PELOPONESKI RAT

(431 – 404. GODINE PNE)

Trajao 27 godina. Rat između Atine (Atinski pomorski savez ARHE) i Sparte (Peloponeski
savez). Rat je prvo izbio na kontinentalnoj Grčkoj i ostrvima, kasnije se prenio na zapad,
Siciliju i uvukao Perziju. Velikog udjela u ratu imalo:

 svađe aristokratije i demokratije

 komšijske rasprave između polisa
 masovno istupanje robova
 pobune helota tokom pilske operacije

IZVORI

Tukidid: učestvovao u ratu na strani Atine, pristalica oligarhije, kritikuje vođu demosa
Kleona, prognan iz Atine, piše o periodu između 431 – 411. pne, smatra da je uzrok rata ''rast''
Atine.

Plutarh: u svojim biografijama popunjava Tukididovu prazninu o Periklu, Nikiji i Alkibijadu.

Ksenofont: ''Grčka historija'', period 411 – 404. pne

Pseudo – Ksenofont i Aristotel: pisali ''Atinski ustav''

Diodor Sicilijanski

ODNOS PROTIVNIČKIH SNAGA

Atina se jačanjem priklanjala demokratiji, a Sparta oligarhiji. Uzrok rata: borba Atine i Sparte
za hegemoniju u Heladi. ARHE (Atinski pomorski savez) u periodu 435 – 431. pne
predstavlja najjaču ligu koja je zauzimala istok Mediterana. ARHE moćnija, imala novac i
mornaricu. PELOPONESKI SAVEZ: u sastavu ulazili svi polisi Peloponeza, glavna snaga je
kopnena vojska, imali flotu korintskih i megarskih brodova. Saveznici Atine su ogorčeni jer
moraju plaćati veći godišnji danak nego Perziji. Treću grupu u Atini činili trgovci i zanatlije.
Atina imala 27 000 hoplita, 300 sposobnih trijera i 120 korkirskih trijera. Sparta imala 60 000
hoplita i 300 nestručnih trijera. Fidija je bio Periklov prijatelj, kipar, optužen za krađu novca
dok je gradio statuu boginje Atene i po Plutarhu je umro u zatvoru. Aspasija je bila Periklova
žena optužena za bogohuljenje. Anaksagora je bio Periklov prijatelj optužen za bogohuljenje.
Saveznice Sparte su više željele rat od same Sparte, a Teba i Korint su poticali na to,
saveznice nisu plaćale danak, problem Sparte su heloti.

1
ATINA (DEMOKRATIJA):

 Tesalija
 Korkira
 Epidamnos
 Zakint
 Plateja
 Mesenija
 Halkidik
 ostrva Egejskog mora
 grčki polisi zapadne obale Male Azije

SPARTA (OLIGARHIJA):
 Korint
 Megara
 Sirakuza
 Fokida
 Leukada
 Ambrakija
 Beotija

POVODI ZA RAT

Korkira, Potideja, Megara

KORKIRA I KORINT. Godine 436. pne u Epidamnosu (Drač) demokrati su protjerali

oligarhe. Epidamnos je bila korkirska kolonija. Žalba je upućena Korkiri, ali ona nije htjela da
reaguje. Oligarhija Korkire nije željela protiv oligarhije Epidamnosa. Korint im šalje pomoć
sa 75 – 80 brodova i 2000 hoplita što predstavlja casus belli između Korkire i Korinta.
BITKA KOD LEUKIMNE ljeto 435. pne na Korkiri pobjedu odnosi Korkira. Korint kasnije
priprema flotu od 150 trijera, a 600 trijera su im dali saveznici (Ambrakija, Megara, Eleja..).
Korkirani su uvidjeli da ne mogu sami, pa se obraćaju Atini da ih primi u ARHE i Atina
pristaje. BITKA KOD SIBOTSKIH OSTRVA septembar 433. pne – korkirska flota pretrpjela
je poraz, ali su ih Atinjani spasili od uništenja. U periodu priprema za Peloponeski rat Korint
je bio najveći neprijatelj Atine, Sparta se možda ne bi ni odlučila za rat da nije bilo Korinta.
Kada su Atina i Korkira stupile u savez, Korint se našao odsječen od Sicilije i sjevera
Balkana. Položan Korinta postaje gori kada Atina 432. pne obnovila ugovor o savezu sa
Leontinom i Reijem.

2
POTIDEJA. To je bila kolonija Korinta na Halkidiku, spajala je poluotok Palenu sa kopnom.
Na obala Halkidika, gradovi su ulazili u sastav ARHE i plaćali su dvostruke poreze, a foros
potideje je 435. godine pne sa 6 talenata povećan na 15 što je izrevoltiralo stanovništvo.
Gradovi su gajili nepovjerenje prema Atini pod čijom su kontrolom bili, a Atina željela
nalazišta zlata u Trakiji i građevinski materijal makedonskih šuma. Atina osniva koloniju
Amfipolj 437. da bi učvrstila položaj. Potideja se odvojila od Atine 436. i zaključila
odbrambeni savez sa Halkidikom i Beotijom. Atina počinje sa opsadom Potideje.

MEGARA. Najbliži susjed Atike. Željele je i Atina i Sparta. Atina bi sa njom zatvorila prolaz
spartanskim falangama sa Peloponeta i odsjekla ih od saveznika u srednjoj Grčkoj. Sparta
željela preko nje ostvarivati kontakt sa savezničkom Beotijom. Odnosi Megare i Atine su se
zaoštrili nakon izlaska Megare iz ARHE 466. godine pne, te zbog njene podrške Korintu
protiv Korkite. Atina donosi specijalnu odluku 432. pne tzv. MEGARSKU PSEFIZMU prema
kojoj su zatvorene sve luke u atinskom posjedu, te atičko tržište. Motiv za ovo je bio jer su
Megarani ''uzorali svetu zemlju'' i pružiil utočište odbjeglim atinskim robovima.

DIPLOMATSKE PRIPREME ZA RAT

Pitanje rata riješeno na skupštini u Sparti 432. u julu i augustu. Saveznici tjerali Spartu da
proglasi Atinu za narušavanje tridesetogodišnjeg mira. Sparta sazvala sastanak Peloponeskog
saveza radi konačne odluke, većina saveznika je glasala za rat, te je rat bio neizbježan. Prvi
zahtjev Sparte diplomatskih priprema: da se protjeraju krivci za bogohuljenje na boginju što je
značilo protjerivanje Perikla koji je vodio porijeklo od roda Alkmenoida preko majke (krivci
za ubistvo Kilona). Nisu računali na protjerivanje, već na razdraženost naroda. Atina je
zahtijevala da se iz Sparte projtjeraju ljudi koji su ubili helote na Tenaru i ubili kralja
Pausaniju u hramu Atine Halkioikos. Sparta traži drugi zahtjev: prekidanje opsade Potideje,
da se da sloboda Egini, a glavni zahtjev da se ukine megarske psefizma. Posljedni poslanici su
došli u Atinu 431. gdje Sparta traži mir ako Atina ostavi hegemoniju Helenima što Perikle
(Atina) odbija. Teba započinje ratne operacije. Godine 431. oko 300 Tebanaca napada Plateju
(na granici Atike), ali zbog nadolaska rijeke Asop Tebanci nisu uspjeli prići Plateji. To je bilo
javno narušavanje tridesetogodišnjeg mira i predstavlja početak Peloponeskog rata.

ARHIDAMOV RAT (431 – 421.) 10 GODINA

Predstavlja prvi period Peloponeskog rata. Nosi naziv po spartanskom kralju Arhidamu.
Arhidam je izjavio da ima najveću i najhrabriju vojsku. Atina nije imala ni polovinu pa se nije
htjela suprotstavljati u bici na otvorenom. Arhidam htio provokacijom da ih natjera, računao
na pomoć atinskih oligarha, računao na nezadovoljstvo seljaštva (ukoliko bi Arhidam ostvario
prijetnje i opustošio zemlju). Atinska strategija iznijeta u Periklovom govoru: da se pripreme
za rat, da ne ulaze u ratni okršaj, da se presele u grad i brane ga, da čuvaju vlast nad
saveznicima, željeli iscrpljujući rat da opreme flotu jer je to njihova glavna snaga, imali
odbrambeni plan. Velika uloga je pripala atinskim uporištima u Jonskom mora – preko njega

3
su prolazili glavni putevi korintske trgovine, iz Sicilije na Peloponez dolazilo žito. Minusi
Periklovog plana: žrtvovao seljake i flota je bila defanzivna.

POČEKAT RATHIH OPERACIJA

Juni 431. pne – pelponeska armija upada u Atiku, ali zbog sporosti Arhidama Atinjani su se
uspjeli sakriti u grad. Tada Peloponežani kreću prema najvećoj atinskoj demi – Aharnaniji.
Tako su ih htjeli natjerati na borbu. Arhidam je Atini prijetio pustošenjem, a zatim se prešao
na djela. Peloponežani u Atiki proveli oko mjesec dana, te su morali da odstupe od Aharnjana,
te da se preko Oropa povuku u Beotiju i zatim se vratiše kući.

Juni 430. pne – napad se ponavlja, Arhidam ulazi u Atiku i ostaje oko 40 dana, zemlja je
opustošenija nego prije.

431. i 430. Atina je akcije izvodila samo na moru, kopnena vojska se nije suprotstavljala.
Kefalonija i Zakint su prešli na stranu Atine koje su bile kolonije Korinta. Atina je protjerala
Eginjane sa ostva. Uspjela je da pridobije veći dio tesalskih polisa, te je sklopila savez sa
Sitalikom – kralj najvećeg tračkog plemena Odrisa.

PAD PERIKLA

Pogoršavanje položaja: navala izbjeglica iz Atike i crna kuga. Epidemija je trajala 2 godine,
poslije kratkog prekida još godinu dana. Od kuge je umrlo 4 400, tj 15%. Raspala se većina
demosa na koje je Perikle računao. Oligarsi se aktiviraju, krive Perikla za sve što im se
dogodilo, kažnjen je velikom novčanom kaznom. U Augustu 430. poslani su poslanici u
Spartu, ali mir nije sklopljen zbog teških uvjeta. U septembru 429. Perikle umire od kuge,
demos ostaje bez vođe. Borba između 2 struje: umjerena struja na čelu sa Nikijom (krupni
robovlasnici) i radikalna struja na čelu sa Kleonom (očuvanje i proširenje arhe).

OPSADA PLATEJE

Sparta 429. nije vršila upad u Atiku vjerovatno jer su se bojali kuge. Godine 428. pustošili su
samo Trijaske ravnice pod komandom Arhidama. Godine 427. vršena je ekspedicija da se
pruži podrška Mitileni koja je digla ustanak. Do Dekelejskog mira nije bilo napada na Atiku.
Sparta je usmjerila pažnju na sporedna ratišta kao npr. Plateja. Plateja je bila bitna kao atinski
položaj u Beotiji, predstavljala je opasnost za saobraćaj između Tebe i Peloponeza koji je
upadao u Atiku. Sparta je 429. na čelu sa Arhidamom i 60 000 ljudi krenu na Plateju. Tukidid
daje opis: Sparta je napravila nasip oko Plateje. 70 dana su Platejci podizali novi nasip da
bude veći od Spartinog, gradili su unutarnje bedeme, drvene bedeme oblagali kožom da ne
dođe do požara, pravili potkope tako da se Spartin nasip stalno uvlačio. Sparta je pokušala
probiti zidove grada pomoću opsadnih sparava, ali je to spriječeno balvanima koji su
pričvršćeni na vrh zidova gvozdenim lancima. Sparta je odlučila da ih uguši dimom, ali je to

4
spriječeno pljuskom. Sparta poče opsadu. U ljeto 427., nakon 2 godine opsade, grad se
predao, 200 Platejaca i 25 Atinjana, muškarci su pobijeni, žena i djeca odvedeni u ropstvo, a
grad su sravnili.

GRAĐANSKI RAT NA LEZBOSU I KORKIRI

428. i 427. oligarsi u polisima pod kontrolom Atine počeli su sa oružjem da istupaju na stranu
Peloponeza. Sada je glavna uloga prenesena na političke borbe tj. borbe demokratije i
oligarhije i to se izražavalo kao građanski rat u polisima Atine.

LEZBOS. Zemlja vina i pjesme, članica arhe, na sjeveru se nalazila Metimna (demokratija),
najveći polis na jugu Mitilena (oligarhije), ostala naselja se orijentirala ka Mitileni (Antisa,
Arisba, Pira, Eres). Mitilena je na početku rata stala na stranu Sparte, počela da oprema
brodove, gradi luke, bedeme. Zbog toga je Atina u svojoj luci zadržala 10 mitilenskih
brodova, a u Mitilenu poslala svojih 40 brodova pod komandom Klejpida da izvrši otvoreni
napad, ali ga on nije izvršio. Mitilena traži pomoć od Sparte. Poslanici Mitilene odlaze u
Spartu na općepeloponesko savjetovanje gdje ih mole da upute vojsku na Lezbos i da napadnu
Atinu sa kopna i mora. Krajem maja 427. na Lebzbos je upućeno 40 peloponeskih lađa, a stiže
i 1 000 hoplita pod komandom atinskog stratega Paheta koji je ogradio Mitilenu zidom,
zatvoorio grad i sa kopna i sa mora. Oligarsi Mitilene koji nisu dočekali Peloponežane jer su
bili spori, počeli su naoružavati demos da se brane grad. Demos je zahtijevao da se svim
građanima podijeli hljeb ili će oni grad predati Atini. Oligarsi odlučuju da predaju grad Atini i
to čine u julu 427. Atina raspravlja kako treba kazniti Mitilenu. Kleon na prvom zasjedanju
predlaže da se muškarci kazne smrću, a žene i djecu prodati u rpstvo. Na drugom zasjedanju
skupštine odlučeno je da se kazna primijeni na 1 000 aristokrata, da se poruše bedemi
Mitilene i da joj se oduzme flota. Lezbos je podijeljen na 2 700 kleruha (osim Metimne), te su
plaćali danak Atini od 54 talenta.

KORKIRA. Odlučila da čuva savez sa Atinom, ali da ne objavljuje rat Peloponezu. Oligarsi
organiziraju zavjeru, te ubijaju vođu atinske partije i 60 demokrata. Oligarsi u čijim je rukama
sada vlast proglasili neutralnost Korkire u ratu. Organiziran je i drugi napad na demokrate,
borba je trajala nekoliko dana i završila pobjedom demokrata. Sparta i Atina reagiraju jer je
Korkira bitna za Jonski arhipelag. Peloponez je uputio 53 broda, a Atina 71, što je Spartu
natjeralo na povlačenje. Oligarsi su prognani i sakrili su se na planinu Iston, a demokrati su uz
pomoć Atine osvojili planinu Iston, muškarce ubili, a djecu i žene u ropstvo.

ZAOŠTRAVANJE SOCIJALNO – POLITIČKE BORBE U ATINI

Atina je imala finansije, ali je 100 0talenata trebalo za flotu, opsada Potideje odnijela 2000,
rat tražio novac. Saveznicima uputila 12 brodova radi naplate poreza. Strateg Lisik je
sakupljao novac u Maloj Aziji, poginuo je na ravnici Meandra za vrijeme napada Karijaca.

5
Lisik je poslije Perikla bio vođa demosa kratko vrijeme, bio je Periklov prijatelj, oženio se
Aspasijom, Aristofan ga naziva najgorim čovjekom poslije Kleona, bio strateg 428/427.
Perikle je 15 godina rukovodio eklesijom, zagovarao je demokratiju, a bio bogati građanin.
Vođa treće grupe u Atini je bio Kleon za kojeg se vjeruje da je podstakao posljednji napad na
Perikla.

NIKIJA. Jedan od bogataša, sipmatije naroda stekao darežljivošću (organizirao proslave),

njegova plašljivost i neodlučnost ušle u historiju, niej nastupao javno za mir ali je vodio
pregovore.

KLEON. Nikijin protivnik, vođa radikalne demokratije, poticao iz običnog naroda, znao šta
hoće, osnovna ideja je da Atina krene u ofanzivu, a ne samo da se brani. Uslovi za takve
operacije su: smirivanje saveznika, finansije za atinske građane i za operacije. predloćio je da
se plate helijasta (čl. suda) povećaju sa 2 na 3 obola. Aristofan ga naziva Kleon od 3 obola.
Povećao foros na 1300 talenata (za vrijeme Perikla 600). Za napad je morao da pridobije
eklesiju, jer su se stratezi uglavnom slagali sa Nikijom.

OPERACIJA KOD PILA

Ljeto 426. strateg Demosten je sa flotom od 30 brodova opustošio obale Peloponeza i stigao
sve do Akarnanije gdje je ujedinio zapadnogrčke atinske saveznike: Zakint, Kefaloniju,
Akarnaniju, dio Korkire. Uputio se u Napuakt želeći napasti Etoliju, kako bi preko nje napao
Beotiju. Hopliti su poraženi od Etolaca, te su se morali povući u Naupakt. Poraz Atinjana je
podstakao Spartu da u Etoliju pošalje 3000 hoplita koji su opustošili Lokridu i Naupakt, a
zatim krenuli ka Akarnaniji gdje je Demosten. BITKA KOD SOLIJA novembar 426.,
Demosten ovaj put izabire neravan teren, a dio hoplita sakriva koji su porazli Peloponežane
koji su bili brojniji. To je bila prva atinska veća pobjeda na kopnu. Pobjedom je ojačana
radiklana partija u Atini koja pored vođe Kleona, sada ima i vojskovođu Demostena. Atina za
mjesto desanta bira Pil. Peloponezom je rukovodio Agis, Arhidamov sin. Pil se nalazio u
Meseniji, teren se sviđao Demostenu, a mogao je biti centar za ujedinjenje Mesenjana za
slobodu od Sparte. Sparta je namjeravala moreuz između Pila i Sfakterije zatvoriti zbijenim
brodovima. Napadi Sparte su trajali 2 dana i završili porazom. Spartanski odred u Sfakteriji je
sada ostao izolovan s kopna i osuđen na smrt od gladi. Sparta moli Atinjane da idu na
pregovore za mir u Atinu. Sparta se obavezala da će do tamo doći na atinskim brodovima, da
će im dati peloponesku flotu za vrijeme pregovora, a da Atina zauzvrat hrani odred u
Sfakteriji. Sparta je predložila mir, a Kleon traži da se Atini vrate megarske luke Niseja i
Paga, te da im se da peloponeski trezen i Ahaja, Sparta odbija. Kleon smatra da se Sfakterija
može zauzeti za 20 dana, Nikija mu govori da to sam učini jer se on ne slaže. Kleon je u
august 425. zauzeo ostrvo na juriš. Operacija kod Pila je uzdigla Kleona tako da Nikija gubi
značaj, dovodi na vlast partiju koja želi rat. Glavna snaga u Pilu bili su peltasti i saveznici,
dok hopliti (imučniji građani) nisu dobili bitku tokom 7 godina rata. Nikija je morao nešto da
poduzme zbog poljuljanog autoriteta. Nikija krenu protiv Korinta kao komadant flote.(BITKA
KOD SOLIGEJE). Iskrca se kod Soligeje, pred njim se našlo pola korintske armije koju on
napade, ali su se povukli na brodove kada su vidjeli da dolazi još korintske vojske. Jedan dio
6
Atinjana se iskrcao u Argolidu i osvojio je. Ljeto 424. Nikija je osvojio dorsku Kiteru –
mjesto prema Lakoniji, naseljeno lakademonskim doseljenicima. Osvajanje Kitere je bilo
vrhunac atinskog uspjeha. Atina se za ratne uspjehe može zahvaliti Kleonu jer je udvostručio
foros pa su imali finansije. Sada je na redu Beotija. Atina odluči da joj zada udarac na 3
strane: 1. Demosten trebao zauzeti luku Sifu, 2. Glavne snage pod komandom Hipokrata su
trebale udariti na Delij, 3. beotski demokrati su trebali dići ustanak u Heroneji. Ovo se trebalo
izvršiti istovremeno tako da Beoćani nemaju ni vremena ni prostora da reaguju. Ali, Hipokrat
je zakasnio, a zavjera demokrata je otkrivena, a beotska armija se sruči na Hipokrata. BITKA
KOD DELIJA novembar 242. – falanga Beotije je imala 25 redova, a Atine 8 redova, te su
Beoćani Epaminondinim kosim strojem pobijedili. Poginuo je Hipkrat. Najveći poraz Atine u
Arhidamovom ratu.

RATNE OPERACIJE U TRAKIJI

Osnova spartanske oligarhije sastojala se u postizanju mira sa Atinom i oslobađanje

zarobljenih Spartijata. Javlja se grupa radikala koji žele nastaviti rat a njihov predstavnik je
vojskovođa Brasida. Brasida je znao da je Atina snažna na moru, tako da je želio kopnenim
putem izbiti na tračku obalu, ali bi morao proći kroz Tesaliju koja je prijateljski raspoložena
prema Atini, i u slučaju povlačenja ne bi imao gdje. Brasidin pohod bi mogao stvoriti novi
front pa bi se smanjio pritisak Atine na Peoloponez. Brasida je dobio 700 helota, a pozvao je 1
000 dobrovoljaca. U augustu 424. Brasida je brzo prošao kroz Tesaliju, da Tesalci nisu ni
stigli okupiti vojsku i stigao u Makedoniju kod prijateljski raspoloženog kralja Perdike.
Poslije, Brasida dolazi na Halkidik i obećava da će svi dobiti nezavisnost ako pređu na
njegovu stranu i da se neće miješati u unutarnje poslove tj. u borbe oligarhije i demokratije, u
suprotnom je prijetio pustošenjem. Dobrovoljno su prešli Akant, Argil i Stagina, a sada je na
redu najvažniji atinski posjed u Trakiji – Amfipolj (atinska kolonija). Tukidid (na strani
Atine) se nalazio kod Tasosa (blizu Amfipolja) kada je trebao doći da pomogne Amfipolju, ali
je zakasnio tako da je zbog svoje pasivnosti u ovom slučaju protjeran iz grada. Brasida je
osvojio Amfipolj jer se grad predao bez borbe. Za 5 mjeseci je osvojio 2/3 Halkidika, A
Atinjanima je ostao samo poluotok Palena. U proljeće 423. sklapa se primirje na godinu dana
između Sparte i Atine. U vrijeme pregovora protiv Atine se diže Skiona, grad na Paleni, a
pridružuje joj se susjedni grad Menda. Atina donosi odluku o opsadi Skione i istrebljenju
njenog stanovništva. Nikija kreće sa 50 brodova, 1 000 hoplita i 2 000 lako naoružanih
vojnika. Atinjani su zauzeli Mendu uz pomoć njenih demokrata. Po isteku primirja, u ljeto
422. Kleon krenu na opsjednutu Skionu, te prema Amfipolju u susret Brasidi. BITKA KOD
AMFIPOLJA oktobar 422. , Sparta pobijedila. Poginuli su i Kleon i Brasida.

NIKIJIN MIR 421. PNE

Nikija i spartanski kralj Pleistoanakt su dogovorili uvjete mira:

 da se vrati prijeratno stanje, ali Teba dobiva Plateju, a Atina Niseju

7
  gradovi na Halkidiku (Argil, Akant, Stol, Stagira, Olint) koji su dobrovoljno prešli na
stranu Braside ostaju nezavisni, ali ako žele mogu da stupe u savez sa Atinom
 zarobljenici se vraćaju državama

Ovaj mir je odgovarao Sparti, ali ne i njenim saveznicama: Beotiji, Megari, Korintu i Elidi.
Megara je izgubila Niseju, Korintu je zadan najteži udarac: pobjedom Demostena,
Akarnancima (atinski saveznik) su pripala korintska uporišta na zapadu (Anaktorij zauzet na
juriš, Ambrakija primorana na savez sa Akarnancima, zauzet je i Solij). Beotija je samostalno
pobijedila Atinu kod Delija bez pomoći Sparte. Megara smatra da joj je Beotija korisnija.
Beotija je odbila da potpiše Nikijin mir, a sklapa kratkoročno primirje sa Atinom. Korint nije
želio stupati ni u kakve kontakte sa Atinom. Nikijin mir je zaključen na 50 godina i značio je
odmor u ratu, pitanje hegemonije je ostalo neriješeno, kao i borba demokrata i oligarha.
Tukidid period poslije Nikijinog mira naziva nesigurnim ili sumnjivim smirenjem. Nisu
ispunjeni uvjeti mirovnog ugovora, samo razmjena zarobljenika. Sparta je trebala predati
Amfipolj prva, ali komadant spartanskog garnizona u Amfipolju Klearid je odbio da to učini,
a kasnije se vratio u Spartu i ostavio stanovništvo samo. Panakt (osvojila ga Beotija) je Atini
vraćen tek godinu kasnije, a porušena su njegova utvrđenja što je po mišljenju Atine bilo
suprotno ugovoru. Sparta je zaključila separatni savez sa Beorijom što je također bilo
suprotno od ugovora. To su Atinjani iskoristili da zadrže Pil i Kiteru. Čim je Sparta dobila
svoje zarobljenike iz Atine, novi efori Kleobul i Ksenar su istupili protiv Atine i potpisali
separatni savez sa Beotijom, što je došlo do raskida sa Atinom. 4 demokratska polisa su
sklopile savez u ljeto 420.: Atina, Arg, Mantineja, Elida. Protiv njih je bio oligarhijski savez:
Sparta, Beotija, Megara uz podršku Korinta. Arg je država na Peloponezu koja se sa Spartom
borila za hegemoniju, demokratski uređena, istupila bi na stranu Atine na početku rata, ali je
bila orkužena članicama Peloponeskog saveza i poštovala je uvjete tridesetogodišnjeg mira
koji je isticao 421. Ggeografski položaj Mantineje, Elide i Arga je odvajao Spartu od sjevera
Peloponeza, pa tako i od saveznika.

Nikijinim mirom završen Arhidamov rat.

Slijedi drugi dio rata.

POLITIČKE BORBE U ATINI I ISTICANJE ALKIBIJADA

Ponašanje Sparte nakon Nikijinog mira se smatralo izajničkim, a odgovornost za to je pala na

Nikiju. Na čelo opozicije protiv Nikije dolazi Alkibijad umjesto Hiperbola (radikalnog vođe
bez ugleda). Alkibijad je pripadao nautjecajnijem plemstvu, bio pod starateljstvom Perikla,
stekao prezir u ranoj mladosti prema demokratiji. Logično bi bilo da se priključio
lakonofilskoj aristokratiji. Ostao je uvrijeđen jer su se spartanski poslanici obratili Nikiji, on
pređe u antispartanski tabor. Alkibijad se sa manjim odredom uputi na Peloponez, da
stanovnike Patre ubijedi da svoj grad vežu za more podizanjem dugih bedema što Atini stvori
još jedno uporište na Peloponezu. Ohrabreni prisustvom Atine, Arg poče rat sa Epidaurom

8
koji se nalazio u Argolidi. Napad Epidaur prisili Spartu na operacije. U ljeto 418. u Flijuntu se
okupi vojska: Sparta, Arkadija, Beotija, Korint, Sikiona, Pelena, Flijunt i Megara. Kada su
vojske već bile postrojene aristokrati Arga su se sporazumjeli sa spartanskim kraljem Agisom,
pa su se neprijatelji razišli bez borbe. Kada su Spartanci stigli kući dobili su vijest da je
neprijatelj zauzeo Orhomenos u Arkadiji, pa se vraćaju u oblast Mantineje bez svojih
saveznika. BITKA KOD MANTINEJE august 418. Sparta je odnijela pobijedu nad vojskom
Atine, Mantineje i Arga. Rezultat ove bitke je bio raskidanje sporazuma između Atine i Arga,
poslije čega je Arg sklopio mir i savez sa Spartom. Arg sa spartanskom vojskom izvrši
oligarhijski prevrat u Argu i Sikionu. Mantineja se morala pokoriti pošto je bila izolovana.
Makedonski kralj Perdika se prikloni Sparti. Zavođenje oligarhije u Argu bilo je kratkotrajno.
Poslije pola godine 417. demokrati napadoše oligarhe i obnoviše demokratiju, oligarsi su
protjerani iz grada. Demokrati se obraćaju Atini za pomoć i počinju graditi bedeme. U ljeto
416. Alkibijad sa 20 brodova dolazi u Arg i odvodio 300 oligarha koji su bili u vezi sa
Spartom. Odnosi između Atine i Sparte su se zaoštrili 416. jer je Atina izvšrila opsadu
spartanske kolonije Melos na otoku Melosu. Poslije 7 mjeseci opsade Melos se predao.
Muškarci pobijeni, žena i djeca u ropstvo. Istovremeno je garnizon u Pilu organizirao napad i
nanio Lakademonjanima mnogo štete.

POHOD NA SICILIJU

424. sicilski polisi su održali kongres u Geli gdje su zaključili mir. MIR U GELI – jer se
Atina otvoreno zanimala za Siciliju. Antagonizam dorskih polisa (Sparta) sa Sirakuzom na
čelu i halkidijske grupe: Naksos, Leontina, Katana, Mesana i Himera, nije prelazio okvire
lokalnih konflikata jer je Sirakuza nastojala da stvari ne idu predaleko kako se Atina ne bi
miješala. U jonskim polisima Sicilije je uglavnom vladala demokratija. Sirakuza je pružala
podršku jonskim oligarsima iako se vlast nalazila u rukama demokrata. Prema Tukididu,
Leontinjani su primali nove građane i demos je pomišljao na ponovno raspodjelu zemlje. Ovaj
zahtjev za ponovno podjelu zemlje karaterističan je za kasnije razdoblje a ne za V stoljeće
pne. Vjerovatno je primanje novih građana uslovljeno željom da se demos osnaži u
predstoježoj borbi. Demos u Leontini se uglavnom sastojao od seljaka koji su ostali bez svoje
zemlje i postali zavisni, dok su oligarsi bili zemljoposjednici i robovlasnici. Demos osjeća da
je preslab protiv oligarha i prihvata nove građane. Oligarsi traže pomoć od Sirakuze,
protjeruju siromašne, poslije čega su srušili grad i preselili se u Sirakuzu. Demokrati su se
utvrdili na 2 manja mjesta na leontinskoj teritoriji i započeli rat sa oligarsima. Demokrati
Leontine i Sicilije su se nadale da će dobiti podršku Atine. U Atinu je u zimu 415. stigla
delegacija iz Segeste (jonska kolonija na zapadu Sicilije) tražeći pomoć protiv Selinunta i
Sirakuze koja ga podržava. Molba je motivirana prijetnjom Sirakuze da će se umiješati u rat
na strani Sparte. Poslanici Segeste su naglasili da raspolažu novčanim sredstvima. Atina je
morala da se umiješa u sicilske poslove ako je htjela da sačuva utjecaj na zapadu. Njen
autoritet je već bio poljuljan što nije pomogla Leontini. U to doba pojačala se borbe između
Nikije i Alkibijada za prevlast u eklesiji. Alkibijad predlaže novi plan o stvaranju atinske
države na Siciliji (jer mu je stari propao da se Atina suprotstavi Sparti na Peloponezu u bici
kod Mantineje). Očarao je narod tom idejom, nisu znali gdje se nalaze ni Sirakuza ni Sicilija.

9
Bez obzira na protivljenje Nikije, eklesija je odlučila da se u Segestu uputi 60 brodova. Kao
vođe ekspedicije izabrani su Alkibijad, Nikija i Lamah. Krajem maja 415. iz Atine je krenula
ekspedicija od 136 brodova, 5100 hoplita, 1200 lako naoružanih vojnika i 26 000 veslača. U
julu i augustu flota je stigla u Italiju. Zaustavili su se kod Regija pa su se smijestili u
predgrađu jer ih stanovništvo nije pustilo u grad. Među stratezima je došlo do svađe. Nikija
predloži da se napadne samo Selinunt i da ga primora na sklapanje mira sa Segestom poslije
čega bi se Atina vratila kući. Alkibijad je predlagao da se sicilijanski polisi pokušaju prodobiti
i onda da napadnu Sirakuzu i Selinunt. Lamah je smatrao da se Sirakuza treba zauzeti
iznenadnim napadom. Alkibijad je pobijedio. Naksos je jedino otvorio svoje kapije Atini. Noć
prije odlaska na ekspediciju neko je polupao statuse boga Hermesa, boga putovanja. Kružila
je glasina da je to uradio ko teži tiraniji, za koga je okrivljen Alkibijad. Za Alkibijadom je
upućen brod ''Salaminija'' s naređenjem da dođe u Atinu pred sud. Alkibijad bježi na
peloponez, a zatim u Sparti postaje vođa antiatinskih planova. Nikija i Lamah podijeliše snage
i morem se upute ka Segesti. U ropstvo prodaju stanovništvo malog grada Hikare. Uputiše se
prema Katani. U zimu 414. odatle krenu morem prema Sirakuzi i zadaju im manje štete. Zbog
Nikijine neodlučnosti, vojska se vrati u Katanu. Neprijatelji to iskoristiše da podignu bedeme
oko Sirakuze. Obje strane nastoje da pridobiju saveznike sa sebe. Atina je pridobila: Segestu,
Katanu, Naksos i dio Sikula. Sirakuza je imala podršku Korinta i Sparte. Mesana je ostala
neutralna. Polijen navodi da je u Sirakuzi 414. došlo do ustanka robova i da je 300 robova
pobjeglo Atini. U ljeto 414. , nakon godinu dana boravka na Siciliji, Atina započe opsadu
Sirakuze. Spartanski vojskovođa Gilip je uspio da prodre u Sirakuzu i pored atinskih bedema,
po nagovoru Alkibijada. Atinjani su svojim zidom željeli da odvoje Sirakuzu od kopna.
Sirakuški zid je bio gotov prije atinskog, bio je pod pravim uglom i bio je duži. Tako je
propao atinski plan da odvojio Sirakuzu od kopna. Situacija na moru je za Atinu bila
ozbilnija: brodovi su tražili opravke, broj veslača se smanjio, a Atina nije imala konjicu.
Gubitak prevlasti na moru Atinjane je doveo do velikih problema jer se nisu mogli vratiti
kući. Nikija se obraća Atini za pomoć- Iz Pireja je upućen Demosten koji stiže u Sirakuzu u
julu 413. Demosten odmah pri dolasku izvrši juriš na sirakuška utvrđenja na Epipolama
uzvišenju. Imali su početne uspjehe, ali su pretrpjeli velike gubitke pa su Demosten i
Eurimedont (drugi strateg koji je došao sa Demostenom) predložili povlačenje. Nikija je bio
protiv toga i rekao da i Sirakuza trpi gubitke, a i vidio je pomračenje Sunca koje se tumačilo
kao loš znak pa je zbog toga predlagao povlačenje tek za 27 dana. Pomorske bitke održane 3. i
7. septembra 413. završile su porazom atinske flote. Nikija i Demosten su bili opkoljeni
neprijateljima sa svih strana i morali su se predati. Obojica su ubijena. Tako je 60 godina
atinske prevlasti na moru završeno.

ZAVRŠNI PERIOD RATA

DEKELEJSKI MIR

Alkibijad je Spartancima dao 2 savjeta: prvi, da pošalju vojskovođu u Sirakuzu; drugi, da

obnove ratne operacije protiv Atine, posebno da zauzmu Dekeleju. Bila je blizu Atine i kroz
nju je prolazio najkraći put prema ostrvu Eubeji (Atina je od nje imala više prihoda nego od

10
čitave Atike). U proljeće 413. Agis upada u Dekeleju i smijesti se u nju s jakim garnizonom.
Računali su na to da je Atina u teškom položaju zbog poraza na Siciliji. Više od 20 000
robova Atine je pobjeglo na stranu Sparte. Stanovništvo Atine je dan i noć sa oružjem branilo
bedeme. Hrana se uvozila preko Pireja, a tada stiže vijest o pogibiji Nikije i Demostena što bi
značilo da neprijatelji mogu ući u Pirej. Atina bez brodova, novca, veslača, a saveznici su
prijetili otcjepljenjem.

POČETAK RASPADA ATINSKE ARHE

Neutralni polisi su požurili da se priključe Sparti. Oligarsi u sastavu ARHE su shvatili da je

došlo vrijeme za ustanak protiv Atine. Sparta željela napasti Joniju, ali su bili svjesni da im za
to treba jaka flota. Naredili saveznicima da sagrade 100 brodova, oni i Beotija će dati po 25.
Agis je u Dekeleji skupljao novac od saveznika. Dolazi do konflikta Agisa i Alkibijada. Hios
je tražio pomoć od Sparte gdje je vladala oligarhija, a Hios je jedini imao ratnu flotu nakon
ustanka u Mitileni 427., imali su najviše robova i bili bi brutalno kažnjivani što objašnjava
bježanje hioskih robova Atini poslije ustanka. Perzijski satrapi su se ponudili da ratuju na
strani Sparte na mjestima koja graniče sa njihovim satrapijama: Tisafern u Joniji, a Farnabaz
na Helespontu. Na prijedlog Alkibijada Sparta je odlučila da ratne operacija počne u Joniji.
Hios je digao ustanak u junu 412. koji je počeo da se širi na čitavu Joniju. Zahvaljujući
Alkibijadu ustanku se pridružio glavni grad Jonije – Milet. Poslije toga protiv Atine se digla
skoro čitava Jonija. Otcjepljenje Jonije je išlo brzo jer su saveznici već odavno teško podnosili
atinsku vlast. Atinski demos 412. mobiliše sva sredstva za borbu. Plan operacije je bio da se
opremi flota, da se osigura vjernost saveznika pogotovo Eubeje i da se formira magistratura u
kojoj bi se nalazili najstariji građani sa ddužnosti da razmatra tekuće poslove. Sprovedena je
finansijska reforma: Atina je ukinula foros i uvela carinu od 5% od poljoprivrednih proizvoda
koji se uvoze i izvoze morem (da smanji nezadovoljstvo saveznika). Samos je digao ustanak
ohrabrujući se prisustvom 3 atinska broda, pobili 200 plemića, a 400 oligarha osudili na
izgnanstvo. Atina im dade autonomiju. U vrijeme oligarhijskog prevrata 411. u Atini se samo
na Samosu održala demokratija.

JAČANJE OLIGARHIJE U ATINI

U vrijeme kada je Atina vršila mobilizaciju, oligarsi su istupili pod zajedničkom parolom
''vraćanje poretku očeva'' – ustav Klistena, zakonodavstvo Solona, pa čak i Drakonovi zakoni.
Proširuju se oligarsi: ranije su im pripadali predstavnici aristokratskih lakonofilskih rodova.
412 im podršku daju najbogatiji atinski građani. Glavna parola ovog ''saveza'' je ograničenje
državnih rashoda – podrazumijevalo je ukidanje plate sudijama i naknada za zasjedanje
skupština. Sprovođenjem ovoga atinska sirotinja bi bila lišena učešća u vlasti, a vlast bi prešla
u ruke oligarha. Teti (atinski demokrati), jedni se nisu vratili iz Sirakuze, a drugi su bili u floti
u Joniji. Bivše vođe radikalne demokratije je prebjegao oligarsima kao što su Pisander i
Harikle. Oligarsi su odnijeli 2 pobjede 412. godine. Prva. Organizovanje magistrature u kojoj
bi se nalazili najstariji građani i koji bi se brinuli o tekućim poslovima, magistratura se zvala

11
probule. Uloga stare bule se svodila na nulu, članovi su birani ždrijebom i bula je
predstavljala građane i bila demokratska. Članovi probule se birali iz redova najstarijih
građana, a oni su uglavnom zastupali mišljenje oligarha i konzervativnijih slojeva. Druga.
Izbori stratega za 412. na čelu sa Frinihom pripadala je oligarhiji. U rukama stratega je bila
čitava atinska flota. Aristofanova komedija ''Lizistrata'' – Atinjanka Lizistrata je značila ''ona
koja raspušta vojsku'' sakupila je odred žena iz Helade i zauzela Akropolj u kome se čuvala
državna blagajna.

ANGAŽOVANJE PERZIJE

Na stranu Sparte istupaju persijski satrapi Tisafern i Farnabaz. Suština perzijsko – spartanskog
saveza se sastojala u tome da su isplate za peloponesku flotu vršene perzijskim novcem,
Sparta je Joniji prepustila Perzijancima što je predstavljalo izdaju općehelenske stvari.
412/411. sklopljena su 3 ugovora između Sparte i Perzije. Prvim ugovorom Sparta je
prepustila Perziji obale i ostrva Male Azije i dio Balkana. U drugom ugovoru koji je Sparta
zahtijevala, koja god se vojska nalazi na zemlji cara, car je dužan da je izdržava (Darije). Po
trećem ugovoru Sparta se obavezuje da neće pljačkati carevu zemlju i zato je Tisafern počeo
da daje novac za izdržavanje flote. Perzija je računala da će u slučaju pobjede vratiti helenske
gradove na maloazijskoj obali, a obavezala se na izdržavanje peloponeske flote. Alkibijad je
došao u Joniju sa spartanskim vojskovođom Halkidejem, a poslije njegove smrti Alkibijad je
rukovodio spartanskom politikom na Istoku i uspostavio prisne veze sa Tisafernom što je kod
Sparte izazvalo nepovjerenje i naredili su njegovo ubistvo. Alkibijad bježi Tisafernu i
nagovara ga da smanji pomoć Sparti. Prema Alkibijadovim riječima, Perzija nije željela da
Sparta pobijedi, već da se oba protivnika iscrpe, pa će Perzija sa pružanja podruške Sparti
preći na stranu slabije Atine. Alkibijad stupa u vezu sa pristalicama oligarhije (sa stratezima
koji su komandovali atinskom flotom na Samosu) i obećao im da će privući Tisaferna na
stranu Atine i da će se sam vratiti u Atinu, ako ukinu demokratiju. Prijedlog je prihvaćen od
većine stratega u floti. Njemu se suprotstavio strateg Frinih koji je uočio da Alkibijad ne misli
na uspostavljanje oligarhije, već tiranije. Ali, većina stratega se slagala pa je u Atinu upućena
delegacija sa Pisandrom na čelu koja je trebala da postavi zahtjev o ukidanju demokratije,
vraćanju Alkibijada i uspostavljanju prijateljstva sa Tisafernom.

OLIGARHIJSKI PREVRAT 411.

U januaru 411. Pisandar e došao u Atinu sa zahtjevima: da se ukine demokratija, vraćanju

Alkibijada i uspostavljanju prijateljstva sa Tisafernom. Demos nije htio da se složi s ovim.
Onda je Pisandar ostao sa prijedlogom samo da se Alkibijad vrati, a pitanje promjene
državnog poretka je ostavio za kasnije. Pisandar je vršio pritisak na sudove da donesu odluku
o obaranju demokratije. Ali, pregovori sa Alkibijadom su se otegli i prekinuti su jer on nije
imao toliko utjecaja na Tisaferna koliko je predstavljao. Tada Tisafern zaključi treći ugovor sa
Spartom. Pisandar se vraća na Samos govoreći da bez Alkibijada mogu uspostaviti oligarhiju
u Atini. U maju Pisandar stiže u Atinu sa naoružanim snagama. U Atini je vladao haos: ubijen

12
je vođa radikalnih demokrata Androkle, demokratke ustanove su funkcionisale ali su na
zasjedanjima istupali oligarsi, ako bi se neko suprotstavio zavjerenicima bio bi ubijen.
Početkom juna sazvana je skupština u Kolonu, a ne u Pniksu kao uvijek. Prihvaćen je
Pisandrov prijedlog kojeg su podržali Antifont, Frinih i Teramen. Prijedlog se odnosio na
izbor petorice koji su mogli da povećaju članove bule na 100, a zatim na 400. To vijeće je
trebalo da upravlja državom samostalno, sazivajući skupštinu od 5 000 punopravnih građana,
po svojoj volji. U prevratu su učestvovale ekstremna i umjerena oligarhija. Na čelu
ekstremista nalazili su se Pisandar, Antifont i Frinih. Njihov program svodio se na napuštanje
atinske demokratije i vraćanju uređenja prije Solona, a to je značilo napuštanje pomorske
države, i bili su predstavnici stare aristokratije. Umjerene oligarhe predstavljao je teramen
koji je nastojao da ograniči broj atinskih građana na 5 000 i samo bi se oni mogli koristiti
biračkim pravom tj. koji su u stanju da nabave hoplitsko naoružanje. Oslanjao se na bogate
građane, zanatlije i trgovce. Ispalo je da je pobijedio Teramenov prijedlog od 5 000 ljudi, a
ustvari je uprava bila u rukama 400. ''400'' su počele da vrše terore. Odlučili su da ne zovu
Alkibijada. Smatrali su da će kao oligarsi lako sklopiti mir sa Spartom. Oni su poslali
poslanika kralju Agisu u Dekeleju. Agis je na ponudu mira odgovorio iznenadnim napadom
na Atinu. Druga delegacija koja je poslana u Lakoniju nije bila uspješna jer je Sparta
zahtijevala ukidanje ARHE. Udarac za Atinu predstavlja i ustanak na Eubeji. BITKA KOD
ERETRIJE , kojom su rukovodili atinski oligarsi pretrpjela je poraz. Poslije ovog poraza
dolazi do ustanka u Eretriji, a ustanici su uveli oligarhiju. Samoska flota (atinski demokrati)
na čelu Trasibula i Trasila pozvala je Alkibijada sebi. Atinski oligarsi sada čine sve što je
moguće da postignu mir sa Spartom, ne prezajući ni od izdaje države. Oni šalju poslanike na
čelu sa Frinihom i Antifonom i predlažu da se Sparti preda Pirej i zaključi mir sa
podnošljivim uslovima. Atinski oligarsi su počeli da dižu utvrđenja kod luke Pireja zbog
odbrane od napada, a ustvari zbog predaje Sparti. Zaoštrava se politička sitacija oligarha u
Atini. Umjerena oligarhija, Teramenova grupa uživala je autoritet među hoplitima. Nakon
ubivstva vođe ekstremista poslije njegovog povratka iz Sparte, pirejski hopliti su porušili
bedeme Pireja kad su saznali za pribižavanje peloponeske flote i s oružjem su krenuli u Atinu.
Ekstremisti se povlače i u septembru vlast je iz ruku 400 predana u ruke 5000. Bula je ponovo
birana ždrijebom. Politička prava imali su 5000. Vlast je prešla u ruke Teramena tj. u ruke
bogatih građana. Vođe ekstremnih oligarha sa Pisandrom na čelu pobjegli su Sparti u
Dekeleju. Antifon je ostao u Atini i ubijen je. Pristalicama ekstremista oduzeta su politička
prava. Najvažnije pitanje za Teramena je sporazum sa atinskom flotom kojima je stigao
Alkibijad. U augustu 411. Alkibijad dolazi na Samos i obećava da će uz pomoć Tisaferna
uništiti oligarhiju u Atini. Alkibijad je izabran za stratega koji je prihvatio to ukoliko vlast
pređe u ruke 5000 tj. da se ukine ekstremna oligarhija. Flota iz Samosa je željela da krene u
Atinu ali je Alkibijad bio protiv toga jer nije želio da dođe do potpunog uspostavljanja
demokratije, a i želio je da se vrati kao pobjednik u Atinu. Odlaskom flote iz Samosa
popravio bi se položaj Peloponeza koji su mirovali u miletskoj luci čekajući da ih Tisafern
isplati (isplatio im samo pola, po savjetu Alkibijada da drži ravnotežu između Atine i Sparte).

13
 BORBA ZA MOREUZE

Prelaz gradova na moreuzima u ruke Peloponeza za Atinu je značio smrt od gladi. Gubitak
moreuza mogao je da izazove katastrofu u finansijama. poslije ukidanja forosa sav prihod
Atine dolazio je od naplate carine za robu od 5%. Ovo je bila jedina oblast ARHE u kojoj nisu
harala pustošenja. Većina polisa su bile kolonije Mileta (koji se odvojio). Na pzoiv stanovnika
Abidosa 411. u maju iz Mileta je došao Derkilid s manjim odredom Spartanaca. Kasnije se
otcijepio Lampsak, a zatim Kizik. U augustu je Farnbazu došla peloponeska flota i podstakla
Vizant na ustanak. Položaj je bio kritičan, a Trasibul i Trasil su stigli sa borodvima u moreuz i
sastavili se s ostatkom helespontske flote. BITKA KOD KINOSEMATE (u Kariji) atinska
flota je potukla peloponesku. Borba za moreuze je rasla. Mindaru je bila potrebna pomoć koji
je pozvao peloponesku flotu koja je pobijedila U BICI ZA EUBEJU. Atinjani su očekivali
dolazak Alkibijada koji je otišao kod Tisaferna, koji je sa novcem koji je dobio opremao flotu
na Samosu. Teramen u Atini je opremio 30 brodova. Odlučne bitke su se odigrale 411. i 410.
kod Abidosa i Kizika.Atinjani su kod Abidosa pokušali da presijeko put Dorijevoj floti koja je
išla na sjever. Trasibul i Trasil su imali 84 broda, toliko je imao i Mindar, bez Dorijeja (14).
Bitka je trjala čitav dan sa promjenljivim uspjehom, Alkibijad je utjecao na konačni ishod
gdje Atinjani pobijediše. U ovoj bici su učestvovali i Farnbazovi pješaci koji je također
pobijedio. BITKA KOD ABIDOSA – Perzija je prvi put u drugoj polovini V stoljeća
otvoreno istupila protiv Atine. BITKA KOD KIZIKA 410. – Mindar koji je poražen se klonio
sukoba, ali Alkibijad koji se približio neprijatelju natjerao je Mindara da prihvati borbu.
Ostatak atinske flote – Teramena i Trasibula presijekao je Peloponezu vezu sa matičnom
lukom. Peloponeska flota sada bježi na obalu i tu se odigrava druga bitka u kojoj učestvuju
Perzijanci. Alkibijad je zauzeo Perint, Selimbriju, Kalhedon i Vizant, neprijateljima je ostao
samo Abidos. Plovidba moreuzima je ostala Atini, a carina je bila 10%.

OBNAVLJANJE DEMOKRATIJE U ATINI

Vojni uspjesi atinske flote ponovo stavljaju u pitanje državni poredak. Atinsko građanstvo
dijelilo se u 3 grupe: ekstremni oligarsi, umjereni oligarsi sa Teramenom na čelu je
podržavala ekstremiste i ''velika grupa pasivnih'' okupljala je pristalice Periklovog ustava.
Grupa pasivnih postaje opozicija Teramenu. Sada je slijedio zahtjev za vraćanje na Periklov
ustav. Još 410. poslije pobjede kod Kizika narod je oteo vlast od 5000. Na čelo radikalnog
demosa je došao kleofont (vlasnik radionice muzičkih instrumenata). Prvi je uveo pobjedlu 2
obola siromašnim građanima. Da se izbjegne opasnost od oligarhijskog prevrata donijeta je
odluka o čuvanju ustava. Ta odluka je sačuvana u besjedi Andokida i glasi da svako ko bude
oborio demokratiju biće ubijen. Mjere su bile dovoljne da se sačuva demokratije do
Lisandrovog uvođenja Tridesetorice. Sparta je predlagala da se zaključi mir i da se razmijeni
Dekeleja za Pil, atinski demos nije pristao. Kleofont je do kraja rata upravljao finansijama
Atine. U ljeto 407. Alkibijad je ocijenio da se treba vratiti u Atinu. Dok su Atinjani na ostalim
frontovima trpili neuspjehe (409. izgubili Pil), Alkibijad je uništio čitavu peloponesku flotu i
uspostavio atinsku vlast nad moreuzima.

14
 RATNE OPERACIJE U JONIJI

Za vrijeme Alkibijadovog boravka u Atini moglo je izgledati da će Atina biti pobjednik.

Najbolje snage peloponeske flote su bile na Siciliji radi borbe sa Kartaginom. Izdržavanje
flote prevazilazilo je snagu Sparte i peloponeski mornari su postali obični najamnici persijskih
satrapa. Jedina nada ležala je u pomoći Perzije. Farnabaz je pružao podršku Sparti, Tisafern se
držao Alkibijadovog savjeta o iscrpljenju oba protivnika. Atina i Sparta šalju delegaciju u
Suzu caru careva Dariju II. Perzija se opredijelila za Spartu, a poslanike Atine nije ni primila.
Radi persijske politike na Zapadu tamo je upućen Darijev sin Kir koji se prijateljski odnosio
prema Sparti računajući da će kasnije iskoristiti peloponesku vojsku. Kir je redovno
isplaćivao flotu, povećao je plate veslačima sa 3 na 4 obola. U to vrijeme dolazi novi
spartanski nauarh (vođa brodova) Lisandar, dostojan protivnik Alkibijada. Lisandar je
otvoreno istupio protiv oligarhije, otvoreno je težio tiraniji. Lisandar se sprijateljio sa Kirom i
nagovorio ga na rat. Za matičnu luku svoje flote je izabrao Eefes i bojeći se da istupi protiv
Alkibijada čekao je da Atina pogriješi, a mogao je to uraditi jer ga je Persija finansirala
čekajući da ekonomija Atina propadne. Alkibijad nije poduzimao nikakve akcija, a Lisandar
iskoristivši Alkibijadovo odsustvo koji je otišao po novac za flotu, porazi atinsku flotu U
BICI KOD NOTIJA mart 406. Za poraz u ovoj bici orkivljen je Alkibijad, optužen je za
održavanje prijateljskih odnosa sa Tisafernom i namjeru da prigrabi tiransku vlast kad završi
rat. Atinjani su izabrali 10 novih stratega sa Kononom na čelu. Nakon toga Alkibijad ode na
svoj posjed u Trakiju i to je bio njegov konačni raskid sa rodnim gradom. položaj Atine se
poboljšava 406. kada je Lisandar pozvan u Lakoniju zbog nezadovoljstva njegovim
samovlasnim akcijama. Dužnost nauarha je preuzeo Kalikratid. Smatrao je da mu čast ne
dozvoljava da traži od Perzije novac, on se obrati Miletu za pomoć oko brodova. Sa flotom
krenu protiv atinske flote koja se nalazila pod komandom Konona. Da bi natjerao Atinu da
prihvati bitku on napade Metimnu i zauze je na juriš. Tada Kononova flota (sa Samosa) izađe
na more i približi se Lezbosu tako da su mu Peloponežani presjekli veze sa bazom na Samosu.
Atina je izgubila 30 brodova, a ostali su se sklonili u Mitilenski zaljev gdje ih je Kalikratid
blokirao. Kada je u Atinu stigla vijest o blokiranju Kononove flote počela je da se, po 3. put,
gradi velika flota (Atina imala 40, a Sparta 140 brodova). Dali su prava metecima i svim
ljudima koji su željeli da stupe u vojsku. Tom flotom je komandovalo 8 stratega. KOD
ARGINUSKIH OSTRVA (blizu Lezbosa) došlo je do sukoba gdje je Atina odnijela pobjedu.
Ponovo je uspostavljena hegemonija Atine na moru. To nije bila pobjeda samo protiv Sparte,
već i protiv Alkibijadovih pristalica jer su stratezi bili demokrati. Sparta se obratila Atini za
mir, ali bez uspjeha. Porodica poginulih u ovoj bici kada je saznala da njihovi članovi nisu
sahranjeni pozvala je sud da kazne stratege za to. Također, Teramen i njegovi saborci su
osudili stratege da su im naredili da poslije bitke pokupe Atinjane koji su tonuli. Osuđeno je
svih 10 stratega među kojima i Perikle, Periklov i Aspasijin sin, 2 su pobjegla.

BITKA KOG EGOSPOTAMA

Poslije bitke kod Arginusa dominacije je prešla u ruke Atine. Sparta nudi Atini mir, ali na
nastojanje Kleofonta prijedlog je odbačen. Lisandar je imenovan za pomoćnog nauarha

15
(epistoleja) i poslan je u Malu Aziju. Kod Kira u Suzi je dobio novac za flotu, Lisandar je
isplatio veslače i krenuo ka moreuzima u pravcu Lampasaka koji je zauzeo na juriš i
opljačkao. Atinska flota krenu za njim i zaustavi se kod tračkog Egospotama. Poslije 5 dana
čekanja Lisandar je iskoristio trenutak kad su Atinjani sišli s brodova na obalu i flotom udario
na neprijatelja. Spasila se samo Kononova eskadra. Tako je uništena čitava atinska flota. Kada
je Atina saznala za to odlučeno je da se bore do kraja. S mora ju je ospjeo Lisandar, a sa
kopna oba spartanska kralja Agis i Pausanija. Na zasjedanju skupštine u Atini donijeta je
odluka da se smrtnom kaznom zabranjuju prijedlozi o kapitulaciji. Atinska delegacija upućena
Agisu pa u Spartu zbog pregovora, a Sparta im govore da poruše duge bedeme, što je značilo
isto što i kapitulacija, Atina odbija. Teramen je sirotinji govorio da se preda i da će od
Lisandra dobiti povoljnije uvjete za mir. Teramen je otišao kod Lisandra kao poslanik i ostao
je tamo 3 mjeseca ne radeći konkretno ništa, a kada se vratio rekao je da su za to ovlašteni
samo efori. Vođa demosa Kleofont je osuđen na smrt. Atinska delegacija s Teramenom na
čelu je prisustvovala skupštini Peloponeskog saveza gdje su Korint i Teba zahtijevali potpuno
razaranje Atine. S tim se nije Sparta slagala koja se bojala da bi Korint mogao ojačati na
moru, a Beotija na kopnu. Izdiktirani su sljedeći uslovi mira: a) likvidira se arhe, b) moraju se
porušiti bedemi Atine i Pireja, c) predaje se čitava flota osim 12 stražarskih brodova, d) Atina
stupa u saveznike Sparte, obavezuje se da će kao i ona imati iste prijatelje i neprijatelje i da će
priznavat hegemoniju, e) vraćaju se svi izgnanici. Uslovi su privaćeni i 404. Lisandar uđe u
Pirej. Tako je poslije 27 godina borbe zgažena atinska robovlasnička demokratija i uništena
arhe. U čitavoj Heladi pobjedu je slavila oligarhija.

REAKCIJA U GRČKOJ

Prije opsade Atine, Lisandar je obilazio ostrva Eegejskog bazena i tamo ostavljao namjesnike
(harmoste). Pod rukovodstvom harmosta nalazile su se dekarhije koje su se sastojale od 10
predstavnika heterije. Lisandar je lično prisustvovao izvršenju mnogih smrtnih kazni. Ne zna
se broj pobijenih demokrata po gradovima. U Miletu je obećao da neće biti bezakonja, ali čim
su demokrati izašli iz svojih skloništa njih 800 je uhvaćeno i predato oligarsima radi
kažnjavanja smrću. Poslije kapitulacije Atine, Sparta je morala da ukine neke od Lisandrovih
najsurovijih naredbi. Farnabaz je bio uznemiren radi razbojništva i pljačke koje je Lisandar
sprovodio u njegovoj satrapiji. Helenska sloboda koju je proklamovala Sparta svela se na
uvođenje oligarhijske vlade i te vlade su nastojale da masovnim terorom izbrišu sjećanje na
demokratiju.

VLADAVINA TRIDESETORICE TIRANA I OBNOVA DEMOKRATIJE

Moglo se očekivati da Sparta neće trpiti demokratiju u Atini. Odmah poslije pobjede Lisandar
se uputio na Samos da likvidira demokratiju. Smatrao je da treba svratiti u Atina na narodnu
skupštinu i tu je podržao Teramenov prijedlog da se uprava povjeri tridesetorici upravljača.
Novu vladu podržale su oligarhijski ekstremisti koji su izveli prevrat 411.U grupi ''
Tridesetorice'' većina je pripadlaa ekstremnim oligarsima na čijem je čelu stajao Kritija.

16
Komitet Tridesetorice sačinjvao je 10 građana koje je kandidovao Teramen, 10 koje su
izabrali ekstremisti i 10 pod pritiskom Lisandra. Ogromnu većinu sačinjavali ekstremisti.
Tridesetorica su pokušali sebi stvoriti oslonac. Imenovali su 500 lica kao članove Vijeća i još
500 na druge dužnosti. U sudstvu je sudjelovalo 2 000 građana. Prema planu Kritije, ovih
3000 građana su uživali sva politička prava. Ali, osnovni metod upravljanja ostao je masovni
teror nad demokratima. Za 8 mjeseci vladavine Tridesetorice pogubljeno je najmanje 1 500
ljudi. Teror je počeo da se primijenjuje na imućnije građane kako bi im uzeli imovinu. Na
incijativu Kritije donijet je zakon o oduzimanju sudskih garancija svima osim 3000 tj. svaki
građanin je mogao da bude ubijen bez suda. Zbog negodovanje demosa oduzeto im je oružje,
a u Atinu pozvan garnizon plaćenika Tridesetorice (Sparte). U jesen 404. umjereni oligarh je
plašeći se ustanka građana, tražio da se izradi novi ustav po uzoru na 5000 nadajući se da će
vlast iz ruku ekstremista pasti u ruke umjerenih oligarha i to mu je donijelo smrt. Sada teror
nije bio usmjeren samo na demokrate, već i na umjerene oligarhe. Vlast Tridesetorice
počivala je samo na snazi spartanskog garnizona. Bivši strateg Trasibul koji se nalazio u Tebi
sakupio je odred i osvojio Filu, mjesto pored Dekeleje. To je uznemirilo tirane i oni krenu
protiv Trasibula. Odbijeni od File vrate svoju vojsku a protiv Trasibula upute spartanski
garnizon. Trasibul iznenadnim napadom na Spartance nanio je velike gubitke. Sada krenu na
Pirej. Tirani su morali da se pobrinu za sklonište dok im nije kasno, zato su pobili
stanovništvo Eleusine i tu se skloniše. BITKA KOD MUNIHIJA – Tridesetorica bijahu
potučeni. Tu je poginuo vođa tirana Kritija. Ekstremisti pobjegoše u Eleusinu, umjereni
oligarsi izabraše rukovodstvo od 10 ljudi, a demokrati se učvrstiše u Pireju. Atinski i
eleusinski oligarsi traže pomoć od Sparte. Lisandar krenu na Pirej i opkoli ga i s kopna i s
mora. Kralj Pausanija bojao se jačanja Lisandra zato i sam krenu u Atiku. U Atini dođe do
prevrata i na vlast dođoše umjereni oligarsi koji su bili za sporazum sa pirejskim
demokratima. Pausanija je predložio primirje pošto nijedna strana nije ispoljavala
neprijateljstvo prema Sparti: a) obje partije prestaju sa ratom, b) svima se vraća imovina
izuzev 30, c) oligarsi ostaju na vlasti u Eleusini ko želi može njima, d) za sve političke
prestupe od ranije proglašena je amnestija. Poslije potpisivanja ugovora Atina i Pirej su se
ujedinili u jedinstvenu zajednicu. Eleusinski oligarsi su se ipak spremali za borbu i pozvali su
najamnije, ali su stratezi Eleusinjana pobijeni 401., a obični oligarsi se vratili u Atinu gdje je
ranije uspostavljena demokratija.

Kraj Peloponeskog rata

GRČKA U PRVOJ POLOVINI IV VIJEKA PNE

SOCIJALNO – EKONOMSKA KRIZA U GRČKOJ POČETKOM IV VIJEKA PNE

Rat je zahvatio čitavu Heladu i nije bilo oblasti koja nije bila izložena pustošenju ili
uništavanju. Posebno je stradalo seosko stanovništvo Atike nakon Arhidamovih pustošenja.

17
Broj siromašnih u Atini iznosio je 60%. Mnoge žene bile su prisiljene da rade kao dojilje,
nadničarke da bi zaradile za hranu. Dolazi do opadanja potražnje zanatske proizvodnje
(smanjenje trgovine, razvoj lokalnih zanatskih proizvoda..), a rad slobodnih zanatlija je bio
suočen sa velikim robovlasničkim preduzećima koja su vjerovatno imala kvalifikovane
robove – Grke koji su uzeti u ropstvo nakon osvajanja nekog grada. Mnogi su bili prisiljeni da
napuštaju rodna mjesta u potrazi za poslom da se prehrane. Mnogi su bili prisiljeni da prihvate
službu vojnika – najamnika u grčkoj ili tuđoj vojsci. Njih su nazivali nesretnici od 4 obola jer
im je nadnica iznosila 4 obola, znatno manja od običnog nekvalifikovanog radnika koji je
imao 6 obala na dan. Broj odraslih građana u Atini opao je na 30 000 bez obzira na povratak
kleruha. U Grčkoj se opaža koncentracija bogatstva u rukama malog broja lica. Ogromne
količine dragocjenog materijala preplavile su Grčku. Socijalna borba početkom IV stoljeća u
Grčkoj je bila neobično oštra i napeta. U demokratskim krugovima bilo je popularno mišljenje
da glavni korijen zla leži u privatnoj svojini. Javljaju se parole iza kojih se kriju programi za
reorganizaciju ekonomskog i socijalnog života: mašta se o ponovnoj podjeli zemlje, o
ukidanju dužničkih obaveza, o davanju političkih prava ženama, o olakšavanju u vaspitanju
djece.. ''Ustav'' Faleja Kalhedonskog, koji se pojavio kada i Aristofanove komedije, smatra se
prvim pokušajem da se reguliše raspodjela vlasništva. Po njegovom mišljenu država treba da
sporovodi jednakost u pravcu imovine i vaspitanja.

HEGEMONIJA SPARTE, KORINTSKI RAT I CARSKI MIR 386.

HEGEMONIJA SPARTE. Poslije sloma Atine 404., Sparta postaje vodeća snaga Grčke.
Odbacila je parole ''sloboda Helade'', ''prestanak atinske tiranije'', ''autonomija podjarmljenih
gradova''... Lisandar stvara vojno – oligarhijsku državu s vladom desetorice. Nekadašnji
atinski saveznici ostali su podanici, samo što su promijenili podanike i Sparti su plaćali foros
sličan atinskom. Sve je bilo isto, samo je sprovođenje bilo grublje. Sparta se i prema svojim
saveznicima Korintu i Tebi počela ponašati nadmeno, jer su joj one odbile pomoći tokom
kaznenih ekspedicija. Kaznene ekspedicije kao npr. Elida (demokratija) 401 – 400., odupirali
se 2 godine, a Sparta pustošila njihovu zemlju. Sparta je željela pomoću svojih oligarha u
Elidi da postave oligarhiju, a na kraju Elida se morala pokoriti i stupiti u savez sa Spartom.
Stanovnici Herakleje, njih 500, je kazneno smrću. Eteja, koja se otcijepila od Sparte, morala
je da napusti svoju zemlju i da pobjegne u Tesaliju, a vratili su se tek nakon 5 godina
zahvaljujući pomoći Beotije. Sparta je željela uspostaviti svoju vlast u Maloj Aziji, ali im se
na putu našla Persija. Povod za sukob između Persije i Sparte je poslužio čuveni pohod ''deset
hiljada'' tj. odred grčkih najamnika u vojsci persijskog princa Kira protiv njegovog brata
Artakserksa II. Pohod je opisan u Ksenofontovoj ''Anabazi'', koji je i sam učestvovao kao
jedan od komandanata. Kir je kao satrap Lidije pomagao Sparti tokom Peloponeskog rata i
sada je računao na njenu pomoć. Ali njegov glavni saradnik iz Sparte, Lisandar, bio je na meti
nezadovoljnih građana koji su ga se počelio pribojavati. Spartanska blast je Kiru željela
pomoći samo tajno, pa mu je dozvolila da širom Peloponeza vrbuje dobrovoljce – najamnike,
a naurarhu Saraiju naredila da prikriva kretanje Kira duž obale Kilikije štiteći ga od napada
Artakserksa koji je boravio tada u Siriji (spremajući se da ugasi ustanak u Egiptu).Komadant
Kirovih najamničkih odreda je postao Klearh (Spartanac). Kirov pohod je završen

18
neuspjehom BITKOM KOD KUNAKSE 3. septembar 401., a sam Kir je poginuo. Kirovo
lijevo krilo borilo se protiv desnog krila Artakserksa. Ovaj pohod dovodi do raskida između
Perzije i Sparte 396. godine. Tisafern (neprijatelj Kira) je otišao u Malu Aziju kako bi zaveo
demokratiju tj. kako bi se borio protiv oligarhije (koju Sparta želi zavesti). Da ne bi izgubili
ugled Spartanci 400. u Joniju šalju manji odred na čelu sa Tibronom da pokupi najamnije u
službu ''kirana'' (Kirovi najamnici) pod vodstvom ksenofonta i započe oslobađanje Etolije i
osvoji grad Pergam. Persijski car Artakserks je u Kariji pripremao veliku flotu koja je
povjerena Kononu, bivši atinski strateg i neprijatelj Sparte, koji je stupio u službu Persije.
Sparta 396. šalje vojsku u Malu Aziju koju je predvodio kralj Agesilaj, a pratio ga je i
specijalni štab sa Lisandrom na čelu. Flotom je upravljao nauarh Pisandar (brat Agesilajeve
žene). Agesilaj je nedaleko od Sarda potukao Tisafernovu vojsku, da je Artakserks naredio da
mu se odrubi glava (Tisafernu). Da bi ''spustio'' Lisandra, on ga odstrani sa vojničkih položaja
i postavi ga za kredota – upravnika svoje trpeze. Farnabaz i Tifraust (zamijenio Tisaferna)
dogovarali se kako će zaustaviti Agesilaja, sklopili primirje od 8 mjeseci i počeli pripremati
flotu u Kariji gdje Agesilaj nije smio doći. U Tebi je u ljeto 395. počeo antispartanski pokret.
Jača Beotski savez. Tokom Spartanskog rata u Beotiji je vladala oligarhija koji su bili ljuti
neprijatelji Atine na čelu sa Leontijadom i Astijom. Došlo je do državnog prevrata gdje se
otpoče sa antispartanskim pokretom na čelu sa Ismenijom i Androklidom. Teba je u ljeto 395.
napala Fokidu koja je ostala vjerna Sparti, zbog toga je Sparta odlučila da više ne odlaže
napad na Beotiju bez obzira na nedovršen rat u Maloj Aziji. Kralj Pausanija kreće u Beotiju, a
Lisandar ide u Fokidu da kralju Pausaniji dovede vojsku Fokide i Orhomenosa koji su se
otcijepili od Tebe. Sparta je željela brzom operacijom slomiti otpor Beotije, ali u vojsku
Beotije su ušli i Atinjani (na prijedlog vođe demosa Trasibula) i sklopljen je ''vječni savez''
između Atine i Tebe. Lisandar je u beotskom gradu Halijartu našao se opkoljen, poginuo je u
ovoj bici, a vojska mu se rasturi. Pausanija stiže do Halijarta. Pred njim se našla beotska
vojska, a s leđa ga opkoli atinska vojska Trasibula. Pausanija je rekao da je došao po
Lisandrovo tijelo i ponudio primirje, povukao se iz Beotije. Pausanija je osuđen na smrt.
Poraz Sparte kod Halijarta izazvao je ustanak u većem dijelu Grčke. Tebansko – atinskom
savezu priključili su se Korint, Arg, Eubeja, Akarnanija, Lokrida, dio Epira i gradovi
Halkidika. U Tesaliji neprijateljski raspoloženi prema Sparti. Ismenija istjerao Spartance iz
Farsale koju su osvojili, zauzeo Herakleju, porazio Fokidu.

KORINTSKI RAT proljeće 394. Akcija grčkih demokratskih država protiv oligarhije na
čijem se čelu nalazila Sparta. Timolaj, vođa korintskih demokrata predloži napad na Spartu.
Saveznici su počeli da skupljaju vojsku kod Nemeje. Došlo je do BITKE NA RIJECI
NEMEJI gdje je peloponeska armija samo postisnula savezničku vojsku iz nemejske oblasti i
zauzela Sikion. Saveznici su se učvrstili na Istmu i presjekli Sparti put u srednju Grčku. U isto
vrijeme, vojska Agesilaja probila se u Beotiju i u BICI KOD KORONEJE odbila savezničku
vojsku. To je bilo sve što su uradili – odbili savezničku vojsku. U bici kod Koroneje ranjen je
Agesilaj, koji je naredio povlačenje odreda natrag u zemlju. Pred samu bitku kod Koroneje u
augustu 394. Konon zajedno sa Farnabazom (imenovan za glavnog komadanta pomorskih
snaga Perzije), zadali su veliki udarac KOD KNIDA, blizu Rodosa peloponeskoj floti, gdje je
poginuo Pisandar. Tom pobjedom su likvidirane Spartine tekovine u Maloj Aziji i u
Eegejskom moru, protjerivani su oligarsi, uvođena demokratija, Konona slavili kao

19
oslobodioca i bogato darovali Farnabaza. Sa slabljenjem Sparte osjeća se jačanje utjecaja
Persije. Sparta nemoćna, Sparta poče sa pustošenjem koji je izazvao 392. krvavi pokolj, a
zatim pravi građanski rat na Korintu. Organizovana je oligarhijska zavjera na Korintu, ali
Spartanci nisu uspjeli da osvoje Korint jer mu u pomoć dolaze Atina i Arg. Uspjeli su zauzet
samo luku Lehej i to je natjeralo korintsku demokratiju da stupi u tijesnu vezu sa Argom, stari
neprijatelj Sparte. Na ostrvu Rodosu oligarhije je svrgnuta već 395. uz pomoć Konona, Rodos
je postao saveznik Atine od tada. Obnavljala se pomorska snaga Atine, pojavili su se i
znakovi obnavljanja Atinskog pomorskog saveza, Konon postade prvi građanin Atine i
prozvaše ga drugi Temistokle. Konon je počeo da obnavlja atinsku flotu. Ostrva u Eegejskom
moru tražila su zbliđavanje s Atinom, jer ih je Konon oslobodio od Spartanaca: Rodos, Hios,
Kikladi, Lezbos, Imbros i Skios. Gradovi Male Azije su postali prijatelji Atine: Efes, Kizik,
Vizant, bosforski kralj Satir I je dao trgovcima privilegija za izvoz žita, a vladar Kipra
Euagora je bio Kononov prijatelj i saveznik Atine. To nije bilo po volji Sparti, a posebno
Persiji. Spartanski nauarh Antalkida je satrapa Tiribaza plašio snagom Atine i nagovarao ga
da posreduje u sklapanju mira Sparte i Persije. U Sard su pozvani predstavnici saveznika gdje
je održan mirovni kongres krajem 392. Do sporazuma nije došlo. Satrap Tiribaz naredi da se
Konon uhapsi, a Antalkidi dade novac za organizovanje peloponeske flote da bi spriječila
dalje jačanje Atine na moru. Drugi mirovni kongres je sazvan 391. u Spartu koji je također
prošao bez rezultata. Sparta ponovo nastupi sa sličnim prijedlozima samo sada sa
priznavanjem Beotskog saveza i saglasnošću da Atina drži vlast na tri ostrva na Lemnosu,
Imbrosu i Skirosu, a također sa pristankom da može izgraditi flotu. Atina to odbija. Rat je
poslije toga trajao 5 godina bez nekog velikog zalaganja i Sparte i Atine (saveznika).
Antalkida je uspio da pridobije Persiju na stranu Sparte i sa Tiribazom je pripremao
zajednički udarac na Atinu. Uspio je da blokira atinske brodove u lukama Bosfora i
Propontide.

CARSKI MIR. (387/386). Iskoristvši umor saveznika Beotije, Arga i Korinta; Tiribaz je u
proljeće 386. sazvao kongres u Sardu i pred njima pročitao carski dekret kojim se naređivali
zaraćenim stranama da zaključe mir pod uslovima koje je Antalkida predložio 392. Artakserks
je smatrao da je pravdeno da njemu pripradnu svi gradovi Azije, svim helenskim gradovima
mora da se da autonomija, osim Lemnosa, Imbrosa i Skirosa koji ostaju pod vlašću Atinjana.
Ko od zaraćenih strana ne bude pristao na mir, objaviće mu se rat i na kopnu i na moru. Sparta
morala povući vojsku i sa kopna i sa mora, Teba da ukine Beotski savez i da priznaju
autonomiju gradovima Beotije, Atina da se odrekne svojih saveznika, a Arg i Korint da
raskinu savez. Svuda su se počele vraćati pristalice oligarhije. Carski mir je ostao u sjećanju
kao najveće poniženje za Grčku.

20
 SPARTA, TEBA I ATINA 380 – 370.

(Drugi atinski savez, njegova pobjeda nad Spartom i mir 371. godine p.n.e.)

Poslije Korintskog rata, Sparta je krenula sa uvođenjem hegemonije u Grčkoj. Odlučili su da

kazne one koji su bili njihovi nprijatelji tokom ovog rata. Prva je bila pogođena Mantineja.
Mantineji je bilo naređeno da poruše svoje bedeme, pošto su to odbili Sparta poče opsadu.
Namjestili su branu na rijeci Ofis koja je tekla kroz grad, voda je poplavila ulice i rušila kuće
što je dovodilo do uništenja grada, Mantineja je bila prisiljena na predaju 385. Bili su
prisiljeni da se rasele u 4 sela kao nekad. Pod izgovorom da demokrati vrijeđaju povratnike,
Sparta je krenula u pohod na Flijunt. Kralj Agesilaj je bio u dobrim odnosima sa oligarsima
Flijunta, te naredi da se preda Flijunt i da se tu smjesti spartanski garnizon. Flijunt se branio
godinu dana i 8 mjeseci, nakon toga grad se predao zbog gladi. Pojavljuje se novi Spartin
protivnik – Halkidik na čelu sa Olintom. Savezu su se priključili makedonski gradovi (Pela..)
jer je kralj Aminta protjeran sa teritorije pod prodorom Ilira. Stvorena je politička sila jača od
Beotskog saveza. Halkidik počinje pregovore sa Atinom i Tebom o zajdničkom otporu. Sparta
objavljuje rat Halkidiku, a makedonski kralj Aminta obećaje im pomoć. Odred pod
komandom Eudamida (Sparta) zauzima Potideju i pretvara je u glavno uporište. U
međuvremenu, u ljeto 382. vojskovođa Febid koji je sa vojskom prolazio pored Tebe, upao je
u nju, zauzeo Kadmeju, smjestio spartanski garnizon, zavladali oligarsi u Tebi, a vođe
tebanske demokratije, Androklid i Pelopida, našli su utočište u Atini. Ali, pohod na Olint je
bio težak za Spartu i pored vojske Tebe i Makedonije. BITKA KOD OLINTA proljeće 381. –
Sparta potučena, gdje je poginuo vojskovođa Teleutije (Agesilajev brat, proslavio se u
Korintskom ratu). Sparta je primorana da prikuplja drugu armiju na čelu koje je stajao kralj
Agesipolid, ali i ovaj pohod je završio neuspjehom jer je Sparta uspjela da zauzme grad
Torono (saveznik Olinta) i da opustoši okolinu Olinta. Kralj Agesipolid ubrzo je umro.
Njegov nasljednik na komandantskoj dužnosti Polibijad, smatrao je da treba voditi
iscrpljujuću opsadu Olinta. Olint je osvojen nakon 2 godine, ljeto 379. kada je grad ostao bez
hrane. Halkidički savez je raspušten, makedonski gradovi vraćeni Aminti, Halkidik prisiljen
da uđe u savez sa Spartom. Sparta je 379. bila na vrhuncu svoje moći (pokorila im se Beotija,
Korint postao odani saveznik, Arg se smirio, Atina izolovana, ostali saveznici ukroćeni). U
379. (novembar – decembar) planuo je ustanak u Tebi kojeg su digli izgnanici – demokrati
pod vodstvom Pelopide, Melona, Teopompa i Damoklida. Napali su spartanski garnizon u
Kadmeji. Pristalice oligarha su pobijene. Epaminonda, učesnik, sazvao skupštinu, proglašena
demokratija i obnova Beotskog saveza (obnovljen 379.). Mladi kralj Kleombrot je krenuo na
Tebu, ali im je Atina preprečila glavni put za Beotiju, pa su se morali vratiti na Peloponez.
Kralj se pravdao jakom zimom. Vojskovođa Sfodrija je krenuo prema Pireju koji je želio
zauzeti. Kada je čuo da su se naoružali svi atinski građani, on odustade od napada i vrati se
nazad. Ovaj incident je poslužio kao otvoreni raskid Atine i Sparte i početak novog rata.
Bezuspješne akcije Agesilaja 378. i 377. u Tebi. Te uspjehe treba pripisati Pelopidi i
Epaminondi. Vođe tebanske demokratije su pažnju pridavali reorganizaciji vojske. Tebanci su
pridavali veliki znažaj obučavanju konjice, jako bitna pješadija. Beotarh Gorgida je osnovao
''svetu četu''. Pelopida, 13 puta izabran za beotarha, uspio je da od svete čete izgradi udareni
odred. Epaminonda, najbolji prijatelj Pelopide i stalno biran za beotarha, izmislio je novu

21
borbenu taktiku ''kosi bojni stroj''. Drugi atinski pomorski savez je formiran 378. (100 godina
nakon osnivanja prvog). Hios, Mitilena, Metirana, Vizant i Rodos sklope sa Atinom sporazum
o trajnom vojnom savezu. Tebi je ponuđeno da se priključi savetu, kao i gradovi Kalkidika,
Eubeje, gradovi Trakije.. BITKA KOD NAKSOSA oktobar 376. atinska flota pod komandom
Habrije, porazila je peloponesku flotu pod komandom Polida. Atina je sada gospodarila
Eegejskim morem, ali to joj nije bilo dovoljno. Pod komandom Timoteja (Kononov sin)
oplovla je Peloponez i natjerala Kefaloniju, Korkiku i Akarnaniju na ulazak u Atinski savez.
Timotej je KOD ALIZIJE blizu Leukade potukao peloponesku flotu koja je poslana protiv
njega pod komandon Nikoloha. Timotej se sjedinio sa korkirskom flotom. Vladar Tesalije –
Jason (imao veću vojsku od atinske) i kralj Mološana – Alket željeli su se priključiti
Atinskom savezu. Sparta se obraća Artakserksu i sirakuškom tiraninu Dioniziju za
posredovanje mira sa Atinom. Na kongresu u Sparti 374. Sparta je priznala Atinski savez,
treba povući garnizone iz beotskih gradova (priznavanje Beotskog saveza). I Atina je bila
iscrpljena. (vajar Kefisodot). Ali, ovaj mirovni sporazum je ostao samo slovo na papiru, nije
se ispoštovao. Socijalni problemi prouzrokovani ratom, oligarhe podržava Sparta, a
demokrate Atina. Desila se žestoka borba demokrata i oligarha na Zakintu u šta se umiješao
Timotej. Sparta šalje svoje brodove u pomoć oligarsima, a ostale brodove šalje u pomoć
oligarsima Korkire (koja je bila saveznik Atine). Za opsadu Korkire 373. poslana je čitava
peloponeska flota sa nauarhom Mnasipom koji je počeo pustošiti ostrvo. Atina šalje Timoteja
u pomoć ali zbog nemogućnosti da opremi flotu, mijenja ga Ifikrat. Korkira je 372. uz pomoć
Atine uspjela da svlada oligarhe, Mnasip je ubijen, a njegova vojska pobjegla na brodove,
brodovi zarobljeni. Sparta želi da obnovi mir iz 374., Antalkida moli persijskog cara za
pomoć. U ljeto 371. Sparta saziva kongres, Atina inzistira na priznavanju Atinskog saveza.
Persija je bila zauzeta borbom sa Egiptom tako da nije imala vremena da se miješa.

BITKA KOD LEUKTRE.

DEMOKRATIJA NA PELOPONEZU.

PREVLAST BEOTIJE.

SAVEZNIČKI RAT.

KRAJ DRUGOG ATINSKOG SAVEZA.

Mirovni ugovor iz 371. je imao veliki nedostatak: Sparta je i dalje mislila kako ''grčka kola''
vuku samo dva konja – Atina i Sparta. Teba je posljednjih godina stvorila moćnu državu i
ojačala. Druga moćna država pored Beotije, bila je Tesalija (Jason). Njena luka Pagasa
postala je poznata po izvozu žita i trgovini robljem. Jason je planirao da osvoji Makedoniju
kako bi tesalsku flotu učinio jačom od atinske. Želio je osvojiti Persiju. Bio je neprijatelj
Sparte, pa se pravio saveznik Beotije i Atike.

BITKA KOD LEUKTRE. 5. august 371. Sparta je odlučila da napadne Beotiju. Naređeno je
armiji Kleombrota, koji se nalazio u Fokidi, da napadne Beotiju i da likvidira Beotski savez.
Do toga je došlo 20 dana nakon potpisivanja mirovnog sporazuma. Beotska vojska od 7000

22
vojnika porazi spartansku od najmanje 10 000. Poginuo je kralj Kleombrot. Junak je bio
Epaminonda koji je prvi put primijenio ''kosti stroj'': Beoćani su bili postrojeni u 50 redova u
glavni dio (u desno krilo), a Spartanci su bili poredani u 12 redova, pa su se Spartanci morali
povući. Posredovanje Jasona je spasilo Spartu od potpune propasti, a umiješao se da se Teba
ne bi proširila. Posljedice kod Leuktre: Fokida, Lokrida, Etolija, Eubeja i Akarnanija su
stupile u savez sa Beotijom. Na Peloponezu 370. se dižu ustanci.

DEMOKRATIJA NA PELOPONEZU. PREVLAST BEOTIJE. Arkadija vraća demokratiju i

dijelove koji su joj uzeti ranije na čijem čelu je bio strateg Likomed koji je odbranio Arkadiju
od spartanskog napada da Arkadiju prisili na pokornost. Likomed je kod Tegeje uništio odred
Spartanaca na čelu sa kraljem Agesilajem. Arkadija se obraća za pomoć Tebi i Atini, znajući
da će Sparta željeti da obnovi svoju vlast. Atina je sazvala kongres u Atini 371. da se sve
države Grčke zakunu da će se pridržavati Carskog mira. Beotija se odazvala pozivu Arkadije.
Beotska armija pod komandom Pelopide i Epaminonde je ušla u Arkadiju, okupila vojsku
Arkadije, Arga i Elide koja je krenuvši lijevom obalom Eurota krenula pravo na Spartu. Protiv
Sparte se dižu heloti i prelaze na stranu neprijatelja, a perijci odbijaju da odu u vojsku a činili
su glavni dio vojske. Sada Sparta daje oružje helotima koji ih još nisu izdali obećavajući im
slobodu. Beotija je zauzela luku Gitij. Na jugu Arkadije, Arkađani su počeli da grade novu
prijestolnicu Megalopolj, po savjetu Beotije. To je trebalo da bude glavno uporište Arkadije
protiv Sparte. Izgrađen je ustav ''Arkadske lige'' (Arkadikona) – sva pitanja trebalo je riješiti
savezničko vijeće i zbor 10 000 građana koji su imali dovoljno imovine da nabave oružje i
koji su sačinjavali glavni dio vojske. Epaminonda je stvorio demokratiju u Meseniji koja se
pobunila i odvojila od Sparte. Beotija nije željela stvoriti zavisne gradove, bar na početku.
Sparta moli Atinu za pomoć, pa u ljeto 396. Atina i Sparta sklapaju formalni savez i njihove
vojske učvrstile se na korinstkoj prevlaci kako bi onemogućile prodor Beotije na Peloponez.
Oligarsi Atine su bili uznemireni uspjehom demokratskog pokreta na Peloponezu. Beotija je
precijenila svoju snagu: u ljeto 370. u Tesaliji je Jason poginuo kao žrtva zavjere, a na vlast
došao Aleksandar – Jasonov nećak koji postade tiranin., a makedonska vojska sa
Aleksandrom (Amintin sin) okupirao veći dio Tesalije. Zato je Beotija u ljeto 369.
Epaminondu šalje u pohod na Peloponez, a Pelopidu u Tesaliju. Postigli su neznatne uspjehe.
Tek 368. i 367. snagama Beotije i Tesalije potisnuti su Makedonci iz Tesalije. Sklopoljen je
savez sa Ptolomejem (poslije Aleksandra postao regent Makedonije), ograničena je teritorija
Tesalije kojom je vladao Aleksandar, južna Tesalija organizirana u savez je bila prijateljski
naklonjena prema Beotiji. Situacija se komplikuje uplitanjem Persije koja je 368. u Delfima
sazvala kongres rado mirovnih pregovora iz Carskog mira. Kongres se završio bez rezultata
jer Teba nije željela priznati pravo Sparte nad Mesenijom (Sparta je kasnije ''osvojila''
Meseniju). Sparta 367, traži posredovanje Persije u grčkim poslovima. U Suzi 367., Persiji se
najviše dopala Teba kao nova jaka država koja se drži neprijateljski prema Atini, a potukla je
Spartu. Careve odluke odgovarale Beotiji: Meseniji priznata nezavisnost, Atina trebala povući
svoje brodove sa mora, regulirani pogranični sporovi Peloponeza, po želji Beotije. Arkadija
otkaza svoju pomoć Beotiji i približi se Atini. Zaoštriše se odnosi Atine i Beotije. Timotej
(pobjegao poslije ''obnavljanja'' carskog mira) sa flotom se pojavi na obalama Male Azije
prijeteći da će se umiješati u poslove satrapa. Zaposjeo Samos i doveo kleruhe. Klerusi i u
Sest upućeni. Upostavljanje vlasti u Amfipolju. Beotija nije željela da otvoreno istupi protiv

23
Atine jer se njen potpis nalazio u Atinskom savezu nego u proljeće 364. Epaminonda sa
flotom krenu u crnomorske moreuze (Atini bitni) i uđe u Bosfor, što je dovelo do raspada
Atinskog pomorskog saveza. Iz saveza izlaze Vizant (ušao u savez sa Beotijom), Hios i
Rodos. Na Peloponezu dolazi do sukoba između Arkadije i Elide zbog Trifilije tj. zbog
pograničnih svađa što je prereslo u ELIDSKI RAT (360). Rat se vodio zbog vlasti nad
Olimpijom i njenim bogatim hramovima. Pobjedu je odnijela Arkadija. Elidski rat je potresao
čitavu Grčku i ponovo je pokrenuo borbe oligarha i demokrata. U Arkadskom savezu došlo je
do raskida zbog toga, gdje dolazi do građanskog rata. Na skupštini ''Deset hiljada'' u
Megalopolju Mantineja i sjeverna Arkadija (oligarhija) osudili su demokrate (jug Arkadije i
Tegeja). Nezadovoljni su bili jer se bogatstvo hramova koristili za učvršćenje demokratije.
Demokratija se obraća za pomoć Tebi, oligarsi zaključuju savez sa oligarsima Elide i Ahaje i
šalju zahtjev za pomoć Atini i Sparti. Demokratski Arg staje na stranu demokratije. Beotija na
čelu sa Epaminondom 362. poduzima pohod na Peloponez. Epaminonda se učvrstio u
demokratskoj Tegeji, a neprijatelji (oligarsi) su se učvrstili blizu Mantineje. Beotija, Eubeja,
Arg, Mesenija, Tegeja, Megalopolj : Mantijeja, Aheja, Elida, Sparta i Atina. Epaminonda je
postrojio svoju vojsku po brežuljcima oko Mantineje (362.) opet u kosom poretku, natjerao je
u bjekstvo neprijatelje. Bitka je imala neodređen ishod. Kada se činilo da će Epaminonda da
pobijedi on biva ranjen i umire. Njegova smrt izaziva zabunu u bojnim redovima. Obje strane
zaključuju mir pod uslovom priznanja trenutnog stanja. Arkadija podijeljena u 2 dijela: jug sa
Megalopoljem nastavio održavat veze sa Beotijom, a sjeverni sa Mantinejom zaključio
odbrambeni savez sa Atinom. Sparta odbila učešće u miru. Atina je bez obzira na svoje
neuspjehe željela da se učvrsti na Halkidiku i da zauzme Amfipolj – morala se sukobiti sa
makedonskim kraljem Perdikom. Željela je da osvoji nepodijeljenu vlast na Hersonesu i
Helespontu – morala je da otpočne rat sa kraljem Odrisa – Kotisom. Dolazi do nesuglasica sa
njenim saveznicima Vizantom, Kalhedonom i Kizikom – 3 države su sklopile 362. međusobni
sporazum i počeli su da plijene atinske brodove koji su s Ponta vozili žito. Atinska flota je
porasla, stvarale su se kleruhije – građani nisu trebali biti nezadovoljni takvom politikom. Ali,
zbog ovoga saveznici nisu bili zadovoljni. Zbog nedostatka novca, Atina je povećala foros
saveznicima. Prema otoku Keos grubo se ophodilo jer je 363. želio da izađe iz Atinskog
saveza. Proces raspadanja Drugog atinskog saveza koji je započeo 360 – tih godina doveo je
357. do ustanka saveznika protiv Atine i tzv. ''SAVEZNIČKOG RATA''. Povod za rat je bilo
odbijanje Hiosa da plati Atini porez kojim je trebalo ići u rat protiv Makedonije. Samostalan
savez su sklopili: Hios, Rodos, Vizant, Kalhedon, Selimbrija, Kos. Počeli su da pustoše ostrva
Samos, Lesbos i Imbros gdje su se nalazile atinske kleruhije. BITKA KOD EMBATIONA (u
moreuzu između ostrva Hiosa i Eritre) atinske vojskovođe Timotej i Ifikrat su željeli da
okončaju ustanak, ali su doživjeli neuspjeh. Pogoršali su se i odnosi Persije i Atine, jer je
Atina dala podršku Artbazu protiv satrapa Tifrasta (neprijatelja Atine). Blagajna Atine je bila
prazna. Atina je morala da se pomiri sa Persijom 355. i da prizna autonomiju saveznika. Drugi
atinski savez je prestao da postoji.

24
 MLAĐA TIRANIJA U GRČKOJ I MALOJ AZIJI

UZROCI POJAVE ''MLAĐE TIRANIJE''.

RAZLIKA IZMEĐU MLAĐE I STARIJE TIRANIJE

Tiranija IV vijeka nazivala se ''mlađom'', u odnosu na tiraniju VII – VI vijeka (starija). Uzroke
postanka treba tražiti u socijalnim i političkim borbama, robovlasničkom uređenju..
Predstavnici ''mlađe'' tiranije su bili ljudi iz vojnih redova. Oslanjali su se na najamnike da bi
osvojili vlast. Čak i bez najamnika, koristili su se stranim državama kao što su Perzija i
Makedonija. Starija tiranija je nastala u situaciji kada je pratila proces formiranja klasa i
polisa. Mlađa se javlja u uslovima krize polisa i za vrijeme političke borbe. Zajedničko im je
što su do vlasti dolazili prikrivenim putem i vodili se ličnim interesima. Najvažnija žarišta
tiranije IV vijeka:

TIRANIJA U TESALIJI

Između 480. i 431. u Tesaliji je prestala da postoji kraljevska vlast (Heraklidi ili Alvedi). U
pojedinim gradovima počela je da niče oligarhija. Krajem V vijeka vodila se borba između
oligarhije i ostalog stanovništva. Likofron je iskoristio tu situaciju i prigrabio za sebe vlast u
grad Feri. Želio je da vlast proširi na čitavu Tesaliju, ali to nije uspio. Njegov nasljednik je bio
Jason koji se 374. proglasio tiraninom čitave Tesalije. Kada je Jason 370. ubijen, naslijedili su
ga Polidor i Polifron. Polifron je ubio Polidora. Polidora je ubio Aleksandar. Vlast Jasona je
bila blaga, dok se vlast njegovih nasljednika opisuje surovom. Aleksandar je protjerao
Alevade koji su tražili pomoć od makedonskog kralja Aleksandra II. On je zauzeo Larisu i
držao je dok Tebanci nisu došli na čelu sa Pelopidom, na poziv ostalih Tesalaca. Tebanci su
nastojali da Tesaliju uključe u Beotski savet. Vlast je ponovo prigrabio Aleksandar čija se
vlast ograničila samo na Feru, a kada je on ubijen njegovi nasljednici su radili na proširenju
vlasti nad čitavom Tesalijom i to su uspjeli uz pomoć Filipa Makedonskog.

TIRANIJA U SIKIONU I KORINTU

U prvoj polovini IV vijeka do tiranskih prevrata dolazilo na Sikionu, Korintu, Eubeji, Fokidi,
Lokridi. Eufron je 367. uz pomoć Arga i Arkadije u Sikionu, gdje je vladala oligarhija, uveo
demokratiju. Izabran je sa stratega sa još 5 svojih pristalica. Ali, na kraju je sve njih protjerao
i počeo sam vladati Sikionom. Arkadija se umiješala, a Eufron je pobjegao. U Sikionu je
poslije toga započela nova borba demokrata i oligarha. Eufron se uz pomoć najamnika vratio
u Sikion i sa demokratima zauzeo čitav grad. Uputi se u Tebi nadajući se da će ih podmititi,
ali su ga u Tebi dočekali Sikionjani koje je ranije protjerao.

25
Ugledni korintski građanin Timofan, 60 – tih godina IV vijeka je pokušao da se dočepa vlasti
u Korintu, oslanjajući se na sirotinju, ali je ubijen kao žrtva zavjere njegovog brata
Timoleona.

I u Sikionu i u Korintu, najamnički odredi su predstavljali glavni oslonac oligarhije u

državnim prevratima, strepeći od demosa. Dešavalo se da građani (demokrati i oligarsi) ne
vjerujući jedni drugima predaju tvrđavu tiranu.

TIRANIJA U MALOJ AZIJI

U Vizantu je došlo do tiranskog prevrata 403. Sparta u Vizant šalje vojskovođu Klearha koji
je sa najamnicima pobio odgovorne osobe i počeo da vlada kao tiranin. Sparta protiv njega
šalje vojsku koja ga je pobijedila i zarobila. On nalazi utočište kod Kira Mlađeg.

Tiranija drugog Klearha je trajala duže 364. u Herakleji. Prije tiranije je vladala oligarhija
koju je postepeno preuzimala demokratija. Građani su zahtijevali ukidanje dugova i ponovnu
podjelu zemlje. Oligarhija je tražila pomoć Klearha koji je tada bio u službi persijskog satrapa
Mitridata. Sporazumio se sa demokratijom i uzeo vlast. Poslije 12 godina vlasti, ubijen je kao
žrtva zavjere. Vlast je prešla u ruke njegovog brata Satira, čiju vlast opisuju kao surovu. Satir
je predao vlast svom sinu Timoteju, koji nije bio surov i bio je popularan kod građana. Poslije
njega, njegovu politiku je nastavio brat Dionisije. Dinastija Klearha je oborena 289.

Treba napomenuti da je maloazijska tiranija nikla uz pomoć persijskih satrapa.

KIPAR I KARIJA

Poslije pohoda Kimona na Kipar, Kipad je prepušten sam sebi zbog čega je došlo do pokreta
Feničana protiv Grka koji su živjeli na Kipru. U velikom gradu Kipra – Salamini zbačena je
grčka dinastija i vlast prešla u ruke feničanskog roda što je trajalo preko 30 godina dok
feničansku dinastiju nije zbacio vladar Kitija. Kasnije je vlast u Salamini preuzezo Euagora,
potomak starog grčkog roda 410. Pod njim je učvršćen helenski utjecaj, a proglasio se
monarhom čitavog Kipra. Vladao je do 374. kada je ubijen. Njega je naslijedio sin Nikokle
koji je nastavio politiku oca: štitio je Helene na Kipru, vodio borbe sa Feničanima i
Persijancima.

HELENIZACIJA KARIJE

Karija i Likija zbog političke razdrobljenosti nisu mogle da odbrane svoju nezavisnost. Prvo
su pale u ruke Lidije, zatim Persije. U IV vijeku Karija je već bila helenizirana zemlja. U
gladnim gradovima Tralesu i Milasi preovladavao je grčki jezik. Počela je da se opaža težnja
za ujedinjavanjem. Do ujedinjenja je došlo pod vlašću Hekatomnosa (milaski vladar).
26
Persijski car mu je poklonio titulu satrapa koja je prešla na njegovog sina Mauzola. Obojica
su nastojali da zauzmu grčke primorske gradove. Mauzol je vlast proširio na Likiju koja je
graničila sa Karijom. U Kariji je postojao snažan demokratski pokret koji je želio zbaciti
vladajuću dinastiju i učvstitit demokratiju. Persiji je plaćao danak i stavljao im na
raspolaganje svoju flotu (da ga ne bi osvojili). Mauzolu je bilo malo, želio je da proširi vlast
na Rodos i Kos. Gradovi Rodosa su se 408. ujedinili u jedinstvenu državu. Nešto slično se
366. desilo na Kosu. Mauzol je sklopio savez sa Rodosom i Kosom i stavio njemu odana lica
na vlast. Krajem njegove vladavine 353. njegovo kraljevstvo je postalo nezavisno od Persije.
Naslijedila ga je njegova žena i sestra Artemisija koja je dovršila izgradnju mauzoleja u
Halikarnasu (centar države).

USPON MAKEDONIJE I PROPAST NEZAVISNOSTI GRČKE

IZVORI

Historija prije Filipa malo je poznata, svodi se na kratki Tukididov osvrt u ''Historiji''. Za
vrijeme Filipa postoje mnogi izbovori. Glavni je Teopomp ''Historija Filipa'' samo u
odlomcima postoji. Diodor Sicilijanski u 16. knjizi ''Historijske biblioteke'', djelo je puno
netačnosti, grešaka.. Teopomp je poslužio kao izvor Ddidimu za tumačenje Demostenovih
govora. Teopompovo djelo iskoristio je i Plutarh za biografiju Demostena, a rimski pisac (I
vijek pn.e.) Pompej Trog pisao je o Filipu koje kod Justina znamo samo po kratkom izlaganju
(III st. pne). Teopompov savremenik Efor je pisao o Filipu, ali nije sačuvano. Njegovim
djelom se služio Diodor. Druge važne izvore predstavljaju govori Eshina, Demostena,
Isokrata.. Eshin (390 – 323) je pripadao srednjem sloju, služio je vojsku i učestvovao u
bitkama. Bio je prvo pristalica Eubula tj. stranke mira. Postao je jedan od lidera
promakedonske stranke u Atini. Zalagao se za imućnije slojeve. Isokrat (436 – 388) je
zauzimao promakedonski stav. Prije Filipa propovijedao je ujedinjenje Grka protiv Persije.
Bio je protiv demokratije. Demosten je bio na strani Atine, tj. protiv Filipa i Makedonije, pa
su njegovi govori preuveličani. Za njega, Filip ima sve negativne osobine. Njegova politika je
usmjerena na očuvanju nezavisnosti Atine u obliku robovlasničke demokratije. Hvalio je
bosforske kraljeve koji su bili blagonakloni prema Atini, a i oni su davali podršku
antimakedonskoj partiji jer im pojava Makedonije na moreuzima nije išla u prilog.

MAKEDONIJA PRIJE FILIPOVOG DOLASKA NA VLAST

Makedonci: Grci ili ne? Demosten je naglašavao da su Grci Makedonce smatrali barbarima.
Herodot i Tukidid ukazivali su na grčko porijeklo kraljevskog roda Makedonije. U VI stoljeću
Makedonijom su upravljale plemenske vođe. Istakao se rod Argeada koji su tokom vremena
stovili monarhiju. Za vrijeme grčko – perzijskih ratova kralj Aminta I je priznavao zavisnost
od Persije, a kasnije su to odbijali. Kao prvi istaknutiji kralj Argeada smatra se Aleksandar,
Amintin sin. Očuvao je veze sa Persijancima, nastojao je da učvrsti vlast i proširi zemlju,

27
počeo je kovati srebrni novac. U antičkoj tradiciji najvažniji je kralj Arhelaj I koji je sagradio
utvrđenja, napravio puteve, doveo vojsku u red, a naročito konjicu. Prijestolnica je iz Ege
prenijeta u Pelu. Održavao prijateljske odnose sa Atinom npr. 410 kada je Arhelaj opsjedao
Pidnu njemu su pomagali atinski brodovi pod komandom Teramena. Kada je Arhelaj ubijen, u
periodu 399 – 390. smijenila su se 3 kralja: Arhelaj II, Aminta II i Pausanija. Aminta III je
uspio da suzbije unutrašnje nerede. Bio je prisiljen da vodi rat sa Ilirima. Sa Halkidikom
sklopio savet na 50 godina, što se nije održalo jer je Olint (na čelu Halkidika) želio grčke
gradove makedonskog primorja. Aminta III sklapa savez sa Spartom, a Olintski rat (382 –
379) završen pobjedom Sparte. Olint i Halkidik su uključeni u savez sa Spartom. Amintu su
izgleda uplašili uspjesi Sparte, pa on 370 – tih godina sklapa ugovor sa Atinom. Stariji
Amintin sin, Aleksandar II, je ubijen. Drugi Amintin sin, Perdika III stišao je nemire u zemlji.
On je 369. ušao u Tesaliju i zauzeo Larisu i Kranon s izgovorom da želi istjerati Aleksandra
Ferskog. Tesalija traži pomoć od Tebe i Pelopida pognala Makedonce iz Tesalije. Perdika III
je u borbi Atine i Halkidika, pružio podršku Atini jer bi slabljenjem Halkidika njemu dobro
došlo, jer su oteli Makedoniji niz primorskih gradova. Atina je 365. pokušala da osvoji
Amfipolj, najvažniji grad na obali Makedonije, a Perdika je otvoreno istupio protiv nje.
Konflikt između Makedonije i Atine zobg Amfipolja je riješen poslije smrti Perdike. Poginuo
360. u borbi sa Ilirima.

FILIP DRUGI I FORMIRANJE MAKEDONSKE DRŽAVE

Unutrašnji razvoj Makedonije sredinom IV vijeka

Gornja Makedonija (dalje od mora) razvijala se ekonomski sporije od donje. Moguće je da se

tu koristilo više robova. Edona i Derona su kovale svoj novac.

Prve godine Filipove vladavine

Imao i vojnu i diplomatsku vještinu .Nastojao je Makedoniju pretvoriti najjačkom državom na

Balkanu. Sklopio primirje sa Tračanima putem podmićivanja, sklopio savet sa Neoptolemom
(kralj Molosa – sjeverni Epir) i oženio se njegovom kćerkom Olimpijadom (majka
Aleksandra Velikog). Stupio u odnose sa Atinom, povlačeći vojsku iz Amfipolja dajući gradu
autonomiju. Od Atine je dobio Pidnu. Preudzimao je i vojne aktivnosti, pored diplomatije:
Ilirima zadao težak poraz 358. Iste godine potukao Peonce (sjeveroistočno od Makedonije).
Započeo je opsadu Amfipolja, koji traži pomoć Atine koja je vjerovala Filipu da će im poslije
osvajanja prepustiti grad, ustvari ga je zauzeo, tada raste moć Makedonije. Sklapa mir sa
Olintom, obećao im je Potideju, koju je zauzeo, stanovnike prodao u ropstvo i tek tada ga
predao Olintu. Izvršio je upad u Trakiju 356. i učvrstio se u gradu Krenidi koja je bila kolonija
Tasosa i pošto se nije mogla oduprijeti napadu odriskog kralja Kersoplepta obraća se za
pomoć Filipu. Naselio je makedonske koloniste i učvrstio grad bedemima. Gradu je dao novo
ime Filipi. Veliku pažnju je posvetio rudnicima zlata što mu je omogućilo kovanje zlatne

28
monete (grčki polisi kovali srebrnu monetu). Filipovi uspjesi u Trakiji su uznemirili Atinu, ali
ona nije mogla sama da mu se suprotstavi nakon otcijepljenja njenih saveznika 357., sklapa
savez sa Tračanima, Peoncima i Ilirima 356., ali bez nekih uspjeha. Sklopio ugovor sa
Halkidikom 356., što znači da mu je pripalo Delfijsko proročište.

Filipova unutrašnja politika

Mnoge građanske i vojne dužnosti povjerio uglednim Makedoncima. Od lokalne makedonske

aristokratije istakli su se: Antipatar, Parmenion, Perdika – koji su kasnije postali
Aleksandrove vojskovođe. U vojsku je primio mnoge istaknute Grke. Njegove kolonije su
imale vojni značaj i podizale su se na moru, a gradovi u unutrašnjosti. Najveću pažnju
poklonio reorganizaciji armije. I prije Filipa, Makedonija je imala odličnu konjicu koju su
služili plemići jer je oprema skupa. Naoružani mačevima i kopljem predstavljali su korpus
hetaira (drugova) kralja – prvi red konjice. Drugi red konjice činili su sarosofori (kopljanici)
koji su imali teže naoružanje. Dugim kopljima je bila naoružana i pješadija i nazivala se
''pješadijska pratnja kralja''. Uvedeno je postrojavanje pješadije po falangama, samo što je
makedonska falanga bila zbijenija. Poseban dio pješadije je bio hipadtit (štitonoša) bio je
lakše naoružan od falange i samim tim pokretljiviji. Imao je u armiji i grčke najamnije koji su
stupali u službu za platu u zlatu. Glavna novina je uvođenje nove taktike. Konjica je dobila
isti značaj kao pješadija, a nekada je ona vodila glavni napad i sama rješavala ishod bitke (kod
Grka pješadija najvažnija). Ugledavši se na Dionisija Sirakuškog koristio je opsadne sprave.
U floti su se pojavili brodovi sa 4 i 5 veslača – tetrere i pentere umjesto trijera.

Filip i Atina

Makedonija je željela izlaz na Egejsko more, da se proširi na račun Halkidika i Trakije, pri
čemu dolaze u sukob sa Atinom. Antimakedonsku struju vodili su Demosten, Hiperid i drugi
koji su smatrali da je Atina sposobna da se odupre Filipu. Pristalica mirne politike je bilo
dosta i oni su se podijelili u više struja: grupa Eshina i grupa Eubula (vođenje politike u
pravcu mira jer je svjestan da Atina ne može protiv Filipa zbog savezničkog rata u kojem je
Atina učestvovala). Atinu je zabrniuo poraz Peonaca i Ilira koje je Filip potukao 356., ali nije
bila u stanju da nešto poduzme.

SVETI RAT

Poslije bitke kod Mantineje srušen je dominantni položaj Tebe. Fokida je nastojala da se
oslobodi vlasti Tebe. Fokida je bila okrivljena za svetogrđe jer su uzorali zemlju koja je
pripadala delfskom hramu. Na zasjedanju amfiktiona Teba je Fokidi postavila zahtjev da
oslovode zemlju koju su bespravno uzeli i da Delfima nadoknade štetu. Amfiktionija je
donijela odluku da moraju platiti svetu globu oni koji su učinili isti prekršaj, a među njima se
nalazila Sparta. Kažnjena je jer je zauzela Kadmeju. Filomel (Fokiđanin) je pozivao da se ne

29
pokore odluci jer su Delfi odavno pripadali Fokidi. U maju 355. Filomel je zauzeo Delfe i
zaplijenio imovinu Apolonovog hrama čime je okupio vojsku. On je iz Delfa prognao
pristalice Tebe i primorao amfiktiona da objavi rat Tebi. Obratio se grčkim polisima da
priznaju Fokidi pravo na Delfe i da zaključe savez. Obezbijedio je podršku Spartu i Atine. U
jesen 355., Teba zaključuje savez sa Lokridom, upućuje Tesaliji molbu sa pomoć i
OBJAVLJUJE FOKIDI ''SVETI RAT''. Trajao je 10 godina, neposredno pred sukob sa
Filipom, podijelio je Grčku na 2 tabora. U jednoj od bitaka, kako Diodor prenosi, poginuo je
Filomel i na njegovo mjesto dolazi vojskovođa Onomarh.

U Tesaliji se u isto vijeme dešavaju unutrašnji nemiri. Jedna partija, koja je podržavala
Aleksandra Ferskog, obraća se za pomoć Onomargu. Druga partija koja je djelovala u Larisi
obraća se Filipu. Onomarh je Filipu 353. zadao težak poraz i makedonska vojska je morala da
se povuče iz Tesalije. Pred pohod 352. na Onomarha, on najavi pohod na njega kao ''pljačkaša
hramova'' tako je sebe usporedio sa grčki polisima koji su štitili Apolona. U ljeto 352.
Makedonija je potukla Fokiđane. Atinska flota je došla u pomoć Fokidi, ali ništa. Filip je
naredio da se Fokiđani bace u more, a da se Onomarh razapne na krstu. Tesalija se našla pod
vlašću Filipa. Filip sada svoju pažnju koncentriše na osvajanje Fokide. On je krenuo u
Termopile na Faila, Onomarhovog brata. Atina je bila brža i poslala ranije pomoć. Filip je
morao da se povuče iz Termopila, august 352. Demosten je 351. održao ''Filipike'' poslije
Fiilipovog pohoda na Termopile.

DOGAĐAJI NA HALKIDIKU

Makedonija je nastojala da proširi svoju vlast na gradove Halkidika. Najviše je bila

zainteresirana za Olint koji se nalazio na čelu tih gradova. Olint je bio u savezu sa
Makedonijom, ali znajući za njene namjere sklapa savez sa Atinom još 358. To je dovelo do
zaoštravanja između Olinta i Filipa koji je stalno uvjeravao Olinćane u prijateljska osjećanja
prema njima. Filip je 349. upao u njihovu oblast i zauzeo nekoliko uporišta, a Atina im šalje
odred koji se sastojao od najamnika. Demosten je uvjeravao prvim dvjema olintskim
besjedama da Atinjani moraju energičnije krenuti protiv Filipa. Svoju treću besjedu je održao
348. kada je na stranu Filipa prešlo nekoliko gradova u okolini Olinta većinom zbog izdaje
vlastodržaca i sam Olint se našao u teškom položaju. U Olintu se nađoše dva izdajnika,
Eutikrat i Lasten, koji su izabrani za komadante olintske konjice oni su namjestili da u ruke
Filipa padne nekoliko konjanika. Taj gubitak je oslabio branioce grada da ga je Filip ubrzo
zauzeo 348. Pustošenje Olinta je bilo strašno da on nikada više nije mogao biti obnovljen.
Brijeg koji je nastao od ruševina Olinta bio je nenaseljen što je omogućilo očuvanost. Kada je
1928. započelo iskopavanje Olinta, shvatilo se da je on sagrađen prema tzv. hipodamovskom
sistemu koji je tipišan po pravouglom rasporedu ulica. Veličine i uređenje kuća pokazuju
socijalno nejednakost stanovništva. Susreću se i velike kuće, u prizemlju je bilo i 14 soba.
Pronađene su i monete raznih gradova (20 gradova Halkidika), što znači da je trgovina bila
jako razvijena jer su pronađene monete raznih država: Makedonije, Atine, Tasosa, Tebe,
Korinta, Kizika, Hiosa, Efesa, Samosa... Kada je Filip zavladao većim dijelom Eegejskog
mora, to je pružalo mogućnost za razvoj makedonske flote.

30
 FILOKRATOV MIR

Prije početka olintske kampanje Filipa, Atina je izgubila susjedno ostrvo Eubeju koja je od
ranije bila s njom u savezu. Jedan dio stanovništva je bio na strani Filipa, drugi protiv njega.
Pomoć koju je Atina poslala Eubeji je bila nedovoljna da bi zadržala ostrvo u svojim rukama.
Filip je pobijedio. Filip je želio da se sporazumije s Atinom tj. da mu prizna osvojene
teritorije (kao i Halkidik) jer je Atina predstavljala značajnu silu, pogotovo na moru, imala je
flotu veću od makedonske. Atina je pristala da se sporazumije s Makedonijom, čak i
Demosten, imajući na umu snagu Makedonije. U Pelu je upućena delegacija od 11 ljudi među
kojima lideri stranaka iz Atine: antimakedonska stranka (Demosten) i makedonsta (Eshin).
Delegaciju je predvodio sekretar narodne skupštine Filokrat. Mir je zaključen 346. i dobio je
ime po Filokratu. Sklopljen je na osnovu statusa quo, što je za Atinu značilo gubitak
Amfipolja i Potideje, priznavanje Filipovih osvojenih teritorija (Halkidik i na tračkoj obali
gdje je ostao samo Hersones da nije zauzet – Filip nije gubio vrijeme i širio je posjede na
račun Trakije) i došlo je do zaključenja odbrambenog saveza između Atine i Makedonije.

Filokratov mir nije uključivao Fokidu. Ali, Filip je na poziv Tebanaca da im pruži pomoć,
upao i počeo da pustoši Fokidu ona se našla izolovana. Vođa fokidske vojske Falek je
kapitulirao i Filipu predao Fokidu, čak i Termopilski klanac. Filip je prepustio Delfskoj
amfiktioniji da donese odluku o njenoj sudbini, pošto se našla pod njegovom vlašću. Odluke
su sljedeće: Fokidi se oduzimaju 2 glasa u amfiktioniji i predaje ih se Filipu; razoriti 22 grada
Fokide, stanovnike raseliti u sela; oduzeti im naoružanje i konje; natjerati ih da vrate novac
koji su uzeli iz Delfskog hrama.

Dalja borba u Atini

Do 345. Filip je postigao velike uspjehe: priznato mu je pravo na osvojene teritorije,

Termopilski klanac (put u srednju Grčku) bio je u njegovim rukama, bio je gospodar Delfske
amfiktionije i rukovodioc Tesalskog saveza. Kako je sve to odjeknulo u Atini? Isokrat mu
savjetuje da umiri grčke polise i da preuzme rukovodeću ulogu u predstojećem ratu s Persijom
(vrijeme je da prestane persijska vlast u Maloj Aziji). Demosten je u Filipu vidio smrtno
neprijatelja koji je nastojao uništiti Atinu (podržavali ga Likurg i Hiperid). Na čelu
makedonske partije, koja je bila za savez Atine i Makedonije, stajali su Filokrat, Eshin i
Fokion (stručnjak za vojna pitanja). Partijska borba je započela kada je Demosten okrivio
Eshina da je potpisao Filokratov mir jer je potkupljen od Filipa. Demosten je podnio tužbu
protiv Eshina i nagovorio nekog Timarha da se potpiše na tužbi, a Timarha je tužio Eshin koji
je bio lišen građanskih prava. Tako je Demosten promašio. U međuvremenu, Filip je pridobio
za sebe Arg, Arkadiju i Meseniju. Partijska borba u Atini protiv Filokratovog mira se
nastavlja. Hiperid je protiv Filokrata podnio tužbu, koja je bila podnijeta i protiv Eshina. Ali,
sada je antimakedonska partija bila toliko jaka da je Filokrat pobjegao smatrajući da nema
drugog izlaza. Filip šalje u Atinu delegaciju govoreći da postave uslove koje će on ispuniti.
Atina istakla 2 zahtjeva: da im se vrati ostrvo Halones (južno od Lemnosa) i da se naprave
izmjene u miru tj. da svaka strana vlada onim dijelom koje joj po pravu pripada. Filip ovo
odbija. Filip je napredovao dok su se ovi svađali. U Epiru na prijestolje je doveo ženinog
31
brata Aleksandra, ugrozio Akarnaniju, sklopio savez sa Etolijom, stavio svoje ljude u Tesaliji
u svojstvu namjesnika i tesalsku vojsku priključio svojoj. Spremajući se za pohod u Trakiju,
Filip 343. nudi Atini povratak ostrva Halones, a da se druga pitanja vode preko suda, a u
zamjenu da to tražio je od Atine da drži svoju flotu u Eegejskom moru. Atina odbija,
vjerovatno zbog snage antimakdeonske partije. Filip je 342. ponovo napao Trakiju i tamo
ostavio svog sina Aleksandra da ga mijenja u odstustvu (Aleksandar je tad imao 15 godina).
Filip je potukao Tračane. Atine j u Hersonesu počela da naplaćuje carine od brodova, zakače
se sa gradom Kardijom koji je bio pod Filipom i počnu da pljačkaju tračke gradove koje je
Filip osvojio. Filip je uložio žalbu Atini koja je ostala bez odgovora. Atinski vojskovođa
Fokion je uspio da 341. potuče Klitarha i Filistada koje je Filip ostavio u gradovima Eretriji i
Oreju (Filip ih ranije zauzeo) na otoku Eubeji. To je bio veliki uspjeh Atine gdje je čitavo
ostrvo ušlo u antimakedonski savez. Nakon Trakije, Filip je odlučio da pokori gradove
Propontide. On je 340. opkolio Perint, podigao visoke bedeme i sa njih počeo da gađa
stanovništvo. Perint traži pomoć Vizanta i Atine. Vizant im šalje pomoć (opsadne mašine,
zapovjednike i vojnike). Veliku podršku su im pružili satrapi persijskog cara koji su se plašili
Filipovog jačanja. Veliki otpor natjera Filipa da promijeni planove: ostavio je dio vojske da
nastavi opsadu Perinta, a sa ostalom vojskom poče opsadu najvećeg grada moreuza – Vizanta.
Opsada Vizanta je izazvala veliki protest Atine. Atina šalje 2 eskadra, na čelu sa Haretom i
Fokionom. Hios, Kos i Rodos šalju brodove. U pomorskoj bici saveznici potukoše
makedonsku flotu. opsada grada s kopna nije imala efekta jer je Vizant morem dobivao sve
što je trebao. Filip je 339. morao da napusti opsjedanje oba grada. SKITSKI POHOD. 339.
Filip je krenuo u rat sa skitskim carem Atejem kaop izgovor da mu ovaj nije pomogao kod
opsade Vizanta. Atej je poginuo u bici, a Skiti su potučeni. Poslije ovog uspjeha, došao je
poraz: Tribali (Tračani) napali su Filipa i oduzeli sav skitski plijen. Filip je bio teško ranjen.
Makedonci su se vratili kući ne dovršivši osvajanje Trakije 339.

DRUGI '' SVETI RAT''

Neuspjesi Filipa 340 – 339. ojačali su antimakedonsku partiju koja se spremala za rat,
incijativom Demostena. Međutim, Atina je 340. kao predstavnike u skuštini amfiktiona
odredila Demostenove neprijatelje – Midiju i Eshina. Na zasjedanju je Eshin predložio da se
objavi ''sveti rat'' gradu Amfisi (u Lokridi) jer su preorali Krisejsku ravan koja im ne pripada.
Skupština je primila prijedlog, ali on nije mogao da se ostvari zato je na drugom zasjedanju
odlučeno da se u pomoć pozove Filip. Njemu se povjeravala komanda nad savezničkim
vojskama. Filip je krenuo na jug i zauze grad Elateju u Fokidi. Stvorena je prijatenja za Tebu
koja je bila u prijateljskim odnosima sa Amfisom, kao i za Atinu koja se nije slagala sa
odlukom amfiktiona. Demosten je predložio da se treba sklopiti savez sa Tebom i prijedlog je
prihvaćen. 11 delegata je poslano u Tebu gdje su se sreli sa makedonskim delegatima koji su
molili Tebu da propusti njihovu vojsku obećavajući im veliki plijen koji će dobiti u slučaju
pada Atine. Teba se odluči sa savez sa Atinom, ali im postavi uvjete: da prizna vlast Tebe na
moru onoliku koliku ima i Atina, da se stavlja pod komandu Tebe na kopnu i da joj prepušta
vlast nad Beotijom. Velike grčke države držale su se po strani samo su Eubeja, Megara,
Korint, Korkira, Ahaja i Akarnanija poslale svoju vojsku.

32
 HERONEJSKA BITKA

Filip je u aprilu 338. zauzeo Amfisu i Naupakt. BITKA KOD HERONEJE august –
septembar 338. je bila odlučujuća. Saveznička vojska je bila nešto veća od makedonske. Ali,
Makedonija je imala prednost jer je vodila nedavno nekoliko bitaka, imala je samog Filipa i
odlične vojskovođe. Tebanci su u sastavu ''svete čete'' imali 300 ljudi. Atinjani su se nalazili
na lijevom krilu koji su se borili protiv odreda Filipa, a Tebanci su bili na desnom krilu protiv
odreda Aleksandra, Filipovog sina. Tebanski vojskovođa je pogino u borbi, sveta četa
uništena i počelo je bjekstvo. Ubijeno je 1 000 Atinjana, 2 000 zarobljeno, ostali su pobjegli
među kojima i Demosten.

Posljedice heronejske bitke

Filip je zaveo sljedeći poredak: svi gradovi Beotije osim Oropa dobili su autonomiju; u Tebi
je smješten makedonski garnizon; na Eubeji, Ahaji i Korintu postavljene su pristalice
Makedonije na vlast; Atini je ponudio mir. Filip šalje Demada u Atinu koji je uspio nagovoriti
na uslove mira: Atinjani zarobljeni kod Heroneje puštaju se bez otkupa, Atina ostaje
nezavisna, zadržava teritoriju koja joj pripada (kao i ostrva Salaminu, Lemnos, Samos, Imbros
i upravu nad Delosom) i flotu, vraća joj se grad Orop (na granici Atike i Beotije). Atina se
odriče Hersonesa Tračkog i gradova na Halkidiku, i raspušta drugi Atinski pomorski savez.

KORINTSKI KONGRES

Filip je 337. u Korint pozvao delegate svih gčkih polisa na zajedničku skupštinu. Jedino se
Spartanci nisu pojavili. Kongres je proklamirao ''opći mir'' kojim je trebalo da se učini kraj
Filipovim vojnim intervencijama u Grčkoj. Objavljen je rat Persiji. Helenski savez polisa je
ujedinio u uniju s Makedonijom.

Posljednje godine Filipove vladavine i njegova smrt

Persija je odbila da preda Filipu gradove Male Azije, u proljeće 336. preko Helesponta je ušao
u Malu Aziju pod vodstvom parmeniona i Aatala. Kizik i Hios dočekali su Makedoniju kao
oslobodioce. U to vrijeme, Filip se 337. oženio sa Kleoptarom, a njegova prva žena
olimpijada otišla je svom bratu i Epir, a njihov sin Aleksandar otišao je u Iliriju. U ljeto 336.
kada je Filip slavio svadbu svoje kćeri ubio ga je Pausanija, pripadnik njegove tjelesne garde.
Živio je 47 godina, a vladao 24 godine. Zauzimanje Persije spalo je na njegovog sina
Aleksandra.

33