Do nogu Učiteljevih

Alcyone - J. Krišnamurti

ONIMA, KOJI KUCAJU.

Iz nebitnosti vodi me u Bitnost,
Iz tame vodi me u Svjetlost,
Iz smrti vodi me u Besmrtnost.
POPRATNE RIJEČI

Kao starijoj dana mi je prednost, da s nekoliko riječi popratim ovu knjižicu, koja je prva, što ju je
napisao jedan mladji brat, ... mladji samo tijelom, ali ne duhom. Naučanja, koja se nalaze u njoj, primio
je on od svojeg Učitelja, dok ga je spremao za posvećenje, a on ih je bilježio onako, kako ih je upamtio,
- polagano i mučno, - jer u ono vrijeme još nije bio engleskomu tako vješt, kao danas. Većim dijelom
su to vlastite riječi Učiteljeve; ostalo pak su misli Učiteljeve, izražene riječima Njegova učenika. Dvije
rečenice, koje su bile izostavljene, umetnuo je sam Učitelj, a isto tako je On u druga dva slučaja
primetnuo riječi, koje su manjkale. Inače je to posvema djelo ovog mladjeg brata, njegov prvi dar
svijetu.
Neka ovo naučanje pomogne drugima, kao što je pomoglo njemu; - s tom nadom ga on daje svijetu.
No, da ono uzmogne donijeti plodove, potrebno je, da se po njemu živi, kao što je i on živio, od kako
ga je primio iz ustiju Učiteljevih. Bude li čitatelj nasljedovao taj primjer i živio po ovom naučanju, pred
njim će se širom otvoriti Velika Vrata, kao što su se otvorila i pred piscem ove knjižice i njegova će
noga stupiti na PUT.

Annie Besant.

2
 UVOD.

To nisu moje riječi, nego su riječi Učitelja, koji me je učio. Bez Njega ne bih bio mogao ništa učiniti.
Jedino Njegovom pomoći stupio sam nogom svojom na PUT. I vi želite poći istim PUTEM, zato će
riječi, što ih je On meni kazivao, pomoći i vama, budete li ih nasljedovali. Nije dosta reći, da su te riječi
lijepe i istinite; onaj, koji ih želi slijediti, mora tačno da vrši, što je rečeno. Pogledati na hranu i reći, da
je dobra, ne će gladna zasititi; on mora da pruži ruku i da jede. Stoga slušati samo riječi Učiteljeve nije
dosta; treba činiti sve, što On kaže, pazeći na svaku riječ, slijedeći svaki mig. Ne zamijetimo li koji
mig, prečujemo li koju riječ, izgubili smo ih za uvijek, jer On ne govori dva puta.

Čekaj na riječi Majstora svoga,

Skrivenom svjetlu duh otvori svoj,
Slušaj Mu nalog, pače i onda,
Ljuti kad bjesni oko tebe boj.

Iznad svih ljudskih gomila glava

Pazi na Njegov i najmanji znak,
Usred svih zemskih pjesama bučnih
Čuj Njegov šapat tol' nježan i lak.

Četiri su osobine potrebne za taj PUT:

RASUDJIVANJE,
BEZŽELJNOST,
DOBRO VLADANJE,
LJUBAV.

Što mi je Učitelj rekao o svakoj od tih osobina, pokušat ću, da vam kažem.

3
 I.

Prva od tih osobina je RASUDJIVANJE. Obično se pod tim misli rasudjivanje izmedju bitnog i
nebitnog, koje ljude dovodi, da stupe na PUT; no to nije dosta, nego je potrebno još mnogo više, a osim
toga treba, da se to rasudjivanje provodi ne samo na početku PUTA, već na svakom koraku, svaki dan,
sve do kraja. Ti stupaš na taj PUT, jer si spoznao, da samo po njemu možeš naći ono, što je vrijedno da
se postigne. Ljudi, koji za to ne znaju, teže, da postignu bogatstvo i moć; no te stvari traju najviše jedan
život i zato su nebitne. Ima medjutim još nešta veće od toga, nešta, što je bitno i trajno, a kad to jednom
upoznaš, ne ćeš više težiti ni za čim drugim.

Na ovom svijetu ima samo dvije vrste ljudi, - takvih, koji posjeduju Znanje i takvih, koji ga ne
posjeduju, a upravo to Znanje je od važnosti. Koju religiju tko ispovijeda, kojoj rasi pripada, to nije
važno; Znanje je jedino važno, Znanje naime o onom, što je Bog namijenio ljudima. Bog naime ima
osnovu, a ta osnova je EVOLUCIJA. Kad nju čovjek jednom uvidi i pravo spozna, ne može, nego da za
nju radi i da bude jedno s njom, jer je tako divna i veličanstvena. Pa jer zna, da je na Božjoj strani, radit
će ono, što je dobro, a boriti se protiv onoga, što je zlo; djelovat će za Evoluciju, a ne za sebičnost.

Ako je na Božjoj strani, jedan je od naših i posve je sporedno, da li se naziva Hindujcem ili
Buddhistom, Kršćaninom ili Muhamendancem, da li je Indijac ili Englez, Kinez ili Rus. Oni, koji su s
Njim, znaju, zašto su ovdje i što treba da čine i nastoje, da postignu svrhu svojeg života. Svi ostali ljudi
ne znaju još, što treba da rade i zato često počinjaju ludorije. Oni idu svojim vlastitim putevima,
misleći, da će po njima doći do sreće, a ne znaju, da je Sve Jedno i da samo ono, što to Jedno hoće,
može da usreći svakoga. Ovakvi ljudi teže za nebitnim, mjesto za bitnim. Dok god oni ne nauče
razlikovati izmedju bitnog i nebitnoga, nisu još na Božjoj strani i zato je to rasudjivanje prvi korak na
PUTU.

Medjutim još i onda, kad smo se već odlučili za ono, što je bitno, ne smijemo zaboraviti, da ima raznih
vrsti bitnog i nebitnoga. Valja naime razlikovati pravo od nepravoga, važno od nevažnoga, korisno od
beskorisnoga, istinito od lažnoga, sebično od nesebičnoga.

Ne će po svoj prilici biti teško birati izmedju pravog i nepravoga, jer oni, koji žele slijediti Učitelja,
odlučili su, da će pod svaku cijenu činiti samo ono, što je pravo. No tijelo i čovjek dvoje su, a volja
čovjekova nije uvijek i volja njegova tijela. Kad ti tijelo nešto zaželi, stani i razmisli, dali je to u istinu
tvoja želja, jer ti si tvoj viši JA, koji pripada Bogu i koji želi samo ono, što Bog hoće, ali moraš duboko
segnuti u se, da nadješ Boga u sebi i moraš dobro slušati, da čuješ glas Njegov, koji je i tvoj glas. Ne
zamijeni tjelesa svoja s onim, što si ti sam, - ni tijelo fizičko, ni astralno ni mentalno. Svako će od njih
nastojati, da bude tvoj JA zato, da postigne što želi; ti ih ali moraš sve upoznati i znati, da si im
gospodar.

Kadkad se mora nešto važnoga učiniti, no fizičko tijelo treba počinka, ili želi, da se prošeta ili da jede i
pije. Čovjek, koji ne zna, veli sam sebi: "To sam ja, koji to želim i ja to moram da učinim". No čovjek,
koji zna, veli: »Onaj, koji to želi, nisam ja i zato mora malo da čeka«. Često opet, kad je potrebno, da
se kome pomogne, osjeća tijelo: "Koliko li će me to muke stajati; neka to radje tko drugi učini". No
pravi čovjek odgovara svome tijelu: "Ti me ne ćeš priječiti da činim dobro djelo!" Tijelo je tvoja
životinja, konj, na kojem jašiš. Zato moraš s njime dobro da postupaš i da se dobro brineš za nj. Nemoj
da ga preteretiš; hrani ga jedino čistom hranom i poji ga čistim napitkom; drži ga uvijek potpuno čistim
i čuvaj od najmanjeg trunka nečistoće, jer bez potpuno čista i zdrava tijela ne možeš izvršiti mukotrpno
djelo pripremanja, niti izdržati neprekinuto naprezanje. Uvijek ali moraš ti da vladaš tijelom, a ne da
ono vlada tobom.

Astralno tijelo ima svojih želja, - nebrojeno njih. Ono želi, da se ti ljutiš, da govoriš oštre riječi, da
osjećaš ljubomor, da si pohlepan za novcem, da zavidjaš drugim ljudima na njihovu posjedu, da sebe
samoga prepuštaš potištenosti. Sve to je potrebno astralnom tijelu i još mnogo više, ne zato, jer ono
želi, da tebi naškodi, nego zato, jer ono voli žestoka uzbudjenja i želi, da se ona neprestano mijenjaju.
Tebi medjutim tih podražaja ne treba i zato moraš, da svoje želje razlikuješ od želja svojega tijela.

4
Tvoje mentalno tijelo u oholosti svojoj želi, da bude odijeljeno, da samo o sebi misli mnogo, a o
drugima malo. Pače i onda, kad si se odvrnuo od svjetskih stvari, pokušava ono, da se brine samo za
sebe i želi, da se brineš samo za svoj vlastiti napredak, namjesto da misliš na djelo Učiteljevo i da
pomažeš drugima. Kad si zadubljen u meditaciju pokušava ono, da ti svrati misli na razne stvari, koje
ono želi, mjesto na jednu stvar, koju ti želiš. Ti nisi taj razum, nego imaš samo da se njime služiš i zato
je i ovdje potrebno rasudjivanje. Ti moraš neprestano budno paziti, inače ćeš posrnuti.

lzmedju pravog i nepravog okultizam ne pozna kompromisa. Stajalo, što mu drago, moraš vršiti ono,
što je pravo, a ne smiješ činiti ono, što nije pravo, bez obzira na to, što bi neznalica mislio ili rekao.
Moraš pomno proučiti skrivene zakone prirode, a kad ih upoznaš, moraš mudro i razumno prama njima
urediti svoj život.

Moraš razlikovati važno od nevažnoga. Stoj čvrsto poput stijene, kad se radi o pravu i nepravu, popusti
pak drugima u stvarima, koje nisu važne, jer ti moraš biti uvijek nježan i prijazan, razuman i popustljiv,
dajući drugima istu slobodu, koju za sebe tražiš.

Nastoj, da dobro spoznaš, što je vrijedno da se učini i znaj, da ne smiješ suditi stvari po njihovu opsegu.
Neznatna stvar, koja neposredno koristi djelu Učiteljevu je daleko vrjednija, nego koja druga zamašnija
stvar, koju svijet možda drži dobrom. Moraš razlikovati ne samo korisno od beskorisnoga, nego i
korisnije od manje korisnoga. Hraniti siromahe je dobro, plemenito i korisno djelo, ali njihove duše
hraniti je plemenitije i korisnije, nego hraniti njihova tijela. Svaki bogataš može da nahrani tijelo, ali
samo oni, koji imaju Znanje, mogu nahraniti dušu. Ako ti dakle imaš Znanje, to je tvoja dužnost da
pomogneš drugima, da ga i oni steknu.

Bio ti ma kako mudar imaš na tvom putu još mnogo da učiš, - tako mnogo, da je i tu potrebno
rasudjivanje, jer moraš pomno da promisliš, što je vrijedno da naučiš. Svako je znanje doduše korisno i
jednog ćeš dana imati sve znanje, no dok imaš samo dio tog znanja, pobrini se, da to bude najvrijedniji
dio. Bog je i Znanje i Ljubav i što više imaš znanja, to više može On da se kroz tebe objavljuje. Uči
dakle, ali najprije uči ono, što će ti najviše pomoći, da pomogneš drugima. U svom učenju budi
neumoran, ali ne zato, da te ljudi drže mudrim, niti zato, da se osjećaš srećnim, jer misliš, da se smiješ
smatrati mudrim, nego jedino zato, jer samo mudar čovjek može mudro da pomogne. Ma koliko ti želio
da pomogneš, dok si neznalica više češ nanijeti štete, nego koristi.

Moraš razlikovati istinito od lažnoga. Moraš naučiti da budeš potpuno istinit i u mislima i u riječima i u
djelima.

Prije svega u mislima, a to nije lako, jer u svijetu ima mnogo neistinitih misli, mnogo varavog
praznovjerja, a tko je tomu rob, ne može da napreduje. Radi toga ne smiješ držati neku misao
ispravnom zato, jer je drugi ljudi drže takovom, niti zato, jer se tako kroz stoljeća vjerovalo, a niti zato,
jer je ona napisana u kojoj knjizi, koju ljudi drže svetom. Ti moraš o njoj sam razmišljati i sam
prosuditi, dali je ona razumna. Pamti, makar se tisuću ljudi saglasilo o nekom predmetu, o kojem od
njih nitko ništa ne zna, njihovo mišljenje nema vrijednosti. Tko hoće da ide ovim Putem, mora da nauči
da sam svojom glavom misli, jer je praznovjerje jedno od najvećih zala ovoga svijeta, jedno od okova,
iz kojih se moraš osloboditi.

Misli tvoje o drugima moraju biti istinite; ti ne smiješ o njima misliti ono, što ne znaš sigurno. Nemoj
misliti, da oni uvijek na tebe misle. Učini li tkogod nešto, što misliš da će ti škoditi i rekne li štogod, što
misliš, da se odnosi na te, nemoj odmah pomišljati: "On me je htio uvrijediti". Najvjerojatnije je, da on
na tebe uopće ni mislio nije, jer svatko ima svojih vlastitih briga i njegove se misli kreću u glavnom
oko njega samoga. Kaže li ti tkogod što u srdžbi, nemoj odmah misliti: "On me mrzi i želi, da mi zada
bol". Vjerojatno ga je netko ili nešto drugo rasrdilo, a jer se slučajno baš na tebe namjerio, iskalio je
svoju srdžbu na tebe. On čini ludo, jer je svaka srdžba ludost, no ti radi toga ne smiješ zlo o njemu
misliti.

Kad postaneš učenikom Učiteljevim, moći ćeš uvijek provjeriti istinitost svojih misli, poredjujući ih s
Njegovima, jer učenik je jedno s Učiteljem i on treba samo da svoje misli poredi s mislima Učiteljevim,
pa će odmah vidjeti, dali se slažu. Ne slažu li se, onda su neispravne i on će ih smjesta ispraviti, jer
Učiteljeve su misli savršene, budući, da On zna sve. Oni, koje On još nije primio, ne mogu tako da
čine, no oni si mogu u velike pomoći time, da se pitaju: "Što bi Učitelj o tomu mislio? Što bi Učitelj
rekao i činio u takvoj prilici?" Ti naime ne smiješ nikada ni činiti, ni govoriti, ni misliti nešto, za što

5
nisi siguran, da bi i Učitelj mogao tako raditi, govoriti i misliti. I u govoru treba da si istinit, uvijek
tačan i bez pretjerivanja. Ne pripisuj nikad drugima zle namjere, jer samo Učitelj njegov pozna njegove
misli, a on je možda radio s razloga, na koje ti u opće nisi ni pomislio. Ako čuješ nešto nelijepa o
komu, ne govori o tom drugima, jer to ne mora biti istinito, a baš da i jest, bolje je, da se o tom šuti.
Razmisli dobro, prije nego nešto rečeš, da ne rečeš nešto netačna. Budi istinit u djelu. Ne prikazuj se
drugačijim, nego što jesi, jer bi time pomutio čisto svjetlo istine, koje ima da svijetli kroz tebe, kao što
sunčano svjetlo svijetli kroz čisto staklo.

Moraš takodjer razlikovati izmedju sebičnosti i nesebičnosti. Sebičnost se pojavljuje u raznim oblicima,
pa kad već misliš, da si je u jednom obliku uništio, pojavljuje se ona u drugom još jače nego prije.
Pomalo će te želja da drugima pomogneš tako obuzeti, da ne ćeš imati ni mjesta, ni vremena, da misliš
na samoga sebe.

Ima još jedan način rasudjivanja. Nastoj naučiti, da spoznaš Boga u svakom i svačemu, pa ma kako
loša ti se njegova vanjština činila. Ti možeš pomoći svomu bratu onim, što imaš zajedničko s njim, a to
je Božanski Život. Nastoj da to u njemu nadješ, nastoj, da to u njemu probudiš, jer ćeš time svog brata
spasiti od zla.

II.

Za mnoge je ova druga osobina, naime da budu bez želja, osobito teška, jer oni svoje želje smatraju i
osjećaju svojim vlastitim bićem i misle, kad bi im te želje, kao i sve ono, što oni vole ili ne vole, bilo
oduzeto, da od njihova bića ne bi ništa preostalo. Na to su samo oni, koji još nisu vidjeli i upoznali
Učitelja. U svjetlu Njegove svete prisutnosti umiru sve želje, osim jedne: - postati Njemu sličan.
Medjutim još i prije, nego li imaš sreću, da se sastaneš s Njim licem u lice, možeš se, - ako samo hoćeš,
- riješiti sviju želja. Podobnost rasudjivanja pokazala ti je već, da stvari, za kojima ljudi najviše teže,
kao bogatstvo i moć, nisu vrijedne da ih imaš. Kad to jednom u istinu spoznaš, a ne samo da tako
govoriš; onda za tebe prestaje svaka želja.

U toliko je sve jednostavno; potrebno je samo da razumiješ. Ima medjutim ljudi, koji se odriču svojih
zemaljskih težnja samo zato, da postignu nebo ili da se oslobode potrebe ponovnog rodjenja na ovom
svijetu. Ti ne smiješ ni u ove zablude zapasti, jer ako si posvema zaboravio na svoj JA, onda se ne
smiješ brinuti, kada će se tvoj JA osloboditi, niti kakvo će nebo postići. Pamti, da te svaka sebična želja
veže, ma kaka visok bio njezin cilj i dok god nisi napustio svoje težnje, nisi potpuno slobodan da se
posvetiš djelu Učiteljevu.

Kad konačno svih sebičnih želja nestane, jedna može ipak da zaostane i to ta, da vidiš uspjeh svojeg
rada. Ako komu pomažeš, želio bi da vidiš, koliko si mu pomogao; možda pače želiš, da i on to uvidi i
da ti bude zahvalan. No to je takodjer želja i nedostatak povjerenja. Kad ti svoju snagu daješ u svrhu da
nekomu pomogneš, uspjeh je siguran, bez obzira na to dali ga ti vidiš ili ne vidiš. Ako poznaš zakon,
znaš, da tako uvijek mora biti i zato moraš dobro činiti samo radi dobra samog, a ne zato, jer očekuješ
nagradu. Raditi moraš radi rada samoga, a ne zato, da vidiš uspjeh. Ako želiš da služiš svijetu, služi mu
zato, jer ga ljubiš i jer ne možeš, nego da mu se posvema predaš.

Ne teži za psihičkim moćima; one će same doći, čim Učitelj uvidi, da je potrebno, da ih imaš. Ako ih
prije toga silom želiš probuditi, imat ćeš da snosiš neugodne posljedice. Često se dogadja, da takvog
čovjeka zavedu varavi prirodni dusi ili da si on umišlja, da se više ne može prevariti, no svakako bi bilo
bolje, da se trud i vrijeme, koje je zato utrošio, upotrebilo za pomoć drugima. Te sile dolaze vremenom
same od sebe; one moraju doći. Čim Učitelj vidi, da je potrebno za tebe, da ih postigneš, On će te
poučiti, kako da ih bez pogibelji razviješ, no dotle je za tebe bolje, da na njih i ne misliš.

Moraš se takodjer čuvati i izvjesnih malih želja, koje svakdanji život sa sobom donosi. Ne želi nikad,
da bliještiš, niti da izgledaš mudrim, niti da govoriš. Dobro je malo govoriti, no još je bolje šutjeti, ako
nisi potpuno siguran, da je ono, što želiš reći, istinito, prijateljski i na pomoć. Prije nego govoriš, dobro
promisli, dali ono, što želiš reći ima ta tri svojstva; ako ih nema, šuti!

6
Dobro je, da se već sada privikneš na to, da treba pomno promisliti, prije nego progovoriš, jer kad
jednom postigneš posvećenje, morat ćeš paziti na svaku riječ, da ne kažeš ono, što se ne smije reći.
Velik dio dnevnog naklapanja je nepotreban i besmislen, a ogovaranje je i nedostojno. Zato radije
nastoj, da više slušaš, nego govoriš. Ne iznosi svoje mišljenje, dok te nisu ozbiljno za nj upitali.

Za posvećenje je potrebno: znati, osmjeliti se, htjeti i šutjeti, no ovo posljednje je najteže.

Ima još jedna općenita želja, koju moraš ozbiljno svladati, a to je želja, da se miješaš u tudje poslove.
Što drugi čini, govori ili vjeruje, tebe se ne tiče i ti moraš priviknuti, da svakoga pustiš na miru. Svatko
ima pravo, da slobodno misli, govori i radi, dok god drugima ne smeta. Ti takodjer za sebe tražiš
slobodu, da smiješ raditi ono, što držiš ispravnim i zato moraš tu slobodu i drugima priznati, pa ako se
tko tom slobodom služi, ne smiješ ga u tom priječiti.

Ako misliš, da tko čini krivo i nadješ priliku, da mu na samu i na uljudni način saopćiš, zašto ti tako
misliš, možda će ti uspjeti, da i on to uvidi, no ima slučajeva, gdje bi i takvo uplitanje bilo nezgodno.
Nipošto ali ne smiješ o tom nekom trećem nedolično govoriti, jer to bi u istinu bilo ružno i opako.

Vidiš li, da je tko okrutan prama djetetu ili životinji, tvoja je dužnost, da se zauzmeš. Vidiš li, da tko
krši zakone države, treba da obavijestiš oblasti. Ako ti je povjereno, da koga poučavaš, dužnost ti je, da
ga blago upozoruješ na njegove pogrješke. Izuzevši ove slučajeve, brini se samo za svoj vlastiti posao i
vježbaj se u tom, da šutiš.

III.

Učitelj mi je saopćio šest tačaka o dobrom vladanju, koje se naročito traže. To su:

1. VLADANJE SVOJIM MISLIMA,

2. VLADANJE SVOJIM DJELIMA,
3. SNOŠLJIVOST,
4. VESELOST,
5. SABRANOST,
6. POVJERENJE.

(Znam, da se ova imena različito prevode, kao i imena osobina, koje sam na početku spomenuo, no ja
uvijek upotrebljavam one oznake, koje je upotrebljavao Učitelj, kad mi je o njima govorio).

1. VLADANJE SVOJIM MISLIMA.

Zahtjev, da budeš bez želja, pokazuje, da treba upravljati svojim astralnim tijelom. Isto to vrijedi i za
mentalno tijelo. To znači, da čovjek treba svojom ćudi tako vladati, da ne će osjećati ni srdžbe, ni
nestrpljivosti; da treba svojim duhom tako vladati, da misli budu uvijek mirne i nesmetane i konačno,
da spomoću duha treba i svojim živcima tako vladati, da oni budu što manje razdražljivi. Ovo
posljednje je teško, jer time, što samoga sebe pripravljaš za PUT, postaje ti tijelo osjetljivije i njegovi
se živci lako uzbude od svakog zvuka ili udarca, a ti to onda osjećaš kao bol. No proti tomu se moraš
boriti, kako najbolje znaš i možeš.

Pored ovakove smirenosti misli i duha, potrebna je i odvažnost, da uzmogneš neustrašivo gledati u oči
svim kušnjama i teškočama, koje te čekaju na PUTU. Osim toga potrebna je i postojanost i
ravnodušnost, da uzmogneš lako podnositi brige svakidašnjeg života i da se ne mučiš s bezbroj sitnica,
na koje mnogi ljudi potroše najviše svojeg vremena. Učitelj uči, da nije nimalo važno, što čovjeka
stizava iz vana. Sve brige, muke, boli, kao i svi gubici ne smiju za tebe ništa značiti i ne smiju
poremetiti mir duha tvojega, jer sve su to samo posljedice tvojih nekadanjih djela, pa kad nastupe, treba
ih s veseljem podnositi, držeći na umu, da je sve zlo prolazno i da je tvoja dužnost, da budeš vedar i
spokojan. Sve to pripada tvojim prošlim životima, a ne ovom sadašnjem; ti to ne možeš promijeniti i

7
zato bi bilo beskorisno, da se radi toga uznemiruješ. Bolje će biti, da misliš na ono, što sada radiš, jer to
su uzroci, koji odredjuju sudbinu tvojih budućih života i te možeš po volji da mijenjaš.

Pazi, da nikada ne izgubiš toliko vlast nad sobom, da bi se prepustio tužnim i potištenim mislima.
Potištenost je nepravda, jer ona prelazi na druge ljude i oteščava im život, a to ti ne smiješ činiti. Zato,
kad god te zaokupi takvo raspoloženje, gledaj, da se ga što prije otreseš.

Još i na drugi način moraš vladati svojim mislima. Ne smiješ naime dopustiti, da one lutaju kojekuda.
Što god činiš, upravi svoje misli na to tako, da to bude učinjeno savršeno. Ne dopusti, da ti se duh
zalijeni, već drži uvijek dobre misli u pripremi, da ih možeš upotrebiti, čim ti duh postane slobodan.

Upotrebljavaj snagu svojih misli uvijek samo za dobre stvari. Misli uvijek na nekoga, za koga znaš, da
trpi i strada i da treba tvoje pomoći, te ga obaspi mislima ljubavi.

Čuvaj svoju dušu od oholosti, jer oholost dolazi samo od neznanja. Samo neznalica smatra sebe
velikim zato, jer je učinio ovo ili ono veliko djelo. Mudar čovjek zna, da je samo Bog velik i da je
svako dobro djelo učinjeno samo Njegovom pomoću.

2. VLADANJE SVOJIM DJELIMA.

Ako je tvoje mišljenje onakovo, kakvo treba da bude, onda ne ćeš imati mnogo poteškoća u svojem
radu, no pamti, želiš li koristiti čovječanstvu, to se tvoje dobre misli moraju pretvoriti u dobra djela. Ne
smiješ biti lijen, nego moraš neprestano raditi za dobro, ali dužnost, koju vršiš ima biti tvoja vlastita, a
ne dužnost koga drugoga, osim ako ti on to dopusti i ako mu ti možeš pomoći. Pusti neka svaki svoj
posao vrši na svoj način. Uvijek budi spreman, da pružiš pomoć, ako je potrebno, ali gledaj, da pri tom
nikomu ne smetaš. Za mnoge je ljude najteža stvar priučiti se, da se brinu samo za svoj vlastiti posao,
no ti se tomu moraš u prvom redu priučiti.

Kada ćeš pokušati, da preuzmeš uzvišenije zadatke, to pri tom ne smiješ zanemariti svoje svakdašnje
dužnosti, jer dok god ove nisi izvršio, nisi sposoban za druge. Ne uzimaj na sebe nikakvih novih
svjetskih dužnosti, ali one, koje si već preuzeo, moraš potpuno izvršiti. Mislim pod tim samo one
prirodne i razborite dužnosti, koje ti sam možeš da priznaš, a ne one umišljene, koje bi ti drugi htjeli
nametnuti. Ako živiš za Učitelja, to treba da i obične poslove obavljaš bolje, nego drugi, nipošto gore,
jer i to moraš Njega radi da činiš.

3. SNOŠLJIVOST.

Sa svim ljudima moraš biti savršeno snošljiv, te se za njihovo vjerovanje moraš isto tako srdačno
zanimati, kao i za svoje, jer njima je njihova religija isto tako put do Najvišega, kao i tebi tvoja. Želiš li
da pomogneš svim ljudima, to ih prije toga moraš razumjeti.

No da uzmogneš biti tako savršeno snošljiv, moraš se najprije osloboditi jednostavnosti i praznovjerja.
Treba da spoznaš, da nijedan obred nije bezuvjetno potreban, jer češ inače misliti, da si bolji, nego oni,
koji takve obrede ne vrše. S druge pak strane ne smiješ osudjivati one, koji se još drže obreda. Pusti
svakoga da radi, kako ga je volja, dok god ne smeta tebi - tebi, koji si upoznao Istinu, - i dok ne pokuša,
da ti nametne ono, nad što si se već uzdignuo. Budi obziran i prijazan prama svakomu.

Sada, kad si progledao, možda će ti se gdje koja stvar, u koju si prije vjerovao, kao i mnogi obred, koji
si prije obavljao, činiti glupim, a možda je i u istinu tako, no ipak poštuj sve te stvari, već radi onih
dobrih duša, za koje one imaju još veliko značenje, premda ga za te više nemaju. One ispunjavaju svoju
svrhu i korisne su na svoj način. One naliče onim dvjema crtama u krasnopisnici, koje su ti, dok si još
bio dijete, pomagale da pišeš ravno, dok nisi naučio pisati daleko bolje i slobodnije bez njih. Bilo je
vrijeme, kad si ih trebao, no sad je to vrijeme prošlo.

Neki je veliki učitelj jednom napisao: "Dok sam bio dijete, govorio sam, mislio sam i radio sam kao
dijete, ali kad sam postao čovjekom, odbacio sam ono, što je bilo dječje". No ipak onaj, koji potpuno
zaboravi na svoje djetinjstvo i ne zna više da sućustvuje s djecom, ne može biti pravi čovjek i ne može

8
da djecu poučava i da im pomaže. Gledaj dakle na svakoga s prijaznošću, ljubavlju i snošljivošću, bez
obzira na to, dali je on Buddhista ili Hindu, Jainin ili Židov, Kršćanin ili Muhamedanac.

4. VESELOST.

Svoju Karmu, ma kakova ona bila, snosi veselo, smatrajući se počašćenim, ako ti je mnogo boli
namijenjeno, jer to ti pokazuje, da te Gospodari Karme smatraju vrijednim, da ti pomognu. Ma kako
teška bila tvoja sudbina, budi srećan i zahvalan, da nije još teža. Znaj, da si malo koristan Učitelju, dok
god nisi zadovoljio za sva svoja zla djela i postao slobodan. Time, što si odlučio, da se predaš Učitelju,
zahtjevao si, da se tvoja Karma pospješi, tako, da u jednom ili dva života uzmogneš otplatiti ono, za što
bi inače trebao možda i stotinu života; a da pri tom što bolje prodješ, potrebno je, da posljedice svojih
djela snosiš mirno i veselo.

Još nešto! Treba da odbaciš svaki osjećaj posjeda. Ako ti Karma oduzme ono, što ti je najmilije, - pa i
osobe, koje najviše ljubiš, - i to moraš veselo podnijeti i biti pripravan, da i to i još više pregoriš.

Učitelj mora često aa svoju snagu prelije na druge spomoću onoga, koji Mu služi, a to Mu nije moguće,
ako se ovaj prepušta potištenosti i zato je potrebno, da ti je srce uvijek puno veselosti.

5. SABRANOST.

Jedna je stvar, koju moraš uvijek imati pred očima, naime da moraš raditi na djelu Učiteljevu. Ma
kakav te inače posao čekao, na to ne smiješ nikada zaboraviti. Medjutim nije vjerojatno, da bi te mogao
čekati kakav drugi posao, jer svako nesebično i korisno djelo jest djelo Učiteljevo i ti ga moraš Njega
radi da izvedeš. Svakoj pojedinoj zadaći moraš posvetiti svu svoju pažnju, baš tako, kao da to ima biti
tvoje najbolje djelo. Onaj isti učitelj, koga sam malo prije spomenuo, napisao je još i ovo: "Štogod
činiš, čini od srca, kao da činiš za Gospoda, a ne za čovjeka".

Svaki posao moraš činiti onako, kako bi ga činio, kad bi znao, da će Učitelj doći, da ga ispita. Oni, koji
najviše znaju, znaju najbolje, što ta rečenica znači. A evo jedne druge još starije takve rečenice:
"Štogod imala tvoja ruka da izvede, neka to bude izvedeno svom tvojom moći".

Sabranost znači i to, da te nikad ništa, ni za kratak čas ne može odvratiti od PUTA, na koji si stupio,
nikakva napast, nikakva svjetska naslada, jer ti sam moraš postati jedno s tim PUTEM i on mora postati
sastavnim dijelom tvoje prirode tako, da ćeš ga slijediti, a da i ne trebaš o tom razmišljati i da ne možeš
s njega zastraniti. Ti, kao Monada, ti si to odlučio, pa ako se tog PUTA odrečeš, odrekao si se samoga
sebe.

6. POVJERENJE.

Moraš vjerovati svojem Učitelju, a i samomu sebi. Kad jednom ugledaš Učitelja, vjerovat ćeš Mu
bezuvjetno sve do najvišeg stepena, kroz mnoge živote i smrti. Ako Ga pak još nisi vidio, moraš ipak
nastojati, da si Ga predočiš i da Mu vjeruješ, jer, ako nemaš povjerenja, ne može ti ni On sam pomoći.
Gdje nema potpunog povjerenja, ne može da struji ljubav i moć.

Moraš vjerovati samom sebi. Zar ćeš možda reći, da se i predobro poznaš? Ako tako misliš, to je
najbolji dokaz, da se ne poznaš, nego da poznaš samo vanjsku slabu ljusku, koja je često zapala u blato.
Ti ali, - tvoje pravo biće, - ti si iskra Božanskog plama i Bog je u tebi i zato nema stvari, koju ti ne bi
mogao učiniti samo, ako hoćeš. Reci sam sebi: »Što god su ljudi do sada učinili, to mogu i sada da čine.
Ja sam čovjek, no u isto doba i Bog u čovjeku, zato i ja mogu sve to da činim, a i hoću da činim!«
Tvoja volja mora biti čvrsta kao čelik, želiš li na tom PUTU napredovati.

9
 IV.

Od sviju ovih osobina LJUBAV je najvažnija, jer, ako je ljubav u čovjeku dovoljno jaka, to ga ona sili,
da postigne i sve ostale osobine, dok bez ljubavi sve one zajedno ne dostaju.

Često se ona prikazuje kao vruća čežnja čovjekova, da se oslobodi iz beskonačnog kruga umiranja i
rodjenja i da se sjedini s Bogom. Takav prikaz zvuči sebično, a osim toga otkriva tek dio pravog
značenja, jer to zapravo i nije samo čeznutljiva želja, nego vo1ja i čvrsta odluka. Da pak ta volja, ta
odluka uzmogne postignuti svoj cilj, potrebno je, da ona ispuni sav tvoj život tako, da ni za jednu drugu
težnju ne će preostati mjesta. To je doduše volja, da postanemo jedno s Bogom, ali ne zato, da time
izbjegnemo mukama i patnjama, nego zato, da iz te duboke ljubavi prama Njemu, uzmognemo raditi s
Njim zajedno i onako, kako On radi. A jer je On Ljubav, to je potrebno, ako želiš postati jedno s Njim,
- da ti postaneš potpuna nesebičnost i ljubav.

U svakdanjem životu znači to dvoje: Prvo, da pomno paziš, da nikada ne povrijediš nijedno živo biće, i
drugo, da iskoristiš svaku priliku, gdje možeš pomoći.

Dakle prije svega ne smiješ nikoga povrijediti ili ražaliti! Ima tri grijeha, koji više zla čine, nego sve
ostalo na svijetu; a to su: ogovaranje, okrutnost i praznovjerje. To su tri grijeha protiv Ljubavi. Protiv
njih se mora boriti onaj, koji želi, da mu se srce napuni Ljubavlju Božjom.

Gledaj, što čini ogovaranje: Ono počima zlom misli, a već to je zločin, jer u svakom čovjeku postoji
dobro kao i zlo, a jedno i drugo možemo pojačati na taj način, ako na to mislimo. Time pak možemo,
da razvitak pospješimo ili zapriječimo i da izvršujemo Božju Volju ili da joj se opiremo. Kad dakle
misliš zlo o nekom čovjeku, to time počinjaš trostruko zlo:

1. svoju okolinu puniš zlim mislima, namjesto dobrim i time povećavaš stradanje svijeta.
2. ako je u onom čovjeku u istinu ono zlo, na koje ti misliš, onda to zlo pojačavaš i hraniš i time tog
čovjeka činiš gorim, namjesto boljim. Obično medjutim to zlo i ne postoji, nego si ga ti samo umišljaš.
Time ali ti svog brata navodiš na zlo, jer, ako on još nije savršen, to mu namećeš ono zlo, na koje si
mislio.
3. time sam sebe napunjaš zlim mislima, namjesto dobrima, te na taj način sprječavaš svoj vlastiti
napredak i postaješ za one, koji te vide, ružan i odvratan, namjesto lijep i ugodan, kakav bi morao biti.

No ne samo to, da takav čovjek nanosi zlo sebi i svojoj žrtvi, nego on nastoji, da i druge ljude učini
dionicima svoje krivnje, time što im s velikim žarom priča svoje opake stvari u nadi, da će mu oni
vjerovati. Ako mu to uspije, to će oni onda zajedno sipati svoje zle misli na siromašnu žrtvu. To se
dogadja svuda, dan na dan, a to ne čini samo jedan, nego tisuće i tisuće njih.

Uvidjaš li sada, kako nisko i podlo je takvo ponašanje? Zato se toga moraš bezuvjetno kloniti! Ne
govori nikad zlo o drugomu i ne slušaj, kad drugi zlo govore o kom. U takvoj prilici reci prijazno: "To
možda i nije istina, no da i jest, bolje je, da se o tom ne govori".

Nadalje, ne smiješ biti okrutan. Ima dvije vrsti okrutnosti: namjerna i nenamjerna. Namjerno nanijeti
bol kojem živomu biću, to je najveći zločin, što postoji, to je djelo đavolsko, a ne čovječje. Reći ćeš
možda, da nijedan čovjek ne bi mogao takova šta učiniti, no ipak mnogi su to već učinili, a mnogi to
čine još i danas. Inkvizitori su to činili u ime svoje religije. Vivisektori čine to u ime znanosti. Mnogi
učitelji čine to iz navike. Svi ti ljudi nastoje tu svoju surovost opravdati izgovorom, da je to običaj, ali
zločin ne prestaje biti zločinom, ako ga mnogi počinjaju, a osim toga takav izgovor slabo vrijedi, jer
svima nama je dana zapovijed, da budemo blagi. Karma ne pita za običaj, a karmičke posljedice
okrutnosti su od sviju najstrašnije. Te posljedice stići će i sve one, koji namjerice ubijaju stvorove
Božje, nazivajući to "Sportom".

Ja znam, da ti takva šta ne ćeš nikada učiniti i da ćeš iz ljubavi prama Bogu otvoreno protiv toga ustati,
kad kod ti se pruži prilika. No ima okrutnosti u govoru, kao i u djelu i čovjek, koji rekne riječ s
namjerom, da drugoga povrijedi, krivac je toga zločina. Ni to ti ne ćeš činiti, no ipak kadkad i

10
nepromišljena koja riječ može da nanese toliko zla, kao i zlonamjerna. Zato se moraš čuvati i ovakovih
nenamjernih okrutnosti!

One obično nastaju odatle, što čovjek ne misli na ono, što radi. Mnogi je čovjek tako obuzet požudom i
lakomošću, da i ne misli na to, koliko on drugima zadaje boli time, što im plaća premalo ili time, što
pušta svoju ženu i djecu da gladuju. Drugi opet traži samo svoju vlastitu nasladu i ne brine se za one
duše i tijela, koje pri tom uništava. Treći opet samo zato, da sebi uštedi nekoliko neugodnih minuta, ne
isplaćuje svoje radnike na odredjeni dan, ne misleći na one teškoće, koje im time nanosi. Toliko se
patnja uzrokuje upravo tom nebrigom, kao i time, što ne mislimo na to, kako će naše djelo utjecati na
druge! Ali Karma ne zaboravlja nikada i ona ne vodi računa o zaboravljivosti čovjekovoj. Ako želiš
stupiti na PUT, to moraš misliti na posljedice svojih djela, jer ćeš inače morati da odgovaraš radi
nepromišljene okrutnosti.

Praznovjerje je takodjer veliko zlo, koje je do sada uzrokovalo mnogo strašnih okrutnosti. Čovjek, koji
je praznovjeran, prezire druge koji su mudriji od njega i pokušava, da ih prisili, da i oni čine onako kao
on. Sjetite se samo na ono strašno klanje životinja, koje je posljedica praznovjerja, da životinje treba
prinositi za žrtvu ili još okrutnijeg praznovjerja, da je čovjeku meso potrebno za hranu. Sjetite se, kako
se uslijed praznovjerja postupa s ugnjetavanim slojevima u Indiji i pogledajte, kako to opako svojstvo
radja okrutnost i kod onih, kojima je poznata dužnost bratstva. Mnogo su zločina počinili ljudi u ime
Boga Ljubavi pod utjecajem te nemani praznovjerja. Zato pazi, da ni najmanji trun praznovjerja ne
ostane u tvojem srcu!

Ta tri velika zločina moraš bezuvjetno da izbjegavaš, jer oni su sudbonosni za sav napredak i jer njima
griješiš protiv Ljubavi. Ali nije dosta, da se samo zlu uklanjaš, nego moraš raditi za dobro, moraš biti
prožet vrućom željom da služiš, da ćeš uvijek tražiti oko sebe priliku i to ne samo da služiš čovjeku,
nego i životinjama i biljkama. To moraš provoditi svaki dan i u najneznatnijim stvarima, da ti postane
navikom tako, te ne ćeš zatajiti onda, kad se pruži rijetka prilika, da izvršiš kakovu veliku stvar.

Ako čezneš da postaneš s Bogom jedno, nije to samo radi tebe, nego zato, da budeš provodnicom,
kojom će se Ljubav Njegova izlijevati na sve tvoje bližnje.

Onaj, koji ide PUTEM, ne živi za se, nego za druge, on je na sebe zaboravio, da može drugima služiti.
On je kao pero u ruci Božjoj, kojim će da prolaze Božje misli, da izraze ono, što se bez pera ne bi
moglo izraziti. Ali ne samo to, u isto vrijeme on je i živa vatra, što zrača u svijet Božansku Ljubav, koja
mu ispunja srce.

Mudrost, koja te čini podobnim da pomažeš, Volja, koja upravlja Mudrošću, Ljubav, koja nadahnjuje
Volju, - to su tvoje osobine.

Volja, Mudrost i Ljubav tri su aspekta Logosa, a ako ti želiš, da Njemu služiš, to se ta tri aspekta
moraju i kroz tebe pokazati svijetu.

11