)  4 x 4  x 2  15x ,

f ( x)  5 x 3  9 ,

x2  x  6
f ( x)  ,
x 1

x2  4
f ( x)  .
x2

1.1.2. Rast i pad funkcije

Definicija 1.2. Rast i pad funkcije

Neka je f : a, b   realna funkcija jedne realne varijable. Kažemo da je funkcija f rastuća
na intervalu a, b ako x1 , x2  a, b, x1  x2  f x1   f x2  .

Neka je f : a, b   realna funkcija jedne realne varijable. Kažemo da je funkcija f padajuća
na intervalu a, b ako x1 , x2  a, b, x1  x2  f x1   f x2  .

1.1.3. Surjekcija, Injekcija, Bijekcija

17
Primjer surjekcije

Promotrimo funkciju oblika f : 1,2,3,4  5,6,7 za koju vrijedi

f (1)  5, f (2)  6, f (3)  7, f (4)  7 . Je li funkcija surjekcija?

Rješenje

Surjekcija je funkcija kod koje za svaki y  B postoji x  A za koji vrijedi f ( x)  x , tj. slika
domene A je cijela kodomena B. Ova funkcija je surjekcija jer svaki element kodomene, skupa
5,6,7, postoji element domene, skupa 1,2,3,4, koji se u njega preslikava.
Primjer injekcije

Promotrimo funkciju oblika f : 1,2,4  5,6,7 za koju vrijedi f (1)  5, f (2)  6, f (4)  7 . Je
li funkcija injekcija?

Rješenje

Funkcija je injekcija ako preslikava različite elemente domene u različite elemente iz

kodomene, tj. za x1  x2  f x1   f x2  , što zadana funkcija zadovoljava jer se različiti x-evi
preslikaju u različite f(x)-e.

Primjer 1.2.

Funkciju oblika f ( x)  x, x   nazivamo identiteta na  jer ona ne mijenja vrijednost od x,

tj. preslikava svaki broj u sebe samog.

Svaku realnu funkciju promatrat ćemo u ovisnosti o promjeni ove funkcije x na intervalu
 , ili na nekom intervalu.

Primijetimo da vrijedi x1  x2  f ( x1 )  f x2  , tj. ako x raste raste i pripadni f(x). Kažemo da
funkcija raste i poprima sve vrijednosti na intervalu  , .

18
 Slika 2. Graf funkcije f ( x)  x

Primjer bijekcije

Je li identiteta f : A  A bijekcija?

Rješenje

Funkcija je bijekcija ako je surjekcija i injekcija.

Identiteta je surjekcija jer je slika domene A, kodomena A, a i injekcija je jer različite x-eve
preslikava u različite f(x)-e, dakle identiteta je bijekcija.

19
Primjer 1.3.

Funkciju oblika f ( x)  ax  b, x   zovemo linearna funkcija. Brzinu promjene funkcije

f x2   f x1 
između dviju točaka 𝑥1 , 𝑥2 mjerimo izrazom . Za linearnu funkciju vrijedi (u bilo
x2  x1
koje dvije točke 𝑥1 , 𝑥2 )

f x2   f x1  ax2  b  ax1  b ax2  x1 

  a
x2  x1 x2  x1 x2  x1

pa a interpretiramo kao brzinu promjene funkcije f u ovisnosti o promjeni varijable x.

Prisjetimo se da je graf linearne funkcije pravac i da se a u tom kontekstu naziva koeficijentom
proporcionalnosti između veličina x i y=f(x).

Znamo da koeficijent proporcionalnosti a između x i f(x) predstavlja tangens kuta što ga pravac
f ( x)  ax  b zatvara s apscisnom osi. Što je koeficijent veći f(x) raste (pada) brže. Shvatimo li
f(x) kao put prijeđen u vremenu x, a predstavlja konstantnu brzinu gibanja.

Slika 3. Graf funkcije f ( x)  x  2

Primjer 1.4.

f ( x)  x 2 , x   je kvadratna funkcija čiji je graf parabola.

20
 Slika 4. Graf funkcije f ( x)  x 2

Praktični problemi opisani kvadratnom funkcijom čiji je graf parabola česti su u ekonomiji.
Promatrat ćemo troškove koji rastu s kvadratom proizvodnje. Jednoliko ubrzano gibanje kojeg
smo upoznali u srednjoj školi opisano je kvadratnom funkcijom. Opći oblik ove funkcije već
smo susreli u ovom tečaju kad smo postavljali pitanje rješivosti kvadratne jednadžbe. Ovdje
promatramo preslikavanje

𝑥 → 𝑃2 (𝑥) = 𝑎𝑥2 + 𝑏𝑥 + 𝑐 .

Veliko P umjesto uobičajenog f označava da se radi o posebnoj funkciji, naime polinomu 2.

stupnja. Taj je stupanj reflektiran u indeksu 2 uz P. Za polinom n-tog stupnja pišemo

𝑃𝑛 (𝑥) = 𝑎𝑛 𝑥𝑛 + 𝑎𝑛−1 𝑥𝑛−1 … + 𝑎2 𝑥2 + 𝑎1 𝑥 + 𝑎0 , 𝑎𝑛 ≠ 0 .

Posljednji uvjet označava da je vodeći koeficijent – onaj uz najvišu potenciju od x - različit od

nule, dakle, radi se o polinomu n-tog stupnja. Koeficijenti 𝑎𝑖 , 𝑖 = 1, … , 𝑛 su realni brojevi.

Ako za neki 𝑥 ∈ 𝑅 𝑣𝑟𝑖𝑗𝑒𝑑𝑖 𝑃𝑛 (𝑥) = 0 kažemo da je takav x nultočka polinoma ili da x poništava
polinom. Dosad smo tražili nultočke polinoma 2. stupnja. Za bilo koju funkciju f reći ćemo da
ima nultočku u x ako je f(x)=0.

1.1.4. Asimptote

Primjer 1.5.

1
Za funkciju oblika f ( x) postavlja se pitanje prirodne domene, dakle najvećeg skupa na
x
kojem je možemo definirati.

21
 1
Slika 5. Graf funkcije f ( x)  ,x  0
x

Na slici vidimo da se porastom x-a graf približava x-osi tj. (nuli).

1
Intuitivno, za „veliki“ broj M, f ( M ) 
je malen broj, tj. što je M veći to je f(M) manji.
M
1
Međutim funkcija ne poprima vrijednost nula, tj.  0, x   . Kažemo da je os x
x
horizontalna asimptota funkcije. Dakle, 0 Im f ili Im f   ,0  0,   \ 0 .

1
Slično za „male“ brojeve m (posebice manje od 1) f (m)  je velik broj, tim veći što je m
m
manji. Skup Im f nije omeđen oko nule; kažemo također da f neograničeno raste kako se x
približava nuli. Ordinatna os je vertikalna asimptota ove funkcije.

Ova je funkcija najjednostavniji slučaj racionalnih funkcija. Racionalne funkcije su funkcije

oblika

𝑎𝑛 𝑥𝑛 + 𝑎𝑛−1 𝑥𝑛−1 … + 𝑎2 𝑥2 + 𝑎1 𝑥 + 𝑎0
𝑅(𝑥) = .
𝑏𝑚 𝑥𝑚 + 𝑏𝑚−1 𝑥𝑚−1 … + 𝑏2 𝑥2 + 𝑏1 𝑥 + 𝑏1

Radi se dakle o dijeljenju dvaju polinoma. Primijetimo da je funkcija definirana svugdje osim u
nultočkama nazivnika.

1.1.5. Eksponencijalna i logaritamska funkcija

Eksponencijalna i logaritamska funkcija nalaze brojne primjene u brojnim područjima znanosti,

pa tako i u ekonomiji i financijskoj matematici.

Eksponencijalna funkcija je oblika f ( x)  a x , a  , a  0 , pri čemu se a zove baza funkcije, a

x eksponent funkcije f. U ovom tečaju promatrat ćemo samo jednu bazu, tj. broj e, tzv. bazu
prirodnog logaritma.

22
Funkcija oblika f ( x)  e x poprima samo pozitivne vrijednosti i strogo raste na intervalu
 , .

Vrijedi: e a  eb  e a b , e a   e ab za a, b   .
b

Logaritam A broja N za bazu a, oznaka A  log a N je onaj eksponent A s kojim treba

potencirati bazu a da se dobije N, dakle log a N  A  a A  N .

U ovom kolegiju ograničiti ćemo se na logaritam po bazi e , tzv. prirodni logaritam, s oznakom
f ( x)  log e x  ln x .

Zbog stroge pozitivnosti funkcije f ( x)  e x , ln x je definiran samo za pozitivne brojeve i

preslikava interval 0, na interval  , .

Vrijedi:

ln 1  0, e0  1
ln(a  b)  ln a  ln b, a, b  0
a .
ln  ln a  ln b
b
ln a n  n ln a, n  N , a  0

Primjer 1.6.

Grafove funkcija f ( x)  e x i f ( x)  ln x pogledajmo na slici 6.

Slika 6. Graf funkcija f ( x)  e x (gornja krivulja), f ( x)  ln x (doljnja krivulja)

1.2. Derivacija

1.2.1. Derivacija funkcije u točki

23
U primjeru 1.2., u dijelu 1.1.3. promatrali smo linearnu funkciju f ( x)  ax  b i pripadni
kvocijent diferencija

𝑓(𝑥2 )−𝑓(𝑥1 )
=𝑎 (1.4.)
𝑥2 −𝑥1

Ustanovili smo da taj kvocijent mjeri „brzinu promjene“ funkcije f u odnosu na nezavisnu
varijablu (točnije funkciju x  x ). Taj je kvocijent konstantan i odgovara koeficijentu
proporcionalnosti a, odnosno tangensu kuta što ga pravac zatvara s osi x.

Jednoliko gibanje pri kojem f opisuje put prijeđen u vremenu x opisano je tim pravcem,
a konstanta brzina kretanja je taj konstantni omjer zvan kvocijent diferencija. No, već pri
jednoliko ubrzanom gibanju brzina nije konstantna nego se mijenja s vremenom a put raste s
kvadratom vremena.

Već smo upoznali kompliciranije funkcije od kvadratne, npr. polinome n-tog reda.
Pitanje koje se postavlja jest: Kako odrediti – ili uopće definirati – brzinu promjene takvih
funkcija u danoj točki x0 ? Najprirodniji odgovor je aproksimirati, uz razumne uvjete, onime što
je poznato i intuitivno. U ovom slučaju, to znači aproksimirati pomoću linearne funkcije gdje
je definicija brzine jasna i pripadna funkcija jednostavna (pravac)Ideja je promatrati funkciju
na „vrlo malom“ intervalu oko x0 i pisati x  x0 . Isključit ćemo točku x0 iz razmatranja i, unutar
ovog kolegija, ograničiti se na neke poznate i važne funkcije. Zamislit ćemo – bez inzistiranja
na matematičkoj točnosti – da razlika x-x0 postaje proizvoljno mala tj. da se „x (proizvoljno)
približava x0“.

Kažemo da „x teži k x0“, pišemo x  x0 i pitamo se da li kvocijent diferencija

𝑓(𝑥)−𝑓(𝑥0 )
(1.5.)
𝑥−𝑥0

također teži nekoj određenoj vrijednosti, nekom realnom broju. Taj ćemo broj označiti sa f'(x0).
Shvatit ćemo ga kao nagib tangente na graf funkcije u točki x0, a tangentu aproksimacijom
brzine prirasta funkcije u intervalu x  x0 koja istodobno definira brzinu promjene
promatrane funkcije.

Na osnovi tako stečene intuicije prihvatit ćemo rezultate stroge analize relevantne za naše
potrebe bez korištenja zahtjevnijih matematičkih izraza.

U primjeru 1.1., dijelu 1.1.1. Za 𝑓(𝑥) = 𝑐 kvocijent diferencija je 0 za svaki x  x0 i x  x0 :

24
𝑓(𝑥)−𝑓(𝑥0 ) 𝑐−𝑐
= 𝑥−𝑥 = 0 (1.6.)
𝑥−𝑥0 0

Zaključujemo da je 𝑓 ′ (𝑥0 ) = 0, ∀𝑥0 ≠ 𝑥 . Zaista, konstanta se ne mijenja s promjenom

varijable. Automobil koji stoji na mjestu dok vrijeme prolazi kreće se brzinom nula.

U primjeru 1.2., u dijelu 1.1.3. smo pokazali da je za opći pravac f ( x)  ax  b kvocijent

diferencija jednak a, dakle 𝑓 ′ (𝑥0 ) = 𝑎 za svaki x0   .

Posebice, za slobodnu varijablu 𝑓(𝑥) = 𝑥 vrijedi 𝑓 ′ (𝑥0 ) = 1 za svaki x0   .

𝑓(𝑥)−𝑓(𝑥0 ) 𝑥 2 −𝑥02
U primjeru 1.3., u dijelu 1.1.3. u dijelu za f ( x)  x 2 imamo = =
𝑥−𝑥0 𝑥− 𝑥0
(𝑥− 𝑥0 )(𝑥+ 𝑥0 )
= 𝑥 + 𝑥0 za x  x0
𝑥− 𝑥0

Za x  x0 taj je izraz približno jednak 2x0 pa zaključujemo 𝑓 ′ (𝑥0 ) = 2𝑥0 za svaki x0 iz  .

Promotrimo li gornje primjere primjećujemo kako derivacija „snižava potenciju slobodne

varijable za 1“. U primjeru 1.3, originalna potencija 2 je „sišla pred x“ i „snizila se za jedan“.
Može se pokazati da općenito vrijedi

𝑓(𝑥) = 𝑥 𝑛 → 𝑓′(𝑥0 ) = 𝑛𝑥0𝑛 , ∀𝑥0 ɛ 𝑅. (1.7.)

Može se pokazati da ova relacija vrijedi za svaku potenciju. Posebice, vrijedi važna relacija za
kvadratni korijen:

2
1 1 −1 1
𝑓(𝑥) = √𝑥 = 𝑥 2 → 𝑓 ′ (𝑥0 ) = 𝑥02 = , ∀ 𝑥0 ɛ 𝑅
2 2√𝑥0

1.2.2. Derivacija funkcije kao „nova“ funkcija

Do sad smo promatrali derivaciju funkcije u jednoj čvrstoj točki x0. No, u svim gornjim
primjerima, broj f'(x0) mogli smo izraziti općim izrazom koji vrijedi za svaki x0   , neovisno
o konkretnom izboru točke x0. Drugim riječima, definirali smo novu funkciju f ':    tako u
primjeru 1.3. dobivamo funkciju 𝑓 ′ (𝑥) = 2𝑥 za svaki x   .

25
Podsjetimo se da „derivirati“ znači „izvesti“ – možemo reći da smo izveli novu funkciju iz
originalne funkcije f 1.

Unutar ovog tečaja identificirati ćemo pojmove derivacije i diferenciranja, dakle diferencirati
funkciju f u svakoj točki zadanog intervala značit će isto što i derivirati funkciju na zadanom
intervalu.

Važno je razlikovati značenje sljedećih pojmova:

Derivirati funkciju Izvesti novu funkciju f ' iz originalne funkcije f

Derivacija funkcije f Funkcija f ' izvedena iz originalne funkcije f
Derivacija funkcije f u točki x0 Realan broj, vrijednost funkcije f ' u točki x0 dakle f'(x0)

1.2.3. Pravila deriviranja

Do sada smo promatrali samo potencije realne varijable. Sljedeća pravila vrijede za sve
diferencijabilne funkcije.

DERIVACIJE
Pravila Elementarne funkcije
Funkcija Derivacija Funkcija Derivacija
f ( x)  u ( x)  v( x) f `( x)  u`( x)  v`( x) C  konst. C` 0
f ( x)  u ( x)  v ( x) f `( x)  u`( x)  v`( x) x x` 1
f ( x)  Cu( x) , f `( x)  Cu`( x) xn ( x n )` nx n 1
C  konst.
f ( x)  au( x)  bv( x) , f `( x)  au`( x)  bv`( x) 1 1 1
a, b  const. x    2
 x x
f ( x)  u( x)  v( x) f `( x)  u`( x)v( x)  u( x)v`( x) 1  1  n
`

xn  n   n 1
x  x
u ( x) u ' ( x )v ( x )  u ( x )v ' ( x ) x 1
f ( x)  f ' ( x)  2
x
v( x) (v( x)) 2 x

f ( x)  uvx  f `( x)  u`vx  v`( x) n

x 1
n
x
n n x n 1
ex (e x )'  e x
ln x 1
ln x 
x

1 Uskoro ćemo tu „originalnu“ funkciju nazvati „primitivna“ funkcija

26
1.3.Zadaci

Derivirajte funkcije:

2
1. f ( x)  3 , f ( x)  15000 , f ( x)  , f ( x)  127
17
2
2. f ( x)  12x , f ( x)  1456x , f ( x)  x , f ( x)  17 x
17
4
3. f ( x)  12 x 3 , f ( x)  2 x7 , f ( x)  x11 , f ( x)  17 x 17
11
2
4. f ( x)  3x 4  4 x3 , f ( x)  7 x 2  4 x3 , f ( x)  x  x 2 , f ( x)  17 x 2  3 x 3
17
1
5. f ( x)  3x5  4 x3  3x  1 , f ( x)  2 x 4  3x3  12x  8 , f ( x)  15 x 4  x 2  3x  61
2
2x2  3 6x  7 12 x 2  2
6. f ( x)  , f ( x)  3 , f ( x) 
3x  4 8x  2 7 x 1
7. f ( x)  x 2  3 , f ( x)  5 x 4  6 , f ( x)  4 x 5  33
5
f ( x)  e3 x , f ( x)  3e 3 x , f ( x)  x 2e2 x1
2
8.
9. f ( x)  ln 3x , f ( x)  3 ln(3x 2  5) , f ( x)  x 2 ln(2 x 1)

1.3. Ekstremi

Ekstremne vrijednosti realnih funkcija jedne realne varijable

Traženje ekstremnih vrijednosti (maksimuma i minimuma) funkcija jedan je od najvažnijih

problema primijenjene matematike i ekonomije. Pri kojoj se količini proizvodnje, ili pruženih
usluga minimaliziraju troškovi i maksimizira dobit? Ovo središnje pitanje mikroekonomije
razmatrat ćemo čim izložimo potrebnu teoriju u ovom poglavlju.

Teorem 1.1.

Ispitvanje rasta i pada funkcije pomoću prve derivacije funkcije

Neka je funkcija f : a, b  R diferencijabilna na a, b .

Ako je f ' ( x)  0, x  a, b tada je f strogo rastuća na a, b .

Ako je f ' ( x)  0, x  a, b tada je f strogo padajuća na a, b .

27
Definicija 1.3.

Ako za točku x0  a, b  iz intervala a, b koji je domena funkcije f vrijedi f ' ( x0 )  0 , ili ako
funkcija f nema derivaciju u toj točki, kažemo da je x0 stacionarna (kritična) točka te funkcije.

Neka je f : a, b  R realna funkcija jedne realne varijable, definirana na otvorenom

intervalu a, b  R .

Ako postoji interval (c, d )  a, b , takav da je x0  c, d  i vrijedi f ( x0 )  f x  za svaki

x  c, d  broj f  x 0  nazivamo lokalnim maksimumom funkcije f .

Ako pak postoji interval (c, d )  a, b , takav da je x0  c, d  i vrijedi f ( x0 )  f x  za svaki
x  c, d  broj f  x 0  nazivamo lokalnim minimumom funkcije f .

Teorem 1.2.

Potreban uvjet lokalnog ekstrema

Ako funkcija f ima lokalni ekstrem u točki x0 , tada je x0 stacionarna točka funkcije f.

Teorem 1.3.

Ispitivanje ekstrema pomoću prve derivacije

Neka je funkcija f : a, b  R diferencijabilna na otvorenom intervalu a, b osim možda u

točki x0  a, b  . Neka je x0 stacionarna točka funkcije f u a, b . Tada vrijedi:

i) Ako je f ' ( x)  0, x  a, x0  i f ' ( x)  0, x  x0 , b tada je x0 točka lokalnog

minimuma funkcije f.
ii) Ako je f ' ( x)  0, x  a, x0  i f ' ( x)  0, x  x0 , b tada je x0 točka lokalnog
maksimuma funkcije f.

Primjer 1.7.

Nađimo ekstrem funkcije f ( x)  2 x3  3x 2  12x  8, x   3,3 .

Rješenje

28
Prva derivacija te funkcije je f ' ( x)  6 x 2  6 x  12 . Izjednačavanjem prve derivacije s nulom
dobivamo kvadratnu jednadžbu x 2  6 x  2  0 iz koje odredimo dvije stacionarne točke:
x1  2, x2  1 koje dijele domenu funkcije na intervale  3,2,  2,1i1,3 . Biramo točke iz
tih intervala i promatramo predznak prve derivacije funkcije u tim točkama.

Npr. x  2.5   3,2, f ' (2.5)  10.5  0

x  1  2,1, f ' (1)  12  0

x  2  1,3, f ' (2)  24  0 .

Prikažimo u tablici promjene predznaka prve derivacije funkcije u tim točkama:

Interval  3,2  2,1 1,3

Predznak derivacije + - +

Derivacija kroz točku x  2 mijenja predznak iz pozitivnog u negativni, znači u toj točki je
lokalni maksimum funkcije s vrijednosti f max  f (2)  12 . Derivacija kroz točku x  1 mijenja
predznak iz negativnog u pozitivni, znači u toj točki je lokalni minimum funkcije s vrijednosti
f min  f (1)  15 .

Derivacija funkcije f ' je funkcija. Ako tu funkciju možemo derivirati zapisujemo ( f ' )'  f ' ' .

Za funkciju koja u okolini neke točke x0 iz domene funkcije ima derivacije višeg reda, moguće
je pomoću njih ispitati je li x0 točka ekstrema promatrane funkcije.

Teorem 1.4.

Ispitivanje ekstrema pomoću druge derivacije

Neka je f : a, b  R diferencijabilna funkcija i neka je x0  a, b  točka u kojoj je derivacija

jednaka nuli, tj. f ' ( x0 )  0 . Neka postoji i druga derivacija u toj točki, tj. postoji f ' ' ( x0 ) . Tada
vrijedi:

i) Ako je f ' ' ( x0 )  0 tada je x0 točka lokalnog minimuma funkcije f.

ii) Ako je f ' ' ( x0 )  0 tada je x0 točka lokalnog maksimuma funkcije f.
iii) Ako je f ' ' ( x0 )  0 tada je za zaključiti je li x0 točka lokalnog minimuma funkcije f
potrebno provesti dodatna istraživanja.

29
Unutar našeg kolegija nećemo ispitivati slučajeve u kojima se do odluke o postojanju lokalnog
ekstrema dolazi nakon derivacije reda većeg od drugog.

Riješimo primjer 1.7. traženjem ekstrema pomoću druge derivacije.

Nađimo ekstrem funkcije f ( x)  2 x3  x 2  12x  8, x   3,3 .

Rješenje

Prva derivacija te funkcije je f ' ( x)  6 x 2  6 x  12 . Izjednačavanjem prve derivacije s nulom

dobivamo kvadratnu jednadžbu oblika: 6 x 2  6 x 12  0 iz koje odredimo dvije stacionarne
točke: x1  2, x2  1.

Druga derivacija funkcije je f ' ' ( x)  12x  6 .

Određujemo predznak druge derivacije funkcije u stacionarnim točkama:

f ' ' (2)  12   2  6  18  0 , prema teoremu 2.9. funkcija u točki x0  2 ima lokalni
maksimum, f max  f (2)  12 , lokalni maksimum je u točki M  2,12 .

f ' ' (1)  12  6  18  0 pa prema teoremu 2.9. funkcija u točki x0  1 ima lokalni minimum,
f min  f (1)  15 , lokalni minimum je u točki m1,15 .

Primjer 1.8.

1
Ima li funkcija f ( x)  x  , f :   R ekstrema?
x

Rješenje

Funkcija f definirana je za x  , x  0 . Deriviranjem funkcije dobivamo prvu derivaciju

1 2
funkcije f ' ( x)  1  2
, iz koje deriviranjem dobijemo drugu derivaciju funkcije f ' ' ( x)  3 .
x x

1
Rješavanjem jednadžbe: 1   0 , dobivamo stacionarne točke: x1  1, x2  1 . Tražimo
x2
predznak druge derivacije funkcije u stacionarnim točkama:

2
f ' ' (1)   2  0 , prema teoremu 2.9. funkcija u točki x0  1 ima lokalni maksimum,
1
f max  f (1)  2 , lokalni maksimum je u točki M 1,2 .

30
 2
f ' ' (1)   2  0 pa prema teoremu 2.9. funkcija u točki x0  1 ima lokalni minimum,
1
f min  f (1)  2 , lokalni minimum je u točki m1,2 .

1.4.Zadaci

Provjerite imaju li ekstrema funkcije f ( x)  x 3 i f ( x)  x 4 .

Provjerite ima li funkcija f ( x)  x 2  2 x  2, x  0,3 koja je neprekidna na zatvorenom

intervalu 0,3 .

Odredite ekstreme funkcija:

x2  1
a) f ( x) 
x 1
2 +𝑥
b) 𝑓(𝑥) = 𝑒 3𝑥 .

1.3.1. Primjena ekstrema u ekonomiji : Troškovi, prihodi i dobit

UKUPNE, GRANIČNE I PROSJEČNE VELIČINE

Označimo sa T (Q) funkciju ukupnih troškova proizvodnje, pri čemu je Q količina proizvoda ili
usluga, npr. noćenja. Funkcija ukupnih troškova proizvodnje se najčešće ponaša kao polinom.

Fiksni trošak je pribrojnik u funkciji ukupnih troškova koji ne ovisi o količini proizvoda, npr.
fiksni trošak funkcije ukupnih troškova proizvodnje dane formulom
T (Q)  4Q3  120Q2  6Q  124 je 124.

Prihod P(Q) dobivamo iz relacije: P(Q)  pQ , gdje je p cijena proizvoda.

Funkciju dobiti D(Q) definiramo kao razliku funkcija ukupnih prihoda i ukupnih troškova:
D(Q)  P(Q)  T (Q) .

Točke u kojoj je prihod jednak troškovima, tj. za koje je D(Q)  0 nazivaju se točke pokrića.
Točke pokrića su na grafičkom prikazu funkciju dobiti D(Q) nultočke funkcije, tj. točke u
kojima graf funkcije siječe apscisnu os.

T (Q)
Funkciju prosječnih troškova T (Q ) računamo iz: T (Q)  .
Q

31
Funkciju marginalnih troškova dobivamo iz relacije: M (Q)  T ' (Q) , a smisao marginalne
funkcije je odrediti približnu cijenu još jednog ekstra napravljenog proizvoda.

Primjer 1.9.

Zadana je funkcija ukupnih troškova proizvodnje T (Q)  Q 3  12Q 2  60Q  400 gdje je Q
količina proizvoda. Odredimo intervale strogog rasta i pada funkcije marginalnih troškova.

Rješenje

M (Q)  T ' (Q)  3Q 2  24Q  60

Funkcija M(Q) je strogo rastuća za M `(Q)  0 :

M `(Q)  6Q  24 , pa je M strogo rastuća za Q  4 , tj. za Q  4, .

Funkcija M(Q) je strogo padajuća za M `(Q)  0 , tj. za Q  4 tj. za Q  0,4 .

Trošak uvijek raste sa dodanim proizvodom pa je i marginalni trošak uvijek pozitivan (uočimo
da nema realnih nultočaka za M(Q)). Ipak, taj se marginalni trošak smanjuje do Q=4, a raste za
Q>4. Iz funkcije ukupnih prihoda moramo zaključiti da li se dodani proizvod isplati.

Primjer 1.10.

Zadana je funkcija troškova proizvodnje T (Q)  2Q 2  24Q  32 . Odredimo funkciju

prosječnih troškova i funkciju marginalnih troškova.

Rješenje

T (Q) 32
Funkciju prosječnih troškova T (Q ) računamo iz: T (Q)   2Q  24  .
Q Q

Deriviranjem funkcije ukupnih troškova proizvodnje dobivamo funkciju marginalnih troškova

M (Q)  T ' (Q)  (2Q 2  24Q  32) `  4Q  24 .

32
Primjer 1.11.

Funkcija ukupnih troškova proizvodnje T (Q)  Q2  30000 , gdje je Q količina proizvoda.

Zadana je funkcija ukupnog prihoda P(Q)  400Q . Odredimo točke pokrića (odnosno interval
rentabilnosti), točke maksimalne dobiti i maksimalnu dobit.

Rješenje:

Funkcija dobiti glasi: D(Q)  P(Q)  T (Q)  400Q  Q2  30000 .

Točke pokrića su one količine proizvoda u kojima je dobit jednaka nuli. Napišimo D(Q)=0
 b  b 2  4ac
slijedom poznate kvadratne jednažbe ax2+bx+c=0 s rješenjem x1, 2  :
2a

D(Q)  P(Q)  T (Q)  Q2  400Q  30000  0 što je, nakon množenja sa (-1), ekvivalentno
sa D(Q)  Q2  400Q  30000  0 . Uz a=1, b= - 400, c=30000 dobivamo dva rješenja

400  400 2  4 1 30000 400  160000  120000 400  40000 400  200
Q1, 2    
2 1 2 1 2 2

dakle Q1  100, Q2  300. Poredali smo točke pokrića ovim redom tako da se jasno očita
interval rentabilnosti I  100,300 .

Ekstrem funkcije dobiti u ovom specijalno slučaju možemo dobiti na dva načina, analitički
(derivacijom) i geometrijski. Analitički pristup smo naučili u ovom kolegiju pa ga
primjenjujemo. Tražimo stacionarne (kritične) točke izjednačavanjem D'(Q)=0.

Kako je D' (Q)  400  2Q  0 samo za Q0  200 . Pošto je drugu derivaciju lako izračunati,
primijenit ćemo metodu druge derivacije te tako utvrditi da je Q0 zaista točka ekstrema, i to
maksimuma. S obzirom da vrijedi D' ' (Q)  2 ‹ 0 za svaku količinu proizvoda (tj. D'' je
konstanta), to posebice vrijedi i za Q0=200. Zaključujemo da je druga derivacija u
stacionarnoj točki manja od 0, pa kriterij druge derivacije povlači da u Q0  200 funkcija
dobiti D(Q) ima maksimum, koji iznosi

D(200)  400  200  2002  30000  80000  40000  30000  10000 .

U ovom jednostavnom slučaju maksimum možemo odrediti i geometrijski. Kako vodeća

(druga) potencija polinoma D(Q) ima negativan predznak, funkcija dobiti je izvrnuta parabola
koja siječe apscisu (ovdje Q-os) u točkama Q1 = 100 i Q2 =300. Zbog simetričnosti parabole,
maksimum se postiže u sredini tog intervala, dakle točki Q0 = 200 i samo unutar tog intervala
je pozitivna; otud izraz „interval rentabilnosti“. Izvan tog intervala troškovi premašuju prihode
te se posluje s gubitcima.

33
34
 1.4. Neodređeni integral i troškovi

1.4.1. Primitivna funkcija i neodređeni integral

NEODREĐENI INTEGRAL KAO „ANTIDERIVACIJA“

Promatrajmo potenciju f ( x)  x n . Znajući da vrijedi ( x n )'  nx n1 , n  N pitamo se možemo

li odrediti funkciju F (x) takvu da je F ' ( x)  f ( x) na  ? Ako takva funkcija F postoji,
ponekad je nazivamo „antiderivacijom“ funkcije f. Korektan izraz je primitivna funkcija.
Precizirajmo ove pojmove u terminima neodređenog integrala.

1 n 1
Očigledno, za F ( x)  x vrijedi (1.8.)
n 1

1
F ' ( x)  (n  1) x n  x n (1.9)
n 1

Vrijedi dajkle F ' ( x)  f ( x) . Ispitajmo je li F (x) jedina funkcija koja zadovoljava tu relaciju?
Dodavanjem bilo koje konstante C funkciji F (x) relacija F ' ( x)  f ( x) vrijedi jer je
( F ( x)  C)'  f ( x) jer je C ' 0 . Ako vrijedi F ' ( x)  f ( x) za neku funkciju f :    , onda
F (x) zovemo primitivna funkcija od f (x) . Skup F  C : C   nazivamo neodređenim
integralom od f (x) i pišemo:  f ( x)dx  F ( x)  C , C   . U našem primjeru f ( x)  x n
1
 x dx  n  1x
n 1
imamo n
 C , n  N . (1.10.)

Vrijedi  ( f ( x)  g ( x))dx   f ( x)dx   g ( x)dx i (1.11.)

 af ( x)dx  a  f ( x)dx

35
 (1.12.)

Primjer 1.4.1.

Izračunajmo neodređeni integral funkcije f(x)=x5+10x4+3x2+x+10.

 f ( x)dx   ( x  10 x 4  3x 2  x  10 )dx . Po formuli (1.11) integral sume je

5
Tražimo dakle
suma integrala, dakle smijemo izračunati pojedinačne integrale te ih sumirati, tj.

 f ( x)dx   x dx  10 x dx   3x dx   xdx  10 dx .

5 4 2

Sada po pravilu (1.12) možemo izvući konstante ispred znaka integrala:

 f ( x)dx   x dx  10  x dx  3 x dx   xdx  10  dx
5 4 2
.

Ostali su nam dakle integrali čistih potencija tipa (1.10), pa ih tako računamo. Za prvi
pribrojnik vrijedi

1
 x dx  6 x  C1 , C1 je proizvoljna konstanta. Derivirajmo za provjeru:
5 6

1 1
( x 6  C1 ) '  6 x 5  0  x 5 pa smo zaista dobili antiderivaciju podintegralne funkcije x5,
6 6
odnosno riješili prvi integral u sumi. Ostalo slijedi analogno:

1
10 x 4 dx  10  x 5  C2  2 x 5  C2 uz proizvoljnu konstantu C2. Sad se za vježbu ovo provjeri i
5
1
integrira treći pribrojnik. Dobije se x 3  C3 . Kako je x=x1 po istoj se logici dobije x 2  C4 za
2
1
četvrti pribrojnik. Kako je  dx   1  dx   x 0  dx  x1  C5  x  C5 , riješili smo sve
1
pojedinačne integrale. Sumiranjem svih pet izraza dobivamo

1 1
 f ( x)dx  6 x  C1  2 x5  C2  x3  C3  x 2  C4  10 x  C5 .
6

Pošto su sve konstante proizvoljne, njihov je zbroj također jedna proizvoljna realna
konstanta pa taj zbroj možemo nazvati C i pisati

1 1
 f ( x)dx  6 x  2 x 5  x 3  x 2  10 x  C .
6

Kontekst u kojem se neodređeni integral primjenjuje može jednoznačno odrediti konstantu

C. Istražit ćemo sada kontekst ukupnih i marginalnih troškova pa vidjeti kako taj kontekst
određuje konstantu C.

36
 1.4.2. Marginalni i ukupni troškovi

PRIMJENA NEODREĐENOG INTEGRALA: MARGINALNI I UKUPNI TROŠKOVI

Neka je marginalni trošak zadan funkcijom M (Q)  3Q  100 . Pitamo se koliki je ukupni
trošak?

Znamo da je T ' (Q)  M (Q) . To po prethodnoj točki znači da je funkcija ukupnih troškova T(Q)
neodređeni integral funkcije M(Q) s tim da je varijabla označena s Q a ne x, M igra ulogu
funkcije f a T ulogu njene primitivne funkcije („antiderivacije“) F. Stoga, pošto je T(Q)
primitivna funkcija od M(Q), dobit ćemo je integriranjem funkcije marginalnih troškova:

Q2 3
T (Q)   M (Q)dQ   (3Q  100)dQ   3QdQ  100dQ  3  C1  100Q  C2  Q 2  100Q  C , C   .
2 2

Primijetimo da zbog proizvoljnosti konstante C ne možemo jednoznačno odrediti funkciju

ukupnih troškova. Marginalni trošak sadrži informaciju o promjeni troška u ovisnosti o
promjeni količine proizvodnje Q, ne vodeći računa o konstantnom fiksnom trošku.

Međutim, ako je fiksni trošak poznat, konstanta C je jednoznačno određena; ona je upravo
fiksni trošak. Ako je u gornjem primjeru poznato da je fiksni trošak 200, imamo jedinstveni
C=200 odnosno jednoznačnu funkciju ukupnih troškova određenu izrazom:

3 2
T (Q)  Q  100Q  200 .
2

37
 1.5. Elastičnost

Koeficijent elastičnosti realne funkcije jedne realne varijable

Za dvije ekonomske veličine koje su na neki način povezane važno je znati odrediti kako
promjena jedne utječe na promjenu druge veličine. Neka je cijena robe p i q funkcija potražnje.
Ukoliko je poznata funkcija potražnje q  q p  neke robe ili usluge promatramo kako će se
promijeniti potražnja q, ako se cijena na nekoj razini poveća za 1%. Mjera te promjene naziva
se koeficijent elastičnosti u točki.

Definicija 1.4.

Elastičnost je sposobnost jedne ekonomske veličine da reagira na promjenu druge ekonomske

veličine koja o njoj ovisi. Intuitivno ekonomisti su promatrali postotne promjene prodaje
q  q0 p  p0
(potražnje) q oko nekog q0 kao i postavili je je u relaciju sa oko nekog p0 .
q0 p0

Koeficijent elastičnosti u točki Eq , p se računa iz izraza:

q  q0 q
q0 q q p p dq
Eq , p      (1.13.)
p  p0 p p q q dp
p0 p

pri čemu podrazumijevamo da je q  q( p) diferencijabilna funkcija.

Ako se veličina p poveća u točki p0 za 1%, tada će se veličina q približno povećati za E q , p %

ako je E q , p  0 , odnosno približno smanjiti za  E q , p % , ako je E q , p  0 . Ako je u nekoj točki
p0 pak E q , p  0 kažemo da je veličina q savršeno neelastična u odnosu na promjenu veličine
p. Kažemo da je u nekoj točki p0 veličina q elastična, ako je E q , p  1 znači da se veličina q

približno promjeni relativno više od veličine p. Za E q , p  1 kažemo da je u nekoj točki p0

veličina q neelastična, jer se veličina q približno promjeni relativno manje od veličine p.

38
Za E q , p  1 kažemo da se radi o jediničnoj elastičnosti, jer se veličina q približno promjeni za
1% kad se veličina p poveća za 1% tj. mijenja se približno kao i veličina p (ali u suprotnom
smjeru).

Primjer 1.12.

Zadana je funkcija potražnje neke robe q  25 p  1200, p  0 gdje je p cijena te robe.
Odredimo intervale elastičnosti i neelastičnosti potražnje u odnosu na promjenu cijene.

Rješenje

Potražnja treba biti nenegativna, tj. zadovoljavati uvjet q  0 , tj.

 48 , iz čega slijedi da je domena funkcije q interval 0,48 .

1200
 25 p  1200  0  p 
25

p dq p 25 p
Eq, p    (25)  
q dp  25 p  1200  25 p  1200

Dakle E q , p  0 za svako p  0,48 . Odredimo cijenu p0 za koju je E q , p  1

p dq p 25 p
Eq, p    (25)  
q dp  25 p  1200  25 p  1200

25 p
Rješavanjem jednadžbe   1 dobivamo p 0  24 , i u toj točki imamo
 25 p  1200
jediničnu elastičnost.

 1 tj. za p  0,24 .
25 p
Za E q , p  1 potražnja je neelastična, dakle za
 25 p  1200

 1 tj. za p  24,48 .
25 p
Za E q , p  1 potražnja je elastična, dakle za  1 
 25 p  1200

Primjer 1.13.

Odredite koeficijent elastičnosti za funkciju q  25 p  800, p  0 .

Rješenje

Cijenu p i količinu potražnje q trebaju biti nenegativne veličine pa

39
iz uvjeta q  0 ,  25 p  800  0 slijedi p  32 ,

a uz uvjet p  0 dobivamo domenu funkcije interval 0,32 , a kodomena funkcije je interval

0,800 .
p dq p 25 p
Eq, p    (25)  
q dp  25 p  800  25 p  800

Dakle E q , p  0 za svako p  0,32 . Odredimo cijenu p0 za koju je E q , p  1

25 p
Rješavanjem jednadžbe   1 dobivamo p0  16 , i u toj točki imamo jediničnu
 25 p  800
elastičnost.

 1 tj. za p  0,16 .
25 p
Za E q , p  1 potražnja je neelastična, dakle za
 25 p  800

 1 tj. za p  16,32
25 p
Za E q , p  1 potražnja je elastična, dakle za  1 
 25 p  1200

40
2. Financijska matematika
U ovom kolegiju bavimo se samo dekurzivnim kamatnim računima. Anticipativni račun te
primjene obje vrste računa (zajmovi i krediti) predmet su kolegija Financijska matematika.

2.1. Jednostavni dekurzivni kamatni račun

Posudi li se novčana svota C0 danas (u trenutku t=0 odraženom u indeksu uz C) na jedan

vremenski period (tjedan, mjesec, godinu…) dužnik će nakon isteka tog perioda, uz
kamatnjak p, biti dužan

C1  C0  C0  i  C0 (1  1 i)

gdje i označava kamatnu stopu odnosno i=p/100 (i kao u interest rate). Izraz C0 i predstavlja
kamatu. U jednostavnom kamatnom računu, slijedeći period ukamaćivanja bazirao bi se
ponovo na početnoj svoti C0 pa bi kamata opet bila C0 i , a ukupni dug

C2  C0 (1  2  i) .

t=0 t=1 t=2 … t=n

C0 C1  C0  C0  i C2  C0 (1  2  i) Cn  C0 (1  n  i)

Za n perioda ukamaćivanja u jednostavnom dekurzivnom kamatnom računu imamo

Cn  C0 (1  n  i) .

Kažemo i da je Cn buduća vrijednost sadašnje vrijednosti C0 . Kamata je uvijek dobit

ostvarena povrh početnog uloga-posudbe, dakle

K  C n  C0 .

Za jednostavni dekurzivni kamatni račun očigledno vrijedi

K  C0  n  i .

U ovom kolegiju uveli smo jednostavni kamatni račun u svrhu uvoda te ilustracije suprotnosti
između tog jednostavnog i – nama bitnog – složenog kamatnog računa. Jednostavni račun
ima svoje primjene u praksi koje proučava kolegij Financijska matematika. Spomenut ćemo
još jedno važno načelo financijske matematike, koje pravi smisao dobiva u složenom računu.

41
Načelo financijske ekvivalencije kapitala

Postoje razne definicije ovog načela. Ovdje ćemo se ograničiti na intuitivni smisao. Naime, očigledno je da
su brojčane (zvane i nominalne) buduće odnosno sadašnje vrijednosti različite: Cn je uvijek veći od C0 za
p›0 (za p=0 ne bismo imali kamata ni kamatnog računa). Međutim, uz dogovoreni kamatnjak p, stranke
su se složile da buduća vrijednost „odgovara“ današnjoj vrijednosti. Takav dogovor onda podrazumijeva
da su različiti nominalni iznosi Cn i C0 u određenom – ovdje financijskom – smislu ekvivalentni.

2.2. Složeni dekurzivni kamatni račun

Kao i kod jednostavnog kamatnog računa i s istim oznakama, nakon prvog perioda ukamaćivanja dug
narasta na

C1  C0  C0  i  C0 (1  i) .

t=0 t=1 t=2 … t=n

C0 C1  C0 (1  i) C2  C0 (1  i ) 2 Cn  C0 (1  i ) n

U slijedećim periodima nastaje bitna razlika. Kamata se ne zaračunava jednostavno na glavnicu C0 , nego
na cjelokupan dug iz prvog perioda C1 :

C2  C1  C1  i  C0 (1  i )  C0 (1  i )  i  C0 (1  i )(1  i )  C0 (1  i ) 2 .

Nakon n perioda dobili bismo osnovnu formulu složenog dekurzivnog računa:

Cn  C0 (1  i ) n
. (SDKR 1)

Ovakav proces ukamaćivanja svote C0 nazivamo akumulacija (compounding) svote C0 . Cn nazivamo i

budućom vrijednošću svote C0. Te su svote financijski ekvivalentne po gore spomenutom načelu. Tako i C0
nazivamo sadašnjom vrijednošću svote Cn ako je prošlo n perioda i vrijedi relacija (SDKR 1).

Iz potonje se relacije lako izvedu slijedeće formule. Ako su poznate današnja i buduća vrijednost te
vrijeme ukamaćivanja n, kamatnjak p (uz i=p/100) možemo dobiti dijeljenjem obje strane osnovne
formule sa C0 te vađenjem n-tog korijena. Lako se dobije

Cn
in 1 .
C0

Ako ne znamo broj perioda a poznati su C0, Cn te i, postavlja se pitanje broja perioda na koje treba uložiti
C0 uz kamatnu stopu i da bi se ostvarila buduća (nekad zvana i konačna) vrijednost Cn. Dijeljenjem obje
strane osnovne formule sa C0 te logaritmiranjem dobivamo

Cn
ln
Cn C0
ln  n ln(1  i ) odnosno n .
C0 ln(1  i )

42
Primjer 1

Koliki iznos treba uložiti u banku danas da bismo nakon 18 godina mogli podići 80 000 kn? Obračun
kamata je složen, godišnji (i dekurzivan)? Godišnji kamatnjak je 7.

Rješenje:

n = 18 ⟹ Cn = C18 = 80 000

p=7 ⟹ i = 7% = 0.07

Cn 80000
Cn  C0 (1  i ) n  C0    23,669.11 kn .
(1  i ) n
(1.07)18
Primijetimo da se krajnji (i samo krajnji) rezultat zaokružuje na dvije decimale. Zašto?

Domaća zadaća će pružiti relevantne materijale za vježbu.

43
 2.3. Konačna i sadašnja vrijednost više periodičnih iznosa (Rente)
Rente su periodičke uplate (ili isplate, u daljem samo uplate ili rate dogod kontekst ne zahtijeva drugačije)
nominalno jednakih iznosa obično označenih sa R (kao Rata). Uplate se izvršavaju u jednakim vremenskim
razmacima i na svaku od njih se, po osnovnoj formuli (SDKR 1), primjenjuje uvijek ista kamatna stopa i.
Ugovorom se također utvrđuje broj uplata n (trajanje ugovora). Pitanja koja se u praksi postavljaju su:

1. Koja je buduća, konačna akumulirana vrijednost svih uloga (kojom se nominalnom svotom
raspolaže nakon n uloga-perioda)?
2. Koja je sadašnja vrijednost nominalne svote kojom se raspolaže nakon n ulaganja?
Razlikujemo

i. prenumerando rentu, gdje se ulaže na početku svakog perioda ukamaćivanja

ii. postnumerando rentu, gdje se ulaže na kraju svakog perioda ukamaćivanja

Buduća vrijednost rente

Označimo sa r=1+i kamatni faktor. Njegovu recipročnu vrijednost 1/r nazivamo diskontnim faktorom.
Uplate (isplate) su nominalno jednake za svaki period, u iznosu R. Primijetimo i to da osnovna formula
time poprima oblik

C n  C0  r n (SDKR 2)

Prenumerando renta
Promotrimo slučaj n=3. Uplaćuju se dakle tri rate na početku svakog perioda koje se ukamaćuju po
osnovnoj formuli. Primijetimo da ovdje R igra ulogu C0 u toj formuli. Prvi se ulog R ukamaćuje 3 puta, drugi
2 puta a treći jednom. Konačne akumulirane vrijednosti svakog uloga nakon isteka trogodišnjeg ugovora
vidimo u posljednjem stupcu. Na kraju se raspolaže sa sumom tih triju ukamaćenih uloga.

t=0 t=1 t=2 t=3

R (uplata u t=0) Rr3
R (uplata u t=1) Rr2
R (uplata u t=2) Rr
Ukupna konačna vrijednost nakon 3 perioda Rr3+ Rr2 + Rr

Izlučivanjem Rr iz ukupne konačne vrijednosti dobivamo

𝑟 3 −1
𝑆3 = 𝑅𝑟(1 + 𝑟 + 𝑟 2 ) = 𝑅𝑟 𝑟−1
.

Posljednja relacija slijedi iz poznatog izraza za sumu geometrijskog reda. Za n uloga dobivamo

𝑟 𝑛 −1
𝑆𝑛 = 𝑅𝑟 𝑟−1
.

44
 Postnumerando renta
Uplaćuje se krajem perioda što znači da se posljednji, treći ulog neće ukamatiti, dok se prvi ukamaćuje
samo dvaput.

t=0 t=1 t=2 t=3

2
Nema uplate R (uplata u t=1) Rr
na početku R (uplata u t=2) Rr
ugovora R (uplata u t=3)
Ukupna konačna vrijednost nakon 3 perioda Rr2+ Rr + R

Ovdje možemo izlučiti samo R, dok je ostalo kao i s prenumerando rentom. Dobivamo

𝑟 3 −1
𝑆3′ = 𝑅(1 + 𝑟 + 𝑟 2 ) = 𝑅
𝑟−1

i općenito

𝑟 𝑛 −1
𝑆𝑛′ = 𝑅 𝑟−1
.

Odsutnost faktora r›1 u odnosu na formulu za buduću vrijednost prenumerando rente odražava činjenicu
da je manji broj ukamaćivanja doveo do manje akumulirane vrijednosti uplata.

Primjer 2

Koliki je bio godišnji ulog ako je za 12 godina uz godišnji kamatnjak 9 i složenu, dekurzivnu godišnju
kapitalizaciju konačna vrijednost iznosila 540 000 kn? Ulagalo se na početku godine.

Rješenje

n = 12, r = 1 + 0.09 = 1.09, S12 = 540,000

𝑟 𝑛 −1 𝑆𝑛 𝑟−1
Prenumerando ulaganje: 𝑆𝑛 = 𝑅𝑟 𝑟−1
⟹𝑅= 𝑟 𝑟 𝑛 −1
= 24,597.57 kn .

45
 Sadašnja vrijednost rente
U praksi se često postavlja pitanje koliko jedna buduća svota vrijedi danas. Ako od banke tražim 10
redovitih isplata u iznosu R na osnovu današnjeg pologa, ne želim uložiti svih 10 puta R danas jer će novac
(vjerojatno) gubiti vrijednost, a želim k tome postići kamatnu stopu i. Koliko onda uložiti danas?

Prenumerando renta
Primjenjujemo istu metodu kao i kod buduće vrijednosti rente, ali ovaj put se pitamo za sadašnju
vrijednost budućih rata, tj. diskontiramo po osnovnoj formuli (SDKR 2) dijeljenjem buduće vrijednosti R –
koja sad odgovara budućoj vrijednosti Cn u toj formuli – da bismo dobili vrijednost od R nakon 1-2-3
perioda u trenutku n=0, dakle danas.

Današnja vrijednost svote R je, naravno, R (ne treba je diskontirati). Drugu uplatu – nakon jednog perioda
– diskontiramo jednom (dijelimo s r1), a treću – nakon 2 perioda – dvaput (dijelimo s r2).

t=0 t=1 t=2 t=3

Uplata u trenutku t R R R Nema više
uplata/isplata
Sadašnja vrijednost uplate R R/r R/r2
Ukupna sadašnja vrijednost svih uplata R + R/r + R/r2

Ovdje izlučujemo R/r2 odakle slijedi primjena geometrijskog reda kao kod budućih vrijednosti, pa imamo

𝑅 𝑅 𝑟 3 −1
𝐴′3 = (1 + 𝑟 + 𝑟 2 ) =
𝑟2 𝑟 2 𝑟−1

odnosno za n rata

𝑅 𝑟 𝑛 −1
𝐴′𝑛 = 𝑟 𝑛−1 𝑟−1
.

Postnumerando renta
Ovdje se uplaćuje nakon prvog perioda ukamaćivanja. To znači da se već prva uplata mora diskontirati
(jednom). Ostatak postupka je analogan prenumerando postupku.

t=0 t=1 t=2 t=3

Uplata u trenutku t R R R
Sadašnja vrijednost uplate R/r R/r2 R/r3
Ukupna sadašnja vrijednost svih uplata R/r + R/r + R/r3
2

Ovdje se izlučuje R/r3 i opet primijeni geometrijski red pa slijedi

𝑅 𝑅 𝑟 3 −1
𝐴3 = 𝑟 3 (1 + 𝑟 + 𝑟 2 ) = 𝑟 3 𝑟−1

odnosno za n rata

𝑅 𝑟 𝑛 −1
𝐴𝑛 = 𝑟 𝑛 𝑟−1
.

46
I ovdje se razlika između pre- i postnumerando rente odražava u faktoru r›1, ovaj put u nazivniku. Jedno
dodatno dijeljenje u postnumerando slučaju smanjuje današnju vrijednost; odraz činjenice da je već i prvi
ulog diskontiran.

Primjer 3

Koliki iznos valja danas uložiti u banku da se osigura pet isplata po 30 000 kn na kraju godine? Obračun
kamata je godišnji, složen i dekurzivan, uz godišnji kamatnjak 5.

Rješenje

n = 5, R = 30 000, r = 1.05

𝑅 𝑟 𝑛 −1
Postnumerando isplate: 𝐴𝑛 = 𝑟 𝑛 𝑟−1
= 129,884.30 kn .

47
 1. Linearna algebra

1.1. Uvođenje matrica

Za m jednadžbi s n nepoznanica oblika

a11 x1  a12 x 2  ...  a1n x n  b1
a12 x 2  a 22 x 2  ...  a 2 n x n  b2

a m1 x1  a m 2 x 2  ...  a mn x n  bm

kažemo da čine sustav linearnih algebarskih jednadžbi. Brojeve a11 , a12 , a13 ,  a mn nazivamo
koeficijentima sustava, x1 , x 2 ,  , x n nepoznanicama, a brojeve b1 , b2 ,bm slobodnim
članovima.

Rješenjem linearnog sustava nazivamo uređenu n-torku brojeva ( x1 , x2 ,, xn ) koja

zadovoljava svaku jednadžbu sustava. Sustav može imati jedno rješenje, više rješenja ili niti
jedno rješenje. Ako ne postoji rješenje onda kažemo da je sustav nekonzistentan ili nemoguć.

Dva sustava su ekvivalentna, koji ne moraju imati isti broj jednadžbi, ako je skup svih rješenja
jednog od njih jednak skupu svih rješenja drugog.

Primjer 3.1.

Riješimo sustav 2 linearne jednadžbe sa dvije nepoznanice metom suprotnih koeficijenata!

1
2 x1  3 x 2  14 /
2
x1  2 x 2  8 / (1)
_______________

3
x1  x2  7
2
 x1  2 x 2  8
_____________

Zbrojimo li prvu jednadžbu s drugom dobivamo:

48
 3
x1  x2  7
2
1
0 x1  x 2  1
2
_____________

Množenjem druge jednadžbe sa (-2), i množenjem druge jednadžbe sa 3 i zbrajanjem sa prvom

jednadžbom dobivamo sustav:

x1  0  x2  4
0  x1  x2  2
_____________

Iz ovoga zapisanog sustava čitamo rješenje prve jednadžbe: x1  4 odnosno druge: x2  2 .

Isti sustav jednadžbi možemo riješiti i ako izostavimo pisanje nepoznanica i pišemo samo
koeficijente u sljedećem matričnom obliku:

2 3 14
[ ⋮ ]
1 2 8

U prvom stupcu ovakvog zapisa pišemo koeficijente koji množe nepoznanicu x 1 u drugom
stupcu pišemo koeficijente koji množe nepoznanicu x2 , a u trećem stupcu brojeve slobodne
članove.

U općem obliku zapis možemo prikazati kao jednadžbu oblika AX  B pri čemu je A matrica
koeficijenata sustava, X vektor nepoznanica, a B matrica slobodnih koeficijenata.

[𝐴][𝑋] = [𝐵] (3.1.)

a11 𝑎12 x1 b1
[ ][ ]=[ ]
a 21 𝑎22 x2 b2

a  x  b,
a, b, x  ; a  0
x  a 1  b

49
Definicija 3.1.

Matrica A tipa m, n je pravokutna shema elemenata ai,j koji su poredani u m redaka i n
stupaca. Pri tom, za potrebe ovog kolegija, promatramo matrice čiji su elementi realni brojevi,
tj. a ij   .

Prvi indeks (i) u svakom aij elementu matrice, označava redak u kojem se promatrani element
nalazi, a drugi indeks (j) u svakom aij elementu matrice stupac u kojem se element nalazi. Npr.
za element a 23 indeks 2 označava da se element nalazi u 2. retku, a indeks 3 da se nalazi u 3.
stupcu.

Skup svih matrica tipa m, n označavat ćemo sa M m ,n . Dakle promatramo matrice A tipa
m, n , A  M m,n

a11 a12 … a1n

a 21 a 22 … a2 n
𝐴= =⌊𝑎𝑖,𝑗 ⌋; i = {1,2,.., m}, j = {1,2,.., n} A  M m ,n . (3.2.)
⋮ 𝑎𝑖𝑗 ⋮ ⋮

[ am1 am2 … amn ]

Najčešće je broj redaka različit od broja stupaca, tj. m  n . U slučaju da je m  n kažemo da

je matrica A kvadratna matrica reda n.

Vektor redak je matrica koja ima samo jedan redak, x  M 1n x  x1, x2 ,..., xn  a vektor
x1
x2
x3
stupac matrica koja ima samo jedan stupac x  M m1 𝑥 = x4
x5
⋮
[ xm ]

1.2. Osnovne operacije i pravila matrčnog računa

ZBRAJANJE MATRICA

Definicija 3.2.

50
Za proizvoljne matrice A, B  M mn definira se zbroj tih matrica i označava A  B , kao matrica
čiji elementi predstavljaju zbroj odgovarajućih elemenata matrica A i B, to jest
A  B  aij  bij . (3.3.)

2 5 4 7 −4 −3
Primjer 1.15. Zadane su matrice 𝐴 = [ ]i𝐵 =[ ]. Odredimo matricu
−2 0 −1 −2 −1 −1

A B:

2 5 4 7 −4 −3
𝐴+𝐵 =[ ]+[ ]=
−2 0 −1 −2 −1 −1
2+7 5 + (−4) 4 + (−3) 9 1 1
=[ ]=[ ]
−2 + (−2) 0 + (−1) −1 + (−1) −4 −1 −2

MNOŽENJE MATRICE SKALAROM

Definicija 3.3. Za proizvoljnu matricu A  M m ,n i proizvoljni skalar    definira se umnožak

te matrice A i skalara  , oznaka A , kao matrica čiji elementi predstavljaju umnožak skalara
 i odgovarajućih elemenata matrice A, to jest: A  aij  .

−1 2 0
Primjer 3.2. Zadan je skalar  =-2 i matrica 𝐴 = [ ]. Izračunaj 𝛼𝐴!
3 −2 −4
2 −4 0
𝛼𝐴 = [ ]
−6 4 8
−1 2 0
Primjer 3.3. Zadan je skalar  =-1 i matrica 𝐴 = [ ]. Izračunaj 𝛼𝐴!
3 −2 −4
1 −2 0
𝛼𝐴 = (−1)𝐴 = [ ] = -A
−3 2 4

Suprotne matrice su matrice koje zbrojene daju nul matricu. Matrica čiji su svi elementi nule
naziva se nul-matrica i oznacava s 0 , neovisno o tome kojega je tipa.

0 0 0
A+(-1) A = A +( - A)= [ ] = [0]
0 0 0

Ispitajmo čemu je jednak zbroj neke matrice A i nul matrice!

2 5 [0] 0 0
𝐴=[ ], =[ ] , 𝐴 + [0] =?
4 7 0 0

51
 2 5 0 0 2+0 5+0 2 5
𝐴 + [0] = [ ]+[ ]=[ ]=[ ]=𝐴
4 7 0 0 4+0 7+0 4 7

𝐴 + [0] = 𝐴

Zbroj neke matrice sa nul matricom jednak je toj matrici.

Definicija 3.4.

Za proizvoljne matrice A, B  M mn definira se razlika tih matrica i označava A  B , kao

matrica čiji elementi predstavljaju razliku odgovarajućih elemenata matrica A i B, to jest:


A  B  A  (  B )  [aij ]  [bij ]  aij  bij  (3.4.)

Definicija 3.5.

Neka je zadan vektor-redak A = [𝑎𝑖 ] i vektor-stupac B = [𝑏𝑖 ]. Njihov je skalarni produkt definiran
kao:

AB = ∑𝑛𝑖=1 𝑎𝑖 𝑏𝑖 = 𝑎1 𝑏1 + 𝑎2 𝑏2 + … + 𝑎𝑛 𝑏𝑛 (3.5.)

A = [𝑎1 𝑎2 … 𝑎𝑛 ]

𝑏1 𝑏1
𝑏2 𝑏2
. .
B= AB = [𝑎1 𝑎2 … 𝑎𝑛 ] = 𝑎1 𝑏1 + 𝑎2 𝑏2 + ⋯ 𝑎𝑛 𝑏𝑛
. .
. .
[𝑏𝑛 ] [𝑏𝑛 ]

−1
2
Primjer 3.4. Zadani su vektor-redak 𝐴 = [2 − 3 4 11 3] i vektor-stupac 𝐵 = 5.
0
[ −4 ]
Odredimo njihov skalarni produkt

AB = ∑5𝑖=1 𝑎𝑖 𝑏𝑖 = 2· (-1 )+ (-3) ·2 + 4·5 + 11·0 + 3·(-4) = -2-6+20+0-12 = 0

Definicija 3.6. Množenje matrica

Za uređeni par matrica (A, B) kažemo da je ulančan ako matrica B ima onoliko redaka koliko
matrica A ima stupaca, tj. matrice A i B su ulančane ako je matrica A reda m, n , a matrica B
reda n, p  (Horvatić, 1999). Množenje matrica je definirano samo za ulančane matrice.

Za matrice A  M mk (k stupaca) i B  M kn (k redaka) definira se umnožak tih matrica i

označava AB , kao matrica reda „mk x kn = mn“ čiji elementi predstavljaju skalarni produkt
odgovarajućih redaka ( i-tog retka) i stupaca ( j-tog stupca) matrica A i B, to jest:

52
[AB]ij = ∑𝑘𝑖=1 𝑎𝑖,𝑝 𝑏𝑝,𝑖 (3.6.)

𝑎11 𝑎12 . . . 𝑎1𝑘 𝑏11 . ..𝑏1𝑗 . . . 𝑏1𝑘 𝑐11 . ..

𝑐1𝑗 . . . 𝑐1𝑘
𝑎21 𝑎22 . . . 𝑎2𝑘 𝑏21 . ..𝑏2𝑗 . . . 𝑏2𝑘 𝑐21 . ..
𝑐2𝑗 . . . 𝑐2𝑘
. . .
. . .
𝑎𝑖1 𝑎𝑖2 𝑎𝑖𝑘 = 𝑐 . .. 𝑐 𝑐𝑖𝑘
. . . 𝑏𝑖1 . .. 𝑏𝑖𝑗 . . . 𝑏𝑖𝑘 𝑖1 𝑖𝑗 . . .
. . .
. . .
[ 𝑎𝑚1 𝑎𝑚2 . . . 𝑎𝑚𝑘 ] [ 𝑏𝑘1 . .. 𝑏𝑘𝑗 . . . 𝑏𝑘𝑛 ] [ 𝑐𝑘1 . .. 𝑐𝑘𝑗 . . . 𝑐𝑘𝑛 ]

Primjer 3.5. Odredi produkt zadanih matrica A i B.

1 2 2
1 2 5 −3
𝐴 = [− 2 0 ] , A  M 32 𝐵=[ ] , B  M 23
2 −2 0 1 0

12
2 −3
1 2 2 5
0 ] [2
1 −3 1 3
AB = [ − 2 5 ] = −1 −5 2
„3,2 X 2,3=3,3“
2 −2 0 1 0 6
[4 −
5
−6]

2 12
[AB]11 = 1·2 + 2·0 = 2 [AB]12 = 1·5 + 2·1 = [AB]13 = 1· (-3) +(-2) ·0 = -3
5

1 12 1 1 3
[AB]21 = − 2·2 + 0·0 = -1 [AB]12 = − 2·5 + 0·1 = − 5 [AB]13 = − 2· (-3) +0·0 = 2

2 6
[AB]31 = 2·2 + (-2)·0 =4 [AB]22 = 2·5 +(-2)·1 = − 5 [AB]33 = 2· (-3) +(-2)·0 = −6

2 1 2 21
− 5 10
2 5 −3 − 1
BA = [ ][ 2 0] = [ 1 ] „2,3 X 3,2=2,2“
0 1 0 −2 0
2 −2
2 1 21 2
[BA]11 = 2·1 + 5·(− 2 ) + (-3) ·2 = − [BA]12 = 2·2 + 5 ·0 + (-3) ·(-2) = 10
5

1 1
[BA]21 = 0·1 + 1·(− 2 ) + 0·2 = − 2 [BA]22 = 0·2 + 1·0 + 0 ·(-2)= 0

Vidimo da ne vrijedi AB  BA .

Definicija 3.7. Jednakost matrica

Matrice A, B  M mn jesu jednake ako i samo ako su im svi korespondentni elementi jednaki,
to jest one su jednake ako i samo ako su:

53
 (1) istog tipa (dakle obje moraju biti iz skupa matrice M mn ) i
(2) ako su im svi korespondentni elementi jednaki (to jest aij = bij za sve uređene parove
indeksa (i,j)).

Izrekom „ako i samo ako“ (može se reći i nužno i dovoljno ili onda i samo onda) iskazuju se
dvije tvrdnje: prva tvrdnja (nužnost) jest da ako su matrice A i B jednake onda moraju
vrijediti (1) i (2), a druga tvrdnja (dovoljnost) jest da ako vrijede (1) i (2) matrice A i B jesu
jednake.

A = B ↔ [ A, B  M mn i aij = bij za sve (i,j) ] (3.7.)

2 4 3 4 2 1
Primjer 3.6. Zadane su matrice 𝐴 = [−2 5 1 ]i 𝐵 = [9 −3 3]. Izračunajmo
3 2 −4 4 5 7
matricu BA !

Rješenje

4 2 1 2 4 3
𝐵𝐴 = [9 −3 3] [−2 5 1] =
4 5 7 3 2 −4
4 ∙ 2 + 2 ∙ (−2) + 1 ∙ 3 4∙4+2∙5+1∙2 4 ∙ 3 + 2 ∙ 1 + 1 ∙ (−4)
[9 ∙ 2 − 3 ∙ (−2) + 3 ∙ 3 9∙4−3∙5+3∙2 9 ∙ 3 − 3 ∙ 1 + 3 ∙ (−4)] =
4 ∙ 2 + 5 ∙ (−2) + 7 ∙ 3 4∙4+5∙5+7∙2 4 ∙ 3 + 5 ∙ 1 + 7 ∙ (−4)
7 28 10
[33 27 12 ]
19 55 −11

54
 −1
2
Primjer 3.7. Zadane su matrice 𝐴 = [2 −3 4 11 3] 𝐵 = 5 . Izračunajmo
0
[−4]
umnožak BA . Što predstavlja umnožak AB ?

Rješenje

Provjerimo tipove matrica A i B: A  M 15 , B  M 51 , „ 5,1 x 1,5 = 5,5 “ matrice se mogu

množiti.

−1 −2 3 −4 −11 −3
2 4 −6 8 22 6
C = BA = 5 [2 −3 4 11 3]= 10 −15 20 55 15
0 0 0 0 0 0
[−4] [−8 12 −16 −44 −12]

Što predstavlja umnožak AB ? Provjerimo red matrica A i B: A  M 15 , B  M 51 1,5 x 5,1 = 1,1

Matrica AB  0 je tipa (1,1) .

Primjer 3.8.
2 2
2 5 −3 2 5
Zadane su matrice 𝐴 = [ ]i𝐵 =[ ]. Izračunajmo matrice AB i BA ! Što
0 1 0 0 1
možemo zaključiti?

Rješenje

12
2
5
2 2 1
𝐴𝐵 = [2 5
−3] [2
5] = −1 −
5
0 1 0 0 1 6
[ 4 − ]
5

A  M 32 , B  M 22 , AB  M 32 x 2232 , BA  M 22 x 32 nije definirano (matrica B ima 2 stupca,

a matrica A ima 3 retka) (2≠3).

55
SVOJSTVA MNOŽENJA MATRICA

1. ASOCIJATIVNOST
( AB)C  A( BC)
2. DISTRIBUTIVNOST
( A  B)C  AC  BC
3. UMNOŽAK S JEDINIČNOM MATRICOM
A I  I  A  A
4. TRANSPONIRANJE
( AB ) T  B T AT

JEDINIČNA MATRICA

Jedinična matrica je kvadratna matrica kojoj su elementi na glavnoj dijagonali jedinice, a ostali
nule. Ova se matrica još naziva matricom identiteta, jer množenjem s drugim matricama daje
upravo njih kao rezultat množenja tj. ne mijenja ih.

1, i  j
 
I  I n   ij ,  ij  
0, i  j

     
C  AI  cij   p 1 aij  pj  aij   pj  aij  A
n

POTENCIRANJE MATRICA

U skupu realnih brojeva kvadrat proizvoljnog broja a   definira se: a 2  a  a . Općenito n-

ta ( n  N ) potencija broja a definira se rekurzivnom relacijom a n  a n1  a, n  N .

Definicija 3.8.

N-ta (n  N) potencija kvadratne matrice (m= n) A M m računa se rekurzivnom relacijom

An  An1  A, n  N . (3.8.)

1 −2 4
Primjer 3.9. Zadana je matrica 𝐴 = [0 5 3]. Izračunajmo matricu A2.
0 0 2
1 −2 4
𝐴 = [0 5 3] gornja trokutasta matrica
0 0 2

56
 1 −2 4 1 −2 4 1 −12 6
𝐴2 = 𝐴 ∙ 𝐴 = [0 5 3] [0 5 3] = [0 25 21]
0 0 2 0 0 2 0 0 4

INVERZNA MATRICA

Definicija 3.9.

Inverzna matrica matrice A s oznakom A-1 postoji ako matrica A-1 zadovoljava relaciju:
A  A1  A1  A  I (3.9.)

Sustav linearnih jednadžbi oblika Ax  B možemo rješiti množenjem sustava sa inverznom

matricom A-1 matrice A (kada inverz matrice postoji) s lijeva Ax  B / A1 s lijeva, iz čega slijedi:
A1  Ax  Ix  x  A1 B , odnosno rješenje sustava tražimo u obliku x  A1 B .

Primjer 3.10.

1 𝑑 −𝑏 𝑎 𝑏
Pokažmo da je matrica 𝐵 = 𝑎𝑑−𝑏𝑐 [ ] inverzna matrica matrice 𝐴 = [ ] uz uvjet
−𝑐 𝑎 𝑐 𝑑
ad  bc  0 .

Rješenje

Budući da je

1 𝑑 −𝑏 𝑎 𝑏 1 𝑎𝑑 − 𝑏𝑐 0 1 0
𝐵𝐴 = 𝑎𝑑−𝑏𝑐 [ ][ ] = 𝑎𝑑−𝑏𝑐 [ ]=I=[ ]
−𝑐 𝑎 𝑐 𝑑 0 𝑎𝑑 − 𝑏𝑐 0 1

vrijedi tvrdnja. Uvjet ad  bc  0 je nužan jer u skupu  nije definirano dijeljenje s nulom.

𝑎 𝑏
Determinanta matrice drugog reda oblika 𝐴 = [ ] je det A  ad  bc .
𝑐 𝑑

Primjer 3.11.

−2 1 1 2
Pokažimo da je matrica 𝐵 = [ 3 −2
1] inverzna matrica matrice 𝐴 = [ ]
2 3 4

Rješenje

1 2 −2 1 1 0
𝐴𝐵 = [ ] [ 3 − 1] = [ ]=𝐼 i
3 4 2 2 0 1

−2 1 1 2 1 0
𝐵𝐴 = [ 3 − 2 ] [3
1 ]= [ ]=𝐼
2 4 0 1

57
Provjera je li matrica B inverzna matrici A uključuje ispunjenje uvjeta

(1) A M n i B  M n
(2) AB  BA  I .

Definicija 3.10.

Kvadratnu matricu A  aij  M n nazivamo regularnom ako postoji njoj inverzna matrica.

U suprotnom ako za matricu A ne postoji inverzna matrica nazivamo je singularna.

TRANSPONIRANA MATRICA

Definicija 3.11.

Transponirana matrica matrice A  aij  M n , u oznaci AT , dobije se zamjenom i-tog retka sa

i-tim stupcem ili j-tog stupca sa j-tim retkom (vektor stupac postaje vektor redak i obratno):
 
AT  a ji  M n . (3.10.)

Postupak treba ponoviti na svim recima i stupcima matrice.

Primjer 3.12.

1 2
1
Zadana je matrica A = [− 2 0 ]. Odredimo transponiranu matricu matrice A
2 −2

Rješenje

1 2 1
0 ]  AT = [1 − 2
1 2
A = [− 2 ]
2 0 −2
2 −2

58
 1.3. Rješavanje sustava linearnih jednadžbi pomoću matrica

1.3.1. Rješavanje sustava linearnih jednadžbi pomoću Gauss-Jordanovih metoda eliminacija

Mnogi problemi u ekonomiji i u drugim znanostima mogu se zapisati u obliku sustava

linearnih jednadžbi:

a11 x1  a12 x 2  ...a1n x n  b1

a12 x1  a 22 x 2  ...  a 2 n x n  b2
(3.11.)
................................................
a m1 x1  a m 2 x 2  ...  a mn x n  bm

Koji se može u matričnoj formi pisati u obliku jednadžbe AX  B . (3.12.)

Rješenje sustava linearnih jednadžbi može biti zapisano u obliku uređene n-torke brojeva
𝑥1
𝑥2
( x1 , x2 ,, xn ) ili u obliku vektora-matrice 𝑋 = [ ⋮ ].
𝑥𝑛

Definicija 3.12.

Proširena matrica Ap sustava (2) je matrica koja ima n  1 stupac, pri čemu je prvih n stupaca
te matrice identično s odgovarajućim stupcima matrice A, a ( n  1 )-vi stupac identičan je
vektoru B.

𝑎11 𝑎12 ⋯ 𝑎1𝑛 ⋮ 𝑏1

𝑎 𝑎22 ⋯ 𝑎2𝑛 ⋮ 𝑏2
𝐴𝑝 = [ 12 ] (3.13.)
⋮ ⋮ ⋮ ⋮ ⋮ ⋮
𝑎𝑛1 𝑎𝑛2 ⋯ 𝑎𝑛𝑛 ⋮ 𝑏𝑛

ELEMENTARNE TRANSFORMACIJE NAD RECIMA MATRICE

Pod elementarnim transformacijama podrazumijevamo slijedeće operacije izvršene nad

recima matrice A.

(  1 ) množenje nekog retka matrice A skalarom različitim od nule,

59
(  2 ) dodavanje nekog retka matrice A nekom, eventualno pomnoženog skalarom nekom
drugom retku te matrice,

(  3 ) zamjena mjesta dvaju redaka matrice A.

Primjenom operacija (  1   3 ) po recima matrice Ap ne mijenja se skup rješenja jednadžbe (2),

tj. dobiva se ekvivalentan sustav.

U dijelu 3.1. smo definirali ekvivalentne sustave, kao sustave koji ne moraju imati isti broj
jednadžbi ali skup svih rješenja jednog od njih jednak je skupu svih rješenja drugog.

Rješenje sustava linearnih jednadžbi može biti zapisano u obliku uređene n-torke brojeva
𝑥1
𝑥2
( x1 , x2 ,, xn ) ili u obliku vektora-matrice 𝑋 = [ ⋮ ].
𝑥𝑛

Primjer 3.13.

Koristeći se Gauss-Jordanovim eliminacijama, riješimo sustav linearnih jednadžbi

 2 x1  x 2  .3x3  1
x1  2 x3  1
4 x1  x 2  5 x3  1

Rješenje

U ovom ćemo primjeru to dobiti zamjenom prvog i drugog retka (primjena  3 ). Primjenom
elementarne transformacije (  3 ) dobivamo sljedeći ekvivalentni sustav:

−2 1 3 ⋮ 1 1 0 2 ⋮ 1
𝐴𝑝 = [ 1 0 2 ⋮ 1]  [−2 1 3 ⋮ 1]
4 −1 5 ⋮ 1 4 −1 5 ⋮ 1

Koristimo stožerni element da dobijemo na mjestu (2,1) i mjestu (3,1) nulu: množenjem 1.
retka sa 2 i zbrajanjem sa drugim retkom i množenjem 1. retka sa (-4) i zbrajanjem sa trećim
retkom (  2 ) dobivamo sustav:

1 0 2 ⋮ 1
[0 1 7 ⋮ 3]
0 −1 −3 ⋮ 3

Koristimo broj na mjestu (2,2), tj. 1 da dobijemo na mjestu (3,2) nulu, zbrajanjem drugog retka
s trećim retkom dobivamo matricu ( 2 ):

60
 1 0 2 ⋮ 1
[0 1 7 ⋮ 3]
0 0 4 ⋮ 0

Množenjem trećeg retka sa jednom četvrtinom prošireni sustav izgleda (  2 ):

1 0 2 ⋮ 1
[0 1 7 ⋮ 3]
0 0 1 ⋮ 0

Koristimo element na mjestu (3,3), tj. broj 1 da dobijemo nulu na mjestu (1,3) i (2,3) na način
da pomnožimo treći redak sa (-2) i dodamo drugom retku i množenjem 3. retka sa (-7) i
zbrajanjem sa trećim retkom dobivamo sustav (  2 ):

1 0 0 ⋮ 1
[0 1 0 ⋮ 3]
0 0 1 ⋮ 0

x1  1 1
Iz ove matrice čitamo rješenje sustava: x 2  3 ili u vektorskom obliku𝑋 = [3]
x 0 0
3

x1  1
Očigledno je da svaka jednadžba iz našeg primjera ima jedinstveno rješenje x 2  3 čime i
x3  0
1
sustav ima jedinstveno rješenje 𝑋 = [3] . Jedinstvenost rješenja proizlazi iz činjenice da smo
0
na lijevoj strani proširenog sutava dobili jediničnu matricu. To nije uvijek moguće postići, kako
ćemo vidjeti u nekim od sljedećih primjera.

Primjer 3.14.

Koristeći se Gauss-Jordanovim eliminacijama, riješimo sustav linearnih jednadžbi

2 x1  3x 2  2 x3  1
x1  3x 2  x3  1
3x1  3x3  1

Rješenje

61
 2 −3 2 ⋮ 1 1 3 1 ⋮ 1 1 3 1 ⋮ 1
𝐴𝑝 = [1 3 1 ⋮ 1] ≅ [2 −3 2 ⋮ 1] ≅ [0 −9 0 ⋮ −1]
3 0 3 ⋮ 1 3 0 3 ⋮ 1 0 −9 0 ⋮ −2
1 3 1 ⋮ 1
≅ [0 −9 0 ⋮ −1]
0 0 0 ⋮ −1

Drugi prošireni sustav se dobije zamjenom prvog i drugog retka ( 3 ).

Treći prošireni sustav dobijemo pomoću stožernog elementa na mjestu (1,1), tj. množenjem
prvog retka sa (-2) i dodavanjem drugom retku i množenjem prvog retka sa (-3) i dodavanjem
trećem retku (  2 ).

Množenjem drugog retka sa (-1) i dodavanjem trećem retku dobivamo četvrti prošireni sustav
0 x1  0 x 2  .0 x3  1
(  2 ). Iz trećeg retka te matrice postoji kontradikcija, tj. jer tu jednakost

ne zadovoljava niti jedna trojka realnih brojeva ( x1 , x2 , x3 ) . Sustav je nekonzistentan-nema

rješenja!

Primjer 3.15.

Koristeći se Gauss-Jordanovim metodama eliminacija odredimo parametar t   takav da je

x1  x 2  t
sustav  2 x1  x 2  2 x3  t  1 konzistentan, a zatim napišimo opće rješenje sustava!
 x1  tx3  t  1

Rješenje

1 −1 0 ⋮ 𝑡 1 −1 0 ⋮ 𝑡
𝐴𝑝 = [−2 1 2 ⋮ 𝑡 − 1]  [0 −1 2 ⋮ 3𝑡 − 1]
−1 0 𝑡 ⋮ 𝑡+1 0 −1 𝑡 ⋮ 2𝑡 + 1

Prvi korak je dobivanje drugog proširenog sustava pomoću stožernog elementa na mjestu
(1,1), tj. množenjem prvog retka sa (2) i dodavanjem drugom retku i zbrajanjem prvog retka
sa trećim retkom (  2 ).

Treći prošireni sustav dobijemo množenjem drugog retka sa (-1) i množenjem drugog retka sa
(-1) i dodavanjem trećem retku (  2 ).

62
 1 −1 0 ⋮ 𝑡
𝐴𝑝  [0 1 −2 ⋮ 1 − 3𝑡]
0 0 𝑡−2 ⋮ 2−𝑡

1
Množenjem trećeg retka ove matrice sa uz uvjet t  2  0, t  2 (  1 ) četvrti prošireni
t2
sustav postaje:

1 −1 0 ⋮ 𝑡
𝐴𝑝  [0 1 −2 ⋮ 1 − 3𝑡]
0 0 1 ⋮ −1

Množenjem trećeg retka sa 2 i zbrajanjem sa drugim retkom (  2 ) peti prošireni sustav je:

1 −1 0 ⋮ 𝑡
𝐴𝑝  [0 1 0 ⋮ −1 − 3𝑡]
0 0 1 ⋮ −1

Množenjem drugog retka sa (-1) i zbrajanjem sa prvim retkom dobivamo posljednji prošireni
sustav (  2 ):

1 0 0 ⋮ −1 − 2𝑡
𝐴𝑝  [0 1 0 ⋮ −1 − 3𝑡 ]
0 0 1 ⋮ −1
−1 − 2𝑡
Dakle opće rješenje sustava je oblika: 𝑋 = [−1 − 3𝑡] uz uvjet t   /2.
−1

U slučaju da je t  2 dobivamo sljedeći niz ekvivalentnih matrica, pri čemu drugi prošireni
sustav dobivamo zbrajanjem drugog retka sa prvim (  2 ) :

1 −1 0 ⋮ 2 1 0 −2 ⋮ −3
𝐴𝑝  [0 1 −2 ⋮ −5]  [0 1 −2 ⋮ −5]
0 0 0 ⋮ 0 0 0 0 ⋮ 0

0 x1  0 x 2  .0 x3  0
Iz trećeg retka zadnje proširenog sustavs slijedi što vrijedi za svaku trojku

−3 + 2𝑣
realnih brojeva, tj. rješenje u parametarskom obliku je 𝑋 = [−5 + 2𝑣 ], v   .
𝑣

1.3.2. Cramerov sustav

63
Definicija 3.13.

Sustav linearnih jednadžbi AX  B nazivamo Cramerovim sustavom ako su ispunjena

sljedeća dva uvjeta:

1) broj jednadžbi jednak je broju nepoznanica, to jest m  n i

2) matrica A je regularna.

Prema definiciji 1.33. mora biti: A  M n , ; B, X   n .

Za Cramerov sustav je nužno da je determinanta matrice sustava različita od nule, A  0 .
Determinanta A  det A je funkcija definirana na skupu svih kvadratnih
matrica, a poprima vrijednosti iz skupa skalara. Determinanta matrice definira se induktivno,
tj. determinanta matrice n−tog reda definira se pomoću determinante matrice (n − 1)−og reda.
n
Determinanta matrice n-tog reda je broj: det A   (1) k 1 a k1 det Ak1 .
k 1

Neka je D  A . Zamjenom j-tog stupca u matrici A vektorom slobodnih koeficijenata, to jest

vektorom B, determinantu tako dobivenih matrica označimo s Dj, j  1,2,..., n .
𝑎11 𝑎12 ⋯ 𝑏1 ⋯ 𝑎1𝑛
𝑎21 𝑎21 ⋯ 𝑏2 ⋯ 𝑎2𝑛
𝐷𝑗 = | | , j  1,2,..., n. (3.14.)
⋮ ⋮ ⋱ ⋮ ⋱ ⋮
𝑎𝑛1 𝑎𝑛2 ⋯ 𝑏𝑛 ⋯ 𝑎𝑛𝑛

Može se pokazati da je jedinstveno rješenje Cramerovog sustava dano formulama:

Di
xi  , , i  1,2,..., n. (3.15.)
D

Primjer 3.16.

Pokažimo da je sljedeći sustav linearnih jednadžbi Cramerov, a zatim ga riješimo!

3x1  2 x2  x3  4
 x1  2 x2  x3  2
3x1  2 x2  x3  0

64
Rješenje

Broj jednadžbi je jednak broju nepoznanica, to jest m  n  3 . Prvi uvjet je zadovoljen, drugi
će biti ukoliko je matrica sustava D regularna matrica, odnosno ukoliko je njena determinanta
različita od 0, tj. D  0 . Provjerimo drugi uvjet:

3 2 −1 2 4 0
𝐷 = |−1 2 1 | = |−1 2 1| = 2 ∙ 2 ∙ 0 + 4 ∙ 1 ∙ 2 + 0 ∙ (−1) ∙ 0 − 0 ∙ 2 ∙ 0 − 0 ∙ 1 ∙ 2 −
3 −2 −1 2 0 0
4 ∙ (−1) ∙ 0 = 8 ≠ 0

Drugu determinantu dobivamo zbrajanjem drugog retka sa prvim i trećim retkom, čime
determinanta ostaje nepromijenjena, drugu determinantu računamo pomoću Sarrusovog
pravila.

Dokazano je da je riječ o Cramerovom sustavu. Treba odrediti determinante Dj, j  1,2,3.

4 2 −1 4 2 −1
𝐷1 = |2 2 1 | = |2 0 0 | = 4 ∙ 0 ∙ (−1) + 2 ∙ 0 ∙ 0 + (−1) ∙ 2 ∙ (−2)— 1 ∙ 0 ∙ 0 −
0 −2 −1 0 −2 −1
4 ∙ 0 ∙ (−2) − 2 ∙ 2 ∙ (−1) = 4 + 4 = 8

Drugu determinantu D1 dobivamo zbrajanjem trećeg retka sa drugim retkom zbog dobivanja
manjih brojeva, odnosno lakšeg računanja.

3 4 −1 2 6 0
𝐷2 = |−1 2 1 | = | −1 2 1| = 2 ∙ 2 ∙ 0 + 6 ∙ 1 ∙ 2 + 0 ∙ (−1) ∙ 2 − 0 ∙ 2 ∙ 2 − 2 ∙ 1 ∙
3 0 −1 2 2 0
2 − 6 ∙ (−1) ∙ 0 = 12 − 4=8

Drugu determinantu D2 dobivamo zbrajanjem drugog retka sa prvim i trećim retkom.

3 2 4 5 −2 0
𝐷3 = |−1 2 2| = |−1 2 2|
3 −2 0 3 −2 0
= 5 ∙ 2 ∙ 0 + (−2) ∙ 2 ∙ 3 + 0 ∙ (−1) ∙ (−2) − 0 ∙ 2 ∙ 3 − 5 ∙ 2 ∙ (−2) − (−2)
∙ (−1) ∙ 0 = −12 + 20 = 8

Drugu determinantu D3 dobivamo množenjem drugog retka sa (-2) i zbrajanjem sa prvim

retkom.

Rješenje promatranog sustava je:

65
 D1 8 D 8 D 8
x1    1, x 2  2   1, x 2  2   1 , tj. rješenje je uređena trojka realnih bojeva
D 8 D 8 D 8
(1,1,1) .

3.1.Zadaci

Sljedeće sustave linearnih jednadžbi rješi Cramerovim pravilom:

x yz 2
2x  y  z  1
 x  3y  z  8 ,

yz 3
x  y  2z  5
 3x  5 z  18 ,

2x  3y  4z  1
3x  y  2 z  2
 x  4 y  6z  5 ,

3x1  2 x 2  x3  4
 x1  2 x 2  x3  2
3x1  2 x 2  x3  0 .

Koristeći se Gauss-Jordanovim eliminacijama, riješite sustave linearnih jednadžbi:

x1  3 x 2  2 x3  0
x1  3 x 2  x3  5
,
2 x1  3 x3  3
 x1  3 x 2  2 x3  1

x1  x 2  x3  x 4  4
x1  x 2  0 ,
x 2  x3  0

x 2  x3  0
2 x1  x 2  x3  1
,
x1  x 2  2 x3  2
3x1  3x3  6

66
 3x1  2 x 2  x3  0
x1  3x3  0
,
2 x1  2 x 2  2 x3  0

x  y  z 1
.
x yz 3

1.4. Input-output analiza

Input-output analiza je primjer primjene rješavanja sustava od n linearnih jednadžbi s n

nepoznanica u ekonomiji.

Kao primjer pretpostavimo da analiziramo gospodarstvo neke države podijeljeno na n sektora.

Označimo sa Qi , i    1,2,..., n ukupnu količinu proizvoda proizvedenih u i-tom sektoru, a
Qi j , i, j   količina outputa i-tog sektora koja prelazi u j-ti sektor, a q i, i   količina finalne
potražnje i-tog sektora.

Temeljna pretpostavka input-output modela je: sva količina svakog outputa se utroši ili kroz
proizvodnu potrošnju Qi j , i, j   ili kroz finalnu porošnju q i, i   . Pretpostavlja se da je
potrošnja jednaka potražnji, pa dobivamo sustav jednadžbi:

Q1  Q11  Q12    Q1n  q1

Q2  Q21  Q22    Q2 n  q 2
(3.16.)

Qn  Qn1  Qn 2    Qnn  q n

n
Sustav skraćeno možemo zapisati u obliku: Qi   Qij  qi , i   (3.17.)
j 1

ili tabelarno:

Qi Qi j qi
Q1 Q11Q12 Q1n q1
Q2 Q21Q22 Q2n q2
  
Qn Qn1Qn 2 Qnn qn

67
Sustav (2) je sustav od n jednadžbi sa n 2  2n nepoznanica. Svaka je proizvodnja vezana uz
određenu tehnologiju, dakle uz nepromijenjene tehnološke uvjete proizvodnje udjel i-tog
sektora u jedinici proizvoda j-tog sektora.

Uvodimo tehničke koeficijente

Qij
aij  , i , j , 
Qj
(3.18.)

koji predstavljaju količinu proizvoda i-tog sektora koju je nužno upotrijebiti pri proizvodnji 1
jedinice proizvoda j-tog sektora, pa Qi j računamo iz izraza: Qij  aij Q j i, j   . (3.19.)

Jednadžbu (3.16.) uključujući izraz (3.19.) možemo zapisati u obliku:

n
Qi   aij Qij  qi , i, j   (3.20.)
j 1

Q1  a11Q1  a12 Q2    a1n Qn  q1

Q2  a 21Q1  a 22 Q2    a 2 n Qn  q 2
ili u razvijenom obliku: . (3.21.)

Qn  a n1Q1  a n 2 Q2    a nn Qn  q n

sustav (3.21.) je sustav od n linearnih jednadžbi sa 2n nepoznanica.

Uvođenjem oznake:

a11 a12 … a1n

𝑄1 𝑞1
a 21 a 22 … a2 n 𝑄 𝑞2
𝐴= , 𝑄 = [ 2 ] i 𝑞 = [ ⋮ ], (3.22.)
⋮ 𝑎𝑖𝑗 ⋮ ⋮ ⋮
𝑄𝑛 𝑞𝑛
[ am1 am2 … amn ]

sustav ravnoteže (3.21.) možemo u matričnoj formi pisati u obliku: Q  aQ  q . (3.23.)

68
Pošto je riječ o sustavu n linearnih jednadžbi sa 2n nepoznanica, potrebno je znati vrijednost
n veličina da odredimo jedinstveno rješenje sustava (3.23.). Promatrat ćemo primjere
sljedećih dvaju slučaja:

1) poznat je vektor ukupnih outputa Q,

2) poznat je vektor finalne potražnje q.

1) U slučaju da je poznat vektor ukupnih outputa Q iz sustava (3.23.) dobivamo izraz

Q  aQ  q (3.24.)
Odnosno upotrebom distributivnosti s desna matričnog množenja dobivamo izraz za
određivanje vektora finalne potražnje q: q  ( I  A)Q . (3.25.)

Matrica ( I  A)  T ovisi o tehnološkim uvjetima proizvodnje, pa je nazivamo matricom

tehnologije, a označavamo s T. Matrica T je regularna za sve realne sustave proizvodnje.
Vektor finalne potražnje možemo napisati u obliku: q  TQ , što se svodi na jednostavno
množenje matrica. (3.26.)

Uz pretpostavku da se tehnološki uvjeti nisu promijenili, tj. da su tehnički koeficijenti aij

konstnatni za svaki i, j   međusektorsku potrošnju Qi j računamo iz izraza: Qij  aij Q j
i, j   .

2) Ako je poznat vektor količina finalne potražnje q, onda iz relacije q  TQ nalazimo

vektor ukupnih outputa Q kao rješenje sustava linearnih jednadžbi sa poznatom matricom T i
nepoznatim vektorom Q.
Kada su poznati ukupni outputi svakog sektora međusektorsku potrošnju Qi j računamo iz
izraza: Qij  aij Q j i, j   . (3.27.)

Primjer 3.17.
Uz pretpostavku da je ekonomija neke države podijeljena na 3 sektora i da pripadna input-
output tablica izgleda ovako:

Qi Qi j qi
300 30 40 100 130
400 60 120 100 120
500 60 160 150 130

69
Sastavite novu input-output tablicu koja odgovara novom planu proizvodnje: 𝑄1 = 360, 𝑄2 =
480, 𝑄3 = 600 uz uvjet da se tehnološki uvjeti proizvodnje nisu promijenili.

Rješenje
1) Iz dane input-output tablice izračunamo matricu tehničkih koeficijenata:
𝑄11 𝑄12 𝑄13
𝑄1 𝑄2 𝑄3
𝑄21 𝑄22 𝑄23 0,1 0,1 0,2
𝐴= = [0,2 0,3 0,2]
𝑄1 𝑄2 𝑄3 0,2 0,4 0,3
𝑄31 𝑄32 𝑄33
[ 𝑄1 𝑄2 𝑄3 ]

1 0 0 0,1 0,1 0,2

2) Matrica tehnologije je: 𝑇 = 𝐼 − 𝐴 = [0 1 0] − [0,2 0,3 0,2] =
0 0 1 0,2 0,4 0,3
0,9 −0,1 −0,2
[−0,2 0,7 −0,2]
−0,2 −0,4 0,7
3) Vektor finalne potražnje računamo po formuli q  TQ ,

0,9 −0,1 −0,2 360 156

q=[−0,2 0,7 −0,2] [480] = [144]
−0,2 −0,4 0,7 600 156

4) Novu međusektorsku potrošnju računamo iz relacija: Qij  aij Q j i, j   ,   1,2,3

jer su tehnološki uvjeti ostali isti.
𝑄11 = 36, 𝑄12 = 48, 𝑄13 = 120
𝑄21 = 72, 𝑄22 = 144, 𝑄23 = 120
𝑄31 = 72, 𝑄32 = 192, 𝑄33 = 180
5) Nova input-output tablica je:

Qi Qi j qi
360 36 48 120 156
480 72 144 120 144
600 72 192 180 156

Zaključno: proizvodnja svakog sektora se povećala za jednaki postotak (20%), a kao

rezultat povećale su se i sve ostale veličine u input-output tablici za isti postotak.

70
 Primjer 3.18.
Uz pretpostavku da je ekonomija neke države podijeljena na 3 sektora i da pripadna input-
output tablica izgleda ovako:

Qi Qi j qi
100 10 20 30 40
200 10 20 30 140
300 10 20 30 240

Sastavite novu input-output tablicu koja odgovara novom planu finalne potrošnje: 𝑞1 =
50, 𝑞2 = 70, 𝑞 = 90 uz uvjet da se tehnološki uvjeti proizvodnje nisu promijenili.

Rješenje
1) Iz dane input-output tablice izračunamo matricu tehničkih koeficijenata:
𝑄11 𝑄12 𝑄13
𝑄1 𝑄2 𝑄3
𝑄21 𝑄22 𝑄23 0,1 0,1 0,1
𝐴= = [0,1 0,1 0,1]
𝑄1 𝑄2 𝑄3 0,1 0,1 0,1
𝑄31 𝑄32 𝑄33
[ 𝑄1 𝑄2 𝑄3 ]

1 0 0 0,1 0,1 0,1

2) Matrica tehnologije je: 𝑇 = 𝐼 − 𝐴 = [0 1 0] − [ 0,1 0,1 0,1] =
0 0 1 0,1 0,1 0,1
0,9 −0,1 −0,1
[−0,1 0,9 −0,1]
−0,1 −0,1 0,9

3) Vektor ukupnih outputa Q dobit ćemo iz relacije 𝑇𝑄 = 𝑞 , pa treba odrediti inverz

matrice tehnologije T.
0,9 −0,1 −0,1 𝑄1 50
[−0,1 0,9 −0,1] [𝑄2 ] = [70]
−0,1 −0,1 0,9 𝑄3 90

𝑄1 , 𝑄2 , 𝑄3 ćemo odrediti iz sljedećeg sustava jednadžbi:

0,9Q1  0.1Q2  0.1Q3  50

 0.1Q1  0.9Q2  0.1Q3  70
 0.1Q1  0.1Q2  0.9Q3  90

71
 80
Rješenje je 𝑄 = [100]
120

6) Novu međusektorsku potrošnju računamo iz relacija: Qij  aij Q j i, j   ,   1,2,3

jer su tehnološki uvjeti ostali isti.
𝑄11 = 8, 𝑄12 = 10, 𝑄13 = 12
𝑄21 = 8, 𝑄22 = 10, 𝑄23 = 12
𝑄31 = 8, 𝑄32 = 10, 𝑄33 = 12

7) Nova input-output tablica je:

Qi Qi j qi
80 8 10 12 50
100 8 10 12 70
120 8 10 12 90

1.8. Zadaci

0,20 0,15 0,10

a) Zadana je matrica tehničkih koeficijnata [0,10 0,30 0,25] i vektor ukupnih outputa
0,20 0,20 0,10
100
[200]. Sastavite pripadnu input-output tablicu.
100

b) Zadana je input-output tablica

Qi Qi j qi
Q1 30 20 20 30
Q2 50 50 50 50
Q3 50 20 20 10

Ako se planiraju nove ukupne proizvodnje: 𝑄1 = 110, 𝑄3 = 220, te nova finalne potražnja
q2  55 , a tehnološki uvjeti se ne mijenjaju, sastavite novu input-output tablicu.

c) Zadana je input-output tablica

Qi Qi j qi
100 30 30 30 q1
150 30 20 60 q2

72
 150 20 30 40 q3

110
Ako se planira novi vektor ukupnih outputa [165] sastavite pripadnu input-output tablicu
165
uz uvjet nepromjenjenih tehnoloških uvjeta.

0,0 0,1 0,2 2

d) Zadana je matrica tehničkih koeficijnata [0,3 0,2 0,4] i vektor finalne potražnje [ 1 ].
0,2 0,3 0,1 19
Sastavite pripadnu input-output tablicu.

73
LITERATURA

Hologram. http://www.holo.hr/Formule/Pregled/tabid/62/fid/Mat26-01/Default.aspx,
accessed July 11, 2017.

Linearna algebra 2.dio, Horvatić, K. Zagreb, 1999.

Matematika. Neralić, L., Šego B. Element, Zagreb, 2015.

Matematika za srednje i više škole. http://matematika.serbianpress.com/index.php, accessed

July 11, 2017.

Matematička analiza; prvi dio; diferenciranje i integriranje. Svetozar Kurepa. Tehnička knjiga
Zagreb.

Matematički priručnik za inženjere i studente. Bronštejn.I.N., Semendjajev,K.A. Tehnička

knjiga Zagreb. 1980.

74
75