Lutkarska predstava „Na ivici neba“ rediteljke Veselke Kunčeve uklapa se u zastarjelu,

eskapističku paradigmu pozorišta za djecu, zarobljenu u klinču tradicionalističkog. Predstave

koje nastaju u ovoj paradigmi, iz komercijalnih razloga odbijaju da komuniciraju sa
svakodnevicom i vremenom u kome djeca danas žive, odnosno odbacuju obaveze posjedovanja
svijesti o aktuelnoj socijalnoj realnosti i temama koje ona produkuje i tretiranja dječije publike sa
poštovanjem.

Sladunjava priča suprostavlja svijet ljudi i svijet vještica (dramaturškinje Veselka Kunčeva i Ina
Bojidarova). Ova dva svijeta su oštro razdvojena nepremostivim jazom za koji je odgovorna
pohlepa i sujeta ljudskog roda, koji je tokom vijekova kod pripadnika jedne i druge vrste
ukorijenio žigošuće predrasude, koje se generacijski prenose. Ovo stanje se mijenja kada se mala
vještica Šo, vježbajući čaroliju nevidljivosti, nađe u sobi dječaka Tiha. Njih dvoje se lako
sprijatelje i shvataju da su u stvari vrlo slični. Gotovo nepostojeći zaplet zasnovan je na Šoinoj
ogromnoj ljubavi prema tortama (iako ih nikad nije probala, jer je vješticama zabranjeno sve što
ima veze sa ljudskim tvorevinama), koje primamljena mirisom odlazi da krade od komšinice tete
Senke. Senka Šo, pak, uz pomoć „čuvara reda“ na prevaru strpa u zatvor, odakle je pokušavaju
osloboditi Tiho, njegovi roditelji i Velika vještica.

Priču karakterišu monotona repetitivnost (recimo, dva slična dolaska Šo u Tihovu dječiju sobu,
dvije slične scene vještičje škole, višestruke scene sa Senkom i „čuvarima reda“) i
pojednostavljena rješenja (vještičja magija u svijetu ljudi nekad djeluje, a nekad ne; Tihov otac
volšebno otvara vrata zatvorske ćelije i sl.), što vodi do gubljenja fokusa. Rasplinjavanju
doprinose i slabo uklopljene pjevačko-plesne sekvence: songovi koji prate svaku scenu
(sažimajući njeno „naravoučenije“ ili podcrtavajući osobine likova) nedojmljivi su, nepamtljivi i
predugi; kao i koreografije koje se najčešće svode na vrćenje izvođača poredanih u manje ili više
pravilnu vrstu.

Izvođači (Jelena Simić, Lazar Đurđević, Jelena Đukić, Miloš Pejović, Vanja Jovićević, Jovan
Dabović, Maja Stojanović, Lara Dragović), odjeveni u neupadljivu crnu odjeću, animiraju velike
lutke dobroćudno-grotesknog izgleda – pljosnato-širokih, pomalo deformisanih glava i tankih
udova (Marieta Golomehova), pri čemu često upadaju u manir pretjerivanja i karikiranja kako bi
izazivali instant-smijeh. Likovi su mahom naivno jednodimenzionalno-stereotipizirani, recimo,
Tihov učeni otac nalikuje na gremlina u pidžami koga prate police sa knjigama i citati iz istih,
gunđava majka je data kao rigidna i ispunjena samosažaljenjem u svom vječitom pospremanju
kuće, „čuvari reda“ su nadobudne kukavice koje nastupaju horski itd. Tek nešto složeniji su mala
vještica Šo (Jelena Simić), čiji je lik upadljivo inspirisan Pipi Dugom Čarapom i zamaštani
dječak Tiho (Lazar Đurđević). Međutim, simpatična bezbrižna vještica Šo ne utjelovljuje zaista
drugačijost, onu koju za današnje prosječno dijete i njegovo okruženje predstavljaju na primjer
Romi, migranti, invalidi, siromašni...
Iako su autori predstave kao svoju autorsku namjeru iznijeli afirmisanje dječije mašte i
odupiranje predrasudama (uprkos tome sama predstava sadrži problematične mizogine elemente,
poput izjave da „svaka žena može biti vještica“), na osnovu čega je većina medija u izvještajima
nakon premijere utvrdila da je predstava „mališane“ navela da „nakratko zaborave na računare i
pametne telefone”, utisak je da ni jedni ni drugi niti žele da poznaju publiku kojoj se predstava
obraća, niti su na istu prilikom izvođenja predstave obratili pažnju. Naime, na premijernom
izvođenju, na kome je većina dječije publike sjedila bez odrasle pratnje u prvim redovima,
gotovo svako dijete starije od otprilike šest godina tokom predstave koristilo je u većoj ili manjoj
mjeri mobilni telefon. Složili se ili ne sa još uvijek radikalnom tezom Nila Postmana koju je
1994. proklamovao u knjizi “Nestanak djetinjstva”, da su šarm, nevinost i radoznalost djetinjstva
degradirani kada su preinačeni u pseudo-odraslost, te da je zbog uticaja novih medija
tradicionalna nevinost djetinjstva danas samo objekat nostalgije – činjenica je da se koncept
djetinjstva neprekidno mijenja. Te promjene ne idu nabolje ili nagore, nego svaki naredni
stadijum u istoriji djetinjstva ima svoje pozitivne i negativne osobine. U skladu sa tim
neophodno je da pozorište za djecu i mlade bude progresivno i da se bavi temama koje su
stvarno bitne za djecu i mlade u okviru nekog savremenog konteksta.

Međutim, osim radikalnog neuvažavanja ovih činjenica, produkcija predstave “Na ivici neba”
otvara i druge vrlo krupne probleme, koji se tiču rediteljske autentičnosti i, u ovom slučaju,
potpune autocitatnosti. Naime, identična predstava – istog naziva, sa istim saradnicima (izuzev
izvođača) identičnim lutkama i propratnim tekstom, izvedna je, kako je navedeno na sajtu trupe
“Puppet’s lab” 2011. godine u Državnom pozorištu lutaka iz Plodviva. U vezi sa tim, postavljaju
se pitanja rediteljske i producentske etičnosti: da li je prihvatljivo ponoviti već urađenu predstavu
i pri tome je ponuditi publici kao premijeru? Iznimno je bitno i da je riječ o javno finansiranom
pozorištu, koje ne bi trebalo da si dopusti odricanje od originalnosti i inventivnosti, i od koga se
sa pravom očekuje maksimalan angažman i posvećenost.