Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Zagreb, 15. siječnja 2019.

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskoga fakulteta u Zagrebu od 10. listopada 2018.

imenovani smo u stručno povjerenstvo koje treba ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti za
oduzimanje znanstveno-nastavnog zvanja prof. dr. sc. Anti Čoviću. Nakon temeljitog
proučavanja relevantnih materijala podnosimo Vijeću sljedeći izvještaj.

IZVJEŠTAJ

Prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (članak 37. stavak 2.)
znanstveno se zvanje može oduzeti:
1. ako se pojave činjenice i dokazi iz kojih proizlazi da u trenutku izbora u
znanstveno zvanje pristupnik nije ispunjavao propisane uvjete za izbor,
2. ako se utvrdi da znanstveni radovi na temelju kojih je znanstvenik izabran u
znanstveno zvanje predstavljaju plagijat ili da su istraživanja na kojima se
temelje krivotvorena te
3. u slučajevima teških povreda etičkog kodeksa.
Za slučaj prof. Čovića smatramo da su relevantne točke (1) i (3). Te su dvije točke u
ovom slučaju i povezane jer, kao što ćemo pokazati, prof. Čović nije ispunio propisane uvjete
za izbor u zvanje redovitog profesora velikim dijelom zato što je godinama kršio osnovne i
općeprihvaćene norme akademske etike, što je dovelo do toga da za ogromnu većinu
njegovih radova postoji osnovana sumnja da prije objavljivanja nisu bili podvrgnuti
neophodnoj i nepristranoj stručnoj evaluaciji i verifikaciji.
Argumentacija za tu tvrdnju bit će ovdje izložena u sljedeća tri koraka: (A) Problemi u
vezi s radovima prof. Čovića; (B) Problemi u vezi s izvještajem izbornog povjerenstva iz
2005. godine, i (C) Zaključak.
(A) Problemi u vezi s radovima prof. Čovića
Pri izboru prof. Čovića u zvanje redovitog profesora 2005. godine, na snazi je bio
propis “Minimalni uvjeti za izbor u znanstvena zvanja” (NN 38/1997). U humanističkim
znanostima (u koje spada i filozofija) za izbor u zvanje redovitog profesora kandidat je
morao imati objavljenu najmanje 1 (znanstvenu) knjigu i 12 znanstvenih radova, od kojih je
barem 8 trebalo biti objavljeno u časopisima s međunarodnom recenzijom ili s njima po
vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima i publikacijama.
Prof. Čović je u svojoj prijavi priložio vlastitu bibliografiju, navodeći kako je
sveukupno do tada objavio 2 znanstvene knjige i 21 znanstveni članak. Izborno povjerenstvo
(u sastavu: prof. Lino Veljak, prof. Branko Despot i prof. Milan Polić) ocijenilo je da prof.
Čović ispunjava potrebne uvjete te ga predložilo za izbor u zvanje redovitog profesora.
Fakultetsko vijeće je taj prijedlog prihvatilo.
 2
Međutim, uvid u publikacije prof. Čovića otkriva mnoštvo vrlo spornih momenata koji
su i ono vrijeme bili lako vidljivi, ali ih dotično povjerenstvo iz nekog razloga uopće nije
spomenulo. Tri su glavna problema.
Prvo, nekoliko je svojih radova prof. Čović proizvoljno kategorizirao kao ”znanstvene”.
Drugo, u vezi s mnogim svojim radovima prof. Čović je bio u jakom sukobu interesa što je,
kako ćemo pokazati, predstavljalo kršenje etičkog kodeksa i uobičajenih akademskih normi
te otvorilo pitanje je li publiciranju uopće prethodila prava znanstvena verifikacija tih
radova. I treće, iako u slučaju određenog broja radova prof. Čović nije bio izravno u sukobu
interesa, postoje snažne indikacije da niti ti radovi nisu bili prihvaćeni na osnovi doista
objektivnog i nepristranog vrednovanja.
Razmotrimo ta tri problema redom.
(1) Proizvoljna kategorizacija
U prijavi za izbor 2005. prof. Čović je priložio popis od 2 knjige i 21 članka koje je do
tada objavio. Zapravo je na tom popisu sveukupno 30 članaka, ali budući da su neki od njih
objavljeni dvaput (jednom na hrvatskom, a drugi put na stranom jeziku), prof. Čović je
korektno sugerirao da se tu stvarno može govoriti samo o 21 odvojenom i samostalnom
članku.
Taj popis je reproduciran u tablici dodanoj na kraju ovog izvještaja. Uz svaku
publikaciju prof. Čovića ovo je stučno povjerenstvo dodalo kraticu za kvalifikaciju dotične
publikacije koja je relevantna za njezino vrednovanje. Kratice su: PK (proizvoljna
kategorizacija), JSI (jaki sukob interesa), SI (sukob interesa), PE (pristrana evaluacija) i NIZČ
(nije izvorni znanstveni članak).
Prof. Čović je sve članke iz svoje bibliografije klasificirao kao ”znanstvene”. To,
međutim, nije uvjerljivo. Na primjer, članak pod br. 1 bio je objavljen u studentskom
časopisu Ideje 1974. godine, u vrijeme dok je prof. Čović još bio student. Niti je taj časopis
mogao imati pravu znanstveno-stručnu verifikaciju, a niti je taj članak u samome časopisu
označen kao znanstveni. I na kraju, nakon čitanja tog članka ovo stručno povjerenstvo ne
vidi nikakav dobar razlog za takvo njegovo kategoriziranje.
Članci pod br. 2 i 3 izašli su u časopisu Dometi koji nije bio znanstveno-stručni časopis.
Kao i u prethodnom slučaju, i ovdje se, nakon uvida u ta dva teksta, ne nalazi opravdanje da
bi ih se klasificiralo kao ”znanstvene radove”.
Članak pod brojem 10, objavljen 1987. u časopisu Kulturni radnik, tekst je jednog od
priloga raspravi na okruglom stolu pod naslovom “Marx i suvremeni marksizam” koji je
povodom knjige Hotimira Burgera Marx i marksizam organizirao Centar za idejno-teorijski
rad Gradskog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Nije jasno zašto bi diskusija o jednoj
knjizi na tom okruglom stolu zavrjeđivala kategorizaciju “znanstvenog rada”. Čitanje tog
rada samo potvrđuje taj dojam.
Članak pod br. 18, objavljen 2002. u časopisu Metodički ogledi, tekst je izlaganja prof.
Čovića održanog na okruglom stolu “Nastava etike u srednjim školama” koji su organizirali
Hrvatsko filozofsko društvo i Zavod za unapređivanje školstva Ministarstva prosvjete i
sporta RH. Sudeći prema naslovu i temi tog članka, kao i prema njegovu sadržaju, vrlo je
 3
teško vidjeti kojim bi se argumentom ta diskusija o nastavi etike u srednjim školama mogla
podvesti pod kategoriju “znanstvenog rada”.
Zaključujemo da zbog proizvoljne kategorizacije nijedan od navedenih 5 članaka nije
smio biti na popisu radova koji su prof. Čovića trebali kvalificirati za izbor u zvanje
redovitog profesora.
Prije nastavka analize radova s popisa smatramo potrebnim upozoriti na to da
proizvoljno klasificiranje tih 5 radova prof. Čovića ima izravnu relevantnost za pitanje o
tome je li on u trenutku izbora ispunjavao zakonske uvjete za izbor u zvanje redovitog
profesora. Naime, ako 5 od 21 njegovih članaka nisu znanstveni radovi, slijedi da on među
člancima koje je naveo u svojoj bibliografiji nije imao 21 klasificirajući rad, nego samo njih 16.
Štoviše, iz toga da je (i) zakon zahtijevao da pristupnik ima objavljenu barem jednu
(znanstvenu) knjigu, da je (ii) svaka od njegovih dviju tada objavljenih knjiga već uključivala
4 od tih 16 članaka, i da (iii) on članke objavljene unutar knjige nije smio ponovno računati u
popisu članaka, jer bi to bilo dvostruko brojanje, slijedi da je u popisu radova u kategoriji
članaka koji je prof. Čović priložio svojoj prijavi na natječaj za izbor samo njih 12 moglo biti
verificirano kao dio uvjeta za izbor. Naime, ako se od 21 članka koje je prijavio kao one koji
ga kvalificiraju za izbor u zvanje redovitog profesora oduzme 5 članaka koji su bili
proizvoljno klasificirani kao “znanstveni radovi“ i daljnja 4 članka koji čine dio bilo koje od
dviju prijavljenih knjiga te se zato ne smiju ponovno računati odnosno vrednovati kao
članci, preostaje samo 12 članaka koji se legitimno mogu vrednovati kao dio uvjeta za izbor
u zvanje redovitog profesora.
Dakle neovisno o iscrpnijoj analizi bibliografije prof. Čovića, koju ćemo dati u nastavku
ovog izvještaja, može se odmah ustanoviti da je on u trenutku izbora već numerički, dakle u
smislu potrebnog broja radova, bio na samoj granici zadovoljavanja tada postavljenih uvjeta.
(2a) Sukob interesa (knjige)
Prof. Čović je u popisu svojih radova za izbor u redovitog profesora naveo dvije
objavljene knjige: Marksizam kao filozofija svijeta (1988.) i Etika i bioetika (2004.). Obje knjige,
međutim, imaju isti bitni nedostatak, naime taj da je autor knjige ujedno i urednik biblioteke
u kojoj je knjiga objavljena. To je klasičan slučaj sukoba interesa. Jer, kao i drugdje, tako je i u
znanosti nedopustivo da netko s osobnim interesom u nekoj stvari igra ključnu ulogu u
odlučivanju o njoj. To je općeprihvaćena etička norma koja leži u temeljima proceduralne
pravednosti i koja je poznata još od latinske izreke: Nemo judex in causa sua.
U knjizi iz 1988. godine ime prof. Čovića već se u impressumu pojavljuje dva puta,
naime kao autora i kao urednika. On je bio i predsjednik Izdavačkog savjeta biblioteke
Filozofskih istraživanja od njezina osnivanja 1988. do danas.
Drugu knjigu prof. Čovića, onu iz 2004. godine, objavila je izdavačka kuća
“Pergamena“ u svojoj biblioteci Bioetika. Urednik te biblioteke je, opet od osnutka do danas,
upravo prof. Čović. U samoj je knjizi, međutim, kao urednik naveden tadašnji asistent
profesora Čovića na Katedri za etiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dakle, prof. Čović je
kao urednik biblioteke provedbu vrednovanja rukopisa vlastite knjige povjerio osobi koja je
u to vrijeme bila tek na početku akademske karijere i čije je daljnje napredovanje uvelike
ovisilo upravo o prof. Čoviću. Nije teško zaključiti da je postavljanje takva “urednika”
 4
moralo drastično smanjiti vjerojatnost da bi objavljivanje knjige moglo naići na prepreku u
vidu odabira nekog objektivnog te u tom smislu kritički nastrojenog recenzenta.
Ako urednik neke biblioteke objavljuje vlastitu knjigu u toj istoj biblioteci, to ukazuje
na teško kršenje znanstvene i akademske etike, osim ukoliko je uvjerljivo dokazano da je
urednik bio potpuno isključen iz procesa odlučivanja o objavljivanju te knjige. U slučaju
dviju knjiga prof. Čovića nema nikakvih indicija da je učinjeno bilo što kako bi se očuvao
integritet standardnoga evaluacijskog postupka.
Već iz tog razloga nijedna od spomenutih knjiga nije prof. Čoviću mogla poslužiti kao
argument da je ispunio jedan od zakonskih uvjeta za izbor u redovitog profesora, naime,
objavljivanje barem jedne knjige. Ne ulazeći u stručnu analizu sadržaja knjiga i u pitanje
njihove znanstvene kvalitete, može se, doduše, prihvatiti da su one bile knjige u puko
formalnom smislu, dakle da su bile uvezane i tiskane u određenom broju primjeraka. Ali to
jamačno nisu bile knjige u onom smislu koji je jedini relevantan za izbor u znanstveno
zvanje i u kojem riječ “knjiga“, a posebice “znanstvena knjiga“, podrazumijeva da je njezinu
objavljivanju prethodila kontrola kvalitete, provedena kompetentno i bez mogućnosti
uplitanja samog autora.
U ovom slučaju zbog jakog sukoba interesa u kojem se (vlastitom odlukom) našao prof.
Čović postoje dobri razlozi za vjerovanje da nijedan od rukopisa tih dviju knjiga nije imao
minimalnu priliku biti nepristrano vrednovan te na osnovi toga ili biti stručno verificiran
kao doprinos znanosti vrijedan objavljivanja ili pak odbijen kao nezadovoljavajući. Ali ako je
postupak bio takav da je rezultat bio već unaprijed određen, onda je upravo i zato taj
konačni “povoljni” ishod informacijski bezvrijedan.
(2b) Sukob interesa (članci)
JSI (jaki sukob interesa) ovo povjerenstvo pripisuje člancima koji su objavljeni u
časopisima (ili zbornicima) u kojima je sam prof. Čović bio glavni urednik dok se SI (sukob
interesa) odnosi na jedan članak u časopisu u kojem je prof. Čović bio član uredništva.
Kao što se može vidjeti u tablici priloženoj ovom izvještaju, prof. Čović je bio u sukobu
interesa pri objavljivanju 8 svojih članaka (5, 6, 7, 8, 9, 11, 19b i 21), s tim da je u 7 od tih
slučajeva (osim članka navedenog pod br. 5) bio i u jakom sukobu interesa.
Većina slučajeva u kojima se prof. Čović našao u sukobu interesa odnosi se na njegove
članke objavljene u časopisima Filozofska istraživanja i Synthesis Philosophica u vrijeme kad je
sam bio njihov glavni urednik. U jednom je pak slučaju (članak pod br. 5) bio samo član
uredništva časopisa, a jedan je članak (pod br. 21) objavljen u zborniku u kojem je bio jedan
od dvojice glavnih urednika.
Kao i kod knjiga prof. Čovića, ni u njegovim člancima nema naznake da je poduzeo
neku od logičnih i uobičajenih mjera da bi otklonio sumnju u zloupotrebu svoje uredničke
pozicije, na primjer da se izuzeo iz procesa evaluacije i stavio bilješku o tome uz svaki svoj
članak koji je mogao uključivati sukob interesa. Ne samo da to nije napravio, nego je
nekoliko puta izravno odbijao očitovati se o javno postavljenim pitanjima o takvom
njegovom kršenju akademskih normi u vezi s vlastitim publikacijama.
Također, višegodišnja zloupotreba uredničkih ovlasti koja je pripisana prof. Čoviću
bila je navedena kao osnovni razlog zašto je 1993. godine trećina redakcije Filozofskih
 5
istraživanja podnijela ostavku. U to su vrijeme isto učinili ili svoje neslaganje s dotadašnjim
načinom rada redakcije iskazali još tri njezina člana. Podnositelji ostavke su tvrdili (vidi
Vjesnik od 14. veljače 1994.) da ”nisu nikada imali uvida u pristigle tekstove, u odabir
prihvaćenih tekstova niti u sadržaj ijednoga od izlazećih brojeva”, da prema njihovu
saznanju ”veći broj tekstova uopće nije bio recenziran” te da, premda su bili urednici
biblioteke Filozofska istraživanja “nisu nikada bili obaviješteni ni o jednom pristiglom
rukopisu za tu biblioteku, već su samo naknadno upoznavani s već gotovim popisom
prihvaćenih rukopisa”. Ovo stručno povjerenstvo ne želi ovdje ulaziti u ocjenu tog konflikta
unutar redakcije (polemika o tome je u Vjesniku potrajala još godinu i pol dana), ali tako
ozbiljno nezadovoljstvo čak polovice uredništva sigurno ne podržava sliku o časopisu koji
funkcionira uredno te sukladno znanstvenim pravilima i dobrim akademskim običajima.
Analiza radova prof. Čovića pokazuje da sukob interesa postoji u slučaju njegovih
obiju knjiga i u više od trećine članaka iz njegove bibliografije podnesene za izbor u zvanje
redovitog profesora. To ozbiljno stavlja u pitanje njihov deklarirani status nepristrano
vrednovanih znanstvenih radova. Uzmu li se pak u obzir samo one publikacije prof. Čovića
koje preostaju nakon što je u ovom izvještaju izvršena korekcija kojom je iz njegovog popisa
isključeno 5 članaka koji nemaju dokazani karakter znanstvenog rada, sukob interesa postoji
čak kod polovice preostalih članaka.
Sukob interesa je obično definiran kao situacija u kojoj neka osoba ima suprotstavljene
interese koji bi mogli dovesti do pristranosti u njezinim odlukama (vidi npr. The Handbook of
Journal Publishing, Cambridge University Press, 2013, str. 369.). Dakle, za sukob interesa nije
nužno dokazati da je ta osoba stvarno bila pristrana. Dovoljno je da je sebe svjesno dovela u
situaciju za koju je znala (ili trebala znati) da će otvoriti mogućnost zloupotrebe položaja u
cilju nekog nelegitimnog interesa. Drugim riječima, njezina eventualna kasnija tvrdnja da
zapravo nije bila pristrana ne može biti uspješna obrana. To dobro ilustrira slučaj poznatog
filozofa Francisa Bacona koji je na optužbu da je kao sudac primao mito priznao da je to
doduše istina, ali je inzistirao na tome da to nije utjecalo na njegove odluke. Naravno, to mu
nije pomoglo i bio je osramoćen.
Sve to pokazuje od kolike je važnosti da onaj tko se može naći u sukobu interesa (a
posebice u jakom sukobu interesa) pravovremeno poduzme sve potrebne mjere da
onemogući bilo kakav svoj utjecaj na konačni ishod te da obznani na koji se način isključio iz
tog lanca odlučivanja u kojem bi mogao biti osumnjičen za pristranost. Koliko nam je
poznato, prof. Čović nije nikada poduzeo bilo što u tom smjeru.
Jasnoće radi treba ovdje naglasiti još nešto. Nesporno je da se ne može posve isključiti
slučajeve u kojima glavni urednici ili urednici znanstvenih časopisa ili biblioteka u tim
časopisima ili bibliotekama ponekad objavljuju vlastite članke ili knjige. To može biti
uvjetovano konkretnim situacijama u znanstvenim sredinama, brojem inače dostupnih
mogućnosti objavljivanja, karakterom struke ili discipline o kojoj je riječ i slično. Bitno je,
međutim, da se osigura, prvo, da takvi slučajevi budu svedeni na razumno malu mjeru i da
nikako ne budu masovna, pa niti samo učestala pojava, i drugo, da urednici — a pogotovo
glavni urednici, koji imaju neusporedivo veće ovlasti — budu isključeni iz odlučivanja o
objavljivanju vlastitih članaka te da javnost bude obaviještena o mjerama koje su u tom
smislu poduzete.
 6
Toleriranje prakse da glavni urednici i urednici u svojim publikacijama bez uvjerljiva
opravdanja i objašnjenja masovno objavljuju vlastite radove, a osobito još da upravo njih
prijavljuju kao ono što ih kvalificira za izbor u viša zvanja nije uopće bezazleno i može imati
dalekosežne posljedice. Time bi, naime, mogao biti u samom korijenu potkopan sustav
procjene znanstvene produkcije i dodjeljivanja znanstvenih zvanja. Ako bi slučajevi takva
svojevrsnog “uredničkog samizdata” bili tretirani kao legitiman način akademskog
napredovanja, bilo bi prilično lako dogurati do najvišeg znanstveno-nastavnog zvanja
redovitog profesora. Za to bi bilo dovoljno jednostavno se dočepati neke uredničke pozicije
u svojoj struci te onda pomoću tog položaja osigurati da, kad god zatreba, vlastiti rukopisi
samo prividno prođu recenziranje i po ubrzanoj proceduri odu u tisak. Želimo li u hrvatskoj
znanosti prihvaćati i čak poticati takvo ponašanje?
(3) Pristrana evaluacija (PE)
Prof. Čović je bio glavni urednik časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis Philosophica u
razdoblju od 1984. do 1993. i od 2006. do danas. U razdoblju od 1993. do 2005. prepustio je
položaj glavnog urednika svom dotadašnjem zamjeniku i bliskom suradniku, prof. Pavi
Barišiću. Dakle, prof. Čović i prof. Barišić izmjenično se nalaze na položaju glavnog urednika
tih dvaju časopisa posljednjih 35 godina.
Prof. Čović nastavio je često objavljivati svoje članke u tim časopisima i nakon što je
njegov bivši zamjenik postao glavnim urednikom. Jesu li promjenom osobe glavnog
urednika otklonjene sumnje o pristranosti u evaluaciji i prihvaćanju članaka prof. Čovića u
spomenutim časopisima u razdoblju između njegovih dvaju urednikovanja? Očigledno nisu,
uzme li se u obzir da je prof. Čović i dalje nastavio obnašati značajne funkcije u Filozofskim
istraživanjima. Čitavo je vrijeme ostao na položaju predsjednika Izdavačkog savjeta biblioteke
Filozofskih istraživanja, uz to što je u tom razdoblju dvije godine bio i predsjednik Hrvatskog
filozofskog društva, koje je izdavač obaju časopisa. Osim toga, ključne pozicije u
postupcima uređivanja obaju časopisa ostale su u rukama njegovih bliskih suradnika, te je
tako nastavljena praksa da urednici vlastite članke masovno objavljuju u “svojem“ časopisu,
bez obaziranja na očitu opasnost da će u uvjetima tako raširenog sukoba interesa znanstvena
procedura peer review izgubiti svaku vjerodostojnost.
Treba također spomenuti da je, dok je između 1984. i 1993. prof. Čović bio glavni
urednik tih časopisa, njegov budući zamjenik, prof. Barišić, objavio tekstove u njima 11 puta,
a nakon što je prof. Barišić preuzeo ulogu glavnog urednika obaju časopisa, njegov je bliski
suradnik prof. Čović tamo objavio članke 11 puta. Oni su dakle tijekom više od 20 godina
jedan drugom objavljivali tekstove otprilike jednom godišnje. Tako dugotrajan i intenzivan
urednički reciprocitet mora izazvati više nego opravdanu sumnju u regularnost procedure
znanstvene valorizacije njihovih rukopisa prije objavljivanja.
Zbog svega navedenog nedvojbeno je da bi za kredibilitet znanstvenih publikacija prof.
Čovića bilo neusporedivo bolje da je i u tom razdoblju, osim u iznimnim eventualno
opravdanim slučajevima, rukopise svojih članaka slao za objavljivanje negdje drugdje, tamo
gdje njihovo prihvaćanje ne bi bilo popraćeno sumnjama u povlašteni tretman i izuzetost iz
nepristrane znanstvene valorizacije. Ovako sjena nikakve, odnosno nedostatne ili pak
pristrane evaluacije pada ne samo na članke u vezi s kojima je prof. Čović bio u (jakom)
sukobu interesa, nego još i na dodatnu grupu od više od trećine članaka iz bibliografije prof.
 7
Čovića, točnije rečeno na članke koji se u tablici priloženoj ovom izvještaju nalaze pod
brojevima 12a, 13, 14, 15, 16, 17, 19a i 20.
* * *
Da sažmemo ovdje izloženu formalnu analizu članaka prof. Čovića: Od 21 članka iz
njegove prijavljene bibliografije za izbor u zvanje redovitog profesora čak 19 članaka ima
ozbiljne probleme u jednom od triju aspekata, naime u pogledu proizvoljne kategorizacije,
sukoba interesa, ili pristrane evaluacije. Dakle preostaju samo dva članka koji nemaju takve
manjkavosti, premda ni oni ne mogu imati potrebnu težinu jer nemaju status izvornog
znanstvenog članka koji u kategoriji članaka jedini ima punu vrijednost pri vrednovanju
znanstvenog postignuća. Stoga su oni u tablici dodanoj ovom izvještaju dobili klasifikaciju
NIZČ (“nije izvorni znanstveni članak”).
Članak pod br. 4 nema u časopisu klasifikacijsku oznaku, ali je objavljen u bloku
tekstova zajedno s drugim materijalima s jednog simpozija u Aranđelovcu. Uvid u sadržaj
tog kratkog teksta pokazuje da ne postoji uvjerljiv razlog da ga se proglasi izvornim
znanstvenim člankom.
Članak pod br. 12b objavljen je u njemačkom časopisu Philosophisches Jahrbuch, ali ne u
njegovu glavnom dijelu, gdje se objavljuju rasprave i članci, nego u rubrici “Berichte und
Diskussionen“, što ukazuje na to da nije bio svrstan u izvorne znanstvene članke (ili
ekvivalentnu kategoriju). Znakovito je da je, za razliku od klasifikacije u njemačkom
časopisu, taj isti članak (12a) bio tretiran s mnogo većom blagonaklonošću u časopisu
Filozofska istraživanja, gdje je bio proglašen izvornim člankom.
Zapravo niti članak pod brojem 21 nije izvorni znanstveni članak. On je objavljen u
zborniku u kojem je prof. Čović bio jedan od dvojice glavnih urednika i stoga je u tablici na
kraju ovog izvještaja dobio klasifikaciju JSI. Međutim, taj je isti članak kasnije objavljen u
novosadskom časopisu Arhe (u kojem je prof. Čović opet jedan od članova Uređivačkog
odbora). Budući da je u tom časopisu rad prof. Čovića klasificiran kao pregledni članak
(dakle, ne kao izvorni znanstveni članak), nema razloga da se kategorizacija NIZČ ne pripiše
i članku koji mu je istovjetan po sadržaju, samo s tom razlikom što je nešto ranije
objavljenom na njemačkom.
Dakle, više od polovice članaka prof. Čovića (13 od 21) ili uključuju sukob interesa pri
objavljivanju (8 članaka) ili su proizvoljno kategorizirani kao znanstveni radovi (5 članaka).
Ako se prihvati argument da bi ti članci, budući da nisu primjereno verificirani kao
znanstveni doprinosi, trebali biti izuzeti iz razmatranja, broj kvalifikacijskih radova prof.
Čovića bi — čak i ako bi se potpuno zanemario ozbiljan problem u vezi s onim drugim
člancima koji su sporni zbog sumnje u pristranost evaluacije — bio sveden na samo 8
članaka, što je mnogo manje od tada propisanih minimalnih uvjeta za izbor u zvanje
redovitog profesora.
Kako je već navedeno, dva nužna uvjeta za izbor u zvanje redovitog profesora u to su
vrijeme bila ta da pristupnik ima 12 objavljenih znanstvenih radova i 1 knjigu. No, budući da
su obje knjige prof. Čovića bile najvećim dijelom sastavljene od već ranije objavljenih članaka
i da se članci uključeni u kvalificirajuću knjigu ne mogu ponovno računati i kao članci
objavljeni u časopisu, njegovih 8 preostalih radova nije bilo ni približno dovoljno da bi se
 8
ispunio zakonski propisani minimalan uvjet od jedne knjige i 12 članaka koji nisu sadržani u
toj kvalificirajućoj knjizi.
Dakle, što se tiče prvog uvjeta (12 članaka), nedostajala su 4 članka da bi se došlo do
minimalnog broja od 12 znanstvenih radova. Što se pak drugog uvjeta tiče (barem jedne
knjige), budući da je svih osam (uvjetno) prihvatljivih članaka prof. Čovića već bilo
uključeno u neuspješnom pokušaju zadovoljavanja prvog uvjeta (12 znanstvenih radova),
nakon toga, zbog nedopustivosti dvostrukog vrednovanja istih članaka, nijedan od tih
članaka nije mogao biti priznat kao dio jedne od njegovih knjiga.
To znači da u vrijeme izbora ni na koji način nije postojala iole plauzibilna mogućnost
da se na osnovi višestruko problematične bibliografije prof. Čovića situacija prikaže tako kao
da su ispunjeni propisani uvjeti i da se stoga njegov izbor u zvanje redovitog profesora može
opravdati.
Povrh svega toga smatramo uputnim cjelokupan opus prof. Čovića sagledati iz još
jedne perspektive. Naime, ako se iz njegove bibliografije isključe članci od periferne
važnosti, kao ona 3 članka koji nisu izvorni znanstveni članci i onih 5 članaka koje je on bez
adekvatnog opravdanja okarakterizirao kao “znanstvene”, vidimo da je 100% njegovih
preostalih članaka objavljeno ili u Filozofskim istraživanjima ili u Synthesis Philosophica (ili i u
jednom i u drugom časopisu). Dakle, u gotovo 30 godina svoje sveučilišne karijere (od 1976.
do 2005.) prof. Čović nije uspio objaviti niti jedan jedini izvorni znanstveni članak bilo gdje
drugdje osim u tim dvama časopisima, u kojima je on upravo u tom razdoblju ili bio urednik
(u ogromnoj većini slučajeva glavni urednik) ili je postojala sumnja u pristranost evaluacije
njegovih članaka.
Prema čvrstom uvjerenju ovoga stručnog povjerenstva objavljivanje radova uglavnom
ili čak isključivo u “vlastitom“ časopisu nije korektan ni dopušten način da se stekne
priznanje i znanstveni ugled u svojoj užoj disciplini i znanosti općenito. Učinak je zapravo
obratan. Jer ako neki znanstvenik praktično sve svoje znanstvene radove objavljuje u
časopisima u kojima je glavni urednik, ili ih pak u tim istim časopisima objavljuje u intervalu
između svojih ponavljanih urednikovanja, nužno će se nametnuti zaključak da on
jednostavno nije u stanju svoje radove objaviti igdje izvan sigurnog i od svake nepristrane
znanstvene verifikacije zaštićenog nakladničkog utočišta koje je utemeljio i izgradio za sebe i
svoje najbliže suradnike.
(B) Problemi s izvještajem povjerenstva za izbor iz 2005. godine
Budući da izvještaj ovog stručnog povjerenstva iznosi mišljenje o opusu prof. Čovića
koje je dijametralno suprotno od ocjene u izvještaju povjerenstva za njegov izbor iz 2005.
godine, smatramo potrebnim dodati kratak osvrt i na taj izvještaj.
Ono što u njemu najprije upada u oči i što smatramo njegovim najvećim propustom
jest to da dotično povjerenstvo nijednom riječju nije spomenulo niti jedan od problema koje
smo ovdje izložili, a koje je po našem sudu bilo vrlo teško, ako ne i nemoguće, previdjeti.
Međutim, osim onoga što je u tom izvještaju izostavljeno u velikoj je mjeri sporno i ono što je
u njega uključeno. Navodimo nekoliko primjera.
Iznoseći na početku svojeg izvještaja biografske informacije o pristupniku,
povjerenstvo za izbor 2005. ustvrđuje da je prof. Čović 1995. godine smijenjen s položaja
 9
voditelja Hrvatskih studija “zbog koncepcijskih neslaganja s tadašnjim rektorom i njegovim
zaštitnicima”. To objašnjenje koje nedvojbeno ide jako u prilog prof. Čoviću bez ikakva je
obrazloženja i sasvim nekritički preuzeto iz njegovog vlastitog životopisa. Ostaje, međutim,
posve nejasno zašto je povjerenstvo tako tendenciozno i potpuno stalo na jednu stranu pri
tumačenju događaja koji se i tad i do danas u znanstvenoj javnosti često interpretira i na
sasvim drukčiji način, koji prof. Čoviću ne služi na čast.
Na primjer, prof. Marijan Šunjić, u ono vrijeme rektor Zagrebačkog sveučilišta, u
nedavnom intervjuu (Srednja.hr, 11. travnja 2017.) podsjeća na odavno poznato alternativno
tumačenje tog slučaja: “Osnovni problem koji je doveo do smjene Čovića i Barišića bio je
njihovo nastojanje da privatiziraju Hrvatske studije, da ih ‘zatvore’ u fakultet i potpuno
kontroliraju, uključujući i spomenute financijske transakcije, što je bilo u suprotnosti s
temeljnim načelom s kojim su i osnivani i počeli uspješno djelovati.” Prof. Šunjić tome
dodaje: “Novci za rad Hrvatskih studija slani su na račun Instituta za filozofiju gdje su
spomenuta dvojica [tj. prof. Čović i prof. Barišić] imali kontrolu nad njihovim trošenjem,
umjesto na račun Centra koji je bio podračun žiro računa Sveučilišta. Tu je doista postojala
mogućnost financijskih malverzacija, ali o njima uprava Sveučilišta nije mogla imati uvid, no
već i takav zatvoreni put novca bio je protuzakonit.”
Ovo stručno povjerenstvo ne može, naravno, ulaziti u raspravu o tome koje je od dvaju
ponuđenih objašnjenja smjene prof. Čovića točno, ali smatra potrebnim ukazati na to da je
promptno svrstavanje povjerenstva iz 2005. na stranu prof. Čovića bio znak velike
pristranosti, ali i prekoračenja njihovih ovlasti kao članova povjerenstva za izbor u
znanstveno zvanje. Na osnovi čega je to povjerenstvo smatralo da je upravo ono pozvano ne
samo suditi o tako delikatnoj i spornoj stvari nego čak i decidirano ustvrditi da je smjena
prof. Čovića bila uzrokovana ”koncepcijskim razlikama”, a ne možda, kao što primjerice
tvrdi prof. Šunjić, nastojanjem da se spriječe financijske malverzacije?
Nadalje, u svojoj analizi pristupnikovih radova povjerenstvo za izbor iz 2005. godine
tvrdi da je knjiga prof. Čovića Etika i bioetika iz 2004. njegov ”središnji rad” u razdoblju od
prethodnog izbora (u izvanrednog profesora) 1999. godine. Međutim, kao što su već upozorila
četvorica filozofa u svojoj prijavi Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju od 9.
veljače 2011. godine, ta je tvrdnja povjerenstva neistinita jer se spomenuta knjiga prof.
Čovića zapravo sastoji od četiri članka objavljena prije 1999. te jednog također već objavljenog
(preglednog) rada i nekoliko intervjua. Stoga prikazivanje te knjige u izvještaju povjerenstva
za izbor 2005. kao središnjeg pristupnikovog rada u razdoblju nakon njegovog prošlog izbora
unatoč tome što su 4 jedina znanstvena rada od svih 5 članaka u toj knjizi u stvari objavljeni
prije tog prethodnog izbora po našem sudu jasno pokazuje da to povjerenstvo svoj posao nije
obavilo objektivno, nepristrano i odgovorno. To iznenađuje utoliko više što su dva člana
izbornog povjerenstva godinama obnašala i značajne funkcije u središnjem nacionalnom
tijelu koje odobrava i potvrđuje izbore u viša zvanja i u području filozofije. Nemoguće je ne
primijetiti koliko je savjesno obavljanje tih funkcija inkompatibilno s očiglednom
pristranošću, znanstvenom neodgovornošću i sklonošću pogodovanju pristupniku koje su
pokazali u ovom slučaju.
Povjerenstvo za izbor iz 2005. u svojem izvještaju također tvrdi da ”posebnu
pozornost” zaslužuje članak koji je u tablici dodanoj našem izvještaju naveden pod brojem
21 i klasificiran kao rad koji nije izvorni znanstveni članak. Povjerenstvo za izbor iz 2005.
 10
karakterizira taj članak kao “članak koji je s veoma pohvalnom recenzijom prof. dr. Waltera
Schweidlera prihvaćen za objavljivanje u [dotičnom] zborniku”. Tu se nužno postavlja
pitanje kako je povjerenstvo došlo do te ”veoma pohvalne” recenzije. Da nije možda
posredstvom samog pristupnika, prof. Čovića, koji je uostalom (premda povjerenstvo to
prešućuje) bio jedan od dvojice glavnih urednika tog zbornika?
Iz načina kako su prof. Čović i prof. Schweidler u čitavu tu epizodu uključeni u
nekoliko različitih uloga dade se bolje razabrati modus operandi prof. Čovića kad je riječ o
objavljivanju i “vrednovanju“ njegovih radova. Prof. Čović je, kao što je rečeno (i kao što su
upozorila i četvorica filozofa u njihovoj spomenutoj prijavi iz 2011. godine), bio jedan od
dvojice glavnih urednika tog zbornika. Zbornik je pak objavljen kod izdavača Academia
Verlag, u biblioteci West-östliche Denkwege, a urednik te biblioteke je prof. Schweidler.
Urednik zbornika, prof. Čović, uvrštava u taj zbornik članak urednika biblioteke prof.
Schweidlera, a prof. Schweidler potom piše veoma pohvalnu recenziju članka prof. Čovića
koji je prof. Čović uvrstio u zbornik koji sam uređuje. Nakon toga, prema svemu sudeći,
prof. Čović tu recenziju (s čijim sadržajem prema normalnoj proceduri evaluacije nije smio
biti upoznat) prosljeđuje povjerenstvu koje treba donijeti mišljenje o njegovu izboru za
redovitog profesora. O etičnosti cijelog tog postupka i znanstvenoj valjanosti takve
“recenzije“ ne treba trošiti riječi.
Konačno, povjerenstvo za izbor iz 2005. svoj izvještaj završava tvrdnjom da je “Čović
dao i vrijedne doprinose međunarodnoj bioetičkoj debati” (kurziv u originalu). Međutim, ta
tvrdnja, premda u tom posve nekritički pisanom pozitivnom izvještaju ima središnje mjesto i
odlučujuću ulogu, nije u njemu potkrijepljena baš nikakvim dokazima.
Ovo je stručno povjerenstvo pokušalo naknadno ispraviti taj očigledni i bitni propust
povjerenstva za izbor u 2005. te na temelju analize radova prof. Čovića i njihove recepcije u
znanstvenoj javnosti naći dokaze za stav da je prof. Čović “dao vrijedne doprinose
međunarodnoj bioetičkoj debati“. Nažalost bez ikakva uspjeha. Radovi prof. Čovića citirani
su uglavnom u člancima u časopisima Filozofska istraživanja i Synthesis Philosophica te u
zbornicima kojima je upravo on bio glavnim urednikom.
Da bi se ustanovilo u kojoj su mjeri radovi prof. Čovića iz relevantnog razdoblja
privukli pozornost i naišli na recepciju u inozemstvu, uputno je pregledati vrlo obuhvatnu
međunarodnu bazu podataka Web of Science Core Collection, koja pokriva tisuće i tisuće
iole značajnijih časopisa iz svih područja. U pretraživanju prema autoru tamo se među
člancima do 2004. godine (dakle do prijave prof. Čovića na natječaj za redovitog profesora),
može pronaći samo 1 članak prof. Čovića, a taj članak ima doslovno 0 citata. Pogleda li se pak
koliko je sveukupno radova prof. Čovića citirano u tom razdoblju, naći će se opet samo 1
takav članak prof. Čovića, koji ima samo 1 citat — i to upravo od samog prof. Čovića.
Situacija se u tom pogledu nije niti kasnije promijenila: sudeći prema informacijama iz
spomenute obuhvatne baze podataka, u posljednjih 15 godina (od 2004. do danas) još uvijek
nema nikakvih indicija da je prof. Čović ostavio ikakav značajniji trag na međunarodne
rasprave u bilo kojem području filozofije.
U svjetlu ozbiljnih propusta, netočnosti i neobjektivnosti u izvještaju povjerenstva za
izbor iz 2005. treba spomenuti i to da su dvojica članova tog povjerenstva bili u
povjerenstvima za izbor prof. Čovića još dva puta, naime kad je bio biran u zvanje
 11
izvanrednog profesora (1999.) i u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju (2011.).
Prema tome, prof. Čović je tijekom najvažnijih 12 godina svoje akademske karijere
napredovao od zvanja docenta do zvanja redovitog profesora u trajnom zvanju na temelju
izvještaja triju povjerenstava u kojima su uvijek većinu činile dvije iste osobe koje, kao što je
u našem izvještaju dokumentirano, ne samo da nisu bili sklone poduzeti pravu kritičku
evaluaciju njegovog opusa nego su pokazale pristranost kompromitirajućih razmjera.
(C) Zaključak
Ključne su činjenice sljedeće:
1. Prema propisima koji su bili na snazi 2005. godine nužan uvjet za izbor u zvanje
redovitog profesora bio je publiciranje najmanje 1 znanstvene knjige i 12
znanstvenih radova.
2. Naša detaljna argumentacija pokazuje da taj uvjet iz više razloga nije bio ispunjen.
3. Zakon predviđa da su među razlozima za oduzimanje znanstvenog zvanja s jedne
strane ustanovljavanje da u trenutku izbora pristupnik nije ispunjavao propisane
uvjete za izbor u to zvanje i s druge strane teško kršenje etičkog kodeksa.
Ovo je stručno povjerenstvo pokazalo da prof. Čović nije ispunio propisane uvjete za
izbor u zvanje redovitog profesora velikim dijelom zato što je godinama kršio osnovne i
općeprihvaćene norme akademske etike, što je dovelo do toga da za ogromnu većinu
njegovih radova postoji osnovana sumnja da prije objavljivanja nisu bili podvrgnuti
neophodnoj i nepristranoj stručnoj evaluaciji i verifikaciji.
Na temelju toga zaključujemo da su u slučaju prof. Čovića ispunjeni zakonski uvjeti za
oduzimanje znanstveno-nastavnog zvanja redovitog profesora.

Stručno povjerenstvo u sastavu:

Dr. sc. Damir Barbarić

Dr. sc. Nadežda Čačinovič

Dr. sc. Neven Sesardić

 12

Tablica: Radovi prof. Čovića pri izboru za redovitog profesora (2005.)

(I) KNJIGE
1 Marksizam kao filozofija svijeta, HFD, Zagreb, 1988. JSI
2 Etika i bioetika, Pergamena, Zagreb, 2004. JSI
(II) ČLANCI
1 “Metafizika i revolucija u etičkoj artikulaciji”, Ideje, 6/1974. PK
2 “Marksizam kao misao revolucije”, Dometi, 4-5/1976. PK
3 “Od morala do revolucije”, Dometi, 9/1977. PK
4 “Dimenzije stvaranja”, Theoria, 1-2/1977. NIZČ
5 “Marksizam i etika”, Filozofska istraživanja, 3/1981. SI
6a “Marxov filozofski početak”, Filozofska istraživanja, 1/1984. JSI
6b “Marx' philosophischer Anfang”, Synthesis philosophica, 1-2/1986. JSI
7 “Etika - moral - suvremenost”, Filozofska istraživanja, 2/1984. JSI
8a “Otuđenje kao ras-tuđenje“, Filozofska istraživanja, 4/1985. JSI
8b “Entfremdung als Zerfremdung”, Synthesis philosophica, 1/1987. JSI
9a “Kolebljiva Marxova antiteza.... “, Filozofska istraživanja, 3/1987. JSI
9b “Marx' Schwanken in seiner Antithese”, Synthesis philosophica, 2/1988. JSI
10 “Metodologijski problem u marksizmu”, Kulturni radnik, 3/1987. PK
11 “Rekonstitucija versus tranzicija”, Filozofska istraživanja, 3/1993. JSI
12a “Aporije Löwithova povratka...”, Filozofska istraživanja, 4/1993. PE
12b “Die Aporien von Löwiths Rückkehr...”, Philosophisches Jahrbuch, 1/1997. NIZČ
13a “Novi putovi medicinske etike”, Filozofska istraživanja, 1/1997. PE
13b “New Paths of Medical Ethics”, Synthesis philosophica, 2/1997. PE
14a “Znanje i moralnost”, Filozofska istraživanja, 4/1997. PE
14b “Wissen und Moralität”, Synthesis philosophica, 2/1998. PE
15 “La biopoétique et la bioéthique...”, Synthesis philosophica, 1/1998. PE
16a “Etika i bioetika”, Filozofska istraživanja, 4/1998. PE
16b “Ethik und Bioethik”, Synthesis philosophica, 1/2004. PE
17 “Etički manifesti... “ (u koautorstvu), Filozofska istraživanja, 4/1998. PE
18 “Nastava etike u doba bioetike”, Metodički ogledi, 1/2002. PK
19a “Demokracija i partitokracija“, Filozofska istraživanja, 1/2004. PE
19b “Demokratie und Partitokratie“, Synthesis philosophica, 2/2006. JSI
20 “Etički kriticizam u djelu M. Kangrge”, Filozofska istraživanja, 3-4/2004. PE
21 “Bioethik unter den Bedingungen...”, u Bioethik und kulturelle Pluralität, 2005. JSI/NIZČ