Professional Documents
Culture Documents
Miodrag Pavlović - Antologija Srpskog Pesništva
Miodrag Pavlović - Antologija Srpskog Pesništva
Sadržaj:
PREDGOVOR....................................................................................................3
Konstantin apostol slovenski........................................................................19
Sava Nemanjić..............................................................................................20
Stefan Nemanjić Prvovenčani.......................................................................21
Domentijan....................................................................................................21
Teodosije.......................................................................................................22
Siluan............................................................................................................23
Arhiepiskop Danilo........................................................................................23
Danilov učenik...............................................................................................25
Jefimija Mrnjavčević......................................................................................25
Patrijarh Danilo.............................................................................................26
Nepoznati......................................................................................................27
Monah iz Ravanice.......................................................................................34
Nepoznati iz Ravanice..................................................................................35
Grigorije Camblak.........................................................................................36
Stefan Lazarević...........................................................................................37
Konstantin Filozof.........................................................................................39
Andonije Rafail Epaktit..................................................................................40
Nikon Jerusalimac.........................................................................................40
Jelena Balšić.................................................................................................41
Smederevac..................................................................................................41
Smederevski besednik..................................................................................42
Dimitrije Kantakuzin......................................................................................44
Longin...........................................................................................................47
Arsenije Čarnojević.......................................................................................47
Kiprijan Račanin............................................................................................48
Gavril Stefanović Venclović..........................................................................48
Arsenije Jovanović Šakabenta......................................................................48
Nepoznati......................................................................................................50
Zaharija Orfelin.............................................................................................51
Nepoznati......................................................................................................53
Jovan Pačić...................................................................................................54
Lukijan Mušicki..............................................................................................55
Pavle Solarić.................................................................................................56
Milovan Vidaković.........................................................................................57
Sava Mrkalj...................................................................................................57
Filip Višnjić....................................................................................................58
Sima Milutinović Sarajlija..............................................................................59
Jovan Sterija Popović...................................................................................59
Vasilije Subotić..............................................................................................64
Nikanor Grujić...............................................................................................66
Petar Petrović Njegoš...................................................................................69
Đorđe Maletić................................................................................................72
Svetozar Vujić...............................................................................................73
Jovan Subotić...............................................................................................73
Medo Pucić...................................................................................................75
Branko Radičević..........................................................................................76
Milica Stojadinović Srpkinja..........................................................................79
Đura Jakšić...................................................................................................79
Jovan Jovanović Zmaj..................................................................................80
Đorđe Marković Koder..................................................................................83
Damjan Pavlović...........................................................................................83
Laza Kostić...................................................................................................84
Milan Kujundžić Aberdar...............................................................................88
Jovan Grčić Milenko......................................................................................89
Vojislav Ilić....................................................................................................89
Aleksa Šantić................................................................................................91
Mileta Jakšić.................................................................................................95
Jovan Dučić..................................................................................................95
Milan Rakić.................................................................................................100
Velimir Rajić................................................................................................102
Sima Pandurović.........................................................................................104
Vladislav Petković Dis.................................................................................106
Veljko Petrović.............................................................................................111
Dušan Srezojević........................................................................................113
Milutin Bojić.................................................................................................114
Velimir Živojinović Massuka........................................................................117
Stanislav Vinaver........................................................................................117
Jela Spiridonović Savić...............................................................................119
Anica Savić Rebac......................................................................................119
Miloš Crnjanski............................................................................................121
Dušan Vasiljev............................................................................................122
Momčilo Nastasijević..................................................................................123
Aleksandar Vučo.........................................................................................132
Rastko Petrović...........................................................................................133
Desanka Maksimović..................................................................................135
Dušan Matić................................................................................................137
Rade Drainac..............................................................................................138
Risto Ratković.............................................................................................139
Milan Dedinac.............................................................................................140
Desimir Blagojević......................................................................................143
Skender Kulenović......................................................................................143
Radomir Prodanović...................................................................................144
Vasko Popa.................................................................................................146
Stevan Raičković........................................................................................152
Miodrag Pavlović.........................................................................................155
Ivan V Lalić.................................................................................................159
Branko Miljković..........................................................................................161
Jovan Hristić...............................................................................................161
Vito Marković..............................................................................................162
Ljubomir Simović.........................................................................................163
PREDGOVOR
1.
Srpska pesma traje od pre pamtiveka. Pevana, ne i beležena, do nas nije dospela kao
zapisan tekst. Ali ne može se reći da o njoj ne znamo ništa. Izvesni motivi u našim
obrednim i mitološkim narodnim pesmama imaju svoje poreklo u dalekoj prošlosti našeg
jezika. I ono što se govori o nekim junacima naše epske usmene tradicije, potiče
sigurno od junačkih pesama nastalih pre nemanjićke starine.
Razlika između obrednih, mitskih narodnih pesama, i onih junačkih već je uočena. Ta
razlika nije formalna ni metrička, ona je u poreklu i duhu; kao da stiže iz dveju različitih
stvarnosti. Obredna ili mitska, peva se uz određene prilike, ona je obavezna u tim
časovima i peva se kolektivno, bez isticanja pojedinačnog pevača. U našim, novijim
vremenima nju po pravilu pevaju grupe žena, a njihovi starinski motivi se prenose
uporno i onda kad se značenje tih motiva ne razume više dobro. Iako malo variraju, one
se suštinski ne menjaju; mogu da opstanu, ili da se izgube.
Po mitovima su najstarije naše pesme koje govore o svadbama nebeskih ela. Na njih
treba biti ponosan, jer većina naroda čija je drevna poezija zapisana nema pesama sa
motivima toliko drevnim. U Evropi samo Litvanci osim Srba imaju pesme slične starine.
U staroj poeziji naći ćemo slične primere u sumersko-vavilonskoj tradiciji, i u starim
indijskim pesmama - Vedama. Te svadbe nebeskih tela kazuju o drevnim religijama koje
su još uspevale da vežu kosmičke ritmove i ljudske fenomene života, rađanja, godišnjih
smena. Prisustvo nebeskih tela kao ličnosti u mitskim pesmama govori o vremenu kad
antropomorfne predstave u umetnosti nisu bile pobedile. Verovatno su, dakle, poreklom
i početkom iz ranog neolita, ili iz slične mentalne i društvene konstelacije.
Čudne i mnogobrojne pesme o vilama ili koje vile pevaju, prikazuju ih u različitim
ulogama. One nisu samo pratilice, ili mrzilice junaka, nego vode i svoj odvojeni život,
prisvajaju decu, dižu gradove, gospodare srećom mladenaca, pa se javljaju i kao
božanstva donjeg sveta, zavađaju svatove da bi od velikih pogibija dobile kosti za
gradnju svojih zagrobnih kula. Može se pretpostaviti da je među Slovenima, a naročito
kod Srba, postojalo pagansko, žensko sveštenstvo, koje je imalo svoje određene
funkcije, i čiji se tragovi vide do u XIX vek. Stvaranje i dalja predavanja određenih
"ženskih" pesama jeste onaj najjasniji trag koji je ta institucija paganskog sveštenstva
za sobom ostavila. (O tome videti u našoj Antologiji lirske narodne poezije, Beograd,
"Vuk Karadžić", 1982.)
2.
Još pre no što se definitivno okreću vizantijskom vidu hrišćanstva, srpske oblasti, kao
što je poznato, dobijaju pravo na upotrebu sopstvenog slovenskog jezika u crkvenom
obredu, i sopstvenu azbuku, odnosno pismenost, sve zahvaljujući misionarima iz
vizantijskih strana. Njihova misija je krupan događaj u istoriji evropskog srednjeg veka.
Ipak su iskrsla i oko njega izvesna pitanja zanimljiva za kulturnu istoriju. Ta pitanja se
tiču pre svega vizantijskih razloga za slanje takvih misija koje su nudile hrišćanstvo na
negrčkim jezicima.
Kada se zna da je zapadna crkva bila uporna u širenju latinskog jezika kroz crkvenu
organizaciju, i videla u tome zalogu svog jedinstva, drugačiji postupak Vizantije je
utoliko osobeniji. Javile su se čak i hipoteze nekih slavista da je nuđenjem hrišćanstva
na negrčkim jezicima Vizantija čuvala svoju kulturu, i stavljala jezičku barijeru između
sebe i okolnih naroda koji su tek ulazili na svetskoistorijsku scenu. S pravom se
postavljalo i pitanje ne bi li razvoj slovenske kulture u srednjem veku bio ubrzan boljim
poznavanjem grčkog jezika, jezičkim prožimanjem sa mnogo starijom i razvijenijom
kulturom i tradicijom Vizantije.
Žara i zanos sa kojim su Konstantin i Metodije i njihovi učenici sprovodili u delo svoj
program svedoče o nečem višem no što bi bila samo vizantijska državno-crkvena
politika i njeni praktični ciljevi. Njihova misija, osim što je širila veru kojoj su pripadali,
predstavljala je i važan kulturni pokret i poduhvat, kojem su "slovenski apostoli" služili
do kraja, i sa njim se potpuno izjednačili; za slovensku liturgiju i pismenost oni su se
borili kao za stvar opštu, i svoju. Svoju, u smislu najdubljeg opredeljenja za nešto što im
se činilo plemenitim i istorijski neminovnim, u isti mah.
Tako je jedan deo Slovena, i mi među njima, dobio pravo da ima verske obrede na
svom jeziku, i pismenost kojom će se taj jezik beležiti. Kao da je jednom narodu i
njegovoj kulturi jezik još jedared bio dat. Došlo je stvaranja književnosti na tadašnjoj
srpskoj jezičkoj recenziji, započeti su književni, kreativni kontinuiteti od najvećeg
značaja za određenje, opstajanje i razvijanje kulture jedne nacije koja je tada već
postojala, a to je značilo uspon kulture na Balkanu i šire, među Slovenstvom i u Evropi.
Liturgijska poezija i, naročito, žitija svetih značajni su književni spomenici. Ali, u vezi sa
svim tim, jedno pitanje, čini se, još nije bilo postavljeno. Gledajući spomenike pesništva,
moramo se čuditi da ih tokom vekova nije bilo više. Ohrabreni upotrebom sopstvenog
jezika, pomognuti postojanjem slovenske azbuke, naši u srednjem veku ostaju oslonjeni
na vizantijske kanonske uzore i, osim žitija, sa kojima su uspeli da ostvare jednu
specifičnu književnu formu, ne daju pisanjem dokaza o široj književnoj stvaralačkoj
delatnosti (izuzima se prevođenje). I Vizantija i Zapad u srednjem veku znaju za
književne tokove koji nisu usko vezani za potrebe crkve i dvora. U Vizantiji tinjaju oblici
poezije zasnovani na antičkim uzorima. Na Zapadu se, na latinskom jeziku, već vrlo
rano (IV vek, sv. Ambrozije Milanski i dr.) javljaju nove pesničke forme, i one bujaju do
kasnog srednjeg veka. Oseća se poetsko stvaranje u novom ključu i stilu, nezavisno od
liturgije i kanona. Kao da zapadni pisci stalno imaju u krajičku svesti stvaranje "novog
slatkog stila" danteovskog i trubadurskog, bez obzira što pišu na jeziku učenom i
propisanom.
Kod nas tog klijanja poezije novog stila, osim možda jednog izuzetka (D. Kantakuzin,
Grk poreklom) nema, i tu smo, izgleda, sa ostalim Slovenima, koji primiše vizantijsko
hrišćanstvo na sopstvenom jeziku i pismu, jednaki. Od početka je kod nas, možda se
sme reći, bio naglasak na jeziku samom, a ne na stilu. Ta odrednica je ostala
karakteristična za našu poeziju, pa i za književnost u širem smislu.
3.
Kao što je početak naše pisane književnosti u spisima Save Nemanjića, u njima je i
početak naše pismene poezije. Delovi biografije koju je Sava sačinio svome ocu, i po
svom ritmu, i po povišenom tonu kazivanja, i p osećajnoj podlozi, jesu poezija, i mi ih sa
zadovoljstvom prihvatamo kao pesništvo u vremenu koje, osim liturgijskih stihova, drugo
pisano pesništvo nije negovalo, ni isticalo. Smenjivanje i preplitanje pripovednog i
proznog tona sa retorskim i pesničkim nalaze se i u drugim srednjovekovnim spisima,
našim i stranim, a naročito u Bibliji, koja je i tako služila srednjovekovnim piscima za
uzor, povod i ideal. Već je bilo rečeno, s pravom, da je Sava Nemanjić osećajan pisac
(M. Kašanin), što može važiti, razume se, samo za njegovo Žitije sv. Simeuna, ne za
njegove sastave iz oblasti crkvenog zakonodavstva. To Žitije, pored istorije i naracije
koju sadrži, svedočanstvo je jedne emocije: Sava govori o Stefanu Nemanji, ne samo
kao državniku, isposniku i mudrom starcu, nego kao o ocu, i reč otac se uporno provlači
ne samo kroz ovo Žitije nego i kroz druge Savine spise, kroz Studenički tipik, i originalni
deo Hilandarskog tipika, o Službi sv. Simeunu i da ne govorimo. Iako je u hrišćanstvu
odnos otac-sin veoma važan, pominjanje i hvaljenje oca ovde nije bilo nikakva
kanonska, ni doktrinarna obaveza. Stefan Prvovenčani, koji takođe piše izvanrednu
biografiju Simeona - Nemanje, reč otac jedva da upotrebljava. Odnos otac-sin u
Savinom spisu jeste istorija duboke ljubavi, prvo oca prema sinu, zatim i sina prema
ocu, koja dobija dramske akcente starozavetnih razmera.
Koliko govori sa toplinom o ocu, toliko svesno govori i o dilemama sinovstva, nazivajući
sebe u jednom trenutku i "zabludelim sinom". Zaista, odlazak Stefana Nemanje u Svetu
Goru, kod sina davno zamonašenog, njihov zajednički asketski podvig, uspostavljanje
novog manastira, nije svakidašnja priča ni u srednjovekovnim prilikama. Ukratko
ispričan, ona dostiže svoj literarni i emotivni vrhunac u prizoru umiranja i smrti sv.
Simeona. Tu se pojavljuje i onaj čudan detalj, kad umirući otac moli svog sina da ga
spusti na zemlju zastrtu rogozinom, što je običaj drevan, poznat iz vedskih rituala
Indusa (trava - barhis), i u Kini (opisuje Marsel Grane u Kineskoj civilizaciji). Ukoliko
rogoz nije samo znak monaške poniznosti, kao što je to kostret - monaška odeća. U tom
smislu pominje se rogoz kod Isaije (9, 13) nasuprot palminom listu, simbolu duhovne i
svakolike pobede.
Da ovaj doživljaj i hvaljenje oca i očinstva nije nešto duboko lično i verovatno nesvesno,
moglo bi se misliti da u spisima Save Nemanjića imamo i jedan program. Ne samo
uvođenjem hrišćanstva, nego i jačanjem države, preovladava je u nas patrijarhalni
princip. Muškarac se isticao u porodici, društvenoj i verskoj organizaciji. Dok je u
narodnom životu očigledno postojala jedna prilagodljiva ravnoteža između uloge
muškarca i žene, u prilikama novog organizovanja društva akcenat pada na muškarca
kao poglavara države, kao sizerena, kao arhijereja i glavu zadruge. U vreme kada Sava
piše svoje spise, taj proces je već u punom zamanu. Od značaja je ipak da naš prvi
književni spis, hvaleći očinstvo, iznoseći dramu sinovstva, utvrđuje patrijarhatni pogled
na svet i nude spektar emocija koje iz tog pogleda proizilaze. Ako se ima na umu da je i
sledeće delo naše pisane književnosti napisao jedan sin o svom ocu, Stefan
Prvovenčani o Nemanji, može se reći da su našu pisanu književnost započeli sinovi.
Hvaleći svog oca, sledeći ga, na kraju su i oni ušli u red Otaca.
Biografiju Stefana Nemanje ispričao je njegov drugi sin Stefan Prvovenčani kao niz
prizora feudalnih kavalkada, kraljevskih sukoba i mirenja. To je poduži tekst, pun
energije, izvanredno pisan. Sa njim je u našu srednjovekovnu svest ušla percepcija
istorije. Moralo se desiti da hrišćansko učenje, zasnovano na osporavanju prethodnog
istorizma, hebrejskog i rimskog, na svom početku uvereno u brzi kraj sveta, kada je
stavljalo akcent na večni, onostrani život, postavši zvanična i državna religija, donese
jedan svoj princip istorizma. Kako se u pripovesti Prvovenčanog pokazalo to spajanje
transcendentne duhovnosti i istorizma?
Uočeno je da autor osim istorijskih epizoda govori dosta o čudima što ih posmrtno
ostvaruje sv. Simeon. Smatralo se čak da veza između jednog i drugog nije dovoljno
logična, da su priče o čudima nakalemljene na pripovesti o istorijskim zbivanjima.
Naprotiv. U prvom delu Žitija Stefan Nemanja pobeđuje ili se izbavlja, uz čudotvornu
pomoć sv. Đorđa, zaštitnika ratnika i domaćeg patrona. I kao što stariji svetac pomaže u
bojevima i državnim poslovima njegovom ocu, tako sv. Simeon pomaže Stefanu
Prvovenčanom u njegovim nastojanjima i nevoljama, pomaže čudima koja čini iza smrti,
s onog sveta. U tome je jednostavan istorijski koncept: pravovernima će moćni sveci
zaštitnici priteći da savladaju mnoge prepreke i opasnosti, i dovesti ih, svojim
zauzimanjem, do završnog trijumfa. Zato je dobro imati sopstvene svece, iz istog
plemena, srodnike, koji će stalno bdeti nad blagostanjem i sigurnošću svojih vernih.
U čudima kojima sveci sa onog sveta, kao, recimo, i Dimitrije Solunski, utiču na ishod
sudara među vojskama, i drugih zemaljskih zbivanja, čitava je filozofija istorije
hrišćanstva koje dolazi na vlast i veruje da svojom pravovernošću zaslužuje stalnu i
presudnu pomoć nebeskih sila.
4.
Šta se u jednoj bitki stvarno dogodi, ne znaju ni oni koji su u njoj učestvovali. Još manje
znaju potomci koji su o bitki čuli strašne vesti, a o njenim učesnicima govorili kroz
naricanja. Najviše je o kosovskom boju znao Bajazit, koji je svom silom krenuo u boj tek
kada su mu poginuli otac i brat. Bajazit je držao verovatno sve konce u svojim rukama, i
onaj najvažniji: konac pobede. Ali on je po svoj prilici imao i najmanje razloga da nekom
saopšti istinu o tom boju, za vreme kojeg on postaje sultan, i žuri natrag u Brusu da to i
utvrdi. Turski pisani izvori pominju da su se u turskom taboru dešavala tamna dela. No
ona su bila u skladu sa načinom nasleđivanja prestola u Osmanskom carstvu.
Sa srpske strane bitka je doživljena, ostala u predanju, kao sudbonosni poraz. Mada se
propadanje srednjovekovne Srbije događalo u više bitaka, i Turci su postepeno osvajali
teritorije i gradove ka severu, ova jedna bitka, kosovska, pamti se kao ključna i kobna.
Razbojište zastrto mnogim pogibijama, neizvesnostima i neznanjem o njegovim
učesnicima, biva naseljeno mitskim junacima, legendama o svađama vlastele, o izdaji i
vernosti. Istina je izmicala, ali poezija i predanje su morali da popune prostor emocije
poraza.
Istina je bila pogibija kneza Lazara i njegovih vitezova. Istina je bila da su se tom
prilikom, 1389. godine, sukobili Srbi sa raznih strana i borili se sa odlučnošću koja se
oduvek zvala; ili-ili. To "ili-ili" oličeno je u samom Lazaru Hrebeljanoviću, koji je poslednji
(a možda i prvi) put uspeo da skupi srpsko plemstvo na jednom zadatku i da mu udahne
volju za odlučnim otporom. Tako knez Lazar ostaje pravim istorijskim junakom
kosovskog boja, što mu je u crkvi bilo priznato svetačkim kultom, u narodu - pesmom.
Slaveći njegovo žrtvovanje, hrišćanstvo pokazuje svoj drugi vid: očekivanje kraja
istorije, prihvatanje apokalipse kao uvoda u završno izbavljenje.
Pesma Propast carstva srpskoga prikazuje apokaliptični ishod kosovskog boja kao
posledicu svesnog opredeljenja. Knezu Lazaru se nudi izbor, jedno strašno ili-ili, koje je
ravno raspinjanju. Ili će odmah, bez duhovne pripreme, pokrenuti svoju vojsku u boj, i
zadobiti zemaljsku pobedu, bez višeg smisla, ili će se prvo okrenuti podizanju
provizornog hrama i obredu, da bi zadobio "carstvo nebesko", što znači, istovremeno, i
gubitak svake zemaljske oblasti. Hrišćanski obred postaje predznak i zaloga zemaljskog
poraza. Sasvim suprotno od onoga što je verovao Stefan Prvovenčani i njegovi
naslednici, i suprotno od poznatog primera Konstantinove pobede nad Maksencijem "u
znaku krsta", kad je hrišćanstvo prvo došlo do legalnosti, a zatim i do vlasti.
Knez bira za sebe i svoju vojsku carstvo "nebesko". Njihova pogibija je istorijska
činjenica; ona dobija mitsko i filozofsko osmišljenje ravno svetskoj dilemi ratnika u
indijskom spevu Bhagavad Gita (Mahabharata). Kosovski poraz postao je amblemom
slave, čak i nadanja. Svojim tragičnim heroizmom on postaje nečim dubokim,
povučenim u sebe, introvertnim. I taj simbol počinje da daje pečat delu usmene
pesničke tradicije, i postaje podloga narodnog mišljenja o istoriji. Sa poezijom o Lazaru i
kosovskom boju stvara se jedan zatvoren kulturno-pesnički krug, čiji simboli su okrenuti
dubini sopstvenog ogledanja i saznavanja. Sa kosovskim pesništvom i simbolima naša
pesnička tradicija dolazi do samog korena svoje osobenosti. Na toj tački ona je i
samosvesna, i usamljena.
Koliko je to poniranje u sebe posle kosovskog boja bilo sušto, koliko je osećaj
zabačenosti i ostavljenosti bio jak, kazuje pesma Obretenije glave kneza Lazara.
Lazareva glava je pala na dno jednog bunara, i nju slučajno nalaze kiridžije na svom
noćnom putovanju. Ali ona svetli kao potonulo nebesko telo i skreće na sebe pažnju. I
baš u toj slici potpunog povratka u neku unutarnju dubinu, nehotično iskrsava jedna
značajna mitska srodnost: prastaro indo-iransko božanstvo Trita (Rig-vede, knj. I, himna
105, i Zend-Avesta, Vendidad; Fragard XX) takođe se pojavljuje na dnu bunara, svetleći
kao mesec, zovući bogove u pomoć, pre no što ponovo postane nebeski sveštenik koji
proizvodi čudotvornu, belu tečnost somu-haomu. Neki put se značajne kulture veze
manifestuju prilikom dalekosežnog povlačenja i nadnošenja nad neki tragični simbol.
5.
Dok Turci nadiru ka severu, srpska pesma zamire u plačevima. Plaču pismeni i
nepismeni, plaču udovice velikih i malih junaka, oplakuju se kneževi i kmetovi, sriču
svoje plačeve patrijarsi i monasi, nariče se nad grobom, nad poljem, svuda. Drugačija
večnost se ranije zamišljala: umesto posvećenja, dolazi porobljenje. Velikomučenici
nebeski uzimaju u zaštitu mučenike zemaljske. Reči traže kamen i metal da budu
urezane i da prebrode mutne bujice vremena. Ne zna se ko će sve stupati srpskom
zemljom, ali spomenici se obraćaju svakom, došljaku ili domaćem, da mu ponude svoj
tužni spomen na izginule junake.
Opevanje ljubavi je bila jedina pobeda koju je naš narod u tim vremenima zabeležio. A
ljubavno pesničko osećanje zračilo je polako ka severu i zapadu, kroz usmenu poeziju
dugog stiha, kroz narodne balade, i sretalo se sa sličnim zvucima koji su stizali iz
raskošne i sudbinom povlašćene Venecije, i drugih italijanskih gradova. Tako se naše
pesništvo uključilo u još jednu veliku i svetsku tradiciju pesničku: posvećenje u
uzvišenost ljubavi.
Ali glavne ličnosti na horizontu Balkana već imaju nova imena. Prestonica se zove
Carigrad, u noj sedi "care od Stambola", stare mitologeme dobijaju još jednom druga
imena. Pored hrišćanskih svetaca, na mesto neumrlih slovenskih i balkanskih
paganskih božanstava, javljaju se paše, veziri, sultani. Otomanskim nadiranjem
uspostavlja se jedan vajkadašnji most kulturnih uticaja i veza: Prednja Azija stupa čvrsto
na tle gde žive naši preci. Taj kulturni most, različit od uticaja mediteranskih, helenskih,
rimskih, više puta se osetio tokom hiljada godina kulturne istorije Podunavlja i Istočnog
Balkana. Opet se javljaju u našoj narodnoj, mitološkoj poeziji motivi poznati iz drevnih
običaja Hetita, još starijih Hata, i slojeva semitskih mesopotamskih populacija. Kojim
načinom i kojim putevima stižu ti motivi u pesničku svest, ko će to reći!
Pesme kao što su Sunčeva sestra i car, Sunčeva sestra i paša tiranin, Car i devojka
imaju arhajsku mitsku osnovu. U njima car (ili paša) čuje za neku devojku koja je ili vrlo
lepa, ili neobično snažna, ili čudno izgleda. On hoće da se takvom devojkom oženi,
šalje vojsku, paše, ili ide sam po nju. No svaki put devojka pokaže svoju nadmoć:
careva vojska ne može da je savlada. Čudne devojke otkrivaju svoje srodstvo sa
nebeskim telima, odnosno božanstvima; to ih zaštićuje i objašnjava. Nama poznati
rituali nekadanje Anatolije i Mesopotamije poznaju tu situaciju. Vrhovne sveštenice su
sestre tamošnjih bogova. Još u sumersko doba te sveštenice su morale da obave
sakralni, ritualni brak sa carem, prilikom njegovog ustoličenja i povremenih rituala
obnavljanja snage. I izvestan otpor ženskog sveštenog reda je bio takođe obrednog
karaktera. Čudnim sticajem novih prilika i antagonizama u našoj istoriji taj se motiv javio
u našoj poeziji u turskim vremenima, mada je u nekom obliku morao postojati i ranije.
Uz antagonizam polova, zatim razlike u nivoima (carski i božanski), slute se u našim
pesmama i drugi antagonizmi: etnički i civilizacijski. Devojka boravi u gorama i ima
ruralni karakter, car međutim predstavlja daleku, urbanu civilizaciju, i njenu nereligioznu
svest.
6.
Sloveni su kroz "herojsko doba" morali prolaziti više puta, što pokazuje slojevitost
njihovih junačkih likova i imena koja ti likovi nose. Posebno je to vidno kod Rusa,
Bugara i nas. Glavni junaci ruskih bilina preuzimaju oblike ranijih junačkih prototipova
(Svjatigor je prethodnik Ilje Muromca, Dobrinje Nikitiča). Na Balkanu, u figuru Kraljevića
Marka utkane su crte ranijih, arhaičnih junaka, koji su imali svoje hipoteze u sv. Đorđu i
ničem što se uslovno naziva "tračkim konjanikom". Miloš (K)Obilić je pravi solarni junak,
koji se uveče povlači slab i oklevetan, ujutru ustaje svetla obraza, kao sunce. Njegov lik
traje iz vremena obožavanja nebeskih tela i postojanja totemskih životinja. Kobila,
majka Miloševa, možda je pripadala rodu kentaura.
Ako je kosovski boj jedan introvertovan i izuzetan motiv našeg pesništva, pesme o
junacima, naročito one o Kraljević Marku, srodne su junačkim pesmama drugih naroda.
Sva dela Kraljevića Marka odišu okrenutošću napolje, ka pokretu, akciji, verom u uspeh
i pobedu. Iako Marko nije stvarno jedan individualan lik, on je nosilac mnogih osobina i
atributa koji su zajednički junacima različitih epskih tradicija. Kao da svaka pesma ističe
jedan njegov junački atribut. Raspojasan, sklon piću, razmetljiv, Marko ima u sebi nešto
božansko i lunarno. On je takođe od onih junaka koji se mogu najmiti, dakle nije
posebno vezan za jedno opredeljenje, cilj. To su junaci bez zaveta, oni od kojih dolazi i
dobro i zlo. Takvi junaci su zgodni da budu protagonisti različitih epizoda: svaki junački
podvig može im se pripisati, u svakoj i svakojakoj prilici i ulozi oni se mogu pojaviti .
Marko je uspela pesničko-pripovedačka zamisao i zato su pesme o njemu između sebe
vrlo različite i rasprostranjene po čitavom Balkanu.
Pesme dugog stiha, nazvane "bugaršticama", imaju naglašen tragičan ton, kao da se u
korenu njihovog postojanja nalaze tužbalice. One prenose osnovne teme junačkog epa
- Marka i Miloša i kosovski boj - u severne i zapadne krajeve Balkanskog poluostrva.
Pojačava se veza sa Ugrima (Mađarima), i polažu se nade u snagu njihovog otpora.
Bugarštice su ispunjene etikecijom aristokratije, i ne vidi se zašto bi se njihovo pevanje
smatralo "vulgarnim". Ono se može smatrati vulgarnim samo u odnosu na crkveno
pevanje, ili u odnosu na latinski jezik; pesme su bile pevane narodnim jezikom, što se i
na srednjovekovnom Zapadu nazivalo: vernakularnim.
Rano epsko pevanje uglavnom nema fiksiran broj slogova u jednom stihu. Kao što
pokazuju bajalice, rane bugarštice, pesme iz Erlangenskog zbornika, prozodijske norme
ne uobličuju se odmah, te ni deseterac nije praoblik našeg narodnog usmenog pevanja.
Deseterac je razvijeni prozodijski stil jedne pevačke orijentacije, kao što je šesnaesterac
razvijeni, visoki stil druge orijentacije, i kao što su još "kraći" stihovi, naročito osmerac,
postali stihovi usmene lirike, "ženske" poezije. Čini se da bugarštička poezija nestaje
ranije, jer je ranije krenula u geografsku ekspanziju, i ugasila se sa nestankom
raseljenog plemstva.
7.
Šta hoće i šta može laička svest u poziciji? Da li hoće zabavu, prosvećenje, patriotizam,
samohvalu, kritike? Klasicizam je bio jedan od prvih odgovora na to pitanje. Uzimanjem
antičkih uzora udaljiti se od kulturnog patronata crkve, pod kojim se književni žanrovi i
tako nisu mogli razvijati. Proširiti skalu pesničkih oblika koji stoje na raspolaganju, uzeti
oblike dovoljno prijemčive za diskurzivnu misao, tako da u njih mogu da stanu motivi
svakojaki, i dnevni, i večni. Prirodni medijum poezije postaje štampani list hartije: knjiga,
kalendar, časopis. Dositej odlazi iz manastira da bi obišao svet, Mušicki sedi u
manastiru, ali ne kao monah, no kao Horacije na rimskoj latifundiji.
Uzdanje u "slovesnost" kao razumnost, u ime čije je Dositej Obradović otvorio stranice
naše knjige prema izvorima svetske prosvećenosti, nije dugo trajalo. Baš ta razumnost,
pokušaj poimanja svega spolja, bez uživljavanja i unutarnjeg doživljaja, dovodi brzo do
razočarenja. Sa klasicistima prvi talas pesničkog očajanja prolazi kroz našu poeziju, da
bi za njim sledio ubrzo drugi talas (Zmaj, Jakšić, Kostić), i da bi se sve još jednom
ponovilo s početka XX veka sa Disom i Pandurovićem. Mora se na trenutak skerlićevski
pomisliti da je to premnogo očajanja za svest jednog tek probuđenog naroda.
Nikanor Grujić u svojoj klasicističkoj pesmi Očajanje već govori o "jasnijoj slovesnosti
duše"; pesnik podseća da duša ima "spratove", kako je volela da kaže Isidora Sekulić, i
da slovesnost, razumnost, nije na svim spratovima podjednako svetla. Najzad, kod
Đorđa Markovića Kodera, umesto centrifugalne "slovesnosti", imamo pokušaj da se
duhovna celina čoveka u svetu uspostavi pomoću Slova. Jedan distih iz njegovih
poznatih Mitologija zatvara tri suštastva u jedan trougao. Taj trougao čine Slovo (Reč
koja je bila na početku), "alfa", sam taj početak, i Ja, centar stvaranja, razlog da se iz
centra pođe u stvaranje, koje najzad zasija u srcu čoveka i njegovog "pojezisa".
8.
Zov narodne pesme za individualno pesnika bio je snažan. Narodna pesma i njeni
elementi nisu samo jedna stilska oznaka naše poezije; postoji stalan dijalog pesnika sa
narodnim pesničkim predanjem, od osamnaestog veka, do danas. To nije folklorizam, ni
romantizam, nego normalna potreba, stvarna pogodnost za pesnika ovog jezika. Kao
što je narodna, usmena epska i lirska pesma vekovima živela u senci zvanične crkvene
liturgijske poezije, tako naša umetnička, pisana poezija novijih vremena živi pod okriljem
narodnog pesničkog predanja.
Sima Milutinović, glava s velikom intuicijom i sa snažnim pesničkim erosom, bio je veliki
putokaz za druge. Sluti se da je njegov temperament bio lirski, njegova misao -
metafizička, njegova priroda - originalna do nastranosti. Sve suprotno od duha epske
narodne poezije. Ipak, on je uzeo njen stih, njen herojski ideal, da bi spevao jednu
mamutsku poemu o prvom srpskom ustanku, i da bi svoje istinite slutnje o
nadzemaljskim svetovima razlio u deseterce koji ne mogu da završe strofu, ni da
zaokruže oblik. Kod njega, pesnika, sve je neuspelo i sve je nadahnuto. Ograničenja
usled oslanjanja na narodnu poeziju on je sam iskusio; u slobodu ophođenja s tim
nasleđem on se primerno odvažio.
I ranije je pesnički jezik bio biran i usavršavan, ali to se uglavnom događalo na jezičkom
terenu koji se podrazumevao. To je važilo do kraja baroknih vremena, za pesničko delo
Dubrovčanina Gundulića, važilo je i za Venclovića, iako je on činodejstvovao na jednom
jeziku, propovedao na drugom. Jer i ta se dvojezičnost podrazumevala, nije bila
raskrivena kao problem. Odmah posle njega počinju jezičke nedoumice, umetničke i
doktrinarne prirode, u razdirućim rasponima koje je u sličnoj dramatičnosti i neizvesnosti
u novim vremenima poznavala samo još grčka kultura. Rat za srpski jezik i pravopis bio
je ponekad žešći no rat protiv Turaka.
Otud verovatno u našem novijem pesništvu ima tih specijalnih slučajeva jezičke
ekstravagancije, kao što je to bilo kod Sime Milutinovića, ili kao što su česta iskoračenja
iz pesničke materije u Laze Kostića, da bi sve to ovenčao i zapečatio Đorđe Marković
Koder u svojim Spevovima, prepunim nelepih kovanica, i neprohodnih pesničkih
proizvoljnosti. Kad se uzme u obzir da su ličnosti pesnika ovog razdoblja imale tekovinu
koja je klizila na nekoliko nivoa, njihova legalizovana jezička razvezanost mogla je imati
i teže posledice.
Ono što razlikuje Višnjića od pesnika pismene poezije jeste njegov jezik koji je sav u
podrazumevanju postojeće govorne norme, usavršene usmenom pevačkom tradicijom.
Za Višnjića, i druge usmene pevače iz prve polovine devetnaestog veka, kriza jezika ne
postoji, za njih je jezik čvrsta supstanca sa ukusom večnosti.
9.
U nas, tek sa Brankom Radičevićem lirski izraz dobija individualnu notu, a uz ljubavnu
konvenciju nadire i zapaljiva nacionalna tematika, koja neretko sklizne i do
narodnjaštva: zatvaranje kulturnog horizonta u sopstvene okvire, odbacivanje svake
mogućnosti novih pogleda i izraza - kulturni standardi unapred dati, uravnilovka. Prodor
nacionalne tematike dopušta da se ukrste usmena, narodna pesma sa
srednjeevropskom i klasičnom pesničkom umetnošću. To se pre svega događa u pojavi
pesništva kratkovekog Branka Radičevića. Utom sjajnom talentu i lična nota, odnosno
ličnost kao stvaralački subjekt, i pesnička vrednost uspevaju da nađu opravdanje za
svoje pesničko prisustvo.
Posle Brankovog otvaranja vrata, poezija postaje stvar omiljena, čini deo nacionalno-
kulturnog ponosa: brzo slede značajni i veliki pesnici: Laza Kostić i Zmaj Jova
Jovanović. Najmanje "zmaj" od svih njih, Zmaj uspeva da pesničku lepezu najviše
otvori. On je, pored Njegoša, najpopularniji srpski pesnik. Sve mu polazi od
ruke:rodoljubiva, dečja, ljubavna, politička, pa i misaona poezija. Veliko stremljenje
svekolike poezije koja se oslanjala na maštu, Zmaj je uspeo da kruniše sa nekoliko
vizionarskih i originalnih duhovnih pesama, koje je izvanredno izabrao zoran Mišić u
svojoj Antologiji srpske poezije (1956). Među pesnicima probuđene i naglašene ličnosti,
Zmaj Jova je onaj koji je najmanje naglasio svoje Ja. I bez obogotvorenja samog sebe
uspeo je da stvori začetak lične mitologije ("Ljubim li te...").
Čitati poeziju Laze Kostića u celini znači: razočarati se. Moćan pesnički dar nije
uspevao da nađe prave zadatke, pa ni svoju osnovnu vokaciju. Njegov pesnički stas
nije mogao da stane u okvire građanskog ukusa, format "Lied"-a i forma rokoko katrena,
kojim se često služio, nisu mu odgovarali. Njegovi horizonti su bili svetski i nadčulni,
iritacije - malovaroške, beznačajne. Imao je jezik za rapsodije, tavorio je u epigramima,
zapisima, zajedljivim poslanicama. Dvojnost izmeću alfe i omege, između duha i trbuha,
ostavila je njegove sopstvene pesničke uzlete neprečišćenim.
Zato je Laza Kostić jedan od onih pesnika koji u antologijama može sjajno da izgleda,
ali nijedan izbor njegove poezije nije veran, ne predstavlja ga tačno. Ukratko, na osnovu
njegovih antologijskih pesama, čitalac bi u mnogobrojnim njegovim pesničkim
tvorevinama očekivao drukčijeg pesnika. Kao retko ko, Kostić je svakim antologijskim
izborom nerealno predstavljen. Ali realna je vrednost nekoliko njegovih himničnih
pesama, koje su i inače najređi trenuci pesničkog nadahnuća. Te pesme pokazuju
veliku stvaralačku snagu Laze Kostića, njegovu metafizičku percepciju, i otkrivaju
neslućene pesničke oblike, koje može da uspostavi i ocrta samo nadahnuće jedne
svestrane pesničke obdarenosti.
10.
Posle Vojislava poezija se učvršćuje kao visoka umetnost. Na početku dvadesetog veka
niče niz izvrsnih pesnika umetnika. Pesnički oblik je ušao na velika vrata naše
pismenosti. Jedan broj pesnika je jedno vreme opčinjen sopstvenim tvorevinama;
njihova lepota izgleda im večna, iako su teme zemaljske i prolazne. No oni koji su
najmanje privilegovani zemaljskim dobrima i počastima, najmanje su opčinjeni sjajem
koji se svodi na društvenu udobnost, priznanja. Na izgled, to su pesnici crnog očaja i
beznađa. U stvari, pevajući o smrti i prolaznosti, oni vraćaju dublje slojeve pesničke
ličnosti u poeziju artističkog umeća (Sima Pandurović, Vladislav Petković Dis, Dušan
Srezojević) i za poeziju otvaraju vrata svemira. Dis i Pandurović su pesnici sa pravim
doživljajem beskonačnih prostora; u nas su boemi otkrili kosmos. Uzgred neka bude
pomenuto da se to događa istovremeno kad dobijamo i naše astronome svetskog
ranga.
Bili su svi oni liričari tanane pređe i pravih pesničkih slutnji. Aleksa Šantić je sačuvao
osećajnost jednog drugog, ranijeg vremena i slika sećanja epskih vremena. Dučić i
Rakić više telesni, čulni; takve su im bile i patnje i slasti. Kad se bolje pogleda, pesnici
toliko različiti od njih, i kasnijih naraštaja, Rastko Petrović i Momčilo Nastasijević, takođe
su pesnici telesnog razdiranja, poniranja kroz virove krvi i pečali koja ne može da
prevaziđe svoju neposrednost, osim nadole, u pravcu zemlje, u usijanost groba.
Razume se, tajna bića se može naći i u dubinama zemlje i vode, kuda je upirao svoj
bistri pogled Nastasijević, ili u anagramima primordijalnog življenja kojima se izlagao
Rastko Petrović. Laza Kostić u svojoj poznatoj pesmi Spomen na Ruvarca potpuno je
izdvojio alfu i omegu, početak i kraj, koji su inače u Logosu-Slovu jedno te isto, i ta
razdvojenost u pesnicima modernih vremena produžava se i pojačava.
U svom kratkom veku Nastasijević je napisao jednu zbirku pesama i uspeo da stvori
sopstvenu, neponovljivu "rodnu" melodiju, ne oslanjajući se direktno ni na našu
srednjovekovnu književnost niti na usmeno pesničko predanje. Na nov način vratio je
Nastasijević pesmu u jezik, na način suprotan od svojih prethodnika, jezičkih slobodara;
sažeo je i sapeo sve, iščistio i oplevio, a da je u pesmi sve ostalo, i događaj i boja, i
sočna reč i retorski obrt. Tu najveću istančanost pesme malo je čitalaca prepoznalo kao
svoju; taj stepen povlačenja u sebe, u sopstveni jezički i duhovni zaplet, bio je kod nas
nepoznat. Ipak to je poezija koja nudi toplinu, bliskost u reči i gestu, i zove nekud, a da
to nije ni unazad, ni unapred.
Drugi su pesnici između dva rata pozivali na određenija putovanja, na druge kontinente
ka mnoštvu gradova i belih planinskih vrhova. Poezija je trebalo da postane avantura,
da sruši sebe kao književni spomenik. Pisali su se manifesti kao da se očekivalo da iza
njih koračaju vojske. Vesnici novih književnih sloboda donosili su drskost, pokret,
vedrinu. Istovremeno, tkivo pesme je bilo izloženo nekoj poruzi koja se podrazumevala,
ili nasilju koje je trebalo da bude spektakularno. Ono što je bila radikalna kritika
pesništva u drugoj polovini prethodnog veka, jedan deo poezije je uvukao u sebe i
načinio ga svojim načelom: prezir prema književnoj teksturi, želja da se ona razori,
omalovaži, bio je u skladu sa prvim valom ideološke kritike kojoj je poezija bila izložena
u velikim kulturnim centrima i kod nas. Jedan deo međuratne poezije odiše tom
smesom stvaralačkog i samorazarajućeg. Eksplozivan smeša brzo je stvarala nove
oblike koji su se brzo i zaboravljali. SA trajanjem poezije kao da se tu više nije računalo;
htela se pesma kao dokument za hroničare književnih pokreta. Odigravala se uspešna
antidrama poezije, karakteristična za celu modernu umetnost.
Dušan Matić rano je sebe definisao kao mislilac, dugo i sporo se razvijao kao pesnik, ali
dug razvoj znači i sposobnost da se prevali daleki put. Ritmom dugog i nezavršenog
stiha Matić kao da produžava Vojislavljev meandar. Ali njegove reke teku od izvorišta u
različitim pravcima, isprobavaju neočekivane asocijacije, iščitavaju raznobojan vlakna,
koja se povremeno vezuju u čvor novonađenog pesničkog oblika. U kontinuiranoj
emociji on je i analitičan - emocija se odmah preseljava u sopstvenu prošlost: odlika
pravog elegijskog pesnika. Na kraju, u intimnosti Subjekta, sve tinja: njegove reke se
ulivaju u plamen.
Pesničko delanje Desanke Maksimović obnavljalo se, dolazilo je, čini se, sa dva izvora:
jedan je - veliki ushit, ljubav sveta, drugi, njemu suprotan - izvor velikih upitnika i
neverice. Ushit je dovodi u blizinu prirode i pojava, pitanjima i nevericom otvara vrata za
bliskost sa suštinama. Najviše veruje onaj ko se neumorno pita. Ali samo stvaranje za
pesnikinju nije postavljanje pitanja; ona ima poverenja u klasične pesničke apostrofe i
retorične oslonce, i u njenom pisanju oni su ponovo živi. U pesničkom delu Desanke
Maksimović obnavlja se čitavo trajanje naše lirske pesme od Zmaja do Crnjanskog.
Povremeno se u taj bogati niz umeću recitali patriotskog i nacionalnoistorijskog
kazivanja. Ljudsko i pesničko stalo je jedno naspram drugog, da bude jednako vredno i
da se jedno drugim do kraja ispuni.
11.
Navikli smo da gledamo zbivanja na velikoj sceni; svetska istorija svakog časa
prijavljuje novosti. Pesnički događaj ostaje na rubu, na periferiji. Ali on tamo, kao i
čežnja za ljudskom dobrotom, mora ostati, i mora opstati. Čak i sklonjen, čekati da bude
pozvan: iz peštere, na sunčevu svetlost, možda usred potopa da zatreperi nad vodama.
Zato nema "epiloga poeziji", niti njenog završnog ispunjenja. Luk davno bačen preko
naroda, spušta se povremeno na zemlju da bi zastrujao u stvaranju, i podsetio na snagu
svog izvorišta, i odlazio dalje, nikad završen. Tako ni trenutak današnjeg dana nema
privilegiju da zaključi završnom mudrošću šta se sa pesničkom rečju zbivalo u vremenu.
Previranje sopstvenih predanja, oslanjanje na pismenost i duhovnu kulturu drugde
stvorenu, ali univerzalnog značaja. Zatim iskustvo prepuštenosti sebi, jačanje svog
mesta između prirode i nebeskih tela. Pa kroz ratove, stremljenje ka nekom kontinentu
kulture, gde će i za nas da se otvori prostor, sa počastima. A kontinent je u rasturu, i
sopstvena istovetnost ostavlja nas u nedoumicama. Šta će se ponovo pokrenuti na
vidiku? Gromade groženja, ili nevini vid izvorišta?
Miodrag Pavlović
(IX vek)
Proglas
-------------------------
Jer kao što bez svetlosti radost neće biti
oku koje vidi božju tvorevinu svu,
no sve ni lepo ni vidljivo nije,
tako i duša svaka bez pismena
ne vidi božija zakona dobro,
zakona knjižna, duhovnog, zakona koji raj božiji javlja.
-------------------------
A drugu pak priču mudru veoma
da govorimo: žudi koji se ljube,
hoće rasti božijim rastom;
jer ko vere ove ne zna prave,
kao semenu koje pada na njivu,
tako na srcima ljudskim
treba dažda božija od pismena
da uzraste plod božiji više.
Ko može priče sve reći,
koje izobličavaju bez knjiga narode,
govorom sa smislom koje ne kazuju?
Ni ako jezike sve ume
ne može iskazati nemoć ovih.
Uostalom svoju priču da iznesem,
mnogo uma u maloj reči kazujući:
jer nagi svi su bez knjiga narodi...
-------------------------
Sava Nemanjić
(1175-1235)
Slovo o mukama
Slovo o umu
Naš um da bude
na nebesima u gledanju,
na krasotama rajskim,
u stanovima večnim,
na anđeoskim zborovima,
u životu onde...
(oko 1165-1227)
Ne zaboravi mene,
ubogoga tvojega!
Ne zaboravi mene,
koji ležim u bezakonjima!
Ne zaboravi mene,
koji se valjam u blatu slasnom,
nego pruži presvetu svoju desnicu
kojom me i blagoslovi
u varljivom životu ovom
i rukovodeći nauči
da idem stopama tvojim,
ako i nedostojna,
ako i nekorisna,
ako i nepotrebna!
Domentijan
Reč o Svetlosti
Pohitajte, braćo,
i s ljubavlju sačuvajte zapovesti moje
da rajskih radosti istiniti naslednici budemo
i dostojni slave nebesne svetlosti
koju nam dolikuje u Gospoda moliti.
No molimo svetlosti
koju videti možemo s jednim anđelima,
kojoj ni početak ne počinje
ni kraj ne iščezava.
Teodosije
Siluan
(XIV vek)
Arhiepiskop Danilo
(oko 1270-1337)
Meni je dovoljno
ako i dva dana budem robinja
tebi Vladici mome Hristu,
i duh svoj predam,
a da ne budem robinja
besovima i grehu.
Jaoj meni
odakle ću početi oplakivati
svoja ljuta bezakonja,
koja se ne mogu lako ispovediti?
Dušo okajana,
o dušo greholjubiva,
evo se svrši život tvoj u ovom veku
i poći ćeš u drugi svet
i među druge ljude.
Danilov učenik
Jefimija Mrnjavčević
Patrijarh Danilo
Ne bojmo se straha
koji je došao na nas,
ni ustremljenja nečastivih neprijatelja,
koji skaču na nas.
Mi s Ismailćanima
boriti se imamo.
Promena podviga
dovoljno mi bi za utešenje.
Nepoznati
Ispovedna molitva
1
O mne grešnomu,
uvi mne grešnomu,
gore mne grešnomu,
ljute mne grešnomu.
Sgreših, Gospodi,
prosti me za ime tvoje svetoje,
Gospodi,
prosti me jelika ti sgreših
va vse dni života mojego
i po vse nošti i po vse časi
jeliko ot junosti mojeja
i do starosti.
2
A se sut gresi moji:
ljubodejanije, preljubodejanije,
blud, nečistota,
rastljenije tela,
raždeženije ploti,
istecanije pohoti skvrnije
na jave i va sne
3
A se sut gresi moji:
srebroljubije, zlatoljubije,
slastoljubije, slavoljubije,
samoljubije, sanoljubije,
miroljubije, platoljubije
4
A se sut gresi moji -
mnogoslovije, ljuboslovije
praznoslovije, skrvnoslovije,
lažeslovije, smehoslovije,
bludoslovije, sramoslovije,
bujeslovije, sujeslovije,
basnoslovije, sprotivslovije,
zloslovije
5
A se sut gresi moji:
lihoimstvo, mazdoimstvo,
posuloimstvo, rezoimstvo,
čužeimstvo,
opalstvo i okajanstvo,
nasilstvo, krivosudstvo,
upremstvo, unovorstvo,
naprasanstvo, nepokorstvo,
lakomstvo, pretebstvo,
laskrdstvo, nesitstvo,
pijanstvo,
nečuvstvo, neverstvo,
visokoumstvo,
svetokradenije,
surovstvo, prezorstvo,
licemerstvo, pronirstvo,
lukavstvo, zbojstvo,
izvitstvo,
neumstvo, nepostavstvo,
nedostojimstvo
6
A se sut gresi moji:
objadenije,
upivanije, blvanije,
tajnojadenije
i oklevetanije, oglagolanije,
osuždenije, kičenije,
zlonravije, zlopomnenije,
zlosrdije, žestosrdije,
nemilosrdije,
šetanije, šeptanije,
roptanije,
huljenije, kobenije,
uninije, bezčinije,
mnenije, prenije,
tašteslovije,
neposlušanije,
samopravljenije,
neispravljenije molitvi,
nebreženije o svojej duši,
nebreženije o svojem spaseniji,
nebreženije o Božjim dele,
nebreženije o crkovnom peniji,
nebreženije o kelejnoj molitve,
nebreženije mnišskago pravila,
nebreženije manastirskago opštago žitija
7
A se sut gresi moji:
zavisti, nenavist,
revnost, jarost,
skupost, lenost,
slabost, ljutist,
bujest,
unost, praznost,
gordost,
drzost, mrzost,
gorest,
ostroželčije, naglodušije,
sverepstvo,
zlokozanstvo, zlomistvo,
rugateljstvo,
pitljivstvo, strpotljivstvo,
plenjenije, pomračenije,
prevraštenije, razvraštenije,
parenije, složenije,
smeh, klič, plišt,
gnev, svar, boj,
tatba, laža, svada,
obada, obida, vražda,
mnogosanije,
riznoje ukrašenije,
skrvnih mislej primanije,
posvednevnoje padenije
va sne i va jave,
sablažnjenije,
iskušenije.
8
Mnogaždi nedostojin si vhodil jesam
va svetuju crkov i va sveti oltar.
mnogaždi nedostojin si celoval jesam
svetoje jevangelije i svetija ikoni
i časni krst i mošti svetih,
mnogaždi nedostojin si jal jesmi
svetuja doru i hleb svetuja
Bogorodicu iže ot Panagija,
mnogaždi nedostojin si pričastah se
svethi i božastvenih
prečistih tajin Hristovih,
mnogaždi krošku uronil jesam
Bogorodicu svetija hlebca
ili dori ili proskuri,
mnogaždi klet se i rotil se jesam na krive,
mnogaždi va kletvu vpadoh,
mnogaždi kletvu prestupih,
mnogaždi mnogih poklepal jesam,
mnogaždi u mnogih zaprel jesam
čužego imenija,
mnogaždi namita lišil jesam
mita ili najma ili mazdi jego,
mnogaždi u mnogim posuli i mazdi
vzimal jesam,
mnogaždi mnogih lajal jesam,
mnogaždi mnogih ukoril jesam,
mnogaždi mnogih pohulil jesam,
mnogaždi mnogih zloslovil jesam,
mnogaždi mnogih sablaznil jesam,
mnogaždi mnogih oskrbil jesam,
mnogaždi mnogih klet jesam,
mnogaždi mnogih bil jesam i do krove
a sa vsemi time ne prostil se jesam
mnogaždi osezah i zreh
smradnija tajnija detorodnija udi moja,
mnogaždi na ženu ili devicu
ili na otroča krasno vazirah
s pomišljenijem i sa želanijem plotskim
mnogaždi mnogih obidel jesam,
ili oklevetal,
mnogaždi mnogih osudil jesam,
mnogaždi oblenih se vstati
na kelejnuju molitvu
i crkovnoje sbornoje penije
na polunoštnicu i na utrnuju i na moleben
ili k časom i k liturgiji
i k večernji i k nefimonu.
9
Ne ispravil ti jesam, Gospodi,
pokajanija i ispovedanija na zemlji sej,
va vse dni života mojego,
ne ispravil ti jesam, Gospodi,
va belceh krštenija
a v črnorizceh obeta mnišskago žitija
i velikago svetago obraza skitničeskago,
i ne ispravil jesam, Gospodi,
otcem svojim duhovnim va pokajaniji
i va ispovedaniji i va opitemijah,
i ne ispravil jesam, Gospodi,
posta, poklonov molitvi
i vsakija ne stvoril jesam opitemiji
i vsegda stvoril jesam delo Božije
s nebreženijem.
10
Gospodi, sija vse sgreših,
sija vse ispoveduju,
sih vse kaju se,
sih vseh prosti me.
Gospodi,
prosti me, Gospodi,
prosti me,
jeliko pomnju, Gospodi, sgreših,
prosti me.
Gospodi,
pomiluj me nedostojnago,
očisti me, spasi me grešnago,
okajanago, skvrnago,
nečistago, nedostojnago
i bezakonago, bezumnago,
nerazumnago, neistovnago,
zlonravnago, zlokozananago,
zloobraznago, zlopomnimago,
zlopitljivato, zlosrdago,
zlodejivago,
ljubodejivago,
neključimago, nepostavnago,
svraštenago, razvraštenago,
osuždenago, padšago,
slabago, unilago,
lenjivago, netrpeljivago,
sonljivago,
neposlušljivago, nebržljivago,
nečistivago, nepokorljivago,
lastljivago, roptivago,
strpotljivago, gnevljivago,
gordeljivago, zavistljivago
lukavago, bestudnago,
bezrodnago, besčinago,
licemernago, jarosnago,
strastnago, naprasnago,
pomračenago, otemnjenago,
okajanago i ožestočalago,
nečuvstnago, nečlovečnago,
nepotrebnago,
vrednoumnago, sujeumnago,
sujetnago, surovago,
sverepago rugatelja,
dosaditelja postidnago,
mrzkago, skarednago,
gnusnago, grubago,
glupago, gluhago,
hudago, bednago,
nemoštnago, smertnago,
tlenago raba svojego
vredoljubca, bljudoljubca,
pltoljubca, smeholjubca,
slavoljubca, slastoljubca,
pohotljubca.
11
Uvi mne,
kako hoštu ot vraga izbiti
greholjubiv si!
12
Jeliko sgreših -
pače čisla peska morskago,
prosti me, Gospodi.
Jeliko ti sgreših
va vse dni života mojego
i jeliko va ninješni dan
i va siju nošt i va si čas.
Monah iz Ravanice
I ne na reci vavilonskoj,
kao što oni tada, seđasmo,
no na onom u koga sve reke,
male i velike, utiču.
Razdvajani bismo
i rasprodavani u svu zemlju tih.
I mati zbog čeda plakaše,
i otac gorko ridaše,
i brat brata obuhvativši
suze ljute prolivaše,
i sestre braću, i braća sestre,
gledajući gde drugoga drugde odvode,
ruke oko vrata jedan drugom spletoše,
žalosno kričahu.
Nepoznati iz Ravanice
Danas mučenici,
lik sastavivši za slavni pomen tvoj,
blaženi onaj glas Vladici svih,
s tobom pevaju, psalmski prizivajući:
prođosmo kroz oganj i vodu,
i izveo si nas u pokoj.
Ko je ovaj
Govorite u uši moje.
Primi oružje
i ustani i ne zakasni.
Zabi strele izoštrene
u srca njihova,
koje za mene izoštriše,
bezakoni.
Grigorije Camblak
Imaš li u pameti
što ti ranije rekoh kad se javih?
Rekoh ti - ne tuguj,
jer u mojoj su ruci tvoje zenice
i ove ti pokazah.
Stefan Lazarević
(1374/5 - 1427)
Slovo ljubavi
Molitva djevojčina
Konstantin Filozof
Nikon Jerusalimac
Jelena Balšić
Otpisanije bogoljubno
Da zna tvoja svetinja,
otkako udostojih se s Bogom poznati te
poradovah se veseljem duhovnim.
I ovo sada
kao od sna nekojeg dubokog probudivši se
ushteh tvoju svetlost videti.
Smederevac
(XV vek)
1
Žita naša pre srpa satrvši pože,
vinograde naše pre kače izgnječi,
i uzalud nam trudovi naši...
2
Pokaži, Vladičice,
i sada kao pre čudesa tvoja,
da videvši neprijatelji tebe,
nadeždu našu, za nas koja se bori,
vrate se natrag i raziđu se
i poginu.
Smederevski besednik
(sredina XV veka)
O zvezdo gorka,
što ovo nam navesti?
Koji mač javila jesi
da požnje naš život?
Koje bolno izvešće neznano
od nas navesti mama?
Kad si ti umro,
mi kako da živimo?
O zemljo,
o sunce i vazduh
i ostali tvorenija tvari,
što kasnite?
Nedokučivost je odasvud
Veliko pozorje
Mi se o ovome ne brinemo
i kao hudo ovo smatramo
u šta ćemo uskoro upasti,
iako ne želimo.
I tužno će mi se pozorje
vaistinu ukazati gore.
Očima ću gledati zagrobnie,
stradalce i do konca dospevše.
Veliko pozorje
vaistinu biva, braćo.
Molitva sa žalošću
Arsenije Čarnojević
Kiprijan Račanin
Lovci adovi
(1698 - 1748)
A domočadci,
ovce moje slovesne,
od sina tvojega u pastvu date,
obrazu tvojem verni
pripadši hristjani,
različnim čudodejstvima isceljeni
do kaplje krvi,
vernim molitvama nebesni venac slave
da slave ti.
Nepoznati
(XVIII vek)
Biserna brada
Biserna brada,
Srebrna čaša,
Biser se roni,
U čašu pada,
Svako ga zrno
po dukat valja,
A s'jeda brada
Tri b'jela grada.
(Narodna pesma)
Zaharija Orfelin
Sjetovanje
Nepoznati
Monaška pesma
Iznikla je narančica
Vrhom zelena,
Pod njom šjedi đevojčica
B'jela, rumena,
"Božja pomoć, đevojčice
B'jela, rumena,
Jesi li mi đe viđela Kneza Lazara?" -
"I da sam ga đe viđela,
Ne poznajem ga!" -
"lako ti je upoznati
Kneza Lazara:
Na njega je dug' dolama,
Duga do zemlje,
Na glavi mu svilen klobuk,
Svile bijele,
Za klobukom paun-pero
Paha do zemlje!"
(Narodna pesma)
Jovan Pačić
(1771 - 1849)
Snu
Lukijan Mušicki
(1777 - 1837)
Grigoriju Geršiću
(1779 - 1821)
Milovan Vidaković
(1780 - 1841)
Sava Mrkalj
(1783 - 1833)
Filip Višnjić
(Uvod)
(1791 - 1847)
(1806 - 1856)
Čovek
Vasilije Subotić
(1807 - 1869)
Čas smrti
Besmertije
Nikanor Grujić
(1810 - 1887)
Očajanje
(1813 - 1851)
Luča mikrokozma
Gorski vijenac
Đorđe Maletić
(1816 - 1888)
Prirodnoj prestupnici
Svetozar Vujić
(1819 - 1883)
Melanholija
Nedara mojih bašta potrvena
Groznom pustote predelu ravna je,
Cvet neki ako gde i vidim, to je
Žalosna jela, i pelen gorki.
Jovan Subotić
(1817 - 1886)
Duga
Embrionu
O ne, ne da se to ni pomisliti!
Što je postalo, to na veki traje.
Tajna je, zašto baš to mora biti,
Da zemlja život i postanak daje;
Koliko vreme, gde l se ko tu skita,
to se za pismo na taj put ne pita.
Medo Pucić
(1821 - 1882)
More
Život
Šta je život? njeka l'jepa nada
Uživanja božijega svijeta.
Časti, ljubve, slave blagih ljeta,
Koja hoće da te smami mlada.
Branko Radičević
(1824 - 1853)
Tuga i opomena
Bolesnikov uzdisaj
(1830 - 1877)
Đura Jakšić
(1832 - 1878)
Božji dan
Orao
(1833 - 1904)
Podigo se u visinu,
Pa oblake razderao;
Stogodišnjem hrastu reče:
'Eto vidiš, sad si pao!
Otkide se
(1806 - 1891)
Mitologije
Izjeden ovčar
Damjan Pavlović
(1840 - 1866)
Viši duh
Laza Kostić
(1841 - 1910)
Na ponosnoj lađi
Na ponosnoj lađi
Na lađi ljubavi
Pošo sam tebe naći,
Ostrovac ubavi.
(1842 - 1893)
Đački jadi
(1846 - 1875)
Planinska slika
Vojislav Ilić
(1862 - 1894)
Turska
Himna vekova
Poslednji dan
Pod čudnim znancima osvanu današnji dan. Nebo
je sumorno bilo.
I sjajni točak svoj, na burnom ishodu svome
Zadrža večitost tavna. Svu zemlju, prirodu celu,
Mrtvački prožma mir i gusta obuze tama,
Aleksa Šantić
(1868 - 1924)
Mraz
Pretprazničko veče
Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.
Mileta Jakšić
(1869 - 1935)
Jovan Dučić
(1871 - 1943)
Bor
Bukva
Celo je nebo u nju stalo,
Senke joj kao provalije;
I sve je polje za nju malo,
I potok mrava iz nje lije
Mravi
Suncokreti
Pesma
Međa
Ko čeka na međi? O, ta
Najveća tajna što traje!
Granica dveju lepota
I dveju sujeta! Šta je?
Krila
Senka
Kob
Milanu Rakiću
Tajna
Kad minu mesec žut za kosama,
Tada s nebeskih crnih ledina, -
Kao kap pade ta reč jedina:
Tad pojmih šta je moja osama...
I pojmih kao otet čarima,
Šta znači strah moj među stvarima.
Natpis
Milan Rakić
(1876 - 1937)
Jasika
U kvrgama
Velimir Rajić
(1879 - 1915)
Basna o životu
Zavet
Sima Pandurović
(1883 - 1960)
Veze
Svetkovina
(1880 - 1917)
Tamnica
Jutarnja idila
Utopljene duše
Možda spava
Nirvana
Veljko Petrović
(1884 - 1967)
Vidoviti
Ponor
Dušan Srezojević
(1886 - 1916)
Poslednji samrtnik
Bezimena pesma
Milutin Bojić
(1892 - 1917)
Zemlja oluje
Sejači
Bez uzvika
(1886 - 1974)
Leto
Leto polegne
u senke svetlosnim lutanjem.
Zabruji, raste
teškoga zvona brujanje.
Polete laste.
Stanislav Vinaver
(1891 - 1955)
Natpis
Ostavi
Trenutak suncokreta
(1891 - 1974)
Februar
Sam u snegu.
Zavejane sve su šume
i svi puti.
Sve okolo bela priča,
koja ćuti
Sam u snegu.
Zavejane sve su šume
i svi put.
Sve okolo bela priča, koja ćuti
(1893 - 1953)
Praksitelu
Romeo i Julija
Miloš Crnjanski
(1893 - 1977)
Na ulici
Priviđenja
Dušan Vasiljev
(1900 - 1924)
Žice
Momčilo Nastasijević
(1894 - 1938)
Sivi trenutak
I najednom zasivi,
kao pregorelo je sve,
a sve živi.
Druže u tajni,
čuj, mukotrpno se ovo srce
imo sve jeze otisne.
I koji za mnom,
i u neznanju,
greš ovaj čudni put:
Sivo je tamo,
sivinom prostreli bit,
sive su oči tajni.
Predvečerje
Ispolin anđeo
silovito nad krovovima zatrubi.
On trubi, trubi
u predvečerje strahobni rub.
I vidim,
samo što pagubom ne bukne
kužna oluja.
I čujem,
samo što strahobno u skladu ne zahori
Aliluja.
Roditelju
Ko si?
Ko i kuda ja,
Plod bez ploda tvoj,
I sudnja ova u meni reč?
I ne kao ti
Strmoglav oplođenju
Slepo na pir.
Osama na trgu
Prostreli, o, prostreli.
Kamen da sam na veki.
Trag
Vreo se ulivam,
a čudno zastrepi srce,
a studim.
Poruka
1
Prozrem vas:
jadna jasnota,
umlje, jadna reč,
mračni put grete.
Čujem vas:
na mužansko grlo
zacvili dete,
rikne na pitomine zver.
Jadna jasnota,
umlje, jadna reč,
mračni put grete.
Put
Hodim, i hode,
a na svaki bat
kameni kora
po nedohvat - blagu.
Od biser-žeđe,
tragom u netragu,
školjka na školjku
tvrdnu očajanja.
Hodim, - ni traga.
Il trag bi,
ludi da težak bat
stvrdla ova zdruzga utabanja.
Hodom to u nehode,
u bespuće neputem,
i brodi da se ne prebrode.
Hodim,
jer hodilo tuda.
Zaludu stazi te krivuda,
plavetnoj zaludu meti
te obriče čuda;
I znam,
i ledi me znanje, -
šturo je ovo,
stopa u stopu tkanje.
I jalov plamen,
samu kad ne sprži srž; -
jadovan mraz,
kad ne stroši se kamen.
Hodom to u nehode
u bespuće neputem,
i brodi da se ne prebrode.
Tuga u kamenu
I krvlju tu pa tu
materom u krug.
A svićem sa zorama,
a s večeri setno
nestaje me za gorama.
Sve zove, -
ostajem.
Korenom u kamenu
tuzi zatvaram krug.
Reči iz osame
Ambise prekoračim,
stukne na ravnom tlu noga,
U tišinu se oblačim,
tajnom progovara tvar.
Bezdoman,
topli nudim kut.
Besputan,
daljinama povedem na put.
I sudnje me,
i mrem,
a život otvara tek dveri.
5
Bezdetan,
na istinu grem.
Sinovi prate me
i kćeri.
Misao
Tišinom čudno
sve mi zasvetli, -
krilata pohodi me ona.
Nerođenih zora
zapoju mi petli;
sa dan iskon-mora
potonula, čujem, bruje zvona.
Raduj se,
svemu si spona,
pokoji u tebi svi žive.
I duša
tuzi što sklona;
i prazninom što
dani zasive, -
u pohode to sprema ti se ona.
I čudom,
u neprohod me spletu,
putanje isprave se krive;
i radosnica suza
orosi me kam.
U samoći to
ne ostadoh sam:
I nespokoji
u pokoj svi ožive.
Sa bezdan sa izvora
poteku vode svete.
Duši to,
svetli za let,
tajno izrastaju krila.
Tišinom čudno
sve mi zasvetli, -
krilata pohodi me ona.
nerođenih zora
zapoju mi petli;
sa dna iskon-mora
potonula, čujem, bruje zvona.
Aleksandar Vučo
(1897)
Humor zaspalo
Rastko Petrović
(1898 - 1949)
Desanka Maksimović
(1898 - 1993)
Ponoć
Na buri
Poslanica
Upozorenje
Zemlja ničija
puna je straha i plača,
otrovnih vrela puna,
puna vrtača
koje silaze do pakla.
U njoj su pevice slomljena kljuna
i srnama su zamućene zene,
ljudi žive srca već iščupana,
tu ne zarasta nijedna od rana,
tu već s proleća slana opari trave,
ni posle kiše tu nema otave.
Dušan Matić
(1898 - 1980)
Da imenuješ senke
I plamen
Da razgrneš te magle
I kamen
Između sebe i jasne zvezde svoje
Smrti da staneš:
Koliko toplih trava
Koliko bolnih očiju
Uzalud
Pred buru
Rade Drainac
(18999 - 1943)
Rodni breg
Klasične strofe
Risto Ratković
(1903 - 1954)
Bivši anđeli
Uzalud.
Milan Dedinac
(1902 - 1966)
Šlesko bdenije
Desimir Blagojević
(1905 - 1983)
Utva zlatokrila
Ne znamo ni kud nas nosi, ni kud nas zove jek sunčeve trube;
ne snismo ni šta je, ni šta biva na međi ljubavi i bola;
i ne slutismo zašto se pod krovom celog jutra ptica i sen grle i ljube,
ni da li je misao skrušena, carska il hola.
Svud su svetovi oko mene, svud se smeši čovek s verigama snage i boka;
svud su reke oko nas, svud pevaju kako je noć na vrancu odjahala;
svuda su, nevesela i užarena, dva prisna, dva topla ljudska oka;
svud su beli leprši jutra, svud sveci i deca iz svih nebesa i mahala.
Skender Kulenović
(1910 - 1978)
Stećak
Radomir Prodanović
(1915 - 1944)
Glas
Ti glase iz tišine,
kada se rujnim predzakom
neznano kroz nas vineš,
da je mrenju zablistalo proleće
u senkama što ispred stvari stvarnošću prebivaju,
srebrnom niti doći ćeš u pohode
na granicu crnih i belih svetova,
gde će da ti zazvuči tugovanka
od satrtih, bezdanu poletelih nadanja.
I posle večere,
rastrćemo ti ležaj
od zglobova mekanih nam bolova.
A iznad krovova,
zabrujaće ti uspavanka,
dotle uzdržavana, iz naših koleba.
No neka te ne žalosti to
i što će u tvojim snovima,
po suza biserna na trenutak
niz lice da nam blesne,
njome ćemo ukresati vatru,
za večno,
kroz tvoj ustalasani oganj, vezivanje.
Zvono
Vasko Popa
(1922 - 1991)
Svadbe
Ko do zore ne zastane
Ko ne trepne ne tresne
Taj zaradi svoju kožu
Jurke
Pepela
Srce belutka
Igrali se belutkom
Kamen ko kamen
Igrao se s njima ko da srca nema
Naljutili se na belutak
Razbili ga u travi
Ugledali mu srce zbunjeni
Probudili su zmiju
Zmija je uvis šiknula
Pobegli su daleko
Gledali su izdaleka
Zmija se oko vidika obvila
Ko jaje ga progutala
Zgledali se osmehnuli
I namignuli jedni drugima
San belutka
Gde je belutak
Na zemlju se nije vratio
Na nebo se nije popeo
Šta j s belutkom
Jesu li ga visine pojele
Je li se u pticu pretvorio
Eno belutka
Ostao je tvrdoglav u sebi
Ni na nebu ni na zemlji
Pocrvenelo pozelenelo
Okrenulo se oko sebe triput
I vratilo svome ishodu
Slepo sunce
Jutro je u pečalbi
S one strane neba
Nije na svome pragu
Raširenih ruku
samo je noć izišla
U susret slepom suncu
Sukob u zenitu
Ponoćno sunce
Krunisana jabuka
Molite se da ne zinem
U jabuci za vas crve
Slatkog posla više nema
Plava omča
Skloni se misao će ti
Ujesti zvezde s tabana
Slobodan let
Zvezdoznančeva ostavština
Ništarijo spavala si
I sanjala da si nešto
Nešto se zapalilo
Plamen se previjao
U mukama slepim
Probudila si se ništarijo
I grejala leđa
Na plamenu iz sna
Plamen se ugasio
Muke su njegove progledale
I ugasile se i one blažene
Zvezde izbeglice
Razumele se naopako
S vremena na vreme
Tama bi mu tupa tama očajna
Od očaja tu i tamo blesnula
Mislio bi čovek zvezde
Stevan Raičković
(1928)
Ruke bola
O vrati se
O vrati se u sobu
Iz blata pod beli krov.
Glupi te umorio lov
Po polju i po lobu.
Pesma i smrt
Kamena uspavanka
O miso rije
Moj duh i kao smrt me gleda:
Sve što biva - a san nije
Miodrag Pavlović
(1928)
Zora u Kareji
Hleb i vino
Slutnja do kraja
Osim tebe.
Ni to baš nije moralo da bude.
Dok plivaš bez predaha
razna svetla na leđa ti se svale,
pa te struje nose kroz sobe
gde su samo boje koje ne razumeš,
a promiče vreme.
To slovo (5)
listovi se okreću
Slovo samo sebe čita.
A tamo duva
preko sveta i svega
i gasi se
gasne
upornost svetla
slogovi vetra
idu preko sluha
i gde je tamno i jamno
zrak što dolazi
pravo iz disanja
svoj prostor kuša
i u bespočetno
dira.
Ivan V Lalić
(1931 - 1996)
Konj
Glasovi mrtvih
Jutro
Branko Miljković
(1934 - 1961)
Prelid
Bol i sunce
Jovan Hristić
(1933)
Fedru
Vito Marković
(1935)
Šumara
Mršav vetar
jednu granu brsti
U dnu neba
Oblak zvezde poji
Kud će šta će
Leptir vazduh krsti
Ljudi moji
Ljudi moji
Crna šuma
Crnjoj šumi šeta
U korovu
Palo sunce stoji
Kud će šta će
Šuma preko sveta
Ljudi moji
Ljudi moji
Mlado drvo
Izvan šume svija
Iz visine
Mesec zveri broji
Kud će šta će
Zverka zverku vija
Ljudi moji
Ljudi moji
Ljubomir Simović
(1935)
Zvezda putnica
Seoba Srbije