Professional Documents
Culture Documents
Identitet Bosne I Hercegovine PDF
Identitet Bosne I Hercegovine PDF
Identitet Bosne I Hercegovine PDF
KROZ HISTORIJU
ZBORNIK RADOVA
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Za izdavača:
Dr. Husnija Kamberović
Lektura:
Mr. Mirela Omerović
930.85(497.6)(082)
323.1(497.6)(091)(082)
ISBN 978-9958-649-10-3
COBISS.BH-ID 19111686
I
straživanje identiteta sve više postaje sastavni dio naučnih projekata
u historijskoj nauci u Bosni Hercegovini, premda mi u otvaranju novih
tema i modela istraživanja obično kasnimo za razvijenijim evropskim hi-
storiografijama. Međutim, u istraživanju identiteta ne kasnimo puno, čemu
je svjedočanstvo i međunarodna konferencija što ju je Institut za istoriju or-
ganizirao u Sarajevu 25. i 26. septembra 2009, a dvije godine poslije toga
ovim zbornikom radova predajemo naučnoj javnosti referate sa te konferen-
cije. S obzirom da je riječ o složenoj temi, te da su referati na konferenciji
bili različitog kvaliteta, čak sa posve oprečnim tezama, odlučili smo objaviti
sve referate ostavljajući autorima da u kasnijim eventualnim raspravama dalje
argumentiraju svoje stavove. Samo tri referata sa koferencije nisu uvrštena u
ovaj zbornik, što je rezultat ne našeg odnosa prema tamo zastupanim tezama,
nego odnosa samih referenata prema svojim radovima.
Ključno pitanje od kojega smo krenuli prilikom pripreme konferencije i
ovoga zbornika uglavnom se svodilo na to da li pažnju usmjeriti na raspravu
o identitetu Bosne i Hercegovine ili o identitetima u Bosni i Hercegovini.
Dakako, smatrali smo da treba govoriti i o jednom i o drugom, kako bi se na
kraju moglo razumjeti šta je Bosna i Hercegovina bila tokom povijesti i šta
ona danas jeste. Vrijeme je da se konačno odbace pristupi koji govore isključi-
vo o diskontinuitetima u bosanskohercegovačkoj povijesti, kao i teza o Bosni i
Hercegovini kao “povijesnom krajoliku”, a ne zasebnoj državi i društvu. Ovaj
zbornik bi mogao dati određeni doprinos tome, ali ostaje da se vidi koji će biti
njegovi dometi i utjecaj na dalji razvoj naše historijske nauke.
Važno je naglasiti da radovi u ovom zborniku sadrže stavove iznesene na
konferenciji, te je već tada postojala mogućnost polemičkih odgovora na izne-
sene teze. No, vrijeme za polemike nije bilo dovoljno, pa se nadamo da smo
ovim zbornikom sada otvorili mogućnosti za širu debatu.
Na kraju, želimo zahvaliti Ministarstvu obrazovanja i nauke Federacije
Bosne i Hercegovine koje je finansijski podržalo konferenciju.
Husnija Kamberović
O KONSTRUIRANJU IDENTITETA
L
isjen Fevr, za koga mnogi tvrde da je tvorac moderne historijske
nauke, na jednom je mjestu zapisao: “Da biste se bavili historijom, od-
lučno okrenite leđa prošlosti i počnite da živite”, jer “nauka se ne pravi
u kuli od slonovače, već od samog života. Prave je živi ljudi uronjeni u sadaš-
njicu.” Tu se, možda, krije i važnost bavljenja temama identiteta. Kako piše
američki povjesničar John R. Gilis, pojam identiteta popularizirao je Erik
Erickson kasnih pedesetih godina 20. stoljeća i od tada je taj pojam primio
“začuđujući raspon značenja” postajući “najčišći od svih klišeja.” Gilis dalje
piše: “Danas se čini da svatko zahtijeva pravo na vlastiti identitet. Pojedinci,
podskupine i nacije, svi zahtijevaju identitet, kao da je u pitanju životna po-
treba. Identitet je zadobio status svetog predmeta, ‘apsolutne važnosti’, nečega
što je vrijedno da se za njega borimo i umiremo. Onima koji vjeruju da ga
nemaju, identitet se čini još jedinstvenijim i vrednijim. S druge strane, suvre-
meno društvo zahtijeva od nas da igramo toliko mnogo različitih uloga da su
barem neki od nas u agoniji zbog (...) ‘multifrenije’ - stanja u kojem imamo
previše sukobljavajućih ‘ja’, previše identiteta.”1
Pojam identitet je postao veoma moderan u javnom diskursu u Bosni i
Hercegovini, i u vezi s različitim poimanjem identiteta u posljednje vrijeme
kod nas su vođene žestoke debate, u koje su bili uključeni i neki historičari.
Polazeći od naprijed navednog stava Lisjena Fevra ja ću priču o identitetu Bo-
sne i Hercegovine upravo početi uronjen u sadašnjost, iako to nije svojstveno
1
John R. Gillis, “Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa”, Maja Brkljačić – Sandra
Prlenda (prir), Kultura pamćenja i historija, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga,
2006, 172.
2
Mladen Ančić, Što “svi znaju” i što je ”svima jasno”. Historiografija i nacionalizam, Zagreb:
Hrvatski institut za povijest, 2008, 77.
3
Josip Vričko, “Bosna izbliza. Bošnjaci bi Bosnu bez Hrvata”, Vijenac, br. 401-403, 16.
travnja 2009.
4
Josip Vričko, “Široki i pod Brijegom”, Oslobođenje, Pogledi, 10. oktobar/listopad 2009, 31.
5
Peter L. Berger, Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje. Rasprave o sociologiji zna-
nja. S engleskog preveo Srđan Dvornik (Izvornik: The Social Construction of Reality. A
Treatise in the Sociology of Knowledge. London: Penguin Books, 1972), Zagreb : Naprijed,
1992.
6
Dobar uvid o tome može se vidjeti na temelju stereotipizacije “Turčina” u: Božidar Jezernik
(ur.), Imaginarni Turčin. S engleskog preveli Alen Bešić i Igor Cvijanović (Izvornik: Imagi-
ning “the Turk”), Beograd: Biblioteka XX vek, 2010.
7
Željko Ivanković, Tetoviranje identiteta. Pohlepa za prošlošću (studije i eseji). Drugo izdanje.
Sarajevo: Rabic, 2009, 206.
8
Ž. Ivanković, Tetoviranje identiteta, 206. (Ivanković upućuje na str. 35 prijevoda)
9
Ž. Ivanković, Tetoviranje identiteta, 207. Latić je kasnije u medijima nebrojeno puta objaš-
njavao šta je, zapravo, rekao, ali su mediji njegovu izjavu uvijek donosili u skrećenoj verziji i
time joj davali sasvim drugi smisao.
10
https://webmail.bih.net.ba/uwc/webmail/attach/huntington__samuel_p_-_the clash
_of_civilizations__1996_.pdf?sid=&mbox=INBOX&uid=11375&number=4&filename=h
untington__samuel_p_-_the_clash_of_civilizations__1996_.pdf, 71; Samuel P. Huntin-
gton, Sukob civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka. Drugo izdanje. Preveo s engleskog
Branimir Gligorić, Podgorica-Banje Luka: CID-Romanov, 2000, 19.
11
“Svečanost u Prvom korpusu. Potvrđeni motivi odbrane”, Oslobođenje, 15. april 1994, 5;
Prva slavna motorizovana brigada. Spasioci Sarajeva”. Oslobođenje, 15. april 1994, 5.
12
“Centralna svečanost Dana Armije. Heroji čekaju pjesnike”, Oslobođenje, 16. april 1994,4.
13
U to su vrijeme ”zbog napada oko Goražda” sarajevski aerodrom koristili samo UNPRO-
FOR-ovi avioni, ali je i na njih pucano, pa je aerodrome bio zavoren. “Zatvoren sarajevski
aerodrom”, Oslobođenje, 15. april 1994, 3.
14
Ofanziva je zaustavljena tek krajem aprila nakon ozbiljnih prijetnji što su ih SAD uputile
Slobodanu Miloševiću, koji je potom naredio Ratku Mladiću da ne ulazi u Goražde.
15
“Miting za spas Goražda. Bošnjaci neće pokleknuti”, Oslobođenje, 19. april 1994, 6.
da mobilišu svijet protiv zla, protiv ovog metafizičkog zla koje se sručilo na
Bosnu, oni paralizuju mehanizam UN. Umjesto akcije nalaze izgovore, jer
ne mogu da djeluju”. Na ovom je mitingu Izetbegović “podsjetio Bošnjake
da prave razlike između četnika koji nas ubijaju s brda i Srba koji s nama, na
slobodnoj teritoriji, dijele sve patnje. Razlikujte to zbog Bosne i Hercegovine,
jer su oni, Srbi, naši saborci, u borbi protiv zla”. Oslobođenje je navelo da je taj
dio Izetbegovićeva govora pozdravljen aplauzom.
Treba naglasiti da su slični skupovi podrške Goraždu organizirani i u
drugim gradovima (u Tuzli, na primjer), protestirao je vrhbosanski nadbiskup
Vinko Puljić, a Ljekari bez granica, čija su dva ljekara u Goraždu bili svjedoci
“sramotne kapitulacija međunarodne zajednice”, oglasili su se iz Pariza tražeći
ostavku Jasušija Akašija osuđujući “laži UNPROFOR-a o situaciji u Goraž-
du”. Nije, međutim, bilo neke posebne koristi od toga.16
Još nešto treba ovome dodati: tadašnje sarajevske novine uopće ne spo-
minju silne saudijske i turske zastave, nego se akcenat stavlja upravo na borbu
“dobra i zla”, te naglašava nužnost zajedničkog otpora Bošnjaka i Srba fa-
šizmu. To, naravno, ne znači da među zastavama nije bilo i tih koje spomi-
nje Huntington, mada Huntington ne navodi šta je njegov izvor. Ali, ako se
ima u vidu povod za miting, te lijenost NATO i međunarodne zajednice u
okolnostima jake ofanzive srpskih snaga na Goražde, teško je bilo očekivati
da se baš vijore neke druge zastave.17 Ali, današnje navođenje propagandnih
stavova Samjuela Huntingtona, u posve drukčijim okolnostima, jedino ima
cilj “konstruiranje” identitetske slike u novim okolnostima na temelju starih
argumenata, koja se potom plasira kao realna stvarnost. Historičar, ali i svaki
drugi intelektualac, ipak mora smoći snage da odolijeva poplavi literature pi-
sane radi manipulacije javnim mnijenjem.
16
“Fijasko UNPROFOPR-a u Goraždu. Srbi diktiraju uvjete”, Oslobođenje, 21. april 1994,
3; “Mladićeve horde ‘maljutkama’ razaraju Goražde. Ubijeno 7 civila”, Oslobođenje, 22. april
1994, 1; Tatjana Ljujić Mijatović kod Alojza Moka. Oštra osuda međunarodne zajednice”,
Oslobođenje, 22. april 1994, 2.
17
Moglo bi se otvoriti pitanje jačanja religijskih identiteta u vrijeme rata i nacionalizacije
vjerskih simbola ne samo među muslimanima u to vrijeme nego općenito u višeetničkim
društvima. To je gotovo opća pojava, jer “u konfliktinim područjima religijski simboli po-
staju najrazvidniji, najjednostavniji i svima shvatljiv način prepoznavanja pripadnika ‘naše’
i ‘njihove’ etničke skupine. (Željko Boneta, “Konfesionalnost i (dez)integracija višeetničkih
područja”. Migracijske i etničke teme, 23 (2007), 415.)
18
Srećko M. Džaja, “Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi”, Historijski
mitovi na Balkanu. Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju, 2003, 39-66.
ON CONSTRUCTING IDENTITIES
(Summary)
in this work that this is a completely distorted picture created with the aim of
manipulating the public opinion and that constructing reality by referring to
the propaganda opinions of Samuel Huntington also constitutes propaganda
activity.
D
ilema da li potražiti odgovor na intrigantnu izjavu iz jednog iz-
vještaja, izrečenu prije više od jednog vijeka, a koja je prouzrokovala
niz nedorečenih i zbunjujućih asocijacija, razrješenje svoje našla je u
profesionalnoj znatiželji i izazovu da se istoriografskom metodom, uzimajući
u obzir problematiku identiteta, bude na tragu odgovora o odnosu bosansko-
hercegovačkih Srba prema Bosni i Hercegovini do 1941. godine i time ponudi
razumijevanje.
Ulaženje u raspravu o identitetu Bosne i Hercegovine najprije nužno
nameće potrebu obrazloženja termina koji će se koristiti. Dakle, sintagma
“identitet Bosne i Hercegovine”, kako se ovdje shvata i koristi, označava jednu
jedinstvenu teritorijalnu, političku, državno-pravnu, administrativnu zaokru-
ženu cjelinu i kao takva bit će predmetom zanimanja u misaonim sklopovima
i sistemima pojedinih uglednih kulturnih, političkih i nacionalnih ličnosti,
kao i stavovima političkih grupa i stranaka sa srpskim predznakom u Bosni
2
”Karakteristično je da se pravoslavni Srbin, ma u kakvoj god divljini i pustoši odrastao,
smatra živim članom crkve, prati bogosluženje i razume ga. Ova vrlo utešna pojava neobično
je značajna, osobito kad imamo u vidu položaj u kome se pravoslavna crkva i njena pastva
nalaze pod turskom i grčkom vlašću”. Vidi: Aleksandar Giljferding, “U Mostaru 1857”,
Knjiga o Mostaru, Beograd, 1998, 30.
3
Sandra Prlenda, “Odnos između nacije i religije u hrvatskim nacionalnim ideologijama”,
u: Thomas Bremer (ur.) Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja,
Bonn, 2002.
4
Bojan Aleksov, “Viđenje verskih preobraćenja u formiranju srpske nacionalne svesti”, u:
Thomas Bremer (ur.) Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja,
Bonn, 2002, 143, 166.
5
“Bio je to svet koji je imao svoje mišljenje i pevanje, poseban način svakidašnjeg života,
svoje vrline i poroke, čudnu bliskost u ponašanju i pored svoje pripadnosti raznim verama i
etničkim grupama. ... posredstvom pera pripovedača, kad je već bio na zaranku, taj svet je
zapamćen kao dekadentan, obuzet truljenjem. [...] Levant i njegova kultura sačuvani su od
zaborava, ali je do svesti baštinika stigla samo njihova pozna slika. [...] stanovnici balkanskih
gradova postajali su, istovremeno, jedni drugima bliski i jedni na druge nalik. Iskazivali
su to u onim trenucima kad bi naišla nevolja, ili kada nikakve nužde i prinude nije bilo,
pa bi jedni druge snishodljivo oslovljavali, otvarali svoje riznice mudrosti i prepuštali se
slatkorečivosti. To nije bio samo izraz ravnoteže interesa, koji su im, bar donekle, ipak bili
zajednički, nego i konačno priznanje, do koga je ponekad ipak moralo doći, da uprkos svemu
ipak pripadaju istom svetu i njegovim glavnim duhovnim osobenostima.” Vidi: Radovan
Samardžić, Ideje za srpsku istoriju, Beograd, 1989, 79, 85.
6
Prvi sistematski rad na promovisanju ideje srpskog zajedništva potekao je iz Srbije, uobličen
mrežom agenata, organizovanom od Ilije Garašanina, tadašnjeg ministra unutrašnjih po-
slova, čemu se kasnije pridružilo djelovanje prvih nacionalno svjesnih učitelja i trgovaca,
crkveno-školskih opština, aktivnost srpskih škola osnovanih još tokom pedesetih godina
XIX stoljeća, obrazovanih studenata, te dolazak štampe iz Srbije. Sve jasniji nacionalni iska-
zi mogli su se čuti već na proslavi Sv. Save (uspostavljenoj još 1851. godine), u Sarajevu 1860.
godine “naše slavno otačestvo Srbija, mi srpski narod, mi smo dužni da učimo jer je to našim
starim Srbima zavještao naš prosvetitelj sveti Savo”. U: Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u
ruskim izvorima (1856- 1878), Sarajevo, 204.
7
Sarajevski Srbi su 1863. godine osnovali društvo koje se brinulo da iskorjenjuje podrugljivo
ime Vlah, a da uvodi ime Srbin. Članovi ovog društva izlazili su na sarajevske carine i doče-
kujući seljake, objašnjavali im da treba da se zovu Srbi, a ne rišćani. U: Vl. Skarić, “Od 1850.
godine Sarajevo je opet vezirska rezidencija”, Izabrana djela, knj. I, 246.
U Tuzli se oko ”Srpske kafane” formira nacionalna grupa koja će se uskoro prozvati ”pe-
lagićevcima” i koja će zastupati njegove ideje. U: Dragiša Trifković, “Djelovanje grupe
pelagićevaca u Tuzli”, Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, Tuzla, 1984, 75.
8
Više o tome vidjeti u: Božo Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu
samoupravu, Sarajevo, 1982.
9
U Banja Luci Vaso Pelagić je već 1868. godine osnovao Srpsku čitaonicu. Vidi: Mitar
Papić, “O razvoju školstva u Banjoj Luci u XIX i prvoj polovini XX stoljeća”, Banja Luka u
novijoj istoriji (1878-1945), Sarajevo, 1978, 59.
10
“U srednjoj školi opažamo bujan nacionalni život. 1895. godine osnovano je na sarajevskoj
gimnaziji prvo tajno udruženje u BiH. Ono je pokrenulo i svoj litografisani časopis ‘Srpska
svijest’ List je bio revolucionaran i pozivao u borbu protiv Austro-Ugarske. Iz sarajevske
gimnazije pokret se raširio i u ostale srednje škole u Bosni. […] Za desetak godina stupiće
članovi ‘Srpske svijesti’ u javni život i povešće žestoku borbu protiv monarhije.” Ante Mal-
baša, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni za vrijeme režima Benjamina Kallaya, (1882-
1896), Osijek, 1940, 60.
11
Srpska narodna organizacija, prva politička partija srpskog naroda u Bosni i Hercegovini,
okupljena oko lista “Srpska riječ”, osnovana je na Mitrovdanskoj skupštini u Sarajevu 27-31.
oktobra (10-14. novembra) 1907. godine. Kasnije će se ova grupa politički podijeliti i novo-
formirane struje će osnivati vlastite stranačke listove.
12
“U srpskom slučaju i nacionalno ime je trebalo da se rasprostre (u zavisnosti od političke
potrebe), do granica vjere i jezika – koje nikada nisu mogle biti jasno obilježene.” Olivera
Milosavljević, “Odnos religiozne i nacionalne pripadnosti – ideja i realnost (primer: srpska
nacija)”, u: Thomas Bremer (ur.), Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i pribli-
žavanja, Bonn, 2002, 119.
13
Takav proces je i Kalaj uočio, pa je u austrijskoj delegaciji 1902. izjavio da u Bosni “kon-
fesionalizam čini osnovu nacionalizma”, a da ime “Srbin” ili “katolik” ili “muhamedanac”
označava ne samo konfesiju nego takođe i nacionalnost. Vidi: T. Kraljačić, Kalajev režim u
Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987, 278.
14
“Prostorna dimenzija društvenosti oduvijek je imala veliku važnost u konstrukciji osobnih
i kolektivnih identiteta, […] Društvena konstrukcija i kontrola prostora glavni su izvori moći
u svakom društvu. Ali i više od toga, prostor je čimbenik koji društvenim odnosima daje
konkretni, pa čak i materijalni oblik. Simboličko shvaćanje prostora i vremena osigurava
društveni okvir u kojem pojedinac stječe iskustvo o vlastitu mjestu u društvu.” Vidi: Boris
Banovac, Modernitet, prostor i konstrukcija identiteta, http://209.85.129.132/search?q=cache%3
A3enZYNgKiAJ%3Awww.hsd.hr%2Frevija%2Fpdf%2F3-4-2000%2F01-Banovac.pdf+Boris
+Banovac+Modernitet&hl=hr&gl=ba
“Čovjek je zarobljen svojim zavičajem. Ne toliko njegovim prostorom, ni samo vremenom
provedenim u njemu. Ne jedino jezikom, niti samo srodstvom već prije svega mentalitetom.”
Vidi: Dragan K. Vukčević, Razmeđa svjetova - http://www.yurope.com/zines/republika/
arhiva/97/173/173_17.HTM 10.10.2009.
15
Ovdje treba spomenuti i sljedeće svjedočenje: “Pravoslavac, za razliku od ovo dvoje (misli
se na katolike i muslimane – op. a.) bi se možda vezao za širu slavensku narodnost od bo-
sanske, ali ne posjeduju zbog toga ništa manje od onog lokalnog zavičajnog patriotizma koji
je svojstven svim južnim Slavenima, osobito gorštacima. Vidio sam pravoslavne Bosance
kako se, čak i u Srbiji, s ponosom pozivaju na svoje porijeklo. Postoje među Bosancima i
Srbijancima one potcjenjivačke poslovice toliko svojstvene stanovnicima susjednih oblasti:
‘Treba četrdeset Bosanaca da bi se napravio je’an čovjek.’ ‘Ni od četrdeset Srbijanaca ne bi
se napravio jedan Bosanac.’” Marssieu de Clerval, Putovanje u Bosnu 1855.g, Forum Bosne,
Sarajevo, br. 5, 1999, 318.
16
“Krajina je moja otadžbina, tamo sam se rodio, tamo odrastao, tamo imam kuću, tamo
imam dućan, tamo mi je sestra, zet, sestrići, kći udata, tamo su mi kumovi i prijatelji; a tamo
imam ovaca i goveda.” Gavro Vučković, Robstvo u slobodi ili ogledalo pravde u Bosni. U tri sve-
ske. Napisao Gavro Vučković bjegunac. Druga Sveska. Novi Sad, Srpska narodna zadružna
štamparija 1872, 65; ili “...sutra dan stignem u Petrovac u moju staru postojbinu”. – ibid. 14.
Kočić, na primjer, vidi kako je “vječno nemirna i nezadovoljna knežpoljska nacija”. Petar
Kočić, “Naselja srpskih zemalja. Članci, prikazi, govori”, Sabrana djela Petra Kočića, knj. III,
Glas – Banja Luka, Svjetlost – Sarajevo, 1986, 151.
17
“Naš nacionalizam ne ide dalje od granice pojedinih pokrajina, kao što ni naš umni ho-
rizont ne ide dalje od najbliže željezničke stanice. […] Regionalizam kao nužna posljedica
današnjega kulturnoga stanja, ustupiće mjesto pravom nacionalizmu, a iz toga će se razviti
potpuno novi unutarnji život u srpskom narodu.” Risto Radulović, “Srednji stalež kod nas,
(1910)”, Izabrani radovi, Sarajevo, 1988, 92.
18
Ali i dan-danas određene grupe formiraju klubove i društva vezana za svoju zavičajnost.
U međuratnom periodu (1918-1941), npr. u Sarajevu postoje organizovana udruženja Her-
cegovaca, Ličana, Crnogoraca, Dubrovčana, Beograđana.
19
Mauricio Viroli, Patriotizam bez nacionalizma, http://www.yurope.com/zines/republika/ar-
hiva/96/153/153-42.html
20
Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1970, 695.
21
Eugen Pusić, “Država i narod”, Erazmus, Časopis za kulturu demokracije, studeni 1993,
br. 4, 9.
22
Mauricio Viroli, Patriotizam bez nacionalizma, ibid.
23
Možda je interesantno navesti i drugačiji primjer. U današnjem hrvatskom javnom i
naročito političkom diskursu, na primjer, učestalo korištene riječi domoljub i domoljublje
semiotički se smještaju u prostorni, ali državni identitet - domovinu i njima se daje značaj,
kao i frekventnom pojmu “majke domovine” – Hrvatske. Iz ovakvih primjera može se očitati
moć jezika kao jednog od sistema moći u društvu, kao jedne od mogućnosti promocije
željenih političkih usmjerenja.
26
Renata Jambrešić-Kirin, “Jugoslavenstvo osamdesetih: kriza višestrukih identiteta ili kri-
za kulture dijaloga”, u: Thomas Bremer (ur.) Religija, društvo i politika. Kontroverzna tuma-
čenja i približavanja, Bonn, 2002, 68.
27
Izjava koju su ustaničke vođe Stevan Zimonjić i Luka Petković poslali 1874. godine Ni-
ćiforu Dučiću i Mići Ljubibratiću - Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, 1960,
Sarajevo, 51.
onako poklonio ni svome Sultanu, kome sam kao rođeni Sarajlija još i danas
podanik”.28 Saglasan s ovom idejom, Kočić29 će kritikovati one poltrone novoj
vlasti koje “će i svog dragog sultana za dobar bakšiš izdati”.30 Među prvim
javnim osporavanjima austrougarske vlasti je i istupanje Srpske crkveno-škol-
ske opštine u Mostaru, u kojem se istovremeno priznaje sultanov suvereni-
tet.31 Osim toga, pojam Bosne i Hercegovine postaje, dakle, nakon nestanka
Osmanskog Carstva, a u Austro-Ugarskoj monarhiji, politički okvir u kome
srpski nacionalni pokret u ovim pokrajinama, početno u memorandumima
upućenim kako ruskim zvaničnicima i samom caru tako i mnogim čelnicima
evropske diplomatije,32 a poslije u organizovanoj borbi za autonomiju crkveno-
školske opštine, nalazi uporište za zahtjeve o autonomiji ove političke cjeline
pod sultanom. Tako formulisanim motivom borbe protiv novouspostavljene
vlasti srpsko vođstvo nalazi partnera među muslimanskim prvacima, u čemu
ima podršku i mlade srpske i prosrpske inteligencije koja se školuje po uni-
verzitetima Carstva.33 Istoriografija je već usvojila stav “U srpskoj nacionalnoj
28
Hadži-Lojina buna u Bosni. Memoari Alekse J. Popovića Sarajlije, izdanje piščevo, Beograd,
štampano u parnoj radikalnoj štampariji 1897, 58.
29
Petar Kočić (1877-1916) je književnik, politički radnik. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu
i Beogradu, a studirao u Beču slavistiku kod V. Jagića, apsolvirao 1904. godine. Jedno vri-
jeme bio je nastavnik Srpske realne gimnazije u Skoplju, poslije administrativni sekretar u
Prosvjeti. Zbog učešća u štrajku 1906. protjeran je iz Sarajeva i odlazi u Banja Luku, gdje se
nastavlja politički i književno angažovati putem lista Otadžbina (1907-1908, 1911) i Razvi-
tak (1908). Više puta je osuđivan i zatvaran. Narodni predstavnik Srpske narodne organizacije
od 1907, u Saboru 1910, gdje se najviše bavi agrarnim problemima sa manjom grupom
poslanika tzv. “kočićevaca”.
30
Petar Kočić, “Članci, prikazi govori”. Sabrana djela Petra Kočića, knj. III, Glas – Banja
Luka, Svjetlost – Sarajevo, 1986, 120.
31
Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958, 65-84, 96-97.
32
Adresa upućena 18. juna 1880. engleskom premijeru Gledstonu od strane grupe mostar-
skih i sarajevskih Srba, uz žalbe na postupke okupacionih vlasti, u kojoj se traži interven-
cija Engleske i ostalih evropskih sila da Bosna i Hercegovina dobije autonomnu upravu.
Hamdija Kapidžić, “Jedan dokument iz 1880. godine”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i
Hercegovine, II, Sarajevo, 1950, 257-265.
33
Njihov prvi istup u javnosti vezan je za Kongres slovenskih novinara održan u Dubrovniku,
gdje je usvojena rezolucija da se BiH pripoji Hrvatskoj. Povodom toga akademska omladina
je u aprilu 1901. štampala rezoluciju kojom se protivila zaključku toga kongresa, čiji je tok
propagandi, sve do aneksije 1908. godine, istican je turski sultan kao legiti-
man suveren na Bosnu i Hercegovinu, a austrougarska okupacija tretirana je
kao privremena.”, kao i: “Zahtjev za ostvarenje političke autonomije Bosne i
Hercegovine pod suverenitetom sultana bio je znatno više prisutan i potpu-
nije formulisan u autonomnom pokretu Srba i Srpskoj narodnoj organizaciji
nego u muslimanskom pokretu i Muslimanskoj narodnoj organizaciji”.34 Isto
tako, usvojen je stav da je “politička autonomija zemlje uz očuvanje sultanovog
suvereniteta za srpsku opoziciju bila samo etapa na putu priključenja Bosne
i Hercegovine Srbiji”,35 u vremenu kada je nacionalni identitet kriterij samo-
prepoznavanja zajednice.
Ovakav stav o autonomiji Bosne i Hercegovine samo kao prelaznoj fazi
ka srpskoj nacionalnoj integraciji, koja negira granice, gledajući iz diskursa
problematike identiteta, očekivan je i razumljiv, čemu treba dodati da je takva
i politika koju vodi bosanskohercegovački srpski nacionalni pokret, jer je na-
stao “konstituisanjem nacije nezavisno od države koja bi činila njen relevantni
okvir, kao i njenim primarnim baziranjem na prednacionalnim elementima”.36
Istovremeno, takva politika se pojavljuje i kao mogućnost oponiranja pokušaju
uvođenja oficijelne ideologije bošnjaštva,37 nauštrb uznapredovaloj kolektivnoj
svijesti o srpskom nacionalnom zajedništvu. Autonomija, kao prelazno stanje
ka ostvarenju nacionalnog jedinstva, zaista je usvojena kao prva stepenica ka
konačnom političkom cilju.
očigledno bio dirigovan od bečke vlade. Rezolucija je data u ime Srba i Muslimana, tj. 4/5
stanovništva. Kočić je bio glavni pokretač ove akcije. Potpisnici memoranduma - 20 stu-
denata, među kojima su bili i Kočić, Vasilj Grđić, Lazar Dimitrijević, Nikola Stojanović,
Milan Srškić. B. Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu,
338, 342.
34
Dževad Juzbašić, “Jezik, pismo i nacionalni odnosi”, u: Nacionalno-politički odnosi u bosan-
skohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), Sarajevo, 1999, 23, 24.
35
Dž. Juzbašić, “Pokušaji stvaranja političkog saveza između vođstva srpskog i musliman-
skog autonomnog pokreta u Bosni i Hercegovini”, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevu, god.
XIV, br. 14-15, 1978, 141.
36
O. Milosavljević, “Odnos religiozne i nacionalne pripadnosti”, u: T. Bremer (ur.), Religija,
društvo i politika, Bonn, 2002, 117.
37
Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987.
38
U Sarajevu se to, između ostalog, na sljedeći način javno manifestovalo: ”Hadži-Lojo je
u tome sa svojih 100 mladih gardista išao kroz Sarajevo. Pred kućom Petraki-ef. Petrovića
se zaustavi. Hadži-Lojo javi domaćinu, koji se pojavio na prozoru, da je srušena otomanska
vlada, a postavljena narodna, koja želi da joj Srbi budu braća. Tada Petrakija iznese jedan
skupocjen, zlatom izvezen, ćurak - govorilo se da je to bio ćurak Husejin-kapetana Grada-
ščevića - i ogrnu njim Hadži-Loju, vičući: ‘Mi smo bir’, izvrši se ovdje bratimljenje musli-
mana i pravoslavnih. Od tada se Hadži-Lojo nije nikada mogao vidjeti bez toga ćurka.” Vl.
Skarić, “Borba protiv austrougarske okupacije”, Izabrana djela, knj. I, 295.
39
Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1858, Sarajevo, 1960, 35.
40
“Taj rad na saradnji s muslimanima izvirao je iz samog duha Garašaninovog “Načertanija”
i nije bio plod kasnije političke prakse”. Milorad Ekmečić, “Nacionalna politika Srbije pre-
ma Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje (1844-1875)”, Radovi iz istorije Bosne i Hercegovine
XIX veka, Beograd, 1997, 30.
41
“Etnički koncept dijete je srednjeevropskog modela nacionalne integracije gdje se ne-
podudaranje nacije i države javlja prije kao pravilo nego izuzetak. Ovdje nacija poprima
ekstatično značenje zajedništva jezika, kulture i sudbine koja prelazi okvire države. Soci-
jalne institucije smatraju se utemeljenim na kulturnom jedinstvu i nose obilježja kulturne
specifičnosti zajednice. Država se vrednuje preko nacionalnih kriterija, tj. je li ona država
“moje” nacije, štiti li ona njezin kulturni i politički opstanak. Privrženost državi stoga je
prvenstveno simboličko-emotivne, a ne pragmatičke naravi. Ovaj koncept njeguje svojevr-
sno teleološko shvaćanje države kao apsolutne svrhe, kao cjeline koja po smislu i važnosti
prethodi pojedincu. Zato ispoljava pozitivan odnos prema državi i sklonost autoritarizmu.”
Vidi: Davorka Matić, “Nacije i nove demokracije”, Erasmus, Časopis za kulturu demokraci-
je, Zagreb, lipanj 1994, br. 7, 44.
42
“…za razliku od perioda turske uprave, uvedene nove mjere, koje odgovaraju potrebama
moderne trgovine i razvoju saobraćaja kao što su: kredit, zakonitost u oblasti poslovanja,
pravosuđa i uprave, itd., što je ovoj kasti (trgovcima) donijelo mnogo štete, jer su ranije imali
neograničenu slobodu poslovanja.” B. Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-
prosvjetnu samoupravu, 186.
43
Gligorije Jeftanović, trgovac i veleposjednik, istaknuti vođa borbe za crkveno-školsku
autonomiju je 1903. godine svojim sagovornicima objašnjavao smisao buduće zajedničke sa-
radnje ovako: “Ovaj rad, u koji treba sada zajedno da stupimo, ne tiče se džamije niti crkve,
nego samo naše kože i kese”, te da će se vjerska pitanja “sada zaostaviti, pošto ste stvar doveli
do Mešihata i mi Srbi do Sinoda i Patrijaršije.” Dž. Juzbašić, Pokušaji stvaranja saveza, 194.
44
“O turkofilskim raspoloženjima vodećih srpskih trgovaca govore i vođe političke pro-
pagande iz Srbije 1858. godine [...] izričito traže da se ‘strogo i konačno’ čuvaju ‘od velikih
bosanskih trgovaca’, koji nikad nemaju patriotičeskih čuvstava i koji, bojeći se svakoga ne-
mira, mogli bi stvar izdati neprijateljima.” Todor Kruševac, “Srpska realka – gimnazija u Sa-
rajevu”, Glasnik arhiva i Društva arhivista Bosne i Hercegovine, god. II, Sarajevo, 1963, 103.
45
Izjava brčanskog prote Stevana Petkovića. M. Ekmečić, Ustanak, 49. Vaso Pelagić, koji je
svojevremeno takođe bio jedan od agenata srpske vlade žalio se na njih da mu je “nesnosno
što naši srpski bogataši i mlogi drugi, je sudba narodna povjerena, hladnokrvno narodnog
preporođaja se laćaju, a još nemarnije na uskrsnuće premilog nam no užasno raskomadanog
i podjarmljenog srpstva znatne žrtve čine”. Vaso Pelagić, “Istorija bosansko-hercegovačke
bune (1879)”, Izabrana djela, III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 53.
46
Mićo Ljubibratić (1839- 1889), hercegovački vojvoda i sekretar Luke Vukalovića u her-
cegovačkim ustancima 1857-1862, školovao se u Dubrovniku u klasičnoj gimnaziji. Rano je
uspostavio veze sa oslobodilačkim pokretom u Italiji, osobito sa Garibaldijem. Emigrirao je
poslije ustanka u Srbiju i kao povjerenik srpske vlade radio na pokretanju ustanka u Herce-
govini, te je učestvovao kao jedan od vođa i isticao se u trebinjskom kraju. Njegov pokušaj
stvaranja privremene ustaničke vlade i Narodne skupštine nije uspio. Uhvaćen od austro-
ugarskih vlasti, interniran je u Linz, a zatim u Graz. U Beograd se vratio 1877. Bavio se i
prevodilačkim radom, između ostalog, preveo je Kur’an 1895. godine.
47
Prostor ne dozvoljava da se ovom prilikom elaborišu raznovrsni uticaji i struje u ustanku.
48
H. Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958, 180-181. Mićo Ljubibra-
tić se u Carigradu krajem 1878. obratio ruskom poslaniku Meljnikovu i molio ga da ”na BiH
budu primjenjene odredbe Sanstefanskog dogovora”, koje ovim dvjema provincijama obe-
zbjeđuju autonomnu upravu. Ibrahim Tepić, “Austrougarske okupacione vlasti u BiH u iz-
vještajima ruskog konzulata u Sarajevu 1879-1880”, Prilozi, Sarajevo, XXIII, 24, 1988, 126.
49
Dž. Juzbašić, “Jezik, pismo i nacionalni odnosi”, Nacionalno-politički odnosi u bosanskoher-
cegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), Sarajevo, 1999, 147.
50
Proglas ujedinjenja Bosne i Srbije, 30. juna 1876. - ”...zakoniti pretstavnici srbske zemlje
Bosne, posle toliko čekanja i bez nade na ikakvu pomoć rješavamo: da se od danas pa za
navjek kidamo sa nehrišćanskom vladom carigradskom i želeći se braćom našom Srbima
djeliti sudbinu, pa ma kakva ona bila”. M. Ekmečić, Ustanak u Bosni, 231.
51
To je i formulisala, izabrana od Skupštine, uz prisustvo oko 200 ljudi, Privremena narodna
bosanska vlada koja je imala 14 članova. Na ovoj Skupštini u Kravjaku objavljena je Izjava
i proglas bosanskom narodu – ”...da narod bosanski niti je kad želio niti pak želi da postane
sastavi deo ma koje druge države [...] Narod bosanski proljeva svoju krv za oslobođenje svoje
od turskog ropstva i želi da se ujedini sa ostalim srpskim zemljama. Ako li pak to ujedinje-
nje, današnje političke okolnosti Evrope, po našoj želji dopustile ne bi, onda narod bosanski
želi imati svoju podpunu slobodu i samoupravu a bez da se odrekne za ubuduće svojih težnja
četkom marta 1878. godine 450 članova ustanka iz Bosne održali su narod-
nu skupštinu na kojoj su ponovili iste zahtjeve, protestujući protiv odredbi
Sanstefanskog mira, navodeći na kraju da ”...mi Bošnjaci uvređeni uveliko
cvilimo!”52, kao što će identične zahtjeve ponoviti u Memorandumu upućenom
Berlinskom kongresu, koji te zahtjeve nije uopšte uzeo u razmatranje.53 Treba
naglasiti da i pored pokušaja da se ustanak i zahtjevi ujedine na cijelom pro-
storu Bosne i Hercegovine do zajedničkih akcija hercegovačkih i bosanskih
ustanika nije došlo.54 Teritorijalni je identitet, uz nacionalni, kod učesnika
ustanka bio i dalje dominantan, pa se u tom smislu pojam Bosne i Hercegovi-
ne kao zajednice dviju pokrajina i ne spominje. Osim toga, iskazane razlike u
tretiranju autonomije Bosne i Hercegovine ne potiru ono što im je zajedničko,
a to je javni otpor protiv moguće okupacije Austro-Ugarske i vizija ujedinjenja
sa Srbijom, kada se za to steknu politički uslovi.
Jedan od prvih koji u svom radu i istupanju koristi sintagmu Bosna
i Hercegovina je Vaso Pelagić (1838-1899).55 On predlaže ovakvo rješenje:
“...molimo vas i sve poštene ljude, u ime pravde i slobode, u ime mira i na-
pretka, da odvažno podejstvujete kod vaših vlada da se Bosna i Hercegovina
što prije oslobode austrijske okupacije, i da se narodu ostavi sloboda orga-
nizirati svoju državu prema svojoj potrebi ili, bar, da ove dvije nerazdvojne
provincije sa okrugom Novopazarskim obrazuju jednu avtonomnu slobodnu
državu, kao što je bila Istočna Rumelija. [...] Docnije, pod autonomnom upra-
vom neka narod plebiscitom riješi s kojom državom hoće da se ujedini Bosna
i Hercegovina”.56 Ovakvu viziju za Bosnu i Hercegovinu Pelagić obrazlaže na
sljedeći način: ”...Urede li se Bosna i Hercegovina prema stvarnim potrebama
narodnim onda se možemo nadati miru u ovim krajevima, i nikakve agitacije
sa strane neće moći da dignu narod na oružje, jer narod hoće slobode i blago-
stanja, a ne Stevanove, Zvonimirove i Dušanove krune”.57 Osim toga, svjestan
da seljaštvo nosi ustanak, navodi i sljedeći argument: “Za panslavizam težak
bosanski ne bi dao ni svoje kokoši, a kamoli koju veću žrtvu činio, kao što je
činio za oslobođenje i srećniji život”.58
U ustanku 1882. ponovljeni su zahtjevi za autonomijom, u saradnji sa mu-
slimanskim vođama, pri čemu je zajedništvo proklamovano motom - “Za krst
časni i vjeru Muhamedovu!”,59 razumljivim svakom učesniku ustanka. Drže-
ći se tih osnova, autonomije i povremene međusobne saradnje, dva vođstva
u ustancima poražena silom, oko granice vijekovimâ su tokom svoje borbe
za vjersko-prosvjetnu samoupravu i vakufsko-mearifsku autonomiju i dalje
sa promjenjivim intenzitetom sarađivali.60 Mada nije imao svoju praktičnu i
56
Vaso Pelagić, “Bosanskohercegovački memoar upravljen prijateljima slobode i pravde, čla-
novima parlamenta i uopšte zastupnicima naroda i javnog mišljenja (1886)”, Vaso Pelagić,
Izabrana djela, III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 233.
57
Vaso Pelagić, “Austrija kao civilizator u Bosni i Hercegovini (1878)”, Izabrana djela, III,
Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 217.
58
Vaso Pelagić, “Istorija bosansko-hercegovačke bune (1879)”, Izabrana djela, III, Veselin
Masleša, Sarajevo, 1971, 110.
59
Dž. Juzbašić, Pokušaji stvaranja političkog saveza, 147.
60
Više o tome: Božo Mađar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samou-
pravu, Sarajevo, 1982; Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske
uprave u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1980; T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini
1882-1903, Sarajevo, 1987.
uspješnu završnicu, čije razloge treba tražiti i van Bosne i Hercegovine, treba
reći da iz tog vremena (1900) potiče i Nacrt ugovora među Srbima pravoslavne
i muslimanske vjere u Bosni i Hercegovini, koji sadrži zahtjeve o autonomnom
statusu.61 Ipak, organizovano formiranje grupe, koja je vodila borbu za crkve-
no-školsku autonomiju, bio je prvi vid političke borbe u austrougarskom peri-
odu i kroz nju su iskazani u suštini politički interesi, odnosno srpski nacional-
ni pokret je tokom nje naučio da se identifikuje na nacionalno-političkom, a
ne isključivo na religioznom fonu. Potaknuta tom promjenom, austrougarska
vlada nakon trećeg memoranduma 1900. godine “ističe da srpska opozicija
želi nacionalnu državu u kojoj bi vođstvo pokreta imalo vlast”.62 Na taj način
je religiozni/nacionalni identitet postao politički faktor, sa mogućnošću nje-
gove instrumentalizacije u političke svrhe.
Politička škola koju su tokom autonomne borbe prošli bila je značajna
za vođstvo i na osnovu nje lakše su uplovili u političke borbe koje su slijedile
nakon osnivanja političkih stranaka. Srpska narodna organizacija (1907) nije
u svoju politiku unijela ništa novo u pogledu na autonomiju Bosne i Her-
cegovine, te je i dalje podržavala ovaj kurs u svojoj politici.63 Sama aneksija
potakla je i na zajednički Proglas sa muslimanskim prvacima objavljen 13.
oktobra u ”Pester Lloydu”, u kojem je, u obraćanju “narodu u Bosni i Hercego-
vini”, naglašeno da se od borbe za autonomiju ne odustaje.64 Međutim, nakon
aneksije muslimanski političari su napustili politiku opozicije prema vladi i
61
“&1. Uviđajući nepravdu i nepodnosivost današnjeg stanja, obavezujemo se raditi, i sav
narod pozvati da na tom radi, da Bosna i Hercegovina dobiju svoju samoupravu pod vrhov-
nom vlasti svog suverena sultana”.... “&6. Za vrijeme dok traje današnja uprava osjećamo kao
starosjedioci i sinovi Bosne i Hercegovine da imamo pravo i dužnost brinuti se za budućnost
i sreću sveg naroda naše drage otadžbine.” Dž. Juzbašić, Pokušaji stvaranja političkog saveza,
197, 198.
62
B. Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, Sarajevo,
1982, 327.
63
Uoči aneksije srpska i muslimanska vođstva istupila su zajednički sa zahtjevom za uvođe-
njem ustava bez izmjene međunarodnopravnog položaja zemlje, a u tom smislu je predan i
memorandum Burijanu 7. septembra 1908. Hamdija Kapidžić, “Pripremanje ustavnog peri-
oda u Bosni i Hercegovini”, Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske vladavine, Sarajevo,
1968, 47-48.
64
H. Kapidžić, “Pripremanje ustavnog perioda u BiH (1908-1910)”, Bosna i Hercegovina u
vrijeme austrougarske vladavine, Sarajevo, 1968, 54.
65
“Für die bisherigen Bündnispartner, die Mohammedaner, bedeutete die Annexion, daß-
man mit einer Verbindung mit dem Osmanischen Reich nicht mehr rechnene konnte. Das
Einige Bindeglied zwischen Serben und Mohammedanern – dio Opposition zu Österreich-
Ungarn – ging verloren, weil die Mohammedaner ihre weitere politische Einflußmöglich-
keit nur im Einvernehmen mit der Verwaltung gesichert sahen”. Karl Kaser, ”Die serbische
bürgerliche Politik in Bosnien und der Hercegovina vom Ende der Anneyionskrise bis zum
Ende der ersten Saborsession (1909-1911)”, Prilozi, god. XXI, br. 22, 1986, 88.
66
U narednom vremenu oslabljenu političku poziciju SNO je pokušala neuspješno uspostav-
iti sa vladi lojalnom grupom Lazara Dimitrijevića, ali i sa hrvatskim političkim vođstvom.
67
Srpski predstavnici su odustali od ustavne ankete, pa je Benko nastavio rad sa ostalima.
N. Stojanović, “kao predsjednik srpske narodne organizacije”, zabilježio je njihove zahtjeve:
”Potpuna avtonomija, to je jedino pravilno riješenje bosansko-hercegovačkog problema, jer
jedino ona Bosance i Hercegovce, vezane zajedničkom prošlosti i porijeklom, osigurava od
sveze s raznovrsnim elementima i garantuje nedjeljivost Bosne i Hercegovine […] S opšteg
stanovništa, avtonomija je također vrlo korisna, jer otklanja opasnost budućih zapleta. Staru
opreku između istoka i zapada ona svodi na jedno usko polje. Bosna i Hercegovina, prožeta
ljubavi prema zajedničkoj otadžbini i zajedničkoj narodnosti, lakše će bez tuđeg upliva ovu
borbu iskoristiti i postati kopča između istoka i zapada, mjesto što je do sada bila dio njihove
bojne linije. … Da li to uviđaju austro-ugarski državnici, da li znaju, da sad mora nastupiti
neizostavno naš svestrani i jaki pokret za ostvarenje našeg cilja, za potpunu avtonomiju
Bosne i Hercegovine, da to mora biti naš odgovor na ovakav “ustav” […] Zahtjev potpune
avtonomije naša je samoobrana, kategorički imperativ našeg samoodržanja.” Nikola Sto-
janović, Autonomija Bosne i Hercegovine. Jedan nedržan govor, Štampa Srpske štamparije u
Zagrebu, s.a., (1909), 13, 15.
68
Ovom uredbom su crkvi i školi data ograničena prava, čime mlađi i radikalniji članovi
srpskog vođstva nisu bili zadovoljni, kao ni vođenim oportunističkim sužavanjem političkog
programa.
69
Grupa “starih” vođa, koja je “iznijela” autonomnu borbu.
70
“Srpski poslanički klub (u Saboru – op.a.), a naročito intelektualci iz ranije grupe oko lista
Narod nastojali su da okupe sve političke snage na platformi očuvanja istorijsko-političke
Nježić). Navedeni članovi ovih frakcija jesu one ličnosti koje će nakon pred-
stojećeg rata imati glavnu riječ u vođenju srpske bosanskohercegovačke politi-
ke. Jedan, koji to nije dočekao, Petar Kočić, mada optuživan da su mu “noge
u Bosni a glava u Srbiji”,71 bio je stanovišta: “I Bosna i Hercegovina treba da
postanu samostalna upravna oblast sa svima obilježjima države, čuvajući svoju
jedinstvenost i istorijsko-političku individualnost.”72 Iste stavove je zastupao i
Nikola Stojanović,73 naglašavajući autonomno uređenje Bosne i Hercegovine
kao jedinstvenog i nedjeljivog entiteta.74 Sa svojim stavom o autonomiji srpska
78
Vasa Pelagić, “Istorija bosanskohercegovačke bune”, Izabrana djela, III, 39, (99), 147, 149.
79
Vasa Pelagić, “Bosanska skupština u Sarajevu” Izabrana djela, III, 203. U raspravi Istorija
bosansko-hercegovačke bune V. Pelagić takođe kaže: “Sinovi Bosne i Hercegovine neka ova
data imaju vazda na umu (“kako Bosna bolje stoji od Srbije u nekim strukama rada i pro-
izvodnje”), pa neka uređuju svoju otadžbinu tako kako će doći u bolje a ne u gore stanje”.
– Izabrana djela, III, 65.
80
V. Pelagić, “Istorija bosanskohercegovačke bune”, Izabrana djela, III, 89, 90.
81
V. Pelagić, “Javno pismo Gledstonu engleskom ministru spoljnih poslova”, Izabrana djela,
III, 220.
82
Navodi preuzeti iz: Sabrana djela Petra Kočića, knj. III i IV: III, 21, 22; III, 38; III, 86; III,
243; IV, 14; III, 329; IV, 53; IV, 54; III, 61.
stva dobio vješala ...”83 To su riječi koje ostavlja u amanet Pelagić, a Kočić u
svom pismu ocu poručuje da sve “ono što je u meni najsvetije bilo, je i biće, dok
sam živ. Ta moja svetinja jeste: na prvom mestu oslobođenje moje domovine i
ujedinjenje raskomadanog srpstva”.84
Ovim se potvrđuju teorije koje ističu složenu strukturu identitetâ, ističu
da su pogrešne predodžbe o stalnim, jednoznačnim i isključivim identitetima
i naročito naglašavaju istovremenost postojanja više identitetâ.
Tokom Prvog svjetskog rata autonomija nije više bila primarni politički
cilj kao do tada, ali je posebnost Bosne i Hercegovine kod srpskog vođstva,
mada različito sagledavana kod pojedinih političara, bila i dalje prisutna.
U Jugoslovenskom odboru iz Bosne i Hercegovine našla su se dva ”naro-
dovca” - Dušan Vasiljević i Nikola Stojanović, te Milan Srškić, koji su možda
najjače osjećali prelamanje vlastitog nacionalnog i teritorijalnog identiteta sa
novim jugoslovenskim na vidiku i sa ulogom Bosne i Hercegovine u budućoj
državi. “Mi Srbi Bosanski i Hercegovci (jedini Srbi u početku, članovi JO,
[...] kao i svi ostali naši saplemenici zaneseni opštim patrijotskim poletom,
bili smo bezuslovne pristalice jugoslovenskog pokreta, a imali smo i jedan
specijalan razlog da to budemo: Bosna i Hercegovina su geografski centrum
projektovane Jugoslavije, pa mi nismo mogli dozvoliti da bosanski problem
bude odvojeno srpski ili hrvatski da se eventualno Bosna cepa, [...] i naš je
lokalni interes, dakle zahtevao da idemo do kraja u odbrani teze Jugosloven-
stva, nedozvoljavajući nikakvu diskusiju o tome čija je Bosna i Hercegovina,
da li je srpska ili hrvatska. Smatrali smo, pored toga, za dužnost da, služeći
lojalno jugoslovenskoj tezi, zadržimo za budućnost Bosne i Hercegovine jed-
nu posredničku ulogu u eventualnom sporu između srbijanske i hrvaćanske
koncepcije o državi”,85 riječi su člana JO dr Nikole Stojanovića, ali su i drugi
savremenici imali potrebu da ostave ocjenu njihove nezavidne pozicije86 i sta-
83
Vaso Pelagić, “Iz autobiografije Vase Pelagića Rad u Banjaluci”, Izabrana djela, III, 241.
84
Petar Kočić, “Pismo Gerasimu Kočiću u Gominicu”, 15. 4. 1898, Prepiska Hronologija
života i rada. Bibliografija. Rječnik, Sabrana djela Petra Kočića, knj. IV, str. 15.
85
Dr Nikola Stojanović, Jugoslovenski odbor (Članci i dokumenti), Izdanje Nove Evrope,
Zagreb, 1927, 21.
86
”Položaj Srba Bosanaca u Jugoslovenskom oboru postajao je kadšto i psihološki težak,
između dve vatre: s jedne strane privrženost bosanskog Srpstva prema Srbiji do u mučeništvo;
s druge strane zahtevi Jugoslovenskog odbora koji su im izgledali umesni iako ih je predsed-
nik srpske vlade odbijao, a koji su opet kašto mogli i da pređu meru koja je njima izgledala
prava.” Pero Slijepčević, “Bosna i Hercegovina u Svetskom ratu”, u: Napor Bosne i Hercegov-
ine za oslobođenje i ujedinjenje, Sarajevo, 1929, 264.
87
Mada se Trumbić žalio B. Vošnjaku da bosanska skupina u Odboru hoće da bude više srp-
ska od samih Srbijanaca, ipak su se sve više trudili da ne dovedu u pitanje svoju solidarnost s
Odborom. Po Gazarijevoj ocjeni, M. Srškić, a naročito N. Stojanović, pripadali su onoj grupi
koja ”valjda i protiv svojoj želji i uslijed promišljanja – bila bi čak i za federaciju”, mada se
za to niko od njih, pa ni jedan od članova Jugoslovenskog odbora nije izjasnio tokom Krfske
konferencije. Dragoslav Janković, Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine, Beo-
grad, 1967, 140, 232.
88
“Nikola Pašić se početkom novembra 1918. žalio regentu Aleksandru kako su ‘naši Srbi
u Jugoslovenskom odboru izgubili svaki karakter i postali više Jugosloveni’, a N. Stojanović
navodi da ‘…Pašić nastoji nagovoriti Bosance da oni, tražeći odvojeno i jedino oslobođe-
nje Bosne i Hercegovine, naruše jedinstvo JO, koji je propovedao integralno oslobođenje i
ujedinjenje svih Jugoslovena. […] (NP radi i na organizovanju plebiscita u BiH- op.a) […]
Odbijanje te inicijative Pašićeve značilo je, stoga, jedan od najvažnijih momenata u našoj
spoljnoj politici za vreme Velikog Rata’. […] ‘Ne’ koje smo se tad usudili izgovoriti ja i moji
prijatelji, u odgovor na predlog o posebnoj bosanskoj akciji, i ‘ne’ zvaničnih poslanika Kra-
ljevine Srbije, bilo je u mnogom presudno u našoj tadašnjoj nacijonalnoj politici. I ja ovde
moram, i po cenu da izgledam neskroman, otvoreno reći, da više upisujem sebi u zaslugu to
odlučno ‘ne’ nego sve ostalo što sam možda učinio pozitivno za narodnu stvar. […] Kako
bi svaki Srbin izgledao formalno izdajica onog velikog jugoslovenskog programa uz koji je
cela naša nacija ušla bila u svetski okršaj godine 1914!’ ‘A mi smo svi bili i tada, kao i sada,
duboko uvereni, da takva politika, u osnovi, jedna antisrpska politika, iza tolikih napora
za Jugoslovenstvo izgledalo nam je izdajstvo govoriti samo o Srpstvu…’” - N. Stojanović,
Jugoslavenski odbor, Zagreb, 1927, 57-58, 64.
89
P. Slijepčević, BiH u svetskom ratu, 266; D. Janković, Jugoslovensko pitanje, 360, 414.
90
U toku razgovora sa Korošecom on je izjavio: “Ja sam oduvijek bio protivnik ideje da svi
Južni Slaveni, koji se nalaze pod vlašću Habsburške dinastije, ujedine sa Srbijom i Crnom
U tekstu Jedan istoriski dan istog radikalskog lista može se naći istovjetan
stav, a izrečen je povodom ukidanja Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercego-
vinu:
94
“The establishment of the Yugoslav Kingdom in 1918 paradoxically weakened the Bosnian
Serb position in relation to the Muslims, for the latter closed ranks while the Bosnian Serbs
fractured [...] and difficulty of the Radicals as the principal Bosnian Serb party in competing
with the JMO produced a shift in the traditional Bosnian Serb attitude toward the Bosnian
question. Far-sighed Bosnian Serb nationalist politicians and intelelecuals realized that
a unified Bosnia-Hercegovina could never be won for the Srb nation; they therefore
shifted to supprot for Bosni-Hercegovina’s partition.” (1929) “Milan Srškić, the leading
Radical politician in Bosnia-Hercegovina, played a key role in the Dictatorship of King
Aleksandar and as Minister of Justice in 1929 engineered the division of Yugoslavia into
nine provinces, or banovinas. […] Srskic sholud be credited with preventing the separation
of Bosnia-Hercegovina from Serbia and the reestablishment of a border on the Drina.”
(1935) “Stojadinovic chose the Bosnian Muslims as his preferred partners. His Yugoslav
Radical Union incorporated the JMO and allowed the latter to achieve political hegemony
in Bosnia-Hercegovina up until his fall at the start of 1939”. Marko Attila Hoare, ”The
national identity of the Bosnian Serbs and World War II”, Dijalog povjesničara – istoričara,
3, Pečuj, 12-14. maja 2000, (ur. Hans Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb, 2001, 125, 126.
95
Srpska riječ, u programskom tekstu Naš list, br. 1, 2/15. mart 1919.
“Dne 25. o.m. izvršena je potpuno likvidacija pokr. uprave za BiH. Od toga
dana preuzeli su dodeljenu im vlast po oblastima ovih pokrajina veliki žu-
pani i tim je danom izvršen onaj vekovima očekivani akt ujedinjenja Bosne
i Hercegovine sa majkom Srbijom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tim je danom porušen ipak nakon punih pet godina iza Oslobođenja onaj
kineski zid, koji je srpski narod ovih pokrajina rastavljao od njegove braće
preko Drine, Save i Dunava. Tim su danom pale u vodu i sve one težnje
naših separatista, autonomista i federalista, jer se našoj velikoj Otadžbini
dao centralistički oblik, oblik jedinstvene države koja seže od Triglava do
Đevđelije. Taj istoriski dan naročito je važan za nas Srbe u Bosni i Hercego-
vini, jer je njegovim svitanjem došlo ono toliko vekova željkovano ujedinjenje
Srpstva. Danas su pale sve one prepreke, koje su nas razgrađivale, odvajale.
Danas smo postali potpuno svoji i prava braća, koja vekovima čeznuše za
toplim bratskim zagrljajem. I taj veliki i svetli dan u istoriji našeg naroda biće
urezan zlatnim slovima, on će da bude ona sveta nevidljiva kopča naših srca
i naše ljubavi, a naše zavetne misli vidni i sveti poklič njinog rođenja, njenog
ostvarenja!”96
Iste godine u svojoj brošuri Zašto smo protiv granice na Drini i protiv cepa-
nja Bosne i Hercegovine dr Branko Kaluđerčić98 će napisati:
96
Srpska riječ, br. 41, 28. februar 1924.
97
ABiH, KBUDB – Pov. DZ.,1675/1939.
98
Dr Branko Kaluđerčić (1891- 1983) bio je advokat. Povjerenik je društva Prosvjeta, član
češkog sokola, kao student glavni sekretar društva Rad. Tokom rata optužen je za veleizda-
“Politika Srbije koju je ona u toj nameri vodila kroz jedno celo stoleće prema
Austro-Ugarskoj, može se okarakterisati sa dve reči, kao Politika Bosne. Svi
prirodni putevi, sve doline bosanskih reka, tekle su prema Savi i Dunavu,
prema Beogradu, koji je kao veliki magnet privlačio i okupljao sve zdrave
narodne snage Bosne i Hercegovine.”
ju. Član je Narodnog vijeća 1918. Član je Radikalne stranke, narodni poslanik i predsjednik
Zakonodavnog odbora za donošenje beglučkog zakona za BiH. Nakon osnivanja JRZ u njenom
je Glavnom odboru. U periodu od 1935. do 1937. bio je ministar PTT-a u vladi Milana
Stojadinovića. Od 1950. ponovo se aktivirao u državnoj službi.
99
Jugoslovenski list, 21. februar 1938, 1.
100
U nacionalno fokusiranim stavovima izuzetak čini Težačka organizacija/Savez težaka
za BiH/Savez zemljoradnika za BiH, čije negiranje Bosne i Hercegovine polazi od pretpo-
stavke da za potrebnu buduću zadružnu državu, sa kraljem na čelu, nije potreban posrednik
između seljaka i kralja, ni u kakvom obliku.
101
Godinama poslije tražio se krivac za propušteni čin direktnog ujedinjenja sa Srbijom:
“Ko je spriječio da se Bosna ujedini sa Srbijom? - Da se ovo prisajedinjenje ne ostvari, da
Bosna ne priđe Beogradu, nego Zagrebu, i da stupi u onu novoosnovanu državu sa središtem
u Zagrebu, ova su tri Srbina iz Bosne krivi: dr Nikola Stojanović, dr Dušan Vasiljević i Vasilj
Grđić.” Prva dvojica bili su u Jugoslovenskom odboru, pa ‘čuvši za glasanje Bosne, i savjeto-
vali (Grđiću), da se Bosna ne prisajedinjuje Srbiji i ovaj treći je spriječio prisajedinjenje Bosne
Srbiji bez ikakvih pogađanja i cjenkanja. Zbog osude na smrt u banjalučkom procesu imao je
Grđić veliki ugled u Bosni poslije rata, i taj je ugled upotrijebio da spriječi spajanja Bosne s
Srbijom bez ikakvih cjenjkanja i pogađana. [...] Bilo bi s gledišta našega narodnog jedinstva
izvanredno značajno i mnogo bolje, da se prisajedinjenje onda izvršilo.’” – Jugoslovenski list,
br. 2, 3. januar 1937, 3.
102 ”And the Bosnian Serb politicians who took Bosnia into Yugoslavia in 1918 rejected
the idea that Bosnia should first unite with Serbia, fearing that such a step would be
divisive both for Bosnia and for the South Slavs generally.” – M. A.Hoare, ”History
and the rebirth of Bosnia”, Bosnia Report, The Bosnian Institute in London, New Series
No:49-50, December- March 2006, http://www.bosnia.org.uk/bosrep/report_format.
cfm?articleid=3047&reportid=170
Takvu politiku podržavala je i srpska vlada. B. Terzić javlja Ž. Mišiću da ”…prilike današnje
u Bosni i Hercegovini upućuju Vladu na veliki takt i obazrivost, te da se ne prenagli u ovom
pogledu, naročito iz obzira prema Hrvatima, kojih ima i u narodnoj vladi u Sarajevu. Radiće
se indirektnim putem da stvar sazri; većina Hrvata za to ujedinjenje. […] Muslimani su za
nas i priznaju dinastiju Karađorđevića i izjavili su, da će biti lojalni građani.”- Građa o stva-
ranju Jugoslovenske države, priredili: dr D. Janković i dr B. Krizman, knj. II, Beograd, 1949,
664-665.
103
Davorka Matić, “Nacije i nove demokracije”, Erasmus, Časopis za kulturu demokracije,
Zagreb, lipanj 1994, br. 7, 40.
104
Na opasnost od uvođenja seljaka u aktivni politički život upozorio je još 1910. Risto
Radulović Rinda. “Kod nas od nazad nekoliko godina pokušavano je angažovati aktivno
našega težaka u politiku. [...] Po mome dubokom uvjerenju, takva politika nanijeće nepred-
vidnih nesreća srpskom narodu. [...] Prava demokracija mora da bude selekcija ... ili ona je
vladavina najsitnijih i najprimitivnijih strasti. [...] jer, nacionalizam, kao i svaka veća ideja,
proizvod je vaspitanja i obrazovanja, a nikako primitivnosti, kako se to kod nas vrlo često
misli i vjeruje.” Risto Radulović, “Seljak i politika”, Izabrani radovi, Sarajevo, 1988, 94-95.
105
Michael Mitterauer, “Religije u Jugoistočnoj Europi: historijskoantropološki pristup,
Migracijske i etničke teme, god. 24, br. 1-2, 2008, 13.
106
“Takve su pojave tipične za multikonfesionalna društva u kojima se etničke, religijske i
političke granice ne preklapaju u potpunosti.” Željko Boneta, Boris Banovac, “Religioznost i
nacionalizam na hrvatskoj periferiji – veliki scenariji za male zajednice”, Migracijske i etničke
teme, Institut za migracije i narodnosti (IMIN), god. 23, br. 3, 2007, 168.
***
107
Milorad Ekmečić, “Šta je bilo evropsko u balkanskim nacionalnim pokretima 1790-
1918”, u: Srbi na istorijskom raskršću, SKZ, Beograd, 1999, 256.
108
Dok je “učena elita srpskog društva htela jedno, srpsko seljačko te ciljeve svelo na svoju
pravoslavnu i uže srpsku meru.” – Milorad Ekmečić, “Nacionalna politika Srbije prema
Bosni i Hercegovini i agrano pitanje (1844-1875)”, Radovi iz istorije Bosne i Hercegovine XIX
veka, BIGZ, 1997, 9.
109
Seljačkoj masi i inteligenciji zajedničko je bilo i iskustvo poniženja i progona tokom ne-
tom proteklog rata, kao i zahtjevi za priznanje podnesenih žrtava za novu državu. “Traume
doživljene tokom Prvoga svetskog rata su ostavile isuviše duboke tragove, pa se odricanje
srpskog identiteta i eventualna zamena nakim drugim činila kao izdaja sopstvene suštine,
[…] Odnosno, srpski identitet je u sebe uključio epitete oslobodioca i ujedinitelja, a u njegovoj
novoj kući pripadala mu je uloga prvoga među jednakima”. Maja Miljković, “Nacionalni
identitet Srba i Hrvata u Mostaru u međuratnom periodu”, Dijalog povjesničara – istoričara,
3, Pečuj, 12-14. maja 2000, (ur. Hans Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb, 2001, 109, 110.
(Summary)
Considering the longevity of the religious identity which was the basis
of Serb national identity, the position of identity of Bosnia and Herzegovina,
as one unique territorial, political, state and legal, administrative unit, in the
imagined hierarchy of identities did not assume a prominent position in the
mentioned period. Political requests for autonomy of Bosnia and Herzegovi-
na at one time were only a phase in the struggle for national integration. The
reason for this is the fact that Bosnia and Herzegovina as a state, political and
territorial unity did not have a specific place in the formation of Serb national
identity, and that the political practice in the mentioned timeframe shows
that there was no planned political action nor will to strengthen the identity
of Bosnia and Herzegovina as a multinational collective identity over the exi-
sting religious and national identities.
N
akon što je u novostvorenoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca uvedeno opće pravo glasa za muškarce, Hrvatska (puč-
ka, republikanska) seljačka stranka (dalje: HSS) postala je najjačom
hrvatskom strankom već na prvim poratnim izborima 1920. Od tada pa do
1941. bila je i glavna oporbena stranka u državi. Na državnoj je razini stranka
vodila, nama razmjerno poznatu, borbu za federalizaciju.1 Ono što se od-
nedavna otkriva jesu njene brojne i dobro osmišljene djelatnosti “na terenu”,
kojima je u svega nekoliko godina stvorila masovni pokret, što je zadirao u
sve životne sfere. Oni su ga sami nazivali “hrvatskim seljačkim pokretom”, a
mi ga možemo s pravom gledati kao na stvaranje ‘države u državi’. Upravo u
ovim specijaliziranim organizacijama i njihovom korisnom radu - koji im je
pribavio masovno članstvo – počinjemo prepoznavati stvaran razlog popular-
nosti HSS-a kod 90% hrvatskih birača.
1
Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) promijenila je 1920. ime u Hrvatska republikan-
ska seljačka stranka (HRSS), a 1925. u Hrvatska seljačka stranka (HSS). O povijesti stranke
u: Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke. Zagreb: Naklada Pavičić, 1999.
njome nije moglo mjeriti po broju ogranaka i članstva, opsegu rada, ali utjeca-
ja, koji se zahvaljujući podršci organiziranog masovnog pokreta širio i daleko
izvan njene organizacijske mreže. Kako je bila vezana uz oporbenu stranku,
sve su njene djelatnosti (kao i drugih navedenih organizacija) bile zasnovane
na načelu samopomoći.4 Nakon prvih uputa koje bi im dali stručnjaci, seljaci
su sve radili sami, dragovoljno, a sami su se morali pobrinuti i za financira-
nje (od, primjerice, putovanja na smotre do izgradnje domova kulture). To se
2
O Gospodarskoj slozi vidjeti u: Ivica Šute, Organizacija i djelovanje Gospodarske sloge (1935.-
1941.), neobjavljena doktorska disertacija obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
2006.; o Seljačkoj slozi u: Suzana Leček, Seljačka sloga u Slavoniji, Srijemu i Baranji 1925.-
1941. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Sri-
jema i Baranje, 2005.; o ženama: S. Leček, ’Dosada se samo polovica hrvatskog naroda
borila’. Hrvatska seljačka stranka i žene (1918.-1941.). Zagreb: Historijski zbornik, Društvo
za hrvatsku povjesnicu, 59/2006., 93-130.; o HRS-u: Bosiljka Janjatović, Politika Hrvatske
seljačke stranke prema radničkoj klasi. Hrvatski radnički savez 1921-1941. Zagreb: Centar za
kulturnu djelatnost, 1983.; za općinsku samoupravu: S. Leček, “Borba Hrvatske seljačke
stranke za općinsku samoupravu 1936.-1939.” Zagreb: Časopis za suvremenu povijest (dalje:
ČSP), 40/2008., br. 3, 999.-1032.
3
R. Herceg, Što je i što hoće Seljačka Sloga. Zagreb: Seljačka sloga, 1938.; R. Herceg, Seljačka
Sloga - idejno čistilište hrvatskog i razsadište svjetskog seljačkog pokreta. Zagreb: (nepoznat iz-
davač), 1940. Seljačka sloga je osnovana 1925., prestala je s radom u vrijeme diktature kralja
Aleksandra, a obnovljena je u jesen 1935.
4
Izidor Škojač, Kulturan i prosviećen narod ne da se slomiti. Zagreb: Seljačka sloga (dalje:
SS), Seljačka sloga, 3/1938., br. 3, 78.-79.
5
Hrvatski seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362.
6
Od ukupno 216 ogranaka Seljačke sloge tijekom 1920-ih u Bosni i Hercegovini su osno-
vana samo dva, u Buni/Mostar (15.3.1927.) i Banjoj Luci (1928.). S. Leček, “Organizacija i
oblici djelovanja Seljačke sloge (1925.-29.)”. ČSP, 28/1996., br. 3, 357.-378.
7
Izvješća za Bosnu i Hercegovinu nisu pouzdana, jer su vrlo rijetko (ili nikako) slali pisa-
na izvješća središnjici. Primjerice, A. Martinović bio je uvjeren da se u Bosni i Dalmaciji
ništa ne radi, jer nije bilo izvješća, ali kada je osobno obišao tamošnja sela, uvjerio se da
rade “mnogo, često puta neobično mnogo”. Deseta redovita glavna skupština Seljačke Sloge
(31.3.1940.), (dalje: Deseta skupština). SS, 5/1940., br. 4, 90.-91.
㘀
㐀 㠀
㈀ 㘀 䔀愀猀 琀
㐀
㠀
㘀 ㈀ 圀 攀猀 琀
㐀
㈀
一漀爀琀栀
猀 琀 ㌀ 爀搀
㤀㌀㘀⸀ 㤀㌀㜀⸀ 㤀㌀㠀⸀ 㤀㌀㤀⸀ 㤀㐀 ⸀
儀琀爀 儀琀爀 唀欀甀瀀愀渀 戀爀漀樀 漀最爀愀渀愀欀愀
8
Osma redovita glavna skupština Seljačke Sloge. SS, 3/1938., br. 3, 92.-93. Javila se i tek-
stom: Hrvatskim ženama. SS, 3/1938., br. 9, 282.; Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 94.
9
Kotarevi prema broju ogranaka: Bjelovar (45), Karlovac (31), Sisak (28), Velika Gorica (26),
Livno (21). Slijede kotarevi s područja na kojem je HSS najduže djelovao i razvio najgušću
mrežu svojih organizacija (središnja Hrvatska i Slavonija), a daleko iza njih (od kotareva u
BiH): Duvno (9), Travnik (7), Banja Luka (5), Prozor (4), Ljubuški, Odžaci, Zenica (3),
Derventa, Jajce, Sanski Most, Brčko (2), Bihać, Doboj, Fojnica, Gradačac, Stolac (1). SS,
3/1938., br. 6, 198.; Tajničko izvješće, Deveta redovita glavna skupština (11.6.1939.), (dalje:
Deveta skupština), SS, 4/1939., br. 7, 180.-181.; Tajničko izvješće. Deseta skupština. SS,
5/1940., br. 4, 83.-84.
㘀
㔀
㐀
㌀
㈀
㤀㌀㘀⸀ 㤀㌀㜀⸀ 㤀㌀㠀⸀ 㤀㌀㤀⸀ 㤀㐀 ⸀ 䈀爀漀樀 漀猀渀漀瘀愀渀椀栀 漀最爀愀渀愀欀愀
10
Uz Prozor najveći broj novih ogranaka zabilježen je u Tuzli (13) i Bugojnu (7), a započelo
je osnivanje u kotarevima Glamoč, Visoko (po 1), Kotor Varoš (2), Prijedor (3). SS, 5/1940.,
br. 1, 30. Tajničko izvješće. Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 83.-84.
11
Seljačka sloga je 1937. imala preko 20.000 članova, 1938. oko 34.000, a 1939. oko 45.000
članova u 865 ogranaka. Vjerojatnih 60.000 djelatnih članova bio je izuzetan uspjeh za
zemlju s 3,7 milijuna stanovnika i za prosvjetno-kulturnu organizaciju koja je djelovala na
selu. Prema: Seljačka sloga nosilac hrvatske narodne kulture. Izvještaj tajnika Božidara Ma-
govca, Sedma skupština. SS, 2/1937., br. 2, 34.-35.; Razvoj Seljačke Sloge od 13.II.1938. do
11.VI.1939. Tajnički izvještaj, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 181.
12
Prema izlaganju Miška Babića (Fojnica) na Drugom seljačkom saboru 1940., vlada je
branila osnivanje ogranaka, ali su i bez njih počeli s nekim djelatnostima. Hrvatski seljački
prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362.
13
Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 90.-91.
14
Nastupili su ogranci: Guča Gora, Pećine, Zlosela, Bistrica, Livno, Čelebić, Stolac, Bi-
starac, Pasci, Živinice, Raspotočje, Visoko, Ovčarevo, te druge skupine: Imljani, Bugojno,
Kupres, Carevo Polje, Cazin, Vrboci, Carevo Selo, Derventa, Maglaj, Žepče, Zenica, Viso-
kovci. SS, 5/1940., br. 8-9, 237.-238.
Nositelji djelatnosti
Seljačka sloga bila je zamišljena kao isključivo seljačka organizacija, čiji
su članovi samo iznimno mogli postati i tzv. “prijatelji”, odnosno inteligen-
cija koja je bila voljna zajedno sa seljacima unapređivati život sela. No, ide-
je koje je promicala osmišljavali su intelektualci vezani uz HSS i središnjicu
Seljačke sloge u Zagrebu. Oni su najčešće bili inicijatori rada na nekom po-
dručju, u čemu su im odlučujuću podršku u svome kotaru pružali narodni
poslanici HSS-a.18 Tako je u kolovozu 1936. tajnik Seljačke sloge Božidar
Magovac imao “turneju” kroz Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju.19 U drugoj
polovici srpnja 1937. predsjednik Rudolf Herceg obišao je zapadnu Bosnu i
Dalmaciju,20 a oko Uskrsa 1938. središnju Bosnu i Hercegovinu.21 Nakon nji-
hovih dolazaka na pojedinom bi području oživio rad, osnivani su prvi ogranci
ili znatno proširivana mreža.
15
SS, 5/1940., br. 8-9, 236.
16
Prema izlaganju Miška Babića (Fojnica) na Drugom seljačkom saboru 1940. Hrvatski
seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362.
17
Prvi je bio Vojnić s 1 ogrankom na 663 stanovnika, a iza Mrkonjić Grada slijedili su: Pi-
sarovina, Livno i Valpovo. Tajničko izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 180.-181.
18
Primjerice, djelovanje Bariše Smoljana u Hercegovini. SS, 2/1937., br. 1, 20.
19
Obišao je Trn (tom je prilikom osnovan ogranak) i ogranak Dragočaj (Banja Luka), Jajce,
Turbe, ogranak Ovčarevo, Travnik, Bugojno, Kandiju, Duvanjsko polje (ogranak Kovači).
SS, 1/1936., br. 12, 291.
20
Banja Luka, Jajce, Travnik, Bugojno, Duvno, Livno. SS, 2/1937., br. 7, 181.
21
Sarajevo, Mostar, a posjetio je i Cecelu, u kojoj je bila najavljena velika smotra. SS, 3/1938.,
br. 5, 172.-173.
22
Rudolf Matz, Seljačka Sloga – u Bosni. SS, 1/1936., br. 8, 186.-187.
Smotre su bez sumnje imale veliku privlačnu moć, čega su bili svjesni i u
središnjici. Stoga su prve dvije (1936. i 1937.) snimljene na film, koji je pokazi-
van po svim hrvatskim krajevima. Film o smotri 1937. bio je znatno duži i za
njega je organizirana velika turneja po svim gradovima, a kada je nabavljeno
posebno platno, i po manjim mjestima i selima.23
Prema načelima Seljačke sloge, na samim je seljacima bilo da ideje s koji-
ma ih se upoznalo provedu u djelo. Međutim, važnu je ulogu u tome odigrala
i domaća inteligencija. Dala je organizacijsku podršku (posebice Društvo Na-
predak), a osobnim angažiranjem omogućila uspješno provođenje nekih kam-
panji. Između brojnih građanskih i crkvenih intelektualaca, koji su pomagali
Seljačkoj slozi, svakako treba istaći Antu Martinovića. Ovaj bivši kustos Sa-
rajevskog muzeja obilazio je sela, poticao rad ogranaka, uz etnologe Milovana
Gavazzija i Branimira Bratanića ili glazbenika Zlatka Špoljara davao je struč-
ni sud o lokalnim smotrama, a toliko je predano i uspješno djelovao u kampa-
nji opismenjivanja u Bosni i Hercegovini da je ubrzo postao članom Upravnog
odbora Seljačke sloge. Konačno je 1940. ‘povučen’ u Zagreb kao glavni struč-
njak za opismenjivanje da bi odatle vodio cijelu nacionalnu kampanju.24
Presudnu su ulogu ipak odigrali sami seljaci, bez čijeg masovnog uklju-
čivanja i požrtvovnog rada zamisli Seljačke sloge ne bi bile ostvarive. Među
njima se posebice isticao Marko Čondrić (Rapovine, Livno). Bio je pokrajin-
ski povjerenik za širenje i rad ogranaka u 6 kotareva na tromeđi Bosne, Her-
cegovine i Dalmacije, a pokazao je izuzetnu agilnost i uspio uspostaviti dobru
mrežu ogranaka.25 Stoga je na godišnjoj skupštini Seljačke sloge 1938. izabran
23
U Bosni i Hercegovini prikazivan je u proljeće 1938. po ovom rasporedu: Mostar (8.5.),
Travnik (15.5.), Banja Luka (22.5.), Brčko (29.5.), Tuzla (5.6.). Nakon osnivanja Banovine
Hrvatske turneja je ponovljena s integralnom verzijom filma (u prvoj su varijanti morali izre-
zati scene s Mačekovim govorom na smotri, iako je u njemu bilo govora samo o kulturnom
identitetu). SS, 2/1937., br. 12, 270.-271.
24
Pojačanje pokreta za pismenost. SS, 5/1940., br. 10-11, 265.
25
Primjerice, Čondrić je nakon skupštine 1938. u mjesec dana obišao svoje kotareve i pri-
premio smotru. U tih je mjesec dana održao 40-ak sastanaka, davao upute i poticao na rad.
Navode se: Gučja Gora, Brajkovići, Pokrajčići, Bila, Ovčarevo, Priče, Vidoševići, Bonja,
Jankovići, Paklarevo, Koričani, u prozorskom kotaru: Gmiće, Proslap, Ščit, Zama, Rum-
bok, Kanj Dolac, Jaklić, Lapsunj, Šlimac, Družinovići, Ripci, Sopat, Podbor, Ploča, Miuša,
Kovačevo Polje, Orošac, Kopčić, te Čapljina, Trebižat (Stolac), Vitina (Ljubuško), Klobuk,
Šipovača, Orahovlje, Grab, Grabovnik. SS, 3/1938., br. 4, 138.
26
Osma redovita glavna skupština Seljačke Sloge. SS, 3/1938., br. 3, 92.-93.; Deseta skup-
ština. SS, 5/1940., br. 4, 94.
27
M. Matočec, Moj put po Bosni. SS, 4/1939., br. 6, 152.-154. Na skupštini 1939. rasprav-
ljalo se i o potrebi za većim brojem kotarskih prosvjetnih povjerenika. Naime, oni su često
držali i po nekoliko sastanaka dnevno, a sela na svom području obilazili danima. Bio je to
ogroman posao i teret, jer su većinom bili seljaci, koji nisu mogli toliko izbivati od kuće.
Tajničko izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 177.-178., 188.
28
Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 90.-91.
nostima rada u svojem kraju, uspjesima i problemima koji su još stajali pred
njima. Uglavnom su spominjali teške prilike, visoku nepismenost (ali zato i
izuzetno jaku kampanju opismenjivanja), rad sa ženama, te nastojanja da se
uspostavi suradnja s muslimanima (pa je na Prvom prosvjetnom saboru Cazin
predstavljao Alija Omanović) i Srbima (prema Juri Mikuliću iz Bugojna, Srbi
su sve više pristajali uz seljački pokret ili su bili, prema riječima Nikole Bun-
tića iz Stolca, zainteresirani za prosvjetni rad).29
Nakon Drugog sabora u prosincu 1940. mreža se proširila, pa je najavlje-
no održavanje regionalnih prosvjetnih sabora, koji bi okupljali 100-400 sudi-
onika i na regionalnoj razini raspravljali o temama o kojima se prethodno go-
vorilo na glavnom nacionalnom saboru. Do ožujka 1941., kada je sastavljeno
posljednje izvješće o radu Seljačke sloge, bilo ih je održano deset (od trinaest
predviđenih); na njima se za riječ javilo preko 200 govornika, a okupili su
ukupno 3.000 sudionika, muškaraca i žena. Od toga su u Bosni i Hercegovini
održana dva, na kojima su glavne teme bile teške prilike (nema iseljavanja,
cijene duhana) i prosvjetni rad (opismenjivanje, žene, nošnja).30
29
Predstavnici Bosne i Hercegovine na Prvom prosvjetnom saboru (kongresu) 8.-10.12.1939.:
Mato Marić (Kotor Varoš), Alija Omanović (Cazin), Franjo Pavić (Gradačac), Jure Miku-
lić (Bugojno), Nikola Buntić (Stolac), Marko Čondrić (Rapovine, Livno). O saboru vidjeti
u: Imbro Štivić, Već prvi prosvjetni sabor ili kongres hrvatskih seljaka – dobro uspio. SS,
5/1940., br. 1, 7.-13.; Tajničko izvješće. Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 86. Mato Ma-
rić je na skupštini Seljačke sloge 1940. izabran za zamjenika odbornika Upravnog odbora.
Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 94.
Predstavnici Bosne i Hercegovine na Drugom prosvjetnom saboru (kongresu) 6.-8.12.1940.:
izvjestitelji prema regijama – Perica Čubela (Grgurić, Livno), Miško Babić (Fojnica), Pejo
Ravlić (Modran, Derventa), Anka Crvenković (Poljane, Tuzla), Ivo Gagulić (Brčko), Mato
Kajić (Žepče). Diskutanti na specijaliziranim zasjedanjima: a) sudovi: Ivo Drasović (Brčko),
Pero Čubela (Livno), Alojzije Takač (Žepče); b) zdravlje djece: Boja Čurak (Odžaci), Anka
Crvenković (Tuzla), Boja Šuker (Poljana, Livno); c) opismenjivanje: Pajo Ravlić (Modran,
Derventa), Perica Čubela, Pero Klepica (Doljani, Prozor), Ivo Gagulić (Tramošnica, Brč-
ko), Mato Kaić (Žepče), Miško Babić (Tetina, Fojnica), Joso Jurić (Osova, Žepče), Marko
Čolić-Banović (Pogorioc, Tuzla); d) organizacija ogranaka: Mato Kaić, Pavao Sarat (Jajce),
Pero Klepica, e) smotre: nisu navedeni poimence; f) krš: Ivan Čelan, M. Čondrić (Livno).
Hrvatski seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362.
30
Održani su za Hercegovinu 23.2.1941. i u Tuzli (za SI Bosnu) 16.3.1941. Za treći, koji je
bio zakazan za 23.3.1941.u Livnu (za Z Bosnu), više nema izvješća. SS, 6/1941., br. 1-2, 42.;
A. Martinović, Pokrajinski prosvjetni sabori. SS, 6/1941., br. 3, 63.-65.
Ideologija
Kulturni nacionalizam
Iako u povijesnim istraživanjima 20. stoljeća politika još uvijek ima staro
prvenstvo, a kultura i njene sastavnice ostaju prepuštene srodnim humanistič-
kim znanostima, sve se više uviđa da se ona ne može promatrati odvojeno od
suvremenih ideologija, ali i obrnuto, da kulturne koncepcije čine važnu sa-
stavnicu tih istih ideologija. To vrijedi i za dominantnu ideologiju europskog
međuraća – nacionalizam. Naime, opća “nacionalizacija društva” karakteri-
stična je za sve narode i zemlje Europe, koji su iz Prvog svjetskog rata izašli
s dubokim traumama i koji su oko nacionalnih ideala uspjeli okupiti i one
koje nisu mogli do tada - seljaštvo i žene. Ideja nacije prožela je sve aspekte
života, pa neki govore kako je “nacionalizam moderna kultura”.31 Stoga su za
istraživanje povijesti toga razdoblja izuzetno poticajne teorije koje ukazuju na
ulogu kulture unutar nacionalnih pokreta. Među njima izdvojila bih samo
one koje su najavile odlučan preokret u razmišljanjima o nacionalizmu. Bili su
to radovi koji su ukazali na modernizacijsku ulogu kulturnog nacionalizma, što
ga se u opreci s “naprednim” političkim nacionalizmom Francuske i Engleske
držalo iracionalnim i bijegom od stvarnosti. Pomnija je analiza dokazala da je
on jednako modernizirajući, te da priča o autentičnoj kulturi i velikoj prošlosti
služi održanju samopoštovanja i vlastitog identiteta, i na taj način pomaže, a
ne odmaže, prihvaćanje neizbježne modernizacije.32
Ove nam teze omogućuju da na novi način sagledamo hrvatsku među-
ratnu povijest, te da više ne previđamo kako se uz bok političkom pokretu
ravnopravno vodila borba za vlastitu kulturu i identitet. Ovu je borbu unutar
pokreta predvođenog HSS-om nosila upravo Seljačka sloga. Njen je posao
bio poučiti seljaka i uvesti ga u moderan svijet, ali uz priznavanje tradicio-
nalnih vrijednosti, odnosno vlastitog identiteta. Upravo ono što se ovakvoj
ideologiji zamjeralo, a to je bilo isticanje tradicije, imalo je poticajne učinke.
31
Liah Greenfeld, “Nationalism and the mind”. London: Nations and Nationalism, The
Association for the Study of Ethnicity and Nationalism (ASEN), 11/2005., br. 3, 326.
32
J. Hutchinson, The Dynamics of Cultural Nationalism. London: Allen & Unwin, 1987.,
12.-19., 30.-36.; John Hutchinson, “Nations and Culture”. u: Montserrat Guibernau, John
Hutchinson (ur.), Understanding Nationalism. Cambridge, Oxford, Malden Ma.: Polity Pre-
ss, Blackwell Publishers Ltd, 2001., 74.-96.
33
Izidor Škojač, Kulturan i prosviećen narod ne da se slomiti. SS, 3/1938., 3, 78.-79.
34
Anthony D. Smith, “Authenticity”. u: Athena S. Leoussi (ur.), Encyclopaedia of nationa-
lism. New Brunswick, London: Transaction Publishers, 2001., 13.-14.; Anthony D. Smith,
Chosen Peoples. New York: Oxford University Press, 2003., 37.-43.; Athena S. Leoussi, The
ethno-cultural roots of national art. Nations and Nationalism, 10/2004., br. 1-2, 151.-153.
35
A. D. Smith, National Identity. Reno, Nevada: University of Nevada Press. 1993., 97.
36
A. D. Smith, Myths and Memories of the Nation. New York: Oxford University Press, N.Y.,
1999., 68.-69., 82.; Miroslav Hroch, Das Europa der Nationen. Die moderne Nationsbildung
im europäischen Vergleich. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2005., 150.-151.
37
SS, 3/1938., br. 4, 117. (naslovnica).
38
Prisustvovao je velik broj narodnih poslanika: Juraj Šutej (Duvno); Ivan Čelan (Livno),
Bariša Smoljan (Ljubuški), Marko Suton (Mostar), dr. Grgurić (Prozor), Ante Budimirović
(Bugojno), Pavao Krce (Sinj, naglašeno da je bio u narodnoj nošnji), Bjelovučić (Metković),
Stipe Matijević (Makarska), Paško Kaliterna i Joso Mratinović (Split), Dane Škarica (Ši-
benik), Banković (Karlovac), Karlo Mrak (Pisarovina, i on u narodnoj nošnji), Dane Malić
(Krapina), Torbar (Zlatar), Tomo Jančiković (Novi Marof), Mihovil Pavlek Miškina (Ko-
privnica), Luka Ileković (Bjelovar), Ivan Robić (Velika Gorica, tada je ujedno i predsjednik
Gospodarske sloge), Ivan Martinčić (Sisak), Stjepan Tonković (Petrinja), Mato Mikić (Gra-
dačac), Živan Kuveždić (Šid), Gvozdić (Stara Pazova), te senator Pernar. Osim toga došlo je
7 predstavnika kotarskih organizacija HSS-a (Gospić, Đurđevec, Sv. Ivan Zelina, Bjelovar,
Karlovac, Vinkovci, Županja). Iz središnjice Seljačke sloge: predsjednik Herceg, potpred-
sjednik Mato Mandić, tajnik Ante Premužić, odbornica Mara Matočec, etnolog Branimir
Bratanić, te sveučilišni profesor Dinko Tomašić, iz Sarajeva potpredsjednik Napretka Milan
Martinović (s nekoliko odbornika), te niz prosvjetnih povjerenika Seljačke sloge. Na smotri
su bili i pjevači “Zore” iz Chicaga. SS, 3/1938., br. 7, 220.
39
Usp. R. Herceg, Etnografija i etnologija kao znanosti, Seljačka Sloga kao pokret. Zagreb:
(nepoznat izdavač), 1941., 3.
40
Stručnjaci i novine o seljačkoj smotri. SS, 3/1938., br. 9, 267.
41
Nacionalizam nigdje nije jedinstven pokret, unutar jedne nacije redovno postoje razne,
čak protivne koncepcije, pa je nacionalizam stalno hvatanje ravnoteže između raznih sku-
pina unutar iste nacije (regija, klasa, vjera). John Hutchinson, Nations and Culture, 83.-94.
42
Robert F. Arnove, Harvey J. Graff, National Literacy Campaigns. New York, London:
Plenum Press, 1987., 7.; Carlo M. Cipolla, Literacy and Development in the West. Harmon-
dsworth: Penguin, 1969., 87.
43
S. Leček, Željko Dugac, “Za zdravlje majke i djeteta: zdravstveno prosvjetna kampanja
Seljačke sloge (1939.-1941.)”. ČSP, 38/2006., br. 3, 983.-1005.
44
Tomislav Prpić, Književni regionalizam u Hrvata. Zagreb: (nepoznat izdavač), 1936., 57.-
67.; Zlatko Grgošević, Umjetnost u selu i selo u umjetnosti. Zagreb: SKLAD, 1935.
45
Upute je razradio etnolog Branimir Bratanić. B. Bratanić, Hrvatske seljačke pjevačke
smotre. Zagreb: Kalendar Seljačke Sloge za godinu 1937., Seljačka sloga, 1936., 40.-45.; B.
puta godišnje održavali tzv. prosvjetne zabave, na kojima su pokazivali svu širinu
rada. Na njima su seljani i gosti iz okolnih sela mogli vidjeti osebujnu mješavinu
izvorne umjetnosti (tradicionalne pjesme, plesove, nošnje) i novoga stvaralaštva
(recitacije i igrokaze seljačkih autora).
Zadruge i razni oblici međupomoći trebali su pružiti gospodarsku sigur-
nost seljacima, bilo da se radilo o modernom udruživanju (osiguravajuće i
nabavne zadruge) ili akcijama pružanja povremene socijalne pomoći ugro-
ženima u selu. Socijalna solidarnost ubrzo je prerasla lokalne okvire i počela
djelovati i na nacionalnoj razini (najčešće su bile kampanje pomoći gladnima
u Dalmaciji i Hercegovini). Inače se gospodarskim djelatnostima nakon 1935.
bavila Gospodarska sloga, pa ova djelatnost nije toliko karakteristična za Se-
ljačku slogu. Ono što je daleko više obilježilo njen rad u kasnim 1930-im bili
su “sudovi dobrih i poštenih ljudi”. Osnivani su kako bi pomirili zavađene
strane i tako zaštitili seljake od skupih sudskih parnica. Nisu imali izvrš-
ne ovlasti i odluke im nisu bile obvezujuće, ali su u nekoliko godina riješili
stotine sporova, pa je postalo očito da se postepeno stvara usporedna pravna
struktura.46
Bratanić, O smotrama hrvatske seljačke kulture. Zagreb: Seljačka sloga, 1941. Najpotpuniji
prikaz smotri u: Naila Ceribašić, Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće. Zagreb: Institut za
etnologiju i folkloristiku, 2003.
46
Niko Matanić, “Kako ćemo bez sudaca”. Zagreb: Božićnica 1925, Hrvatska seljačka stran-
ka, 1924., 80.-82; Stjepan Hefer, “Sud dobrih i poštenih ljudi”. SS, 1/1936., br. 3, 55.-56.;
N. Matanić, “O sudu dobrih i poštenih ljudi”. SS, 2/1937., br. 4, 78.-81.; Vladko Maček,
Memoari. Zagreb: Hrvatska seljačka stranka, 1992., 118.
47
Suzana Leček, “Seljačka sloga i prva kampanja opismenjivanja u Hrvatskoj (1937.-1941.)”.
u: Hereditas rerum Croaticarum ad honorem Mirko Valentić, Zagreb: Hrvatski institut za po-
vijest, 2003., 292.-301.; S. Leček, “Suradnja HKD ‘Napredak’ i Seljačke sloge u kampanji
opismenjivanja”. ČSP, 36/2004., br. 3, 1101.-1125.
48
Primjerice u Livnu (75,8%), Konjicu (77,4%), Bugojnu (80,9%), Duvnu (85%), a u Prozoru
je bila najviša, punih 86,1%. Osim sarajevskog kotara, posvuda je bila preko 60%. Definitiv-
ni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine. Knjiga III. Prisutno stanovništvo
po pismenosti i starosti. Beograd: (nepoznat izdavač), 1938., 4.-10., 26.-35., 68.-73.; 76.-97.,
112.-117.
49
S. Leček, “Seljačka sloga i prva kampanja opismenjivanja”, 293., 300.
2. Žene
Program HSS-a nedvosmisleno je tražio punu političku, društvenu i gos-
podarsku jednakost žena. Međutim, stvarnost patrijarhalnog društva tjerala
je na praktične kompromise i taktički opreznije korake.50 Iako je žena trebala
postati ravnopravnom sudionicom javnog života, u praksi se išlo postepenim
uvođenjem u djelatnosti koje su patrijarhalnom mentalitetu mogle biti pri-
hvatljive, poput angažiranja u kampanji za zdravlje djece.51
No u jednome nije bilo kompromisa - pismenosti. Ovaj pokazatelj ne-
razvijenosti, kako se isticalo u kampanji opismenjivanja, bio je najrašireniji
upravo kod žena. Iako se u nekim krajevima na žensku pismenost još uvijek
gledalo kao na sramotu, ovdje su i stranka i osobno vođa Maček (koji je bio
50
S. Leček, ‘Dosada se samo polovica hrvatskog naroda borila’, 93.-130.
51
Zanimljivo je da se Bosna i Hercegovina uključila u zdravstvenu kampanju odmah po
njenom pokretanju, pa je organiziran niz sastanaka i razgovora sa ženama: 27.8.1939. Bu-
gojno; 3.9. Duvno; 4.-6.9. Livno, Smričani, Žabljak, Ljubunčić; 6.10. Žepče; 7.10. Osora,
Lupoglava; 8.10. Zenica; 10.10. Kuliješ; 12.10. Travnik; 13.10. Vitez, Guča Gora; 14.10.
Paklarevo; 15.10. Jajce; 16.10. Varcar Vakuf; 27.10. Tuzla; 29.10. Doboj; 12.11. Teslić;
13.11. Komušine; 14.11. Tešanj; 16.-20.11. Derventa, Bosanski Brod, Gradačac, Brčko. SS,
5/1940., br. 1, 30.
52
SS, 5/1940., br. 4, 87.
53
SS, 4/1939., br. 3, 66.-68.; Javna skupština za pismenost. SS, 5/1940., br. 10.-11., 280.-292.
54
Mara Matočec prvi put je bila u BiH 1937. i tada je prisustvovala smotri u Rapovinama
(Livno), a nakon toga u pratnji Boje Čurak tijekom 10 dana posjetila Duvno, Bugojno, Trav-
nik (ogranak u Ovčarevu), Gučju Goru (samostan), Turbe (Travnik), Jajce, Banju Luku.
Za posjeta 1938. obišla je sela oko Žepča, Zenice, Kaknja, Vareša, Sarajeva. M. Matočec,
“Nema straha – prestaje mrak”. SS, 2/1937., br. 10, 235.-137.; Ista, “Moj put po Bosni”. SS,
4/1939., br. 6, 152.-154.
Put Mare Matočec ujedno je i dobar primjer kako se gradio još jedan
moderni identitet – rodni. Bili su to prvenstveno susreti žene sa ženama, na
kojima se razgovaralo o njihovim posebnim problemima i stvarala nova svijest
o ženinoj ulozi u obitelji i društvu; znači, u prvom je planu bio novi rodni
identitet. Najuže povezan s njime bio je socijalni, naime spontano razumije-
vanje koje je seljačka žena mogla osjetiti prema seljačkim ženama (Matočec je
zapisala kako je osjetila da je “došla k svojima”), kojima je još teže nego njoj,
i zbog kojega su joj one toliko brzo povjeravale svoje muke i bile spremne po-
vjerovati njenim riječima da zaslužuju nešto bolje i da to bolje mogu izboriti
upravo tada. Negdje u pozadini ostajao je nacionalni identitet, prisutan u nje-
nim kasnijim tekstovima o putovanju, ali možda čak neizrečen tijekom samih
susreta s muslimanskim ženama (ono što su joj pjevale muslimanske djevojke
na Duvnu prepoznala je kao “pjesme hrvatske”).
55
Hrvatski seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362.
56
R. Herceg, “Čemu ove smotre”. SS, 3/1938., br. 9, 254.-255.
57
Tajničko izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 174.
58
Okružnica ograncima, članovima i prijateljima Seljačke Sloge. SS, 3/1938., br. 11, 327.
59
R. Herceg, “Čemu ove smotre”, 255.
60
I. Škorjač, “Čast Hrvatima na Duvanjskom polju”. SS, 3/1938., br. 7, 207.-210.; Tajničko
61
R. Herceg, Seljačka pjevačka smotra 7.VI.1936. SS, 1/1936., br. 7, 148.-151.
62
Smotra hrvatske seljačke kulture dne 13. lipnja u Zagrebu. SS, 2/1937., br. 6b, 139.-142.;
Stručnjaci i novine o seljačkoj smotri. SS, 2/1937., br. 6b, 142.-147. (Važniji tekstovi: Z.
Špoljar u Hrvatskom dnevniku, B. Ivakić u Obzoru, P. Markovac u Novoj riječi.)
63
“Želje i – uspjesi. Kako je tekla smotra”. SS, 3/1938., br. 9, 257.-262.
64
Smotra hrvatske seljačke kulture. SS, 4/1939., br. 7, 205.-209.; Novine i stručnjaci o se-
ljačkoj smotri. SS, 4/1939., br. 7, 228.-231.; R. Herceg, “Glasovanje o smotri”. SS, 4/1939.,
br. 7, 238.-240.
65
Smotra je bila važnija politički, pa su na nju došli svi HSS-ovi ministri (postavljeni nakon
sporazuma Cvetković-Maček) i niz narodnih poslanika.
66
“Novi dokaz hrvatske seljačke sviesti”. SS, 4/1939., br. 10, 307.-312.
67
Smotra Hrvatske seljačke kulture. SS, 5/1940., br. 8-9, 198.-212.; Novine i stručnjaci o
seljačkoj smotri. SS, 5/1940., br. 8-9, 212.-221.
68
SS, 2/1937., br. 5, 115.
69
Modran (6.6.1937.): SS, 2/1937., br. 9, 218.-219.; Bukovica (8.9.1937.): SS, 3/1938., br. 2,
66.; Rapovine (12.9.1937.): SS, 3/1938., br. 2, 66.
70
I. Škorjač, “Čast Hrvatima na Duvanjskom polju”. SS, 3/1938., br. 7, 207.-210.; Tajničko
izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 174.
71
Vitina (22.5.1938.): SS, 3/1938., br. 7, 222.; Livno (6.6.1938.): SS, 3/1938., br. 7, 222.;
Banja Luka (4.9.1938.): SS, 3/1938., br. 11, 342.-343.; Rama (8.9.1938.): SS, 3/1938., br. 11,
343.
72
Kupres i Gornji Vakuf (18.5.1939.): SS, 4/1939., br. 7, 245.-246.; Bugojno (21.5.1939.):
SS, 4/1939., br. 8, 278.; Žegar (21.5.1939.): SS, 4/1939., br. 7, 246.; Slimena (29.5.1939.): SS,
4/1939., br. 9, 301.
73
Crkvica (19.5.1940.): SS, 5/1940., br. 6, 166.; Slimena (11.8.1940.): SS, 5/1940., br. 8-9,
237.-238.
74
Čapljina (9.3.1941.): SS, 6/1941., br. 3, 70.
75
Stručnjaci i novine o seljačkoj smotri. SS, 2/1937., br. 6b, 142.-147.; Stručnjaci i novine
o seljačkoj smotri. SS, 3/1938., br. 9, 264.-265. Primjerice, kritičari su nastup ogranka iz
Ljubunčića na smotri 1938. uspoređivali s pjesmama u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, a
Trebižata (žetelačka pjesma) s onima iz gornje Posavine. “Želje i – uspjesi. Kako je tekla
smotra”. SS, 3/1938., br. 9, 257.-262.
76
Novine i stručnjaci o seljačkoj smotri. SS, 4/1939., br. 7, 228.-231.
77
Smotra Hrvatske seljačke kulture. SS, 5/1940., br. 8-9, 198.-212.; Novine i stručnjaci o
seljačkoj smotri. SS, 5/1940., br. 8-9, 212.-221.
Zaključak
Seljačka sloga osnovana je 1925. na poticaj krugova bliskih Hrvatskoj
seljačkoj stranci s ciljem da potakne i organizira prosvjetni i kulturni rad u
selima. Zlatno doba doživjela je tijekom 1930-ih, nakon prestanka diktature
(1935.). Tada je HSS u svega nekoliko godina stvorio masovni pokret, koji je
zadirao u sve životne sfere. Oni su ga sami nazivali “hrvatskim seljačkim po-
kretom”, a mi ga možemo s pravom gledati kao na stvaranje ‘države u državi’.
Seljačka sloga se tada navodila kao njegova ”kulturno-prosvjetna grana”. Njen
program nalikovao je brojnim sličnim društvima, no niti jedno se s njome nije
moglo mjeriti po broju ogranaka i članstva, opsegu rada, ali i utjecaja, koji
se zahvaljujući podršci organiziranog masovnog pokreta širio i daleko izvan
njene organizacijske mreže. Kako je bila vezana uz oporbenu stranku, sve
su njene djelatnosti (kao i drugih navedenih organizacija) bile zasnovane na
načelu samopomoći. Iako je njeno djelovanje u Bosni i Hercegovini započelo
razmjerno kasno, ipak je presudno utjecalo na oblikovanje modernog identi-
teta kod hrvatskog stanovništva, pa i šire. Seljačka sloga osnovala je ovdje 153
ogranka, ali su se u njene djelatnosti uključivala i brojna sela u kojima nije bila
provedena i formalna organizacija, okupljajući i aktivirajući tisuće seljaka (u
kampanji opismenjivanja i desetke tisuća). Razvila je brojne prosvjetne i kul-
turne djelatnosti, od kojih treba istaknuti kampanju opismenjivanja (koja je
očito prosvjetna i modernizacijska djelatnost), te kampanju očuvanja tradicij-
ske kulture (koja je, unatoč tome što se govorilo o povratku na izvorno, tako-
đer sadržavala nove, modernizacijske elemente, prije svega utjecaj stručnjaka,
odn. tadašnje etnologije). Kroz svoje je djelovanje Seljačka sloga promicala
preoblikovanje tradicionalnog u moderni kulturni identitet, a tada je to znači-
lo nacionalni - hrvatski, socijalni - seljački i rodni - novi položaj žene. Osim
modernosti i složenosti, treba istaknuti još jednu odliku novog kulturnog
identiteta – otvorenost. Naime, prosvjeta i kultura pokazale su se područjima
posebno podobnima za suradnju, pa se u kampanje Seljačke sloge u Bosni i
Hercegovinu u znatnoj mjeri uključivalo i muslimansko stanovništvo.
AUTOCHTONOUS OR MODERN?
THE SHAPING OF THE CULTURAL IDENTITY OF BOSNIAN-HERZEGOVINIAN
CROATS ACCORDING TO THE IDEAS OF SELJAČKA SLOGA 1935 – 1941
(Summary)
emphasise one more feature of this new cultural identity – openness. Namely,
education and culture have proved to be particularly appropriate for coopera-
tion, so a large number of Muslims of Bosnia and Herzegovina also joined the
activities and campaigns of Seljačka sloga.
O
pći pogled na kulturne prilike naše sefardske zajednice u
Sarajevu predstavlja novi poduhvat kulturnohistorijske sinteze i na-
stavljanje težnje dr. Morica Levija, koja datira još iz 1911. godine u
njegovoj knjizi Sefardi u Bosni, za konstituiranje posebnog bosansko-sefard-
skog identiteta. Levi je u svojoj studiji uočio “dolazak novog doba i radikalnu
promjenu prilika” nakon okupacije 1878. i iznio preobražaj kolektivnog duha
jevrejske zajednice u skladu s novim dobom, otvaranje prema Evropi, prila-
gođavanje suvremenim zahtjevima društvenog i kulturnog života. U skladu s
tim, došlo je do povećanog zanimanja za prošlost i budućnost Jevreja, inten-
zivnog bavljenja kulturnom historijom.
To proučavanje su, uglavnom, tokom proteklog stoljeća činili sami Jevreji,
ali se vremenom javio čitav niz naučnika koje je zanimao fenomen Jevreja
u Bosni i Hercegovini. Istina, osim nekoliko naučnika koji su obradili ovu
temu, najvećim dijelom iz oblasti književnosti i umjetnosti (napomenut ću
samo neke koji su nezaobilazni: dr. Muhamed Nezirović, dr. Muhsin Rizvić,
dr. Vojislav Maksimović, akademik Avdo Sućeska, mr. Muharem Kreso, Azra
Begić, dr. Kemal Bakaršić, dr. Muhamed Karamehmedović, Alija Bejtić,
Snježana Mutapčić), uglavnom je izostalo ozbiljno i dugoročno istraživanje
o Jevrejima Bosne, o njihovom doprinosu privrednom i kulturnom razvoju
Bosne i Hercegovine.
Moram napomenuti da je o Jevrejima i njihovoj djelatnosti, životu i do-
prinosu u razvoju Bosne i Hercegovine objavljeno samo nekoliko knjiga u
kojima su razni autori pokušali da iz svoje naučne oblasti sačine kraću studiju
o Jevrejima. Te knjige su se poslije Drugog svjetskog rata pojavljivale svakih
deset do dvadeset godina: Spomenica 400 godina od dolaska Jevreja u BiH 1966,
Sveske 7-8, Stvaralaštvo Jevreja u kulturnoj baštini i razvoju Bosne i Hercegovine,
1984, Sefarad 92, 1994. godine.
Pokušat ću, zato, iznijeti neke nove podatke koji će se uglavnom odnositi
na doprinos Jevreja privrednom razvoju BiH, sa kraćim osvrtom na njihov
doprinos u književnosti i umjetnosti u našoj zemlji.
Jak priliv Jevreja u balkanske zemlje, koje su tada bile pod osmanskom
vlašću, javlja se krajem XV stoljeća, poslije izgona Mavara iz Španije. Veliki
dio jevrejskih familija, koje su sa sobom ponijele ključ iz Španije, odlučio je
da za svoje utočište izabere Bosnu, odnosno Sarajevo, gdje će 1565. osnovati
i Jevrejsku opštinu. Najveći dio sarajevske jevrejske kolonije čine trgovci, koji
imaju poslovnih veza najviše sa Mlečanima. Na osnovu dostupnih dokume-
nata zna se da je na koncu osamnaestog stoljeća samo u Sarajevu živjelo više
od hiljadu Jevreja, koji su ostavili neizbrisiv trag na kulturnu, umjetničku,
ekonomsku i političku sliku BiH.
Izuzevši folklor, van svake sumnje, najviše udara u oči posmatraču prilika
i života bosanskih Jevreja njihovo sudjelovanje u privredi zemlje. Kad se govo-
ri ili piše o bosanskim Jevrejima, prvenstveno se spominje privredno pitanje,
kao da se ovoj oblasti pridaje najveća važnost i značenje. Pitanje privrede kod
bosanskih Jevreja nesumnjivo zavređuje da se o njemu malo opširnije piše, jer
ono uključuje u sebi koliko kulturna toliko i socijalno-politička razmatranja.
Historija privrede Balkanskog poluotoka, a posebno Bosne, o kojoj je uglav-
nom ovdje riječ, bez naročite pažnje na ulogu Jevreja u njoj bila bi nepotpuna.
Elastičniji po načinu ophođenja s inostranim svijetom i po privrednoj
koncepciji, Jevreji su u ovih pet stoljeća što su nastanjeni u Bosni utisnuli
jednom dobrom dijelu privrede svoju individualnost. Sama historija predupri-
jedila je i predraspoložila Jevreje za ulogu koju su zapremali u privredi Bosne.
Osmanske vlasti, a osobito slavensko gradsko stanovništvo, pružalo im je ne
samo zaštitu nego se odnosilo i sa puno razumijevanja prema Sefardima. U
Bosni je tako taj osjećaj za pravdu i bližnjeg pomiješan sa bosanskom dobro-
tom i merhametom bio dostigao zaista visok stupanj. Mediteranci, kao što su
odista španjolski Jevreji, dolaze u planinske krajeve, gotovo nepristupačne za
vincijama nisu imali svoje četvrti kao u Sarajevu, u kojima su živjeli u slozi
sa drugim narodima. Njihovi razlozi za odlazak u druge gradove i varoši bili
su prvenstveno ekonomske prirode: tako su nastanili Travnik, Banju Luku,
Zenicu, Tuzlu, Goražde, Sanski Most, Zvornik, Višegrad, Brčko, Derventu,
Prijedor, Bihać, Mostar... (U BiH je ukupno bilo trideset i šest jevrejskih op-
ština. Oni su, pored toga, utjecali na formiranje Zavidovića izgradnjom pilane
i eksploatacijom drveta).1
Osvrnut ću se na ovome mjestu i na neke utjecaje sefardske muzike, na
muziku i pjesmu u Bosni i Hercegovini. Dogodio se na ovim prostorima jedan
predivan spoj ladino pjesme sa bosanskom sevdalinkom. Upravo će ladino
pjesme postati dio muzičke tradicije i ostalih naroda BiH, a u tekstualnom
dijelu naći će se, dakle, i “tuđice” kao npr. rakija. Najpoznatije pjesme koje su
postale sastavni dio naše svakodnevnice, a čije su melodije donijeli Sefardi u
Bosnu svakako su: Kad ja pođoh na Bentbašu, Kćeri moja Omeru da li da te dam
i Bolujem ja, boluješ ti.
Jevrejski pisci iz Bosne pisali su na hebrejskom, španskom i bosanskom
jeziku, dok su prevodioci većinom bili rabini. Na ladino jeziku sačuvane su
mnogobrojne prekrasne lirske pjesme, romanse i poslovice. Historijsko pred-
stavljanje sefardske književnosti započelo je jednom nezaobilaznom knjigom
dr. Morica Levija, a 1992. godine svedeno je djelom dr. Muhameda Nezirovi-
ća, koje predstavlja krunu osamdesetogodišnje naučnoistraživačke djelatnosti
na otkrivanju i tumačenju tokova pisaca i djela ovog književnog kontinuiteta.
Kulturni identitet Jevreja u Bosni i Hercegovini samo je jedan od eleme-
nata njihovog etničkog bića, ali je njegov značaj u jevrejskom narodu izrazito
prisutan, pa mu u ovoj prilici treba dati onaj tretman koji je neophodan. Bu-
dući da smo svjedoci kako se danas u Bosni i Hercegovini ne javljaju i zasebni
oblici jevrejske književnosti i kulture, svako razmišljanje o ovoj temi odvodi
nas u prošlost. Tamo su, naravno, i historijska i kulturna određenja Jevreja,
koja se danas baštine kao nešto što je dovršeno i perfektuirano. Kada se tako
odnosimo prema kulturnim plodovima Jevreja u Bosni i Hercegovini, ne mo-
žemo izbjeći određenu i neminovnu uskost. Jer, svaka kultura, bilo kada da
je nastala, ne samo da je dio opće historije nekog naroda nego je ona i agens
1
JEVREJI u privredi Bosne i Hercegovine - Stanje do 6. aprila 1941. godine (djelimični pri-
kaz) – Prilog uz tekst.
(Summary)
The Jews of Bosnia form such a community which has at its disposal
many and differentiated vocations, whereby it differs from other Jewish com-
munities in the West, where certain vocations suffer from overrepresentation,
while in others Jews do not have their representatives at all. Amongst the
Jews of Bosnia there are all kinds of professions: lawyers, doctors, officials,
painters and carriers, all social classes and all vocations are represented. The
World War and the post-war period, as with other racial and national groups,
destroyed this economic balance amongst the Jews of Bosnia too.
Bosnian Jews, mainly live in towns, and were especially dedicated, during
the first decades of the 20th century, to building big and modern buildings for
housing and shops, so they can rightfully be considered as agile initiators of
urbanism in Bosnia.
In the field of industry, especially in the textile industry, they were the
first to produce such items which were able to stand out in the market beside
the imported ones. Bosnian Jews are undoubtedly an important and decisive
factor in the economic life of this province. They have all the preconditions to
bring the country to a greater improvement with their enterprise and curious
searching for new economic pathways.
It is a common mistake of some contemporary interpreters, who base
their judgements on partial and superficial knowledge, focusing all their at-
tention to those cultural monuments which represent the general Jewish cul-
tural good, and do not dedicate themselves to what the Jews had created on
our ground and in our social and historical conditions. As for general human
cultural achievements there is always space for detailed and long evaluations,
as well as presentation of what one people had made as an inevitable part of
their creative substance. That is why an important assignment arises in front
of us: to dedicate a fuller and more just valorisation of these subjects about
Bosnian-Herzegovinian Jews and their contribution to cultural heritage in
general.
• M. Ast, Trgovina boja, loja i laka • Isidor Vita Lövy, Radnja cipela i ga-
(1921) lanterije
• Ludwig Holander, Maglaj • Hajim Papo, Delikatesna trgovina
• Josif Koppelmann, Urar i draguljar • Buffet Šlezinger
• Moise I. Altarac, Trgovina • Isidor I. Musafia, Konfekcija za gos-
• Braća Romano, Trgovina mješovi- podu i gospođe
tom robom • “Vila” d.d., Prva bosanskohercego-
• Braća Maestro, Trgovina vačka tvornica svijeća, sapuna, kri-
stalne sode i masnih proizvoda
• Agentura S. Cappon
• Gabriel Alevy, Manufakturna radnja
• Oskar Wiesler, Trgovina galanterije,
parfimerije i igrački • Generalno zastupstvo prvorazred-
nih tvornica, Siegfried Schwartz
• Hajim Daniti, Pomodna galanterij-
ska radnja • Ovlašteni mašinskoinženjerski ured,
“Sumbul&Danon“
• Stovarište svakovrsnih koža, Albert
J. Alkalaj • Elias A. Kajon i F. Bem, Skladište
konfekcije za gospodu i gospođe
• Levi, Trgovina galanterijskom ro-
bom • Josip Hirschl i drug., Zastupstvo i
trgovina
• Sarajevska tvornica papirnatih vre-
ćica • Moric i Salom Gaon, Agentura i ko-
misionalna radnja
• Isak Zadik Levi, Kafana i aščinica
• David S. Almozino, Špedicija
• H. Alatarac,Trgovačka radnja sakral-
nim predmetima • Mosko Pinto, Trgovina manufaktur-
ne i kratke robe na veliko
• Zakupništvo kiseljačkog vrela i vele-
prodaja mi. voda, Herman Fürst • Gabriel Alevi, Manufakturna radnja
platna i ostale manufakturne robe
• “Alcalai &CO”, Trst, Leon Alkalaj
• Leon A. Finci, Pomodno manufak-
• Salamon Abr. Kabiljo, Fabričko sto- turna radnja
varište kasa
• Tvornica čarapa “Ključ” – Avram L.
• Samuel Kabiljo, Trgovina manufak- Sadić
turne, špecerajske i galanterijske
robe • J. J. Majer, Staklana
• Salamon E. Kabiljo, Manufakturna i • Mesna industrija “Triumf”, Šabetaj
konfekciona radnja D. Papo
• Josef Perera, Pomodna manufaktur- • Prva tvornica čipaka i pantljika d.d.
na radnja Sarajevo
• Braća Hartenstein, Derventa, Prva • Tkaonica – Silvije Salom
jugoslovenska tvornica dječijih koli- • Tekstilna industrija “ŠIK“
ca, drvenarije i pletenje košara • “Kinema“
T
ijekom četiri desetljeća austrougarske uprave u Bosni i Her-
cegovini stvorena je iznimno obimna rukopisna i tiskana građa koja se
odnosi na njezine najvažnije političke, gospodarske i kulturne aspek-
te. Pretežiti dio spomenute arhivske građe nalazi se u Arhivu Bosne i Herce-
govine, u Fondu Zajedničkog ministarstva financija, Zemaljske vlade i Pri-
vatne registrature. Jedan njezin, s obzirom na sveukupni opseg, neznatniji dio
posvećen je temi na koju se odnosi ovaj rad, analizi identitetskih odrednica
bosanskohercegovačkog pučanstva. Nastao je iz rakursa suvremenika, visoko
pozicioniranih austrougarskih civilnih i vojnih službenika, u svrhu obliko-
vanja dugoročnije političke strategije, ali i s obzirom na najvažnije aktual-
ne probleme, pri čemu je krucijalno bilo pitanje procjene lojalnosti pojedinih
vjerskih i nacionalnih zajednica prema Austro-Ugarskoj Monarhiji u politički
vrlo osjetljivom razdoblju, omeđenom s jedne strane aneksijom Bosne i Her-
cegovine 1908., a s druge strane donošenjem Ustava za Bosnu i Hercegovinu
i uvođenjem parlamentarnog sustava 1910. godine.
*
Prikazani rezultati proizašli su iz znanstvenog projekta Katolicizam, islam i pravoslavlje u
identitetskim procesima u BiH, (019-0190612-0599), provođenog uz potporu Ministarstva
znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.
2
Vidi: Hamdija Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine. 1. General Auf-
fenberg o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini krajem 1909. i početkom 1910. godine.
2. A. Šek: Bosna i Hercegovina i ustavne uredbe, Glasnik Arhivâ i društva arhivista Bosne
i Hercegovine (dalje: H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine), Sarajevo,
1962., Godina II. – Knjiga II., 293.-328.
3
Rukopis se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Čitaonica starih knjiga i
rijetkih rukopisa (dalje: NSK, ČSR), signatura: R 5707.
4
Moritz von Auffenberg Komaróv (Troppau, u austrijskom dijelu Šleske, danas Opava u
Češkoj, 22. V. 1852.-Beč, 18. V. 1928.). Sin je višega državnog odvjetnika. Apsolvirao je
Terezijansku vojnu akademiju, a zatim Ratnu školu u Beču. Godine 1871. postaje poručnik,
1880. satnik u Glavnom stožeru, 1900. general-major i brigadir u Györu, 1905. podmaršal
i zapovjednik 35. infanterijske divizije u Zagrebu, 1907. glavni inspektor škola časničkog
zbora, 1909. zapovjednik XV. korpusa u Sarajevu, 1910. general pješaštva, 1911. ministar
rata. Početkom 1912. odstupio je s ministarskog položaja i postao glavni inspektor vojske,
1914. glavni je zapovjednik 4. armije, kao takav veoma zaslužan za pobjedu od 26. kolovoza
1914. kod Komarówa, zbog čega mu je dodijeljen plemićki naslov “von Komarów”. Ipak,
krajem rujna iste godine razriješen je s te dužnosti, a zatim je 1915., pod optužbama za djela
učinjena za mandata ministra rata, izveden pred vojni Sud časti, koji ga nakon provedene
istrage oslobađa optužbi. Od tada živi u Beču, posvetivši se pisanju osobnih uspomena i ra-
sprava vojnog karaktera. Godine 1921. u Münchenu je objavio autobiografiju pod naslovom
Aus Österreichs Höhe und Niedergang. Eine Lebensschilderung. Uz to napisao je i vojne rasprave
Aus Österreichs Teilnahme am Weltkrieg (1920.); Der Feldzug der 4. östereichischen Armee am Be-
dumu nadvojvodi F. Ferdinandu iz 1909. iznio slične ideje koje je dvije godine
ranije, dakle uoči aneksije Bosne i Hercegovine, izložio austrougarskom mi-
nistru vanjskih poslova Aloysu Lexi von Aehrenthalu, ali ih je ovdje izložio
temeljitije.5 U oba memoranduma, kako u prvom s kraja 1909., posvećenom
analizi prilika u anektiranim područjima prije proglašenja Ustava, tako i u
drugom s početka 1910., iz proaustrijske je perspektive podvrgnuo detaljnoj
analizi aktualne političke prilike i odlučujuće čimbenike koji su ih oblikovali,
polazeći pritom od pojedinih nacionalnih i konfesionalnih grupa.6 Pritom je
nastupio kao žestoki osporavatelj ugarskih nastojanja za osamostaljivanjem od
Austrije i svođenjem međusobnih državnopravnih veza na personalnu uniju,
kao i nastojanja Mađara za političkim i gospodarskim ovladavanjem Bosnom
i Hercegovinom.
ginn des Weltkriegs (1920.). Vidi opširnije: Marko Trogrlić, “Hrvatska i‘Hrvatsko pitanje’” u
korespondenciji Josipa Franka i Moritza von Auffenberga Komaróva (1908.-1910.)”, Pravaš-
ka misao i politika. Zbornik radova (ur. Jasna Turkalj, Zlatko Matijević i Stjepan Matković),
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007., 167.-181.; Josef Ullreich, Moritz von Auffenberg
– Komarów. Leben und Wirken 1911-1918 (Disertation), Wien, 1961.
5
H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 294.
6
Spomenuti memorandumi nalaze se u ostavštini prestolonasljednika nadvojvode Franje
Ferdinanda. Vidi: Haus, - Hof- und Staatsarchiv – Wien, Nachlass F. F. [Erzherzog Franz
Ferdinand], Karton 18, Memoire des Fmlt. [Feldmarchalleutnant] Auffenberg.
7
H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 294. Pritom misli na Srpsku
narodnu organizaciju, osnovanu 1907., ali analizira i nastojanja njezinih frakcija, te u tom
kontekstu upotrebljava izraz Srpska stranka.
8
Isto. /prijevod s njemačkog/.
9
Isto.
10
Dana 3. III. 1909. objavljena je optužnica za veleizdaju protiv pedeset tri člana Srpske
samostalne stranke, koja u to vrijeme s Hrvatskom strankom prava tvori Hrvatsko-srpsku
koaliciju, u trenutku nakon aneksije Bosne i Hercegovine (1908.), kada se mislilo da je rat sa
Srbijom neizbježan. Dana 25. III. 1909. prestala je ratna opasnost, jer aneksiju priznaju rus-
ka i srpska vlada. Istoga dana u bečkom dnevniku Reichspost austrijski povjesničar Heinrich
Friedjung (1851.-1920.) započeo je objavljivati niz članaka, na temelju njemačkog prijevoda
dostavljenih mu krivotvorenih dokumenata, u čiju autentičnost nije posumnjao. Tim se do-
kumentima hrvatski dio Hrvatsko-srpske koalicije, prije svega Frano Supilo, optužuje zbog
veleizdajničke suradnje sa Srbijom. Oklevetani zastupnici tužili su Friedjunga i Reichspost,
te su na tzv. Friedjungovom procesu u Beču (9.-22. XII. 1909.) dokazali da je riječ o kri-
votvorinama. Tada interveniraju ministar vanjskih poslova Aehrenthal i prestolonasljednik
nadvojvoda Franjo Ferdinand radi postizanja kompromisa. Optužbe su povučene, a obećano
je i uklanjanje Rauchova režima u Hrvatskoj. H. Friedjungu nepovratno je narušen ugled u
znanstvenim krugovima.
11
H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 295.
12
Isto, 295.-296.
13
Isto, 296.
14
S tim u vezi vidi: Edin Radušić, “Agrarno pitanje u bosanskohercegovačkom saboru
1910.-1914.”, Prilozi, Institut za istoriju, Sarajevo, 34/2005., 119.-154.
15
H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 296.-297.
16
Isto, 297.
17
Isto, 297.
18
Isto. Bosansko-đakovačka i srijemska biskupija bila je vakantna pet godina nakon smrti
biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1905.-1910.), a zatim je biskupom imenovan Ivan Krapac
(1910.-1916.). U međuvremenu biskupijom je upravljao kapitularni vikar đakovački Anđel-
ko Voršak.
19
H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 298.
20
Isto, 298. N. Mandić aktivno je kao dioničar i član uprave sudjelovao u osnutku Privile-
girane agrarne i komercijalne banke za Bosnu i Hercegovinu, kao filijale Peštanske ugar-
ske komercijalne banke, a da o tome nije obavijestio Središnji odbor HNZ-a. Ta se banka
ponajprije trebala baviti davanjem kredita za fakultativni otkup kmetskih selišta (čitluka).
Kada je vijest o Mandićevoj uključenosti u njezin rad prodrla u javnost, izbila je velika afera.
Pokušavajući se opravdati, Mandić je u Mostaru izdao brošuru Dr. Nikola Mandić, politički
vogja Hrvata u Bosni i Hercegovini i privilegovana agrarna banka u Sarajevu, u kojoj je zago-
varao prodor mađarskog kapitala u Bosnu i Hercegovinu. Time je samo pogoršao situaciju,
jer je Hrvatski dnevnik u ožujku 1909. protiv njega pokrenuo oštru kampanju, optužujući ga
da je postao eksponent mađarskih interesa u Bosni i Hercegovini, žrtvujući pritom hrvats-
ke interese osobnim probicima. Središnji odbor HNZ-a na svome je zasjedanju 3. veljače
1909. zauzeo stajalište da nije suglasan s tim da se agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini
rješava jednom agrarnom bankom i da se ona otvori prije zasjedanja bosanskohercegovačkog
Sabora. Mandić je stavljen pred izbor, da napusti upravni odbor Privilegirane agrarne i ko-
mercijalne banke ili položaj predsjednika HNZ-a. Opredijelio se za drugu mogućnost, te je
uskoro napustio položaj predsjednika HNZ-a.
21
Vidi: Zoran Grijak, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb,
2001.
A. SERBEN (SRBI)
Ocjenjivanje političkog držanja bosanskohercegovačkih Srba započinje s
Auffenbergovom konstatacijom da je nakon aneksije došlo do cijepanja nji-
hova opozicijskoga bloka u dvije stranačke skupine. S jedne strane nalazila se
Jeftanović – Dimovićeva grupa, odnosno dio SNO-a s njegovim istaknutim
predstavnicima Danilom Dimovićem i Gligorijem Jeftanovićem, te glasilom
Srpska riječ, koja nakon aneksije zauzima oportunističko stajalište, održavajući
i nadalje čvrste veze sa srbofilskom “islamističkom” strankom Alibega Firdu-
sa. S druge strane bila je frakcija Koste Kujundžića, koja ostaje na ranijem in-
transigentnom stajalištu.22 Glede odnosa bosanskohercegovačkih Srba prema
agrarnom pitanju, Auffenberg zaključuje da su se sada sve srpske stranačke
grupacije zauzele za obligatorni otkup. Prije aneksije grupa G. Jeftanovića
i K. Kujundžića bile su oprezne glede izjašnjavanja o agrarnom pitanju, ne
želeći se udaljiti od suradnje s Muslimanima, koji su se, prema Auffenbergo-
vu mišljenju, naivno dali uvući u srpske “taljige”. Međutim, nakon aneksije
dolazi do reguliranja državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine u sklopu
Monarhije, što je pokvarilo planove Srbima, ali ih je ujedno uputilo na to da
više ne izbjegavaju zauzimanje za obligatorni otkup, budući da savez s Mu-
slimanima nakon aneksije za njih više nije bio podjednako važan kao ranije.23
22
H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 299.
23
Isto, 300.
B. ISLAMITEN25 (MUSLIMANI)
Govoreći o Muslimanima, Auffenberg najprije upozorava da je nakon
utemeljenja Muslimanske samostalne stranke (dalje: MSS) i njezine fuzije s
grupom oko Ademage Mešića, uz već postojeći MNO, stvorena nova mu-
slimanska stranka. U stvari, radi se o Muslimanskoj naprednoj stranci (da-
lje: MNS), osnovanoj 1908., koja kasnije revidira program i mijenja ime u
MSS. Unatoč činjenici da je stranačka grupacija mlađih članova, predvođena
Ademagom Mešićem, među Muslimanima zastupala hrvatsko nacionalno
stajalište, Auffenberg iznosi pretpostavku, koja se povijesno neće ostvariti,
da bi MSS mogao postati dominantan, odnosno da bi mogao privući i druge
Muslimane, među kojima i članove MNO-a. Tome, prema njegovu stajali-
štu, svakako ne bi mogla pridonijeti ranije navedena činjenica da se stranačka
grupacija oko Ademage Mešića orijentirala hrvatski, nego okolnost da je za
24
Isto, 300.-301.
25
U austrougarskim dokumentima na njemačkom jeziku za Muslimane se najčešće upo-
trebljava termin die Mohammedaner. Termin “Islamiten” vrlo je rijedak i nema značajnije
uporište u arhivskim izvorima. U memorandumu iz 1909. Moritz von Auffenberg također
upotrebljava izraz Turci – (die Türken). Terminom «Islamiten» koristi se da bi naglasio ve-
liku ulogu islama u oblikovanju sveukupne sfere običajnosti i kulture te institucija (napose
pravnih) bosanskohercegovačkih Muslimana.
MSS vjera na najvišem stupnju (težište u vjeri), što odgovara shvaćanjima naj-
većeg dijela bosanskohercegovačkih Muslimana, kojima, ističe Auffenberg,
podjednako kao i katolicima nedostaje shvaćanje za nacionalnost i kod kojih
u izgradnji identiteta vjerski moment također ima glavnu ulogu. Auffenberg
pritom ističe da je teško predvidjeti hoće li se MSS uspjeti organizirati i učvr-
stiti u tolikoj mjeri da bi već na sljedećim izborima mogao preuzeti odlučujuću
ulogu. No, u svakom slučaju pretpostavio je da će se tijekom predstojećih iz-
bora profilirati kao relevantan čimbenik i da bojno polje neće biti prepušteno
srbofilskoj stranci Alibega Firdusa, odnosno MNO-u bez borbe.26 Upozorio
je na činjenicu da zabrinutost glede mogućeg širenja utjecaja MSS-a vlada i
u vodstvu MNO-a, o čemu svjedoči i promjena političke strategije koja se
ogleda u njegovu približavanju Zemaljskoj vladi. Prema Auffenbergovom mi-
šljenju, MNO se nije pomirio s aneksijom i još uvijek okreće pogled prema
Carigradu, od kojega, premda ne momentalno, očekuje promjenu stanja, dok
se radikalni Srbi unutar SNO-a još uvijek nadaju Velikoj Srbiji, odnosno da
će se postojeći državnopravni položaj Bosne i Hercegovine promijeniti usli-
jed velikog europskog preokreta, koji će dovesti do pripojenja Bosne i Her-
cegovine Kraljevini Srbiji. Auffenberg nije ni slutio da će se ta mogućnost,
koju je smatrao najgorim mogućim ishodom događanja, povijesno ostvari-
ti. U nastavku analize pojednostavljuje stvari, tvrdeći da je glavni razlog za
nastanak srpsko-muslimanskog saveza, za koji inače ističe da je neprirodan,
nezadovoljstvo Muslimana i Srba promjenom državnopravnih prilika. No, na
drugim mjestima navodi i konkretne političke razloge njihova paktiranja, koji
su, unatoč suprotstavljenosti ekonomskih interesa, uvjetovali manje-više kon-
tinuiranu političku suradnju, napose tijekom borbe za srpsku crkveno-škol-
sku autonomiju (1905.), odnosno muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku
autonomiju (1909.). Budući da nije bilo moguće uskladiti ekonomske interese
bosanskohercegovačkih Muslimana s interesima katolika i pravoslavaca, koji
su uz pomoć vlade nastojali naći sredstva i put za provedbu obligatornog otku-
pa, Auffenberg je predložio da se muslimanske vođe, kojima agrarno pitanje
predstavlja životnu srž (der Lebensnerv), što više veže uz Zemaljsku vladu, a
da se zatim rješenje tog pitanja usmjerava na način koji je za njih najpovoljniji,
26
H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 301.
27
Auffenberg ovdje govori o uzmicanju stranačke grupacije Ademage Mešića na konfesi-
onalno stajalište, a ne o njegovom osobnom napuštanju ranijih pozicija, čime sugerira da
Mešić nije uspio pridobiti stranačku grupaciju kojoj je bio na čelu, ili barem njezin pretežit
dio, za ustrajavanje u hrvatskom nacionalnom opredjeljenju. U historiografiji posvećenoj
analizi Mešićevih stajališta nalazimo izvorima potkrijepljene interpretacije kojima se njegov
politički i kulturni identitet određuje kao pluralan, pri čemu između hrvatskog nacionalnog
i islamskog vjerskog identiteta, kao komponentama spomenutog pluralnog identiteta, ne
samo da nisu postojale opreke nego se njihova koegzistencija ostvarivala u skladnom mirenju
dviju kultura i civilizacija: “Povjesničari bi u Mešiću mogli pronaći uvjerljiv primjer plural-
nog identiteta. U njegovoj biografiji sasvim se prirodno dodiruju dvije kulturne obale a on
sam graditelj je mostova između etničkih i kulturnih tradicija koju baštini prostor Balkana
(...).” Nada Kisić Kolanović, “Ademaga Mešić i hrvatska nacionalna ideja 1895.-1918.”, Ča-
sopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 40/2008., 3, 1120.
28
H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 303.
29
Isto, 304.
30
Isto, 304.-305.
31
Isto, 305.
32
Adalbert Shek pl. Vugrovečki (Vugrovec kraj Zagreba, 18. V. 1851. - Zagreb, 13. III.
1933.). Gimnaziju je završio u Zagrebu. Kao stipendist zagrebačke Generalne vojne kom-
ande završio je studij prava na Bečkom sveučilištu. Godine 1874. imenovan je prislušnikom
Kraljevskog sudbenog stola u Zemunu, a sljedeće godine sudskim pristavom. Godine 1878.
imenovan je sudskim tajnikom na Kraljevskom sudbenom stolu u Petrinji, a 1879. povjere-
nikom za osnivanje gruntovnice za područje Kraljevskog sudbenog stola u Gospiću. Na
toj dužnosti ostaje sve do 1882. Kraće vrijeme bio je starješina Kotarskog suda u Otočcu.
Godine 1883. dodijeljen je Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu i to najprije kao sudski
savjetnik na Okružnom sudu u Banjoj Luci. Iste je godine premješten na Okružni sud u
Sarajevu. Početkom 1884. nastavlja s radom u Prvom odjeljenju Zemaljske vlade za Bosnu i
Hercegovinu u Sarajevu u Odsjeku za reguliranje šumskih posjeda i osnivanje gruntovnica.
Godine 1887. postavljen je za pomoćnog referenta na Vrhovnom sudu za Bosnu i Hercegovi-
nu. U razdoblju od 1889. do 1896. bio je nadsavjetnik na Vrhovnom sudu. Od 1896. do 1907.
bio je predsjednik Senata Vrhovnog suda. Godine 1907. imenovan je za šefa Odjeljenja za
pravosuđe Zemaljske vlade u Sarajevu. Također se posvetio odgajanju šerijatskoga sudačkog
podmlatka. Osamnaest godina radi na Šerijatskoj sudačkoj školi, kao honorarni nastavnik,
predaje građansko i krivično, te procesno, državno i upravno pravo. Nakon aneksije Bosne i
Hercegovine (1908.) bio je jedan od glavnih autora Ustava za Bosnu i Hercegovinu (1910.).
Godine 1913. umirovljen je, a tom prilikom mu je dodijeljen počasni naslov prvoga tajnog
savjetnika. Nakon umirovljenja na poziv Bečkog sveučilišta kao honorarni docent predaje
bosansko pravo. Nastavničku dužnost obavljao je sve do 1919. kada se zbog bolesti potpuno
povukao iz javnoga života. (Podaci preuzeti od dr. sc. Teodore Shek Brnardić. Vidi: Zlatko
Matijević, ”Državno-pravni položaj BiH u političkim koncepcijama Dr. Ive Pilara”, Prilozi,
Institut za istoriju, Sarajevo, 31/2002., str. 148., bilj. 55.).
33
Vidi: H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 293.-328.
34
“An Zahl ist diese Partei gar gering, im Volke hat dieselbe gar keinen Anhang - in die-
selbe gehören jüngere gebildete Männer.” Isto, 318.
35
“Die moslimische Fortschrittspartei verlangt in staatsrechtlicher Beziehung die Sonder-
stellung Bosniens und der Herzegovina als ein besonderes Verwaltungsgebiet der österreic-
hisch-ungarischen Monarchie.” Isto, 319.
36
“Während nämlich Ademaga Mešić - das tätigste opferwilligste Mitglied der Partei - ein
Anhänger der grosskroatischen Idee ist, wollen andere Mitglieder der Partei für Bosnien
und Herzegovina volle Autonomie, perrhorreszieren die kroatische Idee als verfrüht, von
dem ganz richtigen Gedanken ausgehend, dass des Volk gegenwärtig für das Kroatentum
gar kein Verständniss besitzt, und dass das Kroatentum als Stadlerismus als die grösste Ge-
far die Moslimen, ihre Religion und Gebräuche hält.” Isto, 318.-319.
37
“Bei der einheimischen katholischen Bevölkerung ist das nationale Bewusstsein fast
ebenso wenig, wie bei den Moslimen entwickelt; während jeder serbische Bauer auf die Fra-
ge: “was er sei” mit stolzen Selbstbewusstsein die Antwort erteilt ”Srbin, gospodine”, ”ein
Serbe, Herr”, wird der katholische Bauer auf die Frage mit einer gewissen Unterwürfigkeit
mit ”Katolik” beantworten. Während meines langen Aufenthaltes in Bosnien und der Her-
cegovina (od 1883. do 1913., op. Z. G.) habe ich von einem bosnischen Bauer noch nie die
Antwort erhalten, er sei ein Kroate.” Isto, 319.-320.
38
“Es ist nicht ausgesschlossen, dass die Moslimen mit den Serben aus taktischen Gründen
in einzelnen Fragen zusammengehen dürfen, doch gehen die Interessen der Moslimen und
Serben in nationaler, religiöser und ökonomischer Beziehung ganz auseinander.” Isto, 318.
A. SRBI
Ključnim za oblikovanje nacionalne svijesti Srba, a napose za njihovo
shvaćanje opsega srpskih zemalja, Adalbert von Shek drži ideju Dušanova
carstva i uspostavu Pećke patrijaršije (1346.). Pritom upozorava na efemer-
nost Dušanova carstva, kao konglomerata različitih zemalja stečenog osvaja-
njima, koje se raspalo ubrzo nakon smrti svoga tvorca (1355.). Nasuprot tome,
uspostava i višestoljetno djelovanje Pećke patrijaršije, koja je nakon obnove
1557. svoju jurisdikciju protegnula i na pravoslavne u Slavoniji i Bosni i Her-
cegovini, imale su daleko snažniji utjecaj na konstituiranje srpske nacionalne
svijesti i oblikovanje srpskih nacionalno-političkih programa u 19. stoljeću.
Oblikujući predodžbe o protezanju srpskih zemalja na sve zemlje nad kojima
je imala crkvenu jurisdikciju, Pećka patrijaršija se prometnula u najutjecajnijeg
promicatelja velikosrpskog projekta, šireći ideje o opsegu srpske države koji je
uvelike premašivao njezine povijesne granice.41 Kada govori o antagonizmu
39
I. Pilar, Die sudslavische Frage und der Weltkrieg. Übersichtliche Darstellung des Gesamt – Pro-
blems von L. v. Südland, Beč, 1918.
40
Die südslawische Frage. Kroaten und Serben von Agricola [Adalbert Shek von Vugrovec], Ein
Vertrag. Jun 1917; (dalje: A Shek, Die südslawische Frage), NSK, ČSR, R 5707. Shek koristi
pseudonim Agricola (lat.), seljak ratar, poljoprivrednik, jer se tijekom svoje duge karijere
u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, intenzivno bavio proučavanjem agrarnog pitanja.
41
“(...) tätsachlich war dass Duschanche Reich eine ganz ephemäre Erscheinung – ein durch
Gewalt der Eroberung zussamengewürfeltes Konglomerat verschiedener Gebiete, welches
nach dem Tode Duschan’s unter seinem schwachen Nachfolger naturgemäss zerfallen mus-
ste (…). Dagegen ist die Erhebung des serbischen Erzbistum zum Range des selbststän-
digen serbischen Patriarchats für das serbische Volkstum vor allergröster Bedeutung, das
Patriarchat hat das Serbentum gefestigt, erweitert, nach Bosnien hinübertragen und stets
wach erhalten.” Isto, 62.
42
Vidi: Jovan Cvijić, Naselja srpskih zemalja: Atlas I. – VI. (uredio J. Cvijić), Beograd, 1902.-
1909.; Naselja srpskih zemalja: Rasprave i građa, Knjiga I. – X. (uredio J. Cvijić), Beograd,
1902.-1921. Balkanski rat i Srbija, Beograd, 1912.; Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zem-
lje - osnove antropogeografije, Knjiga prva, (prijevod s francuskog izvornika), Beograd, 1922.;
Naselja i poreklo stanovništva, Beograd, 1922.-1964.; Jedinstvo i psihički tipovi dinarskih južnih
Slovena, Beograd, 1999. (reprint izvornika iz 1914.); Remarks of the Etnography of the Mace-
donian Slavs, London, 1906.; Carte etnographique de la péninsule des Balkans, Pariz, 1918.
43
“Zwischen dem serbischen Volk und Oesterreich-Ungarn besteht nach dr. Jovan Cvi-
ic eine überbrükbare Kluft. Diesen Antagonismus verstehe Oesterreich-Ungarn nicht und
hat sich eben deshalb Oesterreich Ungarn die Sympathien der Bosnier und Herzegoviner
nicht erwerben können. Die Serben stimmen mit den übrigen Südslaven – Cviic meint die
Kroaten – darin überein, dass nur auf nationaler Basis die Selbstständigkeit der Serben und
Südslaven zu erreichen sei. Ein fremder Staat wird an den Serben niemals loyale Untertanen
haben, dies gelte auch für Bosnien, die Herzegovina, Dalmatien und Kroatien. Diese Ansc-
hauung Dr. J. Cviic’s hat die Srpska Riječ in Sarajevo in der Nummer 56/1908. ausdrüklich
mit den Worten bestätigt: “Die Serben sind Feinde der Monarchie und Gegner der Anexi-
on!” A. Shek, Die südslawische Frage, 63.
44
“Quette der Unabhängigkeitsbestrebungen ist die serbisch-orthodoxe Religion (…) –
doch soll ausdrücklich hervorgehoben werden, dass es eine vollständig kluge Massregel der
ungarischen Regierung war, die serbische Autonomie in Kirchen und Schulangelegenheiten
1912 zu suspendieren.“ Isto, 64.
45
“Die Zavjetna misao, der heisse Wunsch alle nach serbischer Auffassung serbischen Län-
der in einem Staat zu vereinigen, wurde von der serbischen Regierung mit allen Mitteln
wach erhalten, gefördert, gefestigt, grossgezogen.” Isto, 66.
46
Usp. također: D.[ragutin] J. Deroko, Karta Kraljevine Srbije, Beograd, 1911. [S. l.: s. n.]. O
ideologizaciji povijesti u u srpskim školskim udžbenicima te o njihovoj povezanosti s ideolo-
gijom srpskog režima uoči Prvoga svjetskog rata vidi: Charles Jelavich, Serbian Textbooks:
Towards Greater Serbia or Yugoslavia, Slavic Review: American Quarterly of Soviet and East
European Studies (dalje: Slavic Review), 42. (1983), 4, 601.-619.; Isti, The Issue of Serbian
Textbooks in the Origins of World War I, Slavic Review, 48 (1989.), 2, 214.-233.; Isti,
Južnoslavenski nacionalizmi – Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914., Zagreb, 1992.
47
“In Serbien ist zum Unterricht in der Geographie und der Geschichte ein Atlas im Ge-
brauche auf dessen Titelblatt sich das Wapen Serbiens, der weisse Adler mit Schild dem
Kreuz mit vier Pflugscharen auf der Brust befindet, umgeben von den Wappen der serbi-
schen «Anspruchsländer» unter denen sich natürlich! auch Kroatien, Slavonien, Dalmatien
befinden! Im Gebäude des serbischen Kriegsministerium befindet sich in der Halle im 1,
Stook werk ein fresco Gemälde, darstellend ein Frauengestaalt mit einer brennenden Fakkel
in der erhobenen linken Hand, in der rechten gesenkten Hand einen Schild haltend auf
dem zu lesen ist: Makedonia, Stara Srbija, Sandžak, Novi Pazar, Albania, Bosna, Herze-
govina, Vojvodina, Srem, Bačka, Banat, Dalmacija. Das Kriegsministerium verzichtet also
grosmütig auf Kroatien-Slavonien. Oberhalb des Kopfes der Frauengestalt ist die Aufschrift
angebracht: Vidin 1885, 1913 Belgradčik.” A. Shek, Die südslawische Frage, 66.-67.
48
“Links vom Eingang befindet sich in derselben Halle ein anderes Fresco mit der Auf-
schrift: Skadar 1912. Drač unten ein Gedicht mit dem Schlussvers: Oj na more na Adriju.
Auf zum Meere, zur Adria!” Isto, 67.
49
“Das serbische Problem muss mit Waffengewalt gelöst werden.” Isto, 65.
50
Danilo Medaković, Povjestnica srpskog naroda: od najstarijih vremena do godine 1850., Novi
Sad, 1851.-1852.
51
“Die Serben haben ein Selbstgefühl, welches als masslose Ueberhebung bezeichnet wer-
den kann, denn sie anerkennen die Existenzberechtigung eines anderen südslawischen
Stammes als der Serben, nicht. Der ganze Balkan gehört den Serben. Bulgaren, Kroaten,
Slovenen sind Serben. (Medaković, Poviest Srba – Geschichte der Serben).” A. Shek, Die
südslawische Frage, 68.
52
Puni naslov knjige S. Lukina Lazića glasi: Srbi u davnini, Zagreb, 1894. Reprint izdanje
objavila je 1990. beogradska Izdavačka kuća Kultura.
53
A. Shek, Die südslawische Frage, 68.
54
“Werden die Serben in Österreich Ungarn von diesen wahnwitzigen Ideen noch gege-
nwärtig beherrscht? Ich glaube annehmen zu dürfen, dass dies nicht der Fall ist; dagegen
huldigen die Serben im Königreich Serbien noch immer diesen Ideen.” Isto, 68.
55
Vidi: Mato Artuković, “‚Vrač Pogađač‘: prilog proučavanju srpskog novinstva u Hrvats-
koj”, Povijesni prilozi, Institut za suvremenu povijest (danas: Hrvatski institut za povijest),
10 (1991), str. 159.-192.; Nives Rumenjak, “Manjinski identitet i autostereotipi: srpska kari-
katura u Hrvatskoj 1896.-1902.”, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest,
B. HRVATI
Analizirajući razvoj nacionalne svijesti kod Hrvata, Shek je ustvrdio da
je tekao sasvim drukčije nego kod Srba, te konstatira da su se Hrvati gotovo
odrekli svoga nacionalnog karaktera, svoje narodne osobitosti. Objašnjavajući
taj fenomen, vraća se u daleku prošlost i tvrdi, što u osnovi nije točno, jer se
radilo o feudalnom, staleški strukturiranom društvu, da je s gubitkom narod-
ne dinastije prestao neovisni narodni život Hrvata, odnosno da je ulaskom
Hrvatske u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo hrvatski nacionalni identitet pretr-
pio štetu.56 Sljedeći negativni moment za razvoj hrvatske nacionalne svijesti
Shek nalazi u višestoljetnoj službenoj uporabi latinskoga jezika, što također
nije točno, jer je uporaba latinskog jezika bila jedno od hrvatskih munici-
palnih prava, te je predstavljala snažnu prepreku ugarskim nastojanjima za
uvođenjem mađarskoga jezika kao službenoga, odnosno služila kao sredstvo
obrane od mađarizacije Hrvatske.57 Nadalje, kao otežavajuću okolnost u ra-
zvoju hrvatskog nacionalnog identiteta Shek navodi činjenicu da se hrvatski
nacionalni preporod javio u okviru ilirskoga pokreta. Stoga se i hrvatski jezik
naziva ilirskim, te se kao takav uči u hrvatskim gimnazijama još 1863./1864.
Upozorava na činjenicu da se ilirizam širi i u Bosnu preko franjevaca, napose
Martina Nedića, Grge Martića i Slavoljuba Bošnjaka, odnosno Ivana Frana
Jukića, kao njegovih najistaknutijih zastupnika. Međutim, ilirizam u Bosni
i Hercegovini zabranjen je kao i u Hrvatskoj 1843., jer su se osmanske vlasti
žalile u Beču da je ilirizam produkt srpske propagande. Potvrdu za svoju ocje-
nu da su bosanski franjevci promicali ilirizam i južnoslavenstvo, a ne hrvatski
identitet A. Shek nalazi u činjenici da I. F. Jukić u svojoj knjizi Zemljopis i
poviestnica Bosne (Zagreb, 1851.) stanovnike Bosne naziva slavenskim naro-
dom ilirskoga ili južnoslavenskoga roda (plemena, korijena). Nasuprot tome,
58
“Der Illirismus ist auch nach Bosnien gedrungen. Fra Martin Nedić, fra Frano Jukić, fra
Grga Martić sind die hervorragendsten Vertreter des Illirismus in Bosnien. Der Franziska-
ner Slavoljub Bošnjak – Jukić erklärt in Geographie und Geschichte Bosniens (Agram 1851)
die Bewohner Bosniens als ein slavisches Volk des illirischen oder südslavischen Stammes.
Die Sprache ist nach Jukić die illirische. – Die Serben in Bosnien und der Herzegovina be-
kennen sich dagegen bereits zu dieser Zeit nur als Serben.” A Shek, Die südslawische Frage,
72.
59
“Ein Serbe schildert die Serben in Oesterreich (und Ungarn) ganz richtig «als ein volk,
bei welchem das nationale Bewustsein lebhafter entwickelt ist als bei den Kroaten; die Ser-
ben haben ein lebendigers Bewustsein der nationelen Vergangenheit, sie sind überhaupt das
beweglichere und wiederstandfähigere Element. Die Serben sind mit ihrer ganzen Kraft,
mit ihrem ganzen Wesen die Vertreter des echten Nationalismus, dem Streben nach der
eigenen und der südslaven Unabhängigkeit.” Isto, 73.
(Summary)
This paper deals with the analysis of identity determinants of the popula-
tion of Bosnia and Herzegovina during the Austro-Hungarian period, on the
basis of the written legacy of high civil and military officials, Adalbert von
Shek and Moritz von Auffenberg, in which this problem is analysed in a wider
frame of taking position on the more important political, social and economic
issues of the time. Special attention is directed to the research of the interrela-
tion of the national and confessional identity which were interconnected and
interdependent in Bosnia and Herzegovina. The author analyzes the contents
of three documents, written after the Annexation of Bosnia and Herzegovina
in 1908, in which the problem of identity is considered within the outline of
newly established governmental and legal circumstances on the eve of the
proclamation of a constitution for Bosnia and Herzegovina, with the aim
of shaping a long term Austro-Hungarian policy. The mentioned documents
were written for the crown prince archduke Franz Ferdinand, who wanted
to be informed of political state of affairs in Bosnia and Herzegovina. They
can be found in his legacy in the State archives of Vienna. The last analyzed
source comes from 1917, and it is an attempt to survey the causes of the First
World War and taking position about the most important actual questions
connected to the maintenance and restructuring of the Austro-Hungarian
monarchy. It can be found in the National and University Library in Zagreb
and this is the first time it is used as a historical source.
P
eriod od sredine 19. stoljeća do kraja osmanske uprave 1878. godine
predstavlja jedno od ključnih razdoblja u zaokruživanju identiteta zem-
lje Bosne i Hercegovine i identiteta njenog stanovništva sve do najnovi-
jeg doba. Procesi koji su u sferi identiteta započeti 90-ih godina 20. stoljeća
još su u toku, ne vide se jasno rezultati i posljedice i za sada nisu dio historije,
te stoga nema njihovog utjecaja na pristup ovoj temi ni u širem smislu. Možda
jedino treba napomenuti da bi nepristrano i neopterećeno zatvaranje problema
nacionalnih identiteta i općenito identiteta u Bosni i Hercegovini u nauci i
upoznavanje šire javnosti s rezultatima bilo od velike važnosti za savremeno
bosanskohercegovačko društvo, čije su političke elite natovarene bremenom
agresivnog nacionalizma i posljedicama nedavne prošlosti, pri čemu se zna-
čajan dio agresivne nacionalističke retorike crpi iz pogrešnog i zlonamjernog
tumačenja historijata ovog pitanja.
S druge strane, odabrana britanska percepcija je također veoma važna, jer
se radi o percepciji koja dolazi od tada vjerovatno najmoćnije svjetske sile, koja
je morala biti dobro informirana o stanju i dešavanjima u zonama njenog inte-
resovanja. U ovom prilogu analizirano je i izneseno viđenje identiteta zemlje
i stanovništva u očima Britanaca, i to one grupe koju bismo mogli nazvati
predstavnicima državne percepcije. Iako je Velika Britanija bila zemlja u kojoj
su javno mnijenje i njegovo shvatanje neke zemlje i njegov odnos prema njoj
1
Marvin Swartz, The Politics of British Foreign policy in the Era of Disraeli and Gladstone.
Oxford: Macmillan and St. Antony’s College, 1985, 1.
2
FO 195/553, Clarendon-Churchillu, Foreign Office, 15th September 1856, no. 1 (Copy);
FO 195/605, Holmes-Bulweru, Bosna Serai 21st May 1864, no. 18. Početkom oktobra 1878.
godine Freeman je dobio ovlaštenje od lorda Salisburya da ukine Vicekonzulat u Mostaru.
FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 8th October 1878, no. 64; The Foreign Office
list: containing Diplomatic and consular appointments, &c. January, London 1858; The For-
eign Office list: containing Diplomatic and consular appointments, &c. London, 1870; The
Foreign Office list: containing Diplomatic and consular appointments, &c. London 1878; The
Britanski konzuli i vicekonzuli imali su zadatak da prate sve što se zbiva u Bo-
sni i Hercegovini i da o svim dešavanjima i pojavama u ovoj pokrajini i oko nje
podnose izvještaje i šalju depeše, što su oni i činili, a analiza konzularne građe
pokazuje da nema gotovo nijedne sfere čovjekovog djelovanja koja nije bila
predmet njihovog interesovanja.3 Često su zemlja i stanovništvo bili u fokusu
pažnje britanskih konzularnih službenika u Bosni i Hercegovini, posebno u
općim izvještajima. Takvi izvještaji, čije je pisanje i slanje bilo precizno defini-
rana obaveza britanskih konzularnih predstavnika proizišla iz Generalnih in-
strukcija za britanske konzule,4 kao i dobijanih konkretnih instrukcija, na jed-
nom mjestu i na ograničenom prostoru, daju cjelokupan presjek zemlje i nje-
nog stanovništva. U brojnim analiziranim izvještajima i depešama poslanim u
periodu dužem od 20 godina najvjerovatnije su spomenute sve nominacije koje
su korištene za zemlju, njene dijelove, domaće stanovništvo ili grupe domaćeg
stanovništva. I pored nevedenih činjenica koje ukazuju na očekivanu dobru
informiranost britanskih predstavnika u Bosni i Hercegovini, kao i činjenice
da konzuli nisu namjerno slali krive podatke (njihovi izvještaju nisu stizali
do javnosti i drugih subjekata izvan kruga njihovih pretpostavljenih), ovdje
ne zatvaramo mogućnost drugačijeg nominiranja bosanskohercegovačkog
stanovništva i zemlje u izvorima neke druge provenijencije.
Iako su teme etničkog porijekla i identiteta stanovništva Bosne i Herce-
govine druge polovine 19. stoljeća, posebno bosanskohercegovačkih musli-
mana Bošnjaka, privlačile pažnju brojnih historičara i nehistoričara, rijetki
su primjeri da se britansko viđenje identiteta stanovništva i odnosa u zemlji
uzimalo u obzir.5 Ozbiljnije rasprave o nacionalnom identitetu većinom su
Foreign Office list: containing Diplomatic and consular appointments, &c. London 1880.
3
O karakteru britanske konzularne građe nastale od strane konzula i vicekonzula koji su bili
na službi u Bosni i Hercegovini opširnije vidi u: Edin Radušić, “Građa Nacionalnog arhiva
Velike Britanije u Londonu za izučavanje historije Bosne i Hercegovine u XIX stoljeću”.
Glasnik arhiva i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine, XXXIX/2009, Sarajevo: 2009,
70-80.
4
FO 881/606, The General instructions to Her Majesty’s Consuls; kao i generalni i godišnji
izvještaji britanskih konzula iz Bosne.
5
Edin Radušić, “Narodi u Bosni i Hercegovini se mrze stoljećima?! – kako je sve počelo”.
u: Myths and Stereotypes of the Nationalism and Communism in ex Yugoslavia (Stereotipi na-
cionalizma i komunizma u bivšoj Jugoslaviji), Novi Sad: Institute for Historical Justice and
Reconciliation Salzburg, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad, 2008. Isti,
Stereotipi o mržnji među narodima – Britanski konzuli o ruskoj i austrijskoj politici u Bosni
i Hercegovini u drugoj polovini XIX stoljeća. Historijska traganja, br. 2, Sarajevo: Institut za
istoriju, 2008. Isti, “Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća
– od vjerskog prema nacionalnom identitetu”. u: Facing the Past, Searching for the Future: The
History of Yugoslavia in the 20th Century (Suočavanje s prošlošću – Put ka budućnosti: Istorija
Jugoslavije 1918-1991), Novi Sad: Institute for Historical Justice and Reconciliation, Centar
za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad, Fakultet za evropske pravno-političke studije
Sremska Kamenica, 2010.
6
Vidi: Bibliografija Muslimana, priredili: Atif Purivatra, Muhamed Hadžijahić, u: ABC
Muslimana, Sarajevo: 1990, 61-177. Iz literature posebno izdvajam: “Problemi etničkog ra-
zvitka u Bosni i Hercegovini”, Diskusija, Prilozi, br. 11-12, Institut za istoriju, Sarajevo:
1976, 261-411; E. Radušić, “Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19.
stoljeća”; Muhamed Hadžijahić, “Formiranje nacionalnih ideologija u Bosni i Hercegovini u
19. stoljeću”, JIČ, 1-2/1970, 55-70. Isti, Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja
bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1974. Vlado Jokanović, “Elementi koji su kroz istoriju dje-
lovali pozitivno i negativno na stvaranje bošnjaštva kao nacionalnog pokreta”, Pregled, br. 8
(137-163) i br. 9 (241-263), Sarajevo, 1968. I u novije vrijeme historičari se bave pitanjem na-
cionalnog razvoja, ali bez usaglašavanja stavova. Kao primjere vidi: Ahmed S. Aličić, Pokret
za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo 1996;
Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar, Ziral, 1999. Za
razliku od osmanskog perioda, pitanja razvoja nacionalne svijesti i nacionalnih identiteta u
bosanskohercegovačkoj historiografiji austrougarskog razdoblja uglavnom su usaglašena, a
određena neslaganja više su vezana za naslijeđe ovog problema iz prethodnih perioda. Kao
primjer takvog neslaganja u tumačenju bošnjačke ideje vidi: Tomislav Kraljačić, Kalajev
režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987. i Dževad Jahić, “Uloga bosanskog
jezika u procesima srpskohrvatske standardizacije”, Pregled, br. 2, Sarajevo, 1987. Veoma
uspio prikaz nacionalnih odnosa u austrougarskom periodu vidi u: Dževad Juzbašić, Nacio-
nalno-politički odnosi u bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914.), ANUBiH,
Sarajevo, 1999.
7
E. Radušić, “Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća”, 252-
256.
8
Naprimjer, u istom kontekstu koriste se dvije nominacije – Muslimani i Turci za bosanske
muslimane Bošnjake. “… I venture to assert most confidently that such an idea as the mas-
sacre of the Christian has never for a moment been entertained even by the most fanatic
Mussulman in Bosnia. […] I may observe to Your Excellency that this perhaps the most
unlikely place in Turkey for a massacre of the Christian to take place, as Mussulmans and
Christians are of the same race and their mutual interests are so closely united that it would be
as it were an act of suicide on the part of the Turks. Nearly all the agricultural labor on the
estates of the Turkish Beys is performed by Christians, and as a general rule they live together
on very friendly terms.” FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8.
Izvještavajući o otporu austrougarskoj okupaciji, Freeman navodi kako su Hadžijamaković
i Ahmed-efendija Nako upotrijebili sav svoj utjecaj da pripreme muslimanski otpor ulasku
Austrijanaca u Sarajevo, ali nije znao reći koliki se broj Turaka suprotstavio Austrijancima,
mada se pretpostavlja da ih nije bilo više od tri do četiri hiljade. FO 195/1212, Freeman-
Layardu, Bosna Serai, 22th August 1878, no. 52.
9
E. Radušić, “Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća”, 254-
255.
10
Navodimo neke citate iz kojih se vidi korištenje pojma podanici. “This district is inhabited
by about 4000 Turkish Subjects.” FO 195/625, Neale-Bulweru, Bosna Serai, 29th November
1859, Confidential; ”... that the Sultan is sincerely bent on ameliarating the condition of his su-
bjects ...”. FO 195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th September 1868, no. 19. “The Turkish
Government is by no faultless in the discharge of its duties towards its subjects in Bosnia, but their
chief curses are, in the first place, their friends and neighbours – Austrians, Servians and Monte-
megrins.” FO 881/2987, Extracts of Despatches relating to Administrative Reforms in Bosnia,
printed for the use of the Foreign Office, November 30, 1876, Confidential, str. 22. “I believe
that the Turkish Government has a sencire desire to improve the conditions of its subjects in Bosnia,
both Moslems and Christians.” FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 14th May 1868, no.
12. Vidi i: FO 195/718, Zohrab-Holmesu, Mostar, 3rd December 1863, no 3; FO 195/718,
Holmes-Erskineu, Bosna Serai, 28th December 1863, no. 62; FO 881/2987, Extracts of Des-
patches, str. 23; FO 195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th September 1868, no. 19; FO
78/2437, Instructions to HM’s Embasy at Constantinople and to Certain Consulates in Turkey on
the Subject of the Treatment of Christians in Turkey 1856-75, Draft, Sir H. Bulwer, No. 260,
F.O, 17th August 1864.
11
Churchill piše o nastojanju Rusije da koristi Portine Slavene kako bi otežavala put Porti.
FO 195/553, Churchill-Alisonu, Bosna Serai, 10th January 1858, no. 4. Izvještavajući o pam-
fletu na slavenskom jeziku, štampanom u Petrogradu, koji inicira hrišćane na ustanak, Zohrab
zaključuje da zbog posvećenosti pravoslavnih sveštenika Rusiji ova sila neće imati problema
u navođenju Slavena u Bosni da djeluju u skladu s njenim željama. FO 195/625, Zohrab-
Bulweru, Bosna Serai, 12th June 1860, no. 27. U zaključku depeše u kojoj opservira da su
činjeni veliki napori kako bi se ustanak u Hercegovini predstavio kao rezultat veoma važnog
i rasprostranjenog panslavističkog pokreta, Holmes piše da to nije tako i da se bezuspješno
pokušavalo podsticati razvijanje osjećaja slavenske nacionalnosti. FO 195/679, Holmes-Bul-
weru, Mostar, 5th August 1861, no. 20. Kao primjere vidi i: FO 195/625, Zohrab-Russellu,
Bosna Serai, 7th June 1860, no. 29, Confidential; FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 4;
FO, 195/1212, Freeman-Layardu, 19th February 1879, no. 8.
12
Zohrab izvještava kako je na zahtjev hercegovačkih ustanika da pravoslavni vladika u
Hercegovini ubuduće bude Slaven iz Carigrada došao odgovor da ne mogu dobiti slavenskog
vladiku, ali da će vladike koje im od tada budu slali morati znati slavenske jezike. FO 195/625,
Zohrab – Nealeu, Mostar 10th July 1859, no. 38. U depeši od 28. septembra 1873. Holmes
izvještava, između ostalog, da je od ambasadora primio povjerljivu informaciju o utiscima
koji preovladavaju kod slavenskog stanovništva u Bosni. FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna
Serai, 28th September 1873, no. 33. Vidi i: FO 195/1101, Holmes-Elliotu, Mostar, 20th March
1876, Inclosure in: Holmes-Derbyu, Mostar, 20th March 1876, Turkey, no 3 (1876), no. 98,
str. 55-56.
13
FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1873, no. 3.
14
FO 195/625, Report on the Herzegovina, General Report (izvještaj napisao J. Zohrab), Mo-
star, 28th February 1859; Edin Radušić, “Hercegovina sredinom XIX stoljeća: Zemlja i ljudi
u općim izvještajima britanskih konzularnih predstavnika za 1857. i 1858. godinu”, Godiš-
njak, Centar za balkanološka ispitivanja, XXXVIII/36, Sarajevo, 2009, str. 171.
15
FO 195/625, Report on the Herzegovina, General Report (izvještaj napisao J. Zohrab), Mo-
star, 28th February 1859.
16
FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 6th November 1860, no. 66.
17
FO 78/2437, Instructions to HM’s Embasy at Constantinople, Draft, H. Bulweru, Foreign
Office, 13th September 1860, no. 495.
18
ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August
1876, 4th Vol, London 1876, str. 143.
19
FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1873, no. 3.
20
Vidi na više mjesta u: FO 881/2987, Extracts of Despatches; ZHC 2/194, Hansard’s Parlia-
mentary debates, vol. CCXXX, 19th June 1876-27th July 1876, 4th vol., London 1876, str. 265-
268; ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August
1876, 4th Vol, London 1876; ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXII,
8th February 1877-15th March 1877, 1st vol, London 1877; Lord A. Loftus to the Earl of Derby
(rec. Nov, 14), (Extract), Yalta, Nov. 3, 1876, Turkey, no. 1 (1877), Correspodence respecting
the Affirs of Turkey, London 1877, str. 645; Mr. Monson to the Earl of Derby (rec. Nov. 14),
no. 959, Cettigne, Nov. 4, 1876, Turkey, no. 1 (1877), str. 647; Consul Holmes to the Earl of
Derby (rec. Nov. 14), Bosna-Serai, Nov. 3, 1876, no. 960, Turkey, no. 1 (1877), str. 648; Con-
sul Holmes to the Earl of Derby (Rec. Nov. 20), no. 1023, Bosna Seraï, Nov. 10, 1876, Turkey,
no. 1 (1877), str. 702.
drugih provincija Osmanskog carstva koji su živjeli ili bili na službi u Bosni
(najčešće imenovani kao Osmanlije ili Turci, a institucije kao osmanske, turske
ili vladine),21 iz čega se vidi britansko razumijevanje posebnosti bosanskoher-
cegovačkog stanovništva u cjelini carstva. Na bošnjački identitet stanovništva
Bosne i Hercegovine, koji je imao dva značenja, u britanskoj građi nailazimo
na više mjesta. Prvi je narodnosno-zemaljski bošnjački identitet sveukupnog
stanovništva, koji je dolazio do izražaja prema izvanbosanskom spoljnom svi-
jetu. Mada se sa sigurnošću ne može tvrditi, čini se da Britanci u Bošnjake
ne ubrajaju bosanske Jevreje i bosanske Rome, s napomenom da analizirana
građa ne sadrži veliki broj spominjanja Jevreja i posebno Roma. Drugo, mno-
go rjeđe, značenje bošnjaštva nalazi se u njegovom korištenju u unutrašnjem
saobraćanju samo za neku od grupa domaćeg stanovništva, najprije Bošnjake
muslimane, ali se i tada najčešće upotrebljava sintagma Bosniak Mussulmans,22
iz čega je jasno da se bošnjaštvo ostalog stanovništva time ne isključuje. Kada
se pojam Bošnjaci upotrebljava bez dodatka samo za muslimane (što je veoma
rijedak slučaj), i tada se iz konteksta vidi da to nije ekskluzivno muslimansko
bošnjaštvo. Susreli smo i situaciju u kojoj se u jednoj rečenici za bosanskoher-
cegovačke muslimane koristi samo pojam Bošnjaci, a već u narednoj Bošnjaci
muslimani.23
Za nominiranje cjelokupnog stanovništva Bosne i Hercegovine imenom
Bošnjaci (Bosniaks, Bosniacs)24 ili Bosanci (Bosnians)25 u britanskoj građi ovdje
21
Vidi na više mjesta u: FO 881/2987, Extracts of Despatches; Mr. Monson to the Earl of Derby
(rec. Nov. 14), Cettigne, Nov. 4, 1876 (ext), no. 958, Turkey, no. 1 (1877), str. 647; Sir Elliot to
the Earl of Derby (rec. Nov. 17), Const., Nov. 8, 1876, no. 995, Turkey, no. 1 (1877), str. 672;
FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52.
22
Holmes je izvijestio da je požar u hrišćanskoj mahali izazvao veliku štetu. Konzul je bio
pozitivno iznenađen, jer su prvi direktnu pomoć ponudili njihovi sugrađani Bošnjaci mus-
limani. FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 29th October 1860, no. 63. Vidi i: FO
881/2987, Extracts of Despatches.
23
FO 881/2987, Extracts of Despatches.
24
FO 195/625, Report on the Herzegovina, (izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th May
1859 u: Neale-Bulweru, Bosna Serai, 1st August 1859, no. 22; FO 195/1031, Holmes-Elliotu,
Bosna Serai, 17th January 1874, no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1873.
25
FO 881/679, Comercial Report on the Province of Bosnia (Turkey), Confidential, Printed for
the use of the Foreign Office, 24th February 1858.
26
Navodimo očit primjer podrške ovakvoj konstataciji. “Svi osmanski vojnici u zemlji –
Osmanlije kao i Bošnjaci, oficiri i vojnici – poslani su u Brod kao zatvorenici, ne uzimajući
u obzir koji je od njih uzeo učešća u otporu a ko nije.” FO 195/1212, Bosna Serai, Freeman-
Layardu, 2nd September 1878, no. 56.
27
FO 195/553, Memorandum on Bosnia and Herzegovina by Mr Sarell, 5th February 1857. Bri-
tanci prenose kalkulacije o broju bosanskohercegovačkih izbjeglica koje je napravio osman-
ski generalni konzul u Dubrovniku 1876. godine. Navodi se da ima izbjeglih: Hercegovaca u
Dalmaciji 26.000, Hercegovaca u Crnoj Gori 46.000, Bošnjaka u Hrvatskoj 32.000, Bošnjaka
u Crnoj Gori 10.000, Bošnjaka u Srbiji 17.000, Bošnjaka u Dalmaciji 6.000, Bošnjaka u razli-
čitim drugim mjestima 18.000. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 39.
28
FO 195/553, Memorandum on Bosnia and Herzegovina by Mr Sarell, 5th February 1857.
Edin Radušić, Bosna i Hercegovina u britanskoj politici od 1857. do 1878. godine, rukopis dok-
torske disertacije, Biblioteka Filozofskog fakulteta u Sarajevu, str. 47.
29
FO 195/625, Zohrab-Nealeu, Mostar, 24th December 1859.
30
FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 29th October 1860, no. 63.
31
FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 2nd July 1867, no. 14.
32
“A school for a native female children is to be opened here this autumn by the Prussian Kaiser-
swerth Deaconesses which it is hoped may be the means of inducing the Bosniaks to appreciate the
advantages of educating their women.” FO 195/950, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April
1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia for 1868.
33
“Public education is also in the same condition as before, with the exception, however, of a fine
new military school which has been built and opened at Serajevo, its object being to form Bosniac’s
officers for the army.” FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th January 1874, no. 4,
Report on the trade of Bosnia for 1873. Korištenje nominacije Bošnjaci vidi i na više mjesta
u: FO 881/2987, Extracts of Despatches.
34
FO 881/679, Comercial Report on the Province of Bosnia (Turkey), Confidential, Printed for
the use of the Foreign Office, 24th February 1858.
35
FO 195/578, Churchill-Alisonu, Bosna Serai, 29th January 1858.
36
FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 18, 22, 24, 34 kao i na drugim mjestima; ZHC
2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXIII, 16th March 1877-26th April 1877,
2nd vol, London 1877, str. 438-439.
37
FO 195/1101, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 26th June 1876; FO 195/1212, Freeman-Layar-
du, Bosna Serai, 20th November 1878, no. 73; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai,
20th December 1878, no. 77.
38
Kao primjere vidi: FO 195/553, Churchill-Stratfordu de Redcliffeu, Bosna Serai, 11th May
1857, no. 15; FO 881/2987, Extracts of Despatches.
39
U depeši iz oktobra 1860. Holmes javlja da se Crnogorci spremaju za rat i dodaje: “His
Highness probably looks with satisfaction on the troubled condition of the Herzegovina, and knows
that the effects of his proceedings will be to embarrass the Turks and encourage the Christians in
the rebel districts. ” FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 30th October 1860, no. 64;
Derby-Šuvalovu, Foreign Office, 29th June 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 506, str. 339-340.
40
Kao primjere navodimo nekoliko izvoda iz dokumenata. “A couple of native Turkish mer-
chants went to London last year and returned with an assortment of various goods [...] The ri-
cher Christian merchants or rather shopkeeper who go occasionaly to Vienna [...] The Government
has always shown itself ready to aid the establishment of schools, but both Turks and Christians
think that there is no need to be better educated than their father and desire no improvement.” FO
195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April 1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia
for 1868; ”...but if the practice cannot be put an end in Bosnia, the privilege should be allowed to all
classes so that the Christians might not be placed in an invidious situation, which lays them at the
mercy of their Turkish fellow subjects.” Sir H. Elliot to the Earl of Derby (rec. Dec 4), Const. Nov.
18, 1876, no. 1078, Turkey 1 (1877), str. 742. Najčešće se pojam Turci za bosanskohercego-
vačke muslimane upotrebljava u paru sa hrišćani, a često se u nastavku istog dokumenta ko-
riste nominacije muslimani i hrišćani. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 14, 22, 23, 24.
32, kao i na drugim mjestima; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August
1878, no. 52; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 23rd September 1878, no. 61.
41
FO 195/625, Zohrab-Russellu, Bosna Serai, 7th June 1860, no. 29, Confidential; FO
195/679, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 19th March 1861, no. 17; FO 195/805, Holmes-Lyon-
su, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8; FO 195/1061, Holmes-Elliotu, Mostar, 23rd October
1875, no. 17; Elliot-Derbyu, Therapia, 26th October 1875, Turkey, No 2 (1876), no. 40, str. 49;
Sandison-Elliotu, Therapia, 25th October 1875, Turkey, No 2 (1876), Inclosure in no. 40, str.
50; Derby-Elliotu, Foreign Office, 10th November 1875, Turkey, No 2 (1876), no. 42, str. 40;
FO 195/1101, Freeman-Elliotu, Bosna Serai, 3rd February 1876, no. 7; Memorandum by Con-
sul Holmes regarding the Affairs of the Herzegovina, Inclosure in Elliot-Derbyu, Constantino-
ple, 10th March 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 67, str. 40; Consul Holmes to the Earl of Derby
(rec. Nov. 14), Bosna-Serai, Nov. 3, 1876, no. 960, Turkey 1 (1877), str. 648; FO 195/1212,
Freeman-Layardu, Bosna Serai, 7th October 1878, no. 6; FO 195/1212, Freeman-Layardu,
Bosna Serai, 28th October 1878, no. 67; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 18th
November 1878, no. 72; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna-Serai, 21st December 1878,
no. 78.
42
FO 195/553, Churchill-Allisonu, Bosna-Serai, 15th February 1858, no. 13; FO 195/625,
Zohrab-Bulweru, Mostar, 28th January 1859, no. 5.
43
FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Mostar, 27th February 1859, no. 13.
44
FO 195/625, Zohrab-Nealeu, Mostar, 8th May 1859, no. 16.
45
FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna-Serai, 29th October 1860, no. 63.
46
FO 881/2987, Extracts of Despatches.
47
Tu se radilo o Holmesovom prijedlogu da se ta funkcija ustanovi. “I would suggest for Your
Excellency’s consideration the idea of a Christian Caimakam for the Herzegovina as a possible
means of arranging affairs in that province.” FO 195/805, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 19th
March 1861, no. 17.
48
FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 7th May 1867, no. 7, Report on the trade of
Bosnia for 1866; FO 881/2987, Extracts of Despatches.
49
“…Nearly all the agricultural labor on the estates of the Turkish Beys is performed by Christians,
and as a general rule they live together on very friendly terms.” FO 195/805, Holmes-Lyonsu,
Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8.
50
“The Christian schools realy exist, but are for the most part of the most inferior description.” FO
195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 13th January 1873, Report on the trade of Bosnia for
1872.
51
“A Christian has lately been named President of the Tribunal of Commerce here, but he has not
held his post long enough for me to be able to speak as to result of this nomination. It is the first time
that other than Mussulman has held the appointment, and it has naturally given but little satis-
faction to the Mohammedans.” FO 195/1143, Freeman-Elliotu, Bosna Serai, 23th January 1877,
no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1876.
52
“In the month of May last a Christian Vice-Governor was appointed to assist and crunch the
Mussulman Governor General…”. FO 195/1212, Freeman-Elliotu, Bosna Serai, 26th March
1878, no. 18, Report on the trade of Bosnia for 1877.
53
Zanimljiv je podatak kada Holmes predlaže da se u područjima gdje je veliki udio raje u
ukupnom stanovništvu pored paše imenuje i neka vrsta zastupnika raje (“Rayah of conside-
ration”). FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 6. Vidi i na drugim mjestima pod ovom
signaturom.
54
O dominirajućem vjerskom identitetu može se izvući zaključak i na osnovu nekih izvje-
štaja Britanaca. Naprimjer, u građi se susreće mišljenje da su se bosanski muslimani identifi-
cirali sa svojom vjerom. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 18.
55
FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Mostar, 2nd February 1859, no. 6.
56
FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 1.
57
FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Bosna Serai, 12th June 1860, no. 27.
58
FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 19th June 1866, no. 15.
59
FO 195/950, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 24th February 1871, no. 4.
60
FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1874, no. 3.
61
Memorandum by Consul Holmes regarding the Affairs of the Herzegovina, Turkey, no 3 (1876),
no. 67, str. 40.
62
“I said that in Bosnia and Bulgaria there was a large Mussulman and Catholic population, and
mostly of the proprietory class, and their interests must be taken into account.” Lord A. Loftus to the
Earl of Derby (rec. nov, 14), (Extract), Yalta, Nov. 2, 1876, no. 952, Turkey, No. 1 (1877), str.
644. Vidi podjelu bosanskohercegovačkog stanovništva na muslimane, pravoslavne i kato-
like i u drugim depešama poslanim iz Britanskog konzulata (npr., FO 195/625, Holmes-Bu-
lweru, Bosna Serai, 20th November 1860, no. 70; FO 195/950, Holmes-Elliotu, Bosna Serai,
24th February 1871, no. 4), kao i na brojnim mjestima u selektiranoj građi (FO 881/2987,
Extracts of Despatches, str. 26, 27, 31).
63
ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August
1876, 4th Vol, London 1876, str. 143-144.
64
Kao primjere vidi: FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 18th November 1878, no.
72; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 20th November 1878, no. 73; FO 195/1212,
Freeman-Layardu, Bosna Serai, 23rd January 1879, no. 4.
65
U jednoj depeši je javljeno da je u Mostaru 1857. ustanovljen Krivični sud i da ga čine
predsjednik, poslan iz Carigrada, i vijeće od šest članova – dva Grka, dva katolika i dva
muslimana. FO 881/2987, Extracts of Despatches str. 6; “The English Protestant school, though
making but little progres itself has given rise to a considerable effort on the part of both the Greeks
and Catholics to provide education for their children in schools of their own, which are now kept
up with much more efficiency than formerly.” FO 195/950, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 13th
January 1873, Report on the trade of Bosnia for 1872.
66
“I am told that for some time past he (Russian consul) has been constantly asserting this to the
Christians, and many of the Greek shopkeepers here aided him in producing a certain degre of
alarm…” FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8.
67
“Some of the Catholics send their Children but the Greek clergy have preached and spoken against
it in the Churches and elsewhere and the few of that commonely who at first send their girls have
all withdrawn them.” FO 195/950, Holmes-Barron Eagleu, Bosna Serai, 2nd May 1870, no. 89,
Report on the trade of Bosnia for 1869. Vidi i FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 24.
68
Navodimo primjer: “… I venture to assert most confidently that such an idea as the massacre
of the Christians has never for a moment been entertained even by the most fanatic Mussulman in
Bosnia.” … “I may observe to Your Excellency that this perhaps the most unlikely place in Turkey
for a massacre of the Christian to take place, as Mussulmans and Christians are of the same race
and their mutual interests are so closely united that it would be as it were an act of suicide on the
part of the Turks. Nearly all the agricultural labor on the estates of the Turkish Beys is performed by
Christians, and as a general rule they live together on very friendly terms.” FO 195/805, Holmes-
Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8.
69
“…, that the Musulman population has increased, say during the last eighteen years by
(males) 55.347, the Christian population has also increased by 40.914, the Jews by 256, and
the Gypsies by 1070 …”. FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 13th January 1873, Re-
port on the trade of Bosnia for 1872. Vidi i: FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai,
2nd September 1878, no. 56; FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 3.
teksta u kojem se pojam rasa koristi sa sigurnošću ne može tvrditi šta se pod
tim pojmom podrazumijeva.70 Više puta se spominje da su bosanskohercego-
vački muslimani i hrišćani iste rase, a susreće se i pojam slavenska rasa, pa se
spominjanjem podjela bosanskohercegovačkog društva i na različite rase vje-
rovatno željelo naglasiti kako u Bosanskom ejaletu/vilajetu pored Slavena ima
i drugih (Romi, Jevreji, neslavenski stanovnici Bosanskog vilajeta pridošli iz
drugih krajeva carstva). Zanimljiv je primjer depeša konzula Holmesa od 30.
marta 1872. godine, koju je poslao u svrhu priprema za svjedočenje pred par-
lamentarnom komisijom, a koja je trebala ispitati stanje i položaj diplomatske i
konzularne službe, u kojoj stoji da je “Bosna zemlja sa više vjera i više rasa.”71 U
ovom slučaju se mora imati u vidu da je ova Holmesova opservacija rađena po-
vodom dokazivanja potrebe opstanka britanskih konzulata u evropskog dijelu
Osmanskog carstva i posebno u Bosni, pa se može pretpostaviti da je isticanje
podijeljenosti društva u Bosni i na rase, kao važnog faktora, vjerovatno prena-
glašeno, kako bi se ojačao Holmesov zaključak o opasnosti po “evropski mir i
britanske interese u Evropi” i dokazala potreba zadržavanja konzulata u kojem
je on bio konzul.72 Susreće se i opća podjela na muslimane i nemuslimane.73 Po-
red vjerskog principa, Britanci bosanskohercegovačko stanovništvo dijele i po
klasnom principu,74 ali ta vrsta podjele nije predmet razmatranja u ovom radu.
70
Vidi: FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 18, kao i na drugim mjestima.
71
“With so many different creeds and races, of the most turbulent dispositions, there was constant denger of
collision between governors and governed, and among governed themselves.” FO 78/2238, Holmes-
Granvilleu, London ,8th March 1872.
72
Isto.
73
“The tithe on agricultural produce was remitted in many districts, while in others cultivation
of the soil was altogether neglected – the amount realised by the tax on the non-mussulman part of
the population in lieu of military service must also have fallen far short of the usual sum…” FO
195/1143, Freeman-Elliotu, Bosna Serai, 23th January 1877, no. 4, Report on the trade of
Bosnia for 1876; ” … proširenje na druge dijelove Carstva nove organizacije vilajeta iz 1866. čiji
je cilj odvajanje sudskih od upravnih funkcija i uspostava mješovitih sudova za sporove između
muslimana i nemuslimana....”. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 14, 16. Vidi i na dru-
gim mjestima pod ovom signaturom.
74
Kao primjer vidi: FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 28th October 1878, no. 67.
75
FO 195/553, Churchill-Stratfordu de Redcliffeu, Bosna Serai 10th December 1857, no. 39.
76
FO 195/625, Neale-Bulweru, Bosna Serai, 14th June 1859, no. 17.
77
FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Bosna Serai, 19th June 1860, no. 31.
78
FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Bosna Serai, 10th July 1860, no. 34.
79
FO 195/805, Holmes-Stuartu, Bosna Serai, 17th April 1865, no. 14.
80
“… but their chief curses are, in the first place, their friends and neighbours – Austrians, Servians
and Montenegrins – …”. FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 17th May 1866, Report on
the trade of Bosnia for 1865.
81
FO 195/1101, Holmes-Derbyu, Bosna Serai, 25th July 1876; FO 881/2987, Extracts of Des-
patches, str. 47.
82
Freeman-Derbyu, Bosna Serai, 2nd March 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 45, str. 18-19;
Freeman-Derbyu, Bosna Serai, 7th April 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 137, str. 78-79.
83
Dr. Crookshank to Consul Blunt, Inclosure in No. 1051, Sienitza, Nov. 1, 1876, Turkey 1
(1877), str. 717.
drže dio teritorija vilajeta od srbijanske granice i rijeke Lima, od Banje do blizu
Nove Varoši i Prijepolja.84
Ni na početku austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini Britanci kod
bosanskohercegovačkih pravoslavaca nisu prepoznavali srpski identitet, već
ih i dalje imenuju kao pravoslavce. U novembru 1878. godine Freeman je
izvijestio da su dva učitelja pravoslavne dječačke škole izbačeni iz zemlje “...jer
su sakupljali pomoć za odbranu ugarskog Srbina Miletića, koji je prije dvije godine
optužen za veleizdaju i presuđen na pet godina zatvora”.85 Ovaj primjer je važan
za praćenje britanskog razumijevanja identiteta pravoslavnog stanovništva u
Bosni i Hercegovini tog vremena, jer se iz njega vidi da oni prepoznaju srp-
ski identitet kod Srba izvan Srbije, dok taj isti identitet još uvijek ne vežu za
bosanskohercegovačke pravoslavce.
***
Što se tiče imenovanja zemlje u britanskoj građi razmatranog perioda,
nema dileme da se radi o Bosni kao krovnom jedinstvenom subjektu, mada
analiza dokumenata pokazuje da Hercegovina u ovom periodu ima neku vrstu
posebnog statusa, i terminološki i suštinski, i nikako se ne može staviti u isti
rang sa ostalim sandžacima ejaleta/vilajeta Bosna. Iako se u ovoj građi u prin-
cipu ne govori o nekom posebnom identitetu zemlje i naroda Hercegovine,
povremeno se uvjeti života u ovom dijelu ejaleta i karakteristike stanovništva
izdvojeno razmatraju i upoređuju s Bosnom i njenim stanovništvom.86 Po-
84
FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 25th April 1878, no. 25.
85
FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 15th November 1878, no. 71; FO 195/1212,
Freeman-Layardu, Bosna Serai, 18th November 1878, no. 72.
86
Ovakva konstatacija se može provući za kompletan razmatrani perod od Memoranduma
P. Sarella pripremljenog 1854. do kraja osmanske vlasti 1878. godine. Vidi: FO 195/553,
Memorandum on Bosnia and Herzegovina by Mr Sarell, 5th February 1857. Pri osnivanju
konzulata konzul je imenovan za Bosnu uključujući i Hercegovinu. Vidi: FO 195/553,
Clarendon-Churchillu, Foreign Office, 15th September 1856, no. 1 (Copy). Također vidi: FO
195/625, Izvještaj o Provinciji Hercegovini, (Izvještaj poslao vicekonzul Zohrab), Mostar, 26th
October 1857. u: Zohrab-Bulweru, Mostar, 4th March 1859, no. 15; FO 195/625, Report on
the Herzegovina, General Report (izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th February 1859;
FO 195/625, Report on the Herzegovina, (izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th May
1859, u: Neale-Bulweru, Bosna Serai, 1st August 1859, no. 22; FO 195/553, Zohrab-Holmesu
(izvještaj o Hercegovini), Mostar, 17th March 1861, no. 12 (Copy); FO 195/1031, Holmes-
Elliotu, Bosna Serai, 17th January 1874, no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1873. Up-
oredi i sa: E. Radušić, “Hercegovina sredinom 19. stoljeća”.
87
“In the Herzegovina the crops may be considered to have complitely failed for want of
maisture…” The principal district which fernishes the fruit is the whole of the Posavina in
the north of Bosnia…” FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th January 1874, no.
4, Report on the trade of Bosnia for 1873.
88
“I would suggest for Your Excellency’s consideration the idea of a Christian Caimakam for the
Herzegovina as a possible means of arranging affairs in that province. […] I cannot imagine a
fitter occasion for the experiment than in the Herzegovina where the Christian population vastly
outnumbers the Musulman, and where Turkish rule…” FO 195/553, Holmes-Bulweru, Bosna
Serai, 19th March 1861, no. 17.
89
Vidi obimnu korespondenciju vezano za Berlinski kongres i događaje oko njega u: Turkey.
No. 33 i No. 39, Correnspodence Relating to the Congress of Berlin with the Protocols of the Con-
gress, London, 1878.
90
Memorandum by Consul Holmes regarding the Affairs of the Herzegovina, Inclosure in Elliot-
Derbyu, Constantinople, 10th March 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 67, str. 40. Za poveza-
nost Bosne i Hercegovine vidi i: FO 195/553, Zohrab-Holmesu, Mostar, 17th March 1861,
no. 12; Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April 1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia
for 1868.
(Summary)
91
Vidi: FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 17th May 1866, Report on the trade of
Bosnia for 1865, kao i na brojnim drugim mjestima.
92
FO 195/950, Holmes-Barron Eagleu, Bosna Serai, 2nd May 1870, no. 89, Report on the
trade of Bosnia for 1869.
period discussed in this paper, and it was a time of many social and political
changes which contributed to the appearance of a large number of identity
determinants for the population as a whole or only certain groups of popula-
tion in Bosnia and Herzegovina. Those identity determinants (nominations)
can be classified into three major groups which were created depending on
what is the whole population or one of its groups compared to in any given
circumstance: a) wider nominations which include the whole Bosnian-Her-
zegovinian population, or certain domestic groups in greater unities (Slavs,
subjects, Christians, Turks, Muslims), b) common nominations of the whole of
Bosnian-Herzegovinian population (Bosniaks, Bosnians, countrymen), c) nom-
inations used to describe the relations between the domestic groups – two or
more groups, or only one group of contemporary local population (Christians,
Muslims, Orthodox Christians, Catholics, Jews, Roma).
Finally, the analysis of these documents brought us to the conclusion that
the British viewed the society of Bosnia and Herzegovina as one society, one
unity, with all its similarities and differences, harmony and discord, common
and separate problems, which clearly differed from non-Slavic representatives
of Ottoman government and the inhabitants of neighbouring countries (Ser-
bia, Montenegro and Croatia) as well as from other regions of the Empire.
1. Srednji vijek
U
srednjem vijeku osnovno mjerilo “različitosti” predstavljala je za kr-
šćansku Evropu vjeroispovijest. Svijet se dijelio na kršćane i pagane.
U tom smislu ni s druge strane granice, u Osmanskom carstvu, situa-
cija se nije bitno razlikovala: svijet se dijelio na muslimane i đaure. Sukladno s
osmanskom ekspanzijom na Balkan i do srednje Evrope, i granice “Orijenta”
su se pomjerale s granicama carstva. U razdoblju pred 1878. češke zemlje
se nalaze u okviru Austro-Ugarske, dok je Bosna i Hercegovina jedna od
osmanskih provincija. Iako geografska udaljenost nije velika, granica je oštra.
Ne samo da su ta dva velika carstva konfesionalno i kulturno različita već su i
stoljećima u stalnom konfliktu.
Iako do polovine devetnaestog stoljeća izravni kontakti takoreći ne po-
stoje, da bismo razumjeli češki odnos prema Bosancima, prije svega prema
Bošnjacima, moramo krenuti od ranijih vremena, od dobi kad je Osmansko
carstvo još neposredno, u teritorijalnom smislu, ugrožavalo Evropu. Još 1909.
godine Čeněk Zíbrt, kulturni historičar, folklorist i bibliograf, piše u svom
radu Balkansko pitanje i Bosna i Hercegovina u svjetlu staročeških knjiga o Turskoj1
da je “kao i drugdje u Zapadnoj Evropi, tako i kod nas (naročito nakon smrti
ugarsko-češkog kralja Ludovika II. kod Mohača godine 1526.) [...] nastala
jedna specijalna literatura – turska, koja je, crpeći iz stranih izvora i iskustava,
obavještavala o nastanku i historiji turske vjere i dominacije, o primjerima koji
1
Čeněk Zíbrt, Balkánska otázka a Bosna i Hercegovina ve světle staročeských knih o Tu-
recku. Praha: Zlata Praha, J. Otto, 1909. br. 9-12, 98, 114, 126, 139.
2
Isto, 98.
3
Pogledajmo odakle su se nekoć, po Čeněku, crpile informacije o Turcima. Uz nekoliko
čeških prijevoda s latinskog i njemačkog, navodi prijevode iz “slavanskih izvora o Turskoj”.
Prvi spis, koji je napisao poturčeni Poljak Ebrahim Strotsch (Strotský), potječe iz 1562.
godine. Dva “posebno omiljena” djela su od južnoslavenskih autora. Jedno je od Miha-
la Konstantinovića iz Ostrovice. Prvo izdanje češkog prijevoda njegovog djela “Historija
odnosno Turska kronika” datira iz 1565, drugo iz 1581. godine. Autor drugog djela je Bar-
tol Gyurgieuvits (Bartol Đurđević, odnosno češki Bartoloměj Georgijević). Riječ je o pri-
jevodu iz 1567. godine pod nazivom “O početku Turskog carstva, također o načinu na koji
svoje ratove vodi i pripremama koje za njih vrši. I k tomu još o običajima turskim.” S nešto
promijenjenim nazivom knjiga će biti ponovo objavljena 1576. godine. Čeněk piše: “Poborn-
ike slavanske sloge će obradovati kako su se naši preci informirali u 16. st. iz češke knjige
Đurđevićeve na jeziku južnoslavenskom iliti bosanskom.” Međutim, time Čeněkov spisak
staročeških knjiga o Bosni završava. Pa ako je za cijelu češku tzv. “tursku” literaturu mogao
reći da se poučavala “na osnovu tuđih vijesti i iskustava”, za staročešku literaturu o Bosni to
važi dvostruko.
4
Tomáš Rataj, České země ve stínu půlměsíce: obraz Turka v raně novověké literatuře z českých
zemí. Praha: Scriptorium, 2002.
5
Isto, 12-13.
6
Isto, 320.
7
Konstantin Jíreček, Bosna i Hercegovina za středověku. Časopis Musea Království českého,
Praha: České museum, 1879, 267.
8
U ovom slučaju stereotip se poklapa s autostereotipom, odnosno pogled izvana poklapa se i
s pogledom iznutra. Međutim, isti stereotip važi ne samo za Bosance već i za većinu ostalih
balkanskih naroda (uostalom, nijednom narodu nije stran).
9
Upravo u to vrijeme (60-ih god. 19. st.) u češkim zemljama postepeno dolazi do – s aspekta
proučavanja izvora – ključne promjene: ručnu proizvodnju papira zamjenjuje mašinska, te
štampani tekst postaje sastavnim dijelom svakodnevnog života običnih ljudi.
10
Sredinom 19. stoljeća valjda su najznačajniji utjecaj na formiranje čeških predstava o BiH
odigrali prijevodi knjiga dvojice hrvatskih autora (iz Hrvatske), putopisa Pogled u Bosnu, ili
kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40., po Jednom Domorodcu, od Matije Mažuranića, koji
je objavljen 1845. u prijevodu Viléma Dušana Lambla, te epa Smrt Smail-age Čengića od
Ivana Mažuranića, koji je objavljen 1860. godine u prijevodu Josefa Kolařa. Ep je kod češke
publike pobudio veliko interesovanje o teškoj sudbini kršćana u Bosni.
11
Ovdje nema prostora za detaljniju analizu izvora na osnovu kojih su u pojedinim peri-
odima i pojedini autori formirali svoje predstave i stereotipe. Sažeti rezultat analize onoga
šta, koliko i kad je češki čitatelj mogao da čita od prijevoda iz bh. književnosti kao i onoga
o čemu, koliko i kad su češki autori pisali o BiH mogu se naći u: Adin Ljuca, Bosna i Her-
cegovina u češkim izvorima. u: ICSL Godišnjak međunarodnog susreta bibliotekara slavista u
Sarajevu 2007. Zbornik radova, Sarajevo: Magistrat, University Press, 2007, 92-100.
12
Jan Vaclík (1830-1918), diplomat i publicist, od 1858. do 1867. boravio je u Crnoj Gori.
Radio je kao sekretar crnogorskih knjaževa Danila i Nikole.
13
Slovník naučný. Díl první, A – Bžeduchové. Redaktor Dr. Frant. Lad. Rieger. Praha: Nak-
ladatelé Kober a Markgraf, 1860, 824.
14
Der Aufstand in der Herzegowina. Tagesbote aus Mähren und Schlesien, XXV, br. 186,
Brünn, 1875.
15
Bohumil Havlasa, Drak. Román z bosenského povstání. Sebrané spisy. Sv. 7-8. Praha:
Ústřední legio-nakladatelství, 1928, 42.
bol nije imao nikad i nikada neće ni imati, tako da možemo tvrditi da su
muhamedanski Slaveni mnogo žešći neprijatelji Carigrada nego kršćani…”16
Vremenom se u češkoj javnosti raširilo automatski preuzeto stajalište srp-
skih nacionalnih ideologa: da je Bosna srpska zemlja, da je jezik srpski i sta-
novništvo srpsko (dakle, da u njoj žive: Srbi, katolički Srbi i muhamedanski
Srbi).
Nisu bili rijetki (a nisu ni danas) – niti je njihov utjecaj na formiranje na-
zora češke javnosti zanemarljiv – ni takvi autori koji su posvetili brojne članke
ili cijele knjige bosanskohercegovačkoj problematici, a da Bosnu nikada nisu
posjetili. Takav je slučaj npr. sa Antonínom Mužíkom i njegovim djelom Za-
pisi o Bosni, zemlji i narodu iz 1876. Autor, doduše, priznaje da nikad nije bio
u Bosni, ali tvrdi da je informacije stekao iz “dobre literature” i na osnovu
“vijesti od onih koji su u Bosni bili”. Nije stoga iznenađujuće da ovaj – kako
sam za sebe kaže – “iskreni Slaven katolik”,17 koji piše u želji da “ojača uzaja-
mnost katoličku i slavensku”,18 tretira katoličko stanovništvo u potpuno dru-
gačijem svjetlu nego pravoslavno i muslimansko. Osim toga, Mužík se preko
ove svoje knjižice o Bosni posredno obračunava sa međuetničkim, socijalnim
i političkim temama i pojavama koje mu osobno nisu bile po volji u njegovoj
vlastitoj sredini. Međukonfesionalne odnose u Bosni tako koristi kao ispriku
za verbalnu osudu i napade na češke liberale i Židove, ili npr. na mađarske
protestante.
Ovdje se mora naglasiti da muslimani nisu, generalno govoreći, ta skupi-
na bh. stanovništva koja je “najgore prošla” u tadašnjim predrasudama i izvito-
perenim predstavama čeških medija i javnosti – gore su prošli bosanski Židovi
i Cigani. Iako se najviše najgrubljih riječi, razumljivo, može naći o muslima-
nima, o njima su, barem sporadično, paralelno iznošeni i afirmativni nazori
izrečeni s naklonošću i razumijevanjem. Takva afirmativna viđenja koja bi
predstavljala alternativu negativnim predrasudama i stereotipima o Židovima
ili Ciganima mnogo je teže pronaći. Kao ilustraciju navodimo npr. Edvar-
da Rüffera, koji 1877. piše: “U političkom pogledu turski Židovi se ponašaju
16
Isto, 122.
17
Antonín Mužík, Listy o Bosně, zemi a národu. Praha: Katolický spolek tiskový, 1876, 83.
18
Isto, 1.
19
Edvard Rüffer, Válka slovansko-turecká. Praha: Alois Hynek, 1877, 15.
20
Albieri, P., Povstání v Bosně. Praha: A. Reinwart, 1883, 89.
21
Optimističnije svjetlo na ovo početno međusobno nepovjerenje bacaju riječi jednog bo-
sanskog muslimana koje je čuo i zabilježio Josef Holeček: “Česi su od sviju Švaba najbolji –
iskreno potvrđuje Omer koji nas je slušao.” U: Josef Holeček, Bosna a Hercegovina za okupace.
Praha: nákladem vlastním, 1901, 18.
22
Krvavá Bosna aneb Ukrutnosti mohamedánů, páchané na křesťanech. Sv. 1: V Praze, Nákla-
dem knihkupectví A. Hynek, [1879]. 450 s.; Sv. 2: V Praze, Nákladem knihkupectví A.
Hynek, [1879]. 542 s.; Sv. 3: Illustrovana příloha: Rakouska okupace Bosny a Hercegoviny.
Slaný: Rokyta, [1879]. 544 s.
23
Váša Náprstek, Pod slovanským půlměsícem. Kresbami doprovodil F.V. Mokrý. Praha:
Zemědělské knihokupectví A. Neubert, 1925.
24
J. J. Toužimský, Bosna a Hercegovina v minulosti a přítomnosti. Praha: Nákladem spolku
pro vydávání laciných knih českých, 1882. s. 119.
25
Ottův slovník naučný: Illustrovaná encyklopedie obecných vědomostí. Díl 4, Bianchi-Giovini –
Bžunda. Praha: J. Otto, 1891, 431.
26
Po brojnosti od ukupnog procenta miješanih brakova predstavljaju: češko-hrvatski bra-
kovi 38%, češko-njemački 33%, češko-mađarski 13%, češko-slovenački 6%, češko-srpski
4%, češko-talijanski 2,5%, češko-poljski 2,5%. Kod tri miješana braka nisu navedene nar-
odnosti partnera. O tome detaljnije: Zdeněk Uherek, Češi v Sarajevu: menšina v městském
prostoru. Praha: Český lid, 1998, 128-146.
27
Ferdinand Velc, Sarajevo. Časopis turistů, Praha: Klub českých turistů, 1897, br. 4, 99.
negaciju) i rekli: Jok! Ali to sve još ne ovlaštava predstavnike strane kulture
bogohulnoj umišljenosti i podsmijavanju domaćoj kulturi. Osim loših strana,
ona ima i čitav niz svojih prednosti, kao i prispjela kultura, koja se im – sve-
jedno iz kakvih razloga – nameće. Jedna drugoj su neprijateljske ili u manje
osjetljivim točkama, uzajamno smiješne; ali isplatio bi se trud da se dođe do
nepristrasnog nazora o objema.”28
Postoje različite grupe streotipa o bosanskim Muslimanima u vezi s nji-
hovom kulturnom različitošću. Jednoj grupi bismo mogli dati objedinjuju-
ći naziv orijentalna mudrost i/ili lijenost, drugoj o patrijarhalnom poštenju i/ili
orijentalnom lopovluku, trećoj junaštvo i/ili muslimanska fanatičnost itd. Slične
stereotipe možemo naći i o kršćanskom stanovništvu – časni i/ili primitivni
divljaci, junaci i/ili fanatični barbari itd. Općenito, u češkom odnosu prema
Južnim Slavenima junački diskurs igra značajnu ulogu, naročito u odnosu
prema Crnogorcima, Hercegovcima i Srbima. U tom smislu i južnoslavenski
muslimani bili su respektirani kao ratnici (“Vjeruj, tvrd jest s Turcima boj,
jer i oni su slavenske krvi, Crnogorcima braća i rodom i jezikom, i jednaki
junaci kao što su i oni, samo što su poturice.”29). Za razliku od standardnih
negativnih evropskih stereotipa o Balkanu u čijim su ekstremnijim formama
Balkanci tretirani kao esencijalno neevropski, eventualno kao nedovoljno i
nepotpuno evropski – te kao takvi Evropljani drugog reda, “junački” ste-
reotipski diskurs je, naprotiv, afirmativan: balkanski ratnici svojom borbom
ostvaruju evropsku ideju slobode i tako u skladu s antemurale mitologijom
brane Evropu i ostale Evropljane.30 Jedan od najčešćih onovremenih stereoti-
pa o Bosni govori o zaostalosti njenog stanovništva, u prvom redu bosanskih
Muslimana. Namjernici koji iz unutrašnjosti Austro-Ugarske dolaze u Bosnu
i Hercegovinu često to doživljavaju kao prelazak iz “civilizacije” u “divljinu”. U
svojim tekstovima Kuba više puta ukazuje na proizvoljnost te tobožnje granice
između “civilizacije” i “divljine”. Opisujući jednu neprijatnu situaciju koju su
28
Ludvík Kuba, Čtení o Bosně a Hercegovině: Cesty a studie z roků 1893-1896. Praha:
Družstvení práce, 1937, 113-114.
29
Dušan Lambl, Zpráva o Černé Hoře a Černohorcích. Časopis českého museum, Praha:
Matice česká, 1850, 523.
30
František Šístek, Naša braća na jugu. Češke predstave o Crnoj Gori i Crnogorcima 1830-
2006. Cetinje: Matica crnogorska, 2009, 266.
31
Ludvík Kuba, Čtení o Bosně a Hercegovině: Cesty a studie z roků 1893-1896. Praha:
Družstvení práce, 1937, 139-140.
32
Po Šísteku, korijen tog fenomena krije se u češkom pogledu tog vremena na katoličanstvo
kao na nenarodnu vjeru, s čijim sljedbenicima mogu lahko manipulirati strani, njihovim
5. Od 1989. do danas
Od “baršunaste revolucije” naovamo češko društvo već 20. godina živi u
demokratiji. Neposredno nakon što su se Česi “izmigoljili” iz komunističkog
totalitarizma, jugoslavenska zajednica počela se raspadati. S obzirom na na-
zore tadašnjeg predsjednika Havela, kao i ukupnu atmosferu koja je vladala
u češkom društvu (atmosferu zanosa, vjere u bolji i pravedniji život), veliki
značaj bio je pridavan ljudskim pravima. Znatan broj intelektualaca, umjetni-
ka i javnih radnika jednoznačno se postavio na stranu jedinstvene građanske
BiH, podržavajući upravo onu njenu ključnu vrijednost – suživot u bogatstvu
različitosti. U Bosni će tako dobar dio rata provesti npr. etnolog i historičar
Filip Tesař, novinar i historičar Jan Urban, ili novinar i humanitarni radnik
Šimon Panek. Njihove predstave o BiH su kompleksne, a dotični kao jedinu
mogućnost njenog opstanka vide cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, građansku i
demokratski uređenu. Za zločine koji su vršeni u Bosni i nad Bosnom nisu se
ustručavali kritizirati ni Beograd, ni Zagreb, ali ni sarajevsku vladu, Među-
narodnu zajednicu, kao ni odgovornost koju su snosili češki političari kao dio
te Međunarodne zajednice.36
liko bi mogla biti korisna jedna komparativna analiza historije čeških predstava i stereotipa
o pojedinačnim južnoslavenskim narodima i narodnostima.
35
Dušan Karpatský, Jugoslávská kuchyně, Praha: Avicenum, 1988.
36
Njihovo stajalište bi mogle reprezentatirati riječi Václava Havela: “Uvjeren sam da se
ustvari ne radi ni o čem drugom do sukobu civiliziranog građanskog suživota, koji ima u
Bosni i Hercegovini svoju posebnu tradiciju, s nečovječnošću, nasiljem i zlom etničkog fana-
tizma. I smatram uvredom srpskog naroda i iznevjerivanjem građanskog poimanja društva,
ako se zlo poistovjećuje sa srpstvom. Ali, isto tako smatram opakim, ne imenuje li se zlo
uopće, zato što bi to moglo uvrijediti Srbe. Svi narodi imaju svoje stvarne ili potencijalne
Karadžiće i Mladiće. Steknu li ovakvi ljudi negdje – zahvaljujući historijskim, socijalnim
i kulturnim okolnostima – veći utjecaj nego drugdje, još iz toga ne proizilazi da je narod,
iz kojeg su nikli, zlikovački. Uostalom, takvi ljudi štete svima, dakle i vlastitom narodu,
čijim silovanjem uobičajeno počinje njihovo pogubno djelo. Drugim riječima: izbjegavajmo
sve pokušaje da za zlo činimo odgovornima čitave narode. To bi, naime, bio najbolji način
kako prihvatiti ideologiju etničkih fanatika. Ali, tim dosljednije se moramo boriti protiv zla
koje vrše etnički fanatici, bez obzira u ime kojeg naroda.” Vidi: Govor predsjednika Češke
Republike Vaclava Havela na kraju Mjeseca Bosne i Hercegovine u Pragu 13. oktobra 1995.
u: Književnost pod opsadom i u izgnanstvu. Referati i diskusije sa češko-bosanskohercegovačkog
seminara. Prag, 20. i 21. septembra 1995. Urednik Dušan Karpatský. Praha, Fondacija Hein-
richa Bölla, 1995, 80-81.
37
Jan Pelikán, Válka, o které se dozvíte jen něco. Praha, Listy, Izdavač Jiří Pelikán, 1996,
br. 6, 82.
38
Ivan Dorovský, Recepce literatury jižních Slovanů u nás. Brno, Boskovice, 2004.
39
Ivan Dorovský: Slovanské meziliterární shody a rozdíly. Brno, Masarykova univerzita,
2004, 108.
40
František Venhuda (1862-1935), kao katolički svećenik proveo je krajem 19. st. nekoliko
godina u Sarajevu. Napisao je zanimljivu knjigu uspomena o svom životu u Bosni, u kojoj se
ne može naći ni najmanja averzija prema muslimanima ili pravoslavcima. Međutim, da nije
zlato sve što blista potvrđuje posljednje poglavlje njegove knjige, u kojem bez ikakvog ra-
zloga ispoljava antisemitizam. Vidi: Franjo Venhuda, Uspomene sarajevsko-poljskog župnika.
Sarajevo: Župni ured Stup, 1988, 132-144.
41
O Valoušku sam referirao u: Adin Ljuca, František Valoušek: sudionik i svjedok zbivanja
u istočnoj Bosni u vrijeme aneksione krize. U: Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske
1878-1918. godine. Zbornik radova. Sarajevo: Filozofski fakultet, ANUBiH, Regionalni
ured austrijske kooperacije za nauku, obrazovanje i kulturu Sarajevo. (u tisku)
42
Ladislav Hladký, Bosenští Muslimové (Bosňaci) – proces vzniku národa. Hostivice: His-
torický obzor, Izdavač Aleš Skřivan, 1997, br, 5-6, 112-118.
43
O tome kako u suvremenoj češkoj akademskoj sredini vide BiH vidi u: Adin Ljuca, Češki
gulaš o bosanskom loncu: Refleksije Bosne u češkoj akademskoj sredini (1992-2008). U:
nazori njenog književnog lika (niti rečenice tipa: “Njen muž je bio musliman,
ali normalan...”46). Na drugoj strani, teško je zanemariti npr. činjenicu da ovaj
roman, a time i njena autorica, “navodi” neupućenog čitatelja na zaključke
da u BiH žive “Srbi, Hrvati, Židovi i muslimani” (pisano malim početnim
slovom, pa je nejasno da li pod tim misli konfesionalnu ili etničku skupinu).
U izvorima iz perioda nakon 1992. prepoznajemo u češkim medijima i je-
dan novi stereotip koji rat u Bosni referira kao rat “papaka protiv raje”, “seljaka
protiv građana”, odnosno primitivaca i nacionalista sa sela protiv civilizirane
mješovite urbane sredine. Taj stereotip je u Češku “uvezen” iz Bosne, odnosno
iz bivše Jugoslavije, a iz takve “logike” proizlazi npr. da odgovornost za opsadu
Sarajeva i mnogobrojne ratne zločine u BiH pada na Pale, a ne na Beograd.
Zaključak
Današnji češki pogled na BiH ne predstavlja monolitno viđenje. Preovla-
đujuća predstava historijski je uvjetovana i formirana na starim negativnim
stereotipima (u prvom redu prema Bošnjacima ili bosanskim Muslimanima).
Ti stereotipi potječu iz srednjeg vijeka, a svoj konačni oblik poprimaju u dru-
goj polovini 19. stoljeća. Može se konstatirati postojanje dvaju dominantnih
modela na osnovu kojih se na historijskoj pozadini kreira i perpetuira predsta-
va češkog društva o Bosni i Hercegovini i njenom stanovništvu:
1. viđenje neupućene većine, onih koji, u pravilu, imaju posredni uvid u
BiH, njeno stanovništvo i kulturu, te lakše prihvataju, šire i recikliraju stare
negativne stereotipe;
2. viđenje upućene manjine, onih koji su imali izravni lični uvid (i koji su,
obično, duže boravili u BiH).
Paradoksalno, u “neupućenu većinu” ubraja se i većina visoko obrazovanih
Čeha, kao i većina pripadnika mlađih generacija. Indikativno je, također ,da
“upućeni” faktički ne predstavljaju manjinu u češkom društvu, već izuzetke.
Sve do danas, kako u češkim medijima tako i u akademskoj literaturi, izuzet-
ke predstavljaju oni koji koriste zvanični naziv za jedan od konstitutivnih bh.
46
Cijeli roman je koncipiran kao solilokvij usamljene starice Marije, kao slijed uspomena
bez ijednog dijaloga.
47
Evo primjera iz današnjih Vijesti iz Bosne: “Ove godine će se napuniti petnaest godina
od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je završen četverogodišnji rat u
Bosni i određeno kako treba funkcionirati država podijeljena između Srba, Hrvata i bo-
sanskih Muslimana... Bosna i Hercegovina se sastoji iz dva dijela. Republike Srpske i mus-
limansko-hrvatske federacije.” Nazive administrativnih jedinica sam preveo doslovno, da-
kle, Republika Srpska sa velikim početnim slovima, i muslimansko-hrvatska federacija s
malim početnim slovima (što je u češkoj sredini uobičajena varijanta koja se koristi umjesto
zvaničnog naziva Federacija BiH, i to obično sa malim početnim slovima).
Vidi na: http://aktualne.centrum.cz/zahranici/evropa/clanek.phtml?id=657067 (8.1.2010)
(Summary)
Uvod
D
evedesete godine XX stoljeća ključne su godine za prostore biv-
še Jugoslavije. Raspad bivše Socijalističke federativne republike Ju-
goslavije za Bosnu i Hercegovinu znači kreiranje jedne samostalne i
nezavisne države, dok se u isto vrijeme u Istri, u sklopu nezavisne, samostalne,
tek formirane nacionalne države Hrvatske, bude osjećaji jednog nezavisnog
autonomnog regionalnog istarskog pokreta.
Cilj ovog priloga nije da se razradi jedan određeni historijski period, kao
ni da se razmatraju određeni historijski događaji. Prikazivanjem promjena na
političkom, socijalnom i kulturalnom nivou koje zahvataju ove prostore rad je
usmjeren na ukazivanje kako nove i drugačije odrednice utječu na redifinira-
nje kolektivnih identiteta. Kroz analizu historijskih promjena, pokušaj ovog
istraživačkog rada je da osvijetli kako ove društvene promjene utječu na pro-
cese nacionalizma i regionalizma. Naime, kroz prizmu konstrukcije i dekon-
strukcije starih i novih odrednica, komparativnim primjerom žele se naznačiti
procesi na čijim se temeljima proizvodi jedna grupna kohezija – stvaranje jed-
ne nacionalne države i buđenje jedne regionalne svijesti.
Jedna od najatraktivnijih tema u središtu istraživačkog zanimanja druš-
tvenih i socijalnih nauka je izučavanje nacionalizma i nacionalnih identiteta.
Mnoge teorije i definicije ipak nisu uspjele zadovoljiti ili konačno osvijetliti/
definirati pojam “nacionalizma”. Tako je jedna od najuspješnijih, u pitanju
vremenske i prostorne rasprostranjenosti, definiranje nacije kao jedne zami-
šljene zajednice. Ideju jedne imagined community Langewise razmatra kao či-
njenicu koja ne uzima u obzir posljedice te zamisli.1
Mnogobrojni pristupi koji su htjeli osvijetliti pojam nacionalnog projekta
doživjeli su kroz vrijeme jednu totalnu metamorfozu u razrađivanju i teore-
tiziranju ovog koncepta.2 Izdvojen kao fenomen koji dotiče političku sferu,
nacionalni identitet predstavlja kolektivni identitet jedne političke zajednice.3
Parekh navodi da nacionalni identitet jedne političke zajednice “lies in what all
its members share not individually but collectively, not privately, but publicly, and
has an inescapable institutional focus”. Ističe također “a constructive view of nati-
onal identity which is based on a constant dialogue between the past and present”.4
Proces kreiranja nacionalnog identiteta uzima u obzir tumačenje prošlosti
u sustavu izbora sadašnjosti i kao takav naglašava težnje i ciljeve pojedinih
zajednica prema zajedničkim projektima i planovima o budućnosti. Dakle,
traganjem za prošlošću ne samo da navodi na opravdanje izbora u sadašnjosti
nego sa “pronađenom” prošlošću želi se sugerirati osjećaj kontinuiteta jed-
nog nacionalnog identiteta u vremenu i prostoru. Unatoč težnjama politič-
kih aktera da predstave nacionalni identitet kao nepromjenjiv dio stvarnosti,
promjena društvenih i političkih ustroja utječe na dinamičnost nacionalnog
1
O nacionalizmu kao ideji zamišljene zajednice vidi u: Benedict Anderson, Imagined Com-
munities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. London/New York: 2006. O
kritici vidi u: Dieter Langewiesche, Was heißt “Erfindung der Nation?”, u: Auf dem Weg zum
ethnisch reinen Nationalstaat?. (gl. ur. Matthias Beer), Tübingen: 2007, (2. izdanje).
2
Opširnije o nacionalizmu i nacionalnim identitetima vidi u: B. Anderson, Imagined Com-
munities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, 1; Ernest Gellner, Nations and
Nationalism, New York: 1983; Dieter Langewiesche, Nation, Nationalismus, Nationalstaat:
Forschungstand und Forschungsperspektiven, Neue politische Literatur, 1995, br. 40, 190-
236; Heinz-Gerhard Haupt i Charlotte Tacke, Die Kultur des Nationalen: Sozial - und
kulturgeschichtliche Ansätze bei der Erforschung des europäischen Nationalismus im 19.
und 20. Jahrhundert, u: Kulturgeschichte Heute (gl. urednici Wolfgang Hardtwig i Hans-
Ulrich Wehler), Göttingen: 1996, 255-283; Bhiku Parekh, Discourses on National Identity,
Political Studies, 1994, br. 42, 492-504; Eric Hobsbawm i Terence Ranger, The Invention of
Tradition, New York, 2007; Anthony D. Smith, National Identity, Reno/Las Vegas: 1991;
Anthony D. Smith, Nationalism, Cambridge/Malden: 2006.
3
B. Parekh, Discourses on National Identity, 2.
4
Isto, 502-504.
5
Miroslav Bertoša, U znaku plurala. Višebrojni i višeslojni identiteti istarski, u: Identi-
tet Istre - ishodišta i perspektive. (gl. urednici Marino Manin, Ljiljana Dobrovšak, Gordan
Črpić, Robert Blagoni), Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2006, 19.
6
Daniel Druckman, Nationalism and War: A Social-Psychological Perspective, u: Peace,
Conflict, and Violence: Peace Psychology for the 21st Century. (gl. urednici Daniel J. Christie,
Richard V. Wagner i Deborah Du Nann Winter), Englewood Cliffs, New Jersey: 2001, 2.
7
O regionalizmu vidi u: Celia Applegate, A Europe of Regions: Reflections on the Histo-
riography of Sub-National Places in Modern Times. American Historical Review, 1999, br.
104, 1157-1182; Heinz-Gerhard Haupt/Michael G. Müller i Stuart Woolf (gl. urednici),
Regional and National Identities in Europe in the XIXth and XXth Centuries. The Hague,
1998; Philipp Ther i Holm Sundhaussen (urednici), Regionale Bewegung und Regionalismen
in europäischen Zwischenräumen seit der Mitte des 19. Jahrhunderts. Marburg, 2003.
8
P. Ther, Regionale Bewegung und Regionalismen in europäischen Zwischenräumen seit der
Mitte des 19. Jahrhunderts, XI.
9
Isto, IX-XXIX.
Društva u tranziciji:
procesi kreiranja nacionalne i regionalne svijesti
Istra, Bosna i Hercegovina
Uznemirujući događaji kao i osamostaljenja početkom devedesetih go-
dina XX stoljeća pripadaju nizu promjena na političkom i društvenom nivou
koji su na poseban način zahvatili bivše socijalističke i komunističke zemlje
Evropskog kontinenta. Preobražaji na političkom, socijalnom kao i na kul-
turalnom polju utječu na kompleksan proces promjena tipičan za društvo u
tranziciji.10 Rezultati ovih promjena na poseban način probudili su pitanja
nacionalnih ideniteta, fenomen koji se odrazio u “buđenju” nacionalne svijesti,
mada je u procesu izgrađivanja “pronađenog” vlastitog nacionalnog identiteta
izazvao vrlo teške međuetničke konflikte, kao što je slučaj Bosne.
Uzimajući u obzir historiju XX stoljeća, politički status ovih prostora
više puta se promijenio: Osmansko carstvo u slučaju Bosne i Hercegovine, te
Austro-Ugarska monarhija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina
Jugoslovija, Drugi svjetski rat, socijalistička država i na kraju događaji deve-
desetih godina u slučajevima Istre i BiH.11
Posebnost ovih prostora nije sadržana samo u kompleksnom političkom
administrativnom smislu koji zahvata ove prostore i njena posebnost se izra-
žava i iz nacionalne perspektive gledanja. Spektakularnost nacionalnog pi-
tanja izražena je u kontekstu BiH kao i u kontekstu Istre. U Bosni kao i u
Istri mnogobrojni atributi kao teritorija, svijest, jezici, tradicija, psihologija,
prošlost itd. čine jedno ogromno zajedničko naslijeđe građana ovih prostora.
10
Charles A. Kupchan, Nationalism and nationalities in the New Europe. New York, 1995;
D. Druckman, Nationalism and War: A Social-Psychological Perspective, u: Peace, Conflict,
and Violence: Peace Psychology for the 21st Century, 25.
11
O historiji Bosne i Hercegovine vidi u: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka. Sarajevo,
1997; Noel R. Malcolm, Storia della Bosnia. Dalle origini ai giorni nostri. Milano, 2000.
O historiji Istre vidi u: Bernardo Benussi, L’Istria nei suoi due millenni di storia. Trieste,
1924; Darko Dukovski, Istra: Kratka povijest dugoga trajanja, Pula: 2004; M. Manin /Lj.
Dobrovšak, G. Črpić, R. Blagoni, Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 2006; Miroslav
Bertoša, Istarsko vrijeme prošlo. Pula, 1978; Sabine Rutar, Grenzland Istrien/ Borderland
Istria, München: Jahrbücher für Geschichte und Kultur Südosteuropas, br. 8, 2006.
12
Darko Dukovski, Istra XX. stoljeća (1900.-1950.): Promjene identitetâ (socijalni i gospo-
darski uzroci), u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive. (gl. urednici Marino Manin, Ljiljana
Dobrovšak, Gordan Črpić, Robert Blagoni), Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
2006, 139.
13
Isto, 140.
14
Isto, 145-146.
15
Antonio Miculin, “Il diritto di nazionalità in Istria e nel litorale austriaco della seconda
metà del XIX agli inizi del XX. secolo”, u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 111; Marina
Cattaruzza, L’Italia e il confine orientale. Bologna, 2002, 179.
16
M. Cattaruzza, L’Italia e il confine orientale, 181.
17
A. Miculin, “Il diritto di nazionalità in Istria e nel litorale austriaco della seconda metà
del XIX agli inizi del XX. secolo”, u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 107-111.
18
Opširnije o pitanjima graničnih odnosa sa Italijom vidi u: Rolf Wörsdörfer, Krisenherd
Adria 1915- 1955. Konstruktion und Artikulation des Nationalen im italienisch-jugoslawischen
Grenzraum (Paderborn, 2004); M. Cattaruzza, L’Italia e il confine orientale.; M. Cattaruz-
za (gl. ur.), Nazionalismi di frontiera. Incontri e scontri di identità sull’Adriatico nordorientale
1850-1950. (Soveria Mannelli, 2003).
19
Antonio Miculin, “Il diritto di nazionalità in Istria e nel litorale austriaco della seconda
metà del XIX agli inizi del XX. secolo”, 111.
20
Isto, 111-112.
21
O konkurentnosti između istrijanstva i hrvatstva vidi u: Sandi Blagonić, “Ne budimo
ovce, glasajmo za kozu”: aktualizirana povijest i simboli u procesu objektiviranja Identiteta,
u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 443-457.
22
O regionalizmu u Istri vidi: Sandi Blagonić, “Ne budimo ovce, glasajmo za kozu”: aktua-
lizirana povijest i simboli u procesu objektiviranja Identiteta, u: Identitet Istre - ishodišta i
perspektive, 443-457; Nevio Šetić, Istra između tradicionalnog i modernog ili o procesu integraci-
je suvremene hrvatske nacije u Istri, Pazin: 1995;http://www.balcanicaucaso.org/ita/Dossier/
Dossier/Multiculturalismo-patrimonio-istriano (02. 07. 2008).
23
Holm Sundhaussen, Vom Mythos Region zum Staat wider Willen: Metamorphosen in
Bosnien-Herzegowina, u: Regionale Bewegung in europäischen Zwischenräumen seit der Mitte
des 19. Jahrhunderts (gl. urednici Philipp Ther i Holm Sundhaussen), Marburg: 2003, 221.
24
Srećko M. Džaja, Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991). Mit besondere
Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas, München: 2002, 192-207.
25
H. Sundhaussen, Vom Mythos Region zum Staat wider Willen, 222-223.
26
Isto, 226-230.
Zaključak
Zwischenraueme kao prostori dešavanja i razmjena (bivajućih političkih,
kulturalnih, socijalnih ili ekonomskih) prolaze kroz procese koji iznad svega
označavaju i bilježe unutrašnja zbivanja. Ako se pod regionalizmom smatra
27
Jeffrey C. Alexander, Ron Eyerman, Bernhard Giesen, Neil J. Smelser i Piotr Sztom-
pka (gl. urednici), Cultural Trauma and Collective Identity. Berkeley, Los Angeles, London,
2004, 1-30.
28
J. C. Alexander, Toward a Theory of Cultural Trauma, u: Cultural Trauma and Collective
Identity, 1.
29
Inger Agger, Reducing Trauma during Ethno-Politikal Conflict: A Personal Account of
Psycho- Social Work under War Conditions in Bosnia, u: Peace, Conflict, and Violence: Peace
Psychology for the 21st Century. (gl. urednici Daniel J. Christie, Richard V. Wagner i Deborah
Du Nann Winter), Englewood Cliffs, New Jersey: 2001, 7.
30
Holm Sundhaussen, Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten. Konstruktion, Dekonstru-
ktion und Neukonstruktion von “Erinnerungen” und Mythen, u: Mythen der Nationen.1945
- Arena der Erinnerung. Eine Ausstellung des Deutschen Historischen Museum. (gl. ur. Monika
Flacke): Begleitbände zur Ausstellung 2. Oktober 2004 bis 27. Februar 2005, 373-426.
jedan dio jedne države ili jedan prostor koji graniči sa ostalim dijelovima, koji
kao subdržavna podjela i jedna određena cjelina ima jedan svoj osobni profil,
u ovom kontekstu do stvaranja regionalnog identiteta dolazi se kada građani
jednog regiona naglašavaju regionalni kao zajednički identitet.
Ukoliko kolektivno-teritorijalno shvatanje muslimana kroz teritoriju Bo-
sne i Hercegovine znači smatranje Bosne i Hercegovine jednom regijom sa
svojim ličnim profilom, to prihvaćanje regionalnog identiteta kao cjeline ne
važi za jedan veći dio Srba i Hrvata. Iako je za bosanske Srbe i Hrvate re-
gionalna domovina vrlo važna, ona ipak nije smatrana kao jedna autonomna
komponenta, kao dio njihove nacije.
Kolektivno-teritorijalno shvatanje društva u Istri odvija se na sličnom ni-
vou; Istra se prepoznaje kao domovina, ali iznad svega u sklopu jednog hr-
vatskog, slovenskog ili italijanskog nacionaliteta. Tokom raspada socijalističke
Jugoslavije dolazi do unutrašnjih pokreta čije aspiracije žude za izdizanjem
unutrašnjih razlika na jedan zajednički nivo, na kojem će se multinacionaliteti
prepoznavati u jednom zajedničkom regionalnom istarskom identitetu. Upra-
vo u ovom hitorijskom kontekstu Istra između raspada i stvaranja “novih”
nacionalnih fenomena žudi za jednom unutrašnjom i vanjskom definicijom.
Historija bosanskog i istarskog regionalizma predstavlja dva različita pri-
mjera u nizu jedne serije mogućih regionalnih fenomena. Bosanski regionali-
zam, još tačnije kriza bosanskog regionalizma, posljedica je neizbalansiranog
regionalnog i nacionalnog modela koji se formira među građanima Bosne.
Multinacionalitet Bosne kreira se između nacionalizma i regionalizma i u
tom kontekstu regionalizam se pozicionira u jednom konkurentnom i kon-
fliktualnom odnosu sa nacionalizmom.31 Istarski regionalizam koji se ispolja-
va u kreiranju jednog autonomnog regionalnog identiteta primjer je pokušaja
izdizanja nacionalnih razlika na jedan viši nivo. Administrativno priznanje
jednog regionalnog identiteta u slučaju Istre pokušaj je balansiranja nacional-
nog antagonizma između dvije države koji je značajno obilježio ovaj prostor i
njegov narod. Ključno i za Istru i za Bosnu jeste da i jedna i druga kroz svoju
ličnu historiju - bez obzira na vanjske utjecaje - razvijaju vlastitu političku i
kulturalnu dinamiku.
31
P. Ther, Regionale Bewegung und Regionalismen in europäischen Zwischenräumen seit der
Mitte des 19. Jahrhunderts. Marburg, XXV.
(Summary)
This paper analyzes the social and historical processes that have impacted
upon the reinforcement of group’s cohesion in Bosnia and Herzegovina (BiH)
and Istria. It aims to show how historical, cultural and social factors outline
the similarities, but also the differences among different social groups among
Bosnian and Istrian society. Considering the collective identity as a political
identity of a specific community (Parekh), the paper aims to explore the so-
cio-political processes involved in the redefinition of collective identities. The
study engages in investigation into historical and territorial aspects of the
above mentioned areas, tries to illustrate the impact of socio-political changes
on the processes that reinforce the national and/or regional identities.
Hence, the study suggests two levels of analysis: on one side it represents
forms and challenges of multiple identities; on the other hand, through a
comparative perspective it analyzes and compares the issues of national and
regional identity. In the first instance, the comparison between Istria and BiH
may appear incongruent, considering the national issue in the case of Bosnia,
while we must speak of regionalism in Istria. However, the work is not on
nationalism and regionalism per se, it is more about processes behind national
and regional identification.
As the pillars of collective identification, the socio-political processes su-
pport the construct of national and regional identification, where the national
form combines the political claims of identification of a community with a
specific territory and its history and as such it claims a collective identificati-
on that transcends the concrete similarities among individuals, their history
and territory. Regional identity claims its authenticity above all on concrete
identifications such as language, territory, tradition etc. and unlike national
identification, regional identification does not necessarily need the political
connotation to be recognized (Ther).
In analyzing the case of Bosnia, the complex issue of national and regi-
onal identities, displayed in an antagonistic relation between internal (inside
Bosnia) and external (outside Bosnia) dimension, is due to the historical and
territorial processes. By ‘historical process’ is meant the complex set of politi-
cal, cultural and social factors which firstly accentuated the varieties of beliefs
faith variety inside Bosnia’s society. Starting from these faith differences, it
brought and stressed even more the national differences which in a first stage
were marked by national awareness of Bosnian’s Serbs and Croatians, whereas
Bosnian’s Muslim showed national indifference. The salient aspect of these
growing social divergences inside Bosnian society is that they stem from the
same cultural and historical heritage. In spite of these cultural and historical
similarities, the territorial perception of Bosnia has an outstanding role in
social division regarding the regional and national identification. While ‘re-
gion’ for the majority of Bosnian’s Serbs and Croats is perceived as a part of
their national state (outside Bosnia), in the case of Bosnian Muslims, Bosnia
is not seen as a part of something else, but rather it is established on territorial
and historical communality of all those who live in (Sundhaussen).
On the contrary, the most salient aspect of Istria is its multicultural com-
ponent that stems from a complex historical, social and cultural structure. On
the basis of the Istrian stratification of society in linguistic, ethnic and social
terms, the issue here is multiple identities whose divisions have been incre-
asingly reinforced across the period. The paper shows how the socio-politi-
cal and economic changes have impacted on the division of Istrian society
between rural and urban structure, where urban has been populated by Ita-
lian population, while rural by the so-called Slavs. Further it highlights the
peculiar role of Istria that historically has displayed the role of component of
national unity. Indeed, the contention between nations (Italy on one side and
Yugoslavia on the other side) affects also the internal national antagonism
that will define the nature of relation for a good part of XIX and XX century.
However, it is the multiculturalism and multilingualism, considered as the
common cultural and territorial values of Istria, in the nineties that lead to
the promotion of Istrian regionalism whose main purpose is to augment an
Istrian identity, including all its national components.
Ilirski identitet?
U
spostava vrhovne rimske vlasti nad Ilirikom u periodu od 35. do
9. god. pr. n. e. donijela je već u startu određene prednosti od kojih
je najvažnija prestanak dotadašnjih hroničnih sukoba i malih ratova
među domorodačkim zajednicama. Uklapanje malih narodnosnih i plemen-
skih političkih cjelina u teritorijalno veće upravne okvire, prvo na razinama
konventa, zatim provincije i na kraju državne cjeline, uvjetovalo je i među-
sobnu veću interakciju do tada iscjepkanih zajednica. Sukladno tome, došlo
je i do pojave, makar u zametku, i osjećaja neke vrste zajedništva i dijeljenja
istih interesa, ali i problema po nekim aspektima koje je sa sobom donijela
uspostava rimske državne vlasti i provođenje njenih načela uređenja provin-
cijskih odnosa. Taj osjećaj se počeo razvijati i na temeljima onog zajedničkog
što su ti narodi koje je tadašnja “ilirska provincija” objedinila baštinili, čega
su postali itekako svjesni u intenzivnom kontaktu sa jednim elementom koji
im je bio stran gotovo u svim pogledima od jezika do načina života, ali koji
im se uspio nametnuti. Jezička sličnost i razumljivost, zajednička zemlja, ali
i slična razina općeg kulturnog razvitka sve više su postajali ona nit koja je
utjecala na njihovo sve izrazitije povezivanje i prevazilaženje različitosti i su-
protnosti. Budući da su živjeli u jednoj cjelini, njihovi interesi i potrebe sve
više su dobivali zajedničkih crta, što je samo doprinosilo međusobnoj većoj
komunikaciji i uvažanju, pa i zajedničkom nastupu. Proporcionalno slabljenju
međusobnih razlika, jačalo je nezadovoljstvo prema rimskoj upravi i njenim
metodama sprovođenja.
Romanizacija
Najlakše bi se proces i stupanj romanizacije mogao promatrati preko fe-
nomena primanja rimskog građanstva, što bi predstavljalo i oficijelno prizna-
nje da je neko Rimljanin. Naravno, to ne znači da se, ako je neko postao Ri-
mljanin, on i odrekao svoje pripadnosti po porijeklu ili nekih aspekata njegove
matične opće kulturne baštine, ali je nesumnjivo to značilo da je ono što se
podrazumijevalo pod “rimskim” ipak sve više stjecalo primat u odnosu na ono
1
O Velikom ilirskom ustanku od 6. do 9. god. n. e. v.: Salmedin Mesihović, Dezitijati: kul-
turna i narodnosno-politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba. (rukopis dok-
torskog rada), Zagreb: Filozofski fakultet, 2007, 314–617.
2
Zanimljiv primjer o povezanosti rimskog građanstva i latinskog jezika pruža crtica Kasija
Diona (LX, 17, 4) o tome kako je car Klaudije oduzeo rimsko građanstvo izvjesnom Likij-
cu, koji nije znao latinski jezik, uz objašnjenje da nije uredu da bude Rimljanin onaj koji ne
poznaje “rimski jezik”.
3
Vell. II, CX, 5
4
O romanizaciji i urbanizaciji kod Dezitijata v.: Mirza Hasan Ćeman, Res Publica Aqu-
arum S…. Sarajevo: Monografija Ilidža, 2000, 143-144; 153-154. Po M. H. Ćemanu (Res
Publica Aquarum S…., 143): ”Razvoj urbanizacije i dubljih odnosa na ovom području uslije-
dio je u jačem obimu tek od sredine 2. st. n. e.” Ova konstatacija je slabo prihvatljiva, ako se
ima u vidu i ono što se zna o dezitijatskim naseljima i njihovom kontinuiranom razvitku i u
antičko doba, naravno prilagođenom, bolje reći promijenjenom prema potrebama i uvjetima
koje zahtijeva, pa i pruža novo, antičko doba. Činjenica je i da rimski gradovi na tlu Gornje
Bosne nisu mogli nastati ex nihilo i to sredinom II. st. n. e., pogotovu ako se imaju u vidu
Flaviji, Ulpiji, Eliji, koji su živjeli i obnašali neke funkcije u okviru upravnih municipalnih
jedinica, jer su oni sami ili njihovi preci rimsko građanstvo dobili prije vladavine Marka
Aurelija, za kojeg se, kako se čini u znanstvenoj literaturi, najviše veže romanizacija, urba-
nizacija i kolonizacija Gornje Bosne.
5
O procesu romanizacije v.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba. Sarajevo:
ANUBiH, Djela, LXVI, CBI, 6, 1988, 65-74.
6
Za razliku od priobalnog pojasa, gdje se njeguje latinsko-grčka dvojezičnost, bar u urba-
nim sredinama, prisustvo grčkog jezika na dezitijatskom prostoru na osnovi dosadašnjih
podataka još uvijek nije evidentirano.
7
Na natpisu Aurelija iz Višnjice 2. možda bi se moglo na osnovi sačuvanih slova ET IVL
(moguće samo I umjesto L) naslutiti ime IVLIVS. Ali ako je takvo čitanje i pravilno iz
samoga konteksta natpisa (koji potječe iz III st. n. e.), teško se može zaključiti da je riječ o
osobi koja je dobila julijevsko gentilno ime uslijed toga što je neki njegov davni predak 2.
stoljeća ranije primio rimsko građanstvo. Nikola Vulić, Antički spomenici naše zemlje, Beo-
grad: Spomenik SKA LXXV. 1933 A, 69-70; Krunoslav Misilo, Rimski spomenici iz Bosne,
Sarajevo: GZM, god. XLVIII, sv. 1. 1936, 21, br. 4; Esad Pašalić, Antička naselja i komu-
nikacije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1960, 91–93; Veljko Paškvalin,
Ilirsko-panonsko pleme Desitijata srednje Bosne u rimsko doba i rekognosciranje njihova područja,
Sarajevo: ANUBiH, XXXI, CBI 29. 2000, 210. Možda se na natpisu iz mjesta Bijele Vode,
Donja Višnjica (Ante Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, Zagreb:
Op. Arch. 21, 1997, 103, br. 128), nalazi i osoba sa julijevskim gensom et Iu[..]. Po Marinu
Zaninoviću (La Dalmazia in età imperiale, Firenze: Leo S. Olschki editore. Firenze, 1999,
216), romanizacija, promatrana kao kulturološki proces, nije se puno osjećala suviše daleko
od jadranske obale prije bellum Batonianum.
8
Rimsko građanstvo je od Flavijevaca primio i Nerva Laidi f., ali to je bilo vezano za neke
druge događaje i u okvirima drugih okolnosti, daleko van matične dezitijatske teritorije,
tako da se ne mogu uzeti u analitičko razmatranje pitanja procesa širenja rimskog građan-
stva u Gornjoj Bosni.
9
CIL III 12763; CIL III 12771; Ćiro Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Herce-
govine, Sarajevo: GZM, god. IV, sv. 4. 1892, 343; 345; Carl Patsch, Arheološko-epigrafska
istraživanja povjesti rimske provincije Dalmacije, Sarajevo: GZM, god. XVIII, sv. 2. 1906. A,
159-160; Enver Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine,
Sarajevo: Veselin Masleša, 1977, 470.
10
Natpis iz Varvare IV (Flavia Flaccila); C. Patsch, Arheološko-epigrafska istraživanja povjesti
rimske provincije Dalmacije, 155; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166.
11
CIL III 13865-Mali Mošunj; Carl Patsch, Rimski natpisi iz doline Lašve, Sarajevo: GZM,
god. V, sv. 4, 1893, 701; Carl Patsch, Prilozi našoj rimskoj povjesti, Sarajevo: GZM, god. XXII,
sv. 1. 1910, 207; Dimitrije Sergejevski, I Rimski spomenici iz Bosne. II Rimski natpisi iz Bosne.
Beograd: Spomenik SKA LXXXVIII, 1938, 106; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko
doba, 161; 166.
12
Proces primanja rimskog građanstva postao je prilično intenzivan za vrijeme Flavijevaca
i kod Breuka, o čemu svjedoče mnogi Flaviji Breuci. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u
antičko doba, 365, kao i kod Japoda – Isto, 61. Riječ je o prepozitu i princepsu T. Flaviusu,
koji je dobio građanstvo za Vespazijana.
13
CIL III 8377=12755 Osijek kod Ilidže; Natpis Ulpije Paule; Natpis Ulpije Successe; Ćiro
Truhelka, Rimske starine. Sarajevo: GZM, god. II, sv. 1. 1893, 95–96; Dimitrije Sergejevski,
Rimski natpisi novi i revidirani. Sarajevo: GZM, god. LII, sv. 1. 1941, 18, sl. 2; Dimitrije
Sergejevski, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici. Sarajevo: GZM, N. S. Društvene nauke, sv.
II, 1947, 36; Enver Imamović, Novopronađeni rimski nadgrobni natpis iz Ilidže kod Sarajeva.
Sarajevo: GZM, N. S. Arheologija, XXXIII, 1978, 1979.
14
Natpis iz Zenice, CIL III 12766+12762; Ć. Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i
Hercegovine, 345; Carl Patsch, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju,
Sarajevo: GZM, god. XXVI, sv. 1-2, 1914, 176. sl. 51; Dimitrije Sergejevski, Spätantike Den-
kmäler aus Zenica, Sarajevo: GZM, god. XLIV, 1932, 37–38; I. Bojanovski, Bosna i Hercego-
vina u antičko doba, 15; Isto, 165.
15
CIL III 12 778 p. 2256 2; C. Patsch, Rimski natpisi iz doline Lašve, 701; I. Bojanovski,
Bosna i Hercegovina u antičko doba, 165.
16
CIL III 8382, 13857=14220 Vitez; Carl Patsch, Epigrafsko pabirčenje, Sarajevo: GZM, god.
VII, sv. 2, 1895, 292; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 165.
17
CIL III 13232=10049 p. 2328,11 Proslap-Gornja Rama; I. Bojanovski, Bosna i Hercego-
vina u antičko doba, 165; A. Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae,
102, br. 119.
18
C. Patsch, Epigrafsko pabirčenje, 289.
19
Proces primanja rimskog građanstva bio je kod Delmata i to u livanjskom području poseb-
no izražen za vrijeme Hadrijana, o čemu svjedoče mnogi Eliji. Marin Zaninović, Livanjsko
polje u antici kao primjer delmatske zajednice, u: Zbornik “Livanjski kraj u povijesti”, Split –
Livno, 1994, 48.
20
Vladimir Ćorović, Izvještaj o iskopavanjima u Brezi 1913, Sarajevo: GZM, god. XXV, sve-
zak 3-4. 1913, br. 4, sl. 5; Dimitrije Sergejevski, Rimski natpisi iz Bosne, Užičkog kraja i
Sandžaka, Beograd: Spomenik SKA XCIII, 1940, 143, br. 11, sl. 12-13.
je bio npr. Elije Justus, koji je bio dekurion. Pored njega, elijevskom gensu u
lašvansko-zeničkom području pripada i njegova supruga Aelia Procula, oboje
poznati preko natpisa iz Fazlića.21 U Malom Mošunju spominje se opet, ali
sa nesigurnim čitanjem, Aelia T. D.22 I na natpisima u Varvari, uz osobe sa
flavijevskim gensom sa kojima je vjerojatno bila u bliskoj porodično-genetskoj
vezi, susreće se i osoba sa elijevskim gensom i to Aelia Procula.23 Na drugom
natpisu (koji ne pripada grupi ovih dekurionsko-duovirskih natpisa iz Varva-
re) spominje se još jedna osoba sa elijevskim gensom – Aelia Victorina.24 I na
sarajevskom području nailazimo na gens Elija i to kod dvije osobe.25
I za vrijeme narednih careva izgleda da se nastavlja ovaj proces, i to čak sa
pojačanim intenzitetom. Nomen koji se sada najčešće sreće je Aurelius, a pra-
enomen Titus, što bi značilo da ovi Aureliji mogu dugovati svoje građanstvo
vladavinama čitavog niza careva kao što su Antonin Pije, Marko Aurelije, pa
i Komod i zaključno sa Karakalom, koji je isto nosio nomen Aurelius, iako je
bio iz dinastije Severa. 26 U Pazariću je pronađen natpis na kome se spominje
T. Aurelius Saturninus i njegova supruga Aurelia Amurciana, 27 a u Švrakinom
21
Natpis P. Aelia Iustusa-Fazlići CIL III 12761; Aleksander P. Hoffer, Rimski natpis iz
Fazlića u Bili, Sarajevo: GZM, god. V, sv. 2. 1893, 321–323; Aleksander P. Hoffer, Nalazišta
rimskih starina u travničkom kotaru, Sarajevo: GZM, god. VII, sv. 1. 1895, 43–61; C. Patsch,
II. rimski natpisi iz doline Lašve, 704-705; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba,
158; Isto, 166.
22
Mihovil Mandić, Arheološke bilješke, Sarajevo: GZM XLIII, sv. 2. 1931, 22.
23
C. Patsch, Arheološko-epigrafska istraživanja povjesti rimske provincije Dalmacije, 154.
24
Natpis iz Varvare IV (Flavia Flaccila); C. Patsch, Arheološko-epigrafska istraživanja povje-
sti rimske provincije Dalmacije, 155; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166.
25
A. Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, 102, br. 123.
26
Prije adopcije Titus Aurelius Fulvius Boionius Arrius Antoninus Pius (vl. 138-161. god. n. e.),
Marcus Aurelius Antoninus Augustus (vl. 161-180. god. n. e.) rođen kao Marcus Annius Catilius
Severus, kasnije do adopcije Marcus Annius Verus; Marcus Aurelius Commodus Antoninus (vl.
180-192 god. n. e.); Marcus Aurelius Antoninus Caracalla (vl. 211-217. god. n. e.). Karakala
se prvobitno zvao Basijan; o njemu v.: Miroslava Mirković, Rimska država pod kraljevima i
u doba Republike (753.- 27 pre Hr.). Historija i institucije, Beograd: Dosije, 2002, 140–142.
27
CIL III 13863; Patsch, Carl Patsch, Novi i revidirani natpisi, Sarajevo: GZM, god. VI, sv.
2. 1894, 345; Arheološki leksikon BiH, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1988, tom I, 34; I. Boja-
novski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 149-150. i fus. 38.
Selu u Sarajevu je nađen natpis na kome se jasno čita ime T. Aurelius Maximus,
veterana dvojice Augusta.28 Još jedan veteran (VIII. legije Augusta) sa aureli-
jevskim gensom (Aurelius Super) sa svojom porodicom živio je u sarajevskom
području, o čemu svjedoči natpis iz Gradca (općina Hadžići) kod Sarajeva.29
Može se pretpostaviti, ustvari, da je dobar dio gornjobosanskih Aurelija bez
praenomena Titus, zapravo rimsko građanstvo dobio tek sa Karakalinom kon-
stitucijom (Constitutio Antoniniana), sa kojom je, izgleda, i završen proces ap-
sorbiranja peregrinskih zajednica, političkih jedinica i pojedinaca u rimsko
građanstvo i municipalni ustroj. Posebno su česti ovi Karakalini Aureliji u
području Lepenice i Kiseljaka (Višnjica – Aur. Titiano; Aur. Iustiano; Aur.
Iusto; Aur. Titus; Aur. M[..]tilla; [.]urelio Victorino; Aur. Victorin(a)e f.; Aur.
Vindici et IVL? moguće samo I (možda Iulius?) Vindiciano; Aurelia Atilia)30;
(Podastinje-Aur. Nava; Aur. [..]cinianus; Tem[.] Aur[…]).31 Iz Homolja kod
Lepenice opet je izvjesni Aur(e)lius Marc(i) fil(ius).32 Na prvom “aurelijev-
skom” natpisu iz Višnjice uz pet Aurelija spominje se zajedno… et suo alu/
mno…. Ovaj bezimeni učenik, iako nema aurelijevski atribut imenu, vjerojat-
no je domaći čovjek, jer je u bliskim vezama sa svim spomenutim Aurelijima.
28
CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374 Švrakino selo; C. Patsch, Novi i revidirani natpisi, 341.
i d.; C. Patsch, Epigrafsko pabirčenje, 143.
29
CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac kod Sarajeva (općina Hadžići); C. Patsch, Epigrafsko
pabirčenje, 143.
Po M. Zaninoviću (La Dalmazia in età imperiale, 221), potrebno je razlikovati one Aurelije
sa prenomenom T(itus) i one bez ovoga prenomena, jer su prvi dobili građanstvo od/za
Marka Aurelija, a drugi od/za Karakale. Slično tumačenje se nalazi i u Arheološkom leksi-
konu BiH, tom I, 34. Naravno, postavlja se pitanje na osnovi kojih pokazatelja se došlo do
ovakvog zaključka, jer je isto moguće da je novi Tit Aurelije dobio svoje građanstvo i ime i
za vrijeme vladavine Antonina Pija.
30
Dva natpisa Aurelija iz Višnjice, N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, 69-70; K. Misilo,
Rimski spomenici iz Bosne, 19, br. 2; 21, br. 4; Pavo Anđelić, “Arheološka ispitivanja”. u:
Lepenica-priroda, stanovništvo, privreda i zdravlje. Sarajevo: Naučno društvo SRBIH, Po-
sebna izdanja III, 1963, 164; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 148, fus. 24.
31
D. Sergejevski, I Rimski spomenici iz Bosne. II Rimski natpisi iz Bosne, 111; P. Anđelić,
Arheološka ispitivanja, 166; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 148, fus. 24.
32
Vladislav Skarić, Altertümer von Gradac in der Lepenica (Bosnien), Starine na Gradcu u bo-
sanskoj Lepenici, Sarajevo: GZM, god. XLIV, sv. 2. 1932, 4+Tbl. IV.
33
Flor. II, 25.
34
Ć.Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine, 340-349.
35
Ć. Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine; C. Patsch, II. rimski natpisi iz
doline Lašve, 701; 706; Ivan Kujundžić, Najnovije rimske iskopine u Mošunju, Sarajevo: GZM,
god. XXVIII, sv. 3-4, 1916, 488; E. Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području
Bosne i Hercegovine, 392-393; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166.
36
Jozo Petrović, Novi arheološki nalazi iz doline Gornjeg Vrbasa, Sarajevo: GZM, N. S. Arhe-
ologija XV-XVI. 1960–1961, 233-234; Bojanovski, 1974, 144; I. Bojanovski, Bosna i Herce-
govina u antičko doba, 166.
37
CIL III 2763=13230 Otinovci, C. Patsch, Epigrafsko pabirčenje, 286-288.
38
I. Bojanovski (Bosna i Hercegovina u antičko doba, 70) smatra da je romanizacijska uloga (u
smislu primanja građanstva) Trajana bila manja u Dalmaciji (“…dosta slaba…”) i da je riječ
uglavnom o stranim stručnjacima, možda vezanim za rudarstvo. Ova teza ima prilično ne-
jasnoća od kojih vrijedi istaći samo neke. Pojedini Ulpiji se na natpisima spominju zajedno s
osobama sa domaćim imenima i imenima gensova drugih careva koji su prilično doprinosili
širenju građanstva, a i Ulpija, kćerka Prokule, sa natpisa princepsa T. F. Valensa sigurno
nije nikakav stranac i rudarski stručnjak. Uz to, žene čine priličan broj osoba sa ulpijevskim
gensom, a i u rudarskom pojasu Lepenica – Fojnica ne nailazi se na Ulpije, nego npr. na
Aurelije. Pa i ako su ti Ulpiji stvarno stranci, postavlja se pitanje zašto je u tolikoj mjeri došlo
do doseljavanja samo osoba sa ulpijevskim gensom na jedan relativno manji prostor, kao što
je to sarajevsko područje.
39
Stranci su dosta rijetki i u lašvanskom području. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u
antičko doba, 166-167, fus. 74.
40
I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 148-149. i fus. 31. U Vratnici kod Lisiči-
ća (Konjic) na natpisu u mitreumu spominje se izvjesni Lucije Antonije Menandr Afrodisij.
Carl Patsch, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju, Sarajevo: Zemalj-
ski muzej, 1915, 86-87; 99–101, sl. 86. Možda su ovi Afrodisiji rodom iz maloazijskog
Afrodizija.
41
U najvećem broju slučajeva riječ je o putujućim trgovcima, zanatlijama, rudarima i sl., koji
nisu morali dolaziti samo iz mediteranskih zemalja i koji su rado primani u domorodačkim
sredinama, u kojima bi ti došljaci ostajali da žive “anamix” (izmiješani) sa domorocima.
44
CIL III 8379 (str. 2256); C. Patsch, Novi i revidirani natpisi, 344; P. Anđelić, Arheološka
ispitivanja, 165; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 153, fus. 59.
45
N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, 71; K. Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, 18. i d.; P.
Anđelić, Arheološka ispitivanja, 164; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 153.
46
N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, 70. Jedan Titianus ali sa aurelijevskim gensom
(znači, riječ je o načelno “domaćem čovjeku”) isto se spominje na jednom od natpisa iz
Višnjice, tako da bi se i ovi Baebii mogli možda i relativizirati u smislu njihovog originalno
“negornjobosanskog” porijekla, ali za to su potrebnije dublje analize.
47
N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, 70; K. Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, 21; P.
Anđelić, Arheološka ispitivanja, 164; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 153,
fus. 62.
48
A. Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, 103, br. 129.
49
Isto, 103, br. 128.
50
Znači, na području Višnjice i Podastinja i uopće lepeničkog prostora od najmanje 28 oso-
ba 17 su bile sa većom vjerojatnoćom domaćeg porijekla. Dakle, bez obzira koliko se osoba
pojavljuje na natpisu iz Bijelih Voda (najmanje dvije), procjena osoba sigurnijeg domaćeg
porijekla na području Lepenice na osnovi dosad poznatih natpisa iznosi između 55-60%.
A kako je domaći element još više prednjačio u ruralnijim zonama i među nepismenijim
stanovništvom, sasvim je logično pretpostaviti da je udio domaćeg elementa u zoni antičke
Lepenice bio znatno veći. Samim tim je i biološki doprinos dezitijatskog stanovništva antič-
koj populaciji Lepenice i u III i IV st. n. e. bio najveći.
51
O primanju carskog gentilnog imena od strane novih građana vidi zanimljiv opis iz vre-
mena Klaudija od Cass. Dio LX, 17, 6-8. O ovom pitanju treba vidjeti i osvrt Marija Buzova
(The romanization and urbanization of the Roman province of Pannonia in light of the autoch-
tonous and immigrant populations, u: Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 2005, 135). Analo-
giju imamo u slučaju galskih provincija, gdje je julijevsko gentilno ime dobar indikator za
izučavanje primanja rimskog građanstva. Za razliku od ilirskih provincija, romaniziranim
Galima dominira julijevsko ime. Tako imamo Julija Flora kod Trevira, Julija Sakrovira kod
Heduanaca, Julija Civilisa kod Batavaca i čitavu porodicu Julija, poznatu preko natpisa na
Trijumfalnoj kapiji iz Saintesa (C. Julius Rufus, C. Julius Otuaneunus, C. Julius Gedomo,
koji je prvi primio građanstvo od Julija Cezara). Tim Cornell and John Matthews, Atlas of
the Roman World, London: Angus Books Ltd, 2006, 82. Primanje rimskog građanstva (i to
kolektivnog tipa) Julije Cezar je intenzivirao i u španskim provincijama. Mirković, Rimska
država pod kraljevima i u doba Republike (753.- 27. pre Hr.). Historija i institucije, 296. Ilir-
skim peregrinima iz unutrašnjosti trebalo je skoro 200 godina da dostignu ovaj stupanj.
kako se iz svega vidi, i među tim slojem u iznimno velikom odnosu prednjači,
uvjetno rečeno, domaći element. Dobar primjer pruža i brezansko područje,
gdje se na osnovi natpisa, koji sadržavaju i znatan broj ilirsko-dezitijatskih
imena, može izvesti zaključak o gotovo apsolutnoj dominaciji domaćeg ele-
menta. U ruralnoj i slabije romaniziranoj populaciji, van rudarskih naselja
i saobraćajno-komunikacijskih čvorišta i središta upravno-administrativnog
života, udio domaćeg stanovništva morao je biti još veći. Može se čak reći,
ako se sudi po njegovom visokom udjelu u fluentnijim sredinama, da je bio i
gotovo apsolutan. To poluromanizirano stanovništvo u ruralnim i izoliranijim
sredinama sigurno je ostavilo znatno manje tragova (a epigrafskih sigurno ne),
pa se i preko toga može pretpostaviti da se ono u tolikoj mjeri nije saživjelo
sa rimskom civilizacijom i njenim tekovinama i da su ga činili domaći ljudi.
Izgleda i da su ovi stranci jednim dijelom, ustvari, pripadali oslobođenicima
(npr. C. Manlius C. l. Honesimus, možda i Afrodisius), a i za Charmidisa se
pretpostavlja niži društveni položaj.52 Uostalom, na prostoru Podastinja spo-
minje se i jedna serva.53
Potrebno je naglasiti da je u slučaju municipija Bistuensium (shvaćeno
samo u smislu prostora zeničkog i travničko-lašvanskog područja) broj evi-
dentiranih mogućih stranaca još i manji u odnosu na područje zahvata R. P.
Aquae S…Tako bi se s većom vjerojatnoćom kao stranci jedino mogli determi-
nirati izvjesni Pompej sa natpisa iz Malog Mošunja i Valentio, poznat preko
natpisa iz Putičeva kraj Travnika.54 Na natpisu iz Strana, Bišljevo kod Zenice,
spominju se Licinija i njeni sinovi Arpago i Valerije.55 Stranci, i to libertinskog
porijekla, mogli su biti i Quartinianus i njegova supruga Elpis, poznati preko
natpisa u Putičevu kod Travnika.56 Porijeklo Lupusa, Grese i dječaka Lucija,
poznatih preko natpisa iz Stranjana kod Zenice, te Rufusa iz Malog Mošu-
52
Patsch, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju, 77; I. Bojanovski,
Bosna i Hercegovina u antičko doba, 149; 153-154. i odgovarajuće fusnote.
53
Mihovil Mandić, Starine kod fojničkog Kiseljaka, Sarajevo: GZM, god. XXXVII. 1925, 64;
P. Anđelić, Arheološka ispitivanja, 165.
54
CIL III 8384 (2766) Putičevo kraj Travnika; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko
doba, 166.
55
A. Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, 101, br. 118.
56
CIL III 8383 (2765); I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 167, fus. 74.
nja vrlo vjerojatno može biti i autohtono, bar po nekoj od linija (agnatskoj ili
kognatskoj).57
I većina naselja i populacijski bitnijih naseobinskih aglomeracija i prostora
iz antičkog perioda nesumnjivo se na neki način oslanja na svoje predrimske
predšasnike, možda čak ne bi bilo pretenciozno reći i pretke. Tako se može
smatrati da postoji i određeni naseobinski kontinuitet, naravno, u okviru no-
vih uvjeta i okolnosti. I spomenuta činjenica isto potvrđuje tu izrazitu pri-
sutnost domaćeg elementa koje kao većinski populacijski segment učestvuje
u općem kulturnom životu antičkih stanovnika Gornje Bosne i lašvanskog
poriječja.
Da je autohtoni element ipak bio onaj koji je predstavljao najveći dio
“mase” koja je nosila na sebi i razvitak za vrijeme rimske vladavine, na neki
način dodatno dokazuje i činjenica što antička kultura u ove prostore relativ-
no postupnije prodire.58 Na osnovi pronađenih nalaza može se smatrati da
je riječ o postupnom prodiranju, prihvaćanju i saživljavanju tih materijalnih
osobnosti rimskog načina života. Kako se kreće prema III st. n. e., tako se i
povećava broj materijalnih ostataka nedvosmisleno rimskih, a da je došlo do
masovne kolonizacije stranog elementa, ova postupnost ne bi bila izražena,
nego bi se praktično odjednom, i to u svim svojim aspektima, pojavila antička
materijalna kultura na jednom ograničenom prostoru. Uostalom, domorodač-
ka nekropola Kamenjača preživljava sve do početka III st. n. e. A i pojedini
natpisi reprezentiraju tu postupnost preuzimanja rimskog načina života, bar
u vanjskom pogledu, jer se na njima miješaju neki domaći i rimski aspekti
(najbolji primjeri su natpis porodice “Batona” i natpis princepsa T. F. Valen-
ta). Ustvari, domaći element potpuno je potisnut iz materijalne kulture, bar
one koja je do sada pronađena, tek negdje u III st. n. e. Dodatni argument
o prevladavanju domaćeg elementa je i to što je rudarska aktivnost na gor-
njobosanskom području (npr. Fojničko-kiseljačka oblast) i uopće u središnjoj
57
M. Mandić, Arheološke bilješke, 22; K. Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, 24; I. Bojanovski,
Bosna i Hercegovina u antičko doba, 167.
58
Sasvim suprotno mišljenje ima H. M. Ćeman (Res Publica Aquarum S…., 123), za kojeg
pronalazak medaljona sa likom tračkog konjanika “predstavlja indirektnu potvrdu o sta-
novništvu naseljenom na širem području navedenog naselja, koje je raznorodno po svom
podrijetlu. U ovom slučaju to su doseljenici iz Trakije”.
59
Ipak, ne treba smetnuti s uma da je od kraja IV i početka V st. n. e. u vrijeme kasne an-
tike nesumnjivo u većoj mjeri poremećena struktura domaćeg stanovništva. Uslijed seobe
naroda, povećavale su se migracije, a Gornja Bosna i uopće dinarska unutrašnjost bile su
sigurnija pribježišta za mase izbjeglica.
(Summary)
This paper deals with the identity of the Daesidiati and its transforma-
tion during the course of Romanisation. The basic identity of the Daesidiati
was formed in the protohistoric age and is directly connected to the political
unit of the same name. The identity of protohistoric and ancient Daesidiati
is defined on the basis of “right” of belonging or citizenship in the Daesidiati
polity, which was a longer lasting and not an ad hoc category. The identity of
the Daesidiati existed through a number of centuries and during the period
of the polity’s independence it also existed as a peregrine civitas within the
frame of the Roman provincial system. During the first period of Roman rule
(33 BC – 6 AD) in the conditions of a unified province of Illyricum, which
spread from the Adriatic coast to the River Danube, an embryo of a gene-
ral Illyrian identity slowly began to form. This rudimentary Illyrian identity,
completely undeveloped in the pre-Roman period, was one of the most im-
portant pillars in the outbreak of the Great Illyrian uprising (6 – 9 AD) and
the establishment of the rebel union. After the official end of the uprising in
September 9 AD, due to the division of a unified Illyricum into two new pro-
vinces, the process of creation of a new general Illyrian identity was stopped.
During the period of second Roman rule the identity of the Daesidiati was
faced with the process of Romanisation. The legal and political aspect of Ro-
manisation proved to be a key factor of the degradation of the Daesidiati iden-
tity. Accepting Roman citizenship (and accepting Roman identity as primary)
among the Daesidiati intensified with the arrival of the Flavian dynasty (69
– 96 AD), only to be rapidly increased during the time of the Antonines, and
finally ended with the constitution of Caracalla from 212 AD. On the basis of
names found on epigraphic monuments it can be concluded that the vast ma-
jority of Upper Bosnian and Romans from the valley of River Lašva were in
fact of Daesidiati, that is native origin (including the local elite). So with the
process of Romanisation the former Daesidiati identity was replaced with the
Roman and provincial Dalmatian. At the very end of the period of antiquity
Upper Bosnian and Romans from the valley of River Lašva also adopt into
their identity a religious component – Christianity.
PRIJELAZI NA ISLAM
U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA
IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA
P
itanje identiteta u Bosni i Hercegovini izuzetno je slojevito, te ga
je moguće sagledavati iz različitih uglova. Brojne su kvalitativne osobi-
ne i specifikumi koje grupama i pojedincima omogućavaju da poimaju/
identificiraju sebe i druge na različitim nivoima: u skladu s tim, možemo go-
voriti o regionalnim, lokalnim, nacionalnim, etničkim, religijskim, socijal-
nim, rodnim i brojnim drugim identitetima koji su ograničeni na nešto uže
skupine, ali i o osobnim karakteristikama koje čine identitet svakog pojedin-
ca. Za ovu priliku mi smo izabrali govoriti o religijskim identitetima, odnosno
o jednom užem problemu u okviru navedene tematike – promjeni religijskog
identiteta u Bosni u prvoj polovini 19. stoljeća na primjeru prijelaza na islam
koji su se desili u ovom periodu.
Promjena religije spada u temeljna pitanja koja utječu na mijenjanje iden-
titeta pojedinca. Pri tome se može govoriti o prihvatanju novih predstava o
svijetu, životu, smrti, duhovnim vrijednostima, moralu i slično – koje spadaju
u domen unutarnjeg – ali i o usvajanju novih i prepoznatljivih modela po-
našanja i novog načina života koji islam kao religija i kultura sa sobom nosi.
Ovo je u Bosni podrazumijevalo ulazak u jedan novi kulturni krug, dok su
veze s ranijom vjerskom zajednicom obično bivale prekidane. Na koncu, novi
religijski identitet i uklapanje u muslimansku zajednicu odigralo je značajnu
ulogu i u samopoimanju pojedinaca prilikom formiranja nacionalnih iden-
titeta. Zbog svega navedenog, smatramo da je izučavanje prijelaza na islam
1
Safvet-beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.–
1850.). Sarajevo, Vlastita naklada, 1900, 1-215; Hamdija Kreševljaković, “Odakle su i šta
su bili bosansko-hercegovački muslimani?”, u: Danica-Koledar društva svetojeronimskoga za
prijestupnu godinu 1916., Zagreb, 1915, 326-334; Vasa Čubrilović, Poreklo muslimanskog
plemstva u Bosni i Hercegovini. Beograd, Jugoslovenski istorijski časopis, 1935, I/1-4, 368-
403; Vladislav Skarić, “Širenje islama u Bosni i Hercegovini”, u: Gajret-Kalendar za god.
1940., Sarajevo, 1939, 29-33; H. Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i pori-
jeklo bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo, Islamska dionička štamparija, 1940, 1-34;
Aleksandar Solovjev, “Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne”, Sarajevo, Godišnjak Isto-
rijskog društva Bosne i Hercegovine, 1949, I, 42-79.
2
Nedim Filipović, “Specifičnosti islamizacije u Bosni”, Sarajevo, Pregled, Univerzitet u Sa-
rajevu, 1968, vanredni broj, 27-34. Isti, “Napomene o islamizaciji u Bosni u XV vijeku”,
Sarajevo, Godišnjak, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (dalje: ANUBiH)
- Centar za balkanološka istraživanja, 1970, VII/5, 141-165. Isti, “O jednom aspektu ko-
relacije između islamizacije i čiflučenja”, Sarajevo, Prilozi, Institut za istoriju, 1981, br. 18,
25-43. Isti, “Islamizacija vlaha u Bosni i Hercegovini u XV i XVI vijeku”, Sarajevo, Rado-
vi, ANUBiH-Odjeljenje društvenih nauka, 1983, LXXIII/22, 139-148. Adem Handžić,
“Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku”, Sarajevo, Prilozi za orijentalnu
filologiju (dalje: POF), Orijentalni institut u Sarajevu, 1970, XVI-XVII, 5-48. Ahmed S.
Aličić, “Privredna i konfesionalna struktura stranovništva u Hercegovini krajem XVI sto-
ljeća”, Sarajevo, POF, Orijentalni institut u Sarajevu, 1991, br. 40, 125-192. Naučni skup
“Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu”, Sarajevo, POF, Orijentalni institut
u Sarajevu, 1991, br. 41, 1-450.
3
Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj, Centar za obrazovanje i kulturu
Tešanj, Posebna izdanja, 14, 2005, 53-57.
4
Philipp Gelez, “Vjerska preobraćenja u Bosni i Hercegovini c. 1800-1918.”, Sarajevo, Hi-
storijska traganja, Institut za istoriju, 2008, br. 2, 19. (dalje: P. Gelez, Vjerska preobraćenja)
5
Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje: GHB), Sidžil br. 39-87 (s izuzetkom br. 86, koji se
odnosi na Fojnicu). Napominjemo da smo transkripciju osmanskog teksta u sidžilima izvr-
šili prema praksi uobičajenoj u časopisu “Turkish Studies” i ostalim sličnim izdanjima koja
se bave osmanistikom. Nastojali smo pritom voditi računa o osobinama osmanskog jezika
u prvoj polovini 19. stoljeća. Osmanski tekst koji je preuzet iz objavljenih transkribiranih
izvora prenijet je doslovno, bez bilo kakvih izmjena. Arapske sintagme koje su uklopljene
u osmanski tekst transkribirane su prema pravilima osmanske transkripcije. Djela koja su
koji se dešavaju u takvim prilikama, ali o tom sami sidžili šute, budući da je
za sud jedino relevantan bio sam pravni čin. Nema podataka ni o bilo kakvim
svečanostima. Opisana procedura bila je zasnovana na islamskopravnim djeli-
ma hanefijskog mezheba. Naprimjer, izjava da se navedeno odigrava “svojom
voljom” bila je u skladu s poznatim kur’anskim principom da “nema prisile u
vjeru”8, dok je odricanje od ranije vjere/vjera bilo u skladu s fetvom Ebuʼs-
Suʻud-efendije, osmanskog šejhul-islama iz vremena sultana Sulejmana Ka-
nunija, da se ne može za neku osobu presuditi da je musliman ukoliko se ta
osoba nije odrekla, pa čak i ako bi ona donijela “kelime-i šehadet”.9
Po završetku procedure sudski pisari bi na shematiziran način na prvim
ili na zadnjim stranicama sidžila registrirali šta se desilo. Oni su obavezno
bilježili osnovne podatke o osobi koja prelazi na islam, nekad kratko i šturo,
a ponekad, opet, nešto opširnije.10 Sve ovo bilo je popraćeno navedenim for-
medine-i Sarāya gelüp Mariya nām naṣrāniyyeniñ ḫidmetinde oldıġı ḥālde medine-i mezbūre
meclisine gelüp cemīʻ-i edyān-i bāṭileden rucūʻ ve kelimeteyn-i şehādeteyni telaffuẓ birle islām-i
Muḥammedī ʻaleyh-i efḍalüʻṣ-ṣalavāti ḳabūl ve Ādem ismini iḫtiyār ile tesmiye olındıġı bu ma-
hallde şerḫ virildi. Ḥurrire fī ġurre-i M sene 66). GHB, Sidžil 85, s. 2.
8
Lā ikrāha fī d-dīni, Kur’an, II:256.
9
“PITANJE: Ako zimmija Zejd izgovori kelime-i šehadet, ali se ne odrekne, može li se
presuditi da je Zejd musliman? ODGOVOR: Ne može”. M. Ertuğrul Düzdağ, Ebussuûd
Efendi Fetvaları Işığında 16. Asır Türk Hayatı. Istanbul, Enderun Kitabevi, 1983, 89. (Dalje:
E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları)
10
U sidžilu broj 38 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se, između ostalih, i zabilješka
u kojoj je kratko konstatirano da je Jeftan, sin Jovanov, iz džemata Butmir, došao na Šeri-
jatski sud, da je bio počašćen čašću islama, kao i da je izabrao ime Mustafa. Svjedoci nisu
navedeni, što ne znači da ih nije bilo, već su po svoj prilici izostavljeni radi uštede prostora
u sidžilu (GHB, Sidžil 38, zadnja korica). Ova zabilješka prilično je štura, te donosi osnov-
ne podatke o osobi koja je prešla na islam. S druge strane, u sidžilima je moguće susresti i
nešto opširnije zabilješke. Zimmija Mihajlo prvobitno je živio u Sarajevu. Dok je bio dijete,
zajedno sa svojim ocem Todorom Bogdanovićem preselio se na njemačku zemlju, te je jedno
vrijeme proveo u kasabi Zemun. Odatle je kasnije prešao u skelu Dobra. Zajedno sa svojom
suprugom, kršćankom Marijom, kćerkom Franđelka (?), koja je također bila stanovnica spo-
menute skele, došao je na Šerijatski sud, gdje su se oni svojevoljno odrekli neispravne vjere,
prihvatili islam i izgovorili riječi šehadeta. Spomenuti Mihajlo izabrao je ime Selim, dok je
Marija postala Fatima. Ovo je u sidžil bilo zabilježeno 29. rebiul-evvela 1243. (20. oktobra
1827) godine. (GHB, Sidžil 66, s. 3). Kao što se vidi, ovakve i slične bilješke omogućavaju
stjecanje nešto više podataka o osobama koje su prešle na islam.
11
”...şeref-i islām ile müşerref olup...”, GHB, Sidžil 39, s. 2.
12
”...zümre-i müʻmināta duḥul ile...”, GHB, Sidžil 61, s. 147.
13
”...ḥaḳḳ din-i islāmı ḳabūl idüp...” (GHB, Sidžil 65, s. 117); ”...pāk münevver din-i islāmı
ḳabūl...”, GHB, Sidžil 63, s. 2.
14
”...zümre-ı müvaḥḥidīne duḥūl...”, GHB, Sidžil 61, s. 147.
15
”...bā-ʻavn-ı ve tevfīḳ-i Ezelī edyān-ı bāṭileden teberrā...”, GHB, Sidžil 74, s. 36.
16
”...Andrī ẕimmiye hidāyet-i rabbānī irişüp...” (GHB, Sidžil 67, s. 1); ”...hidāyet-i ilahiyeye
maẓhar...”, GHB, Sidžil 74, s. 136.
17
”...nāil-i lüṭf-i celī-yi ḥażret-i lem-yezelī olup...”, GHB, Sidžil 74, s. 136.
18
”...nūr-i hidāyet-i imāna irişüp...” (GHB, Sidžil 67, s. 1); ”...nūr-i hidāyet-i imān ile münev-
vere olup...”, GHB, Sidžil 74, s. 136.
19
Hanefijski pravnik Ibrāhīm al-Ḥalabī u djelu Multaqa al-abḥur razmatrao je šerijatske
uvjete za svjedočenje o bludu, odmazdi i šerijatskim kaznama, kao i situacije u kojima se
prihvata svjedočenje samo jedne žene (utvrđivanje djevičanstva i rođenja djeteta). Nakon
ovoga, naveo je da su za ostalo tome slično (tj. osim bluda i ostalih šerijatskih kazni po-
znatih kao “hudud”, odmazde, pitanja djevičanstva, kao i rođenja djeteta), bilo da se radi o
imovinskim ili neimovinskim pitanjima, kao što su brak, dojenje, razvod, punomoć i opo-
ruka, potrebna dva muškarca ili jedan muškarac i dvije žene (wa-li-ġairi ḏālike rağulāni
aw rağulun wa-imraʼatāni mālan kāna aw ġaira mālin ka-n-nikāḥi wa-r-riḍāʻi wa-ṭ-ṭalāqi
wa-l-wakālati wa-l-waṣiyyati). Ovdje se specijalno ne navodi pitanje prijelaza na islam.
Međutim, iz njegove definicije može se zaključiti da i prijelazi na islam spadaju u skupinu
Pitanje broja osoba koje su prešle na islam u 19. stoljeću predstavlja pose-
ban problem, o kome se u literaturi susreću samo grube i prilično proizvoljne
procjene. P. Gelez jedini je pokušao dati odgovor na ovo pitanje u nekoliko
rečenica, i to za period od 1840. do 1878. On navodi da raspolaže konzular-
nim izvještajima i franjevačkim hronikama, te da u navedenom periodu “broj
konvertita, iznosi grosso modo, stotinjak osoba.” Pored toga, iznio je i procjenu
da je u najgorem slučaju “bilo hiljadu konverzija u 40 godina”. Smatra da je
vrlo vjerovatno da su ispušteni mnogi slučajevi, jer su hronike imale lokalni
karakter, a ni konzulske obavještajne mreže nisu pokrivale cijelu teritoriju.20
Navedene procjene odnose se na cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine, pri
čemu ne izdvaja posebno prelaske na islam, nego općenito govori o broju svih
vrsta vjerskih obraćenja. Mimo ovoga, u literaturi nema drugih podataka.
Prema našem mišljenju, o broju prijelaza na islam na teritoriji cijelog Bo-
sanskog ejaleta u 19. stoljeću trenutno nije moguće precizno govoriti, prven-
stveno zbog toga što nisu sačuvani sidžili za sva područja, a franjevački izvori
i konzularni izvještaji daju usputne i rasute podatke. Koliko nam je poznato,
temettuat-defteri za Bosanski ejalet još nisu pronađeni, a ostale vrste osman-
skih deftera iz 19. stoljeća, koje bi mogle eventualno popuniti postojeće pra-
znine, još uvijek su nedovoljno obrađene i poznate. Zbog svega navedenog, mi
nemamo pretenziju davati proizvoljne procjene za teritorij cijelog Bosanskog
ejaleta, niti za sve vrste promjena religijskog identiteta, već ćemo se ograničiti
na precizne podatke o broju prijelaza na islam u sidžilima sarajevskog Šerijat-
skog suda za period od 1800. do 1851. godine (uključujući i ove dvije godine),
što se može u kontinuitetu pratiti.
“ostalih imovinskih i neimovinskih pitanja”, te da se, prema tome, i na njih može primijeniti
odredba o dvojici muškaraca ili o jednom muškarcu i dvije žene. Ovo pitanje na sličan način
definirao je i šejhul-islam Molla Hüsrev (Ibrāhīm al-Ḥalabī, Multaqa al-abḥur [komentar:
Drameli Ḥavāce-zāde İsmāʻīl efendi]. Istanbul, Maḥmūd Beg Maṭbaʻası, 1303, 299. Molla
Hüsrev, Dürerü’l-hükkām fī šerḫi gureri’l-aḥkām [osmanski prijevod]. Istanbul, Ṭabʻ-ḫāne-i
ʻāmire, 1258, 827). Bez obzira na pravnu mogućnost svjedočenja žena u ovim pitanjima, na
sarajevskom Šerijatskom sudu u prvoj polovini 19. stoljeća preferirani su muškarci, pa nije
zabilježeno da je i jedna žena svjedočila o prijelazu na islam. Pored imena velikog broja svje-
doka bilo je navedeno da su sudski pisari (kātib) ili sudski pozivari (muḥżır). Slično ovome,
muškarci su preferirani i u ostalim pitanjima, kao što je, naprimjer, sklapanje braka. GHB,
Sidžil 82, s. 2.
20
P. Gelez, Vjerska preobraćenja, 19, 24.
21
Prema Ebuʼs-Suʻud-efendiji, maloljetna djeca osobe koja je prešla na islam sudskim su
putem prevođena na islam. Od ovog su bila izuzeta ona djeca koja su napunila dvanaest go-
dina i koja su izjavila da su postali punoljetni (bāliġ). Ovo se može zaključiti iz sljedećih fetvi
Ebuʼs-Suʻud-efendije: “PITANJE: Kada zimmija Zejd postane musliman, a njegova dvana-
estogodišnja i punoljetna kćerka Zejneb kaže da ona nije postala muslimanka, saslušavaju li
se zimmije koje svjedoče da ona ima dvanaest godina? Odgovor: Saslušavaju?“; “PITANJE:
Kada zimmija Zejd milošću Uzvišenog Allaha pređe na islam, do kojih godina se za njegovu
djecu presuđuje da su muslimani“? ODGOVOR: Nakon što se izuzmu oni koji su napunili
dvanaest godina i rekli ‘postao sam punoljetan/zreo’, presuđuje se da su muslimani za one
koji preostanu.” (E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları, 90). Sudsko prevođenje djece na is-
lam zajedno s njihovim roditeljima bilo je primjenjivano i na sarajevskom Šerijatskom sudu.
Za roditelje se obično isticalo da su pristupili sudu i da svojom voljom prelaze na islam, dok
se za djecu navodilo da slijede “boljeg od roditelja” (misli se u pogledu vjere, op. a.) i da su
sudski prevedeni na islam, što podrazumijeva da ih se nije pitalo (...ve ṣaġīr oġlı Lāzo veled-
i Mārḳo daḫi ḫayri ebeveyne tābiʻiyet ile islāmına ḥüküm ve Aḥmed tesmiye olındıġı işbu
maḫalde şerḫ virildi). GHB, Sidžil 40, s. 233.
22
“Djevojka (bākire tj. djevica) Hatidža, kći spahije Saliha, iz sela Podpećje u Pljevaljskom
kadiluku, koja je od malena živjela kod Pljevljaka Hasan-efendije, postala je otpadnica (mür-
tedde), Bože sačuvaj. Neko vrijeme ona je stanovala kod zimmije Vasilja, a potom neko vri-
jeme i kod zimmije Joksima, nedždžara. Poslije toga prešla je kod Šehović mulla Ibrahima.
U vrijeme dok je stanovala kod njega pojavio se iz Pljevaljskog kadiluka njen amidža, pa se
ona odrekla pogrešne vjere, prihvatila vjeru islam, izgovorila riječi šehadeta i izabrala, tako,
ime Hatidža. To je na ovom mjestu zabilježeno. 18 B 1228. [17. 7. 1813.] godine.” (GHB,
Sidžil 53, s. 144). Punoljetna djevojka (bikrüʻl-bāliġa) po imenu Stana, kći Petra Cvijetića,
koja je izvorno iz sela Šujice (?) u kadiluku Livno, prije ovoga počašćena je čašću islama, što
je utvrđeno zahvaljujući Travničkom sudu. Na osnovu toga što je spomenuta - Bože sačuvaj
- postala otpadnica (mürtedde), ona je u vrijeme ranijeg valije Abdurahim-paše privedena
u grad Sarajevo, predata imamu Mahale Stare džamije hafizu Šerif-efendiji i zatvorena
(ḥabs). Spomenuta kršćanka se ovaj put odrekla svojevoljno ispraznih vjera, izgovorila riječi
šehadeta i izabrala ime Fatima, što je na ovom mjestu pojašnjeno. 6. Ca 1246. godine. Svje-
26
To su: 1819, 1823, 1832, 1833 i 1839.
27
Naprimjer: 1828. godine prešla je samo jedna osoba na islam na sarajevskom Šerijatskom
sudu. To je bio Dimo, sin Dime, porijeklom iz Vidinske nahije, koji je postao musliman 17.
redžepa 1243, odnosno 3. februara 1828. Ovaj slučaj zabilježen je u sidžilu broj 66. Pored
njega, u istom sidžilu postoji još nekoliko slučajeva prelaska na islam, ali oni prema gregori-
janskom kalendaru, koji smo uzimali u obzir prilikom sastavljanja statistika, spadaju u 1827.
godinu (GHB, Sidžil 66, s. 271). Maksimalni broj prelazaka na islam u jednoj godini prema
gregorijanskom kalendaru bio je sedam. To se desilo 1817. godine kada su na islam prešli:
Lucija, kći Jakova, Simo, sin Petra, Jovan, sin Antona, Anto, Stojan, sin Koste, Petar, sin
? (nečitko), i Ilija, sin Antona. GHB, Sidžil 57, s. 1,2, 3, 145; GHB, Sidžil 58, s. 165, 166.
28
Milica, supruga zimmije Radeta, iz sela Kuliš, razvela se od njega prije sedam mjeseci,
nakon čega je prešla na islam i uzela ime Fatima. Nije bilo navedeno gdje. Sud je to utvrdio
zahvaljujući svjedočanstvu Osman-baše, sina Omerovog, i Ahmeda, sina Abdullahovog,
što je i evidentirano. (GHB, Sidžil 44, s. 236) Kršćanka Todora iz sela Budoželje u Vi-
sočkoj nahiji ranije je prešla na islam. Njen muž Risto doveden je na Visočki sud, gdje je i
(GHB, Sidžil 66, s. 271); Jefto iz Prištine postao je Omer (GHB, Sidžil 76, s. 5); Jovo, sin
Radeta, iz Podgorice (GHB, Sidžil 80, s. 1); Mladić od 22 godine Jovanče, sin Jovana, iz
sela Ališnica, jednog od “srpskih sela” (Ṣırp ḳurālarından) koje je šest sati udaljeno od Niša,
prešao je na Sarajevskom sudu na islam u prisustvu mitropolita. Uzeo je ime Ali. Bio je u
službi Emin-age, koji je bio bimbaša 1. tabora u 4. alaju. GHB, Sidžil, 87, s. 169.
30
Jovan, sin Antona/Antuna, iz grada Karlovca u “njemačkoj zemlji” (Nemçe diyārında vāḳiʻ
olup), prije jedan mjesec došao je u Gradišku. Na islam je prešao u Sarajevu i uzeo ime
Derviš Hasan. (GHB, Sidžil, 57, s. 2) Ilija, sin Petra, koji je porijeklom Nijemac (Fī’l-aṣl
Nemçelü olup), a koji je stanovao u Đulzade Mustafa-aginom hanu u Sarajevu, prihvatio
je islam na Šerijatskom sudu u Sarajevu i uzeo ime Alija. (GHB, Sidžil 60, s. 2) Zimmija
Jovan, sin Jovana, koji je porijeklom Mađar (Fī’l-aṣl Macāriyyü’l-aṣl olup), a koji je ima go-
dina dana na Glasincu bio u mujezinovoj službi, a zatim i u alajbegovoj službi, prihvatio je
islam i uzeo ime Mehmed. (GHB, Sidžil 65, s. 2) Zimmija Andri, koji je stanovnik grada
Gorica u talijanskoj zemlji (Talijān memleketinde Goriçe kaṣabası mütemekkinlerinden), prije
dvije godine došao je u islamsku zemlju (...dāru’l-islāma..., doslovno: u kuću islama), gdje
je radio u službi jednog spahije na Glasincu. Prihvatio je islam na sarajevskom Šerijatskom
sudu i uzeo ime Omer. (GHB, Sidžil, Sidžil 65, s. 2) Mato koji je izvorno iz sela B...(?) u
njemačkoj zemlji (Nemçe vilāyetinde), prije 12 godina otišao je iz svog mjesta. S njemačkom
vojskom boravio je u različitim mjestima, te je na koncu došao i u skelu Dobra. Odatle je
prije 20 dana otišao i došao u Sarajevo. Na Šerijatskom sudu prihvatio je islam i uzeo ime
Mustafa. (GHB, Sidžil, 66, s. 2) Stjepan (İstipān), sin Todora, koji je izvorno iz sela Paoča,
koje pripada kasabi Debrecin u mađarskoj zemlji (Macār vilāyetinde), prije dvije godine
došao je u skelu Dobra, a odatle je došao u zemlju islama. Već dvije godine je kod različitih
osoba u okolini Sarajeva bio u službi, a posljednji je Salih-efendija. Primio je islam i uzeo
ime Husejin. (GHB Sidžil 66, s. 4) Jozo, sin Andrije, koji je izvorno stanovnik grada Ma-
karska u njemačkoj zemlji, prije mjesec dana je došao u islamsku zemlju, te je ušao u službu
Babić Salih-bega. Primio je islam na sarajevskom Šerijatskom sudu. (GHB, Sidžil 69, s.
133) Hekimbaša bosanskog valije Davud-paše po imenu ? (nečitko), koji je bio engleski ug-
lednik (İngilīz mütehayyizāndan iken), prešao je na islam i uzeo ime Ahmed Nuri-efendija.
(GHB, Sidžil 74, s. 136) Aleksandar, sin Mihajla, iz “kaze Budim”, koji je jedno vrijeme
boravio kod fratra Stjepana Mikića (prātor İstipān Mīḳik ẓimmī yanında...), u selu Dubrava-
ma, koje pripada kadiluku Tuzla, boraveći kao musafir u Sarajevu prešao je na islam. (GHB,
Sidžil 83, s. 156) Andrija, zimmija iz Srijemskog sandžaka, nahije Temišvar, sela Kikinda,
prije tri godine je došao u islamsku zemlju. U selu Ostojić je bio u službi kod spahije Adema.
Uzeo je ime Abdullah. Prešao je na islam 1829. Bez obzira što se navode sandžak i nahija
u kojem se nalazi(la) Kikinda, jasno je da ona tada nije bila pod osmanskom vlašću. (GHB,
Sidžil 67, s. 1) Marija iz skele Dobra prelazi na islam (GHB, Sidžil 66, s. 3). Na ovih jeda-
naest prijelaza koji su se desili na Sarajevskom sudu može se dodati i izvjesni Pavo, koji je
izvorno podanik Austrije i stanovnik Splita (Avusturya devleti tebaʻasından İsplit kaṣabası
mütemekkinlerinden...), a koji je ranije u Mostaru primio islam pred muftijom i uzeo ime
moguće razlikovati po imenima, ali zbog toga što ova metoda ne osigurava
za svakog pojedinca stopostotnu identifikaciju, mi ovo pitanje nismo posebno
statistički analizirali. Napominjemo, ipak, da se posebno često susreću imena
koja su karakteristična za pravoslavce.34 U svim slučajevima u kojima se radi-
lo o prijelazu Jevreja na islam – a bila su ukupno tri odrasla i četvero sudski
prevedene maloljetne djece – posebno je bilo istaknuto da je dotični bio yehūdī
(pored ovoga pronašli smo još jednog Jevreja za kojeg se na zna kada je i gdje
prešao na islam).35 Za neke od stranaca koji su došli u Bosanski ejalet i primili
islam ne navodi se bilo kakva odrednica koja određuje etničko porijeklo, dok
je za jednog bilo zabilježeno da je Englez (hekimbaša bosanskog valije).36 Za
nekoliko osoba spomenuto je da su njemačkog ili mađarskog porijekla, ali
postoji osnovana sumnja da je to bilo tako budući da su imali slavenska imena
(npr. Jovan, sin Jovana).37
34
Npr.: Boško, sin Riste (GHB, Sidžil 47, s. 218); Simo, sin Petra (GHB, Sidžil 57, s. 1);
Stojan, sin Koste (GHB, Sidžil 57, s. 145); Jovan, sin Rašović Staniše (GHB, Sidžil 79, s.
486); Aleksandar, sin Mihajla, Đuro, sin Save (GHB, Sidžil 83, s. 156); Petar, sin Jefte
Vukovića, Staka, kći Spasoja (GHB, Sidžil 85, s. 2); Jovanče, sin Jovana. GHB. Sidžil 87,
s. 169.
35
S...(?), sin Bare, koji je bio stanovnik “Kuće Jevreja” (beytü’l-yehūd, tj. Sijavuš-pašine daire/
Velike avlije/ /Kortiža/Čifuthane), na Šerijatskom sudu se svojom voljom odrekao “ispra-
znih vjera”, prihvatio islam, izgovorio šehadet i uzeo ime Husejin. (GHB, Sidžil 56, zadnja
korica) Jevrej (Yehūdī) Rafo, sin ? (nečitko), koji je rođen u Travniku, došao je prije 12 godina
u Sarajevo i nastanio se u Ajas-pašinoj mahali. Svojom voljom on se na Šerijatskom sudu
odrekao ispraznih vjera, prihvatio islam i uzeo ime Mustafa. Zajedno s njim na islam su pre-
vedeni i njegov šestogodišnji sin Solomon, kojem je otac izabrao ime Abdullah, kao i deveto-
godišnja kćerka ? (nečitko), koja je dobila ime Fatima. (GHB, Sidžil 69, s. 134) Jevrej/Yehūdī
po imenu ? (nepročitano), sin Jakova, došao je na Šerijatski sud, prihvatio islam i uzeo ime
Selim. On je sa suprugom Blankom, kćerkom Solomona, imao jednogodišnjeg sina Jakova
i petogodišnju kćer Anu. Oni su sudski prevedeni na islam (...islāmına ḥükm olındıḳdan son-
ra...), pa je dječak dobio ime Islam, a djevojčica Hajrunisa. Blanki je bilo ponuđeno da prije-
đe na islam, ali je ona to odbila. (GHB, Sidžil 79, s. 485) Pored ovih osoba koje su na islam
prešle na sarajevskom Šerijatskom sudu postoje i neki Jevreji za koje se ne zna gdje su i kada
prešli na islam. Takav je bio i izvjesni stanovnik “Kuće Jevreja” Ibrahim, sin Abdullaha, za
kojeg je bilo kratko navedeno da je ranije prešao na islam. (GHB, Sidžil 56, zadnja korica)
36
GHB, Sidžil 74, s. 136.
37
Vjerovatno se pod navedenim mislilo da su porijeklom iz mađarske ili njemačke zemlje.
GHB, Sidžil 65, s. 2; GHB, Sidžil 60, s. 2.
38
Ṣaġīr u šerijatskopravnoj terminologiji označava maloljetnu osobu. Pojam mümeyyiz
doslovno znači “onaj koji razlikuje”, “onaj koji razumije”. Ovdje se podrazumijeva nešto
odraslije maloljetno lice koje je u stanju razlikovati “dobro” od “zla”, a ovaj period obično
nastupa nakon sedme godine života. Osmanski pisari za pojedina lica zabilježili su sljede-
će: “posjeduje um koji je sposoban razlikovati” (mümeyyiz ʻaḳlı olan) i “razlikuje dobro od
zla” (ḫayr-i şerrinden temyīz eden). Smatrali su da osobe koje su u stanju razlikovati dobro
od zla, iako su maloljetne, mogu izraziti samostalnu volju da prelaze na islam. Marija, kći
Ostoje, iz fočanskog džemata Jabuka, imala je trinaest godina kada je svojom voljom (bi’t-
ṭavʻ ve’r-rıżā) prešla na islam. Za nju je bilo navedeno da je u stanju razlikovati dobro od
zla (ḫayrı şerrinden mütemeyyize olduġu ḥālde). Izabrala je ime Zlatka (GHB, Sidžil 87,
s. 168). Riječ “murahik” potječe od arapskog glagola rāhaqa, koji znači biti skoro zreo (pu-
noljetan), odrasti, približiti se. (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik. Sarajevo, El-Kalem,
1997, 565) Kao šerijatskopravni termin, označava maloljetnu osobu koja je ušla u godine u
kojima se mogu pojaviti znaci zrelosti kod muškaraca i kod žena, pa se na taj način približila
punoljetstvu, ali još uvijek nije punoljetna.
39
Ivan, sin Luke Jažića, iz Vareša, imao je oko 12 godina kada je prešao na islam. Za njega
je bilo rečeno da posjeduje um koji je sposoban razlikovati (mümeyyiz ʻaḳlı olan). Uzeo je
ime Abdulmuʻmin (GHB, Sidžil 83, s. 156). Zimmija Ivan, iz Vareša, imao je oko 12 godina
kada je prešao na islam. Za njega je bilo navedeno da je maloljetnik (ṣaġīr), kao i da posje-
duje “um koji je u stanju razlikovati” (mümeyyizü’l-ʻaḳl). Uzeo je ime Mustafa (GHB, Sidžil
83, s. 156). Roza, kći Antona, iz sela Lugovi u Fojničkoj nahiji, bila je u službi Šaban-zade
Salih-age i Mustafa-age. Prešla je na islam svojevoljno i uzela ime Nurija. Imala je oko 13
godina, a za nju je rečeno da je murahika (tj. da se približila punoljetstvu). (GHB, Sidžil 78,
s. 237) Pavo, sin Martina, bio je u službi Mehmeda Begovića u selu Rakovica u Sarajevskoj
nahiji. Prešao je na islam i uzeo ime Mustafa. Bio je prešao desetu godinu kada je prešao
na islam. Sud je procijenio da je spomenuti maloljetnik (ṣaġīr) bio mümeyyiz (GHB. Sidžil
78. s. 237). Anica, kći Jovana, koja je imala 13 godina, iz sela Tarčin, nalazila se u službi
Rabić Mehmed-bega. Na sudu je procijenjeno da je ona bākire-i bāliġa, odnosno punoljetna
djevojka. Uzela je ime Emina. (GHB, Sidžil 67, s. 1) Jovan, sin Petra, iz Čekrekči Musli-
hudinove mahale u Sarajevu, imao je 9 godina. Uzeo je ime Salih. (GHB, Sidžil 64, s. 1)
Boro, sin Blažević Andona, iz Mostarskog kadiluka, koji je otprilike imao 14 do 15 godina,
golobradi mladić (şāb-i emred), na Šerijatskom sudu primio je islam i uzeo ime Ibrahim.
(GHB, Sidžil 85, s. 2) Ovo su samo neki od slučajeva u kojima su navedene godine osoba
koje su prešle na islam. Svi navedeni prešli su na islam izražavanjem svoje slobodne volje.
Potrebno je razlikovati ove slučajeve od maloljetne djece koja su prevedena na islam nakon
što je jedan roditelj postao musliman.
40
“Presuđuje se punoljetstvo/zrelost kod dječaka pojavom polucije ili izbacivanja sjemena ili
oplodnjom, a za djevojčicu pojavom menstruacije i polucije ili pojavom trudnoće. Ako se ni-
šta od toga ne pojavi, onda kada on napuni 18, a ona 17 godina, a kod Dvojice [“ʻindehumā”
tj. kod dvojice imama, odnosno prema imamu Abu Jusufu i imamu Muhammedu] kada
napune 15 godina. To je preneseno od Imama [tj. od Abu Hanife] te se prema tome donose
fetve. Najniži period [tj. najniži period kada se na osnovu pojave navedenih znakova može
priznati zrelost] kod dječaka je 12 godina, a kod djevojčica 9 godina, pa ako oni uđu u ove
godine i kažu mi smo zreli, priznaće im se i pravno će biti kao onaj koji je zreo.“(I. Al-
Ḥalabī, Multaqa, 387-388) Molla Hüsrev nešto detaljnije ovo pitanje razmatra. On također
navodi da je prema Abu-Hanifi granica 17 i 18 godina za one kod kojih se nisu pojavili
znakovi zrelosti, a da je prema “dvojici imama“(imāmeyn) ta granica 15 godina za oboje, što
je također prenijeto od Abu-Hanife. Navodi da je u priznavanju zrelosti 12 godina donja
granica za dječake, a 9 godina za djevojčice. Pored ovoga, donio je i određene hadise kako bi
dodatno obrazložio navedeno. Molla Hüsrev, Dürer, 703.
41
“PITANJE: Zimmija Zejd svoju djecu od pet-šest godina povjeri u kuću muslimana
Amra. Ako Amr spomenute uputi u islam [tj. nadahne ih da prihvate islam], može li se za
njih presuditi da su muslimani? ODGOVOR: Može, ukoliko razumiju vjeru (din ta’akkul
ederler idi ise)”. E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları, 89.
42
Prema austrijskim zakonima, ponoljetstvo je nastupalo sa 24 godine. O nesuglasicama
koje su izbile između osmanskih i austrijskih vlasti kada je na islam prešla jedna 18-godišnja
djevojka čiji je otac bio austrijski podanik vidi kod: P. Gelez, Vjerska preobraćenja, 43.
43
Za djevojke koje su prešle na islam obično se govorilo “bākire” ili “bākire-i bāliġa”. “Bākire”
je samo po sebi “djevica”, dok je “bākire-i bāliġa” punoljetna djevica. GHB, Sidžil 85, s. 2;
GHB, Sidžil 67, s. 1.
44
“Kada na islam pređe supruga nevjernika ili suprug obožavateljice vatre, islam se nudi
onom drugom [tj. onom supružniku koji je ostao nemusliman], pa ako on pređe na islam,
onda mu ona pripada, a ako ne, bit će rastavljeni. Ako suprug odbije, onda je rastava “talak”,
suprotno Abu Jusufu [prema čijem mišljenju to nije talak, kao vrsta jednostranog razvo-
da braka u kojom muž “pušta” ženu, već poništavanje (fasḫ) braka posredstvom suda].” (I.
Al-Ḥalabī, Multaqa, 120); “PROBLEM: Prelaskom na islam štićenice/zimmiyye rastava ne
može biti odlučena. Ako joj je muž odsutan odgađa se do njegovog dolaska. Nakon što pris-
pije, nudi mu se islam. Ako prihvati, brak je potvrđen. Ako odbije, sudija ih rastavlja (tefrik
eder). Nakon što prođe vrijeme ” postbračnog pričeka” (ʻiddet), ide kome želi. Sudac će oštro
kazniti onoga [tj. onog bivšeg supruga] koji je kasnije uzme.“(E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi
Fetvaları, 90). Osmanske sudije u slučaju odbijanja muža tretirali su rastavu kao sudsko
poništenje braka, što se vidi iz slijedećih formulacija u sarajevskim sidžilima: ”...pošto je on
odbio, dodata je šerijatska presuda o njenom šerijatskom rastavljanju od spomenutog sup-
ruga...“(...ibāʻ-treba ibāʼ, op. a.-ve imtināʻ itmekle zevc-i mesfūrdan şerʻan tefrīḳine hükm-i
şerʻī lāḥik oldıġı...“(GHB, Sidžil 40, s. 233); ”...na osnovu toga što je on odbio, brak koji je
postojao između njih poništen je perom ispravnog šerijata...“(”...kabūldan imtināʻına bināen
beynlerinde ḳāʼim nikāḥ ḳalem-i şerʻ-i ḳavīm ile fesḫ olındıġı....“). GHB, Sidžil 69, s. 133.
45
“Dijete je musliman, ako mu je jedan od roditelja musliman, kitabija (sljedbenik Knjige tj.
jevrej ili kršćanin), ako mu je jedan roditelj kitabija, a drugi obožavatelj vatre” (“wa-ṭ-ṭiflu
muslimun in kāna aḥadu abawaihi musliman wa-kitābiyyun in kāna baina kitābiyyin wa-
mağūsiyyin“). Glosa na ovo je: “Zbog toga što dijete slijedi roditelja koji je bolji u pogledu
vjere” (“li-anna ṭ-ṭifla yattabiʻu ḫayra l-abawaini dinan“). (I. Al-Ḥalabī, Multaqa, 120)
Sidžili pokazuju da je ovo bio i slučaj u praksi na šerijatskim sudovima u Bosni. Kada bi
jedan od roditelja prešao na islam, djeca su automatski prevođena na islam, ukoliko su bila
maloljetna, pa čak i ako bi drugi roditelj ostao u svojoj vjeri. Argument koji su kadije zapi-
sale u sidžilima bio je da dijete slijedi boljeg od roditelja (ṣaġīr oġlı ḫayr-i ebeveyne tābiʻ
Goša prešla je na islam i uzela ime Nefisa. S njom je bio preveden i maololjetni sin Marko,
koji je postao Ahmed. O mužu nema nikakvih podataka (GHB, Sidžil 40, s. 233); Anđelija,
kći Bore, prešla je na islam, a zajedno s njom bila je prevedena i kćerka Ana, koja je bila u
njenom starateljstvu. Muž se ne spominje (GHB, Sidžil 60, s. 2); Rafo je postao Mustafa,
a s njim prelazi i dvoje djece. Supruga se ne spominje (GHB, Sidžil 69, s. 134); Marija, kći
Pave, postala je Fatima. Spominje se jedino da je od prvog muža Mihajla imala djecu čija su
imena bila navedena. Ne zna se šta je bilo s mužem. GHB, Sidžil 82, s. 2.
48
Marijan, sin Laze, iz Husrev-begove mahale u Sarajevu, bio je staklar/cāmcı (GHB, Sid-
žil 69, s. 2); Pava, iz Duradžik mahale u Sarajevu, bila je kći pekara/ḫabbāz Nikole (GHB,
Sidžil 53, s. 1); Jovan, iz Peltek Husamuddinove mahale u Sarajevu, bio je sin pekara/
ekmekçi Nikole (GHB, Sidžil 53, zadnja korica); Boško, sin Riste, bio je mustedžir (zakup-
nik, tj. čifčija) Osman-bega Dženetića (GHB, Sidžil 47, s. 218); Marija, iz sela Pohvalići
u džematu Butmir, bila je kći Barutije, čifčije Hadžidurakovića (GHB, Sidžil 50, s. 2);
Trivun, sin Nikole, iz sela Čaplje u kazi Kamengrad, bio je u službi/ḫidmet Derviš-bega u
visočkom džematu Radovlje (GHB, Sidžil 41, prednja korica); Za Halila, sina Đure, koji je
ranije prešao na islam, bilo je zapisano da je bio u službi Osman-spahije u džematu Ledići
(GHB, Sidžil 55, s. 9); Maloljetna Lucija, kći Jakova, iz Visočke nahije, stanovala je u Sara-
jevu kod hadži bule Merjem. Ne navodi se direktno da je u službi, ali smatramo da se pod-
razumijeva, jer je bio običaj da djeca iz siromašnijih porodica hizmete u bogatijim kućama
(GHB, Sidžil 57, s. 1); Božo, sin Vidoja, bio je u hizmetu kod Crnčala u kadiluku Rogatica
(GHB, Sidžil 61, s. 147); Jovan, sin Jovana, koji je mađarskog porijekla, bio je na Glasincu
u službi mujezina, a zatim kod alajbega (GHB, Sidžil 65, s. 2); Andrija, iz grada Gorica u
“talijanskoj zemlji”, bio je u službi/ḫidmet kod spahije Bande (GHB, Sidžil 65, s. 2); Zimija
Andrija, porijeklom iz sela Kikinda, bio je u službi/ḫidmet spahije Adema (GHB, Sidžil 67,
s. 1); Anica, kći Šinik Jovana, iz Tarčina, punoljetna djevojka od 13 godina, bila u službi
Rabić Mehmed-bega (GHB, Sidžil 67, s. 1); Dimo, sin Dime, iz nahije Vidin, bio je sluga/
ḫidmet-kār Mehmed-bajraktara (GHB, Sidžil 66, s. 271); Jozo, sin Andrije, iz Makarske,
bio je u službi Babić Salih-bega (GHB, Sidžil 69, s. 133); Pero, sin Martina, bio je u službi
Mehmeda Begovića u selu Rakovica (GHB, Sidžil 78, s. 237); Trinaestogodišnja Roza, kći
Martina, iz sela Lugovi u Fojničkoj nahiji, bila je u službi/hizmetu kod Šabanović Salih-age
i Mustafa-age, (Sidžil 78, s. 237); Luka, sin Matana, bio je u službi Šerifović Ali-efendije
(GHB, Sidžil 79, s. 477); Petnaestogodišnji Đuro, sin Save, iz Mostara, bio je u službi muf-
tije Mehmeda Šakir-efendije u Sarajevu (GHB, Sidžil 83, s. 156); Petar, sin Jefte Vukovića,
iz Stoca, bio je u službi kršćanke Marije u Sarajevu (GHB, Sidžil 85, s. 2); Jovanče, sin
Jovana, iz sela Ališnica kod Niša, bio je u službi Emin-age, bimbaše 1. tabora 4. puka/alaja
(GHB, Sidžil 87, s. 169); Ahmed Nuri-efendija bio je hekimbaša bosanskog valije Davud-
paše. Porijeklom je Englez (GHB, Sidžil 74, s. 136); Hatidža, kći Salih-spahije, počinila je
otpadništvo, pa se kasnije vratila u vjeru. GHB, Sidžil 53, s. 144.
49
Vidi fusnotu 48.
50
Napominjemo da navedeni faktori ovdje nisu nabrojani prema njihovom značaju, te da
od slučaja do slučaja jedan može biti nešto značajniji, dok u nekom drugom slučaju drugi
faktor može igrati veću ulogu u prelasku na islam. Smatramo da je pri prelasku samo jednog
čovjeka na islam u isto vrijeme potrebno uzeti u obzir isprepletenost i istovremeni utjecaj
različitih faktora, a pogotovo za čitave grupe.
(Summary)
male converts who accepted Islam before the Sarajevo mulla exceeded the
number of female converts (80:43), but when we take into account the number
of children that were automatically converted to Islam after one of their par-
ents would convert, then the ratio would be 85:48 in favour of male converts.
When a married woman converted, it was customary practice of offer Islam to
her husband, and if he declined, they would be legally divorced, as a Muslim
woman could not be married to a non-Muslim man. It is our belief these re-
corded refusals – which were not just noted administratively in the fiqh books,
but were actually decided upon by the court in Sarajevo – speak more as to the
freedom of choice that was offered to individuals when it came to accepting
Islam, than even the formulations in the sijils, which also stipulate that one
had become a Muslim by their own free will.
(Translated by Sabina Gadžo)
N
akon završetka Drugog svjetskog rata (9. maj 1945. godine)
jugoslavenski komunisti su, ne čekajući izbore, prejudicirali karakter
unutrašnjeg uređenja kao federativnog. Privremena skupština De-
mokratske federativne Jugoslavije zakonom je (21. august 1945. godine) pro-
pisala da se Ustavotvorna skupština sastoji iz dva doma: Savezne skupštine i
Skupštine naroda. Ovakvim postupcima suprotstavili su se predstavnici opo-
zicionih snaga, naglašavajući da odluka o unutrašnjem uređenju Jugoslavije
pripada isključivo demokratski izabranoj i suverenoj Konstituanti. No, bez
obzira na ovakve stavove komunisti se nisu puno obazirali na primjedbe opo-
zicije, tako da ubrzo nakon usvajanja ovog zakona 1. septembra 1945. godine
formiraju posebnu Komisiju za ustav kao savjetodavno tijelo Ministarstva za
konstituantu. Komisija je imala zadatak da pripremi tekst Nacrta ustava za
Ministarstvo za konstituantu, koje je bilo ovlašteno da isti predloži Saveznoj
vladi. Poslije završenih izbora za Ustavotvornu skupštinu 11. novembra 1945.
godine oba doma ove skupštine sastala su se 29. novembra 1945. godine i
usvojila Deklaraciju o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavi-
je. Time je Ustavotvorna skupština počela rad na izradi prvog ustava socija-
lističke Jugoslavije. U okviru njega trebalo je, pored ostalog, cjelovito urediti
osjetljivu problematiku odnosa između države i vjerskih zajednica. Tokom
1
Opširnije o političkim prilikama neposredno nakon okončanja rata i aktivnostima na
donošenju Ustava FNRJ pogledati u: Jera Vodušek Starič, Kako su komunisti osvojili vlast
1944.-1946. Zagreb: Naklada Pavičić d.o.o, 2006, 372-416; Marija Obradović, ”Narodna
demokratija” u Jugoslaviji 1945.-1952. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, 1995, 31;
Branko Petranović – Momčilo Zečević, Jugoslovenski federalizam. Ideje i stvarnost, Temat-
ska zbirka dokumenata, II tom. Beograd: IRO PROSVETA OOUR “Izdavačka delatnost”,
1987, 212, 215. i 233; Dragoljub R. Živojinović, Vatikan, Katolička crkva i jugoslovenska vlast
1941.-1958. Beograd: Javno preduzeće “Službeni glasnik”, 2007, 123-150; Srđan Cvetković,
Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944.-1953. Beograd: Institut za savremenu istoriju,
2006, 306-329; Miroslav Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-
1966. Rijeka: “Otokar Keršovani” d.o.o, 2004, 6-7; Husnija Kamberović, Prema modernom
društvu. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2000, 29-41; Mustafa Imamović, His-
torija Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, 1998, 553-554; Branko
Petranović – Momčilo Zečević, Jugoslavija 1918.-1984., Zbirka dokumenata. Beograd:
Izdavačka radna organizacija “RAD”, 1985, 649-655; Branko Petranović – Momčilo
Zečević, Istorija socijalističke Jugoslavije, Dokumenti I. Beograd: “Radnička štampa”, 1977,
103-121.
2
Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), Beograd, Savezna komisija za vjerska pitanja (dalje: SKVP),
144-8-131.
3
Službeni list FNRJ, II, br. 10, Beograd, 1. II 1946, Ustav Federativne Narodne Republike
Jugoslavije, 77.
4
Isto, 77.
5
Isto, 77-78.
“Brak i porodica (...) pod zaštitom države. Država zakonom uređuje pravne
odnose braka i porodice.
Punovažan je samo brak zaključen pred nadležnim državnim organima. Po-
sle zaključenja braka građani mogu izvršiti i venčanje po verskim propisima.
Svi bračni sporovi spadaju u nadležnost narodnih sudova.
Evidencija rođenih, venčanih i umrlih je u nadležnosti države.
Roditelji imaju prema deci rođenoj van braka iste obaveze i dužnosti kao i
prema bračnoj deci. Položaj vanbračne dece uređuje se zakonom.
Maloletna lica stoje pod naročitom zaštitom države.”6
Nakon usvajanja Ustava FNRJ svih šest narodnih republika imale su oba-
vezu, shodno odredbama člana 11. spomenutog Ustava, usvojiti i proglasiti
republičke ustave. U Bosni i Hercegovini je ova obaveza realizirana jedanaest
mjeseci nakon proglašenja prvog Ustava FNRJ (31. decembra 1946. godine),
kada je Ustavotvorna skupština Narodne republike Bosne i Hercegovine usvo-
jila i proglasila prvi Republički ustav. Komparirajući odredbe Ustava FNRJ i
Ustava NRBiH koje se dotiču položaja vjerskih zajednica, uočit ćemo gotovo
6
Isto, 78.
7
Isto.
8
Isto, 79.
9
Službeni list NR BiH, III, br. 1, Sarajevo, 8. I 1947, Ustav Narodne Republike Bosne i
Hercegovine, 5-7.
10
Upor. Zbornik zakona i naredaba za BiH, XXI, Sarajevo, 30. VII 1921, Ustav Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca, 146-163; Službeni list FNRJ, II, br. 1, Beograd, 1. II 1946, Ustav
Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 74-94.
11
Rezolucija Vrhovnog vakufskog sabora Islamske vjerske zajednice u FNRJ. Sarajevo: Glasnik,
Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ, 1953, br. 1-3, 18-19.
12
Arhiv Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (dalje: ARIZBIH), Sarajevo,
Ulema medžlis u Sarajevu (dalje: UM), br. 2636/47, Dopis Ulema medžlisa u Sarajevu Ze-
maljskoj komisiji Bosne i Hercegovine za vjerska pitanja pri Predsjedništvu vlade Narodne
Republike Bosne i Hercegovine, 26. 3. 1947.
13
ARIZBIH, UM, br. 1046, Dopis Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Jajcu upu-
ćen Ulema medžlisu u Sarajevu, 8. 9. 1948.
14
ARIZBIH, UM, br. 54/49, Tužba Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva protiv Ma-
rinka Gajića i Mileta Topića upućena Državnom javnom tužilaštvu, 12. 4. 1949.
15
Arhiv Tuzlanskog kantona (dalje: ATK), Tuzla, Oblasni komitet Komunističke partije
Bosne i Hercegovine Tuzla (dalje: OKKPBiHT), k. 1, br. 5/21, Zapisnik sa sastanka sekre-
tara gradskih i sreskih komiteta sa Tuzlanske oblasti, 30. 6. 1949.
16
Iz izvještaja Vakufskog saborskog odbora u Sarajevu. Sarajevo: Glasnik, Vrhovno islam-
sko starješinstvo u FNRJ, 1953, br. 5-7, 180.
17
Na Konferenciji Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ 12. februara 1953. godine
učestvovali su: članovi Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ na čelu sa reisul-ulemom
hadži Ibrahimom ef. Fejićem, delegati Vrhovnog vakufskog sabora IVZ u FNRJ, Vakufskog
sabora NRBiH, Vakufske direkcije, Ulema medžlisa, Gazi Husrev-begove medrese i Glav-
nog odbora Udruženja ilmije NRBiH.
18
AJ, SKVP, 144-8-160, Primjedbe Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ na Nacrt
Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, 14. 2. 1953.
19
Prema upustvu SIV-a, svaka komisija trebala je biti sastavljena od članova koje odredi Iz-
vršno vijeće i predstavnika koje odrede vjerske zajednice. Da bi osigurala potpunu kontrolu
nad radom ovih komisija, vlast je precizirala da na čelu ovih komisija treba biti jedan od čla-
nova Izvršnog vijeća. Njegov zadatak je bio da rukovodi radom komisije i osigura “pravilnu”
političku liniju u njihovom radu. Uz to, od svih članova komisije koje je imenovalo Izvršno
vijeće tražilo se odmah da pristupe proučavanju problematike vjerskih zajednica.
nije zauzela mišljenje. Ipak, iako je ova aktivnost spuštena na republički nivo,
savezni organi su rad republičkih komisija nazivali “ozbiljnom pripremom”,
ostavljajući u svojoj ingerenciji “konačno sastavljanje zakona i (...) završnu fazu
u tom poslu”.20
Komisija za razmatranje odnosa između države i vjerskih zajednica Izvrš-
nog vijeća Narodne republike Bosne i Hercegovine održala je sastanak sa de-
legacijom Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ 14. aprila 1953. godine.21
Iako je IZ imala formalno mogućnost da kao i ostale vjerske zajednice dostavi
svoje primjedbe na Nacrt zakona, njeni prijedlozi imali su zanemarljiv utjecaj
na konačna rješenja. To pokazuje i komparativna analiza prijedloga koje je IZ
usvojila na Konferenciji Vrhovnog islamskog starješinstva FNRJ 12. februara
kao i onih koji su prihvaćeni na ovom sastanku. Naime, nakon sedmosatnog
uvjeravanja predstavnici IZ-a su pod očiglednim pritiskom koji se kreirao ne
samo na samom sastanku već i mjesecima prije ovog sastanka odustali od
svojih primjedbi formuliranih 12. februara, izuzevši nekoliko prijedloga gdje
se Komisija obavezala da će primjedbe IZ-a dostaviti na dalje razmatranje
SIV-u. Ovi mali ustupci trebali su stvoriti privid o kompromisnom završetku
sastanka i iskrenoj namjeri režima da ovu problematiku zakonski uredi. U
tom kontekstu je i Džemal Bijedić – prvi čovjek Komisije, isticao ”...da se
ovaj Zakon ne donosi radi propagande, nego stvarno radi regulisanja odnosa
između države i crkve i da će slijediti čitav niz uputstava za njegovo sprovođe-
nje”. Reisul-ulema je ovaj Nacrt zakona ocijenio kao važan korak u sređivanju
odnosa između vjerskih zajednica i države, a za sam ishod sastanka je rekao
da su sva pitanja “raspravljena na zadovoljavajući način”. Svjesni objektivnih
okolnosti i omjera snaga u društvu, prvi ljudi IZ-a izabrali su kurs postepe-
ne saradnje sa državom. Znajući za spremnost vlasti da upotrebljava razne
restriktivne i represivne mjere protiv svih onih koji se suprotstavljaju novom
20
AJ, Beograd, Savezno izvršno vijeće (dalje: SIV), 130-783-1259, Dopis Saveznog izvrš-
nog vijeća svim izvršnim vijećima narodnih republika, 30. 3. 1953.
21
Sastanak je održan u Sarajevu pod predsjedavanjem rukovodioca Komisije Džemala Bi-
jedića. Osim njega, ispred Komisije na sastanku su prisustvovali: Bogomir Brajković, Fa-
zlija Alikalfić, Ivo Sunarić, Vojislav Ćorović i Salaman Konforti. IVZ na ovom sastanku
su predstavljali: reisul-ulema hadži Ibrahim ef. Fejić, zamjenik reisul-uleme hadži Murat
ef. Šećeragić, član Ulema medžlisa IVZ-a Zufer ef. Bešlić i sekretar Vrhovnog islamskog
starješinstva Asim Skopljak.
22
Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABiH), Sarajevo, Komisija za vjerska pitanja (dalje:
KZVP), k. 3, b.b./53, Zapisnik sa sjednice Komisije za razmatranje odnosa između države i
vjerskih zajednica, sa Vrhovnim islamskim starješinstvom, 14. 4. 1953.
23
Telegram predsjedniku Republike i maršalu Jugoslavije Josipu Brozu Titu. Sarajevo:
Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ, 1953, br. 5-7, 177.
24
Usvojen Zakon o pravnom položaju verskih zajednica, Borba, XVIII; br. 133, Beograd,
23. V 1953, 2.
25
Službeni list FNRJ, IX, br. 22, Beograd, 27. 5. 1953, Zakon o pravnom položaju verskih
zajednica, 209.
26
Isto, 209.
27
Isto.
28
Isto.
29
Isto, 210.
30
Isto.
31
AJ, SKVP, 144-9-162, Dopis Vrhovnog islamskog starješinstva FNRJ upućen Komisiji za
vjerska pitanja Saveznog izvršnog vijeća, 19. 1. 1954.
(Summary)
After the end of the Second World War in socialist Yugoslavia (and Bo-
snia and Herzegovina), a new secular state model was established, which was,
among other things, characterized by the principle of strict separation of re-
ligious communities from the state, the positioning of religion as a private
matter of every individual and the proclamation of equal civil rights regardle-
ss of religious belonging. With the establishment of this model of regulating
relations between the religious communities and the state, religious rules lost
the legal sanction which they had until 1945. Considering the grosso modo po-
sition of the Islamic Religious Community in the period from 1945 to 1955,
a certain discrepancy was noticed between the constitutionally regulated reli-
32
AJ, SKVP, 144-9-162, Dopis Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ upućen Komisiji
za vjerska pitanja pri Saveznom izvršnom vijeću, 20. 5. 1955.
gious rights and the level of their implementation in the reality. Religious co-
mmunities in Bosnia and Herzegovina, including the Islamic Religious Co-
mmunity were, due to a number of legal regulations, economically weakened
and socially marginalized. A strong atheisation of the society brought to the
fact that the state-party leaders on the local level disregarded the constitutio-
nal regulations about religious freedom and had often, contrary to the Con-
stitution, derogated and limited religious freedom. Although the highest state
and party leaders never approved of such actions on the terrain in their public
appearances, but by refusing to punish such actions they indirectly encouraged
the committers of such misdeeds. Essentially, the communist policy towards
religious communities was inconsistent. An image was created on the surface
about the respect of religious rights, mostly due to reasons of foreign policy,
and in reality, on the terrain, strong antireligious activities were carried out.
The passing of the Law on the legal position of religious communities in 1953
represented the first legal attempt of defining the relations between the state
and the Islamic Religious Community, as well as other religious communiti-
es. Being in an unfavourable foreign political situation, it was important for
the regime in Yugoslavia to adopt its first legal act about the official position
of religious communities, in order to show that religious communities could
achieve their religious rights and freedoms without any obstruction. But, in
essence, this law did not change anything in comparison with the condition
before its adoption. Even though with this law the regime reduced the scope
of religious rights and freedoms to a minimum, this was not enough for such
a law to be respected in practice. Therefore, the state did not even succeed in
accomplishing sub lege libertas for religious communities. The policy of exco-
mmunication of religious communities from the social and public life was
once again confirmed by this law. Also, additional problems were caused by a
general defining of religious rights and freedoms, without adequate solutions
for numerous open questions which were asked in everyday life. They were
not solved with legal regulations, but instead by free judgement of state-party
structures in accordance with their own views and discretions.
Uvod
I
deja vodilja u formiranju odnosa vladajuće komunističke ideologije pre-
ma religiji svoje korijene ima u 19. stoljeću, u radovima K. Marxa i F.
Engelsa i njihovom viđenju religije u cjelokupnom društvenom životu.
Osnovna njihova poruka mogla bi se svesti na jednu misao, a to je da je religija
nazadan pogled na svijet te da treba biti u drugom planu u odnosu na javno
djelovanje. Ovo svojevrsno pozicioniranje religije na mjesto drugorazrednog
značaja nije istovremeno značilo da su u svojim radovima odobravali svaki
vid borbe protiv religije. Marx je bio mišljenja da borba protiv religije ne smi-
je biti administrativna, te da su nasilne mjere protiv religije besmislene. U
tom smislu, smatrao je da će religijski pogled na svijet u društvima iščezavati
onim tempom kako se bude razvijala ideja socijalizma. Radikalnije stavove
u odnosu naspram religije moguće je naći kod V. I. Lenjina, a koji su izreče-
ni u drugačijem kontekstu od Marxovog.1 Osmotrene kao dvije međusobno
suprotstavljene ideologije, koje nastoje ostvariti pravo prvenstva u formiranju
društvenih odnosa, komunistička ideologija i religija tokom postojanja komu-
1
Радмила Радић, Држава и верске заједнице 1945-1970 Први део: 1945-1953. Београд:
Институт за новију историју Србије, 2002, 108-111. Jako zanimljivu knjigu o odnosima
suprotstavljenih ideologija napisao je Emilio Đentile, Religije politike: između demokratija i
totalitarizama. Beograd: Biblioteka XX vek, 2009.
2
P. Радић, Држава и верске заједнице I, 124-127.
3
Husnija Kamberović, Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godi-
ne. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2000, 74-80.
službenika bile su pod nadzorom države. Država je sebi dala pravo da može
finansijski pomagati vjerske zajednice.
Nasuprot teoriji i Ustavnim odredbama, praksa je vrlo često nudila pri-
mjere kršenja ustavom garantiranih prava i sloboda kao i niz drugih primjera
koji bi išli u prilog tvrdnji da je komunističko djelovanje, kako institucionalno
tako i vaninstitucionalno, bilo usmjereno protiv religijskih zajednica. Posto-
jeća arhivska građa koja tretira pitanje odnosa države i religijskih zajednica
pruža obilje mogućnosti za dokazivanje tvrdnje da zakonom garantirana pra-
va ne moraju nužno značiti i uživanje tih prava. Tako se religijske zajednice u
svojim dopisima organima vlasti vrlo često žale na učestale opstrukcije prili-
kom izgradnje i popravljanja džamija i/ili drugih vjerskih objekata, te na niz
nepravilnosti u primjeni zakonom garantiranih prava.4
4
Za stanje u Islamskoj vjerskoj zajednici u prvoj deceniji komunističke vlasti vidjeti rad
Denisa Bećirovića u ovom Zborniku.
***
Godišnji izvještaj o stanju odnosa države i religijskih zajednica iz 1960.
godine pruža mogućnost sumarnog pregleda stanja u tri najznačajnije zajed-
nice. Pored njih, u Bosni i Hercegovini su postojale i aktivno djelovale i druge
zajednice, ali su one, prema ocjeni organa vlasti, bile od manjeg značaja i
usljed malobrojnosti nisu predstavljale naročito važan momenat u vjerskom
životu Republike.5 U Izvještaju Komisije za vjerska pitanja Izvršnog vijeća
Bosne i Hercegovine konstatirano je ostvarenje značajnog napretka u odno-
sima sa vjerskim zajednicama. Stoga je zaključeno kako je nestalo “grubog i
otvorenog političkog neprijateljstva od strane sveštenika, osim izuzetaka u ka-
toličkoj vjerskoj zajednici”, čime je “savladana prva faza depolitizacije crkve”.6
Također je zaključeno kako treba i dalje raditi da se vjerske aktivnosti svedu
u bogomolje i na vjerske obrede u najužem smislu. To je značilo jačanje čvršće
orijentacije na izbjegavanje masovnih manifestacija bez obzira što su tradicio-
nalne i što se pojavljuju povodom vjerskih obreda.7
No, da se ipak ne bi pomislilo kako je dobar dio problema riješen, iden-
tificirani su krupni politički zadaci za period koji tek treba da uslijedi. Kao
osnovni zadatak za naredni period ustanovljen je “nastavak borbe protiv pri-
krivenog neprijateljstva i vršenje stalnog političkog uticaja na sveštenike”. U
duhu navedenog programskog opredjeljenja, zadatak je bio snažan podsticaj
prema religijskim zajednicama da u “svom radu i gledanjima luče vjersko i
nacionalno, a ne da im, kao što ima slučajeva i danas, - nacionalno i etničko
služi kao platforma intenziviranja vjerskog života”.8 S tim u vezi, utvrđeni su
i osnovni načini i metode kojim bi se zacrtani ciljevi mogli i ostvariti, a sadr-
žani su u dva pravca djelovanja:
5
Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABH), Fond: Komisija za vjerska pitanja (dalje: KVP),
k. 10, 177/60 - Informacija o odnosima sa vjerskim zajednicama u NRBiH.
6
ABH, KVP, k. 10, 169/60 – Izvještaj Komisije za vjerska pitanja NRBiH za 1960. godinu.
7
Isto.
8
Isto.
9
ABH, KVP, k. 10, 162/60 – Diskusija Uglješe Danilovića na savjetovanju predsjednika
sreskih komisija za vjerska pitanja.
na kad stupi na univerzitet - ići u crkvu, što će onda biti to izvor i drugih
problema”.10
Uz intenziviranje političkog i kulturno-prosvjetnog rada političkih orga-
nizacija i organa, čiji je konačni cilj trebalo biti smanjenje javnog prostora za
religijsko djelovanje, istaknuto je da postojeće probleme treba rješavati u duhu
opće politike i u skladu sa postojećim propisima. Ono što je bilo različito jesu
mjere koje su trebale biti poduzete. Nivo različitih mjera utvrđen je na prin-
cipu odnosa selo – grad, jedan region u odnosu na drugi. “Jedno će mjerilo
važiti za selo, drugo za grad, jedno za seosku, drugo za gradsku omladinu,
jedno mjerilo napr. za Zapadnu Hercegovinu, a drugo za ostale krajeve Re-
publike itd”.11
Pravoslavna crkva
Odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom bili su na zadovoljavajućem
nivou i bez ozbiljnijih problema, osim držanja pojedinih episkopa koji su sa
rezervom uzimali saradnju sa organima vlasti (mostarski episkop Vladislav).12
Inače su odnosi sa bosanskohercegovačkim episkopima bili korektni, naročito
nakon rješavanja dva značajna problema Srpske pravoslavne crkve, izbor Ger-
mana Đorića za srpskog patrijarha i rješenja makedonskog crkvenog pitanja.13
Bez obzira na tu činjencu, evidentno je da je unutar SPC s vremena na vrijeme
dolazilo do određenih problema s kojima se država morala suočiti. Rezerviran
prema organima vlasti, mostarski episkop Vladislav je u takvom odnosu bio
praćen kolegama, episkopom banjalučkim Vasilijem i mitropolitom dabrobo-
sanskim Nektarijem.14 U odnosu prema Udruženju pravoslavnih sveštenika
10
Isto.
11
Isto.
12
ABH, KVP, k. 10, 169/60.
13
ABH, KVP, k. 10, 177/60. O izboru patrijarha Srpske pravoslavne crkve vidi: Р. Радић,
Држава и верске заједнице 1945-1970. Други део: 1954-1970, 54-58. Radmila Radić,
Izbori patrijarha Srpske pravoslavne crkve u 20. veku. Istorija 20. veka, 1/2009, 17-36. O
Makedonskoj pravoslavnoj crkvi također u: Р. Радић, Држава и верске заједнице 1945-
1970. Други део: 1954-1970, 203-291.
Detaljnije o odnosu banjalučkog episkopa Vasilija sa organima vlasti u: Јереј мр. Драган
14
18
ABH, KVP, k. 10, 177/60.
19
Isto.
20
ABH, KVP, k. 10, 169/60.
21
Isto.
22
Husein Đozo, vjersko-prosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, Abdurah-
man Hukić, šef Kabineta reisul-uleme, Sinanudin Sokolović, profesor Gazi Husrev-begove
medrese, glavni imami iz Tuzle i Doboja, Muhamed Pašić, bivši direktor Gazi Husrev-
begove medrese. Prema uvjerenju Sulejmana ef. Kemure i njegovih bližih saradnika, lider
opozicije prema njemu i cjelokupnoj politici, koju je vodilo tada aktuelno rukovodstvo Is-
lamske vjerske zajednice bio je Kasim Dobrača, mada se o tome nije javno deklarisao. Stoga
je odlučeno da se, kada uvjeti budu dozvoljavali, Dobrača pozove na saradnju sa rukovod-
stvom IVZ. Ukoliko bi odbio saradnju, planirano je da se iznađe način kako bi se njegovo
djelovanje neutralisalo. ABH, KVP, k. 10, 177/60. Kasim ef. Dobrača, nakon što je 1947.
godine osuđen na 15 godina zatvorske kazne, 28. novembra 1955. godine dobio je smanjenje
kazne na 12 godina. Uvjetno je bio na slobodi od 1. marta 1956. do 24. maja 1959. godine.
Nakon puštanja na slobodu Kasim ef. Dobrača je radio u Gazi Husrev-begovoj biblioteci
do odlaska u mirovinu. Tri mjeseca nakon odlaska u mirovinu, 3. novembra 1979. godine
je umro. Opširnije o životu i djelu Kasima Dobrače vidi: Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača:
Život i djelo. Sarajevo: El-Kalem i Medžlis Islamske zajednice Sarajevo, 2005.
23
ABH, KVP, k. 10, 177/60.
24
ABH, KVP, k. 10, 169/60.
25
Isto.
26
ABH, KVP, k. 10, 177/60.
27
Isto.
28
Isto.
Katolička crkva
Kako je već u početku navedeno, odnosi sa Katoličkom crkvom bili su
znatno složeniji u odnosu na druge dvije religijske zajednice. Istina, u Izvje-
štaju je istaknuto također kako je “sa biskupima moguće sarađivati” na sređi-
vanju odnosa na relaciji crkva – država budući da nadbiskup M. Alaupović i
biskupi P. Čule i A. Pichler pripadaju “umjerenoj struji katoličkog episkopata
Jugoslavije”. Što se tiče saradnje, primjetno je da je u proteklom periodu bio
ostvaren znatan napredak. Prije nego su ti počeci komuniciranja (makar i kur-
toaznog) ostvareni, većinu problema u odnosima sa Katoličkom crkvom drža-
va je ostvarivala putem saradnje sa Udruženjem katoličkih svećenika “Dobri
pastir” ili direktnom saradnjom sa svećenicima na terenu.29
Kao i u slučaju Srpske pravoslavne crkve, po stepenu spremnosti na sarad-
nju sa organima vlasti, i katoličko svećenstvo je promatrano kroz tri kategorije:
29
Isto.
30
ABH, KVP, k. 10, 169/60.
31
O odnosima Vrhbosanskog ordinarijata prema franjevcima poslije Drugog svjetskog rata
iz franjevačke perspektive vidjeti: dr. fra Ignacije Gavran, Lucerna lucens? Odnos Vrhbosanskog
ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975). Visoko: 1978, 142-163. O Udruženju
katoličkih svećenika “Dobri pastir” vidjeti: SPOMENICA dvadesetpetogodišnjice Udruženja
katoličkih svećenika “Dobri pastir’’ 1950 – 1975. Sarajevo: 1976; Ignacije Gavran, Svećeničko
udruženje “Dobri pastir” i njegova uloga. U: Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu
500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića (ur. Marko Karamatić). Sarajevo – Fojnica: Fra-
njevačka teologija – Franjevački samostan, 2000, 537-550.
32
ABH, KVP, k. 10, 177/60.
33
ABH, KVP, k. 10, 169/60.
34
Isto.
35
ABH, KVP, k. 10, 177/60.
36
Isto. O procesu normalizacije odnosa Vatikana i FNRJ vidi: Р. Радић, Држава и верске
заједнице 1945-1970. Други део: 1954-1970, 452-469; Miroslav Akmadža, Katolička crkva
u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966. Rijeka: “Otokar Keršovani’’, 2004, 223-231.
37
M. Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966.,228-229.
38
Katoličko svećenstvo, uz znatna materijalna sredstva koja prima iz inostranstva, ostvaruje
najveće prihode u iznosu od 250.000 do 350.000 dinara po župi. Uz manje prihode iz ino-
stranstva, manje godišnje prihode u iznosu od oko 200.000 dinara po svešteniku ostvaruje
i Pravoslavna crkva, dok ubjedljivo najniže prihode ostvaruju službenici Islamske vjerske
Umjesto zaključka
Glavna nit političkog odnosa prema religijskim zajednicama bila je u
duhu nastojanja da se, gdje god je to bilo moguće, politički pozitivno djeluje
na svećenike i vjerske službenike. Ista politika je kaznene mjere prihvatala
samo u iznimnim slučajevima. Navedeni primjeri omogućavaju da se stanje
u vjerskim zajednicama sagleda u komparativnoj analizi, iz čega bi se moglo
zaključiti kako je najviše problema bilo u odnosima sa Katoličkom crkvom, a
najmanje u odnosima sa Pravoslavnom, dok se Islamska vjerska zajednica na-
lazila u sredini. Uočljivo je, recimo, da je vjerska obuka kod Islamske vjerske
zajednice opširno elaborirana, dok u govoru o stanju u Pravoslavnoj crkvi o
tome nema gotovo ništa. Na takvim mjestima bismo mogli tražiti više primje-
ra sličnosti i razlika. Čini se, ipak, kako je osnovna sličnost za svaku zajedni-
cu postojanje najmanje dvije međusobno suprotstavljene struje koje u svakoj
zajednici djeluju. Unutar zajednice vrlo često je dolazilo do sukoba mišljenja
i drugačijih posmatranja određenih konkretnih problema. S druge strane,
na višem nivou, u odnosima sa organima vlasti primjetna je pritajena borba.
Borba za naklonost svakog čovjeka. Pritajenost međusobne borbe mogla bi
sugerirati na zaključak kako i u ovoj godini nadmetanje tradicionalnih vri-
jednosti što ih bosanskohercegovačko društvo baštini sa novim idejama koju
propagiraju organi vlasti traje intenzitetom koji nije mogao obećati skori kraj.
zajednice. Taj je iznos u prosjeku oko 120.000 dinara po službeniku bez ikakvih prihoda ili
poklona iz inostranstva. U iznesenim podacima moguće je tražiti i razloge dobrih, manje
dobrih ili loših odnosa na relaciji religijske zajednice – država. ABH, KVP, k. 10, 169/60.
39
U Srpskoj pravoslavnoj crkvi tokom 1960. godine nije vođen niti jedan krivični postupak
protiv sveštenika, po prekršajima su kažnjena 2, a upozoreno je 9 sveštenika. U Islamskoj
vjerskoj zajednici krivično je gonjen jedan službenik i pušten, po prekršajima je kažnjeno 12,
a u toku je bio postupak protiv 26 vjerskih službenika. Upozoreno je 87 lica. U Katoličkoj
crkvi krivični postupak vođen je protiv 32 svećenika i bogoslova od kojih je 5 suđeno. Obu-
stavljen je postupak protiv 22 svećenika i bogoslova, u toku je bio postupak protiv 5 sveće-
nika. Po prekršajima je kažnjeno 14 svećenika, protiv 4 postupak je bio u toku. ABH,KVP,
k.10, 164/60 – Kažnjavanje sveštenika u 1960. godini.
(Summary)
Major courses in the relation between the state and religious communi-
ties in Bosnia and Herzegovina were based on the Report of the Commission
for Religious Affairs of the Peoples Republic of Bosnia and Herzegovina for
1960 and the Information about the relations with religious communities in
PR Bosnia and Herzegovina. This paper, in the case of the Serb Orthodox
Church, presents the relations between the bishop and the Society of Ortho-
dox Priests as well as the activities of church boards. Such is the case with
the Islamic Religious Community where, apart from the relations within
the Community itself, the author also shows the relations with the Society
of Islamic Religious Officials Ilmija. The Catholic Church was marked as a
Community with which the state organs had most problems in the realisa-
tion of cooperation. The most problematic issue was the absence of any sort
of relations with the Catholic Church so that the collaboration had to be
realised through the Society of Catholic Priests “Dobri pastir” or through
direct cooperation with priests. In the competition for each individual in the
society of Bosnia and Herzegovina, opposite to the traditional values of social
organization, stood an ideology of a new state which attempted to create a
socialist society.
S
tanovništvo jedne države po važnosti je u istoj ravni sa njenom
površinom, geografskim karakteristikama, prirodnim resursima, hi-
storijskim naslijeđem i drugim bitnim obilježjima, jer o demografskoj
strukturi umnogome ovisi njen ukupan razvoj. Izmjene demografskih struk-
tura i karakteristika stanovništva u Bosni i Hercegovini, uostalom kao i u
drugim zemljama u svijetu, rezultat su kompleksnog povijesnog okvira i stup-
nja razvoja materijalnih proizvodnih snaga s kojima su u neraskidivoj vezi.
Predmet ovoga rada je kratki pregled promjena demografskih karakteristika
Bosne i Hercegovine u drugoj polovini 20. stoljeća u kontekstu društveno-
ekonomskog razvoja. Analiza demografskih promjena uvjetovanih faktorima
socio-ekonomskog razvoja naziva se demografskom tranzicijom. “Teorija de-
mografske tranzicije, koju je prvi 1909. godine obrazložio francuski demograf
Adolphe Landry, dominantna je teorija koja razvoj stanovništva promatra kao
etapni proces uvjetovan ukupnim procesom društveno-gospodarskog i kul-
turnog razvoja”.1 Mnogi istraživači bavili su se ovim društvenim fenomenom,
a među njima i Alica Wertheimer-Baletić, koja definira da je “Demografska
1
Nenad Vekarić – Božena Vranješ-Šoljan, “Početak demografske tranzicije u Hrvatskoj”.
Zagreb – Dubrovnik: ANALI Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti u Dubrovniku, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne
znanosti u Dubrovniku, 2009, svezak XLVII, 9.
2
Jakov Gelo, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine. Zagreb: ČGP
DELO OOUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost, 1987, 59.
3
Ilijas Bošnjović, Demografska crna jama - Nova zamka industrijskog društva. Sarajevo: Ve-
selin Masleša, 1990, 5-6.
Demografske promjene
uvjetovane ekonomskim razvojem
Drugi svjetski rat ostavio je duboke negativne posljedice na stanovništvo
Bosne i Hercegovine. Nakon dvogodišnjeg perioda obnove najnužnijih uvjeta
za život i proizvodnju započeo je proces ubrzane industrijalizacije donošenjem
4
Prema: Nenad Vekarić – Božena Vranješ-Šoljan, “Početak demografske tranzicije u Hr-
vatskoj”, 10. Vidi: Jakov Gelo, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. doo 1981.g., 13-15.
5
Ilijas Bošnjović, Demografska crna jama, 43.
6
Isti, 44-45.
7
Isti, 48.
8
Isti, 49.
9
Isti, 52.
razinu. Bez obzira na želje i napore, stoljetna zaostalost nije se mogla nado-
knaditi i do kraja naznačenog perioda ostala je u grupi nerazvijenih republika,
kojoj su trebale savezne subvencije.
10
Isti, 55.
11
Isti, 56-57.
12
Isti, 59.
13
Isti, 61.
14
Isti, 63.
opšteg trenda javlja se Kosovo, kod kojeg je stopa rasta stanovništva skočila
20 odsto. Pravac i intenzitet ovih promjena je indikativan. Ubrzano opadanje
i nizak nivo stopa porasta stanovništva govori da su područja na kojima se to
dogodilo zahvaćena intenzivnom demografskom tranzicijom, svakako, u svim
njenim pojedinačnim manifestacijama”.15
U definiranju demografske tranzicije jedna od bitnih komponenti je kre-
tanje nataliteta. Prema statistički zadatim pokazateljima, za Bosnu i Her-
cegovinu sljedeći su pokazatelji: “Bosna i Hercegovina je imala najizrazitije
opadanje nataliteta. Jedino je ona ostvarila dva velika skoka u ovom periodu.
Prvim skokom je smanjena stopa nataliteta od ispod 40 (1950-1954) na ispod
30 (1965-1969), a drugim od ispod 30 na ispod 20 (1975-1979).
U daljem toku slabljenje intenziteta rađanja se nastavlja i ide ka najnižoj
tački užeg razgraničenja. Bosna i Hercegovina na ovaj način u toku manje od
30 godina svoje demografske tranzicije prva napušta grupu visokonatalitetnih
područja i postepeno prelazi u niskonatalitetna. Ovako intenzivno smanjiva-
nje stope rađanja išlo je ispred društveno-ekonomskog razvoja: natalitet ove
republike se već dosta približio Hrvatskoj i Sloveniji od kojih je ona prema
društvenom proizvodu po stanovniku veoma udaljena. U pogledu kretanja na-
taliteta Bosna i Hercegovina i Kosovo su dva suprotstavljena modela. U prvom
demografska tranzicija se preko komponente nataliteta intenzivno razvija, do-
sta brže nego što bi se to moglo očekivati na osnovu ekonomsko-socijalnih
obilježja i opšteg nivoa razvijenosti. U drugom modelu opadanja nataliteta je
jako usporeno i u izvjesnoj mjeri retardira od onog što je postignuto u eko-
nomsko-socijalnoj transformaciji”.16
Na intenzivnije opadanje stope nataliteta u Bosni i Hercegovini djelovalo
je mnoštvo faktora. Parafrazirajući profesora Bošnjovića, razlozi su u visokoj
stopi razvoda u odnosu na broj sklopljenih brakova, zatim u relativno malom
broju žena s maksimalnim fertilitetom od 20. do 34. godine života, ali i u po-
gledu stope mortaliteta žena između 20 i 40 godina života. Među činiocima
za ovakvo stanje je i procenat poljoprivrednog stanovništva, koje se od 1953.
do 1981. godine smanjilo za 72 odsto. Uz ove, postoji i niz drugih razloga
socijalne prirode.
15
Isti, 64.
16
Isti, 69.
17
Isti, 72.
18
Isti,72-73.
19
Isti, 75.
20
Isti, 79.
21
Isti, 79.
22
Isti, 86-87.
23
Isti, 91.
tačke, ali se ispod nje nije spustila. [...] Od 1948. do 1981. najizrazitije smanje-
nje srednje veličine domaćinstva zabilježeno je u Bosni i Hercegovini, i to 22
odsto. [...] Promjene prosječne veličine domaćinstava takođe pokazuju da se u
Bosni i Hercegovini odigrava takav demografski preobražaj koji nagovještava
da se ova republika bliži modelu razvoja stanovništva karakterističnom za ni-
skonatalitetna područja”.24
Ubrzani ekonomski razvoj je svoje efekte prenosio na socijalni, a oba su
snažno utjecala na preobražaj stanovništva, tako da je demografska tranzicija
imala vrlo intenzivan tok. Ulaganjem novca u socijalnu sferu od zajmova iz
inozemstva taj proces je snažno pojačavan. Nasuprot tome, ekstenzivna pri-
vreda bez domaćeg tehnološkog znanja ubrzavala je procese tijekom tridese-
togodišnjeg perioda u preobražaju stanovništva znatno brže nego u razvijenim
europskim zemljama u kojima je proces demografske tranzicije započeo indu-
strijskom revolucijom i tekao paralelno sa društveno-ekonomskim razvojem.
Mada su rezultati socijalističkog razvoja bili fascinirajući prema pokazateljima
razvoja, ipak se krajem osamdesetih godina pokazalo da je razvoj na privred-
nom i tehnološkom području išao u širinu i rasprsnuo se u velikoj ekonomsko-
financijskoj krizi.
Umjesto zaključka
U novije vrijeme i u bosanskohercegovačkoj historiografiji pojavljuju se
teme o modernizaciji društva, svakodnevnom životu, položaju žena, manji-
na, marginalnih grupa i sličnom. Međutim, radovi uvaženog profesora Ilijasa
Bošnjovića ukazuju da je za takvu vrstu tema potrebno konzultirati, između
ostalog, i rezultate ekonomske i demografske znanosti.
Povod za ovaj rad i istraživačka razmišljanja o životu iz vremena socijali-
stičke Jugoslavije/Bosne i Hercegovine, ali i o vremenu poslije 1991. godine
bili su intervjui profesora Bošnjovića.
Ratno vrijeme (1992-1995) u Bosni i Hercegovini, kao i vrijeme poslije
rata donijeli su nove probleme za demografski razvoj bosanskohercegovač-
kog stanovništva. Urušena ekonomija i neuspjela gospodarska tranzicija uz
nepostojanje sustavnog ekonomskog razvoja, plana i perspektive tehnološkog
24
Isti, 92.
25
Krajnje je vrijeme za brigu o natalitetu. Dani, br. 536, 21. 8. 2009. 13-14.
26
BiH na demografskoj slici svijeta. Srbi će prvi nestati, pa Hrvati i na kraju Bošnjaci. Oslo-
bođenje, 12. 8. 2009. 8.
glog odliva radne snage iz Bosne. [...] Prvo je uništena multietnička struktura
prostora koja je bila jedna snažna osnova za zajednički život. Tu su vjerovali
jedni drugima, živjeli, radili. Sada su se stvorili nacionalno homogenizirani
etnički prostori, u kojima će etnije, svaka za sebe, jedna po jedna izumirati.
[...] Moja istraživanja, do 1991. godine, u tom šarenilu, tigrovoj koži, pokazala
su da je i ekonomski i demografski razvoj bio najdinamičniji u multietničkim
opštinama. Zašto? Zato što je bilo više prostora za saradnju, za dobre odnose,
povjerenje. To je bitno u BiH. Vidite, kad je BiH napadnuta, šta je bila glavna
meta? Glavna meta je bilo razbijanje ova tri konstitutivna elementa o koji-
ma govorim – etničke strukture prostora, regionalnog sistema i jedinstvenog
ekonomskog prostora”.27 Profesor Bošnjović pesimistička razmišljanja donekle
ublažava riječima: “Negdje u osnovi postoje te šanse za obnavljanje nataliteta.
Međutim, zbog ove situacije... Nažalost....”.28
Vraćajući se na početak i definiciju demografske tranzicije koja razvoj sta-
novništva promatra kao etapni proces uvjetovan ukupnim procesom društve-
no-gospodarskog i kulturnog razvoja, postavlja se pitanje u kakvim će okol-
nostima stariti bosanskohercegovačko društvo, kakva mu je uopće budućnost i
koji su to putevi završetka demografske tranzicije u Bosni i Hercegovini? Da li
je bosanskohercegovačko društvo toliko zahvaćeno dubokom gospodarskom
krizom ili svojim individualističkim i hedonističkim duhom ili nesigurnošću
u budućnost, što je nadvladalo želju za potomstvom? Možda bi model jakih
ekonomskih regija bio spasonosan i za današnju Bosnu i Hercegovinu, a da li
za to ima političke volje među nacionalnim elitama – veliko je pitanje.
27
Krajnje je vrijeme za brigu o natalitetu. Dani, br. 536, 15.
28
Isto.
(Summary)
DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE
U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI
POGLED NA ASPEKTE SOCIJALNE NEJEDNAKOSTI
U GRADU I NA SELU
G
lavna intencija ovog članka jeste da stavi u fokus razlike stale-
ža i statusa u društvenim odnosima u kasnoosmanskom Bosanskom
vilajetu, koji u posljednje vrijeme u mnogim znanstvenim pristupi-
ma često uopće nisu tematizirani ili su tematizirani samo usput. Ali staleške
diferencijacije su u svakodnevnici do neke mjere imale veći značaj nego drugi
aspekti – više nego konfesionalnost, na primjer. Oni su ograničavali indivi-
dualnu slobodu ponašanja i dodjeljivali su ljudima njihovo “pravo mjesto” u
društvu. Primjer na kojem bih htio dati nekoliko uvida – prvo u gradski kon-
tekst, a onda i u diferenciranost seoskog života – bit će Hercegovački sandžak
u vremenu Tanzimata u 19. stoljeću.1
1
To je i predmet moje knjige koja je izašla 2008. godine na njemačkom jeziku. Vidi: Ha-
nnes Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft. Das Beispiel der
mulitkonfessionellen Herzegowina. Wien, Köln, Weimar: Böhlau, 2008 (Zur Kunde Südo-
steuropas Bd. II/37).
prema “rangu i ugledu”. Kada bi, npr., neki visoki dostojanstvenik najavio
svoj dolazak u grad, gradsko stanovništvo je često išlo njemu u susret izvan
grada. Na koji način se onda povorka “po staroj tradiciji” formirala, u svojim
istraživanjima o esnafima u Mostaru Hamdija Kreševljaković2 je vrlo detaljno
rekonstuirao i opisao ovako:
“Točno se znalo, na koje mjesto u povorci dolazi koji stalež i koji esnaf. ... U
povorci su naprijed išli svećenici, iza njih neke druge skupine, a onda pekari,
terzije s lijeve i obućari s desne strane; iza njih bojadžije lijevo, a ćurčije de-
sno; iza ovih s desne strane ćebedžije; zlatari lijevo, a kovači desno; iza ovih
tabaci lijevo, a berberi desno. Povorku završavaju dunđeri.”3
2
Istraživanja H. Krešeljakovića o historiji čaršije u Mostaru prezentiraju posebno temeljito
znanje o pravilima čaršijskog života u tom hercegovačkom gradu u osmanskom razdoblju.
Vidi: Hamdija Kreševljaković, “Mostar. Iz prošlosti mostarske čaršije”, u: Hamdija Krešev-
ljaković, Izabrana djela II. Biblioteka kulturno nasleđe. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991, 231-
292. Ali one se baziraju i na ranija djela, i kasnije je izašlo još niz značajnih studija. Za ranije
studije vidi npr.: Luka Grđić-Bjelokosić, Mostar nekad i sad. Beograd: Štamparija Bojović
i Mićića, 1901, 5-20; Carl Peez, Mostar und sein Culturkreis. Leipzig: Brockhaus, 85-98;
Savo Semiz, Bilješke o zanatima u Mostaru. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i
Hercegovine, 1904, 154-159. Među kasnijim radovima ovdje bi se moglo navesti npr.: Ahmed
Aličić i Hivzija Hasandedić, “Popis terzija, ćurčija i ćebedžija u Mostaru iz 1755 god.”, Sa-
rajevo: Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX, 1973, 315-371; Danka Ivić, “Mostarske
kujundžije XX vijeka i njihovi proizvodi pafte kukače i ploče ćilitlije”, Mostar: Hercegovina.
Časopis za istorijsko i kulturno nasljeđe, br. 1, 1981, 209-223; Vera Katz, “Iz prošlosti mostar-
ske čaršije”, Mostar: Hercegovina. Časopis za istorijsko i kulturno nasljeđe, br. 9, 1997, 30-34;
Ismet Ćumurija: “Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru”, Mostar: Most, 138 (49 NS),
2001, 75-78.
3
H. Kreševljaković, Mostar. Iz prošlosti mostarske čaršije, 257.
4
Istovremeno, treba istaći da se načelne forme organizacije esnafa (najmanje) u rumelijskim
gradovima Osmanskog carstva dugo vremena nisu posebno razlikovale. Vidi ovdje npr.:
Nikolai Todorov, The Balkan City 1400-1900. Seattle and London: University of Washin-
gton Press, 1983, 123ff. Vidi za bližu komparaciju osmanskih esnafa sa zapadnoevropskim
modelima zanatske organizacije i: Bernard Lewis, The Islamic guilds. Oxford: Economic
History Review, 8/1, 1937, 20-37. ili za detaljniji pristup esnafskim realitetima u jednom
gradskom kontekstu: Suraiya Faroqhi, Ottoman guilds in the late eighteenth century. The
Bursa case, u: S. Faroqui, Making a living in the Ottoman lands 1480-1820. Istanbul: Isis
Press, 1995, 93-112.
5
Vidi opširnije: Hannes Grandits, Zur Modernisierung der spätosmanischen Peripherie:
Die Tanzimat im städtischen Leben der Herzegowina. u: Schnittstellen. Gesellschaft, Nation,
Konflikt und Erinnerung in Südosteuropa. Festschrift Holm Sundhaussen zum 65. Geburtstag
(ur. Ulf Brunnbauer, Andreas Helmedach i Stefan Troebst) München: Oldenbourg, 2007,
39-56.
od samo oko 12.000 stanovnika. Ali romske obitelji nisu u svim gradovima
bile prisutne.6
Najveći dio nižih gradskih slojeva svuda se obično sastojao od seoskih
doseljenika, koji su se nadali da će u gradu izbjeći seosko siromaštvo. Njima
nije bilo lahko osigurati za sebe i njihove obitelji opstanak u gradu. Posebno je
bilo teško postići ulazak u gradsko-staleške strukture, tj. u esnafe. Ponekad su
čak postajali žrtve različitih “mjera” koje su sporadično provođene protiv tzv.
pukih siromaha i koje su se provodile sa drastičnim posljedicama.
Jedna afera iz Mostara u 1841. godini može služiti kao ilustrativni primjer
za to. Tadašnji hercegovački vezir Ali-paša Rivanbegović dao je u ljeto te go-
dine nalog da oko sto obitelji koje su se posljednih godina doselile i nastanile
“provisorne” kućice u dijelu grada zvanom Podpećine napuste u roku od 15
dana to mjesto i grad.7 Tadašnji pravoslavni pop u Mostaru Prokopije Čoko-
rilo opisao je te ljude koji su se naselili u sirotinjskoj četvrti zvanoj Podpećine
ovim riječima:
“...kako postadoše kuće izj pod pećine. Naipervo dolazećij od gladi Crno-
gorcij i drugi sieromasij zakopajo se podj pećine, te drva i vodu unznose
šerlijama. Tiemlj raanu su dobivalij”.8
6
Petar Bakula, Schematismus topographico-historicus custodiae provinicialis vicariatus apostolici
in Hercegovina. Split: Typis Antonii Zannoni, 1867, 118. Vidi u ovom kontekstu i Gustav
Thoemmel: Beschreibung des Vilajet Bosnien. Wien: Albert A. Wenedikt, 1867, 109, kao i
opširnije: Muhamed Mujić, “Položaj Cigana u jugoslavenskim zemljama pod osmanskom
vlašću”. Sarajevo: Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 3-4, 1952/53, 137-193.
7
Vidi u vezi s ovim događanjima: Hamdija Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegova doba.
Sarajevo: ANUBiH i Filozofski fakultet Sarajevo, 109; vidi i: Slavoljub Bošnjak [Ivan Frano
Jukić], Zemljopis i poviestnica Bosne. Zagreb: Narodna tiskarica Lj. Gaja, 1851, 66.
8
Vladimir Ćorović, “Iz dnevnika Prokopije Čokorilo”. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muzeja
u Bosni i Hercegovini, br. XXV, 1913, 203.
9
To je i verzija koja je nekoliko puta tematizirana i od savremenika. Vidi npr.: Petar Bakula,
Hercegovina za devetnest godinah vezirovanja Hali-Pašina. Wien: Tiskom Jermenskoga Ma-
nastira, 1863, 65; Joanikije Pamučina, “Život Ali-paše Rizvanbegovića Stolćanina vizirja
Hercegovinskoga”. u: Prokopije Čokorilo, Joanikije Pamučina, Staka Skenderova. Ljetopisi. (ur.
Vojislav Maksimović, Luka Šekera) Sarajevo: Veselin Masleša, 1976, 108; Prokopije Čoko-
rilo, “Ljetopis Hercegovine 1831-1857.”, u: Isto, 53.
10
Kao npr. i obitelj Peško. Miho Peško, utemeljitelj te kasnije imućne trgovačke obiteljske
kuće, došao je sa roditeljima i šest sestara bez ikakvog imetka iz sela Korlati kod Ljubinja
god. 1856. u Mostar. Dvije decenije kasnije već je bio smatran jednim od vodećih trgovaca
u gradu. Vidi: Jagoda Serdarević, “Stare srpsko-pravoslavne porodice iz Mostara: Peške”.
Mostar: Most, br. (138) 49, 2001, 81-85.
11
U većem broju gradova postojao je i kompleksni sustav skrbi za siromašnije stanovnike,
koji je uglavnom bio finansiran ili održavan od vakufskih institucija. U Mostaru su se tako
npr. određenim danima davala jela i male svote novca za siromašne ljude iz posebnih maha-
la, stalno su održavali kuhinje za sirotinju (imaret) ili kuće za prehranu siromašnih i drugih
putnika (musafirhane). Vidi detaljnije za Mostar npr.: Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture
turskog doba u Mostaru. Sarajevo: Veselin Masleša, 151-154.
12
Vidi za ilustrativan savremeni uvid u dinamiku odnosa tih grupacija npr.: Husejn Bračko-
vić, “Tarihce-i vukuat-i Hersek / Mala istorija događanja u Hercegovini”. Uvod i prijevod s
turskog – Zejnil Fajić. Sarajevo: Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 34, 1985, 163-200.
Ovaj citat vrlo jasno govori o tome kako su se posebno begovske porodice
osjećale kao reprezentativni, vodeći sloj stanovništva, koji je izbjegavao svako
miješanje sa drugim društvenim slojevima. Moglo bi se ovdje još dalje disku-
tirati.15 Ali okrenimo se sada seoskom prostoru, gdje je u kasnom osmanskom
razdoblju živjelo daleko više od 80 posto hercegovačkog pučanstva.
13
Vidi opširnije: H. Grandits: Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft,
368-386.
14
Hadžijahić: Bračne ustanove bosanskih Muslimana prije 1946. godine, str. 158.
15
Vidi opširnije za hercegovačke begovske porodice u osmanskom razdoblju npr.: Hamdija
Hajdarhodžić, “Hercegovačke porodice u XVIII vijeku”. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muze-
ja, N.S., Etnologija 32, 1977, 105-182; H. Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegova doba;
Ibrahim Defterdarović, Alte Briefschaften der Familie Resulbegović. Sarajevo: Wiss. Mi-
ttheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Bd. 6, 1899, 487-517; Hamdija Kreševljaković,
Čengići – prilog proučavanju feudalizma u Bosni i Hercegovini, u: H. Kreševljaković, Izabrana
djela I. Biblioteka kulturno nasljeđe. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991, 388-413. Vidi posebno
i rad H. Kamberovića koji je fokusiran na vrijeme između 1878. i 1918. godine, ali koji tu
daje dobar uvid u sudbinu begovskih porodica u Hercegovini u kasnoosmanskom razdoblju.
Vidi posebno: Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878.
do 1918. godine. Drugo izdanje. Sarajevo: Ibn Sina, 2005, 215-225.
16
Ahmed Aličić, “Prilog proučavanju položaja sela i grada u Bosni u 19. vijeku”, Beograd:
Jugoslovenski istorijski časopis, br. 1-2, 1974, 79-90; Iljas Hadžibegović, Postanak radničke klase
u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine. Sarajevo: Svjetlost, 1980, 34ff.; Vasil Popo-
vić, Agrarno pitanje u Bosni i turski neredi za vreme reforme režima Abdul-Medžida 1839-1861.
Beograd, 1949. (Srpska Akademija nauka. Posebna izdanja, knjiga CL. Odeljenje društve-
nih nauka, knjiga 59), 12-32. Za dobru diskusiju o procesu čitlučenja u BiH u usporedbi
sa drugim jugoslavenskim prostorima vidi naročito: Avdo Sućeska, “O nastanku čifluka u
našim zemljama”, Sarajevo: Godišnjak društva istoričara BiH, god. XVI, 1965, 37-57. Vidi za
bolji uvid u kontekst osmanskog ruralnog društva u tom smislu posebno i: Fikret Adanır,
The Ottoman Peasantries c. 1360-c.1860. u: The Peasantries of Europe from the Fourteenth to
the Eighteenth Centuries. (ur. Tom Scott). London, New York: Longman, 1998, 300f.
17
A. Aličić, Prilog proučavanju položaja sela i grada u Bosni u 19. vijeku, 85. (Izvorna baza:
Āšar defteri u Tapu ve kadastro).
Međutim, upravo je u drugoj polovini 19. stoljeća vrlo brzo ipak došlo i
do novih promjena u ovim odnosima. Još pod osmanskom administracijom
počeo je jedan proces promjena (pokrenut posebno od Saferske naredbe 1859.
godine) u čijem se sklopu udio slobodnih seljaka znatno povećavao. To je bio
složen proces, koji ovdje, nažalost, ne možemo preciznije razmatrati. Bio je
usko povezan sa davanjem boljeg pravnog položaja čifčijama od strane države,
sa procesima prodavanja zemljišta od strane čiftluk-sahibija svojim čifčijama
u nekim (graničnim) područjima, ali i sa silaskom bivšeg privilegiranog sloja
spahija u klasu seljaka.18
Ono na što bih pored ovih društveno-pravnih pitanja htio obratiti pažnju
jesu postojeće specifične razlike. One su bile usko vezane s ekonomskim osno-
vama seoskih porodica i često su po shvaćanju ljudi bili od primarnog značaja.
Mogu se egzemplarno spomenuti neke takve razlike kako bi se ilustriralo o
čemu je riječ.
Velikom dijelu seoskog pučanstva u kasnoosmanskoj Hercegovini stočar-
stvo u kombinaciji sa poljoprivrednim aktivnostima bilo je temelj životnog
opstanka, npr. u selima tzv. Zavođa, u blizini Trebinja, koji bih htio kratko
skicirati. Ovdje je tzv. katun-ekonomija bila kombinirana s obavezama u čif-
tlučkom sistemu.19 Prvenstveni značaj u godišnjem radnom ciklusu imao je
ljetni odlazak s ovcama na planinsku ispašu, gdje se u to vrijeme i nalazilo
središte obiteljskog života. Na ljetnim ispašama formirani su tzv. katuni, koji
su se sastojali od većeg broja obitelji ili često i od samo jedne veće rodbine.
Vrijeme ljetne ispaše završavalo se tokom septembra. U ovom mjesecu svi su
18
Vidi najstariju literaturu o tim pitanjima npr.: Die Landwirtschaft in Bosnien und der Her-
cegovina (ur. Landesregierung f. Bosnien und die Herzegowina). Sarajevo, 1899, 41-54. ili
Carl Grünberg, Die Agrarverfassung und das Grundentlastungsproblem in Bosnien und der
Herzegovina. Leipzig: Duncker und Humblot, 1911 Za kasnije sinteze vidi npr.: Iljas Had-
žibegović, “Promjene u strukturi stanovništva u Bosni i Hercegovini”, Beograd: Jugosloven-
ski istorijski časopis, br. 1-2 1974, 106-114; Ferdinand Hauptmann, “Reguliranje zemljišnog
posjeda u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo: Godišnjak društva istoričara BiH, god. XVI, 1965,
151-171. Najnoviji pristupi su npr.: H. Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Her-
cegovini; H. Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft, 318-325.
19
H. Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft, 135-199. Vidi i:
Jevto Dedijer, “Bilećke Rudine”. Beograd: Srpski etnografski zbornik, 1903, knjiga V, 669-
899; Wayne Vuchinich, The Katun in Bileća Rudine: A Study in Social Survival. Denver:
University of Denver, 1975 (Monograph Series in World Affairs, Vol. 13).
se vraćali opet na selo. U blizini sela postojali su veliki kršni prostori koji nisu
bili podobni za zemljoradnju, ali su bili korišteni za ispašu. Na njivama po-
dobnim za zemljoradnju seoske porodice sadile su, ovisno o lokaciji i kvalitetu
zemljišta, žito, kukuruz, krompir, kupus, zelje i drugo. Od ovog uroda bili su
obavezni predati tzv. hak – udio koji je ovisno o ugovoru iznosio trećinu ili
polovinu uroda – čiftluk-sahibiji. Zemljoradnja je tako bila od velike važnosti
za egzistenciju, ali je ipak bila umnogome podređena stočarstvu. Sa ovakvom
– ovde samo skiciranom – kombinacijom moglo se preživjeti u normalnim
godinama.
Ali mnogo puta to i nije bilo slučaj, kao npr. u većem broju sela u Popo-
vom polju. Pored kombinacije stočarstva sa poljoprivredom, mnoge seoske po-
rodice u Popovom polju morale su se orijentirati i prema drugim mogućnosti-
ma zarade. U selima Popovog polja to je bila migracija radne snage – pečalba.
Etnolog Milenko Filipović je u dugotrajnom istraživanju seoske ekonomije u
Popovom polju retrospektivno za situaciju u 19. stoljeću zaključio slijedeće:
Pečalba, sezonski rad izvan zavičajne regije, u selima Popovog polja bila
je u 19. stoljeću masovna pojava sa već dugom tradicijom. Zidari i klesari –
onda zvani i dunđeri – iz Popova su uglavnom poslije sjetve krenuli na rad po
svijetu i tek su se u kasnu jesen vraćali kući.
Radna migracija bila je jedna varijanta. U biti je u kasnoosmanskom raz-
doblju u Hercegovini samo u nekim područjima bila stvarno raširena. Posebno
je u drugoj polovini 19. stoljeća na mnogim mjestima osmanske Hercegovine
jedan drugi trend bio puno dominantniji: intenziviranje poljoprivredne aktiv-
20
Milenko Filipović i Ljubo Mićević, Popovo u Hercegovini. Antropogeografski prikaz. Sa-
rajevo, 1959. (Naučno društvo NRBiH. Djela. Knjiga XV. Odjeljenje istorisko-filoloških
nauka. Kniga 11), 132.
21
H. Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft, 201-257. Opširni-
je npr.: Marko Vego, Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine. Čitluk: SOUR
Svijetlost, Trebinje, 1981. ili Marijan Sivrić, “Međugorje i Bijakovići u Brotnju. Kulturno-
povijesni prikaz”, u: Međugorje i Bijakovići u Brotnju (izd. od Mjesne zajednice Međugorje)
Međugorje: IGKRO Svijetlost, 1979.
22
Već u ranom 18. stoljeću počeo je uzgoj duhana u Hercegovini. Posebno je to bilo inten-
zivirano tek u doba Ali-paše Rizvanbegovića. Vidi opširnije: Ambroz Kapor, Proizvodnja
duhana u Bosni i Hercegovini: od prvih početaka do 1953. god. Mostar: Udruženje preduzeća
“Hercegovina” Mostar, 1953, 21f. O dobrom kvalitetu hercegovačkog duhana kod savreme-
nika piše npr.: G. Thoemmel, Beschreibung des Vilayet Bosnien, 150. Za ulogu duhanske eko-
nomije na hercegovačkom prostoru u 19. (i 20.) stoljeću vidi npr.: Slavko Jelčić, Ekonomika
proizvodnje duvana u Hercegovini. Mostar: Veselin Masleša, 1982; Vlado Smoljan, Poglavlja
iz ekonomske historije Hercegovine. Mostar: Gospodarska komora Herceg-Bosne, 1996, 112f.,
III. S. 75f., IV. S. 321f.
23
Kao rezultat različitih procesa čitlučenja došlo je u Hercegovini na nekim mjestima i do
formiranja izrazito veleposjedičkih miljea, koji nisu bili tipični za veći dio ruralnog života.
Vidi za savremene diskusije o tome npr.: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Tarih-i
Bosna / Povijest Bosne. Sarajevo: El-Kalem, 2000, 1025f. ili G. Arbuthnot, Herzegovina or
Omer Pacha and the Christian Rebels. London: Longman et al., 1862, 68f. Za bolje poređenje
veleposjedničkih odnosa u osmanskom društvu ovog vremena vidi npr.: Donald Quataert,
The age of reforms 1812-1914. u: An Economic and Social History of the Ottoman Empire
1300-1914 (ur. H. İnalcik, H. with D. Quataert). Cambridge: Cambridge Univ. Press, 1994,
861-875.
24
Jevto Dedijer, “Vrste nepokretne svojine u Hercegovini”. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog
Rezime
Šta bi se poslije ovog uvida u različite kontekste gradskog i seoskog svijeta
u kasnoosmanskoj Hercegovini moglo rezimirati? Prvo, mislim da u našim
znanstvenim približavanjima ovom vremenu moramo biti mnogo više svje-
sni postojanja niza tadašnjih unutardruštvenih staleških granica. Kao što sam
htio ilustrirati, one su se temeljile na društveno-ekonomskim aktivnostima,
što je bilo jako vezano sa statusnim razlikama. Primjerice, pripadnici esnafa
obično su se vrlo određeno diferencirali od pripadnika nižih gradskih sloje-
va, ali i do neke mjere i od drugih esnafa. Na selu i unutar većine čifčijskih
porodica vrlo jasno se razlikovao slučajni dolazak u kontakt – da navedem
samo primjere – sa ljudima iz nomadskih grupacija ili kada su imali posla sa
napoličarima sa nekog begovskog imanja. Što se tiče statusne razlike unutar
27
Murad-efendi, Türkische Skizzen. Erster Band. Türkische Fahrten. Leipzig: Verlag der
Dürr’schen Buchhandlung, 1877, 141-142.
(Summary)
O
vaj rad će se fokusirati samo na neke elemente utjecaja državne
administracije na proces urbanizacije, jer je državno administrira-
nje tradicionalni faktor razvoja gradova u Bosni i Hercegovini, od
osmanskih vremena do danas, isključujući period srednjeg vijeka, na koji se
ne oslanja kasnija urbanizacija. Ono što odvaja ovaj faktor razvoja gradova od
drugih je ograničeno vrijeme djelovanja i uticaja, dok su svi drugi vezani za
vrijeme u trajanju fluidnog početka i kraja djelovanja. Administriranje pret-
postavlja i određuje djelovanje u trenutku stupanja odluke, zakona, uredbe na
snagu, a njegove posljedice idu ruku pod ruku sa svim onim faktorima koji
utiču na razvoj grada. Polazeći od definicije grada preko nekoliko simboličkih
tačaka krajnje reduciranih, doći ćemo do stanja koje dokazuje granice moći
administriranja u bosanskohercegovačkim gradovima, koji na taj način poka-
zuju istovremeno i specifičnosti svoje strukture kroz identifikacione simbole i
univerzalne osobine grada.
Kako je pojam i funkcija grada istorijski promjenjiva kategorija, isto tako
postoje i različite definicije pojmovne predodžbe grada kao izrazito složenog
društvenog fenomena.1 Nesaglasnost u definisanju gradova prouzrokovana je
mogućnošću prilaženja problematici s raznih aspekata. Kod nas je, kao i u
1
Rudi Supek, Grad po mjeri čovjeka, S gledišta kulturne antropologije, Zagreb, Naprijed, 1987,
21-27; Luis Mamford, Grad u istoriji, Njegov postanak njegovo menjanje njegovi izgledi, Be-
ograd, Book Marso, 2001, 5; Milan Vresk, Grad i urbanizacija – Osnove urbane geografije,
Zagreb, Školska knjiga, 2002, 3.
2
Miloš Macura, “Kriterijum za razgraničavanje gradskog i seoskog stanovništva”, u: Alek-
sandar Todorović, Uvod u sociologiju grada, Beograd, Vuk Karadžić, 1965, 73-74.
3
“Grad se može definisati na vrlo različite načine. Svim definicijama je zajedničko samo to
da grad predstavlja svakako, (bar relativno) zatvoreno naselje, naseljeno mesto, a ne jednu
ili više zasebnih kuća... Sociološki posmatrano to bi moglo da znači: naseljeno mesto, dakle
naselje sa kućama koje su tesno zbijene i predstavljaju tako obimno povezanu naseobinu da
se stanovnici međusobno lično ne poznaju, kao što je specifično za organizovanu grupu suse-
da... Sama veličina, svakako ne može da bude presudna. Ako se pokuša da se grad definiše
čisto ekonomski, onda bi on bio naseobina čiji pretežni deo stanovnika živi od plodova ne
poljoprivrednog nego zanatskog ili trgovačkog sticanja. Međutim, ne bi bilo svrsishodno
nazvati “gradovima” sva mesta ove vrste.” Maks Veber, Privreda i društvo, tom II, Beograd,
Prosveta, 1976, 297-298.
4
Osmanska klasifikacija gradova razlikovala je utvrđena mjesta (palanka, hisar i kale) i
otvorena gradska naselja (varoš, kasaba i šeher). Varoš je predstavljala gradsko naselje ili dio
naselja koje je bilo isključivo ili pretežno naseljeno hrišćanskim stanovništvom. Kasabom je
nazivano muslimansko naselje čije se stanovništvo isključivo ili pretežno bavilo gradskom
privredom, odnosno zanatstvom i trgovinom. Za dobijanje statusa kasabe bilo je potrebno
steći određene urbane, privredne i kulturne pretpostavke, odnosno imati stalno nastanjeno
muslimansko stanovništvo, najmanje jedan džemat, zatim džamiju u kojoj se obavlja mo-
litva i petkom i na Bajram i, na kraju, da ima čaršiju i sedmični pazarni dan. Šeher je bio
veći grad koji je na našim prostorima gotovo redovno nastajao iz kasabe. Takav grad bio je
naseljen pretežno muslimanskim stanovništvom i posjedovao je raznovrsne i brojne vjerske,
privredne i kulturno-prosvjetne ustanove, kao što su: džamije, medrese, mektebe, tekije,
hamame, bezistane i karavan-saraje i druge. Natalija Mastilo, “Kasaba kao vrsta naselja”, u:
Geografski pregled, III, Sarajevo, Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, 1959, 103-120;
Adem Handžić, “Značaj muafijeta u razvitku gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku”, Jugo-
slovenski istorijski časopis, 1-2, Beograd, Savez društava istoričara Jugoslavije, 1974, 60-69;
Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), Sarajevo, Svjetlost, 1996, 13-17.
5
Iljas Hadžibegović, “Pogledi akademika Nedima Filipovića na osmanski grad u Bosni i
Hercegovini”, u: Naučno djelo Nedima Filipovića, Okrugli sto, Sarajevo, ANUBiH, 2000,
131. Austro-Ugarska je 1878. godine zatekla u Bosni i Hercegovini 46 mjesta koja su imala
status grada i još 27 trgovišta, koja ne treba potcjenjivati jer su, prema austrougarskom po-
pisu stanovništva iz 1879. godine, u njih 10 bila smještena sjedišta kotarskih vlasti. Sva ta
naselja nosila su jače ili slabije naglašena obilježja osmanskih gradova nastalih u toku 415
godina duge osmanske epohe u Bosni i Hercegovini.
6
Općinski štatut za grad Sarajevo (Odobren Previšnjom odlukom od 10. decembra 1883.
objavljen od Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu dana 9. januara 1884. pod brojem
25034/I), u: Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 20. januara 1884.
7
Zakon za upravu gradskih općina u Bosni i Hercegovini s izbornim redom (Odobren Previšnjim
rješenjem od 21. marta 1907. – proglašen otpisom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu
od 12. aprila 1907, br. 62.064), u: Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo,
1907, 97-111.
8
Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Fond Kraljevska banska uprava Drinske banovine -
Upravno odjeljenje (KBUDB-II), k. 9, s. 25115, 1931.
9
Jusuf H. Mujkić, Zavidovići kroz historiju; Društveno-ekonomski i kulturni razvoj područja
zavidovićke općine od polovine XV do kraja XX vijeka, I tom od 1463. do 1941. godine, Zavi-
dovići, Općina Zavidovići, 1999.
10
Omer Karić, Aida Malović, Fahira Dželilović, Senada Ćosić, Jablanica, 100 godina škol-
stva (1903.-2003.), Jablanica, Općina Jablanica, Odbor za obilježavanje jubileja Stotinu go-
dina školstva u Jablanici, 2003.
11
ABH, Fond Oblasni odbor Sarajevske oblasti (OOSO), k. 6, s. 3022, 1928.
12
Iljas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Sarajevo,
Institut za istoriju u Sarajevu, 2004, 30.
13
ABH, KBUDB-II, k. 9, s. 2511, 1931, 96.
14
Isto, 192-204.
15
Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, II deo, 179-LVIII, Beograd, 8. avgust 1931,
1208.
16
Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIV, I deo, 52-XX, Beograd, 5. mart 1932, 151.
17
Službene novine Kraljevine SHS, XI, 9-IV, Beograd, 11. januar 1929, 53. Zakon o izmeni
zakona o opštinama i oblasnim samoupravama, Isto, XI, 11-VI, 15. januar 1929, 78. Zakon
od 14. januara 1929. godine o ukidanju zakona o izboru organa oblasne, sreske i opštinske sa-
mouprave, Isto, 40-XVIII, 18. februara 1929, 97. Zakon o izmenama i dopunama zakona o
opštinama.
18
ABH, KBUDB-II, k. 19, s. 31446, 1930.
19
Broj gradova za isti popisni period (1879-1918) različit je kod pojedinih autora (Ferdo
Hauptmann i Iljas Hadžibegović), da bi se na kraju svi slagali oslanjajući se na iste izvore da
i izmjene tog zakona do 1914. godine (u Drinskoj banovini u granicama nekadašnje Srbije
do Drine, a u bosanskohercegovačkom dijelu od rijeke Drine austrougarski propisi iz 1907.
godine). Iako nije definisao grad, gradsku opštinu, ovaj Zakon je regulisao pitanje sticanja
statusa maloga grada, varošice pod uslovom da neko naseljeno mjesto podnese obrazloženu
molbu nadležnoj upravnoj vlasti o promjeni statusa mjesta, odredi rejon buduće varošice i
izradi regulacioni plan budućeg gradskog atara. u: Ružica Guzina, Opštine u Srbiji 1839-
1918, Beograd, Rad, 1976.
21
Službene novine Kraljevine SHS, IX, 282, Beograd, 12. XII 1927. Na osnovu čl. 165.
Finansijskog zakona za 1927/28. godinu, ovlašten je ministar unutrašnjih djela da odredi
ime, obim i sjedište opština u bosanskohercegovačkim oblastima. Službene novine Kraljevi-
ne SHS, X, 139-XLVI, Beograd, 20. juni 1928. Na osnovu čl. 1. Zakona od 12. decembra
1927. godine, ministar unutrašnjih djela bio je ovlašten da u roku od 6 mjeseci mijenja obim,
ime i sjedište opština u oblastima u Bosni i Hercegovini. Na osnovu ovih ovlaštenja, pored
ostaloga, ministar A. Korošec promijenio je ime gradskih opština Lijevno u Livno i Duvno
u Tomislavgrad.
22
Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, 133-XLII, Beograd, 16. juni 1931. Na osnovu
Građevinskog zakona i u skladu s njim kasnije donesenim uredbama, izvršena je klasifika-
cija naseljenih mjesta u Kraljevini Jugoslaviji, pa i u Bosni i Hercegovini. To istovremeno
nije značilo i izmjenu njihovog dotadašnjeg administrativnog statusa, nego samo statusa u
odnosu na primjenu Građevinskog zakona. Na osnovu te dvojnosti u naselja urbanog tipa,
na koje se odnosio prvi dio tog Zakona u Bosni i Hercegovini, spadala su samo Banja Luka,
Bosanska Gradiška, Bihać, Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Mostar, Brčko, Sarajevo,
Travnik, Tuzla i Trebinje, ukupno samo 11 gradova od do tada 66 administrativno priznatih
gradskih opština.
23
Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XV, 85-XXVI, Beograd, 15. april 1933, 493-505.
Isto, XVI, 169-XLIII, Beograd, 25. juli 1934, 707-722.
24
Miloslav Stojadinović, “Selo i varoš - Evolucija i značaj njihovog međusobnog odnosa
u prošlosti i sadašnjosti”, u: Savremena opština - Savremena općina, Časopis za privredno-
socijalno i kulturno unapređenje grada i sela, I, 5, Beograd, avgusta 1926, 12. U Vojvodini
je naročito bilo mjesta varoškog karaktera sa stanovništvom koje se brojno kreće između
10.000-30.000 stanovnika. Ipak, te tako guste aglomeracije, gdje su zastupljeni i svi gradski
staleži, administrativno se tretiraju kao sela. Tako se pojavljuje anomalija statističke kon-
statacije po kojoj je “Južna Srbija” ekonomski naprednija od Vojvodine, što dokazuje kako je
potrebno statističke podatke promatrati u kontekstu opštih društvenih kretanja.
25
Teritorijalni pojam «Južna Srbija», kojim operiše administracija i statistika, kao i literatura
perioda kraljevske države zahvatao je teritorijalno Vardarsku dolinu, Pelagoniju, Kosovo i
Metohiju, Sandžak, sa gradovima: Skoplje, Bitolj, Štip, Kumanovo, Priština, Prizren, Peć,
Mitrovica, Pazar, Berane itd.
i Sloveniji 21.26 U cijeloj Kraljevini SHS godine 1921. bilo je 27.306 naselje-
nih mjesta podijeljenih na 6.575 opština, od kojih su se administrativno kao
gradske vodile 193 opštine.27 Od toga broja bosanskohercegovački gradovi
su sačinjavali 34,20%, odnosno malo više od jedne trećine ukupnih gradova
u Kraljevini SHS otpadalo je na gradove u Bosni i Hercegovini. Ovaj broj
sam za sebe ukazivao bi na visok stepen urbanizacije Bosne i Hercegovine u
odnosu na ukupan broj administrativno definisanih gradskih opština u no-
voj državi, ali dva faktora opovrgavaju ovaj prosti račun: prvi, demografska
struktura Bosne i Hercegovine toga doba, koja je iskazivala visoki procenat
seoskog stanovništva u odnosu na gradsko, u 1910. godini iznosi 85,3%, a u
1921. godini 84,2%, što je dovelo ovu zemlju na dno ljestvice kada se govori
o ekonomskoj strukturi stanovništva države i učešću gradskog stanovništva u
ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine, 1910. godine 14,7%, sa laganim
porastom 1921. na 15,8% i stopom urbanizacije od 1,1%, dok je u ukupnom
stanovništvu države od 11.692.730 u 1921. godini učešće Bosne i Hercegovi-
ne bilo sa 16,2%, udio gradskog stanovništva pokrajine u ukupnom stanovniš-
tvu države iznosio je svega 2,55%.28
Osim te činjenice da veliki broj gradova u Bosni i Hercegovini ne pred-
stavlja istovremeno i veliki broj gradskog stanovništva, odnosno da to nije i
demografski veliki procenat, ukupan broj gradova kraljevske države označa-
vao je samo zbir pojmova koje je administracija definisala gradskim opština-
26
Miloslav Stojadinović, “Selo i varoš...”, 12. Autor se prema sopstvenim navodima oslanja
na zvaničnu statistiku navodeći da “statistika uzima za osnovicu administrativno-političku
podelu mesta prema kojoj se u celoj Hrvatskoj i Slavoniji jedva 20 naseobina smatraju kao
gradovi!”. Božena Vranješ-Šoljan daje podatke o 17 naselja sa statusom grada u Banskoj
Hrvatskoj 1910. godine. u: Božena Vranješ-Šoljan, Stanovništvo gradova Banske Hrvatske
na prijelazu stoljeća (Socijalno-ekonomski sastav i vodeći slojevi 1890-1914), Zagreb, Školska
knjiga-Stvarnost, 1991, 40.
27
Almanah Kraljevine Jugoslavije, Deo I, Zagreb, Glavno uredništvo Almanaha Kraljevine
Jugoslavije 1930, 99.
28
Pokazatelji dobiveni proračunima na osnovu podataka u: Die Ergebnise der Volkzählung
un Bosnien der Hercegovina vom 10. Oktober 1910., Bosanski glasnik – Bosnischer Bote, XXII,
Sarajevo, 1918, I. Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi, Prilozi, 299-333. Definitivni
rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, Opšta državna statistika
Kraljevine Jugoslavije, 1932, 130-246.
ma, prihvatajući njihov status koji su unijeli u novu zajedničku državu, stečen
već prije pod različitim uslovima, na različite načine i u različitim naslijeđe-
nim pravnim sistemima i sa izrazito različitim unutrašnjim katakteristikama
i strukturama. Prema tome, sam broj pravno definisanih gradskih opština po
pojedinim pokrajinama nije predstavljao i određeni stepen urbanizacije isto-
rijskih pokrajina i za takvo određenje će do kraja ostati karakteristična jedna
od definicija urbanizacije, a to je funkcija promjena procenta gradskog stanov-
ništva u ukupnom stanovništvu.
Dakle, potrebno je podvući da administrativno djelovanje odlukom (od-
nosno odlukama), uvažavajući određene karakteristike urbane sredine, formi-
ralo je u Bosni i Hercegovini do 1918. godine veliki broj gradova u odnosu
na njenu površinu, ali ono što stoji iza ovog broja je osnovna karakteristika
bosanskohercegovačkih gradova koji se sve vrijeme od 1878. godine pa do
1928. profiliraju kao mali gradovi po površini i po broju stanovnika u raspo-
nu od 1.000 do 5.000 stanovnika, 1910. godine 53 od 66 gradova ulazili su
u ovu kategoriju, odnosno 80,3% od ukupnog broja gradova, a 1921. godine
pridružuju im se i još dva grada – Kreševo i Stari Majdan sa manje od hiljadu
stanovnika.29
Popis iz marta 1931. godine registrovao je stanje prisutnog stanovništva
i po opštinama koje su u Bosni i Hercegovini u velikom broju administrira-
njem, odnosno uredbama iz 1927/1928. godine doživjele transformaciju svoga
obima, od tradicionalne teritorije ka više-manje velikim površinama i seoskog
okoliša. Mehaničko priključenje administrativnom odlukom seoskog življa
u gradsku opštinu imalo je za posljedicu registraciju državne statistike koja
iskazuje samo ukupni broj stanovnika neke opštine, te je populaciona eksplo-
zija u pojedinim gradskim opštinama direktna posljedica takvog širenja grada
koje je administrativnom odlukom svrstalo bosanskohercegovačke gradove u
novu kvantitativnu klasifikaciju.
Stanovništvo u gradskim opštinama Bosne i Hercegovine u 1931. go-
dini brojčano je iznosilo 559.224 stanovnika, što je povećanje u odnosu na
1921. godinu za 261.365 ili 87,8%. U odnosu na ukupan broj stanovnika u
Bosni i Hercegovini od 2.323.555, procenat gradskog stanovništva je skočio
na 24,1%, dok je u ukupnom stanovništvu države od 13.934.038 iznosio 4%.
29
Definitivni rezultati popisa stanovništva iz 1921. godine
30
Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Knj. I, Prisutno stanov-
ništvo, broj kuća i domaćinstava.
31
Planirani popis stanovništva Kraljevine Jugoslavije za 1941. godinu nije obavljen zbog
rata, ali na osnovu prosječne godišnje stope priraštaja postoje proračuni koji se uzimaju
kao zvanični, za Bosnu i Hercegovinu, kao i za grad Sarajevo. Bosna i Hercegovina je po
tom proračunu imala na dan 31. marta 1941. godine 2.850.000 stanovnika, a grad Sarajevo
92.267. U: Statistički godišnjak 1945-1953., Sarajevo, Zavod za statistiku i evidenciju NR
Bosne i Hercegovine, 1954, 39. Kemal Hrelja, “Pregled društveno ekonomskih prilika u
Sarajevu između dva rata”, u: Sarajevo u revoluciji, Tom I, Sarajevo, Istorijski arhiv Sarajevo,
1976, 63-64.
32
Kupres je u 1921. godini imao 882 stanovnika, da bi administrativnim proširenjem te-
ritorije u 1931. godini narastao na 16.094, što je povećanje za 15.212 ili 1724,7%. Teslić je
u 1921. godini imao 1833 stanovnika, na isti način kao i Kupres uz prirodni i mehanički
priraštaj narastao je na gradsku opštinu od 14.819 stanovnika, više za 12.986 ili 708,5%.
33
Ferdo Hauptmann, “Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vlada-
vine (1878-1918)”, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo, ANUBiH, 1987, 188.
34
I. Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi, 36-40.
35
Branislav Krstić, “Pokušaj definisanja osnova prostornog planiranja”, u: Pregled, LIX,
Tom I, 1, Sarajevo, 1969, 15.
36
A. Todorović, Sociologija grada, 148.
37
U ovu grupu spadaju makedonski, kosovsko-metohijski, sandžački i djelimično crno-
gorski i srpski gradovi, u: Vojislav Đurović, “Urbanizacija kao socijalni proces i sociološki
aspekti urbanizacije Jugoslavije”, Pregled, LIX, Tom I, 1, Sarajevo, 1969, 59.
38
Seosko društvo je homogeno: zanimanje, bračne veze, nivo obrazovanja i sl., dok je grad-
sko društvo heterogeno; u njemu su najrazličitija zanimanja, egzogamne bračne veze, čitava
skala interesnih, kulturnih i dr. grupa i šarolikost institucija.... “Seosko društvo i kultura
imaju nečeg opšteg u sebi; to čini osobitu vrstu zajednice koja ima izvesnu sličnost širom
sveta.” (R. Redfield, Peasant Society and Culture, New York, 1956) Suprotno tome, gradska
društva i kulture su veoma “netipične”, čak i u okvirima jedne iste zemlje, u: V. Đurić, Ur-
banizacija, 46-48.
39
Dok je član 12. Vidovdanskog ustava, koji govori o vjerskim slobodama, jednom odred-
bom davao za pravo i državnoj administraciji kao autorima uredbi da se pozivaju na gra-
đanske dužnosti: “Niko se ne može osloboditi svojih građanskih i vojnih dužnosti i obaveza
pozivajući se na propise svoje vjere”, već Ustav iz 1931. godine donosi članom 11. daleko
reduciraniji tekst koji nema i ovu odredbu, u: Službene novine Kraljevine SHS, III, 142, Be-
ograd, juni 1921, Isto, XIII, 207-LXVI, Beograd, 9. septembar 1931.
40
Sreten Vujović, Grad i društvo, Beograd, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, 1982,
104. Autor navodi Lefevrova gledišta o klasnoj borbi u gradovima između bogatih i siromaš-
42
F. Hauptmann, Privreda i društvo, 190.
43
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Kom. VIII, Sarajevo, 20. februar 1907,
114-115. “Naredba zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 20. februara 1907. godine
o opredjeljenju odmornog dana tećajem radne sedmice za radnike pri obrtnim radnjama u
Bosni i Hercegovini.” “§ 2) Za radnike kršćanske vjeroispovjesti vrijedi nedelja kao odmorni
dan, za muslimane petak, za jevreje subota. Radnicima zadnjih dviju vjeroispovjesti stoji
među tim na volju, da sa svojim poslodavcima ugovore u mjesto petka, dotično subote drugi
dan kao odmorni dan. Takvi se ugovori moraju prijaviti obrtnoj vlasti.”
44
Božo Madžar, Privredne komore u Bosni i Hercegovini, Monografija o njihovom osnivanju i
rad 1909.-1945., Sarajevo, Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine, 2006, 189.
45
Iljas Hadžibegović, Postanak radničke klase u Bosni Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine,
Sarajevo, Svjetlost, 1980, 271.
46
Budimir Miličić, Radnička klasa Sarajeva 1919-1941. godine, Sarajevo, Institut za istoriju,
1985, 112. Duboko impresionirane revolucionarnim zbivanjima u svijetu i socijalnim previ-
ranjima u zemlji, novostvorene vlasti kraljevske države neposredno su po stvaranju Kralje-
vine SHS požurile da proklamuju donošenje naprednog zaštitnog radničkog zakonodavstva
kako bi stišale nezadovoljstvo i otupile oštricu borbenog raspoloženja radništva.
47
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Kom. XVII, 9. april 1919, Sarajevo,
1920, 47-49. Naredba Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu o osmosatnom radnom vre-
menu u državnim, zemaljskim, općinskim i privatnim radionicama (poslovnicama), predu-
zećima, pothvatima i pogonima obrtnog, tvorničkog, trgovačkog i prometnog značaja.
48
Isto, 152-154. Uredba Ministarskog savjeta Kraljevine SHS o radnom vremenu u indu-
strijskim, zanatskim, rudarskim, trgovačkim i saobraćajnim preduzećima, koja će imati silu
zakona., Isto, Kom. XII, 16. jula 1921. Sarajevo, 1922, 79. Uredba o izmenama i dopunama
u uredbi o radnom vremenu od 12. septembra 1919. god.
49
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Kom. VIII, 24. mart 1920, Sarajevo,
1921, 19-27, 21. Kao odmorni dan određuje se nedjelja kao sedmični odmorni dan za sve
pomoćne radnike bez razlike vjeroispovijesti. Sedmični odmorni dan počinje u pravilu naj-
kasnije u subotu u 6 sati uvečer i traje do ponedjeljka do 6 sati ujutro.
50
Službene novine Kraljevine SHS, IV, 128, Beograd, 14. juni 1922, 1. §12. Nedjeljom je
zabranjen rad pomoćnom osoblju u svim zanatskim, trgovačkim, industrijskim, rudarskim
i sličnim pogonima. Izuzetno je dozvoljen neki drugi dan kao neradni ako ¾ pomoćnog
osoblja dotičnog preduzeća zatraži.
51
Glas slobode, X, 71, Sarajevo, 2. april 1920. 1. Nova naredba o odnosima između radnika i
poslodavaca
52
Trgovačka i obrtnička komora za Bosnu i Hercegovinu, Izvještaj o privrednim prilikama i
radu Komore u godini 1925. Sarajevo, 1926, 161-162. “Pitanje nedeljnog odmora je u našem
području posmatrano ne kao socijalno pitanje, nego više kao pitanje versko. Pre oslobođe-
nja redovno radnje nisu bile zatvarane ni jedan dan u nedelji...zahtevi interesanata koje je
Komora po tom pitanju konzultovala bili su različiti... Komora je predložila da se prepusti
svakom poslodavcu da izabere jedan dan odmora u nedelji, a za kontrolu da na svoju radnju
izvesi tablicu na kojoj će stajati koji će dan slaviti.“
53
Pravda, VIII, 29, Sarajevo, 18. juli 1928, 3. Povodom Uredbe o zatvaranju radnji. U svim
mjestima u Bosni i Hercegovini došlo je do oštrog otpora odredbama Uredbe iz 1927. godi-
ne. Ministar Spaho odgodio je provođenje Uredbe “da Veliki župni dobiju više vremena za
ispitivanje potreba svoga područja”.
54
Izvještaj Komore za 1925. godinu, 162. Odredba o zatvaranju radnji preko podne od 12-14
sati, prema mišljenju Komore, “ne može se primenjivati na prilike u Bosni i Hercegovini i to
iz razloga pošto jedan veliki deo trgovaca osobito u manjim mestima radi na ćefencima te bi,
ako bi se radnje zatvarale preko podne morali robu unositi u radnju, zatvarati ćefenke što bi
trajalo duže vremena, a pored toga naš trgovački svet naročito na periferiji ručava obično u
svojim radnjama pa bi mu, kad bi se morale radnje zatvoriti preko podne, bio ometen način
rada, koji je vodio decenijama”. Izvještaj Komore za 1926. godinu, 1927, 103-104. Izvještaj
koje su, na kraju, i našle mjesto kao izuzeci u uredbama te vrste iz 1928.55 i
1929. godine.56
Oslanjajući se na taj društveni sloj više nego što je konceptualno i ma-
terijalno pomagala zanatstvo, uvažavajući sublimirano mišljenje poslovnih
krugova kroz ankete Trgovačke i obrtničke komore za Bosnu i Hercegovinu,
a prije svega zbog specifičnosti vjerske šarolikosti i njene tradicije kao sim-
bola društvene stvarnosti bosanskohercegovačkih gradova, državna uprava je
čitavim nizom uredbi stalno lavirala u dihotomijskom odnosu unifikacije i
specifikuma, postulata unitarne države i posebnosti istorijskih pokrajina koje
zvanično nisu više postojale.57 Konačno, Zakon o radnjama od 5. novembra
Komore za 1927. godinu, 1928, 78-82. Izvještaj o radu Komore za 1928. godinu, 1929, 71-80.
55
Narodno jedinstvo, XI, 55, Sarajevo, 17. maj 1928, 1. Uredba o otvaranju i zatvaranju
trgovačkih i zanatskih radnja bez obzira da li je u njima zaposleno pomoćno osoblje ili ne
kao i o radnom vremenu pomoćnog osoblja u dotičnim radnjama (preduzećima). Izvještaj
Komore za 1929. godinu, 1930, 63-64. “Gdje god se pokušalo strogo provesti izvjesne odred-
be nastalo je nezadovoljstvo i protesti. S jedne strane trgovci i zanatlije nisu bili zadovoljni
izvjesnim ograničenjima, a s druge organizacije namještenika i pomoćnog osoblja su tražili
strogo primjenjivanje odredaba, koje su njima konvenirale. Sukobi su bili neminovni i jedino
uviđavnosti organa vlasti, koji su izvjesne običaje tolerirali može se zahvaliti da do značaj-
nijih sukoba nije dolazilo.....Svetkovanje vjerskih praznika s obzirom na vjerske prilike u
komorskom području ne treba uopšte normirati nego prepustiti potpuno slobodnoj volji
svakog pojedinca da slavi i zatvara radnju onda i onoliko koliko sam za shodno nađe za
potpuno zadovoljenje svojih vjerskih osjećaja. Pošto je normiran obligatno nedeljni odmor
za sve bez razlike nema nikakvog opravdanja prisiljavati pripadnike ostalih vjeroispovjesti
da slave tuđe praznike.“
56
Službene novine Kraljevine SHS, XI, 141-LIX, Beograd, 19. juni 1929. Uredba o otvaranju
i zatvaranju trgovačkih i zanatskih radnja (preduzeća) i o radnom vremenu pomoćnog oso-
blja. Čl. 4) Na teritoriji Bosne i Hercegovine trgovačke i zanatske radnje mogu biti i preko
podne otvorene, ali da se uklope u ukupno propisano radno vrijeme od 10 sati dnevno, izu-
zetno prema mjesnim prilikama još 2 sata.
57
Izuzetno za bosanskohercegovačke gradove prilagođene su uredbe vjerskoj i poslovnoj tra-
diciji ovih mjesta, određeni su neradni dani vjerskih praznika po konfesijama, ukupno 4 dana
(čl. 20. Uredbe iz 1928. godine). Muslimanima je dozvoljeno tradicionalno otvaranje radnji
noću za vrijeme ramazana (čl. 21), s tim na su na dane vjerskih praznika zatvorene sve radnje
ako više od polovine stanovništva pripada toj vjeri (čl. 20). Uvažen je i običaj snabdijevanja
seoskog stanovništva u manjim gradovima nedjeljom prije podne, tako da je i tu napravljen
ustupak za mjesta ispod 10.000 stanovnika (čl. 25), među koja je spadala većina bosansko-
hercegovačkih gradova; zatim, i pekare mogu raditi nedjeljom prije podne da građani uobi-
1931. godine58 predvidio je izuzetke (§§ 152, 153, 154) koji su mogle banske
uprave da normiraju uredbama s obzirom na lokalne prilike i zahtjeve po-
slovnih krugova preko prinudnih strukovnih udruženja i privrednih komora.
Kako su se odredbe svih uredbi odnosile samo na gradove, što je potvrdio i
čl. 12. Uredbe iz 1929. godine da “zanatske radnje po selima mogu biti otvo-
rene neograničeno” i da za njih ne vrijede odredbe Uredbe, i još određenije
Zakon iz 1931. godine (§152, stav 3), da za seoske radnje i lokale trgovačkog
i zanatskog karaktera ne važe odredbe o otvaranju i zatvaranju, podvučena
je i na taj način granica gradskog jezgra nasuprot njegovom seoskom okolišu
administrativnom odlukom pripojenom u jedinstvenu gradsku opštinu, uti-
čući ovakvom nelojalnom, ali legitimnom konkurencijom na već zaoštrene
suprotnosti sela i grada.
Grkokatolici 812
čajeno, kako su davno navikli, mogu da ispeku ono što su spravili kod svojih kuća itd.
58
Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, 262-LXXXI, Beograd, 9. novembar 1931.
Izvori: Bosanski glasnik – Bosnischer Bote, XXII, Sarajevo, 1918. I. Hadžibegović, Bosansko-
hercegovački gradovi, Prilozi, 299-333. Definitivni rezultati popisa stanovništva 1921. godine.
Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Knj. II, Prisutno stanov-
ništvo po veroispovesti, Beograd, Opšta državna statistika Kraljevine Jugoslavije, 1938.
59
Narodno jedinstvo, XVII, 83, Sarajevo, 17. oktobar 1934, 9-11. Upustva za izvršenje Za-
kona o gradskim opštinama.
60
To ne znači da Savez gradova Kraljevine Jugoslavije nije i dalje bio aktivan u davanju
prijedloga za izmjenu Zakona o gradovima, ali do kraja perioda kraljevske Jugoslavije taj
Zakoni ostao je isti u nedirnutom obliku, u: Nacrt predloga za izmene i dopune nekih odre-
daba Zakona o gradskom opštinama, Savremena opština-Savremena općina, X, 5-6, Beograd,
maj-juni 1935, 282-288. Za pravičnu izmenu Zakona o gradskim opštinama, Isto, 299-301.
Zaključak
Državno administriranje je tradicionalni faktor razvoja gradova u Bo-
sni i Hercegovini, ovdje od osmanskih vremena do danas, isključujući period
srednjeg vijeka na koji se ne oslanja kasnija urbanizacija. Administriranje je
kao svjestan čin države bilo vrlo kompleksno, bolje rečeno sveobuhvatno, jer
nije bilo sfere društveno-ekonomskog života grada u Bosni i Hercegovini u
koji se državna uprava, i austrougarskog perioda i perioda kraljevske države,
nije direktno ili posredno miješala, propisujući i nadzirući. Čitav postupak
prerastanja naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini na stepenicu priznatog
administrativnog statusa grada nije ukazivao ni na približnu definiciju kojom
upravna vlast identificira grad u Bosni i Hercegovini, nastavljajući i u periodu
kraljevske države, sve do 1933. godine, već uhodanu tradiciju austrougarskog
perioda da odlukama državne birokratije formalno utiče i određuje nivo urba-
nizacije u ovoj pokrajini. Pri tome se pojam grada u čitavom ovome periodu
ne odvaja od pojma gradska opština kao osnovne administrativno-teritorijal-
ne jedinice. Administrativne odluke mogle su i uticale jednim potezom pera
na promjene statusa nekog naseljenog mjesta, njegovog imena, obima, broja
stanovnika, ukupne vjersko-nacionalne, kao i društveno-ekonomske struk-
ture. Administrativno djelovanje odlukom, odnosno odlukama, uvažavajući
određene karakteristike urbane sredine, formiralo je u Bosni i Hercegovini do
1918. godine veliki broj gradova (66) u odnosu na njenu površinu, ali ono što
stoji iza ovog broja je osnovna karakteristika bosanskohercegovačkih gradova
koji se sve vrijeme od 1878. godine pa do 1928. profiliraju kao mali gradovi po
površini i po broju stanovnika. Popis stanovništva iz marta 1931. godine regi-
strovao je stanje prisutnog stanovništva i po opštinama koje su u Bosni i Her-
cegovini u velikom broju administriranjem, odnosno uredbama iz 1927/1928.
godine, doživjele transformaciju svoga obima, od tradicionalne teritorije ka
više-manje velikim površinama i seoskog okoliša. Ovo svojevrsno “ubrzavanje
istorije” kao modernizacijski revolucionarni skok od seoskog ka urbanizira-
nom društvu jeste statistička fatamorgana, nastala kao posljedica administra-
tivnih odluka koje suštinski nisu promijenile društveno-ekonomsku struktu-
ru teritorije koju su proglasili dijelom gradske opštine. Nakon 1933. godine
Zakonom o opštinama upravnim principom državna administracija smanjuje
broj gradskih opština u Bosni i Hercegovini na samo 7, od dotadašnjih 68.
Formalno, na ovaj način smanjuje i nivo urbanizacije, ali nekadašnji pravno
definisani gradovi, isto kao i definisani, ne samo da su imali pravo da se nazi-
vaju gradom nego su po svojim karakteristikama heterogene društveno-eko-
nomske strukture, prema institucijama, uređajima, ustanovama, konfiguraciji
itd. bili gradovi u globalnom smislu, a po karakterističnom konfesionalno-
nacionalnom pačvorku, tradiciji i običajima – bosanskohercegovački gradovi.
(Summary)
• Bećirović Denis
Tuzla, Bosna i Hercegovina • Drkić Munir
becirovicdmd@hotmail.com Filozofski fakultet Sarajevo
Bosna i Hercegovina
• Brkljača Seka munir.drkic@gmail.com
Institut za istoriju Sarajevo
Bosna i Hercegovina • Dujmović Sonja
sekab@bih.net.ba Institut za istoriju Sarajevo
Bosna i Hercegovina
• Bronza Boro makaso@lol.ba
Filozofski fakultet Banja Luka
Bosna i Hercegovina • Duranović Amir
bbronza@hotmail.com Filozofski fakultet Sarajevo
Bosna i Hercegovina
• Čusto Amra aduranovic@yahoo.com
Kantonalni zavod za zaštitu kultur-
no-historijskog i prirodnog naslije- • Đozić Adib
đa, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Filozofski fakultet Tuzla
amracusto@yahoo.com Bosna i Hercegovina
djozicadib@yahoo.com
• Dervišević Haris
Filozofski fakultet Sarajevo • Forto Fedžad
Bosna i Hercegovina Federalna novinska agencija
d.haris@hotmail.com (FENA) Sarajevo,
Bosna i Hercegovina
• Dobrivojević Ivana fedzad.forto@fena.ba
Institut za savremenu istoriju
Beograd, Republika Srbija
ivanadobrivojevic@hotmail.com
• Šabotić Izet
Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla
Bosna i Hercegovina
arhiv.tk@bih.net.ba
Izdavač:
Institut za istoriju, Sarajevo
Alipašina 9, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
www.iis.unsa.ba
Za izdavača:
Prof. dr. Husnija Kamberović
Štampa:
Štamparija Fojnica
Za štampariju:
Šehzija Buljina
Sarajevo, 2011.
ISBN 978-9958-649-10-3