Professional Documents
Culture Documents
Abdulah Šarčević Prir Filozofija U Vremenu PDF
Abdulah Šarčević Prir Filozofija U Vremenu PDF
'
Redakcioni odbor
Jasminka Babić-Avdispahić, Mile Babić, Sulejman Bosto,
Predrag Finci, Nenad Fišer, Sadudin Musabegovic,
Abdulah Šarčević i Jugoslav Vlaisavljević
FILOZOFIJA
Odgovorni urednik
U VREMENU
Abdulah Šarčević FILOZOFIJA MODERNOG DOBA II
Izbor, pogovor i r e d a k t u r a
Abdulah Šarčević
Prijevod
bodan Novakov SADRŽAJ
Željko Pavić
I
Dieter Henrich, Temeljna s t r u k t u r a moderne filozofije . 7
(prev. Zeljko Pavić)
II
Arnold Gehlen, Duiša u tehničkom dobu — Čovjek
i tehnika 43
III
Walther Ch. Zimmerli, Antiplatonski eksperiment —
CIP — Katalogizacija u publikaciji Opaske o tehnološkoj postmodernd 79
Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne
i Hercegovine
Sarajevo IV
1 (091) »312« P e t e r Sloterdijk, Pariški aforizmi o racionalnosti . . . 102
FILOZOFIJA u vremenu / (izbor, pogovor
i redaktura Abdulah Šarčević ; Prijevod V
Slobodan Novakov, Zeljko Pavić). —
Sarajevo : »Veselin Masleša«, 1991.—. — Peter Sloterdijk, Kardinalni cinizmi . . . . . . . . 118
sv. ; 21 cm. — (Polis-Savremena društvena
misao) (prev. Slobodan Novakov)
I.
7
Hobbesov pojam države postao je sudbonosan. On je razlo uništenja, da se ona može štoviše bolje sačuvati i biti svjesna
žio ustaljenu legitimaciju vlasti i formulirao program moder moćnije snage nego u prirodnome stanju. Tako je, dakle, con-
nog dinamizma emancipacije. Ali, Hobbes nije izveo novi po servatio sui umstveni princip koliko individualnog toliko dr
jam države iz političkih argumenata. On ga je zadobio iz jedne žavnog života, ukoliko se on lišio zabluda i posebnih interesa
antropologije, koja je iz temelja promijenila tradicionalni n a u k i zadobio jasnu spoznaju o pravoj povezanosti ljudskoga svi
o čovjeku, jednako kao što je njegov nauk o državi iz temelja jeta.
promijenila antička politička filozofija. Temeljni pojam ove U pojmu ovog samoodržanja ne smije se previdjeti pole
antropologije također je polemički koncipirao Hobbes: bit čo mička nota: on oponira teleologijskom tumačenju ljudske pri
vjeka je to da se suprotstavlja opasnosti uništenja — to je rode u jednom univerzuumu, koji je shvaćen kao svrhoviti si
samoodržanje. Sto je čovjek više svjestan toga da se moćno stem. Kriterije ispravnosti svojega djelanja čovjek može naći
održava u postojanju, to više posjeduje ono na što je jedino jedino u samome sebi: — on sam, to jest struktura aktivnosti,
usmjeren. Za ovo postojanje ne postoji nikakva ciljna i mi- nije prvi cilj sveg njegovog nastojanja, koje on nalazi predo
rujuća točka, na koju bi mogla biti usmjerena bitna težnja. dređeno svojemu činu i koje je jedino razumljivo u odnosu na
Aristotel je vjerovao da poznaje ove ciljeve. Po njemu, svako njegovu aktivnost koja je razlučiva od mirovanja — naime kao
bivstvujuće teži k tomu da postigne njemu svojstveno bitno uvjet, pod kojim ciljevima se može ozbiljiti.
savršenstvo. Ukoliko ga pronalazi, umiruje se svo njegovo t r a
Tako se u polemičkoj komponenti pojma conservatio sui
ženje, svo njegovo gibanje p r e m a drugom. U takovu mirova
izriče nešto o patosu samoodržanja. Ono je najprije u ranom
nju on nije nedjelatan, nego je naprotiv u jednoj povećanoj
grčkom periodu potaknulo mudrace da spoznaju saopćavaju u
djelatnosti, koja sasvim ispunjava i čisto izražava njegovu bit,
vlastitim imenima, ne u imenima bogova i da obrazuju pojam
dok voleći obuhvata i primajući uživa u cilju svoje težnje.
filozofije. Dva tisućljeća kasnije ono je u italijanskoj renesansi
Sasvim drugačije govori Hobbes o djelatnosti, u kojoj
urioremilo krai kršćanskom t-umarenin sviieta knie ie s riu-
čovjek iskušava svoju moć da osvjedočuje svoje postojanje:
hom filozofije sklopilo dvosmislen, labilan savez.
njegova sreća nije mirovanje u uživanju cilja, već radost zbog
neprestanog uspjeha u postizanju svih priželjkivanih stvari.
On mu potvrđuje da on egzistira moćno i da se može suprot
staviti svakoj opasnosti. Uostalom, ciljevi njegova djelanja su II.
disparatni. Oni se ne mogu predskazati niti urediti p r e m a r a n
gu i hitnosti. Naprotiv, osjećaju njegova života pripada to da Tako se, dakle, promjena u temeljnim pojmovima antro
naporedo slijedi, uvijek nove cüjeve. Jer, život je gibanje, ali pologije, koja se desila na početku moderne, mora barem jed
ne gibanje u uživanju nekog cilja, već gibanje od cilja k no nim dijelom objašnjavati iz čovjekova ustanka protiv moćne
vome cilju. Utoliko je život žudnja. Strah, da bi bio uništen, tradicije. No, iz toga se ne smije zaključiti da je teorijsko po
ispoljava se u strahu da bi gibanje žudnje moglo prestati. Ta stignuće pojma samoodržanja ostalo neznatno i ograničeno na
kav strah ne poznaje nikakovu razliku između smrti i blaže području znanosti o čovjeku. Da je to drugačije, najlakše će
nog zrenja božanskog, koje je Aristotel stavio u izgled filozo postati jasno ako se vidi da jedan od najhitnijih temeljnih
fima, a srednjovjekovna Crkva onima koji su kao pravedni pojmova moderne fizike ima istu s t r u k t u r u kao i Hobbesovo
izašli pred Boga. samoodržanje u snazi žudnje.
Ista s t r u k t u r a samoodržanja odlikuje i udružene volje gra Aristotel je naučavao da svakom elementu pripada pri
đana u državi. Nije zadatak države da svoje građane privodi rodno mjesto u kozmozu: Zemlja je elemenat središta. I do
k bitnom cilju njihova života. Ukoliko oni žive udruženi u sljedno tome sve teško po prirodi teži da zauzme mjesto u
društvo, ona se tad brine jedino za to da se očuva volja sva području sredine. Gibanje vatre je suprotno t o m u : ono teži
kog od njih i da u udruženju s drugima ostane sačuvano od za svojim mjestom na nebu, ispod petog elementa, od koga se
8 9
sastoje zvijezde. Snagom svoje duhovne prirode ili bliskosti neograničena aktualnost. I zato se ovaj pojam Boga može de
duhu, samo taj element jest sposoban za čisto, nesmetano gi finirati i kao 'punina vazda zbiljskih dobara'.
banje po zakonima geometrije. Ali i njegovo gibanje održava Mi znamo da je već u filozofiji kasnog srednjeg vijeka
se jednom težnjom: zvijezde teže za tim da po savršenosti b u d u počela slabiti božja vezanost za poredak savršenstva. Osobito
po mogućnosti jednake negibanome duhu i da njegovu besko se činilo neophodnim da se Bog razumije iz neobuzdane ja
načnu duhovnost izraze svojim gibanjima. čine njegove apsolutne volje. U tom razvoju na početku mo
Isaak Newton suprotstavio je ovome konceptu jedan derne došlo je do razrešavajućeg obrata, kada je takozvani
konkretni zakon gibanja: svako tijelo ostaje u stanju miro ontologijski dokaz o Bogu dobio novi izgled. On iz čistih
vanja ili uniformnog pravolinijskog gibanja ukoliko na njega misli o Bogu želi nedvojbeno raskriti njegovu zbiljnost. Toma
ne djeluju sile. Ovim zakonom istodobno su napuštene dvije Akvinski nije vjerovao u ovaj dokaz. Ali Descartes je smatrao
aristotelovske pozicije: ne postoji nikakvo mjesto kojemu ti očiglednim to da se u pojmu Boga mora nužno misliti jedna
jela po prirodi teže da bi na njemu mirovale. Mirovanje i gi bezuvjetna moć samoodržanja — naprosto uzvišena iznad sva
banje, koje se svodi na kružni tok u sebi i time i s t r a j a v a n a ke konačne sile time svoju egzistenciju ne duguje niti jednoj
jednom mjestu, uopće nisu nikakova specifična stanja materije, drugoj moći.
izvanjskim silama uzrokovana je samo promjena stanja, ma Ova 'immensa potestas' postala je kod Descartesovog uče
kakva ona bila. Nije, na primjer, svako gibanje uopće potak nika Spinoze pojmom supstancije — jedne supstancije, čije su
nuto nečim izvanjskim, pri čemu je pored sile, koja tijela sve n a m a poznate konačne stvari samo modifikacije. J e r mo
izbacuje iz njihove 'prirodne' putanje, ono bitno izvanjsko gućnost egzistiranja jest moć (potestas). Bez nje nema nika-
cilj na koji su uvijek već orijentirana gibana tijela, ukoliko kova smisla misao o jednom beskonačnom biću, koje m o r a
se ona uopće mogu gibati. biti u stanju da si iz samoga sebe stvori svo savršenstvo.
'Stoga je moć Boga, snagom koje on sam i sve jest i djela,
Kopernikova nova kozmologija, koja je prognala Zemlju sama njegova bitnost'. Ovim stavom dana je Spinozina bitna
iz centra svijeta, dobila je tek kroz Newtonove fizikalne poj odredba Boga (Eth. I, str. 34). 1 On istodobno utemeljuje n a u k
move dostatnu teorijsku podlogu. Na mjesto ideje poretka, da i sve konačne stvari bitno teže tome da se održe u svo
koja je definirala grčki kozmos, istodobno stupa ideja besko jemu bitku. Jer, u tim stvarima samo na vazda određeni na
načnosti prostora, u kome se tijela gibaju ne više primjereno čin izražava se božje beskonačno biće. Dakle, njima mora biti
čulno predstavijivim harmonijama, već prema apstraktnijim zajedničko ono što je utemeljujuća bitna crta Boga: 'Nijedna
zakonima. I svaki od njih sada je opskrbljen snagom samo stvar n e m a u sebi nešto čime bi se mogla u n i š t i t i . . . Na
održanja: on se suprotstavlja svakoj nasilnoj promjeni svoje protiv, ona je obratno suprotstavljena svemu što bi moglo
ga stanja. U tome se pokazuje i dinamički k a r a k t e r novoga ukinuti njenu egzistenciju; i dosljedno ona teži, koliko može i
principa: samoodržanje je moć; jedino ne takva moć koja bi koliko je na njoj, da se održi u svojemu bitku' (Eth. III, str.
se mogla objasniti pomoću težnje, ukoliko bi se o težnji moglo 6). 2
govoriti drukčije samo tamo gdje neko još nije u stanju koje
posmatra kao sebi primjereno. Dakle, na početku moderne filozofija države i antropolo
gija bile su jednako kao i ontologija i etika utemeljene iz
Jednako kao u fizici, tako je i u fundamentalnoj disci pojma samoodržanja. Ako se hoće razumjeti unutarnja sveza
plini metafizike na početku moderne pojam samoodržanja uz novijega mišljenja, tad je dobro poći od ovoga nalaza. Svakom
dignut do temeljnog pojma. Srednjovjekovna teologija misli pokušaju da se moderna filozofija dovede u pogled kao cje
la je Boga platonovski kao zbir svih savršenstava. Nadove- lina on daje njegovu perspektivu i njegov problem. Njegovu
zujući se na Aristotela ona je k tomu naučavala da posjedo
vati svo savršenstvo znači isključiti iz sebe svaku potenci- 1
Spinoza, Ethik I, 34
jalnost. Ako je to tako, tada se Bog mora razumjeti kao čista, 2
Spinoza, Ethik III, 6
10 11
perspektivu zato što najprije omogućava da se u mnogostru
kim pojavama nastanka modernog intelektualnog svijeta ot se dakle kazati: ništa se ne stvara samo, nego se održava
krije jedna zajednička temeljna struktura. Njegov problem (ocbt,a) (de Anima 416 b, str. 16 f.).3 Aristotel je mogao opisati
zato što pojam samoodržanja za sebe još potrebuje interpre ovo samoodržanje kao težnju, koja primjereno prirodi bića
stremi k samoj sebi (Phys. 192, a str. 18. f.).4 Ali ako se pita
taciju. Prije nego je ona dana, mnoga pitanja ostaju bez od o razlogu ove težnje, tad se o tome neće dobiti nikakovo
govora. Naime, kako se treba razumjeti to da jedna filozo jasno izviješće. U vezi s njegovim naukom mogu se zamisliti
fijska teorija dependira od tako elementarnih, možda također dva odgovara, od kojih se ovdje treba dati onaj koji je kas
banalnih pretpostavki kao što su strah od smrti i poriv giba nije imao najznačajniji učinak: svaka težnja uspijeva poradi
nja? Kako se iz takovih pretpostavki može pojmiti prije svega cilja, koji sam ostaje nepromijenjen u mijeni napora da se
daljnji razvoj moderne filozofije u pravcu skepticizma, materi on postigne. Težnja je sa svoje strane usmjerena samo na to
jalizma i jedne teorije dubinske strukture sopstva? da do trajnog, nesmetanog predležanja (Vorliegen) dovede to
što je imala u vidu kao cilj. Tako dobro, oko koga nastoji
svaka težnja, mora naposljetku biti odlikovano svojom posto
III. janošću. Zato se ono najbolje istodobno može misliti kao ono
nepromjenjivo. Na to je svaka težnja barem indirektno us
Za odgovaranje na ova pitanja može biti kc isno da isku mjerena. I ako također nije posvuda moguće u cjelosti isklju
simo nešto o pretpovijesti pojma samoodržanja. čiti promjenu, tad se ipak i u carstvu mijenjanja može pribli
Održanje je temeljni motiv kršćanske metafizike. Jer žiti postojanost putem ravnomjernog mijenjanja jednakog.
Bog, koji je stvorio svijet iz ničega, mora se pobrinuti i za Stoga slijed generacija jednako kao i kruženje zvijezda pred
njegovo daljnje opstojanje. Inače on ne bi mogao da ga sa stavlja podražavanje onog najvišeg. Fenomen težnje, koji po
čuva od uranjanja u ništavilo, od koga je on morao biti otet. znajemo iz vlastita života, i iskustvo djelotvornosti vrste u
Stoga su i sholastičari mnogo govorili o vrsti održanja stvari prirodi time se uzajamno interpretiraju. Iz toga se za misli o
putem Boga, njihova Stvoritelja. Ali ovo održanje upravo nije samoodržanju! nadaje važan zaključak: Aristotel također još
održanje stvari kroz same sebe. Ako je pojam održanja vezan razumije težnju da se istra je u vlastitu tubiku kao posljedicu
za stvaranje, onda se u strogom smislu uopće ne može misliti jedne težnje koja, premda ne jedino, a ono ipak istodobno
nikakovo samoodržanje. Jer, ono što je stvoreno održava Bog. stremi k vječnomu temelju svijeta i praslici svakog savršen
Bog pak kao vječni bitak ne potrebuje održanje. stva.
K tomu i sholastička filozofija poznaje pojam samoodrža
nja, koji je preuzela od Aristotela. Ona ga je ponovno rabila Ono što se kod Aristotela dade samo implicitno oposredo-
da bi pojmila uočljivo stanje stvari: konstantnost vrsta u sli vati izlazi na vidjelo u interpretaciji Tome Akvinskog. Za njega
jedu generacija. Svako živo biće je nagnano da se dalje raz je doduše održanje najprije vazda akt stvoritelja u odnosu
množava. I biće, koje nastaje iz stvaranja i rađanja, uvijek na njegova stvorenja. Ali postoji i obratan odnos. On je obra
je nalik onome ko ga je stvorio. Tako se čini da su nagon za đen pod naslovom 'ljubav' (amor). I ovdje se ističe pitanje,
razmnožavanjem i nagon za održanjem iste vrste (tldoš). Ali da li stvorenja vole više sama sebe nego Boga ili Boga više
u tome se paradigmatički pokazuje samo ono što važi i za nego sama sebe. Akvinski odgovara da težnja ovisnoga vazda
proces reprodukcije u pojedinačnom živom biću: svi procesi najprije stremi k tome o komu ovisi i čije je prisustvo za
razmjene tvari ostaju vezani za konstantnu temeljnu formu njega najveće dobro. Tako sva stvorenja više teže održanju
živog bića. Niko ne smatra da će od proždrljive žabe postati svoje vrste negoli održanju svog pojedinačnog tubitka. Ona u
slon ili pak samo krastača. Tako uspijeva svako samoodržanje ljubavi još više teže za temeljem sveg dobra uopće, za naj
u eidosu koji, sa svoje strane nestvoren, uvijek već opstoji. višim dobrom u Bogu.
Budući da sve što jest jest kroz eidos, kojemu pripada, može 3
Aristotel, De anima 416 b, 16 t.
4
Aristotel, Fizika 192 a 18 f.
12
13
Na taj način princip i fenomen samoodržanja ostaju pod gom. Dakle, ako bi se um trebao izvoditi iz samosvijesti, tada
kontrolom teleologijske slike svijeta. Ako se ovaj okvir ne bi bi se time također pokazalo da je njegova općost sasvim druk
mogao razbiti i ako se za samoodržanje ne bi mogla dati sa čije stvorena od specifične diferencije jedne vrsne odredbe,
svim drugačija interpretacija, tad ovaj pojam nikad ne bi Osvjedočavanje vlastite biti, uzeto čisto kao ovo osvjedočava-
mogao razviti polemički potencijal, s čijom se pomoću mo nje i kao preduvjet samoodržanja, moglo bi imati istu općost
derna filozofija našla na svom osobenom putu. koja je pripadala samome bitku u Aristotelovoj ontologiji. Ta
U Aristotela ne može se naći nikakav poticaj za jednu ko je zapravo zbiljski i u Spinozinoj metafizici do definicije
takovu reviziju. K tomu, moderna filozofija dobila je podsticaj bitka uzdignut barem njezin derivat, moć nad vlastitim tu-
od grčkoga mišljenja: od filozofije stoika. Stoa je razvila nauk bitkom.
da u svakomu biću živi nešto od praizvorne vatre koja pro Ovo uzdizanje stoičkog principa do temeljnih misli me
zirnije svijet i izvor njegova poretka i koja je jednaka onome tafizike jest moderno. Mi nemamo nikakvo svjedočanstvo za
što nazivljemo 'duh'. Ova sveprisutnost duha otvara moguć to da je bilo koji stoik imao u vidu ove konzekvence. Ali oni
nost, koja nije na isti način postojala kod Aristotela. Smisleno su ipak postali uzor za utemeljitelje moderne. Jer u kršćan
je promatrati unutarnje ustrojstvo jednog od svjetskih bića skoj metafizici, koja ih je učila i koja se držala Aristotela,
neovisno o njegovu odnosu spram drugog, a da se pri tom stoička misao o samoodnošenju potisnuta je u sporednu ulogu
ne mora apstrahirati od povezanosti svjetskog poretka. Ono sa zgodimičnim, nebitnim pojavljivanjem. Od stoika oni su
je duh već u samome sebi, prije nego se dovodi u odnos mogli naučiti da je upoznatost sa sobom drugačija od određe
prema drugom. Tako ni prvi i najznačajniji način okretanja nosti ciljem — da se ona može misliti, a da ne postoji pogled
nije okretanje svjetskom temelju kao takvom ili uvijek već na određene načine ili da u igru mora ući punina bitka u
predodređenoj biti vrste. Njemu prethodi okretanje, s kojim Bogu.
svako otkriva, od koje je on vrste uopće, jedno okretanje koje
se mora nazvati njegovim izvornim osvjedočavanjem (<ruwi6n»s). IV.
U njemu biće doživljava to da zbiljski jest i da je određeno
biće i zasniva odnos prema sebi. Stoici su bili mišljenja da se Počev od 16. stoljeća vodeće predstave orijentirane na
samo pod tom pretpostavkom može smisleno govoriti o samo stoičke pojmove osjetno su izmijenile jezik filozofije. Dakle,
održanju. Prva polovica riječi, upravo ovo 'samo', nema ni ovaj događaj ne može se objašnjavati kao posljedica utiska
kakav uočljiv smisao bez interpretacije iz upoznatosti sa so koji je ostavilo Descartesovo utemeljenje filozofije iz izvje
bom. Iz ove upoznatosti pak ponajprije nastaje nagon za samo snosti svijesti koja samoj sebi postaje nutarnja. Doduše i ono
održanjem. kao bitan elemenat spada u proces nastanka moderne. Ali sa
Mi ne znamo kako su stoici pokušavali objasniti da se to moodržanje i povećavanje moći da se postoji i da se bude sa
dešava na taj način. Može se nagađati da su oni u sensus sui, mome sebi prisutan postali su i tamo modelom temeljnih poj
upoznatosti jednog bića sa sobom, vidjeli samo najvažniji mova filozofa, gdje je Cartezijus bio bez utjecaja. To se često
uvjet mogućnosti da se prihvate interesi za samim sobom. Za dešavalo kao samo od sebe, a da se nisu nalazili znaci slutnje
to da je biće koje ima znanje o sebi zatim i zabrinuto oko o tomu, koji značaj ima promjena u temeljnom orijentiranju
svojega održanja lako se mogu navesti razlozi, koji se pribli mišljenja. Tako na primjer Kant nikada nije učinio pokušaj da
žavaju Aristotelovim razlozima. Ali pogledamo li stvar, tada objasni pojmove 'radosti', 'djelanja' i 'motiva' u njihovu izvo
je s principom samosvijesti uveden jedan novi element u teo ru, premda je s njima morao osporavati utemeljenje svoje
riju: imati znanje o sebi, biti upoznat sa sobom — to je jedna moralne filozofije. Ali ako ih je on — kao usput — jednom
struktura koja ne dependira od obilježja vrste kojoj pripada definirao, tad se uspostavljaju odredbe koje su u Hobbesa s
neko biće. Svako biće bilo koje vrste, ukoliko je upoznato je revolucionarnim tonom i polemičkom oštrinom bile postavljene
dino sa sobom, u ovome samoodnosu jednako je svakom dru- protiv Aristotela.
14
15
U 19. stoljeću Schopenhauer je naučavao da je u svemu izvjesnosti dospjelog ustvrđivanja p u t e m spoznavajućeg sub
zbiljskome prisutan slijepu, besciljni poriv, a Darwin je na jekta. Ona je, na koncu, jednaka procesima moderne tehnike i
pravio skandal sa svojom hipotezom o održanju vrsta iz borbe privrede, koje se zajedno brinu za to da je sve u svako doba
oko samoodržanja. Ono što im je svojstveno i što čini njihovu raspoloživo svakome i da nisu u stanju dopustiti da se među
navodnu radikalnost jest ipak samo obrat na putu razvoja mo onim što čine raspoloživim vide druge razlike osim primjere
derne pozicije u njenim mogućnostima, premda jedan bitan no onom teškom, neuobičajenom njihove raspoloživosti. Shod
obrat: oni su oslobodili stoičku vezanost samoodržanja za iz no Heideggeru i umjetnost moderne postaje poglavito odre
vorni svjetski um, koji je bio i kartezijanski — no ipak ne đena iz biti tehnike. Ona naime nastoji da inducira neuobiča
Hobbesov i onih koji su uslijedili prije njega. Ali već odavno jena iskustva i da ispostavi novovrsne doživljaje i naposljetku
odigran je komad nosećih tradicija rane Europe koji je uistinu za volju aktualnosti ovog prvog predležanja sasvim napušta
sezao do korijena. Iz njega su crpili snagu Schopenhauer jed odnos spram uvida i istine, koji je bio još mjerodavan za ve
nako kao i Nietzsche, koji je pošao od njega, ah i Darwin, liku umjetnost r a n e moderne. Ona tako postaje umjetničko
Marx i Freud, snagu s kojom su se suprotstavili hegelijanizmu tržište i umjetnički, pogon — u tome slična filozofiji, koja si
— u svakom slučaju već modernom pokušaju da se na temelju je mislila stvoriti svoje vlastito tržište u kafeteriji i novinskim
paradigme samoodržanja konstruira jedno novo jedinstvo uma feljtonskim redakcijama.
Na temelju ove tendencije za popredmećenjem Heidegger
i zbiljnosti.
nalazi uvjerenje o bezgraničnoj moći subjektivnosti. Ona sama
Dakle, ako je također jasno da je 'samoodržanje' moglo
jest to iz čega sve dobiva smisao, primjereno čemu se može
postati jedino principom jednog novog mišljenja, nakon što je
kazati da mu uopće pripada bitak. Stoga od kartezijanskog
ono sa strukturom i zbiljom 'samosvijesti' postalo sastavnim
pitanja i izvjesnosti spoznaje do razumijevanja bivstvujućeg
dijelom problema, time onda još nije postignuto mnogo da bi
kao proizvoda i robe vodi jedan konzekventan p u t bez povrat
se sagledala situacija moderne i da bi se dovela do pojma.
ka. No ova preobrazba ipak nije bez dubljega porijekla. Ona
Naprotiv, ocrtava se da se modernome principu između Hobbe-
dopušta da se pojavi samo ono što već započinje u mislima da
sa, Spinoze, Hegela i Nietzschea pružaju mnoge mogućnosti
je svo bivstvujuće, ukoliko postoji, došlo do prisutnosti ili na
njegova razvoja, a da još nije bilo uvida kako treba shvatiti
zočnosti. Naime, ako se je mišljenje sasvim riješilo pitanja,
jedinstvo polazišta, iz koga se on ovdje očigledno izvodi. Pi
što bi ova nazočnost kao takva trebala značiti, onda se već
tanje o smislu cjeline samoodržanja i samoupoznatosti produ-
samo od sebe razumije da se ona treba uzeti kao predležanje
žava se.
u subjektivnoj izvjesnosti i princip i izvor treba tražiti još
Jedino je već jasno to da ne postoji nikakova mogućnost samo u njoj, ne više u cjelini sklopa u kome se nazočnost po
da se moderna iskustva u cjelini objasne samo jednim od javljuje.
oboga — samoupoznatošću ih samoodržanjem. Samoodržanje
U ovome tumačenju, koje je Heidegger däo o modernome
implicira i time pretpostavlja strukturu sopstva — samoupo-
svijetu i mišljenju koje ga utemeljuje, svoje mjesto mora sada
znatost je vezana za iskustvo da je nužno kontinuirati vlastitu
naći i temeljna crta moderne svijesti, koja se pokazala kao
egzistenciju.
najupadljivije i prolazno preovlađujuća: po svojemu izvoru
V. stoička misao o samoodržanju i samoprisustvu. Pokazalo se da
ova misao ima dva aspekta — aspekt održanja i aspekt svi
Martin Heidegger je dao tumačenje osobenosti moderne i jesti — koji doduše zajedno čine jedno stanje stvari, ali ipak
to ono koje seže najdublje. Ono poglavito dovodi u pogled kar tako da se to stanje stvari može opisati samo ako se ovi aspekti
tezijanski elemenat moderne svijesti i razumije ga kao izraz razlikuju jedan od drugog. O pravu i nepravu Heideggerova
jedne tendencije da se svako bivstvujuće shvati primarno kao tumačenja može se suditi ako se pita da li se on mogao pri
predmet metodičke spoznaje — kao moguća tema jednog do kladno osvrnuti na njihovu razliku i jedinstvo.
16 17
Prvi od njih, samosvijest, Heidegger sada shvata kao n a j više uopće ne dopušta jedan od nje različit momenat samo
čistiju formu predležanja u nazočnosti, u kojoj je predležeće održanja — na Kantov apel za autonomijom volje i Hegelov
istodobno naprosto raspoloživo. Jer, samosvijest je znanje zna- pojam duha. Uopće nije lako pokazati da ni ovo pozivanje
jućeg jedino o samome sebi, a time i neotporno znanje čiste nije bilo s pravom. Ali ono što je Heidegger očito previdio
jasnoće u kojoj se izgubila sva tuđost u odnosu na predmet. jest okolnost da je 'samoodržanje' u izvornom i u širem stru
Ujedno je ovo znanje raspoloživo: ono se uvijek mora postići janju mišljenja moderne postalo ključnom riječju, svakako u
i pripisati se kao proizvod njegova postignuća onome ko ima jednoj formi koja slijedi stoičko otkriće i stoga ima tenden
znanje o sebi. J e r neko drugi može me uvijek potaknuti samo ciju da samoodržanje dovede do postavke uvijek zajedno sa
na to da postanem sebi svjestan samoga sebe. On ne može samosviješću onoga ko se održava. Ali ako se ni 'samoodrža
prouzrokovati tu svijest: ja sam m o r a m je uspostaviti. Heideg nje' ne može razumjeti bez perspektive p r e m a samosvijesti,
ger slijedi ove iznesene argumente kad poima samosvijest kao onda svakako također nije moguće u potpunosti reducirati sa
raspoloživu prisutnost za samoga sebe i nju kao samodjelatan moodržanje na samosvijest, za koju se pretpostavlja da je ona
čin. stvorila znanje o samoj sebi, tako da je s obzirom na svoju
U ovoj interpretaciji pak samosvijest je sada shvaćena ta svjesnost zbiljski causa sui.
ko da nije više moguće uopće još prikladno dovesti u pogled To protivrječi doslovnom smislu samoodržanja, također još
njoj pripadni m o m e n a t samoodržanja. Ono što se mora održati,| i to da uopće postoji onaj ko se vlastitom snagom suprotstavlja
mora naime znati da ono nikad i prije svega naprosto nema uništenju, da se to njemu samome pripiše kao njegov čin. J e r
svoj temelj u samome sebi. onaj koji održava samoga sebe, mora se u trostrukom smislu
Tako je za Heideggera bilo neizbježno ili da sasvim p r e posmatrati kao onaj koji prethodi svakom svom činu i koji je
vidi ili da reinterpretira momenat samoodržanja — i to tako također prethodno omogućen u samom svom činu: (1) on mora
da se ukine razlika između njega i momenta samosvijesti. biti određen da bi se kod njega radilo o njegovu održanju;
'Samoodržanje' tada m o r a postati drugim imenom za j e d n u te (2) snaga održanja ne može nastati iz samog održanja; (3) nje
istu stvar, koju je on pod nazivom 'samosvijest' shvatio kao govo izvorno osvjedočavanje njega samog, pretpostavka dje
bezuvjetnu vladavinu nad onim progledno predležećim (durch latnog samoodržanja, jest zgoda koju on ne može razumjeti
sichtig Vorliegende). Zgodimice, sasvim na r u b u svojega djela, kao proizvedenu od strane njega samog. Shodno tome postoje
on je zbilja postupao tako. Tamo on argumentira kako slijedi: tri opasnosti za svako ljudsko biće, pored bolesti, boli i smrti,
ono što održava samo sebe, to je djelatno u odnosu na svoje koje dijelimo sa životinjama: (1) opasnost da se neće moći
vlastito predležanje, koje ono time ima zahvaliti samome sebi održati kontinuitet našega života kao osobe; (2) opasnost da
— to je vlast nad sobom kao predležećim. To je, dakle, upravo nećemo moći više snositi odgovornost za svoj život; (3) opa
vlast nad samim sobom, koja se mogla misliti i pod nazivom snost trajnog gubitka svijesti. Ove opasnosti označavaju na
'samosvijest'. — P r o t i v ovog interpretatorskog kretanja, koje ročitu konačnost našeg samosvjesnog tubitka.
upravo poravnava utemeljujuću razliku, može se prigovoriti Već za stoičke mislioce fizička egzistencija nije bila ta
da ja, ako također nisam raspoloživ samome sebi bez mojega oko čijeg se održanja moramo najprije brinuti i koja je tvorila
čina, ovu raspoloživost zato još ne dajem sebi jedino iz vla pravu zbilju našega bića — nego održavanje i postizanje sa
stita čina. Ja ne mogu bez aktivnosti uspostaviti kontinuitet me snage održanja. Ne samo p u t e m upoznatosti s tim, već
onog razumijevajućeg odnošenja p r e m a samome sebi, iz koga jednako toliko i kroz upoznatost sa vlastitom snagom jedno
mogu osvjedočiti svoj tubitak. No to upravo ne znači da bih biće je stoljeno u individuum, o kome se smisleno može reći
ja samome sebi mogao i morao ostvariti još i mogućnost samo- jedino to da on ima znanje o sebi, svojoj propasti i za njega
odnošenja. bitnoj mogućnosti da se suprotstavi toj propasti.
Heidegger se pozivao na neke utjecajne tradicije moder Iz svega toga slijedi da mora postojati i postoji druga
noga samotumačenja kada je 'samosvijest' shvatio tako da ona mogućnost da se razumije povezanost samoodržanja i. samo-
18 19
svijesti. Ona je — također formalno — suprotna onoj koju je on potpuno ulazi u njega, ali svakako u tom smislu da je na
Heidegger imao u vidu. Jer, ona shvata strukturu samosvijesti njemu zasnovan i bez njega nije pouzdan.
s obzirom na osobenosti koje su utemeljujuće za strukturu S ovim uvidom, koji je jednak onim demantima eksternih
samoodržanja i koje se u njoj uistinu ne mogu previdjeti — veza, nije pak uopće postavljeno to da se na jednom takovom
i time obratno poput Heideggera koji je, reducirajući samo putu naposljetku obznanjuje jedino samostvaralačka moć Ja.
održanje na samosvijest, vjerovao da je u jednoj svijesti koja To što moderno mišljenje očekuje i čemu se nada jest samo
uistinu ne potrebuje održanje pronašao temeljno sredstvo za ovo: sopstvo koje vodi brigu o svojemu opstanku u pogledu na
interpretaciju modernosti. vlastite kriterije ispravnosti moglo bi na koncu pronaći interni
Pritom se zacijelo može pretpostaviti da je samoodržanje temelj svoje vlastite mogućnosti, koja mu jednako tako nije
više nego jedna riječ našega jezika, s kojom možemo uspješno strana niti ravnodušno suprotstavljena poput aspekta prirode,
opisati ponašanje sistema i organizama. S ovom riječju mora protiv koje je morao okrenuti energiju svojega samopotvrđi-
ostati povezano dopuštenje i zahtjev da se primjereno shvati vanja. Samosvijest očekuje um svog vlastitog bića i postizanja
pravi karakter jednog procesa, koji se od strane njega samog u povezanosti koja ga zasniva i o kojoj ona istodobno znade
može istodobno iskusiti kao temeljni proces svjesnoga života. da bi bilo besmisleno predstaviti je kao predmetnost koja
Tada se nadaje jedan smisao samosvijesti, koji je izmakao može ovladati narednom povezanošću.
Heideggerovoj analizi i verdiktu da postoji zaboravljivo pri Tako je moderna filozofija posvuda gdje je postigla zna
svajanje bezgranične moći, koja si želi učiniti sve raspoloži čenje i dubinu na uvijek različit način istodobno uvijek po
vim i raspolagati njime: samosvijest se uopće uspostavlja sa stigla dvoje: ona je učinila važećim mogućnosti na samome
mo u jednom kontekstu, koji se nikako ne dade razumjeti iz sebi postavljenog čovještva protiv tradiranih veza i ona je iz
njene moći i aktivnosti. I on se u njoj uspostavlja tako da radila ili zahtijevala pojam onog raspoloživo utemeljujućeg —
ona izvorno znade za ovu dependenciju. Stoga ona razumije jednog temelja koji legitimira energiju samopotvrđivanja ili
sebe iz nužnosti samoodržanja. joj barem ipak nije suprotstavljen. Već je Humeova skepsa
Svakako je samosvijest i princip aktivnosti, a da uopće ne imala ovu zajedničku crtu sa Spinozinom spekulativnom teo
bi moglo biti govora o 'održanju'. Ona je tako temelj mogućno logijom. Ona odgovara samo jednom egzaltacijom sačuvanom
sti uzimanja distanci]e spram vlastita reagiranja, razvijanja uvidu u stanje stvari samosvijesti: takova svijest, ako je jed
široko rasprostranjenih interesa i skiciranja i sprovođenja plan nom dosegnuta, osvjedočuje se i podiže doduše iz vlastite sna
skog djelanja. Samo u njoj može se izgraditi i ideja konti ge. Ali ona može konstruirati svoju strukturu jednako malo
nuiteta života, jedinstva neke osobe, zajedno sa motivacionim koliko i dovesti samu sebe do tubitka. Prenošenja pojma sa
sklopom koji nadmašuje skup prirodno ustvrđenih nagonskih moodržanja u ontologiju odgovaraju samoj ovoj logici još u
struktura i koji se postiže vođenim naporom. Moderna filozo hipertrofiranom uzdizanju do ontologijskog dokaza o Bogu i
fija potvrdila je čovjeku tu mogućnost i time udarila temelj uspjeh koji se time namjeravao postići u fizici bio je učinjen
kako modernoj tehnici tako i onoj formi subjektivnosti koja za to da se potvrdi njegova točnost.
je — lakomisleno — dijagnosticirana kao građanska. Oboje su
ipak sve drugo osim apoteoza bezgranične punine moći. Oni
demantiraju samo jedno: naime to da bi u svemu što čovjek VI.
iskušava kao od sebe različito, premda njemu pripadno, mo
gao biti sadržan zahtjev u kome se to pojavljuje kao ono što Svakako najvažniji argument za pogrešnu tezu o porijeklu
sam on iskušava i zbog čega on znade odrediti sebe iz svoje moderne u jednoj bezuvjetnoj volji, da postoji Stvoritelj sve
njemu samome poznate biti. Moderna filozofija, ponovno pri- ga, može se izvući iz dinamizma modernog života — iz nje
hvatajući stoički početak, shvatila je istinitost stava da je uvid gova nagona za promjenom, pokretljivošću i vazda novim pro
naposljetku upućen na 'put prema unutra' — ne u smislu da izvodima. Ne protivrječi li on strukturi održanja, koja se prije
20 21
čini statičnom? No, ovaj pričin dade se lako objasniti: da li se postoje, međutim, metafizički nabačaji moderne, koji su svi
'samoodržanje' ipak odnosi na egzistenciju jednoga bića, čija skupa htjeli dati dokaz da je sopstvo oslobođeno izvanjskih
svojevrsnost nije poznata u cjelini jednog poretka u određe autoriteta izvorno legitimirano u jednoj za njega homogenoj
nim granicama niti uopće već razumljena. Paradoksalna si cjelini. Takovo mišljenje najčistije su ozbiljili Leibniz i Hegel.
tuacija samosvjesnog čovjeka jest takva da on znade da postoje — Ali i skepsa je u moderni imala mjesto izvornog prava —
uvjeti njegova tubitka, koji se nužno izmiču ovoj vrsti koz po prvi put u povijesti mišljenja ona je utemeljena iz temelj
mičkoga znanja. Iz toga, međutim, slijedi da on može biti si nog karaktera iskustva svijeta. J e r u njoj je mišljivo da duh,
guran samo u jedno otvoreno područje ispitivanja i pokuša- koji se osvjedočuje u svoju potencijalnost i istodobno time
vanja života njegove zbiljnosti. On je usmjeren na to da se način ja iskustva o svojim ovisnostima, pronalazi doduše kao
dovede u vazda nove situacije i da ispita druge mogućnosti uvidljivog samoga sebe, ali ne svoje uvjete. Iz toga se nadaje
svojega tubitka. I u tome za njega se ipak ne radi o proširi druga, odnošajnija svijest samopotvrđivanja, kao ona čiji je
vanju, njegove moći, nego uvijek istodobno i najčešće samo o nastanak omogućio baconizam. — Četvrti oblik modernoga mi
tome da se iznova osvjedoči njegov, njemu samom nepojmljivi šljenja pojavljivao se sve moćnije u tijeku njegove novije po
tubitak. Budući on ne zna otkuda potječe, on mora sve što je vijesti. Sa skepsom ima on zajedničko iskustvo stranosti uvje
za njega moguće shvatiti i kao sebi pripadno. Ako ikad ostavi ta svijesti, sa metafizikom uvjerenje da su ti uvjeti dostupni
nešto neispitanim, on mora misliti ili strahovati da bi u po spoznaji. On akceptira da subjektivnost svoje procese može
jedinostima mogao biti manje to što on jest. I tako je upravo odrediti jedino iz njoj svojstvenih struktura, dakle ne iz uvida
dinamizam izraz osvjedočavanja njegova života. u općenitije svrhovite sisteme. Ali on vjeruje da istodobno
Dakako, on ima i granice. On se nalazi uvijek tamo gdje spoznaje da subjektivnost i sam um imaju jedino status sred
se prekida k o n t i n u i t e t same svijesti u slijedu iskustava — stava ili funkcija, koje služe za reprodukciju jednog procesa
prošlo iskustvo ne može se više integrirati kao vlastito. Di koji održava samoga sebe, ali koji je ravnodušan prema svi
namika jednog procesa sopstva postaje tada jednim samo još jesti. Moderni materijalizam izrekao je najprije u Hobbesa ovu
objektivnim događanjem razaranja. Ova opasnost mora izazi poziciju. On objašnjava utisak i učinak Darwina i Nietzschea,
vati strah jednako kao i suprotna opasnost: ukočenost u ve Marxa i Freuda u modernoj svijesti. Kod Marxa su via Hegel
zama koje doduše čuvaju čovjekovu prirodnu egzistenciju, ali i Feuerbach prisutne crte metafizike pomirenja. I Nietzsche je
guše njegovo samosvjesno biće. Obje u jednakoj mjeri pred iz istočnih tradicija prenio neke misli na moderno tlo, koje je
stavljaju moguća depotenciranja njegova samoodržanja. na nov način potvrdilo oslobođenog subjekta. Ali oni u jedna
koj mjeri imaju udjela u pojmovnom razviću iskustva n a j
Budući da je temeljno moderno iskustvo višeslojno i da novije moderne.
se može p r o m a t r a t i iz mnogih aspekata, ono je također od po I tako za budućnost nastaje bitan zadatak da se raspali
četka oslobodilo više mogućnosti za jednu filozofijsku koncep spor argumenata između ovih varijacija moderhosti, da se kon
ciju, u kojoj se ono poima ili pak samo izražava. Barem četiri struira jasan redoslijed između njih, koji može zamijeniti onaj
mogućnosti oslobođenog čovjeka, baconizäm novijega mišlje redoslijed koji je izmislio Heidegger — naposljetku da se šta-
nja, koji se doduše nigdje nije isformulirao u veliku filozofiju, više upravo skicira jedan filozofijski koncept, koji nadmašuje
od njih mogu se lako razlikovati — kao prva emfatički prikaz nedostatke drugih koncepata i koji to može dovesti do dijagno
ali uvijek iznova u utjecajne figure apelirajućeg mišljenja. ze situacije čovječanstva i njegove svjesne situacije kao i do
Kao bitan elemenat značenja on je prepoznatljiv u francuskoj pojmovno artikuliranog razumijevanja njegova iskustva.
filozofiji revolucije i kod Marxa i Comtea. Time što je na
njega htio svesti moderni svijet kao cjelinu, druge likove mo
dernoga mišljenja Heidegger nije mogao ili uopće razumjeti
ili samo kroz ingeniozna pretumačenja. — Pored baconizma
22 23
situaciji filozofija p a r force neće uopće ponuditi formule u
kojima bi svijest, koja bi se mogla povući jedino još usljed
Takovoj filozofiji, koja modernoj svijesti više ne odgo univerzalne katastrofe, mogla razumjeti samu sebe. No ipak
vara samo eskapistieki otkazivanjem i ishitrenom kritikom, samo ako takovo razumijevanje polazi za rukom univerzali-
potrebna su mnoga postignuća. Neka budu pomenuta samo t r i : ziranje modernoga principa može se osloboditi predstava,
ona mora razviti teoriju oslobođene, sa samom sobom upo oformljenja jedne tjeskobne svijesti supstitutama i p e r m a n e n t
znate svijesti — i to tako da u njoj postaje uvidljivo kako se nom spremnošću za proboj u surogativnu silu. Njena temeljna
ova u svojim aktivnostima jedino za samu sebe vezana samo crta jest ta da iskušene, ali nepojmljene raspetosti i aporije
svijest ipak izvorno i uvijek već iskušava u jednoj ovisnosti, odbacuje umjesto da ih rješava.
koja se od početka dade razumjeti u proeesu samoodržanja. Filozofi moraju znati da je bez njih nada u oslobođeni
Filozofija mora zatim izmisliti genezu sopstva i svijesti i pri život ostala uzaludna. Jer, biti same svijesti pripada to da
tom istodobno ponuditi opće pojmove, koji će n a m u brzo ne može slobodno egzistirati bez pojma o sebi. I otkako je
rastućem opsegu postati poznati preko svojih dependencija. Heraklit posvetio svoj vlastiti uvid božici, ali od nje nije do
Takovi zadaci njoj su postavljeni već u čisto teorijskoj na bio božanski uvid kao inspiraciju, uistinu je riješeno da um
mjeri postizanja njenog vlastitog uvida i poradi rješavanja ne može akceptirati nikakovu instanciju kodiciranoga n a u k a
iskustveno-znanstvenih aporija, koje ne može uspjeti bez po niti iznaći uvjete samoga sebe jedino na svojemu vlastitu putu.
moći filozofijske analize. S obzirom na zbunjenost filozofa i budući su religije ko-
Naredni zadatak pripada filozofiji u jednome smislu koji dica očito izgubile svoju moć uvjeravanja, na Zapadu niče
se mirne duše može nazvati dubljim. On je motivirao filozo tendencija da se izviješće i nadmoćni uvid traže od onih m u -
fiju u njenim pravim povijesno postalim oblicima: ona mora drosnih tradicija, koje nisu bile određene niti grčkim niti mo
razviti jedan dosljedan i progledan način razumijevanja, u dernim duhom — kod svjetskih religija Istoka, koje su na
kome je svijest sposobna iskusiti samu sebe i istodobno svoju stale na indijskom tlu i koje su ostale strane baconizmu jed
uvjetovanost — time se ozbiljiti u vlastitu procesu i isto nako koliko i teologiji apsolutnog duha. Također se zbilja
dobno u svojemu pojmu, dakle u sukladnosti sa onim što može očekivati da iskustva sa sviješću, koja su tamo nači
čini osobenost njena temeljnog ustrojstva. Samo je nekolicina njena i u neku r u k u institucionalizirana, predstavljaju važan
nabačaja modernoga mišljenja postala perspektivama pojmlje fundus uvida, koji moderni svijet tek treba pojmiti. K tome
nog života i stoga u potpunosti uspjela. I samo za njih može još čini se da istočne forme meditacije zajedno sa modernim
se reći da su postale majstor, ne samo izraz života iz koga su iskustvom svijeta nužno protivrječe — naime budući da po
proistekli. Nabačaji, koji su postali vodećim u novije doba, vratno posredovanje svijesti sa njenim izvorom razumiju sa
ili su napustili pravi zadatak ili su ga prije pokušali riješiti mo kao njeno suspendiranje, a ne kao njen, drugačiji odnos
na jedan način koji je istodobno smjerao na reviziju temelj prema samoj sebi. Aporije moderne filozofije između baco-
nog stava moderne. P r i t o m je ipak neosporno da je svijest, nizma i mistične spekulacije razumiju se pak iz nužnosti da
koja se najprije počela stvarati u n u t a r zidina talijanskih drža- istodobno postoji oboje: teorija autonomije i spoznaja izvora
va-republika, upravo usmjerena na to da zahvati cijelu Zemlju autonomnoga mišljenja. U jednome svijetu, u kome nigdje
i da je promijeni temeljitije nego što je to bilo u stanju nisu vidljivi oblici svijesti, vjerovatno se ne mogu ni izmisliti,
domesticiranje životinje i vatre. Denuncirati ovo kao furor problemi sadržani u ovim aporijama mogu se zanemariti samo
modernus bjesneće samorazuzlavanje uma, uvijek pod nekim po cijenu nezbiljnosti — besvjetovnosti mišljenja. Riješiti ih
političkim predznakom, nema nikakovu evidenciju, premda di pokušat će svaka filozofija s budućnošću. 'Sapere aude' neće za
namika ovog događanja omogućava da jasnije izađu na vidjelo šutjeli niti će napustiti neodrecivi pokušaj da se odvažnost
aporije moderne svijesti i da se osjete kao kriza. U takvoj uma učini konceptom samopotvrđivanja pojmljenog života.
24 25
O SAMOSVIJESTI I SAMOODRŽANJU* mogućnost, tad se nosioci tradiranog obrazovanja i usprkos
•
26 27
saono najbogatiju formu ona je dobila u Heideggerovoj di etika samopouzdane, moćne aktivnosti kao ideal vrline. Moder
jagnozi modernosti kao gibanja u kome je ograničenost u nu svijest Dilthey nije mislio u singularu. Sa svojom tipolo
grčkom razumijevanju istine oslobodila vlastitu potonju kon- gijom svjetonazora on je zauzimao stajalište da se i za sto
zekvencu od potamnjivanja svijeta i ovladavajućeg mišljenja. ljeća nakon renesanse može pretpostaviti koegzistencija formi
Predstojeći tekst ne može se upuštati u Heideggerove teorij 'naturalizma' i 'idealizma ličnosti' sa manifestacijama dina
ske okupacije, koje se izvode dijelom od Aristotela, dijelom mičkog panteizma. Tako je on historijski konkretno mogao
iz fenomenologije i iz kojih se naposljetku gotovo prisilno održati podređivanje stoičnosti i modernosti i rekonstruira-
nadaje ona dijagnoza. On pak želi učiniti jasnom jednu inter jućih tumačenja njegova motiva — ali po cijenu da se od
pretaciju modernosti, koja u jednakoj mjeri obuhvata njenu početka morao odreći komprehenzivnog tumačenja moderne
genezu i njenu sadašnjost i koja de facto omogućava da ot one vrste u kojoj je Heidegger ostavio utisak. Način na koji
padnu Heideggerovi zaključci. Time bi se ujedno iz ove in se u predstojećem tekstu moderna dovodi u odnos spram sto
terpretacije trebale otvoriti perspektive za jedno moguće us icizma u ovom je pogledu sasvim različit od Diltheyeva na
vajanje i ponavljanje modernosti, koje ne uspijeva iz premisa čina. On se oslanja samo na dio mnoštva stoičkih pojmova i
koje nisu oslobođene od samih sebe i za polazište ima drugi tvrdi da su oni u jednoj (adekvatnoj) razvijenoj formi mogli
horizont od horizonta grčkoga iskustva. imati utjecaja na čitavu modernu.
Ako se u odnosu na stoičku teoriju kao cjelovitu po
-. stavlja teza da su iz njezina nauka o samoodržanju mogli
poteći impulsi za razvoj teorijske perspektive lišene pojma
svrhe i rodne etike, tad se čini da je ta teza upravo protiv-
Prilikom sporazumijevanja o kompleksu motiva, iz kojih rječna. Jer, za stoičku filozofiju prirode svjetski poredak je
se mogu razumjeti moderni aksiomi i iskustva, čini se da je doduše potonja instancija; no ona shvata ovaj poredak u po
korisno i neophodno ne preskočiti postavku Wilhelma Dilthe- tpunosti kao svrhoviti sistem. I zahvaljujući njenoj koncepciji
ya, da između razvijenih formi moderne filozofijske teorije i jedinstva svijeta teleologijska tvorba pojmova za nju je tako
stoičkog nauka o svijetu i životu postoji naročita srodnost a đer bezuvjetno nužna: jedinstvo svijeta jednako kao i jedin
također i jedna historijska ovisnost. Ali važno je pobliže shva stvo stvari tumači se prema modelu jedinstva organizma. Iz
titi ono što se uistinu htjelo reći s podređivanjem modernih toga opetovano stoička etika ima interes da izbjegne pojam
pozicija stoičkim pozicijama u vazda danoj povezanosti. užitka kao princip i da učini pojmljivim uzdizanje vrline indi
viduuma do jedinstva uma u mudrosti, između toga s čim je
Diltheyeva istraživanja stajala su pod pretpostavkom nje
individuum upoznat kao s vlastitim i onoga što razumijevanju
gova nauka o tipovima svjetonazora. Za njega je stoički sis
cjeline svijeta omogućava kontinuirani prijelaz. Ova teza je
tem bio najsavršenija forma panteističkog monizma u Grčkoj. 1
i u novovjekovnoj etici postala bastionom teleologije.
Svako kasnije formiranje iste forme svjetonazora moglo je
stoga najčistije poći od njega. Tako Dilthey spoznaje i skoro Dakle, ako se stoicizam promatra kao preteča moderne
potpunu paralelnost između stoicizma i metafizike moderne. racionalnosti, tad se mora izolirano uzeti odnos prema mo
Ona polazi od pojma prirode kao od jednog suficijentnog dina mentima stoičkoga sistema, koji mogu opstojati neovisno o
mičkog sistema i vrši se na način na koji za stoike u jednakoj organologijskoj filozofiji prirode i koji, ako ih se posmatra u
mjeri kao za spinociste iz misli o nužnosti proizlazi jedna ovoj izoliranosti, mogu dati impuls za izobrazbu jedne poj-
movnosti koja je lišena organologijskih metafora. Takav im
puls može poteći jedino od metafizičkog monizma u njegovoj,
1
Usp. W. Dilthey, »Weltanschauung und Analyse des Menschen samo za stoicizam karakterističnoj povezanosti sa principom
seit Renaissance und Reformation«, in: Gesammelte Schriften, Bd. 2, mentalne samoreferencije (samosvijest) i samoreferencije dje
Leipzig/Berlin 1914, str. 315. latnika (samoodržanje).
28 29
Najnovije ispitivanje stoicizma učinilo je jasnim da se prirodnosti vlastita bića a potom iz uvida u prirodu kao cje
upravo misao ο upoznatosti bića sa sobom i to tako da ova linu. Historijskom stoicizmu bilo je strano razvijanje sistema
upoznatost nije objektivna relacija saobraznosti, već subjek afekata i vrlina kao sistema modusa samoodržanja (kao što je
tivna relacija osjećaja ο sebi i za sebe, može susresti samo kod učinio Hobbes nakon Telezija) ili pak kao sistema iz konstan-
stoika, tu pak također već u starijem stoicizmu. 2 Tek iz ove tnosti samoodnosa (kao što su učinili K a n t i Hegel). Ali on je
upoznatosti sa sobom čovjeku se javlja mogućnost da se održa zbiljski uveo refleksivnu pojmovnost i barem definiciju djela-
va; i samo dok se održava on ostaje upoznat sa sobom. nja učinio ovisnom ο toj pojmovnosti. Ono što odgovara 'svi
Sada svakako uopće ne može biti dvojbeno da je za stoike jesti' i 'savjesti' u svim europskim jezicima čisto već kao riječ
osobenu bit jednog individuuma i ono njemu srodno i korisno ima svoj izvor u ovoj teorijskoj zgodi. Čini se da drugi jezici
činilo ono što je upoznato u ovoj upoznatosti. Time je samo- ne raspolažu riječima koje bi im točno odgovarale.
osjećaj kao znanje jednog znanja ο sebi tumačen tako da nje Manji stoički tekstovi i izvješća ο nauku stoičara zacijelo
gov sadržaj ponovno treba interpretirati iz učinaka također nisu bili sasvim dovoljni za to da se izvede životna forma i
instinktivno prilagođenog ponašanja. No to ne isključuje da utemeljenje teorije zasnovano na refleksivnosti i da se održi
su stoici pojmovno sporazumijevanje ο takovu ponašanju sa moderna forma racionalnosti, koja je dinamička i u svojoj auto
svim jednoznačno orijentirali na mentalnu i diskurzivnu sa- nomnoj dinamici istodobno eksplorativna. Njen koncept jedne
moreferenciju. Tako i prisila, koja je sadržana u logičkom teorije djelanja utemeljene na samoodržanju mogao je pak
ustrojstvu njihovih misli, postiže učinak kad u jednom od naj prije nego svi drugi dijelovi tradicije grčkoga mišljenja ući u
važnijih dokumenata nauka ο σικειωεις- (upoznatost nekog bića ovu formu teorije. Zahvaljujući ovome usvajanju ona je po
sa sobom) ima za sadržaj još i to, snagom čega upoznatost tom pak također bila u stanju da postane utjecajan element u
uopće može opstojati — njegovo znanje ο sebi (συνείδησις). Sa- tijeku izobrazbe ove forme teorije. Niti jedan tekst iz pred-
moosjecaj ja mogu imati samo ako istodobno znam za to da kršćanskoga doba ne može se porediti sa prikazom stoičkoga
sam upoznat sa sobom. I tako biće, koje se iz takova samo- sistema u Ciceronovu djelu 'De finibus' III i u Diogena Laer-
osjećaja održava u svojemu tubitku, ne može ništa drugo nego tija VII po vrsti i načinu na koji su oni učinili samoodnos i to
u cilj ovog svog održanja uključiti i svoju upoznatost sa so znajući samoodnos bića prvim i dominantnim motivom svog
bom: "και την ταύτη; συνείδησιν.3 postupka utemeljenja.
Time što se ova za stoičke misli neizbježna konzekvenca Pritom je važno i za sporazumijevanje ο dijagnozi mo-
čini važećom, u pogled još uopće nisu dovedene mogućnosti dernosti svakako odlučujuće uvidjeti da ovaj samoodnos ne
koji se dadu otkriti na temelju ove konzekvence. Naprotiv, potječe niti iz pitanja sumnje zbunjene subjektivnosti niti iz
jasno je da se upoznatost sa sobom može shvatiti kao jedno svijesti ο moći subjekta koji utemeljuje samoga sebe, koja je
od osobenih dobara koje se mogu osvjedočiti u samoodržanju uzurpirana od strane pojma Boga. To je monizam svjetskoga
i da se hijerarhijski poredak tih dobara može zatim dobiti iz uma, koji je omogućio stoicima da pojedinačnome biću pripišu
snagu i specifičnu umstvenu s t r u k t u r u samoodnosa, a da isto
2
dobno ne moraju strahovati zbog dezintegracije svoje teorije
M. Pohlenz, Grundfragen der stoischen Philosophie, Göttingen u cjelini. Tomu u svijesti moderne odgovara to da ona etablira
1940; isti autor u: M.P., Die Stoa, Göttingen 1948/49, Bd. 1, str. 111 ff.,
i Bd. 2, str. 64. — CO. Brink, »Theophrastos and Zeno on Nature in princip subjektivnosti vazda samo ujedno sa teorijskim distan
Moral Theory«, in: Phronesis 1 (1955/56) str, 123 ff., posebice str. 140 ciranjem od svagda vlastita subjekta. Moderna koncepcija sub
i dalje. — S.G. Pembroke, »Oikeiosis·«, in: Problems ta Stoicism, hrsg. jektivnosti srodna je stoičkoj u tome što sasvim obratno misli
von A.A. Long, London 1971, str. 114 ff. — Pembroke vidi jednu pret refleksivni proces u jedinstvu sa jednim također nesubjektiv-
postavku za problematiku, koja je zahvaćena u Oikeiosis, u sokratov- n i m principom, a da ne previđa njegovo u n u t a r n j e ustrojstvo
skim svezama, ali jednako kao Pohlenz i Brink protivrječi Dirlmeiero-
voj tezi koja ie stoičko oikeiosis htjela vratiti na Teofrasta. ili ga pak reducira na opis koji daje ο subjektivnom kao tak
3
Diogenes Laertius VII, str. 85. vom.
30 31
III. njega ne može učiniti važećim kao horizont tumačenja za New-
tonovu vis inertiae. U postnewtonovskoj fizici 'održanje' sve
Teorijski nabacaj i, koji korespondiraju sa životnim for više i više postaje operativnim pojmom, koji je zaštićen ne
mama, različiti su ne samo po svojemu sadržaju i vrsti svoje samo od teleologijskih, nego i od refleksivnih elemenata zna
izgradnje, već prije svega ovisno ο tome koje problematske čenja. Ovaj nalaz, koji treba priznati kao opravdani prigovor
sklopove postavljaju kao bazalne. Stoički nauk zacijelo je bio i protiv jednog pasaža predstojećeg teksta, samo utoliko nema
grčki po tome što je za njega koncepcija svijeta kao prirode ništa začuđujuće ukoliko se samoodržanje u odnosu na stanje
stajala na početku svakog orijentiranja. Ali već iz atičke filo gibanja bilo kog tijela može bez daljnjega tvrditi samo u me-
zofije znamo da se protiv ovog temeljnog orijentiranja kao taforičkom smislu ili u onom smislu u kome obični jezik re
alternative mogu učiniti važećim kako ustrojstvo ideala, koje fleksivno upotrebljava mnoge glagole. Ideju samosvijesti i
pokazuje put dobrom vođenju života, tako i logička forma mentalne samoreferencije Herbart je čak htio izvesti iz tako
umstvenoga diskursa. U stoičkom nauku u najmanju ruku sa vih elementarnih slučajeva samoreferencije u jezičnim sred
držana je mogućnost da se u samoiskustvu i mogućnostima stvima opisivanja prirodnih procesa4 Premda je neosporno da
njegova uzdizanja zadobije temeljno orijentiranje za jednu teo u povijest izvora predstave ο istrajavanju u stanju gibanja
riju. Medu misaonim pokušajima drugih kultura Indija daje ulazi paradigma principijelnijeg istrajavanja u tubitku, ipak
primjer za to da je moguće već u ranije doba tematizirati lo je također očito da u tijeku razvoja zakona gibanja tijela istra-
gičku formu i unutarnji svijet bez odnosa prema spoznaji iz javanje stupa na mjesto refleksivnog samoodržanja. Ovaj pro
ces još se olakšava time što engleski jezik koristi istu riječ za
vanjske prirode i u odnosu na oboje dobiti teorijsko sredstvo djelatnost (samo)održanja i proces istrajavanja. Shodno New-
eksplikacije najvišeg stupnja općosti. tonovim vlastitim formulacijama zakona istrajavanja/održava
Stoga se također mora računati s mogućnošću da bi pro nja (Beharrungssatz) može se spoznati lakoća s kojom njegov
mjena u stavu svijesti kao promjena stava prema modernosti jezik može preći sa refleksivne na intranzitivnu upotrebu 'to
istodobno predstavljala promjenu u vrednovanju problema, koji preserve'. 5
su za prethodeću epohu važili kao prvi i preko kojih je ona Ali iz ovoga nalaza ne smije se izvući dalekosežni zaklju
dospjela u krizu i raspad. Ne samo da to treba isključiti, nego čak da je intranzitivna upotreba 'održanja' konstitutivna za
je očito jasno da su nova astronomija i nova fizika, koje su svijest i teoriju novog vijeka. U takovom zaključku čini se
nastale iz raspada aporetike kasnog srednjeg vijeka i u zajed važećom nelegitimna pretpostavka da je problematski sindrom
ništvu s kojima je svijest modernosti izvoj evala pobjedu, ipak srednjovjekovnoga svijeta zadržao i u modernome svijetu čak
u internoj građi ove svijesti zauzimali drugo mjesto nego fizika istu mjesnu vrijednost. Osobenost Blumenbergove teorije ge
u aristotelovskom korpusu. Fizika i astronomija od sada više neze novoga vijeka sastoji se upravo u načinu na koji on iz
ne ostavljaju na volju nikakovu shematu tumačenja za jednu aporetike prethodeće koncepcije svijeta izvodi jedan novi po
univerzalnu teoriju. Oni samo postavljaju date, koje se poka četak koji se utemeljuje iz vlastite legitimnosti. Otuda bi za
zuju kao protivrječne interpretacijama, i pored toga pružaju u cijelo i njemu morala biti bliska konzekvenca da značaj teo
svakom slučaju metaforičke mogućnosti, kojima se može po rijskih perspektiva treba iznova odrediti u novome kontekstu.
služiti teorija orijentirana na druge principe. Tek pod ovim To da Blumenbergovi opisi daljnjeg razvoja moderne imaju u
uvjetima prirodna znanost kao takva može postati uistinu pro usporedbi sa njegovom teorijom njene geneze tako jasno osla-
blematičnom u spoznaji prirode i samo pod njima može se
formulirati jedno stajalište uopće, koje želi pokazati ovisnost
ideje same prirode ο subjektivnim uvjetima. 4
J.F. Herbart, Psychologie als Wissenschaft (1824/25), Teil 2, Ab
schnitt 2, Kapitel 2.
Takovo razmišljanje može biti značajno u vezi sa tvrd 5
Usp. A. Koyre, Newtonian Studies, Cambridge (Mass.) 1965, do
njom Hansa Blumenberga da se stoičko samoodržanje bez dalj- datak uz 3. poglavlje.
32 33
bijenu dijagnostičku moć objašnjava se, međutim, dobrim di što je za njega korisno, tad postaje jasno da ona iziskuje fi
jelom iz toga što pitanja, koja se u najširem smislu tiču od lozofijsku analizu velikog stepena teškoće, koja k tome na
nosa Neba i Zemlje, smatra mjerodavnim i za razvijenu mo bacuje neriješene probleme utemeljenja suvremene filozofije.
dernu. Snagom rekursa na stoičku formulu jedinstva može se formu
Umjesto toga treba razmotriti da li fizika koja je uklonila lirati i rasvijetliti temeljni stav moderne, a da se istodobno
metaforički potencijal govora ο samoodržanju može još biti ne mora započeti s takvim analizama. Tako je vraćanje na
paradigma moderne racionalnosti ili pak samo njen parcijalni stoicizam pružilo artikulacijsku pomoć prilikom zadatka pri
izraz. Samoodržanje u tubitku ostaje tad specifično problem kaza, koji uopće nije dozvoljavao osvjetljavanje iz početka
samoodržanja umstvenoga bića — ovdje pak u punom smislu stvarnih pitanja. Ovo osvjetljavanje ne može se ni ovdje na
refleksivnoga značenja 'to preserve'. Da se i ovo samoodržanje doknaditi. Ali neke primjedbe ο problematici sadržanoj u
moglo na koncu pokazati kao puki pričin, koji prati jedan formulama jedinstva samoodržanja i samosvijesti su na
anonimni proces pukog istrajavanja, predstavlja tad perspekti mjestu.
vu jedne od, za modernu uistinu karakterističnih, metoda raz Samoga sebe svjesno i djelatno-sposobno pojedinačno bi
golićivanja, na koje će se ukazati u predstojećem tekstu. Time će, dakle osoba, jest prije svega ono koje je upućeno na sa
je intranzitivno istrajavanje jedna od formula za rješenje mo moodržanje i sposobno za njega. Veza između oba refleksivna
dernog pitanja ο izvoru samobitka, a ne izraz za ono što iz odnosa može se lako pojmiti ako se samosvijest unaprijed
vorno i jedinstveno konstituira modernost. U tom smislu je funkcionalno postavi kao uvjet, zahvaljujući kome se racio
stoički nauk preko Hobbesove političke filozofije povezan sa nalno biće može potvrditi u tubitku. S ovom postavkom do
preobrazbom, koju je Newtonova fizika doživjela u Kantovu duše nije identično, ali joj je lako pridruživo jezično-teorij-
sistemu. A u smislu Kantova i Hegelova univerzalnog shvata- sko osvjetljenje samosvijesti, koje ono što se naziva samo
nja, koje sjedinjuje u jedan tok analizu i teorijsko utemeljenje svijest singularis objašnjava iz primjene ličnih zamjenica na
samobitka, ne u smislu jedne regionalno ograničene antropo prvu osobu: u procesu komunikacije, u kome se uzima odnos
logije, za modernu ostaje istinit Popeov stav, koji je inspiri prema pojedinačnoj stvari, ove zamjenice služe za to da se
rao Kanta i koji u svakom slučaju ima stoički korijen: »And ukaže na ovu posebnu pojedinačnu stvar, koja je osoba go
all our Knowledge is Ourselves to know«. vornika. Dešava li se u principu tako, tad je također jasno da
razumljivost 'samosvijesti' uvijek ovisi ο mislima jedne po
jedinačne stvari među pojedinačnim stvarima, ο kojoj je isto
dobno također jasno da ona potrebuje održanje i samoodrža
nje utoliko ukoliko je njen tubitak ovisan ο vlastitu činu,
IV. koji se može izostaviti ili propustiti.
Ova elementarna analiza može se dopuniti razmišljanji
To što se u predstojećem tekstu odnosimo na stoicizam, ma, koja čine razumljivim to da su moguća refleksivna stanja
ima još jedan drugi razlog osim onog da se omogući da grčki i čitave životne dimenzije refleksivnoga iskustva, u kojima se
motiv prethodi moderni i da se njena osobenost shvati s živo biće koje čini ova iskustva uopće ne tematizira utoliko
njegovom pomoću suprotno Heideggerovoj dijagnozi moderne ukoliko je ono partner intersubjektivne komunikacije. U ovim
kao povijesti gubitka. Ovaj stoički motiv bilo je jedinstvo sa razmišljanjima trebalo bi pokazati da se lična zamjenica prve
moodržanja i samosvijesti. I ova formula jedinstva služi ta osobe singularis ne može riješiti svog izvornog slučaja pri
kođer za to da se sažmu temeljni stav i raznovrsne perspekti mjene, a da ova povezanost sa ovim korijenom ipak ne izgubi
ve moderne teorije. No ako se ova formula jedinstva crpi iz svoju razumljivost. U jednom izvedenom načinu upotrebe ona
teorijskoga konteksta stoičkoga nauka, koji je interpretirao služi za to da se osjećajnosna stanja, intencije, razmišljanja
samosvijest samo preko opažanja vazda vlastita bića i onog jedne osobe i njihova vremenska i asocijativna povezanost
34 35
refleksivno shvati i istodobno razluči od onoga što se u jed odnosa spram pojedinačne stvari. Ili se za objašnjenje tako
nakoj mjeri može tematizirati u intersubjektivnom sporazu vog jezičnog postignuća štoviše mora osloviti direktno uvjet
mijevanju različitih osoba. Zamjenica tako služi za konstitu usidren u genetskom kodu. U oba slučaja za svjesno izvršeno
ciju nutarnjega svijeta; i to na način koji onda dopušta da iskustvo nadaje se zaključak da dimenzija 'subjektivnog' is
se javi pričin kao da ovaj svijet obratno prethodi upoznava kustva i referencija na pojedinačne stvari i među njima na
nju osobenosti pojedinačne stvari, koja je osoba kao govornik. svjesnu osobu stoje u međusobnoj korelaciji. Recipročni odnos
Prema ovoj analizi samosvijest i ono što je sadržano u ovom ovisnosti samosvijesti i samoodržanja, koji se tvrdi u pred
samoodržanju bili bi međusobno povezani samo u izvornom stojećem tekstu i oslovljava kao osnova za posebno shvatanje
sklopu eksplikacije značenja riječi, ali ne i svagda u aktual ovog odnosa u moderni, može se tako objasniti i izvesti iz
noj upotrebi. To da odnos samosvijesti i samoodržanja uopće jednog transcendentalnog početka.
teorijski može biti u pitanju, u svakom slučaju dobit će svoje I u ovoj drugoj rekonstrukciji kao ono što potrebuje sa
objašnjenje. moodržanje postavlja se i prije i kasnije osoba, ali tako da se
Takova rekonstrukcija u pribježišnoj liniji elementarnih sada i samosvijest kao takva može pojaviti tako da potre
uvjerenja jezično-analitičke filozofije prelazi preko teškoća, buje održanje. Održanje to može postati, ukoliko je ono iz
od kojih se ovdje jedna treba naznačiti: ako se samosvijest vorni uvjet razumijevanja osobe, a zatim također utoliko uko
tumači iz lične zamjenice, a ova opet iz jezičnog upućivanja liko se u njemu gradi drugo iskustvo, koje ulazi u dimenziju
na govornika i pojedinačnu stvar, tad se odnos spram poje onoga što tvori dignitet osobe.
dinca pod kriterijima identiteta uzima kao utemeljujući za U odnosu na ovaj drugi momenat sada se pak može konci
oboje. Sada pak također važi da se odnos govornika prema pirati čak sasvim drugačija teorija odnosa samoodržanja
samome sebi ne može uopće učiniti jednoznačnim, a da ovaj spram samosvijesti. U njoj se dalekosežan značaj pripisuje
govornik kao osoba ne zna primjeniti predikate na samoga samostojnosti subjektivnoga iskustva, čija se egzistencija,
sebe, čije je instanciranje uvidljivo samo za njega i neovisno premda se može relativirati, ne može osporavati ni s jezično-
ο prethodećoj mogućnosti identifikacije. Da ja drugome go -analitičkim sredstvima. Pojam jedinstva, koji se primarno
vorim ovo ih ono, može mi primarno biti jasno samo iz na treba aplicirati na ovo iskustvo, nije pojam jedinstva od dru
mjere i svijesti ο mojoj govornoj radnji. Ja sam upoznat sa gih različite pojedinačne stvari, već unutarnja jedinstvenost
sobom kao osobom samo zato što znanju ο sebi, koje stoji svjesnoga sklopa.7 Kant je kao i Leibniz bio mišljenja da po
pod kriterijima identiteta, mogu pridružiti znanje sasvim stoji ovaj sklop, koji nam naposljetku uopće čini razumljivom
druge vrste.** predstavu jedinstva jedne stvari u mnoštvu svojstava i stanja.
Ovo razmišljanje isključuje to da odnošenje spram osobe, Ovo mišljenje sada je dakako bilo snažno izazvano teorijom
oko koje se brine samoodržanje, vremenski prethodi samo koja konkurira sa filozofijom svijesti i koja je jedinstvo stvari
svijesti. Ono ne mora dovesti do jednog principijelnog prigo objašnjavala iz rečenične strukture i čijemu su nastanku
vora protiv jezično-analitičkog izvođenja jedinstva samosvi bitno doprinijeli Leibniz i sam Kant. Ali ovim je izazovom
jesti i samoodržanja. Jer, ostaje mogućnost da se kaže da se ostala netaknuta teza i činjenica da se strukturalna razlika
obje sposobnosti — upotreba prve osobe singularis i razgra između jedinstva svijesti i jedinstva ličnosti mora ustvrditi
ničavanje područja bez ikakova kriterija zadobivenog iskustva jednako kao i semantička diferencija između stavova ο stva
-— mogu razviti samo u istom. Ali tada se ipak mora ili za rima i stavova ο stanjima subjekata koji su realizirani bez
postaviti razvojna faza, u kojoj se može učiniti razumljivim ikakovih kriterija.
postizanje ovih sposobnosti, kako to ima u vidu samosvijest iz
6
7
Sasvim površno ο tome u D. Henrich, »Die Transzendenz der
Usp. S. Shoemaker, »Self-Reference and Self-Awareness«, in: Person in der Einheit des Bewußtsein«, Festschriftbeitrag von 1974 für
Journal of Philosophy 65 (1968) str. 555 ff., prije svega zaključak. Wihelm Anz /nije objavljeno/.
36 37
Koju ulogu teorija jezika može, na primjer, igrati pri koja isključuje da bude održavana od strane drugih. Ona je
likom osjetljavanja jedinstva svijesti, to treba predstavljati za modernu teoriju onoga što se može nazvati 'sloboda' karak
jedno od pitanja suvremene filozofije, koja još nisu uzeta u teristična polazišna situacija. Predstojeći tekst priziva u sje
razmatranje. ćanje neke varijante ove teorije, koja se ne može postići
No zato se i nadalje treba računati s onom filozofijskom Heideggorovim predmnijenjem (Vormeinung) privremeno ori
tradicijom koja treba omogućiti da jedinstvo svjesnoga ži jentiranim na 'bitak' kao nadolazak svijeta. Time on također
vota prethodi iskustvu osobnosti. Uostalom, to je također naročito upućuje na jednu interpretaciju Fichtea kao mislioca
upravo ona teorija koja je jedino spojiva s religijama koje koji je paradigmatičan za poziciju moderne i čiji se temeljni
svoje polazište uzimaju s indijskoga tla. I tako je ona i po uvidi uopće ne mogu prevesti na Heideggerov jezik.8
namjeri bliska svakoj indijskoj filozofiji, koja je postigla pro- Značajno je učiniti si jasnim i takove misli koje se pred
blematsku širinu i moćnost tradicije koje se mogu usporediti stavi ο subjektivnoj aktivnosti mogu samo prividno suprot
jedino sa grčkom. U odnosu na ovu koncepciju teorije proble staviti kao prigovor, obratno upravo misli koje su lišene mo
matika relacije između samosvijesti i samoodržanja postavlja dernog principa kao takvog. To između ostalog važi za misli
se na sasvim drugačiji način. To je također upravo ona kon ο nereflektiranoj i u sebi modifikabilnoj svjesnosti, ο pove
cepcija koja je najprije dala poticaj za Heideggerov prigovor ćanim i deformiranim tvorevinama jedinstva s jedne strane u
da se u njoj subjekt otimao razumijevanju istine bivstvuju- umjetnosti, a s druge strane u bolesti i prije svega za misli ο
ćeg i da se on sam etablirao kao definiens bivstvujućeg iz povijesnosti subjektivnosti.9 Takove misli izvlače konzekvence
svoje moći raspolaganja objektima. Ako je teorija uzeta kao iz unutarnje determiniranosti aktivnosti koja zasniva jedin
polazište iz jedinstva subjekta, tad se za nju mora drugačijim stvo, ukoliko je to uvidljivo ne samo prilikom teorijskog
nego jezično-analitičkim sredstvima pokazati da ona uopće objašnjavanja njihova porijekla, nego također već u njihovu
ne izlazi na takovo samoovlašćivanje subjektivnosti. Ovo sred vlastitu samorazumijevanju. Iz tog razloga živi proces svjes
stvo bogato se nudi i modernoj filozofiji. noga života predstavlja također jedan trajni akt samoodrža
nja time što se treba orijentirati u odnosu na vlastite svagda
Doduše, ne može se osporavati da je i ona u mnogim neaktulizirane mogućnosti obrazovanja jedinstva. Dakle, ako
svojim nabačajima postavila kao svoju odnošajnosnu točku ova neotklonjiva opasnost razaranja odgovara ovom jedinstvu
aktivnost stvaranja jedinstva putem subjekta. U njena naj svijesti sa samouništenjem svjesnoga života, ona se tada treba
značajnija dostignuća zbiljski spada to da je postignuće izo shvatiti i kao akt samoodržanja. Jedna antropologija po prin
brazbe formalne konzistencije etablirala kao princip, u odnosu cipima razvijene moderne svijesti trebala bi slijediti i eks
na koji se mora osvijetliti smisao uma i objektivnosti, a za plicirati moduse takova samoodržanja.
tim i smisao svakog govora ο 'pravu' i 'dobrom'. Ali ova .
aktivnost stvaranja konzistentnosti od početka razlikovana je
od aktivnosti osvajanja svijeta, na koju je s patosom pozvan
moderni baconizam (na primjer u Fichteovoj propovijedi ο V.
kulturi). Naprotiv, to je aktivnost koja se ne može razumjeti
a da se ne zamisle temelji njene mogućnosti, koji su sami Usprkos kritičkom stavu prema Heideggerovoj dijagnozi
neraspoloživi. Oni ne nadomještaju beskonačnu samovladu predstojeći tekst dijeli s njim mišljenje da se treba govoriti
Boga time što istu tu vlast/moć od sada priznaju spoznava- ο jednom principu moderne uopće. Ova je pretpostavka na-
jućem subjektu, već time što polaze od jedne forme djelat
nosti koja se ne može shvatiti prema shemi pitanja ο stva
8
D. Henrich, Fichtes ursprüngliche Einsicht, Frankfurt a.M. 1967.
9
ranju, formiranju ili mijenjanju stvari: ona ne vlada sobom Ovu temu obrađuje članak D. Henricha, »Selbsterhaltung und
Geschichtlichkeit«, in: Subjektivität und Selbsterhaltung, hrsg. von H.
i, štoviše, uopće nije izvor same sebe i svakako je u sebi takva Ebeling, Frankfurt a.M. 1976, str. 303 ff.
38 39
ravno izložena svim prigovorima, koji su upućeni hegelija- dostatno osvrnule na uvjete pod kojima se uopće može uspo
nizmu u filozofiji povijesti; — zato naredni prigovori, koji staviti jedna pojmovno izloživa shema tumačenja, dakle jedan
doduše ne odbacuju hegelijanske premise, ali ih smatraju stav svijesti. Ukoliko specifični uvjeti obrazovanja jedne ta
hermeneutičkom naivnošću, trebaju učiniti razumljive tako kove sheme tumačenja također nisu dovoljno sredstvo za ob
zvane stavove svijesti iz njih samih. Takovi prigovori ovdje jašnjenje toga da se ona faktički uspostavlja, tad nas niti jed
se uopće ne mogu razmatrati. Nasuprot tome, na koncu treba no takovo objašnjenje ne može uvjeriti u koje se od ovih uvje
stajati još jedna primjedba, koju izvan pažnje ne mogu osta ta uopće ne možemo adekvatno upuštati.
viti upravo oni koji smatraju da se kolektivne forme svijesti Sada se u prethodnom već pokazalo da stavovi svijesti up
u principu mogu objasniti jedino iz proizvodnih odnosa — ravo onda kada bi se trebali interpretirati pojmovima filozo
iz njih pak također jednoznačno i adekvatno. fije bez izuzetka uopće ne mogu imati jedno te isto unutarnje
Diltheyeva dijagnoza moderne polazi od tipova svjetona ustrojstvo. Postigne li se teorijski sporazum ο mogućnostima
zora koji svoj korijen trebaju imati u izvornim mogućnostima teorije, tad se pokazuje da se moguće potonje teorije među
doživljavanja. Heidegger u vezi s tim smatra da jedna epoha sobno uopće ne odnose kao alternative spram iste stvari. Ta
jedino kroz svoju metafiziku dobiva jednu strukturu, koja sa kove potonje teorije određivale su naprotiv to koja pitanja i,
svoje strane proizlazi iz jednog događanja koje prije svega štoviše, koja iskustva trebaju važiti kao bazalna. U odnosu na
drugoga uzima u oslov mišljenje. Blumenbergovo razumijeva njih potom se uopće neće prihvatati druga pitanja niti će se
nje novoga vijeka ne izriče se tako jednoznačno, ali čudnim i uopće tek pružiti druge mogućnosti iskustva. Stoga je, upravo
zabrinutim pitanjima, koja čovjek s obzirom na bitak stvari za onog koji perspektive teorijskoga uma svake teorije una
na Nebu i na Zemlji može postaviti ο svojemu porijeklu i svo prijed ukotvljuje u proživljenom životu, nemoguće konstruira
jemu staništu, daje de facto primarno značenje, kojim se obli ti moguće ljudske stavove svijesti kao niz monolita iste vrste
kuje stav njegove svijesti. Svaka teorija koja nastoji shvatiti i iste konzistentnosti ili kao jednu kvazisilogističku sekvencu
svijet jedne epohe uistinu se razlikuje od druge, ali ne po to epohalnih misli. On također ne može pokazati da se stanoviti
me što je opisuje na autentičan način, već prije svega već po faktički odnosi uopće mogu pretvoriti i reproducirati jedino u
tome kako ona dobiva taj opis na temelju svagda vlastitih pre određenim stavovima svijesti. Razlozi zbog kojih ovdje uopće
misa, iz čijih se evidencija i temelja nadaje takav stav svije uspijeva sporazum leže tako duboko i oni su tako isprepleteni
sti. To je slučaj već kod dijagnoza, koje poput predstojeće da dopuštaju jezike i životne koncepcije sasvim različite in
međusobno dijele ono što se može nazvati hermeneutičkom terne konstrukcije. I ljudska svijest je također tako modifi-
naivnošću. Ali to je utoliko više slučaj u svim teorijama koje kabilna da se može ugraditi u sve koncepcije na za nju samu
svijest epohe unaprijed tematiziraju u jednom kontekstu koji lucidan način.
se ne može definirati iz same svijesti — bilo da su sredstva
za to dobivena od Marxa, Durkheima, Freuda ili Parsonsa. Za način postupanja jedne teorije kulture, koja se želi
Cak i ove teorije razlikuju se po predstavi koju imaju ο na osloboditi hermeneutičke naivnosti, stoga bi upravo bilo važno
činu na koji se realni odnosi pretvaraju u sisteme značenja i priznati snagu koncepcije teorijskoga uma prilikom obrazova
samotumačenja. One također najčešće priznaju da ti sistemi nja stavova svijesti. Ljudi nigdje ne žive bez teorije. Svaka
imaju razumljivost ne samo u okviru njihova objašnjavanja iz potonja teorija, u kojoj se oni sporazumijevaju, mora se pu
faktičkih odnosa, već naprotiv da je moguće tumačiti ih poj tem kompleksne povezanosti, u kojoj je sporazumijevanje
movnim sredstvima iz njihove vlastite povezanosti. Za njih uopće moguće, osloboditi kao mogućnost vlastite evidencije, a
imaginarno nije ovo tumačenje, već samo mišljenje da je u da ipak ne bi moralo postojati nešto poput stupnja ili tipa
njemu već postignuta prava spoznaja. shvatanja upravo ove fundamentalne povezanosti. Iz funda
Ali takav ustupak, koji je neizbježan poradi vjerodostoj mentalne filozofijske teorije stoga se nikad direktno i linearno
nosti teorije, nabacuje zatim pitanje, da li su se ove teorije ne mogu izvesti svjesni stavovi kultura. Ali to upravo ne is-
40 41
ključuje, već uključuje to da su takovi stavovi svijesti zbiljski
eksplikabilni. To jednako ne isključuje, već uključuje to da
stavovi svijesti pretvaraju realne životne procese u sporazu
mijevanja.
Jedna sociologijska teorija kulture time ne može a priori
presuponirati to koje će vrste biti hijerarhijski poredak teo
rijskih premisa i koje će, dakle, vrste biti unutarnje ustrojstvo
stava svijesti, koji odgovara realnim životnim odnosima ili pro ARNOLD GEHLEN
izlazi iz njih. Jedna teorija mijene kultura morala bi temelj
nim problemom svoje metodologije najprije učiniti fleksibil
nost obrazovanja teorije i svijesti, da bi potom s pomoću isku I. ČOVJEK I TEHNIKA*
stva i teorijski navedene naknadne konstrukcije oposredovati
to koje se mogućnosti tumačenja pod kojim uvjetima najčistije
mogu artikulirati u fazama nezaobilazne principijelne promje 1. Organsko i njegova zamjena
ne svijesti. Ona time ne bi suprotstavila filozofijskoj teoriji
možda još likvidni relativizam, nego bi se suprotno upravo na Kulturnokritičkoj literaturi koja u Njemačkoj cvjeta od
taj način stavila u odnos spram njenog vlastitog načina po Nietzschea /Niče/ i Spenglera /Spengler/ rijetko nedostaje
stavljanja pitanja. Sve dok ne postoji kao takva teorija, di polemičkog tona uperenog na tehniku. To se može smatrati
jagnostički napor koji naposljetku nastoji samo oko jedne od simptomom toga da u našem društvu još nije okončan onaj
ređene historijske epohe — napor poput onog koji je uložio unutarnji spor sa promjenama koje duboko zadiru i koje su
Max Weber, koji je istodobno pratio analogne razvoje u svim se u doba industrijalizacije dešavale nekako same od sebe. U
kulturama i koji je utoliko univerzalistički, a da ipak ne ističe našoj javnosti su rasprostranjene zastrašujuće predstave ο bu
univerzalno-povijesne zahtjeve — mora imati nesrazmjerno dućoj državi mrava, ο masovnom i bežičnom upravljanju
veću dijagnostičku moć od svakog univerzalno-historijskog evo- mozgovima, ο gubitku ličnosti i propasti kulture i pritom se
lucionizma. rado tehnika stavlja u ulogu optuženog, dok je u Sjedinjenim
Državama i u Sovjetskom Savezu ta ista tehnika veoma po
pularna. Široko rasprostranjena naučno fantastična /Science-
Fiction/ književnost u Americi se ushićeno upušta u tehničke
utopije, nalazi se zadovoljstvo u najekstremnijim predstavama
kao što je predstava ο tome da se može manipulisati vre
menom, pa se sad kao socijalni turisti, možemo vraćati u
prošle epohe.
Nisu sasvim jasni razlozi ovom otporu da se tehnika tre
tira ravnopravno s drugim oblastima kulture; pogotovo se kod
jednog tehnički tako nadarenog naroda ne bi očekivao takav
otpor. Vjerovatno izvjesnu ulogu ovdje igraju stare staleške
* Naslov originala: Arnold Gehlen, I Der Mensch und die Technik;
II Neuartige kulturelle Erscheinungen: Odštampano u: Arnold Gehlen,
Die Seele im technischen Zeitalter. Sozialpsychologische Probleme in
der industriellen Gesellschaft. Rowohlts deusche Enzyklopädie, 1957, str.
7—38.
42 43
predstave o nadmoćnosti kontemplativnih nauka nad praksom, m a t r a n j a W. Sombart /V. Zombart/ P. Aisberg, Ortega y Gas
čiste nauke nad primijenjenom naukom. Ili još živi ona stara set i drugi 3 su izveli neophodnost tehnike iz tog čovjekovog
tradicija da se ο svakom ljudskom problemu može raspravljati nedostatka organa. U najstarija svjedočanstva djelotvornog
misaonim sredstvima idealističke filozofije, a ova misaona rada zaista spada ono oružje koje nemamo kao organe, a ova
sredstva se, suočena s tehnikom, osjećaju nenadležnim. Uopšte, mo bismo morali pribrojiti i vatru dok je upotrebljavamo radi
jedva da možemo osporiti kako su naši filozofski pojmovi sigurnosti ili kao zaštitu od hladnoće. Uz ovaj princip zamjene
uglavnom veoma daleko od toga da su dorasli datostima sa organa otpočetka bismo imali i princip pojačanja organa: ka
dašnjice. U svakom slučaju, mi ne gajimo onu veliku nadu m e n u ruci djeluje nesrazmjerno jače nego gola pesnica, tako
da ćemo ovdje nešto izmijeniti, ali ipak, u smislu filozofske da pored 'tehnika dopunjavanja' koje zamjenjuje učinke što
antropologije, želimo da potražimo objektivna gledišta kako nam organski nedostaju imamo 'tehnike pojačanja' koje p r e
bismo koliko je god to moguće ovu oblast ljudske duhovne mašuju mogućnosti naših organa: čekić, mikroskop, telefon
snage koja je puna iznenađenja doveli u okružje naše samo- potenciraju prirodne sposobnosti. Konačno, imamo i 'tehnike
razumljivosti. rasterećenja' koje se odnose na rasterećenje organa, na izo
Tehnika je stara koliko i čovjek, jer tek kada u fosilnim stavljanje organa i, konačno, na uštedu rada uopšte, onako
nalazima nađemo tragove ο upotrebi izrađenog alata možemo kao što kola s točkovima čine nepotrebnim da se tereti vuku
sa sigurnošću zaključivati da imamo posla sa čovjekom. A fizičkom snagom. Onaj ko putuje avionom može u jednom
već i najneobrađeniji klin od k r e m e n a nosi u sebi onu istu imati sva ova tri principa: on zamjenjuje krila koja n a m a ne
dvoznačnost koju danas pripisujemo atomskoj energiji: on je rastu, premašuje sve organske učinke letenja uopšte i štedi
bio upotrebljiv alat i, istovremeno, ubilačko oružje. Mijenja naš t r u d za kretanje ogromnim daljinama.
nje neposredno zatečene prirode u tom smislu da služi nama Na koncu, istina kao zagonetka, ostaje čovjekova inte-
kod čovjeka je otpočetka isprepleteno s borbom protiv sebi lektualnost, alii ona bi bila još veća kad je ne bismo mogli
jednakih i tek odnedavno zapažamo težnju da se ova d r a m a dovesti u vezu s nedostacima njegove opremljenosti organi
tična veza raskine. Ako to pođe za rukom i ako dođe do ma i instinktima; j e r ova intelektualnost ga oslobađa p r i n u d e
vječitog mira onda će to pretpostavljati veoma visoko razvi da se organski prilagođava, čemu podliježu životinje, ona ga,
jenu t e h n i k u : drugačije se ne bi mogla zamisliti djelotvorna obratno, osposobljava da praiskonske situacije mijenja tako
uzajamna kontrola naoružanja. da pogoduju njemu. Ako pod tehnikom podrazumijevamo spo
sobnosti i sredstva kojima čovjek prirodu čini njemu usluž
Još bliže toj povezanosti čovjeka sa tehnikom vodi slije
nom, tako što upoznaje njezine osobine i zakone, koristi ih
deće razmišljanje. Zahvaljujući Maxu Scheleru /Maks Šeler/
i međusobno suprotstavlja, onda ona u najopštijem smislu
modernoj antropologiji 1 je jasno da se čovjek, zbog toga što
spada u bit čovjekovu. I u onom duhovnom, apsolutno ne
nema specijalizovnih organa i instinkata ne uklapa ni u jednu
vjero vatnom i poremećenom odnosu p r e m a prirodi ona je
za vrstu posebnu, prirodnu okolinu pa je zato u p u ć e n na to
čovjekov istinski odraz, a ove osobine možemo prepoznati već
da inteligentno mijenja sve zatečene prirodne situacije. Siro
i u tome što se do najstarijih i temeljnih pronalazaka došlo
mašan čulima, nenaoružan, nag, embrionski u cijelom svom
bez uzora u prirodi. To vrijedi za pravljenje v a t r e bušenjem
habitusu, nesiguran sa svojim instinktima on je biće koje je
2 drveta drvetom, vrijedi za strijelu i luk, a prije svega za
egzistencijalno upućeno na djelovanje.' U smislu takvog raz-
točak, za rotirajuće kružno kretanje oko osovine — ovo ot
kriće je tako apstraktno da stare južnoameričke visoke kul-
1
Max Scheler, Die Stellung des Menschen im Kosmos, 1828. Arnold
Gehlen, Der Mensch, seine Natur und seine Stellung in der Welt, 5. izd. 3
1955. Werner Sombart, Der moderne Kapitalismus, tom 3, 1927. P. Als-
2
V. primj. 1, zatim: Arnold Gehlen, Urmensch und Spätkultur, berg, Das Menschheitsrätsel, 1922. Jose Ortega y Gasset, Vom Menschen
1956. als utopischem Wesen, 1951.
44 45
ture do njega nisu došle i da su morale da žive bez kola ili materiju koja je, prvo, takva da se može oblikovati, a onda
lončarskog kola — kao prave visoke kulture s bogatom lite da se sama stvrdne; Zatim materiju koja će ostati plastična
raturom, komplikovanim državnim aparatom i visoko razvi na svakoj temperaturi; pa treću, koja se može idealno sjeći,
jenim religijama. Isto tako bez primjera u prirodi je kretanje pa četvrtu, koja može da se upreda u najfinijim nitima.' A
zahvaljujući aksploziji, a to je ipak jedno od ranih otkrića što se tiče onog drugog pravca razvitka, potiskivanja organske
— nož od kremena iz Günz-Mindelevog ledenog doba, dakle snage anorganskom, zahvaljujući parnoj mašini i motoru sa
iz vremena od prije otprilike pola miliona godina. G. Kraft'· unutrašnjim sagorijevanjem kultura je sebe prebacila na re
je ukazao na to da u prirodi nema onog oštrog brida koji u zerve uglja i nafte, kakve postoje u Zemlji. One su, doduše,
vođenom kretanju i u nastavljanju svoga pravca u pravoj ili i same ostaci davno prošlog organskog života, no sada dolazi
povijesnoj liniji nešto presijeca. do jednog odlučujućeg događaja: što se tiče izvora snaga čo
Svijet tehnike je, dakle tako reći, 'veliki čovjek': duhovit vječanstvo je sebe učinilo neovisnim od onoga što narasta
i pun trikova, on unapređuje život i razara ga kao i sam pro anno. Dokle god je drvo bilo mjerodavna obradiva mate
čovjek, s istim onim poremećenim odnosom prema praiskon- rija a rad pripitomljene životinje najvažniji izvor snage, po
skoj prirodi. On je, kao i čovjek 'nature artificielle'. stojalo je jedno netehničko, unaprijed dato ograničenje za
tempo i rast materijalne kulture, ograničenje koje je zavisilo
Malo prije opisana prvotna tendencija zamjene organa od sporog tempa organskog rasta i skromne mjere organskog
tokom povijesti se proširila na oblast blisku tijelu, uranjajući razmnožavanja, a time je, u krajnjoj instanciji, bila postavlje
u sve dublje i dublje organske slojeve. Jednim od suštinskih na i granica povećanju broja ljudi. Uvođenjem u rad hidro
rezultata cjelokupne kulture povijesti možemo smatrati sve centrala za proizvodnju električne struje i pronalaskom atom
masovniju zamjenu organskog anorganskim. Ovo kretanje s.e ske energije mi smo učinili posljednji korak ka emancipaciji
račva u dva glavna pravca: organski izrasla materija se za od organskih supstrata za dobijanje energije uopšte.
mjenjuje umjetnom materijom, snaga organa anorganskim Do ovog jasno spoznativog trenda kojim se kreće tehnika,
snagama. U prvom pravcu je, kao što znamo, pronalazak obra naime od 'zamjene organa' do zamjene organskog uopšte došlo
de materijala očito jedan istinski prag kulture što smo već je zahvaljujući jednoj, na koncu, duhovnoj i prilično zago
odavno izrazili nazivima bronzano, gvozdeno doba itd. Metal netnoj zakonitosti. Naime, anorganska priroda se, kratko re
veoma djelotvorno zamjenjuje i nadmašuje materije koje ne čeno, lakše može upoznati nego organska, stanje stvari na
posredno nalazimo, prije svega kamen i drvo, a još u sred koje je izričito ukazivao H. Berg son6. Naša racionalna misaona
njem vijeku su brodovi, mostovi, kola i sprave bile najvećim energija, apstraktni modeli koje ona razvija i njezini mate
dijelom od drveta; isto tako nije se znalo za neko drugo go matski pojmovi iznenađujuće tačno se slažu sa anorganskom
rivo. Beton, metali, koks, ugalj i mnoge sintetičke materije prirodom, dok ο onome šta je zapravo 'život' jedva da, uprkos
danas su skoro svugdje potisnule drvo, a već se očekuju i svom napretku organske hernije, znamo nešto više od prvih
karoserije automobila od vještačke materije koja treba da 7
filozofa grčke antike. Prema Bergsonu, ο intelektu se može
zamijeni čelični Um. Kožu i kudelju zamjenjuju čelična užad, suditi samo u vezi s djelovanjem, on je usmjeren na ručnu
svjetlo voštanih svijeća plin ili elektricitet, indigo i purpur proizvodnju. 'Onda se može predvidjeti da njemu dijelom
zamjenjuju anilinske boje, a skoro sve prirodne medikamente mora promaći ono što realno donosi na tekućem, a u potpu
i ljekovito bilje sintetički proizvodi. Konačno, čovjekov cilj, nosti ono do čega je živom stalo u stvarnom životu. Za naš
kako kaže Frey er /Frejer/ 5 apsolutno postaje materija sa intelekt, onakav kakav dolazi iz ruke prirode, glavni predmet
željenim osobinama. Tako hemičar kaže: 'Želim da napravim je anorganska ukrućenost.'
6
4
G. Kraft, Der Urmensch als Schöpfer, 1948, pogl. 12. Henri Bergson, Schöpferische Entwicklung, na njem. jeziku 1921.
7
5 Kao gore, str. 158.
Hans Freyer, Theorie des gegenwärtigen Zeitalters, 1955, str. 27.
46 47
I inače su pažnje vrijedne činjenice da se anorganska 2. Novo dobo: superstruktura
priroda može u velikoj mjeri spoznati, a da je organska pri
roda tvrdokorno iracionalna, ali je još čudnije to da se tek Svi mi imamo osjećaj da je od doba kamenog oruđa ili
od skora mogu predstaviti procesi u prirodi kao jedan mrtvi, luka i strijele do danas morala biti u toku jedna kvalitativna
puko materijalni ali zakonomjerni tok. Prirodu mi možemo promjena koju nazivamo tehnikom. Međutim, ova kvalitativna
shvatiti kao 'spoljnji svijet fakata' 8 , kao oblast stvari, osobina promjena se ne sastoji, kao što recimo često mislimo, u pre-
i zakonitih promjena među njima koje su legitimisane svojim lazu od pukog oruđa do mašine. Ako mašina treba da bude
pukim postojanjem i takobitkom. Svijet pun fakata sa svojim naprava za prenos energije, naprava koja obavlja neki koris
isto tako faktičkim razlozima objašnjenja predstavlja jednu tan rad, onda je mašina i klopka za životinje sa svojim me
spregu koja je, legitimisana svojim pukim postojanjem i svo hanizmom oslobađanjia poluge, a za nju znamo još od kame
jim stvarnim osobinama, dovoljna sama sebi. Takvo shvatanje nog doba. Cak i ono kružno kretanje tamo-ovamo imamo u
su sporadično zastupali poneki ranogrčki filozofi, onda se ono burgiji sa zavrtnjem iz istog doba, kontinuirano kružno kre
ponovo pojavilo u 17. vijeku u vezi s nastankom nove egzakt tanje neke radne mašine (vodeni točak) poznajemo još iz rim
ne, eksperimentalne nauke ο prirodi. Tom gledištu nipošto skog doba. U razlici između oruđa i mašine, dakle, ne postoji
nije potrebno da nastupa kao izričito filozofska teorija kakva ona kvalitativna promjena koju stvarno moramo konstatovati
bi bila bliska pozitivizmu ili materijalizmu, ali ona predstavlja između starije i moderne tehnike.
prećutno uopštavanje jednog stava koji kao da po sebi ra
zumljivo priliči prirodnonaučnom istraživanju i tehničkoj Stvarnim odnosima ćemo se besumnje približiti ako po
praksi otkad se ovim čisto bavimo. Perspektive koje ljudi kao đemo ne od pojedinih mašina, sprava ili otkrića nego od stru
nesvjesno pripisuju svome ponašanju još kako se mogu razli kturnih promjena cijelih grana kulture. Prirodne nauke u 17.
kovati od njihovog sopstvenog teoretskog svjetonazora kojem i 18. vijeku dobijaju gore pomenutu modernu formu, tj. one
su se oni svjesno priklonili. postaju u strogom smislu analitičko-eksperimentalne. Ekspe
Posljednja izlaganja svode se na dokazivanje slijedećeg: riment se, kratko rečeno, sastoji u postupku da se prirodna
razlog tome što, kako vidimo po razvitku tehnike, anorganske događanja izoluju tako da ih možemo posmatrati i mjeriti.
materije i energije potiskuje organsko, je to što je za metod Time smo prirodne nauke, koje su se dotad sastojale ođ u
sku, racionalnu i strogo analitičku spoznaju, kao i odgovara biti slučajnih posmatranja i spekulacija, u dvostrukom smislu
juću eksperimentalnu praksu mnogo pristupačnija oblast anor približili tehničkoj praksi: prvo, fizikalni eksperimentalni ure
ganske prirode. Biološka i duševna oblast su neuporedivo đaji mogu se uporediti s mašinama i to onima koje proizvode
iracionalnije. Nema sumnje da postoji izvjesna sklonost tehni ne neke korisne efekte nego čiste, apstraktno izolovane pri
čara i mnogih prirodoslovaca da svoj pogled na svijet orijen- rodne fenomene. 'Jednostavna mašina' takve vrste je već i
tišu u smislu gore opisanog pozitivizma fakata, svaka uspješna kosa ravan na kojoj je Galilej posmatrao usporeni pad. I dru
nauka i umješnost ima jednu vrstu zračećeg uticaja na našu go, zahvaljujući logici eksperimenata mi eo ipso imamo u ruci
predstavu ο svijetu uopšte. jedan prirodni događaj koji smo izolovali i koji posmatramo
Pa ipak, ovaj pogled na svijet se malo proširio tek od uz uslove koji se mijenjaju, eksperiment je prvi korak do
prije 300 godina, naime od 17. vijeka, a čovječanstvo tehnički tehničke upotrebe. Dvije grane kulture koje su dosad koope
proizvodi već pola miliona godina. rirale samo u nekoliko oblasti (prije svega u gradnji nautičkih
instrumenata, optičkih sprava i preciznog naoružanja) ali su
u suštini ostajale nezavisne jedna od druge dolaze sada u
najužu metodsku vezu. Tehnika je od novih prirodnih nauka
8
A. Gehlen, Urmensch und Spätkultur, pogl. 22, 'Natur, Fakte- preuzela onaj brzi tempo napredovanja, a ova, opet, od teh
naussenwelt'. nike praktičnu, konstruktivnu, nespekulativnu crtu.
48 49
Pa ipak, do onih iznenađujućih rezultata novog doba ne 3. Natprirodna tehnika: magija
bi došlo da u međuvremenu nije došao i treći faktor: to je
'kapitalistički' način proizvodnje koji nastaje u isto vrijeme Do burnog n a p r e t k a moderne tehnike je, dakle, došlo u
i, kojd je po svome duhu, kakav je to pokazao Max Weber uskoj sprezi s prirodnim n a u k a m a i kapitalističkim načinom
/Maks Veber/ 9 , takođe dijete 17. vijeka. Već pronalazak, t j . proizvodnje koji su se proširili sličnom brzinom — ovi faktori
temeljito poboljšanje parne mašine što ga je učinio James se uzajamno stimulišu. Niko ne može očekivati da su ovi po
Watt /Džejms Vat/, finansirao je jedan kapitalista kojem je vijesno jedinstveni procesi koji su preobrazili svijet ostali
stalo do toga da je industrijski koristi. Bilo poduzetnici bilo bez uticaja na svijest, na duh čovjeka koji je u tome učestvo
same države koje su bile zainteresovane za r a t n u tehniku vao. Praktično-pozitivistički stav, kakav imamo u smislu ovog
(primjer: prva upotreba bežične telegrafije na r a t n i m brodo 'industrijskog sistema', proširio se, zato, s upečatljivom n e
vima) stavili su na raspoloženje sredstva da bi se obavljala minovnošću i preko granica tog sistema u okviru kojeg je
eksperimentalna otkrića i da bi donijela praktičan plod. razvijen, ušao je, na primjer, u oblast politike i, u još širem
Danas smo došli dotle da prirodne nauke, tehniku i in smislu, u međuljudske oblasti. Ovim pojavama ćemo se mi
dustrijski sistem moramo posmatrati u funkcionalnoj poveza još baviti, u njima su, zapravo, socijalno-psihološki problemi
nosti. Samo istraživanje prirode napreduje zahvaljujući sve industrijskog društva. Ali prvo moramo razviti još jednu
novijim tehničkim pomagalima, u prirodu se prodire zahva misao, a ta misao se tiče ljudskih poriva koji djeluju u teh
ljujući tehnici, naučnik mora da se sporazumijeva s tehničarem nici i ona treba da n a m omogući jedan ne nevažan antropo
jer njegov problem definiše još nepostojeću a p a r a t u r u koja loški uvid.
je potrebna da bi se problem riješio. Teoretska fizika, na p r i Tokom neuporedivog većeg dijela svoje dosadašnje povi
mjer, odvija se ne samo u glavama fizičara nego i u električ jesti čovječanstvo se, vidjeli smo, zadovoljavalo prilično skrom
nim računskim mašinama, a mjerenja u ciklotronu, gdje se n i m tehničkim pomagalima p r e m d a je u ovim elementarnim
postižu energije od više miliona elektronvolta, ulaze u r a č u n pronalascima uvijek bilo duha u velikom stepenu. Ova u osno
ske vrijednosti, pa time i u teoriju. S druge strane, opet velika vi sasvim jednostavna oruđa i aparature, kao što pokazuje
industrijska preduzeća imaju sopstvene istraživačke institute, pronalazak bornih kola, vatrenog oružja, pluga, mogla su
nauka ο prirodi više nije monopol univerziteta, a dotacije imati izvanredna povijesna i socijalna djelovanja, ali tehnika
industrije održavaju radno sposobnim mnoge oskudno oprem nije prodirala do središta ljudskog tumačenja svijeta i time do
ljene institute tehničkih fakulteta. Prevaziđena je i staro njegovog samoshvatanja kao što je to moguće danas, kad od
modna predstava ο tehnici kao 'primijenjenoj prirodnoj n a 'kibernetike', teorije regulacione tehnike očekujemo zaključke
uci', čak sve tri instancije — industrija, tehnika i nauka ο ο funkcionisanju našeg mozga i naših nerava 1 0 . Na pitanje:
prirodi — jedna drugu uslovljavaju. Šta je u herniji lijekova zašto nije? postoji jedan iznenađujući odgovor. Tokom više
osnov — biološko-hemijsko istraživanje, industrijsko p r e d u - desetaka hiljada godina svih primitivnih i visokih kultura,
zeće koje ga upriličava ili njegova tehnička organizaija p r o kao što su egipatska, antička itd. čovjek je bio opsjednut jed
izvodnje i prometa? Takvo pitanje nema ni smisla postavljati. nom sasvim drugačijom predstavom, naime idejom ο moguć
nosti jedne 'natprirodne tehnike' — bio je opsjednut onim
što mi nazivamo magijom. Ta magija je od pradavnih vre
mena igrala upravo centralnu ulogu u čovjekovom shvatanju
svijeta i sebe, čak i u monoteističkim k u l t u r a m a koje su je
isključivale u svojim osnovnim mislima, ona se, potisnuta na
9 rub, žilavo održavala, što dokazuju srednjovjekovni procesi
Max Weber, Die protestantische Ethik und der Geist des Kapi
talismus, u: Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, tom 1, 4. izd
1947. 10
Norbert Wiener, Mensch und Menschmaschine, 1952.
50 51
vješticama i čarobnjacima, i tek joj je zaista moderna t e h - instinktu sličnoj potrebi za stabilnom okolinom, jer u zbilji
ničko-prirodnonaučna kultura slomila kičmu. koja je podložna vremenu i koja je nužno promjenjiva maksi
Maurice Pradines /Moris Piradin/ 1 1 magiju naziva 'podu m u m stabilnosti postoji u automatskom, periodičnom ponavlja
zećem da se proizvedu promjene u korist čovjeka tako što se nju istog, kao što približno pokazuje i priroda. Prvo i prvo
stvari sa svojih p u t e v a skreću da služe nama.' Ako pogledamo bitno shvatanje, ono koje nije prošlo još kroz nikakvu nauku,
ovu definiciju zapazićemo da ona obuhvata kako magiju tako utoliko dakle 'apriorno' (unaprijed dato) svijet, zajedno sa čov
i pravu tehniku, dakle natprirodnu i prirodnu tehniku. jekom u njemu vidi kao ritmičan, samopokretan kružni pro
Na ovom mjestu ne možemo izvršiti posebnu analizu ma ces, dakle kao neki automatizam i to kao neki bilo kako pro
gije 1 2 ali moramo ukazati na njezinu enormnu proširenost p r e duhovljeni automatizam. A magijske sile koje prožimaju ovaj
ko čitave kugle zemaljske i u svim vremenima — mora da u svijet nisu ni proizvoljne ni spontane, već ih pravim i tačno
njoj ima nečeg antropološki fundamentalnog, pogotovo ako po ponavljanim formulama možemo pokrenuti, one onda djeluju
mislimo na one čudnovate stereotipe magijskih p r a k t i k a koje nužno i automatski same od sebe. J e d a n ne baš naivni osta
nisu zavisile od stupnja kulture i od rase. 'Vremensko čara tak ove prastare, urođene ideje imamo, naravno, još i danas,
nje', na primjer dovođenje ili provokacija nevremena, najčešće uprkos sve 'racionalizacije' zahvaljujući novoj naučnoj pred
kiše, može se dokumentovati iz klasične antike — p r e m a stavi svijeta, i to u astrologiji. Mnogi od nas bi se začudili kad
Diogenu Laerciju to je mogao Empedokle — 'Vještičji čekić' bi iz prakse astrologa znali koliko mnogo poslovnih ljudi i
(1487) daje opširna uputstva za protučaroliju protiv magijski političara vjeruju u taj ogroman, rotirajući automatizam zvi
proizvedenog nevremena, urođenici u Novoj Britaniji znaju za jezda i u njihovu p r i n u d n u povezanost sa sudbinama pojedinih
vremensko čaranje isto kao i Omaha indijanci, Bantu iz Dela- ljudi, povezanost koja je, kao u metafizici prirodnih naroda,
goebaja ili Kinezi. Ako sada bolje pogledamo te nevjerovatno isto toliko duševna koliko i nužna — to ovdje jedno drugom
brojne izvještaje i dokumentaciju, vidjećemo šta je bilo u cen ne protivurječi. Koliko duboko mora da je tako nešto u čovje
tru tih magijskih 'umijeća' — u njima, naime, postoji potreba ku kad se tvrdokorno održava uprkos svim izazovima uvrije
da se obezbijedi 'istoobličnost prirodnog događanja' i da se đenog u m a !
'stabilizuje' ritam svijeta tako što se ide protiv nepravilnosti Ta fascinacija automatizmom predstavlja onaj predracio-
i protiv izuzetnih slučajeva. Stoga, ako rođenje nakaze ili p o nalni i nadpraktični poriv u tehnici koji se, najprije, mnogo
mračenje Mjeseca i Sunca ili bilo koji drugi neobični događaj hiljada godina ispoljavao u magiji, u tehnici nadčulnog, a tek
bude protumačen kao nepovoljan 'predznak' od kojeg se treba u najnovije vrijeme je došlo do njegovog potpunog ispunje
spašavati magijom, onda se pritom radi takođe ο uspostavlja nja u časovnicima, motorima i rotirajućim mašinama svih vr
nju prirodne istoobličnosti, kao u gore navedenim slučajevima sta. Ko kao psiholog vidi kakvu čar za našu omladinu pred
kad se izostale normalne kišne padavine ili vjetrovi dovode stavljaju automobili taj neće sumnjati u to da su ovdje u igri
'čaranjem'. Ovamo isto tako spada i neizmjerna kazuistika 'ča prvotniji interesi nego što su oni racionalni i praktični. Kome
ranja plodnosti', gdje se radi ο tome da se 'pripomogne' ve se to čini nevjerovatnim treba da pomisli na to kako je ono
likim periodima vegetacije, množenju životinja i biljaka, p r i fascinirajuće automatizma neke mašine potpuno nezavisno od
čemu se posebno radi ο održavanju tačnih termina, godišnjeg učinka: u najvišem stepenu bi to bio neki p e r p e t u u m mobile
doba ili doba dana ili periodičnih povoda, kao što je početak čija svrha i učinak bi se potpuno iscrpljivali u reprodukciji
obrade zemljišta, sjetva ili žetva. sopstvenog kružnog kretanja. Nijedan od bezbroj autora koji
Ovaj elementarni ljudski interes za istoobličnost prirod su se vijekovima mučili s ovim nerješivim problemom nije od
nog događanja je veoma vrijedan pažnje, on odgovara jednoj toga očekivao neki praktični efekat, njih je sve bila obuzela
čudnovata draž jedne mašine koja se vraća u sebe samu, jed
11
Maurice Pradines, L'esprit de la religion, 1941. nog časovnika koji sam sebe navija. Ova draž nije puko inte
12
Arnold Gehlen, Urmensch und Spätkultur, pogl. 43—45. lektualna, ona je mnogo dublje u nama.
52 53
Radi se, naime, ο fenomenu rezonancije. Skučen zagone- 4. Opredmećenje i rasterećenje
tnošću svojeg postojanja i svojeg sopstvenog bića čovjek je
apsolutno upućen na to da do tumačenja samog sebe dođe p r e Time dolazimo do jedne činjenice koja je veoma značajna
ko nekog ne — ja, preko nečeg drugog nego što je čovjek. za prosuđivanje odnosa između čovjeka i tehnike! Ako, naime,
Njegova samosvijest je indirektna, njegov t r u d oko formulisa- postoji tako nešto kao što je 'dubinska veza' sa ritmičkim, pe
nja samog sebe uvijek se odvija tako da sebe izjednačava s riodičnim, automatskim procesima spoljnjeg svijeta, onda će se
nečim neljudskim i da se, opet, u tom izjednačenju razlikuje. 1 5 mnogo lakše shvatiti ona porivna komponenta koju imamo u
Nije nimalo teško ovu istinu dokazati na pojmovima boga u tehnici. Proširena je i po svome porijeklu akademska pred
razvijenim monoteističkim i politeističkim religijama ili na rasuda da je tehničko ponašanje 'samo racionalno' i 'samo us
mnogo prvotnijim mitovima ο porijeklu ljudi od životinjskih mjereno na svrhe'. Nasuprot tome je H e r m a n n Schmidt
demona koji su se nekad prostirali širom svijeta. Veoma dugo /Šmit/ 1 4 izričito ukazao na to da je objektivacija rada koju
smo i sopstvenu dušu interpretirali iz pojava spoljnog svijeta, imamo u tehničkom procesu rezultat jednog za nas nesvjesnog
a sjena, krv, odrazi u ogledalu i druge vidljivosti morale su procesa kojeg snosi vrsta, da njezina motivacija proističe iz
da posluže za tumačenje sopstvene intime. Primitivne religije 'čulnog dijela naše prirode'. 'Mnoge grupe ljudi bi je uz iste
su posvuda u prirodi zapažale bezrječne odgovore na pitanje uslove neprestano porivno provodili'. Uz to taj autor, između
ο sopstvenom biću čovjekovom. ostalog, citira jednu značajnu izreku Walthera Rathenaua
No u ovom pogledu na nas prije svega uvijek veliki u t i /Valter R a t e n a u / : 'Do mehanizacije nije došlo slobodnim, svje
sak ostavljaju ritmički, periodični događaji koji u svojoj n e - snim dogovorom, zbog etički obznanjene volje čovječanstva
zabludnosti djeluju 'tendenciozno', pa bilo da se radi ο zago nego je ona izrasla nenamjerno, čak neprimjetno. Uprkos svo
netno tačnom ponavljanju obrta zvijezda ili ο svojstvenim, joj racionalnoj i kazuističkoj građi ona je nevoljan proces, pri
stereotipnim, neskretivim navikama životinja. Pa i čovjek je gušeno prirodno događanje.'
zaista u svim centralnim područjima svoje prirode automati U ovom prirodnom događanju možemo svašta zamišljati.
zam, on je u d a r srca i udisaj, on živi upravo u i od smisaono Čovjek je, kako smo to opširno izložili na jednom drugom
funkcionalnih, ritmičkih automatizama, kakvih imamo u kre mjestu 1 5 , biće koje je usmjereno na djelovanje, na promjenu
tanju hoda a prije svega u pokretima i r a d n i m operacijama činjenica spoljnjeg svijeta. Krug djelovanja, naime plastično,
ruke kad se 'krug rukovanja', krug preko stvari, ruke i oka usmjereno, prema prvotnom osjećaju uspjeha ili neuspjeha ko-
vraća na stvar, zaključuje i stalno ponavlja. Tako zbog 're rigovano i na koncu naviknuto automatizovano kretanje spada
zonancije' čovjeka fasciniraju i analogni procesi u spoljnjem u njegove bitne osobine. 1 6 'Do svakog našeg smisaonog iskaza'
svijetu, a rezonancija tako reći, predstavlja jednu vrstu u n u — kaže H. Schmidt —, nužno dolazi u obliku jednog takvog u
tarnjeg čula za sopstvenu konstutuciju u čovjeku, koji se ob sebe zatvorenog djelatnog kruga u kojem smo mi, preko sva
raća onome što u spoljnjem svijetu liči na njegovu sopstvenu kog rezultata našeg djelovanja, prvotno povezani sa n a m a sa
konstituciju. I kad mi još danas govorimo ο 'hodu' zvijezda, ο mima'. Možemo reći 'do svakog' jer je i govorno-čujni krug,
'hodu' mašine onda to nisu nikakva površna poređenja, već kao govor poluga svake duhovne djelatnosti, jedan takav dje
proističu iz rezonancije objektiviranih samoshvatanja određe latni krug. 'Djelatni krug je univerzalni oblik čovjekovog smi
17
nih bitnih čovjekovih crta — čovjeka koji svijet interpretira saonog ispoljavanja.' U istom smislu Norbert Wiener ono po
po svojoj slici i, obratno, sebe p r e m a slikama svijeta. vratno vezivanje naziva jednom veoma uopštenom karakteri-
14
Časopis VDI (Verein dt. Ingenieure), tom 96, br. 5, str. 119 i
dalje.
15
I6
Der Mensch, 1940,5 1955; Uvod i II. dio.
Der Mensch, pogl. 13, 14 i dalje.
17
13
Arnold Gehlen, Urmensch und Spätkultur, pogl. 24, 48. Časopis VDI, kao gore, str. 121.
54 55
stikom oblika ponašanja: 'U svom najjednostavnijem obliku fizički. 'Objektivacija ljudskog rada' u oruđe evidentno daje
princip povratnog vezivanja znači da se ponašanje ispituje u veći učinak uz manje napora, pa zato, već u uvodu, možemo
odnosu na svoj rezultat i da će uspjeh ili neuspjeh ovog r e govoriti ο upotrebi oruđa sa gledišta rasterećenja organa.
zultata uticati na ponašanje u budućnosti.' 1 8 Ne treba zaboraviti ni treći proces koji zahvata duboko
Sada ćemo moći malo bolje da razumijemo one iracio i koji rasterećuje — obje tehnike, na koncu, imaju instinkti
nalne porive u tehnici. Ranije opisana čovjekova potreba za van i nepriznati cilj ili pak tendenciju da obrazuju navike,
tim da sebe protumači svojom uronjenošću u prirodu i da rutinu, da efekat učine samorazumljivim. I to je tendencija
sebe otuda opet unazad posmatra je takva da se ne može vra rasterećenja koju R. Wagner izražava ovim riječima: 'Tako
titi, prvotna je i rasprostranjena širom svijeta, u srži religije se ona najviša instancija, kora velikog mozga, ponovo osloba
je neuništiva. Pritom odzvanja njegova instinktivna rezonan đa od onoga što je postalo vjerovatno, od svakodnevnog i
cija, prije svega p u t e m periodičnih, kružnih događanja — rano trivijalnog, pa sad stoji na raspolaganju rjeđim i senzacional-
i rado on je sebi pripisivao kružnicu ponovnih rađanja. A taj nijim zahtjevima. 2 0 '
njemu tako približeni svijet on, prije svega, povezuje sa svo Sad možemo da sagledamo zašto tehika od svojih poče
jim umijećem da djeluje: Natprirodna tehnika magije u dje taka ima porivne, nesavjesne, vitalne odrednice: konstitucio-
latni krug preuzima cijeli spoljnji svijet, može se upravljati nalno ljudska obilježja djelatnog kruga i principa rasterećenja
vjetrovima, može se pomoći godišnjim dobima da dođu na kao determinante su iza svakog tehničkog razvitka. Ne u tom
vrijeme, bolesti se mogu prebaciti na životinje. O n a osnovna smislu da bi se jedno pojedinačno otkriće moglo izvesti p u t e m
potreba magijske prakse za stabilnošću i izbjegavanje smetnji ovog povratnog odnosa — način funkcionisanja jednog motora
u svjetskom događanju osnovna je potreba djelatnog bića. može se shvatiti na osnovu čisto fizikalnih i stvarno-tehničkih
Isto tako, međutim, prvotno čovjek objektivira i svoje povezanosti. Ali ukupan razvitak tehnike ima jednu prikri
stvarno djelovanje, on ga predlaže spoljnjem svijetu, vidi ga venu, nesvjesnu ali konsekventno sprovedenu logiku koja se
u njegovoj ravni, dozvoljava da ga on vodi dalje i da ga može opisati samo pojmovima napredne objektivacije ljudskog
potencira — on 'objektivira' svoj rad. To je oruđe. K a m e n rada i učinka, kao i povećanim rasterećenjem čovjeka:
je 'predstava' udarca pesnicom, on ga zamjenjuje i to ne 'Ovaj proces ima tri stupnja. Na prvom stupnju, stupnju
srazmjerno uspješnije. Tako taj mali krug onoga čime se oruđa, još uvijek subjekat daje fizičku snagu neophodnu za
zbilja vlada bez teškoća prelazi u veliki krug onoga čime se rad i potrebni duhovni učinak. Na drugom stupnju, stupnju
vlada imaginarno, pa fizički angažman opada zavisno od masa radne mašine i motora, fizička snaga biva tehnički objektivira
koje se pokreću. Rad s oruđem je težak, ali za stabilizaciju na. Konačno, na trećem stupnju, stupnju automata, zahvaljujući
vremena i za garantovanje da će opet doći proljeće dovoljna tehničkim sredstvima nepotreban postaje i duhovni učinak
je riječima izražena 'magična' formula. subjekta. Sa svakim od ova tri stupnja objektivacija dostiza
Vidimo kako ovdje u igru ulazi još jedan fundamentalni nja cilja spori se sa tehničkim sredstvima dok cilj koji smo
ljudski zakon: tendencija rasterećenja.19 Taj princip, kako smo sebi postavili ne bude dostignut zahvaljujući automatima bez
izložili umjesto uputstva, antropološki je veoma rasprostra našeg tjelesnog ili duhovnog učešća. U automatizaciji tehnika
njen. Ovdje će biti dovoljno da se navedu tehničke primjene dostiže svoje metodsko savršenstvo, a ovakav kraj razvojnog
— 'veliki djelatni krug' magije rasterećuje od oduzetosti i od procesa tehničke objektivacije rada, koji je započeo još u
bespomoćnosti u suočenju s prirodnim silama, on, tako reći, pradavna vremena, danas je odlučujuće obilježje našeg doba. 2 1 '
koordinate svijeta transformiše na ljudske razmjere. Mali
krug, ona prava djelatna praksa, rasterećuje čak doslovno i 20
R. Wagner, Biologische Reglermechanismen, u časopisu VDI, tom
18
96, br. 5, str. 127.
Norbert Wiener, kao gore, str. 63/64. 21
H. Schmidt, u gore navedenom članku 'Die Entwicklung der
19
Der Mensch, pogl. 8. Technik als Phase der Wandlung des Menschen', str. 119.
56 57
Tokom ovog razvitka koji je pratio povijest čovječanstva uticajem svojih sopstvenih rezultata. Da bi do toga došlo
i velikim dijelom je određivao, tehnika je neobično kasno moraju biti ugrađeni nekakvi 'pipci', kao što je termometar
urasla u prostor kojim je više stotina hiljada godina, kad- se u kazanu s toplom vodom, koji utvrđuje t e m p e r a t u r u vode
znalo samo za primitivnu tehniku oruđa, vladala magija, ' n a t i zavisno od rezultata uključuje ili isključuje električni grijač.
prirodna tehnika'. No već i ova je htjela da 'stvari skrene s Onako kako se ovdje regulišu termičke veličine, mogu se r e -
njihovog p u t a ka službi n a m a ' (Pradines), već ona je nesvjesno gulisati i mehaničke i električne veličine svih vrsta. 'Bitno je
tragala za potenciranjem djelotvornosti, za umnožavanjem do u tome da takav mehanizam u jednom zatvorenom krugu uvi
sega ljudskog djelovanja i već ona je sanjala ο nečemu kao jek opet povratno djeluje na sebe samog. Mogli bismo, takođe,
što je 'veliki automatizam' do kojeg dolazi uočavanjem mjesta reći drugim riječima: Svi ovi uređaji su takvi da se od
na kojima je došlo do smetnji i njihovim otklanjanjem. električne struje koja prolazi kroz taj sistem, jedan sasvim
mali dio odvaja i upotrebljava za regulisanje same ove elek
trične struje. 2 3
5. Automatizacija Međutim, taj regulacioni krug nije samo 'kopija' djelat
nog kruga tako da u tehnički predstavive mogućnosti spada
U H. Schmidtovom zakonu ο tri stupnja upada u oči da auto koji automatski upravlja sam sobom, dakle auto koji
objektivacija ljudskih djelovanja i sposobnosti u spoljnji svi apsolutno rasterećuje vozača, nego su p r e m a istom struktur
jet u svojoj odnosnoj tački u čovjeku prodire izvana prema nom principu, osim ljudskog djelovanja, izgrađene mnogobroj
u n u t r a . Prvo se pojačavaju, nadmašuju, poboljšavaju i raste ne regulacije u n u t a r tijela. Sistem regulacije krvnog pritiska,
rećuju samo učinci organa. Onda ulaganje fizičke snage kao na primjer, jedan je u sebe zatvoreni, povratno vezani dje
takve: učinak organske (ljudske ili životinjske) snage se n a m e lotvorni krug 2 4 . U zidu velikih krvnih sudova, na primjer
će neživoj prirodi. U trećem koraku, koji je upravo sada aorte, nalaze se osjetljivi nervi koji kad dođe do porasta
aktuelan, objektivira se sam djelatni krug, uključujući njegove krvnog pritiska emituju poruku u jedan od centara za nerve
svjesne međudijelove kontrole i usmjeravanja. Istovremeno s krvnih sudova u Medulla oblongata 25 i tamo uzrokuju jedno
tim se objektivira onaj dio fiziološkog životnog procesa koji sprečavajuće djelovanje. Sa tog mjesta se smanjuje nape
funkcioniše u obuku senzornomotornih kružnih procesa, a tost zidova perifernih krvnih sudova pa kroz tako proširene
sem toga objektivira se još i onaj dio u kojem sami od sebe sudove iz aorte otiče više krvi nego ranije te u ovoj spada
idu uopšte automatski, recimo hemijski povratno najavljeni pritisak. Time, onda, započinje o b r a t a n proces tako da se krvni
tokovi. Konačno, električni računski automati bolje i brže pritisak ritmički kreće oko jedne srednje vrijednosti. Na ovaj
nego čovjek mogu da riješe diferencijalne i integralne jedna- način se regulišu mnoga biološka stanja kao što su disanje,
čine, one postaju 'kao neki izvor novih matematskih spoz koncentracija soli, sadržina šećera u krvi, tjqlesna tempera
naja' 2 2 . tura, ali isto tako, na primjer, organ za ravnotežu vestibu-
larnog aparata 2 0 . Uz pomoć pojmova koji se koriste i u teh
Svi ovi moderni tehnički regulacioni aparati s povratnom nici regulacionog kruga filozofi danas, sa dosad nepoznatom
informacijom počivaju na principu da taj sistem ne varira,
kao auto, svoju djelatnost p r e m a zapovijestima koje dolaze
izvana: to je upravljanje. Svoj učinak taj sistem varira pod 23 R. Wagner, kao gore, str. 129.
24 R. Wagner, kao gore, str. 124 i dalje.
22 25 Medulla oblongata = produžena moždina, prelaz od mozga ka
A. Walther, Probleme im Wechselspiel von Mathematik und kičmenoj moždini; sa srednjim mozgom sjedište moždanih nerava.
Technik, u više puta citiranoj svjesci VDI, str. 139. Ta svjeska sadrži (Prim, redakcije).
predavanie vanrednog zasjedanja 'Mijenjanje čovjeka putem tehnike', 26
Nervus vestibularis = nerv predvorja, nerv organa za ravnote
mart 1953. žu koji se nalazi u uhu. (Prim. red.).
58 59
tačnošću, kao 'referenciju' 2 7 opisuje nevoljne i voljne pokrete. ranja i uzajamnog oplođavanja više n a u k a : uz upravo na
Još nije vrijeme da se ove stvari vrednuju filozofski i vedeno bi, uostalom, mogla doći još i sociologija, jer 'po
moramo odmah odbaciti sve ishitrene mehaničke interpretacije vratna informacija' nabacuje problem 'komunikacije' naime
kao što je ona da n a m je tehnički regulacioni krug omogućio prenosa obavještenja uopšte kod sprava (kao što su elektronski
uvide u 'život' za koji je, navodno, sada očigledno da je m e računari) i kod živih bića.
haničke prirode. Možemo samo reći da tehnički regulacioni
krug ima isti oblik te veze djelovanja kakav je u ljudskom
djelotvornom krugu i mnogobrojnim regulacijama u n u t a r ti
jela, pri čemu se fundamentalno razlikuju elementi koji ulaze
u taj oblik. Postoji, dakle, samo jedna 'izomorfija' jednakost II. NOVOVRSNE POJAVE KULTURE
oblika 2 8 , nema supstancijalne jednakosti a od 'sinteze' života
smo isto onoliko daleko kao i dosad. No određene djelimične
procese života, i to one najvažnije, mi svakako, možemo ob 1. Oslobađanje od čulnosti
jektivirati u spoljnji svijet kao duše lišene, ali izomorfne pro
cese, možemo ih 'otuđiti'. Kod drugih, isto tako važnih pro
cesa to ne možemo učiniti, na primjer, ne postoji nikakva Svako bavljenje sadašnjim društvenim i kulturalnim od
tehnička kopija diobe ćelija. nosima pretpostavlja razjašnjenje naših predstava ο tehnici,
koja je, u svojem bratimljenju s industrijskim oblikom p r o
Čovjek, dakle s tehnikom koja napreduje u neživu pri
izvodnje, postala pretpostavka opstojanja čovječanstva. Ova
rodu unosi jedan organizacioni princip koji je već djelotvoran
'mašinska kultura' je na zemaljskoj kugli nastala tamo gdje
na mnogim mjestima u unutrašnjosti organizma. Kažemo ne
su se razvijale analitičke prirodne nauke, gdje su pronađeni
živa priroda: misli se upravo na tehničku a p a r a t u r u koju je
prvi motori i prve radne mašine i tamo gdje je izrastao d u h
stvorio čovjek, ne na sirovu neživu prirodu iz 'prve ruke' —
racionalnog kapitalizma koji je razvio ove zametke. No ra-
u ovu je čovjek pradavnog doba organizacioni princip unosio
zantno širenje ove kulture iz njezinog zapadnoevropskog-
samo u fantastičnom obliku, kad je u pokret stavljao svoju
-američkog centra nastanka na cijelu kuglu zemaljsku ne bi
magijsku tehniku i kad se obraćao oblacima i vjetrovima kao
se moglo shvatiti ako bi trebalo da ga objasne samo racionalni
da su ga oni mogli čuti.
motivi. Upravo zato smo mi ranije predstavili onu duboku
No i moderni tehničari su svoje regulacione a p a r a t u r e ukorijenjenost tehnike, nesvjesnu porivnost koja djeluje u
razvili ne znajući za njihovu lizomorfiju s biološkim procesima, pozadini tehničkog razvitka: čovjek mora da teži za tim da
što je tek kasnije otkriveno, oni su nesvjesno i 'porivno' stvo proširi svoju moć n a d prirodom j e r to je zakon njegovog
rili modele određenih životnih procesa. Uspjeh koji se sigurno života, a za nuždu dovoljna mu je — i bila mu je dovoljna
može očekivati je u tome što sada bogate oblasti iskustva, kao tokom više desetaka hiljada godina — jedna imaginarna moć,
što su tehnika, fiziologija, biologija, psihologija započinju n e magija, dok ne pronađe p u t do realne moći.
očekivano da se druže, postaju moguće 'plodne indikacije',
pitanja i teorije možemo da prenosimo iz jedne oblasti u Međutim, nije dovoljno objašnjenje tehnike kao čovjeko
drugu i da posmatramo šta će se desiti. Za jednu sopstvenu, vom biću svojstvene težnje za moći, ma koliko ono bilo po
samostalnu nauku višeg reda, za 'kibernetiku' još je, istina, pularno, pa i tačno. S istom t o m slijepom energijom koja
rano, ali ona označava jedan naučni plan zajedničkog posmat- njegov duh vodi naprijed čovjek nastoji da objektivira samog
sebe: on u spoljnjem svijetu nalazi modele i slike svog so-
27 pstvenog, zagonetnog bića i s istom sposobnošću za 'samo-
E.v. Holst und Mitellstaedt, Reafferenzprinzip, u: Die Naturwiss.
37, 1950. otuđenje' on svoje djelovanje nameće spoljnjem svijetu, do
28
Η. Schmidt, kao gore, str. 121. pušta da ga ovaj preuzme i nosi dalje. Otuda ona čudnovata
60 61
očaranost automatizmom, sređenim kružnim kretanjem koje odgojili da u ovome rezigniramo. Ali da se vratim na fiziku,
je najprije zapaženo na nebu, monotonijom ponavljanja istog: nas su u međuvremenu poučili da imamo posla sa zrnastim
to budi jednu rezonanciju sve do sopstvenog otkucaja pulsa i, prostorom, s apsolutno najmanjim intervalom vremena i sa
obratno, sopstveno djelovanje se osjeća povučenim u linije djelićima elemenata koji mijenjaju svoj identitet — ukratko,
sila obrtaja svijeta i ritmova prirode, stabilizaciona površina to su predstave koje shvaćaju samo stručnjaci, tako da na
svijeta utiče u ravan kruga ljudskog djelovanja. koncu presušuje i ta popularna literatura — znalci su pre
Ako smo svjesni toga u koliko velikoj mjeri je primitivno pušteni svome krugu.
mišljenje bilo obuzeto zakonima 'natprirodne tehnike' onda Ili drugi primjer, u psihologiji, gdje se vrijednost pridaje
niko neće očekivati da je duševni život čovjeka ostao nedirnut obrazovanju strogih pojmova, primjećuje se sve veća sklonost
kad je došlo do prelaza u industrijsku kulturu. Tu smo suoče prema upotrebi matematskih metoda 30 . Pitanja kao što su, da
ni s jednim preokretom koji, što se njegove dubine tiče, mo li postoji veza između duševnih bolesti i građe tijela, da li
žemo uporediti samo s 'neolitskom revolucijom' — s onom učinci inteligencije koreliraju s drugim osobinama ličnosti ili
predistorijskom epohom kad je čovječanstvo napustilo svoj da li je inteligencija uopšte višedimenzionalna tvorevina od
status lovca, te sa zemljoradnjom i stočarstvom odabralo stal međusobno nezavisnih faktora mogu se obrađivati samo putem
no boravište, a s njim tokom vremena gusto nastanjenu ve kvantitativnih mjerenja, a onda korelacionostatistički. Onda
liku naseobinu, diferencijaciju bogatstva, vlast, podjelu rada postupak da se iz opaženih korelacija sposobnosti povratno
i, što nije nevažno, stalno boravište bogova s njihovim hra zaključuje ο temeljnim, upravljačkim faktorima, ona tzv. fak-
movima i kultovima. Slično sveprožimajući će biti i preobražaj torska analiza, postaje 'avantura duha' (Hofstätter) u koju
svijeta zahvaljujući industrijskoj kulturi, kad čovječanstvo može da se upusti samo onaj ko posjeduje natprosječno ma-
oko kugle zemaljske isprede čeličnu i bežičnu mrežu — mi tematsko znanje i specifičnu nadarenost. Naravno, upravo u
smo tek na početku ovog procesa i tek u njegova prva dva psihologiji su uvijek bile proširene intuitivne metode i uvidi,
vijeka. ali danas primjećujemo kako čak i psihoanaliza koja se uvijek
Ipak, već na osnovu sadašnjih odnosa možemo očitati neke odricala kvantitativnih metoda u korist intuitivnih i koja je
jasne karakterne osobine kulture koja nam dolazi ili u čijoj na svom početku bila zapaženo i šokantno pregledana, postaje
prelaznoj zoni mi već živimo. Pritom najprije u oči pada sve apstraktnija. Jedna na svoj način odlična novija knjiga31
opšta intelektualizacija u onim pravim duhovnim oblastima radi s pojmovima kao što su kvantum učenja, kognitivno
umjetnosti i nauke, dakle u izgradnji opazivosti, neposred prestrukturiranje, frustaciona tolerancija, stupnjevanje mo
nosti i neproblematičnoj pristupačnosti. Umjetnička i naučna tiva itd. — dakle s jednom vrstom više mehanike.
'vrhunska produkcija' na poljima gdje se, tako reći, odigra Ovu tendenciju zbijanja u pojmove i oslobođenja od čul
vaju frontovski događaji, postaje sve apstraktnija i sve ne- nosti, ako je moguće približiti se matematskim metodama,
čulnija. Sirim krugovima je to postalo jasno kad se pojavila možemo posmatrati u učenju ο nacionalnoj ekonomiji koje se
29
opšta teorija relativnosti. Tada, oko 1916. godine, pojavila ranije služilo koliko jednostavnim toliko i pristupačnim mo
se posebna popularizaciona literatura čiji je zadatak bio da delima kao što je model ravnoteže, možemo je naći u sociolo
tu matematičku koncepciju, koja se u principu opirala tome 32 33
giji u pravcu 'sociometrije' , pa čak i u etnologiji , dakle u
da bude zorno prikazana, ipak nekako približi opštem shva- 30
tanju. Tada je još bilo teško odvojiti se od predstave da svijet Peter R. Hofstätter, Einführung in die quantitativen Methoden
der Psychologie, 1953.
u kojem svi ljudi žive mora biti i pojmljiv svim ljudima — 31
Walter Toman, Dynamik der Motive, 1954.
no u međuvremenu su nas ne samo fizičari nego i političari 32
J.L. Moreno, Die Grundlagen der Soziometrie, 1954. (njemački
prevod).
33
29
Up. Rowohlts deutsche Enzyklopädie, tom 12. Albert Einstein/ Ovamo spadaju dva standardna djela etno-sociologije Claude
Leopold Infeld, prije svega str. 141 i dalje. (Prim. red.). Levy-Strauss, Les structures elementaires de la parente, i G.P. Murdok,
Social structure, 1949.
62 63
naukama koje su ranije bile isključivo opisne. A tamo gdje trebno reći 30 kako su moderni konkavni obüci svodova u
nauka, kao istoriografija, ne može da napravi taj korak, ona arhitekturi, s njihovim savijenim i dvostruko savijenim po
upravo zbog intaktne preglednosti lako dobij a izgled nere- vršinama, pobratimljeni s geometrijom jednog Riemanna ili
alističke i površne. Mi u najmanju ruku od istoričara zahti Lobačevskog. Savijeni prostori' fizičara su se probili, već po
jevamo da otvoreno govore ο višedimenzionalnosti svojega stoje rotirajuće stambene zgrade, a orijentacione tačke mije
predmeta: pored političkih, pažnju zahtijevaju i sociološki, njamo onako kako to propisuje Einsteinova /Ajnštajn/ teorija.
privredni, psihološki faktori, a tamo gdje se to pokušava, Mi, naravno, ne tvrdimo da se sve ove pojave mogu ne
historičar svoj predmet mora, tako reći, da interpretira u posredno ili čak kauzalno povezati s 'duhom tehnike'. Ali isto
okviru različitih sistema povezanosti.34 Jednodimenzionalna ili tako ne možemo a da ne priznamo da je pojedinim discipli
barem 'dijalektička' izlaganja povijesnog bogatstva u smislu nama kulture prethodio jedan moćan partner; koji je otvorio
jednog Hegela ili Spenglera danas se već osjećaju kao preživ- breše tako što je cijelo društvo presadio na beton i čelik, što
ljena, ona u sebi imaju nečeg neposredivog i poetskog. je istjerao prirodu iz očiju, a šanse za održanje u životu po
Poetskog, naravno, ne u smislu nove poezije. Jer ova je, vezao s najsmjelijim, najnevjerovatnijim skicama inteligen
sa svoje strane, već odavno krenula putem intelektualiziranja cije. Spremnost da se preobrnu sve pretpostavke, neodoljivost
i oslobađanja od čulnosti, ona kako kaže Gottfied Benn2', 'čistih' rješenja, emancipacija od onoga što je po sebi ra
'pjesmu stvara odvajajući i suprotstavljajući opjevni predmet zumljivo i od onoga što smo navikli da smatramo 'prirodnim'
jastvu koje pjeva'. Ne možemo a da kod ovog citata ne po — to su motivi koji djeluju u modernim umjetnostima i na
mislimo na izvjesne uzbudljive teorije fizike ili viševrednova- ukama. Skriveni i rijetki nagoni u povijesti čovječanstva koji
ne logike prema kojima samo povezivanje sa subjektom može oduvijek djeluju u tami ipak se ne bi mogli tako glasno i
da spada u sadržinu nekog stava. Naivna objektivacija opa otvoreno i neobuzdano i svestrano probiti, kao što je to sad
žaj a za fizičara postaje isto onako sumnjiva kao za pjesnika slučaj, da im tehnička kultura prethodno nije dala spoljnji
naivna objektivacija raspoloženja. Tu se slažemo sa Mallar- oslonac, jednu stranu onog za život važnog, pobjedonosno
meom, koji je rekao: pjesma se ne sastoji od osjećaja nego uspješnog i opipljivo realnog, više nego duhovnog. Onaj pro
od riječi. To, prije svega, znači da se mi distanciramo od tuprirodni efekat koji izbija kako iz neeuklidovskih prostora
neposredne unutarnje i spoljnje prirode, jer 'u prirodi postoje ili trovrijedne logike tako i iz Picassovog slikarstva, voljan je,
boje i zvuči, nema riječi' (Berm). Kako onda ide dalje, to je voljan je kao svako drugo rješenje nekog tehničkog problema:
jasno opisao ovaj poznati pisac: Kad se izbaci par riječi ili naime s jednom porivnom, nesvjesnom logikom, a neodoljivo
stihova, započinje pravo umjetničko dotjerivanje, 'stavljamo šću procesa koji se služi izraslom, visokoodgojenom sviješću
ih u jednu vrstu aparata za posmatranje, pod mikroskop, ispi koja sebe smatra suverenom i odguruje sve od sebe. Tu se
tujemo ih, bojimo, tražimo patološka mjesta' — skeptičan i radi ο veoma rijetkim, velikim promjenama stanja da se bude
rafiniran proces čiji rezultat je jedno šifrirano punjenje uzbu čovjek, ο jednoj od sekularnih promjena ne samo toga kako
đenja, 'paket valova' kako bi rekli fizičari. će se živjeti ili privređivati nego daleko dubljih samih struk
tura svijesti, čak dinamike ljudskih nagona 37 . Čovjekov razum
Frapantna je unutarnja sličnost stila ove lirike sa apstrak mi danas posmatramo na djelu u stanju postprosvjetiteljstva,
tnim slikarstvom, s atonalnom muzikom, a onda i porodična emancipovanog od, kako je to vjerovalo prosvjetiteljstvo, mo-
sličnost tih umjetnosti s novim naukama. Jedva da je po-
36
34 S. Giedion, Architektur und Gemeinschaft, Row. dt. Enz. tom
Sa ovog stanovišta je, na primjer, interesantno odlično djelo 18, 1956, str. 119.
Ulricha Kahrstedta, Geschichte des griechisch-römischen Altertums (2 37
1953). U Arnold Gehlen, Urmensch und Spätkultur, 1956, ovo je glavna
35
Probleme der Lyvik, 1951. tema.
64 65
rala koji mu je ulivan — koji se time potiskuje u očajničku schea do Ibsena, Strindberga, Gerharta, Hauptmanna, Georgea
ulogu da mora da neprestano bude zauzdavan onim djelo /Ibzen, Strindberg, Hauptman, George/ itd. želio da dadne za
tvornim, onim što se može i onim što je svrsishodno. maha nekom 'pokretu' i da sadržajno izvrši uticaj na duh vre
mena. Danas takve mogućnosti više nema jer su nestale sve
sadržine koje se mogu stabilizovati, oko kojih bi se moglo
2. Proširenost eksperimentalnog načina mišljenja fiksirati masovno mišljenje. Mnogi ljudi koji su hrlili na Pi-
cassove izložbe besumnje su osjetili strasnu težnju prema ovoj
U skladu s opisanim okolnostima, razumije se, u moder vrsti umjetnosti, oni su se oduševljeno izlagali ovoj fascinaciji
nim umjetnostima i naukama postoji, pored uvijek veoma ma i uvijek će je ponovo tražiti — crkve to ne treba da uznemi-
log kruga pravih vodećih i produktivnih glava sa često među rava, one čak mogu dopustiti da im Le Corbusier /Le Korbu-
narodnom kompetencijom, i jedan mali broj zainteresovanih zije/ sagradi crkvu u Ronchampu:l8, ali one nikad ne bi do
laika koji su dostigli zavidan stepen znanja. Međutim, ma ko pustile da se zidovi božje kuće oslikaju scenama iz Parsifala.
liko da su oni zainteresovani to nije dovoljno, bez napornog Protiv darvinizma su se hrišćanske konfesije ogorčeno borile,
studiranja sve je uzalud, a uvođenje u atonalnu muziku, u moderna genetika ne bi trebalo da ih uznemirava jer je ona
istraživanje ponašanja, karakterologiju s njezinim 'baterijama tako bezgranično komplikovana da već odavno nema glave
testova' ili u bilo koje novo otkriće puno zamki — to uvođe koja bi mogla sagledati sve njezine aspekte. Zato to što umjet
nje zahtijeva intenzivan i isplaniran studij, najčešće čak i nat nosti i nauke postaju sve apstraktnije potpomaže da se reli
prosječnu specijalnu nadarenost, pa je tako ono moguće samo gija stabilizuje na onom pravom području svjetonazora. Za nju
malom broju nestručnjaka. Među zaposlenim, obrazovanim lju su, dakle, nove umjetnosti u još jednom dvojakom smislu 'bes
dima, onima koji žele da učestvuju u javnom životu, nema predmetne' i crkve mogu njima bez ustezanja da se posluže
mnogo takvih koji bi se prihvatili jednog takvog dodatnog kao što se služe televizijom, radij om i telefonom. Njima više
posla. Široki krugovi takvih ljudi osjećaju da je prigušeno ni filozofija ne konkuriše kad je u pitanju pogled na svijet i
njihovo, ipak postojeće, interesovanje i osjećaju se bez od to zato što su se ogromne mase iskustva politike i prirodnih
brane izloženi neumornoj planskoj i uz to još veoma razdraž nauka osamostalile, više ne mogu da stanu pod krov filozofije.
ljivoj agitaciji kakva se vodi posebno u interesu apstraktnih Upravo po ovoj crti uviđamo koliko su duboke promjene do
umjetnosti — agitaciji koja je pretjerano aktivna i nestrpljiva kojih je došlo u doba poslije prosvjetiteljstva: šta bi bio Kant
upravo zato što osjeća da ne stiže svuda. bez francuske revolucije i bez Newtona?
Umjetnosti i nauke na ovaj način postaju ezoterične, jed Dakle, ta unutarnja povezanost moderne duhovne kulture
na vrsta tajnog posjeda najmanjih i najuticajniijih manjiina, a to sa tehnikom dovodi do 'otuđenja' te dvije instancije od reli
ima i još jednu, ne nevažnu, ali dosad jedva zapaženu poslje gije, a upravo time do njezine restauracije na onom zaista
dicu: one, naime, ne mogu više da nastupaju kao zamjena za njezinom području pogleda na svijet. No mi ćemo se vratiti
religiju. Vidjeli smo da su još u 19. vijeku izvjesne teorije ili na odnose između tih instancija i pokušaćemo da iskristališe-
pravci često bili dovoljno principijelni i, istovremeno, opšte- mo jedno posebno značenje riječi 'tehnika': naime, na oba pod
39
razumljivi pa su postajali 'svjetonazorni' masovni pokreti — ručja se u središte probija problem onoga što se može postići ,
biti darvinist ili vagnerijanac nekad je značilo da se čovjek radi se ο mogućnosti iscrpljivanja određenih metoda i sve ja
potpuno, s patosom opredjelio za sadržine koje su izgledale snija nam postaje jedna vrsta osovinskog obrtanja u postav-
kao da su dovoljan životni materijal za sveukupnu orijenta
ciju. Da li s pravom ili ne, ο tome ovdje ne raspravljamo — 38
Više slika kod S. Giediona, Architektur und Gemeinschaft, Row.
u svakom slučaju postojala je takva mogućnost i zapravo je dte. Enz. torn 18.
39
svaki veliki autor, od Šchopenhauera /Sopenhauer/ i Nietz- Hans Freyer, Theorie des gegenwärtiges Zeitalters, pogl. 'Die Ma
chbarkeit der Sachen', str. 15 i dalje.
66 67
ljanju pitanja. Sve manje se radi ο tome da se za već defini- već impresionizam došao do obojenog oslobođenja shvatljive
sane svrhe iznađu tehnička sredstva proizvodnje, za prethodno tvarnosti koja se ne može odvojiti od tadanje psihologije osje
date p r e d m e t n e oblasti najbolje spoznajne metode ili da se ćanja i asocijacija. U Seuratovom 'poentilizmu' ne možemo.a
opšte poznatim sadržinama svijeta umjetnički ovlada, nego je da ne vidimo uticaj psihologije, a ovaj je onda još porastao u
obratno: sve češće se variraju, isprobavaju, u igru uvode do ekspresionizmu i nadrealizmu iz kojeg više ne možemo da is-
iscrpljenja sve mogućnosti sredstava predstavljanja, sredstava isključimo psihoanalizu. J e d n i m drugim p u t e m je došlo do izo
mišljenja, v r s t e postupaka u cilju da se vidi šta će od toga lacije tzv. 'slikovnih elemenata', bilo da se radi ο elementima
ispasti. I u tehnici se, naravno, kao i ranije, često još polazi više formalne ili više obojene vrste, a ovdje savremeni ap
od svrha i traže se sredstva za njih: istražuje se, recimo, na straktni slikari markiraju posljednju stanicu, završetak, svrše
koji način prigušiti zvuk motora ili kako postići optimalnu tak igre. Iz ovog kratkog prikaza se vidi kako su se istovrsna
'atmosferu u preduzeću', zadovoljstvo i volju za radom, jer je mišljenja i teorije uvijek stapale u jedan metod koji se kori
i ovo psiho-tehnički problem. No, pored toga, izgleda sve važ stio dokle god se nisu iscrpile sve njegove mogućnosti. No ova
niji postaje o b r n u t i način postavljanja problema, naime pita mišljenja i ove teorije su se dalje širile sopstvenom logikom
nje šta se nepredviđeno može izvući iz jedne date vrste postu pa je izgledalo da umjetnici više love efekte kako bi ih do
panja. Tako se došlo do načina primjene elektriciteta, elektron hvatili nego što ih još drže u rukama. Zato cijela povijest
skog mikroskopa, atomske energije na najrazličitijim područji novijeg slikarstva nudi sliku izvariranih mogućnosti, kakve su
ma, ili će se tek doći. U ovom značenju, dakle, riječ tehnika i serije eksperimenata kod hemičara. Ono što se tako istjera
dobija nešto od svojeg prvotnog smisla umješnosti, umijeća, do kraja odbacuje se i na to se više ne vraća. Ovog eksperi
uspjeha koji se neočekivano pojavi tokom opita pa se onda mentalnog sasvim jasno imamo kod Picassa, kod čijih beskraj
njime i ovladava. Zato se radi ο tome šta se sve može učiniti nih nizova slika ne dolazimo na pomisao da se traže putevi do
s datim tehnikama, metodama (i duhovnim) koje ćemo opet nekog cilja nego samo do obratne pomisli: da se ispituju pla
varirati, bez unaprijed date svrhe, pokretljivim ispitivanjem, novi postupaka iz proste zainteresovanosti da se vidi šta će iz
onako kako se nakon pronalaska rentgenskih zraka razvila ne toga ispasti. A to je naučni, to je i tehnički duh i kod dobrih
samo primjena slike nego i dubinsko ozračavanje živog tkiva modernih umjetnika, tj. onih koji su intelektualno dorasli svo
kako bi se ono izliječilo ili kao što su se ovi zraci počeli upo jim postupcima, takođe se, kako je to izrazio Benn, gleda kroz
trebljavati za ekspertize umjetničkih slika. mikroskop, ispituje, boji i prilaže rezultat.
Potpuno analogno sad to tehničko u ovom smislu dolazi u
prvi plan umjetnosti i n a u k a i nesagledivo postaje ono ekspe Kao što smo gore vidjeli eksperimenat je karika koja po
rimentalno, ono metodsko-tehničko. vezuje tehniku i prirodne nauke. Posvuda gdje se ispituju
konstantni i varijabilni m o m e n t i nekog predmeta, pa se do
Ova činjenica na koju vrijedi obratiti pažnju lijepo se pusti da se ovi posljednji smjenjuju; gdje se dosad važeći aksi
može ilustrovati razvitkom modernog slikarstva. Već više de omi eksperimentalno zamjenjuju novim ili se prihvaća ono
cenija u razvitku slikarstva od impresionizma preko Cezannea suprotno od samorazumljivog da bi se vidjelo šta će se dogo
/Sezan/ na jednoj, Seurata na drugoj strani, pa do ekspre diti; gdje se neka nova metoda odvaja od mjesta njezinog na
sionizma, kubizma ka 'apstraktnom' slikarstvu i ka nadrealizmu stanka i ispituje kako funkcioniše na drugom tlu ili u drugim
Μαχα Ernsta ili Dalija proteže se jedna prepoznatljiva logika spregama — svuda t a m o djeluje ovaj duh. Mi apsolutno sma
koja se prvo pojavljuje u oslobađanju od predmetnog. A i ovo tramo da se on prvo razvijao u oblastima tehnike i prirodnih
je, opet, prije rezultat još dubljih promjena. Naime, prvo su nauka, ali da se onda, zahvaljujući njihovom ogromnom us
u glave umjetnika prodrle izvjesne, uvijek savremene teorije pjehu, učvrstio u društvenoj zbilji, istovremeno se osamostalio
i pogledi, većinom psihološke vrste, i t a k o izmijenile mišlje i sada se neodoljivošću sudbine širi kao progresivni oblik svi
nje ο osnovnim kvalitetima optičko-slikarskog, pri čemu je jesti ovog doba. Pritom je odlučujući ovdje prikazani oblik
68 69
ove svijesti, a nije, recimo, neka 'mehanicistička' sadržina. Pri ovdje pokazala jedna pojava za koju se dotad znalo samo u
mitivno je i provincijalno ako polemišemo sa 'duhom prirod fizici: da, naime, izvan-metode koju je definisao autor mi ne
nih nauka' odnosno sa tehnikom na osnovu mehaničkih mo bismo mogli reći ο čemu je zapravo riječ. Pareto, naime, miš-"
dela mišljenja: moderni duh je upravo ravnodušan prema sa ljenjima svih vrsta (filozofemama, dogmama, svjetonazornim.
držaju, on se čvrsto drži interesovanja za pitanje kako bilo tezama, ideologijama i nizovima ideja) nije postavljao pitanje
šta stvoriti. Zato psihologija, sociologija, ekonomika nastoje da koliko one polažu pravo na istinu, nego je, najprije, zaokružio
iziđu iz svojeg prikazivačko-predmetnog perioda, one 'meha to pravo uopšte. A onda ih je interpretirao kao virtuelne rad
ničke' modele napuštaju istovremeno kad i 'organske' i 'cje nje, kao akcije u nastanku, pa je onda postupio statistički:
lovite' modele — to je sve problematika one iste pretposljed poređenjem velikih količina on je izdvojio varijabilne sastavne
nje ravni. A ono što žele, to je da se matematiziraju i da se dijelove od konstantnih i onih koji su ostajali nepromjenljivi,
okoriste ogromnim bogatstvom sredstava formalnog mišljenja pa je onda, polazeći od tako prosijanih jezgara koje je, kako
— a što se sadržina tiče, one će već doći! Isti taj duh, narav rekosmo, smatrao virtuelnim radnjama, povratno zaključivao
no, djeluje i u arhitekturi, gdje se preokreću dosadašnji aksi ο djelatnom impulsima koji su ostajali isti, tj. ο instinktima.
omi da kuća stoji na temelju i da ima četiri ugla, da'je svod Sada je, dosad kod filozofema, dogmi itd. uobičajeni idejno-
konveksan. Grade se, dakle, okrugle kuće ili ovalne koje stoje povijesni način posmatranja, kod Pareta izgledao kao poseban
na štulama ili sobne gondole koje se dižu u zrak i izvinuti slučaj ideološkog ponašanja koji je on obrađivao kao svaki
svodovi. Ma koliko da je taj postupak uzorno jednostavan, fas drugi — slično kao što se klasična mehanika u najnovijim
ciniraju novonastali tehnički problemi i ono novo u statičkim fizikalnim teorijama pojavljuje kao specijalan slučaj.
proračunima, u iskorišćavanju dosad neispitanih osobina ma Mi, kao što se upravo desilo, možemo ukratko opisati nj e-
terijala. 'Otad principi koji su se ranije mogli primjenjivati govu metodu ali ne možemo kratko govoriti ο ovoj nevjero-
samo na najlakše materijale, izvješene membrane kao balda vatnoj količini uvida koji su iz nje neočekivano proizišli. Izva
hini, mreže od kanapa kao viseće ležaljke, rastegnute površine na, pojmovima koji su neposredno razumljivi, naravno ne mo
kao bubnjevi, princip mjehura od sapunice čiji molekularni že se više reći ο čemu je bila riječ kad je on, na primjer, te
naponi sebe održavaju u ravnoteži, mogu da se pretvore u varijabilne odnose otkrio između mogućih radnji i mogućih
prostorne nosače koji istovremeno i nose i završavaju.'40 I ovaj mišljenja. Kod njega, čak, ima mjesta koja su toliko visoko
citat je pogodan da se učini jasnim koliko, zapravo, malo shva apstraktna da više nikakvog smisla nema povratna primjena
ćamo nove umjetnosti ako se držimo samo onog vidljivog i ako njegovih misli na realnost u direktnom smislu — ona sama
nismo u stanju da prodremo u eksperimentalne probleme. sebe nose, nalaze se u jednom imaginarnom prostoru i istinita
Kad ovdje opisani eksperimentalni stav prodre u duhovne su samo dotle dok ih ponavljamo, ali onda bez pardona. To je
nauke, dobijaju se pojave potpuno novog stila, pa one iza oblik svijesti čiste matematike bez njezine sadržine, ili oblik
zivaju zabunu čak i u krugovima stručnjaka. Jer, polazeći od svijesti apstraktne grafike.
metoda, očigledno se briše razlika između prirodnih i duhov Ovdje, kao Oskar Morgenstern, možemo reći da se 'neki
nih nauka, a ova razlika se smatrala klasičnom premda neke rezultati više ne mogu izraziti riječima'. Morgenstern to kon-
nauke, kao što su sociologija ili učenje ο nacionalnoj ekono statuje u jednoj raspravi ο matematskoj 'Teoriji igara i eko
miji, zbog osobine njihovog predmeta, nikad nisu htjele da nomičnog ponašanja' 42 i pritom se poziva na kvantnu meha
se potpuno uklope u ovu podjelu. I kad je jedan veoma zna niku, ο kojoj bi se to isto moglo reći. Time se, očigledno, na
čajan pionir tog postupka, Vilfredo Pareto/' u sociologiju
1
lazimo u jednom potpuno neklasičnom svijetu nauke u kojem
svjesno unio 'logičko-eksperimentalnu' metodu, prvi put se nema više nikakvih predrasuda ο osobinama predmeta ο ko
jima treba da se govori. Za to je, izgleda, dobar primjer sama
S. Giedion, kao gore, str. 113.
Jahrb. für Sozialwissensch., tom 1, 1950.
42
Vilfredo Pareto, Tratte de sociologie generale, 2 toma, 1917.
70 71
teorija igre. Kao modeli za diskusiju ο ekonomskim i socio vijeg. Uzori kojima vrijedi povlađivati su novatori, oni koji
loškim pitanjima odabiru se ne više one primitivne mehaničke otvaraju vrata, pronalazači i revolucionari u svim oblastima
predstave ο ravnoteži, kružnom toku itd., nego se uzimaju kulture. U svakom slučaju, zakon ο pomjeranju faza u t e m p u
strateške igre kao što je šah, gdje svaki igrač želi da dobije prema kojem se kultura uvijek sastoji od sektora koji se kreću
a pod kontrolom ima samo jedan dio varijabila, gdje igrač uz sporije ili brže važi i u okviru jednog sektora. Kao što u cje
svoje poteze mora da iznađe i šta planira protivnik. Laik ovu lini kulture, na primjer tehnika i prirodne nauke imaju n a j
teoriju može simulirati samo spočetka i u prvim koracima, ona veće rate promjena u jedinici vremena, a zakonodavstvo na
posluje s pomoćnim sredstvima kombinatorike, učenja ο koli preduje mnogo sporije, kao što se socijalne vrijednosti i pred
činama, kalkila matrica i m a t e m a t s k e logike. A ja, i sam laik, stave ο prestižu, opet, mijenjaju samo tokom dužeg vremena,
pominjem je samo zato što je ona zaključni i dobar primjer tako istu tu pojavu možemo vidjeti i u n u t a r jedne oblasti.
za naše teze. Prodor eksperimentalnog d u h a u umjetnosti i Tako se povijesne i filološke nauke, po svom predmetu, ne
nauke svih vrsta na strani p r e d m e t a nužno dovodi do njiho mogu onoliko osloboditi opažajnog koliko to može sociologija,
vog denaturiranja, do potpuno neopterećenih dekompozicija i nacionalna ekonomija pa čak i psihologija, tamo se dakle po
novih raspodjela sadržina koje određuje jedino metoda za koju našamo više tradicionalno. Slično tome, pretežni dio publike
se opredijelimo. Isto tako neminovno i nužno ovim postupkom kao i dosad radije čita Fontanea, Rilkea ili Hemingwaya /He-
biva skroz racionalizovana p r e d m e t n a oblast, ona je na jedan mingvej/ nego Jamesa Joycea /Džejms Džojs/, Ezru Pounda
nesmislen, apstraktan, neopažajan i, konačno, na jedan izvana /Ezra P a u n d / Ili Benna, kao što kod mnogih ljudi postoji n e -
teško opisivi način 'autonomna': apsolutno precizni rezultati uzdrmana ljubav prema starim velikim majstorima muzike.
se više ne mogu prikazati riječima ili su evidentni samo dok
traje metodski rad. No to sve nipošto nije neka igrarija. U Vrijedi obratiti pažnju na ovo uporedno postojanje jednog
prirodnonaučnoj i tehničkoj oblasti ove metode su dovele do kulturnog konzervativizma sa praktičnom naprednošću u istim
najznačajnijih rezultata, a u ostalim oblastima, barem duhov- onim krugovima koji tako lako ne zanemaruju nijednu tehni-
nopovijesnim, do konsekvencije koja, vjerovatno, zadire veoma čko-industrijsku novotariju. Ono, naime, označava jedno este-
duboko, da 'klasični' postupci, na primjer, postupci istoriogra- tiziranje obrazovanja, njegovo provođenje u besposljedično i
fije, psihologije itd. postaju neinteresantni za glave većeg ka moralno neobavezno — mi se, praktično, nalazimo u jednom
paciteta. U k r a t k o : umjetnička i naučna k u l t u r a na frontalnim potpuno drugom sistemu odnosa nego što to odgovara našim
mjestima postaje rezervat virtuoza. Onda, obratno, naravno obrazovnim interesima. Beskrajna mnogostrukost subjektivnih
vidimo, kako na primjer, Rilkeova popularnost za njega već interesa, individualnih sklonosti i ličnih varijanti svoje šanse
znači prigovor, pri čemu se kritika uopšte više ne trudi da da obogate doživljaj nalazi u obrazovnim materijama nauka i
dadne neki estetski dokaz — nego već puko neposredno lirsko umjetnosti, pri čemu 'draži' ima upravo iznenađujuće puno i
osjećanje važi kao preživjelo, kao malograđansko i kao kič. one su veoma diferencirane — u tu svrhu se ekshumiraju n a j -
zabačenije kulture, a njihovi ostaci se voze po svijetu u po
kretnim izložbama. Potpuno bez veze s tim ti isti ljudi idu za
svojim ekonomskim i političkim interesima, a stavovi koji
3. Suprotnosmjerna primitivizacija ovdje dolaze na svjetlo dana znatno manje su profinjeni, oni
su, naprotiv, vrlo dosežni i lako sagledivi. U poređenju s da
Dosad opisivano oslobađanje od čulnosti umjetničkih i na našnjim duhovni nivo političkih rasprava je prije sto godina
učnih disciplina kvalifikuje posebno one produkcije koje su bio iznenađujuće visok i to je bilo vrijeme kad su politizirali
proizišle iz novih začetaka, novih koncepcija i koje utoliko oni isti ljudi koji su još vjerovali u moralnu plodnost n a u k a i u
mogu da važe kao 'napredne' i 'reprezentativne' jer u savre- mogućnost jedne jedinstvene, naučno zasnovane slike svijeta.
menoj kulturi sugestija norme polazi uvijek od onog najno- Danas je sve to drugačije. Tradicionalna kultura u starom
72 73
smislu precrtava svoju obaveznost i prinuđava na jedan pse- Gore pomenuta prethodna primitivizacija može se posma-
udokonzervativizam, 'napredna' nova kultura tjera u izolaciju trati i na plastici. Tamo pored apstraktnih plastika, često ve
ako je shvatimo ozbiljno, a u graničnim slučajevima tjera u like ljepote, ili pored bizarnih 'mobila' Caldera /Kalder/ 4 4 , što
neiskazivost. Društvena zbilja ide svojim p u t e m s one strane ih je komentarisao Sartre /Sartr/ 4 5 , imamo brutalna pojedno
ovog. stavljenja Moorea /Mor/ ili Brancusija /Brankusi/. Po trapa
K u l t u r n i masovni mediji, bioskop i radio, slijedili su vosti i ružnoći one podsjećaju na slikarije iz doba Konstantina
samo jednu od mnogih strana kritikovanog primitiviziranja, Velikog, samo što u njima nema antičke tvrdoće i siline; one
no one su se, iz finansijskih razloga, teško mogla izbjeći. J e r su naduvene. Tu pojavu je Jacob Burckhardt /Jakob Burk-
ova industrija m o r a da ima p r o m e t i zbilja ide u širinu, in h a r t / 4 0 htio da objasni 'izopačenjem rase', pojavom ljudi 'sa
vestirani kapitali su, dijelom enormni i ne podnose nikakav zaista zastrašujućim crtama' ali malo stranica zatim priznaje
rizik. Neki umjetnički značajan, senzibilan i pametan film da 'najdublje uzroke ove pojave zaista niko nikad ne može da
apsolutno bi mogao da bude i uspješan, ali eksperiment je obrazloži i sažme u riječi'. P r e m a paralelama koje se danas
previše riskantan, dok se obrazovni noćni program radija još mogu postaviti izgleda vjerovatno da se već u ono doba ra
nekako može bolje provući nego neki duhoviti film koji pro dilo ο jednoj svjesnoj, tendencioznoj primitivizaciji, ο jednom
padne. Taj ovdje pomenuti primitivizam zapravo se sastoji u elaboriranom stilu koje je sebe htio da prilagodi tendencijama
niskom prosjeku zahtjeva samom sebi i u traženje situacija, doba, kao danas.
ali postoji i posve drugačiji 'drugi primitivizam' onog kulti Pod riječju primitivizacija, konačno, treba opisati još jed
viranog, to je sklonost ka prejakim dozama i velikim uzbu nu upadljivu pojavu modernog kulturnog života, naime pad
đenjima. Uticaj crnačkih i papuanskih plastika na slikarstvo suptilne misaone kulture na govornom području (ne m a t e
notoran je još prije prvog svjetskog rata, a za probojnim i matskom). Danas u veoma širokim krugovima nedostaje organ
šokantnim efektima je posebno težio rani ekspresionizam. Kao za značajne misaone figure p u n e veza, za izražajno bogatstvo
kontrast stoje hipersenzibilni, dahu slični Kleeovi /Kle/ nerečenog, za stilske finese, za oštre pojmove distinkcije s
snovi spram Kirchnerovih /Kirhner/ galamdžijakih šokova bo njihovim visokim tonovima, sve mora da bude jednokratno,
ja. A ovaj neoprimitivizam isto kao i oslobađanje od čulnosti upečatljivo i ukalupljeno. Teško je sebi predstaviti da su
i apstraktnost oduzimaju umjetnosti popularnost. obrazovani krugovi zbilja čitali Kantove spise i posebno se
Međutim, jedna druga varijanta primitivizma zasad spada profesori na fakultetima društvenih nauka nerijetko žale kako
upravo u program, u ideološko izlaganje sebe, no sada u smi sa mnogim studentima ne mogu da započnu razgovor ο m i
slu bezoblične, nerazlikujuće čovječnosti. Značajni predstavnik saonim nizovima čim se pređe j e d a n veoma nizak prag t e
nove arhitekture kao što je S. Giedion™ na primjer kaže: 'Iz žine. Ni ovdje ne bi trebalo da nas smiri neko ishitreno i
gleda kao da je počela da se obrazuje nova faza kulture u blisko sociološko objašnjenje, vjerovatno, i ovdje vrijedi ono
kojoj čovjek kao takav, onaj goli, ljuske lišeni čovjek, čovjek što je rekao Burckhardt, da najdublje uzroke ove pojave zaista
koji nije ograničen ni nekim određenim sociološkim slojem, niko nikad ne može da obrazloži i sažme u riječi. Mi ćemo ih
ni religijom ili rasom, postavlja direktna izražajna sredstva u potražiti u jednom već naznačenom pravcu: doba prosvjeti
oblicima i simbolima koji su odjek njegovog unutarnjeg osje teljstva je prošlo, a s njim i doba vjerovanja u neophodnost
ćanja, koji ga duševno dotiču'. Čovjek koji je ovdje opisan kao sve jače i sve oštrije apstraktne pojmovnosti. Zbog toga je
povijesno neoblikovan je onda odista čovjek koji je ostavljen
na cjedilu zbog presušivanja i nedostatnosti k u l t u r e : misli se
na velegradske mase koje a r h i t e k t u r a rado uzima kao ideo 44 Up. si. kod Hans Sedlmayr, Die Revolution der modernen Kunst,
loške partnere. Row. dte. Enz. tom 1.
45
Jean-Paul Sartre, Die Mobiles von Calder, u: Situationen, na
njem. 1956.
43
Kao gore, str. 74. 46
J. Burckhardt, Die Zeit Constantins des Grossen, 7. odjeljak.
74 75
u opasnosti samovrijednost, patos samovaženja nauke — ne oblicima kako se shvata zbilja i u kojiim se spregama ona in
terpretira.
zato što se ta samovrijednost otvoreno poricala: to nije p u t
kojim se razvijaju stvari. Nego nagon za jednostavnošću, sli- Tako danas možemo navesti upravo tehničke principe koji
kovnost onoga što se može znati, s time povezani nagon ka su se potpuno probili u socijalne i međuljudske odnose. ' P r i n
primjeni i praksi, to su ti impulsi koji tako reći podrivaju i cip punog angažovanja', isključenja praznog hoda, mrtve te
ostavljaju za sobom onu gordu samodovoljnost pojmovnog žine i neiskorištenih energija postao je temeljni stav prema
majstorstva. kojem se u svakom preduzeću raspoređuje radna snaga. Ako
se smatra da neko 'nije dovoljno opterećen', zadaci se raspo
ređuju nanovo. 'Princip pripremljenih mjera' koji se može o-
čitati na željezničkim šinama, postaje princip svakog planira
4. Sirenje tehničkih misaonih modela nja, pa je čovjek za pultom sa dugmadima ili uz polugu za
uključivanje model svake režije koja dobro funkcioniše. P r i n
U dva prva poglavlja smo označili krug u čijem okviru cip 'normativne veličine' i 'zamjenjivih dijelova' pronaćićemo
treba da budu izvršena ova istraživanja. Ali smo, istovremeno, u novinskim oglasima ο slobodnim radnim mjestima, kad se
opisali realne i djelatne faktore koji utiču na unutarnji život precizno definišu potrebni kvaliteti i mjere (uključujući i sta
ljudi našeg vremena i koji učestvuju u oblikovanju njihovih rost), a princip 'koncentracije na efekat' se, vjerovatno, n a j
vrednovanja, interesa i misaonih angažovanja. U ove faktore više primjenjuje, počev od usmjerene hemijske terapije lje-
spada dualizam između oslobođenja od čulnosti, opojmljavanja, kara do dobro smišljenih propagandnih formulacija. J e r na
na jednoj strani i primitivizacija na drugoj, p r i čemu je u n u ljude tehničkog doba nužno utiče misao ο optimalnom efektu:
tarnju, duboku vezu ovih strana lakše uvidjeti nego ih opi ako se najoskudnijim sredstvima postigne tačno opisano ali
sati; ali tu prije svega spada i ona svemoćna s u p e r s t r u k t u r a probojno djelovanje, mi smo veoma zadovoljni; a ako do tak
u kojoj se tehnika, industrija i prirodne nauke pojavljuju vog djelovanja dođe samo od sebe, nakon što smo ga mi 'ini
kao uzajamne pretpostavke. cirali,, ono je konačno. U ovom smislu dobra propaganda, na
Međutim, istraživanje kulture uvijek i u svim vremenima primjer, treba automatski da utiče na čovjeka, ona se, dakle,
pokazuje da aktuelni načini mišljenja i ponašanja kojima se u Biddleovom /Bidl/ 4 7 smislu razlikuje od drugih oblika pri
kulturalno daje prvanstvo uvijek oblikuju čovjekovu svijest, nude po tome što usmjerava a ne izaziva otpor.
nju tako reći impregnira tematika koja određuje težište epohe, Ako pogledamo tu samorazumljivost i nerazgraničenost va
a gledišta svoje kulture ona, konačno, smatra jedino prirod ženja takvih, porijeklom tehničkih, principa na netehraičkim
nim i u m n i m ili barem samorazumljivim. Ovo je i danas područjima, posuminjaćemo u rasprostranjenu predrasudu da
slučaj pa, na primjer, možemo lako pokazati kako se načini ova naša kultura nema 'stila'; o n a je možda, više odgovarala
razmišljanja koji su se razvili u tehnici prenose u netehničke t r e n u t k u doba u kojem je nastala u Nietzscheovoj okolini nego
oblasti, gdje nisu primjereni, i to prenose se tako da su već danas. Pritom moramo još jednom pogled baciti na moderne
postali po sebi razumljivi i, dakle, posebno primjetni pa se umjetnosti. Naime, polja koja uporedno nisu primjerena viso
moraju uzdići u svijest, čime se dokazuje jedna unutarnja koj racionalnosti naše k u l t u r e više nisu polja u kojima se
transformacija načina i vrsta našeg shvatanja zbilje. Po na radi ο 'ubjeđenjima', jer i samo 'materijala lišeno' ubjeđenje
šem mišljenju, u velikim historijskim dimenzijama se mije spada u svijest ovog stila, nego su ta polja tamo gdje se,
njaju i same strukture svijesti, tj. načini kako svijest radi, doduše, želi neki usmjereni i kalkulativni efekat, ali za koji
mijenjaju se, tako reći, preferirani načini njezinog djelovanja. se ne može sa sigurnošću reći da će biti postignut — upravo
Sistem apriornih predstava jedne kulture, ako ono što se misli
želimo da izrazimo filozofskom terminologijom, može se očitati 47
Cit. Hofstätter, Die Psychologie der öffentll. Meinung, 1949, str.
tek u drugoj liniji po sadržinama, a u prvoj liniji je on u 105.
76 77
ovo vrijedi za najmodernije oblike muzike, lirike i slikarstva.
Po tendenciji ovi oblici apsolutno teže za izolovanim, čistim
i probojnim efektom, ali ga oni s dobro ocjenjivom vjerovat-
noćom ne postižu i to je onaj unutarnji razlog toga da se
oni dodatno ali nužno moraju obezbijediti i s jednom drugom,
pouzdanijom djelotvornom garancijom uspjeha: neumornom
propagandom.
Međutim ta, kako rekosmo, poželjna tendencija za čistim, WALTHER CH. ZIMMERLI
neodoljivim efektom isto tako omogućava da se racionalizuje
sam radni postupak koji se, recimo, može ograničiti na naj-
štedljiviju razradu zamisli slike, tako da je Picasso, kako
kaže Misia Seri?®, u toku jednog dana naslikao više slika. Time ANTIPLATONSKI EKSPERIMENT*
je produktivnost njegovog rada znatno nadmašila produktiv Opaske ο tehnološkoj postmoderni
nost jednog Renoira /Renoar/ za koga isti autor kaže da je
njemu za svaku od sedam ili osam njezinih slika bilo potrebno 'Bilo jednom' — tako započinju bajke, znamo to iz našeg
najmanje mjesec dana sa po tri poziranja sedmično, a svako djetinjstva. Istina, oficijelno niiko više ne vjeruje u bajke,
poziranje je trajalo jedan cijeli dan. ali je formulacija 'bilo jednom' zadržala nešto magično. Ona
Čini nam se da je ovaj slučaj egzemplaran, pa ga zato je i pojmovni čarobni štapić kojim ono što dodirnemo, što
spominjemo. Umjetnici, naučnici itd. ponašali bi se, u osnovi, gurnemo, premještamo iz kretanja u mirovanje, iz manifestne
razumno kad bi se 'prilagodili' zakonima vremena, kad za svo zbilje u latentnost. To je figura kojom pokušavamo da ovla
je proizvode ne bi tražili veću 'trajnost' i 'nadvremensku važ damo slabostima i kolebanjima naše najnovije duhovne proš
nost'. U skladu je ne samo sa kategorijama konzumnog dru losti tako što kažemo »Bilo jednom nešto što smo zvali 'mo
štva nego i s kategorijama tehničkog društva, u kojem je tro derna'«. A upravo to je i ono što implicite kazujemo kad našu
šenje postalo sastavni dio napretka, da se proizvodi unaprijed sadašnjicu označavamo kao 'postmodernu'.
misleći na brzinu prometa — a to je kad Bernard Buffet /Ber- No i u bajkama se na čaroliju odgovara protučarolijom.
nar Bufe/ 49 za deset godina naslika 2000 slika. Doživljaj koji Ta druga čarobna formula kojom se ovdje služimo koristi se
provociraju umjetnici sam je nestabilan, to je, kako bi rekli po obrascu istjerivanja đavola Belzebubom. Djelatnu sadaš
fizičari, jedna uzbuđujuća masa koja se nakon određenog 'vre njicu nećemo prognati tako što ćemo predstaviti kao da spada
mena polu vrijednosti' raspada, a ovoj nepostojanosti efekta ne u prošlost, sadašnjicu ćemo, naprotiv, dezavuisati tako što
bi bila primjerena prevelika brižljivost njegove pripreme. ćemo je opisati baš onakvom kakva ona odista jeste, naime
kao sadašnjicu ali kao golu sadašnjicu koja nema budućnosti.
To je, onda, formulacija ο 'puko modernom'. Dok zastupnici
postmoderne, pomoću formule 'bilo jednom', moderniste čine
onima koji 'od juče' modernisti postmodernistima prebacuju da
su oni samo 'od danas'.
* Naslov originala:
Walther Ch. Zimmerli, Dos antiplatonische Experiment. Bemer
kungen zur Technologischen Postmoderne.
48
Misia Sert, Misia (Pariška sjećanja), 1955. Odštampano u: Walter Ch. Zimmerli (Hrsg.), Technologisches Zeitalter
49
Der Spiegel, br. 26/1956. oder Postmoderne, Wilhelm Fink Verlag, München 1988, str. 13—35.
78 79
I tako se, dakle, ove čarobne formule nabacuju kao pro
kletstva, nekad gorke i zle, nekad ako ne baš s humorom a I
ono barem začinjene ironijom. No i ovdje — kao i inače —
najčešće se pojavljuje ono što je najružnije: da ismijavamo Očigledno je da različito govorimo ο 'modernom' i ο 'post-
drugog. modernom'. To se vidi ne samo po tome što ne dolazi do ne
Jedva da se iko trudi da postavi pitanje šta se zapravo kog značajnog oblika samoproturječja kad kažemo 'Danas je
krije iza govora ο 'postmoderni' — modernisti zato što se, po moderno biti postmoderan', ali da je bez ikakvog smisla reći
njihovom shvatanju, iza toga ne krije ništa, postmodernisti obrnuto: 'Danas je postmoderno biti moderan'. Očigledno je
zato što se radi baš ο postmoderni i ni ο čemu drugom.1 A mi da 'moderno' može imati dva značenja: S jedne strane to mo
smo se brzo, prebrzo zadovoljili time da je okarakterisemo že označavati 'pripadnost epohi moderne' (i onda govorimo ο
riječima kao što su 'pluralizam', 'višestruko kodiranje' etc. referentno-semantičkom određenju), s druge strane ovo može
Neće, sigurno, nikog iznenaditi što ja smatram da se, u da znači 'aktuelno', 'in' ili već navedeno 'modno' (što bi se
izvjesnom smislu, varaju i jedni i drugi. Izraz 'postmoderna', onda terminološki moglo nazvati pragmatičnim značenjem).
rekao bih, označava samo jednu stranu medalje, druga strana Kod 'postmoderno', naprotiv, potpuno nedostaje ta posljednja
medalje je tehnološki karakter našeg doba. Jedno je refleks ravan značenja, radi se ο jednom isključivo referentno-seman
drugoga. I tako onaj ko tvrdi da je nastupila postmoderna uvi tičkom pojmu. Pojam 'postmoderna', dakle, označava jednu
jek istovremeno tvrdi i da se iz naučno-tehničkog prelazi u vremensku epohu i — kao svi pojmovi epoha — mora biti
tehnološko doba. I, isto tako, u principu se vara onaj ko misli određen kako prema vremenskom prostiranju (ekstenzija) tako
da može imati tehnološko doba, a da za to ne plati cijenu post- i prema sadržinskim obilježjima (intenzija).
mod erne. Slijedeća razlika je u tome što se, između ostalog, kon-
statuje: Epoha moderne se, kad se radi ο njezinom vremen
Da bismo ovu tezu učinili plauzibilnom — jer više nije
skom prostiranju i ο njezinim sadržinskim obilježjima, u raz
moguće, 'dokaza' uvijek ima samo ex post — treba u nastav
ličitim situacijama različito određuje. Pojam moderne, među
ku, najprije, odrediti postmodernu u odnosu na epohu i na
tim, danas se, uglavnom, shvaća kao apsolutni pojam, tj. on
projekat moderne (I). Zahvaljujući ovome dobićemo dovoljno
za svoje određenje više ne pretpostavlja ni jedan drugi pojam,
precizne instrumente za dijagnozu sadašnjice, kako bismo pra
kao što je to bio slučaj još u 18. vijeku (v. IV). Pojam 'post
vilno razumjeli epohalni obrt koji je u toku, tj. kako bismo
moderna' je, međutim, već po svojoj jezičkoj strukturi, rela
ga shvatili kao antiplatonski eksperiment (II). To će učiniti
tivan pojam koji uvijek ostaje upućen unazad na prostiranje
neophodnim da se preciznije razjasni tehnološki koncept, što
epohe i na obilježja pojma 'moderno'.
će nam omogućiti da napravimo razliku između naučno-teh
ničkog i tehnološkog doba (III). To što se, kad je riječ ο post Umberto Eco /Eko/, čiji bestseler »Ime ruže« se smatra
moderni, primarno radi ο estetičkom, čini neophodnim raz standardnim primjerom postmoderne književnosti, u svom
mišljanje ο odnosu između tehnike i umjetnosti (IV), a to će »Naknadnom spisu uz 'Ime ruže'« 1984. godine ovako objašnja
nam, konačno, omogućiti da okarakterisemo specifični javni va »postmoderno ponašanje«:
karakter tehnološke postmoderne (V). »Postmoderno ponašanje mi liči na ponašanje muškarca
koji ima pametnu i veoma načitanu ženu te zna da joj ne
1
može reći: 'Ja te žarko ljubim' jer zna da ona zna (i da ona
Slavni izuzetak u najnovije vrijeme predstavlja knjiga Wolfganga zna da on zna) kako je baš te riječi napisao, recimo, Liala. No
Welscha /Volfgang Velš/ (Unsere postmoderne Moderne, Weinheim 1987)
u kojoj se — u odgovarajućoj didaktičkoj redudanciji — raspravlja ο postoji jedan izlaz. On joj može reći: 'Kako bi sad rekao Liala:
različitim odnosima značenja pojmova 'moderna' i 'postmoderna'. — Ο Ja te žarko ljubim'. U tom trenu, kada je izbjegao lažnu naiv
različitim pozicijama rasprave u Njemačkoj up. P. Koslowski /R. Spa- nost, jer je jasno izrazio da više ne može naivno govoriti, on
emann/ R. Low (izd.), Moderne oder Postmoderne?, Weinheim 1986. je, istovremeno, toj ženi rekao ono što je htio da joj kaže,
80 81
naime da je voli, ali da je voli u jednom vremenu izgubljene (3) Predmetom, našeg razmišljanja može: postati samo nešto u
nevinosti. Ako ona prihvati tu igru, ona je, na isti način pri šta nismo (ili više nismo) i sami upetljani. Kolakowski je pod
hvatila i izjavu ljubavi. Ni jedan od ova dva partnera u raz sjećao na to da su već Hegel i Collingwood /Kolingvud/ tvr
govoru ne mora da se osjeća naivnim, oboje akceptiraju iza dili da »ni jedno doba i ni jedna kultura« ne mogu »sebe sa
zov prošlosti, onog već odavno rečenog što se ne može izbri me pojmovno da shvate«. »Takvo jedno određenje je moguće
sati, oboje svjesno i sa zadovoljstvom igraju tu igru ironije . .. tek nakon njihovog svršetka, a i onda, kao što znamo, ono je
No oboma je još jednom uspjelo da govore ο ljubavi.«2 uvijek sumnjivo i nikad se s njim ne slažu svi.«'' Drugim ri
Zadržimo u sjećanju rečenicu 'citirajući odnos prema pro ječima: Efekat misaonog i jezičkog tematiziranj a je izvjesno
šlosti, ironiji, govoru, igri' i upitajmo sami sebe kako se pojam distanciranje. No i time već fakat tematiziranja moderne po
'postmoderna' odnosi prema pojmu 'moderna'. Ovdje nam mo staje znak za to da ono što nju tematizira više ne spada u
že pomoći jedno dodatno razlikovanje·. Kao što sam već ne modernu. To još ništa ne kazuje ο tome kakvo će biti to novo
koliko puta naveo3, kod kontura pojma 'postmoderna', koji tre što dolazi; tematiziranje nije izraz određene nego neodređene
ba detaljnije razraditi, radi se ο konturama na dvije različite negacije, što se, međutim, kao što je već rečeno, ne smije br
ravni. Taj pojam, a da mu se još ne pripisuju neke određene kati s generalnim odvraćanjem."1
sadržine, pokazuje, prvo, formalne, a, drugo, izražava i nešto Tek kad shvatimo ova formalna određenja biće nam jasno
sadržinski što se zasititi može samo fenomenološki, opisom sa- u kojem smislu treba razumijevati nalaze koje, kao sadržajna
vremenog nalaza. No pođimo najprije od formalnih obilježja: obilježja što najavljuju postmodernu, u nastavku želim egzem
(1) Prefiks 'post', kao što je već pomenuto, izražava, prije sve plarno da navedem:
ga, neki vremenski odnos, a tek u prenosnom smislu neki lo
gički odnos. Zato 'postmoderno' ne mora odmah da znači i (1) Ako — recimo — pod 'modernom' shvaćamo onu post-
'antimoderno'. No taj prefiks 'post', koji je vezan za vrijeme, hegelovsku drugu polovinu novog doba u kojem se razdvajaju
uključuje jednu — u svakom slučaju djelimičnu — negaciju: novo vremena nauka i novo vremena tehnika i koje zahvalju
Dakle u najmanje jednom pogledu epoha označena kao 'post jući tome dolaze u neki odnos, ako tehniku shvaćamo kao pri
moderna' mora se razlikovati od moderne. mjenu nauke a ovu kao čistu teoriju radi tehnike pri čemu
(2) Ta razlika se, uz to, mora shvatiti kao karakteristična za puki 'bezvrijednosni' razvitak per se i jedne i druge smatra
modernu; kad bi se radilo samo ο nekoj maloj razlici onda ne mo 'vrijednošću' i ako, uz to, 'moderno' shvaćamo kao oznaku
bismo smjeli govoriti ο 'post' nego bismo morali govoriti, vje- za uglavnom blagonaklon stav prema ovom konceptu, onda se
rovatno, ο 'kasnoj moderni'. Drugim riječima: Teza sadržana sadašnja situacija odista više ne može nazvati 'modernom'.
u izrazu 'postmoderna' sastoji se u tvrdnji ο kraju moderne, Naprotiv, uopšte se ne postavlja pitanje da li su, kako razdva
ali se njome, naravno, ne mora odmah želiti da se odbaci sve janje čiste nauke od tehnike tako i blagonakloni stav prema
ono što čini ovu epohu, ono što bismo, kao Habermas, mogli tipu rješenja problema što ga one reprezentuju, i prema racio
nazvati 'projektom moderne' (vidi dolje). nalnosti, sa svoje strane, postali predmet mnogostruke kritike
koja proširuje koncept racionalnosti.
(2) S tim je u uskoj vezi da se, isto tako bez ikakve dileme,
2
U. Eco, Nachschrift zum 'Namen der Rose', na njem., München
1984, 78 i dalje.
3
Up. W.Ch. Zimmerli, »Wie autonom kann Kunst sein? Photo 4
L. Kolakowski, »Die Moderne auf der Anklagebank«, u: »Neue
realismus und postmoderne Ästhetik«, u: D. Kamper/W.v. Reijen (izd.), Züricher Zeitung. Fernausgabe 192 (22. 7. 1986), 33.
Die unvollendete Vernunft: Moderne versus Postmoderne, Frankfurt 5
Up. nasuprot ovome raspravu o »These von der Erschöpfung der
a.M. 1987, 403—426, engl. izd. pod naslovom »How autonomous can art kulturellen Moderne« kod Jürgena Habermasa, »Die Kulturkritik der
be?«, u: Man und World 21 (1988), 191—211; isto: »Die distanzierte Neokonservativen in den USA und in der Bundesrepublik« u: isto, 'Die
Besichtigung der Moderne. Kulturphilosophische Bemerkungen zur Dis neue Unübersichtlichkeit', Frankfurt a.M. 1985, 30—56, naročito 47 i
kusion um die Postmoderne«, u: Baukultur 2—3 (1987) 8—11. dalje. · .
82 83
sve jasnije kristalhsuje jedna osnovna struktura m o d e r n e : njoj začuditi što, nakon što se u krizi nauke i tehnike pokazala
imanentna protivurječnost da mora biti 'stvarna' i 'realna' ko disfunkcionalnost koncepta jedinstva racionaliteta, projekat
liko god je to moguće, a da ipak nikad ne može da verifikuje moderne nastoji da se realizuje u proširenjima modernog tipa
neki koncept 'realiteta'. Zbilja se upravo topi zbog 'trezvenog racionalnosti.
smisla za zbilju' moderne, Ovo je sadržajni kriterijum koji
jednako važi i za nauku i za tehniku i za kulturu. Otuda je II
reakcija na to romantički povratak mitskim i mističnim po
n u d a m a ili kulturno-pesimistička rezignacija, a oboje — i ro Ako povjerujemo zastupnicima postmoderne, razlika iz
mantika i rezignacija —· nose tradicionalno-moderne crte ma među moderne i postmoderne se sastoji u pojmovnoj razlici
kako ove nostalgično bile posredovane osjećanjima ili kleve između jedinstva i mnoštva, bilo da se radi ο jedinstvu u m a
tane kao budućnosnoretoričke. ili ο jedinstvu koje je moderno znanje dozvalo u život povrat
(3) Ako, konačno, pod 'modernim' razumijevamo i jedan odre nim zahvatom u velike meta-priče, a kojih je u novo doba
đeni pravac izražavanja, na primjer u pjesničkoj, likovnoj i bilo t r i : priča ο emancipaciji čovječanstva, ο teologiji duha
građevinskoj umjetnosti, pa i u muzici, kao pravac koji se i ο hermeneutici smisla. »Sadašnju situaciju, međutim, karak-
može okarakterisati odustajanjem od pričanja, od praslika pred teriše to što su ove jedinstvene veze postale aktuelne i to
meta, od bogate ornamentike, od tonaliteta i od harmonije, ne samo po navedenim sadržinama nego po svojoj cijeloj vrsti.
onda sadašnjost sigurno više nije moderna. Totalnost kao takva postala je opsolentna, pa je tako došlo
Sada je bez daljnjeg obrazlaganja jasno da ono što nazi do oslobađanja dijelova-«.7
vamo 'novim' upravo nije ono što je u svakom pogledu razli I odista mnogo toga govori u prilog tome da u postmo-
čito od onoga što nazivamo 'starim'. Drugim riječima rečeno: derni imamo posla s raspadom jedinstva i s njegovim zam
To da se mi nalazimo u toku prelaza u jednu drugu epohu jenjivanjem mnoštvom i šarenilom. Sve stare vrijednosti, sve
različitu od moderne može se, uopšte, zamisliti samo pod pret sveto i nasljeđeno kao da je izgubilo svaku vrijednost, omla
postavkom da barem neka obilježja ostaju očuvana. Kao što dina ne samo da se ne pridržava onoga što su stari proživjeli
sam već pomenuo, ja — kao i Habermas — s m a t r a m da treba i predlagali — ο tome se radilo u debatama ο promjeni vri
razlikovati projekat od epohe moderne te da upravo zato — jednosti tokom sedamdesetih godina 8 — ona se ne pridržava
suprotno Habermasu — postaje moguće da, rastajući se od ni onoga što upravo sami mladi čine i žele. Cak i u oblasti
epohe moderne ostanemo vjerni projektu moderne. 6 koja je tradicionalno pozvana da predstavlja protuteže, u
Da bismo objasnili ovu tezu moraćemo, naravno, još po kojoj se slobodno mogla razvijati alternativa i moderna, sve
nešto napomenuti ο određenju projekta moderne. Taj projekat je izmiješano: ni umjetnost više ne predstavlja neki pouzdani
se sastoji od fascinantne misli ο emancipaciji čovjeka na p u t u kanon; sve izgleda dozvoljeno — a to, kako čitamo kod Paula
sve šireg racionalnog prodora njegovih uslova života. Tako Feyerabenda (Fajerabend) 9 , važi čak i u nauci. To što se čov
posmatrana epoha moderne se sad može odrediti kao vremen jek više ne može pouzdati ni u onu dosadnu arhitekturu kutija
ski prostor u kojem se nastoji realizovati ovaj projekat uz
primjenu jednog jedinog tipa racionalnosti, t i p a koji svoj izraz 7
W. Welsch, Unsere postmoderne Moderne, kao gore, 61. Welsch
nalazi u naučnotehničkom umu. se pritom poziva na J.F. Lyotard, La Condition postmoderne. Rapport
Proširenje granica jednog specijalnog tipa racionalnosti sur le savoir, Paris 1979, njem. izd.: Dos postmoderne Wissen. Ein Be
richt, Bremen 1982.
sredstvima upravo ovog tipa racionalnosti i samo je, međutim, 8
Up. R. Inglehart, The Silent Revolution, Princeton 1977; Η. Kla-
movens filozofske teorijske dinamike i zato nas neće previše ges/P. Kmieiciak (izd.), Wertwandel und gesellschaftlicher Wandel, Fkf.
a.M./New Yorks 1979.
9
6
Up. J. Habermas, »Die Moderne — ein unvollendetes Projekt« P.K. Feyerabend, Wider den Methodenzwang, 1975, na njem. Fkf.
u: isto, Kleine politische Schriften, Fkf. a.M. 1981, 444—464. a.M. 1976.
84 85
za cipele, karakterističnu za modernu i na koju smo se na Pa i ako predsokratiku i Platona interpertiramo ontološki ili
10
vikli tokom doba ponovne izgradnje, konačno je još jedna predikacionoteretski — jedno je svakako sigurno: Ovlada
indicija za kraj jedinstva. Ni ovdje više ne može da se spozna vanje svijetom je ovladavanje zahvaljujući jedinstvu opštih
neki red i neka struktura. Zar nigdje više n e m a jedinstva i pojmova. Otkriće ove objedinjujuće, strukturirajuće funkcije
smisla? — I opet se otvara zavodnički izlaz u romantičku univerzalija odn. ideja — ontološki ili predikacionoteoretski
nostalgiju ili u kulturni pesimizam koji sve razara. . . mišljeno — predstavlja korak prema razvitku onog, kako bi
S druge strane, jednooki postmodernisti, ne obazirući se to rekao Nietzsche /Niče/, »sokratovskog čovjeka« 1 1 , drugim
uopšte na ono što su mogli naučiti iz tradicije povijesti riječima: čovjeka koji razmišlja naučno-racionalno.
filozofije, hrabro delju svoju epifaniju pluralizma. Jedinstvo To su dobro uočili poststrukturalista oko Derride: Gos
je izgubljeno — pa dobro, šta onda? Dozvolite nam da se podstvo Logosa je objedinjavajuća strukturirajuća vlast koja
onda zaklinjemo u mnoštvo koje predstavlja novo oslobođenje! se vrši ovladavanjem univerzalijama. Oni su se, međutim,
grdno prevarili u tome što su ovo jedinstveno djelovanje pri-
Međutim, naše mišljenje je na jedan fatalan način iz pisali izgovorenoj riječi, dok pismo, »ecriture« tek treba da
dajničko: Već na slijedećem nivou refleksije ono naš plura dođe.
lizam označava kao laž. Tačno je, doduše, da n a m se plurali- Ta platonska filozofija opštih pojmova koja se izobrazila
tet vrijednosnih sistema, pojmova i teorija kao i pluralitet preko sokratovskog šta-pitanja neraskidivo je vezana za m e
kulturnih fenomena i interpretacija svijeta n u d e kao karakte dij um pismovnosti. Platonova pisana kritika svjedoči ο tome
ristike sadašnjice; ali već sam pokušaj da se ovo svede na da je i on potpuno prozreo ovo stanje stvari. Cista oralitetna
pojam naše misli tjera u refleksiju ο samom mišljenju: a ovo, kultura uopšte ne bi bila sposobna da obrazuje neki pojmov-
na ovom metastupnju, ponovo djeluje tako što stvara jedin no-apstraktni sistem. K u l t u r e čije posredovanje tradicije je
stvo. počivalo na usmenosti logosa bile su, iz mnemotehničkih raz
Govoreći drugačije i u jednoj više istorijskoj refleksiji loga, prisiljene da koriste ne apstrahujuću pojmovnost nego
koja još jasnije omogućava da se pojavi to novo sadašnje si slikoviti mitos, personifikaciju i stih, kako n a m je na mnogim
tuacije: Ono što mi nazivamo 'postmodernom' to je eksperi primjerima demonstrirala 'oralist schoool'. 1 2
ment da se prekine sa dvijeipohiljadugodišnjom tradicijom fi Sklop tradicije logocentrizma je, dakle, sklop tradicije
lozofskog mišljenja koje se sastojalo od određenog odnosa iz pismenog logosa koji je omogućavao uopštavanje što je pred
među jedinstva mnoštva. I samo kratkovida teorija postmo stavljalo Platonovo mišljenje. Ojačan ovim Aristetolovim
derne može misliti da se ovdje radi ο žrtvovanju jedinstva u učenikom taj tip mišljenja se zaista održao dvije i po hiljade
korist pluratiteta. Mnoštvo je — to nas je posljednji učio He godina i doveo do toga da mi, kad god se postavi pitanje
gel — uvijek i neraskidivo vezano za jedinstvo. Zato će filo jedinstva, gledamo u oblast pojmovnog, univerzalija, ideja,
zofska teorija koja ne želi da se zapetlja u ekstrapolativni tje teorija i carstva vrijednosti.
snac fenomenoloških nalaza morati tragati za onim jedinstvom Ono se, međutim, nalazi tamo gdje ga uopšte ne tražimo.
koje kao da je tako trajno napustila postmoderna. J e r ono što Nalazimo ga ne u jedinstvenoj integrativnoj sistematskoj fi
je žrtvovano u postmodernoj situaciji to nije jedinstvo kao lozofskoj teoriji koja sagledava sve zajedno, niti u jedinstve-
takvo nego jedinstvo tipa racionalnosti, kanona vrijednosti ili
kulture. A time taj obrt koji konstatujemo uvijek predstavlja 10
Up. W. Wieland, Platon und die Formen des Wissens, Göttingen
eksperimentalni svršetak zapadnjačkog osnovnog obrasca miš 1982.
ljenja.
11
Up. F. Nietzsche, Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der
Musik, 1872, u: Sämtliche Werke, Kritische Studienausgabe Bd. 1, Mün
Naime, izobrazba zapadnjačkog logosa može se opisati kao chen/Berlin 1980, 100 et passim.
sukcesivni sve uspješniji pokušaj da se operacijama s opštim 12
Up. recimo, Ε.Α. Havelock. The Greek Concept of Justice. From
pojmovima, idejama i teorijama strukturira mnoštvo pojava. Its Shadow in Homer to Its Substance in Plato, Cambridge/Mass. 1978.
86 87
no-sveobuhvatnoj religiji, ni u pjesništvu, uopšte nigdje gdje neposredno u njegovu suprotnost. 1 4 Već u pokušaju da se
bi mu bilo mjesto kao svjesnom platonskom stvaranju jedin pojmi postmoderna otkriva se mišljenje kao ono što dalje bez-
stva. Sve ovo se preokrenulo i dobilo druga značenja. Pa nadežno pripada logocentrizmu. No zbog toga teoriju ο t e h n o
ipak ono nije izgubljeno, čak — ono i ne može biti izgubljeno loški spremnom jedinstvu ne treba napadati zbog pluraliteta
ukoliko ono što mi nazivamo 'pluralizmom' treba da može teorija nadgradnje nego treba samo ukazati na to da argumen-
biti mišljeno. Ovo jedinstvo se, sad, umjesto u oblasti teoret- tativno mišljenje teško može da oskudjeva u svojoj stvarnoj
sko-praktično-religiozno idealnog nalazi na razini pojava. A snazi, mišljenju u opštim pojmovima.
objedinjene ove bivaju ne snagom ideja ili univerzalija nego Tako, na koncu, nećemo moći drugačije nego da misli,
snagom tehnologije koja svijet spaja u jedno jedinstvo i koja barem probe radi (eksperimentalno), vodimo dalje počev od
ga prožima. Ta snaga je — pomislimo samo na kompjutersku antiplatonskog eksperimenta, pošto on ima tu prednost da n a m
tehnologiju — snaga koja u najistinskoj em smislu objedinjuje ne pripisuje mnoštvo bez misli na jedinstvo. Tehnološko doba
svijet od Rta dobre nade do Arktika. A to, bez daljnjeg, svoje je obratna strana postmoderne (et vice versa). Tako da se,
pandane nalazi u oblastima fenomena. Ako je, recimo u este uprkos sve polemike s onima koji u 'postmodernoj' vide samo
tici 'internacionalni stil', kao elemenat kulture, bio taj koji je fenomen nadgradnje, mora konstatovati da ona, istina, nije
različite fenomene arhitekture svodio na jedan normativno- oznaka za neki fenomen nadgradnje, ali jeste naziv za sve fe
-jedinstveni imenitelj, danas tu funkciju jedinstva vrši hibrid nomene nadgradnje. 1 5 Međusobna dijalektička upućenost je
na tvorevina novovremene nauke i tehnike koju označavamo dinstva na mnoštvo odgovara komplementarnosti između teh
kao 'tehnologiju'. Koga onda čudi što u oblasti pojmova, nološkog doba i postmoderne.
sistema vrijednosti, teorija, religija i kultura treba da se pje
va »pohvala šarenilu«, 1 3 što ovdje sebi prostor stvara neizbri
siva potreba za mnoštvom. Ne zamjenjuje se, dakle, monizam
pluralizmom, jedinstvo mnoštvom nego se zamjenjuju prire- III
đenje jedinstva i mnoštva, na jednoj, i ideja pojavnog svijeta,
na drugoj strani: ideja spada u mnoštvo isto kao što pojava No šta je to što ovo tehnološko doba, u antiplatonskom
spada u jedinstvo. eksperimentu, kao jedinstvo izdvaja iz postmoderenog mnoš
tva? — Odgovor na ovo pitanje, u skladu sa skiciranim ka
A time smo, kako bismo, recimo kvalifikovano mogli reći,
rakternim crtama sadašnjeg mišljenja, može biti dat samo
došli do kraja logocentrizma. No p r i t o m se radi i ο kraju lo-
p u t e m otvorenog prelistavanja različitih indikatora, slijedeći
gičko-racionalnog mišljenja ο jedinstvu u univerzalnim poj
ovdje Nietzscheovu teoremu perspektivnosti. 1 6
movima omogućenog pismenom predajom tradicije i akumu
(1) Tu, najprije, treba navesti ono osnovno obilježje koje u
lacijom misli, i ono se sve više zamjenjuje pluralitetom svi
sadašnjosti predstavlja suprotnost platonskom· o b r t u : Saobra-
jeta ideja i misli postmoderne, a da se — kao što je pokazano
ćanje s kompjuterom kao jedina prava poprečna tehnologija
— zbog toga ne žrtvuje za njega neophodni suprotni pol je
počinje da avanzira u četvrtu tehniku kulture. Ako, dakle,
dinstva. Ovo jeste antiplatonski o b r t ali je, ponekad — i to
mi, kao što jesmo, platonski obrat asociramo s prelazom na
ne slučajno — i eksperimenat, n a i m e antiplatonski eksperi
m e n t na pragu faze modernog ka onom postmodernom miš
ljenju. To da će ovo uvijek i morati ostati eksperiment zavisi 14
G.W.F. Hegel, Phänomenologie des Geistes, 1986, Gesammelte
ne samo od činjenice, koju je prozreo već Hegel, da sam jezik Werke,15 Bd. 9, izd. W. Bonsiepen i R. Heede, Hamburg 1980, 70.
ima tu božansku prirodu da zamišljeno pojedinačno preokrene 16
Protiv W. Welsch, Unsere postmoderne Moderne, kao g. 215 i d.
Na primjer, F. Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft, 5 knj.
374 Sämtliche Werke, Bd. 3, 626 i dalje et passim, up. G. Abel, Niet
13
O. Marquard, »Universalgeschichte und Multiversalgeschichte«, zsche. Die Dynamik der Willen zur Macht und die ewige Wiederkehr,
u: isto, Apologie des Zufälligen, Stuttgart 1986, 69 i dalje. Berlin/New York 1984, naročito 133 i dalje.
88 89
tehniku kulture pisma, onda je bliska pomisao da i prelazu (3) S tim je u uskoj vezi samoprodiranje evolucione p a r a
ka primjeni četvrte tehnike kulture danas treba dati slične digme koja n a m još dopušta da pretpostavimo i dijahrono-
određujuće mjesto. Mi koji sada živimo nalazimo se u situaciji -vremensko jedinstvo prirode. Drugim riječima: Samo uz pri-
poluanalfabeta, u situaciji mosta između svojih roditelja koji hvatanje sveukupno-jedinstvene cjeline prirode koju posmat-
su vladali samo tradicionalnim t e h n i k a m a kulture i svoje ramo evoluciono može se uopšte nadgradnja s mišlju ο plura-
djece koja su u životnoj dobi dok se igraju snalaze u novoj titetu, šarenilu i varijabilnosti teorija i ideja povezati s n e -
tehnici kulture. Moglo bi se, međutim, prigovoriti da se prec kim pozitivnim zauzimanjem vrijednosti. Dalji razvitak evo-
jenjuje značaj saobraćanja s kompjuterom, ako ga označava lucione paradigme u teorijama ο samoorganizovanju i ο a u t o -
mo kao neku novu tehniku kulture. No činjenica je da kom poiezi uspostavljaju vezu prema konceptu jedinstva prirode.
20
pjuterizacija prodire u sve zemlje kugle zemaljske i da, ako (4) Slijedeće, s ovim povezano, obilježje tehnološkog doba je
kao obilježja tehnike kulture prihvatamo sposobnost t r a n s to što ovu evoluciono zagarantovano jedinstvo prirode defi-
fera i relevancije preživljavanja, saobraćanje s kompjuterima niše primjena i prenošenje informacija zahvaljujući čemu su
17
svugdje gdje imamo već sada ispunjava ovu funkciju. subjekti te jednine koji evoluiraju u stanju da osiguraju
(2) S ovim korenspodira jedan drugi nalaz koji, prije svega, svoju sopstvenu evolucionu prednost: Drugim riječima: Sa
kao da kolidira s crtama antiplatonskog e k s p e r i m e n t a : Pored jedinstvom tehnologije i šarenilom i mnoštva ideologije, teori
faktičke singularnosti tehnologije sve češće se pojavljuje još je i kulture korespondira opet jedno jedinstvo prirode koje
18
nešto kao neko normativno jedinstvo prirode , i ovo je smješ je zamišljeno tako da se razvija zahvaljujući informaciono-
teno u oblast baze a najbolje ga je, vjerovatno, opisati, kao tehnički opisivoj samoorganizaciji u vremenskom jedinstvu
'ekološko jedinstvo' koje uključuje čovjeka kao p r e d m e t pri evolucije.
rode i time odista ide dalje s onim što je Agnes Heller naz
vala početkom »dezantropologizacije« i »dezantropocentrira- (5) S tim, konačno, takođe ide to što tehnološko objedinjenje
njem« i »dezantropomorfizacijom« 1 0 . Ova normativna koncep prirode na ovaj način dovodi do toga da se čak njezina sop-
cija jedinstva prirode samo je naizgled u protivrječnosti s stvena baza, DNS struktura koja je određuje, zamišlja p r e m a
postmodernim pluralizmom ideja i vrijednosti pošto on i nije informacionotehničkom obrascu i time postaje mogući pred
ništa drugo do refleksija na iskustvom potvrđene posljedice met tehničkog djelovanja. 2 1 U biotehnologiji, koja postupa
tehnologizacije širom svijeta. To što se širom svijeta probija genskotehnički, to tehnološko jedinstvo prirode, na koncu,
to jedinstvo prirode kao normativni koncept, ništa ne mije refleksivno zahvata i sebe samu.
nja na tome da se on pojavljuje u veoma različitim ansambli Besumnje bi odvelo predaleko da eksplicitno proširujemo
ma vrijednosti. ovdje pomenutu tezu i da je argumentativno potkrijepimo: da
prelaz ka tehnološkom dobu za posljedicu ima kvalitativnu
17
promjenu suštinskih društvenih oblasti. Međutim, ovdje se
Up. W. Ch. Zimmerli, »-Allgemeinbildung und technischer Wan može pomenuti da tehnologiju treba posmatrati kao preplet
del — Herausforderung der Schule angesichts der Diskussion und die područja nauke, privrede, politike, prirode i slike čovjeka.
neuen Tehnologien«, u: Wolf Ekkehard Traebert (izd.), Technik als
Schuljach, Bd. 6. Die neuen Technologien in Schule und Technikun
terricht, Düsseldorf 1987, 61-77. 20
Up. Ε. Jantsch, Die Selbstorganisation des Universums. Von
18
Up. uz ovo H. Markl, Natur als Kulturaufgabe. Über die Be Urknall zum menschlichen Geist, München 1979; I. Prigoginel/ I. Sten-
ziehung des Menschen zur lebendigen Natur, Stuttgart 1986;.W. Ch. gers, Dialog mit der Natur. Neue Wege naturwissenschaftlichen Den-
Zimmerli, »-Kausalität versus Teleologie, Zu Geschichte und Leistung kens, München/Zürich 1981; H. Maturana/F. Varela, Der Baum der
sfähigkeit unseres Naturdenkens«, u: C. Burrichter/R. Inhetveen/R. Erkenntnis. Die biologischen Wurzeln des menschlichen Erkennens,
Kötter (izd.), Zum Wandel des Naturverständnisses, Paderborn/Mün 1984, na njem. Bern /München/Wien 1987.
chen/Wien/Zürich 1987, 137-159. 21
Up. Β. Ο. Küppers, Der Ursprung biologischer Information.
10
A. Heller, Der Mensch der Renaissance, Köln 1982, 429 i d. Zur Naturphilosophie der Lebensentstehung, München/Zürich 1986.
90 91
Najprije, što se tace odnosa između nauke i tehnologije,
nologijama u najvažnijim oblastima, na drugoj strani, među
može se vidjeti jedna hibridizacija koja ukida razdvajanje
tim, ona mora da reaguje na problematiku društvene akcep-
nauke, kao dobijanja čiste spoznaje, od tehnike, kao njezine tancije. Dakle, u unutarnjoj i spoljnjoj politici dolazi do tipa
primjene. 2 2 Da je to, odista, jedan novi razvitak karakteristi jednog refleksivnog planiranja tehnologije, tipa koji mora da
čan za našu sadašnjicu lako se može učiniti plauzibilnim ako se gradi kao da uključuje posljedice tehnike a da ovo faktički
se prisjetimo da je još prije dvadeset, a pogotovo prije se nije u stanju da učini. 2 4 Velika i mala, tvrda i meka, High-tech
damdeset, godina situacija bila radikalno drugačija. Sve no i alternativna tehnologija neposredovano koegzistiraju kao ci
vosti moderne fizike koje su pokretale svijet početkom našeg ljevi političkog djelovanja, a nužnost diferenciranja prema raz
vijeka su urađene na klasičan način, na način koji se nije ličitoj politici raznih zemalja, koja se ovdje očituje, kad je
oslanjao na računare a, s druge strane, u sadašnjem području bolje pogledamo zanemarujuće je veličine.
nauke jedva da još egzistiraju discipline koje u svojim istra
živanjima mogu da se odreknu tehnologija koje obraduju po Sto se tiče samorazumijevanja čovjeka i tehnologije, re
datke. Slično — mutatis mutandis — vrijedi za sam prodor zultira sličan dvojak utisak. Zahvaljujući rastu refleksivnog
tehničke oblasti. znanja ο nenamjeravanim posljedicama tehnologije raste u t i
sak da je čovjek biće koje svakim novim korakom naprijed
Odnos između ekonomije i tehnologije karakteriše jedno u vezi sa tehnološkim znanjem čini i još jedan korak u od
posebno protivurječno kretanje: S jedne strane oba područja nosu na znanje neznanja. Tamo homo faber, doduše, postaje
se, neosporno, sve više prožimaju, kako se to jasno vidi po svekompetentno ali istovremeno i ignorantno biće koje i pri
svijetu r a d a koji se prestrukturira, koji se sa prvog i drugog znaje ovu ignoranciju što je, ipak, na osnovu njegovih genet-
sektora sirovina-transport i prerada potpuno pomjerio na treći skotehnoloških sposobnosti —• m a k a r i zbog njegovog neznanja
sektor usluga i na jedan sve izraženiji četvrti sektor struktu znanja — postalo činilac njegovih sopstvenih uslova evolu
riranja i informacija. 2 3 Na razini svijesti, međutim, dolazi do cije. 25
jednog sve snažnijeg pokreta odvajanja kako to, takođe jasno, To nas, konačno, vraća na odnos između prirode i tehno
pokazuju kako tehnička i naučna kritika tako i kriza akcep- logije. Priroda je, kao što sam već natuknuo, ne samo prodrla
tancije. Vjerovatno dolazi do još većeg otvaranja ovih maka- u krug centralnih pitanja našeg vijeka, nego zauzima v r h u n
za i ono ide čak sve do pojedinih individua. F r o n t između sko mjesto u normativnom području, barem kad se radi i ta
prijatelja i neprijatelja tehnike ne proteže se više između dru kozvanim civiliziranim industrijskim nacijama. 2 0 Koncepcija ο
štvenih grupa već u n u t a r svakog individuuma kako se to, na jedinstvu prirode se, tako, pokazuje kao koncepcija jedinstve
razini svijesti, pokazuje na diferenciji između faktičke akcep- nosti tehnologizacije kao treće prirode u kojoj čovjek, p u t e m
tancije u ponašanju korisnika i teoretskog odbijanja akcep- razvitka hibrida nauke i tehnike, sebi u drugoj prirodi pot-
tancije. činjava prvu. Tako predominantnost pozitivnog postavljanja
Isto tako ambivalentan je odnos između politike i tehno vrijednosti prirode svoj p a n d a n danas de facto nalazi u teh-
logije. Naime, politika, na jednoj strani, mora da se služi teh- nologizaciji prirode, s jedne, i u refleksivnom odnosu tehnike
22
Up. W. Ch. Zimmerli, »Technik im Wandel der Gesellschaft« u: 24
Up. C. Bohret, »Technikfolgen und Verantwortung der Politik«,
Deutscher Strassenkongress (Würzburg 1986), izd. Forschungsgesellsehaft u: Aus Politik und Zeitgeschichte. Beiträge zur Wochenzeitung Das
für Strassen-und Verkehrswesen, Bonn 1987, 21-27. Parlament, B.19-2Q/87,9. Mai 1987, 3-14.
23
Up, W. Ch. Zimmerli, »Von der Ethik der Arbeit. Homo faber 25
Up. uz ovo W. Ch. Zimmerli, »Der Mensch als Schöpfer seiner
und die Angst vor der Konsequenz des Denkens«, u: P. Meyer-Dohm/ selbst. Realität und Utopie der neunen Technologien«, u: M. Svilar
E. Tuehteldt/E. Wesner (izd.). Der Mensch im Unternehmen. Fest (iad.), Das heutige Menschenbild, Bern 1989, u štampi.
schrift für Karl Heinz Briam zum 65. Geburtstag. Beiträge zur Wirt 26
S. MoscQvici. Versweh über die menschliche Geschichte der
schaftpolitik, Bd. 48, Bern/Suttgart 1988, 521-546. Natur, 1977, na njem. 1982, 14.
92 93
kao treće prirode prema prvoj prirodi, s druge strane. U teh matski — kako u slaganju tako i u odbijanju. Stvaranje poj
nološkom dobu tehnika postaje priroda ljudskog duha. ma 'modernus' koji, zapravo, znači 'savremen' i zato se tiče
pragmatičkog a ne referencijalno-semantičkog jezgra značenja
nastaje u 5. vijeku u okviru hrišćanskog mišljenja i odnosi se
na razgraničenje sopstvenog doba od rimske antike. Na ovoj
IV pozadini sad novovjekovno konstitutivno postaje da su rene
sansa i humanizam u njihovom konceptu cikličkog povratka
Ο tome da je platonski obrat ka logocentrizmu pismenosti, antike izravnali front između 'antiqui' i 'moderni'.
između ostalog, povezan i s uskim srodstvom 'techne' i 'poie- Tutorstva prošlosti preko sadašnjice pokušavaju da se os
sis'27 znamo i prije nego što nas je Martin Heidegger /Hajde- lobode ne samo umjetnosti novog doba nego i nauke. Već
ger/ opominjući podsjetio na Hölderlinov /Helderlin/ prvotni Ockhamovo /Okam/ opredjeljenje za nominalizam, koje je u
uvid u himni Patmosu. Zbog toga i ne čudi što u antiplaton- mnogim aspektima srodno s osnovnim mislima naše postmo
skom obratu od naučno-tehničke moderne ka tehnološkoj post- derne, označavalo je sebe kao 'via moderna', a Luther /Luter/
moderni oblast umjetnosti predstavlja glavnu arenu moderni preuzima ovo značenje kad 1524. godine ο Ockhamu i drugim
sta i postmodernista. U centru rasprave ο postmoderni su za nominalistima s prezrenjem govori kao ο 'modernistima'. 30 Po
ista umjetnost i estetika. A to i nije nikakvo čudo: pa već u jam 'modernite', koji se smatrao kovanicom 19. vijeka, tada
18. vijeku je A. Baumgarten estetiku zasnovao kao »scientia već u estetici dobij a programatski-autonomno značenje koje
cognitionis sensitivae« i izričito je suprotstavio tipu čisto na mu danas pripisujemo i koje je, recimo, povezano s imenom
učne racionalnosti.28 Od tog vremena zadatak je kako estetike Baudelairea /Bodler/.
tako i likovnih umjetnosti da u kritičkoj distanciji prate raz
vitak moderne, održavajući ovu čulno i bacajući na nju mi Sve do 19. vijeka 'moderno' je bio borbeni i programatski
saoni odraz. pojam koji se smisaono mogao razumjeti samo u suprotnosti
To prisjećanje na osnivačke dokumente novovjekovne na prema pojmu 'antike' ili 'ancien', a onda je postao apsolutan.
uke ο estetici u našu svijest dovodi još jedan odnos, naime I tako ona dvoznačnost koju od samog početka pripisujemo
još u početku pomenuti odnos da je pojam 'moderna', koji se pojmu moderne dobija svoje istorijsko objašnjenje, pa postaje
nama u našoj analizi pojma pojavljivao kao apsolutni pojam, razumljivo zašto mi danas s pojmom 'moderne' u umjetnosti,
nekad takođe bio pojam refleksije koji je tek u sklopu s ne nauci i tehnici asociramo radikalan prekid s prošlošću ili što
kim drugim pojmom dobijao smisao. Time mislim na onaj neprestano slušamo kako je moderna »ona koja teži za ino
sklop koji označavamo kao 'Querelle des Anciens et des Mo vacijama i koja je apstinentna prema tradiciji, dok je post-
dernes'. 29 Zahvaljujući mnogostrukim istraživanjima koja su moderna, naprotiv, (.. .) zainteresovana za tradiciju i kritička
31
bila poduzeta u ovom tematskom području mi znamo da je već prema inovacijama«. Interesantno u tome je što je ovo u
grčka antika, ali onda i latinska znala za 'neoteroi' ili 'poetae svakom pogledu i tačno i netačno. Prije 19. vijeka su i naj-
novi' i da je ova diferencija zamišljana istovremeno progra- zagriženiji modernisti, oni koji su planirali da prekinu s pro
šlošću, sebe shvaćali kao određenu negaciju antike, a apso
lutno upotrebljeni pojam 'moderna', kakav je realizovan počev
27
M. Heidegger, Die Frage nach der Technik·«, 1950, u: isto,
Die Technik und die Kehre, Pfullingen 1962, 28, 35. 30
28
A. G. Baumgarten, Aesthetica, 1750, Nachdruck Hildesheim/New M. Luther, »An die Ratsherren aller Städte deutschen Lands«,
York 1970; up. Η. R. Schweizer, Ästhetik als Philosophie der sinnlic- Weimarer Ausgabe, 1899; Nachdruck Graz 1966, Bd. 15, 53.
31
hen Erkenntnis, Basel/Stuttgart 1973. W. Welsch, »Postmoderne: Tradition und Inovation, modifizier
29
Up. Η. R. Jauss, »Literarische Tradition und gegenwärtiges ter Begriff, philosophische Perspektiven«, u: Jahrbuch für Architektur,
Bewusstsein der Modernität·«, u: isto, Literaturgeschichte als Provo 1985/86, Braunschweig/Wiebaden 1985, 93. Welsch se ovdje kritički po
kation, Fkf. a. M. 1970, 11-66. ziva na H. Lübbea /Libe/.
94 95
od Baudelairea, sastoji se upravo u apsolutnom relativizmu cognitionis sensitivae«, dakle da se tiče čulnosti i da je poziva.
istorijskih odnosa: Svaka epoha ima svoju m o d e r n u : lijepo — Tamo gdje je ono što je čovjek kulturalno stvarao ad agri
nasuprot antičkom i klasicističkom shvaćanju koje je ο lije kulture do kulture stanovanja u svom čulnom udjelu bilo tako
pom govorilo kao ο apsolutnom, postaje istorijski relativno istanjeno i eterizirano da je već bilo potrebno fakultetsko ob
lijepo. Pa ipak — svojstvena dijalektika namjere i iskret&nja razovanje za prepoznavanje kulturološkog u tome, tamo se
— produkti moderne su čelična kućišta hermetički zatvorena estetika topila u pojmovnu nauku lišenu čula, zavisno od cou-
od prošlosti, počev od već pomenutih kutija za cipele arhi leura u matematiku, psihologiju ili sociologiju. Razumljive
tekture preko geometrijskih oblika umjetnosti koja više nije konsekvencije su povratak čulnosti, mnogostrukom, o r n a m e n
predmetna sve do razlivanja oblika u čistu boju, do sterilne tu, simbolu — čak: realnosti.
nepristupačnosti devetotonskog i atonalnog, te kombinacije h r o Isto tako, međutim, na drugoj strani, povratak pamćenju.
ma i plastike u enterijeru, p r o d u k t i koji n a m žele da cijeli Odomaćen u svojem svijetu može biti samo onaj ko taj svijet
život provedemo u kliničkom neonskom osvjetljenju opera d o prepoznaje kao svoj svijet. Ne samo teorema ο brzini promje
ne sale. na kojom maksimalno treba ovladati, nego i životno iskustvo
pokazuje da se odista kod kuće može osjećati samo onaj ko
No uvijek se javljao i otpor: Bečka secesija i Jugendstil,
prepoznaje. Taj citat i ljubazno-ironična interpretacija u t o n u -
pop-art i pješačke zone — sve to spada u imanentni, dijelom
log bila bi posljedica ovog uvida, nostalgija i nadutost je, na
malograđanski protest zbog one moderne kojoj se i protiv nje
protiv, perverzija odomaćena u plišu i u čipkama kiča. »Kič
zine volje desilo da je ostala bez čovjeka. Zato je sasvim tačno
je nestvaralačko podražavanje visoke umjetnosti. Kič je, time,
ono na što nas neprestano podsjećaju postmodernistički rela-
trivijalizacija umjetnosti koja postaje priručno zajedničko mje
tivisti: pojam 'postmoderna' je prvobitno, krajem pedesetih i
sto.«374
početkom šezdesetih godina, bio negativan pojam koji su Howe
/Houv/ i Levin dekadentnoteoretski koristili kao oznaku za A time je pomenuta i opasnost koja postoji u postmoder-
pad novije književnosti u poređenju s gigantima kao što su noj umjetnosti kao i u teorijama njezinih protagonista i p r o
Eliot, Pound / P a u n d / ili Joyce /Džojs/. 3 2 A treba takođe imati želi t a : opasnost da se s povećanim zahtjevima za kvalitetom
na umu da se od vremena Leslie Fiedlerovog /Lesli Fidler/ sklizne u sve uži stepen između kiča i umjetnosti, između n e
zahtjeva »Cross the Border and Close the Gap«*33 od 1969. go- ukusa i kulture. Ova opasnost postoji u svakom k u l t u r n o m
dine, postmoderna shvaćala kao pokušaj posredovanja između programu koji je postao paradigmatičan a u slučaju postmo
elitne kulture, koja je izdavana u malim tiražima i bila her derne je još veća nego inače. J e r u njoj nema one mogućnosti
metički zatvorena u kulama nerazumijevanja, i masovne kul koja je inače data svakom pravcu umjetnosti i kulture, da se
ture orijentisane na El visa Presleya /Prišli/ i Miki Mausa. vrati u ezoteriku, da se poziva na krug posvećenih i na nji
To da je kultura opet postala zabavna i da zabava opet smije hovo ritualno razumijevanje. Ako bismo pošli na ovo povla
da ima nivo, bila bi formulacija kojom bi se najbolje mogla čenje udaljili bismo se od programa postmoderne, kako ga je
opisati programatika postmoderne sedamdesetih godina. Mi formulisao Fiedler, da ona treba da povezuje elitnu i masovnu
smo se pomirili s katastrofom civilizacije. kulturu.
Da bismo objasnili specifičnosti ove opasnosti ukazaćemo
A u tome ima nečega: Sjetimo se onoga što je rečeno ο
na jednu karakteristiku koja je već bila p o m e n u t a kad smo
prvobitnom cilju estetike: ona je trebalo da bude »scientia
davali karakteristiku tehnološkog doba: na tendenciju da se
sve misli u terminima informacione teorije i semiotike. Ter
min 'dvostrukog' ili 'višestrukog kodiranja' bio je i već po-
32
J. Howe, »Mass Society and Postmodern Fiction«, u: Partisan
Review XXVI, 1959, 420—436; H. Levin, »What Was Modernism?«, u:
Massachusetts Review I, 609—630. 34
33
L. Fiedler, »Cross the Border — Close the Gap«, u: Playboy, R. Simon-Schaefer, »Kitsch und Kunst« u: Allgemeine Zeitschrift
Dez. 1969, 151. 230, 252—254, 256—258. für Philosophie, 2, 1980, 47.
96 97
menuti terminus technicus za specifičan način na koji se izra uskim provincijalnim isparenjem. Primjere za to nalazimo na
žava postmoderna umjetnosti i kulture.
35
Drugim riječima: svim uglovima i krajevima gradova Savezne Republičke Nje
Svaki produkt kulture mora se moći barem očitavati kao pro mačke koji se 'na suvo poboljšavaju' ukrasima postmoderne
dukt kako masovne tako i kao produkt elitne kulture, a izraz arhitekture počev od doksata do drskih lukova i čeličnih ko
»očitati« pritom se, razumije se, odnosi ne samo na književ stura.
nost nego na svaku tvorevinu koja se može shvatiti kao znak (3) Konačno, egzistira joj jedan ne tako vidljiv ali, čini mi se,
ili kao kombinacija znakova, a to je, na koncu, svaka promje značajan p u t postmoderne u kič. No da bi se on shvatio po
na bitka koju izvrši čovjek. Od Nietzscheove univerzalizacije trebno je jedno dodatno razmatranje: Sjetimo se toga da je
privida mi smo, naime, u principu mogli znati da u principu protiv svakog glavnog estetskog pravca bilo reakcija i da su
sve, samo ako može da se veže za ljudsku intenciju, može po mnoge ove reakcije postajale glavni ili djelimični pravci. Ta
stati predmet estetskog posmatranja, a time i umjetnost. 3 6 ko bi se, recimo, romantika mogla označiti kao pokret upore-
Međutim, logično je da se kod svake ornamentizacije, his- div sa postmodernom, kao neki postprosvjetiteljski pokret koji
torizacije, romantizacije, u k r a t k o : kod svakog postmodernog je svjesnim citatom i izgradnjom fantastičnog i prošlog inici
preoblikovanja modernih struktura u principu može pogrešno rao jedan novi i snažni pokret. I tako, dakle, u tom višestru
shvatiti višestruko kodiranje. Visoka konjunktura fantastične kom kodiranju postmoderne ne treba da nas čudi što citat r o
literature, koja — vraćajući se već u tridesete i četrdesete mantike igra veliku ulogu. Slično u prenosnom smislu važi za
godine u svojim klasičnim djelima — od sedamdesetih godina romantiku prirode koja se savremeno-relevantno aktualizira u
puni regale takozvanih civiliziranih industrijskih zemalja, mo ekološkoj varijanti. A tamo gdje se ovo dvoje spaja, gdje se
že se objasniti samo ovim nesporazumom: potpuno se predati romantizacija prošlosti dodiruje s romantizacijom prirode i
kompenzaciji putem fantazije i za trenutak se odvojiti od gdje u gigantskom slijedu predstava iščezava ironija citata iza
realnosti. Tamo — mogli bismo reći vraćajući se na ono što romantike prošlosti i prirode, tamo je napuštena uska staza
je naveo Umberto Eco — gdje se ne čuje ironija, gdje citat postmoderne kulturne vrline. Film »Out of Africa« može se
postaje realnost i čiji gubitak degeneriše preživljenu realnost, smatrati odličnim primjerom ovog trećeg p u t a u kič. Ja bih
pređena je granica prema kiču. A postmoderna, u skladu sa u vezi s ovim, u svjesno ironičnom citatu pojma umjetničkog
svojom specifičnošću, ima otvorena tri puta da zapadne u kič: djela što ga je stvorila romantika, govorio ο 'postmodernom
(1) Upotreba modernih elemenata može u pokušanoj tehnici sveukupnom kiču'.
citiranja ovo citirano učiniti beznačajnim i čini mi se da je Pluralizam postmoderne, dakle — to bi se moglo vidjeti
primjer za to uvijek kao veličanstveni uzorak postmoderne na ovim primjerima — nije ništa manje do jedno »anything
izvikivana »Piazza d' Italia« koju je, moramo tako reći, 'in goes«. 37 On je, naprotiv, ono mnoštvo koje dijalektički odgo
scenirao' Charles Moore /Carls Mur/ u Nju Orleansu. vara mnoštvenosti tehnologije i koji slijedi sopstvena pravila.
(2) Drugi put bi bio da citati koji se odabiraju zrače trulim Nije slučajno što najpoznatiji primjeri postmoderne potiču iz
umjetničke vrste koja je najbliža tehnici: iz arhitekture.
35
Na primjer Ch. Jencks, Die Sprache der postmodernen Archi
tektur. Die Entstehung einer alternativen Tradition. 1975, na njem. 2 -
Aufl. Stuttgart 1980, 6; W. Welsch, Unsere postmoderne Moderne, kao V
gore, 20 et passim.
36
Up. W.Ch. Zimmerli, »'Alles ist Schein' — Bemerkungen zur
Rehabilitierung einer Ästhetik post Nietzsche und Derrida« u: W. Oel- U međuvremenu se postmoderna a r h i t e k t u r a opet već o-
müller (izd.) Ästhetischer Schein. Kolloquium: Kunst und Philosophie 2, davno vratila u stroj pa je tako, realizujući svoje sopstvene
Paderborn/München/Wien/Zürich 1982, 147—167; isto, »Universalisierung
des Scheins als Prinzip entgrenzter Ästhetik«, Einführung, isto, 247— 37
282. V. gore nap. 9.
98
99
teoretske zahtjeve, postala jedan od mnogih pravaca u arhi nja ne u smislu pada u disjunktivne alternative nego u smislu
tekturi. A tako će se — ako filozofi uopšte smiju davati neku preokreta samih disjunktnih alternativa u poluredove — anti-
prognozu — nesumnjivo desiti i sa postmodernom kao takvom: platonski je eksperiment.
Ona će biti jedan prelazni period koji najavljuje veliku novu Ako je priroda zaista, kao što se pretpostavlja, jedan tako
epohu, kao što je to učinila renesansa za novo doba. No isto visoko povratno povezani i integralni sistem koji sam sebe
onako kao što je renesansa u jednom mnogo izrazitijem smi organizuje, onda je ovaj način mišljenja vjerovatno jedini koji
slu nego kasnija vremena udovoljavala uslovima novog doba može da nas spase od toga da se od onih udaraca po vratu,
da objedini naučnu racionalnost i zanatsko-tehničko korišće- koje označavamo kao 'nepoželjne uzgredne posljedice' tehno
nje38, tako i postmoderna na uzoran način ispunjava potrebe loškog djelovanja, možemo odbraniti samo po cijenu slomlje
mnoštva tehnološkog doba koje je počelo da postaje monističko, nog vrata. To što spašava, ο čemu Hölderlin kaže da raste i
što će, najvjerovatnije, samo kratko vrijeme biti postmoderno. tamo gdje je opasno, vjerovatno nije pluralitet postmoderne
Ekstrapolativni scenariji budućnosti nas, pomoću projekci nadgradnje koja danas udovoljava potrebu za mnoštvom teh
je monističkih slika, dovode u redovno stanje trajnog šoka bu nološkog svjetskog objedinjenja. No ako on nije to što spaša
dućnosti/'9 No isto tako, ako bolje pogledamo, postmoderna va, onda između ostalog nije i zato što je 'to što spašava' još
estetika se nije sastojala od neke opšte proizvoljnosti, otvore uvijek pojam koji pretpostavlja mišljenje u disjunktnim pla
nosti i nepravilnosti već od ograničenog poretka koji bismo tonskim cjelovitim redovima. A ako je zakazao i put polure-
mogli opisati pojmom 'polured' pa će se moći očekivati da će dova onda bi, odista, ostala još samo opasnost koja se ispu
i nastavak tehnološkog doba imati tu specifičnu otvorenost njava, despotsko jačanje tehnologije koje, doduše, još dopušta
polureda. Drugim riječima: Mi ćemo se morati snalaziti u jed 'istinu' ali samo još u smislu onog 'časa istine' ο kojem govori
nom svijetu u kojem apsolutnost zahtjeva za vrijednošću mo borac s bikovima . . .
že biti povezana s uvidom u relativnost svakog zahtjeva za Sa 'bilo jednom' i sa 'to je samo moderno' onda se, na
vrijednošću koji, dakle, bez povratka platonske singularnosti ravno, može učiniti isto onoliko malo kao i sa svakom drugom
vrijednosti i bez platonske singularnosti ideja ipak može da magijom riječi.
ide svojim poluuređenim hodom, u svijetu u kojem se poj
movni par haos i kosmos, koji je konstitutivan za zapadnu ra
cionalnost, više ne mora misliti disjunktivno.
Ono što je u apstraktnom proročanstvu rečeno ο buduć
nosti živog svijeta već sada se može sasvim konkretno opaziti:
Onaj ko djeluje u sektoru procjene posljedica tehnike, ο čemu
se mnogo raspravlja u dnevnoj politici Zapada, taj zna da se
ne može ići ni putem prognoze ni putem slijepog rasta; u jed .
nom slučaju prijeti haos u razgranatom stablu mišljenja, u
drugom slučaju haos tehnološke zbilje. Postupak 'polureda', ο
kojem je ovdje bila riječ, više je postupak provizornih scena
rija koji se putem korigujuće prateće prognostike u svojim
postavkama korak po korak koriguju u pravcu one strukture
što su je tek oni proizveli. No upravo ovo — preokret mišlje-
38
Up. Ε. Zilsel, Die sozialen Ursprünge der neuzeitlichen Wissen
schaft, izdao i preveo W. Krohn, Fkf. a.M. 1976.
39
Up. A. Toffler, Der Zukunftsschock, Bern/München/Wien 1970.
100 101
mašaj. Samo u pustinji promašaja upadaju u oči oaze susretanja.
Ta oaza je mjesto gdje stvari »štimaju« i gdje se one spajaju,
ona je privilegisano mjesto gdje se kako treba stvar uključuje
u ono što ide zajedno. Kultura, to je umješnost da se uspostave
oaze, tj. da se uspostave mjesta gdje se svjesno radi na gradnji
onoga što jedno drugom odgovara. Započinjući kao agrikultura
ona svoju egzistenciju zahvaljuje mogućnosti da se oranice i
zemljišta obrađuju kao »pravi« životni prostori za odabrane
PETER SLOTERDIJK
biljke. Usklađenost biljki i zemljišta i uklapanje sjetve i žetve
u godišnja doba, to je njezina tajna. Tek kasnije, zahvaljujući
metafizičkim seminarima, ona se proširila na druga »polja« —
PARISKI AFORIZMI O RACIONALNOSTI 1 dok od nje nije postala ciceronska cultura animi a humanisti
tek nju smatraju stvarnom kulturom. Prije nego što je došlo
do ove »kulture uopšte«, kulture kao filozofskog oblika života,
Philosophes, encore un effort si ono racionalno, pravilno, odgovarajuće i usklađeno bilo je ra
vous voulez etre parisiens! suto u mnoštvu lokalnih praktika. Privređivanje na više polja
•
102 103
nim sredstvima, onog sakupljanja i donošenja kući pravih na 2. Diplomate kao mislioci u oskudnom vremenu
laza — samo što nama više nije sasvim jasno šta će taj nalaz
»žarišta« nama donijeti. J e r on je iskočio iz onog malog racija Dok se Hamlet bavi dijagnostikom savremenosti i kazuje da
traženja i nalaženja i razbija dosad poznate obilke života. Ovi je vrijeme ispalo iz šarki, poslušajmo onaj sporedni ton te r e
pronalasci i ova istraživanja preplavljuju svijet kao plima koja čenice, ton koji je vezan za teoriju istine. P e r m a n e n t n a kriza
je i sama još lišena istine. novog vremena uzdrmava naša najelementarnija osjećanja za
Pored tih arhaičnih funkcija istine lovaca i sakupljača — pravilno i pogrešno. Pod nijeme podkontinente tačnog, pristalog,
pogodak i nalaz — stare umjetnosti i zanati su nam u naslijeđe onog što pogađa prolazi potres i on labavi fundamente za sve
ostavili mnoštvo neupadnih pojmova sklada koji u lokalnim poznate mogućnosti pravilnosti uopšte.
praktikama utvrđuju pravilnosti, racione i primjerenosti. Tako
još uvijek postoji pojam istine apotekara, prema kojem je pra Ono što djeluje više nije istinito; što je tačno, ne pristaje
vilno ono što pomaže; pojam istine krojača, po kojem je pravil više; što pogađa više ne pomaže da se ide dalje; što drži više se
no ono što pristaje; pojam pravilnog kod muzičara, prema ko ne uklapa; i više ne ide onako kako biste vi željeli. Ako stvar
jem je primjereno ono što je tačno; pojam istine stolara prema pogledamo izbliza primijetićemo da je ovaj opis stanja već vi-
kojem je tačno ono što se uklapa; pojam istine zidara kojem je jekovima »tačan« — pa m a k a r 20. vijek polagao neko posebno
dobro napravljeno ono što kako treba stoji i drži. Na svim ovim pravo /Claim na neraspoloženje. Od vremena S t u r m a i Dranga,
poljima ljudi sakupljaju iskustva sa poluistinama koje su neu- od vremena idealizma, romantike, moderna igra ovo kolo proma
padno nadređene adekvaciji stavova i stanja stvari. Ova neu- šaja. Isto tako dugo se djelatnosti filozofije grupišu oko nove
padnost je, istovremeno, kriterijum za solidnost i za važnost bez discipline »kritike uma«. Ona svojim sredstvima reaguje na novo
senzacije ovih sektoralnih funkcija istine. Samo zato što su ove stanje stvari da istina i pravilnost više nisu ono što su bili, otkad
već uigrane i prihvaćene kao za život važne, postaje plauzibilan je moderna, uz pomoć tehnike i tjerana duhom mobilisanja, na
i po sebi razumljiv kasniji t r u d intelekta oko jasnog sklada sa zemaljskoj kugli oslobodila novovrsne kinetičke fenomene, koji
stvarima. Intelektualna obaveznost da se onako kako treba i na sobom donose nepoznate moduse sklada i promašaja. Bez obzira
odgovarajući način ο stvarnom iskaže pravilno živi od nijeme na to da li ćemo za moderni svijet kinetike odabrati sliku mi-
analogije prema mnogostrukim oblicima dokazivanja pravilnog sleće lavine ili sliku sekundarnog vulkanizma, u svakom slučaju
na različitim poljima sklada. Mi, vjerovatno, ne bismo znali šta taj svijet će probuditi radikalizovano promišljanje ο uslovima
je stav koji nije tačan kad ne bismo znali šta su pantalone koje mogućnosti pravilnog.
ne pristaju. Neke teorije su pogrešne, kao što su pogrešni puc-
njevi koji promašuju, a neke pretpostavke se dokazuju, kao U vulkanskom vremenu filozofija neminovno postaje kri
pogoci u crno, kao kapi koje pomažu i kao ocjene koje su tačne. tika uma. I ona je umjetnost koja prolazi kroz mijene. Svoj za
Tako su pogodak, nalaz, uklop, pristajanje, djelovanje, tačnost, datak ona danas ne može ispuniti ni na staroracionalistički na
zajedništvo regionalne varijante fenomena sklada koji su jasni čin, gdje um kako t r e b a kantovski sebe samog zasniva i ograni
svakom životu čim on malo porazmisli. Oni se oglašavaju bla čava, niti u stilu starog iracionalizma gdje se, u ime osjećaja,
gom silom po sebi razumljivog i sve kompleksne funkcije ljuds volje, vjere et cetera vodi proces uma. Suočeni sa savremenim
kog duha orijentišu u prostorima teorije, prakse i umjetnosti. neraspoloženjima bilo bi dirljivo i zaklinjati se na brevijaru u m a
Samo zato što su mnogostruke kulture korespondencije i ade- klasičnog prosvjetiteljstva ili kad bismo, obratno, pribježište
kvacije već neprimjetno pripremile tlo, mogle su na njemu svoje tražili u romantičkim predikama cjeline. Zbog civilizatorskog
impozantne građevine, uspostaviti više istine nauke, metafizike, vulkanizma (ili naše egzistencije kao misleće lavine) mnoge su
etike, religije i estetike. stvari ispale iz sklopova, mnogo toga je postalo netačno, ne pri
stoji, postalo je promašeno i iz-glavljeno pa se ne bismo smjeli
nadati da će sada pomoći baš preparati iz apoteke moderne. Kri-
104 105
tika u m a danas može još samo biti traganje za osnovama sklada se sumnja da ta sekundarna filozofija nije oslobođena ljubomore
i nesklada. Na to se usmjerava jedna radikalizovana kritika uma na srušenu prima philosophia, da, vjerovatno, boluje za vreme
svoga predmeta koji je postao neobičan. nom potpuno dovršenih katedrala. U svakom slučaju, dokle god
Kad ništa nije tačno i ništa ne pristaje, ništa ne pogađa i se sami diplomati istine ponašaju kao kneževi teorije, dotle fi
ništa ne pomaže, onda je došlo vrijeme za diplomate. Njihov je lozofija kao institucija nije ni m r t v a ni ukinuta. Ona ostaje da
posao da nešto preduzimaju u situacijama kad se više ništa ne živi dokle god nadmašuje sebe. Novo raščlanjivanje njezinih
može učiniti. (U ovome su, uzgred rečeno, oni potomci svešteni- poslova na djelatnosti nadmašivanja i na diplomatske zadatke
ka.) Kao tehničari nekog sekundarnog sporazumijevanja oni so svjedoči ο nesalomivoj vitalnosti — pri čemu vitalnost treba
bom donose jedan pojam istine, istine koja se piše sasvim malim shvatiti kao sumnjivi kompliment, a nesalomivost skoro kao
slovima, koja se uklapa u razrovani pejsaž moderne. Već po prijekor.
svom pozivu oni računaju s nužnošću da se istinom smatra ono
s čime se možemo složiti. Pošto ih ne muče metafizičke skrupule
oni služe jednom sekundarnom pojmu istine i pravilnosti koja 3. Prosta teorija
sebi ne dopušta razmišljanje ο tome šta bi primarno i suštinski
bilo istinito-tačno-odgovarajuće. Filozofija diplomata se, dije Kod jednog modernog pisca, čija popularnost je sada na
lom zbog mudrosti dijelom zbog rezignacije, ograničava na mi veoma niskom nivou, jer njegova lijevopopulistička izjašnjava
nimalni sklad postojećih disonantnih glasova i na labavo ukla nja ne pogađaju ukus vremena, nalazi se jedno razmatranje ο
panje onoga što ne ulazi u okvir jednog specifičnog interesa za kojem vrijedi promisliti.
sporazumijevanjem. Ovom sekundarnom pojmu istine diplomata »Po prirodi nisam sposoban za metafiziku; za mene su špan-
odgovara pojava jedne sekundarne filozofije, što mnoge gene ska sela sve ono što čovjek sebi može da zamisli i kako se poj
racije nisu uviđale, a ta filozofija ne uči ο nazorima na život, movi međusobno podnose. Zato se ja, uglavnom, držim onog na
nego je sagrađena na intelektualnim sekundarnim vrlinama kao čina filozofiranja kakav imamo u prostom narodu, držim se ono
što su jasnoća, preglednost materije i posredivost neke škole. ga što ljudi misle kad kažu: 'Pitaj onoga za savjet, on je filo
Drugi to smatraju znakom da je, konačno, i filozofija odrasla i zof ili: 'Taj je postupio kao pravi filozof. A ovdje bih htio sa
da je odustala od onog juvenilnog tereta da promišlja duboka mo jedno da naglasim. Kad narod nekome pripiše filozofsko
pitanja. A, zapravo, filozofi sada svako jutro, kao i ostali činov držanje, onda to skoro uvijek znači da je on sposoban da nešto
nici, idu u kancelariju, oni su naučili kako se ovladava proble izdrži. U boksu imamo borce koji su dobri u primanju i borce
mima koji se ne mogu riješiti, postali su učtivi, pragmatični, koji su dobri u davanju, to jest borce koji mogu mftogo da iz
pažljivi, ironični kao što bi trebalo da budu odrasli i diplomati. drže i borce koji dobro udaraju, a narod pod filozofom u ovom
I, odista, diplomatska misao ο jedinstvu sa svojim svjesnim od smislu podrazumijeva primaoca; i to je u skladu s njegovom
vraćanjem pogleda od stvari ο kojima sporazum nije ni poželjan situacijom. No, u daljem tekstu, ja pod filozofiranjem želim da
niti se može iznuditi, preporučuje se kao veoma zreli praktični podrazumijevam kako umješnost primanja tako i umješnost da
princip postupanja. Uvjerenja ona zamjenjuje oblicima saobra- vanja u borbi, a što se ostalog tiče, kako rekoh, treba da ostane
ćanja — jedini slučaj gdje je stvarno na mjestu riječ civilizator- onako što za narod znači filozofiranje.« (B. Brecht, Cjelokupna
ski proces — a bila bi još simpatičnija kad bi se htjela odreći da djela XV, 252 i dalje.)
ima pravo u velikom stilu i da transcendentalno diplomatski
Ovako naivno je rijetko ko sebe ogolio i rijetko ko je ovako
nastupa kao učenje koje se domoglo istine. Misli ο konsenzusu
naivno izbrbljao poglede s tako teškim posljedicama. Duboko-
uopšte nije potrebno da, uz velike napore, traži sebi pristalice,
misleno i popularno Breht /Brecht/ tim gestom je potpuno iska
svoju teoriju — etat ona bi mirno mogla napustiti i mogla bi da
zao svoj prekid s onim što on naziva metafizikom i potpuno je
se koncentriše na diplomatski zanat. Pošto ona to ne čini rađa
preskočio argumente. On se izvinjava zbog svoje nesposobnosti
106 107
za pojmove, kako bi dobio prostor za jednu drugu vrstu znanja. 4. La chose la mieux partagee du monde3
Proleterskom lukavošću, koja se lako može prozrijeti, on se svo
jim nerazumijevanjem koristi kao pretpostavkom za jedno bolje No, prepustimo Brechtov mladohegelijanizam njemu samom
razumijevanje. Pošto kod Brechta uvijek možemo biti sigurni — skupa s njegovom vječito lošom savješću što nikad ne ide do
da on ništa ne govori iz skromnosti, možemo se bezgranično di voljno od teorije ka praksi. Ostavimo se i manirizma njegovog
viti njegovoj populističkoj hladnokrvnosti. Čovjek zna da je svi novog bokserskog morala s kojim truli 19. vijek prelazi u hladni
jet u ratu, posvuda se maršuje, i u velikim teorijama. Ispunjen 20. Ono na što bi trebalo obratiti pažnju to je Brechtova oprav
pogrešnom nadom da bi njegovo samoodržavanje između fron- dana briga da li će se, u pogledu na smisao filozofiranja, narod
tova moglo imati neke veze i s istinom, on se pokorava manevru složiti s njim. Ono što se broji to je misaono kretanje prema do
logičke gigantomanije. Kao Svejk, on se sklanja kad maršuju lje, koje se ovdje zaodjeva velegradsko-populastičkom odorom
junaci. Atletama refleksije on dopušta da svojom snagom besne (tog kretanja je bilo u narodnoj nošnji, a to n a m se već odavno
po frontovima argumentacije, metafizičarima priznaje onu na čini komičnim). P u t prema dolje — ovaj motiv se ne može pot
pornu prednost da uz sve veći utrošak zauzimaju sve zamršenije puno odvojiti od kretanja postmetafizičkog filozofiranja u mo
pozicije u borbama koje se sve manje mogu odlučiti. Da li njega d e m i . Držati se niskog, svijet gledati iz perspektive odozdo,
zaista ometa samo neka nesposobnost ili ga, istovremeno, opo usadravati se pred banalnim, tako i slično zvuče vodeći progra
minje uvid? Izgleda kao da on računa s tim da jedno malo priz mi jednog mišljenja koje se angažuje u svakodnevnom kako bi
nanje nenadležnosti ponekad može pokrenuti isto onoliko koliko konačno na nemetizički način zahvatilo ono stvarno u stvarno
i krajnji angažman velikih kompetencija. Onaj ko zahvaljujući sti. A taj veliki prodor filozofije u svakodnevnicu pandan je pa
običnom životnom iskustvu shvaća nešto od napora, taj filozo danju na koljena ,pred bon sense ο kojem se nekad pričalo da je
fiju shvaća barem toliko da se ona rađa iz napora i da vodi na najbolje raspoređena stvar na svijetu. Time što filozofski uzdiže
porima — pa m a k a r mu ona, inače, bila nejasna ili ravnodušna. ono što je banalno filozofija zdravom ljudskom razumu doka
To, izvana upravo lako opazivo, neriješeno što visi nad ovim zuje kako mu ništa ne koristi što je tako dobro raspoređen. Sva
velikim metafizičkim alternativama, može, na ovaj način posta kodnevnica za njega ostaje zatvor iz kojeg sanja da se oslobodi
ti kongenijalno s nedostatkom nadležnosti za takve stvari. Ono svaki život koji nije rezignirao. Međutim, za filozofiju, koja iz
što ništa ne vrijedi otkriva da ima nešto zajedničko s najskup svojih bezvazdušnih prostora želi da se probije u postmetafi-
ljim, ako je dovoljno drsko da napor pojma svede na pojam zički puni ljudski život, to svakodnevno je obećana zemlja kon
napora. To je šansa te proste teorije. Ona može dospjeti do kretnog. Tu se sreću ljudi onakvi kakvi jesu, iznenađujemo ih
brehtovskih visina ako shvati da se besmisleni napor može iz usred posla (o, samoproizvodnja roda), kod seksa, kod djece i u
bjeći samo ako se pravovremeno otkrije nesposobnost za napor. kuhinji, pa i u primjeni pravila govornog sporazumijevanja i
U popularnu umješnost života spada da se ne uzdamo u sop- odlaska u društvo — kao šarene životinje iz zemlje čuda koje u
stvene talente. Nešto ne moći, to je posebno umijeće. Ako je potpunosi koriste svoju opremljenost setovima svakodnevnog
metafizika herojski napor da se težina svijeta podigne snagom znanja. Omamljena ovim otkrićima misao koja je umorna od me
teorije, onda nedostatak obdarenosti za to nije samo izbjegava tafizike svaljuje se u niziju gdje je bogato nagrađena za svoje
nje da se ispuni neki opravdani zahtjev. Pa taj filozofski Svejk gubitke idealističkih visina. Iz novootkrivenih nizija cvjeta her-
ništa ne zna tako dobro kao to da on, na svoj način, oduvijek meneutika banalnog koja n a m objašnjava kakva je to misterija
nosi teret svijeta i da bi stekao pojam ο teškom, on nije mo truditi se da budemo tu.
rao čekati na prediku kapucin era teorije ο naporu.
No same te nizije tako reći ništa ne znaju ο tome da ih je
filozofija otkrila i možemo biti sigurni da im ne bi mnogo zna
čilo i kad bi to znale. To je ono što u svojoj pikarskoj ravnoduš
3
Najspornija stvar na svijetu nosti prema filozofskom profesionalizmu pjesnik Brecht tako
108 109
sigurno pogađa. On razmišlja »kao narod« jer smjera na onu dizanju tereta koje te velike terete zbilje ne ostavlja da poči
tačku na kojoj ništa nije učinjeno filozofskim razumijevanjem vaju na anonimnom tlu već ih postavlja na temelje koji se uz
— »lake glave i lakih ruku«, kako kaže kolega Hofmannstahl dižu iz subjekta svijeta. Dokle god postoji filozofska misao ona
/Hofmanstal/. J e r tamo gdje je dubina i težište nizije, tamo te će znati za iskušenje da frivolno saobraća s težinom svijeta. U
žina svijeta pritiska individuuma i samljela bi ga da ovaj nije svakom misliocu čuči atletičar — teškaš.
naučio kako da se provlači kroz neizdržive težine. U shvaćenoj No za tog atletskog mislioca p u t ka dolje nije bez skrive
niziji misao shvaća i tegobni karakter zbilje. Filozof je tamo nih teškoća. Za ono što je jednostavno oni su previše kvali-
onaj što nešto izdržava. Ono što se ovdje broji to je »znanje« fikovani, a za ono što je po sebi razumljivo oni su pretreni-
koje je izdržavanje i podnošenje koje je shvatanje. Ta banalna rani. To je ono što je zajedničko čak i tako neuporedivim
mudrost nizije već unaprijed život (tamo se ne usuđujemo da duhovima kao što su Brecht i Heidegger /Hajdeger/. J e r kao
govorimo ο onome biti-u-svijetu, zvučalo bi to previše luksuzno) i majstor misli iz Švarcvalda, tako ni liričar koji voli boks ne
prihvata kao spregu opterećenja, kao tkivo satkano od napora izmiče iskušenju da p u t p r e m a dolje hvali kao uspon p r e m a
i težina. No to ne znači da svjesni život najprije otkriva udarce samoj stvari. Istina, kod njega taj put nije toliko popločan
i da nosi oblake b o g a , te da uz to još ima predstavu ο svijetu herojskim trivijalizmom kao kog ranog Heideggera, ali niko
kao teretu i udarcu. Naprotiv, svijet je za nas onoliko otvoren neće moći poreći da postoji gestovno zajedništvo između Brech-
koliko n a m je »dao da razumijemo« njegovu težinu. U ultra-ele- tove pjesničke eksploracije tvrdog-hladnog-zlog-teškog i Heide-
m e n t a m o m poznavanju svakodnevnice, što baš nije lako, otva ggerove egzenstencijalno-ontološke razrade ideje ο nekom poj
ranje zbilje je stopljeno neposredno sa doživljajem i razumije mu prirodnog svijeta polazeći od svakodnevnice. Oboje se kre
vanjem teškog. Zato »narod« filozofe identifikuje kao primaoce. ću jednim u najširem smislu mladohegelijenskim, postmeta-
Primaoci su hermeneutičari teškog. I onda kad svijet pred nji fizičkim terenom gdje duh mora da prihvati svoju konačnost
ma »zasvijetli«, on na njih navaljuje kao opterećenje koje poči i tjelesnost. No obojica ontološki tuku Lukacsa i obojica su
va na plećima jednog umijeća da se razumije i da se podnese. opčinjena sopstvenom snagom, Brecht svojim bokserskim mo
ralom, koji davanje smatra boljim od primanja, Heidegger bi
Da li filozofija sada pati od nekog kompleksa Atlasa? Da li jesom svoje odlučnosti kojom je hermeneutički u svoju režiju
ona svoju ambiciju shvatanja svega nastavlja pod predznakom želio da uzme i ono čime se ne može raspolagati. Obojica po
snošenja svega? Vrli vojnik Svejk klima umorno glavom. On tomstvu objašnjavaju koji rizici izbjegavaju p u t prema dolje
objavljuje svoju nenadležnost odmah čim sa svijetom treba da — i koje su mogućnosti da se bude ismijan prilikom odlučnog
se odigra ta igra metafizičkog Atlasa. Nema ambicija, nema ta preuzimanja onoga što se samo po sebi razumije. No vjero-
lenta, nema vremena. Kao svi ljudi koji se po pozivu bave teš vatno se ne može drugačije. Vjerovatno hermeneutika m o r a
kim teretima, on se uzda u tehniku pravljenja bridova kad se podleći banalnosti iskušenja da se običan spenzum života pro
teret prevaljuje preko ugla i, zapravo uglavnom samog sebe no vede u teškoatletskom stilu. Vjerovatno je otkriće očitog za
si. Ovo umijeće, doduše, ne dovodi do potpunog rasterećenja, nas odista ono najteže i vjerovatno se zaista moramo upustiti
ali n a m pokazuje jedan p u t kako se taj teret stavlja u odnos sa u poduzeće da metafizičkog đavola istjerujemo metafizičkim
zemljom, odnos koji je najmanje naporan. Trud koji onda p r e - satanom. Dakle, filozofi — još jedan napor, ako hoćete da ga
ostaje uvijek je još na gornjem rubu onoga s čime ćemo iziči sebi priuštite! Mi ćemo pad hvaliti kao let u visine, rijeci
na kraj a da ne budemo iscijeđeni. Zahvaljujući ovim starim ćemo vodu prodavati u bocama i do kraja ćemo braniti t^zu
kamenorezačkim istinama mi stižemo do cilja — do povratka u da ništa nije tako nerazumljivo kao ono što se razumije samo
svakodnevnicu; pravilno je ono što još može da se kreće. No u po sebi. Tako će, vjerovatno, jednog dana lako čuđenje zbog
svakodnevlju svi znaju da je pravi nosilac težine svijeta ne uso- teškog života postati najbolje raspoređena stvar na svijetu.
pljeni čovjek već tlo. Težina svakodnevnog postavlja granice
hrabrosti teoriji — pa ma koliko ona sanjala ο nekom herojskom
110 111
5. Geometrija kao finesa svoj neproračunivi p u t . U svjetlu u m a svijetli i prirodno svjet
lo katastrofe do koje dolazi zbog nas.
U m n i m se, po tradiciji, smatraju odnosi koji mogu za
sebe da zahtijevaju »blagoslove pravilnosti« ili primjerenosti 6. Neskrivenost i podnošljivost
prilikama. U to spadaju: prilagođavanje sredstava ciljevima;
podešavanje i n s t r u m e n a t a okolnostima; orijentacija istraživa
Heidegger je, kao što znamo, tvrdoglavo dokazivao da se
nja na ciljeve; p r o r a č u n utroška za protuusluge; obaveznost
grčka riječ za istinu, aletheia, sastoji od riječi za tamno, skrive
iskaza da budu tačni; razvitak teza iz prethodno datih stavo
va; odmjeravanje rezultata očekivanja prema očekivanjima ko no, zaboravljeno, lethe, i od negacije tog izraza. Iz ovog neu
ja se očekuju; uzajamno priznavanje ljudi kao subjekata u m n e glednog stanja stvari njemu se ukazivala filozofska genijalnost
u m j e š n o s t i . . . sa svakim obrtom principa umnost iz kosmosa Grka. Ako obični riječnik nekog naroda istinu shvaća kao n e
logike se uzdižu nove sfere pravilnosti, pravednosti, odmjere gaciju skrivenosti i zaborava, onda imamo posla s jednim jezi
nosti, tačnosti i obračunivosti. kom koji bez ikakve m u k e razmišlja ο najdubljem. Heidegger
je mislio da isto toliko smije pripisati Nijemcima, pa je grčko
No onoliko koliko umno mišljenje bude obraćalo pažnju aletheia preveo izrazom neskrivenost (iako je Humboldtova in
na sebe samog i koliko bude osjetilo koliko je iznenađujuća terpretacija te riječi kao otvorenost bila filološki malo korektni-
njegova sopstvena pojava iz cjeline, ono će samim sobom biti ja, no filozofski za cijelu dimenziju siromašnija). Ako uz istinu
natjerano da kaže šta na sebi ima od ove cjeline. Tako filo spada to da se ne bude skriven, onda ona ima sudbinu zajednič
zofija započinje s onim što čovječanstvo preduzima, onim što ku s onim događanjem zahvaljujući kojem ona postaje neskri-
zahtijeva više n a p o r a nego gradnja piramida, postrojenja za vena — s razotkrivanjem, uzdizanjem, otkrićem (i suprotnim
navodnjavanje i mjerenje polja: sa zadatkom da predstavi n e - događanjem koje vodi u zaborav i do druge skrivenosti). Ra
predstavivo i da izmjeri neizmjerljivo. Filozofske glave kla zotkrivajući otkriće, zahvaljujući kojem se otvoreno izlaže sve
sičnog doba metafizike bile su geometri nemjerljivog. Ako racionalno i prilici primjereno, samo po sebi nije ni racionalno
ičega ima u onim glasovima ο rađanju neke postmetafizičke ni prilici primjereno. »Prostor« istinitog kao neskrivenog sin-
ere, onda vjerovatno ima to da se ne može prećutati neuspjeh gularno, kao ostrvo puno komensurabilnih odnosa, izranja iz
projekata ο geometrizaciji neprimjerenog. Ovdje je upotrijeb okeana nekomensurabilnog, prilici neprimjerenog. Ono razotkri
ljen j e d a n ontološki trik koji mi ne možemo ponoviti: bile su veno što se može predstaviti, nalazi se u nastupu Lethe, neiz
pretpostavljene primjerenost ili pravilnost u totalnosti samih mjernog, nepredvidivog. Gdje god se zadržavaju ljudi, tamo je
odnosa. Cjelina se, s geometrijskom finesom, zamišlja kao uvijek pretpolje skrivenog užasa. Njihove kulture nastanjuju
krug, modernije govoreći kao sistem — a onda je potrebna jednu zonu koja je istovremeno i vrt i vulkan — ontološki efekt
još samo jedna mala vještina pa da se u samoj cjelini »ponovo Havaja i Lanzarote. Kao oklijevajući nasljednik evropske m e t a
otkrije« inteligibilni oblik kruga ili sistema. Ova se finesa ne fizike svjetla, Heidegger je svojim pojmom otvora podsjetio na
može ponoviti otkad znamo da se fenomeni kao krug i sistem, sudbonosni uspon jednog prostora shvatljivog za primjerenost
doduše, pojavljuju u cjelini, ali da zato ta cjelina, sa svoje prilikama. Pošto u tom otvoru on vidi ne samo vidljivo nego i
strane, nije ni k r u ž n a ni sistemska, niti je krug krugova, vidljivost, on sebe ne shvaća kao prosvjetitelja nego kao pro
sistem sistema, nego je turbulencija, fluktuacija, katastrofa roka. Dok se prosvjetitelj bavi jednom fosfornom praksom ko
koja se ne može odnositi na ništa sem na svoju sopstvenu ja donosi svjetlo i koja svjetlo upotrebljava kao alat za prosvje-
jednokratnost. Zato se mjerenje neizmjernog završava u stra tljavanje materije, prorok boravi kod »djelovanja i patnje svjet
hu i drhtanju. Lineali, čime um mjeri svoje pravilnosti, ne la«. Predstaviti nije vidjeti. Za onoga koji zbilja vidi oko je uho
učestvuju samo u inteligibilnim oblicima, idejama; oni učes svjetla.
tvuju i u katastrofi koju je ovaj j e d n a k r a t n i bitak doveo na
Šta bi prosvjetitelj Brecht rekao proroku Heideggeru?
112 113
On bi sigurno predložio da se napravi jedna mala razlika. se bog povuče. Ο prezenciji premoćnog, ο preovladavanj ima,
»Dovde«, rekao bi on, «-sve je bilo vrlo prosto iako su za nekog munjama, ekstazama, slomovima u našoj svijesti ostaju samo
kao što sam ja metafizički pojmovi španska sela. Pa svakom je indirektni znaci, tragovi onog previše teškog koji nas ograniča
djetetu jasno da ono što ovdje radi prorok potpuno odgovara vaju i opominju. Ni jedna predstava u sebe ne uključuje neiz
onome što u pesničenju rade primaoci. Prorok je filozof jer on mjerno i kao što oko ne može da fiksira sunce ili smrt, tako ni
nešto izdržava, a on nešto izdržava zato što je dobar momak i. jedno znanje ne zadržava ono prilici neprimjereno, čak za to
zato što mu to nameće situacija. A ja bih od sada htio da se teško nalazi i ime — haos, pakao, prabol, sveto, uzvišeno, bitak,
pod proricanjem podrazumijeva kako primanje takvo i davanje ništa, Dionisije, Siva. Ono što mi poznajemo kao racionalnost,
u borbi, a inače, kao što je rečeno, slažem se s onima koji nešto to je jedan oblik saobraćanja sa »zbiljskim« koji moguć postaje
izdržavaju samo zahvaljujući onom prvotnom i neizbježnom, uzmicanju du
ha pred inkomensurabilnim silama, oblik saobraćanja koji se
Za primaoca neskrivenost ne znači vidljivost nego izdržlji obraća podnošljivom, predstavivom, osvijetljenom, pristupač
vost. J e r ono što uopšte dolazi u obzir kreće se u području iz nom. To pristupačno nastaje putem našeg nužnog zaobilaženja
m e đ u onoga do čega je sasvim lako doći i onoga što neizdrživo nepristupačnog. Ovo zaobilaženje kao izbjegavanje previše teš
zasijeca u meso: Ono što odvaja neskriveno od skrivenog nisu kog osnovni je napor oko kojeg se grupišu svi subjektiviteti.
toliko granice osvijetljenosti i vidljivosti, to su granice optere Subjektivitet može da se živi samo kao na sebe samog osuđeni
ćenja bola, podnošljivosti. Ο razumijevanju svijeta ne odlučuje napor da se održimo u podnošljivom. Po tom svom naporu da se
ono što smo ο svijetu čuli ili čitali, već šta smo od njega preživ održi on se i poznaje, a kad bi mu se izgubio taj napor on više
jeli i izdržali. Ako prihvatimo da filozofija, čim se radi ο cje ne bi bio subjektivan nego bi bio sve-jedinstvo u bestežinskoj
lini, priča samo neumjesne viceve, onda bismo na kritičkoj tač- svijesti. Zato je čista teorija krajnji luksuz — stvar samoubica
ki morali govoriti ne ο otvaranju nego ο olakšanju. U projekti- i dendija. Samo njima je otvoren pristup misteriji frivolnosti
ma kulture i prosjecivanja manje se radi ο proširenosti svjetla — olakšanje života sve do uništenja težine.
a više ο ovladavanju opterećenjima. Otkad ljudi osjećaju želju
za znanjem nije im toliko stalo do prosvjetljenja koliko do olak Običnim smrtnicima život teško pada. Oni su osuđeni na
šanja — i samo zato što ima prosvjetljenja koja su olakšanja napor da sebi kolikogod mogu olakšaju ono što im je previše
ili što ona vode k njima kod njih su na velikoj cijeni inteligen teško. Ali kod njih je i dalje na djelu san ο lebdenju. Oni se
cija i uvid. neumorno upinju da sebi sve olakšaju i da sve učine lakšim.
Zahvaljujući njihovom objedinjenom trudu proces civilizacije
Metafizičko određenje prostora za kretanje sveg odgovara dospijeva u poduzeće koje dovodi do nedobrovljnog osvjetlje
jućeg, do čega nas mogu uzdići istine, vodi do prvotnog spoja nja. U međuvremenu su i sami napori kulture da se dođe do
između spoznajnog i izdrživog — onoga što je puno svjetla i olakšanja postali nepodnošljivi teret, a trebalo je da budu iz
onoga što je lako. J e r podnošljivost je najmjerodavnija od svih micanje u podnošljivo.
primjerenosti prilikama koje za nas izranjaju iz okolnostima
neprimjerenog i iz nepodnošljivog. Ono što treba da je tu za
nas, to je u prostoru podnošljivosti ili ne egzistira. U ovom smi
slu sva filozofija je algosofija — mjerenje polja za nas mogućih 7. Ο lakomislenosti da se ne bude životinja
podnošljivosti. Samo ono što je umjereno teško, što je nosivo,
čak lako ima izgleda da se stopi u korpus nekog trajnog razu No u kojoj mjeri čovjek, koji sve mjeri, što se njega samog
mijevanja. Ο nepodnošljivom, ο preteškom, ο preobilnom m o tiče, odgovara svijetu u kojem se pojavljuje? Kako se ta onto
žemo znati samo onoliko koliko od toga ostaje u tragovima pam loška životinja uklapa u cjelinu ostalog što postoji? Koliko se
ćenja kad smo to izdržali. Ο tome, vjerovatno, govore neke teo to biće, koje ima sposobnost da zapazi ono što se slaže, slaže sa
logije kad kažu da će prostor biti otvoren za čovjeka samo ako svojim svijetom? Kako taj subjekat koji kompetencijom građe-
114 115
vinara ugrađuje stvari, sebe samog ugrađuje u ono što nalazi? lika tema umjetnosti življenja. Pogled prema u n u t r a treba da
Kako se to, sa pogledom bića obdarenog za odnose, podnosi sa otkrije poretke koji kompenziraju ispadanje starijih sinhronija
sklopom svih odnosa? između čovjeka i prirode. Od tog trenutka nada u m a počiva na
Tako pitati znači u pitanjima davati odgovor. Čovjek je bi jednom »unutarnjem zakonu« koji se, nakon spoljnjih otkida-
će koje se ne uklapa. Njegov odnos prema odnosima nije u sraz- nja i izdvajanja čovjekovih, brine za prave orijentacije. Ali ova
mjeri s odnosima. Kad je ο njemu riječ, mi se slažemo da se nada vara. Onaj ko tim putem zakorači prema u n u t r a da bi ta
on ne slaže. mo našao poredak koji vani nema nikakvu podršku, taj posta
Nikome ko poznaje materiju ne bi smjelo biti teško da u je žrtva jedne ironije. (Moglo bi se reći i to da on postaje mi-
ovim formulacijama prepozna eho Nietzscheovih /Niče/ i Hei- stičar, ukoliko su mističari oni što naknadno izjavljuju da su
deggerovih prodora na polju istine ο istini. Obojici je zajednički saglasni sa žrtvom i koji se stapaju s ironičnim.)
uvid da u prostoru istine čovjek ne nastupa kao glumac na već Ova ironija opovrgava nadu u poredak sa svojom sopstve-
postavljenoj pozornici, već da je on sam pozornica nad kojom nom pogonskom snagom. Kad u m n i subjekti sebe umno istra
svijetli ono naročito svjetlo, spoznaja. Biti pozornica to je m o žuju, oni u sebi ne otkrivaju nikakve regulativne veličine po
gućnost da se ima neki odnos prema odnosima. Ovaj drugi od sljednje instancije već energičnu lišenost tla. Spoznati sebe sa
nos sadrži zagonetku »istine uopšte«, s one strane lokalnih pra mog ne znači utvrditi neki identitet, to znači postati svjestan
vilnosti. U njemu se krije a v a n t u r a da se ne bude prirodan. jedne neprimjerenosti prilikama.
Odnos prema odnosima nastaje kad se horizontalna utkanost Ko bi povjerovao da će p u t prema u n u t r a potvrditi jednu
čovjeka raskine u m u n d a n o tkanje tako da se razjapi vertikala potajnu sliku ο sopstvu, toga bi opovrgla samospoznaja.
sa svojom dvosmislenom dubinom visine. U ovoj dimenziji do Sta, dakle, ostaje od patosa u m a koji je trebalo da n a m ka
lazi do ljudskog egzodusa iz biologije, u njoj subjekat najavlju že šta smo mi? Imperativ mudrosti: Spoznaj sebe samog pretva
je simbioze, u njoj čovjek otkriva da se ne uklapa, u njoj on ra se u egzistencijalni moto: Budi ti sam! To je jedna ontološka
postaje prilici neprimjeren. Onoliko koliko je on biće neprimje kavaljerska deviza koja svim stanovnicima kuće ostavlja slobo
reno prilici, biće koje u urođenoj eksponiranosti ispada iz svo du da budu šta žele ako misle samo na to da egzistirati znači
je okoline, čovjek je podložan za pitanje ο istini. Ta sakralna ri pripadati najboljoj porodici. U mjestu bitka ovo je lokalna pra
ječ istina, kao sve što je više i što je smješnije od prosječnog, vilnost koja daje mjerilo ljudskom ponašanju. No, ako izuzme
podsjeća na obećanje koje je prethodno dato našem životu: da mo njegovo uzdižuće djelovanje, stav: Budi ti sam! je pomalo
je i biće koje je ispalo sposobno da se priključi; da se i prilika bledunjav za praktičnu orijentaciju u ovoj oblasti. Taj kavaljer-
ma neprimjereno nalazi u prilici primjerenom; da se i ono sa ski pojam umnog još uvijek ne pomaže da se ide avanturistič
mostalno može osloniti na nešto nosivo; da i nešto usamljeno kom svakodnevnicom. Dalje će n a m pomoći da Budi ti sam zna
ima svoj pandan; da se odvezano može vezati. U pitanju ο istini či i Pomozi sam sebi i Dozvoli da ti se pomogne. Odatle više ni
n a m a se prezentira račun za luksuz što smo postali ljudi. Sušti je daleko do jednog sanitarnog pojma uma kao prve pomoći,
na istine, to je lakomislenost da se ne bude životinja. pojma prema kojem je pravilno ono što se najprije daje n a j
hitnijem. Time se najprije izlazi u susret karakteru nesreće po
vijesnog života. Pa ipak, egzistencija se ne sastoji samo od nje
zinih nesrećnih slučajeva, mnogo važnije je ono što joj polazi
8. Pronađite sami sebe za rukom. Zato Budi ti sam znači takođe: Pronađite sebe! Ovo
me odgovara onaj pjesnički pojam uma za koji je pravilno ono
Visoke kulture dospijevaju u svoju vruću fazu kad Vanjsko što se odnosi na posebnu priliku života. Rene Char /Sar/ kaže:
uporište individuuma više ne pokazuje njihovu mjeru — kad Samo jedno dobro n a m dolazi od smrti: što možemo da stvara
nikakva »predpunoljetna priroda« spontano ne upravlja njiho mo umjetnost prije nego što ona dođe. Nous n'avons qu' u n e
vim životnim funkcijama. Od tog momenta spoznaje postaje ve- ressource avec la m o r t : faire de Γ art avant eile.
116 117
približava šizoidnim fenomenima; naš opis je nastojao da iz
nađe riječi za one perverzno komplikovane s t r u k t u r e jedne,
rekli bismo više jedne nego lažne svijesti koja je postala
refleksivna, svijest koja istrošena prinudama samoodržanja
i dalje djeluje u p e r m a n e n t n o m moralnom samodemantu.
U drugoj verziji pojam cinizma dobij a jednu historijsku
dimenziju; na vidjelo izbija jedna sprega koja je prvi put
PETER SLOTERDIJK izražena u antičkoj kritici civilizacije pod imenom kinizam:
napor individua da u sukobu s iskrivljenostima i poluumno-
stima njihovih društava sebe održe kao potpuno u m n a živa
A. GLAVNI FENOMENOLOSKI DIO bića. Opstojanje u otporu, u podsmijehu, u odricanju, u po
zivanju na cijelu prirodu i na puni život; taj otpor se začinje
KARDINALNI CINIZMI kao plebejski »individualizam«, kao pantomimski, prepreden i
uvijek na oprezu; ponešto od toga prelazi u ozbiljniju stoj u,
uspostavljaju se blistavi prelazi ka hrišćanstvu ali ti prelazi
»S nekih golih misli sam u naglom negodova i propadaju u onoj mjeri u kojoj hrišćanska teologija negira,
nju ponovo strgao njihov smokvin list.. .*·
čak proklinje pagansko-antičku baštinu. Pojam cinizma mi
Heinrich Heine, Predgovor za Njemačka,
jedna zimska bajka. smo rezervisali za repliku onih na vlasti i vladaj uće kulture
na kiničku provokaciju; oni u potpunosti uviđaju šta je na
tome istinito, ali nastavljaju s potčinjavanjem. Od sad oni će
Pojam cinizma, po svemu sudeći u sebi krije više nego
što bismo na prvi pogled pomislili. On spada u pojmove ko znati šta rade.
jima dajemo mali prst, a oni zgrabe cijelu ruku. P u n i zna Ovdjje u tom pojmu dolazi do rascjepa u jedan par su
tiželje mi bismo na početku da »vidimo čega to u njemu protnosti: u p a r kinizam-cinizam, što po smislu korespondira
ima«, a pri tom — to primjećujemo suviše kasno — naila s otporom i represijom, tačnije: sa samootjelovljenjem u otpo
zimo na jedno iskustvo koje sve izokreće na glavu. Cinizam ru i samorascjepom u represiji. Fenomen kinizma se time od
smo mi htjeli da uzmemo k znanju, a otkrivamo, da nas je on vaja od historijskog polazišta i stilizuje u tip koji se istorijski
već odavno uzeo pod svoje. uvijek pojavljuje tamo gdje se u kriznim civilizacijama i u ci-
Dosad smo obrađivali dvije verzije pojma cinizma, a t r e bez obzira na to šta ο tome kaže moral. »Vladati« i »lagati«,
ća se ocrtava prema Kabinetu ciničara.* U prvoj verziji smo to su, na izvjestan način, sinonimi. Različita je istina gospo
rekli: cinizam je prosvijećena lažna svijest — nesrećna svijest dara i istina sluge.
u modernizovanom obliku. Ta postavka je ovdje intuitivna, U ovom fenomenološkom viđenju oprečnih oblika svijesti
započinje s jednim paradoksom; ona artikuliše onu nelagod mi moramo »ukinuti« pristrasnost u korist kiničkog stanovi
nost koja vidi da je moderni svijet prožet kulturnim bezum šta; mi ćemo najprije morati trezveno sagledati kako u šest
ljima, lažnim nadama i razočarenjima u njih, napredovanjem velikih vrijednosnih oblasti — u vojsci, politici, seksualnosti,
luđaka i mirovanjem uma, dubokim usjekom koji zasijeca zdravstvu, religiji, znanju (teoriji) — jedna spram druge stoje
moderne svijesti i koji kao da za sva vremena jedno od d r u kinička i cinička svijest, kako se one uzajamno napadaju,
gog razdvaja umno i stvarno, ono što znamo i ono što činimo. kako uzvraćaju udarce, kako se uzajamno relativiraju, kako
Opisujući ga mi smo dospjeli do jedne patografije koja se jedna drugu bruse i kako se na kraju međusobno upoznaju i
izjednačavaju. U tim kardinalnim cinizmima se pojavljuju ob
* Kabinet cinčara, jedno od poglavlja u prvoj knjizi. risi jedne kombatantne povijesti duha. Ona opisuje onaj »rad
118 119
na idealu« koji je tako drag srcima visokokulturnih etika. Ispo-
ali srećan« (G. Kleemann /Kleman/, Podnaslov: Zašto savre-
staviće se da to nije nikakva »fenomenologija duha« u Hege-
lovom smislu. 1 Isto tako malo zajedničkog ona ima s Husser- meni pračovjek neće da se bori /Warum die Zeitgenosse Ur-
lovom /Huserl/ fenomenologijom, sve do onog neuništivog boj -Mensch nicht kämpfen will/, Frankfurt na Majni-Berlin-Beć
nog pokliča filozofije: pređimo na stvar! 1981.). Svoje šanse da preživi u početku bolje iskorištava onaj
ko uzmiče nego onaj ko se suprotstavlja. Ako kukavičluk shva
timo kao p r i m a r n u sklonost ka uzmicanju, onda on u ljudskom
1. Militaristički cinizmu arsenalu nagona mora imati prednost nad žarom za borbom.
Bijeg je, prije svega, pametniji nego otpor. »Pametniji po
pušta«.
Radije pet minuta kukavica nego cijelog života Međutim, u procesu civilizacije mi odjednom stižemo do
mrtav.
Vojnička izreka jedne tačke kad je otpor pametniji od bijega. Naša tema nije
da razjašnjavamo kako je došlo do toga — mi ćemo samo s
/ pruskog ministra-predsjednika von Bismarcka par istorijskih pojmovnih odlomaka markirati taj problem:
(ion Bizmark) užasnule su te grozote. »Rat je ekološka konkurencija, veća gustina stanovništva, neolitska r e
pakao, a onaj ko ga izazove jednim potezom
pera taj je đavo!-» izjavio je on ne misleći na volucija, razgraničavanje između mobilnih kultura odgajivaca
to s koliko je mara on sam tome doprinio! stoke i stalno nastanjenih kultura obrađivača zemlje itd. P u t
u »povijest«, u visoke kulture vodi do militarizacije plemena
W. Stieber (V. Stiber) 2 i preko toga u državu.
Militaristički cinizam može da se pojavi kad u nekom
Antropološka n a u k a tvrdi da je bijeg stariji od napada.
društvu jasne obrise dobije ratnopsihološki razvitak tri ljud
Po njoj čovjek parcijalno, doduše, jeste životinja-razbojnik (—
ska borbena k a r a k t e r a : onda razlikujemo tri tipa: tip junaka,
lovac), ali on nije a priori životinja-ratnik; isto tako, otkriće
tip oklijevala i tip kukavice. (Kod životinjskih vrsta s visokom
oružja — za udaranje, bacanje, gađanje (izgradnja distancije,
intraspecifičnom agresijom to se u začecima može prepoznati,
neokortikalni razvoj) — igra ključnu ulogu u antropogenezi.
na primjer u populacijama jelena). Dostignuta je jedna jasna
Ako uopšte nešto smijemo da slutimo ο prvotnoj nastrojenosti
vrijednosna hijerarhija na čijem čelu je junak; kao on trebalo
ljudske psihe kad se radi ο borbi i ο ratu, onda smijemo reći
bi, u osnovi, da budu svi; junaštvo se usvaja kao zvijezda
samo to da čovjek radije uzmiče nego što udara. »Kukavica,
vodilja muškaraca jedne borbene civilizacije. Zbog toga posta
1 je neophodna i nova socijalnopsihološka dresura čovjeka, a
Ako Hegelovu fenomenologiju označimo kao »putovanje svjet
skog duha kroz povijest ka samom sebi«, onda se ni jedan od nosećih njezin cilj je da se dobije jedna takva raspodjela militarističkih
pojmova u ovoj formulaciji ne može akceptirati: prvo, to nije nikakvo temperamenata koju kao takvu ne nalazimo u prirodi. Kuka
putovanje, jer putovanje bi moralo imati i početak i cilj, a toga ovdje vičluk — kao sirovina masovan i postojeći u svima — treba
nema; metafore »puta« ne obuhvataju povijest; drugo, ne postoji ni da se preradi u junaštvo željno borbe ili barem u hrabro okli
kakav »svjetski duh« koji bi u svim tim obrtima i borbama povijesti
bio istovremeno prisutan kao kombatant i kao posmatrač bitaka; treće, jevanje spremno na borbu. Ovom protuprirodnom alhemijom
nema povijesti svijeta kao storije ο sudbinama jednog subjekta ko bave se svi odgoji vojnika u svjetskoj povijesti ratničkih ci
jem bi se ona događala; četvrto, nema tog sopstva koje bi poslije bilo vilizacija; svoj doprinos tome daju plemenite porodice i po
kakvih putovanja, povijesti ili borbi stiglo do »sebe«; bilo bi to neko
prilično avetinjsko biće, gigantomanska refleksna zamjenica koja nad- rodice naoružanih seljaka, kasnije dvorovi, kadetske ustanove,
rasta naš prirodni sopstveni bitak. kasarne i javni morali. Herojstvo je postalo i, dijelom sve do
2
Wilhelm Stieber, Spion des Kanzlers, München 1981, str. 135; današnjih dana, ostalo dominantan faktor kulture. Kult agre
up. i u Glavnom logičkom dijelu poglavlje »Crno carstvo«. Taj stav sivnog, pobjedonosnog borca prožima cijelu povijest pisanog
navodi na misao ο psihoanalitičkoj teoriji cinizma koja cinizam tumači nasljeđa, a tamo gdje počinjemo da nalazimo pisane spomeni
kao izraz nesvjesne želje za kaznom.
ke velika je vjerovatnoća da je to povijest nekog heroja, n e -
120
121
kog borca koji je doživio mnoge avanture; tamo gdje više ne rao dovikivati: sjeti se trijumfatore da si smrtnik! Ova apo-
ma pisanih spomenika još se do u beskraj, sve do t a m n i h teza pobjednika, kult uspjeha, božanstvo borbe i srećnog uspi
usmenih predanja, nastavlja pričanje ο junacima. 3 Mnogo pri jevanja spada u socijalnopsihološku baštinu čovječanstva sta
je nego što su u evropsku povijest prodrli potomci onih uda rog- vijeka — ovo iskustvo se uvijek iznova inscenira i krčmi
raca koji su kao ranokarolinška oklopna konjica sami sebe još i danas na sportskim stadionima sve do olimpijade. Junaci
opjevali u viteškom pjesništvu, u plemenima su pričane fasci su na slikama uvijek predstavljeni kao mladići; nesreća junaka
n a n t n e storije ο velikim borcima iz doba seobe naroda (Nibe- je, naime, da rano umiru.
lunška era). Drugi stav prema tom idealu je stav oklijevala, relativnog
Ta podjela rada militarističkih temperamenata izgleda so junaka. On se, valjda, osjeća kao neko ko ispunjava ili slijedi
cijalno smisaona; ova tri tipa reprezentuju prednosti triju raz junački moral, ali na koga ne pada sjaj uspjeha. Naime, istina,
ličitih »taktika« ili stilova borbe. Junaci zapažaju prednosti vlada taj ideal, ali ga ne čini uzornim slučajem. On se bori i
koje u mnogim situacijama, kad postoji prisila na borbu, daje umire, ako to baš mora biti i može zadovoljiti izvjesnošću da
napad. Otuda: napad je najbolja odbrana. Oklijevala obrazuju je spreman da učini ono što je neophodno. On ne osjeća pri
glavnu masu »umne sredine« koja se bori onda kad to mora, nudu da se neprestano dokazuje kao onaj vrhunski heroj koji
a tada energično i koja zna da priguši opasnost što može p r o čak mora da traži opasnost kako ne bi zaostao iza svoje slike
izići iz prevelike hrabrosti junaka. Konačno, kad su na pro ο sebi.'1 No zato oklijevalo plaća izvjesnim mediokritetstvom;
past osuđeni svi oni koji se »drže čvrsto« kukavica je taj koji on niti je sasvim gore niti je sasvim dolje, a kad umre, nje
ponekad može da se spase. Ali ο tome se ne smije govoriti, govo se ime sumarno nabraja među imenima mrtvih junaka.
kukavica mora biti prezren jer inače ne može da uspije ona Vjerovatno treba smatrati dobrim znakom što se u modernim
alhemija koja od bojažljivih bjegunaca treba da napravi borce vojskama vojnik tipa oklijevala (poslušnost plus lično mišlje
bez m a n e i straha. Junački uzor se bez milosti nameće mili nje »građanin u uniformi«), koji po sebi ne teži za borbom,
tarističkoj grupi muškaraca. J u n a k je u žiži, njemu, polubogu uzdiže sve do najviših činova. Tendencija s karakterističnim
s oružjem pripada sve poštovanje, odobravanje i ugled. ofanzivnim mentalitetima — »jastrebovi«, junaci naoružava-
Uz ovaj duševni ideal i uzor postoje tri stava svijesti, već nja, hegemonisti — postoji još samo u izvjesnim militarističkim
prema tome šta je čovjek. Junak, kad je zahvaljujući uspjehu i političkim vrhuškama.
uzdignut iznad sumnje u sebe, sebe osjeća kao onoga koji živi Treću poziciju prema idealu heroja zauzima kukavica. Pod
u zenitu sopstvenog ideala, ozaren i siguran u sebe kao čovje neizbježivim pritiskom junačkog uzora on, naravno, pribježište
ka koji je u stanju da ispuni svoje i kolektivne snove; on će mora da traži u hrabroj masi oklijevala. On mora da prikriva
»divotu« poluboga doživjeti na sebi samom; pomisao da bi to da je on, zapravo, antijunak, mora da se maskira i da sve
mogao izgubiti njemu čak i ne pada na pamet; otuda na po snage uloži u to da ostane neprimijećen. Kao snalažljivac,
četku borbe i poslije pobjede ona neobuzdana govorljivost he improvizator i šutljivac on sebi ne može dopustiti kruto usva
roja sigurnih u pobjedu. U prilog psihologije Rimljana isku janje junačkog uzora, jer bi ga u tom slučaju moralo pritiski
snih u ratu govori to što su oni pobjedničkom vojskovođi pri vati samoprezrenje. Kod njega već započinje raspadanje onog
likom povratka u domovinu priređivali trijumfalne parade kroz »nad-Ja«. U svijesti kukavice imamo ćeliju militarističkog ki-
svoj grad gdje je on smio da doživi svoje obogotvorenje u nizma — i, istovremeno, višeg kritičkog realizma! J e r zahva
državi — as njim i narod koji je na ovaj način učio da ostane ljujući svom iskustvu i poznavanju sebe kukavica je prinuđe-
»zaljubljen u uspjeh«; ali njima govori u prilog i to što su
mu na trijumfalnu kočiju stavljali roba koji mu je stalno mo-
i U eposu ο kralju Arturu se diskutuje ο problemu da junak
3
uvijek iznova mora da zaslužuje svoj rang: Erek. Njegova greška je
Tek novije pričanje zna i za civilne junake, junake lutalice bila što se opustio i što je propustio stalno dokazivanje sebe samog:
(Pikaro), čak i negativne, pasivne junake. što je »ubajatio«.
122 123
na na razmišljanje i na dvostruki izgled. Svoj kukavičluk on podara kao progutani višak vrijednosti. Ako ne uzmemo u ob
isto tako malo smije da prizna — jer tek onda će odista biti zir njegov maskulinizam, sluga nema neki »svoj« motiv za
prezren —, kao što ne može da ga se jednostavno odrekne. borbu sem da koliko god je to moguće sebe sačuva u borbi.
U njemu, često sigurno zatrovano kaplju samoprezrenja, za Za njega bi bilo realno da je od sveg srca kukavica.
počinje da se sakuplja jedan kritički potencijal protiv etike Sad može da se pokrene militarističkocinički proces, koji
junaka. Pošto on sam mora da se pretvara, on će bolje opa uvijek započinje na donjoj kiničko-realističkoj poziciji. Sancho
žati pretvaranje drugih. Kad junaci i oklijevala podlegnu n e Pansa (Sančo Pansa) je prvi »veliki« reprezentant. Bez mnogo
kom nadmoćnijem, kukavica koji sebi dopušta bijeg jedini je mozganja taj p a m e t n i seljačić zna da on ima pravo na kuka
preživjeli. Otuda onaj sarkazam: konji su oni koji nadživlja- vičluk, kao što njegov siromašni plemeniti gospodar Don Quic
vaju junake. hotte (Don Kihot) ima obavezu da bude junak. Ali ko očima
Sancho Panse posmatra heroiku tog gospodina, neizbježno vidi
Sada ćemo napustiti fikciju da govorimo ο nekoj socijalno bezumnost i sljepilo herojske svijesti. Ovo drsko militarističko
homogenoj armiji. Za vojnički cinizam brizantan postaje obzir prosvjetiteljstvo koje neumoljivo prikazuje Cervantes (Servan-
prema militarističkim hijerarhijama koje su grubo usklađene s tes) omogućava spoznaju da je taj stari borbeni žar junaka
klasnom strukturom društva. U s t r u k t u r i feudalne vojske po zapravo anahronistička dresura i da svi tobož plemeniti povodi
red vitezova-junaka najčešće nalazimo zavrbovanu grupu pla za borbu nisu ništa drugo do puke projekcije iz riterske glave.
ćenih ritera ili grupu plaćenika, a među njima gomilu štito- Onda imamo vjetrenjače kao divove, prostitutke kao dame za
noša i pomoćnih t r u p a . Svaka ova grupa ima i svoj poseban herojsku ljubav etc. Da bi to mogao da uvidi i sam pripovje
borbeni moral koji donekle korespondira s ona t r i militaristič dač treba da ima realističko, infanterijsko, plebejsko oko —
ka t e m p e r a m e n t a . Za viteza, pa i kad se radi ο izričito ma a osim toga dozvolu društva da govori jezikom koji odgovara
terijalnim interesima, borba spada u socijalni status i u ari ovom »oku«. Do toga nije moglo doći prije kasnog srednjeg
stokratsku predstavu ο njemu samom, zato u njegovom borbe vijeka kad su riteri izgubili tehničku premoć svoga oružja na
nom moralu posebnu ulogu mora da igra »čast«; tamo gdje je spram plebejske infanterije i kad su naoružane mase seljaka
čast u pitanju imamo masu motivacija, počev od malih i kon sve češće do uništenja poražavale trupe riterskih junaka; po
kretnih povoda — pa sve do borbe radi borbe. Drugačije je s čev od 14. vijeka se i inače gasila herojska zvijezda oklopljene
plaćenicima koji su od r a t a napravili svoj poziv: šarena masa konjice. Tako je došao trenutak kad je antiheroizam pronašao
pješaka, plaćenih ritera, ali poglavito infanterista, pješadije, svoj jezik i kad je u javnosti postalo moguće kukavičko gle
za r a t kupljenih sinova seljaka iz Svajcarske itd. Njihov bor dište ο junacima. Cim su gospoda morala da priznaju svoje
beni moral ne može biti herojski jer plaćeni soldat (ital.: soldi prve poraze, sluge su osjetile svoju pravu snagu. Sad se smje
= novac) r a t shvaća kao radno mjesto a ne kao pozornicu ju lo realistički smijati.
načkih djela, što ne isključuje učestvovanje u vojničkom ju
načkom spektaklu, pa čak i izvjesnu heroiku koja se prizemila Vojni statuti u doba poslije srednjeg vijeka do vremena
u zanatstvo. Plaćenici su profesionalna oklijevala, oni vode rat Napoleona, pa čak i do dan danas ukazuju na jedno paradok
jer ih r a t hrani, a nastoje da prežive bitke. Taj metier (zanat) salno iskrivljavanje prvobitne povezanosti borbenog morala i
kao takav je već dovoljno opasan, nema potrebe da se juna roda oružja. Antički junak je bio borac-pojedinac isto kao riter
štvom izaziva smrt. Na donjem kraju te hijerarhije bori se u feudalizmu; sebe je on dokazivao u duelu, a najbolje čak u
štitonoša, prije svega zato što je svojim rođenjem postao kmet konstelaciji sam protiv mnogih. Novije vođenje ratova, među
nekog ritera koji bez njega ne bi mogao ni na konja ni s ko tim, tendenciozno obezvrjeđuje pojedinačnu borbu; r a t odlu
nja, a bez tuđe pomoći se ne bi mogao izvući ni iz svog oklo čuju formacije i masovni pokreti. Vezujući se za rimski pore
pa. Oružari djeluju kao neka vrsta militarističkog proletarijata dak legija, modernija organizacija vojske potiskuje one p r a
čiji nevidljivi i nikad cijenjeni rad nestaje u pobjedama gos- ve junačke funkcije — juriš, izdržati, čovjek na čovjeka etc.
124 125
To znači da se ono što se pripisuje junacima sve više tiče Napetosti između svijesti j u n a k a i svijesti kukavice di
onih koji su po svojoj prirodi i motivaciji prije oklijevala
rektno i indirektno doprinosi moderni razvitak rodova oružja.
ili kukavice. Zato u modernoj pješadiji mora da se sprovodi
Ova napetost prikriveno djeluje u sporu oko prvenstva ko
šizoidni dril u j u n a k e — dresura za anonimnu i nezahvalnu
hrabrost do smrti. Vrhunski oficiri koji u skladu sa svojom njice, pješadije i artiljerije. J e r uopšteno možemo' reći: što
strategijskom pozicijom ostaju manje nezaštićeni sve više ri veću pustoš neko oružje nanosi već na dinstanciji, to kuka-
zik junaka, smrt u prvoj liniji, pomjeraju na one koji »za vičkiji u principu smiju biti njegovi nosioci. Počev od kas
pravo« nemaju ništa s ratom i koji su često samo slučajno nog srednjeg vijeka svjedoci smo uspona daljinskog oružja
ili silom došli u t r u p u (prisilna mobilizacija, ucjena siromaš u sisteme koji odlučuju rat. Puškom pješadinac bez nekog
nih, vrbovanje uz alkohol, pribježište za prekobrojne seljačke velikog rizika može oboriti najplemenitijeg ritera; u tome
sinove etc.) 5 je svjetskopovijesni votum oružanog roda konjice; poljskim
topom, opet može se razbiti čitava masa pješadije. Otuda
Čim je u moderenoj soldateski bilo obezbijeđeno malo rezultira strateški primat artiljerije tj. »naučnog« roda oružja
mjesta za obrazloženi realizam kukavica (kinizam) militaris- koji u najboljem šizoidnom maniru sa zaštićenog mjesta i s
tičkocinićki proces dostiže jednu višu fazu: sada na to slijedi velike daljine uzrokuje najveća razaranja. 0 Avijacija i današ
odgovor modernim ciničkim kraljevskim realizmom. On, na nji raketni sistemi, sa svoje strane, samo u domišljenije arti
ravno, zna da od uniformisanih siromošnih božjaka ne može ljerije, posljednja konsekvencija tehiičkog principa: pucati.
očekivati neke junačke motive; ali oni ipak treba da budu Nije Napoleon uzalud bio reprezentant ovog »mislećeg« roda
junaci i da gledaju u lice takozvanoj junačkoj smrti, kako to i nije slučajno rat, počev od prvog svjetskog rata, u znaku
inače čine samo aristokrati. Zbog toga su armije poslije sred bojeva artiljerijskih materijala. Savremena literatura poslije
njeg vijeka prvi socijalni organi koji metodski provode ši prvog svjetskog rata baulja po šizofreniji »neznanog junaka«
zofreniju kao kolektivno stanje. U njima vojnik nije »on koji je izdržao grozote rata, a pri tom, u stvari, ipak bio više
sam^ već neko drugi, jedan dio junačke mašinerije. S vre tehničar nego borac, više namještenik države nego heroj.
m e n a na vrijeme se, takođe, dešava da neki vojskovođa od- Ovo što smo' sad opisivali kao »prvu rundu« između voj
rgne masku i omogući da se vidi kako on, doduše, shvaća ničkog kinizma i cinizma vojskovođa ponavlja se, počev od
želju jadnih božjaka da žive, ali ne može da joj udovolji. »građanske epohe«, na višem nivou i u daleko većem obimu.
»Pri jedni, pa zar bi da vječno živite!« Cinik je potpuno Građanstvo je od feudalne ere naslijedilo jedan dio heroizma,
shvatio svoje kiničke pse, ali mrijeti se ipak mora. Kad F r i kako bi ga unijelo u široke mase patriota. »Građanin kao
edrich II Pruski govori tako patrijarhalno-humoristički obo junaka — to je standardni problem posljednja dva vijeka.
jeno, mi to čujemo kao prosvijećenu svijest gospodara u Da li je moguća neka građanska heroika? Odgovore ćemo
drugoj r u n d i ; shvaćena je lažnost junaštva, ali je do daljnjeg
naći u vojnim tradicijama posljednjih vijekova: militarizova-
potrebna junačka smrt kao političko oružje, ovdje u slavu
no građanstvo je, prirodno, sve preduzimalo da razvije neku
Pruske. U tom smislu, lijepo crkavajte! Odsad su sve borbe,
sopstvenu heroiku; i isto tako prirodno je neokinička gra-
ma kako plemenito da su one anonsirane, zasjenjenje ovim
đansko-proleterska strana nastojala da se nasuprot ovome
ciničnim samodemantijem.
probije sa svojim gledištem. Stoga na jednoj strani imamo
mnogo »pravog idealizma«, »onog pruskog«, pa hvalisavosti i
5 laži; na drugoj strani mnogo kritičkog realizma, ismijavanja,
Čim su vojnici postali svjesni ovoga, došlo je u trupi do sum ironije, satire, ogorčenja i otpora.
njičave reakcije protiv rukovodstva. Moderne velike armije su se od
ržavale i padale s grupom podzapovjednika, podoficira i nižih oficira Kako dolazi do toga? U napoleonskoj eri u Evropi zapo
koji su išli »naprijed«. Iz svjetskih ratova čak postoje statistike koje činje militarizacija masa kakva· se dotad nije mogla ni pret-
bi trebalo da dokažu kako su među poginulim »dovoljno« zastupljeni
oficiri.
Ovaj motiv se dalje razrađuje u Glavnom logičkom dijelu, I/VI.
126
127
postaviti: građansko društvo nastaje ne samo širenjem ka načno, spartakisti, komunisti, ekspresionisti, pacifisti, dada-
pitalističkih oblika trgovine i proizvodnje već, istovremeno, isti, etc. kao ofanziva »kukavička« frakcija koji su proklinjali
po državnoj strani, masovnim »patriotski« motivisanim samo- rat uopšte i zahtijevati jedno novo društvo zasnovano na no
regrutiranjem društva u armiju. Nacija postaje otadžbina u vim principima. Da bi se razumjelo kako je njemački fašizam
oružju, ona je superrod oružja koji čvrsto spaja politička tipa Hitlerovog pokreta zadobio svoj očevidni, istorijski tačno
jastva. Kaže se da je revolucionarnim ratovima devedesetih lokalizovani kvalitet, moraju se poznavati ove kolizije. Hitler
godina 18. vijeka prvi put došlo do postojanja tako nečeg kao spada u fanatične zagovornike malograđanskog heroizma ko
što je nacionalna dobrovoljačka armija tj. praktično do jed ji se u trvenju s apsolutno neherojskim, života željnim »ku
nog masovnog heroizma koji je mobilisao rod oružja po ime kavičkim« strujama i mentalitetima doba raspada između
nu duša, partiotska srca. Ta »nacionalizacija masa» (Mosse 1917. i 1919. godine, zaoštrio u tada najnapredniju poziciju
/Mose/) označava ne samo ideološki već prije svega najveći militarističkog cinizma: naime u fašizam kao reakciju nje
raino-povijesini događaj novog doba. Pri tom kolektivna ši mačkih povratnika iz rata protiv nagomilanih »razornih« re-
zofrenija doseže jedan novi historijski nivo; cijele nacije se alizama ondašnjih Svejkova, pacifista, civila, socijalista, »bolj
mobilišu u njihovim spoljnopolitičkim ratovima. Od tog mo ševika« ete. 8 Fašistički militaristički cinizam je kasno pog
menta nastaje tendencija totalnog rata u kojem implicitno ili lavlje problema »građanin kao junak«. On pretpostavlja vi
eksplicitno sredstvo rata može postati cjelokupni društveni soku razinu šizoidnih izvrtanja da bi se, konačno, čak i de
život — od univerziteta do bolnice, od crkava do fabrika, od klasirani malograđani kao Hitler mogli zakačiti za tu sliku
umjetnosti do dječjih vrtića. Na ovom stupnju, međutim, u junaka — pogotovo sliku koju je rat nihilistički izjeo — i u
još zapetljani]e sprege nego dotad dolaze kukavički kinizam njoj izgubiti svoje Ja.
i građanski junački cinizam. »Kukavička« želja da se ostane Ove veze su koliko komplikovane toliko i žalosne. One
u životu potražila je u nacionalnoj državi nove oblike izra su to zato što odražavaju sistematsku zbunjenost volje za
žavanja: eksplicitno kao pacifizam ili internacionalizam (na životom. Ova se svojim nadama i identifikacijama vezuje za
primjer socijalističkog ili anarhističkog tipa); implicitno kao militarizirane nacionalne države od kojih polazi najveća
Svejkovski princip iskradanja, »izvlačenja« (sistem I)* 7 . Ko je prijetnja životu. U tom šizoidnom društvu individue često
u Evropi, recimo između 1914. i 1945. godine htio da zastupa odista jedva da još mogu znati kako da slijede svoj sopstveni
»partiju sopstvenog preživljavanja«, taj je bez obzira na sve i pravi interes života i kad će sebe same učiniti sastavnim
morao poprimiti nešto od socijalista, od pacifista ili od Šve- dijelom jedne defanzivno-destruktivne državne i militaristič
jka. ke mašinerije. Tjerani željom da sebi obezbijede zaštitu i si
Do čega sve može dovesti kinički i cinički stav prema gurnost oni se skoro neminovno vezuju za političko-militaris-
vojnim pitanjima u 20. vijeku pokazuje primjer Njemačke. tičke aparate koji poslije kraćeg ili dužeg vremena izazivaju
U jesen 1918. godine je uz anarhistički spektakl propalo Nje konflikt s rivalima ili barem bivaju uvučeni u konflikt.
mačko carstvo. Svi su izvikivali svoje poglede i predstave: No čak i taj vojni fašizam je još daleko ispod nivoa za-
nacionalistička soldateska kao junaci koji čak nisu htjeli da kukuljenosti militarističkog cinizma u epohi atomske strate
uvide kako je rat odista izgubljen; Vajmarske partije kao gije. Pojavom globalnih uništavajućih oružja koja iluzornim
civilne srednje snage i oklijevala koji su htjeli da predu
prijede nešto još gore i nastojali na novom početku; i, ko-
8
Na jednom drugom mjestu ja sam pokušao da razradim naro
čito tu afektnu obojenost fašističkog cinizma u jednoj interpretaciji
Beelitzerove (Belicer) anegdote iz Hitlerovog djela Moja borba (Mein
* U originalu: Sistem D, prema izrazima Durchwustelei i Driic- Kampf): Der gefreite Hitler als Anti-Schweik—Zur Psychodynamik
kebergertum, (prim. prev). moderner Zersetzungsangst, up. Peter Sloterdijk, Literatur, u: J. Schu-
7
Djelimično oficijelno sankcionisan: u ratu 1870/71. godine bilo lte-Sasse (ed). Political Tendencies in the Literature of the Weimar
je mnogo kupljenih »zastupnika vojnika« na mjesto pozvanih. RepuWic, Minneapolis 1982.
128 129
čine svako pitanje ο herojstvu, sprega između junaka, oklije Svaka strana još uvijek fantazira da preživjeti može značiti
vala i kukavica dospijeva u jednu skroz naskroz haotičnu samo: moći se braniti; da je sposobnost za upotrebu oružja
faz t r e v l a s t na izgled posvuda dobijaju defanzivni motivi. kao takva postala najveća prijetnja preživljavanju to se, do
Svaka atomska supersila u svoju strategijsku računicu otvo duše, uviđa, ali ne frontalno, ne jasno, ne uz sagledavanje
reno uračunava junačke, oklijevačke i kukavičke motive dru posljedica, već samo sekundarno, s kraja oka, nejasno. Svako
ge strane. Svaka strana mora prihvatiti da protivnik svoju polazi od toga da takozvani mir može osigurati samo ravno
strategiju, na koncu konca, izgrađuje na kukavičluku druge, teža progresivnog terora. Ovo ubjeđenje je istovremeno re
iako je to, istina, oružani kukavičluk kojem je na raspola alističko i apsolutno paranoidno; realističko, jer odg ovara
ganju jedan na borbu spreman junački aparat. Situacija u interakciji paranoidnih sistema; paranoidno, jer je na duže
svijetu je danas dovela do permanetnog militarističkog kon staze i u osnovi potpuno nerealistično. U ovom sistemu igre
takta oči u oči između dva kukavički-herojska oklijevala koji je dakle, realistično biti nepovjerljiv sve do stalne sprem
se svaki sa svoje s t r a n e kao poludjeli naoružavaju kako bi nosti na opasnost; ali to nepovjerenje, istovremeno, vrši pri
protivničkoj strani pokazali da će za nju kukavičluk biti tisak u pravcu permanentnog naoružavanja, kao da višak
jedino smisaono ponašanje — i da ona više nikad neće moći oružja može da neutralise manjak povjerenja. Moderna poli
biti ništa drugo do oklijevalo. Mjesto j u n a k a ostaje nezauze- tika nas je navikla na to da jedno gigantsko folie a deux
to. Pobjednika svijet više neće vidjeti. — To označava jedan /ludilo udvoje/ smatramo pojmom svijesti ο realnosti. Način
revolucionarno novovrsni kvalitet duela, jer dosadašnji due- na koji dvije ili više velikih sila jedna drugu u izmudrijaše-
lanti su, u pravilu, jedan drugog smatrali potencijalnim noj interakciji dovode do ludila daje ljudima naše epohe svoj
junacima. Danas je svakom poznat realistički, pa čak i nemi model zbilje. Ko god se prilagođava današnjem društvu ona
novni kukavičluk protivnika. Svijet još živi samo zahvalju kvom kakvo ono jeste prilagođava se, u krajnjoj liniji, ovom
jući tome ä(to Istok i Zapad jedan ο drugom misle kao ο paranoidnom realizmu. A pošto nema nikog ko m a k a r pođ-
kukavičkim, dobro naoružanim Švejkovima koji, kad se od s\rjesno u nekom »svijetlom trenutku« 1 1 ovo ne shvata, svako
biju hvalisanja, na koncu misle samo na jedno, naime kako je upleten u taj moderni militaristički cinizam — ako mu
da još neko vrijeme nastanjuju ovu planetu. Ali otkad je se izričito i svjesno ne suprotstavlja. Onaj ko se suprotstavlja
taj militaristički proces u globalu došao na ovo dno herojsko- danas mora, a moraće i još dosta dugo, trpiti da ga difami
-kukavičkog oklijevanja, iz šarki je ispao cjelokupni dosa raju kao nekog ko je, vođen vjerovatno dobrim namjerama
dašnji sistem vrednovanja. Napetost se, barem teoretski, raz (»Predika na brdu«), pribjegao bijegu iz stvarnosti. Ali to
riješila u otvoreno jednako vrednovanje svih temperamenata. nije tačno. Pojam stvarnosti se, više od svakog drugog, po
Junačenje može biti da je posve dobro, ali je barem isto grešno upotrebljava. Mi tek moramo pobjeći u stvarnost iz
dobro i oklijevanje, a kukavičluk je možda još bolji. Ono sistematske paranoje naših svakodnevnih svjetova.
staro negativno je postalo pozitivno isto kao što je staro po Usred militarističko-političkih razmatranja ovdje se na
zitivno postalo negativno. Da li je time, na vrhuncu milita zire jedan terapeutski problem koji ima kako političke tako
rističke eskalacije, postala nepotrebna stvarna borba? To je i spiritualne dimenzije. Kako da se nepovjerenjem zadojeni
pitanje na koje ne mogu odgovoriti samo vojnici, a pogo — a ipak realistički — subjekti moći oslobode svoje destruk
tovo ne u dobu kad je politika posvuda najavila (prividni) tivnosti i svojih projekcija neprijateljstva, kad je interakcija
primat nad militarizmom. ovih sistema dokazala da se slabost u odnosu na protivnika
Opasnost raste dokle god politički sistemi proizvode sred uvijek iskorištava kao prilika za udarac? Svaki sebe zamišlja
stva, svrhe i ideje za uzajamno uvlačenje u vojnu, hegemo- kao u suštini defanzivnu snagu i agresivne potencijale p r o
nijalnu i uništavajuću konkurenciju. Još uvijek postojeća su jicira na onog drugog. U takvoj strukturi je a priori nemo-
luda dinamika naoružavanja dokazuje da je na strategijskom
i na n a u č n o m planu to još uvijek slučaj u nesmanjenoj mjeri. 9
Up. Glavni istorijski dio, pogl. II, »Svijetli trenutak«.
130
131
guče smanjenje napetosti. Pod uslovima tog bezumlja omra roji. Što se dublje vraćamo u prošlost to više se slike junaka
ze ostaje »realistički« da se bude napet i na borbu spre i kraljeva međusobno približavaju — sve dok se ne stope u
man. Niko ne smije da se pokaže slabim kako ne bi kod dru ideju junačke monarhije. U starom vijeku su mnoge kra
gog provocirao snagu. Ulažući mnogo truda protivnici moraju ljevske kuće i imperatori svoja porodična stabla jednostavno
da obrađuju jedan mali teren na kojem biva moguće tako protezali unazad do bogova. Uz junački ascenzus — uspon u
nešto kao samoograničenje •— tj. slabost u svijesti ο snazi, monarhiju zahvaljujući herojskim dostignućima — morao je
popuštanje u osjećaju nepokolebivosti. Taj sićušni teren sa- u starim tradicijama da ide i božanski descenzus kao sila
moograničenja je zasad jedini mostobran u m a u procesu mi zak i kao porijeklo s neba; kralj se, s jedne strane, postajalo
litarističkog cinizma. Sve zavisi od njegovog rasta. Čovjeka zahvaljući junačkoj snazi, s druge po »milosti božjoj«; od
je bilo teško naučiti da se bori i sve što je on do danas po dole-zasluženo-trijumfima, od-gore-osvijetijeno jednom kos-
stao, postao je kao borac koji je prihvatio .izazove i koji je mičkom legitimacijom.
za njima razvijao sebe samog (up. Toynbeeov /Tojnbi/ pojam Ranim monarhijama ne možemo prigovoriti da su bile
challenge). Ali još će biti teže naučiti ga da se ne bori, jer plašljive u svom javnom samoprikazivanju. Svuda gdje su se
to bi bilo nešto sasvim novo. Buduća vojna istorija će biti etablirale vladavina plemstva, monarhija i državnost, započi
pisana na jednom sasvim novom frontu: tamo gdje se vodi njao je u vladarskim porodicama intenzivni trening arogan
borba da do borbe ne dođe. Odlučujući će biti oni udarci cije. Samo tako se kod moćnika mogla duševno učvrstiti svi
koji nisu naneseni. Zahvaljujući njima slomiće se naše stra jest da su oni na vrhu.
tegijske subjektivnosti i naši defanzivni identiteti.
Pri tom je grandioznost postajala političko-psihički stil.
Provodio se skok od moći do suvereniteta, od gole nadmoći
2. Državni cinizam i cinizam vrhovne vlasti u snazi do suverene slave. Prvi kraljevi, faraoni, despoti,
cezari i vladari osiguravali su svoju svijest ο sebi jednom
Je n'ai rien, je dois beaucoup. harizmatičkom simbolikom. U monarhijama je djelovala funk
cionalno smisaona megalomanija — tj. grandioznost kao stru
je donne le raste aux pauvres.*)
k t u r n i faktor vlasti. Svojom slavom kneževi su omeđavali
Testament aristokrate.
svoje simboličke vladavine, a samo zahvaljujući ovoj slavi
Ide li car u nušnik? To pitanje me veoma — medij um medija — mi do danas znamo ο postojanju m n o
zaokuplja i ja trčim k majci. — Ti ćeš za
vršiti u zatvoru, kaže majka. On, dakle, ne gih carstava i ο imenima njihovih vladara. Utoliko do danas
ide u nužnik. nije sasvim prestalo to zračenje starovjekovnih kraljevskih
arogancija. Aleksandar Veliki svoje ime nije pronio samo do
Ernst Toller, Mladost u Njemačkoj — Indije, već ga je u medijumu baštine ekspandirao duboko u
(Eine Jugend in Deutschland), 1933.
vrijeme. Oko mnogih sila i vladalaca se obrazuje jedan
Uz rat i uz pripreme za rat idu: vješti postu oreol koji svoju energiju emituje hiljadama godina.
pci diplomatije, isključenje moralnih pojmova,
dopust za istinu i naknadna žetva za cinizam. S pojavom takvih političko-simboličkih visinskih pozicija
je istovremeno, međutim, pripremljena i scenografija u ko
James Baldwin, britanski premijer 1936. joj može da se pokrene proces cinizma vlasti — i ovdje,
naravno, odozdo, zahvaljujući tome što je iz drske ropske
Subjekti političke zbilje, države i kraljevske vlasti, mo
pozicije izazivana vrhovna vlast p u n a sjaja. Subjekti tog prvog
gu se uporediti s onim što su u militarističkoj zbilji bili he-
političkog kinizma su zato narodi koji su dovedeni u rop
* Nemam ništa, dugujem mnogo. Sve što je ostalo poklanjam stvo ili kojima je ono prijetilo, koji su, doduše, bili potla
siromasima. čeni, ali nisu bili sasvim razoreni u svojoj samosvijesti. Za
132 133
njih je prirodno da arogantne poze premoći posmatraju bez junaka narod je u trenucima opasnosti mogao da usmjeri svo
strahopoštovanja i da se pri tom sjećaju pustošenja i ubija je političko Ja. Od njega potiče alternativna slika junaka —
nja koje je počinio pobjednik još prije nego što je postao očovjeeeno junaštvo slabijeg koji se potvrđuje u otporu p r e
tako silan. U gledanju roba već imamo onu redukciju kra moći· Od jevrejstva svijet nasljeđuje .ideju resistance. O n a 4a
ljevskog prava na puku silu i majesteta na brutalnost. u jevrejskom narodu bila živa kao mesijanska tradicija koja
je s puno nade očekivala obećanog kralja-spasitelja iz kuće
Pronalazač prvotnog političkog kinizma je jevrejski narod. Davidove koji će taj nesrećni narod privesti sebi iz svih m e
On je u »našoj« civilizaciji dao do danas najmoćniji obra teža, povesti ga u njegovu domovinu, njegovo dostojanstvo,
zac otpora nasilnoj prevlasti. On je, ili je bio, »drzak«, odlu njegovu slobodu. P r e m a prikazu Flavija Josipa (Jevrejski r a t ) 1 0
čan, borben i sposoban da trpi, istovremeno Eulenspiegel Isus nije bio ništa drugo do jedan od mnogobrojnih mesijan
/Ojlenšpigel/ i Švejk medu narodima. Do danas u jevrej- skih kulucJara i religioznih geriljerosa koji su najavili svoj
skom vicu živi nešto od one prakiničke jedrine potčinjeno- otpor rimskoj vladavini. Od rimskog osvajanja Palestine pa
-suverene svijesti — refleksivni bljesak melanholičnog saz sve do konačnog sloma ustanka Bar-Kohba 134. godine mesi-
nanja koje se lukavo, popuštajući pritisku i uz prisebnost janizam mora da je bio prava epidemija na jevrejskom tlu.
duha dovodi u položaj p r e m a vlastima i onome šio se od Harizmatični buntovnik Simon Bar Koseba (Bar K o h b a : sin
njega traži. Ako je izraelski patuljak još jednom potukao mo zvijezda) za sebe je, kao i Isus, tvrdio da je od roda Davi-
dernog Goli jata, u očima pobjednika se pojavljuje tri hiljade dovog.
godina stara ironija: Kako nefer, Davide! (Kishon /Kišon/).
Potomci Adamovi su prvi narod koji je jeo sa stabla politič S Isusom i obrazovanjem hrišćanske religije davidska t r a
kog saznanja •— i to kao da je prokletstvo. J e r s tajnom sa dicija se nastavlja u novim dimenzijama. Dok je jevrejski n a
moodržanja u glavi čovjek reskira da kao vječna lutalica rod bio tučen i rasut, dok je on ulazio u drugu gorku polovinu
bude osuđen na to da ne može ni da živi ni da umre. Tokom svoje povijesti — 'kad je njegova slika vodilja mogla biti više
najvećeg dijela svoje povijesti Jevreji su bili p r i n u đ e n i da vječita lutalica nego David —, hrišćanstvo je jevrejsku r e
vode život koji je bio preživljavanje u defanzivi. sistance protiv rimske imperije nastavljalo na drugoj razini.
U početku je hrišćanstvo bilo velika škola otpora, hrabrosti i
Taj politički kinizam Jevreja nosilo je istovremeno iro utjelovljene vjere: da je ono onda bilo to što je danas u Evropi
nično i melanholično znanje da sve prolazi, i despoti je i tla- ne bi ono doživilo ni pedeset godina. U doba rimskog carstva
čitelj, i da je trajan jedino pakt izabranog naroda s njegovim hrišćani su bili jezgro u n u t a r n j e resistance. Biti hrišćanin n e
bogom. Zato Jevreji u izvjesnom smislu mogu da važe kao kad je značilo ne dozvoliti da n a m imponuje nikakva sila svi
pronalazači »političkog identiteta«; to je vjera koja je, iz jeta, a pogotovo ne arogantni, nasilni i amoralni rimski ca-
n u t r a nepobjediva i nezbunjiva, kiničkim odricanjem i sna revi-bogovi čiji su religioznopolitički manevri bili veoma p r o
gom patnje um jela da hiljadama godina b r a n i svoju opstoj vidni. Tom r a n o m hrišćanstvu je pri tom vjerovatno pomogle
nost. Jevrejski narod je prvi otkrio moć slabosti, strpljenja i to što je od Jevreja naslijedilo onaj historizirajući kinizam
uzdisanja; od nje je u toku hiljadugodišnjih militarističkih koji je svim nosiocima vlasti i slave i imperijalne drskosti
konflikata — uvijek u poziciji slabijeg — zavisilo njegovo umio da kaže: vidjeli smo već tuce takvih vaše sorte koji su
preživljavanje. Veliki prelom u povijesti Jevreja, protjeriva propali, a kosti ranijih despota već odavno glođu hijene i sve
nje poslije 134. godine n. e., čime započinje epoha dijaspora moćno vrijeme koje sluša samo našeg boga; isto čeka i vas.
vodi do promjene vodeće slike kod ovog malog za oružje Tako jevrejsko posmatranje povijesti sadrži j e d n u političku
sposobnog naroda. Prva polovina jevrejske povijesti je u
znaku Davida koji se suprotstavio Golijatu i u povijest ušao 10
Vidi i: Marvin Harris, Cows, Pigs, Wars and Witches. The
kao prvi reprezentant jednog »realističkog« kraljevstva bez Riddels of Culture, New York 1974, 2 1978, str. 133 i dalje. (Messiachs,
pretjerane glorije. Na ovu kraljevsku figuru Eulenspiegela i The Secret of the Prince of Peace).
134 135
minu: ono otkriva prolaznost carstava drugih. P r i m a r n a »teo tivnu nevinost — naime da u svijetu nužnosti izvodi umjetnost
retska« kiničko-einička svijest (i cinička zato što je u svezi s mogućeg. Tamo gdje se vrhovna vlast realno legitimise ona
moćnijim principom, tj. ovdje s istorijskom istinom i »bo sebe samu podvrgava jednom višem i opštijem interesu, službi
gom«) je historijska: da se tolika i toliko m o ć n i h i grandioznih životu i svom« opstanku. Zato su mir, pravda i zaštita slabih
carstava raspalo u prah i pepeo. Jevrejskoj svijesti je njezino svete riječi politike. Tamo gdje neka vrhovna vlast s pravom
istorijsko znanje postalo priča ο propasti drugih i ο sopstve- ο sebi može reći da je uspostavila mir, da je uvela pravdu i
nom čudotvornom preživljavanju. — Od Jevreja r a n i hrišćani da je zaštitu onog najlomnijeg života učinila svojim prvim
nasljeđuju znanje ο tome kako izgleda u srcima tlačitelja, zna zadatkom, tamo ona počinje da prevazilazi svoju sopstvenu
nje ο hibrisu puke sile. U 10. psalmu se jevrejska svijest unosi nasilnu osnovu i da za eebe zaslužuje jedan viši legitimitet.
u unutarnjost zle sile i prisluškuje njezin uobraženi razgovor No ovdje više nego što je uobičajeno moramo riječi upoređi-
sa samom sobom: vatr sa zbiljom. Jezik vlasti po pravilu zamjenjuje izraze; od
godu rata ona naziva mirom; kaže da uspostavlja red kad guši
2 Obijesni bezbožnik jadnika goni, nemire; 1 1 ona se diči svojom socijalnom nastrojenošću kad daje
u zamke ga hvata koje mu postavi. umirujueu milostinju; a govori ο pravdi kad provodi zakone.
3 Bezbožnik se pohlepom hvali. .. Ta dubiozna pravednost vlasti se ogleda u velikom sarkazmu
6 U srcu veli: Neću posrnuti! Anatola Francea /Anatol F r a n s / : U svojoj uzvišenoj težnji za
Ni u kojem koljenu neću biti nesretan . . .*) jednakošću zakon i prosjacima i milionerima na isti način za
branjuje da spavaju ispod mostova.
Fantaziju militarističkih despota ο njihovoj neranjivosti Praroditeljski grijeh politike, krvavo nasilni i ucjenjivački
jevrejski kiničar slijedi do u samu srž. Tamo on onda kazuje početak vladalaca može se prevazići i može naići na široku
svoje Ne. On neće biti među onima koji mole nasilnika; od saglasnost samo legitimacijom u navedenom smislu. Ako ova
tada despoti moraju da žive s ovom m u k o m ; uvijek će posto
izostane, na površinu opet neskriveno dolazi nasilnička osnova
jati jedna grupa koja ne učestvuje u obožavanju moćnika.
vrhovnih vlasti. U legalizovanom obliku do ovoga hronično
Tako funkcioniše ta psihopolitička dinamika »jevrejskog pita
dolazi kad se sprovodi krivično pravo, a ono nastupa kad se
nja«. Na sopstvenoj batinanoj i paljenoj koži jevrejsko-kinička
salonu pravo vrhovnih vlasti. Kažnjavanje je, stoga, ahilova
svijest osjeća nasilno biće glorije i suvereniteta. Leđa koja su
brojala udarce će se, doduše, saviti j e r je to pametnije, ali u p e t a legalnosti nasilja. 1 2 Svako ko posmatra vlasti kad kažnja
njihovom savijanju će biti ironije koja u bijes tjera onog ko vaju saznaće istovremeno ponešto ο njihovoj i ο svojoj suštini,
žudi za veličinom. njihovu nasilničku osnovu i svoj stav prema tome.
U toj napetosti između vrhovnih vlasti i potlačenih po Kao što kukavica mora da se skriva u masi oklijevala,
kazuju se, dakle, prije svega dvije pozicije: ovdje »gospodska« tako se i subverzivna svijest roba održava na životu zahva
moć sa svojom blještavom fasadom; tamo neposredno iskustvo ljujući tome što tako dobro nauči robovski jezik (priznavanja,
roba ο silničkoj osnovi moći i fasadnosti blještavila. Između legalnog privida i glorifikacije), da se ironični tonovi ne opa-
ove dvije pozicije vrhovna vlast svojim političko-pravnim pos
tupcima stvara jednu sredinu iz koje ona izvlači svoju legiti 11
Up. Julien Benda, La trahison des ctercs, Paris 1975, str. 44:
maciju. U toj sredini — pravni i državni postupci — mogu »Tout le monde sent le tragique de cette information: 'L'ordre est re-
se susresti vladalačka svijest i svijest roba. Onoliko koliko se tabli.' »Održavati red, to je sinonim sa: napadima — konjice, pucanjem
na ljude bez odbrane, ubijenim ženama i djecom.
ta vrhunska vlast legitimise dobrim provođenjem ona preva- 12
Nije slučajno Michel Foucault (Mišel Fuko), začetnik najpro
zilazi svoj početni nasilni k a r a k t e r i može da se vrati u rela- dornijih analiza vlasti, nasilja i »mikropolitike« u našem vremenu od
mah uz fenomen disciplinarnih nasilja stavio nasilja kazne, smaknuća,
* Up. Biblija, Stari i Novi zavjet, Stvarnost Zagreb, 1968, str. 476. nadzora, uzapćenja.
136 137
žaju odmah. Rimljanin Petronije je — ako ga tradicija tačno Istinitost ove teze se pokazuje u načinu na koji je blje
portretira — bio genije servilne ironije. U bliskoj borbi s aro štavi Rim prihvatao i reflektirao taj kiničko-hrišćanski izazov.
gancijom jednog Nerona on je do vrhunca dotjerao vještinu". Rimskoj državi u početku nije preostajalo ništa drugo nego da
da laska na jedan uništavajući način. On „.je Njegovoj milosti brutalnom silom guši to samosvjesno svjetlo koje ju je iriti
u tako slatkim komplimentima umio da servira svoje otrovno
ralo, kako to dokazuju valovi progona hrišćana koji su trajali
poštovanje da moćnik nije mogao propustiti da ga proguta.
nekoliko vijekova. Pošto ovi nisu donijeli uspjeh i pošto je
Istina, tom. ironički samosvjesnom patriciju u doba carstva na,
snaga otjelovljena nove vjere usljed pritiska još porasla, po
koncu nije preostao nikakav drugi izlaz sem da svjesno u m r e .
slije trovjekovnih trvenja je došlo do svjetskopovijesnog ob
Ovo savoir mourir /umijeće da se u m r e / koje sopstvenu smrt.
svjesno kalkuliše kao posljednju moguću cijenu slobode, moći : r t a : imperijalna moć je pala na koljena pred kinizmom hriš
lišene ali ponosne rimske patricije povezuje s hrišćanstvom . ćanstva, namjeravajući da ga na taj način ukroti. To je smi
koje je tokom vijekova izraslo u najveću provokaciju cezara. sao Konstantinovog okreta. S njim počinje kristijanizacija
S njim se uzdigla svijest ο egzistencijalnom suverenitetu koji vlasti — a time, strukturalno gledajući, prelamanje kiničkog
je još više nego stoička etika neutralisao pitanje da li je neko impulsa u pravcu cinizma. Počev od Konstantina povijest
društveno gore, u sredini ili dolje. U njegovom znaku su r o država Evrope je u suštini povijest kristijaniziranog državnog
bovi hrabrije mogli očekivati smrt nego gospodari. Snaga utje cinizma koji nakon ove epohalne promjene strana, kao šizo-
lovljenja ranohrišćanske religije bila je tako jaka da je ona idna ideologija vladalaca nije prestao da ovladava političkom
na kraju na svoju s t r a n u privukla najveće sklopove vlasti sta mišlju i da je muči. To uostalom (zasad!) nije tema kojoj bi
rog svijeta. Svoje korijene ona je imala u svijesti ο slobodi bila potrebna psihologija nesvjesnog. Te ovdje pomenute po
koja nastaje kad prestane naivno poštovanje moći. Odluka da djele odvijaju se na površini svijesti. Spoznaja da moć ne
se nikad ne respektuje neka puka svjetovna, spolja nasilna' može biti pobožna nije nešto što se onima na vlasti pojav
vlast: to je postalo kiničko jezgro hrišćanskog stava p r e m a ljuje u noćnim morama, ona se pojavljuje i u njihovim sva
vrhovnoj vlasti. Friedrich Schlegel / F r i d r i h Siegel/ je prvi od kodnevnim kalkulacij ama. Nema nikakvog nesvj esnog koni -
modernih mislilaca jasno uvidio taj kiničko-cinički kvalitet ra- .. likta između ideala vjere ovdje i morala vlasti tamo, već je
dikalno otjelovljenog hrišćanstva. U svojim Fragmentima u · to otpočetka ograničena vjera. Time se kiničkom impulsu p r o -
Atheneumu /Atheneumfragmente/ on je 1798. godine zapisao: tusdle suprotstavlja cinizam vrhovne vlasti. Ovaj već započi
»Ako se bit cinizma sastoji u tome, da . . . bezuslovno prezi nje kao dvostruko mišljenje. To hrišćansko dvostruko miš
re .. . svaki politički sjaj . . . : onda hrišćanstvo odista ne bi bilo ljenje svoj prvi v r h u n a c dostiže u augustinskoj filozofiji po
ništa drugo do univerzalni cinizam,« ι : ! vijesti koja, očajnički realistička, sučeljena s trulim monstru
mom kristijanizirali e rimske imeperije, ne vidi nikakav drugi
izlaz nego da taj rascjep zbilje (a implicitno i morala) posvu
da uzdigne u program. Tako nastaje ono fatalno realističko
13 Schlegelova rečenica sadrži i začetak teorije ο ne samo poli učenje ο dva carstva (de duahus civitatibus), carstvu božjem
tičkom, već i ο ekonomskom, religioznom i znanstvenom cinizmu {up. (civitas /.'/ dei) i carstvu zemaljskog (civitas terrena), koja
naredne kardinalne i sekundarne cinizme). Ova rečenica u potpunosti F.e smisaono otj elovljavaju u postojanju katoličke crkve i
glasi: »Ako se bit cinizma sastoji u tome da se prirodi daje prednost
pred umjetnošću, vrlini pred ljepotom i naukom: da se bez obzira na Imperium Romanum. Zemaljska crkvena organizacija kao
slova kojih se strogo drži stoičar pažnja poklanja samo duhu, da se dio božanskih sfera vlada dole na zemlji. Time su opisani
bezuslovno prezire svaka ekonomska vrijednost i svaki politički sjaj, a dualizmi iz kojih nije definitivno mogla da ispliva ni povijest
da se smjelo utvrđuju prava samostalne proizvoljnosti: onda hrišćan
stvo odista ne bi bilo ništa drugo do univerzalni cinizam.-« Atheneum, evropskih država ni državna misao. Još u 20. vijeku su drža
Eine Zeitschrift von A. W. und Fr. Schlegel I, odabrao i preradio Gurt va i crkva u međusobno konfliktnim odnosima — kao kompa
Grützmacher, Hamburg, 1969, str. 102. njoni i kao kontrahcnti. Taj hiljadugodišnji klinč između
138 139
države i crkve n a m daje slikovnicu svih stavova, zahvata, ljene hrišćane. Ova tendencija je, istina, započela još u vri-
bacanja, hvatanja i ukrštenja koja su uopšte moguća između ieme progona, kad su hrišćanske opštine počele da se polari-
dva sudbinom vezana rvača. Kristijanizirana država se čaK zuju na religiozne elite — svece, mučenike, sveštenike — i
ni na površini ne može organizovati kao jedinstvena pojava na »obične« hrišćane.
(ne uzimajući u obzir vizantijsko hrišćanstvo). Po svojoj u n u Šizoidni razvitak hrišćanstva se, u suštini, može objasniti
tarnjoj i spoljnoj strukturi ona je otkako postoji osuđena na na osnovu tri velika kretanja: prvo, na osnovu preobražaja
dvoličnost i na cijepanje istine. Tako će doći i do razvitka religije od načina života opština u metafizičku gala predstavu
dvostrukog prava (crkveno pravo, državno pravo), do dvo vladajućih, dakle na osnovu izgradnje religiozne politike;
struke kulture (duhovna — svjetovna) pa čak i do dvostruke drugo, na osnovu uspostavljanja duhovnih vlada u obliku
politike (crkvena politika, državna politika). U ovom udvo papskih, biskupskih i manastirskih (opatije, priorati) osnovnih
stručenju se krije nešto od onog tajnovitog ritma zapadno vlasti; treće, na osnovu p r i n u d n e i površne kristijanizacije
evropske povijesti, r i t m a koji je proizveo najkrvaviju, n a j - širokih narodnih masa. Trostruko se prenzentira i kiničko
pocjepaniju, borbama najbogatiju, a istovremeno najkreativ- jezgro hrišćanstva koje se, još u predznaku hrišćanske vla
niju i »najbržu« povijest koja se ikad za tako relativno kratko davine, opire pukoj vladavini i nastoji da živi suprotno ras-
vrijeme sprovodila na jednom tako malom kontinentu. Ki- cijepljenosti: prvo, u velikim pokretima redova zapadnih mo
ničko-cinička logika sukoba spada u sile ili »zakone« koji taj n a h a koji su počev od Benedikta iz Nursije propovijedali
burni proces povijesti evropskih država, klasa i kultura do sintezu motiva i rada, a kasnije i u kontemplativnom i as
vode do njegove besprimjerne eklatanciie. Tu quasi od samog ketskim valovima kasnog srednjeg vijeka; drugo, u pokreti
početka sve postoji »duplo« — ogroman potencijal antiteza ma jeretika koji su neprekidno zahtijevali otjelovljenje hri
zrelih za egzekuciju, utjelovljenih sila refleksije i naoružanih šćanske zapovijesti ο ljubavi i često postajali mučenici »hri
ubjeđenja. šćanskih« progona hrišćana; treće, u pokušajima mnogih hri
šćanskih monarha da napetosti između svjetovne »službe« i
Ovdje se nećemo upuštati u istoriografiju. Prikazane na hrišćanskog učenja premoste u jednom vladalačkom h u m a
petosti u njihovom razvoju ilustrovaćemo ovdje s par riječi. nizmu — pri čemu se nećemo upuštati u to koliko je ovo
Kao što se zna rimska biskupija s njezinim provincijalnim moglo poći za rukom. Već je Karlo Veliki uz pomoć hriš
depandansama su jedina paradržavna struktura koja je p r e ćanstva cinički-brutalno sprovodio svoju franačko-imperija-
živjela propast zapadnorimske imperije. Oko 500. godine lističku religioznu politiku, zbog čega ga s pravom nazivaju
n. e., kad je Remigiju iz Reimsa uspjelo da pokrsti franačkog ocem Zapada. Otoni i Salieri su taj posao političkog vladanja
merovinškog vladara Choldwiga /Klodvig/ (Clovisa), hrišćan uz pomoć crkvenih ljudi toliko razvili da su u njihovo doba
stvo je osvojilo nove sjevernoevropske grupe moći, zbog čega biskupije postale nosioci politike Njemačkog carstva (up. im
se francuska crkva još i danas s ponosom naziva fille ainee perijalnu programatiku kasnog srednjeg vijeka, hrišćanski i
de l'eglise (najstarijom ćerkom crkve). To što se Choldwig germaski preoblikovanu ideju Carstva i cara, te duel oko
lično, uzgred rečeno, smatra najbestijalnijom, vlasti najželj- vlasti između monarhije i papstva).
nijom i najprepredenijom figurom u povijesti rane Evrope —
sigurno supstancije jednog Džingis kana ili Timura Lenga, Samo zahvaljujući ovome se može shvatiti onih sedam
samo s manjim sredstvima — to možemo shvatiti kao nazna velikih evropskih krstaških pohoda. Ono što se između 1096.
ku onoga što se moglo očekivati od kristijaniziranih kraljeva. i 1270. godine događalo pod pojmom »Croisade« predstavlja
Osnovni problem hrišćanskih vladara je postalo kako da žive pokušaj kristijaniziranih feudalnih vladavina da vladarski ci
s tom pukotinom u glavi. Zato se i samo Hristovo učenje u nizam svoje sopstvene svijesti koji im je postao neizdrživ
krajnjoj konsekvenciji moralo rascijepiti, naime, u učenju za iskale prema spolja. Nekoliko vijekova kristijanizacije dopri
»poluhrišćane« i za »cjelovite«, za rascijepljene i nerascijep- nijelo je tome da su religiozne zapovijesti u vladajućim mi-
140 141
**
litarističko-aristokratskim slojevima obrazovale masu p o u n u - polusekularizovanu dvorsku sferu u kojoj se čistije savjesti
tarnjenja, što je do usijanja dovelo protivurječnost između moglo služiti etosu aristokrata i militarista. Rana epika kralja
hrišćanske zapovijesti ο ljubavi i feudalne etike ratnika. Ne- A r t u r a je živjela od poletnosti ovog otkrića; riterski romani
izdrživost te protivurječnosti — koja je sada postala p o u n u - kao chansons de geste /herojski epovi/ prilično jasno su
tarnjena — objašnjava onu nasilnost kojom su evropske davali prednost junačkom etosu nad hrišćanskim. Riterstvo
energije nekoliko stotina godina uvirale u patološku ideju se ovdje unekoliko oslobađalo »okova« hrišćanske zapovijesti
krstaških pohoda. Krstaški pohodi — proklamovani kao sveti ο ljubavi i miru tako što se podavalo jednom samosvojnom
ratovi — bili su socijalnopsihološke eksplozije protofašistič- svjetovnom nadosjećanju podobnosti za oružje, dvorskog sla
kog kvaliteta. Oni su kanalisali one energije koje su se na vljeničkog raspoloženja i prefinjene erotike, ne obizarući še
kupile u konfliktu između dvije etike što su se uzajamno sto ο tome govore popovi; kultura t u r n i r a ; slavlja; lov; žde
ukidale kako u pojedinačnoj tako i u kolektivnoj duši. Su ranja; ljubav. Još i u 19. vijeku je aristokratski hedonizam
protnost između religije ljubavi i etike junaka, suprotnost služio kao štit svjetovne radosti životom pred mazohističkom
koja nije bila za život sposobna, sveti ratovi su pretvorili u aurom hrišćanskih klostera. Najžešćim momkom se tada sma
jedan za životsposoban uslik: bog to želi. U ovoj fikciji su trao onaj ko je pobio najviše protivnika i osvojio najljepšu
se praznile ogromne napetosti — na čuđenje svijeta poslije ženu. Još i Nietsche je za svoju antihrišćansku pohvalnu
njih koji u neizrecivim m u k a m a i b r a v u r a m a krstaških po pjesmu »plavoj beštiji« i prirodnim snagama u vidu imao
hoda ne može da otkrije ni militaristički, ni ekonomski, ni takve lakomislene aristokrate-snagatore, kasnije condottiere
religiozni um. Ideja krstaških pohoda (pored progona vješti — onaj tip čovjeka koji uzima ono što mu se sviđa i koji
ca, antisematizma i fašizma) daje valjda najjači primjer za može da bude »gospodski« bezobziran. Ta dvorska neohero-
to kako se privatno ludilo zamjenjuje jednim oficijelno p r o - ika je, međutim, samo prividno dovodila do emancipacije od
klamovanim kolektivnim ludilom bezbrojnih pojedinaca u hrišćanske etike. Na jedan sublimiran način i Arturovi vi
kojima je na djelu konflikt između religije ljubavi i milita tezovi su, naravno, hrišćanski vitezovi; to je sasvim jasno
rizma. Od godine 1096. sveti rat u zapadnim civilizacijama kod Parsifala. U mitosu ο vitezu koji traži posudu s Hristo-
djeluje kao ventil za napetosti; pod pritiskom sopstvenih vom krvlju kristijaniziranje vojnika se dovodi u metaforičke
unutarnjih protivurječnosti i ludosti ljudi su sebi pronalazili i alegoričke sfere i konačno derelizuje u čistoj mistrici ritera
spoljnje, đavolske neprijatelje i protiv njih vodili najsvetije koja borbu usisava u spiritualne dimenzije. U doba kasne
ratove. Psihogram hrišćanskih civilizacija nosi u sebi ovaj Burgundije kultura ritera je slična doživljenoj literaturi.
-— protofašistički — rizik; zato u kriznim vremenima, kad
se oštrije osjeća ta nesposobnost za život suprotnih etičkih U simboličkoj magli kasnih srednjevjekovnih ideologija
programa, redovno dolazi do t r e n u t k a kad taj pritisak eks carstva, ritera i država, magli koja je lebdjela nad nepresta
plodira p r e m a vani. To što su u Rajnskoj oblasti u isto vri nim r a t o m feudalaca, gradova, crkve i država Evrope Mac-
jeme sa krstaškim pohodima počeli progoni Jevreja samo hiavellijevo /Makijaveli/ učenje je moralo djelovati kao olu
podvlači veze između različitih kulturnopatoloških fenome ja koja pročišćava vazduh. Machiavellijev spis ο vladaocu je
na. Jevreji, jeretici, vještice, antihristi, crveni — svi oni su oduvijek, pogotovo u epohi građanstva, čitan kao testament
žrtve jednog primarno unutarnjeg obrazovanja fronta, što se ciničke tehnike vlasti. Kao neprevaziđeno otkrovenje politič
pojavljuje u toku visokošizoidnih perioda pritisaka u kojima ke beskrupuloznosti on je podvrgnut moralnoj osudi. Ovdje
»ukupnodruštveni iracionalitet« k o n t r a r n i h etika traži sebi se kao sredstvo vješte politike otvoreno preporučuje ono što
odušak. religija u osnovi i bezuslovno osuđuje: ubistvo. Tokom po
Pored toga što je kanalisanjem vladalačkog cinizma u vijesti su se, naravno, mnogi koristili ovim sredstvom. No
krstaškim pohodima pronašao jedan izlaz iz napetosti srednji vost Machiavellijevog učenja nije u tome. Ali to što neko
vijek je ukazao i na još jedan izlaz: on je sebi izgradio jednu istupa i to otvoreno kaže, to stvara jedan novi nivo morala
143
%
jatno kad ovdje vidimo opis vladarskog suvereniteta koji za
— koji se smisaono uopšte može objasniti samo pojmom ci
nizma. Vladarska svijest se oboružava za novu r u n d u i pri sebe i za narod u državi u cjelini čini nešto »dobro« tako
tom preispituje ono što ima. Tu skoro ne može izostati da što s one strane dobra i zla, protiv pojedinaca reskira najim-
neko tako nešto izrekne sasvim razumljivo, drsko, nesputa famnije zločine.
no, jasno etc. Izricanje toga se zapravo još i danas s m a t r a Mogli bismo pomisliti da je državnička vještina i teorija
skandaloznijim od izričitih činjenica. apsolutističkih država u Evropi 17. i 18. vijeka cum grano
salts ispunjavala Machijavellijeve ideje. Apsolutistička država
Machiavellijeva politička »amoralnost« pretpostavlja bes
je zaista bila država koja se postavila iznad sukobljenih ma
krajnu r a t n u tradiciju i feudalni i stranački haos 13, 14. i 15.
lih sila, regionalnih suverena, a prije svega iznad krvavo
vijeka. Kao istoričar Machiavelli uviđa da su iz blještave
m e đ u s o b n o zavađenih religioznih partija. (»Političarima« su
odore hrišćanske države istrgnuti i posljednji končići legiti
se, u početku, nazivali oni koji su pokušavali da taktički la
macije otkad ni j e d a n vladar više nije bio u stanju da u
viraju i da spram zaraćenih religioznih blokova ostanu rela
neprestanom metežu zaraćenih malih sila barem samo na
tivno neutralni.) No tek što su se etablirale nove, relativno
izgled ispuni one najprimitivnije zadatke države — obezbje-
stabilne vrhovne vlasti apsolutističke države su započele da
đenje mira, garanciju prava, zaštitu života. Ovdje se etablira
n a s t u p a j u u jednom obliku samoulagivanja. I one nastoje da
misao ο jednoj centralnoj sili koji bi bila u stanju da okonča
svoje nasilničko jezgro prikriju grandioznom retorikom ο le
taj haos pojedinačnih sila i da ponovo omogući državni i
galitetu i ο milosti božjoj. Međutim, ma koliko glasna bila
građanski život. Idealni vladalac jedne takve imaginarne, još
priča ο milosti božjoj ona ne može učiniti da kritički raspo
nigdje egzistentne centralne sile morao bi naučiti da, ne
loženi podanici posve zaborave kako je to uistinu i vlast po
obazirući se na zabrane i zapetljanosti hrišćanskog morala,
milosti ubistva, umorstva i tlačenja. Ni jednom modernom
na jednom homogenom državnom području radikalno ispo-
d r ž a v n o m biću nije pošlo za rukom da tako potpuno zamu-
Ijava moć kao djelotvornu zakonsku, mirovinu i zaštitničku
mulji svoje nasilničko jezgro kako ο tome sanja utopija lega
vlast. Zahvaljujući svome cinizmu Machiavelli politički vidi
liteta. Nosioci prve velike pobune protiv moderne (apsolu
stvari mnogo jasnije nego zemaljske, carske i državne vlas Li
tističke) države bili su pripadnici nekadašnjeg slobodnog vi
kasnog srednjeg vijeka koje su se gložile u jednoj brutalnosti
sokog plemstva i zemljoposjedničko plemstvo koje se plašilo
zamagljenoj hrišćanstvom. Vladalačka teorija ovog florentinca
dvorjanstva — dakle grupa ljudi i sama veoma arogantna —
postavlja državniku obavezu na bezuslovnu državnu vlast —
koja je jasno zapažala aroganciju centralne vlasti. To bi se
čime se automatski misli da su mu dozvoljena s v a sredstva.
skoro moglo shvatiti kao nenamjerni, »popularni« uspjeh
J e d n a takva cinička tehnologija moći može biti na snazi sa
Makijavelijevog učenja koji važi za sve centralne vlasti n o
mo u situacijama kad je razbijena politička posuda preživ
vog vremena. Ta cinička amoralnost hegemonijalnih sila se
ljavanja države i kad je centralna vlast, ako uopšte još
više nije mogla zbrisati kao tema. Države od tada žive u
egzistira, dospjela u ulogu pretučenog psa s kojim čopor bru
dvojakom ciničkom svjetlu — od prepolovljene legitimacije
talnih, lakomih i haotično sukobljenih malih vlasti igra svoju
i od prepolovljenog uobraženja. Relativni suvišak nasilja,
igru. U takvoj situaciij Machiavellijev cinizam može da ka
tlačenja i uzurpacija p r a t i čak i ona državna bića koja se
zuje istinu; za jedan m i n u t svijeta, tako zvuči jedan drski,
najviše zalažu za legitimaciju i pravdu. Ispod svakog ma
suvereni duh koji u amoralnim tonovima pogađa ono pravo
k a k o zaklinjućeg mirovnog postupka neke države probija se
i koji može da govori u ime opštijih životnih interesa. Ova
militaristički donji veš (oni moderni govore isto kao i s t a r i :
cinička svijest vlasti je, međutim, već tako snažno refleksiv
Si vis pacem para bellum, želiš li mir spremaj se za rat).
no zavrnuta i na tako riskantan način neobuzdana da se ovaj
Kroz najbolji pravni sistem neprestano proviruju surove či
glas ne može baš lako razumjeti ni gore ni dolje, niti kod
njenice kao što su klasne privilegije, zloupotreba vlasti, p r o -
vlastodržaca niti u narodu. Možemo se samo osjećati n e p r i -
145
144
izvoljnost i nejednakosti; iza jurističkih fikcija slobodne raz rodnih masa. Ko proučava položaj seoskog stanovništva u 19.
mjene dobara, slobodnog ugovora ο radu, slobodnog obra vijeku, a pogotovo onaj ko proučava položaj rastućeg indu
zovanja cijena posvuda se pojavljuju svakakve nejednakosti strijskog proletarijata i razvitak pauperizma u doba građan
u moći i ucjene; i ispod najsublimnijih i najslobodnijih oblika ske vladavine, pa uz to i položaj žena, slugu, manjina etc. —
estetičke komunikacije ipak još žubore glasovi socijalne pat tome mora pasti u oči da je u osnovi pozivanja na narod jedan
nje i kulturnih surovosti. U ovom pogledu vrijedi kazivanje osakaćeni i polovični pojam naroda.
Waltera Benjamina da nema svjedočanstva kulture koje isto Sada postaju mogući i neophodni socijalistički pokreti; oni
vremeno ne bi bilo i svjedočanstvo varvarstva. zahtijevaju da ono što se dešava u ime naroda stvarno vrši
Od 18. vijeka naovamo politička atmosfera srednje Ev narod i da se dešava za narod; onaj ko se poziva na narod
rope je oplođena »javnim tajnama«. Tajne vlasti se otkrivaju mora i da »služi tom narodu«; počev od toga da se ne upliće
dijelom diskretio, u privatnim ili tajnim okvirima, dijelom u one ubilačke »ratove naroda« tipične za epohu u kojoj »u
u obliku javne publističke agresije. Vlast sad opet treba da ime naroda« državom upravljaju vladajuće građanske ili feu-
se osjeća odgovornom pred moralom. Porijeklo apsolutizma dalnoburžoaske klase; završavajući time da narod pravedno
i njegovog »državnog rezona« koji se zasnivao na sposobnosti učestvuje u bogatstvu koje proizvodi svojim radom.
vladara da prevaziđu male ratove i religiozne masakre ovdje U sekularnom konfliktu socijalističkih pokreta sa, recimo,
je već odavno palo u zaborav. Političko-moralistička kritika »građanskom nacionalnom državom«"' izbila su dva nova ok
18. vijeka se diže protiv apsolutističke »despotije« ubij edena reta i polemičko-refleksivna zavrtanja političke svijesti koja
da bi ona moralno besprijekorno postupala s vlašću, samo vladaju najvećim dijelom 20. vijeka. Oba su kasni, kompleksni
kad bi je imala. Sad se za preuzimanje vlasti kandiduje jed oblici ciničke svijesti. Prvi je ono što nazivamo fašizmom. On
na nova socijalna klasa, građanstvo pod imenom »narod« se svodi na to da se relativno neženirano izjašnjava za čistu
(»prostaci«, »treći stalež« etc.). Francuska revolucija — u fazi politiku sile. U ciničkom maniru on čak odustaje od napora
ubistva kralja — na čelo državnog bića dovodi jednu vladu da traži legitimaciju time što brutalnost i »sveti egoizam«
»naroda«. Međutim, ono što je povelo revoluciju kao »narod« otvoreno proklamuje kao političku nužnost i kao historijsko-
u eri koja slijedi etablira se kao buržoaska aristokratija, kao -biološki zakon. Hitlera su njegovi savremenici osjećali kao
finansijska, obrazovna i poduzetnička aristokratija — a pored »velikog govornika« između ostalog i zato što je on jasnim
toga se sklapanjem brakova strostruko isprepliće sa starijim tonom gole realnosti govorio ο onome što već odavno nije od
krvnim plemstvom. Veoma brzo ovaj novi vladajući sloj koji govaralo njemačkoj duši i što je ona u smislu svojih narcisti-
se nazivao narodom i koji se radi svoga legitimiranja pozivao čko-brutalnih predstava ο poretku htjela da ukloni: opaki vaj-
na princip narodnog suvereniteta osjetio je na svojoj koži pro- marski parlamentarizam, infamni versajski ugovor etc., a na
tivurječnosti vladanja. Jer ko se poziva na narod taj priziva ročito »krivce« i nepodobne — socijaliste, komuniste, sindika-
narod i poziva ga da se živo zainteresuje za mahinacije koje liste, anarhiste, moderne umjetnike, Cigane, homoseksualce, a
se u njegovo ime odvijaju na njegovoj grbači. prije svega Jevreje koji su morali da plate kao unutarnji ne
Sada se na višoj povijesnoj razini ponavlja protivurječnost prijatelj i kao univerzalna projekciona figura. Zašto baš oni?
kristijanizirane države u protivurječnostima građanske države Kakav je smisao ove jedinstvene zloćudne omraženosti? Ma
koja se poziva na suverenitet naroda i koja vrhušku vlasti čini sovnim ubistvima fašisti su željeli da razbiju ono ogledalo koje
zavisnom od opštih izbora (ili se pravi da čini). Jer isto ono je jevrejski narod držao pred fašističkom arogancijom svojim
liko malo koliko je hrišćanska »država« srednjeg vijeka ostva pukim postojanjem. Jer fašista, taj herojski napuhani niko,
rivala hrišćansku etiku ljubavi, pomirenja i slobodnog brat
stva, toliko malo ubjedljivo su moderne »građanske« države 14
Ako posmatramo detalje vidjećemo ono problematično ovih gru
mogle da zastupaju svoje maksime (»sloboda, jednakost, brat bih tipizacija: do 1918. godine, na primjer, njemačku državu zbog nje
stvo, solidarnost«) ili čak i samo životne interese širokih na- zine feudalne komponente etc. još ne možemo nazvati građanskom.
146 147
ni od koga se nije morao toliko plašiti da će ga prozrijeti ko Naravno, fašistička država 20. vijeka se ne može smatrati
liko od Jevreja koji zbog svoje patničke tradicije quasi već apsolutnim tipičnim reprezentantom moderne, »građanske«, nä
po prirodi svojoj ironički nastupaju p r e m a svakoj premoći. suverenitetu naroda zasnovane države. Pa ipak, fašizam razvi
Centralne figure njemačkog fašizma morale su osjetiti da nji ja jednu od latentnih mogućnosti »građanske« narodne države."
hov arogantni hiljadugodišnji rajh nikad neće moći vjerovati Njezin bijesni antisocijalizam jasno ukazuje na to da u fašiz
u sebe dokle god je u jednom kutku sopstvene svijesti budno mu imamo jedan politički proces otpuštanja kočnica — naime
sjećanje da je ovaj zahtjev za vlašću čista poza. To mjesto, jednu vladalačko-ciničku odbrambenu reakciju protiv socija
mjesto onih koji se toga sjećaju zauzimali su kod njih »-ti lističke postavke da se narodu da ono što mu je obećano i što
Jevreji«. Antisemitizam ukazuje na jednu naprslinu u faši mu pripada. Fašizam, doduše, lakođe želi »sve za narod«, ali
stičkoj volji za moći; ova moć nikad neće moći biti tako ve on prethodno postavlja jedan lažni pojam naroda — narod kao
lika da bi mogla prevazići ono njoj upućeno kinieko-jevrejsko monolit, kao homogenu masu koja je poslušna jednoj jedinoj
Ne. »Drski Jevrejin« je postala natuknica, riječ vodilja i riječ 16
volji. (»Jedan narod, jedan rajh, jedan firer«). Time je u d a
smrti fašizma. Iz rezignirane, prilagođavanjem prikrivene r e ren šamar liberalnoj ideologiji. Lične slobode, sopstvena volja?
sistance — nasljedstva modernog jevrejstva, u c e n t a r fašistič Sopstveno mišljenje? Sve je to brbljarija! Utoliko veća brblja
ke svijesti je još uvijek zračila jedna tako intenzivna negacija rija što dublje »dolje« se pojavi. Fašizam aktualizuje sklonost
silničke arogancije da su njemački fašisti, ubij edeni u sop- »građanske« države da uz »neophodno nasilje« provede parti-
stvenu grandioznost, gradili logore uništenja ne bi li iskori kularno definisani »opšti interes« n a s p r a m pojedinačnog; ono
jenili ono što je stajalo na p u t u njihove nastrojenosti. Zar što njega pri tom odlikuje, to je njegova bezobzirna b r u t a l
ovaj narod nije živio s melanholičnim saznanjem da su sve nost. Zato je u ono doba kad je fašizam uskakao u državnu
mesije oduvijek bile lažne? Kako da taj njemački mesija iz vlast nekim važnim, nefašističkim državotvornim interesnim
austrijskog noćnog skloništa koji je dopuštao da ga slave kao grupama (iz privrede i parlamenta) moglo pasti na pamet da
novog Barbarosu iz Kifhojzerskih /Kyffhäuser/ b r d a vjeruje podrže fašiste, misleći da su ovi možda ona nova metla kojom
u sopstvenu misiju, kad je ispod oka na samog sebe gledao će moći dobro očistiti sve štetne »pojedinačne« interese (dolje).
očima »zlog Jevrejina« koji »sve razara«? Ni jedna volja za Zar je zaista bilo ljudi koji su bili tako cinički raspoloženi da
moći ne podnosi ironiju volje da preživi i ovu vlast.' 5 povjeruju kako će moći kupiti Hitlera i njegovu ciničku b r u
13 talnost? (Jedan od njih — Thyssen /Tisen/ — stvarno je n a
Uzgredna napomena: Pisanje ovih bilježaka ο cinizmu — da će
od toga proizići kritika ciničnog uma, do tada nisam znao — ja sam pisao memoare pod naslovom«: I paid Hitler.)i7 Fašistička dr
započeo kratko nakon što sam gledao jedan intervju sa jevrejskim fi žava s njezinom zagušljivom zbrkom kapitala i narodne ideo
lozofom i politologom Hannah Arendt /Hana Arent/ koji je Günther logije, idealizma i brutalnosti zaslužuje jedinstveni filozofski
Gaus /Ginter Gaus/ vodio prije više godina i koji je povodom pete p r e d i k a t : cinizam cinizma.
godišnjice njezine smrti bio ponovo prikazan na televiziji. Ovaj razgo
vor, vrhunac opuštenog ćaskanja i filozofiranja pred publikom i jedan Druga komplikovana zavrnutost moderne političke svije
od malo primjera inteligencije na televiziji, vrhunac je dostigao kad je sti odigravala se u novijoj ruskoj povijesti. Izgleda da postoji
gospođa Arendt o svojoj djelatnosti na jerusalimskom procesu protiv tendencija da se militarizam i radikalizam socijalističkih po
ubice miliona, Eichmanna /Ajhman/. Trebalo je čuti kako je ova žena
tvrdila da se prilikom proučavanja više hiljada stranica zapisnika ο kreta proporcionalno razvijaju u standard tlačenja u jednoj
saslušanju često grohotom smijala zbog komičnih gluposti koje su odlu zemlji. Što moćniji je u Evropi, naročito u Njemačkoj, posta-
čivale ο životu i ο smrti bezbroj ljudi. U tom samosvjesnom priznanju
Hannah Arendt bilo je nečeg frivolnog i u najpreciznijem smislu te l6
riječi kiničkog, što se poslije prvog iznenađenja pokazalo kao oslobađa Uostalom, u narodnim demokratijama nailazimo na komplemen
jući i suvereni izraz istine. Kad je gospođa Arendt onda, kao dodatak tarnu17 prevaru.
čak još napomenula da joj je i egzil često činio zadovoljstvo, jer je Odlučio sam da novčani cinizam uračunam u sekundarne ciniz
bila mlada, a improvizacija u nesigurnom ima svoje draži, morao sam me. Razmjenski cinizam koji obrađujem pod Β III čini mi se kao izliv
se i ja smijati i s tim smijehom započelo je »to« da pišem ovu knjigu. prisila vlasti.
148 149
jao radnički pokret — u skladu s realnim porastom proleta Pa zar Lav Trocki, kao Jevrejin, nije bio nasljednik jed
rijata u procesu industrijalizacije — to zakonitiji (»građanski- ne prastare tradicije otpora i samopotvrđivanja protiv aro
ji«) je on bivao u svom prosječnom političkom nastupanju, to gantne vlasti? Trocki je morao da doživi da ga protjeraju i
više je on vjerovao u postepeno probijanje nasuprot svojim ubiju njegove kolege koje su izrasle u Golijata. Zar u Stalji-
protivnicima, snagama kasnofeudalne i buržoaske države. Ali novom ubistvu Trockog nije na djelu ona ista cinička replika
i obratno: što moćnija i nepobjedivija je stvarno bila jedna preduzetne vrhovne vlasti kao u fašističkom pokolju naroda?
despotsko-feudalna državna sila, to joj se fanatičkije suprot Oba p u t a se radi ο osveti poduzetne vlasti onome za koga ona
stavljala »socijalistička« opozicija. Mogli bismo pokušati da to zna da je nikad neće respektovati, već da će tom strašilu n e
ovako izrazimo: što zrelija je neka zemlja bila za ugradnju prestano dovikivati: legitimiši se ili ćeš biti prevaziđen! U
socijalističkih elemenata u svoj društveni poredak (visoka ra Trockijevoj ideji ο permanentnoj revoluciji se krilo nešto od .
zvijenost proizvodnih snaga, visoki stupanj zaposlenosti na saznanja da politička vlast svake sekunde svoga postojanja
jamnih radnika, visoki stepen organizacije »proleterskih« in mora iznova da se opravdava kako bi se razlikovala od kri
teresa etc.) to mirnije su vođi radničkog pokreta čekali svoj minala. Ta sila m o r a na svom području da se dokazuje kao
čas. Snaga i slabost socijaldemokratskog principa je oduvijek vlast mira, prava i zaštite, kako bi omogućila novu punoću
bilo pragmatičko strpljenje. Ili drugačije: što nezrelije 1 8 je ne samodjelatnog života. Ideja p e r m a n e n t n e revolucije ne poziva
ko društvo bilo za (kao postkapitalizam zamišljeni) socijali na stalni haos, ona je šifra jevrejske svijesti da će ponižena
zam, to neumoljivije i uspješnije je radikalni socijalizam umio biti svaka puka državna arogancija — pa m a k a r tako što ni
da se stavi na čelo prevratničkih pokreta. kad, dokle god ona postoji, neće nestati sjećanja na njezine
Ako postoji zakon borbene logike koji kaže da se u toku zločine. Ako se ruska resistance još i danas izražava jezikom
dugih konflikata protivnici uzajamno asimilišu, onda se on hrišćanskih i ljudskih prava onda je to zato što je samooslo-
obistinio u konfliktu između ruskih komunista i carističke bodilački proces u Rusiji do danas zastao tamo dokle je stigao
despotije. Ono što se u Rusiji odigravalo između 1917. godine između februara i crvenog oktobra 1917; kod zahtjeva za ljud
i XX Kongresa partije, to moramo shvatiti kao ciničko-ironički skim pravima kao opštoj formuli građanskih sloboda. Zemlja
legat carizma. Lenjin je postao izvršilac testamenta jedne des koja prilikom skoka iz despotije u socijalizam želi da preskoči
potije koja je bila uništena što se tiče njezinih reprezenata, »liberalnu fazu« ponovo pada u despotiju. Ruski narod je sebe
ali ne što se tiče njezinih postupaka i unutarnjih struktura. učinio oruđem jedne budućnosti koja nikako nije htjela da
Staljin je tradiranu despotiju uzdigao na tehnički nivo 20. dođe i koja, poslije svega što se desilo, nikad neće doći ona
vijeka — na način pred kojim bi preblijedio svaki Romanov. kva kakva je obećana. Svoja prava na život i na t r e n u t n e
— Ako je već pod carevima ruska država bila preuska košu zahtjeve uma — on je žrtvovao na oltarima konzuma dalekih
lja za društvo, komunistička partijska država je tek bila u generacija. Svoje snage života on je utrošio u trci da dostigne
luđačkoj košulji. Ako je za vrijeme carizma jedna malena gru konzumno ludilo Zapada i zapadnu tehnologiju oružja.
pa privilegovanih svojim aparatom vlasti p u t e m terora pod
Što se tiče aktuelnog socijalističkog državnog aparata,
kontrolom držala jedno ogromno carstvo, onda je poslije 1917.
većina svjedoka tvrdi da je on u međuvremenu ideološki to
godine jedna nova grupa profesionalnih revolucionara bila ta
talno prazan. Svako osjeća onaj jaz između frazeologije lenji-
koja je, jašući na valu zasićenosti ratom i seljačke i proleter
nističke tradicije i svakodnevnih iskustava, pogotovo onaj ko
ske mržnje protiv »onih gore«, srušila tog Golijata.
je po službenoj dužnosti prisiljen da govori ovu frazeologiju.
Svijet se raspada u dvije odvojene dimenzije; posvuda se ra
18
Zreo-nezreo, to nisu vrijednosni sudovi već mjerne skale za ob čuna s r a s p a d n u t o m zbiljom. Realnost počinje tamo gdje za
jektivne uslove socijalizma. Ako socijalizam definišemo kao oslobođenje vršava država i njezina terminologija. Tim istočnim stanjima
socijalne produktivnosti od kapitalističkih okova, onda najprije moraju jedne lebdeće šizoidne difuzije realnosti nećemo se približiti s
biti stvoreni kasnokapitalistički odnosi koji se mogu »prevazići«.
150 151
uobičajenim pojmom »laž«. J e r svako zna da je ometen odnos svoj poznati suho zlobni način — nije neka produktivna
između »riječi« i »stvari«, ali se zbog nedostatka javnih kon konkurencija sila u uobičajenom smislu i nije klasično he-
trolnih diskusija Ova Ometenost etablira kao nova normalnost. gemonističko-'-rivalstvo,- već je to abortirani konflikt kompli-
Stoga ti ljudi svoje samodefinicije sebi ne daju u pogledu na kovanijeg tipa. »Socijalizam« je postao glavna prepreka koja
socijalističke vrijednosti i ideale već time što polaze od bez- kapitalizmu sprevača prelaz u njega; istovremeno, na ovaj
alternativnosti i bezizlaznosti stvarno datog, to znači od jed način »zakovani« kapitalizam Zapada je glavna prepreka ot
nog »socijalizma« koji se skupa s njegovom zračećom istini vorenom prilazu istočnih sistema njemu. Dok, dakle, Istok
tom, ali nažalost samo retoričkom stranom podnosi kao zlo. sistematski živi iznad svojih mogućnosti padajući se socija
Ako cinizam — po uzoru na Velikog inkvizitora Dostojevskog lizmu, Zapad sistematski ostaje ispod svojih mogućnosti, jer
— može da pređe u tragiku, onda je to moguće ovdje gdje je mora defanzivrio da formuliše SVOje ideje ο budućnosti: na
u simbol bezizgleda zamrznuta riječ socijalizam koja svagdje ime, on nipošto neće ovaj socijalizam — što je razumljivo,
u svijetu za ljude opisuje nadu da će postati gospodari šop- jer ni jedan sistem ne može sebi kao cilj da želi ono što je
stvenog života. Znak toga je ciničko ometanje govora epohal već--odavno prevažišao. Uškopljeni i osakaćeni državni ka
nih razmjera. I spolja gledano očigledno je da politika cen pitalizam istočnog tipa ne može biti ideja budućnosti za
tralnih socijalističkih sila više ne donosi nikakvu socijalističku kapitalizam.
nadu. Marksističko-lenjmističkom terminologijom Istok provo Ako, dakle, hoćemo da razriješimo taj konflikt, mi n a j
di golu hegemonističku politiku, a čovjek izbjegava da se tome prije moramo dobro shvatiti ovaj jednovrsno paradoksalni
smije ili da zviždi kroz zube jer ne možemo znati šta će se tip konflikta. Ovdje bi se Machiavelli osvrnuo prema svom
desiti kada golišavi car primijeti da već odavno go ide ulicom. kolegi Marxu koji je stvorio prve začetke jedne opšte (histo-
To drugo je već odavno to isto, ali šta će se desiti kad to izi rijsko-političke) polemike 1 9 . Ova Marxova opšta polemika
đe na vidjelo? Zbog čega je, da bi se zaštitila ta fiktivna d r u - omogućava nam da pravimo razliku između rivalskih kon
gost, organizovana najveća vojna sila na svijetu? flikata istovrsnih sistema i evolucijom uslovljenih konflikata
među nejednakim sistemima koji se jedan od drugog razli
Pokušamo li sebi predstaviti šta bi krajem 20. vijeka, po kuju po stupnju razvoja. Ovdje dolazi do konflikta između
slije temeljitog proučavanja političke situacije, učinio jedan manje razvijenog i razvijenog sistema, pri čemu ovaj drugi
Machiavelli /Makijaveli/, onda bi to vjerovatno bio cinički nužno izrasta iz prvog. Ove posljednje vrste je idealiter kon
savjet velikim silama da s beskrupuloznom otvorenošću ob flikt između kapitalizma i socijalizma. On, gledajući logički
jave obostrani bankrot sistema, prVo, kako bi oba motivisao na stvari, jedino i samo može biti konflikt prevazilaženja,
na uzajamnu pomoć, drugo, da bi svoje od politike u m o r n e pri čemu se staro opire novom koje, ipak, neminovno pro-
podanike pokrenuli na j e d n u veliku ofanzivu pronalazaćkc izilazi iz njega samog. Novo postaje nužno kad staro postane
samopomoći i treće, zato što će do bankrota tako i tako doći. okov. Upravo to n a m tvrdi Marx o suštini potpuno razvije
Pravilno pozitivistički Machiavelli bi utvrdio da veliki dio nog kapitalizma: kad se on, najprije, potpuno razvije, on
takvozvanih problema oko 2000. godine predstavlja »prividne sam postaje prepreka ljudskom produktivitetu koji je dosad
probleme« koja rađa suprotnost između dva međusobno su forsirao; tu prepreku, dakle, treba srušiti: to je socijalizam.
protstavljanja bloka vladavine zato što je jedan od njih Socijalizam — na svim nivoima — donosi razgraničenje ljud
pokušao da se organizuje kao društveni sistem koji vodi iznad skog produktiviteta od kapitalističkih uslova, tj. prije svega
kapitalizma, a da ga zapravo nije ni upoznao; istovremeno
onaj drugi blok — truli, stari, »prezreli« kapitalizam — ne 19
može sebe da prevaziđe jer je kuća »socijalizam«, u koju bi Up. poglavlje »Metapolemika« u Glavnom logičkom dijelu. Tamo
ja pokušavam da pod pojmom opšte polemike obrazložim jednu racio
on mogao da se preseli, već zauzeta. Ta konkurencija između nalnu dijalektiku. Istovremeno, tamo dajem i kritiku marksističke upo
Istoka i Zapada prema tome — razjasnio bi Machiavelli na trebe dijalektike.
152 153
od kapitalističkih odnosa svojine. Ako, sada, osmotrimo šta zrele odnose. Kako? Forsiranom industrijalizacijom, Sovjetski
se danas u svjetskoj politici predstavlja kao konflikt između Savez do danas još traga za uzrocima one druge revolucije u
kapitalizma i socijalizma, odmah ćemo zapaziti da to nipošto toku 1917. godine. On bi, na izvjestan način, htio da »naknad
nije onaj konflikt između starog i novog što ga je istraživao no opravda« neophodnost socijalističke revolucije i, ako sve ne
Marx, već daleko više rivalski konflikt između dvije impe vara, on je na najboljem p u t u da to učini. J e r kao ni u jednoj
rije. Dakle ništa novo pod ovim suncem? Novo nastaje obrta drugoj zemlji na kugli zemaljskoj tamo su — po Marxovoj
njem ovog rivalskog konflikta oko sopstvene sociološke i hi formulaciji — proizvodni odnosi postali okovi za proizvodne
storijske ose. Marksistički pokušaj da se zahvaljujući socio- snage. Ako ovaj poguban odnos označava opštu formulu za
loško-ekonomskom uvidu upravlja poviješću doveo je do toga jednu revolucionarnu napetost, onda je on ovdje dat u pri
da se potpuno iskrive sve povijesne perspektive budućnosti. mjerno oštrom obliku.
Zahtjev da se ovlada poviješću sistema umjesto da se ona Ono što je u aktuelnoj svjetskoj situaciji konflikt u sa
prepusti svom — spoznatom — hodu u raskoraku je s jed mom sistemu, na apsurdan način se prezentira kao konflikt
nim ogromnim mjerilom. Jer, odista, budućnost kapitalizma između dva sistema. Istovremeno, ovaj ospoljeni konflikt iz
nije u vječito novom kapitalizmu, već da iz njega samog i među sistema je postao glavni okov oslobođenju ljudskog pro-
njegovih sopstvenih dostignuća izraste nešto što dolazi po duktiviteta. 2 0 Taj takozvani sistemski konflikt odigrava se iz
slije njega, što ga prevazilazi, što ga nasljeđuje i što će ga među dva mistificirana mistifikatora. P u t e m jedne paranoidne
učiniti predistorijom; j e d n o m riječju, on omogućava svoj politike što boljeg naoružanja dva realna prividna protivnika
sopstveni uspon u postkapitalizam, a ako ovaj nazovemo so sebe prisiljavaju na održanje imaginarne, samomistifikacijom
cijalizmom, onda bi za sve strane moglo biti dovoljno jasno učvršćene diferencije sistema. Tako se uzajamno parališu je
definisano šta se mislilo: poslije-kapitalizam koji je izrastao dan socijalizam koji neće da bude kapitalizam i jedan kapi
iz prezrelog kapitalizma. talizam koji neće da bude socijalizam. Još više, taj konflikt
konfrontira jedan socijalizam gdje se u cilju sprečavanja ka
No ne smije se ni sanjati da ovaj razvitak možemo »na pitalizma praktikuje više eksploatacije nego u kapitalizmu i
turiti« samo zato što smo spoznali ove odnose. Ostaće zago jedan kapitalizam koji je, da bi spriječio socijalizam socija
netka s kojim pravom je Lenjin mogao ili htio da vjeruje listički] i od socijalizma. 2 1 U smislu Marxove opšte polemike
kako Rusija predstavlja slučaj na koji se može primijeniti Machiavelli bi konstatovao da je razvojni konflikt zaustavljen
ova marksistička teorija razvoja i revolucije. Ta zagonetka jednim ospoljenim pogrešnim hegemonističkim konfliktom. Dva
nije u Lenjinovim autentičnim revolucionarnim motivacija proizvodna giganta troše ogromne dijelove društveno proizve
ma, već u načinu na koji je on jednu zapadnu političkoeko- denog bogatstva za militarističko učvršćenje jednog razgrani
nomsku teoriju prisilno primijenio na j e d n u poluazijatsku, čenja sistema koje je, u osnovi, neodrživo.
slabo industrijalizovanu a g r a r n u imperiju. Čini mi se da ne
Dakle, kao što je rečeno, Machiavelli bi krajem 20. vijeka
može biti drugog odgovora osim: jedna apsolutna želja za
vjerovatno preporučio objavu generalnog bankrota sistema. Ta
revolucijom je ovdje tražila neku m a k a r polovično odgova
objava mora da prethodi takozvanom razoružanju. J e r ono što
rajuću teoriju, a tamo gdje se pokazalo da ta teorija ne od
te sisteme naoružava, to je upravo predstava da su oni m e
govara u potpunosti, jer nije bilo realnih pretpostavki za
đusobno fundamentalno suprotni i da žele nešto sasvim razli-
njezinu primjenu, od namjere da se ona primijeni postala
je prisila da se ona falsifikuje, pogrešno tumači i iskrivi. U
Lenjinovim rukama marksizam je postao legitimaciona teorija 20
Ovo nije pledoaje u korist neke »produktivističke« ideologije.
za jedan pokušaj da se stvarnost silom odgura tamo gdje bi Produktivnost je višedimenzionalni pojam. Novija svijest ο političkoj
onda, jednom kasnije, bile d a t e pretpostavke za primjenu M a i - ekologiji, uostalom, pretpostavlja kulminaciju produktivizma.
21
Dijalektika — kao dijalektika ometanja. To je realistička baza
xove teorije, naime u kasnokapitalističke, dakle za revoluciju Adornove Negativne dijalektike.
154 155
čito, što treba po svaku cijenu braniti. Smanjenje napetosti Caput, jer pa ja sam ga svojom rukom ubio. Ali on
putem razoružanja — to je opet jedna od onih po život opa ni da čuje. Neprestano je gomilao najstrašnije ratno
snih mistifikacija koje sve vide u o b r n u t o m redosljedu. Do oružje da bi se naoružao protiv mene — kojeg je
smanjenja napetosti može doći samo kao opuštanje polazeći smatrao ubicom Caputom. Tako se bezobzirno na
iznutra, to znači kao uvid u činjenicu da n e m a m o ništa da oružavao da meni nije preostalo ništa drugo nego
izgubimo sem neizdržive naoružane iluzije ο razlici sistema. da se i ja naoružavam i naoružavam. Ničim na svi
Vjerovatno bi Machiavelli ponovo napisao jedno malo jetu nisam uspio da ga ubijedim kako ja nisam Ca
djelo ο vještini vladanja, no ovog puta ne pod naslovom Vla put. A on me stalno uvjeravao u to. Oboje smo ubi-
dalac već s natpisom Ο slaboj državi — a potomstvo bi se jeđeni da je Caput strašan i da se on svakako mora
opet jednom složilo da je ova knjižica skandal. Machiavelli spriječiti, ali njemu nikako nisam mogao da doka-
vjerovatno još ne bi sasvim odustao od svog florentinskog h u žem kako ja nisam Caput. I onda, vremenom, posta-
manizma, pa bi svoj t r a k t a t napisao u obliku dijaloga između doh nesiguran da li sam u ono doba ubio pravog
dva partnera — Davida i Golijata; j e d n o mjesto odatle bi Caputa. Možda onaj kojeg sam ja pobijedio i nije
moglo da glasi: bio Caput, već je Caput ovaj ovdje, taj drugi koji
me napada i pokušava da me učini ludim tvrdeći
DAVID — Pa Golijate, još uvijek živ i zdrav, još da sam ja on. Ali ja neću dopustiti da me prevari.
uvijek oran za borbu? Nadam se da si u formi za Sad znam. Vrebamo se dan i noć. Naši brodovi su
jedan novi dvoboj. neprestano na morima, a avioni stalno u vazduhu
GOLIJAT — Nije fer Davide! Zar ne vidiš da sam kako bi odmah mogli udariti ako se onaj drugi po
danas malo indisponiran. makne. Ja ne znam ko je on i tvrdim da me za
DAVID — Kako to sad? mjenjuje s nekim drugim, možda čak namjerno. U
GOLIJAT — Duga je to priča. svakom slučaju sigurno je samo da se mi jedan pro
DAVID — Ja volim priče. Kako bi bilo da za danas tiv drugog naoružavamo, naoružavamo i naoruža
odgodimo naš dvoboj i da pričamo priče? Pobjednik vamo.
je onaj ko ispriča luđu priču, ali ona mora biti isti DAVID — To je zaista strašna priča. Moraću se
nita. Hoćeš li ti početi? dobro potruditi da nađem luđu. A ti tvrdiš da je
GOLIJAT — Hm, ako baš hoćeš. Priča umjesto bor istina to što si ispričao?
be, čudna ideja. No što se mene tiče, može. Daj da GOLUAT — Naravno. Volio bih da je izmišljeno.
malo razmislim. Siguran sam da bi mi bilo samo upola loše. Već mi
Dakle, prije izvjesnog vremena mi se desilo što me se povraća od tog naoružavanja. Ne mogu već ni
tako uznemirava da nikako ne mogu da dođem sebi. da se krećem kao čovjek od oklopa i električnih
Ti znaš, onda, poslije Velikog rata, ja sam pobije
kontakata koji pale bombe kad ih neko dodirne.
dio giganta Caputa i iskorijenio sve njegove prista
DAVID — Dođavola! Pa ti više i ne možeš da se
lice. Bio je to veliki uspjeh jer njih je bilo mnogo
boriš. Sam sebe digao u vazduh. Sto mi to odmah
i nije mi bilo lako da svima uđem u trag. Oni su se
ne reče! Malo je falilo da sam se sad zakačio s to
rafiniralo skrivali medu mojom vojskom. Na kraju
bom, kao onda kad si još bio pravi protivnik.
uspostavio sam mir i red i izgledalo je da će sve biti
dobro. Jednog dana sretoh jednog giganta koji čim GOLUAT — Za takve drske riječi ja bih te ranije
me vidje viknu: Ti si Caput, ja ću te pobijediti! I lupio po njuški. Ali ti si, u neku ruku, u pravu.
započe da se oprema ne bi li me uplašio! Ja sam Kao protivnik ja baš ništa više ne vrijedim. I da
uzalud pokušavao da mu objasnim kako ja nisam ti kažem iskreno, osjećam se tako bijedno da više
156 157
ne znam šta bih. Svake noći more, to iznuruje, sa i to je nešto.
mo bombe, krateri, leševi, otrovni gasovi. DAVID — Vjerovatno ti je to posljednja.
DAVID — Is tako nečim ja sam htio da se uhva GOLIJAT — Ko je velik kao ja često će pobjeđi
tim u koštac. Pa ti nisi div, ti si bebica. Jesi li za vati.
vršio? DAVID — Velik, šta je to?«
GOLIJAT — Još nisam. Kad smo već došli dovde
treba sve da čuješ. U posljednje vrijeme me stalno
muči jedan san: sanjam, kao ja sam miš koji bi htio 3. Seksualni cinizam
da umre jer mu je jednostavno dojadio život. Tra
žim mačku koja će mi učiniti tu uslugu. Stanem Ljubav je dokolica
pred mačku i pokušavam da je zainteresujem za tome služi kokica.
Erich Kästner, Fabian 1931.
sebe, ali ona ni makac. 'Nije to lijepo od tebe', ka
žem ja mački, 'jer ja sam još mlad, morao bih ti Ja to radim rukom, madam...
prijati, pa i uhranjen sam dobro'. Ali mačka, ta bla Parodija šlagera
zirana beštija, samo odgovori: Ί ja sam dobro uhra
njena, pa što da se trudim. To ne bi bilo normalno.' Žena je biće koje se oblači,
brblja i svlači.
— Na jedvite jade konačno je umilostivih. 'Učiniću
ti tu uslugu', kaže ona, 'stavi mi glavu u usta i če Voltaire
kaj'. Ja učinim kako je ona rekla. Onda još pitam: Idealističke ideologije ljubavi koje tijelu pripisuju podre
'Hoće li to dugo trajati?' Mačka odgovara: 'Upravo đenu ulogu u poređenju s »višim osjećajima« stvorile su po
onoliko dugo dok mi neko ne stane na rep. — To zornicu za nastup i mimike seksualnog cinizma. Opisivati ka
mora da bude refleksivni pokret. Ali ne boj se, is- ko se u pojedinostima odvijalo ovo razdvajanje tijela i duše,
pružiću rep.' To je, dakle, smrt, mislim ja u sebi s te kako je došlo do izgradnje jedne hijerarhije bilo bi kom-
glavom u mačkinim ustima. Mačka ispruži svoj dla plikovano moralnopovijesno i psihoistorijsko poglavlje. Mi će
kavi rep preko pločnika. Čujem korake. Provirim na mo morati započeti s rezultatom ove povijesti, s tim dvojstvom
stranu. I, šta vidim? Ulicom pjevajući ide dvanaest i s dualizmom tijela i duše, srca i genitalija, ljubavi i sek
malih slijepih djevojčica iz sirotišta pape Julija.22 sualnosti, onog gore i onog dolje — pa i kad bismo priznali
DAVID — Svemogući bože! da ovi dualizmi ne moraju baš svugdje da označavaju nepo
GOLIJAT — I u tom trenutku se uvijek probudim mirljive suprotnosti.
okupan u znoju, možeš zamisliti. U platonizmu — koji (zajedno s hrišćanstvom) kao naj
DAVID (razmišlja) — Odlučeno je. snažnija teorija ljubavi Zapada djeluje do današnjih dana —
GOLIJAT — Kako misliš? takođe nalazimo nabačeno to pitanje ο porijeklu u razdvaja
DAVID — Ti si pobijedio. Ja ti ne mogu suprotsta nja tijela i duše i polova, a pošto Platon ovo poglavlje ne
viti luđu priču. Pa to je grozno kako ti je. može ili neće nadugačko da raspravlja, on se poslužio jednom
GOLIJAT — Zaista? Pa dobro, pobjeda u pričanju kraticom. Tamo gdje nećemo da pričamo nadugačko i naši
roko mi se služimo nekim malim mitom koji u slike sažima
22
ono bitno. Čujmo bajku ο androginu iz Platonove Gozbe:
Na priču ο indirektnom samoubistvu miša ukazao mi je Kurt
Kreiler /Krajler/. Nju imamo u završnom poglavlju romana Borisa
Vunsa L'Ecume des jours, 1946. Njemački prevod Die Gischt der Tage, Na početku, tako to glasi u toj mitskoj poemi koju priča
Frankfurt na M. 1980. Ja sam je ovdje malo izmijenio da bih je uklopio Aristofan kao član društva, čovjek je bio sebi seksualno do
u Golijatovo pričanje. voljno i potpuno biće, bio je androgin sa svim ženskim i muš-
158 159
kim atributima. Taj pračovjek je imao četiri noge i četiri ruke, štalom u sjedinjenju razdvojenog — moguća styarna potpu
dva lica i okruglasti stas, kao i genitalije oba pola. Koga onda nost koje u prvom, zbog nedostatka ljepote, još nije bilo. Od
da začudi što je ovp androgeno čudovište bilo izvanredno obu sad, ako treba da dođe do sjedinjenja, u igru mora da uđe
zeto sobom samim? Zavidni bogovi su, međutim, razmišljali 23
Eros, bog želje za spajanjem i opijenosti ljepotom· Tek posli
kako bi mogli kazniti hibris ovog bića. Po kratkom postupku je razdvajanja ljudska tijela se sa zadovoljstvom mogu ob
oni su ovog pračovjeka pretesterisali u dva polučovjeka. Sada grliti r u k a m a i nogama. Neobična je to slika: predstavimo sa
se ta dva bića zovu muškarac i žena i osuđeni su da krvareći mo sebi krug p a m e t n i h Grka; oni sanjare ο Erosu koji jedno
u duši trče za drugom polovinom od koje su odvojeni da bi k drugom privodi muškarca i ženu, a istovremeno ovamo ne
shvatili kako dio nije cjelina i da čovjek nije bog. Od tada puštaju ni jednu ženu. Na gozbi, u javnosti, u Akademiji —
oba ova polučovjeka traže pomoć od Erosa, koji ima moć da svugdje su sami muškarci sa svojim erotskim teorijama. Da li
spoji ono što pripada jedno drugom i da čovjeka ponovo p r i je to stvarno tako? Imaju li oni osjećaj da u njihovom d r u
vede k sebi. štvu nije zastupljena ženska strana? Osjećaju li oni nedosta
Sarkastična je to priča, a pogrešno je možemo razumjeti tak suprotnosti, nadražaja, objekata ljubavi i ciljeva čežnje
samo na j e d a n način, naime ako je shvatimo kao izraz naiv kad su sami između sebe? Ne izgleda tako. Oni očigledno sebe
nosti. Bajka ο androginu u nizu priča ο Erosu predstavlja iro- osjećaju kao potpune u duhovnom i u seksualnom pogledu.
ničko-poetsku stanicu, dakle samo p u k i momenat ili jednu Kao zatvoreno društvo muškaraca oni uživaju u svijesti jedne
fazu istine. Ova se, doduše, nužno izražava i tako, ali nikako kompletne grupe koja sebe ispunjava, u kojoj postoje ono m u
samo tako. U Platonovom razgovoru dolazi do naizmjeničnog ško i ono žensko, tvrdo i meko, dajuće i uzimaj uće etc. U
ironičkog dešifrovanja poezije i filozofskog jezika — dolazi do istopolnom društvu prijatelja ipak postoje sve snage suprot
prevođenja oduševljenog u razumno i razumnog u oduševlje nog pola, a ono što izgleda da je homoseksualna zajednica
no (što vrijedi za mnoge sintetičke mitologije, tj. mitologije krije u sebi širok spektar biseksualnih iskustava. Samo tako
koje se reflektiraju u jednom racionalnom jeziku alternativa). možemo sebi predstaviti onu oscilaciju privatnog platonizma.
Poetski cinizam ove storije shvatićemo tek ako se prisjetimo Akademiju, taj h r a m pametnih muških prijateljstava ispunja
koliko je grčka kultura idealizovala i slavila ljudsko tijelo. va jedna vibrirajuća atmosfera želje da dođe do razumijeva
Pripovjedač svojim prijateljima uz gozbu stavlja na sto jed nja; težnja za uvidom među njima dobij a istu boju zvuka kao
nog hinduskog monstruma sa osam udova i dva lica kao pra- sanjarska težnja za ljubljenim, a samo razumijevanje se može
sliku savršenog čovjeka, uz to još okruglog, nesposobnog da doživjeti kao ljubavna omama koja čini da iščezava ono obično
uspravno hoda, do čega je toliko bilo stalo grčkoj etici tijela. Ja jer je na njegovo mjesto došlo nešto veće, nešto više, obu-
Ne može se ni zamisliti kakvu bi uzbunu to biće napravilo hvatnije — entuzijazam, unutarnji božanski trenutak. Treba
na olimpijskim igrama. jednom vidjeti muškarce — toplu braću kad plešu jedan s
drugim — ove zvjezdane časove naivne i jasne biseksualnosti
Vic te storije se otkriva čim uvidimo da se potpunost gdje se povezuju snaga i blagost. Između učitelja i učenika
ovdje pojavljuje kao nedostatak — kao nedostatak, naime, mora da postoji ovaj drhtaj u kojem mlada duša, gledajući na
ljepote. Otuda ona surovost bogova koji su rasjekli narcistićko spirituelnu žar i prisebnost učiteljevog duha, sluteći sopstveni
prastrašilo s jedne strane ima smisao kazne, a s druge strane razvoj i budućnost, širi svoja krila i spoznaje sebe, prevazi-
je to stvaralačka perspektiva. J e r prilikom razdvajanja muš
karca i žene, božanski ironjčki, istovremeno nastaje i ljepota
ljudskog tijela. Tek ona žudnoj ljubavi može da pokaže pra
23
Dijalektika pptpunosti: u samoj potpunosti je i jedan nedosta
vac. Nerasječeno to okruglasto biće još ne može da spozna tak; potpunost početka zato mora biti premašena potpunošću kraja —
prolazom kroz jednu smetnju. To obrazuje jednu osnovnu figuru dija
ljubav jer u njemu još ne postoji ljepota za kojom se isplati lektičkih fantazija kretanja: prvi, »izgubljeni« vrh će biti ponovo osvo
žudjeti u ljubavi. Zato je tek u tom drugom jedinstvu — na- jen usponom na drugi, viši.
160 161
lazeći sebe samu u jednoj nadolazećoj — sadašnjoj veličan- kalno suprotnu poziciju. Ova uči da je seksualna samodovolj
stvenosti koju garantuje učitelj kao neko ko ju je dostigao. nost prvotna mogućnost pojedinca. Mogućnost da zadovolji
Taj erotski fluid daje svoj nezamjenjivi stil školi. On pred svoje seksualne želje nema samo oficijelno sankcionisani brač
stavlja duh razgovora koji je govorom i odgovorom na njega ni par nego već i pojedinac, nasmiješeni masturbant na trgu
prožet jednim erotičko-dijalektičkim »Da« do svih pozicija i atinskom. Ta plebejska onanija je šamar kako aristokratskoj
obrta svijesti. Zahvaljujući komedijaškom kretanju mišljenja igri duša-duša, tako i ljubavnim odnosima u kojima pojedi
dijalog prerasta u rijeku koja energičnim i iznenađujućim ski nac, zbog seksualnosti, nameće sebi jaram odnosa. Seksualni
danjem blokade s glava oslobađa svijest za iskustvo iskustava, kiničar ovome otpočetka suprotstavlja samozadovoljstvo koje
za onaj ekstatički intenzivum koji istovremeno zasija kao isti nije opterećeno skrupulama.
na, kao ljepota i kao dobrota duše. Kad god kinik sretne nekog ko bi htio da ga uvjeri kako
Poznate su opasnosti koje su svojstvene jednoj tako za on nije životinja, Diogen će izvaditi svoj ud ispod toge i upi
nosnoj teoriji ο ljubavi. Kao filozofija prijateljstva ona ostaje t a t i : je Γ to životinjsko ili nije? I uopšte, šta ti imaš protiv
vezana za atmosferu jednog užeg kruga, a prilikom svakog životinje? Ako dođe neko ko čovjeku želi da porekne živo
prenošenja u opšte moraće djelovati dijelom nerazumljivo, di tinjsku bazu kinik će mu dokazati kako je kratak put od šake
jelom iracionalno, dijelom represivno. Ta idealistička erotika do uda. Zar nije čovjek baš zahvaljujući svom uspravnom ho
mora izgledati kao luckasto sanjarenje svima koji ne spadaju du došao u položaj da su mu šake upravo u visini genitalija?
u taj krug prijatelja. Lišen školskog polja snage platonizam Zar čovjek — antropološki govoreći — nije životinja koja
će djelovati kao pridika bljutavog spiritualizma. Ljubav p r e m a masturbira? Zar njegova autarkička svijest koja se više ne
mudrosti otada postaje sve bespolnija, gubi svoj polni organ osjeća kao opšta ne može poticati od upravo pomenute pos
i njegovo energetsko jezgro. Počev od tog pada platonizma u ljedice uspravnog hoda? Četvoronošci su u svakom slučaju
puke idealističke riječi kod filozofije se javljaju smetnje u pošteđeni ove anatomsko-filozofske komplikacije. Našu civili
potenciji i u doba kristijanizacije pod okriljem teologije ona u zaciju masturbacija odista prati kao jedan intimno filozofski
potpunosti postaje organizovano evnuštvo. I sad ne mogu izo i moralni »problem«. U libidinoznom ona je isto što samo-
stati materijalistički protuudari. Zbog svog borbenog pravca refleksija u duhovnom. Istovremeno, ona obrazuje jedan most
udara oni imaju kinički kvalitet. No pošto muškarci i žene na od muškog kinizma ka ženskom, naročito onom koji možemo
različit način doživljavaju pretpostavke maskulinog idealizma, posmatrati u aktuelnim ženskim pokretima. I ovdje onanija
mi ćemo u obzir morati uzeti dvije različite kiničke replike na važi kao pomoćno sredstvo emancipacije; i ovdje je ona isto
idealističko potcjenjivanje tijela. Za obje zaista postoje oči onoliko hvaljena i prakticirana kao pravo koje mi sebi uzi
gledni primjeri: seksualni kinizam je u igri kako onda kad mamo, kao radost za koju ne moramo nikom zahvaljivati,
Diogen na očigled sviju sebe samog zadovoljava, tako i onda 2. Metodski delikatno poduzeće je govoriti ο ženskom ki-
kad domaćicama ili heterama oni previše pametni filozofi omo nizmu jer je povijest »ženske svijesti« za cijelo staro doba
gućavaju da osjete ženske sile. dokumentovano samo indirektno, u medijumu muških tradi
1. Diogen kad javno onaniše: time započinje jedno drugo cija. U svakom slučaju mi se možemo osvrnuti samo na m n o
poglavlje povijesti seksa. U ovom prvom hepeningu naše civi gobrojne tradirane anegdote vezane za žensko-kiničku per
lizacije antički kinizam pokazuje svoje najoštrije kandže. O n e spektivu. To su, naravno, priče ispričane primarno iz muške
su sukrivci tome što na hrišćansko-idealističkom jeziku riječ perspektive, pa one na ženska stvorenja odmah bacaju jedan
cinično označava čovjeka kojem više ništa nije sveto, koji gospodarskocinički pogled — priče ο ženi kao kurvi i kao opa
smatra da nema više čega da se stidi i koji s ironičnim smi koj bračnoj aždaji. Ipak, u mnogim slučajevima je dovoljno
ješkom otjelovljava »zlo«. Ko bi htio da drži pledoaje za vi samo malo pomjeranje ugla gledanja, pa da iste anegdote do
soku ljubav, za partnerstvo duša etc. ovdje nailazi na r a d i - biju profeminini smisao. One po pravilu odražavaju tipične
162 163
scene iz borbe polova gdje dolazi do toga da muškarac dospi mu omogući iskustvo kuda to vodi. Svojom glavom zamiš
jeva u poziciju slabijeg. Njemu se ovo dešava prije svega u ljeno nagnutom na stranu ona vidi da dolazi ono čega onaj
dvije oblasti, u seksualnoj ovisnosti i u vođenju domaćinstva. dolje kao da se još boji; njoj je jasno da je sve to samo po
Prvi primjer prikazuje velikog filozofa Aristotela u ulozi četak i da Aristotel neće još dugo biti tako glup. Za njega
zaljubljene budale. Jedna anegdota ο njemu priča kako se on to, istina, započinje na sve četiri, ali ako je on odista pame
jednog dana tako strasno zaljubio u atinsku heteru Filis da je tan kao što se priča ona će završiti na leđima.
izgubio svaku sopstvenu volju i da se bez pogovora podvrga
vao njezinim hirovima. Tako je ta čuvena kurva misliocu Sto pametniji je čovjek u svom poslu, to veća budala
jednom zapovjedila da puzi pred njom na sve četiri, a on, je on kod kuće; što je ugledniji u javnosti, to prezreniji je
voljno bezvoljan, dopusti da ga ona napravi budalom i poslu on u svoja četiri zida. To bi mogao biti moral priče ο So
ša; krotko se spusti na pod i posluži svojoj gospodarici kao kratu i Ksantipi, ako je, pokusa radi, čitamo iz žensko-ki-
jahaća mazga. Ovaj anegdotski motiv 24 je ovjekovečio Hans ničke perspektive. Ovaj filozof je u povijest ušao ne samo
Baidung Grien /Grin/, godine 1513. — doba Eulenspiegela — zbog svoje vještine da postavlja pitanja i vodi jetke razgo
prema Lai d' Aristote /Pjesmi ο Aristotelu/ jednog srednje- vore već i zbog svog poslovično lošeg braka. Od momenta
vjekovnog francuskog pjesnika. Na toj slici, pogleda upravlje kad je njegova supruga počela da mu pravi kućni pakao na
nog prema posmatraču, sjedobradi filozof puzi na sve četiri zemlji, Ksantipa više nije samo lično ime, već je postalo za
kroz zidovima ograđeni vrt, a Filis sa širokom stražnjicom i jedničko ime za sve tiransko-svadljive bračne družice. Ali
izbačenim stomakom sjedi na njegovim leđima, u lijevoj ruci dovoljan je samo mali okret oka, pa da odnos između Sokra
drži uzde provučene kroz usta mislioca visoka čela, a u desnoj ta i Ksantipe vidimo u drugom svjetlu; Ksantipa, zločinitelj-
s fino ispruženim malim prstom ukrašeni korbač. Suprotno ka, se onda pojavljuje skoro kao žrtva njezine prividne žrtve,
poniženom filozofu koji unezvereno gleda prema posmatraču a ovu na jedan signifikantan način vidimo kao »pravog» po
njezin je pogled, s glave nagnute na stranu, ukrašene jednom činioca. S današnjeg gledišta sve govori u prilog tome da
staronjemačkom kapom, upravljen ispred nje na zemlju; nje Ksantipu treba braniti od njezinog lošeg glasa. Odista se
zina ramena su spuštena, njezino tijelo debeljuškasto, pre moramo upitati kako je Sokratu uopšte uspjelo da se uvuče
tilo i melanholično. — Kinički smisao te priče glasi: ljepota u jednu takvu bračnu mizeriju, a ovo pitanje se može posta
diže svoj bič na mudrost, tijelo pobjeđuje um; strast čini duh viti u više varijanti. Ako je Ksantipa oduvijek bila onakva
povodljivim; gola žena trijumf u je nad muškim intelektom; kako to kazuje Sokrat, onda možemo pokazati vrlo malo ra
razum nema šta da kaže protiv ubjedljivosti grudi i kukova. zumijevanja za našeg velikog filozofa, jer je on onda bio
Ovdje se, naravno, pojavljuju uobičajeni klišei ženkosti, dovoljno nepromišljen da uzme baš nju za ženu, a ne neku
ali poenta ipak nije u njima, već u tome da opisuje jed drugu. Ili je on, možda, ironičan kakav je bio, mislio da je
nu šansu ženske moći. Na Grienovoj slici je momenat raz upravo jedna čangrizova žena ono što je potrebno misliocu?
mišljanja s filozofa prešao na heteru. Ona jeste doduše, Ako je otpočetka znao kakva je ona u »suštini« i to prihva-
»samo kurva« pa ipak uopšte nije »šteta što je samo kurva«. tao, onda to govori ο jednom mizernom odnosu prema braku
U ovome ona hvata jednu mogućnost sopstvenog suverenite jer je time jednu ženu doveo u položaj da čitav život živi s
ta. Ona koja jaše na Aristotelu, ta je, vjerovatno, opasna čovjekom koji je očigledno samo podnosi, ali ne cijeni. Ili dru
ženska, ali sigurno žena koja je iznad svakog prezrenja. To gačije: ako je Ksantipa tek u braku sa Sokratom postala
što Filis želi da jaše na tom pametnom čovjeku treba ovome, onakva kako ο njoj čitamo, na tog filozofa tek onda pada
s jedne strane, da posluži kao opomena, no istovremeno ί da nepovoljno svjetlo, jer je onda neminovno on sam morao da
vati povode za mrzovolju svoje žene, a da ga uzrok tome ni
najmanje nije interesovao. Bilo kako da stvar obrćemo: Ksan-
On se ne pojavljuje samo u evropskoj tradiciji već se obrađuje
24
i u hindustičkim i budističkim legendama. tipina raspoloženja onako ili ovako idu na Sokratov raboš.
164 165
Pravi je filozofski problem: kako je jedan mislilac i pitalac No dosta ο tome. Vicevi ove vrste nastaju sa skoro pri-
uspio da η e razriješi zagonetku Ksantipine loše volje? Ve rodnozakonitom nužnošću iz hrišćanske mitologije. Čim ide
liki porodilac istine očigledno nije bio u stanju da otvori alizam previše nategne luk, realizam blasfemički uzvraća.
usta bijesu svoje žene i da joj pomogne da dođe do riječi, Moglo bi se čak, kako su to učinili neki psihoanalitičari, raz
kako bi izrekla razloge i opravdanost svoga ponašanja. Za mišljati, nije li u psihostrukturi hrišćansko-okcidentalnog
kazivanje jednog filozofa se često sastoja ne u lošim odgovo muškarca, pogotovo katolika koji raste pod oreolom maje-
rima, već u tome što propušta da postavi pitanja — i da -madone upravo neizbježna jedna seksualnocinička faza: jer
mnogim iskustvima poriče pravo da budu »problem«. Ove kad-tad će do svijesti svakog mladića dospjeti misao da je
vrste — mizerija koja ne dobij a tu čast da prodrije u muški njegova majka bila »očeva kurva«.
problemski monopol — mora da su bila njegova iskustva Da li ta hrišćanska dualistička misao uopšte daje biJo
ο Ksantipi. Filozof zakazuje ako ono što je sam skrivio pod kakvu šansu neograničenoj potvrdi seksualno-animalne stra
nosi kao prirodom dato zlo — čak je i sama njegova spo ne čovjekove? Da li je to tjelesno, a pogotovo ono strasno
sobnost da to »mudro« podnese duhovni skandal, zloupotreba otpočetka palo na pogrešnu s t r a n u ? Tužbalicom ο hrišćan
mudrosti u korist sljepila. Kod Sokrata se, izgleda, ova zlo skom dualizmu koji je neprijateljski prema tijelu ova tema
upotreba neposredno osvetila. Tamo gdje misilac ne može da nije sasvim iscrpljena — iz dva razloga: prvo, zato što je u
dopusti izjednačenje čovječnosti s muškošću, tamo se mora ovoj religiji bilo pažnje vrijednih pokušaja da se »kristijani
očekivati povratni udarac realnosti u privatni bračni pakao ziraju« tijelo, pa čak i seksualno sjedinjenje i time privuku
filozofa. Zato, čini mi se, priče ο tome imaju i jedan kinički na stranu »dobrog«; drugo, zato što očigledno postoji stara
smisao. One odaju pravi razlog filozof skog-klerikalnog celiba tradicija ciničkog dvojnog morala, pri čemu u oči naročito
ta u našoj civilizaciji. J e d n a određena d o m i n a n t n a vrsta padaju klerikalci jer oni, kako reče Heinrich Hajne /Hajnrih
idealizma, filozofije i velike teorije moguća je uopšte samo Hajne/, potajno piju vino, a javno preporučuju vodu.
ako se sistematski sklanjamo s p u t a jednoj određenoj »dru Ako u hrišćanskom ritualu postoji tako nešto kao što je
goj vrsti« iskustva. »slabo mjesto« u pogledu na tjelesni princip zadovoljstva,
onda je ono u liturgiji pričešća i u uskršnjoj liturgiji. U sje
Isto kao što ο evropskom državnom cinizmu ne možemo
ćanju na Isusovo tjelesno uskrsnuće iz smrti dobij amo šansu
govoriti a da ne pomenemo hrišćansku etiku, tako i u našoj
da religiozno meso uskrsne u svetu bestidnost. Pojedini doku
kulturi ne možemo pričati ο seksualnom cinizmu a da ne go
menti iz ranohrišćanskog doba pružaju izgleda dokaz ο tome
vorimo ο hrišćanskom stavu prema seksualnom. Oni osobeni
da se u različitim sektama zajednička gozba hrišćana slavila
nezgrapni »cinički« gestovi mogu nastati samo na osnovici
konsekventno tjelesno. J e d a n tadašnji izvještaj opisuje prak-
idealizma i tlačenja — onda imamo tlačilački idealizam. P o
tike jedne gnostičke sekte iz prednjeg Orijenta u 4. vijeku.
što je hrišćanski seksualni moral izgrađen na uzvišenim la
P r e m d a hrišćani oni su se molili jednom bogu koji je imao
žima izricanje istine ο njemu dobija jednu agresivnu, dijelom
ćerku po imenu Barbelo, a ova je, opet rodila sina Sabaota.
satiričku, dijelom blasfemičku crtu. Da katolička crkva nije
Kad se ovaj pobunio protiv autoriteta svoje božanske majke
tvrdila kako je Marija kao djevica donijela na svijet Isusa ne
i svog božanskog djeda u želji da sam zavlada svijetom, Bar
bi bezbroj muškaraca satirički bijesno došlo na ideju da s
belo je počela da svojim tjelesnim dražima zavodi sveštenike
ovom posebnom vrstom djevice provodi oralni kurvaluk.
i da sakupljanjem muškog sjemena u svom tijelu usisava ra
Santissima puttanal Već od samog svetog d u h a zatruđniti
sutu životnu snagu živih bića. J e d a n hrišćanski sveštenik, pro
— pa to je zaista previše! Mi bismo, naravno, rado znali
gonitelj jeretika Epifanije koji se potajno uvukao na jednu
kako se p r i tom ponaša taj sveti d u h i kako se iz ove afere
svečanost u čast Barbelo, prikazao je tok jedne takve liturgije
izvukao bijeli golub, najčudnija od svih ptica? Nije li on Već
u jednom ljutitom i preciznom pismu biskupu aleksandrij-
previše produhovljen? Čini li on to,, na koncu, rukom" p r o
skom:
viđenja?
167
166
»Oni međusobno dijele svoje žene, a čim dođe se sakupljaju — prava zajednica svinja i pasa — i
neko stran muškarci daju ženama, a žene muškar svaki svojim prstima komunicira jedući ovu abor-
cima jedän znak raspoznavanja; timu što pružaju tusnu paštetu. Kad završe s tom 'gozbom' oni zak
jedni drugima ruku i što češkaju dlan oni signališu ljučuju molitvom: 'Vrhovnom gospodaru nismo do
da je pridošlica pripadnik njihove religije. Čim se pustili to zadovoljstvo da se igra s nama, već smo
na taj način međusobno prepoznaju oni sjedaju za grešku našeg brata u sebe primili'. To u njihovim
sto. Poslužuju se izabranim jelima, jedu meso i piju očima označava savršenu uskršnju svečanost. Osim
vino, čak i siromašni. Kad se dobro najedu i napiju toga, oni praktikuju sve moguće gadosti. Kad u svo
i kad, ako smijem tako da kažem, svoje žile napu jim sjedinjavanjima padnu u ekstazu oni mažu svo
ne dodatnom snagom, prelazi na razvrat. Muškarac je ruke sramotom svog sjemena, svima ga dijele i s
napušta mjesto pored svoje žene i govori joj: 'Digni tako prljavim rukama, potpuno naga tijela mole,
se provedi agape (ljubavno sjedinjenje) s bratom!' kako bi ovim činom dobili pristup bogu.« (Citirano
Nesrećnici onda svi započinju da jedni s drugima prema J. Attali, L' O r d r e cannibale, Paris 1979, str,
provode blud i mada mi crvenilo udara u lice pri 52/53.)
samoj pomisli na opisivanje njihovih nečistih prak-
tika, ipak se ne stidim da ih iskažem jer se ni oni Sam svjedok je v e ć dao n a t u k n i c u : »prava zajednica svi
ne stide da ih čine. I, dakle, kad su obavili polni nja i pasa«. Sad smo na kiničkom terenu. Ovaj dokument —
čin oni svoju sramotu dižu prema nebu kao da im premda i on teško da bi mogao biti reprezentativan — svje
nije dovoljno ovo nedjelo prostitucije: muško i žen doči ο j e d n o m r a d i k a l n o m krištijaniziranom seksualnom ki-
sko svojim rukama uzima sjeme muškarčevo, istupa nizmu — ne više p o č e t n o m i jednostavnom kao kod grčkih
i očiju uprtih u nebo tu sramotu u svojim rukama filozofa s njihovim j a v n i m samozadovoljavanjima i prilježni-
žrtvuju Ocu s riječima: 'Žrtvujemo Ti ovaj dar, ti štvima, nego već u m j e t n i m i religiozno isprepletenim koji svo
jelo Hristovo'. Onda oni kusaju spermu i svoje sje jim perverznim a s p e k t i m a već priznaje hrišćansku religiju. Ali
me nude drugima uz riječi: Όνο je tijelo Hristovo, ma kako čudne bile o v e praktike, glavni šok koji priređuje
ovo je svečanost uskrsnuća za koje naša tijela pate ovaj opis nije u detalju već u inače nezamislivoj činjenici koja
i za koje prihvataju muku Hristovu'. Isto to oni čine provijava kroz cjelinu: postoje hrišćanske orgije, postoji jedno
i s izlivom krvi žene. One skupljaju krv svoje ne bez ustezanja p r a k t i c i r a n o , nevino, čak sveto-divlje opuštanje
čisti i na isti je način dijele pri čemu govore: 'Ovo i jedno bogu ugodno v r š l j a n j e po m u š k i m i ženskim sokovima.
je krv Hristova'. Uz sve te njihove bezbrojne raz- Barem ovog jednog p u t a se hrišćanstvo pokazalo kao gola guž
vratnosti oni, međutim, uče da Čovjek ne smije da va pijanih hrišćanskih tijela koja celebriraju svoju strast. To
donosi djecu na svijet. Ove sramotne akte oni čine je ono što Epifaniju t j e r a crvenilo u lice — no nije baš izvje
iz čiste obijesti. Akt Strasti oni provode do zadovo sno da li crvenilo stida ili crvenilo zaraženog tim bestidnosti
ljenja, ali sakupljaju Svoju spetmu kako bi je spri ma. U svakom slučaju ta zaraženost je kod njega stigla dotle
ječili da dublje prodrije i onda izjedaju plod svoje da se on. kao sveštenik, u s u đ u j e da napiše te stvari, a kako se
sramote / . . ./ Ako se nekom slučajno desi du nje on ponašao usred tog s v e t o g grupnog seksa, to ostaje njegova
govo sjeme preduboko uđe u ženu i žena zatrudni, tajna. Aleksandrijski b i s k u p ne mora baš sve znati. No još je,
čujte kakav oni onda još Veći užas čine. Oni istržu vjerovatno, šokantnija činjenica kako je ovdje sin božji za
embrion čim mogu da ga dohvate prstima, uzimaju mijenjen ćerkom koja je opisana kao antitip majke božje Ma
abortirano, tucaju u nekoj vrsti avana, miješaju s rije; Barbelo je božja k u r v a koja usisava, sakuplja i plavi, a
medom, biberom i različitim začinima, kao i miri za djevicu Mariju na k a t o l i č k i m oltarima se neprestano traži
snim uljima, da bi ga učinili manje odvratnim, onda način da se što je više moguće prikaže kao da je bez donjeg
169
dijela stomaka. 2 5 Ovdje je d o s t i g n u t j e d a n a l t e r n a t i v n i ekstrem zrna. Time dolazi do jedne k u l t u r n e potištenosti nepoznatih
u okviru mogućnosti h r i š ć a n s k e mitologije. A time što se krv razmjera; jer, s jedne strane, »građanska duša« bi htjela da
žene ritualno izjednačava s krvlju Hrastovom to gnostičko os učestvuje u radostima ljubavi i p u n a je radoznalosti da doživi
lobođenje tijela se usudilo da o d e dalje n e g o što bi smjela i njezinu avanturističku, vitalizirajuću, fantastičnu, pa čak i čul-
da sanja m o d e r n a feministička m i s t i k a . no-strasnu draž, a, s druge strane, m o r a da vodi brigu ο tome
U vezi s citiranim o p i s o m B a r b e l o - r i t u a l a ostalo je zabi da ljubav bude strogo ograničena na brak, da »životinjska
lježeno i to da je e k s k o m u n i c i r a n o o s a m d e s e t gnostičara po strana« ne igra nikakvu ulogu i da ono tjelesno u krajnjem
Epifanijevoj prijavi a l e k s a n d r i j s k o m b i s k u p u . Ovo možemo slučaju bude takvo da se može shvatiti kao »izraz« duševne
uzeti kao ukazivanje na p o v i j e s n e š a n s e i sudbine gnostičkih muke. Ovaj erotski laički idealizam (nisu, naime, clercs ti koji
i drugih g r u p a koje bi p o k u š a l e da zapovijest ο ljubavi Hris- ga predikuju) u upravo epidemičkim dimenzijama izaziva sek-
tove religije «psihosomatski« realizuju i da dualizam prevazi- sualnoeiničke antiteze. U seksualnim kao i u m n o g i m d r u g i m
đu sredstvima dualističke metafizike. T a m o gdje se i pojave stvarima građanin je skoro-realista koji još kako reskira p o
takvi fenomeni oni u g l a v n o m bivaju nasilno eliminisani. gled na stvarnost, ali zbog toga ne odustaje od svojih ideali-
U k a s n o m srednjem vijeku — koliko se ο ovome može ziranja i vrijednosnih fantoma. Zato su njegovi ideali stalno
nešto reći k a d se radi ο t a k o o s a k a ć e n i m i tajnovitim tradi podlokani realističkim slutnjama — a ova napetost je ono što
cijama — kao da su p o n o v o o t k r i v e n e mogućnosti j e d n e kri- građanskog čovjeka čini posebno prijemčivim za seksualnoci-
stijanizirane seksualnosti. U jeziku one mističke »ljubavi« nički vic, za prljavi realizam ključanice i za pornografiju.
(minne) božje izbija j e d n a e r o t s k a m e t a f o r i k a kod koje se sa G r a đ a n i n u je veoma stalo do toga da »održi na visini svoje
mo spekulativno može r a z l i k o v a t i p r e n e s e n o značenje od dos vrijednosti« ali on zbog njih ne zaboravlja šta se dešava »dolje
lovnog. Ako se ta l j u b a v n a lirika m j e s t i m i č n o usuđuje da se u stvarnosti«. Otuda i onaj cinički osmijeh; znamo mi šta je
približi granici blasfemije, t i m e što p o j a v u ljubljene upore- to; znamo mi taj metier; bio sam i ja u Arkadiji. Ali to nije
đuje s osvitom uskršnjeg d a n a , o n d a ne z n a m o koliko direk »naš nivo«; nas niko neće tako lako navući da p o b r k a m o šta
t n e ili indirektne mogu b i t i veze i z m e đ u t a k v i h jezičkih i mo je gore a šta dolje. Građanin, doduše, ne n e r a d o ide u bordel
gućih tjelesnih smjelosti. Isto t a k o ne z n a m o tačno kakve je i t a m o se uvjerava u zajednički imenitelj između k u r v e i da
seksualne konsekvencije za sobom p o v u k l a mistika bratstava me, ali stvarnost ostaje odvojena, razlike se čuvaju. K u l t u r n a
slobodnog d u h a . P r e m d a s a m o u l a k r d i j a m a kasnog srednjeg strategija građanske l i t e r a t u r e i umjetnosti je, odista, da p r i
vijeka žene dolaze do z a k l j u č k a da vojnik nije onako dobar kazom privatnog osvoji javno, ali se istovremeno u samom
ljubavnik kao clericus, mi m o ž e m o biti sigurni da je ova tvrd p r i v a t n o m povlači p a r a v a n između idealno p r i v a t n o g i a n i
nja bila potvrđivana m a r l j i v i m z a p a ž a n j i m a . malno privatnog; ako građanin zna sebe k a k a v je iza zavjese,
U epohi g r a đ a n s t v a za s e k s u a l n i cinizam imamo scenu u onda je on u svojoj animalnosti više ciničan nego kiničan,
novom obliku. Zahtjeve za h e g e m o n i j o m u k u l t u r i građanstvo više svinja nego pas. On umije da p r a v i razliku između ljud
ne postavlja bez i s t o v r e m e n o g isticanja sopstvenog obrasca skog i previše ljudskog. On, s j e d n e strane, dobro zna da p r i
idealističke ljubavi; b r a k iz ljubavi. Bezbrojni romani daju zna »ljudske slabosti«, ali s druge, idealne s t r a n e on je od
svoj doprinos tome da u g l a v e čitalačke publike, naročito žen lučan da sačuva »držanje«, Bismarckovim riječima rečeno, on
ske, neizbrisivo ucrtaju š a b l o n e g r a đ a n s k o g erotičkog ideali- je za »učtivost do posljednje stepenice vješala«. Činjeni su čak
pokušaji da se definicija d a m e d a d n e p r e m a tome da li je ona
25
Epifanije upada u oči kao jedan od prvih sveštenika s marijan u stanju da održi »pravi izraz« kad se u njezinoj prisutnosti
skim tikom. Up. interpretaciju Theodora Reika /Teodor Rajk/, Der pričaju muški vicevi. P r a v i izraz to je onaj koji kazuje da se
heilige Epiphanius verschreibt sich. (Eine Fehlleistung vor sechszehn
Jahrhunderten.) u: Th. Reik, Der eigene und der fremde Gott. Zur zna ο čemu je riječ, ali i da je ona »iznad toga«. U sliku
Psychoanalyse der religiösen Entwicklung. Frankfurt na M. 1975, str. dame spada ona tolerantno-ironička crta u saobraćanju s n e
37—56. izbježnim m u š k i m cinizmom.
170 171
Pod uticajem psihoanalize mi smo se navikli na to da — sa svim njezinim mračnim i tajnovitim metaforama ani
psihološka objašnjenja automatski sagledavamo u vezi sa sek malnog ponora prema unutra-dolje. Romantičari znaju da su
sualnim fenomenima. U tome ima pravilnog i pogrešnog. Iz građanima otvorena dva puta, jedan u građansko svjetlo, dru
gleda da je pravilan psihoanalitički pokušaj da se prevaziđe gi u negrađanske ponore. Prvi sklapa brak, postaje čestit čov
građanski semi-realizam u seksualnim stvarima i da se izgradi jek, pravi djecu i uživa u miru malograđanina — ali šta on
u puni realizam. Pogrešna je, međutim, tendencija psihoanali zna ο životu?
ze da zamjenjuje potajno i nesvjesno. Činjenica je da je sek
sualnost područje u kojem se ova zamjena upravo nameće. »Onom drugom pjevahu i
Kad je psihoanaliza u svoje vrijeme započinjala da, tumačeći lagahu / Hiljade glasova u
ga, osluikuje tzv. nesvjesno ona se, uistinu, upustila u jedno osnovi / Zamamnih sirena,
područje koje je u građanskom društvu bilo tajna tema par i povukoše / Njega u
excellence — ona je ozbiljno prilazila samoiskustvu i samo- ljupke valove / Šareno
sumnji građanina da je on životinja. Psihoanaliza je, uz to, zvučećeg vrtloga.«
nastojala da neutralise animalno-seksualnu oblast i da je vrati
(4. strofa pjesme
u sferu netajnih stvari. Zato su se onovremeni čitaoci, čitajući
psihoanalitičke spise, često mogli pitati da li je ona nauka ili Die zwei Gesellen /Dva drugara/
pornografija. Tom tendencioznom brkanju potajnog i nesvje od J. v. Eicendorfa /Ajhendorf/ 1818.)
snog muče se već dvije generacije analitičara i pacijenata. Jer
otkrivanje seksualnih tajni u kasnograđanskoj kulturi, sve u Taj drugi to je ono unutarnje drugo, životinja koju još
svemu, nije dovelo do smanjenja neurotičnosti društva — jer uvijek ne treba pustiti, koja se usuđuje da siđe u sopstvene
te patogene seksualne tajne predstavljaju samo jedan mali dio tajne i jaruge duše — u šarene vrtloge animalnog zadovolj
onog individualnog i društveno nesvjesnog.26 stva. Tek čovjek koji pokuša da potpuno sputa ono životinj-
sko u sebi, osjetiće kako u njemu samom raste jedna opasnost
Psihoanaliza je historijski dvospolac. Svojom zasnovano- s kojom treba brižljivo postupati. Jednu varijantu takve briz-
šću na analizi psihe ona baca pogled u prošlost, a svojim ub- ljivosti srećemo u psihoanalitičkom vokabularu koji oblast onog
jeđenjem da je nesvjesno nešto proizvedeno ona gleda u bu »potisnutog« opasnog životinjskog označava jednim pravim
dućnost. Kao da je detektiv kulture ona je od ranograđanske ukrotiteljskim izrazom kao »nesvjesno«. Psihoanaliza u sebi
sumnje stvorila izvjesnost: da je čovjek životinjskog porijekla. ima nečeg od pseudomedicinske nauke ο kroćenju — kao da
S ovom sumnjom, naime, barem do 18. vijeka žive ljudi gra se radi ο tome da se »nesvjesno« stavi u okove uvida.
đanskog društva koje je, s jedne strane, započelo s tim da
konačno ukroti tu unutarnju životinju pomoću uma, prosvje Kad Freud /Frojd/ govori ο »seksualnom hemizmu« i ο
ćivanja i morala, ali je ipak, kao nusprodukt ovog kroćenja, orgazmu naklapa kao ο pražnjenju napetosti onda teško pada
uviđalo da se ispod njega pojavljuje jedna sve veća i sve ne pomisliti na muškarce u bordelu koji u toku »ljubavi« čak
opasnija životinjska sjena. Pogotovo potpuno civilizovani, »de- ni ne skidaju pantalone, jer se radi samo ο »pražnjenju«. I to
animalizirani« građanski semi-realist će doći do jedne takve je umirenje, otrežnjenje, neopravdano ostvarenje i postvarenje
tvrdokorne i avetinjske sumnje u sebe, sumnje usmjerene na seksualnosti. Ono predstavlja nehotični pandan kako neoprav
njegovu intimu i na ono što je dolje. Ova sumnja u sebe te danom tako i neizbježnom demoniziranju unutarnje tajnovite
građanske životinje rasplamsava se u romantičkoj literaturi oblasti čiji izraz nalazimo skoro već na samom početku gra
đanske kulture, kod romantičara. Oni su stvorili pozornicu na
26
kojoj svoju igru započinju demonologija »seksualno nesvje
Neprijatno mi je što ostajem samo na ovim napomenama. Ova snog«. Taj demon, to nije niko drugi do ona unutarnja živo
tema zaslužuje posebnu knjigu. Nadam se da ću kasnije moći napisati
nešto što će biti uvjerljivije. tinja. Šta je to »nesvjesno« u svojoj esenciji, to je jasnije izre-
172 173
kao romantičar Eichendorf nego neoromantički naučnik Sig 4. Medicinski cinizam
mund Freud: »A ti, čuvaj se da ne probudiš onu divlju živo
tinju u grudima da ona (Ono) ne izbije iznenada i tebe lično Ljekar ima dva neprijatelja;
ne razdere.« mrtve i zdrave.
U poređenju s 19, vijekom čiji izraz su psihologije nes Nar. izreka
vjesnog kasnograđanska kulturna pozicija se vidno izmijenila.
Ni jedan savremenik više niti vjeruje u razdvajanje idealne i U svakoj kulturi postoje grupe ljudi koje su svojim za
animalne ljubavi, niti ga prakticira. Time je otpala jedna ele dacima vezanim za poziv dovedene do toga da u saobraćaju
mentarna pretpostavka za seksualno-kiničke napade. Niti se s tijelom koje umire ili koje je mrtvo razvijaju različite reali
»muškarac/žena« smije »prljavim vicevima« niti pornografija zme: vojnik, dželat, sveštenik. U liječničkoj praksi se, među
ima bilo kakav agresivni ujed. I jedno i drugo danas poka tim, izgrađuje najtemeljitiji realizam smrti — jedna svijest ο
zuje jednu sasvim zaostalu stranu. No bilo bi naivno vjerovati smrti koja tehnički intimnije nego bilo koja druga zna ο lom-
da je time igra završena. Ako se kinizam probio ipak ima ci nosti tijela i koja objelodanjuje kretanje našeg organizma ka
nika koji iznova, sada sa ne više »prljavom« istinom vode svo smrti — pa makar se ono zvalo zdravlje, bolest ili starenje.
je prljave poslove. Onaj pornografski šok je, doduše, jednom Samo mesar ima jedno s tim uporedivo i slično zanatsko zna
za svagda prošao, ali pornografski poslovi ostaju, i dalje cvje nje utemeljeno u rutinama ο materijalnoj strani naše smrti.
taju. U kasnograđanskoj pornografiji već odavno nema više ni Medicinski materijalizam je čak u stanju da zaplaši onaj fi
iskre nekog ličnog obračuna s kočenjima, erotskim idealizmi lozofski. Zato bi leš zapravo bio pozvani docent integralnog
ma i seksualnim tabuima. Ona, naprotiv, svjesno produkuje materijalizma. Da bismo kao laici održali korak s tim medi
zaostalu svijest time što namigujući citira tobožnje tabue da cinskim realizmom smrti mi bismo morali koristiti veliku dozu
bi ih razbila lažnim prosvjetiteljskim gestom. Cinizam naše sarkazma, crnog humora i romantičke obijesti i ne bismo se
štampe sisa i butova nikako se ne sastoji u tome što više ili smjeli plašiti filozofskog pogleda na leš. Otvorenih nerava se
manje lijepe gole žene izlaže pogledu javnosti, već zato što izložiti sudaru sa sekciranjem lesa: to tek daje iskustvo »gole«
ona time neprestano restaurira prevaziđene odnose među po smrti. Onaj pogled anatoma, »ciničkiji« od svakog drugog, po
lovima i što visokim stepenom svijesti radi na rafiniranom znaje jednu drugu goloću našeg tijela kad se na operacionom
zaluđivanju. Otuda danas onaj kinički, prosvjetiteljski i reali stolu hirurga prezentiraju otkriveni organi u »posljednjoj«
stički elan kod nekih feminističkih grupa koje prilikom javnih bestidnoj golotinji. I leš od starina zna za ono golicanje da
manifestacija razbijaju izloge pornografskih radnji. izvodi show — gledanje lesa, nudizma smrti, egzistencijalistički
nokturni u maniru Callota. Na leš je upravljeno jedno ar-
Kasnograđanska pornografija u kapitalističkom društvu haičko, grozom podriveno zadovoljstvo gledanja, kako to do
služi kao uvježbavanje u »ne-sada-strukturu« šizoidnog, za kazuju nekadanja smaknuća kao i javna spaljivanja, roman
svoje vrijeme prevarenog života. Ono prvotno, dato i po sebi tika nekadašnjih mrtvačnica i veliko polaganje na odar poli
razumljivo ona prodaje kao neki daleki cilj, kao utopijsku sek tičkih srtvina.
sualnu draž. Ljepota tijela koja je u platonizmu bila priznata
kao putokaz duši za najviše entuzijastičko iskustvo istine, u Porijeklo jednog dijela današnje krize medicine je u tome
modernoj pornografiji služi za učvršćivanje nedostatka lju što je ona i način na koji je ona izgubila svoju nekadašnju
bavi koji u našem svijetu ima moć da definiše šta je realnost. funkcionalnu vezu sa sveštenstvom i što je od tada sama do
šla u jedan vijugav, dvoznačni odnos prema smrti. U »borbi
između života i smrti« sveštenici i ljekari su se nalazili u sup
rotnom lageru. Da sebe stavi na stranu smrti s kiničko slo
bodnim pogledom na stvarnost a da ne bude ciničan može sa
mo sveštenik, jer se u živim religijama i kosmologijama smrt
174 175
mjera za liječenje (lijekovi, zahvat, dijetetika). Zdrava d r u
smatra po sebi razumljivom cijenom života i kao jedna faza
štva ćemo, prije svega, prepoznati po načinu kako honorišu
onih velikih poredaka s kojima je svešteničko znanje nekad
svoje pomagače i kako ih integrišu u društvo. U najduboko-
umelo da se »konspirativni»« — dišući jednako — poveže.
smislenije ideje starije kineske seoske medicine spadao je obi
Smrtnost uopšte sveštenika mora isto onako malo da dovodi
čaj da se pomagač nagrađuje dok su ljudi zdravi, a da mu se
u nezgodnu situaciju kao i individualna borba sa smrću po
obustavi plaćanje ako se neko razboli. Ova ustanova je pa
sebno. I u jednom i u drugom odista djeluje jedna činjenič-
metno sprečavala odvajanje pomagačeve moći od životnog in
nost više vrste u kojoj se ne pita naša volja. Drugačije je s
teresa zajednice. Za nas je prije svega značajno to da je taj
ljekarom. On sebe definiše tako da mora stajati na strani ži
kineski primjer važio za popularnu medicinsku tradiciju. Jel
vota. Iz ove bezuslovne pristrasnosti izvodi se cjelokupni me
ova je ta koja u ljekarskim stvarima utjelovljuje ono što smo
dicinski idealizam koji danas, sve do u ciničke zavrzlame, vodi
ostalim područjima nazivali kiničkim impulsom. Umijeće po
one a p s u r d n e bitke medicine oko života odavno raspadnutih,
maganja je ovdje još pod kontrolom jedne zajedničke svijesti
moribundnih tijela. Ljekar je na strani živog tijela i protiv
koja, sa svoje strane, vlada vještinom postupanja s moćju po
lesa. Pošto je živo tijelo izvorište svake moći, onaj ko pomaže
magača. Iznad nje se, međutim, proteže jedna stara linija me
tijelu postaje čovjek moći. Utoliko i sam onaj ko pruža po
dicine za gospodu koja je oduvijek znala da se otrgne kontroli
moć postaje jedna vrsta moćnika jer on zadobija dio central
primanja od dole. Ona je uvijek više voljela honorisanje u
ne izvršne moći svih vrhovnih vlasti, vlast nad životom i smr
slučaju oboljenja i time je sebi stvorila moćno sredstvo ucje
ću drugih. Time ljekar dospijeva u jedan međupoložaj: s jed
ne. Postoji, naravno u tome i jedna produktivna perspektiva.
ne strane on je »apsolutni« pristalica života; s druge strane,
Sloboda medicine, naime, tamo gdje ona egzistira, počiva ne
on je učesnik u moći vrhovnih vlasti da odlučuju ο životu.
na posljednjem mjestu i u ekonomskoj autarkiji ljekara koji
Time je pripremljena pozornica za n a s t u p e medicinskog ci
su svojim diktatom honorara znali sebe da osiguraju. (Uko
nizma. J e r ako je tako, zašto se u hodniku anatomskog insti
liko postoji neka paralela između grčke medicine i rimskog
tuta studenti medicine ne bi kuglali lobanjama? Ni mi se ni
prava, naime princip privatne konsultacije i plaćanja od slu
smo posebno uzbuđivali kad n a m je naš nastavnik biologije
čaja do slučaja, što se temelji na predstavi »ugovora ο tera
u razred radi demonstracije donio jedan skelet, kad mu je
piji«·)
otvarao vilicu i objašnjavao da je to tako i tako bio neki zlo
činac. Bilo bi mi drago kad bi se sav medicinski cinizam m o
2. Volja za životom, važan agens svakog izlječenja kad
gao, kao ovaj primjer, svrstati u crni humor. Međutim, pošto
dođe do »ozbiljnih« oboljenja, osjeća se u opasnosti od sop-
je medicina velikim dijelom učešće u vršenju vlasti, a vlast
stvenih sumnji. Tamo gdje se tendencija života rve sa ten
se u filozofskom pogledu može definisati upravo kao nespo
dencijom umiranja bolesniku je potreban jedan saveznik za
sobnost za humor, medicina sa svojom ciničkom usmjerenošću
koga bez ikakvih predubjeđenja on može vjerovati da je u
nema ničeg što bi odgovaralo h u m o r u .
sprezi sa životom. Tako snage samoozđravljenja svoga tijela
Sva moć polazi od tijela, rekosmo gore. U kojoj mjeri to bolesnik projicira na ljekara koji ove umije bolje da upregne
vrijedi za moć ljekara? Na ovo su moguća tri odgovora: i ojača nego što bi to mogao sam bolesnik u svojoj slabosti i
1. B a d ljekara počiva na njegovoj povezanosti s prirod strahu. U kriznoj situaciji pacijent koji ima povjerenja u svo
nim tendencijama života za samointegracijom i za odbranu od ju volju za životom koncentrisanu u pomagaču u odlučujućoj
bola. P r i tom na svojoj s t r a n i on ima d v a saveznika, volju za je prednosti nad onim koji je prepušten sam sebi, koji se isto
životom i umjetna ljekarska sredstva. Ako on umije da b a r a t a vremeno bori s bolešću i sa sumnjom. Bolesnik koji ima po
i s jednim i s drugim, on sebe smije s m a t r a t i profesionalnim vjerenje u ovoj drami sve svoje snage stavlja u ruke onome
pomagačem. Ljekarska se moć legitimise i potvrđuje u djelo koji mu pomaže. Ovakvo gledanje vjerovatno objašnjava dio
tvornosti vitalnih sugestija (pa ma šta to bilo) i praktičnih veoma iznenađujućih uspjeha starih čarobnjaka, na primjer
177
176
šamanizam. U tom magičkom ritualu ozdravljenja šaman iz poziva. U kretanju ove riječi je postala karakteristična prije
bolesnog tijela ekstrahira »zlo« ponekad u obliku vješto pod svega činjenica da je s titulom Arzt potisnuta jedna starija
metnutog stranog tijela — crva, larve, igle. Takve ekstrakcije oznaka iscjeljitelja: ova je glasila lacht što doslovno znači ot
— koje se često poduzimaju na vrhuncu krize — predstavljale prilike »bajač«. Ta promjena riječi je uzrokovana promjenom
su, ako su bile uspješne, obrt za prevagu samoisceljiteljskih prakse; quasi racionalna medicina za gospodu počinje da po
procesa — u izvjesnoj mjeri spoljnje inscenacije u n u t a r n j e tiskuje magijsku narodnu medicinu. Može da potakne na raz
energetske drame. Iz takvih i sličnih mehanizama ljekar sve mišljanje ono što kaže Duden da riječ Arzt nikad nije potpu
do dana današnjeg crpi svoj magički status, ukoliko se već no »prihvaćena u narodu«, već da je to bila riječ doktor koja
izvana ne vidi njegova demoralizacija i cinička tjelesna t e h - se od 15. vijeka posvuda čuje. »Doktor« — kao učeni istjeri
nokratija — što se, uostalom, danas sve češće događa. Htjeti vač bolesti — do danas uliva više povjerenja od »archiatera«,
ljekaru sasvim oduzeti takve magičke funkcije značilo bi pot medicinara za gospodu. I zaista postoji jedna vrsta medicine
puno odbaciti vladajući medicinski sistem. To što u m e đ u koja se odvajkada prepoznaje kao sjena moći.
vremenu ima dobrih razloga i za takve radikalne zahtjeve,
Medicinski kinizam se pojavljuje onog t r e n u t k a kad po
tema je novinskih serija. J e r što je neuvjerljivije otjelovljen
magač kao onaj ko je na strani života svoje znanje ο tijelu
pakt sa životom i isceljiteljskomagički motiv današnjih lje-
i ο smrti frivolno-reaustički koristi da bi zaslijepio bolesne i
kara, to jači zamah dobij a razmišljanje i traženje puteva sa-
moćne. Ljekar često nema posla sa sudbonosnim patnjama već
mopomoći. Kad smo već jednom saznali kako funkcioniše taj
s posljedicama nečeg nesvjesnog, lakomislenosti, arogancije,
sugestivni dio izlječenja sve smo bliži vremenu kad će se p r o
tjelesne idiotije, »gluposti« i pogrešnog načina života. Protiv
jekcije životne volje iz vanjskog svijeta povlačiti u samog pa
zala ove vrste kao korisno oružje kiničkom medicinaru može
cijenta. Ovdje će biti otvoreno široko polje za alternativnu
poslužiti njegovo savezništvo sa smrću. To nije nigdje ljepše
pomoć.
predstavljeno nego u priči J o h a n n a Petera Hebela / J o h a n
Peter Hebel/ ο Izliječenom pacijentu; njemu, jednom boga
3. Moć ljekara je svoj v r h u n a c dostigla na tijelu vladara.
tunu, prežderanom amsterdamskom građaninu, pametni dok
Ako se razbolio kralj onda je de facto lični ljekar jedan t r e
tor je dao savjet kojem ni malo ne manjka kinička grubost.
nutak vladao »tijelom vlasti«. Ta sposobnost da liječi vladare
Pošto bogati ljudi p a t e od bolesti »za koje, bogu hvala, siro
uzdigla je iscjeljiteljsku vještinu na nivo medicine za gospodu.
masi ne znaju« domislio se ovaj doktor jednog posebnog obli
Vladajuća medicina je zato medicina vladajućih. Onaj ko li
ka terapije: »Pričekaj, sad ću ja tebe izliječiti«. I napisa mu
ječi moćne sam postaje centralni nosilac moći. U starim teo-
slijedeće uzorno pismo:
kratijama i kraljevstvima sveštenika ova veza je još neposred
no djelovala zahvaljujući postojanju personalne unije između
vladara i iscjeljitelja. Kasnije se liječnik vladara diferencira »Dragi prijatelju,
od vladaoca i to isto onoliko koliko se vještina liječenja ob Vaše je stanje loše, ali Vam se može pomoći ako
razuje u vještinu s tehničkim jezgrom iskustva koje se može poslušate moj savjet. Vi u stomaku imate jednu opa
razlikovati od magičkih manipulacija. Njemačka riječ Arzt ku zvijerku, jednu alu sa sedam usta. S tom alom mo
/arct = ljekar/, prema Dudenu dolazi preuzimanjem grčke ri ram ja lično govoriti, pa Vi morate doći k meni. Ali
ječi za medicinu gospode arch-iatros, vrhovni ljekar. To je Vi, prvo ne smijete se voziti ili jahati konja, već mo
bila titula dvorskih ljekara antičkih vladara prvi p u t dokazana rate cipelcugom, inače ćete uzbuditi alu i ona će Vam
kod Seleukida antiohijskih. S rimskim ljekarima riječ je do progristi utrobus, prepoloviće Vam odjedanput sedam
šla do franačkih Merovinga. S kraljevskih dvorova je onda ta crijeva. Drugo, ne smijete jesti ništa osim dva puta
titula prenijeta na lične ljekare duhovnih i svjetovnih vel- dnevno po tanjir povrća, u podne uz to jednu pečenu
moža, a u staronjemačko doba je postala opšta oznaka tog kobasicu, uveče jedno jaje, a ujutro supicu od mesa
179
178
s bijelim lukom. Sto više budete jeli, to će ala postati filozofi ili vagabundi. Onda se još znalo da onaj ko zna sve
veća, pa će Vam pritiskati jetru tako da Vam više ο bolestima ipak ne mora nešto znati ο vještini liječenja. Sklo
neće biti potreban krojač nego stolar. To je moj sav nost da se »rado pomogne« tako je h u m a n a i raduje kao što
jet, a ako me ne poslušate, slijedećeg proljeća nećete ne raduje i kao što je sumnjivo kad se pomoć odnosi na zla
slušati ševu kako pjeva. Radite kako Vam je volja«. čiji uzrok su civilizatorske tendencije samorazaranja. Suviše
(Johann Peter Hebel, Das Schatzkästlein des Rheinis lako ljekar biva otjeran u gospodskocinički lager, ako ne smi
chen Hausfreundes, München 1979, str. 153) je, kao veliki dr. med. Hiob Praetorius Curta Geoteza / K u r t
Gee/, da se okrene protiv samodestruktivnih »gluposti« na
Koji moderni ljekar bi se usudio da ovako razgovara s koje se često svodi »bolesnički materijal«. Sto više su politi-
pacijentima svoje civilizacije? A koliko pacijenata dolazi u čko-civilizatorski odnosi, pa čak i sama medicina ti koji iza
položaj da na dan pregleda kod ljekara mora da prizna: »Ni zivaju bolesti, to više medicinska praksa našeg društva dospi
sam u nezgodni]e vrijeme mogao biti zdrav nego baš sad kad jeva u zavrzlame onog višeg cinizma koji zna da on sam de
treba da idem kod doktora. Kad bi mi bar malo zazujalo u snom rukom daje šansu onom zlu za čije izliječenje lijevom
ušima ili procurio nos«. I koji današnji ljekar na pitanje šta rukom naplaćuje. Ako doktor odista, kao učeni saveznik živo
je pacijentu dobija odgovor: »Gospodine doktore, meni, hvala ta, svoj zadatak vidi u tome da spriječi uzroke bolesti — u m
bogu, ništa ne fali i ako ste Vi zdravi kao ja, to me raduje.« jesto da se s njima parazitarno-pomažući im miri kao s pos
Koliko Hebelova sarkastična priča slijedi način mišljenja na ljedicom —, on bi uvijek nanovo dobrovoljno morao da pod
rodne medicine pokazuje i njezin kraj gdje se kaže da je bo vrgava diskusiji svoju povezanost s moći i svoju upotrebu mo
gataš »živio 87 godina, 4 mjeseca i 10 dana zdrav kao riba u ći. Medicina koja bi se radikalno držala svoga pakta s voljom
vodi i da je svake Nove godine ljekaru kao pozdrav slao 20 za životom morala bi danas postati naučno jezgro jedne ge
dublona«. Honorar od bolesnika je postao novogodišnji pozdrav neralne teorije preživljavanja. Ona bi morala da formuliše
od zdravog. Ima li boljeg ukazivanja na ono »drugima pomo jednu političku dijetetiku koja bi duboko zahvatila u društve
ći« pri čemu iscjeljitelju p r i p a d a nagrada ako učini sve što ne uslove rada i života. Međutim, medicina se uglavnom kla
može da se naši bližnji ne razbole? tari u jednoj ciničkoj kratkovidnosti i svoj pakt s voljom za
životom tumači na j e d a n tako dvojben način, da ćemo samo
Današnjem popularnom realizmu se uprkos nauci, uprkos od slučaja do slučaja moći reći ο kojoj poziciji u kiničko-ci-
istraživanjima, uprkos razvijene hirurgije ljekar čini ipak sa ničkom polju se radi. Da li je to kinizam jednostavnog, ona
mo kao suspektni zagovaralac života, a često smo i svjedoci ko kako ga je praktikovao onaj dobri pop Kneipp /Knajp/?
kako on lako prelazi na s t r a n u bolesti. Već odavno medicinu Da li je to cinizam komplikovanog, kako ga je posljednji po
za gospodu karakteriše to da se ona više interesuje za bolesti krenuo profesor Barnard sa svojim transplantacijama srca? Da
nego za bolesnike. Ona je sklona samozadovoljnom etabliranju li je to kinizam jedne medicinske resistence koja se opire to
u univerzum patologije i terapije. Klinički oblik života me me da kolaborira sa samorazarajućim ustanovama i mentali
dicine ljekare sve više udaljava od orijentacije na zdrave i tetima? Da li je to cinizam medicinske kolaboracije koja daje
razara korijene iscjeljiteljske svijesti u jednom realizmu koji slobodne ruke uzrocima kako bi zarađivala na posljedicama?
potvrđuje život, koji, u osnovi, najradije ne bi htio da ima Kinizam jednostavnog života ili cinizam ugodnog umiranja?
posla s medicinom. Hebelov doktor spada u jednu izumiruću Kinizam koji ljekovite prijeteće izvjesnosti smrti suprotstav
vrstu koja kandidatima za oboljenje dokazuje kako je medi lja nesvjesnosti, samodestrukciji i ignoranciji? Ili cinizam koji
cina suvišna ljudima koji boluju ne od neke bolesti nego od stupa u savezništvo s potiskivanjem smrti što kao nosilac sis
nesposobnosti da budu zdravi. Ranije se govorilo da su često tema djeluje u premilitariziranim i prežderanim društvima?
najbolji oni ljekari koji su htjeli da budu i nešto drugo nego Pošto ljekar svoje srce mora da sačuva od mnogobrojnih
samo ljekari, na primjer muzičari, pisci, kapetani, sveštenici, nemilosrdnosti svoga poziva, popularni um mu oduvijek do-
180 181
pušta malo ciničke grubosti koje na drugima nikad ne bi to- ako se pomisli na razmjere tih zločina. Ali u pore-
lerisao. Svoje stvarne saveznike je narod vidio u onima koji đenju s ukupnim brojem ljekara to je ipak samo
su imali dovoljno srca da ga mogu prikriti iza crnog humora jedan mali dio, otprilike tristoti dio,. . svaki tristoti
i grubijanskih manira. Medicinski vicevi — ciničkiji od svih ljekar je zločinac. To je bila relacija koju ne bismo
ostalih vrsta viceva — imali su uvijek auditorij um laika koji mogli naći nikad ranije kod njemačkih ljekara. Za
su se s njima slagali, koje su se snažnom cinizmu onih koji što sada?« (Medizin ohne Menschlichkeit, Dokumen
su mu pomagali mogli uvjeriti u njihove dobre namjere. Le te des Nürnberger Ärztepprozesse, ed. A. Mitscher-
dena hladnoća okružuje onu medicinu koja više ne zna za lich i F. Mielke, Frankfurt na M. 1962, str. 13.)
viceve i koja se sasvim posvetila vršenju svoje vlasti i vlasli
koju zastupa. Postoji jedna medicina koja nije ništa do arhija- Mitscherlich pokazuje da je iza kriminalnih vrhova stajao
trija — vrhovno ljekarstvo. Kao i za svaki sladokusni menta veliki medicinski a p a r a t koji je korak po korak već bio p r e
litet gospodara koji je težio uklanjanju prepreka, čas za ovaj valio put pretvaranja pacijenata u ljudski materijal. Ti lje-
medicinski cinizam je kucnuo kad je na vlast došao fašizam; kari-kriminalci su morali da učine »samo« jedan cinički skok
on je stvorio scenario u kojem su se mogle pojaviti sve one dalje u pravcu kojim su inače odavno bili naviknuti da idu.
propuštene brutalnosti kojima je bremenito ono puko repre Ono što se danas pod nazivom istraživanje mučenja, kao ge
sivno civilizirano društvo. Kao što je postojalo jedno starije, netičko i protetičko istraživanje, kao vojnobiološko i r a t n o -
prikriveno ciničko zajedništvo interesa između provođenja za farmakološko istraživanje odvija u potpunoj tišini, što niko
kona koji je za sobom povlačio i izvjesno izbacivanje leševa ozbiljno ne ometa u sebi već nosi sve ono što daje oruđe
i naučne anatomije koja je notorno gladna za leševima, tako jednom sutrašnjem medicinskom fažizmu; »ništa u poređe-
je taj medicinski gospodarski cinizam našao zajednički interes nju s tim« neće biti oni grozni pokusi na živim ljudima i
s fašističkim rasizmom koji mu je konačno dopuštao da po čuvene zbirke skeleta nacističke medicine; ništa u poredenju
svom ćefu zadovoljava svoju glad za leševima. Ko ima ne- s tim«: to je ciničko pretjerivanje, a ipak ono odgovara jed
rava za to neka pročita zapisnike s nirberškog procesa ljeka- noj tendenciji stvarnosti. Kad se radi ο promišljenoj grozoti,
rima u kojima se raspravljalo ο zločinima protiv čovječnosti 21. vijek je već počeo.
njemačkog medicinskog fašizma. Ovaj izraz odabiram ne bez Sta bi moglo pomoći protiv te današnje i sutrašnje gos
razmišljanja riječ medicinski fašizam proizilazi ne iz nekog podarske pomoći? Zamisliti se može više odgovora:
kritičkog raspoloženja, već koliko je moguće pregnanatno sa
žima jedno činjenično stanje. Ono što je od moći izmućkano P r v o : iz društva koje želi da živi i iz njegove filozofije,
u logorskoj i univerzitetskoj medicini između 1934. i 1945. ukoliko ono volju za životom svoga vremena sažima u poj
godine odaje ne slučajnu zalutalost pojedinih ljekara u na move, mora da potekne jedna ofanziva koja će ponovno us
cističku ideologiju, već pokazuje fašističko k sebi samom oh postaviti ideju »dobrog ljekara« i koja će povesti borbu pro
rabreno otkrivanje jedne stare gospodarskomedicinske tenden tiv univerzalnog difuznog cinizma moderne medicine, borbu
cije koja je oduvijek smatrala da ima previše ljudi čije lije za »pomoć iz uzroka«. Sta je dobra pomoć i sta je prava
čenje se »zapravo« uopšte ne isplati i koji su dobri samo kao iscjeljitelj to još ni jedna medicina nije shvatila na osnovu
pokusni objekti. Alexander Mitschrelich /Aleksandar Mičerlih/ sebe same. Društveni poredak kakav je naš upravo nužno
je u vezi s tim napisao: protežira medicinu koja, sa svoje strane, prije protežira si
stem bolesti i onoga što čovjeka čini bolesnim nego život u
»Može se, naravno, izvesti jednostavna računi zdravlju.
ca. Od otprilike 90.000 tada aktivnih ljekara u Nje Drugo: protiv gospodarskih pomagača pomaže jedino
mačkoj njih oko 350 je počinilo medicinske zlo samopomoć. Jedino oružje protiv pogrešne ili sumnjive po
čine. To je još uvijek popriličan broj, prije svega moći jeste nju ne koristiti. Uostalom već odavno vidimo kako
183
182
\
kapitalistička medicina za gospodu pokušava da pod svoju nost i onu nedjeljivu bol u našem najbespomoćnijem t r e n u t
komandu dovede tradiciju samopomoći narodne medicine ta ku vraća nama samima. Onaj ko spozna kako se taj krug
ko što je — poslije viševjekovnog difamiranja i rivaliteta otuđenja i bijega na koncu mora uvijek završiti u sopstvenoj
— apsorbira i prisvaja kao dio školsko-medicinskog uma. smrti, tom će morati biti jasno da bi bilo bolje taj krug okre
(Naučno je dokazano: u mnogim travama odista ima nečeg!) nuti u drugom pravcu, u život umjesto u osamljenost, u rizik
Interes institucionaliziranog staleža ljekara svim sredstvi umjesto u sigurnost, u utjelovljenje umjesto rascjep.
ma radi na tom da sve tjelesno bude totalno medikalizovano
— od medicine rada preko sportske medicine, seksualne me
dicine, probavne medicine, medicine ishrane, medicine odr 5. Religiozni cinizam
žanja zdravlja, medicine nesrećnih slučajeva, medicine krimi
nala r a t n e medicine do onih medicina koje bi sebi osigurale A šta ćete učiniti sa svetom
kompetenciju kontrole ο zdravom i nezdravom disanju, ho posudom kad je nađete?
danju, stajanju, učenju i čitanju novina — a da i ne go Benjamin Disraeu
vorimo ο trudnoći, rađanju, umiranju i drugim kapripla-
ma ljudske tjelesnosti. Taj »zdravstveni« sistem dovo . . . čak se i cerekanje tu umiješalo,
di do odnosa u kojima gospodstvenomedicinska kontrola nad slično cerekanju same mrtvačke
onim somatskim postaje totalitarna. Može se zamisliti jedan glave; jer to što čovjek koji
nivo na kojem će doći do potpunog oduzimanja privatnih planira na duge staze odlazi kao —
stoka, takođe je pomalo vickasto.
tjelesnih kompetencija. Na koncu ćemo na časovima urologije
morati učiti da korektno mokrimo. Centralno pitanje savre- Ernst Bloch, Dos Prinzip Hoffnung, str. 1299
menog medicinsko ciničkog procesa je da li će »školskoj
medicini« poći za rukom da razbije pokrete laičke pomoći Ovaj vidljivi, zajednički i trajući svijet čovjek iznenada
koje su proizišle iz mnogobrojnih kulturoloških motiva (psi- napušta i prestaje da s nama dijeli opstojanje. On prestaje
hologiziranje, ženski pokreti, ekologija, zemaljske komune, da diše, prestaju njegovi pokreti. Smrt, se najprije, mani
nove religije i ostalo). Ovo pitanje teče paralelno s pitanjem festuje negativno, nešto se gasi i prelazi u mirovanje. Malo
ο unutarmedicinskim šansama »političkih« pravaca specija kasnije ovo prestajanje pokazuje i svoje pozitivno lice, tijelo
lista: psihosomatska internistika, medicina rada, ginekologija, će se ohladiti, početi da truli, da se raspada. Onda se pred
psihijatrija i si. Ovo su oblasti strukovne medicine koje bi iz nama pojavljuje skelet kao onaj naš dio koji se trajnije
razloga logike stvari najprije znale da je sve što čine u opasnosti opire truljenju od ostalog. On preuzima zastupanje onoga što
da više šteti nego što pomaže dokle god se ne priklone jed od nas preostaje in materia, otuda skelet kao imago smrti.
nom drugom pravcu pomoći — polazeći od života, od slobo Kostur simboliše onaj kraj koji svako ko živi već nosi u
de, od svijesti. sebi. Svako je sebi svoj sopstveni čika Krsta, koštani jahač
sopstvenog odlaska.
Treće: protiv medicinskog odvajanja od nadležnosti za U pogledu na ovu stranu smrti — jedinu koja se obično
sopstvenu tjelesnu opstojnost pomaže u krajnjoj liniji samo može posmatrati — onom ko živi nameće se predstava da je
svjesno utjelovljenje naše tjelesne lomnosti, našeg oboljenja, u tim živim tijelima na djelu neka nevidljiva sila koja im
naše smrtnosti. Ne moram ni reći kako je to teško, jer strah, omogućava da dišu, da se kreću i da budu koherentnog ob
kad postane velik, čini nas previše sklonim da potisnemo našu lika dok iz mrtvih ovo nevidljivo mora da je izišlo pa se oni
nadležnost za život i smrt sopstvenog tijela ili da je ustupimo koče i raspadaju. To nevidljivo podstiče disanje, kretanje,
Ijekarima — ne razmišljajući ο tome da čak i najperfektnija osjećaj, budnost, očuvanje oblika — ono je skup intenziteta
konzervativna medicina na kraju krajeva ipak svu odgovor- i energije. Njegovo djelovanje, premda nije vidljivo i premda
184 185
se ne može izolovati, stvara najstvarniju realnost. Ovo ne no otvaraju sjenoviti prostori neživljenog života gdje počinje
vidljivo ima više i m e n a : duša, duh, dah, predak, vatra, ob da se rađa želja, fantiziranje, čežnja za slućenom drugoja-
lik, bog, život. čijošću punog života. Ovaj neživljeni život svoje utopijske
Iskustvo nas uči da se životinje rađaju i umiru kao i energije povezuje sa strahovima od uništenja koji se u nasil
mi, da biljke niču i nestaju, te da i one na svoj način učes- ničkim društvima pojedincima utuvljuju od malih nogu. Tek
stvuju u pulsiranju smrti i života, u obrazovanju i raspada iz ove veze nastaje ono apsolutno i na izgled ničim potak
nju oblika. Ta ljudska »duša« je besumnje okružena kosmo- nuto »Ne« smrti od strane čovjeka u civilizaciji. To je odgo
som životinjskog i biljnog života kao i zagonetnim subjek vor na krajnje zastrašujuće civilizatorsko iskustvo. Naše biv-
tima energije koji djeluju iza dana i noći, nevremena i mir stvovanje u društvu skoro a priori obuhvata prijetnju da se
nog neba, vrućine i hladnoće. Ova okruženost ni u čemu ne u našoj prirođenoj životnosti nećemo moći ispuniti. Svaki
podsjeća na »gospodstvo« čovjekovo nad prirodom i okoli podruštvljeni život živi sa slutnjom da, kad kucne čas još
nom, naprotiv, taj golišavi dvonožac se pojavljuje kao biće neće biti kraj s njegovim energijama, njegovim vremenom,
koje ta cjelina trpi i održava ukoliko on ukroti interakcije njegovim htijenjem i njegovim željama. Život stvara ostatke
i ono što donosi korist i opasnost iz životinjskog i biljnog — ogromno, žarko još-ne kojem je potrebno više vremena i
svijeta. budućnosti nego što je pojedincu dato. Ono sanja preko sebe
i u m i r e puno odricanja. Zato povijest viših civilizacija vib-
Život i smrt, dolaženje i odlaženje, to su, prije svega, rira od bezbrojnih i neizmjernih povika još-ne — od milion-
prirodne konstante, pulsiranja u r i t m u u kojem ono pret skog »Ne« smrti koja nije nestajanje sagorjelog života, već
hodno dato preteže nad pridodatim. U toku civilizacije, me nasilno gušenje jednog plamena koji inače, nikad nije gorio
đutim, pomjera se taj odnos uzimanja i djelovanja, patnje i onako snažno kako bi mogao u vitalnoj slobodi. Od tada život
čina — i u vezi s iskustvom smrti. Ono što se pojavljivalo koji je u klasnim i militarističkim društvima devitaliziran
kao aspekt prirodnih pulsacija u razvijenim društvima po traži svoje kompenzacije — bilo u daljnjem življenju, kako
staje sve dublja i sve ogorčenija borba između života i smrti. to uči hinduska svijest, bilo u nebeskoj egzistenciji koju hri-
Smrt onda više nije toliko događaj na koji se ničim ne može šćanstvo i islam stavlja u izgled namučenim životnim sno
uticati, već i ona postaje nešto što dolazi pod uticajem naše vima svojih vjernika. Religija p r i m a r n o nije opijum za narod
sile i naše volje. Njezina p r i m a r n a slika više nije ono nemi već podsjećanje na to da u nama ima više života nego što ga
novno dolaženje do kraja, nije mirno samoiscrpljivanje ili ovaj život živi. Funkcija vjerovanja je dostignuće devitalizi-
lagano i bez borbe sagorijevanje plamena života, već događaj ranih tijela kojima se ne može potpuno oduzeti sjećanje na
uslovljen borbom, grozomoran, prožet slutnjama nasilja i to da u njima moraju biti skriveni mnogo dublji izvori života s
ubistva. Sto ljudi više prilikom razmišljanja ο smrti misie snage, strasti i zagonetke i zanosa da se bude tu, nego što to
na to da oni bivaju ubijeni, a ne da se mirno gase, to jača svakodnevlje omogućava da se spozna.
mora biti plima straha od smrti u višim i nasiljima bogatijim
Ovo religijama daje njihovu dvojaku ulogu u društvima:
civilizacijama. Zato su one povijesne države i carstva, koli
one mogu služiti tome da legitimiraju tlačenje i da ga udvo
ko ih mi sagledavamo, religiozne države, religiozna carstva.
struče (up. Prosvjetiteljsku kritiku religije u 3. prethodnom
Ona obrazuju socijalne svjetove u kojima strah od nasilne
razmišljanju: Kritika religioznog privida); no one, takođe,
smrti postaje realističan. Svakome je pred očima na hiljade
time što doprinose tome da savlada strah mogu individue
slika nasilja, napada, pokolja, silovanja, javnih smaknuća,
osloboditi za veći otpor i za kreativnost. Zato religija, prema
ratova, mučenja u kojima se čovjek izobržava u diabolusa
tome, može biti i jedno i drugo; instrument gospodstva i
koji smrt drugima donosi s maksimumom muka. Uz to klasna
jezgro jedne resistance protiv gospodstva, medij um represije
društva psihičkim i simboličkim nasiljem tako pritišću vital
i medij um emancipacije, instrument devitalizacije ili učenje
ne energije podanika i robova da se u tim tijelima neminov-
ο revitalizaciji.
186 187
U ulozi prvog religioznog kiničkog pobunjenika u lancu Sve p r i m a r n e blasfemije nosi kinički impuls — ne dozvo
jevrejsko-hrišćanske tradicije imamo nikog manjeg nego pra liti nikakvom idolu da te smatra budalom. Onaj ko »zna«
oca Mojsija. On je počinio prvu blasfemiju velikog formata nešto ο bogovima tom je poznat veliki mojsijevski bijes i
kad je na povratku sa Sinaja razbio tablice »ploče kame poznata mu je kinička vedrina u ophođenju s predstavama
ne, ispisane prstom Božijim« ) »Pismo je bilo pismo Božje u božanskog. Ono religliozno, za razliku od pobožnog, nije ni
pločama urezano«**). Mojsije koji je, s božanskim zakonima kakav lakrdijaš svoga nad-Ja; to nad-Ja, zna zakone, a r e
pod rukom sišao s brda i našao kako igra oko zlatnog teleta, ligiozno zna da ih nad-Ja zna i da ih pušta da govore i da
dao je primjer kako religiozni kiničar treba da se ponaša sa ih slijedi ako tako treba. Ovo tu p r i m a r n u blasfemiju mis-
svetinjom. On razbija sve što nije duh već slovo, nije bog već tičara, religioznih i onih kiničkih živih razlikuje od sekun
idol, nije živo već predstava. Izričito se kaže da je on ovo darnih blasfemija koje dolaze iz resentimana, iz nesvjesnih
učinio u bijesu i da je to bio sveti bijes koji mu je dao pravo prisila opterećenja i jedne neslobodne želje za poniženjem
i neophodnu prostotu da se ogriješi ο lični rukopis božji. To visokog.
treba shvatiti. Neposredno, naime, nakon što je on slomio te Prvi cinizam religioznog tipa takođe srećemo u Starom
tablice, kaže se u biblijskom izvještaju, bacio se Moj sije na zavjetu. Karakeristično je da njega imamo u priči ο prvom
zlatno tele, rastopi ga u ognju »i u p r a h šatre. Onda p r a h uhistvu u ljudskoj povijesti — u istoriji ο Kainu i Avelju.
razbaca po vodi i natjera Izrealce da je piju . . .«***). Kasnije Adam i Eva su (između ostalog) imali dva sina, Kaina, prvo-
će Mojsije morati da iskleše nove tablice kako bi ih bog rođenog koji je bio zemljoradnik i Avelja, drugog, pastira.
mogao po drugi put ispisati. Od boga on odbija i zakon: »Ne Jednog dana obojica prinose žrtvu Gospodu, Kain plodove
pravi sebi livenih bogova.« Porijeklo te Mojsijeve kiničke polja, Avelj prvenca u stadu. Gospod, međutim prihvata samo
blasfemije je u poznavanju ljudske sklonosti da poštuje fe Aveljevu žrtvu, a Kainiovu odbija. »Stoga se Kajin veoma
tiše i da se mole materiji. A ništa materijalno ne može biti razljuti i lice mu se namrgodi. . . Tad Kajin . . . reče svome
tako sveto da ne bi smjelo biti razbijeno čim se spozna da su bratu Abelu: 'Hajdemo van!' I našavši se na polju, Kajin
predstave svetog započele da natkriljuju duh religije. U skoči na brata Abela te ga ubi. Potom Jahve zapita Kajina:
ovakvoj situaciji može doći do toga da se više ne pravi raz 'Gdje ti je brat Abel?'«* Ovim pitanjem je postavljena po
lika kamenih tablica dragog boga i zlatnog telećeg idola. Ako zornica za religiozni cinizam. Vještina -pretvaranja ο kojoj je
je to predstava, ako je to idol, udri po njemu. To je duhovno- ovdje prvi put riječ neposredno je povezana s ciničkim obr
-kiničko jezgro zapovijesti da se ne pravi slika »boga«. Slika tom jedne nasilne svijesti protiv druge 2 8 . Sta bi mogao Kain
i tekst svoje zadatke ispunjavati mogu samo dok se ne za da odgovori? Sto god bi rekao, morao bi biti cinizam — jer
boravi da su i jedno i drugo materijalni oblici, a da se »is uistinu on nema namjeru da prizna istinu; komunikacija s
tina« kao materijalno-nematerijalna struktura uvijek iznova onim ko pita je otpočetka iskrivljena. Kain bi mogao, kad
mora pisati i čitati, to znači mora biti nanovo materijalizo- bi htio sve da stavi na kocku, svome bogu odgovoriti: »Ne
vana i istovremeno dematerijalizovana — što uključuje da će pitaj tako licemjerno, Ti znaš isto kao i ja gdje je Avelj, jer
razbijena biti svaka materijalizacija ako ona počne da se ja sam ga svojom rukom ubio, a ti ne samo da si to mirno
27
probija u prvi plan .
* Up. Biblija, kao gore, str. 3 — Postanak 5, 8, 9.
28
Up. Sartre, L'Etre et Je neant, 1943' str. 84: »Lažju svijest po
* Up. Biblija, kao gore, str. 69 — Izlazak 31, 18 tvrđuje da po prirodi svojoj egzistira kao drugom skrivena; ona onto
** Up. kao gore, str. 70 — Izlazak 32, 16 lošku dvojnost Ja i stranog Ja iskorištava u svoje svrhe. — Drugačije
*** Up, kao gore, str. 70 — Izlazak 32, 20 je s mauvaise fei /pogrešan stav/ ako je ovaj, kako smo rekli, laž
27
To se neće dopasti ponekom uštogljenom strukturalisti koji se pred samom sobom... Ovdje, dakle, ne egzistira dualizam varalice i
odlučio da zaigra oko zlatnog teleta »jezik«, diskurz, signifikant«. prevarenog. . .« Kainov bog bi se, shodno tome, pojavio kao partner
Strukturalistički fetišizam signifikanta nije pametniji od »logocentrič- jedne samosvijesti koja još može sebe da prevari. Otuda tek bog u
kog« fetišizma signifakata. nastajanju.
189
188
posmatrao već si mi dao i povod za to . . .« Kainov stvarni hrišćana od strane hrišćana« onda ona opisuje onu refleksiv-
odgovor u svojoj kratkoći još dovoljno cinički ujeda: »Ne no-ciničku praksu laži jedne crkve na vlasti čiji najmračniji
znam . . . zar sam ja čuvar brata svoga?« Sveznajući i pra reprezentanti — u smislu Dostojevskovog Velikog inkvizitora
vedni bog trebalo bi, to vidimo iz Kainovog odvraćanja istom — neće ustuknuti ni pred tim da spale Isusa koji se vratio
mjerom, sebi da prištedi takvo bockanje savjesti. Kakav je isto kao i one jeretike koji su se trudili da ponovo ožive nje
to bog koji se, s jedne strane, nejednako ponaša prema lju govo učenje. Oni su sasvim dobro znali šta čine i odista je
dima i, u najmanju ruku ih provocira na zločin a, s druge romantična simplifikacija činjenica kad ovu gospodu inkvizi
strane, postavlja na izgled nevina pitanja ο onome što se do tore, kako to ježeći se čini istoriografija, etiketiramo kao ka
godilo? »Bog« dakle, ako smijemo tako reći, ne prodire u toličke »fanatike«. Zar to ne bi značilo da ih potcjenjujemo i
svaku svijest. Svoju savjest Kain zatvara prema ovom bogu da ih proglašavamo slijepim agentima nekog navodnog »vje
koji ne prodire svuda (up. psihologiju djece koja odrastaju u rovanja« i nekog krutog »ubjeđenja«? Mogu li se moćnim i
velikom strahu od kazne). On reaguje brljavo, izbjegavajući obrazovanim predstavnicima Hristove religije odista ozbiljno
— bestidno. Ovim prvim zločinom, još više nego onim praro podmetnuti takve naivnosti? Zar se oni sami ne pozivaju na
ditelj skim grijehom, tako pokazuje taj starozavjetni mit, de jednog bogočovjeka koji je upao u oči kao buntovnik i koji je,
silo se nešto što u još svježe stvaranje donosi jedan dubok sa svoje strane, bio u tradiciji jednog osnivača religije koji je
lom — stvari započinju bogu da izmiču iz ruku. U svijetu u svetom bijesu ο zemlju razbio tablice zakona samog boga?
dolazi do grozota s kojima on nije računao i s čijim pra Zar oni da ne znaju, zar ne moraju znati i zar kao inkvizitori
vednim okajavanjem on još ne zna kako da postupi. Poenta nemaju svakodnevno pred očima da ova religija počiva na po
storije ο Kainu, što je odista pažnje vrijedno, izgleda da se zivu za »slijeđenje Hrista« — tako da se oni koji ga slijede,
sastoji u tome što bog kao da je počeo da razmišlja, ubicu upravo ako se ponašaju »jeretički« čvršće drže tog izvora nego
Kaina ne samo da ne kažnjava već ga Kainovim žigom izri učeni i cinički upravljači slovima?
čito stavlja pod svoju ličnu zaštitu: »Osveta je moja, reče
Gospod«. J e r ono što bi se svetilo, to sigurno ne bi bio bog Kako je Friedrich Schlegel sažeo tu kiničku dimenziju
na visini mogućeg. Taj bog starih Jevreja veoma liči na Hristove religije, već smo vidjeli: kao religioznu resistance
nekog ljutitog, starog, čangrizavog čovjeka koji svijet više protiv državne moći, čak protiv svakog oblika sirove, nepro
ne shvaća potpuno i koji ljubomornim i nepovjerljivim po mišljene i egoistički tupe svjetovnosti. Cim se etablira neka
gledom posmatra šta se tamo dole sve događa. U svakom slu hrišćanski obojena država moći — pa bila to papska država
čaju protuudarac zbog Kainovog prazločina odgođen je do ili Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda — i čim brutalni
božjeg suda; sebi i ljudima bog daje još jedan rok, a mitovi svijet gospodara započne da biva previše drzak pojavljuju se
ο strašnom sudu naglašavaju da će dok do njega ne dođe u srednjem vijeku kinički asketi koji mrtvačkom glavom i ske
proći dosta vremena — vremena velike šanse. To je vrijeme letom s kosom pokušavaju da uobraženu gospodu vrate u nji
koje je bogu potrebno da bi bio pravedan; vrijeme koje je hove granice. Moći željnim osvajačima zemlje oni predočava
nama neophodno da bismo shvatili šta je to pravi život. ju da će kad u m r u posjedovati upravo onoliko zemlje koliko
Oboje, u osnovi, znači isto. je potrebno za ukop (motiv kritike moći koji se održao sve do
Brechtovih /Breht/ lirskih cinizama dvadesetih godina i ka
Kako kristijanizacija vlasti u posljednjoj fazi Rimskog car snije). To kiničko hrišćanstvo srednjeg vijeka koje se odlučilo
stva, a još više u doba evropskog srednjeg vijeka vodi do ci za osvješćenje i za otpor opiralo se svojim memento mori sve
ničkih efekata naznačeno je u poglavlju ο cinizmu države i novijim valovima protiv tendencije neobuzdanosti /luxuria/,
cinizmu vrhovne vlasti. Svoj vrhunac katolički gospodarski ci oholosti /superbia/, sladostrasti i onoj nepromišljenoj svjetov
nizam doseže početkom doba krstaških ratova u koje spadaju noj žudnji za životom. Meni se, zapravo čini, da su u religioz
i počeci inkvizicije. Ako ovu svedemo na formulu »progon nom smislu kinički inspirisani i oni veliki reformatorski po-
190 191
kreti čiji prvi val je pošao iz klinijevskih klostera i čiji uticaji ,kurva svijet« taj koji kad se s njim ode u krevet predstavlja
su se protezali do duboko u surovi i haotično r a t n i feudalni šansu za ovaj nepovratni život.
sistem 10. i 11. vijeka; kiničke elemente sadrži i drugi veliki
talas koji u 12. i u 13. vijeku u šire krugove unosi asketska Hrišćansku religiju od samog početka prati jedan poseban
i mistička iskustva; nisu drugačiji ni počeci reforme u 14. i problem: problem mogućnosti da se ne vjeruje. Kao organi-
15. vijeku, a pogotovo ona velika era reformacija i reforma zovana religija ona je, u svojoj najunutarnjijoj biti već reli
tora, među kojima Luther — »papa je svinja đavolova« — gija mauvaise foi — neiskrenosti, naime, u onoj mjeri koliko
jednim iskonskim polemičkim intenzitetom kao u nekoj per ne počiva na slijeđenju Hrista već na slijeđenju slijeđenja, na
sonalnoj uniji kiničkih prototipova od Mojsija preko Davida legendi ο Hristu, mitosu ο Hristu, dogmi ο Hristu, idealizaciji
sve do Eulenspiegela, svojim literarnim savremenikom, provo Hrista. Pečat procesu te dogmatizacije daje mauvaise foi, jer
di samoobnavljanje religije iz »duha« i protiv idola tradicije. postoje dvije dimenzije neizbježne neizvjesnosti koje se do-
Kasni srednji vijek zna za primjere izvrtanja asketskih gmatizacijom lažno pretvaraju u izvjesnost: prvo, ono što je
motiva — kako, recimo, pokazuje slijedeća novela: baštinjeno od Isusa bilo je izvanredno fragmentarno i ne baš
sasvim sigurno u pogledu njegove autentičnosti, tako da se
»Dugo je jednu lijepu mladu ženu pokušavao da potpuno može shvatiti što su se u vijekovima poslije Isusove
obrlati jedan muškarac ali, u brizi za svoju dušu i smrti mogla razviti najrazličitija tumačenja hrišćanstva; već i
čestitost, ona ga je uvijek odbijala. Njezin otpor na sama činjenica da su se ona razvijala dokazuje izvjesnu »tra
stojanjima ovog muškarca podržavao je mjesni sve- diciju inspiracije«, to jest baštinu prvotnog iskustva koje su
štenik koji ju je stalno opominjao da treba da sa prvi hrišćani dijelili s Isusom — iskustvo bezuslovnog odo
čuva svoju vrlinu. Kad je ovaj jednog dana bio pri bravanja koje je, kao ljubav i kao neustrašivost, moralo osta
siljen da napusti grad zbog putovanja u Veneciju, viti neizbrisiv utisak na sve one koji su se sretali s prvim
on je ovu ženu svečano zakleo da ne popusti za vri hrišćanima. Do dogmatiziranja dolazi polazeći od jedne strane
jeme njegove odsutnosti. Ona to obeća ali uslovi ti u konkurentskoj borbi različitih hrišćanskih »organizacija« i
me da joj iz Venecije donese jedno od onih čuvenih mitologija od kojih ni jedna ne može biti sigurna u to da li u
ogledala. I stvarno, ona se za vrijeme sveštenikovog rivalskoj hrišćanskoj organizaciji i mitologiji ipak ne provi-
odsustvovanja oduprla svim iskušenjima. Kad se java i »duh«. U tom očiglednom i neporecivom pluralitetu
ovaj vratio ona ga upita za obećano venecijansko »hrišćanstava« može se htjeti probiti samo jedan primarni
ogledalo. Sveštenik tad izvuče ispod mantije jednu mauvaise foi kao jedina prava vjera. Ovo markira drugu di
lubanju i cinički je gurnu u lice mladoj ženi: Tašta menziju tog mauvaise foi: u odbrani od alternativnih hrišćan
ženo, evo tvog pravog izgleda! Sjeti se da moraš stava i u odgovarajućoj »teološko«-intelektualnoj razradi Hri-
umrijeti i da pred bogom nisi ništa. Žena se uplaši stove religije morala se razjapiti suprotnost između mitosa i
do srži u kostima; još iste noći popusti ona svome razuma, vjere i znanja — a što se ona oštrije razjapi to je
kavaljeru i uživaše od tog dana s njim u radostima snažnija tendencija da se ona premosti nepoštenim samoma-
ljubavi«. (Ovu storiju sam, nažalost, morao prepri nipulativnim aktima svijesti. Kod tog teološkog dogmatizira
čati po sjećanju jer nisam uspio da nađem njezin nja Hristove religije u ovoj dimenziji objektivno problema
izvor; zato mogu jemčiti samo za tendenciju, ali ne tičnog se bezbroj p u t a lagalo — kao da vjerujemo u »sopstve-
i za doslovan tekst i detalje te novele). no vjerovanje«. No povijest hrišćanske teologije i dogmatike
je barem isto onoliko povijest sumnje ali i htijenja da se vje
Čim hrišćanin sebe prepozna u mrtvačkoj glavi kao u og ruje koliko i povijest »vjerovanja«. Hrišćanska teologija pred
ledalu on može dospjeti tamo gdje strah od smrti ustupa mje stavlja onaj koliko neizmjeran toliko i avetinjski pokušaj da
sto strahu da se nije živjelo. On onda shvaća da je upravo ta se izvjesnost traži upravo tamo gdje nje po prirodi stvari ne
192 193
može biti. U njoj se može dokazati jedna autohipnotička di zervativni stil ideologije — da se uz visoke stupnjeve svjesno
menzija; njezin je početak ono što mi danas nazivamo »ideo sti radi na instrumentalnom umanjenju sopstvene inteligencije
logijom«, tj. instrumentalna upotreba razuma da bi se para- i samocenzura p u t e m rafinirane konvencionalnosti sve do
logički legitimirala prethodno data postavljanja volje, interesa dana današnjeg ima nešto od nekadašnjeg jezuitskog rukopisa.
i identifikacija. Teologija je već od prvog t r e n u t k a dvospolna U uslovima modernog svijeta to biti katolik želi da zaista bu
tvorevina od vjere i sumnje koja bi htjela da se vrati u jed de naučeno; jer ono pretpostavlja sposobnost da se razvije je
nostavnost »pukog vjerovanja«. Ona formuliše »izjašnjavanja« dan mauivaise foi drugog stupnja. J a d n i Hans Küng /King/.
u dogmatski-izvjesnom obliku, premda, međutim, iz prirode Poslije toliko briljantnih studija on bi morao znati da se biti
stvari proizilazi da se izjašnjavanje može odnositi samo na inteligentan na katolički način isplati samo ako se zna kako
ono što je onom koji se izjašnjava neposredna izvjesnost — da se decentno prikrije to svoje suvišno znanje.
dakle na njegovo sopstveno iskustvo i na njegovu u n u t a r n j o s t :
tu on primarno ne nalazi formulisanu vjeru kao takvu; on Povijest novovremene »sekularizacije« tiče se i religiozno-
nalazi sumnju, ne izvjesnost. Ono što mi danas nazivamo »kon -ciničkih fenomena. U ovom procesu »prosvjetovljenja« svome
fesijom« odista prije opisuje sumu stvari u koje sumnjamo kraju bliži se ona dijelom kiničko-opominjuća, dijelom ciničko-
nego stvari u koje možemo biti sigurni. Ovo nasljeđe mauvaise -zastrašujuća propaganda lobanje i skeleta. Onaj memento
foi-a se iz strukture hrišćanskog mentaliteta proširilo praktič mori ne može više imati nikakvu šansu u jednom potpuno mi-
no na sva ideologije i svjetonazore koji su u posthrišćanskoj litarizovanom konzumnom društvu kapitalističkog (ili »socija
epohi nastali na tlu Evrope. Na tlu naše kulture postoji jedna lističkog«) tipa. U mrtvačkoj glavi niko više ne može da vidi
tradicija koja uči da se ono per se neizvjesno predočava u ha- svoje »pravo lice«. Počev od 19. vijeka takvi motivi smrti se
bitisu »ubjeđenja«, ono u što se vjeruje kao ono što se zna, potiskuju u »crnu romantiku« i još se shvaćaju samo estetički.
konfesija kao ratna varka. Ta napetost između religije i svjetovnog društva oko određe
Do dramatičnog zaoštravanja ova unutarnja mauvaise foi nja onoga šta je »stvarni život« razriješila se (prividno) skoro
problematika dolazi u klinču katoličke protureformacije s pro bezostatno u pravcu »svjetovnih«, političkih, socijalnih, kul
testantskim pokretima. Ovi su, ako posmatramo njihovu u n u t u r n i h snaga. Onaj ko zahtijeva »više života«, »intenzivniji
tar-religioznu povijest nastanka, postali neophodni upravo zbog život«, »viši život« ili »stvarni život« taj sebe vidi, barem od
mauvahe foi fenomena koji su u katolicizmu izazvali neizdr 18. vijeka, suprotstavljenog nizu nereligioznih revitalizacija
živo proširenu korupciju i lažljivost. Reforme su se ticale one koje su prihvatile nešto od pozitivnog nasljeđa: umjetnost,
mizerne vjerodostojnosti »vjerovanja«, šupljosti, grubosti i ci znanost, erotika, putovanja, svijest ο tijelu, politika, psiho
nizma katoličkog crkvenog spektakla. Ako se sada, proturefor- terapija i slično. Sve one mogu ponešto doprinijeti rekonstruk
macija teološki naoružava protiv protestantskog izazova i ona ciji onog »punog života« koji je bio suština snova i sjećanja
neminovno dospijeva do toga da se mora reformdsati, jer ona religije. U ovom smislu se može govoriti ο tome da je religija
ne može prevazići protivnika, a da ne prouči njegovo »oružje« »postala suvišna«. Ono živo kojem se više ne oduzima tako
i njegovu kritiku katolicizma. Od tog vremena u n u t a r katoli mnogo neće kasnije dobiti sve nazad; ljudski život koji više
čke teologije sve jača postaje jedna cinička nijema refleksiv- ne ostaje onako sasvim ispod svojih mogućnosti odista ima ma
nost koja trenira da misli protivnikove misli, a da ne dopusti nje razloga za kompenzirajuću religioznost; onome kome »na
da njezina »izjašnjenja« primijete kako se već odavno mnogo zemlji« više nije baš tako loše, za toga ni nebo ne obećava
više zna nego što se kazuje i »vjeruje«. Govoriti kao odstup nešto »sasvim drugo«. Glavne sile devitalizacije — porodica,
nica, misliti kao prethodnica — to postaje psihološko-strate- država, vojska — stvorile su od 19. vijeka naovamo snažne
gijska tajna funkcije jezuitskog reda koji kao duhovna policija sopstvene ideologije revitalizacije (konzum, seks, sport, turi
predstavlja intelektualni vrh, u antiprotestantskoj borbi. U zam, kult snage, masovna kultura) kqjima konzervativne kle
mnogim oblastima je ovaj postupak još i danas na snazi: kon- rikalne grupe nemaju da suprotstave ništa slično atraktivno.
194 195
Ti moderni vitalizmi masa u velikoj mjeri su doprinijeli tome već hvata smrt. Ne bismo li danas morali reći obratno: media
da današnja društva, barem na razini robusnijih vitalnih fun morte in vita sumus, usred same smrti u nama ipak još ima
kcija, nisu više žedna religije. Ona su, grubo rečeno, postala nečeg što je više život nego što ga živi naš beživotni život.
lišena religioznog sna; ako se danas i osjeća manjak nečega, Šta čovjek straha, čovjek sigurnosti, čovjek koji radi za
onda to izražavamo jezikom za ovozemaljska vitalna dobra — platu, čovjek koji se brani, čovjek s brigama, povijesni čov
premalo novca, premalo vremena, premalo seksa, premalo za jek, čovjek planiranja zna ο životu? Ako započnemo nabra
dovoljstva, premalo sigurnosti etc. Tek u novije vrijeme se jati šta čini sadržaj našeg života onda dobij amo samo sumu
govori ο tome da ima premalo smisla — as ovim neokonzer- mnogo propuštenog a malo ispunjenog, mnogo sumornog sna
vativnim uzdahom opet se najavljuje jedna »potražnja za re a malo sadašnjosti. Život ovdje znači još ne biti mrtav. Uče
ligijom«, potražnja koja je dovela do procvata misaonih pos nje da se ponovo živi vodi preko velikog posla prisjećanja, ali
lova bez mnogo osjećaja za to da je to čežnja za smislom koja posla koji se ne tiče samo povijesti. Ono najunutarnjije sje
sad svakom nesrnislu daje šansu da sebe prodaje kao put spa ćanje ne vodi na neku povijest već na snagu. Njega dirnuti
senja. Sigurno je samo to da te grublje (tzv. materijalne) mo znači spoznati ekstatičku plimu. Ovo sjećanje ne uvire u n e
gućnosti revitalizacije naše kulture, upravo ako se koliko to ku prošlost već u jedno zanosno Sada.
liko prihvate, oslobađaju dublje slojeve naše smrtnosti koje
vitalizam konzuma, sporta, diskaća i slobodne seksualnosti za
pravo ne dodiruje. Ova u n u t a r n j a ravan smrti je ono što se 6. Cinizam znanja
ranije zvalo »nihilizam« mješavina deziluzornosti i ojačan ja
koje udara oko sebe, mješavina osjećaja praznine i proizvolj Šta je istina?
ne žudnje. Nema sumnje da su iskustva ovog tipa podmuklo Poncije Pilat
igrala neku ulogu u nacionalsocijalizmu koji po mnogo čemu Statistici možemo vjerovati samo ako smo je
ima crte jedne nihilističke religije. On je, između ostalog, bio sami falsifikovali.
Wiston Churchill
i jedina politička snaga koja se u 20. vijeku usudila da u Kleopatrin nos: da je on bio kraći preobra
prkosnoj gospodarskociničkoj pozi sebi prisvoji stare simbole zilo bi se lice zemlje.
hrišćanskog opominjanja na s m r t : t r u p e njegovog ideološkog Blaise Pascal
jezgra, SS-trupe, nisu bez smisla za samoprikazivanjem oda- Glavna tačka u životu je ipak samo: slobodno,
lako, prijatno, često, svako veće sjesti na solju
brale mrtvačku glavu kao svoj znak raspoznavanja. Tamo gdje nužnika. Ο stercus pretiosum! To je taj veliki
se radi ο ukidanju barijera njemački fašizam nikome na svi rezultat života u svim staležima.
jetu ne dopušta da mu ugrozi prvo mjesto. Fašizam, to je vi Denis Diderot,
talizam mrtvih; kao politički »pokret« oni, ti mrtvi, žele da Ramoov sinovac
Sva kultura poslije Aušvica, skupa s neophod
plešu svoj ples. Ovaj vitalizam mrtvih koji sve do danas uda nom kritikom njega, je smeće.
ra pečat zapadnoj kulturi utjelovljuje se, literarno i u realno W. Adorno, Negative Dialektik
sti, u vampirskim stvorenjima koja se zbog nedostatka sop-
stvene životnosti, kao živi mrtvaci pojavljuju među onima koji 3
Diogen je pravi osnivač vesele n a u k e . Kao takvog njega
još nisu skončali kako bi u sebe usisavali njihove energije. nije lako klasifikovati. Da li ga računati u »filozofe«? Ima li
Kad se iz ovih usisa energija i oni postaju vampiri. J e d n o m on sličnosti s »istraživačem«? Podsjeća li on na ono što na
devitalizirani u svom jezgru, oni postaju željni vitaliteta d r u zivamo naučnikom? Ili bi on bio »samo« »popularizator« ne
gih. gdje drugdje stečenih saznanja? Njemu ne odgovara ni jedna
29
Media vita in morte sumus, glasio je u hrišćanskim vre Neitzscheovo neokinično »prevrednovanje svih vrijednosti« za
hvata i znanost time što ono njezine predmete shvaća vedrijem »nego
menima apel za osvješćenj-e na pravi život; usred života nas što to oni zaslužuju«.
196 197
od ovih etiketa. Diogenova inteligencija nije inteligencija pro Satira i satire, mobilnog i duhom prisutnog čula za realnost
fesora, a nije sigurno da bi se mogla uporediti s inteligenci — koje je u stanju da »duhu« ponovo dadne slobodu u od
jom umjetnika, dramatičara i pisaca jer od Diogena, kao ug nosu na njegov sopstveni proizvod i da »ukine« spoznato i
lavnom i od svih kiničara, nije ostalo ništa što je on svojom obrađeno — u maniru dobrog Hegela.
rukom napisao. Kinička inteligencija se nije pismeno otjelo- Satira kao postupak? Ona se, ukoliko je to duhovna vje
vila čak i ako je tih lijepih dana atinskog kinizma bilo sva ština oponiranja, do izvjesnog stepena može naučiti ako se
kojakih drskih pamfleta i parodija iz pera kiničara (kako pret istraže njezini osnovni gestovi i obrati. Ona u svakom slučaju
postavlja Laertije). Upotrijebiti svoju inteligenciju na kinički zauzima stav prema onome što bi se mimogred moglo nazvati
način zato možda prije znači parodirati neku teoriju, nego teo »visoko mišljenje«, p r e m a idealizmu, dogmatici, velikoj teoriji,
riju postavljati, znači prije biti u stanju da se iznađu brzi svjetonazoru, uzvišenosti, posljednjem obrazloženju i prikazu
odgovori nego da se sjedi nad nerješivo dubokim pitanjima. poretka. Svi ovi oblici jedne gospodstvene, suverene i poda
Ta prva vesela nauka, to je satirična inteligencija; u tome ona ničke teorije magički privlače kiničke bodlje. Ovdje je polje
više liči na literaturu nego na epistemu. Njihovi uvidi na djelovanja vesele nauke. Kiničar ima instinkt za činjenice koji
svjetlost dana iznose sumnjive i smiješne strane velikih oz ga ne vara, koji se ne uklapa u velike teorije (sisteme). (Uto
biljnih sistema. Njihova je inteligencija lebdeća, igrajuća, ese liko gore za činjenicu? Utoliko gore za teoriju?) Prisebna du
jistička, nije usmjerena na postavljanje sigurnih osnova i na ha on pronalazi repliku i protuprimjer za sve ο čemu se p r e
posljednje principe. Veselu nauku Diogen diže iz krstionice više dobro razmišljalo da bi bilo istinito. Cim gospodstveni
time što u naručje uzima ozbiljne znanosti. Koliko je istine u mislioci i majstori mišljenja prikažu svoje velike vizije, daju
nekoj stvari po njemu se najbolje može saznati tako da se ona se kinički hrčci na posao — možda i ono što mi u našoj znan
učini sasvim smiješnom i pogleda koliko šale ona podnosi. J e r stvenoj tradiciji nazivamo »kritika« nije ništa drugo do sati
istina je stvar otporna na porugu koja iz svake ironizacije iz rička funkcija koja sebe više ne razumije, naime realističko od
lazi svježija. 30 Ono što ne izdrži satiru, to je lažno, a parodi »dolje« podrivanje velikoteoretskih sistema koji se osjećaju
rati neku teoriju skupa s njezinim misliocima znači izvesti s kao zamkovi silnika ili kao zatvori 3 2 (up. 2. Prethodno razmi
njom eksperiment eksperimenata. Ako je, kako kaže Lenjin, šljanje ο kritici ideologije). Satirički postupak — tj. pravo m e
istina konkretna, onda i govorenje istine mora poprimiti kon todsko jezgro sile »kritike« — sastoji se, kako je to M a r x od
kretne oblike — a to znači: na jednoj strani otjelovljenje, na lično rekao u vezi s Hegelom, u tome da se stvari »preokre-
drugoj snažna demontaža; ono što je bilo »konkretno« poka- nu«. U realističkom smislu to znači: s glave na noge; m e đ u
zaće se utoliko jasnije nakon što se pro vuče kroz valjak. tim i preokretanje u drugom pravcu se, ponekad, može poka
Ako, dakle, tražimo neku etiketu za oca vesele nauke, za zati korisnim: joga za plitke realiste.
prvog pantomimičkog materijalistu, onda bi ona mogla glasiti: P r e o k r e n u t i — kako se to radi? U antičkoj kiničkoj satiri
Satir sposoban da misli. Njegovo glavno teoretsko dostignuće ćemo otkriti najvažnije tehnike koje su, inače, povezane s poj
se sastoji u tome da se stvarnost odbrani od lude pomisli teo movnim alatom prvog prosvjetiteljstva (sofistika). Kad visoka
retičara da su je pojmili. 3 1 Svakoj istini je potreban doprinos teorija kaže red, satira tome suprotstavlja pojam proizvoljno
sti (i daje primjere). Ako velika teorija pokuša da govori ο
30
Nije li kritički racionalizam ä la Popper /Poper/ seriozno »zakonima« (nomoi), kritika odgovara pozivanjem na prirodu
pogrešno shvaćeni bočni izdanak satiričkog falibilizma? 32
31
U svojim Predavanjima ο povijesti filozofije (Vorlesungen Po tome bi »seriozna kritika«, kritika koja je instrument i
über die Geschichte der Philosophie) Hegel u vezi s »Kiničkom ško učenje ο metodu »vladajućih« teorija, otpočetka bila bijela vrana.
lom« primjećuje: »Ο ovima nema što posebno da se kaže. Kiničari su Kritika služi subverziji, ne konstrukciji; zato ono zadovoljstvo zbog
slabo filozofski obrazovani i nisu uspjeli da stvore neki sistem, neku inteligencije, kako se to danas događa, najsigurnije možemo posvuda
nauku. . « Kao i inače često, Hegel stvar postavlja na glavu, tako upropastiti ako studente na silu »kritički« vaspitamo. Onda se ono što
da je moramo postaviti na noge. bi njima bilo šansa pojavljuje kao njihov neprijatelj.
198 199
(physis). Kažu li oni kosmos, satiričari odvraćaju: kosmos mo onaj ko mnogo toga previdi (A. Gehlen). Uvijek je bol d r u
že biti tamo gdje mi nismo, u svemiru, a tamo gdje se po gih, bol koji veliki pogledi teorije stavljaju na račun »kosmo-
javljujemo mi ljudi, bilo bi bolje govoriti ο haosu. Mislilac su«. P r e m a kiničkom običaju, naprotiv, onaj ko sam trpi bol,
reda vidi veliku cjelinu, kiničar i ono malo raskomadano; ve taj sam treba i da viče. Na naš život mi ne treba da gledamo
lika teorija baca pogled na uzvišeno, satira vidi i ono što je iz ptičje perspektive i ne očima nezainteresovanih bogova s
smiješno. Visoki svjetonazor hoće da zna samo za ono što je neke druge planete. Diogenova antifilozofija uvijek govori ta
uspjelo, u kinizmu se smije govoriti i ο zabrljanom. Ideali ko da mi vidimo: ovdje je čovjek koji je u svojoj koži i koji
zam vidi samo istinito, lijepo i dobro, a satira uzima sebi slo nema namjeru da iz nje iziđe. Ako ga neko premlati, Diogen
bodu da razgovora vrijednim smatra i ono skučeno, iskrivlje će sebi oko vrata vezati tablicu s imenom zlotvora i s tim će
no i posrano. Tamo gdje dogmatika postulira bezuslovnu oba ići kroz grad. To je dovoljno teorija, dovoljno praksa, dovoljno
vezu prema istini, vesela nauka otpočetka računa s pravom na borba i dovoljno satira.
laž. A tamo gdje teorija zahtijeva da se istina iznosi u dis Kinička antifilozofija, pored svog brzog i duhovitog ru
kurzivnim oblicima (argumentativno zatvoreni tekstovi, duga kovanja oficijelnim, u jezik vezanim dobrima obrazovanja (teo
čke rečenice), prvotna kritika zna za mogućnost da se istina rije, sistemi) ima tri bitna medija u kojima inteligencija može
izrazi pantomimički i iznenada. Ona takođe ono najbolje na da se odvoji od »teorije« i diskurza: djelovanje, smijanje, ću-
> velikim spoznajama« često spoznaje u šalama koje se mogu tanje. Naime, pukim suprotstavljanjem teorije i prakse to još
praviti na njihov račun. Kad čuvari morala izvode neku ve dugo nije učinjeno. Kad Marx u svojoj čuvenoj 11. tezi ο
liku tragediju zato što je Edip spavao sa svojom majkom i Feuerbachu tvrdi da su filozofi dosad samo različito interpre
vjeruju da je zbog toga iz šarki ispao poredak svijeta i da je tirali svijet, a da se radi ο tome da se svijet promijeni (time
u opasnosti veliki zakon bogova i ljudi, kinička satira opomi što bi svijet postao filozofski, a filozofija svjetovna), onda on,
nje da, prije svega, treba biti malo hladnokrvniji. Pogledajmo premda nošen jednim parcijalnim kiničkim impulsom, daleko
da li je to zaista tako loše! Kome ova nepropisna kopulacija zaostaje ispod egzistencijalnog dijalektičkog materijalizma. Dio
nanosi nekakvu veliku štetu? Ipak samo onoj naivnoj zakon gen, egzistencijalista, crkao bi od smijeha zbog načina na koji
skoj iluziji. A kako bi bilo kad čovjek ne bi služio zakonu, se Marx ponovo baca u veliku teoriju. 3 3 Zbog tolikog bijesa
nego zakon čovjeku? Nije li Izokrat učio da je čovjek mjera »mijenjanja« on bi javno demonstrativno zaćutao i s anar
svih stvari? J a d n i Edipe, razvedri se, prisjeti se da je kod hističkim smiješkom odbio da cijeli svoj život učini oruđem
Persijanaca i kod pasa parenje između članova porodice veoma jedne (opet lijepo idealistički) isplanirane »prakse«.
u modi! Gore glavu ti old motherfucker! Ovdje je u grčkoj Ako bismo htjeli da napišemo povijest kiničkog impulsa
antici prekoračen epohalni prag u povijesti kulture ironije. u oblasti znanja, morali bismo to učiniti u obliku filozofske
Sofistički mudraci se osjećaju tako sigurni među univerzalnim povijesti satire ili, još bolje, kao fenomenologiju satiričkog du
principima da mogu da se uzdignu iznad svake puke konven- ha, kao fenomenologiju kombatantne svijesti i kao povijest
cionalnosti. Samo bezuslovno »na kulturu otporan« individuum onoga što se mislilo u umjetnostima (tj. kao filozofsku povi
može hiti slobodan za takve na izgled sramotne labavosti. Sa jest umjetnosti). Tako nešto nije napisano i ne bi trebalo pi
mo tamo gdje je socijalni nomos već obavio svoj posao može sati kad bi se ono principijelno učinilo razumljivim bez te
se onaj ko je do dna duše civilizovan pozivati na physis i može isteorijske štake. U svakoj učenosti inteligencija se igra svo
misliti na opuštanje. jim životom. Onaj ko se bavi prošlošću reskira da i sam prođe
i ne shvatajući šta je u njoj izgubio. Ko u obzir uzima ove
Ti gospodstveni mislioci dozvoljavaju da se pred njiho
vim duhovnim očima odvija taj svjetski t e a t a r — prikaz reda, :,:i
Izgleda da je svog kiničko-egzistencijalnog kritičara Marx na
veliki »zakon« — i nabacuju vizije koje, istina, uključuju i šao u H. Heina (Hajne) — otuda i neslaganja među njima; otuda i
negativno i bol, ali njih same to ne boli. Uvid dobija samo pogrdna riječ pas koja u njihovim zadjevicama igra pregnantnu ulogu.
200 201
kaucije taj će za povijest vesele nauke naći dovoljno mate životu ima t r e n u t a k a kad moramo ono- što hoćemo da bismo
rijala koji je skriven u arhivama ili je izložen u istraživanji tek onda i htjeli ono što moramo.
34
ma. Bogate tradicije se nude da budu ponovo otkrivene: ve Satiričko-polemičko-estetička dimenzija u povijesti znanja
lika evropska silentium-tradicija koja je svoje mjesto imala ne svoju težinu dobija time što je ona, zapravo, dijalektika en
samo u crkvama, klosterima i školama već i kod neistražene marche. S njom u tok društveno organizovanog mišljenja pro
popularne inteligencije koja se krije u trajnom ćutanju veći diru principi otjelovljenja i otpora. Ono neizrecivo individu
na — ćutanju u kojem ima i slobode, a ne samo nedostatka alno; ono u svojoj egzistenciji intuirano pojedinačno; ono »ne-
govora; i uviđanja i skromnosti, ne samo tuposti i potiskiva identično« u što se zaklinje Adorno; ono ovo-tu kojem ne
nja; jedna još veća evropska tradicija satire u kojoj se sjedi pravdu činimo već samim tim što ga pojmovno imenujemo jer
njuju slobode umjetnosti, karnevala i kritike u jednu kulturu time lažiramo poimanje (i od tog pojedinačnog pravimo samo
smijeha s mnogo jezika; ovdje se pokazuje i glavna preoku »slučaj x«) — gdje bi ovo individualno zbiljsko — izuzimajući
pacija borbene inteligencije koja ujeda na način kiničkih pa umjetnosti — bolje osiguralo svoju opstojnost nego u satiri, u
sa, a da nije postala borbeno zajedljiva i koja svojom poru ironičkom ukidanju n a m e t n u t i h »poredaka«, u igri s onim što
gom, svojom ironijom, svojim obrtima i svojim vicevima više se izdaje kao »zakon« — ukratko, u otjelovljenju ove do kraja
udara po svijesti protivnika nego po njemu samom; konačno, neseriozne stvari koja je to živo. Dijalektički mislioci — pa
jedna upečatljiva tradicija djelovanja u kojoj se mogu pro bili oni filozofi, pjesnici, muzičari — su oni kod kojih pole-
učavati kako su ljudi »ozbiljno« postupali sa svojim uvidima mika i snažna i bestidna uzajamna netrpeljivost misli i mo
radi života čije šanse oni nisu htjeli da proigraju; da je to tiva već obrazuju onaj unutarnji oblik rada njihovog »misao
često bilo djelovanje u otporu, to je u prirodi stvari; ta »vješ nog« procesa. Njihova prisebnost, ako smijemo tako reći, do
tina mogućeg« nije samo ono čime su, navodno, ovladali držav voljna je za više nego jednu misao. Svi veliki dijalektički mi
nici, već ulazi u igru uvijek tamo gdje ljudi nastoje da uz po slioci i umjetnici zato u sebi nose jednog za borbu sposobnog,
moć svijesti i inteligencije ostvare šansu svoga života. Meni naprednog i idejama bogatog kinika ili cinika koji njihovom
omiljene primjere za takvo djelovanje — pored mnogih bra mišljenju već iznutra propisuje pokret i provokaciju. Dija-
vura tipa Eulenspiegela, Švejka i nekih manifestacija revolu lektičari su motoristi misli koji ne mogu drugačije nego da uz
cionarne prakse — daju oni iseljenici koji su (prije svega) u svaku tezu dopuste da važi i antiteza. Na njima opažamo je
19. vijeku iz beznadno zatucane Evrope odlazili u Novi svijet dan dijelom borbeno nemirni, dijelom epski izbalansirani ob
da bi tamo, kao slobodni ljudi, potražili svoju sreću. U ovom lik diskurza koji potiče od osjećaja za figuralni, melodijski i
odlasku se krije nešto od kiničke snage za život sposobne in motivacioni k a r a k t e r misaone kompozicije — kod prikrivenog
teligencije i od egzodusa svijesti u otvoreni svijet gdje život pjesnika Platona isto kao kod filozofirajućeg muzičara Adorna,
još ima šansu da bude jači od zagušljivih sila tradicije, dru u grotesknoj blještavoj dijalektici Rabelaisa /Rable/ slično kao
štva, konvencija. Ako bi trebalo da kažem koje pojedinačno u otvorenoj retorici protoka Ernsta Blocha /Bloh/. Bilo bi
djelovanje s m a t r a m egzemplarnim da bi okarakterisalo jed odista vrijedno truda da se jednom portretira onaj unutarnji
nu inteligenciju koja ne samo da »zna«, već i »djeluje«, ja bih kiničko-cinički »partner« glavnih majstora — bilo kod Dide-
naveo emigraciju Heinricha Heinea u Pariz (1831) — ovaj rota /Didro/ ili Goethea /Gete/, kod Hegela, Kierkegaarda
zvjezdani čas svjesne prakse u kojem je pjesnik svoju bio /Kjerkegor/ ili Marxa, bilo kod Schopenhauera /Sopenhauer/,
grafiju podredio nužnostima i šansama istorijskog trenutka i Nietzschea /Niče/, F r e u d a /Frojd/ ili Foucaulta / F u k o / . A
napustio svoju domovinu da bi mogao da radi ono što je sma ono što se zaista dešava kad se Sartre /Sartr/, majstor dija-
trao da treba da radi sebi i njoj za ljubav. »Otišao sam, jer
sam morao« — a iza ovog moranja još nije bila policija (kao 34
kod Marxa i ostalih izbjeglica), već uviđanje da u svjesnom Up. Η. Heine, Vorrede zur Salon I (1883), u: Η Η., Sämtliche
Schriften, tom III, München 1971, str. 10.
202 203
lektike 20. vijeka, na nekoliko hiljada stranica Idiota porodice U svoje dobro vrijeme marksizam je odista bio motor
konfrontira s Flaubertom /Flober/, velikim cinikom 19. vijeka, žive inteligencije i znao je sve h u m a n e nauke da oplodi svo
to je tako puno filozofskih i psihodinamičkih pikanterija da se jom historijsko-kritičkom sviješću. »Materijalističko« shvata-
ο njima ne može govoriti samo uzgred. nje povijesti i sad sadrži stotinu mogućnosti za jednu »drugu
povijest« i za povijest drugog. Međutim, stvarnu povijest tog
Kinizarn, kao što je rečeno, ne može biti teorija i ne može drugog mogu napisati samo oni koji su to drugo i ti drugi,
imati neku »-svoju« teoriju; kognitivni kinizarn, to je jedan te koji su odlučili da omoguće život toj drugojačijosti i da
oblik ophođenja sa znanjem, oblik relativiranja, ironiziranja, za sebe izbore slobodu da budu takvi. Najveći primjer da
primjene i ukidanja. On je odgovor volje za životom na ono nas: povijest onog »ženskog«; ali i povijest homoseksualnog.
što su mu učinile teorije i ideologije — dijelom duhovna vješ I jedno i drugo prepričavanjem svog potiskivanja i obliko
tina preživljavanja, dijelom intelektualna resistance, dijelom vanja istovremeno dolazi do svijesti ο jednoj slobodi koja
satira, dijelom »kritika«. aktuelna postaje sada i time što žene i homoseksualci govore
»Kritička teorija« želi da bude teorija koja život štiti od ο sebi — u povijesti i u sadašnjici — oni slave i početak
lažne apstraktnosti i nasilnosti »pozitivnih« teorija. U ovom jedne nove ere u kojoj će ona biti »prisutni« na jedan drugi
smislu je i frankfurtska Kritička teorija bila nasljednik ki- način nego dosad. Povijest mora biti takva; ona mora od
ničkog dijela onih velikih teorija koje je 19. vijek zavještao nečega poći i m o r a ka nečemu voditi, ka nečemu što sada
dvadesetom — lijevog hegelijanizma s njegovim egzistencija živi i što uzima sve više života i prava na život za sada i za
lističkim i antropološkim, kao i s njegovim istorijskim i socio kasnije. Ono što je passe na vitalnoj razini ne može biti pri
loškim aspektima, marksizma kao i kritičke psihologije koja je lično ni na razini živog znanja. Ono povijesno se raspada u
dovršeno i u ono što je samo minulo ali nije prošlo — ne
poznata postala prije svega u obliku psihoanalize. Sve ovo su,
dovršeno, imperfektno, nasljedno zlo, historijski hangover.
ako ih razumijevamo onako kako treba, »teorije« koje u sebi
Kad god se ljudi i grupe upuste u to da za sebe dovrše jedno
već nose kinički oblik ophođenja s teorijom — naime ukidanje
takvo naslijeđeno poglavlje nedovršenog, sjećanje i povijest
teorije — i koje se samo po cijenu intelektualne regresije mo
će za njih biti snaga koja će im pomoći, bilo u onom indi
gu učiniti »čvrstim sistemima«. Do takvih regresija je došlo u vidualnom, kao kod psihoterapije, bilo u kolektivnom, kao u
izvanredno velikim razmjerama, a do koliko je zaglupljenosti oslobodilačkim borbama.
došlo zbog vulgarnog hegelijanizma, vulgarnog marksizma, vul
garne psihologije, vulgarnog egzistencijalizma i vulgarnog ni-
čeizma etc. u kasnom 19. i cijelom 20. vijeku, to jasno poka To egzistencijalnu istoriju razlikuje od one koju je Niet
zuje novija povijest društva. Svi ovi sistemi zaluđivanja su zsche s pravom nazvao »muzejskom« — od povijesti koja
odbacili onu refleksionu pokretljivost »kritičkih teorija«, fiksi više služi rasipanju i dekoraciji nego koncentraciji i vitali-
rali krute dogme kao »spoznaje« i od kiničnog ukidanja nisu zaciji. Tu egzistencijalnu istoriju možemo nazvati kiničkom,
ostavile ništa drugo osim arogantne nadutosti. Kiničko uki muzejsko-dekorativnu ciničkom. Prva priča ο svemu onome
danje teorije je, u stvari, ukidanje teorija čije porijeklo je u šta smo mi izdržali, potučeni ali ne i slomljeni — onako kao
svjesnom neznanju, a ne u boljem znanju. Ono nas oslobađa što je jevrejsko gledanje na povijest izraslo iz uvida u pro
za novo i svježe neznanje umjesto da nas pusti da otvrdne- laznost tuđih carstava i u sopstveno izdržljivo dalje življe
mo u izvjesnostima. J e r uz pomoć »ubjeđenja« rastu samo nje. Tako je jednom marksizam — u svoje dobro vrijeme —
pustinje. Kritička teorija iz Frankfurta je protiv toga uči stvorio mogućnost da se sistematski ispriča povijest tlačenja,
nila nešto veliko time što je neprestano pokušavala da »raz- bilo da se ona zovu ropstvo, kao u antici, kmetstvo, kao u
biesavi« teoretsko nasljeđe 19. vijeka, a prije svega da mo srednjem vijeku (koje se na primjer u Rusiji zadržalo do
mente istine marksizma spasi od njihove degeneracije u 1861. godine) ili proletersko opstojanje kao danas. A kojim
lenjinističkoj, a pogotovo staljinističkoj dogmatici. jezikom će se jednog dana pričati povijest tlačenja u ime
205
204
marksističke ideologije, to još ostaje otvoreno —- u svakom znakom je kognitivni kinizam psihoanalize mogao napraviti
slučaju sigurno da neće jezikom marksizma; možda jezikom jednu brešu u društvenu svijest — najprije jedan uski otvor,
kritike ciničkog u m a ; možda nekim feminističkim jezikom; kasnije takav da je jedva još nešto preostalo od zidova. Sad
možda metaekonomskim, ekološkim. — Cinička istorija, me je došlo na vidjelo ono »što ste oduvijek želeli da znate ο
đutim, »u svim zemaljskim stvarima« vidi samo jedno bez- seksu«. Elegantnije od Freuda nijedan kiničar ne može raz
utješno kruženje; u životu naroda i u životu individua, u riješiti svoj zadatak. U besprijekornoj prozi i uvijeno u naj
ovom kao i u organskoj prirodi uopšte ona vidi rast, cvje bolju englesku m a r a m u starom majstoru analize je pošlo za
tanje, venjenje i smrt: proljeće, ljeto, jesen i zimu. »Nema rukom da uz najveći ugled govori skoro ο svim stvarima
ničeg novog pod suncem!« njezin je slogan; a čak i to nije ο kojima se inače ne priča. Samo to je već kulturnopovijesni
ništa novo . . . 3 δ Ili ona u njoj sagledava neku aveniju po- ojlenšpigelski teatar besprimjernih razmjera, a mogao je us
u Η Η., Sämtliche Schriften, tom III, München 1971, str. 21. pjeti samo zato što Freud lično nije podvlačio onu suber-
bjednika kojom smo mi marširali i kojom ćemo i dalje mar viznu, satiričku i buntovnu stranu svoga poduzeća već je, na
širati, preko leševa onih koji su bili dovoljno lakoumni da protiv, sve snage upregao da svome radu dadne ugled na
povjeruju kako se smiju staviti na put našoj volji za moći, uke. Čudo psihoanalize je kako ona sve svoje predmete —
našem hiljadugodišnjem rajhu, našoj povijesnoj »misiji«. ovo oralno, analno, genitalno — tako seriozno dočarava. To
Pored »kritičke« povijesti j e d n u kinički djelotvornu je kao kad bi u nekom otmenom društvu neko za stolom po
bodlju ima još jedna h u m a n a nauka, »kritička« psihologija. drignuo a to nikom ne bi zasmetalo. F r e u d u je pošlo za ru
To danas, kad se društvo sve više psihologizira, nije baš sa kom nešto zbog čega bi čak i Diogen pucao od zavisti: on je
svim lako razumjeti j e r je onaj kinički šok psihološkog pro postavio j e d n u teoriju koja nas sve, htjeli mi to ili ne, čini
svjetiteljstva za nas već daleka prošlost. U svakom slučaju kinicima (ako ne čak i cinicima).
ofanzivna strana psihoanalize n a m je ponovo došla malo pred To se odvija ovako: na početku je svako od nas čisto
oči u frojdomarksističkim spektaklima maja 1968. — uko prirodno biće, rođeno iz majčinog tijela u jedno dobro vaspi-
liko smo uopšte bili spremni da u psihoanalizi vidimo i nešto
tano društvo i ne znamo šta nas čeka. Odrastamo kao sek
drugo osim jednu veliku samomistifikaciju građanskog dru
štva koje individue tlači, oblikuje i manipuliše, a onda im sualno polivalentni, »polimorfno perverzni« subjekti, a u na
na kraju, ako im je nakon svega toga loše, još kaže: tome šoj djeci joj sobi se univerzalno širi kinizam koji u svim stva
je krivo ono tvoje nesvjesno. Nešto od ove prvobitne kiničke rima, polazeći sasvim od svog tijela, živi, misli, želi i djelu
jetkosti psihoanalitičkog prosvjetiteljstva naslijedili smo samo je. U životnu povijest svih nas Freud je importirao jednu
od frojdovske ljevice koja je — od Wilhelma Reicha /Vil- kiničku fazu, a našao je i početna objašnjenja da i zašto još
helm Rajh/ do Alice Miler /Alisa Miler/ — istovremeno odrasli sebi pričaju ciničke viceve ili su čak skloni da cini
umjela da izbjegne klopke analitičke ortodoksije. zam učine svojim životnim stavom. U svakom od nas je po
U poglavlju ο seksualnom kinizmu mi smo pomenuli stojao jedan prapas i jedna prasvinja pored kojih je Diogen
kako je eksplozivna snaga psihoanalize prije svega povezana blijedi otisak — samo što se mi, kao dobro vaspitani ljudi,
s činjenicom da Freud to nesvjesno izjednačuje s oblašću toga i pored najbolje volje ne možemo sjetiti. I ne samo
seksualnih tajni. Time je psihološka radoznalost na veoma
da se ova ljudska praživotinja, kako to kažu pedagozi, »une-
uspješan način kanalisana u ono što ljude i inače oduvijek
najviše interesu je. Kao to »nesvjesno« ono je u velikoj mje ređuje« i na očigled sviju obavlja nuždu, što mi odrasli či
ri neutralizovano i opravdano, a kao seksualnost je, povrh nimo tamo gdje nas vidi samo naša savjest; ne samo da ona
toga, bilo ono najfascinantnije što postoji. Pod ovim pred- piški u pelene i po zidovima — ovo biće s vremena na vri
jeme produkuje čak i čovjeka nedostojno interesovanje za
35
Heinrich Heine, Verschiedenartige Geschichtsauffassung (1833) svoj izmet, a ne preza čak ni od toga da time maže tapete.
206 207
Da je Diogen tako nešto činio, to nisu tvrdili čak ni njegovi onom kulturnom tiku koji n a m upada u oči kod mnogih psi
neprijatelji. Da stvar bude još gora, to biće se rado i često hologa. Oni kao da su prisiljeni uvijek iznova da dokazuju
hvata za dijelove tijela za koje odrasli zna još samo latinske svoju sposobnost za kulturu — pošto su se već dovoljno is-
izraze, a uz sve to tako je avanturistički obuzeto samim so kompromitovali svojim profesionalnim bavljenjem infantil
bom kao da je ono lično i niko drugi središte svijeta. Da nim i animalnim. »Psihološka literatura« — to je u među
ova kinička praživotinja na kraju hoće još i da ubije svoga vremenu fenomen takvih razmjera da se njome možemo ba
oca i da se oženi svojom majkom — ili obratno —, to poslije viti još samo sociološki i statistički. P r i tom se tu radi ο
svega što smo čuli uzimamo u izvjesnoj mjeri rezignirano k samosigurnosti modernih semicinika u njihovoj kulturnoj
znanju, pa čak kad analitičari tvrde da je edipov kompleks ulozi. »Obrazovanjem«, knjigama, diplomama, titulama, do
univerzalni zakon psihičkog razvitka kod čovjeka mi to pri- datnim izobrazbama i odličjima oni nastoje da očuvaju svoje
hvatamo kao još jednu lošu vijest među mnogim drugim. građansko pravo u »oficijelnoj kulturi« (koja i inače ne eg
zistira). Istovremeno to služi strogom razgraničenju od »bo
(Kasnije pada u oči: Freuda je interesovala samo tragična
lesti« i nije malo psihologa kod kojih se osjeća mnogo stra
verzija mita ο Edipu, a ne i kiničko lišavanje dramatičnosti
ha, prezrenja, uobraženosti i agresije u glasu kad upotreb
te storije). Roditeljstvo, prema ovim psihoanalitičkim otkri
ljavaju riječi kao što su: narcizam, šizofrenija, paronoja,
ćima, neizbježno mora dospjeti do borbe filozofskih škola. J e r
ambivalencija, neuroza, psihoza etc. To su riječi razgraniče
čovjek mora postati stoik ako u sopstvenoj kući ima tjeles nja, riječi za druge, riječi na visokom nivou normalnog. —
nog kinika. Kad se između Freudove etike i Epikura onako No dobar bi znak mogao biti što su se mnogi, ja bih rekao
često ustanovljava srodstvo, onda je to zato što je epiku- uviđavni terapeuti odlučili da skinu masku počasnih građana
rejska linija najbrže našla kompromis između stoicizma i i da napuste ulogu serioznih prikazivača realnosti. Oni su
kinizma, između obaveznog morala i samoostvarenja, između se, na korist svoju i svojih pacijanata stavili na stranu ži
principa realnosti i principa zadovoljstva, između »kulture« vog. Za onog ko se razbolio zbog realnosti put do podobnosti
i onih koji osjećaju »nelagodnost u njoj«. Društva državne za život sigurno ne vodi preko prilagođavanja Freudovoj
ere svijeta svoje članove uvijek šalju na one suviše »duge »srednjoj bijedi« prosječnog odraslog.
puteve« od kojih ono što je živo nastoji da skrene tako što
sebi dopušta kratice.
U oblasti znanja i znanosti se pojavljuje niz ciničkih fe
Polazeći, dakle, od naše infantilne strane svi smo mi nomena koji su suprotni onome što sam ja u poglavlju ο
djeca kinizma. Na ovoj tački psihoanaliza n a m ne dopušta religioznom cinizmu, pozivajući se na Sartrea, označio izra
da izmičemo. Međutim, u toj napetosti između infantilnog i zom mauvaise foi. To su »pogrešni stavovi« prema istini i
odraslog ona sama odstupa u jedno zaista dvoznačno držanje. spoznaji koji od ovih »najviših dobara« prave puka upotrebna
J e r ona uvijek umije tako da aranžira stvari da analitičar dobra ako ne i instrumente laži. Uz sav nedostatak respekta
ostaje seriozan, a pacijent-dijete animalan. On tako reći pro kinik ipak zauzima jedan u suštini ozbiljan i iskren stav pre
težira onu kiničko-animalnu stranu u nama, utoliko u svima ma istini i prema njoj zadržava satirički obojen, sve u svemu
nama postoji jedno takvo podzemlje koje se može analizirati. patetički odnos. Kod cinika je na mjesto ovoga došlo do po
Analitičar je »čovjek-građanin« koji interpretira i koji se bri tpunog izmicanja i do agnostike (poricanja spoznaje). »Sta
ne ο onom infantilnom, animalističkom, neurotičkom etc., o je istina?« zapitao je Poncije Pilat kad je shvatio da je na
onom neljudskom drugih što dalje djeluje. No pri tom izgleda p u t u da počini zločin protiv nje. Najbezazleniji cinizam zna
da se on najviše boji toga da sam dospije u vrtlog svojih te nja je cinizam polagača ispita koji su u stanju da prema
ma i da ga ne smatraju onako neserioznim kao što su to onome što treba da nauče uspostave odnos dostojan krajnjeg
oni oralni, analni, genitalni životni fenomeni s kojima on i najvećeg prezrenja, odnos pukog bubanj a i učenja napamet
mora da se bavi. Vjerovatno je to, barem djelimično, uzrok s namjerom da odmah poslije ispita sve zaborave. Poslije
208 209
ovog cinizma, sad već ne tako bezazlen, dolazi cinizam prak etika. Ipak, u tom pozitivističkom sukobu se, zapravo, ne radi
tičara i političara koji, doduše, sa zadovoljstvom gledaju na ο naučnom mišljenju već ο nedostatku mišljenja kod nauke.
to što je potomstvo akademski razradio svoje osnove, ali inače J e r ima oblast istraživanja — a to su po pravilu one u koji
polaze od toga da je teorija teorija, a da u praksi tako i ma pozitivisti imaju glavnu riječ — gdje se ne radi ο tome
tako sve izgleda drugačije. Ovdje sve ono prethodno učenje da se samo ponaša naučno »objektivno« prema »činjenicama«
i proučavanje funkcioniše kao puki mehanizam okolišenja i već se od naučnika traži nešto više nego puka sposobnost da
izbora, otprilike prema pretpostavci: ko je tu uspio, taj će se daju podaci, da se prave statistike i formulišu teoreme.
uspjeti i na drugom p l a n u — čak i ako, kao što svi znamo, Postoje »predmeti« u odnosu p r e m a kojima nema naučne ne
studij i poziv često j e d a n s drugim nemaju ništa zajednič utralnosti već samo strasnih i zainteresovanih oblika istra
kog. Učenje se cinički-instrumentalno odvaja od svojih ci živanja — najjasnije na cijelom području h u m a n i h i soci
ljeva i tretira se kao p u k o apstraktno obilježje kvalifikacije. jalnih nauka (i u pogledu prirodnih nauka se takav način
Često je ono što još povezuje studij i poziv jedino kategorija posmatranja može učiniti plauzibilnim; up. Trascendentalnu
nagrađivanja koja se upravlja prema onome što je neko za polemiku prikazanu u Glavnom logičkom dijelu koja uspos
vršio ili prema diplomi. Ono »sadržajno« se često s ciničkim tavlja vezu između objektivacije i omraze). Spor oko poziti-
realizmom obezvređuje u puku predigru, u akademsko čar vizma se nije rasplamsao zbog njegove neosporne zasluge za
kanje. Koliko je ovdje trajnog poništavanja etosa i demora razješnjenje logičnog oblika i empirijske baze strogih nauka,
lizacije jedva da se može izmjeriti — prisjetimo se samo već zbog naivne pretpostavke pozitivista da bi ovim sred
studija koje barataju »vrijednostima«, pedagogija, nastavnič stvima mogli dokučiti svako »bilo koje« područje istraživanja
ki, pravnički pozivi, publicistika, socijalni rad, medicina itd. i da bi time svaku realnost mogli podrediti proizvoljnosti
Ako je Mefistofel mogao Faustu reći da je svaka teorija si bezobzirnog istraživanja. Međutim, taj pozitivista i nije to
va, a da je zeleno zlatno drvo života, onda to svjedoči ο liko sumnjiv da je naivan koliko da je cinik, pogotovo otkad
jednom optimizmu koji je razviti mogao samo neko ko još su prošli dani ranog i možda zaista naivnog pozitivizma i
nikako sa studija nije p r e š a o u profesionalni život. J e r ovdje otkad već odavno imamo posla s pozitivizmom u trećoj ge
se pokazuje da je teorija odista bila nešto previše ružičasto, neraciji koji je, kako bismo smjeli reći, premazan svim ma
a da n a m tek stvarnost pokazuje šta je pravo sivilo. Ipak, stima. Kratka formula za povijest nauke ovog vijeka morala
nismo ovdje sasvim bez nade. Reforme studija se brinu za bi glasiti: put scijentizma od pozitivizma do teoretskog ci
to da i studij postane isto onako siv kao što su izgledi koje nizma (funkcionalizma). Ako je kritička teorija ruglu izvrgla
imamo poslije njih. »afirmativni karakter« tradicionalnih i pozitivističkih teori
ja, onda se time mislilo takođe i to da takve teorije u svojoj
Prava i najsuštinskija povezanost znanosti sa cinizmom vještačkoj objektivnosti odaju ciničko slaganje s odnosima u
tiče se, međutim, s t r u k t u r e i postupaka modernih empirijskih društvu koji su u očima onih koji trpe, njihovih saveznika
znanosti po sebi. Jer kao što postoji oblik ciničke korektnosti i pogođenih takvi da su za urlanje do neba. U metodskim
u saobraćanju između zavađenih individua, tako postoji i je učenjima pozitivizma i novog socijalnog funkcionalizma oni
dan oblik ciničke objektivnosti i metodske strogoće u saobra teoretičari nalaze svoj organon koji prosvijećenom brutalno
ćanju nekih znanosti i n e k i h znanstvenika s »činjenicama«. šću, indirektno i hladno brani postojeće sisteme od individua
Ja mislim da je to srž onoga što od kasnog 19. vijeka nazi koje se zbog njega raspadaju.
vamo »pozitivizmom«. Ako ova riječ zvuči kritički, onda si
gurno ne zato što ona označava neki naučni mentalitet koji
sve stavlja na to da b u d e logički egzaktan i činjenicama vje
ran, te da se uzdrži od svake spekulacije. U ovom smislu bi
pozitivizam prije mogao biti počasna titula nego dubiozna
210 211
Β SEKUNDARNI CINIZMI
sko djelo savremene ciničko-satiričke svijesti Način u- m
se ovdje promišljenom i upečatljivom tehnikom v i c i proigra
1. Minima Amoraila — priznanje, vic, zločin vaju militaristički, medicinski, religiozni i seksualni cinizmi
ovaj film uzdiže u duhovno-povijesni dokument G o v o r a
Hegelovim jezikom on postiže ono što već izvjesno vriieme
Naoružan sam oklopom koji je
čitav iskovan od grešaka. ne uspijeva filozofiji; on je »svoje vrijeme obuhvaćeno
(scenskim) mislima«, on je satirička meditacija u strukturama
Pierre Reverdy i načinima ponašanja ciničkog vica, ofanzivna i refleksivna
tačna i istinita; neopisiva je ona blasfemička satira tajne
P r e m d a ovih šest kardinalnih cinizama stvaraju pozor večere, kad se r a t n i ljekari opraštaju od jednog svog kolege
nice na kojima se međusobno rvu idealizmi i realizmi kao i koji je sit života (kao apostoli od Isusa) jer ovaj poslije jedne
sile i protusile, ovim njihovim p r v i m opisom ipak nije ob ometene erekcije dolazi na fiksideju da je on u potaji peder
avljen cijeli posao. U stvarnosti je, naime, ono što smo radi i ne zna kako bi ovo saopštio svojim trima prijateljicama;
boljeg razjašnjenja odvojili, nerazmrsivo prepleteno, a p r e ne mogu se opisati ni one grozomorno vesele scene operaci
cizna svijest ο realnosti može biti samo ona kojoj ne pro ja od kojih se ježi koža, kad hirurzi nadnijeti nad poluiskr-
miče kako rat i moć egzistiraju u dubokim prožetostima i vavljenim vojnicima pričaju svoje viceve, misle na sise me
povezanostima sa seksualnošću i s medicinom, s religijom i dicinskih sestara i zamišljaju da igraju bejzbol ili čak da
sa znanjem. No to je samo drugi način da se kaže kako se putuju kući. U toj zbrci etika poljske bolnice vidljivo je nešto
život ne može obuhvatiti moralima i kako se ne može racio- od onog latentnog moralnog haosa naše takozvane svakodnev
nalizovati moralnim objašnjenjima. Zato moralistom nazi nice. Time što se ovdje brutalno međusobno jasno ukrštaju te
vamo čovjeka koji sumnja u čovjekovu sposobnost za »mo oblasti, jedna stvar drugoj izbija moral iz šaka. Baš onaj prin
cip preživljavanja ovdje postaje ono što umanjuje sopstvenu
ralno« ponašanje. Ta ovdje opisana glavna polja na kojima
moralnu supstanciju kako ne bi došla u iskušenje da vjeruje
se razvijaju u samim stvarima ugrađene kiničko-ciničke na
u bilo koju »sopstvenu stvar«. Preživljavanje kao cinički un
petosti užljebljuju se jedna u druga i istovremeno odbijaju
derstatement.
— i to tako da vrijednosti, norme i pogledi svakog pojedinog
područja dolaze u sve zamršenije odnose s onim drugim. Već
se i norme vojske i državne vlasti presijecaju i često među Taj pluralitet izdiferenciranih, quasi autonomnih područja
sobno protivurječe iako se oba ova realiteta srazmjerno još zbilje i ona mnogobrojnost morala i korijena morala koji s
najbolje razumiju. Ali šta će se tek desiti ako se norme tim korespondira razlog su tome što moralna svakodnevnica u
vojske i državne vlasti užljebljuju i zapliću s n o r m a m a na suštini živi u jednoj srednjoj amoralnosti po sebi i što se,
uke i religije, seksualnosti i medicine? Već zbog komplek obično, zadovoljava time da ostaje na sredini. Ovo je istovre
snosti i suprotstavljenosti vrijednosnih sistema kritička mje meno razlog tome što ljudi, u izvjesnoj mjeri sa solidnim i
ra cinizma mora postati prateća sjenka svakog morala. opravdanim osjećanjem za realnost, nisu za strogost kad se
radi ο kaznama; oni znaju da kazna u njezinom strogom mo-
Kao što rat sobom donosi veliki preokret moralne svi ralizmu može da bude nemoralnija od radnje onih koji treba
jesti, time što umjesto one fundamentalne zapovijesti ne ubij da budu kažnjeni. (Zato je Ciceron rekao: summum ins summa
postavlja zapovijest: ubij što više možeš, tako on i ostale »re iniuria /najveće pravo (znade biti) najveća nepravda/). Mo
gionalne« i sektoralne etike sistematski postavlja na glavu i ralni osjećaj koji se samokritički posreduje životom označava
besmisleno čini smisaonim a u m n o apsurdnim. Da ne bih vještinu kretanja u međusvjetovima i protivurječjima osamo
trošio mnogo riječi, ja bih čitaocu ukazao na film ο r a t u u staljenih i suprotstavljenih oblasti vrijednosti s najmanjim r e
Koreji MASH /Maš/ (1970) Roberta Altmana, na to majstor- zultatom stvarno lošeg i štete po ljude. Kao što je pokazao
212 213
K a r l Markus Michel u svojoj Pohvali kazuistike (tj. norma- kavštinama, svjedočenje ο siromaštvu, priču ο nevaljalcu, og
tivnog tumačenja pojedinačnih »slučajeva«), jedan napola živi led ο budali, knjigu obrta i krivudanja.
m o r a l n a m kazuje koje grijehove treba da počinimo da bismo Ono što Erich F r o m m /Erih F r o m / naziva svojom »Eti
izbjegli druge, teže: moralista koji ne prosuđuje kao zaljub kom bitka«, to, ako dobro pogledamo želi da ukaže na jedno
ljenik u jedno nad-Ja, to je neko ko prilikom razlikovanja takvo držanje iskrenosti prema sopstvenom životu, mišljenju,
dobrog i lošeg zna da cijeni i »vrlinu grijeha« (up. Kursbuch planiranju i neuspjehu. U »bitak« besumnje spada i sve ono
60). Moral ispada kao sposobnost da se u opštoj mješavini od zbog čega bismo se prema mjerilu izvjesnih vrijednosnih siste
n o s a relativno najbolje orijentišemo. ma morali stiditi — dakle jedna »Etika bitka«, ako ona i pošto
ona treba da bude svjesno držanje, mora dovesti do jedne
Samo u ovom smislu bi bio opravdan zahtjev za »novom
tačke na kojoj je, za volju iskrenosti, kraj svakom stidu i na
etikom« i novim vrijednostima koji se danas posvuda provlači
kojoj se mi right or wrong /rajt or rong/, izjašnjavamo za
k r o z natrulu nadgradnju. Čovjek više ne vjeruje u nove vri
sve što mi »jesmo«. Etika bitka istinu traži u istinitosti; ona
jednosti. To je neokonzervativna roba koja se više ne može
zato zahtijeva i podržava priznanje i pošteni govor ο sebi sa
p r o d a t i . Ako smo već podobro prezasićeni onim starim viso-
mom kao kardinalnu vrlinu uopšte. Pred ovom se ukidaju svi
k o k u l t u r n i m etikama onda nas »nove« mogu učiniti samo po
ostali morali, čak i ako se već sektoralne etike uzajamno ne
s v e smiješnim. Neka nova svijest ο vrijednostima može doći
demantuju. Onaj ko želi istinu taj mora ne samo da stvara
s a m o od jednog progresivnog osvješćenja ο tome da i zašto
»teorije« i da prozire maske već i da među ljudima stvara
za nas ne može biti »nekrivnje«, osim ako obustavimo svako
odnose u kojima je moguće svako priznanje. Tek ako imamo
prosuđivanje. Tamo gdje se radi ο vrijednostima uvijek je u
razumijevanje za sve, ako sve uvažavamo, sve postavljamo s
i g r i cinizam; ko god se radikalno bori za jednu skalu vrijed
one strane dobra i zla i, konačno, ako na sve gledamo tako
nosti, na drugoj automatski postaje cinik — izričito ili ne-
kao da n a m ništa ljudsko nije strano — tek onda će biti mo
izriičito. Ma kakav da si, ti uvijek gaziš neke norme, a ako
guća ova etika bitka jer ona okončava neprijateljstvo prema
živiš u vremenu koje u vezi s ovim gaženjima čini nemogu
drugim vrstama bitisanja. Bitak po sebi ništa ne zna i nije
ć o m svaku naivnost onda se u svako doba može desiti da to i
ništa zbog čega bi se morao stiditi, osim zbog svjesnih iskriv
glasno kažeš.
ljavanja, neiskrenosti i samozavaravanja. Sve može biti »op
Zato je priznanje — pored »teorije« — za nas najvažniji rošteno« samo ne ono što tradicija naziva »grijehom protiv
oblik iskazivanja istine. Od Augustina do Francois Villona duha svetog« i što je za nas danas nedostatak autentičnosti
/ F r a n s o a Vijon/, od Rousseaua /Ruso/ do Freuda, od Heinea (nepatvorenosti, poštenja). Neautentična je ona svijest koja
do aktuelne autobiografske literature odlučujuće istine mi slu svjesno ne »ulazi u sebe« zato što još uvijek strateški secuje
š a m o u obliku priznanja i vjere. I one zajednice pripovjedača na prednost laži.
u koje se u posljednjoj instanciji razvijaju sve dubinskopsi- Etika bitka bi bila etika društva u kojem ljudi uz ljubav
hološke praktike, po stvari obrazuju terapeutska demoralizo- i kritiku jedni drugima pomažu u tome da među njima jača
v a n e zajednice priznavanja. U toj pomiješanoj realnosti svaki bude želja za istinom od želje za vlašću i probijanjem koja
govor ο sebi samom nužno dospijeva u blizinu ispovijedi n e postoji u svakom J a . Etika bitka prevazilazi sferu polemičkih
k o g probisvijeta ili testamenta zločinca, izvještaja ο bolesti ili pretvaranja. Samo patološki cinici i osvetoljubivi negativci
povijesti neke patnje, iskaza svjedoka ili ispovijesti. To je priznaju svoje greške u namjeri da ih opet počine; oni zlo
uslov autentičnosti u situaciji neizbježnog etičkog samoprena- upotrebljavaju čak i oblik priznanja da bi se borili i da bi
prezanja. Izgovor imaju još samo salauds /pokvarenjaci/, sa lagali; i u tome nema uvijek one koketerije kojom je Zarah
mo oni još mogu da budu čistih ruku, samo oni još imaju Leander /Sara Leander/ nekad, kao čuvena Miss J a n e /mis
k i č m u i čistu savjest. Onaj ko odista kazuje ko je i šta je Džejn/ pjevala: »Takva sam i takva ću ostati, /Takva sam po
učinio, taj nolens volens uvijek i neminovno piše roman ο lü- čitavom tijelu/ Yes Sir!«
214 215
Vjerovatno pada u oči da je ovaj niz kardinalnih ciniza- koja je osuđena da živi s prevelikim stepenom mješavina nor
ma istovremeno i popis elementarnih satiričnih t e m a i naj mi, dvojakosti i kontrarnih etika. Ovaj rod kao cjelina se po
važnijih rodova viceva. Oni reprezentuju glavna bojišta uzvi- javljuje u odnosu na kolektivnu etiku kao institucionalizirani
šavanja i poniženja, idealizacija i realističkih deziluzija. Ovdje medijum priznanja. Svaka kriminalistička storija je uvijek iz
je najveći prostor za djelovanje n a p a d a i grdnji, ironizacija i nova povod za eksperimentalni amoralizam. Ona, u fikciji, pri
poruga. Ovdje čak i ona najfrivolnija opuštanja jezičkog libe stupačnom svakom čini »sreću u zločinu« (d' Aurevilly). U
ralizma imaju moralno regulativni smisao. Vojska sa svojim misaonim kretanjima detektivskih priča, počev od Poea / P o /
napetostima između etike junaka i realizma kukavica, između do danas, provedena su unaprijed kretanja jedne analize ci
pretpostavljenih i potčinjenih, fronta i etape, rata i mira, za nizma in mice. Sve dobre kriminalističke storije, naime, re-
povijesti i poslušnosti isto tako je neiscrpni generator za voj lativiraju pojedinačni zločin. Ako je detektiv reprezentant pro
ničke viceve kao što je politika sa svojim ideologijama, akci svijećenosti, zločinac bi bio reprezentant nemorala, žrtva re
jama države, njezinim velikim riječima i malim činovima iz prezentant morala. Ova konstelacija se, međutim, redovno lju
vorište beskrajnih šala i parodija. Ništa drugačije nije ni sa lja kad istraživanje krivice dođe do toga da žrtve — u dra-
seksualnošću koja je sa suprotstavljenošću skrivenog i golog, maturškom gledanju najprije »nedužne« žrtve — izgube svoju
zabranjenog i dopuštenog ogromno polje šala, opscenosti i ko nedužnost, kad dospiju u sumnjivu poziciju i kad se od po
medija, svejedno da li se radi ο flertu, braku, koitusu ili ο činioca koji se ogriješio ο njih razlikuju samo po jednoj ta
sobnoj gimnastici. Isto takvo je i područje medicine sa svim nušnoj jurističkoj crti; ta crta pravi razliku između ciničkih,
svojim mogućnostima sarkazma ο zdravlju i ο bolesti, ο ludim nekažnjivih nemoralnosti i pravih kažnjivih djela. U kraj
i normalnim, ο živim i ο mrtvim. A pogotovo je takva cijela njem slučaju počinilac je taj koji — quasi kao isprovocirani
oblast religije koja je za grdnju i pričanje viceva tako pogod prosvjetitelj — na svojoj žrtvi samo vrši egzekuciju njezinog
na kao jedva koja druga tema, jer t a m o gdje je mnogo sve amorala. »Nije kriv ubica, kriv je ubijeni«. (Werfel /Verfel/).
tinja nastaje jedna velika profana sjena i što se više uzdižu To su oni filmovi u kojima komesar na kraju ide ulicom du
svetosti to više među njima ima komičnih svetaca. Tu je, ko boko zamišljen i pravi takvo lice kao da mu je žao što je ovaj
načno, i područje znanja koje je prožeto napetostima između slučaj razjasnio.
inteligencije i gluposti, vica i građanskog osjećaja, u m a i lu Već u 19. vijeku je H e r m a n Melville /Melvil/ u svojoj
dosti, nauke i apsurdnosti. Svi ovi »kardinalni vicevi« u ko priči ο Billy Buddu /Bili Bad/ (objavljena posthumno 1924.
lektivnoj svijesti djeluju kao jedan drenažni sistem — regu- godine) ispričao ο jednom tavom obrtu, istina u tragičnom
lišući, izjednačavajući — kao jedan opšte akceptirani i regu okviru. Junak, jedan iskren, naivno-simpatični svijetli lik, sis
lativni mini-amoralizam koji mudro polazi od toga da je zdra tematski provociran od nekog đavolskog oružara ovoga u afek
vo smijati se onom što prevazilazi naše kapacitete uzbuđenja; tu bez riječi obara na pod. Udareni nesrećno pada na glavu
zato onaj ko se još bori ne prihvata viceve na svoj račun. Tek ali umire s podrugljivim smiješkom na usnama jer zna: mla
tamo gdje vic ide prema u n u t r a i gdje se sopstvena svijest, dića koji je morao da ga udari j e r mu je zakazao svaki drugi
doduše sa visine ali ne baš previše nemilostivo, naginje nad način izražavanja moraće sada, prema važećem pomorskom
sebe samu, tamo se rađa jedna vedrina koja ne ispoljava niti pravu, brodski oficiri osuditi na smrt. Pravo se ovdje pojav
kiničko smijanje niti ciničko osmjehivanje, već h u m o r koji je ljuje kao instancija koja se može iskoristiti kao instrument
postao neborben. apsolutno zle volje, kao oružje žrtve protiv zapravo »nevinog«
počinioca.
Profil naše kulturno-moralne situacije koji najviše izne U analognoj moralnopolitičkoj šemi dugo ostaju velike
nađuje je, možda, nezasitna žudnja m o d e r n e svijesti za krimi konstrukcije kriminalističkih romana. Svoju zornost one iz
nalnim storijama. One, čini mi se, takođe spadaju u one mo vlače iz moralne strukture kapitalističkog društva. Pojedini
ralne uređaje za provjetravanje i ventilaciju jedne kulture zločini se u njima često pojavljuju ili kao naivnije, relativno
216 217
bezopasnije iverje jednog opšteg društvenog cinizma ili pak i jedna žena; dva slavna probisvijeta; tri čovjeka u jednom
kao refleksivna pretjerivanja i uvećanja načina ponašanja ko čamcu; četiri pesnice za jednu aliluju; pet glavnih problema
ja, uzeta u srednjoj razmjeri, još ne mogu biti gonjena kao svjetske privrede; seks* na radnom mjestu; sedam prijetnji
kriminalna, (Otuda ona dva tipa počinilaca: ovdje »zabludjeli«, miru; osam smrtnih grijehova civiliziranog čovječanstva; de
relativno bezopasni počinioci; tamo cinički smutljivci, veliki vet simfonija s Karajanom; deset crnčića u dijalogu Sjever-Jug
kriminalci i gigantomani zločina). Razlog onog trijumfalnog — no mogu biti i deset zapovijesti s Charlton Hestonom /Carl
uspjeha Brechtove /Breht/ i Weillove /Vajl/ Opere za tri ton Heston/ — baš tako tačni ovdje ne moramo biti.
groša /Dreigroschenoper/ je u njezinoj sposobnosti da cinizam Ne bih htio ovdje da citiram klišee ο notornom cinizmu
protuva stavi u jedan prozirni a ipak ne moralistički odnos žurnalista i ostalih iz štampe i to ne samo zato što se uvijek
prema cjelini društva. Kao u lutkarskom pozorištu za odrasle radi ο nekoliko pojedinaca koji se toliko zaboravljaju kao oni
akteri tamo omogućavaju da se potpuno uvidi njihova amo kamermani koji su s afričkim plaćenicima ugovarali one n a j
ralnost i njihove zle rafinese, oni pjevaju pjesmice ο sopstve- fotogeničnije aranžmane ο ubistvima zatvorenika da bi kući
noj zloći i još većoj zloći svijeta, koriste ciničke izreke i obli ponijeli interesantni osvijetljen filmski materijal; ili kao re
ke govora kako bi publiku odgojili za način izražavanja u ko porteri koji dolaze, u konflikt sa svojom savješću po pitanju
jem bi i ona sama, ne sasvim bez zadovoljstva, mogla reći isti da li na mjestu nesreće prilikom automobilskih trka treba da
nu ο sebi. slijedećeg vozača opomenu ili da ga fotografišu kad svom br
Izvjesni simptomi, čini mi se, govore za to da je to pro zinom lupi u onog već unesrećenog. Dokono bi bilo i razmi
svjetiteljsko insceniranje kriminaliteta u pozorištu, literaturi i šljanje da je žurnalizam bolje tlo za cinizam nego Public-Re
filmu došlo do jedne granice. Kreativnost različitih šema kri lations instituti, reklamni biroi, biroi za zapošljavanje, scene
minala kao da je iscrpljena. Razrješenje i promišljanje mo- filmske produkcije, politički propagandni biroi, televizijske us
ralno-amoralnih višeznačnosti za današnje mentalitete postaje tanove ili studija za aktove muške štampe. Vidjećemo na što
u sve većoj mjeri zamorno, previše neobavezno, previše vješ- će izići to što cinizam upravo s prirodnom nužnošću spada u
tačko. Ta tendencija ukazuje na brutalnije puteve iz napeto profesionalne rizike i profesionalne deformacije upravo onih
sti — na sklonost ka kidisanju, ka masakru, eksploziji, kata čiji je posao da produkuju slike i informacije ο »stvarnosti«.
strofi. Preambivalentni oblici mišljenja se probijaju — sve ili
Treba govoriti ο dvojakoj otkačenosti koja se tiče proiz
ništa, mirisno ili izmet, dobro ili loše, bomba ili šećer, o. k.
vodnje slika i informacija u modernim masovnim medijima
ili ne o. k. Umjesto suptilnih razjašnjenja slučaja sve češće
— ο otkačenosti prikaza naspram stvari koju on prikazuje,
dolazi umjetnofašističko pražnjenje; napete situacije ne žele
kao i ο otkačenosti obilja informacija u odnosu prema svije
više toliko da budu ispitane i razriješene, koliko da eksplo
stima koje ih primaju. 3 6
diraju.
Prva otkačenost počiva na sistematskom žurnalističkom
iskorištavanju katastrofa drugih pri čemu kao da postoji in
2. ŠKOLA PROIZVOLJNOSTI teresi ugovor između javne potražnje za senzacijama i žurna-
lističkog posredovanja istih. Dobar dio naše štampe ne radi
Informacioni cinizam, štampa ništa drugo nego utoljuje glad za lošim koje je moralistički
vitamin našeg društva. Upotrebna vrijednost vijesti se veli-
Ko kazuje istinu, biće prije
ili kasnije uhvaćen u tome
Oscar Wilde * u orig.: S e x = r a d i se ο igri riječi: Se=seks i sechs=šest. Obje
riječi se izgovaraju isto: zeks. Prim. prev.
36
Svijesti koja dopušta da je sa svih strana informišu sve Up. za ovo u Glavnom istorijskom djelu, poglavlja 13: »Hopla
— da li mi živimo?«, kao i ekskurz 9: »Medicinski cinizam i trening
postaje problematično i sve postaje svejedno. Jedan muškarac proizvoljnosti.«
218 219
kim dijelom mjeri njihovom nadražajnom vrijednošću koja nički sindrom — onaj difuzno svuda prisutni cinizam —
se očito može povećati putem napadne opreme. Bez takve na onakav kakav nam je pred očima. Mi sada već smatramo
padne odbrane jedva da bi uspijevao žurnalizam, no ukoliko normalnim da u ilustrovanim časopisima — skoro kao u ne
bi se pod tim podrazumijevalo samo umijeće da se nešto kom starom svjetskom teatru — jedne pored drugih nala
ponudi u pristupačnom obliku ona bi se mogla pozitivno zimo sve regije, izvještaje ο masovnom umiranju u trećem
vrednovati kao nasljednik jedne retoričke tradicije za koju svijetu između reklama za pjenušavo vino, reportaže ο eko
nikad nije bilo svejedno kako se neka stvar približava čovje loškim katastrofama pored salona najnovije produkcije auto
ku. Međutim, napadna oprema uobičajenog ciničkog tipa os mobila. Naše glave su istrenirane da previde jednu enciklo
lanja se na dvostruku neiskrenost: ona literarno-estetičkim pedijski široku skalu stvari jednake važnosti — pri čemu ta
jednakovažnost pojedine teme nije u njoj samoj već u tome
sredstvima dramatizuje bezbroj malih i velikih događaja u što je ona uvrštena u informacionu rijeku medija. Bez du
svijetu i prenosi ih — ne objelodanjujući taj prijelaz — jed gogodišnjeg treninga za otupjelost i elastičnost ni jedna
nom više ili manje jasnom prijevarnom sviješću u fikciju ljudska svijest ne može izići na kraj s onim što se od nje
kako po obliku tako i po sadržini; i drugo, ta napadna op traži kad prelistava samo jedan jedini obimniji časopis; i
remljenost laže svojim senzacionalističkim stilom tako što bez intenzivnog treninga niko neće podnijeti, neće reskirati
neprestano restaurira jedan odavno prevaziđeni primitivno- pojave duhovne dezintregacije, ovo neprestano blještavilo
moralistički okvir da bi senzacije mogla ponuditi kao nešto važnog i nevažnog, pojavu i nastajanje vijesti koje sad za
što ispada iz ovog okvira. Samo dobro plaćeni korumpirani htijevaju najveću pažnju, a u slijedećem trenutku su totalno
mentalitet dopušta da bude dugo korišten za takvu igru. Mo dezaktualizovane.
derni primitivni konzervatizam izvanredno mnogo zahvaljuje
odgovarajućem primitivnom žurnalizmu koji se svakodnveno
bavi ciničkom restauracijom time što svakog dana radi tako Ako pokušamo da pozitivno govorimo ο tom obilju pro
kao da svakog dana može imati neku svoju senzaciju i kao toka informacionih podataka kroz naše glave, moraćemo na
da, upravo zbog takvog izvještavanja, u našim glavama nije njima hvaliti princip bezgraničnog empirizma i slobodnog
već odavno jedan takav oblik svijesti koji je naučio da skan »tržišta«; mogli bismo čak ići tako daleko da modernim ma
dal prihvata kao oblik života, a katastrofu kao uzvik iz po sovnim medijima priznamo jednu funkciju u kojoj su oni
zadine. Lažnim i sentimentalnim moralizmom se neprestano intimno povezani s filozofijom: taj bezgranični empirizam
stvara jedna slika svijeta u kojoj upravo takav senzacionaii- medija u izvjesnoj mjeri imitira filozofiju tako što oni sebi
zam može da vrši svoju zavodničku i zaglupljujuću ulogu. prisvajaju njezino gledište na totalitet bitka — naravno ne
na totalitet bitka — naravno ne na totalitet u pojmovima već
No još problematičnoj a je ona druga otkačenost informa- na totalitet u epizodama. U našoj informisanoj svijesti se pro
cionog sistema. On na jedan antropološki upravo opasan na teže nečuvena istovremenost: ovdje se jede; tamo se umire.
čin preplavljuje kapacitete naše svijesti. Morali bismo odista Ovdje se radi ο drugom automobilu, tamo ο katastrofalnoj
jednom za duže vrijeme — nekoliko mjeseci ili godina — suši koja pogađa čitavu zemlju. Ovdje su savjeti ο otpisu
potpuno napustiti tu civilizaciju medija pa da pri povratku prema & 7b, tamo ekonomska teorija čikaških dječaka /Chi
opet budemo tako centrirani i koncentrirani kako bismo kod cago-Boy/. Ovdje hiljadu urlaju na pop-koncertu, tamo go
nas samih svjesno mogli posmatrati ponovno rasipanje i de dinama neotkrivena u svom stanu leži mrtva žena. Ovdje se
koncentraciju zbog učešća u modernim medijima informa dijele Nobelove nagrade za herniju, fiziku i mir; tamo samo
cije. Psihoistorijski gledajući to urbaniziranje i informatizi svaki drugi zna ime predsjednika vlade. Ovdje se uspješno
ran je naše svijesti u savezu medij uma označava ono činje razdvajaju sijamski blizanci; tamo se voz sa dvije hiljade
nično stanje modernizacije koje najdublje zasijeca u život. A ljudi survava u rijeku. Ovdje se rađa kćerka nekog glumca;
samo u jednom takvom svijetu se i može razviti moderni ci tamo se troškovi nekog političkog eksperimenta cijene na
220 221
pola miliona do dva miliona (ljudi). — Such is life. Kao vijest razonode koji su u kasnom srednjem vijeku počeli da izgra
sve je dobro. Ono što je u prednjem planu, što je u pozadini; đuju novelima sličan »pričalački informativni sistem« u ko
što je važno, što nije važno; što je trend, što je epizoda: sve jem su akcenti sa moralno primjerenih i poučnih storija sve
se niže u jednu ravnu liniju gdje istoobličnost rađa i jednako više prelazili na anegdotsko-čudnovato, naročito, neuobiča
vrednovanje i jednaku važnost. jeno, pikantno i pikarsko, drugačije i singularno, događajno-
Gdje je porijeklo ovom neobuzdanom nagonu za infor -zabavno, zastrašujuće ili sjetno slaganje. Uopšte najfasci
macijama, ove čežnje i ove prisile da svakodnevno živimo u nantniji proces u našoj kulturi je, vjerovatno, ovo: kako su
opijenosti informacijama i da trpimo ovo neprestano bom- se tokom vijekova sve jače probijale takve »singularne priče
bardovanje naših glava ogromnim količinama ravnodušno- ο događajima« u poređenju sa standardnim pričama, čvrstim
-važnih, senzualno-nevažnih vijesti? motivima i otrcanim frazama — kako se to novo odvaja od
starog i kako te vijesti izvana djeluju na još usku tradicio
Izgleda da se od početka naše epohe naša civilizacija za nalnu svijest. Stoga razvitak »moderne kompleksnosti« mo
pitala u posebno protivurječan odnos prema novosti, prema žemo bolje proučavati na povijesti naše literature i našeg
»noveli«, prema priči ο slučaju, p r e m a »interesantnom doga diskurza nego na povijesti prava. J e r uopšte nije po sebi
đaju« — izvjesnoj mjeri ona kao da gubi kontrolu nad svo razumljivo da naša svijest mora biti u stanju da prihvata
jom »glađu za saznanjem« i svojom »žudnjom za novim«. informacije ο eksplozijama na spoljnjem omotaču Sunca, ο
Prosvijećenost želi sve više da univerzum pretvori u skup lošim žetvama na Ognjenoj zemlji, ο običajima Hopi-Indija-
vizesti i informacija, a ovo ona postiže uz pomoć dva kom naca, ο ginekološkim problemima neke skandinavske kraljice,
plementarna medija, leksikonom i novinama. S leksikonom ο pekinškoj operi, ο sociološkoj strukturi nekog sela u P r o -
naša civilizacija nastoji da obuhvati i enciklopedizira »krug vansi.
svijeta« i cijeli ciklus znanja; s novinama ona stvara jednu
Od doba renesanse — koje je Jacob Burckhardt (Jakob
svakog dana drugačiju mrežastu sliku kretanja i preobražaja
Burkart) prergnantno opisao formulacijom »otkrića svijeta i
realnosti u njezinoj sposobnosti događanja. Leksikon obu
čovjeka« — glave koje su »priključene« na mreže (naučnih,
hvata konstante, novine promjenljivosti, a oboje sliče u spo
diplomatskih, novelističkih) informacija bivaju punjene neiz
sobnosti da minimumom struktuiranja transportuju maksi
mjernim masama obavještenja, a neobuzdani empirizam jed
m u m »informacija«. Građanska kultura je oduvijek morala
no na drugo slaže brda tvrdnji, izvještaja, teorija, opisa, in
da živi s ovim problemom, a vrijedi barem ovlaš pogledati
terpretacija, simbolika i spekulacija — dok na koncu u naj
kako se dosad iz toga izvlačila. Čovjek u relativno zatvore
raskošnijim inteligencijama tog doba (pomislimo samo na
noj kulturi, s organskim informacionim horizontom i ogra
likove kao što su Paracelsus, Rabelais, Cardano, »Faust«) to
ničenom spoljnom radoznalošću jedva da još ima nekog po
»znanje« nije počelo da buja i da ključa u haotičnoj mnogo-
sla s ovim problemom. No drugačije je s evropskom kultu
značnosti. Ovog ranog doba »informativnog baroka« mi se
rom, a s ovom posebno u njezinoj građanskoj epohi kojoj
više ne sjećamo jer nas je epoha prosvjetiteljstva, raciona
pečat udaraju individue koje rade, istražuju, putuju, koje su
lizma i »nauka« odsjekla od njega. 3 7 Ono što mi danas na
empirijski nastrojene, saznanja gladne i stvarnosti žedne. One
zivamo prosvjetiteljstvom i pri čemu neminovno mislimo na
u toku vijekovima duge akumulacije znanja svoju civilizaciju
kartezijanski racionalizam, s gledišta povijesti informatike
dovode na jedan kurs radoznalosti koji se prije svega u 19.,
označava i jednu neophodnu sanitarnu mjeru; ono je bilo
a pogotovo u 20. vijeku s trijumfom radiomedija i elektron
ugrađivanje jednog filtera protiv preplavljivanja individualne
skih medija pretvorio u rijeku koja neobuzdano ruši, koja
nas više otplavljuje, nego što je mi regulišemo. 37
U Les mots et les choses (1966) Foucault je lijepo portretisao
Sve je to započelo na izgled sasvim bezopasno — na ovu epohu (Njemački prevod Die Ordnung der Dinge (Poredak stvari),
ime s pojavom novelista, pripovjedača novosti i umjetnika Frank, na Μ 1971. 2. poglavlje.)
222 223
svijesti beskrajem ravnopravnih, istovrijednih, jednako važ stavno mnogo toga ne mogu da prate, pa s m u d r i m resenti-
nih »obavijesti« iz najrazličitijih izvora, protiv preplavljiva- manom svoje neshvatanje boje kao metodološku strogost. No
nja do kojeg je bilo došlo već u n a u č n i m krugovima kasnije ovdje na vidjelo dolazi jedna odista negativna, filtrirajuća
renesanse. I ovdje je došlo do jednog informacionog stanja i odbranaška funkcija racionalizma koja mu je svojstvena
u kojem je pojedinačna svijest na beznadežan način bila iz od samog početka.
ložena vijestima, slikama, tekstovima. Racionalizam nije samo . Ovo pada u oči ne samo nama danas. Ljudima senzibilni
naučno osvješćenje već je još više higijenski postupak svijesti jeg shvatanja i s talentom za psihologiju, za muze i emocije
— naime jedan metod da se više ne m o r a svemu pridavati racionalizam se već u 18. vijeku činio preuzak, a naučnički
važnost. Sad, naime, mi odvajamo ispitano od neispitanog, kriticizam previše ograničen. Samo racionalističko-higijenskim
istinito od lažnog, ono ο čemu smo samo čuli od onog što instrumentarij umom nisu ni oni mogli pojmiti svu širinu
smo sami vidjeli, preuzeto od samomišljenog, stavove koji ljudskog iskustva i obrazovanja svoga doba.
počivaju na autoritetu tradicije, od stavova koji su zasnovani Ja mislim da se polazeći od ove tačke može najbolje sa
na autoritetu logike i posmatranja etc. Efekat rasterećenja gledati duhovnopo vijesni značaj građanske umjetnosti i li
je, najprije, ogroman. Obezvrijeđeno biva pamćenje, ali zato terature. Umjetničko djelo — zatvoreno i otvoreno — svoj
na snazi dobijaju kritika, mišljenje koje odbacuje, odabira, estetički poredak je izričito suprotstavljao leksikalnom ha-
ispituje. Čovjek više ne mora dopuštati da sve doživi nekakvo osu enciklopedista i žurnalističkom hasu novinske empirije.
priznanje, čak naprotiv, ono što vrijedi i što je »naučna sadr- Ovdje se uspostavilo nešto trajno naspram sve šire plime
žina« od sada je samo još malo ostrvce »istine« usred okeana istovremenih jednakovažnosti; formulisano jezikom koji je
nejasnih i lažnih tvrdnji — skoro da bismo ih mogli nazvati ulazio u uši i hvatao se za srce; s izrazima na koje se čovjek
idolima, predrasudama i ideologijama. Istina postaje kao neka mogao pozivati (obrazovanje, identitet, citati — to je jedan
čvrsta, prilično mala tvrđava u kojoj je nastanjen kritički kompleks; izdvojeno često u ritualnim oblicima koje u rijeci
mislilac, a napolju urlaju glupost i beskrajna, pogrešno for svih onih ravnodušnih promjena zadržavaju krajnje značajno
mirana i pogrešno informirana svijest. trajanje; izgrađeno oko karaktera koji izgledaju pregnantni,
povezani i vitalno interesantni; oko djelovanja koja n a m
To, međutim, traje samo jedan, dva vijeka i onda u tom dramatizovano i intenzivirano predočavaju život; zahvaljujući
novom, najprije mentalnohigijenski veoma uspješnom racio svemu tome građanska umjetnost je dobila istaknut značaj
nalizmu ponovo došlo u stanje koje je ličilo na ono koje se za formiranje i jačanje svijesti u razvijenim građanskokapi-
htjelo prevazići. J e r i to prosvjetiteljsko istraživanje, zapravo talističkim društvima, svijesti kojoj je prijetila opasnost od
pogotovo ono, ne može izbjeći suočavanje s problemom da sve većeg iskustvenog haosa. Samo je još umjetnost b a r e m
ono opet proizvodi j e d a n »previše velik svijet«, da uzrokuje približno mogla dati ono što nisu bile u stanju da daju ni
jedan još bezgranični]i empirizam i da izaziva još veću ri teologija ni racionalistička filozofija: pogled na svijet kao
jeku obavijesti ο istinama i novostima. Ovdje racionalizam univezum i na totatilet kao kosmos.
isto onako malo može da iziđe na kraj sa sopstvenim produk Međutim, krajem građanske epohe gasi se i ovo gra
tima kao i renesansni učenjaci s neizmjernom vrevom tradi đansko, kvazifilozofsko bavljenje umjetnošću; već u 19. vi
cija. Od tada se, uostalom, u ovom strogo racionalističkom jeku umjetnost zapada u jedno narcističko okruženje sebe
lageru može zapaziti j e d a n proces intelektualnog zgrušavanja same i stupa na kolosijek artističkog — pri čemu sve više
tako da se može dobiti utisak da je sanitarna i odbrambena 38
blijedi njezin predstavljački sjaj . Ubrzo se onda umjetnost
funkcija racionalizma nadmišila produktivnu, istraživačku i više ne pojavljuje kao medij um u kojem se cijeli ostali svi-
razjašnjujuću funkciju. I doista, kod n e k i h tzv. kritičkih r a -
cionalista i tzv. analitičkih filozofa na mjestu je sumnja da 38
Otuda dolazi »ekskapizam« — sumnja u ne-realističke umjet
svoje racionalne metode toliko naglašavaju zato što jedno- nosti.
224 225
jet mogao »pojmiti« i prikazati s osobenom providnošću, već ambicije filozofije da dato i razumiju. Oni obuhvataju sve,
ona sama postaje zagonetka među zagonetkama. Ona sve više jer ništa ne zahvataju; oni ο svemu govore, a ο svemu ne ka
napušta svoju predstavljačku, za teologiju i kosmologiju za zuju ništa. Medijska kuhinja n a m svakog dana servira čorbu
mjensku funkciju i na koncu pred sviješću stoji kao fenomen realiteta s bezbroj začina koji svaki dan ipak imaju isti ukus.
koji se od drugih »informacija« razlikuje prije svega po Sigurno je da je nekad postojalo vrijeme kad ljudi, zato što
tome što se kod njega ne zna »šta treba da znači cjelina«, je ta čorba bila nova, još nisu njome bili prezasićeni i kad su
što ona više nije ono providno, ne djeluje više kao medijum fascinirano buljili u tu navalu empirije bez ograničenja. Tako
objašnjavanja i što ostaje tamnija od ostalog dijela svijeta je Frank Thies (/Tis/ 1923. godine skoro s opravdanim pato-
koji se još kako može objasniti. som mogao izjaviti: »Zurnalizam je crkva našeg doba.« (F.
Tek nakon pada te velike prikazivačke funkcije u umjet Thies, Das Gesicht unserer Zeit. Briefe an Zeitgenossen, Stut-
nostima je sazrelo vrijeme za uspon masovnih medija do gart 1929, str. 62.)
vladajućeg mjesta kad se radi ο informaciji ο svijetu kao To »i« je moral žurnalista. Oni u izvjesnoj mjeri polažu
događaju i aktualitetu. (Ovdje neće biti govora ο onoj me profesionalnu zakletvu na to da se, kad ο nekoj stvari izvje
đuigri koju su priredile »filozofije života« i »velike teorije« štavaju, slažu da ova stvar i ovaj izvještaj per »i« budu uvr
19. vijeka na pola p u t a između religije umjetnosti i svijesti šteni među ostale stvari i ostale izvještaje. Jedna stvar je jed
masovnih medija; up. u vezi s ovim poglavlje ο Velikom na stvar i više taj 'medijum ne dopušta. Uspostaviti veze iz
inkvizitoru u Kabinetu ciničara.) među »stvari«, to bi se, zapravo, zvalo baviti se ideologijom.
Ti masovni mediji su tek razvili jedan kapacitet kakav Zato: ko uspostavlja veze, leti napolje. Ko misli, mora biti
u tom obimu nisu poznavali ni racionalistička enciklopedija, isključen. Ko broji do tri, taj je fantast. Empirizam medija
ni umjetnost, niti filozofija života: nesamjerljivom snagom trpi samo izolovane izvještaje, a ova je izolacija djelotvornija
obuhvata oni idu ka onome ο čemu je velika filozofija mogla od svake cenzure jer ona se brine za to da ono što ide za
samo da sanja: ka totalnoj sintezi — istina na nultoj tački jedno ne dođe zajedno i da se u glavama ljudi samo teško
inteligencije, u obliku totalnog zbira. Oni odista dopuštaju n a đ e zajedno. Žurnalista je čovjek kojeg njegov poziv prisi
jedan univerzalni haotični empirizam, oni mogu da izvješta ljava da zaboravi kako se zove broj koji dolazi poslije jedan
vaju ο svemu, mogu sve dodirnuti, sve akumulirati, sve sta i dva. Onaj ko to još zna, taj vjerovatno nije demokrata —
viti jedno pored drugog 3 9 . P r i tom oni su čak više nego filo ili je cinik.
zofija — naime nasljednici enciklopedije i cirkusa istovre
Isplatilo bi se kritički osmotriti ovo »i«. Da li je ono, uze
meno.
to za sebe, na bilo koji macin »cinično«? Kako neka logička
Taj neiscrpni kapacitet »reda« masovnih medija zasniva partikula može biti cinička? Muškarac i žena; nož i viljuška;
se na njihovom aditivnom »stilu«. Samo zato što su se učvr biber i so. Šta bi tu trebalo izostaviti? Probajmo s drugim
stili na nultoj tački misaonog prožimanja, oni mogu sve dati vezama: dama i kurva; voli bližnjeg svog i ubij ga; smrt od
i sve reći, a to, opet, sve odjednom. Oni imaju samo jedan gladi i kavijar za doručak. Ovdje izgleda da je to »i« dospjelo
jedini inteligibilni elemenat: ono »i«. Zahvaljujući ovom »i« između suprotnosti koje ono po kratkom postupku čini susje
može se doslovno sve učiniti susjedom. Tako nastaju lanci i dima, tako da ti kontrasti jedan drugog ujedaju.
susjedstva ο kojima ni jedan racionalista, nijedan esteta nije
mogao ni sanjati: ugovori-o-štednji-i-premijere-i-svjetska- Sta je tu to »i« krivo? Nije ono stvorilo te suprotnosti,
-motociklistička-prvenstva-i-porez-na-prostitutke-i-sukobi-dr- ono ima samo ulogu svodnika između dva nejednaka para. U
žava . .. Mediji mogu sve dati jer su se potpuno odrekli one tim medijima to »i« u stvari i ne čini ništa drugo nego ih
stavlja jedne pored drugih, stvara susjedstva, povezuje, kon-
39
To što oni ipak ne donose »sve« to je efekat njihove još uvijek trastira — ni više ni manje. »I« ima sposobnost da obrazuje
znatne selektivnosti. Selektivna laž? neki linearni niz ili lanac čije pojedine karike se dodiruju sa-
226 227
mo u tom logičkom svodniku; ovaj, sa svoje strane, ne kazuje
ništa ο suštini elemenata koje dovodi u jedan niz. U ovoj zuje u odnosu između robe i cijene? Najbolja prethodna škola
ravnodušnosti tog »i« spram stvari koje postavlja jedne po za Kapital — zar se ona ne bi sastojala u tome da se neko više
red drugih imamo izdanak za cinički razvitak. J e r pukim ni časova dnevno postavi pred televizor i da se obaveže da za
zanjem jednog iza drugog i spoljnjim sintagmatičnim odno ostalo vrijeme pregleda više novina i ilustrovanih časopisa,
som između svega ono uspostavlja jednu svejednakost koja kao i da stalno sluša radio? Jer, u osnovi, Kapital možemo
čini nepravdu stvarima poredanim jedne za drugima. To I čitati koliko god p u t a hoćemo, ali ono odlučujuće nećemo ni
zato ne ostaje »čisto« »i«, već razvija tendenciju da pređe u kad razumjeti, ako to ne znamo iz sopstvenog iskustva i ako
jedno jeste-isto. Počev od ovog momenta može da se šepuri to ne uključimo u sopstvenu misaonu strukturu i način osje
jedna cinička tendencija. Jer, ako to »i« što može da stoji iz ćanja: jer mi živimo u svijetu koji stvari dovodi u lažne jed-
među svega znači i jedno jeste-isto, onda je sve jednako sve načine, uspostavlja lažne istoobličnosti i lažne iste vrijednosti
mu i može da vrijedi kao i ono drugo. Od istoobličnosti tog (pseudoekvivalencije) između svega i svakog i time dospijeva
»i«-niza neprimjetno postaje stvarna istovrijednost i subjek do jedne duhovne dezintegracije i ravnodušnosti u kojoj ljudi
tivna jednakovažnost. Tako se ja, kad ujutru iziđem na ulicu gube sposobnost da međusobno razlikuju ispravno i lažno,
i kad se na mene izdiru novine nijemog prodavača, praktično važno i nevažno, produktivno i destruktivno — jer su navikli
moram odlučiti samo za favorizovanu jednakovažnost toga da da uzimaju jedno za drugo.
na. Da li će moj izbor pasti na ovo ubistvo ili ono silovanje, Živjeti s pseudoekvivalencijama; razmišljati u pseudo-
ovaj zemljotres ili onu otmicu? Mi svakog dana moramo da ekvivalencijama: ako to možeš, onda si pravi građanin ove
koristimo ono prirodno pravo da ne znamo za milione stvari. ciničke civilizacije, a ako si to svjesno, našao si onu Arhi-
Ο tome da ja to moram koristiti brinu se mediji koji su se medovu tačku polazeći od koje se ova civilizacija može izba
istovremeno pobrinuli i za to da na mene skoči milion stvari citi iz težišta. U svojim veličanstvenim ekonomskokritičkim
i da je potreban samo t r e n u t a k moga pogleda na debelo pi misaonim kretanjima Marx je zaokružio ovu tačku da bi onu
sane naslove pa da u moju svijest uskoči još jedna jednako centralnu nejednakost našeg oblika privrede — nejednakost
važnost. Ako je ona uskočila, onda me ona navodi i na to da između najamnine i vrijednosti rada — razvijao sa uvijek
ja u sebi m o r a m protokolisati jednu ciničku ravnodušnost novih uglova gledanja. Međutim, najjednostavniji put za ra
spram onoga što me je doseglo kao »vijest«. Ja kao hiper- zumijevanje kapitala ne vodi preko lektire Kapitala. Mi nismo
informisani registrujem da živim u jednom hiljadu p u t a p r e primorani da kao nesrećni Althusser /Althuser/ kažemo Lire
velikom svijetu vijesti i da na većinu onoga što dobij am mogu le Capital, već Lire le Stern* Lire la Bildzeitung, Lire le Spi
samo da slegnem ramenima jer je moj kapacitet saučešća, egel, Lire Brigitte. Tamo se mnogo jasnije i otvorenije može
uzbuđenja ili zajedničkom mišljenju sićušan u poređenju s proučavati logika tih pseudoekvivalencija. Cinizam u krajnjoj
onim što mi se nudi i što na mene apelu je. liniji vraća na ono amoralno izjednačavanje različitog, a ko
ne uviđa taj cinizam kad naša štampa između reklama za pje
Sad smo se neprimjetno približili jednoj tački na kojoj nušavo vino izvještava ο progonima u Južnoj Americi, taj ga
je moguće prihvatiti ono najbolje iz marksističke tradicije i neće zapaziti ni u Teoriji ο višku vrijednosti, čak i kad bi je
ponovo ga promisliti. Onaj ko govori ο istoobličnosti, istoj pročitao hiljadu puta.
vrijednosti i jednakovažnosti, taj je potajice već na tlu kla
sičnih Marxovih misaonih dostignuća i nalazi se usred raz
mišljanja ο zagonetki ekvivalentnih odnosa između različitih
dobara. Ima li ovdje veza i prelaza? Nije li Marx u svojoj
analizi robe dao fulminantan i logički do kraja suptilan opis * Stern, Spiegel, Brigitte — to su ilustrovani časopisi koji izlaze
kako istovrednovanje proizvodi jednako-važnost koja se poka- u SR Njemačkoj, a Bildzeitung bulevarski list s najvećim tiražom.
Prim prev.
228 229
3. Razmjenski cinizam, — ili okrutnost života čisto ekonomski obračun vrijednosti. Simmel je, sad, poveo
razgovor ο procesima razmjene u kojima se novac razmjenju
je za »vrijednosti« ο kojima se ne zna da spadaju u robu.
Who said that life is fair?
Filozofija novca cinički fenomen otkriva u činjenici kako iz
gleda da je novcu svojstvena snaga da i dobra koja nisu robe
Novae, to je apstrakcija u akciji. Vrijednost ovamo, vri uključi u posao razmjene kao da ona to jesu. To je očigledna
jednost onamo, posao je posao. Novcu je sve svejedno. On je mogućnost kupovine svega i svakoga, mogućnost koja u kapi
medij um u kojem se praktično ostvaruje izjednačavanje razli talističkom društvu inicira jedan opšti proces ciničke korup
čitog. On. kao ništa drugo na svijetu, ima tu moć da različito cije koji se, međutim, stalno produbljuje. »Sto više ovdje no
svede na isti imenitelj. Kao što su novinski papir i ekrani vac postaje jedini centar interesovanja, što više uviđamo da
televizora ravnodušni spram sadržina koje prenose, tako i no se za njega ulažu poštenje i ubjeđenje, talent i vrlina, ljepota
vac zadržava svoju nepokolebivu indiferenciju u pogledu svih i spas duše, utoliko će se podrugljivi je i frivolnije raspolože
ma koliko različitih dobara za koje se on razmjenjuje. Već je nje stvarati p r e m a ovim višim dobrima života koja se prodaju
Rimljanin Vespazijan mirisao kovani novac i postavio slutnju za isti kvalitet vrijednosti /Wertquale/'' 0 kao i dobra na pijaci.
da bi on mogao da smrdi, pa je ironično primijetio: non olet. Pojam tržišne cijene za vrijednosti koje po svojoj suštini od
Današnje građanske ekonomske nauke u osnovi nisu ništa dru bijaju svaku ocjenu osim po njihovim kategorijama i idealima
go do jedan non olet na višem stupnju. dovršena je objektivacija onoga što predstavlja cinizam u sub
U pjesmi pohvalnici slobodnoj tržišnoj privredi moderni- jektivnom refleksu.« (Philosophie des Geldes, München 4 1921,
zovani novac je, kao kapital, našao jedan savremeni oblik da str. 264)/'1
dokaže svoj fizički i moralni nedostatak svakog mirisa. Uko Cinička funkcija novca se dokazuje u njegovoj moći da
liko predmet razgovora nisu bili nikakvi drugi akti sem akata te više vrijednosti uključi u prljave poslove. Mi s pravom okli
čiste ekonomske razmjene, jedva da je nekom filozofu, a po jevamo da ovo stavimo pod pojam kupovne moći. Tamo gdje
gotovo ekonomisti, na pamet pala misao da taj fenomen novca se ekonomska vrijednost novca pokazuje sposobnom da u »po
ispipa u vezi sa ciničkim valencijama. U njihovoj teoriji ka sao« uvuče vanekonomske vrijednosti — poštenje, vrlinu, lje
pitalistička robna privreda sebi neprestano potvrđuje svoju potu, kaže Simmel —, tamo se na novcu pored moći kupova
neozloglašenost. Zar se ona ne poziva na najbolji od svih mo nja pojavljuje jedna druga moć koja je samo analogna s onom
rala — na pravednu cijenu i na slobodan ugovor? Gdje god prvom, ali nije s njom identična. To je moć zavođenja. Ona
se stvara privatno bogatstvo uvijek će se javiti neko ko će svoju moć pokazuje na onima čije su želje, potrebe i životni
tvrditi da ga je »zaslužio« na najmoralniji način, »sopstvenim planovi poprimili oblik stvari koje se kupuju — a to su u
trudom«. Samo resentimanu, međutim, može biti važno da kapitalističkoj kulturi bezmalo svi. Tek u situaciji univerzalne
dobrim poslovnim ljudima moralno ponešto prilijepi. zavedenosti — u kojoj uz to zavedeni riječ korupcija odavno
Istina, ta non-olet partija je preko svojih inteligentnih
predstavnika priznala moralne komplikacije robne i novčane 40
privrede. U pogledu na trošenje novca, naime, čak i branioci Kvalitet vrijednosti (Wertquale), to znači vrijednost određene
ma postojećih odnosa moraju pasti u oči mnoge dubiozne po vrste,41 ovdje ekonomske vrste, tj. izražene u novcu i u robi.
Kao cinizam Simmel označava samo oblast subjektivnih, quasi
jave. Georg Simmel /Zimel/ je, valjda, bio prvi koji je ekspli- nihilističkih i frivolnih stavova. Moj rad svakako želi da se udalji
citno ispitivao problem cinizma koji se rađa s novcem. Jer od takvog subjektivnog pojma cinizma. Ja nastojim da cinizam shva
ako novac, kako se to kaže, ima »kupovnu moć« — do kojih tim u realnom i relativno-opštem društveno-duhovnom procesu, tako
oblasti se ova proteže? Ako novac stoji spram neke robe pro da taj kinički ili cinički bitak ne dolazi »iz« individua — to bi bila
psihologistička svinjarija —, već da se on individuama nudi, da u
izvedene za tržište, onda je, naravno, samo pitanje cijene da njima raste i da se k r o z njih razvija, kroz, to znači: njihovom sna
li će roba biti prepuštena posjedniku novca. Ovo ostaje jedan gom, ali iznad nijh.
230 231
osjećaju kao moralno prenapregmitu — može Simmelovo »fri akteri. Ako je obezbijeđeno da su oni glavni krivci, onda nije
volno raspoloženje« u poređenju s višim životnim dobrima (od teško da se priznaju izvjesni »sporedni moralni problemi«; pa
sada: takozvana viša životna dobra) postati kulturna klima. To i oni su svojstveni tržištu. Zavođenje u smislu »upravljanja
nije nikakva druga klima već ona koju smo na početku opisali potrebama« spada u njegove osnovne principe. Ukoliko se na
kao »univerzalni difuzni cinizam«. novcu i zapaža neka cinička funkcija, ona je strogo ograni
čena na područje razmjene i konzuma u kojem se, kako se to
K a r i k a t u r e : »Sve ima svoju cijenu, pogotovo ono što se
kaže, »tu i tamo ne mogu izbjeći« sekundarne nemoralnosti.
ne može platiti.« Ovaj jezički mjehur izlazi iz usta jednog fi-
Ko bi, osim toga, poricao prednost tog sistema? Da ne bi go
nansijskog magnata u doba fin de siecle-a koji dinira u sepa vorili ο cinizmu sociolozi rado barataju s teorijama moderni
reu, zakopčanog fraka, s cigarom u ruci, s dvije gole dame iz zacije koje »preobražaj vrijednosti« žovijalno stavljaju na kon
boljeg društva na koljenima. Suprotnost: američki milijarder to napretka.
na putu po Evropi, kako su ga sebi predstavljali prestrašeni
stari Evropljani dvadesetih godina. »Well, boys, bilo bi zaista Kad bismo malo bolje slušali ne bi nam moglo promaći
smiješno kad taj Zapad ne bih za par dolara mogao spakovati da Simmel misli na neki poseban oblik kupljivosti viših vri
u kofer. Ekstra ček dajem za ono što ovi dubokomisleni Ni jednosti. Ovdje je, naravno, govor ο časti, vrlini, ljepoti i
jemci nazivaju 'cooltoor'. A na kraju ćemo još papu vezati spasu duše »žene«. I to se može »kupiti«. Prostitucija — u
ugovorom.« Ovakve fraze kupaca karikiraju proboj materijal užem i širem smislu — je jezgro razmjenskih cinizama kod
ne sfere vrijednosti u »idealnu« sferu. Kapital neumitno ko kojih novac u svojoj brutalnoj ravnodušnosti na svoju ra
rumpira sve vrijednosti vezane za starije oblike života — pa zinu dovlači i dobra »višeg reda«. Nigdje se drugdje cinička
bilo da ih kupuje kao dekoracije i sredstva za uživanje, bilo potencija novca ne pojavljuje tako jasno tako tamo gdje u
da ih uništava kao smetnje. (Ovo predstavlja dijalektiku »an vazduh diže zaštićene oblasti — osjećaj, ljubav, samopošto-
tikviteta«; stare stvari preživljavaju ako se mogu kapitalisati; vanje — i gdje ljude navodi da »same sebe« prodaju nekom
a kapitalisati se one mogu zahvaljujući za kapitalizam spe stranom interesu. Tamo gdje »djevojcura« na tržište iznosi
cifičnoj dinamici modernizacije i zastarjevanja.) Polazeći s ove svoje genitalije, tamo kapital izvana susreće ono ο čemu on
strane kapitalističko društvo neizbježno nailazi na vrijednosno- u unutrašnjosti ne bi htio ništa da zna.
ciničku motoriku koja mu je u osnovi. U njegovoj prirodi je U izvjesnom pogledu je šteta što Marx u svojoj čuvenoj
da stalno proširuje zonu onoga što se može kupiti. Na ovaj analizi robe nije pošao od prostitucije i njezinog posebnog
način ono proizvodi ne samo mnoštvo cinizama već, kao mo- oblika razmjene. Takav početak bi sigurno donio teoretskih
ralistički prilog ovima, i sopstveni protest protiv njih. Ono, u prednosti. Kao glavi olet-partije42 njemu je moralo biti važno
skladu sa svojom ideološkom optikom, ne može drugačije nego da iskoristi svaku mogućnost za demonstraciju cinizma. Žena
da taj novčani cinizam shvaća kao fenomen tržišta. Neomora- kao roba bi za ovo odista bila pravi argument. Međutim,
lističke i neokonzervativne frazeologije ovdje bez muke nala teorijom prostitucije ne može da započne jedna knjiga koja
ze svoje primjere koji optužuju. Kapitalistički oblik privrede je imala ambiciju da postane biblija radničkog pokreta. Zato
se s ničim ne podnosi tako dobro kao s onim humanističkim Marx nastoji da tajnu ekvivalentne razmjene objasni pomoću
tužbalicama ο uticaju »svemoćnog« novca koji korumpira obi potpuno neporočnih produkata kao što su pšenica i gvožđe,
čaje. Money makes the world go round, zar to nije strašno. sukno i platno, svila i k r e m e za čizme. Da pogledamo glavne
korake njegove oštroumne analize: roba i roba; roba i no-
Tako. dakle, i ona non-olet partija mora da prizna izvje 42
sne nemoralnosti. No ona se svim silama upinje da cinizam Ovdje vrijedi stav da novac u osnovi smrdi, ne samo kad se
upotrebe novca svede na podložnost individua zavođenju. Me radi ο vespazijanskom obolusu za nužnik. Misli se na principijelnu
kritiku privatne svojine (sredstava luksuza i proizvodnje) — kritiku
so je slabo, ako to želi novac. Stvari se uvijek mogu prikazati koja se od one masivne teze »svojina je lopovluk« dalje obrazuje u
tako da su za one nemoralne akte razmjene krivi neozbiljni suptilnosti učenja ο višku vrijednosti.
232 233
vac, novac i roba; prelaz od novca kao novca u novac kao gnozu ο moralnom odnosu klase koja radi prema klasi koja
kapital. Ovdje se, usred ovih idiličnih, formalnih razmatranja profitira.
ekvivalencije prvi put pokazuju one teške napetosti koje uka U razmjeni radne snage za najamninu kao da je jednom
zuju na žarište »proturječja« u jezgru cjelokupnog sistema za svagda razbijena harmonija principa ekvivalencije. U sre
razmjene: novac odjednom, u zaobilaznom p u t u preko robe i dištu kapitalističkog ekvivalentnog raja Marx na drvetu sa
nazad u novčani oblik, postaje više novca. Kako sad to? On znanja nalazi savijenu zmiju koja sikće: kad shvatite kako
u smislu tih pretpostavki — razmjenjuje istovrijedno za isto se sistematski više uzima nego što se daje postaćete i vi kao
vrijedno i na tom se p u t u uvećava! Zar je ekonomija madi- kapital i zaboravićete šta je dobro a šta zlo. Pošto rad stvara
onicarski varijete? Marx, međutim, to je sigurno, samo je mnogo veću vrijednost nego što radnicima »vraća« u obliku
opisao osnovni oblik svih kruženja kapitala koji, svi bez izu najamnine (najamnine se uvijek kreću na liniji istorijski
zetka, počivaju na očekivanjima da se on uveća. I narodna relativnog egzistencijalnog minimuma), u rukama posednika
izreka kaže da novac ide samo na novac 4 3 ; u izrazima non- kapitala se akumuliraju značajni viškovi. Taj skandal prevare
-olet retorike se čak kaže: »novac radi«. Prilikom razmatra koji je uključen u proizvodnju viška vrijednosti pregnantno
nja ovog neobičnog umnožavanja kapitala na tržištu roba označava termin eksploatacija. On u sebi krije jednu episte
Marx se ponašao kao veliko smetalo. On se ne smiruje dok mološku znamenitost: naime da je istovremeno i analitički i
iz osnove ne razjasni taj mehanizam umnožavanja. Kapita moralno-agigatorski izraz. Kao takav on je u istorijskim rad
lističko društvo mu ovo do danas nije oprostilo. No za mo ničkim pokretima odigrao jednu m a r k a n t n u ulogu. Samo se
ralni, a još više intelektualni integritet jednog društva nije po sebi razumije da je strana kapitala ovaj borbeni pojam
dobro ako hronično mora da živi suprotno već odavno for- oduvijek odbijala zbog njegovih »jeretičkih« prizvuka. I za
mulisanim istinama ο njemu, a da ne smije da ih prihvati. ista se ideološki spor u razgovorima između »rada» i »kapi
Mislim da Marxovo uzdržavanje od fenomena prostitucije tala« koncentrisao na pitanje kako interpretirati taj fenomen
ima jedan dublji razlog. Njega, kao genuinog teoretskog fu preduzetničkih profita i eksploatacije (možda bolje: takozva
ndamentalistu, ne interesuje toliko onaj lako dokučivi olet ne eksploatacije): oletistički ili nonoletistički. Dok oletisti go
na tržištu, već mnogo više onaj ideološko prikriveni olet u vore ο »problemima« kao što su siromaštvo, patnja prolete-
sferi rada. Snagu njegove misli ne draži toliko onaj cinički rijata, tlačenje i osiromašenje, nonoletisti pogled skreću na
smrad cirkulacije koliko smrad samog načina proizvodnje. narodnoprivredne »ukupne interese«, reinvesticije, socijalna
Ovaj drugi se na jedan sasvim drugi način obraća teoretskom davanja privrede, osiguranje radnog mjesta i slično. Tako je
organu nego prvi koji se prije obraća čulima. (Zato su se taj moderni nonoletizam jedan jedini veliki ideološki trud
socijalnokritičke umjetnosti moderne obraćale obojeno korup- oko »očišćenja od grijeha otimanja viška vrijednosti«/ 1 ''
tnim pojavama cirkulacionog cinizma). Marx, suprotno tome, Marxov prodor u moralno-ekonomske komplikacije viška
prodire u n a j u n u t a m i j e stavove non-olet partije i na samom vrijednosti, dakle, tačku napada pomjera na sam način pro
kapitalu miriši onaj fatalni vonj otimačne viška vrijednosti. izvodnje. Na ovaj način on nadmašuje svaki mogući verdikt
Ta osporavana teorija viška vrijednost nikad ne bi mogla ο ciničkim »izopačenostima« upotrebe novca na tržištu. P r o
izboriti ključnu stratešku poziciju na marksističkom napadu blem nije u tome što novac »časne« žene i muškarce »od
na kapitalistički državni poredak kad bi ona bila samo jedna
ekonomska formula u nizu drugih. Ona, zapravo, predstavlja 44
Marksistički oletizam je u 20. vijeku dobio podršku od psiho
ne samo analitički opis mehanizma umnožavanja kapitala analize koja novac i izmet poima kao simboličke ekvivalente, a novča
već, istovremeno, — na politički brizantan način — i dija- ni kompleks priređuje analnoj sferi. Zahvalnost za to ona nije požnjela,
pogotovo kad se od ruske revolucije preko noći pojavio jedan marksis
43
Zato je loto najveće moralno dostignuće kapitalističkog društva. tički maskirani nonoletizam koji tvrdi da eksploatacija ne ruskom
On onoj najbrojnijoj masi koja očigledno radom ne može doći ni do više nije eksploatacija. Socijalistički višak vrijednosti ide pod libidi-
čega pokazuje da sreća obećava jedinu pravdu. noznom zastavom: izgradnja — zadovljstvo.
234 235
riječi«, kako se to kaže, može da učini slabim. Nego skandal kao platežno sredstvo one više vrijednosti mami na prosti
počinje tamo gdje novac kao kapital u svoje funkcionisanje tuciju, tako novac kao kapital siluje radnu snagu u proiz
sistematski pretpostavlja slabost muškaraca i žena koji sebe vodnji dobara. Kod svih ovih transakcija se kao iluzoran
same moraju da iznose na tržište. Ovo je ona funkcionalno- ukazuje zahtjev za nekom realnom ekvivalencijom razmije-
-imoralistićka baza industrijske razmjenske privrede. Ona u njenih dobara. Akti razmjene do kojih dolazi pod pritiskom
svoju kalkulaciju uvijek uzima teške položaje slabijih. Svoje zavođenja i nasilja bespredmetnim čine svaki pokušaj da se
stalno kruženje profita ona uspostavlja na postojanju velikih iznađu iste vrijednosti među dobrima. Kapitalistički sistem
grupa koje jedva da i znaju za neki drugi izbor osim da žderu razmjene je još više sistem pritiska nego sistem vrijednosti.
ili da umru. Kapitalistički privredni poredak počiva na mo Ucjena i nasilje — pa i u neprisiilnom obliku moći prihva
gućnosti ucjene onih koji neprestano žive u aktuelnim ili ćenih ugovora — pišu onu pravu povijest ekonomike.
virtuelnim iznimnim stanjima, ljudi dakle, koji će sutra gla Realizmom koji s građanskog gledišta neoprostiv Marx
dovati ako danas ne rade i koji sutra više neće imati posao je kapitalizam opisao na jedan način koji izmiče tlo svim
ako ne pristanu na ono što im se danas daje. čisto ekonomskim teorijama. Ne možemo ozbiljno govoriti ο
Cinizam nejednake razmjene Marx ne traži tamo gdje se radu, ako nismo spremni da govorimo ο ucjeni, gospodstvu,
on kao »izopačenost« može bagatelisati, već tamo gdje on kao polemici i ratu. Kad istražujemo proizvodnje viška vrijed
princip nosi cijeli sklop proizvodnje. Po njemu zato novac u nosti, mi smo već u oblasti opšte polemike. 4 6 Marx je, čak,
kapitalizmu nikad ne može prestati da smrdi — naime na da bi do kraja zaoštrio polemički realizam svoje analize,
mizeriju radnika. Bordelizovanje k u l t u r n e nadgradnje je, na umjesto ο razmjenskoj vrijednosti neke robe trebalo da go
spram toga, samo sekundarni proces. Njega pregnantno opi vori ο njezinoj borbenoj vrijednosti. To se posebno prirod
suju lijeve »dekadentne« teorije. No veliko otkriće Marxove nim pokazuje kod roba koje produkuju robu — sredstva za
političke ekonomije je u tome što je ona u ekonomskom raz proizvodnju u užem smislu koja za njihove vlasnike uvijek
jasnila moralno-političko: kroz razmjenu najamnine probija predstavljaju i sredstva borbe i pritiska, zatim kod strateških
se gospodstvo. Marx otkriva kako »slobodan ugovor ο radu« dobara narodnih privreda kao što su pšenica, gvožđe itd.
između radnika i preduzetnika uključuje elemente prisile, (prisjetimo se samo onog na izgled naivnog primjera iz ana
ucjene i eksploatacije (Da vic bude veći poduzetnici se, otkad lize roba u Kapitalu); a da ne govorimo ο oružju kao robi
su se radnici sindikalizirali, tuže da su uistinu oni ucijenjeni). i robi kao oružju. Zbog svoga srodstva po funkciji oružja i
U interesu samoodržanja oni koji ne mogu ponuditi ništa robe se često mogu uzajamno zamjenjivati.
drugo osim r a d n u snagu podvrgavaju se interesu za profitom Tako bi, dakle, zavođenje i nasilje bili dva modusa ka
»druge strane«. Ovim arhirealističkim proširenjem gledišta pitalističkog cinizma? Ovdje cirkulacioni cinizam, tamo p r o
Marx ova analiza se kod puke pozitivne teorije ekonomskog izvodni cinizam? Ovdje rasprodaja vrijednosti; tamo proiz
predmetnog područja uzdiže u kritičku teoriju društva. voljna zamršenost životnog doba i radne snage masa u ko
Dok se u pogledu na sferu cirkulacije i konzuma taj rist slijepih akumulacija? U ovim formulacijama, ma kako
cinizam kapitala prezentira kao oblik zavođenja, u sferu pro one pravilno bile usmjerene, upada u oči jedna moralna p r e -
izvodnje on se pojavljuje kao oblik »nasilja«'". Kao što novac nadraženost. Onome kome je stalo do toga da stvarnosti priđe
koliko god je to moguće bez iluzija, taj ne može, tamo gdje
45
Kad Baudrillard (Baudriljo) napominje: zavođenje (Seduktion) je ona amoralna, nju opet dovlačiti pred neki idealistički
je jače od produkcije, to zvuči neobičnije nego što jeste. U svojoj fazi
masovnog konzuma kapitalizam se može mnogo mirnije kretati pomo 46
ću zavodništva (tj. maženja, zaglupljivanja, bordelizovanja glava) ne Up. poglavlje: »Metapolemika« u Glavnom logičkom dijelu.
go kad bi se otvoreno opredijelio za nasilje. Fašizam je još bio dvo- Analiza sistema kapitala otvara tri polemička fronta: kapital spram
spolac: zavođenje preko onog ko siluje. Konzumizam je zavođenje pu najamnog rada; konkurencija pojedinačnih kapitala; rat nacionalnih
kapitala.
tem podvodača.
236 237
sud. Moralni paradoks kapitalizma je, osim toga, jedinstvena jim se plaća cijena preživljavanja. Život se uvijek žrtvuje
podnošljivost »nepodnošljivog«, komfor u opustošenosti i usilovima svoga održanja. Gdje god pogledamo on se savija
higlife u permanentnoj katastrofi. On već odavno probavlja pod prinudom rada; on se u klasnim društvima podvrgava
svoje kritičare, pogotovo otkad može da bude siguran u ne datostima gospodstva i eksploatacije; on, u militarizovanim
uspjeh svih revolucionarno započetih alternativa. »Bilo kid drušvima, sebe čini okrutnim pod prinudom naoružanja i ra
da dođemo do toga da kapitalizmu ukažemo na to, da on ne ta. Ono što common sense naziva nevoljama života, to filo
može pomoći svijetu, on će ukazivati na to da komunizam zofska analiza otkriva kao samopostvarenje. Živi stvor, po
ne može da pomogne ni sebi samom«. (Martin Walser /Val- slušan principu realiteta, tu spoljnu nevolju usvaja kao unu
zer/ Büchner Preisrede 1981.) tarnju. Tako on sam postaje oruđe oruđa i oružje oružja.
Znači Η to da sve ovo što smo ovdje opisivali kao ci Ko je te sreće da u jednom sve u svemu još uvijek su
nizam kapitala na koncu nije ništa drugo do posljednje povi rovom svijetu za sebe nađe jednu nišu u kojoj su moguća
jesno učahuravanje iskustva, da je život čovjekov od pra samoomekšavanja, taj je primoran da grozeći se gleda vani
davnih vremena izložen ogromnim nevoljama i grozotama? na svjetove postvarenja i objektivnih grozota. Najosjetljivije
Da li se uopšte može moralizirati opstojanje ljudskih bića se razvija opažanje onoga koji je između socijalnih svjetova
na krvavoj kugli zemaljskoj? Da li ovaj cinizam možda pred različitih stupnjeva okrutnosti i koji bi iz jače postvarene i
našim očima predstavlja samo najnoviji oblik onoga što je otuđene zone htio da prebjegne u blažu zonu. On neminovno
onaj prijazni pesimista Sigmund Freud nazvao principom dolazi u konflikt s jednim principom realiteta koji od njega
realiteta? I zar onda jedna eksplicitno cinička svijest ne bi zahtijeva veća samootvrdnuća nego što bi to bilo neophodno
bila samo jedan modernom, borbama oko moći više nego u toj blagoj zoni. On se sukobljava s ispoljavanjima principa
ikad razjedinjenom svijetu primjeren oblik »odraslosti« koja realiteta koja od pojedinca zahtijevaju samo žrtvu i okrut
nerezignirano samu sebe čini dovoljno surovom kako bi do nost. To je dijalektika privilegije. Privilegovani koji ne po
rasla datostima? stoje ciničan morao bi da želi jedan svijet u kojem bi pred
nosti nestanka okrutnosti pripale što je moguće većem broju
Onaj ko govori ο teškoćama života nekako sam po sebi ljudi. Pokrenuti sam princip realiteta, to najdublje određenje
dospijeva u jedno područje s one strane moralnog i ekonom progresivnosti. Onaj ko zna za douceur de vivre /draž življe
skog uma. Ono što je u svijetu fizike zakon teže, to se u nja/ taj će postati svjedok protiv neophodnosti životnih ne
svijetu morala pojavljuje kao zakon da preživljavanje dru volja koje oni okrutni uvijek iznova reprodukuju. Zato ćemo
štva uvijek zahtijeva žrtve. Svako preživljavanje treba da pravog konzervativca prepoznati prije svega po tome što se
bude plaćeno, a ono traži cijenu koju sama molarna svijest on boji nestanka ljudske okrutnosti i njihovih odnosa. Da
ne može odobriti, a sama ekonomska kalkulacija ne može iz našnji neokonzervativci se pribojavaju da bismo mi mogli
računati. Grupe koje rade i koje se bore cijenu za preživlja biti previše labilni za atomski rat. Oni traže »dijalog s om
vanje u ljudskim društvima moraju spoznati kao gorki tribut ladinom» u koju sumnjaju da je ona već previše troma za
principu realiteta jer je one plaćaju svojom kožom. One je sutrašnje bitke oko podjele svijeta.
plaćaju u obliku potčinjavanja »višim« silama i činjenicama:
nose je u obliku bolova, prilagođavanja, odricanja i u obliku Spuštajući se u najdublje slojeve principa realiteta mi
sve težih samoograničenja. Ovu cijenu one uvijek plaćaju u ćemo otkriti prinude na potčinjavanje, na rad, razmjenu i
živoj valuti koja zasijeca u .meso. Okrutnost, ranjavanja i naoružanje koje su se društvima nametale u različitim isto-
otimanja su obični fenomeni u borbi za opstanak. Čak, tamo rijskim oblicima. A ta razmjena koja se građanskom mišlje
gdje se vodi borba, onaj ko se bori ne može drugačije nego nju čini jednim od njegovih modela slobode svoj korijen ima
da sebe samog sa svojim sopstvenim opstojanjem učini sred dublje u prinudi nego u slobodi, i to još od pradavnih vre
stvom i oružjem preživljavanja. Uvijek je sam život taj ko- mena. Još mnogo prije nego što s pravom možemo pitati za
238 239
cinizam, mi u arhaičnim egzogamnim grupama srećemo »upo otimačinu viška vrijednosti i poreske ucjene čitaju kao rukopis u
trebu« žene sposobne da rađa kao živog »sredstva cirkula kojem ta »surova stvarnost« narodima saopštava svoje na
cije«. Princip ekvivalencije se u povijest ljudske kulture in mjere. Nasilje ratova prevodilo se u jedan realizam koji či
stalira na jedan način koji nas šokira: žene se, kao za ra njenicu rata prihvata kao »višu silu«. Neophodnost da se
đanje sposobna sredstva za proizvodnju, razmjenjuju »kao »misli rat« predstavljala je u prošlim tisućljećima neizbježno
stoka« za dobra i za stoku. Međutim, grupi koja razmjenjuje jezgro jednog tragičnog pozitivizma. Ovaj, prije svake filo
ženu ova razmjena manje služi za sticanje stada i bogat zofije, zna da, u prvom redu, svijet ne treba ni interpretirati
stva. Funkcionalno se na prvom mjestu radi najčešće ο stva ni mijenjati, već izdržati. Rat je kičma savremenog principa
ranju rodbinskih odnosa među rasutim rodovima. Već u toj realiteta. Sa svim posljedicama za izgradnju socijalnih insti
prvoj »ekonomiji« se manifestuje» politika« preživljavanja i tucija koje ga prate on predstavlja ono najunutarnjije, naj
uspostavljanja mira. Preobražaj žene u objekat razmjene gorče iskustveno jezgro života u klasnim društvima. Društvo
sadrži jednu embrionalnu političku ekonomiju — ako baš koje u epohi feudalizma i nacionalnih država nije bilo spo
hoćemo spoljnu politiku rodova. Još prije svakog obračuna sobno da se brani bilo je osuđeno na propast ili na poroblja
vanja vrijednosti arhaične grupe na ovaj način plaćaju svoju vanje. Bez militarističke »zaštite« nije u našem svijetu mogla
cijenu za uslove preživljavanja preživjeti ni jedna grupa u povijesti.
U makroistorijskoj perspektivi moderna se, između osta Direktno prenošenje viškova vrijednosti u militarističko-
log, karakteriše i time što u njoj postaje sve manje jasno -aristokratske slojeve (»vladajuća klasa«) karakteristika je fe
kako da društva na jedan smisaoni način plate cijenu pre udalnih društava. Moderni svijet, međutim, svijet koji se
življavanja. »Nevolje« kojima se ona danas podvrgavaju u razvio iz građanske revolucije protiv feudalizma, dosad još
interesu samoodržanja dobile su, u međuvremenu, tako fa nigdje nije uspio da odlučno prevaziđe ovaj proces prenoše
talnu sopstvenu dinamiku da ona skoro da više rade u korist nja. Sve što je on u ovom smislu postigao, iscrpljuje se u
svoje sigurnosti. Kako dolazi do toga? Dijagnoza je: izrođa- pretvaranju direktnog prenošenja viška vrijednosti u indi
vanje principa realiteta u modernom svijetu. Mi još nismo rektno. Na mjesto direktne eksploatacije naroda od strane
razradili neki novi model prema kojem bi društva u sadaš plemićkog sloja i soldateske koju je on izdržavao, došle su
njim uslovima mogla da vode smisaonu ekonomiju preživlja moderne narodne armije s jezgrom profesionalnih vojnika
vanja. Jer ne samo da je odavno prošla era razmjene žena, koji se finansiraju porezima. A upravo time moderna država,
apsolutnoj granici se bliži već i ekonomija preživljavanja koja kao nosilac te militarističke »zaštite« za društvo, svoj zadatak
je došla poslije nje. Ja ću nazvati ekonomijom militarističke sve više dovodi ad absurdum. Jer u epohi totalnog rata, opšte
epohe svijeta. (To odgovara epohi »klasnih društava« mark »vojne obaveze« i nuklearne strategije militaristički aparati
sističkog pogleda na povijest; ali je ugao posmatranja dru velikih država više nisu zaštitnički omot društvenog života
gi). Ona se karakteriše time što se pomoću enormnih porcija već se iz dana u dan sve jasnije razvijaju u izvor najveće
viška vrijednosti od robova, kmetova, najamnih radnika i po prijetnje preživljavanju uopšte. Otkako je moguće da se
reza održavaju militarističko-aristokratski slojevi, odn. sta bombardovanjem velikih površina i brisanjem svake razlike
jaće vojske koje u klasičnom značenju te riječi predstavljaju između kombatanata i nekombatanata (tj. trupa i »civilnog«
parazitarne grupe koje ne rade ah zato ispunjavaju zadatak stanovništva) unište cijela društva moderne države koje se
da osiguravaju životni prostor svoje cijele grupe. Posljednja nazivaju demokratskim ili socijalističkim igraju se životom
tisućljeća spadaju u interakciju konkurentnih militarističkih svojih naroda na jedan način na koji i uz najviše zle volje
paratizama. U ovoj ekonomiji se utvrđuje nova cijena preživ nisu mogli postupati ni najbrutalniji feudalni sistemi.
ljavanja: preživljavanje cjeline se plaća potčinjavanjem masa Kad bi ustupanje viška vrijednosti radnog stanovništva
političko-militarističkim strukturama i spremnošću naroda da političko-militarističkim aparatima odista bio cijena koju
240 241
bismo morali platiti da bismo preživjeli, onda bismo, u k r a j Ne zasnivaju li se revolucionarne marksističke teorije na
noj liniji, nju i danas škripeći zubima morali plaćati. Ali to, jednom tragičnom pogrešnom tumačenju učenja ο višku vri
zapravo, ne funkcioniše. U političko-militarističke s t r u k t u r e jednosti? Po svom strateškom smislu ovo učenje je u suštini
se upumpavaju ogromne sume viška vrijednosti, a one se bilo pokušaj da se formuliše jedan objektivni, to znači kvan-
nezadrživo upliću u sve riskantnije međusobne prijetnje. Za titavini jezik kojim bi se mogao obraditi jedan moralno-dru-
to danas — sviđalo se to kome ili ne — raditi znači podrža štveni odnos (eksploatacija). Ono želi da kalkulatorski raz
vati jedan sistem koji nikako trajno ne može biti sistem na vije pojam eksploatacije kako bi dokazalo da se s tom eks
šeg preživljavanja. Mi već odavno više ne plaćamo cijenu da ploatacijom ne može vječno napredovati. No mjesto tog pro
bismo preživjeli, već višak vrijednosti stvaramo u korist jed blema eksploatacije u osnovi nije na razini kvantitativnih
ne samoubilačke mašinerije. U ovome ja vidim slom tradi razmatranja. Ko da »izračuna« šta sve ljudi mogu da dozvole?
cionalnog pojma realnosti i racionalnosti; njemu s hiljadu Nema te matematike kojom se može izračunati koliko dugo
glasova odgovara u zapadnoj nadgradnji vladajući iraciona će izdržati nit strpljenja i nema aritmetike samosvijesti. U
lizam. Ta iracionalnost cjelokupnog društva dostigla je ste- militarističkim i klasnim društvima ljudi su već hiljadama
pen koji ne samo da ispod sebe ostavlja razjašnjenja pojedi godina p u t e m sve težih, rezignativnih odgoja usmjereni na to
nih inteligencija, već postavlja i pitanje da li centri djelo da dopuštaju da se iz njih, pod pritiskom vlasti, cijede viško
vanja ovog svijeta uopšte još mogu dati dovoljno racionalne vi vrijednosti — a u beskrajnim širinama današnjeg ruskog
energije da bi se prevazišla ta u njima samima djelotvorna agrarnog arhipelaga oni su jedva nešto drugačiji nego što su
iracionalnost. Sve što bi danas imalo snage da razriješi taj bili antički robovi i ielasi. Za to je potrebna ne toliko teorija
čvor i samo je dio tog čvora. Ono što se danas naziva racio- viška vrijednosti koliko analiza »dobrovoljnog sluganstva«·.
nalitetom do najdublje srži je kompromitovano onim što mo Problem eksploatacije bliži je političkoj psihologiji nego po
žemo spoznati kao misaoni oblik podivljalog principa samo litičkoj ekonomiji. Rezignacija je jača od revolucije. Ono što
održanja. bi se ο prokletoj ruskoj zemlji moglo reci nije rekao Lenjin,
Zastrašuje sudbina posljednjeg kao racionalnog plakati već Flaubert: »Rezignacija je najgora od svih vrlina«.
ranog velikog pokušaja da se razbiju ti duboki slojevi društ
vene iracionalnosti. U pokušaju da se uz pomoć marksističke Pošto je, dakle, militaristički princip realiteta, a s njim
dijalektike razriješe protivurječnosti kapitalističkog sistema sva racionalnost dosadašnjih kalkulacija samoodržanje pred
taj čvor ne samo da se nije razmrsio već se zapleo u totalnu našim očima počela da se na zastrašujući način raspada pita
apsurdnost. (Vidi poglavlje ο Velikom inkvizitoru; 2. kardi mo se da li su duhovni resursi naše civilizacije dovoljni za
nalni cinizam; Metapolemika). U klinču velikih sila ta mark uspostavljanje nekog novog transmilitarističkog i postindust-
sistička frakcija koja je nastupila s »razješnjenjem« kapita rijskog principa realiteta. ABH-oružja, pa i cijeli artiljerijski
lističkog problema, postala je, ako je to uopšte moguće, još sistem zastrašivanja nisu, zapravo, ništa drugo do izrasline
beznadežniji dio tog problema. Ako potražimo razlog tome, jednog svjetskopovijesnog principa okrutnosti u kojem su
onda se uviđa kako je pogubno i iluzionistički taj moralizi- imperijalno-polemičke kulture tehnički pokazale svoju sušti
rajući aspekt teorije ο višku vrijednosti prevazišao svoj ana nu. Onaj realizam overkill-a koji je u osnovi današnjih inte
litički aspekt. Jer ono što je ta teorija razrađivala kao »ob rakcija velikih sila može trajno biti princip realiteta samo
4
jektivnu perfidiju« kapitalističke k r a đ e vremena od radnih još za politizirajuće psihopate.' ' Epoha militarističkog rezona
masa istovremeno je opis onoga što se dešava u svim društ preživljavanja se sa svojim principima koji slijede bliži jed
vima s političko-militarističkim superstrukturama, pa i kad nom fatalnom kraju.
se sto p u t a nazivaju socijalističkim. Kanalisanje viška vrijed
nosti u naoružanje čak bolje uspijeva u potpunom podržav 47
Up. poglavlje »Bombaške meditacije«; Prvi kardinalni cinizam;
ljenju proizvođačke svojine — kako pokazuje ruski primjer. Politička metalurgija.
242 243
Nije li, međutim, ono što ovdje umire već oplođeno jed
nim novim umom? Ako preživljavanje u velikim razmjera
ma ubuduće nikako ne može da bude podređeno zakonu rat
ničkih i eksploatatorskih sistema okrutnosti, zar to ne ukazu
je na jedan novi princip realiteta? Samo stanje svijeta naše
preživljavanje stavlja u ruke jednog drugog racija. Cijenu
za preživljavanje mi više ne možemo plaćati u okviru pole
mičkog principa realiteta. Princip samoodržanja treba shva
ćati u svjetskopovijesnom preobražavanju koje sve okrut III — GLAVNI LOGIČKI DIO
nosti i sva naoružavanj a vodi ad absurdum. To je sumrak
idola cinizma. Sat otkucava posljednje sekunde za surove
subjekte, za okrutne činjenice, za okrutnu politiku i za su A. CRNA EMPIRIJA — PROSVJETITELJSTVO KAO
rovo društvo. Kulture koje su se nuklearno naoružale dospi ORGANIZACIJA POLEMIČKOG ZNANJA
jevaju pod feedback svoga oružanja. Onaj ko je ovladao ci
jepanjem atoma ne može sebi više priuštiti da ne ovlada ci Istina je, možda, žena koja
ima razloga da ne dopusti da
jepanjem čovječanstva, sistematskim šamootvrđavanjem pu se vide njezini razlozi?
tem omraze. Zato sam ja atomsku bombu nazvao budinom
mašinom naše civilizacije. Ona nepomično-suvereno stoji na Friedrieh Nietzsehe,
spram nas kao nijemi garant negativnih prosvjetljenja. U Die fröliche Wissenschaft
njoj je prikazan ontološki maksimum naše defanzivnošti na Špijun na pravom mjestu
tehničkom putu. Ona inkarnira ono krajnje u šta bi se mo zamjenjuje dvadeset hiljada ljudi
gao razviti oružani subjektivizam našeg otvrdnutog racija. na frontu.
Ako se od nje ne naučimo pomoću jednog novog principa Napoleon Bonaparta
realnosti i racionalnosti stvorimo blage činjenice, one surove
Agenti moraju biti intelektualci;
bi se ubrzo mogle porinuti za našu propast. u odlučujućem trenutku oni ne smiju
zazirati ni od posljednje žrtve.
245
244
rodi žedan saznanja, da voli eksperimente i da je radoznao, svijet samo obmana onog genius malignusa sračunat na to da
ipak još uvijek ostaje pitanje: zašto baš ova radoznalost, nas prevari. Nastanak prosvjetiteljskog, sagledavačkog pogle
zašto baš ovo želi da zna? Ako u kritici ideologije uvijek pi da na stvarnost ne može se shvatiti bez hlađenja odnosa in
t a m o : ko govori? (da bismo njegove riječi redukovali na telektualnog Ja prema svijetu, bez dubokog prodora sumnje
njegovu društvenu poziciju), onda u kritici prosvijećenosti i straha za samoodržanjem u korijene modernog nagona za
pitamo: Ko traži? Ko istražuje? Ko se bori? željom saznanja. Prevelika briga za izvjesnošću i isto tako
očekivanje da ćemo biti prevareni, očekivanje kojem ne mo
P r i tom se pojavljuje jedno prilično čudnovato polje
žemo da se odupremo, modernu teoriju spoznaje navode da
srodnosti — neobičan klan radoznalih, tragača za znanjem i
po svaku cijenu traži apsolutno i nepokolebivo sigurne izvore
novostima. Polazeći od ovog ugla posmatrahja, naime, filozof
izvjesnosti — kao da joj se radi ο tome da prevaziđe jednu
i špijun, policajac i žurnalista, detektiv i psiholog, istoričar
sumnju koja upravo uništava svijet. Prosvjetiteljstvo u su
i moralista se prezentiraju kao djeca jedne te iste, premda
štini sadrži jedan polemički realizam koji objavljuje rat tim
rasute porodice. Svi oni se pojavljuju kao različite linije na
pojavama: važe samo još gole istine, gole činjenice. Jer one
spektru prosvijećenog znanja. Radoznalost ο razlozima ra
prevare s kojima računa prosvjetitelj ocjenjuju se, doduše,
doznalosti traži — i ona traži! — osvjetljenja prosvijećenosti
kao rafinirani manevri, ali ipak kao manevri koji se mogu
i zato mora dopustiti sa svoje-Strane da joj se postavi pitanje
prozrijeti, s kojiih se može skinuti maska. Verum et jictum
ο razlozima njezine radoznalosti. Sklonosti suprotne prosvje-
convertuntur. Prevare se mogu prozrijeti jer ih mi sami či
ćenju? Reakcija? Nepovjerenje u prosvjetiteljstvo? Mi ho
nimo. Ono što se u ovom svijetu razumije po sebi, to je biti
ćemo da znamo čemu tä želja za znanjem. Ima mnogo »zna
slagan, to je prijetnja, opasnost, ne otvorenost, ne ponuda,
nja« za koje bismo iz najrazličitijih razloga mogli poželjeti
ne sigurnost. Istinu, dakle, nikad ne možemo imati »tek tako«
da ga nismo pronašli i da se ο njemu nismo »prosvijetlili«.
već samo iz druge ruke, kao produkt kritike koja uništava
Među »saznanjima« ima mnogo onih koja izazivaju strah.
ono što je prije izgledalo da je slučaj. Istina se nikad ne
Ako je znanje moć, onda nas danas ono nekad strašno, ta
»otkriva« bez opasnosti i bez borbe već se osvaja mučnim
neprozirna moć, susreće u obliku saznanja, transparencije,
porazom njezinih prethodnika koji su njezina maska i nje
providnih povezanosti. Ako je. prosvjetiteljstvo nekad — u
zina suprotnost. Svijet puca na svim sastavima od prob
svakom smislu te riječi — poslužilo da se umnožavanjem zna
lema, od opasnosti, prevara i ponora čim do njih prodrije
nja smanji strah, danas smo došli do jedne tačke kad pro
pogled nepovjerljivog istraživanja. U univerzumu novovre-
svjetiteljstvo služi onome što je svojim nastupom htjelo da
menog znanja pretežu kulise, dupla dna, panorame, slike
spriječi, povećanju straha. Ono strašno što je trebalo da bude
skrivalice, pokerska lica, potajni osjećaji, skriveni motivi,
otklonjeno ponovo se- pojavljuje iz tog zaštitnog sredstva.
prikrivena tijela — sve fenomeni koji otežavaju pristup »sa
Prosvjetiteljstvo se razvija u obliku kolektivnog treninga moj stvarnosti« upravo zato što se ova u sve većoj komplek
nepovjerenja epohalnih razmjera. Racionalizam i nepovjere snosti sastoji od višeznačnih. činjenih i mišljenih djelovanja
nje su zbratimljeni impulsi, oba usko povezana s društve i znakova. To tek prisiljava na to da se odvajaju otvoreno
nom dinamikom buržoazije u usponu i novovremene države. i skriveno. Varaju me, dakle, jesam; i: ja otkrivam prevare,
U tom sukobu neprijateljskih i konkurentnih subjekata i varam i sam, dakle održavam se. I ovako bi se moglo pre
država zbog samoodržanja i hegemonije sve više m a h a Uzima vesti ono kartezijansko cogrito, ergo sum.
jedan novi oblik realizma — oblik čiji je motor u brizi da
će biti žrtva prevare ili premoći. Sve što nam se »prikazu Mi ćemo u grubim crtama slijediti niz kardinalnih cini-
je« mogao bi biti i lažni manevar nekog premoćnog, zlog zama, kako bismo u šest koraka obradili najhitnije manifes
neprijatelja. U svom dokazu sumnje: Descartes /Dekart/ ide tacije i dimenzije »prosvjetiteljstva« kao polemičke emipiri-
-sve do monstruozne pretpostavke da je možda cijeli pojavni je: rat i špijunaža; policija i prosvjetiteljstvo u klasnoj bor-
246 247
bi; seksualnost i samoneprijateljstvo; medicina i sumnja u S neprijateljstvom je α priori data vjerovatnoća, čak iz
bolest; s m r t i metafizaka; nauka ο prirodi i tehnika oružja. vjesnost da ćemo biti prevareni. Neprijatelj će se predstav
Nije slučajno što ova polemička fenomenologija pravi krug ljati jačim ili slabijim nego što jeste kako bi provocirao ili
od ratnog znanja ka prirodnoj nauci ο oružju; mi ovdje pri zastrašio. On će prividno posjedati neka mjesta i iznenada n a
premamo »transcendentalnu polemiku« slijedećeg odjeljka; padati s neočekivane strane. Tako u rezon preživljavanja
ona opisuje kako iza niza radoznalosti djeluju p r i n u d e na bo svake dijade protivnika spada da se p u t e m razjašnjenja u
rbu koje vode »interese za spoznajom«. U ovoj fenomenolo smislu špijunaže prozrije lažni m a n e v a r protivnika, da ga se
giji mi činimo karakteristične pokrete pipanja jedne »pune omete ili da ga se sopstvenim otkrivanjima, protuprepreka-
moderne« koja još traži sebe, koja uči da se sumnja u pro ma i operativnim mjerama nadmaši. Špijunaža se zato n a j -
duktivnost kartezijanske sumnje i da se ne vjeruje u neiz- neposrednije postavlja kao nauka ο preživljavanju. Sta želi
mjerenost prosvjetiteljskog nepovjerenja. polemički realizam »prosvjetljenja« najjasnije ćemo spoznati
na njezinom primjeru. Prosvjetljenje kao špijunaža je istra
živanje neprijatelja — akumulacija saznanja ο nekom ob
1. Ratno znanje i špijunaža jektu s kojim me povezuje ne simpatija, niti nezaintereso-
vana neutralnost, već direktna i kao prijetnja djelotvorna ne
... Umjesto toga on maja 1869. šalje u prijateljska napetost. Ona hrani želju za znanjem posebne
Madrid svog povjerljivog čovjeka Tea fon Ber- vrste i čini neophodnim cijeli niz osobitih »indirektnih« istra
nardija /Theo von Bernardij, istoričara i na
cionalnog ekonomistu kojeg su pod maskom živačkih metoda; pretvaranje, tajnovitost, zadobijanje povje
naučnika Bismarck i Moltke već nekoliko puta renja, iskorištavanje prijateljstva. Špijunaža se bavi vješti
slali u tajne misije... No za jednog takvog nom da druge navede na govor, radi s nadgledanjem i p r e
čovjeka su neophodne bile najveća sposobnost traživanjem, pokušajima da se ispitaju tuđe intime i tajne
opservacije, poznavanje ljudi, kombinacije, pre oblasti, traži uporište za ucjene, ispituje ranjiva mjesta i
tvaranje; čak opita prepredenost i rafinira
nost. .. slabe karike u protivničkom lancu. Ona računa sa spremnošću
pripadnika druge strane da oda tajne. Sve to spada u učenje
Wilhelm J. C. E. Stieber, Spion des Kanzlers ο metodama špijuna. Spram jedne neprijateljske realnosti,
München 1981. to znači realnosti neprijatelja, špijun, »subiekat saznanja«,
nastupa pod maskom.
Za svakog vojskovođu se u r a t u postavlja pitanje: šta
Odmah vidimo kako se zahvat prosvijećenosti kao špiju
radi neprijatelj? Sta on planira? Kakvo je njegovo raspolo
naža »istine« razlikuje od zahvata nauke, a pogotovo filozofi
ženje? Kako doći do ovih podataka? Direktna komunikacija
je. J e r istine koje sakuplja špijun, već unaprijed se mogu spo
ne dolazi u obzir. Pitati samog neprijatelja je, na koncu, ne
znati kao strastveno »interesantne« i partikularne. Rat sila,
moguće ili barem besmisleno, jer on će uvijek d a t i lažne od
rat svijesti. Kretanje saznanja od subjekta A ka subjektu Β
govore.
već je dio jedne bitke ili naoružanja. Ovaj amoralni pravac
»Zbog toga treba imati dobru obavještajnu slu
žbu čiji rukovodilac mora biti izvanredno inteligen
tan, premda ne i bezuslovno borac. On treba da Tamo je i ova skica taktike ispipavanja među ratnicima: »Zapovjed
može jasno da misli kako bi odvojio ono što je nik mora biti u stanju da uđe u misli svoga protivnika ili barem
mora to pokušati. Zbog toga sam ja u toku rata protiv Hitlera u
bitno od mase slučajnog, čega uvijek ima tamo svojim kolima uvijek imao fotografiju svoga protivnika. U pustinji i
gdje se radi ο problemima protivnika«/'8 onda opet u Normandiji moj protivnik je bio Romel. Ja sam nepre
stano proučavao njegovo lice i pokušavao sam sebi da predstavim
48
Bernard Law Viscount Montgomery of Alamein, Weltgeschi kako bi on reagovao na pokrete koje sam ja planirao. Za divno čudo
chte der Schlachten und Kriegszüge, tom I, München 1975, str. 17. to se pokazalo korisnim.«
248 249
istraživanja se, u skladu s tim, otvoreno poziva na ratno godine u »bratskom ratu« protiv Austrije. U njegovoj je nad
pravo i etiku izuzetnosti koja kaže da je dozvoljeno sve što ležnosti bila i špijunska priprema i izviđanje terena na kojem
služi samoodržanju. Za ovo znanje ne dolazi u obzir onaj je trebalo da se odigra njemački ratni pohod protiv Francuske
veliki gest nezainteresovanosti i kontemplativne objektivnosti 1870/71. No što više odlikovanja mu je donosila njegova za
u čemu nauka često uživa. Špijun kao da je bliži r a t n i k u ista uspješna djelatnost, to više ga je pruska oficirska kasta
nego filozofu ili istraživaču. Ako on hoće nešto da s a z n a onda odbacivala. Ti junaci nisu podnosili da njihov naivni (?) voj
je ona vidljiva nezainteresovanost kod njega uvijek, samo pri nički etos išta ima sa sistematski promišljenom amoralnošću
vid; u kojim slučajevima je to drugačije kod istraživača i špijunskog šefa. 40 Sto veća zvjerka, to veća je prinuda laži.
filozofa, to tek treba da vidimo. Ljudi kao da su bili slijepi prema Machiavellijevom realizmu:
»U ratu se laž cijeni«. (Discorsi, III. knjiga/40)
No kako se ratnik i filozof postavljaju p r e m a špijunu? No jedva da drugačije postupaju naučnici i filozofi za
Veoma dugo oni su ga prezirali i to s razlogom j e r istraži koje špijun i fenomen špijunaže nisu dostojni ni pogleda. J e r
vački rad špijuna se na obje strane sudara, s etičkim n o r m a na njegovim rukama je prljavština, a to znači: potpuno jasan,
ma. Na jednoj strani to su generali koji su oduvijek teško potpuno partikularan, »mali« interes. Oni visoki nalazači isti
podnosili da u svom »herojskom, iskrenom, muževnom, hra ne, međutim, upinju se svim silama da ne liče na špijuna; oni
brom-« poslu moraju da se bakću s ljudima koji, p r i j e svega, bi najradije da ne priznaju nikakav sopstveni »interes« i da
već zbog svog poziva ne mogu ničega da se pridržavaju. Za se nikakvoj »svrsi« ne stave na raspoloženje kao alat. Kad je
špijune zaista važi jedan drugi moral, premda se b o r e u istoj pravi filozof već prezirao i naučnika koji radi da bi zaradio
borbi. J u n a k ne bi htio da kao saborce ima korupcionaše, on za hljeb (up. Schillerovo Predavanje ο studiju univerzalne po
bi se osjećao uprljanim. Strategija i taktika koje t a k o đ e zna vijesti), onda mu je špijun pogotovo ispod svake kritike. Ali
ju za prevare i finte ambivalentno spadaju na herojsko- šta ako se taj špijun zapravo pokaže kao sjenka i kao opskur
-muževnu stranu; špijun se, međutim, pojavljuje s a m o kao ni dvojnik prosvjetiteljskog filozofa?
lukav i prepreden u ponižavajućem smislu. On više zavodi Površno gledajući odista kao da se jedva može zamisliti
nego što čini frontalne proboje. Međutim, Napoleon je bio veća suprotnost od one između špijuna koji se potpuno »za-
dovoljno pošten da prizna kako iz mnogih njegovih velikih interesovano« angažuje za neku posebnu partiju, naciju, neku
pobjeda nije stajao samo njegov militaristički genij već i puku frakciju čovječanstva i istraživača istine koji gleda sa
diplomatska vještina zavaravanja njegovog glavnog špijuna mo cjelinu i opštu dobrobit čovječanstva, čak ako i ne (bi)
Karla Schulmeistra /Sulmajster/ (on je najviše d o p r i n i o dovo tvrdi(o) da služi »čistoj istini«. Tek negdje u 20. vijeku nauka
đenju u zabludu Austrijanaca, što je dovelo do p o r a z a kod i filozofija prosvjetiteljstva su postale svjesne svojih sopstve-
Ulma i Austerlitza /Austerlic/). Kažu da general M o l t k e , Bis- nih ograničenih partijnosti i užih polemičkih i pragmatičnih
marckova junačina, nikako nije podnosio špijune a posebno veza. U doba klasnih borbi krajem 19. vijeka ti čuvari pečata
onog Wilhelma Stiebera /Vilhelm Stiber/ koji je od 1863. go- visokog saznanja prvi put su morali osjetiti da im se izmiče
die bio glavni Bismarckov špijun (»najviši zapovjednik si tlo ispod nogu: pojavila se ružna sumnja da su oni, građanski
gurnosti«, bio je njegov nadimak) i koji je pod m a s k o m biroa naučnici, agenti jedne buržoaske klase vladavine — slijepa
za vijesti, dakle novinske agenture, izgradio m e đ u n a r o d n u oruđa jednog političkog sistema koji naivno-idealistički ob
mrežu pruske tajne policije. Kad čitamo nedavno objavljene javljuje »opšte« istine a one ipak u primjeni služe samo ili
Stieberove memoare sagledavamo značaj modernih obavještaj
nih sistema za »realnu politiku«. Stieber ne samo da je više
puta spriječio atentate na Bismarcka i cara Wilhelma I, već je 49
Što je Stiebera prilično boljelo; u njegovim memoarima postoji
svojim na novim principima organizovanim, obavještenjima ο pomalo opravdavanja, ali postoji i doza revanša protivnicima koji su
austrijskoj vojsci dao osnove za pruski plan pohoda od 1866. njegov »karakter žigosali kao — 'iliberalan, inhuman, čak ciničan'«.
Stieber, str. 176.
250 251
pretežno posebnim interesima vladajućih klasa. Kad je avgu-
sta 1914. godine »izbio« prvi svjetski rat spala je maska s kupljanje »istina«, spoznaja i uvida vezano za polemičke, αε
mnogih profesionalnih »tražilaca istine«. Plima »ideja od 1914« ί anzivno-agresivne subjekte (ovdje države)? Špijunaža je si-
ih je povukla sa sobom i iznašla da su veoma spremni da gurno najdalje od iluzije ο »opštem« interesu. Zato ona svoja
svjesno preuzmu ulogu »ideologa«, duhovnih kovača oružja u saznanja izričito postavlja kao tajnu. Naučnik, naprotiv, ka
toj klanici naroda. Ne može se ni zamisliti šta je sve između tegorički želi publikovanje, a mnoge metateorije čak uspostav
1914. i 1918. godine došlo »teoretski« na papir, koliko je kul- ljaju jednu fundamentalnu vezu između opštosti, istine, i jav
turnošovinističkih nacionalizacija »čistih istina« iznenada pos nosti tvrdnji. Dok se nauka hvali s opštošću tajne službe znaju
talo moguće.50 da neko »saznanje« vrijedi nešto samo onoliko dugo dok svi
U decenij ama koje su slijedile sve nauke su enormno sni ne saznaju da one ο njemu nešto znaju.
zile svoj patoe prema istini. Pored toga one moraju da žive s Polazeći odavde pokazuje se jedna veza između teorije
hroničnom sumnjom da su agenti, sumnjom koja je htjela i spoznaje i službe saznavanja: obje daju stavove ο »objektiv
koja hoće da ih demaskira kao pomagače moćnih. Ne baš tako nosti« predmeta spoznaje koji bi bili nerazumljivi bez uticaja
sasvim apsurdne od tada izgledaju asocijacije koje špijuna neprijateljskog stava prema objektu. Obadvima je stalo do
stavljaju uz bok filozofa, tajnog agenta uz bok istraživača. U toga da razdvoje ono što je za javnost od skrivenog. Obadvije
isto vrijeme kad je sa vojske skinut orel heroja počela je da znaju za brigu da svuda vrebaju zabluda i prevara. U obje je
se pragmatizuje svijest istraživača. Sad su spoznaja i interes prevara rival sumnji. Imati neprijatelja, dakle, znači defini-
smjeli čak je trebalo da sarađuju, samo su upravo interesi sati jedan predmet istraživanja (samo ograničeno vrijedi okret
morali prihvatiti da dokazuju svoju legitimnost. Nietzsche je ove rečenice). Rat kanališe radoznalost na polemički kolosijek
bio započeo da svaku volju za znanjem podriva sumnjom da i nepoznato na protivniku izjednačava s opasnošću koja prijeti
je volja za moći. Ko proučava povijest prvog svjetskog rata od njega. Njega upoznati već je polovina onoga držati-ga-u-
ne može a da ne vidi kakvu priznatu ulogu su tad odigrale šahu. Iz neprijateljstva se izobražavaju specijalizovana pod
špijunaže i ratno »razjašnjavanje« — kognitivno vođenje rata, ručja radoznalosti, oblasti istraživanja i interesi saznanja: kroz
psihološko vođenje rata, izdaja, propaganda. Na koncu, gene ključaonicu do golih činjenica. Bez omraze i odgovarajućeg
ral Moša Daj an je poslije šestodnevnog izraelsko-arapskog rata skrivanja nema otkrivanja; bez zamračenja nema gole istine.
otvoreno-tajanstveno izjavio da su obavještajne službe odigrale »Razjašnjavanje« neke skrivene istine događa se po jednom
jednu isto tako važnu ulogu kao avijacija i tenkovske jedinice. dijalektičkom principu: tek zahvaljujući jednom specifičnom,
Tabu je izgleda probijen. Nije drugačije ni sa bezbroj naučni polemički iznuđenom pokrivanju nastaje prostor »iza« — na
ka u cijelom svijetu koji očigledno bez ikakvih profesionalno- staju »gole činjenice«. To golo je ono što je ranije bilo tajno:
etičkih skrupula rade na projektima oružja i na potencijalima neprijatelj kojeg prisluškujemo u njegovoj privatnosti; skri
za uništavanjem. Ako i nauka mora da zarađuje za hljeb, onda vena moć ovdje, konspiracija tamo; gole žene, vidljive geni
barem jedan njezin dio slijedeći rat otkriva kao poslodavca.51 talije; priznanja amoralnog; prave namjere, pravi motivi, suhi
Militarističku razjašnjavanje kao provokacija filozofskog? brojevi, neumoljive mjerne vrijednosti. Onaj ko razjašnjava
Kako je s podvrgavanjem saznanja pod interese, a kakvi uop- ne oslanja se na ono što »se kaže«; gole činjenice će odista
šte, kakvi partikularno ovi treba da budu? Da li je svako sa- uvijek biti drugačije nego što »se kaže«. Neprijatelj je svuda:
prirodne sile koje su previše moćne, suviše opasne da bismo
52
Stieber je u vezi s ovim napravio optužujući materijal koji je im smjeli vjerovati; rivali koji u ozbiljnim slučajevima neće
hison des clercs, 1927. znati za milost i koji nas već anviziraju kao leševe preko ko
jih će oni, odlučni da »prežive« ići ako to bude potrebno; tra
51
Odustajem ovdje od empirički važnog diferenciranja različitih
pojmova i funkcija »inteligencije«, «istraživanja«, »nauke«, »filozo dicije koje zamagljuju naše glave i dopuštaju da »vjerujemo
fije«, »kritike«. Naša razmatranja ne spadaju u sociologiju inteligen
cije nego u pretpolje (polemičke) teorije spoznaje. u njih«, ali nam omogućavaju da znamo šta je zbilja »na
stvari«.
252
253
Ako je tajnost istaknuto obilježje u teoriji spoznaje službi pogotovo otkako je u opštu svijest prodro jedan jezički izraz
za saznavanje, onda ovdje imamo jedno račvanje prosvjećenja tajnih službi. »Spoznajama« se nazivaju one legalnim i ile
u naivne i reflektovane, povjerljive i rafinirane pravce. Naivni galnim sredstvima sakupljene informacije koje »postoje« »pro
polaze od toga da oni a priori nisu ničiji neprijatelji i ne do tiv« neke ličnosti ili neke grupe. Sumnja rukovodi sakuplja
zvoljavaju da bilo čim budu prisiljeni da budu nečiji nepri njem »spoznaja«, ona konstituiše proceduru istrage. Ono što
jatelji. Ako prosvjetitelji ovog tipa »nešto znaju« oni auto nepovjerenje iščačka tu je kao »spoznaja« da bi se preduzele
matski misle kako ovo smiju na znanje dati svakome. Reflek- »mjere« kad za to dođe vrijeme. Nije ovo nikakav semantički
tivniji oblici prosvjećenja (na primjer stari slobodni zidari) lapsus, nikakav pojmovni slučaj. Široko gledajući ovaj način
sebe su ovdje oduvijek smatrali drugačijima: oni akceptiraju da se govori ο »spoznajama« samo je jedno od više otkrovenja
činjenicu (pa makar i relativne) omraze i svjesno računaju s primarnih odnosa između spoznaje i (polemičkog) interesa. U
prinudom na tajnost; oni su prihvatali i neophodnost da u engleskom jeziku se na ovom mjestu koristi k o m p a k t n a riječ:
neizbježnim konfliktima misle i logikom borbe. Oni su znali intelligence. »Pod ovim se podrazumijeva naročito sakuplja
da sa znanjem treba postupati kao s oružjem, najbolje kao s nje, prosuđivanje i prosljeđivanje (javno pristupačnih ili tajno
tajnim oružjem. Onaj drugi ne mora znati šta mi znamo. Naj- držanih) obavještenja (informacija) u posebnim službama (A-
upadnije je to kod špijuna: steći znanje a da se ne dopusti gencies ili Services) za potrebe vojnog ili političkog vodstva
da to neko zna. Otuda i često fascinantno, romaneskno mas (generalštab i v l a d a ) . . ,« 53 Te »gole činjenice« do kojih dolazi
kiranje u špijunaži. Agenti treniraju da vide a da ne budu intelligence predstavljaju prvi solidni sloj ciničke empirije.
viđeni, da upoznaju a da ne budu prepoznati. Wilhelm Stieber One moraju biti gole jer treba da pomognu tome da se obje-
je bio ne samo p a m e t a n organizator već i talentovan glumac kat zadrži na oku u svom opasnom neprijateljstvu. Tako sub
— koji je čak posjetio i Karla Marxa u njegovom londonskom jekti moraju izgledati drugačije da bi objekte (»golo«) špiju
egzilu i, kako izgleda, pred njim uspješno odigrao komediju nirali. Davanje drugog izgleda subjektu je zajednički imeni
ljekara koji je zbog svoga revolucionarnog mišljenja pobjegao telj za špijunažu i za filozofiju novog doba.
iz Njemačke; u svojim memoarima Stieber podrugljivo piše
kako se gospodin Marx ni jednom riječju nije raspitivao ο
njegovoj revolucionarnoj sudbini i ο stanju u Njemačkoj, već 2. Policija i optika klasne borbe
je od doktora Schmidta /Smit/ samo zatražio recept za heme-
roide. 5 2 Na nemirnim mjestima Stieber se ponekad pojavljivao
i kao slikar pejzaža, oblačio se čak i kao starinar, pa je u Svakako, lijepa moja gospođice, policija želi da
zna sve, a naročito tajne.
svojim kolima nosio slike svetaca i pornografske dopisnice —
s jednim od to dvoje su se vojnici uvijek mogli navesti na Lessing, Minna von Barnhelm
povjerljive razgovore. Ćuli smo kako današnji Stieberovi nas
ljednici to rade u socijalističkoj pruskoj tajnoj policiji: na psi Ovo razmatranje se, prije svega, lako može prenijeti na
hološkoj obuci za kazanove istočnonjemački agenti izučavaju unutarpolitička neprijateljstva, strahove i borbe. Prosvjetitelj
vještinu kako da na nježan način liječe vikendneuroze v r h u n stvo se »psihoistorijski« dobrim dijelom piše kao povijest po
skih bonskih sekretarica, pa da od toga profitira i istočno- litičkog straha i njegovih afektivnih i praktično-strateških iz
berlinska obavještajna služba. danaka: sumnja i nepovjerenje, kontrola i subverzija, nadgle
danja i tajna, kriminalizacija i uzbuđenja. Onaj ko izrazi sum
Udaramo li mi na otvorena v r a t a ? Njemačkoj javnosti su
nju može postati sakupljač jedne crne (u više smisla: tajne;
sigurno već odavno poznate veze između nauke i špijunaže,
53
52
Stieber je u vezi s ovim napravio optužujući materijal koji e Max Gunzenhäuser, Geschichte des geheimen Nachrichtendien
odigrao ulogu u kelnskom procesu komunistima. stes, Frankfurt na M. 1968, str. 11.
254 255
polemičke; anarhične; na loše usmjerene) empirije. Na strani razumije se, mislim na 'unutarnju sigurnost', na zaštitu naše
vlastodržaca: članovi vlade, upravni aparat, policija, potkazi države od subverzije, a pod tim podrazumijevam podrivanje
vači, denuncijanti; na strani kritičara vlasti: revolucionari, od strane neprijatelja poretka.« 55 Naravno, tajni stil ovog unu-
bundžije, oni koji skreću s linije, »disidenti«. Svaka od ovih tarpolitičkog špijuniranja krije u sebi izvjestan rizik paranoje
dviju strana (to, zapravo, i nisu puke »strane« kako bi to bio koji je, u principu, povezan s ometanjem uzajamnog odnosa
između vidjeti i biti viđen. Biti viđen, a da sam ne gleda,
slučaj u nekom simetričnom odnosu, već klase, ono gore i ono spada u standardne motive manije (progonjenja), kao što, ob
dolje, gospodar i sluga, vladajući i potlačeni; ova asimetrija bi ratno, viđenje, a da se ne bude viđen, može da sklizne u »pri-
veliku ulogu igrala prilikom nekog moralističkog vrednovanja; viđanje«.56
no sad se ne radi ο tome) protivnika posmatra kroz naočare
sumnje. Organi države i predstavnici vrhovnih vlasti traže Političko samošpijuniranje modernih društava ne pokriva
subverzivne, opozicione, disidentske snage kod podanika, jer se baš s današnjim pojmom i zadacima policije, ali odgovara
stalno strahuju da bi se mogla stvoriti neka »zavjera« koja bi pojmu policije 17. i 18. vijeka (koji je proširen). To još ima
bila izraz volje za promjenom. Njima protivne snage, među veze i s izmjenom strukture društvene opozicije. S nestankom
tim, vode pribilješke ο nemoralnosti vladajuće sile, ο aktima feudalnog apsolutizma i nastankom političkih partija politička
proizvoljnosti, ο kršenju pravnih normi, korupcijama i deka opozicija djelimično gubi karakter kriminala: ne mora se u
denciji. Taj elemenat neprijateljstva koji je neizbježno (ali svakog protivnika ili rivala sumnjati da predstavlja opasnost.
više ili manje manifestno) svojstven svakoj vlasti može u vre Pojavom partija u 19. vijeku je nastala situacija u kojoj su
menima otvorene polemičke napetosti da inicira uzajamnu is »ustavi« i parlamenti velikom broju konkurentnih grupacija
traživačku radoznalost; oboje, premda na asimetričan način, predstavljali pozornicu njihovog samoprikazivanja. Javnim us
pokreće jedna specifična volja za znanjem koja političkog pro tanovljavanjem »opozicije« kao protuteže vladama otpala je, u
tivnika želi da razotkrije u svojoj njegovoj golotinji. izvjesnoj mjeri, jedna dimenzija unutardruštvenog špijunira
Znamo da je Luj XIV u Versaju održavao jednu kompli- nja. Protivnik u ovom sistemu preuzima jedan dio posla koji
kovanu mrežu dvorske špijunaže, da su potkazivači morali da bi inače zapao potkazivačima (što ne znači da su ovi ostali
ga upoznaju sa svakim neobičnim korakom, svakom tajno iz bez posla; ali pomjera se područje tajni): on sada sam mora
govorenom riječju i sa svakom mogućom zadnjom misli nje da kaže šta misli, šta planira, kakva su njegova sredstva i ko
govih dvorjana — a naročito s obavještenjima ο tome šta rade liko ima pristaša. Parlamentarni sistemi odista imaju tu pred
perovi, velikaši Carstva, dakle potencijalni rivali i aspiranti nost da služe kanalisanju političke paranoje putem svako
na vlast. Od tada su posjednici vlasti beskrajno proširili i pro- dnevnog kontakta protivnika; integracija putem sudjelovanja;
finili sisteme nadgledanja drugih kandidata za vlast i učesni povjerenje putem podjele vlasti i transparencye. 57 Istina, ovo
ka u vlasti. Moderna društva su prožeta organima samošpiju- kanalisanje djeluje samo parcijalno, jer se kod legalne opo
niranja. U doba Napoleona I policija je ustrojila Foucheove zicije problem subverzije samo pomjera: politički strah sada
/Fuše/ arhive s aktima ο svim ličnostima koje su aktuelno ili kruži oko mogućnosti da bi do »promjene sistema« moglo doći
virtuelno politički nešto značile; mreže ruske tajne policije su bez velikih riječi i u zaštiti legalnosti ili, još gore, u pod
u kasnom 19. vijeku obuhvatale ne samo sopstvenu zemlju, zemlju i u vanparlamentarnoj sferi, izvan providnih oficijel-
nego sve zemlje u kojima su živjeli ruski emigranti. Danas su
sasvim razumljiva postala preispitivanja koja moraju da otrpe 55
zaposleni u javnim službama. Iz principa samoodržanja svi Günther Nollau, Wie sicher ist die Bundesrepublik? München
1976, str. 9.
aparati vlasti 54 izvode pravo na borbu protiv subverzije. »Ja, 56
Stieber više puta pominje, da mu je Bismarck rekao: »Vi vi
dite duhove!«
57
54
Time oni hronično anticipiraju onu etiku slobodnog stila — Otuda proizilazi hipoteza: višepartijski sistemi su manje opte
iznimnog stanja (»mi ili oni«); za njih rat nikad ne prestaje. rećeni paranojom od jednopartijskih.
256 257
nih suparništava; zbog toga i višepartijske države imaju dosta s t i . . . Ovako su, ranije religiozni, asketski kiničari gledali na
posla s političkom paranojom (Me Carthy /Makarti/ — efekti). hibridni svjetovni život svoga doba; zatim građanska inteli
Crna empirija poznaje i obratnu perspektivu. O n a moćnim gencija na morbidnu aristokratiju; kasnije moralističko-agre-
gleda u krvave ili duge prste. Ona često s o p r a v d a n o m sum sivni dio radničkog pokreta na »dobro uhranjenu imperijali
njom preokreće princip legitimacije. Ona pita ne s a m o : na stičku buržoaziju«, na koncu anarhizam i antiautoritarni po
koje principe, na koje pravo se poziva vlast? Već i: koje pra kreti na državu i vlastodršce uopšte. Dinamika takvih istraži
vo oni na vlasti zaobilaze kad vrše svoju vlast? S t a se krije vačkih impulsa osjeća se još i u modernim društvenim nauka-
iza vela legaliteta? 5 8 Motor ove polemičke radoznalosti je jed ma; u njima se međusobno opserviraju oni koji vladaju i oni
na politička t r a u m a : biti bez mogućnosti odbrane izložen »le kojima se vlada, vlastodršci i suprotne snage kako bi »racio
gitimnoj« ali brutalnoj, bolnoj, tlačilačkoj vlasti d r u g i h : rodi nalno« objektivirali svoje političko nepovjerenje.
teljska vlast, disciplinske mjere, politička (vojna, policijska,
izvršna) vlast, seksualno nasilje. Ta t r a u m a rađa kriticizam.
Njegov je apriori: nikad više ne biti tučen; nikad više ne pri- 3. Seksualnost: neprijatelj je unutri — dole
hvatati uvrede bez prigovora; nikad više, ako je moguće, ne
dopustiti da nas neka vrhovna vlast na nešto prisiljava. Ovaj Kad se prvi put susretnemo s riječju prosvijećenost onda
kriticizam je po porijeklu srodan jevrejskom k i n i z m u protiv je to po pravilu nepristojna riječ. Bilo kad neko će doći na
arogancije moćnih: neka se oni hvale, nek' nastupaju kao le misao da smo dovoljno stari da spoznamo »ono«: život dolazi
gitimna vlast, u srži njihovog vršenja vlasti je i p a k uvijek zahvaljujući »onim stvarima«. Sad smo tu. Možemo se i bezo
»golo nasilje«, dijelom hibridno, dijelom hipokritsko. Ova kri pasno probijati započinjući s pčelom i cvijetom, pa onda s
tika tendira tome da od vladajućih sila iznudi priznanja nji mačkom i mačorom, kravom i bikom, te na koncu s tatom i
hove nasilnosti i nemoralnosti. Ona se svodi na p r e o k r e t po m a m o m koji se pri tom ludo vole. Ο tome se ćuti prije, ćuti
licije i špijunaže; antipolicija, socijalna špijunaža, špijuniranje se i poslije, u sredini je jedna r u p a : prosvjećenje.
u lavljem brlogu, demaskiranje vukova u jagnjećoj koži dje Tamo gdje se nešto intenzivno zamotava, ispod tog omota
lovanjem »poniženih i uvrijeđenih«. Od 18. vijeka u Evropi je nešto sasvim golo. »Golo« spada u riječi koje još uvijek
postoji jedna snažna struja takve kritičke empirije vlasti, pri izazivaju seksualni nemir, pomišljamo na atmosferu javnih
je svega u obliku literarnog motrenja na moćnike. J o š odavno kuća, na putenost i tajnu »Gola činjenica« nekako uvijek liči
je prosvjetiteljstvo započelo da denuncira nastrana seksualna na ženu bez odjeće. To golo je nešto posebno, nešto za čim
iživljavanja despota, da napada beskrupuloznost dvorjana i mi se žudi i nešto magnetično, ono ostaje izuzetak, utopija. Stara
nistara koji su osiguravali svoje karijere služeći se podivlja seksualna ekonomija je počivala na igri pokriti-otkriti, odbiti-
lim principom zadovoljstva vladara; sjetimo se samo ciničkog -primamiti; ona je stvorila jedan manjak i time proizvela vri
dvorjanina Marinellija /Marineli/ u Lessingovoj /Lesing/ Emi- jednost. Zato u povijesti »erotike« imamo manjim dijelom po
liji Galoti /Emilia Galotti/, plastičnoj majstorskoj d r a m i ο nje vijest polnih odnosa; veći dio zauzima povijest borbe polova.
mačkoj političkoj psihologiji u 18. vijeku. Takva k r i t i k a odi Zato i u tom obmotavanju manji dio pripada erotskoj igri, a
sta pokazuje »golu istinu«, ona vlastodršce pokazuje u svoj veći prinudi, borbi i potčinjavanju. Ο seksualnosti ne možemo
ješnosti, nerazumnosti, profiterstvu, preziranju ljudi, dvolično- govoriti realistički, a da se ne bavimo neprijateljstvom i po
njihovoj gnusobi, egocentrizmu, raspusnosti, rasipnosti, nesav- lemikom. U društvu kao što je naše izgleda da je atraktivnost
unaprijed povezana s borbama za moć između »sopstvenog
59
58
»Pravo kao ideologija: kritika nalazi jezgra nasilja u mnogim i tuđeg«, s duelima oko onog gore i onog dolje, s obračuni-
voru ο najamnom radu; u bračnom ugovoru; u »Društvenom ugovoru«
fenomenima koji se uglavnom prihvataju kao fikcija slobode: u ugo- 59
To je t e m a koja preovladava u spisima davno zaboravljenog
uopšte. F r e u d o v o g u č e n i k a O t t a G r o s s a (Oto G r o s ) , k o n a č n o p o n o v o n a d o -
258 259
ma strasti sa sigurnošću; s kompromisima između straha i p o je mišljenje da je neko ko je neiskusan jedva dovoljno zreo
davanja. U međuvremenu je riječ odnos postala skoro sino da preduprijedi tu seksualnu opasnost. Tek brak pruža potreb
nimna s riječju konflikt. nu zaštitu, jer on seksualnost sa svim njezinim rizicima dovo
Crna empirija seksualnosti svoje objekte opaža kroz klju- di na siguran kolosijek. U njemu zabranjeno postaje dozvo
čaonicu, žudno, prestrašeno, zabrinuto. Pošto su sve erotske ljeno, sramota postaje dužnost, grijeh neophodnost, opasnost
činjenice prije tzv. seksualne revolucije bile prikrivane kao od trudnoće roditeljska sreća etc.
opasnosti i tajne, svaki pristup k njima, voljno ili nevoljno, Nikako se ne može reći da je ovom režimu p o t p u n o od
imao je konfliktni karakter. Ko je tražio seksualna iskustva zvonilo. Kao i dosad u našoj se civilizaciji na seksualnost gle
na njih je gledao skoro kao na neku vojnu a v a n t u r u . Naša da kroz jedan primarno pornografski vizir — kao da još uvi
erotska tradicija ne koristi uzalud mnogo borbenih metafora jek ima nečeg što treba špijunirati, otkriti i prevazići. Golo
— napad, odbrana, opsada, juriš, osvajanje, pokoravanje, p r e postaje simbol najvišeg dobra. Naše novine vrve golim tije
daja ključeva tvrđave etc. Seksualno tijelo ni u kojem pogle lima koja za voajerizam i za mozgovnu čulnost kapitalističkog
du, dakle, nije bilo nešto po sebi razumljivo; pošto mu se t o svijeta želja grade cvjetne okoline draži. Ono daleko ali već
liko otežavalo da sebe shvati kao šansu i kao sreću, ono je vidljivo golo u svijetu gdje imamo »kontakte« a da ih ne
postajalo, prije, prokletstvo i nesreća. Seksualni nagon, skri uspostavljamo, ostaje pojam onog što se, zapravo, želi. Pošto
ven u sopstvenoj koži, postao je m u č n i »trn u živom mesu«. robno društvo može da funkcioniše samo na bazi lišavanja
Tako je to starija ekonomija seksa tradirala sve do našeg p u tjelesnosti njegove članove mori glad za slikama tijela, uklju
berteta, On je čak, zapravo, bio doba kad je započinjalo p o čujući i sliku sopstvenog tijela. Cesto dobij amo utisak da već
znanstvo s nesrećom da se ima taj nagon. Tu je malo poma te slike između sebe traže neku protusliku koja bi dopunila
galo da se bude »prosvijećen«, a pogotovo ne po š e m i : najgore sopstvenu. Samo u marginalnim grupama i dijelovima inteli
tek slijedi. Biti prosvijećen značilo je primiti k znanju ono gencije živi još jedan tip ljudi koji su svjesni svoje razli
bitno ο jednom novom, unutarnjem neprijatelju. Naučiti da se čitosti od tih slika — znanje koje se nerijetko plaća zlovo
postupa s njegovim zahtjevima bila je strateška zapovijest ljama, depresijama i neurozama koje pitaju ko sam ja.
časa. U ovoj perspektivi se seksualnost pojavljivala kao og
romna zona opasnosti; seksualna razina je ono gdje ti se m o Zar čežnja za slikama i crna seksualna empirija ne bi
gu dogoditi svakojake nesreće: katastrofa neželjenih trudno morale nestati odmah čimd se uklone obmotavanja i zaštite
ća; sramota preranog zavođenja; bijeda podmuklih infekcija od seksualnog iskustva uopšte? Zabrana i obmotavanje su,
koje će te izjedati cijelog života; poniženje zbog preranog, zapravo, pogonske poluge mehanizama želje koji uvijek od
bezizglednog, usamljenog nagona; rizik da budeš otkriven kao datog streme ka drugom. Zato i nudizam i promiskutivna se
monstrum koji u svojoj utrobi nosi homoseksualne ili perver ksualnost imaju jednu subverzivnu komponentu koju bi va
zne tendencije; da i ne govorimo ο padu u prostituciju etc. ljalo istražiti. Oni razbijaju kulise između kojih se kreću
Ovi rizici su prijeteći rasli s početkom polne zrelosti. Tako je želje u svojim nastupima. Tamo gdje svi odmah odbacuju
razumljivo da se misao ο zaštiti u početku uopšte nije odno oružje, gdje se skidaju i čine pristupačnim u prazno udaraju
sila na trudnoću već na seksualni kontakt, na erotsko iskustvo fantazije ο zabrani, ο tami i dalekim ciljevima koje stvaraju
uopšte; ako ne uzmemo u obzir neke liberalne finese to je do želje. Ko je doživio takav prazan hod doživljava, ako ne baš
danas katolička pozicija — zaštita putem odricađija. Vladalo slobodu ao no porast mogućnosti između kojih sloboda može
da bira. Time što ulazi u trag funkciji svoje želje on sebe
može da spozna u ulozi producenta svojih želja; za žudnju
hvatu u zbirci: O. G., Von geschlechtlicher Not zur sozialen Katas nisu odgovorni objekti na koje se ona usmjerava već želja
trophe, mit einem Textanhang von Franz Jung, ed. Kurt Kreiler, Fra oslikava objekte svojom čežnjom, kao da oni nisu ona sama
nkfurt na M. 1980, str. 27 i dalje. Posebno i: Über Konflikt und Be već istovremeno ono daleko drugo koje raspaljuje želje.
ziehung, ibid. Btr. 71 i dalje.
260 261
4. Medicina i sumnjičenje tijela prirodni ulazi i izlazi. Cesto se tijelo čak direktno reže, obija
se sef. A medicinari su, kao i agenti, veoma tašti kad šifri
I ljekar — barem onaj zadojen modernom prirodnonauč- raju svoje informacije kako »objekat« ne bi znao šta se ο
nom medicinom — obavlja jednu djelatnost polemičkog tipa; njima zna. Naučno blefiranje i namjerna tajnovitost iz »te-
ono što se pozitivno gledajući prakticira kao »učenje ο lije rapeutskih razloga« razdvajaju znanje ljekara i pacijentovu
čenju«, u pragmatskoj perspektivi se pojavljuje kao borba svijest. Kodiranje i čuvanje tajni karakterišu stil medicine
protiv bolesti. Zaliječiti (učiniti cijelim) i boriti se protiv i tajne službe; oboje obavljaju formalno analogne intelligence-
nečega dva su aspekta jedne iste stvari. 6 0 Ali dok je za voa -praktike.
jera golo tijelo slika koju on traži, ljekar danas polazi od Ako se za dijagnostičku medicinu nameću poređenja iz
golog tijela da bi u njegovoj unutarnjosti otkrio izvore opas među ljekarske optike i optike tajne službe, kod operativne
nosti. Jasno u oči udaraju (sve do u jezičke detalje) analogije medicine su polemičke analogije još umjesnije. S vojskom
između moderne medicinske dijagnostike i m a h e r a j a tajnih je hirurgiji zajednički pojam »operacija«; obratno, pojmovi
službi; ljekar se, u izvjesnoj mjeri, bavi somatskom špijuna kao strano tijelo, kužna izraslina, žarište zapaljenja, trova
žom. Tijelo je nosilac tajni koji se prati dotle dok se ο nje nje, truljenje etc. stvaraju most između svjetova predstava
govom unutarnjem stanju ne sazna toliko da se mogu pre- medicine i policije. Borbu protiv zločinca se već odavno izra
duzeti »mjere.«. Kao u tajnoj diplomatiji i u špijunaži, i u žava medicinskim žargonom. Zlo protiv kojeg se zajednički
medicini se mnogo »sondira«, osluškuje i posmatra. U tijelo bore medicina, policija i armija pojavljuje se ne samo u raz
se kao agenti »ubacuju« medicinski pomoćni uređaji, sonde, ličitim manifestacijama bolesti, kriminala i protivnika u ratu,
kamere, vezivni komadi, kateteri, lampe i vodovi. Kod aus- već ove manifestacije tako lako mogu da pređu iz jednog
kultacija doktor prisluškuje po tijelu kao prisluškivač na zi oblika u drugi. To i one »teoretske« polemičke discipline —
du. Notiraju se refleksi, hvataju sekreti (secrets), mjere na vojne nauke, obavještajne službe, policije medicina 6 2 — di
petosti, broje organski nalazi. Kvantitativni iskazi, bilo ο pro jelom starno a još više metodološki približava jedne drugi
izvodnim ciframa, jačini trupa, nalazima mokraće ili ο dija- ma. Sve one slijede logiku sumnje koja uzrokuje izobrazbu
betisu posebno se cijene i tamo zbog njihove »stvarnovitosti«. strategije teoretskog i praktičnog poznavanja neprijatelja. I
Ljekaru kao i agentu često ne preostaje ništa drugo nego da moderna medicina, više nego ijedna prethodna, crna je em
rije po izmetu i otpacima 6 1 jer potrage po pravilu moraju da pirija. Ona se oslanja na apriori da između subjekta i nje
se provedu indirektno, kako se ne bi remetila n o r m a l n a fun gove bolesti ne može postojati nikakav drugi odnos do od
kcija tijela ili institucije koja se prisluškuje. Samo rafinira nosa neprijateljstva; »pomoći« subjektu u skladu s tim, znači
ne, a često i prljave metode vode do zaključka ο tajnoj ob pomoći mu da pobijedi agresora koji se zove bolest. Iz ove
lasti u koju se teško prodire. Istina, novije istraživanje u n u neprijateljske optike bolest se nužno pojavljuje kao neka
tarnjosti tijela sve manje preza od direktnih i agresivnih invazija i razumije se da s njom nema nikakvog drugog
juriša; mjestimično se briše granica između dijagnostike i saobraćanja sem polemičkog, defanzivnog, agresivnog — ni
zahvata: strane materije se ubacuju u tijelo. Prilikom ovih kako integracionog ili komprehenzivnog. Predstava da bi bo
ispitivanja i osvjetljavanja tijela kao otvori ne služe samo lest — kao i svako neprijateljstvo — takođe mogla biti prvot
ni i, u izvjesnom smislu, »pravi« samoizraz »subjekta«, od
60
Mogli bismo, naravno, sebi predstaviti jednu medicinsku tipo samog početka isključena je iz modernog medicinskog postup-
logiju koja ove aspekte vrednuje kao snažno suprotstavljanje: integra
ciona medicina, koja bolest ne ocjenjuje kao neprijatelja bolesniku; 62
borbena medicina koja se prema bolesti postavlja isključivo kao pre Attali tvrdi, nastavljajući Foucaultove analize, da velikim di
ma protivniku. jelom novije socijalne povijesti medicine, naročito u 17. i 18. vijeku,
61
Zar na početku Dreyfosove (Drajfus) afere nije ulogu odigrala nisu vladali ljekari već policajci; veliki dio bolesti nije liječen, nego
jedna korpa za papir? interniran; up. L' Ordre Cannibale, Paris 1979.
262 263
ka. U praksi je strogo zabranjena ideja da bolest, u dato vri tretirani, pojavljuju egzistencijalni strahovi jedne civilizacije
jeme, može biti nužan i istinski odnos nekog individuuma u kojoj svako otvoreno ili potajno mora da strahuje od na
prema sebi samom i izraz njegove egzistencije. Bolest se silne smrti.
mora misliti kao ono drugo i strano, a ovo polemički razdvo Ovi strahovi su se nanovo organizovali s blijeđenjem63
jeno medicina tretira izolujući ga i objektivirajući ga, isto hrišćansko-evropske metafizike. Sekuritarne i sanitetske ide
kao što organi unutarnje sigurnosti tretiraju sumnjive, isto ologije premašuju egzistenciju, a kako lako policijsko mišlje
kao što moralističke instancije zabrana tretiraju seksualne nje i ugijena prelaze jedno u drugo na razmišnjanja vrijedan
nagone. način izrazio je šef Saveznog ureda za kriminal /Bundeskri
Medicina jednog latentno paranoidnog društva tijelo, u minalamt/, dr Herlod, kad policiji proriče da će joj u buduć
osnovi, zamišlja kao subverzivni rizik. U njemu opasnost od nosti zapasti »društvenosanitarni« zadaci.64 Takvo sanitarno
bolesti kuca kao tempirana bomba; ono je sumnjivo kao razmišljanje ne znači ništa drugo do predohrana i zaštita. Iza
mogući budući ubica ličnosti koja je u njemu. Tijelo je moj te prosvjetiteljske volje za znanjem mi još uvijek, istina u
atentator. Dok su u epohi prve asepse bacili i virusi demonski rafinirano oslobođenim oblicima, otkrivamo arhaične straho
stilizovani u simbol svega što izaziva zlo — sve dotle da su ve od dodira i želje za eliminacijom. One polemičkim disci
političari svoje protivnike identifikovali kao bacile (za šta plinama daju energiju, znanje i praktike da se udruže radi
primjere daje kako fašistička, tako i komunistička retorika: postizanja željenog cilja. Naučna prognoza i polemička pre
hrpa jevrejskih, drugorasnih, revizionističkih, anarhističkih, vencija po stvari su na istoj liniji. Sprečavanje, izbjegava
razornih bacila); dotle se danas, u epohi druge asepse, kao nje, isključenje, borba protiv, to su pragamatički apriori po
mogući neprijatelj koncipira ne samo »strano tijelo« (uz lemičkih nauka ο zaštiti. U njima se prosvijećenost u potpu
ročnik), nego već i sopstveno tijelo. Pošto bi ono moglo biti nosti organizovalo kao borbeno znanje.
bolesno, ono je problem unutarnje sigurnosti. Ova sumnja Izgovoriti ovo istovremeno znači opisati i zadatak jedne
stvara »medicinsko« tijelo — to znači tijelo kao bojište pre integrišuće filozofije, naime, da se pođe iza polemičkog po
ventivne i operativne medicine. Prema nekim statistikama četka ovih disciplina i »nauka« i otkrije logika nastanka om
daleko najveći dio svih hirurških zahvata preventivnih i si raze. Prilikom ovog vraćanja izranjaju strahovi i napori volje
gurnosnih operacija sastoji se od mjera rođenil zahvaljujući koji su postojali prije omraze i zaštite: to su slijepi motivi
nepovjerenju, čija se suvišnost prikriva olakšanjem što se samoodržanja.
strahovanja nisu potvrdila. Ovaj postupak možemo nazvati
metodskim pesimizmom. Tajna njegovog procedere je u tome
što se jednom rukom crta đavo na zidu, a drugom taj đavo
operativno odstranjuje. Kao i svi sigurnosni sistemi ovakva 5. Ništavilo i metafizika golog samoodržanja
poduzeća žive od ekspanzije strahovanja. Ako je dozvoljeno Sve primarne omraze se izvode iz razdvajanja smrti od
reći da društva u svojim medicinama manifestuju svoj ži života. Pošto ni jedno, postmetafizičko, oznanstvenjeno miš-
votni osjećaj, onda se za naše društvo može reći: život je
previše opasan da bi se živio, ali ipak i suviše dragocjen da 63
U raspravi ο nihilizmu koja se rado služi jačim riječima go
bi se odbacio. Između dragocjenosti i opasnosti mi tražimo vori se čak ο »slomu«, ο »padu« metafizike; — ja mislim da ove slike
sigurnu sredinu. Međutim, što više život sebe osigurava, to ne pogađaju predmet, barem više ne. Metafizike ne »padaju«, već
se više virtualizuje, potiskuje i ispušta; on postaje puki po venu, tonu, stagniraju, postaju dosadne, otrcane, nevažne i nevjero
tencijal koji neće da se angažuje i da se realizuje jer angaž dostojne.
64
man ne može biti bez rizika. Preventivna, operativna, pro- Fascinantna prethodna razmišljanja ο ovome naći ćemo kod
šefa policije u doba cara Wilhelma, Wilhelma Stiebera.. On je već
tetička i sedativna medicina stavlja pred naše društvo ogle svjesno praktikovao policijsko saniranje gradova, — na primjer in
dalo: u njemu se, u modernizovanijem obliku ali arhaično puncto prostitucija, lopovluk i si.
264 265
ljenje nije u stanju da soirt pojmi kao sopstvenu smrt, pro bila podređena jedna takva onostranost puna bića 0 6 Samo
izlaze otuda dva očigledno svuda prisutna stava: smrt ne jedno Ja koje može da »umre« i koje može da prekorači pre
spada u život već mu je nepomirljivo suprotstavljena, čak, ko sebe samog, te da sebe spozna kao bit u n u t a r jednog m e
još više, suprotstavljena bez veze s njiim, kao apsolutno uni tafizičkog proširenog kosmosa bilo bi u stanju da komuni
štenje; i pošto nema smrti za koju mogu reći da je to »moja«, cira s »prostorima« i dogodovštinama s one strane smrti,
misao se drži one jedine smrti koja se može zamisliti kao empiričkog tijela i svakodnevnog razuma. Međutim, moderno
stvarna: smrti onoga drugog. Dakle »živjeti i pustiti drugog Ja samoodržanja koje samo sebe proizvodi iz nepovjerenja,
da umre« (live and let die), kako glasi naslov jedne priče ο kritike, racionalnosti i kontrole (putem opštosti) sebe od po
Jamesu Bondu /Džejms Bond/. P r e m a ovim čvrstim pravi četka definiše protiv takvog individualnog metafizičkog »sa-
lima — cinizam agenata uživa i slobodu da ih otvoreno iz- obraćanja«, protiv leta duhova, noćnih putovanja i prelazaka
rekne — funkcioniše apriori samoodržanja. Pošto moderni preko granice. To jastvo lišeno metafizike pravi se, doduše,
subjekt iz psiholoških, ideoloških i metafizičkih razloga ne kognitivno skromnim time što (kantovski) dokazuje da mi i
može da zamisli svoju »sopstvenu smrt« (Heideggerova / H a j - kako mi ne možemo ništa znati ο takvim stvarima, ah upravo
deger/ filozofija izgleda da je tu samo nemoćni korektiv), on time ono dospijeva u jednu eksplozivnu samoekspanziju, jer
dospijeva pod zakon da je doslovnom svim sredstvima izbje ono, otkad ovo poriče, apsolutno samo stoji spram univer
gava. Ta sva sredstva su, u izvjesnom smilu, sredstva da se zuma. Tek time to moderno jastvo samoodržanja i znanja
ne umre. Odatle konsekventno proizilazi jedan totalni instru- zadobija svjetski format. Ja i svijet postaju isti po prošire-
mentalizam 6 5 koji obuhvata sve što nije Ja koje bi htjelo da nosti; tamo gdje se utvrdi neki svijet mora biti dato i Ja
preživi. On daje tehničko-logičku bazu modernom gospodar koje ga ima kao svoj predmet.
skom cinizmu »instrumentalnog uma« (Horkheimer / H o r k h a j -
mer/). Ako je subjekat a priori ono što ne može da umre, Nietzscheova dijagnoza ο »volji za moći« može se potvr
onda se svijet rigorozno pretvara u arenu njegovih borbi za diti tek na subjektu lišenom metafizike, ne ranije. J e r su
preživljavanje. Ono što me ometa, to mi je neprijatelj; ko bjekat modernog znanja je eksplicitno gigantomanski — ne
mi je neprijatelj mora biti spriječen da me ometa. U pos u smislu neke smušenosti i individualnog samoprecjenjivanja
ij ednoj konsekvenciji ova volja za zaštitom znači spremnost nego u smislu jedne kolektivne, ontološki realne skice (teh
da se drugi ili »ono drugo« uništi. U alternativi »mi ili oni« ničke) prakse. Ono što su dale moderne prirodne nauke i
izbor automatski pada na smrt drugog, jer to je, ako dođe tehnike, to su čvrste realizacije ideja koje su ranije bile mo
do konflikta, jedini smisaoni, nužni i jedino zadovoljavajući guće samo kao magijske, metafizičke, ili okultne: letovi u
uslov mojeg preživljavanja. svemir, ronjenja u dubine mora, svjetski saobraćaj, teleko
munikacija roboti, misleće mašine, čarolije podmlađivanja,
To ne-moći-umrijeti podvrgava svijet u njegovim vidlji genetika, psihofarmakologija, atomska enregetika, prijem zra
vim i nevidljivimi oblastima jednom radikalnom preobraža čenja iz vasione etc. Sve to su kondenzati ranije metafizike
ju. Ako on, s jedne strane, postaje pozornica borbe ljudi za koji, međutim, stvarni postaju tek zahvaljujući njezinom
samoodržanje on se, istovremeno, nivelira u materijalističke povlačenju i brisanjem njezinog najvažnijeg psihičkog traga:
kulise iza kojih se može naslutti još samo ono takozvano svijesti ο »mojoj« smrtnosti koja me neizbježno povezuje sa
Ništa. Ono što je ranije činilo znanje sveštenika, šamana i skrivenim i s onostranim. No u modernom mišljenju smrt ne
mističara — uvidi i izvodi u onostrano, u sferu duhova, anđe predstavljao vrata prema bilo čemu već čist prekid, spoj
la, demona, sila, bogova —, sada postaje nemoguće već i zbog između bitka i ništa, ne između ove i one strane. Počev od
toga jer mi više ne možemo zauzeti neko držanje kojem bi
65
U p . za ovo u K a b i n e t u c i n i k a p o g l a v l j e ο D o s t o j e v s k o m Veli 66
M i i m a m o izbor s a m o i z m e đ u d v a t i p a o n e s t r a n e , t i p a p r a z n e
kom inkvizitoru i ο Heideggerovom Man. (nihilizam) i t i p a p u n e ( s p i r i t i z a m ) .
266 267
te dezintegracije smrti sve što je ne-Ja mora potencijalno
postati neprijateljska stvarnost, a polemičke discipline su parodije naučnika koji suočeni sa skeptičnim svijetom nasto
pozvane da, kontrolišući je, navale na nju. Otkad čovjek se je da odbrane to onostrano što je za njih gotova činjenica,
be više ni u kom pogledu ne može da zamišlja kao partnera a to čine upravo sredstvima naučne skepse koja poznaje
neke onostranosti, zamračuje se njegov pogled na dati svijet. samo činjenice. To, naravno, ne može donijeti plod, ali već
Svaku vrstu davanja smisla iz sebe samog on je nevoljno to što se uopšte pokušava dokazuje barem postojanje jedne,
morao preuzeti — otuda onaj nihilistički šok kad spoznamo možda čak veoma opravdane, težnje. Okultizam, to je ona
da ne postoji nikakav smisao već da ga mi jingiramo i da ga previše često humora lišena i zajedljiva nužna odbrana me
onda sami »konzumiramo«. Ako su stvari već došle dotle, tafizičkog smisla od zahtjeva materijalističke ontologije ku
onda kao posljednja riječ mudrosti ostaje još samo slijepo lisa i od potiskivanja sopstvene »smrti« u korist lažno po
samoodržanje usred besmislenog. većanog i lažno skromnog jastva: crna metafizika, granični
saobraćaj između psihotičke i spirituelne galaksije, crna em
No teme nismo ništa postigli. Onoliko koliko su izbrisane pirija u onostranom empirije. Možemo proreci da će ove ne-
uobičajene slike transcendencije, toliko — usred procesa pro omitske tendencije da rastu. One su, zapravo, one koje danas
svjetiteljstva — buja iz tla stotinu zamjenskih transcendenci- traže ono što tradicija naziva prosvjetiteljstvom. Prosvjeti
ja, a sve one nikako ne znače samo, kako je to Gundolf rekao teljstvo se mora prosvijetliti ο tome šta izaziva prosvjetitelj
za spiritiste, »lov u onom preko«. Pojam zamjenske trans stvo. Njegove trijumfalne »procese učenja« kao sjena prate
cendencije bi mogao zasnovati jednu fenomenologiju moder katastrofalni procesi odlučivanja. 6 7 Zato što je prosvjetiteljst
nog i mnoge pojave dovesti u iznenađujuće veze: nesvjesno vo svojim neosporno antimetafizičkom pritiskom vodilo ka
kao individualna i kolektivna imanentna onostranost; povi polemičkom razdvajanju smrti u prvom licu, ono bi danas
jest kao sfera mračnih početaka, svijetle budućnosti, izgub trebalo da pođe u školu protivnika i da spozna u šta se koc
ljenog bogatstva ili obećanog izobilja, kao onom što nam daje kamo ako oni što žive shvate da su u savezu sa »silama« koje
i istovremeno oduzima identitet; putovanje u svemir kao in svoje tjeratu s one strane uskog i istovremeno napuhanog
fantilno-tehnološki i .militaristički psihodelik; erotika kao la- jastva koje umišlja da vlada svijetom.
virint u kojem jastva traže ono Ti u koje bi mogli »preći«;
droge kao kidan ja banalnog kontinuuma i putovanje u unu-
tarnjospoljnje svjetove; umjetnosti kao discipline u kojima
subjekti stvaralački mogu da se uspnu u nešto što oni »još 6. Špijunaža prirode, artiljerijska logika, politička metalurgija
nisu« bih, u obličavanja fantazije i ekspresije; vrhunski Što se tiče metala prvi smo u Evropi, a me-
sport kao pokušaj da se ukinu svakodnevne granice tjelesnog talske vještine su kod nas dosegle najviši nivo.
kretanja i dostignuća; turizam kao proširenje svijeta iskustva Mi smo prvi pretvorili gvožđe u čelik, a bakar
etc. u mesing; pronašli smo pocinčavanje gvožđa i
otkrili mnoge druge korisne znanosti tako da su
Pored takvih preobražaja transcendencije — mogli bismo naši vještaci plemenite hernije i rudarstva po
reći: u prošireni humanitet — u toku moderne, međutim, stali učitelji cijelog svijeta...
spada i jedna formalna osveta okultnog. Upravo zato što u Gottfried Wilhelm Leibnitz, Ermahnung an die
pojmu svijeta prosvjećenja nije ostavljen prostor za ono ono- Deutschen, ihren Verstand und ihre Sprache
strano (tj. nema zagonetke već samo »problema«, nema mi besser zu üben.
sterije već samo »pogrešno formulisanih pitanja«), svijest, 67
I uvijek kad god mislimo da smo suočeni s »novim iskustvi
koja je pri tom dospjela u škripac, potražila je sebi hiljade ma« postali osviješćeni na jedan novi način, — mi otkrivamo da je
sporednih puteva u tamu. Okulizam koji nastupa seriozno prije nas tu već bilo kiničko osvješćenje. Diogen Laerciej (VI, 7) ο
tipični je produkt prosvjetiteljstva, a njegovi predstavnici su prvom klničaru, Antistenu, izvještava: »Na pitanje šta bi bilo naj-
neophodnlje da se nauči, on je odvratio: spriječiti odučavanje.
269
Ako je tačna ona tvrdnja da su u najvećem broju nauka i fizikalnom istraživanju osnova izgleda da još uvijek preo-
ili, bolje rečeno, naučnih disciplina, oni koji spoznaju objavili vladava jedna relativno »miroljubiva« samorazumljivost. No
latentno ili otvoreno neprijateljstvo predmetima, onda se za taj izgled vara. Sve nauke, doduše, imaju i jedno kontem
teoriju spoznaje uobičajeni pojmovi — subjekat, objekat — plativno krilo, ali tim krilom one ne lete. Ono što njima
pojavljuju u izmijenjenom svjetlu. Subjekat označava nešto udahnjava život, to su imperativi prakse — konkurencija
potčinjeno, otuda u drugim jezicima homonim za »podanik« proizvodnje, politike rada. U filozofska dostignuća ekologije
(sujet, subjekt); u retorici je to tema, na jeziku policije onaj spada dokaz da su, bez obzira kako one same sebe shvataju,
ko je sumnjiv. Ako sad ovaj »subjekat« treba da dođe u moderne prirodne nauke, kao osnovne nauke industrijske
središte m o d e m e teorije spoznaje, onda se tu ne radi samo tehnike, upletene u jedan proces koji se, ako poštujemo fakte,
ο pomjeranju značenja riječi. Ono što se iza toga krije to može označiti samo još kao eksploatatorski i uništavajući rat
je prava pravca ta revolucija. Subjektivitet teži suverenitetu naprednih civilizacija protiv biosfere. Uostalom njemačko-
i zato ono potčinjeno želi da potčini sve što se može potči- jevrejski filozof čije djelovanje — ako se može govoriti ο
niti. Vidimo jedan kompletan preokret — i u pogledu na djelovanju — je palo u vrijeme Vajmarske republike, The
sumnju: sumnjivi (subjekat) postaje onaj koji sumnja. Ono odor Lessing /Teodor Lesing/, je bio taj koji je stvorio os
potčinjeno sebi potčinjava okolinu i sebe čini skupom »poda nove za ekološko-filozofsku kritiku razbojničke zapadne in
taka«, datosti — datih kome? Raspolažućem subjektu. Poda dustrije 0 8 . Sve do u teoriju spoznaje mogu se pratiti tragovi
ci se daju njemu u ruke a on sebe njima ne mora da vrati. te superzvijeri — pogled pljačkaša koji zaokružuje organsku
Od potčinjenog postaje vladar nad datim. i anorgansku prirodu. Danas sve više uviđamo kako su uza
ludni svi pokušaji da se opet kontemplativno neutrališu re
Ovaj preokret (u latentnom obliku, istina, relativno star, zultati istraživanja prirode, kao da su oni dobijeni radi pod
ali u manifestnom obliku pojava novog vremena) obrazuje rške neke »prirodnonaučne slike svijeta«. Suviše su jasne
apriori transcendentalne polemike. Rat subjekata koji svaki političke, ekonomske i militarističke veze prirodnih nauka.
put ono drugo, protivnika ili stvar, čini objektom tek pro One su bile i još su izvidnica koju je naša osvajačka civili
izvodi foliju za polemičku objektivnost »naučnih«, prosvjeti zacija otposlala u ranije zatvorene svjetove prirodnih istina.
teljskih disciplina. Stvar koja je spram mene postaje predmet. Ono što su ove izvidnice i pioniri n a u k e ο prirodi istraži-
Svaki objekat — ako ga uzmemo »po sebi« — potencijalni je vali i pronašli u sumi daje nešto što prijeti opstanku samog
pobunjenik, jedno protu-ja ili sredstvo u borbi p r o t i v . m e n e , tog objekta istraživanja, prirode.
isto kao što je Ja sam kao pobunjenik prema onom što se
meni potčinjava (što je učinjeno »subjektom«) postalo subje Da li ja ο tome govorim samo metaforički? Nikako. Ja
kat u filozofskom smislu. U volji za znanjem se oduvijek ko bih taj polemički k a r a k t e r prirodnonaučne empirije egzem
mešaju interesi koji se ne iscrpljuju u znanju kao takvom plarno htio da prikazem na »predmetu« zemlja na koji po
već služe naoružavanju subjekata protiv objekata. »Objektiv vratno ukazuju cjelokupne prirodne nauke, sve do astrono
no znanje« u ovom smislu ima karakter oružja (pojam oružja mije, i koji ostaje skupni pojam našeg »interesovanja za pri
mi se čini višeg ranga nego pojam oruđa; zato puka kritika rodu«. Može se relativno lako izložiti da i kako te »nauke ο
instrumentalnog u m a ne obuhvata dovoljno oblast polemič zemlji« inspirišu polemičko-praktični interesi. Opservacije
kog).
Da li sve ovo treba da vrijedi i za ogledne n a u k e mo 68
Theodor Lessing, Untergang der Erde am Geist (Europa und
dernog racionaliteta, za prirodne n a u k e ? Može li se braniti Asien), Hannover 1924,— sažeto izdanje dviju ranijih knjiga ovog auto
r a : Europa und Asien, 1914. i Die verfluchte Kultur, 1921. Tamo po
tvrdnja da su ove n a u k e prirodu, svoj predmet, primarno sebno poglavlje 11: Der sterbende Pan. Sto je, uz sve ostalo, ova zna
posmatrale na jedan neprijateljski ili neprijatelj sko-neutralan čajna knjiga bila tako grubo pogrešno shvaćena kao »iracionalistička«,
način? Upravo u prirodnim naukama, naročito u biološkom dio je traumatske povijesti Lessingovog djelovanja.
270 271
površine zemlje, kao i istraživanje unutarnjosti zemlje u tralna vlast sa stalnim sjedištem koja politički prostor, držav
mnogo slučajeva, naime, zastupaju političke i vojne interese; nu »teritoriju« čini sagledivom za poglede i mjere uprave fi9 .
geografija se, pri tom, više podređuje oblasti strategije i Militarističko-politički interes zasniva jedno žarište u kojem
vještine vladanja, geologija više oblasti tehnologije oružja. mogu da se u zbirku znanja objedine geografske, etnografske,
Prvu akumulaciju geografskog znanja nalazimo u glava demografske »spoznaje«. Moderna geografija, konačno, pod
ma monarha, osvajača i vojskovođa — iako oni ne moraju predznakom imperijalizma (otkrića, osvajanja, misionarstvo,
bezuslovno biti nosioci empirijskog »istraživačkog« rada. Kao kolonizacija, međunarodna trgovina) na sebe privlači opšti
subjekti političke moći oni su, međutim, zainteresovani da se interes obrazovanih slojeva kapitalističke civilizacije. Ona na
kod njih poveže geoznanje drugih — lovaca, moreplovaca, stavlja staru stratešku perspektivu, samo još intenzivnije.
trgovaca ili filozofa. Odavno je poznato jedinstvo trgovca, Inače često tek slučaj rata stvara interesovanje za nova sa
izvidnika i špijuna. Sasvim na početku evropske geografske znanja. Prije iskrcavanja trupa u sjevernu Afriku američka
tradicije nalazimo jednu epozidu ο kojoj vrijedi razmisliti. Ο mornarica je, pošto nije raspolagala sopstvenim upotreblji
filozofu prirode Anaksimanderu iz Mileta se priča da je on vim materijalom, od civilnog stanovništva zatražila privatne
oko 500. godine prije Hrista (prije početka jonskog ustanka fotografije, filmove sa dopusta ili individualna znanja ο sa
i prije nego što su za Grčku nastupile odlučujuće godine ra stavu obale na koju se planiralo iskrcavanje70. U epohi stra
tova s Persijom) izradio jednu »filozofsku skulpturu« (Nebel) teških satelita i vojne informatike takvi arhaični metodi su
»jednu tablu od gvožđa. . ., na kojoj su bili unijeti cijela postali suvišni.
zemlja, sva mora i rijeke (Herodot). Ovaj model zemlje je Što se tiče ispitivanja unutarnjosti zemlje, njegov vrhu
miletski tiranin donio Spartancima kad ih je posjetio da bi nac je metalurgija. U »krilu zemlje« kriju se metali često
izmolio oružanu pomoć peloponeskih gradova-država. »Tek ta dvostruko nepristupačni zbog dubine nalazišta i zbog kompli-
zemljopisna karta je tadašnjim Spartancima omogućila da kovanih spojeva minerala. Iza otkrivanja, korištenja i širenja
shvate veličinu i sredstva persijskog carstva, naučili su da ovih komplikovanih materija mora da postoji odista ogro
man pritisak interesa kao i izvanredna upotrebna vrijednost
sebe vide sa spoljne strane, postadoše svjesni svoje majuš-
koja je veća od napora obrade metala. Metalurgija predstav
nosti | odustadoše od rata.« (Gerhard Nebel, Die Geburt der lja centralnu tehničku nauku povijest ratova; s bronzom i
Philosophie, Stuttgart 1967, str. 37...38). Već u tom prvom gvožđem započinje vruća faza kulturne evolucije kao i eska
trenutku skočila je iskra između geografije is trateškog pro lacije oružničke i ratne vještine. Svoj vrhunac ove na koncu
računa, a ako je tog puta filozof utvrdio jednu prednost dostižu pojavom artiljerijske epohe. Svi odlučujući moderni
znanstvenika nad strategom, ovaj će se odnos brzo preokre rodovi oružja i borbeni sistemi — tenkovske jedinice, avija
nuti; geoznanje će biti kod kraljeva i vojskovođa, a jedva cija, raketne baze, pomorski sistemi etc. — u osnovi nisu
nešto kod filozofa. — Srednjevjekovni kraljevski itinereri ništa drugo do gigantski izdanci načina na koji artiljerija
(knjige monarhovih putovanja) pokazuju kako je u ono doba koristi metale i eksplozive: plutajući, leteći, pokretni artilje
»političko Ja« sistema, tj. njegov vladar doslovno morao da rijski sistemi71. Politička teorija znanja ο metalima može da
»traži svoje podanike«; u predcentralističkim vremenima svi
rasuti dijelovi nekog političkog prostora nisu svoje poglede 69
upravljali na neko jasno lokalizovano suvereno središte vlasti Poticaje za povijest političkog oka nalazimo kod Erika Grawer-
ta-Maya /Gravert-Maj/, Zur Geschichte von Polizei — und Liebeskunst.
(»glavni grad«, rezidenciju, apsolustički dvorac ä la Escorial, Versuch einer anderen Geschichte des Auges, Tübingen 1980.
Louvre, Versailles); suveren kao najpokretniji dio sistema 70
Ova anegdota spada u predistoriju nastanka moderne američke
morao je svoju vlast da pokaže prezentnošću na različitim tajne službe.
71
De re metallica (Georgije Agrikola stariji, 1556) bio bi dobar
mjestima. Tek kasnijom izgradnjom reprezentatavnih sistema naslov za socijalnu i naučnu povijest civilizacije metala, res publica:
s upravnim uredima i policijom postaje moguća jedna cen- država; res metallica: rat.
272 273
dokaže prvotnu vezu između ove centralne geonauke i pole moderni oblik privređivanja kapitalizira sva zemaljska blaga
mike. Znanje ο prirodi i ο ratu međusobno su povezani jed i sa mnogo miliona prodora, bušotina i vađenja vodi mine-
nim pragmatičnim lancem interesa. Prije nego što se protiv raološki rat protiv zemljine kore da bi dosegnuta blaga spa
nekog neprijatelja mogu podići gvozdena oružja moralo je ljivala i prerađivala u sprave i u oružane sisteme. Te indus
doći do pohoda protiv kore zemaljske, jedan mnogočlan, na trijske civilizacije svakog dana izriču smrtne kazne nad više
poran i opasan proces. Moraju se iskopati ležišta; rude isit- miliona živih bića i miliona tona supstancija. U njima se
niti; u topionice transportovani dijelovi se moraju zagrijati provodi razbojnički vladalački odnos zapadnih kultura prema
do usijanja, snagom vatre oni se pretvaraju u tečnost, sup- zemlji.
stance se odvajaju, otvrdnjavaju novim legiranjima, miješa
njima, hlađenjima, ponovo se zagrijavaju, kuju, oblikuju, Moramo se čuvati toga da nuklearnu tehnologiju naših
bruse. Samo r a t n a volja je u stanju da prirodne supstancije dana smatramo izuzetnom pojavom. Ona, u stvari, nije ništa
podvrgava preobražajima uz takvu besprimjernu nasilnost drugo do konsekventni nastavak mineraološko-metalurškog
kakvu zahtijevaju tehnika topljenja i kovanja. U metalurgiji napada na zatečene s t r u k t u r e materije, najčistiji uspon po
čovjek koji misli na rat započinje svoj veliki napad na zate lemičke teorije. Nema tu nikakvog diskontinuiteta. Transcen-
čene s t r u k t u r e materije, a ono što on nanosi metalima nije dentalno-polemički okvir naše tehnike uključuje kako bron-
ništa drugo do anticipacija onoga što će on, služeći se tim zani mač tako i neutronsku bombu. Prelaz od ere metala u
metalima, nanijeti neprijatelju. Ako »gvozdena epoha« (Ovi- nuklearno doba, svakako, znači novi tehnološki stupanj u n u
dije) započnje izbijanjem rata — predstavljena u maču i tar polemičke s t r u k t u r e i novi poredak veličina borbenih
koplju, tj. metalnim oružjem za udaranje i bodenje —, onda sredstava za samoodržanje. Da bi izdržala svoj rat protiv
je epoha prije pojave vatrenog oružja ipak zlatno doba rata. onog drugog moderna jastva konkurencije i istraživanja os
S artiljerijom se, naime, u civilizaciji dešava tako nešto kao vojila su dotad najtajnije oblike građe i izvora energija
drugi pronalazak vatre, ali to nije nekadašnja prometejska materije, ona čak, prelazeći preko metalurškog odbijanja pri
vatra sunca, već moderna vulkanska vatra podzemlja. U gru rodnih rezervi (rude etc.) prekoračuju i prag prirodnih struk
bim crtama s pronalaskom artiljerije korespondira razvitak t u r a supstancije da bi stigla tamo gdje su bile vezane dosad
centralne političke vlasti i prostorne perspektive početkom zagonetne sile kosmosa. Ali i na tom nuklearnom nivou zlo
novog doba. Ona prvi p u t omogućava »ovladavanje« protiv upotreba materije samo unaprijed prihvata zloupotrebu pro
nikom sa distancije, a to je i osnova njezinog funkcionalnog tivnika — ona neprijateljski pritisak rivalskih društava (pre
srodstva s modernom upravom i nadzorom. Projektil kores ko »relativno autonomnog« međustupnja prirodnih nauka)
pondira s pogledom suverena i zaključcima centralne vlasti 7 2 . projicira na radioaktivne materije. Ono što smo u slučaju
Počev od industrijske revolucije koja je zračila iz engles- ozbiljnije potrebe spremni da učinimo neprijatelju, to tek
skih rudnika gvožđa metaliziranje društva dobij a još jednom postavlja mjerilo za ono koja ćemo oruđa za uništavanje
nove dimenzije. Istovremeno skokovito napreduje istraživanje uzeti od prirode. Ono što smo mi namijenili neprijatelju —
unutarnjosti zemlje. Nastaju gigantski kopovi koji se protežu uništavanje velikih površina spaljivanjem, zaražavanjem, ato
do najcrnjih dubina zemljine utrobe. Rudari postaju armija miziranjem — to prije svega moramo priuštiti oružju. Ono
duhova industrijske civilizacije — eksploatisani eksploatatori; je, u osnovi samo naša poruka protivniku, ono posreduje naše
radnici u topionicama gvožđa su avansirali u elitnu trupu namjere p r e m a njemu. Zato su oružja predstavnici neprija
kapitalističkog napada na »škrtu« zemaljsku koru. Na koncu, telja u sopstvenom arsenalu. Onaj ko kuje neko oružje taj
svome neprijatelju objašnjava da će prema njemu biti isto
72 onako nemilosrdan kao prema toljagi, prema komadu gvožđa,
Mogu se zamisliti dražesne veze između balistike, učenja ο up
ravljanju, diplomatije, kurirske službe (prethodnik pošte), štampanja prema granati i prema mini. Oružje, to je već izmaltretirani
knjiga: telekauzalne funkcije koje oblikuju jedan novi ego. protivnik; ono je stvar-za-tebe. Onaj ko se naoružava taj je
274 275
neprestano u ratu. A ovaj se de facto kontinuirano vodi u iz živog korak po korak povlači sve do paranoidnog vrhunca.
intervalima vruće i hladne faze, posljednju pogrešno nazi Povlačenje, distanciranje, samoiskrivljavanje rađaju ovu vrstu
vamo mirom. Mir, gledajući u polemičkom ciklusu, znači vri subjektivnosti. Artiljerija je samo jedna njezina manifestacija
jeme naoružavanja, tj. pomjeranje neprijateljskih osjećanja i to u obliku elektronske, inteligentne atomske muncije, po
na metale; rat, prema tome, to je uključivanje i konzum pro sljednji produkt samopotvrđivanja i vladavine svijetom iz da
dukata naoružanja, realizacija oružja na protivniku. ljine. To moderno Ja daljine želi da se održi, a da samo sebe
ne prepoznaje u svojem oružju; zato ono mora biti što je
Na najvišem stupnju polemičke tehnologije naš proces moguće udaljenij od njega. Inteligentna municija zadovoljava
prosvijećenosti doseže tačku na kojoj se on oprašta od hilja- ovu potrebu. Otkako ona postoji bliži se svom ispunjenju
dugodišnje dualističke tendencije metafizike: suprotnost iz šizoidna s t r u k t u r a (državotvorni subjekat i polemički ego sa
među res cogitans i res extenso, u eri kirbenetike jednostavno moodržanja). Slijedeći veliki r a t će kao ratnike vidjeti samo
nestaje. Ona, šta više, nestaje u onoj mjeri u kojoj res (sup šizofreničare i mašine. Državnosni homunculi, lemurski ras-
stancija) koja misli može biti predstavljena i proizvedena cijepljeni upravljači destruktivnim snagama pritisnuće, ako
stvarno kao mašina, kao suprotnost onoj res koja (eksten »to mora biti«, na odlučujuća dugmad, a herojski roboti i mi
zivno) egzistira u prostoru. U m e đ u v r e m e n u nastali su mo sleće paklene mašin sručiće se jedna na druge — experirnen-
derni artiljerijski oružani sistemi koji se u strateškom žar tum mundi je na kraju; čovjek je bio pogrešan potez. Pro-
gonu nazivaju »inteligentna municija« ili »smarte /oštro svjećenje može izvući samo jedan rezime: čovjek se ne može
umni/ projektili«, dakle rakete koje tokom lijeta ispunjavaju prosvijetiti, jer je on sam bio pogrešna premisa prosvjećenja.
klasične funkcije mišljenja (opažanje, odlučivanje) i koje se Čovjek ne zadovoljava. On u sebi samom nosi zatamnjujući
prema protivničkom cilju ponašaju »subjektivno«. Egzisten princip iskrivljavanja, a tamo gdje se pojavi njegovo Ja ne
cija ovih sistema označava jednu metafizičku prisegu otkro- može da zasvijetli ono što su obećavala sva prosvjećenja:
venja naše civilizacije: mi smo, odista, najvećim dijelom svjetlo uma.
postali subjekti koji sebe shvaćaju kao »misleću tvar«, a ove
misleće tvari su one koje u modernom r a t u udaraju jedna na
drugu. Gubi se razlika između junaka i njegovog oružja; B. TRANSCENDENTALNA POLEMIKA
gigantomanska jastva samoodržanja naše kulture su iz sebe
kao oružje izbacile sopstveno opstojanje. Ako su na smrt 1. Heraklitske meditacije
spremni piloti-kamikaze posljednji in persona preuzimah fu
nkciju sistema upravljanja (res cogitans), u najnaprednijim Borba je majka svih stvari.
oružjima današnjice ova herojska subjektivnost je prešla u Heraklit
elektronsku: bombarder kamikaze je još pretpostavljao jednog
pilota koji je pristajao na svoju sigurnu smrt i koji je doka Razmišljanjima koja slijede htio bih da utičem na okret
zivao spremnost na umiranje upravo antičkog filozofskog osovine kritičkog pragmatizma koji d a n a s vlada u teoriji spo
kvaltieta. U inteligentnoj municiji je potpuno izbrisan ovaj znaje (Ch. S. Peirce, J. Habermas, Κ. — Ο. Apel). Ako je za
ljudski faktor; provedena je daljnja razgradnja metafizike u sluga ove pragmatične teorije spoznaje što je polazeći od nji
pravcu paranoje; »živjeti i pustiti drugog da umre«, je prema hovih osnova i plauzibilno, bez metafizičke hipoteke prikazala
tome, ne samo parola agenata već i princip modernog rato odnose spoznaje i interesa, teorije i prakse, ona je, to je moje
vanja zasnovanog na artiljeriji i njezinim proširenjima. U mišljenje, ipak opterećena slabošću jednog suviše šematskog
»mislećem projektilu« stižemo do posljednje stanice moder pojma prakse. Čini mi se da su prethodna razmatranja raz
nog iskrivljenja subjekta, jer ono što se u novo vrijeme na jasnila zato ne možemo biti zadovoljni teorijom spoznaje koja,
ziva subjektom, to je, zapravo, ono Ja samoodržanja koje se s jedne strane, prihvata samo apriorni interes tipa rad, a s
276 277
druge, drugi interes tipa komunikacija (interakcija). J e r ovdje stvo za neutralno osvjetljenje stvarnosti koliko, naprotiv, uta
razrađena polemičko-strateška dimenzija (isto kao i ona su kmicu naoružavanja u teoretskim oblicima. Saznanja se onda
protna erotskog i pomirujućeg interesa) prilikom ovog poku ne pojavljuju toliko kao duhovni instrumenti u službi rada
šaja da se zasnuje pragmatizam implicitno može barem da i razumijevanja, već prije kao oružja i u svojoj sumi obra
se zamišlja zajedno. Ovo se sveti jednim deficitom realizma zuju ne intelektualno blago, ne enciklopediju, već arsenal,
i konkretnosti. Transcendentalna polemika (kao i erotika koju magacin municije (inteligentni projektili). Ako bismo htjeli
ja u ovoj knjizi ne prikazujem) u mrežu »apriornih« interesa da se zadovoljimo apriornim interesima kao što su »rad« i
koji vode i formiraju spoznaje uključuju dodatne dimenzije. »interakcija« morali bismo odustati od toga da ovaj »rad« i
U ratu se mi susrećemo s jednom kombinacijom motiva rada ovu »interakciju« priupitamo kojoj borbi služe i koja pomi
i interakcije koja se dosadašnjim šematizmom uopšte ne mo renja omogućavaju, drugačije rečeno da li Ja istraživača »ob
že tačno i logički pojmiti. Ja tvrdim da to polemičko-strate- jektu« pristupa u stavu generalizacije, distanciranja i ovlada
gijsko djelovanje i mišljenje koje su navedeni autori samo vanja ili u stavu individualizacije, blizine i podavanja. Sa
dodatno i uzgred uzeli u svoja razmatranja zapravo obrazuje ovog stanoviša opet ima smisla razlikovanje »dviju kultura«. 7 4
jednu dimenziju koja prevazilazi kako radno i vladavinsko U »prvoj kulturi« (koja prevladava) posmatramo primat me
tako i komunikativno djelovanje. Ο tome ne vode računa ni toda, procedure, istraživačkog postupka nad predmetima; ob-
starije ni mlađe kritičke teorije. Povezanost strategije i ci jekat ovdje može biti samo ono što spada u područje koje
nizma koju mi ovdje navodimo kao filozofsku signaturu mo obuhvataju metodi i modeli. Ako sve metodsko pripišemo su
derne ne uključuje ni kritika instrumentalnog ni kritika fun- bjektu, onda smijemo govoriti ο jednom tipu nauke koji pro
kcionalističkog uma. izlazi iz nadmoći onog koji spoznaje nad spoznatim: primat
Rad i interakcija su se od samog početka ukrštali s ra subjejkta (to, da ovo za divno čudo vrijedi za egzaktne i
tom i erosom, omrazama i pomirenjima, uništenjima i stva »objektivne«, bolje rečeno objektivističke discipline, ilustru-
ranjima. Bilo šta da je spoznavao u interesu rada ili interak je vezu između utvrđivanja objekta i iskrivljavanja subjekta).
cije: već unaprijed i uvijek dobij a »teoretski oblik« kojem Ova nadmoć je cijena »objektiviteta«; ona se istovremeno,
kumuje ono polemičko ili ono erotsko; upravno nije naivna kupuje metodskim smirivanjem ili normiranjem onoga što
alternativa koji oblik »objektiviteta« ćemo odabrati; isto tako subjekat prilikom »spoznavanja« smije ili ne smije. Predsta
kategoričku razliku predstavlja i za koji oblik tačnosti ćemo va da će sve stvarne n a u k e na kraju za neki problem imati
se odlučiti, za tačnost polemičara ili za tačnost zaljubljenika; 7 '' još samo jednu pravilnu teoriju pretpostavlja istovremeno
ako je to odista apriorna alternativa, onda bi ο svim stvari očekivanje da će takozvana zajednica istraživača in the long
ma morala postojati dvojaka znanost (a ne jedna po sebi ne run srasti u homogenu armiju subjekata koji će svi biti obi
utralna teorija koja bi se tek sekundarno, kako se to kaže: lježeni istim metodskim pre-tvaranjem /Vor-Stellung/ na
primjenjivala za dobre ili za zle ciljeve). Dok pragmatizam spram »stvari«. Tek kad ti subjekti budu spoznajnoteoretski
formalno računa s nekakvom homogenom »zajednicom istra uniformisani (isti »interesi« isti pojmovi, isti metodi) dobiće
živača«, transcendentalno-polemičko gledišto dopušta da se i stavovi ο objektima svoj konačni i to (u smislu ovih pret
preispita »rat istraživača« kao uslov onoga što oni razrađuju postavki) pravilni oblik. Jedno bez drugog neće postojati.
kao istine. Istraživanje pri tom po smislu manje znači sred-
74
Postoji j e d n a d u g a t r a d i c i j a n e p r e s t a n o g k o n f r o n t i r a n j a d v a t i p a
73
K o ovo n e s h v a t i p r a v o v r e m e n o u m n o g i m ć e n a u k a m a s k r e n u t i n a u k a ili o b l i k a z n a n j a : r a z u m i j e v a j u ć e ili n a z j a š n j avaj ude n a u k e : eg
na pogrešan put. Koliko je mnogo istraživača, na primjer istoričara z a k t n e ili n e e g z a k t n e ; n a u k e ο o p š t e m ili ο i n d i v i d u a l n o m ; n a u k e ο
u m j e t n o s t i i književnosti, započelo ovo da p r o u č a v a k a o s t r a s n i zaljub d u h o v n i m p r e d m e t i m a ili ο p r i r o d n i m p r e d m e t i m a ; scientiae ili artes.
ljenici » p r e d m e t a « i da agiraju, k a o profesori, s a m o još svoju m r ž n j u O v e s u p r o t n o s t i , doduše, i m a j u n e š t o »plauzibilno«, ali povijest n a u k e
j e r su i z b o r o m p o g r e š n o g t i p a e g z a k t n o s t i u d r ž a n j u p o l e m i k e dospjeli p o k a z u j e d a s e o n e g u b e ; t r e n d vodi k a j e d i n s t v e n o j n a u c i (tipa pole
u nepodavanje stvari. m i č k e objektivizacije).
278 279
Tamo gdje još jedne pored drugih stoje više hipoteza odaje se priklonile prvenstvu objekta. Međutim, prosvjetiteljstvo
se slabost na strani subjekta — a ova subjektivna slabost nas je najdublje upozorilo da ne treba imati povjerenja u
stvarima daje šansu da se prikažu u svojoj višeznačnosti. takve spoznaje. J e r za njega su, ako se ono stalno ne kori-
Poentirano govoreći to bi značilo: što slabiji su naši metodi guje na erotskom (estetičkom) iskustvu, objekti skup onoga
to bolje za »stvari«. Dokle god postoji mnoštvo »interpreta čemu mi ne treba da se povjerimo i izložemo jer oboje, po
cija« stvari su sigurne od sulude ideje spoznavalaca da su vjerenje i podavanje, obrazuju držanja koja n a m gase pri
objekte — kao spoznate — utvrdili jednom za svagda. Dokle nude borbe za život i za prosvijećeni realizam. Prvenstvo
god se još »interpretira« živo je sjećanje na to da su stvari objekata bi značilo: morati živjeti s nekom silom koja je
i nešto »po sebi«, što nema nikakve veze s tim što smo ih iznad nas, a pošto mi sve što je iznad nas quasi automatski
spoznali. identifikujemo s onim što nas tlači, onda prema tome u smi
Ako ovu misao dotjeramo do njezinog ekstrema đospje- slu ovog neprosvijećenog prosvjetiteljstva može postojati sa
ćemo do suprotnog pola oblika spoznaje. Ovdje važi ono što mo držanje polemičke distancije. Ipak egzistira i jedna druga
je Adorno nazvao »prvenstvom objekta«. Ako kod primata vrsta prvenstva koje ne počiva na potčinjavanju; prvenstvo
subjekta nužno mora doći do jedne agonalne teorije, onda iz koje objekat uživa u simpatetičkom razumijevanju od nas ne
saobraćanja sa stvarima koje priznaje prvenstvo objekta iz zahtijeva da se mirimo s pokornošću i nekom otuđenom po
rasta nešto što bi smjelo nositi naziv erotička teorija. Gdje zicijom; njegov uzor je ljubav. Ta sposobnost da se objektu
je u igri eros tamo, i samo tamo, živi ona »druga kultura«, prizna prvenstvo značila bi isto što sposobnost da živimo i
a tamo gdje ona živi ona prije uzima oblik neke umjetnosti pustimo druge da žive (umjesto live and let die), čak u po
nego tehnike. Umjetnik i erotičar živi pod utiskom da prije sljednjoj konsekvenciji i umrijeti a pustiti drugog da živi
stvari nešto žele od njega nego on od njih i da su one te (umjesto da slijedimo impuls da sve povučemo s nama u
koje ga upliću u. a v a n t u r u iskustva. On im prilazi, izlaže smrt). Samo zahvaljujući erosu mi postajemo sposobni da
sebe njihovom pritisku i osjeća se kao pravi istraživač pod »objektu« priznamo prvenstvo. Pa i kad jastvo više ne bude
vrgnut njima. 7 '' One su za njega rijeka u koju se, po He- ništa eros će htjeti da ostane nešto. 7 6
raklitu, ne može dva p u t a ući jer su one premda iste svakog
momenta nove, uviru uvijek u neki odnos. Ako je ljubav
svakog j u t r a nova, onda su to s njom i predmeti te ljubavi. 2. Polemika ο Onom /Es/ ili: zamišljati đavola
Ništa na njima mije »poznato«, eventualno je blisko; s njima
nema nikakve »objektivnosti« već samo intimnosti; ako im Gdje je bilo Ono /Es/,
se spoznavalac približi onda ne kao gospodar^istraživač /Fo- treba da bude Ja.
rsch-Herr/ već kao susjed, kao prijatelj, kao privučeni. Stva Sigmund Freud
ri su za njega lijepe i on zna da će nestati »odnosa« ako jed
nog dana sve bude izgledalo da je uvijek bio isto, konstantno, Skice kardinalnih cinizama sadrže materijal za jednu
svakodnevno, identično, predvidivo. Gdje prestane smisao za teoriju dijaloga i interakcije koja se proširuje u polemičko.
ljepotu, započinju rat, jednaka važnost ili smrt; s pravom su One opisuju pozicije i opozicije u militarističkoj, političkoj,
filozofi učili da je dimenzija estetičkog konstitutivna za sa-
držinu istine spoznaja. Misli se, naravno, na spoznaje koje su 76
Za prosvjetiteljstvo tipični konflikt između intelekta i osjećaja
izvodi se dijelom iz oprečnosti obiju tendencija: distanciranje i poda
75
vanje, prvenstvo subjekta, prvenstvo objekta. Svi filozofi distancije od
Tako nastaju oni veliki podbačaji do kojih je danas došlo u Descartesa do Sartrea su zato ozbiljno razmatrali ono koliko monstru
fizikalno-kosmološko-biološkom istraživanju osnova, oni ni u kom slu ozno toliko i karakteristično pitanje, kako jastvo može ustanoviti da li
čaju nisu rezultat nekakvih metodoloških istraživanja već proizilaze iz u oblasti nejastva postoje i druga jastva; dakle problematiku »stranog
uvučenosti istraživača u fascinirajuću svojevoljnost »samih stvari«. subjektiviteta«.
280 281
seksualnoj, medicinskoj, religioznoj i teoretskoj svijesti koje to kiničko Ne. Odande mora da izgleda užasno što se ovo
nameću uobičajeni pojam ideologije. U ovim opozicijama nisu nisko, puko Ono izjašnjava samo za sebe i što neko Ja po
jedne s p r a m drugih istinske i lažne svijesti već k o m b a t a n t n e sebne vrste suprotstavlja mojem. Ovo antijastvo koje izmi-
svijesti koje se zbog različitih datih stavova svijeta i život goljava iz kiničkog otpora metafizičkom idealizmu teorije
nih situacija međusobno nalaze u neizbježnim suprotnostima. gospodara odista predstavlja srž onoga što naša tradicija na
Kad se prilikom opisivanja kiničkih i ciničkih pozicija s ziva đavolskim. Ne dolazi uzalud do onog pomjeranja pojma
njihovim refleksijama i proturefleksijama ponovo pojavio go kinizma u cinizam (kao mentaliteta nihilista, odn. đavolskih
vor ο tome da su otvorene »pozornice« za ofanzivu i pro pristaša) što ga uzrokuju hrišćanstvo i njegova metafizika.
tuofenzivu, onda se time mislilo na pozornice konflikata, tj. J e r ako se to metafizičko Ja identifikuje s višim i dobrim,
na poprišta glasnih i tihih bojeva jedne neminovno pole onda kao šok djeluje činjenica da se nekakvo Ja miče i u
mičke svijesti. tom Ono-dolje-zlo; »Ono« se očigledno ne zadovoljava time
da bude samo nijema, niža, lijena materija. To, da bi ovo
Kako nastaje neka pozornica? Sigurno ne samo zahva zlö Ono moglo biti i neko za-sebe: to je pravi metafizički
ljujući suprotnosti dva »principa«. Dualizam, najprije, ne bi skandal ο kojem se počev od kasnog srednjeg vijeka rasprav
više bio ništa drugo do stvar mišljenja, a kao takav on nema lja u obliku bezbroj analiza đavola. Toj dualističkoj tj. p r e
nikakvu dramatsku snagu. Dualizam bi »po sebi« bio bezopa polovljenoj i s onom boljom polovinom identifikovanoj svi
san i neinteresantan kad ne bi bio insceniran u samoj r e jesti ništa ne izgleda tako mučno i istovremeno fascinatno
alnosti. Tamo gdje se pojavi neki dualizam mi po pravilu kao slutnja da i u takozvanom zlom i niskom mogla da živi
nailazimo na omrazu, na smjenu između Mi /Nas/ i Oni neka visoka prodorna samosvijest. Kad Platon Diogena pro
/Njih/, te na uspostavljanje prevlasti nekog principa nad glašava ludim, onda ovo, pored prezrenja otkriva i jednu
onim što mu je suprotstavljeno: gore — dolje; dobro — zlo; ja zaštitnu mjeru; no to je moglo proći relativno bezopasno da
— ono. Time dolazi do stvarne borbe i do realnog poprišta. Diogen, kako izvještavaju anegdote, nije veoma dobro znao
Na njega, onda, kao prva nastupa jedna duhovna pozicija da preokrene ćurak naopako pa na koncu nije bilo baš sasvim
vlasti, jedno učenje ο nomosu, jedan idealizam, jedna »vi jasno ko je zaista bio lud. U hrišćanstvu se taj antagonizam
soka« i afirmativna teorija koja se predstavlja serioznom, zaoštrava mnogo dramatičnije. Hrišćanska svijest koja je
strogom i inspirisanom, kao da je dobijeni iz nekih viših sebe shvatala kao svijest obdarenu apsolutnom istinom za
izvora. Njoj, u drugom nastupu, neminovno odgovara jedna hvaljujući otkrovenju morala je da posegne za mogućnošću
realistička (kinička) antiteza koja načine gledanja i iskustvo jednog nehrišćanskog jestva u slici antihrista — i time je,
polemički suprotstavlja onoj nižoj, takozvanoj zloj, u Ono istovremeno, dospjela u p e r m a n e n t n o strahovanje da bi to
(materiju) odgurnutoj poziciji. U kinizmu se, dakle, pojavljuje »zlo« moglo da se nastani i u nama, quarens quem devoret
jedno Ja koje na sebe preuzima da bude ono što nomos- (tražeći koga da proždere) (1. Petar, 5)*
-idealisti strogo zabranjuju, isključuju i preziru. Time ki-
nizam iz plebejske perspektive razbija onaj odozgo instalisani Ovdje sad moramo po drugi put govoriti ο Faustu, ο
sistem vrijednosti ne prestajući ipak sasvim da se poziva na đavolu i ο cinizmu Satane. Storija ο doktoru Faustu se može
njega. To mu daje i njegovu očito agresivnu i kulturnokri- shvatiti kao dokument uznemirenja starijeg metafizičkog
tičku stranu. S kinizmom u kulturu prodire jedan nagrizajući dualizma zbog nove empirije (pri čemu ovdje u empiriju spa
element — prvo razlaganje onog esprit de serieux kojim se da i seksualno iskustvo). Umjetnost između srednjeg vijeka
oduvijek okružuje ono što želi da vlada. Onim višim on isto i novog doba, naime, eksperimentiše s mogućnošću jedne zle
vremeno izgleda kao nešto strašno i prljavo, i što dalje vla- subjektivnosti » i za nas« — i sama vrši opite u poučnim,
dajuća svijest nastoji da se povuče u čiste visine, to subver-
zivnije, čak demonskije se na njezinom horizontu pojavljuje * Up. Biblija, kao gore, Novi zavjet, str. 206.
282 283
moralno optočenim pričama ο tome kako bi bilo kad bismo đavo koji se bi priuštio sve što hrišćani ne treba da čine (na
se sami našli u jednoj takvoj »zloj« koži — i kakva bi n a m magijskom, kulinarskom, seksualnom, turističkom i teoretskom
uzbudljiva iskustva to donijelo. Na primjeru Goetheovog polju), mora na kraju biti egzemplarno kažnjen. »Tako umire
pakta s đavolom ja sam već opisao. Faust ispituje cijeli svijet onaj ko čini zlo«. Klasičan cinički pasaž nalazi se u Knjizi ο
(»Kako bi ti odvezan, slobodan / Saznao šta je život taj«) Faustu tamo gdje đavo jadnom doktoru drži zlurado satirično
kao đavolov partner, dakle kao đavo na probi. Tek ovome slovo prije nego što će doći zli duhovi da ga r a s t r g n u :
je svijet iskustva neograničeno otvoren. No narodno predanje
ne propušta kao Goethe, da izričito opiše poznanstvo tog
»Zato, Fauste moj, nije dobro s velikom gospo
đavola na probi (Fausta) sa seksualnim zlom:
dom i đavolom tikve saditi, one se čovjeku ο glavu
razbijaju, kao što sam sad vidiš; zbog toga bi bilo
»Kad dr Faust uvidje da se iz dana u dan SVOTU
dobro da si otišao daleko odavde, bilo bi dobro da
kraju približavaju godine njegove prisege, započe
si se držao reda. Ali tebe je ujela tvoja buvica.
on da živi kao svinja i epikurejski i prizva k sebi
sedam đavolskih prilježnica s kojima je svima spa . . . Vidi, ti si bio lijepo oblikovano stvorenje,
vao . . . Jer on putovaše svojim duhom u mnoga ali ruže koje dugo nosimo u ruci i mirišemo ne os
kraljevstva jer je htio da vidi sve žene. Sedam je taju to. Ti moraš igrati onako kako svira onaj čiji
njih on s puta doveo, dvije Holandanke, jednu Ma hljeb jedeš. Protegni do velikog petka, uskoro će i
đaricu, jednu Engleskinju, dvije Svabice i jednu vaskrs; što si obećao nije se dogodilo bez razloga;
Francuskinju koje su bile odrod zemlje. S tim đa pečena kobasica ima dva kraja; nije dobro ići đa
volskim ženama provodio je on blud do kraja svo volu na led. Imao si lošu krv zato ne ide krv od
ga«. (Deutsche Volksbücher, ed. C. Ο. Conrady, Ham krvi, tako ni mačka ne ide od m,iša. Oštro zanima
burg 1968, str. 133.) nje čini krnjavim; dok je kašika nova potrebna je
kuvaru, kad ona ostari, on je baca, jedi onda s njom.
P r e m a tome nema sumnje da se utoliko isplati »biti zao« Zar nije tako i s tobom? jer ti si bio kutlača đavo
ili svinjski i epikurejski živjeti (po smislu to, naravno, znači lova ... Zato nek ti moj nauk i podsjećanje uđe u
i »kinički živjeti«) što se pri tom može doživjeti ono što bi srce koje je tako i tako izgubljeno. Nije trebalo da
čovjek odavno htio da upozna, ali se nije usuđivao; jer ko bi imaš toliko povjerenja u đavola, jer on je majmun
se tako olako upustio u to da ode do đavola? Skoro nekri božji i lažljivac i ubica.. . Da bi se đavo ugostio,
tički narodno predanje ο doktoru F a u s t u ispituje želju da se potreban je mudar krčmar. Za igru treba nešto više
jednom pokuša i s tim zlim; metafizički je to dramatičan pro od para crvenih cipela. Da si imao boga pred očima
ces, jer samo tako, najprije virtuelno a onda aktuelno postaje i da si se zadovoljio darovima tebi datim ne bi se
moguća integracija te druge strane, drugačije rečeno, okon hvatao u ovo kolo i ne bi tako đavolu poslušan bio
čanje dualizma. 7 7 P r e m a ovoj moralističkoj šemi operišu mno i njemu vjerovao; jer ko lako povjeruje, biće brzo
ga pripovjedačka djela ranog novog doba. Narodno predanje prevaren. Sad đavo pere ruke i odlazi: ti si sop-
sebi dopušta uzbudljivi eksperiment da »pravom« zlu posudi stvenom krvlju jamčio, sad će jamac biti udavljen.
jedno Ja našeg J a ; ono vrši probni skok fantazije u đavolji Tebi je to na jedno uho ušlo, a na drugo izišlo«,
ego. Ove storije, naravno, moraju zlo završiti, a taj probni (str. 137/138)
284 285
već to divno jarkim sarkazmom uznemireni ljudski duh po svijesti u krizi kombinuje s psihološkim opisom paranoje. Kri
kušava na kraju svoje faustovske ekskurzije sebe opet da zu izaziva to što se zlo malo po malo može zamišljati kao
umanji i da se govorom spusti na stanovište balkanskog mo sopstveno Ja; počinje da nestaje diferencija.79 Prijeti implozi-
rala. Da vic bude još bolji đavo ovdje pozira kao moralist koji ja. A tek pod ovom prijetnjom razdvajanje tog Onog-dolje-
jadnom doktoru drži predavanje kako je, zapravo, trebalo da -zlog koje, istovremeno ima i jedno Ja postaje snažna eksplo
se ponaša, čestito, konformno, bogu ugodno. Krajnje karakte zija. Od tada se tek pojam đavola može primjenjivati na ljude
ristično glasi glavna opomena da je Faust morao biti nepovjer koji žive među nama ali su ipak »drugačiji« (jeretici, čarob
ljivi ji. Ova moralna predika kulminira ovdje kad se s rijetko njaci, homoseksualci, Jevreji, pametne žene . . .). Vruća odbra
podrugljivim šaljivim govorom i poslovicama »zli duh« nava na pretpostavlja da je onaj ko se brani miniran slutnjom ka
ljuje na kosti »ojađenom Faustu«. Ciničko u najmodernijem ko bi on mogao biti »kao oni tamo«. Na ovom mehanizmu se
smislu je ovo slovo, jer ono sadrži pakosno uspostavljanje zasniva Pascalova opaska da ljudi koji žele da igraju anđele
morala preko onoga ο kojem ionako znamo da ga on u prin lako postaju đavoli, tačnije rečeno, đavoli koji protivnika pro
cipu krši. Ovaj đavolov govor je možda prvi obrazac gospod glašavaju đavolom kako bi ga onda s dobrim razlozima uništili.
skog cinizma novog doba uopšte; ova gospoda s kojima nije Drama se, dakle, ne odigrava samo između jednog dobrog Ja
dobro tikve saditi njih, naime, ljudima ο glavu razbijaju. Za i jednog zlog Ono. Ona, naprotiv, time dospijeva u svoju eks
hvaljujući našem faustovskom eksperimentu otkrivena je stru plozivnu fazu kad dobro Ja sreće jednog protivnika koji svje
ktura imperativističkog morala koji sam sebe demantuje: mo sno i bez kajanja na sebe uzima da bude ono što je dualizam
ral je prevara, ali uprkos tome morala mora biti, zar ne. Zato diskriminisao kao zlu polovinu, dakle ono »-otvoreno zlo«, ki-
se treba pobrinuti da se stvar zlo završi. U narodnom preda- ničko »zlo« (»eto takav sam i to svjesno«), prema tome, dakle
nju bestijalni duhovi raščerečuju doktora, njegov mozak i krv jedno zlo koje — ako dobro pogledamo — to možda uopšte i
lijepe se za zidove, njegov raskomadani leš leži na đubrištu. nije. (Zato mnogi moralni obrti započinju s fazom kiničke po
(Zar đavo sarađuje s psihopatama, fašistima i perverznima?) lemike u kojoj se »amoralni« otvoreno izjašnjavaju za ono što
Izgleda da je Faust sto puta groznije kažnjen nego što je zgri je za druge skandal: Diogen onaniše na trgu; žene govore:
ješio. On plaća strašnu cijenu zato što je 24 godine — koliko »Mi smo pobacile«; muškarci: »Gay is beautiful« /raskalaše-
je trajao pakt — živio s one strane dobra i zla, u svijetu u nost je lijepa/; ljekari: »pomogli smo mu da umre« etc. 80 Ako,
kojem je ukinut dualizam i gdje je bilo dopušteno sve živo.7S dakle, zlo može imati jedno Ja, i samo onda, sumnja počinje
Svoju cijelu patogenu energiju stari metafizički dualizam po da ore po sopstvenoj moralnoj svijesti. Jer to Ja koje se krije
kazuje tek u propasti. u tom zlom Ono moglo bi, pošto je Ja, biti i moje; upravo
Ta vizija dijaboličkog koja ulazi u ljude u tijesnom je,
dakle, dodiru s kiničkim fenomenom. Tu veliku napetost za 79
Zar nisu dugo i »panteisti« svugdje smatrani đavolovim prista
hvaljujući kojoj đavo postaje jak ne stvara dualističko razdva šama? . . . »da li se medu onima koje je sam đavo najmio za uništenje
janje dobrog i zlog, svjetla i tame kao takvo: tu, naprotiv, svakog božanskog i ljudskog prava može naći bilo ko, ko je u ovom
mora doći iskustvo da je »zla strana« ispunjena jednim sub djelu razaranja bio aktivniji od o n o g . . . prevaranta?« pita jenski pro
jektivnim intenzitetom, dakle namjerom, svjesnošću, planom. fesor teologije Musaeus /Museus/ misleći na Spinozu! Drugi jedan hriš-
ćanski propagator smatra da je jedno Spinozino djelo »puno grijehova
To Ono je, zapravo, već jedno Ja. Ovo je jedan dalekosežan i bezbožnosti, istinski vrijedno da bude vraćeno u tamu odakle je na
nalaz. On omogućava da se filozofski opis metafizičkog oblika svjetlo dana došlo na štetu i sramotu ljudskog r o d a . . . « Citat prema
W. Weischedel /V. Vajšedel/, Die philosophische Hintertreppe, 34 große
Philosophen in Alltag und Denken, München 1981, str. 159.
78
Ovdje se mit ο Faustu dodiruje s isto tako fascinantnim mitom so Treba razmisliti i ο tome da je tzv. antisemitizam najviše bujao
ο Don Zuanu. Obojica smiju da budu razvratni, na njima se vidi kako u epohi kad su Jevreji u cionističkom pokretu zadobili jedno ofanzivno
je to. Na kraju paklena kazna. samopriznanje; to se, naravno, može i preokrenuti.
286 287
potiskivanje ove mogućnosti proizvodi energiju paranoidne je dugo spadalo u isključivu kompetenciju filozofije. Pa ipak
projekcije. S njom se sumnja napuhava do u neizmjerno. Ona nema nikakve sumnje u to da je Freudova analiza u osnovi
bezuslovno želi da zlo ponovo protjera u ne-Ja. Ona hoće da antimetafizička. Šta se, dakle, desilo s filozofijom subjekta
razori onaj odnos Ja-Ti koji je neminovno dat čim to tako kad jedan psiholog na Freudov način može da govori ο čovje
zvano zlo nastupi kao drugo Ja. Đavolsko se, dakle, pojavljuje kovoj ličnosti? Freudovo Ja nije Ja filozofije subjektiviteta.
kad jedno Ja po svaku cijenu poželi da odbrani dualizam koji Svedena na jednu formulu Freudova analiza pretpostavlja da
se više ne može održati. Đavo je refleksivni efekat; on nasta je razorena ona metafizička dogma ο jedinstvu ličnosti u nje
je kad nešto što je već Ja treba ponovo da postane Ono. Za zinom jastvu — kako, ο tome ovdje nećemo raspravljati; iz
svako ja svako drugo Ja može biti ogledalo; ko sebe neće da vjesno je samo da Freud ovu razorenost zatiče a ne uzrokuje.
vidi pobrinuće se da se ono drugo stvarno ne uzdigne u rang
jastva. No što sigurnije se to drugo Ja iskazivalo već kao ži To je njegova duhovnopovdjesna situacija. Polazeći od nje
votna činjenica to je u onom poričućem Ja jača težnja da raz može se trasirati više sektora u ruševinama koje su ostale po
bije to ogledalo; paranoja i antirefleksiona politika su, premda slije tog razaranja — s jedine strane imamo oblast svjesnog i
na različitim nivoima, iste strukture. To što se ova u toku nesvjesnog; s druge, što je quasi iznad te prve, imamo okruge
evropske povijesti više puta uzdizala u dominantnu ideološku nad-Ja u kojem rezidiraju zakoni, norme, mjerila savjesti,
realnost — u doba krstaških ratova, u inkvizicijama protiv ideali, jastva, gdje je mjesto svakodnevnih znanja, kvalifika
jeretika i vještica, u godinama »užasa« za vrijeme francuske cija, svjesnih kompetencija, sjećanja i planova, te konačno,
revolucije, u fašizmima, u antisemitizmima, u staljinizmu —, tog Ono iz kojeg ističu vitalne energije, nagoni i snovi. Na
dokazuje sposobnost ove strukture da se stopi u ratne anta ravno, samo zahvaljujući tome što je razbijeno jedinstvo lič
gonizme, metafizičke dualizme i paranoidne mehanizme. Zato, nosti koje su bili uspostavili metafizičari psiholog dobij a slo
mislim, razumijevanje kinizma — kao svjesnog utjelovljenja bodu da na svoj način govori ο jednom drugom jedinstvu lič
negiranog, isključenog, poniženog i za zlo (Ono) proglašenog nosti; ovo jedinstvo on ne vidi kao nešto dato već kao zada
— sadrži ključ za ciničku bestijalnost koja je u našoj kulturi tak: ono što je dato, to je pejzaž ruševina na kojem se ističu
oduvijek tako karakteristično odlikovala fanatičke zatočenike veliki, u nesvjesno bačeni komadi, a taj pejzaž prosijecaju
takozvanog dobrog. I vjerovatno se uz pomoć onog učenja koje pukotine ispod kojih vriju stara nasilja i bolovi. Zato Freud
je najmanje od svih filozofija predstavljalo neku »teoriju« može da kaže: »Gdje je bilo Ono, treba da bude Ja«; on misli
može doći do više zaključaka ο njemu suprotstavljenoj filo na isušivanje onog mora nesvjesnog, na uspostavljanje kon
zofskoj tradiciji koja je započela s Platonom i koja se pre trole jastva nad dotadanjim unutarnjim nejastvom (Ono). Ovdje
zentirala kao najviši mogući oblik teorije uopšte: dijalektika. ne treba da toliko naglašena bude ta funkcija gospodstva ja
Jer ona, pomislili bismo, morala bi ostati imuna prema duali- stva ili kontrole: »uzdizanje« tog Ono u Ja, zapravo, prije
stičko-paranoidnom iskušenju. Zar ona ne polazi od onoga što svega pretpostavlja suprotnost gospodstvu jastva: naime radi
malo prije opisana svijest nije htjela da prizna: od sukoba kalno i neograničeno priznavanje Onog. U analitičkim kurama
pozicije i principa? Zar njezina osnovna misao nije da se pro
tiv svake teze mora uložiti jedna antiteza i da je ovo što se koje su plodonosne (kao što se zna ima i drugih) neminovno
drugima čini strašnim zapravo dobro i pravilno — u ime sin dolazi do pojave tog Ono sve dotle dok ranije razdvojene sna
teze i »više« istine koja se rada iz borbe? ge ne budu u stanju da potpuno zbrišu ono Ja. Dakle ne treba
više previđati da »Ono« pripada meni, premda još uvijek ne
Prije nego što pođemo za ovim naprijed rečenim treba da u smislu starog, kontrolom i potiskivanjem obilježenog jastva;
razmotrimo obrt koji je »Ono« dobilo u psihoanalizi. Sa svoje pri tom se u život doziva jedno novo Ja — šire, življe, dina
dvije tzv. topografije, tj. s opisima granica i oblasti na »mapi mičnije pokretano iz sada otkrivenog prostora Onog —, jedno
duše« Sigmund Freud se usudio da uđe u jedno područje koje Ja koje uči da živi sa cijelom svojom poviješću, svojim trau-
288 289
matskim bremenom i svojim ludostima. 8 1 Liječenje pretpostav ljenja i logičke retorike nadvladavanja kakva jedva da se po
lja priznavanje Onog kao avansa i osnova života za naraslo novo pojavljivala u našoj civilizaciji, izuzev u doba sholastike
J a . Gdje se to dogodi mora sama od sebe da odumre ona pa kad je takođe cvjetala jedna prevejana vještina raspravljanja.
ranoidna struktura, polemiziranje Onog. Tako u Freudovoj ter Ako bi, dakle, »dijalektičar« bio naziv za nekoga koji postiže
minologiji otkrivamo i jedno pravo filozofsko dobročinstvo: natprosječne rezultate u vještini da bude u pravu, filozofija,
Ono je već unaprijed zamišljeno kao sopstveno i a priori je ali i politička stvarnost imala bi jedan problem manje. Onda
skicirano kao još nesvjesno prema sposobnosti mojega Ja da bi dijalektika bila samo ljepša riječ za retoriku i sofistiku u
jednog dana donese svjetlo u tamu. Ne treba da se sporimo negativnom smislu, za težnju da se uvijek bude u pravu i za
oko pitanja da li je to skriveni racionalizam ili potajni hege- beskrupulozno baratanje logikom i jezikom da bi se neko na
lijanizam. Ne radi ο tome da to Ja sada u potpunosti postaje magarčio.
»gospodar u svojoj kući«; poen ta je više u šansi da ti »duhovi Zaista izgleda da su mnogi ljudi, filozofi i nefilozofi, ste
kuće« 8 2 nauče da žive pod istim krovom. kli sa dijalektikom ili onim što se tako nazivalo iskustva koja
ukazuju u ovom pravcu; jer počev od mnogih antičkih prezi-
ratelja sofistike — preko Schopenhauera (koji je Hegela na
3. Metapolemika zvao ludim šarlatanom) do moderne analitičke filozofije (pre
ma kojoj dijalektičar u striktnom smislu ni sam ne zna šta
Ο zasnivanju evropskih dijalektika u polemici i u ritmici govori) i dalje do izbjeglica iz istočnog bloka gdje je takozvani
dijalektički materijalizam državna ideologija — postoji bes
Autor, ako je to u stanju, stavlja karte na sto; krajan niz onih koji su se izjasnili kao žrtve, protivnici i kri
to ni u kom slučaju nije isto što igra.
tičari »dijalektike«. Ako je to, dakle, samo puka vještina da
Th. W. Adorno, Predgovor
za Negativnu dijalektiku. se bude u pravu, onda mora biti i razloga što mnogi ostaju
imuni prema ovom načinu da se bude u pravu. Ako je to
Svijetom kolaju svi dobri principi; mi samo samo vještina ubjeđivanja, ona ipak ne može biti obavezujuća,
propuštamo da ih sprovedemo. jer ima još mnogo neubijeđenih — i to od vajkada! Ako je,
Blaise Pascal, Pensees. dakle, dijalektičar neko ko nastoji da silom dobije jedno Da
za svoju istinu, bezbroj njih se suprotstavljalo ovom nastoja
Dijalektika se izvodi iz jedne polemičke tradicije čiji je
nju tako što su mu otvoreno rekli svoje Ne. Tako se prikazuje
početak kod grčkih filozofa predsokratovskih generacija. U
situacija za spoljnje razmatranje; spoljnje je ovo razmatranje
sofistici je, najprije, nastala jedna vještina sukobljavanja miš-
zato, jer ga nije briga za sadržine već samo formalno konsta-
81
Zato je, zapravo, promašeno čuveno Freudovo poređenje analize tuje: ovdje imamo, na jednoj strani, mislioce koji vjeruju u
s isušenjem Cojderskog mora, ono je još previše inženjersko, previše u jednu određenu tehniku sporenja koja, na koncu, uvijek t r e
smislu polemičke medicine (bolest kao neprijatelj). To Ono-more se ba da iznese istinu; a na drugoj strani imamo mislioce na
nikad neće isušiti — ali zar nije mnogo već i to što smo naučili da po koje ova tehnika nema uticaja u smislu dijalektičara i koji,
njemu82 plovimo?
Ovo je aluzija na prvi tom trotomnih sjećanja konzervativnog očigledno, vladaju nekom suprotnom vještinom koja ih imu-
minhenskog svjetonazornog pisca Oskara A. H. Schmitza /Smic/, Die riizira protiv dijalektičkog »zavođenja«.
Geister des Hauses. Jugenderinnerungen, München 1925. — pažnje vri
jedno prije svega zbog okolnosti da je Schmitz izdržao jednu psihološku Ako vještinu dijalektičara nazovemo »dijalektičkom logi
kuru kod Freudovog učenika Abrahama i što je iskustva svoje (pa kom«, a vještinu onoga koji joj se suprotstavlja ili je čak os
metne) analize pokušao da integriše u građu svoje biografije. Nekoliko porava »analitičkom logikom« onda smo u grubim crtama
komentara ο Schmitzu nalazi se i u mojoj knjizi: Literatur und Leben
serfahrung. Autobiographien der 20er Jahre, München 1978, str. 229 i označili onu konfrontaciju u kojoj se od nezamislivih vremena
dalje. sudaraju dva rivalska filozofska stila.
290 291
porecivi dobitak koji, jednom stečen, može dati jedno mjerilo
No ovaj nalaz više i nije tako spoljnji. To spoljnje opet opravdanja za svaku ozbiljnu konkurentsku teoriju? Zar ne
sadrži »samu stvar«. Očigledno je da postoji spor oko dijalek treba ocijeniti kao prednost kad neka teorija stvarnog dospije
tike u okviru kojeg se bore dvije rivalske »škole«, dijalekti- dotle da se ne samo spori oko istine s drugim teorijama, već
čari (antianalitičari) i analitičari (antidijalektičari). A to kao i da taj sukob kao takav zamišlja — kao neizbježnu pretpo
da odgovara upravo onome što se tvrdi u dijalektičkoj pozi stavku za nalaženje istine?
ciji; ako bi se iz tog rvanja između ovih dviju škola rodila
«•istina« onda bi to ipso facto bila istina dobijena iz sukoba No upravo ovdje započinje dilema dijalektike. Analitička
mišljenja. Međutim, dijalektika, premda i ovdje dobija zado republika će, naime, reći: vi govorite ο sukobu, dobro; no
voljštinu, ovdje ne bi smjela pokušati da ustvrdi da je odni kako to zamišljate? Vašom dijalektikom se misli na vještinu
jela pobjedu ili da je ekskluzivno zadržala pravo u odnosu na vođenja duhovnog spora i ona izrasta iz iskustva da se po
analizu, jer onda joj ne bi ni bio potreban nekakav sukob nekad iz energične antitetičke diskusije odista izgrađuju uvi
nego bi već unaprijed i bez protivljenja, polazeći od sebe mo di koji su na višem nivou nego teze koje su na početku kon-
gla reći »kako jeste«. Dakle analiza m o r a biti dostojno pred t r a h e n t i unijeli u dijalog. Ako to tako zamišljate, onda smo
stavljena u istini koja se rađa u sukobu između dijalektike i mi svi dijalektičari, barem u pogledu na one stvari ο kojima
analize, ako bi analiza bila totalno poražena, dijalektika ne bi se uopšte može sporiti 8 4 . No vaš dijalektičar, uistinu, ipak
bila u p r a v u : obratno, ni analiza ne može da izvojuje totalnu misli na nešto što je bitno većeg zahtjeva nego što je učenje
pobjedu jer ona ne može dijalektici osporiti njezinu kompe ο produktivnom dijalogiziranju. Vi, zapravo, nećete da razgo
tenciju u stvari oko koje postoji spor. varate ο tome kako se mi kao žučni teoretičari p u t e m ujed
Ako bi, dakle, u sukobu između dijalektike i analize — u načavanja naših ekstremnih protumišljenja probijamo do bo
skladu s poznatim trojnim korakom — trebalo kao sinteza da ljih uvida. Dijalektičko golicanje i počinje tek tamo gdje se
nastane nešto više na istini, nešto što »uzdiže« »momente isti pokušava razgovarati ο sukobu i ο poricanju »stvari« u real
ne« kako jedne tako i druge, onda bi ovo više moralo da p r e - nosti i kao realnosti. Nama tlo počinje da gori pod nogama
vaziđe one aspekte dijalektike koji su očigledno oduvijek pro kad se dijalekitka ne shvaća kao dijalogika već kao ontologi
vocirali postojanje jedne protupozicije. To znači, čim dijalek ja. A gdje je granica? Svađalački dijalog nije samo neka
tika dospije do jedne pozicije koja se osporava, na njoj je neki imaginarna opozicija dva stava koji se susreću u »logičkom
pogrešan momenat — inače ne bi bila moguća ona hronična prostoru«. Već zato da bi protivurječni stavovi mogli »sara-
polemika analize sa dijalektikom. Jedini filozofski problem đivati« neophodno je prije toga i istovremeno da nas dvoje,
koji, po odbitku pogrešnog razumijevanja, preostaje od nas ti i ja, tjelesno »stupimo u duel«, da naša mišljenja jedno
ljedstva dijalektike je, zapravo, priroda ovog »pogrešnog mo
menta« na dijalektici.
Pitanje, dakle, glasi: šta to s dijalektikom nije u redu?83 84
Dijalektika bi onda bila ograničena na grupu stavova kojima se
Zašto se mora osporavati ovo učenje ο sukobu? Kako to da može postaviti antiteza, to znači da »problematične« stavove s meta
dolazi do tolikog otpora jednoj »teoriji« koja — htjeli bismo fizičkim ili normativnim sadržinama kod kojih se stvarno na početku,
reći, krajnje realistički — obrađuje iskustva kao što su kon pa i stalno, mogu davati razlozi za ovo gledište kao i za ono. Pored
flikti, protivljenja, povijest, razvitak, postajanje? Zar uklju ovih postoji još jedna velika grupa stavova kojima se ne može postaviti
antiteza, koji nisu problematični već se jasno mogu/moraju riješiti tako
čivanje takvih »tema« nije za filozofiju u svakom slučaju n e - ili onako; ovo bi bili stavovi bez metafizičke ili normativne sadržine,
dakle ili čisto-empirijske ili čisto logičke tvrdnje. Ο njima se ne spo
83
rimo. Zaključak: gdje se spori tamo je u igri metafizika ili etika. Kan-
Ne: »šta je dijalektika?« Jer ko tako pita taj ne počinje tamo tova transcendentalna dijalektika opisuje sferu tvrdnji kojima se može
gdje duhovno zaista stoji, naime od uvida da učestvuje u sporu oko postaviti antiteza kao sferu metafizičkog privida: po tome je Kant ob
dijalektike, da se, tako reći, kreće u dijalektici dijalektike. Onaj ko razac mislioca koji istovremeno misli dijalektički i nedijalektički.
tako pita vjerovatno neće dobiti odgovor na svoje pitanje.
293
292
pored drugog upotrijebimo kao izbrušena oružja; nemir ne menu iz daleka pojavljuje kao neka avetinjska r u i n a 8 5 ide
izaziva sama antiteka stavova; moraju se naći subjekti koji alističke metafizike dovoljno jasno pokazuje neophodnost
će se ovim stavovima boriti jedan protiv drugog i to stvarno, obrata. Čak i nečuveni.-dijalektički sistem Hegelov nije iz
s ličnim prisustvom i psihosomatskom intenzivnošću. Sukob, bjegao sudbinu da se i sam opat smežura u jednu puku p o
dakle, iako on na bojište dovodi stav protiv stava, ne spada ziciju protiv koje su se stvorile snažne i uspješne opozicije.
samo u sferu »duhovnog« već je i sam jedan dio realnosti. Ono što je već mislilo da je cjelina ponovo je spalo na pozi
I time počinje dilema dijalektike. Ko god počne da razmišlja ciju jednog »momenta« i jednog pukog pola suprotnosti.
ο sukobu ideja neizbježno dolazi do j e d n e tačke kad ono lo Protiv zahtjeva samogospodstvene spekulacije probudio je
gičko (pa ma šta ono bilo) »prelazi« u ontološko. U sukobu jedan solidan i skroman duh empirije u energičnu samosvi
se otpor ne samo misli već se on inscenira u stvarnosti. Time jest: protiv do ekstrema dotjeranog idealizma digla se mate
je dijalektika jednom nogom u ontologiji; analiza, dakle, rijalistička reakcija; protiv grandioznosti koja je postala si
više ne može da joj sasvim zalupi v r a t a ispred nosa. Dijalek stem artikulila se jedna egzistencijalna svijest koja je sebi
tika je suviše čvrsto podmetnula nogu: procesi osporavanja podnijela račun ο našoj relativnosti i lomnosti; a prije svega
su dijelovi stvarno bivstvujućeg a logika produktivnog spora se sad protiv prevlasti teorije upela jedna struja koja je
sigurno prelazi u ontološku oblast. Ovdje sad dolazi do onog sebe svom odlučnošću zaklela na primat prakse. J e r ako je
što se može nazvati ontološkim p u t e m dijalektike; pošto je Hegel u velikoj turneji preko svjetskopovijesnih procesa d o
već neopozivo prodrla u ontološku oblast ona silu pokušava spio tamo gdje je d u h zamišljao da je na zadovoljavajući n a
da cjelokupno bivstvujuće uzme u posjed kao svoj dornen. čin uspostavio jedinstvo umnog sa stvarnim, poslijehegelov-
Time ona kosmos čini j e d n i m sveobuhvatnim »dijalektičkim ske generacije nisu tako oštro ziale i osjećale kao on da se to
procesom« — kao da ne postoji ništa drugo osim fenomena stvarno i to umno srceparajući odvajaju jedno od drugog i
sukoba koji u svom dramatsko-agonalnom samokretanju ne da bi, ako bi se taj jaz ikad zatvorio, to bila stvar prakse koja
prestano samog sebe pokreće naprijed. bi preobrazila stvarnost, prakse koja bi nas učinila u m n i m .
Ova petostruka »antiteza« sistemu dijalektike (empiri
S upravo uništavajućom konsekventnošću i genijalnim
zam, materijalizam, egzistencijalizam, primat prakse, u m n o
radikalizmom Hegel je ovo gledište sprovodio u pogledu na
kao još-ne) do danas karakteriše situaciju s kojom mora da
skoro sve fenomene bitka. Povijest svijetla je za njega krva
se sukobi ili pomiri svaka kasnija filozofska teorija, bez obzi
va, uzavrela, na koncu u zračećoj samospoznaji samospoznaje
ra da li je ona dijalektička ili analitička. Ipak od tada pogo
vrhuneća polemika svjetskog duha koji p u t e m ogromnog lan
tovo nije ništa učinjeno pukim antidijalektičkim »ubjeđe-
ca samorazdvajanja i samoprevazilaženja u traganju za poj
njima«. J e r bilo šta da se slijedi poslije i protiv Hegela ono
mom sebe samog teži onom trenutku kad će, u Hegelu, više
će, htjelo to ili ne, zapasti u »dijalektiku dijalektike« — d r u
ne samo tražiti nego i naći, ne više težiti naprijedn već kad
gim riječima rečeno: u konflikt subjektivnog u m a s razbije
će da se ulije u ispunjeni t r e n u t a k »apsolutnog znanja«.
nim sistemom koji je htio da ukaže na stalni objektivni um
Ovdje je dijalektika iz učenja ο razgovoru potpuno uskočila
tog konflikta.
u učenje ο svijetu, iz logike u ontologiju, a koliko je pri tom
dijalektički princip postao svemoćan vidimo po h r a b r o m He- Ovaj konflikt započinje jednim suhim Ne apsolutiziranju
gelevom pregnuću da čak i »nauku ο logici« iz osnova nanovo dijalektike. Nema potrebe za snom ο nekom p r o d u k t i v n o m
uspostavi u d u h u dijalektike. otporu koji svuda p u t e m teza i antiteza dovodi do viših sinte
za. Realni bitak, upravo ako ga posmatramo u njegovim k r e -
S ovim ontološkim naduvavanjem dijalektike u najveću
sistematsku zgradu evropske povijesti filozofije bila je dosti 85
Ta Hegelova ruina neprestano na sebe privlači interesovanje
gnuta jedna tačka počev od koje je neminovan postao obrat kritičkih restauratora; njih redovno slijede pozitivistički komandosi
unazad. Sudbina Hegelovog sistema koji n a m se u m e đ u v r e - raskrči van ja.
294 295
tanjima, razvojima i borbama, ne možemo sebi zamišljati kao prvi i kao treći. On se pameću sukobljava s pameću ali
prema modelu jedne džinovske polemike koja kroz ekstreme nastoji da bude pametniji. »Momente istine« protivnika on,
teži ka istini. Ako tome kažemo ne, onda ne zahtijevamo ni kako se to kaže, prihvata i podređene prisvaja s jedne »više
šta drugo nego da se dijalektika povuče iz ontologije. Nju razine«. No ovo je legitimno samo onda ako taj drugi pro
potpuno izbaciti na ulicu ne bi bilo dobro jer ona, kako smo glasi sebe ne samo namagarčenim već i ako izjavi da ga je
to gore rekli, kao sporna teorija spora sama već drži »nogu treći ubijedio; time on sam zahvaljujući svome slaganju opet
u vratima«. Zato se u filozofiji poslije Hegela mora raditi dospijeva pored protivnika s kojim bi bio saglasan na jednoj
ο tome da se obesnaži onaj ontološki puč dijalektike, a da zajedničkoj višoj razini. Onda bismo imali dva »treća« koji
se ne potisne njezina oblast važenja. To zahtijeva ni više ni bi se, i jedan i drugi, mogli radovati svađi prvog i drugog
manje nego racionalno (analitičko) ponovno uspostavljanje di jer bi obadvoje iz toga izišli s dobitkom. 8 7 No to znači govo
jalektike u obliku opšte polemike.m Ono u čemu je dijalek riti metaforički; u sukobu dvojice nema trećeg. Dokle god
tička tradicija bila velika: sporeći se misliti na spor; u po oni održavaju ravnotežu ne možemo govoriti ο dijalektici
kretima otpora zamišljati otpor — to treba da »uzdigne« jed već ovo kao i uvijek moramo nazvati pravim imenom, dijalog
na racionalna teorija sukoba; istina, mjereno Hegelovim za ili polemika.
htjevom, ovo uzdizanje je tonjenje, pozitivno govoreći pri Bijeda dijalektike se koncetriše u funkciji sinteze od koje
zemljenje, realističko i jasno zasnivanje ove opšte polemike se mnogo očekuje. U sukobu snaga, uči ona, rađa se novo i
u opštem slijedu argumenata. bolje. No u ovom priznanju koje se daje sukobu vrijeba
»Kad se dvoje svađaju, treći se smije«. Razjašnjenjem ove jedna zamka. J e r njega izriče onaj ko sebe smatra pobjed
poslovice može se pojmiti polemički smisao dijalektike. U nikom u sporu, a ne onaj ko gubi. Možda su naše evropske
međusobnoj borbi prvi i drugi troše svoje snage — ako su dijalektike poslije Heraklita strukturalno sve skupa pobejed-
približno dorasli jedan drugom — tako da ih pridošli treći ničke fantazije koje u takozvanim sintezama nastoje da sklo
s malo snage mogao savladati. Međutim, u dijalektičkom di pe nešto kao ugovor ο miru, istina tipa diktiranog mira u
jalogu nema trećeg, nego postoje samo dva k o n t r a h e n t a koji kojem pobijeđeni treba da se pomiri s porazom i da se uklju
koliko god mogu iscrpljuju jedan drugog. Ako oboje dobro či u novi poredak. U žargonu dijalektike to glasi: uspostavi
obavljaju svoj zadatak mogao bi se prognozirati neriješen ti nešto opšte ο nekoj suprotnosti. Ono što se pri tom do
rezultat. Ako su obojica vješti polemičari, za njih neće biti gađa zapravo je pretvaranje polemike u dijalektiku, to znači,
nemoguće da ne samo b r a n e jednom promišljenu i razrađenu pobjednik rezimira spor. Povijest borbe ovoj stilizuje kao
poziciju, nego i da je čak ofanzivno upotrijebe protiv protiv razvitak i kao napredak polazeći od sebe. Svijest pobijeđenog
ničke pozicije. Ipak, slika se odjednom mijenja, ako jedan u tom rezimeu pobjednika nije više eksplicitno sagovornik
od njih u boj pođe ne samo kao odvažni polemičar već po već samo još podređeni »momenat«; njegov se doprinos »uz
kuša da istovremeno bude i polemicus i arbitar (sudija). Up diže« a on sam ostaje dolje. Pobjednik je, dakle, strukturalno
ravo to je dijalektičar. Kao takav on iskače iz pozicije rav gledajući, jedno dvostruko Ja, naime, prvi i treći a u funk
nopravnog k o n t r a h e n t a u poziciju nadmoćnog trećeg. Kao ciji trećeg on, u izvjesnoj mjeri, guta argumente, snage i pra
takav on poziciju drugog napada u svojoj dvostrukoj ulozi va drugog. 8 8 Hegelov svjetski duh procesira kao kanibal koji
ždere protivničke svijesti i njihovim probavljenjem zadobija
svoj suverenitet. Ova »pozitivna« dijalektika funkcioniše kao
86
Zato je teza H. G. Gadamera da dijalektika mora biti »ponovo
preuzeta« u dijalogiku i hermeneutiku duhovita skraćenica. Polemićko 87
poprilično premašuje dijalogičko. Ko pomišlja na neku »hermeneutiku 88
Up. Drugo prethodno razmatranje u 1. dijelu.
rata«? Na neku teoriju »oružanog argumentiranja«? Na »dijalogiku« Kod Hegela koji se kao niko drugi udubio u šizofreniju ovog
prekida dijaloga? Da i ne govorimo ο apsurdnosti »hermeneutike ka dvostrukog Ja postoje čak i gramatički refleksi ove strukture: rečenice
pitala« i »dijalogike administracije«. čiji subjekat je u prvom licu, a predikat u trećem.
296 297
potčinjavanje onog drugog; tačnije rečeno, čak kao drugo bodi takve afirmativne suštine . ..« (Negativna di
potčinjavanje onoga što se protiv prvog već jednom pobu jalektika, Frankfurt na M. 1966, str. 7.)
nilo. (Jer ta druga pozicija, antiteza, zapravo nastaje ne kao
ravnopravan p a r t n e r u duelu ili kao protupol već kao revolt - Ta negativno shvaćena dijalektika radi protiv opšte po
protiv jedne već etablirane vrhovne vlasti). lemike a da to ne kazuje. Ako je ono prvo »idealizam« vrho
Pozitivna dijalektika, dakle, ne napušta prostor polemike vnih vlasti, a drugo »materijalizam« potlačenih onda je ono
nego sukob okončava diktatom pobjednika; time ona, kao i treće što nastaje u sukobu u osnovi opet ono prvo ali lošije.
uvijek, zahvata u polemičko događanje — a ovo, po pravilu, Uspoasta vi janje nečeg opšteg ο suprotnostima uvijek je isto;
na strani vrhovne vlasti i vladajuće svijesti; strukture onog istina, pri tom se nešto »kreće«, ali plus ςχ change, plus, c'est
gore-dolje, dobro-zlo, Ja-Ono vladarske pozicije ona pojačava la mime chose: Adornov negativni okret prema tradicionalnoj
na račun poražene »strane«. Time dolazimo do jednog veoma dijalektici znači jedno Ne onome što je u danas vladajućem
ironičnog rezultata: pozitivne dijalektike od Platona do Le- »dijalektičkom« učenju, u marksizmu-lenjinizmu, puka laž. Ma
njina u praksi djeluju kao brane i kao falsifikati onoga što kako bila moćna i produktivna njegova realistička strana (on
su učinile svojom t e m o m : produktivnog sukoba i uravnote u sebi sve one motive gore navedene petorostruke antiteze
ženja snaga. prema Hegelu, dakle sve što mi danas smatramo »realističkim«
— ono egzistencijalistačko, istina, samo u osakaćenom obliku),
Na ovo iskustvo se oslanja odvažno preokretanje dijalek on ipak u jednoj odlučujućoj tački nije bio dovoljno realisti
tičke tradicije što ga je izvršio Theodor W. Adorno. On ne čan: povlačenje dijalektike iz ontologije on nije sproveo u jed
vjeruje u pobjedničku ideologiju ο višoj sintezi. Pobjede nom zadovoljavajućem, racionalno sređenom obliku.
»opšteg« uistinu ne dovode do smanjenja napetosti; negacija
ostaje neproduktivna kao i negacija negacije. »Uzdizanja« Ovo povlačenje, recimo, mora voditi ka jednoj opštoj
su lažna, ne dolazi ništa bolje. Što »dijalektičkije« se partije, polemici koja sukob prožima u njegovoj socijalnoj dinamici i
blokovi, ideologije dižu jedna protiv drugih to više, u omotu evolucionoj funkciji. To, ni više ni manje, mora postići jedna
hektičke produkcije i naoružanja trijumf uje duh mirovanja, teorija koja poslije Hegela želi da se nazove dijalektičkom.
ovladavanja i ukočenosti. Sve više živog postaje oružje i Marx je to započeo. On je propovijedao jednu istorijsku filo
oruđe. U onoj mjeri u kojoj, direktno ili indirektno, sve po zofiju koja smisla ima samo ako je shvatimo kao pokušaj
staje borba i posao, rat i razmjena, oruđe i roba, odumire prve racionalne opšte polemike. Osnovni stav njegovog uče
ono živo za čiji razvoj i uspon bi, prema dijalektičkoj pred nja, da j cijela dosadašnja ljudska povijest povijest klasnih
stavi, bio poželjan konflikt. Na kraju dijalektika više čak borbi dokazuje Marxovo nastojanje da dijalektiku oslobodi
ni na izgled nije oblik kretanja u m a u povijesnim konflik idealističkog naslijeđa i da je zasnuje realistički i empirijski
tima nego — sjetimo se samo Staljinovog postupanja s dija kao teoriju stvarnosti, dakle baš kao opštu polemiku. Me
lektikom — postaje instrument rafinirane proračunate para đutim, na samom Marxu se ponovila dilema dijalektike; on
noje. Rat uopšte nije otac svih stvari nego ih on ometa i je dao ne samo jednu opštu polemiku već je, u n u t a r ove,
uništava. Adornova korektura dijalektičke teorije konsek istovremeno dao i jedan pogrešan dokaz kako njegova po
ventno je postavljena na dubiozne »sinteze«: zicija mora biti pobjednička. I Marx je (već unaprijed) opet
proizveo jednu pobjedničku fantaziju, to znači, opet je falsi-
»•Formulacija Negativne dijaletike se odriče ba fikovao polemiku u dijalektiku. Eksproprijacija eksproprija-
štine. Već kod Platona dijalektika želi da se putem tora želi da uspostavi nešto opšte ο suprotnostima između
sredstava mišljenja negacije stvori nšto pozitivno; eksploatisanih i eksploatatora, naime pravednu raspodjelu
to je kasnije pregnantno imenovala figura negacije bogatstva; no sredstvo za to nije nešto opšte već nova pole
negacije. Ova knjiga bi htjela da dijalektiku oslo- mika, potčinjavanje onih koji potčinjavaju, takozvana dikta-
298 299
t u r a proletarijata. Marxovo mišljenje, i samo diktatorsko,
odobrava ovu diktaturu. I za Marxa dijalektika kao »pozitiv samog početka može priuštiti ova jasna razlikovanja. Ona to
na« vještina služi tome da se istovremeno bude i stranka i može zato što neće da bude pobjednička fantazija, i n e m a
sudija, prvi i treći. Ma kako da je Marx bio realističan kao interesa da dokazuje nužni i istorijski »dospjeli« trijumf
inaugurator jedne opšte polemike toliko je nerealističan on jedne partije. A nju, pogotovo, ništa ne prisiljava da konst-
ostao u pogledu ciljeva i rezultata borbi koje je on postulirao. ruiše empirijski nepostojeće subjekte konflikata, kako je to
Ono što mi danas imamo pred očima kao takozvane jedno učinio marksizam kad je borbeni proletarijat postulirao kao
partijske sisteme, to su porodi ovog polovičnog realizma: par svjetsko-povi jesnog p a r t n e r a u konfliktu sa buržoazijom. Op
tije koje su se uspele u fantaziju pobjednika trebalo bi da šta polemika, čak, u povijesnom opisivanju može da ode je
su sad integrisale oiu drugu poziciju i da su se uzdigle u dan korak dalje nego sam istorijski materijalizam: ona, na
jednu, jedinu, višu sintezu. Partija kao cjelina. Pol kao in ime, polemički stil dijalektičara može da istražuje kao jedan
tegral. Momenat kao totalitet. Upravo to je šema u kojoj, po među veoma važnim fenomenima u povijesti modernih kon
Marxovim sopstvenim riječima, mora da započne »cijela svi flikata; ona pokazuje šta se dešava kad jedna partija u osnov
njarija opet ispočetka«. svojih borbi stavi »dijalektičku« teoriju. Pozitivna dijalek
Ono što je započeo kao pokušaj da se izbjegne dualistič tika, sa svoje strane, još ostaje predmet opšte polemike. 8 9
ka opasnost paronije p u t e m dijalektičkog priznanja jednog i Adornova velika intervencija odnosi se na ovu tačku. Sa
drugog, u posljednjem t r e n u t k u se preokreće u jednu novu mo jedna negativna dijalektika prestala bi da bude legitima-
jednostranost koja nameće dualizme. cina ideologija jedne partije koja ο sebi sanja da je pobjednik
Mora se ocijeniti kao neuspio, kako u stvarnosti tako i i da je cjelina. Tek time će se onemogućiti zloupotreba di
u teoriji, Marxov pokušaj zasnivanja jedne racionalne opšte jalektike. Kad njezino racionalno jezgro izlučimo kao opštu
polemike; trajni uspjeh je u samom pokušaju. Mi nemamo polemiku, onda će moći i morati da nestane njezina lažna
nekog drugog izbora nego da ga pametno nastavimo. Ljudska strana. Onda ona više nikom neće služiti za dokazivanje da
povijest stvarno jeste i povijest borbi, kako je to Marx na je u pravu. Ona više neće biti oružje, ideologija, instrument
glašavao, ali da li je on imao pravo da sve povijesne borbe propagande, već će postati ono kako je ona sebe, ali još uvi
ideratifikuje kao klasne borbe, to je više nego pod znakom jek ne s pravom, shvatala: instrument opisivanja realnosti,
pitanja. Svjetska polemika koju mi pred sobom vidimo kao povijesti i konflikata svijesti. Kad je Adorno, kako reče, k a r t e
svjetsku povijest pokazuje, naprotiv, sliku međuetničkih, me otvoreno stavio na sto, on je učinio jedan gest kojem je već
đunarodnih i međuimperijaknih konflikata velikih razmjera, bilo vrijeme u toj prezreloj dijelaktičkoj tradiciji. Kao ne
naravno protkanih i presvučenih činjenicom da su subjekti gativna dijalektika ona otvoreno napušta pokušaj da silom
konflikata u sebi većinom klasna društva — barem u histo bude u pravu i da nasilje pobjednika slavi kao višu sintezu.
rijskom dobu koje mi, uglavnom identifikujemo s poviješću Kritička teorija je bila pokušaj da se uđe u baštinu dijalek
države tj, društava s hijerarhijom vlasti. No nikakva sofis- tike bez pletenja pobjedničkih fantazija. U njoj do riječi do
tika nikad neće biti u stanju da povijest ljudskih ratova pri lazi zavještanje potlačenih i potučenih. Ona prva konsekvent
kaže tako da se ona potpuno pokrije s poviješću klasnih no postavlja zahtjev da se povijest čovječanstva piše tako
borbi. Osim toga, klasno društvo je isto onoliko produkt rata da se oni nesrećnici koji su u njoj pali kao žrtve ne pojavlju
kao što je r a t produkt klasnog društva. Ovdje istoričari na ju samo kao »đubrad« (up. poglavlje ο Velikom inkvizitoru)
brajaju Činjenice a, obratno, nego kod Hegela, u konfliktu i da istoriografija svojim načinom posmatranja ne ponavlja
između činjenice i teorije uvijek ćemo reći: utoliko gore za nasilje i nepravdu koja je počinjena u prošlim borbama.
teoriju. Rat je stariji od klasnog društva, a borbe između
klasnih društava nisu per se klasne borbe. J e d n a opšta po 89
Up. 2. kardinalni cinizam, poglavlje ο Velikom inkvizitoru; 3.
lemika, za razliku od marksizma, uživa prednost da sebi od sekundarni cinizam; kritiku idealističke nadgradnje; Marksističku ele-
giju; kao i Glavni istorijski dio, pogl. 15.
300 301
Da li je to sve? Možemo li biti zadovoljni čim se dija Ja mislim da ova naivna razmatranja pokazuju na šta je
lektika iz ontologije protjera nazad u oblasti opšte polemike? pokušala da se osloni dijalektika u svojoj pozitivnoj strani.
Da li samo ova polemika predstavlja njezino racionalno jez Ona je, naime, dugo svoje osnovne ontološke stavove pozaj
gro, ä sve drugo je bila zveka riječi i arogancija? Treba po mljivala od prvotne filozofije života koja je pred očima imala
kazati da ono što mi nazivamo dijalektikom ima i drugi igru antagonističkih sila svijeta i dualiteta. Ono što se naziva
korijen koji ostaje čvrst i ako prvi korijen moramo da izbi- dijalektikom zapravo je jedna ritmika ili filozofija polariteta.
jemo. Taj drugi korijen ćemo naći ako malo poslušamo onto Čistim posmatranjem ova nastoji da život i kosmos pojmi kao
loške i prirodnofilozofske zahtjeve dijalektike. Za kraće ili neumornu mijenu faza i stanja bitaka koji su u dolaženju i
duže vrijeme u samoprikazu dijalektike će izroniti tvrdnja odlaženju — kao plima i osjeka, ciklusi zvijezda, radost i tu
da je ona nauka ο »postojanju«, a da je, opet, to postojanje ga, život i smrt. Ova velika ritmika sve fenomene bez izu
»veliki zakon« stvarnosti. A onda će sigurno brzo doći i onaj zetka shvaća kao pulsacije, faze, taktove. U njima ona ne
dirljivo-naivni primjer ο biljki koja od sjemena postaje izda spoznaje ništa drugo do tamo-vamo kretanje jednog, kosmič-
nak pri čemu sjeme nestaje i pretvara se u biljku koja je iz kog principa u njegovim prirodnim i neizbježnim mijenama.
njega izrasla; ova, opet, proizvodi sjeme koje nju napušta, Velike i nepokolebive vizije do kojih dolazi ova ritmika su da
biva odneseno i dovedeno do novog klijanja dok stara biljka sve na svijetu ima svoju suprotnost, da se stanja kreću u
propada kao što je inače nestajanje obratna strana nastaja vječnom toku i kruženju i da ekstremi prelaze jedni u druge.
Heraklitska »dijalektika« — prva, a odista i jedina evropska
nja. Zar nismo sad neprimjetno iz socijalne polemike prešli koja je čista filozofija polariteta a da ne postaje polemikom,
u prirodopis i biologiju? Naravno, teren se promijenio ali ne no zato i kontemplativna i tamna, koja ne želi da ubjeđuje
neprimjetno. Jer takozvana dijalektika prirode oduvijek je i ne misli na dijalog sporenja — potpuno odgovara ovom tipu
bila ahilova peta ovog pravca. Naročito poslije Hegela mo učenja ο mudrosti:
žemo se zabavljati tvrdnjama kao što su, da je cvijet antiteza
pupoljka, dok je »plod (sad) proglašen cvijetom za lažnu op
stojnost biljke«. (Fenomenologija duha) Pojmovna čarolija, »Suprotno teži sjedinjenju, od različitog nasta
retoričko nadmudrivanje? Analizi ovdje zaista nije teško da je najljepša harmonija, a sve nastaje na osnovu ne
dokaže zloupotrebu jezika. Kritičari mogu da se rugaju i slaganja.
poruga je opravdana. Ipak to ne treba da nas učini slijepim Veza: cijelo i ne-cijelo, ono što teži jedno dru
za veliku poruku koja je data ovim primjerom. Ma kako on gom i ono što teži da se odvoji, sklad zvukova i
izgledao naivan, on ukazuje na jedan naivan i prvotan osnov nesklad zvukova, i iz svega jedno, a iz jednog sve.
ni sloj filozofiranja koji se ne može sasvim odbaciti nikakvom Oboje je i istovremeno je uvijek u nama: živo
dijalektičkom ili analitičkom rafinesom. Jer ovaj primjer gle i mrtvo, budno i usnulo, mlado i staro. Jedno pre
da na životni ciklus i na veliko i opšte preokretanje pojava obražajem postaje drugo, a u novoj mijeni ovo opet
između postajanja, opstojanja i prolaženja. Stara tradicija postaje ono.
mudrosti — ona prednaučna — ove fenomene stalno ima u Mi ulazimo u iste rijeke, a ipak to ne činimo;
vidu: ona vidi mijenu godišnjih doba, ritau dana i noći, su mi jesmo i mi nismo» (Izbor citata iz: Antike Geis-
protnost između budnog stanja i spavanja, ulaz i izlaz daha, teswelt Eine Sammlung klassischer Texte, ed. W.
igru, svjetla i sjene. U centru ovih polarnih fenomena je Rüegg, Frankfurt na M. 1980, str. 92/93.
igra polova — to istovremeno daje model zä proširenje po
larnih dijada u dijalektičku trijadu. Jer u susretu muškog i U ovakvom gledanju na cjelinu svijeta imamo još ono
ženskog nastaje dijete, »sinteza« oca i majke, jajeta i sje hladno i veliko prve filozofije; njezin smisao je razmatrački,
mena, ljubavi i zakona etc. ne argumentativan. Ona podučava svakog i nikog, ne ubje-
302 303
u ono što se dešava. Njemu nije stalo do toga da se kao sa-
đuje, eventualno ukazuje; mogla bi biti sasvim neizrečena, a
movladajuće i autarkično drugo (subjekat) suprotstavlja bitku.
ni u kom slučaju sama ne želi da bude »branjena« kao neko
Ovo, naime, započinje tek kad se ljudski svijet osamostali,
mišljenje, neka pozicija. Njezin govor je kao uklapanje u neki
kad se s višim stupnjevima civilizacije i podruštvljenja u p r e -
ritmički, pulsirajući kosmos. Svijet ima svoj tok i dah, a ova
že i kad se potpali polemički princip, kad potčinjavanje, na
najranija filozofija polariteta bila je samo neborbeno zajed
silje, omraza, rat, ideologija, r a t n a tehnika, strategija etc. po
ničko disanje u postanku i nestanku svijeta. Između »svjetskog
čnu da oblikuju odgovarajuće polemičke subjekte. Ovi subjekti
zakona« polariteta i njihovog razumijevanja putem filozofa ne
intenzivno rade na odvajanju drugog »pola« i od njega prave
zjapi praznina. Mislilac, bolje reći »vidilac«, nema nikakav
»predmet«. To otprilike odgovara gore obrađenom polemizi
»sopstveni« stav i kao subjekat koji spoznaje on se ne odvaja
ranju tog Ono. Mi onda više nemamo posla samo s ritmovima
od spoznatih fenomena. U tom velikom svijetu ovih pulsacija
i polovima suprotnosti već s militarističkim, političkim, soci
i polarnih preobrata on se ne pojavljuje kao neko Ja koje se
jalnim, ideološkim omrazama. Taj neprijateljski princip nad-
udaljuje od ovog svijeta i koje bi u ovom odvajanju moglo
rasta nekad neutralne polove; od odnosa sila-sila, postaje J a -
pasti u zabludu. Sve što on kazuje prolazi kroz njega i u sva
-Ono, subjekat-objekat. Od tada uopšte ne bi trebalo da se
kom slučaju sve bi bilo tako kako je, kazivao on to ili ne. U
pojavljuje ono uvijek negativno. U polemici povratni udarac
krajnjoj konsekvenciji bismo jedno takvo učenje ο polaritetu
druge strane treba da bude amortizovan. No time se razbija
morali nazvati filozofijom bez subjekta. Tamo gdje vlada ovo
svijet ritmike. Polemička dijalektika, doduše, još pokušava da
gledanje postoje, u osnovi, samo ritmovi, samo tamo i vamo
održi jedan ostatak polariteta time što naglašava da je neop
energija i protupolova, nema neke sopstvene sfere za čovjeko
hodan prolaz kroz protupol; ali, zapravo, ona odobrava i vodi
vo separatno Ja. U odnosu prema ovim ritmovima za ljude
polemiku jer vjeruje u pobjedu nad suprotnim principom. Po
postoji samo jedno valjano držanje: predaja. Shvatiti znači
mirenja koja je sebi izmislila dijalektika bila su druge vla
prihvatiti. Onaj ko uviđa da je svijet harmonija u rascijepa-
davine, a misaone sinteze su imale funkciju da tom drugom
nosti, taj neće ustajati protiv toga. Gdje postoji uviđanje, ta
oduzmu oružje i da ga potčine. »Negacija negacije« samo u
mo je uvijek nestao subjekat borbe. Ali ako dijalektiku u
logici zvuči neutralno i pravedno. Samo ovdje može izgledati
ovom smislu zaista smijemo nazvati »najvišom teorijom«, ar-
da se antitezi s punim pravom desilo ono što se desilo prije
gumentativno se ona pojavljuje potpuno bez odbrane; u svojoj
nego što je negacija negacije do sinteze. Ono ο čemu se za
oslobođenoj kontemplaciji ona se razularila u najvedriju ne-
pravo radi, to je jedna preventivna negacija negacije — dru
dokazivost. Stoga takvo učenje ο mudrosti nije nikakva po
gim riječima rečeno: gušenje antiteze u klici. Antiteza se ne
lemika već slaganje i ritmiziranje.
razvija u protupol već ostaje puki »potencijal«, ugušena i us
Ako se takva filozofija polariteta uopšte može nazvati di pavana negacija. Zato Adornova negativna dijalektika nije ne
jalektikom, 9 0 onda se u svakom slučaju radi ο jednoj kosmo- ko »kasno izrođavanje« već jedna osnovna crta dijalektike.
loško-kontemplatđjvnoj teoriji i u njoj nema ništa što podsjeća
na moderniji »dijalektički« odnos subjekat-objekat. Spram po Negativna dijalektika konačno spoznaje dijalektiku spre
lariteta čovjeku odista ne preostaje neki »sopstveni« protu- čavanja. Sprečavanje je, naime, jedini dodatak koji »subjekti«
stav; prema njima on ne stoji kao subjekat spram stvari; on mogu da unesu u svijet ritmova. Tamo gdje ljudima uspijeva
sam, eventualno, može biti pol, subjekat među subjektima, njihov život, to se ne dešava toliko zahvaljujući borbenom
sila među silama — bez otpora i istovremeno aktivno uključen samootporu već zahvaljujući tome što oni razvijaju kulture u
kojima ritmički oblici mogu da igraju svoju igru bez našeg
90
Ja je, jer nisam imao nikakvih filoloških namjera, nisam vezao miješanja. Kreativni život cvjeta gdje god se mi odreknemo
za nekog specifičnog filozofa, već sam je konstruisao idealnotipično, naše sposobnosti ometanja. Tako sigurno nema ometenih ge
eventualno tako da prosijavaju prije azijske nego evropske misaone nija, ali ima genija ometanja.
figure — ukoliko ja ο tome nešto mogu da kažem.
305
304
»Subjekat« rođen iz čistog ometanja i prijetnje sebi sa strožije mišljenje mora preko sebe kao puko mišljenje jednog
mom svuda može da se umiješa samo kao smetnja, kao pro subjekta. Da li se mi p r i tom sa stanovišta filozofije svijesti
tivnik i kao otac »objekata«. On u društvu nastaje od hiljadu kladimo na samorefleksiju; sa stanovišta filozofije jezika na
velikih i malih ograničenja, porican ja, definicija, objava ne »komunikativno djelovanje«; sa stanovišta meta-religije na
prijateljstva, ometanja i tuđih određenja koja srastaju u nje meditativno stapanje; ili sa estetičkog stanovišta na transcen-
gov »identitet«. To napasti znači neprestano u sebi to puštati denciju igrača: odluku ο tome će bez prinude donijeti jedan
da raste. umni, to znači fiziognomističko-simpatetički um osluškujući
U egzoteričnom obliku mi to spoznajemo tek otkad je to sklonosti naših tijela.
talno naoružanje modernih političkih subjekata praktično dos
tižnim učinilo globalno uništenje svijeta. Zato mi tek danas
praktično možemo da zapazimo tu na izgled najjednostavniju
apstrakciju »borbe« »koja izražava jedan prastari i za sva dru
štva važeći odnos« (Marx).'" Tek na vrhuncu moderne nama
se otkriva identitet subjektiviteta i naoružanja. Tek ovdje mi
imamo posla sa »borbom uopšte« i s »borbom sans phrase«.
Ono što su velika ezoterična učenja ovog svijeta tisućljećima
nosila s t a m n i m preobiljem kao svoju opasnu tajnu sada izlazi
na svjetlo jedne otrežnjene refleksije u kojoj mi opuštena tona
možemo reći šta znači naša defanzivnost. Tek u moderni se
život toliko zamrzao radi odbrane subjekta da naše mišljenje,
kasno ali ne uzalud, može da dobije pravi pojam opšteg za
takvu subjektivnost. Kakav bi život stvarno mogao da bude
svakodnevno se sve više zaboravlja u razvijenom sistemu ome
tanja. A pomoći bi n a m moglo samo ono što n a m pomaže da
se kao subjekti razoružamo — na svakom nivou, u svakom
smislu.
Ali ako protok subjekata, ο čemu se u inspirisanom miš
ljenju uvijek radilo, ostaje odlučujući zadatak praktičnog uma,
onda i filozofija kao teorija uma ovdje dobij a svoju posljed
nju normu. Racionalnost koja se stavila u službu otvrdnjava-
nja subjekata već više nije umna. Um koji nas održava a da
nas ne proširuje, to već nije bio. Tako zrela racionalnost ne
može da izmakne »dijalektičkom« postajanju. Na koncu naj-
91
Ova formulacija se kod Marxa (u uvodu za Nacrt / za kritiku
političke ekonomije / odnosi na apstraktni pojam roda koji je dobijen
od A. Smitha /Smit/; no da ironija bude još veća, dijalektičar Marx
nam nije dao onaj najjednostavniji opšti pojam polemičkog. Njega je
mogao dati samo da se od filozofije nije »dalje razvio« u kritiku po
litičke ekonomije, već da se i od ove vratio filozofiji. U ovoj praznini
je mogao da se onako sudbonosno proširi Lenjinov principijelni tero
rizam.
306 307
slučajno i individualno, da je njegova pobjeda svagda podli-
jeganje, čak svoja vlastita propast: smrt prirode kao i smrt
čovjeka. U krizi koja skriva svoje osnove, koja dopušta pri
vidno različite i oprečne uvide toliko beskućnika, koji su to
više no oni koji su iz ovog ili onog zavičaja protjerani, — sve
ono čije je pravo povrijeđeno zahtijeva svoju istinu, svoje
doba povijesti. No, ono je to i do sada zahtijevalo. Ali je pri
ABDULAH ŠARČEVIČ tome tražilo osvetu, nalazilo oruđa i tehnologiju za nju. Sve
povrijeđeno je historijski bilo u pravu. Ali sebe nije mislilo
dovoljno u smislu kraja povijesti metafizike. U smislu po-stava
1. FILOZOFIJA I KRITIKA CINIČNOG UMA kao najvišeg oblika povijesti metafizike i sudbe metafizike (M.
Heidegger).
PETER SLOTERDIJK I POSTMETAFIZIČKO ISKUSTVO Svako traganje za utopijom smisla, utopijom slobode, kao
za novim apsolutom, uzaludno je i već nadiđeno. Peter Slo-
terdijk je otvorio diskurs metafizike suvremenosti, metafizike
Mnogo puta je već ponovljeno da živimo u »posthistorij- u samorastvaranju, u zbilji univerzalne tehnologije, znanosti
skom« razdoblju. Istina, ono se različito određuje, doživljava, i tehnike, računajućeg mišljenja koje je to i onda kada ne
u pozitivnom i negativnom smislu. Ono što je novo i začuđu ma posla sa brojkama, računskim mašinama itd. On je uveo
juće u našoj raspri sa dobom »posthistorije«, što je, zapravo, temu — ciničkog uma, samosvijest moderne. »Kritika cinič
užasno, nije samo to da smo protjerani iz svijeta; to znači iz kog uma« (1983) svojevrsni je pandan Kantovoj Kritici čistog
zbilje koju smo sposobni posmatrati na ljudski način: u okvi uma (1781) koja djeluje već preko dva stoljeća i nije izmakla
rima ljudskog iskustva, mišljenja i uobrazilje, opažanja i pri — u punoj svojoj značajnosti — suvremenom filozofskom
snog, prepoznatljivog emocionalnog doživljavanja. Odavno smo mišljenju, kome je stalo do novih jezičkih igara. Riječ je, u
uočili — i ne znajući to — da nas sve nadmašuje; da je sve stvari, ο djelu višestruke značajnosti i filozofske aktuelnosti.
što jest poprimilo formu usuda. Ljudi se spore ο tome šta je
dobro a šta zlo, šta je istina a šta laž, šta je sloboda a šta pak Ono što je najveća vrijednost ovog filozofskog remek-
nesloboda, prinuda, šta je zločin i ko ga je počinio, šta je opće -djela jeste svojevrsna dvoznačnost: bliskost čitavoj filozofskoj
a šta pak njegova objektivna utvara, maska njegova. Raspra tradiciji i kritički pomak od nje. Svi istinski dramski im
zahvata i baš sve: državu, društvo, politiku, znanost, tehniku; pulsi sadržani u mišljenjima velikana filozofske misli, od
svako činjenje i mogućnost činjenja, one koji su okusili vlast, Heraklita i Platona do Hegela i Marxa, Nietzschea i Adorna,
i one koji je priželjkuju, potajno ili napadno. sabrani su ovdje, u ovom djelu. Dakako, više u Nietzscheo-
vom duhu — ne samo formalno nego i sadržajno. Odobrava
Pri tome se često zaboravlja na povijesne okvire suvreme nje ne isključuje kritiku, zluradost pak čistu savjest. Sloter-
ne raspre ο sudbi čovjeka, ο kobi ideje gospodarenja, koja je dijk iskazuje skriveni užas pred krajem svakog čina koji
u osnovama nove znanosti ο prirodi i čovjeku, univerzalne ustanovljuje smisao, koji i umjetnosti i mišljenju dodjeljuju
tehnologije koja, opet, iskazuje rastvaranje metafizike u Hei- njima odgovarajući topos, mjesto. Sve je tu: bez mjesta, za
deggerovom smislu, očajničko priznanje da se sudba sudbono vičaja koga danas ne možemo ni iskusiti ni uobražavati.
sno skriva, da smo u labirintu života i smisla. Zapravo, to je Izgleda mi da je mjesto filozofa na strani onog što je
očajničko priznanje istine da smo joj samo na tragu, da je potisnuto, potlačeno. To znači na strani onih (ljudi, naroda,
neuhvatljiva i nedohvatljiva, da smo u časovima budnosti i klasa, generacija itd.) koji za sebe nalaze rješenje, u najve
promišljanja uvidjeli kako je mišljenje sistema ili apsolutnosti ćoj mjeri zadovoljavajuće: u političkom kinizmu. U sposob
antikvirano; uvidjeli smo da ono s v e povredu je, uklanja sve nosti da se razlikuju dva stanovišta ο stvarima. Jedno je ki-
308 30P
ničko mišljenje, drugo je ciničko mišljenje. Jedno je oficijel U njoj nalazimo antipod Hegelovoj fenomenologiji d u h a ; ne
no, institucionalno, koje se prima sa strahopoštovanjem, po- može prihvatiti^ ni j e d a n njen noseći pojam; to nije nikakvo
vinovanjem u svakom djelu bića i svijesti, drugo je prikri putovanje, nä čemu insistiraju i Hegel i njegov kritički; sa
veno, melanholično. Ova predstava ο različitosti istina, ο tome veznik, E. Bloch, Nema početka i cilja, nema neizvjesnosti.
da postoji istina gospodara i istina sluge, pretpostavlja jednu Svako sopstvo koje bi poslije tolikih putovanja, toliko raz
novu fenomenologiju uviđanja međusobno oprečnih formi novrsnih sudbina i povijesti, konačno još stiglo do »sebe«,
svijesti. bila bi monstruozna utvara, koja uobražava da je istinski
Tu je dostignuta jedna ideja ο filozofiji povijesti, ο po razmjestila i sredila svoje biće i svoju stvar. Idealizam svi
vijesti svijeta, političkoj ekologiji patnje. P e t e r Sloterdijk za jesti je cinična, gigantomanijska povijest sopstva. Njegova
stupa, na kraju krajeva, kiničko stanovište i filozofsku kri ljubav ovjekovječuje mržnju, žudnju za nadređenim položa
tiku ciničkog uma. I to pokazuje u šest velikih polja ljudskih jem, za činjenjem koje je u osnovama polemičke ili borbene
vrijednosti: u vojsci, politici, seksualnosti, medicini, religiji, civilizacije. Sve što je u znaku »fenomenologije duha« u He-
znanju (teoriji). Tu se odigrava suočavanje kiničke i ciničke gelovom smislu u znaku je ratničke civilizacije i kulture. 2
svijesti: one se uzajamno napadaju, osporavaju i relativiraju, Sloterdijk nema strah od labirintnog znamenja, od njego
opravdavaju i falsificiraju, nastoje — uporno i ispitivački vog uznemirujućeg proticanja beskrajnosti i tajnovitosti. Sa
— da se međusobno upoznaju i izjednače. U stvari, ovaj spoj svim je očigledno da on nije zaplašen svemirom ciničkog uma,
razopčinj avaj uče riječi, literarnog iskustva i jedne filozofske izopačenostima. Ali ne zato što je neustrašiv, nego zato što
esejistike, koja je opsjednuta iskušenjem da svuda pretposta i strah ima granice svojeg djelovanja. Uselivši se kao nevid
vi svjedočanstvo kiničkog i ciničkog uma, sasvim je neshvat ljiva razorna snaga u sve stvari, pisane i nepisane, strah do
ljivo fenomenologiji koja je u znaku Hegelovog ili pak Hus- stiže krajnju tačku. On predstavlja najveće zavođenje, moć
serlovog mišljenja. Neshvatljiva je životu lijepoga duha koji jezika koji »sve« razumijeva. Ali da je u osnovi tog nevid
nije sposoban da doživljava razočarenje (ali je sposoban za ljivog straha, koji ima svoje negativne, pasivne junake, ali i
zgražanje, s onu stranu svijesti kiničkog uma), koji uobražava svoje pozitivne i aktivne junake, ne samo »smrt boga«, kao
da je prijatno spoznavati, znati, odgonetati. metafore za to da je došlo doba t a m n i h raspoloženja, svemo
Jer jasno je da se Sloterdijkova filozofska esejistika uč guće patnje i samoponiženja ljudi i naroda, već i »smrt čo
vršćuje u svom smislu, u dijagnozi vremena i uvjerljivoj rje vjeka«, u formi nove ekonomije čistog profita, besmislenog i
čitosti kritike, u samosavlađivanju svojih arogancija i plaš- bezumnog racionaliziranja, univerzalnog birokratiziranja ži
ljivosti, svega onoga što izražavaju militarni cinizam, cini vota, znanosti, u formi razaranja kultura i tradicija, — to je
zam države i vlasti, seksualni cinizam, religiozni cinizam, ci svakako istina. Ali, za koga je to istina i kojem smislu?
nizam znanja i teorije. Filozofski esej, usprkos svim očigled Naravno, fenomenologija tog nevidljivog straha ništa ne
nim nedostacima, zahtijeva upravo ono što Sloterdijk ispu zna ο tome. Ne zna da na različite načine sebe predstavlja
njava: fenomenologiju dubine, uzbudljivo osvješćivanje, uvi kao neotklonjivu sudbinu, apsolutnu katastrofu. Ne zna, da
đanje historijske i post-historijske svijesti vremena, dubinu, kako, svoje neznanje. I to je najstrašniji način njene moći.
koja se, kako to reče Nietzsche, svagda t r u d i oko jasnoće, oko Sve što je izvan istine gospodara, institucije, simbola općeg,
u m a koji zna da je svijet zlokobno izdijeljen, da je to stoga pokazaće se kao potpuno drugo iskustvo. Kad god se postavi
kvazi-svijet, da je u toku gubitak smisla i istine. pitanje ο istini tog iskustva, u doba u kome su ljudi korum
U Sloterdijkovoj esejistici nalazimo ne samo svjesnost pirani, u kome dopuštaju da ih mirno nosi cinizam, cinizam
postprosvjetiteljstva, što jednostrano ističe J ü r g e n Habermas.ί profitabilne ekonomije, cinizam države i društva, koji ne us
pijevaju da prikriju svoje nasilničko jezgro, cinizam tržišta,
1
Usp. J. Habermas, Zwischen Heine und Heidegger; u: Die Neue 2
Unübersichtlichkeit, 1985, S. 121. · · .'>'..
•• Usp. Norbert Elias, Humana conditio, S. 46/47.
310 311
ekvivalencije, 3 cinizam amoralnosti hegemonijalnih sila, ci cinizma, političkog, ekonomskog, medijskog, seksualnog, mili-
nizam tlačenja i uzurpacije, koja po Sloterdijkovom mišljenju, tarnog. U sebi nosi, zapravo, sažima produktivnu i negrađan-
prati čak i ona državna ustrojstva koja se najviše zalažu za sku mjeru, neinstitucionalnu, nebirokratsku. Podsjeća na mo
legitimaciju i pravdu, onda se konačno pojave dvije među gućnosti d r u k č i j e g ž i v o t a — s onu stranu manifestno
sobno oprečne reakcije. S jedne strane, to je arogancija vlasti, ciničkog uma.
centralnih i regionalnih, vidljivih i nevidljivih. Ona ima sa Sloterdijk nas izričito poziva da sebi protumačimo na
veznika u onim ljudima, slojevima koji vjeruju da u bes nepolemički, neratnički način, na način koji ne podrazumi
krajnoj pokornosti besprijekorno postupaju s vlašću. S dru jeva unaprijed uobličenu i formuliranu filozofiju, figure ki-
ge strane, to je svjedočanstvo da su ljudi (da li neizbježno?) ničkog uma, 5 koji u sebi sadrži visoko znanje i prosvjetitelj
paralizirani vlastitom bespomoćnošću, da su zapali u apatiju stvo, ironično, humorno, lirsku meditaciju i epsku strpljivost,
i svakovrsnu tromost.' 1 negrađansko/subverzivno ponašanje. Tada je na sceni zbiva
P e t e r Sloterdijk je pokušavao da svemu tome da ime. nja autentična drama. Spoznaja nije više pozitivistički sažeta
On je dobro osjetio teškoće i slabosti modernih teorija; u i prikraćena, lišena kritike i ethosa. Ona je ponad nama po
njihovom nastojanju da izraze duh vremena, dramu dvoje znatih, metafizičkih razgraničavanja u formi teorije i prakse;
zičnosti istine, dvostrukog iskustva. D r a m u koju je doživio pri čemu se od teorije zahtijeva da ispuni svoj zadatak u
i sam u toku 1968. g. i kasnije, igru modernog ciničkog uma, srozavanju na ancillu prakse, forme tehničke prakse, djelo
moći prosvijećenog cinizma, misaono je produbio: uvidima u vanja kalkulirajućeg subjekta.
dubinsko/psihološku svijest, događaje prosvjetiteljstva, u mu Ovdje donosi svoje plodove mišljenja kao »su/mišljenje«,
ke terapeutskog akcionizma, terapeutokratskog socijalktiviz- kao mišljenje skupa s drugim mišljenjem, s njim protiv nje
ma, koji je kod nas na žalost, nesretno iscrpio svoju istinu ga, s njim ponad njega, s njim u njegovo novo stiliziranje i
dubine i sudbine. Sloterdijk sebi u tom fascinantnom djelu, uobličenje. Spoznavati tada znači psihodramu, jedinstvo sje
u Kritici ciničkog uma (u dva toma i na 952 strane) postavlja ćanja i događanja, znači događanje događaja. Ona se svagda
pitanje ο osnovama cinično ustrojenog svijeta na razini po znala utjeloviti, služiti, na primjer, prstima, ne da bi potrla
vijesti, s jedne strane, i na razini svjetske civilizacije, s i ušutkala, k u l t u r n i i sublimno, policijski jasno i mrzovoljno,
druge strane. Odatle nečuveni publicitet Sloterdijkovog djela već da bi održala razgovor u smjelosti i dostojanstvu lica u
koje u sebi nosi uznemirujuće uvide i istine. komunikaciji, neiskrivljenih.
Umjesto da prihvati logiku cinizma, posebno onog politič Nije to jedina kritika ciničkog uma, metafizičkog mišlje
kog i ekonomskog, da samo opisuje i iskazuje svjetsku formu nja uopće, koja insistira na su/mišljenju, vlastitom moralnom
lu njegovog jednostranog, u biti kalkulirajućeg uma, nihilis razgraničenju. Preuzimajući borbu sa manifestnim cinizmom,
tičkog ratničkog aktivizma, Sloterdijk pokazuje afinitet prema naročito onim političkim, sa njegovim protagonistima, često
onom drugom, prema starim i novim figurama kiničara i ki- anonimnim i nevidljivim, kinički um se bori sa duhom stra
ničkog u m a (starih kiničara kao što su — Diogen iz Sinope, tegijskog cinizma, u kome se ogleda kriptografija moderne,
Antisten Atinjanin, utemeljitelj kiničke škole, Krates Teba- cijelo doba u kome čovječanstvo živi. Ono čini cijelo raz
nac, njegova žena Hiparhija, njen b r a t Metroklo, Onesikrit doblje: rast strategijskog u dijabolično; odavno se iskristali
sa sinovima Androstenom i Filiksom, Monim Sirakušanin), ziralo dvostruko mišljenje u jedan obuhvatni, najintenzivniji
prema onim plebejskim vrlinama koje su više istina dubine cinizam. On dozvoljava — da upotrebimo karakterističnu Slo
jedne sudbine no razložno prihvatanje ljudskog lika života. terdij kovu izreku — da već dugo i uporno govorimo jezik
Kinički um otvara perspektivu sebi samom. Ponekad svakog dvostrukog mišljenja i da pouzdano znamo da svaki političar,
u užem ali i širem smislu, pored onoga što kazuje, kalkulira
3
P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, str. 576—599. 5
4
Usp. Th. W Adorno, Minima Moralia. Usp. P. Sloterdijk, Ibid.
312 313
i na drugoj razini. Tu susrećemo i dvostruku strategiju. Oso ne svijesti, nesretne svijesti u moderniziranoj formi,' čije
bito mazohističku formu mišljenja, laviranje, diplomatizira- opisivanje dospijeva do jedne patografije koja se, kao što
nje, obmanjivanje, retoriku krize i retoriku katastrofe. jasno misli Sloterdijk, približava shizoidnoj kulturi, civiliza
Ovdje je potrebno podsjetiti na to da Sloterdijk ima na ciji, shizoidnim fenomenima, — pojavljuje nam se moderni
umu u kritici ciničkog u m a jedno ne samo duhovno stanje, kinizam.
koje je lišeno iluzija, ali koje je cinično jer uporno i zlo On nas u modernoj perspektivi podsjeća na mogućnost
ćudno potiskuje sve egzistencijalne i društvene/kulturne pri kinizma. Još je u antičko doba on bio osnova za kritiku
nude; koje potiskuju bol da je b o g u m r o , da je to gu civilizacije. U stvari, on je metafora i ime za nastojanje in
bitak sposobnosti orijentacije, da je sve strategijski perverti dividuuma da se odupru sistemu samozasljepljivanja, bijedi
rano. Svaki p u t kada to ustanovimo, da taj bol samogubitka straha i zastrašivanja, da se očuvaju kao potpuno u m n a živa
uporno potiskujemo, zaboravljamo da smo u biti ukrotioci bića »u sukobu sa iskrivljenostima i poluumnostima njihovih
prirode kao pravedno-ugrožavajućeg reda/haosa, kao osnove društava«. Sloterdijk se s tim slaže, no on pri tome uka
istinskog čovještva, da smo, paradoksalno, tako postali samo/ zuje da je metafizičko mišljenje prenijelo na prosvjetiteljstvo
/ukrotioci. To pokazuje da odvažnost kiničkog uma zahtijeva beskrajno vrijedno i neotuđivo nasljeđe, zapravo, sjećanje
oslobođenje (ili samo/oslobođenje) unutarnjosti. A počinje na neraskidivu povezanost refleksije i emancipacije; ta po
već sa smisaonom ironijom, rafiniranim humorom, jednom vezanost, paradoksalno, opstoji i u razdoblju u kome su ve
novom vedrom naukom, koja bi mogla biti i jedna nova pla liki sistemi razgrađeni. S tog stanovišta je prosvjetiteljstvo
netarna terapeutika. Ali ona bi se mogla događati i uspjeti bilo uvijek logika i u isti m a h više nego logika, logika ref
ako bi se uočili kasni i kompleksni oblici ciničke svijesti leksije, Sloterdijkova filozofija njeguju svoje prosvjetiteljstvo,
Tako se predstavio fašizam koji čak odustaje od legitimacije, samoprosvjetiteljstvo. No, ono je moguće samo onim koji su
koji je stvorio »pravog čovjeka« i unutarnje neprijatelje: ne spoznali kojoj cjelini svijeta pripadaju kao »dio«. U biti, to
podobne — socijaliste, komuniste, anarhiste, moderne u m znači da su moderno doba socijalne filozofije i filozofije pri
jetnike, sindikaliste, Cigane, homoseksualce, Jevreje. To je rode prisvojile zaostavštinu metafizike. 6
bila univerzalna projekciona figura, ogledalo koje su ovi slo Ja bih mogao sa Sloterdijkom misliti da prosvjetiteljstvo
jevi ili narodi svojim patnjama, egzistencijalnim i socijalnim nije samo jedna terapija, teorija ο misaonim promašajima,
postojanjem držali pred jednim nacističkim i narcističkim, koja seže od Aristotela do anglosaksonske kritike jezika, do
zločinačkim infernom. modernog logičko-pozitivističkog cinizma, koji, kao što je
poznato, nastoji mišljenje razmisliti, premjestiti u okove
Cinik pristaje na trijumf samopreživljavanja i samosna- čistih analiza. P r i tome je jedva moguće suziti prosvjetitelj
laženja. On pristaje na kulturu i povijesni tok u kome je stvo samo na »kritiku«: na razobličavanje u t v a r a i projek
potisnut onaj bol da se sve strategijski izopačuje, svojevrsni cija, opasnih umišljanja i uobraženja itd. Naprotiv, ono odu
terapeutski, oslobađajući i suvereni izraz istine, onog kinič staje od naivnih i jeftinih puka. I dokazuje se kao samo-
kog. Kinično, nasuprot ciničnom, drži ogledalo — bezumnoj iskustvo ljudskog bića u radu koji ne potire tajnu, koji vje
racionalnosti, tehnokratskom umu, apatiji, surovosti kulture, ruje da je vrijedno kritički razriješiti naivne samoslike i
cinizmu volje za moći, koji se podnosi ironični nastup prema slike svijeta, koje neupadljivo, nesvjesno, podsvjesno djeluju,
brutalnosti vlasti, lukavstvu političkog uma, silničkoj aro u institucijama, u rafiniranom zaluđivanju, u produkciji za
ganciji drži ogledalo onim kod kojih je sve u znaku sistemat ostale ili konzervativne svijesti. Logički pozitivisti, njihov
ske nesposobnost za komunikaciju, nesposobnosti za komuni primitivni oblik u nas samo plaši svijet od mišljenja, to će
kativni um, za obuhvatni diskurs, koji je samo nenarcistička reći, od metafizike, koji do danas u formi jednog novog
varijanta kiničkog uma. Nasuprot ciničkom umu, tom sim
boličkom liku nesretne ljudske egzistencije, prosvijećene laž- 6 Usp. P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft I, S. 86 i dalje.
314 315
kvazi-religioznog nagona ismijavaju velike teme filozofske postindustrijskim društvima itd.), do potiskivanja vrijednosti
tradicije kao prividne probleme, radikaliziraju samo jednu koje žele neposredovano da dođu do izraza: sloboda i ljubav,
unutarnju tendenciju prosvjetiteljstva. istina i ljepota, odvažnost i autentičnost, pravednost i (ne
jednaka) ljudska subjektivnost.
Čini mi se da ovdje odjekuju opomene koje su izrazili
Sloterdijkova filozofija izbjegava opsesiju kvaziutopij-
Benjamin, Adorno, Horkheimer, Nietzsche i drugi. One važe skim, koje se pojavljivao u različitim oblicima. Time je nje
i danas i time diktiraju svoju istinu ο krizi svjetske civili gova filozofija ona koja prozire svjetski moto laži, idealizma
zacije, ο tome da smo zaboravili razmišljati usred izraza obje- dalekog ali u načelu dostižnog cilja. Sloterdijk se u svojim
ktivističkog ili računajućeg mišljenja, u Heideggerovom smi analizama ne smiruje u nekom teorijskom fundamentalizmu
slu. Sloterdijkovi motivi kritike ciničkog uma žele da se pro koji na putu prema istini pouzdano promašuje njenu moguć
šire ne samo na sve njemačke fenomene, na historiju, kultu nost i manifestaciju. Zapravo, posvuda je — s onu stranu
ru, politiku, na socioekonomske forme života, na sve ono što cinizma analize — na djelu novo prosvjetiteljstvo koje se
spada u predjele ljudske kulture, na smisao dijalektike teo čuva od svakog izdajstva u vidu moći koja za sebe zahtijeva
rije i prakse. Ti motivi prelaze granice onoga što se doga sustav privilegija, osobito privilegiju da detinira šta je, na
đalo u Njemačkoj, padaju natrag u povijest metafizike, u kraju krajeva, r e a l n o s t ; šta je realnost mišljenja, real
predjele razlikovanja ciničnog i kiničnog, tamo gdje svaka nost spoznaje i znanja, šta je realnost mogućnosti i datosti,
forma života, svaka odluka, koja je u osnovi kulture i civi šta je realnost utopije, želje, htijenja, ali i ne-htijenja, očeki
lizacije, implicira, na primjer, metafizički, dogmatski pad ili vanja, koje je elementarna pretpostavka da se dosegne ne
pak kiničko, postavljanje pitanja i problema koji su kinički očekivano, pretpostavka da se prizna (u mišljenju, djelovanju,
inspirirani. u osnovama sociokulturnog života, u pluralitetu kultura) ono
Sloterdijk, dakle, produbljuje kritiku: uz razotkriveno što je drugo.
obilje navoda, anegdota, zapažanja, opaski, opravdanih i ne No bilo bi zaista naivno vjerovati da je kinizam moguć
opravdanih, uz mnoštvo neposrednih opažanja, iskaza koji iz u formi njegove karikature: u formi, na primjer, ciničke
nenađuju, pretresaju, stavljaju u pitanje svaki kič nastao iz amoralnosti kasnograđanskog društva, vidljivih i nevidljivih
metafizike, koji izbjegava ono što je u čovjeku obračun s hegemonijalnih sila. Ona na putu svoje realnosti, u metodi
ometanjima njegove individualnosti, društvenosti, stavljaju u tlačenja i uzurpacije, graniči sa ništavilom. I najslobodniji
pitanje lažne prosvjetiteljske geste, moderni vulgarni materi oblik estetičke komunikacije, taj koji slavimo kao jedinu
jalizam, erotski idealizam, kasnograđansku pornografiju, koja utopiju ljudske slobode, kao jedinu formu u kojoj svjesni ili
intendira animalnu ljubav, koja je uvježbavanje »u ne-sada- nesvjesni subjekt protestira protiv društvene patnje i kul
-strukturu shizoidnog — života, za svoje vlastito vrijeme turnih divljina, koje se skrivaju i iza najsublimnijih oblika
7
prevarenog života«. Podsjeća na filozofiju novog, kripto- ljudskog duha, izražava ono što je kiničko: ironično, humor-
ekspresionizma — sa idejom da treba reći da je svaka skru- no, plebejski umno. No, i taj najslobodniji oblik estetičke
ćena površina života, u stvari, »kontrakultura«, neizričita komunikacije mora da plati time što ga protjeruju na rub
mržnja prema životu u njegovom samoizražavanju i samo- svijeta simboličke ekvivalencije, novčano/profitabilnog kom
razumijevanju. Tu skučenost, koju dogmatski pad posvećuje, pleksa, na rub funkcionalno-imoraliste osnove moderne in-
valja probiti, svako postvarenje koje se javlja u formama dustrijke robne razmjenske ekonomije.
ciničkog uma — sve do cinizma ekonomije, tržišta, kvaziek-
vivalencije; to znači do pohvale pada personalnog i kolek Kada Sloterdijk analizira Marxa, ne bez spornih mome
tivnog integriteta (u fašizmu, u birokratskom socijalizmu, u nata, onda on nije sklon ni fetišiziranju ni obogotvorenju
njegovog mišljenja. Povremeno se čita više kao plodna rede-
7
finicija ili revitalizacija dubine Marxovog mišljenja. Po tome
Usp. P. Sloterdijk, Ibid., II, S. 488.
317
316
sve priče ο njegovoj nadmašenosti ili ο njegovoj značajnosti, mrtvaci pojavljuju među onima koji9 još nisu skončali, kako
koja ne zahtijeva da ga otvaramo iz neizmjernih perspektiva bi u sebi usisivali njihove energije«.
suvremenog doba, predstavljaju retoriku interesa, koji nisu u Kinička metoda promišlja do kraja vitalizam mrtvih. Ona
stanju da iskažu istinu ni ο dobu, pa spadaju u igru cinizma odbija argumentaciju sa stanovišta logike koja govori da je
oprečnih moći. Marx iz tih priča, u negativnom i pozitivnom premalo novca, kapitala, drugih materijalnih i duhovnih do
smislu, prispio je svom kraju ili smrti; odlazi u svijet bez bara; koja nije u stanju opažati i reći da je premalo s m i s l a :
svijeta, u kulturno/filozofski muzej, u svijet leševa na koje onog života koji prozire vlastite surogate: vitalizam kulture
je upravljeno jedno moderno/arhaičko, »grozom podrivenO i proizvodnje, vitalizam po/trošnje, u načelu beskrajne, raz
zadovoljstvo gledanja«, posmatranja. Veliko polaganje na odar metljive i beskrajne, prazne i tašte, vitalizam masa, vitalizam
filozofskih, socijalno/političkih strvina, ukazuje na to da je igara na sreću, sporta i seksa, vitalizam utvara i beskrajnih
oslabio jedan interes, onaj kinički, po Sloterdijku, interes simulacija, podražavanja i nadražavanja. Kritika ciničkog
koji nije interes samoodržanja pojedinca ili kolektiva (ljud uma hoće da shvati bit društvenih institucija, ne samo vlas
skog roda, klasa, slojeva, naroda, zemalja, rasa itd.), nije in ništva, države, ekonomije i odbrambene moći, utihnuće,
teres sticanja profita u materijalističkoj ili kulturno-idealis- smrt smisla u emfatičkom smislu. Pritom ima na u m u ne
tič'koj formi. Potiskuje se interes refleksije i emancipacije: pregledna iskustva: funkcionalnu laž i besmisao velikih in
onaj koji se buni protiv tlačenja, tjelesnog, duševnog, dru stitucija, birokratskih. One skrivaju svaku mogućnost i sve
štvenog, protiv nesretne, ciničke svijesti (ne samo u religiji, izglede da bi čovječanstvo moglo njima raspolagati, da bi
politici, znanju, medijima itd.); protiv one istine koja raz moglo otkloniti tlačenje, svako individualno kao i kolektivno
bija sve što nije njen d u h i lik, što nije njeno slovo i zna ljudsko postojanja.
menje, koja je ophođenju s njom utisnula pečat terora, re Sve dok ono postoji u zbilji rada, institucionalnog života,
presije, totalitarne budnosti. u eri elektronike u kojoj su svi učesnici do smrti i odvratne
Ako se danas i osjeća da n a m je potrebno više novca, anonimnosti nivelirani; u društvenom životu, u politiziranju
kapitala, više napretka u materijalnoj proizvodnji, uspjeha, ili depolitiziranju individua, subpolitičkog, literarnog, pozo-
više bogatstva, dostignuća u sferi proizvodnje i potrošnje, rišnog, memoarskog; u svim psihonautičkim varijantama
koja se pojavljuje kao oblik prinude, mitskog toka, apso- onog a m o r f a t i. Sve dok postoji to — postoji sudbina,
luta; ako se danas i osjeća da n a m je potrebno više sreće, postoji mit, postoje virtuozi »cinične strukture«. Prisjećamo
zadovoljstva, više vremena, sigurnosti ili neuznemiravanja, se svega onog šta predstavlja jedan Charlie Chaplin, moder
onda je to ono što se samo po sebi razumije. Ne smijemo ni ^hümor, oštroumna satira. Kinično samo sebi otkriva kako
zaboraviti da su građanska društva, posebno danas, u doba i toliko žuđena, tražena i sekularizirana čežnja za smislom,
neokonzervatizma, u tome vidjela jedine ljudske vrijednosti, »koja sad svakom besmislu daje šansu da sebe prodaje kao
koje s manje ili više uspjeha i ostvaruju. Nacionalsocijali p u t spasa«, 1 0 samo uvježbava i prakticira otpor u formi adap-
zam je također sebe prikazivao u tom pravcu. A ostao je, tiranja bez otpora. Taj nihilizam je nevidljiv, ali je planeta
rekli bismo sa Sloterdijkom, vitalizam mrtvih; kao politički ran. U njegovoj je topografiji odricanje od filozofije, od ki-
»pokret«, to mrtvi »žele da plešu svoj ples«. 8 ničkih realista za koje j e d n a misao nije više samo »plodna
Sloterdijkova filozofija se već po vrsti konkretnosti raz hipoteza«. To je misao ο ljudskoj individualnosti — u vreme
likuje od puko pojmovne filozofije. Naime, »ovaj vitalizam nima u kojima je riječ ο ljudskom materijalu u kojima p r o
mrtvih koji sve do danas u d a r a pečat zapadnoj kulturi ut kleta ratna mašinerija, u velegradskoj vrevi i oslobođenoj
jelovljuje se, literarno kao i u realnosti, u vampirskim stvo produkcionoj aparaturi, pretvaraju pojedince u vitalizam
renjima koja se zbog nedostatka vlastite životnosti, kao živi
9
8
Ibid.
KVZ, II, S. 524. 10
Ibid., S. 524.
318 319
mrtvih, u njihov »materijal«. Tako dolazimo do najdubljih
podvlačim, odavno nadmašio svoje kritičare, lijevo ili desno
osnova koje prikrivaju jezgro Marxovog mišljenja i ne oslo orijentirane; sve one koji nisu prispjeli do promišljanja pse-
bađaju dubinske slojeve, one koji mogu doprinijeti rekons udo/ekvivalencije, cinične civilizacije, koji insistiraju samo na
trukciji onog društvenog ustrojstva u kome je ljudski život ekonomskom umu, tehnokratskom umu ili moralističkom od
moguć — u politici, znanosti, umjetnosti, u sferi kulture. nosu prema cjelini društva. »On već odavno probavlja svoje
Danas mišljenje želi strogo odgonetnuti i granice meta kritičare, prije svega, od kada može da bude izvjestan neuspjeh
fizike individualiteta, humanističke utopije i nostalgije. Slo- svih revolucionarno započetih alternativa. ,Ako ikada dođemo
terdijkovo znanje posvjedočuje da ono mora biti obuhvatno do uvida da kapitalizmu moramo ukazati na to da on ne može
da bi se odazvalo na pitanja svijeta moderne. Paradoksalno, pomoći svijetu, on će ukazivati na to da komunizam ne može
njegovi iskazi su najsporniji tamo gdje su najpribraniji, gdje da pomogne ni sebi samome'.« (Martin Walser, Büchner-Preis
nude metafiziku potpuno drugačiju od tradicionalne. Njegovo rede 1981) 12
srodstvo sa Nietzscheom i Adornom nije samo u jeziku, stil
Ne bih htio da (sada) govorim ο onom što je najspornije
sko/formalno, nego i sadržajno. Ali ne u smislu očajničkog
u Sloterdijkovoj filozofiji, koja se odaziva na mogućnost ar-
nastojanja da ih vjerno slijedi, da im nalikuje. Ono je produk
hirealističkog proširenja Marxovog, Nietzscheovog ili Heideg-
tivno, u mišljenju i kritici prodirući i zahvatajući »stvari
gerovog mišljenja. Dovoljno je pomenuti da ona ne prisvaja
same«.
ni fetišizam robe, cinizam polemičke realnosti u kojoj je
Do koje mjere je kritika ciničnog u m a uspjela iskazati bit samo r a t otac svih stvari, jedini način da probudi i održi
povijesti, jedne filozofije povijesti, koja danas v r h u n i u ci- život. To je neizmjerno podsticalo moralno/amoralnu drama
nično-zastrašujućoj teoriji i praksi života, života koji je u tizaciju značajnih i manje značajnih događaja u svijetu.
načelu prikraćen, osujećen, ispod svojih mogućnosti, pa ima
Sloterdijkov esejizam ne pada u iskušenje amaterskog
dovoljno razloga za kompenzirajuću sferu kulture (razni vido
mišljenja u filozofiji: da žustro postupa i sav teret svaljuje
vi religioznosti, mitologije, nostalgije, čežnje za »korisnim fik
na filozofiju; za amatere je filozofija slučaj oskudijevanja u
cijama«, oblici fanatizma itd.)? U odgovoru na to pitanje mo
»rješenju« izvjesnih problema. U izvjesnoj mjeri amatersko
ramo i sami iskusiti mjerodavnost njegove kritike, kritike, na
mišljenje se nadaje kao jedino preporučljivo. Za njega bi bio
primjer, Marxa. Veliko otkriće Marxove političke ekonomije
najveći dobitak da se čovječanstvo odrekne filozofije, uopće
(zapravo: kritike) sastoji se u tome što je ona u s t r u k t u r i eko
svakog pitanja ο tome kako je moguće da se čovjek oslobodi
nomskog razjasnila ono moralno-političko: elemente prinude,
»tamnice kulturnog konformizma« (Th. Adorno). Zato je ne
eksploatacije, sistem koji i više (kulturne) vrijednosti navlači
ophodno prozreti takvu naivnu predstavu ο filozofiji, koja je
na prostituciju, neprinudni oblik moći; štaviše, Marxov teo
hoće pretvoriti u cinizam lijepe duše, estetičkog samoiskazi-
rijski realizam neoprostivo izaziva g r a đ a n s k e duhove. On je
vanja, lijepog stila koji savjetuje čovjeku spokojnu svijest,
»kapitalizam opisao na j e d a n način koji izmiče tlo svim samo
razum, jer mu mišljenje nije ni potrebno. Staviše, Sloter
ekonomskim teorijama«. Svaka teorija r a d a u isti m a h je teo
dijk, ipak, vjeruje da se u vrevi cinizma i relativizma ne
rija gospodstva, praktičke polemike, rata. Sloterdijk je bio spo
može nadmudriti i prikriti istina.
soban kao malo ko — da raskrije beskrajne perspektive Mar
Istina nije a priori data. Staviše, ona je svagda izraz
xove teorije, polemičkog realizma njegove kritičke analize. P r i
jednog dubljeg osvješćivanja, priznanje da je za nas najpre
sjetimo se samo jednog samo na izgled moralističkog stano
su dnij i oblik iskazivanje istine; kazivanje ο onome što je
višta, da je »moralni paradoks kapitalizma, osim toga, jedin
čovjek činio u svojoj historiji i šta je pak propuštao da čini;
stvena podnošljivost ,nepodnošljivog', komfor u opustošenosti
11 ο vremenu ο lukavstvima, svjedočenje ο patnji, ο drami na
i highlife u permanentnoj katastrofi«. Marx je, to posebno
stojanja da se bude drugačiji. Iskazivanje istine, koja je i lik
11
Usp. KZV, II, S. 587. 12
Ibid., S. 587/88.
320 321
života a ne samo spoznaje, jedna konfiguracija života, zahti zahtijeva odlučnost i sposobnost opažanja, osmatran ja, dobro
jeva trud prosvjetiteljstva; opirati se lažima i prijetnjama, poznavanje ljudi i društava, opća diplomatičkost i prepre-
opasnosti, ponudi i sigurnostima, koje cinički um uzima kao denost, rafiniranost u pristupu, analizi, u zaključivanju, u
nešto što se samo po sebi razumije, kao apsolutno u svijetu. predstavljanju istine. Tu spadaju okrutnost koja je danas po
Razmatranja takve vrste vodila su — ne samo Sloterdijka — stala nevidljiva i veoma rafinirana, neprijateljstvo i samo-
uvidu da se istina nikada ne otkriva — bez opasnosti, u n u neprijateljstvo. Oni odbijaju korupciju. To postižu novijim
tarnje i vanjske, bez neizvjesne borbe i kritike/samokritike; formama.
istina, ne ona koja zahtijeva apsolut, pouzdanje i prozirnost, To je za Sloterdijka polemička fenomenologija. Ništa nije
koja nadsvođuje sumnju i pitaj uće mišljenje, ona je vezana izvan nje: ni medicina ni sumnja u bolest; ni smrt ni meta
uz krajnje uzbuđenje, u kritici koja potpuno revidira ono što fizika; ni prirodna znanost ni militaristička tehnika. Tamo
se prije činilo kao slučaj istine; u m u k o t r p n o m nadsvođava- gdje se radi ο znanju koga nude prirodne ili sve tehničke
nju njenih prethodnika »koji su njezina masla i njezina znanosti u središtu je jedna nova polemička fenomenologija:
suprotnost«. agresivna i cinična. U osnovi je, dakle, jedna univerzalna
Ona stalno ima k a r a k t e r autentične drame. Istina dakle ne prinuda borbe, u kojoj ne samo prevara nego i istina služe
može biti samo dobroćudna. Govorimo ο strašnoj istini, koja njenom fetišizmu i kultu. Sloterdijkova je namjera bila da
nadilazi sve čine naše fantazije, koja nas čini svojim analizira njenu mitsku procesualnost i vrevu. Na primjer,
pacijentima. Mržnja prema istini svagda kazuje: ne diraj »objektivno znanje«, potuđujuće, volju za znanjem iza koje je
moju svetinju, religiju, ideologiju, politiku. No, istina nije ona prinuda borbe, apriori transcendentalne polemike, koja
pitoma dolina činjenica. Naprotiv, »svijet puca na svim sa čini mogućim rat subjekata, koji istinu pretvaraju u sred
stavima od problema, opasnosti, prevara i ponora čim do njih stvo, a druge ljude u protivnike ili stvari, u objekte posmat-
prodrije pogled nepovjerljivog istraživanja. U univerzumu ranja i uništenja. Razumijevanje je danas, u doba rata su
novovjekovnog znanja pretežu kulise, dvostruka dna, panora bjekata: otkrića, osvajanja, koloniziran ja, svjetske informa
me, slike skrivalice, pokerska lica, potajni osjećaji, skroviti tike, ili fikcija ili nešto što izaziva neizmjerno nepovjerenje.
motivi, prikrivena tijela — sve fenomeni koji otežavaju pri Svi znamo da ona traži da uz ljubav i kritiku jedni drugima
stup »samoj zbilji«, upravo zato što se ova u sve većoj kom pomažemo, ne samo u okviru svoje nacije, svojeg društva ili
pleksnosti sastoji od višeznačnih, u/činjenih i mišljenih dje države, već i u perspektivi istine, želje za istinom, a ne želje
latnosti i znakova«. 1 ·' za vlašću.
Cjelokupna optika Sloterdijkove kritike ciničkog u m a ima Kinički um je samo znak da nismo zaboravili to ljudski
na umu sav p u t svjesnog života i sve linije fenomenologije najbolje: to što je iznad okvira polemičke fenomenologije,
istine, proces koji omogućuje razlikovanje otvorenog i skri polemičke tehnologije/politike, polemičke znanosti koja, da
venog, dobra i zla. Sloterdijkova je posebna ljubav za Mi kako, ima svoje kontemplativno krilo ali s njim ne leti. On
nima Moralia i za Minima Amoralia; on razlikuje prosvjeti utjelovljuje ono što je Erich Fromm nazivao etikom bića.
teljstvo i prosvjetiteljstvo. Prvo je sinonim za polemičku em Ona istinu traži u istinitosti i autentičnosti, u sposobnosti da
piriju, za ono što predstavlja ontološku shemu i skelu mo se odlučno, pošteno i iskreno govori ο sebi, prije svega. To
derne realnosti; svuda je sumnja, nepovjerenje. To znači da povlači za sobom nadsvođavanje svih polemičkih pretvaranja;
se posvuda vodi rat, klasna ili nacionalna borba, špijuniranje; i one neautentične svijesti, »koja svjesno ne ,ulazi u sebe'
posvuda je to u središtu: kod historičara, nacionalnih eko zato što još uvijek strategijski igra na prednost laži«. Zato
nomista, sociologa, etnologa, lingvista, nacionalnih ili poli Peter Sloterdijk nastoji da tajnu etike bića objasni iznad svih
tičkih filozofa. Oni su na putu, u tajnoj misiji, Od njih se naivnih i idiličnih razmatranja istine. J e r »onaj ko želi istinu,
13
taj mora ne samo da stvara ,teorije' i da prozire maske, već
Ibid., S. 604. i da među ljudima stvara odnose u kojima je moguće svako
322
323
priznanje. Tek ako imamo razumijevanje za sve, ako sve je da se i danas inteligencija isplati samo »ako se zna kako
uvažavamo, ako na sve gledamo tako da n a m ništa ljudsko da se decentno prikrije to svoje suvišno znanje«. To je samo
nije strano — tek onda će biti moguća ova etika bića, jer ona cijena za preživljavanje. Cinička empirija moderne približava
okončava neprijateljstvo prema drugim vrstama bivstvova- nas uvidu: da se čovjek hoće osloboditi straha, svake vrste,
nja«. K Danas n a m nedostaje i pravo na priznanje, na pri da želi živjeti u uslovima socijalne i političke sigurnosti i
mjer, da svjesno iskrivljavanje, podmetanje, laž u trivijalnom raditi za svoju platu itd. Jer, »ako započnemo nabrajati šta
i netrivijalnom smislu, imaju neizmjernu perspektivu; u do čini sadržaj našeg života, onda dobij amo sumu mnogo p r o
ba u kome još nije nastala nova svijest ο starim visokokul- puštenog a malo ispunjenog, mnogo sumornog sna, a malo
t u r n i m i novim vrijednostima; u kome je želja za istinom — sadašnjosti. Život ovdje znači još ne biti mrtav. Nauk da se
nolens volens — izgubila svoj normativno/ekspresivni karak ponovo živi vodi preko velikog posla prisjećanja, ali posla
ter. To bi pokazao profil moderne kulturno-moralne situacije. koji se ne tiče samo povijesti. Ono najunutarnjije sjećanje
Kinički otpor je, između ostalog, legitimiranje prava na ne vodi nekoj povijesti, već snazi«. 1 6
istinu i iskazivanje istine kao norme. Moderni cinizam vlasti Sloterdijkovo (neo)kiničko analiziranje i vrednovanje svih
to izvrće u pričanje ο njenoj zloći, birokratskom gospodstvu, vrijednosti, povijesti i kulture, zahvata, kao što se vidi, i
ο zloći svijeta. U stvari, znamo da je to postao omiljen žargon praksu i teoriju, i znanost i religiju, i prosvjetiteljstvo i
koji koristi ciničke iskaze i oblike govora, koji na rafiniran moderne medije. Ta vrlo je uočljivo da je kinički um (svi
način istinom laže, terorizira i manipulira; čini blasfemiju jest, inteligencija i dr.) nešto drugo no um filozofa ili inteli
danas već planetarnih razmjera. Vjerovatno je da ćemo u gencija umjetnika, dramatičara, pisaca. Diogen — onaj histo
vlastitoj kiničkoj pobuni, koja nije moguća u pathosu pole rijski ali i novi, metaforični — predstavlja život koji se ne
mičke fenomenologije duha, znanja i znanosti, tijela i insti izdaje u ovom ili onom liku; koji se ne oprobava u diobi
tucija, tehnike i tehnologije, iskusiti da u n a m a »ima više rada/života, u novim ratničkim i eksploatatorskim sistemima.
života nego što ovaj život živi«. Odlučujuće istine, međutim, Pri svemu tome on ne može poslužiti kao ilustracija za neku
još iskušavamo ne u nepromišljenosti i egoističkom razumu, teorijsku mogućnost ili alternativu. Njega ne zasljepljuje ni
koji predstavlja samo ono što njegovi učeni i cinični uprav čin ni misao, ni šutnja ni pisani iskaz, na primjer, parodija
ljači, gospodari snivaju, nego u heretičkom činu, u parodiji, ili svakovrsni drski pamflet. Ovdje gdje kinički um (ili inte
ironiji i humoru, koji pruža ogledalo svakovrsnim mizerija ligencija) želi nešto činiti, čini se, on će, prije svega, paro
ma vjerovanja, brutalnostima vremena, izazovima i cinizmi dirati neku teoriju, koja nepomično-suvereno stoji naspram
ma sociokulturnih formi života. nas, našeg života, kao apsolut, nego je, tu teoriju, konstru
Kinizam je sposoban za smijeh i duhovitost, za budnu irati. To znači prije biti u stanju da se iznađu brzi odgovori
svijest. On uočava metodu pretvaranja, onu u n u t a r n j u koru- nego da se sjedi nad nerješivo dubokim pitanjima«. 1 7 To je
piju pojedinca i društva, sistematsku lažljivost. Kinički in za Sloterdijka prva vedra nauka, satirična inteligencija. I u
spirirana istina je uvid da »samo patološki cinici i osveto tome, kako je to Nietzsche jezgrovito pokazao, ta vedra na
ljubivi negativci priznaju svoje greške u namjeri da ih opet uka više liči na literaturu nego na epistemu, na sistem, moć
počine«; zacijelo, »oni zloupotrebljavaju čak i oblik pri znanja itd.
15
znanja da bi se borili i da bi lagali«. Kinički otpor opaža Kinieka perspektiva života ne trpi diktaturu teorije i
pojavu jedne cinički šutljive refleksivnosti koja prakticira da istine, moć kraja ili politiku totalitarne budnosti. 1 8 . Danas,
misli protivnikove misli. I to ne samo u n u t a r katoličke teolo
gije — od vremena reformacije i protureformacije. Groteksno
16
17
Ibid., π, s.
14 Ibid., II, S.
Ibid., II. S. 18
Usp. Jean-Frangois Lyotard, Beantwortung der Frage: Was ist
15
Ibid., II, S. postmodern?, u: Tumult. 4 (1982, Berlin, S. 131—142.
324 325
pak, ona upućuje na jedan novi um, novi princip realnosti. Stilska jasnoća nije sama sebi cilj. Odbija od sebe svaku so-
Na to nas sili nevolja, stanje svijeta: kulture u čijoj su os fistiku. Ona je, čini se, nenadmašna. No bilo bi pogrešno
novi polemički principi, koje su se nuklearno opremile i ta Sloterdijkov prikaz, p u n istine i očajničke dubokoumnosti,
ko, po neizbježnoj logici, dospijevaju pod feedback svoga vezivati samo uz osobena iskustva njegove generacije, jedne
oružanja. Povreda čovjeka nije više regionalna ili nacionalna, nepovratne prošlosti. To, na žalost, ne vidi ni Jürgen Haber
klasna ili rasna. Ona je univerzalna. Povreda čovjeka nije mas u svojoj kratkoj raspravi.'-' Zapravo, literarna kvaliteta
samo povreda njegovog sastava; to je povreda prirode, svega — još uvijek nenadmašna — legitimira kinizam, kiničku ofe
živog i neživog. Sloterdijku je jasno da polemička tehnolo nzivu, plebejsko protivljenje idealizmu, prividu uma, filiste-
gija vodi ad absurdum. On daje mnogo uvjerljivije sudove riji riječi i načina ponašanja, protivljenje idealizmu kao ide
ο sumraku ciničkog uma, ο šumarku idola svjetskog cinizma. ologiji i kao maskeradi, objektivizmu totalitarnog predstav
Sistematsko okamenjivanje p u t e m omraze i neprijateljstva, ljanja zbiljnosti. Ona se ne da zavesti — u bludnju, u novi
putem rafinirane kalkuliraj uće paranoje i shizofrenije, to je cinizam moćnih, u cinizam stvarnosnih prinuda koje nadi
učinak jedne kulture u kojoj logika potčinjavanja i logika laze uvid onih povređenih ili oštećenih.
potčinjenog predstavlja osnovu gospodarenja: u vidu dijalek No u svakom slučaju Sloterdijkove analije, fanscinantne
tičkih partija, blokova, ideologija. Pokazalo se da je jedna, u otkrivanju k a r a k t e r a polemičke kulture, polemičkih disci
na primjer, fizikalna teorija, vrhunac racionalnog, stvorila, plina, one prosvjetiteljske volje za znanjem, volje za zna
reklo bi se, novi iracionalizam. Ovdje je stvar zastala »onaj nošću i znanstvenom istinom, u kojoj iskušavamo »arhaične
ko je ovladao cijepanjem atoma ne može sebi više priuštiti strahove od dodira i želje za eliminacijom« imaju svoje du
da η e ovlada cijepanjem čovječanstva«. Tako je došlo do boko, još nedovoljno promišljeno ishodište u kiničkoj volji
toga da je Sloterdijk atomsku bombu nazvao »Buddha-ma- za samoiskustvom, samoizražavanjem. To znači: u integrira-
šinom naše civilizacije«. 19 U stvari, to je sasvim novo stanje jućoj filozofiji. Na žalost, ona nema ništa zajedničko sa u t
stvari, neprimijećeno od katastrofe u Černobilu. To je spo ješnim i dopadljivim predstavljanjem. Filozofiji, koja ne bi
znaja da nema više n a p r e t k a u okrilju imperijalno/polemičke zašla iza jezgra polemičkih disciplina, koje sve izobličuju, iza
kulture, čiji je princip već demonstrirao svoju vlastitu bit. defanzivno-agresivnih subjekata (država, na primjer), i sama
Naime, »onaj realizam overkilla koji je u osnovi današnjih bi bila u tajnoj službi stvarnosnih prinuda, cinizma moćnih
interakcija velikih sila može trajno biti princip realnosti sa koji se podsmjehuju slabim. Takva filozofija bi ukazivala na
mo još za politizirajuće psihopate«. 1 * 0 S u m r a k ciničnog svi deficit u realizmu i konkretnosti.
jeta i cinične kulture samo je izraz uvida da je u pitanju Integrirajuća filozofija raskriva porijeklo polemičkog i
dalji opstanak ljudskog roda; da se cijena za život čovječan polemičke civilizacije. Metode sprečavanja, izbjegavanja, is
stva i prirode više ne može plaćati »u okviru polemičkog n a ključenja, borbe svakog protiv svih, znanstvena prognoza,
21
čela racionalnosti«. Ali ako od Buddha/mašine »ne naučimo polemička prevencija na svim poljima, to su sastavni dijelovi
da pomoću jednog novog načela realnosti i racionalnosti stvo pragmatičkog apriorija polemičke nauke ο zaštiti i samoodr
rimo blage činjenice, one okrutne bi se ubrzo mogle pobri žanju. Ono što je historijski posredovano, što se ustoličilo
nuti za našu propast«.'" kao logika povijesti i života u okvirima povijesti, danas je
Peter Sloterdijk je zapravo s izvanrednom senzibilnošću dospjelo do paranoičnog vrhunca. Tu subjektivnost, čini se,
prikazao načine postojanja i manifestiranja ciničnog u m a . nije sposobna za samoiskustvo. Ona radije pristaje na logiku
omraze, na logiku koja se izvodi iz neprimjetne i neprimije-
1,1
ćene diobe smrti od života. Rat koji se tiho vodi ili se na
P. Sloterdijk, Ibid., II, S. 597. govještava, taj veliki rat, nezasitan i slijep u mržnji, vidjeće
20
21
Ibid., II, iS. 596.
Ibid., II, S. 596. 23
22
Ibid., II, S. 597. Ibid., I, V. Habermas.
326 327
kao protivnike samo shizofreničare i mašine sa polemičkom va i Nietzscheova. Ona ih ne potire: samo ih proširuje, rede
logikom. finira i promišlja u novim povijesnim uslovima.
Sloterdijk se izlaže izazovu tog vremena, koje je upalo u Gledište da je ona protiv strategije argumentativnog pos
nevrijeme. Ono je po prvi p u t ostalo bez vlastitog nacrta. Ako tupka (J. Habermas) teško se može braniti. Ništa od toga kod
rezignacija nije nacrt, nacrt samonegacije, u kome čovječan Sloterdijka u njegovim spisima koji na novi način optužuju
stvo nije dospjelo do rezignativne istine: da prosvjetiteljstvo društvo i povijest, vladajuću kulturu i civilizaciju, istraživanje
nudi samo jednu mogućnost filozofije: čovjek ne nesposoban i znanost. Ništa od egzistencijalističkog solipsizma ili solipsiz-
za istinu i autentičnost, čovjek se ne može prosvijetiti, jer je ma dijalektičke i pozitivističke metode. Sloterdijk u svom je
on, paradoksalno, u ekonomiji vremena i povijest, on sa m zičkom krajoliku malo toga prešućuje i previđa. Pojam pole
je pogrešna premisa prosvjetiteljstva. Vidimo, dakle, da sam mičke kulture ili polemologije je najvišeg ranga. Zato nasto
čovjek ne dopire do logike nastanka omraze. Čovjek nije više janja Kritičke teorije nisu dovoljna. Kritika subjektivnog, in
dostatan, čak i kada zadovoljava pragmatičke apriorije i pret strumentalnog ili funkcionalnog uma ne obuhvata dovoljno
postavke. »On u sebi samom nosi zatamnjujući princip iskriv polje polemičkog ili apriori transcendentalne polemike. Kata
ljavanja, a t a m o gdje se pojavi njegovo jastvo ne može da strofe — prirode i čovjeka, života i povijesti, komunikativnog
zasvijetli ono što su obećavala sva prosvjetiteljstva: svjetlo uma itd. — nalaze svoju osnovu u višestrukom ogledanju ci
uma«. 2 ' 1 Dramatika čovječanstva koje još uvijek puže po osno ničnog uma.
vama takvog ciničkog uma pokazuje slabost jednog suviše she No, jasno je da je kritika ciničnog uma, kritika u formi
matskog pojma uma, prakse, čak i pojma nade i pojma odgo samoiskustva, uslov volje za novom strategijom humanosti.
vornosti. Zato mora da zazire od pojednostavljenja, od polemologije, po
Sloterdijkova integrirajuća filozofija pokazuje da čovjeku lemičke borbe protiv polemičkog; strategijskog djelovanja i
loše pristaje logika ciničnog uma. Ona ilustrira istinu jednog mišljenja. Sloterdijkova razmišljanja, nova i fascinantna, do
poznatog stava da je cjelina u biti neistina, da je smrt Drugog. spijevaju u postmetafizičko mišljenje. Ostaje, ipak, otvoreno
Među motivima njegove kritike ciničnog u m a nalazimo ne sa pitanje: »da li se mi p r i tom sa stanovišta filozofije svijesti
mo ono starokiničko, već i ono bitno Adornovo i Heidegge- kladimo na samorefleksiju; sa stanovišta filozofije jezika na
rovo. Sve je, dakle, u znaku dezintegracije: od smrti do ži ,komunikativno djelovanje'; sa stanovišta meta-religije na me
votnog svijeta. Taj proces počinje pretvaranjem svega u ob ditativno stapanje; ili sa estetskog stanovišta na igrajuću t r a n -
jekt, postvarenjem. On je relativno star. Ali on sačinjava apri- scendenciju: odluku ο tome će bez p r i n u d e donijeti jedan umni,
ori transcendentalne polemike. Jer, »rat subjekata koji svaki to znači fiziognomično-simpatetički um osluškujući sklonosti
put ono drugo, protivnika ili stvar, čine objektom, tek proiz naši tijela«. 2 6
vodi pozadinu za polemičku objektivnost ,znanstvenih', pro
svjetiteljskih disciplina. Stvar koja je spram mene postaje Kritika ciničnog u m a je djelo kiničkog filozofa, razotkri-
predmet. Svaki objekt — ako ga uzmemo ,po sebi' — poten vatelja povijesti patnje i cinizma, kulture i brutalnosti. Ona je
cijalni je pobunjenik, jedno p r o t u — Ja ili sredstvo u borbi izmakla infantilnosti svakog utopizma i pozitivnog n a c r t a / p r o
protiv mene, isto kao što je Ja samo kao pobunjenik prema grama. A za opravdanost svojih nada pozvala je k r u n s k e svje
onom meni potčinjavajućem (što je učinjeno ,subjektom') po doke: od Diogena do Marxa, Nietzschea, Heideggera i Adorna.
25
stalo subjekt u filozofskom smislu«. Sloterdijkova filozofsko- Sloterdijk je pokušao da izloži još j e d a n p u t šifru bitka i šifru
-kinička pozicija, zacijelo, pripada jednom drukčijem začetku života, života koji ne priziva svoje apsolutno uništenje. Za
no Adornova i Heideggerova, Jaspersova ili Sartreova, Marxo- Sloterdijka bi se, možda, moglo reći ono što je Adorno rekao
za W. Benjamina: »Odbacio je san, a da ga nije izdao i postao
24
P. Sloterdijk, KZV, II, S. 651. 26
25
Ibid., II, S. 640/41. Ibid., S. 695/96.
328 329
saučesnik onoga u čemu su se filozofi uvijek slagali: ne smije civilizatorskih tendencija samorazaranja. A P e t e r Sloterdijk
biti«. uočava da je bomba, koja je svoj mir i svoja ironija, posljed
Nadam se da smo preko ovog izbora tekstova koji se bave nja nada i zadatak zapadne filozofije. Svaljena je na svoj bes
kritikom ciničnog uma pokazali ono bitno, novu kritičku osje- misao, na ciničnu igru, nešto nadpersonalno.
tilnost i pojmovnost jednog modernog filozofa, mislioca s ko U stvarnosti, ona je izraz jednog duha, svemoćnog i aro
jim, usprkos svemu, imamo toliko srodnosti. Stoga je središte gantnog, samouvjerenog i narcisoidnog, isključivog. Nalikuje
te integrirajuće filozofije — sustići istinu koja nije bjelodana, na karikaturu nepokretnog pokretača, na gospodsko/cinički um,
izbjeći slučajnosti mnijenja, saznati da je »cijena nadanja sam koji ne čini zla jer je säm zlo. Pri tome taj duh, najčistija
život«. S druge strane, Sloterdijkova filozofija čuva ideju no zbilja i najčistija mogućnost, utjelovljen u bombi, realizira i
vog samoiskustva, prirode u nama, onog kiničkog uma, koji je ujedno nadmašuje idealizam, apsolutnu tehniku duha. On je
antipod ciničnog uma koji i danas kao i nekada govori: živjeti »ukupnost kosmičkih energija i ljudskog sudjelovanja u nji
— i pustiti drugog da u m r e (live and let die). ma«; također »najviše dostignuće ljudskog bića i ono što ga
Samo se po sebi razumije da je teško doći iza polemičkog razara, trijumf tehničke racionalnosti i njeno ukidanje u para-
porijekla i početka djelovanja, znanja i mišljenja. I smrt se -noetičkom«.- 8 Rastavljanje svijeta i čovjeka, njihovo ponovno
može zamisliti samo kao smrt onog drugog. Kao rat koji je po uspostavljanje ili sastavljanje, pomoću mehanizma racionali
porijeklu i konzekvencijama razvijanje slijepih motiva samo ziranja, sabrani u apsolutnoj metodi moderniteta, učvršćuje
održanja. U sukobu političkih grupa r a t je oduvijek važio kao samo ciničku filozofiju. U njoj se volja za istinom racionali
legitimno sredstvo da se odbrani i sačuva uređenje, identitet zira kao volja za preživljavanjem i prilagođavanjem; kao od
i forma života ovog ili onog društva, da se realizira smrt onog ricanje od kiničkog uma. Ono što je poželjno to je svakako
drugog, da se po svaku cijenu izbjegne vlastita smrt. Odatle melanholija otpora i istine. Još n a m nedostaje osnova za kri
konsekventno proizlazi da su realisti od pamtivijeka računali tiku ciničke kratkovidnosti, hipostaza apstraktne racionalnosti
sa prirodnim pravom na samoodržanje socijalnih grupa koje fetišizma znanosti i tehnike. U stvari, taj fetišizam pokazuje
su u ratnoj odbrani. Stoga je moral, kojim se »legitimira uki kako i forme znanja kolaboriraju sa filozofijom koja nije u
danje morala u ratu«, svagda moral slijepog samoodržanja. Ko stanju da formulira temeljna pitanja kojima bi zahvatila u
se ovim ili onim p u t e m zalaže za svoj vlastiti život, za njego sve povijesne i društvene uslove rada i života; kolaborira »sa
ve socijalne forme, taj se nalazi s onu stranu etike mira; da samorazarajućim ustanovama i mentalitetima«.
kako, prema pravilima i logici, prema »osjećanju svih dosa Objašnjavajući to, P e t e r Sloterdijk — s pravom misli —
dašnjih realističkih mentaliteta«. 2 7 da je bomba, u stvari, postala medij samoiskustva; ali ne os
Svaka filozofija ima jednu vrstu nesklonosti. Svaka skriva nova za ignoranciju, za naivni optimizam znanstveno/tehnič
u sebi konstelacije onog što ne može da umre. Cinično je da kog napretka ili za u n u t a r n j u samodestrukciju i rezignaciju.
je atomska bomba, u stvari, zbiljski i jedini Buddha čitavog Ona je, prema tome, »antropološko događanje«, nosilac siste
Zapada: jedna apsolutna filozofija apsoluta, perfektna, samo- ma, najviša objektivacija duha moći uopće. U tom smislu ona
misleća, samotransparentna, suverena a p a r a t u r a moći. Ona re ne tolerira ništa što nije u sistemu njenih nizova; što nije u
definira svijet u kome »živimo«. On se pretvara u ne-svijet. okviru nje kao dovršenja čovjeka — prema strani »zla«, sarao-
Sve što jest udovoljava tom nevidljivom procesu. Bomba nije destrukcije. Inteligentniji, zloćudniji, agresivniji, bezobzirniji,
više sredstvo za određeni cilj. Ona je podsjećanje na karakter neprijatniji — čovjek ne može više biti.
tog ne-svijeta: kao bezmjerno sredstvo bomba nadilazi svaki Prividno bomba, jedini Buddha, u svom silosu, prijeti dru
mogući cilj. Gubi k a r a k t e r služenja i djeluje u formi simu- gima, neprijateljima. U stvari, ona je scenario u kojem se pri
lacije. Moraju se samo' jednom promisliti i osmotriti ti simboli kazuje samodestruktivnost zbilje; u kome se odvija samo naš
27
P. Sloterdijk, KZV, I, S. 254. 28
Ibid., S. 258.
330 331
razvitak, »materijalno predstavljanje našeg bića«.29 Taj već da se ona stvori, najmoćnije oružje, moderni Buddha, taj »sar
planetarnih dimenzija, jedinstveni scenario, daje naredbu ne kastični đavo u tijelu«. Drugi su mislioci nastojali prodrijeti
samo onom svjesnom nego i onom nesvjesnom u čovjeku. Ta u šifru moderniteta. Našli su je u novovjekovnoj metafizici,
Buddha/bomba otjelovljuje gnjev, ukočen u svojoj simulaciji. u njenoj antropologiji i psihologiji, u ideji da se i sam čovjek
Pošto nije za svoju svrhu, ona od čovjeka ne zahtijeva ni učini objektom, »materijalom analize, pa ga je i samog, jed
borbu ni rezignaciju, nego s a m o i s k u s t v o . U njoj subjekt nom svrstanog među stvari, predala njihovoj ništavnosti«
propada i u isti mah se privodi vlastitom sopstvu. Iako je (Adorno).30 Drugim riječima, »poricanje objektivne istine po
Sloterdijk rekao da nas naoružanje, atomsko, prije svega, li moću rekursa na subjekt uključuje njegovu vlastitu negaciju:
šava odbrane sve do slabosti, upravo tada i nastaju teškoće. ne preostaje mjera za mjeru svih stvari, ona se ruši u kon-
Ta slabost, slabost sve do uma, umno do krajnjeg straha, ko tingenciji i postaje neistina. Ali to ukazuje unazad na realni
egzistiraju. Teškoća je u tome što taj scenario odbacuje načela životni proces društva«. 31 Adorno obrazac katastrofe vidi u
drukčijeg poretka, drukčijih perspektiva socio-kulturnog živo »principu ljudske vladavine koji se razvio u apsolutni prin
ta na Zemlji. Prosede je u znaku negiranja svega što se ne cip«; »upravo je time okrenuo svoj vrh čovjeka kao apsolutnog
uklapa u opći okvir, u pokret one brutalnosti i racionalnosti objekta i psihologija je sudjelovala u tome da se taj vrh izo
kojima je bremenito »ono puko represivno civilizirano dru štri«. 32
štvo«. Pri tome je teško odlučiti da li Adorno samo mitizira je
Najvažnija je, međutim, okolnost što se u tom procesu dan historijski i društveni momenat ili proces. Riječ je ο pri
samoiskustva nadaju dva puta: vanjski i unutarnji. Prvi, čini sutnosti mitskog imperativa, ο objektivizmu kao mitskoj normi
mi se, mora tražiti promjenu osnova života. Drugi, unutarnji, po svaku cijenu. Istina, on vjeruje da je tuđ mitu, da ga, šta-
ma koliko izgledao stravično nerealističan, ostajući u području više, razara, da ukida čin prinude. Ovdje Adorno, u izvjesnoj
egzistencijalne subjektivnosti, podudara se sa onim vanjskim mjeri mislilac i kritičar koji misli da se mitovi, u načelu, odr
putem. Poslije iluzije koju izaziva onaj vanjski put, koji je žavaju i u modernom svijetu, u procesu njihove ideologizacije
otkrio granice u mijeni agregatnih stanja društava i institu i trivijalizacije, vjeruje da je neophodna i moguća kritika sva
cija, moderni oblikotvorni proces svijeta u cjelini dospijeva u kog mitskog mišljenja. Ono je porijeklo impulsa koji omogu
konstelaciju, u tačku u kojoj dvije krajnosti, ono što je naj- ćuje da čovjek koji zna bolje postaje »neko koji druge unižava
spoljašnije, sama politika, i ono što je najunutarnjije, sama pomoću preganjačke privilegije«. Paradoksalno formulirano,
meditacija (istinsko duhovno iskustvo u različitim formama), Adorno hoće u svemoći subjekta prepoznati njegovu imanentnu
koegzistiraju; politika i meditacija govore istim jezikom. Budi i sistemsku nemoć. Čovjek stvarno postaje objekt društva.
se misao i sjećanje, ali one nisu na jeziku gospodara, spasite Psihologija kao samosvijest mogla mu je pribaviti oruđa i
lja ili darivaoca. I politika i meditacija su na domaku drame, oružja »da ga tek na pravi način učiti takvim objektom i drži
kruže oko načela da nam samo drukčije, samo jedno plane u pokornosti«. I to objašnjava potajni konformizam psiholo
tarno, jedno'unutarnje opuštanje, još mogu presudno pomoći. gije. Kao znanost ona služi planetarnom sistemu, čuva njegov
Zbog toga se i postavlja pitanje ο uslovima mogućnosti princip uspostavljanja privilegija; u njemu i kritika »građan
planetarne zajednice. Ali one zajednice koja ne bi zabranji ske svijesti ostaje samo ono'slijeganje ramenima, kojim su svi
vala spoznaju: spoznaju patnje i tlačenja, neometanu sposob ljekari objelodanjivali svoju potajnu saglasnost na smrt«. 33 »U
nost da se sve nazove svojim imenom. Velika politika, ο kojoj psihologiji, bezdanoj obmani onog samo unutarnjeg koja nije
je Nietzsche govorio, danas je, vjeruje Sloterdijk, meditacija
ο bombi; prodiranje u početke mišljenja koje je dalo impuls 30
31
Th. W. Adorno, Minima Moralia, S. 75
32
Ibid., S. 76.
Ibid.
33
29
Ibid., S. 259. Ibid., S. 77.
332 333
uzalud povezana sa ,properties' ljudi, reflektira se ono što je Postajemo svjesni mitskih stega prosvjetiteljstva. Uočava
organizacija građanskog društva odavno činila sa vanjskim vla mo karakter znanja. Još početkom novovjekovlja, prije Kanta,
sništvom. Ona ga je, kao rezultat društvene razmjene, razvila, u kome se pojavljuje n a m a danas poznati vid prosvjetiteljstva,
ali istodobno zadržavajući objektivno odredbu ograničenja, ο znanje je poprimilo oblik apsoluta, jedinog bića, samorealiza-
kojem sluti svaki građanin. Pojedinac je time tako reći poda cije čovjekove moći, i dakako, slobode. Ono je, međutim, op
ren od klasa, i naredbodavci su spremni da ga uzmu natrag, terećeno mitskim uzdizanjem. Danas hoćemo da znamo ono što
čim bi opće vlasništvo moglo postati po samom svom principu n a m je bilo zabranjeno: čemu ta želja za znanjem. Da li je
opasno, a on se upravo sastoji u uskraćivanju. Psihologija po o n a još uvijek samorealizacija ljudske moći? Sloterdijk je
navlja na svojstvima ono što se događalo vlasništvu. Ona eks- svjestan da ima mnogo »znanja« »za koje bismo iz najrazliči-
proprira pojedinca dosuđujući mu njegovu sreću«. 3 4 tijih razloga mogli poželjeti da ga nismo pronašli i da ο njemu
Pošto u svijet moderne i psihologija postaje etablirajuća nismo stekli ,prosvjećenje'. Među ,spoznajama' ima mnogo onih
znanost, i na nju se odnosi kritika filozofije i njenog poimanja koja izazivaju strah. Ako je znanje moć, onda nas danas ono
istine. Ona je prizor prihvatanja moderne empirije; u njoj su nekad strašno, ta neprozirna moć susreće u obliku spoznaja,
individuumi apsorbirani pomoću mehanizma »neposredne iden transparentnosti, providne povezanosti. Ako je prosvjetitelj
tifikacije pojedinca sa društvenom instancom, koji je navodno stvo nekad — u svakom smislu riječi — poslužilo da se rastom
odavno prešao na stranu normalnih načina ponašanja«. Za psi znanja smanji strah, danas smo došli do tačke kad prosvjeti
hologiju ne postoji postvarenje, ona sebi ne postavlja pitanje teljstvo služi onome što je svojim pojavljivanjem htjelo da
ο paranoidnim i shizoidnim crtama današnje civilizacije. Ona spriječi, rastu straha. Ono strašno što je trebalo biti otklonjeno
ne može vidjeti »užas pred ponorom Ja, narcizam, kojem je ponovo dolazi do izraza, ponovo se pojavljuje iz tog zaštitnog
rasapom jastva uskraćen njegov libidinozni objekt«, te je »na sredstva «.
domješten mazohističkim uživanjem da jastvo nije više to, a Svakome je to evidentno, ako već nije pristao na vlastitu
dolazeća generacija bdi nad negacijom svojeg jastva tako lju laž, na svijet koji je sebi odrekao smisao. Medij novog p r o
bomorno kao n a d malo svojih dobara, kao nad zajedničkim i svjetiteljstva je opasnost, prevara, strah da će se podleći, iz
trajnim posjedom«. 3 5 gubiti identitet. To navodi i modernu teoriju spoznaje da
umakne sumnji i kognitivnom relativizmu; da, na kraju kra
P e t e r Sloterdijk je ova Adornova iskustva ο psihologiji, ο jeva, potraži apsolutno pouzdane i nepokolebljive izvore izvje
prikrivanju ovog jastvenog, ο mazohističkom karakteru samo- snosti. Kao da je progonjena sumnjom koja svijet dovodi u
razaranja čovjekovog vlastitog i društvenog identiteta, radi sumnju, u mogućnost samodestrukcije; kao da ona metafizička
kalizirao. Na prvi pogled kao da odgovor prije pronalazi u sumnja (Descartes) nije u susjedstvu sa apsolutno nesumnji
kritici klasičnog prosvjetiteljstva, njegove paradoksalnosti. Ali vom spoznajom koja u vidu moderne znanosti u sve sumnja
odmah potom uviđamo da je to samo privid. Da bi podvukao ali ne i u samu sebe. Sloterdijk u tom kontekstu nije pome-
ono mitsko i zlokobno u prosvjetiteljstvu, Sloterdijk u svoju nuo tu samoprevaru najviše forme suvremenog znanja.
kritiku uvodi nove momente. Ako je dopušteno da se pitamo
ο razlozima prosvjetiteljstva, ο njegovoj logici i implikacija Kritika obmana i prevara, zabluda i tlapnji, prividno ne
ma, ο razlozima njegove nezasitne i isključive radoznalosti, prozirnih moći, danas je uslov svake istinske spoznaje. Ona
onda smo još uvijek vezani uz neke momente Hegelove F e- ima svoje vrijeme, trpi muke, zna da se istina nikada ne otkri
n o m e n o l o g i j e d u h a , Horkheimerove i Adornove D i - va neposredno: bez borbe, očajanja i opasnosti. Potrebno je
jalektike prosvjetiteljstva. otkriti rafiniranu prevaru, jer posvuda »u univerzumu znanja
pretežu kulise, dvostruka dna, panorame, slike skrivalice, po--
34
Ibid. 36
35
Ibid., S. 78. Ibid., II, S. 602.
334 335
kerska lica, potajni osjećaji, skriveni motivi, prikrivena tijela zofiji, već u neprekidnoj liniji borbe. Ona ima protivnika, nje
— sve fenomeni koji otežavaju pristup ,samoj stvarnosti', u p mu želi oduzeti pravo na istinu i pravo na slobodu, na dru-
ravo zato što se ova u rastućoj kompleksnosti sastoji od više- gotnost (alteritas). Svagda vodi proces: proces ο procesima,
37
značnih, činjenih i mišljenih djelovanja i znakova«. Kritika čak. Uvijek želi biti oficijelna i vladajuća. Nedostaje joj egzi
je uslov mogućnosti da se uvede pravo deziluzije, da se od stencijalna svijest, svijest ο lomnosti, relativnosti ljudskih for
bije varljiva spoznaja, utješna; doduše, u njoj također postoji mi života. Ovdje je ta filozofija u skladu s jednom velikom
nešto u t v a r n o : vjerovanje da je u stanju da jasno i razgo tradicijom: sa Hegelovom dijalektikom koja dospijeva u ono
vijetno odvoji otvoreno i skriveno. Tako je već nastupila no s kojim počinje; koja želi jedinstvo umnog i zbiljskog. Za to
vovjekovno-metafizička sumnja (Descartes, Bacon i drugi). Svi joj je potreban veliki scenarij: svjetska povijest ili krstaški
mi, svaki pojedini od nas, još uvijek živimo u svijetu koji je rat za grob istine. Cijelo djelo Theodora Adorna, a posebno
potajno preobražen strahom, koji kruži u nama, između nas i Nietzschea, pokazuje da je to metafizički uzor; zapravo je
stvari, koji je dospio i u ljudsku želju da sve spozna, u priro »reflektirano u filozofiju prešla jedna predstava čiji je korijen
du suvremene znanosti. u društvu: onaj ko je na nekom mjestu bio prvi, koji ga je
Potreban je istinski napor mišljenja da se otkrije giganto- zaposjeo, taj je plemenitiji, otmjeniji u poređenju sa new-
manija zakona po kojima funkcionira suvremeni svijet koji u -comer ili u poređenju sa doseljenikom«/' 0 Zato je u odnosu
sebi čuva slike prošlosti, koje se sublimirano nalaze u histo na poziciju drugog taj borac isključiv; on dijalektiku uvlači u
rijskim znanostima, ali i projekte budućnosti. Takav su napor ontologiju. A radi se ο tome da se ona povuče iz ontologije a
posvjedočili filozofski pravci: empirizam, materijalizam, egzi da se pri tome ne potisne područje važenja dijalektike.
stencijalizam, pragmatizam, marksizam, fenomenologija, her- Ako se smisao bitka iskazuje u istini pobjednika, a ne
meneutički orijentirana filozofija, pozitivizam itd. Ono što im onog ko gubi, onda je moguće govoriti ο »bijedi dijalektike«
je zajedničko jest svojevrsno suočavanje sa e m p i r i j o m koja se nekako skuplja »u funkciji sinteze od koje se mnogo
povijesnog, društvenog i duhovnog života. očekuje«. Ovdje je, dakako, značajno i ono moralno-političko.
Trebalo bi radi istine reći da se široka raznolikost ovih Pobjednik — u formi sinteze — diktira mir, predstavu ο zbilj
filozofskih pravaca vezuje: za oblik opće polemike. I u odnosu skom i umnom, ο njihovoj identičnosti; on izvlači i podvlači
prema dijalektičkoj tradiciji koja je od Hegela i Marxa u raz osnovne crte kretanja ne samo onoga što ga se neposredno
doblju ofanzivnog samopriznanja, u svojoj eksplozivnoj fazi. tiče: on kazuje da istina mora pobijediti, a to znači da mora
No, ta je tradicija u jednom bila velika: »sporeći se misliti na pobijediti ono što je u načelu već pobijedilo: predstava ο istini
spor«. 3 8 P r i tom ja slijedim Sloterdijkovu argumentaciju. Jer, povijesti, ο čovjeku, ο stvaranju i ljudskoj sreći, ο pomirenju
»u pokretima otpora/protivrječnosti misliti protivrječnost — tradicije i moderne, ο autonomiji i uslovljenosti. Pobjednik
to bi trebalo biti »ukinuto« jednom racionalnom teorijom spo formira svijest ο onom vremenu, ο početku nove ili kraju stare
ra; zacijelo, mjereno Hegelovim zahtjevom, ovo ukidanje je ere, ο zajedničkim okvirima povijesnih procesa, razumijevanja
tonjenje, pozitivno govoreći jedno prizemljenje, realističko i i samorazumijevanja. On rezimira borbu, dugotrajne sporove.
jasno situiranje ove opće polemike u općim argumentima koji Pobjednik iskazuje a r g u m e n t e koje je već pročitao ili rekon
se naknadno iskazuju«. 3 9 struirao iz vlastitog prava, prava pobjedničke fantazije. Tu se
Ova filozofija poseže povrh teorijskog stava; sjedinjuje najbliže vezuju povijest i smisao. »Pobjednik povijest borbe
polemičara i sudiju. Istina filozofije nije u ma kako napornom stilizira kao razvitak i kao napredak polazeći od sebe. Svijest
dijalogu, u hermeneutici, u jezičkoj situaciji, u jezičkoj filo- pobijeđenog u tom rezimeu pobjednika nije više eksplicitno
sagovornik, već samo još podređeni ,momenat'; njegov dopri
37
nos je ,ukinut', on sam ostaje dolje. Pobjednik je, dakle, struk-
Ibid., S. 604.
38
Ibid., S. 679. 40
39
Ibid., S. 679/70. Th. Adorno, Philosophische Terminologie, I, S. 163.
336 337
turalno gledajući, jedno Dvostruko — Ja, naime, prvi i treći, Adornova negativna dijalektika, istina, doseže do kritike
a u funkciji trećeg on, u izvjesnoj mjeri guta argumente, «idealizma« vrhovnih vlasti, sistema, njegovih idola; uosta
snage i prava Trećeg« 41 lom, u ime »materijalizma« potlačenih, onih koji su nedužno
Moglo bi jedno takvo objašnjenje dovesti u vezu s jednom ubijeni, mučeni ili ostavljeni u patnji, u stanju očajanja. A
drugom, srodnom perspektivom 4 2 u kojoj se čuva ono kinično, među Adornovim zaslugama sigurno nije najmanja što je tra
plebejsko, subverzivno u Hegelovoj dijalektici. Ona se ne žio izraz za to u medijumu pojma. Ali se on dao zaslijepiti
može bez opasnosti pojednostavljenja svesti na kanibalsku svi moćima samih moći: koje su u osnovama tradicija dijalek
jest koja ždere protivničke svijesti. U jednoj novoj arheologiji tike i tradicija filozofije, u osnovama znanja i znanosti, sva
duhovno/osjetilnog postoji i nešto što nije samo pozitivna di kog posredovanja. No, također je jednostrano u Marxovoj
jalektika; nisu samo pozitivne dijalektike koje »od Platona do teoriji vidjeti samo pokušaj prve racionalne opće polemike.
Lenjina u praksi djeluju kao zapreke i kao falsifikati onoga U ime pobjedničke fantazije.
što su učinile svojom temom: produktivnog spora i izjednače Sloterdijkova kritika ciničnog uma prosuđuje ο zbilji, ο
nja snaga«/' 3 Treba pronaći prošlost filozofije; a to je moguće društveno i povijesno uslovljenim patnjama, ο pretenzijama,
ako rekonstruira i ono što je zaboravljeno ili neizrečeno, što osnovama metafizike moderne subjektivnosti. Ona difamira
je izgubljeno u vladajućem iskustvu. Katkada to dosežu — misli ο napretku znanstveno-tehničke civilizacije, ο napretku
Nietzsche i Marx, Adorno i Heidegger, Bloch i Benjamin. filozofije kao nedovoljne. Njene zasluge su već u samom po
Adorno, na žalost, ostaje na razini polemike. On misli kušaju kritike svih osnovnih vrsta cinizma. Sloterdijkova ve
kako se mišljenje legitimira upravo u konfrontaciji sa meta lika intervencija odnosi se na pojam pozitivne dijalektike,
fizikom; i to sa onom metafizikom koja je prešla u centralne opće polemike: od Heraklita do Hegela, Marxa i Lenjina. Iza
motive svijeta, u društvenu realnost. Iz toga ne izvlačim za toga, razumije se, stoji filozofsko očekivanje da se sve uklopi
ključak da Adorno nije bio u pravu kada je napadao »po u neki ritmički, »pulsirajući kosmos«. Tek ovdje mi imamo
bjedničku ideologiju ο višoj sintezi«. »Nadsvođavanja« su posla sa »-borbom uopće«. Sloterdijk, konačno, doseže još do
ostala neplodna, bez nade da bi se time stvorio novi i proši pojma novog prosvjetiteljstva koje reflektira i otkriva iden
reni senzibilitet, prekoračile granice jednog doba, njegove tičnost subjektivnosti i naoružanja. Otuda je slijedilo zapa
vlasti koja pričinjava bol j e r sve troši. Pri tome se možemo žanje da racionalnost koja se institucionalizira i funkciona-
— sa Sloterdijkom — priključiti upravo onoj tradiciji filo lizira, koja je u službi osakaćivanja subjekta, danas više nije
zofske umnosti koja brani ono potčinjeno, paralizirano i pri umna. »Da li se mi pri tom sa stanovišta filozofije svijesti
gušeno. Naime, jasno je da »sve više živog postaje oružje i kladimo na samorefleksiju; sa stanovišta filozofije jezika na
oruđe. U onoj mjeri u kojoj, direktno, ili indirektno, sve po .komunikativno djelovanje'; sa stanovišta meta-religije na
staje borba i posao, rat i razmjena, oružja i roba, odumire meditativno stapanje; ili sa estetičkog stanovišta na igračku
ono živo za čiji razvoj i uspon bi, prema dijalektičkoj pred transcendenciju: odluku ο tome će bez prinude donijeti jedan
stavi, bio poželjan konflikt. Na kraju dijalektika više čak ni umni, to znači fiziognomističko; simpatetički um osluškujući
na izgled nije forma kretanja uma u povijesnim konfliktima, sklonosti naših tijela«.45
nego — prisjetimo se samo Staljinovog postupanja sa dija Hoću, dakle da kažem da je Sloterdijkova Kritika cinič
lektikom — postaje instrument rafinirane proračunate paro- nog uma (I, II, 1983. g.) neophodna u uspostavljanju dijagno
noje. Rat uopće nije otac svih stvari, nego ih on ometa i za svijeta,, u jednoj dubinskoj fenomelogiji moderne i post-
uništava« 4 4 -moderne. Ona je reaktivna. I nije lišena teškoća u pohvali
41
kiničnog uma, u prosuđivanju uslova mogućnosti oslobađanja
42
P. Sloterdijk, Ibid., S. 681/2. dubine ljudskog postojanja.
Usp. A. Šarčević, Sfinga Zapada, Razlog, 1972, Zagreb, S. 13—14.
43
P. Sloterdijk, Ibid., S. 682.
44
Ibid., S. 683. 45
Ibid., S. 696.
338 339