Avraham B, Yehoshua/A. B.

Jehošua
LJUBAVNIK
The Lover
 ADAM

A u posljednjem ratu smo izgubili ljubavnika. Imali smo ljubavnika, ali je nakon rata otišao. Nestao je. I
on i stari Morris njegove bake. Već više od šest mjeseci od njega nema ni traga ni glasa. Uvijek smo govorili
da je ovo mala, skučena zemlja, i ako se čovjek dovoljno potrudi čak i između najudaljenijih ljudi moći će
utvrditi neke veze – a sada čovjeka kao da je progutala zemlja i sve su istrage ostale bez rezultata. Kad bih
bio siguran da je poginuo obustavio bih potragu. Otkud nam pravo da budemo tako tvrdoglavi zbog mrtvog
ljubavnika, kad ima ljudi koji su izgubili sve svoje najdraže – sinove, očeve i muževe. Ali, da tako kažem,
još uvijek sam uvjeren da nije poginuo. Ne, on nije. Siguran sam da nije ni dospio do ratišta. A ako je i
ubijen, gdje je auto, kamo je nestao? Ne može se auto samo tako sakriti u pijesku.
Bio je rat. To je točno. Potpuno nas je zatekao. Stalno čitam zbrkane izvještaje o onome što se dogodilo,
nastojeći da u potpunosti sagledam kaos koji je tada vladao. Napokon, nije samo on nestao. Sve do
današnjeg dana suočeni smo s popisom mnogih nestalih, brojnih misterija. A najbliži rođaci i dalje skupljaju
zadnje ostatke – komade odjeće, djeliće nagorjelih dokumenata, svinuta pera, novčanike uništene mecima,
rastaljeno vjenčano prstenje. Ganjaju varave svjedoke, slijede razna naklapanja, pokušavajući da u magli
raznih komadića sastave sliku svojih voljenih. No čak su i takvi već odustali. Otkud, dakle, nama pravo da
ustrajemo? Napokon, on nam je bio stranac. Sumnjivi Izraelac, zapravo dezerter, koji se samo nakratko
vratio u zemlju da bi sredio neko nasljeđe i možda ostao na naš račun. Ne znam, u to nisam siguran. No
ponavljam, poginuo nije. U to sam uvjeren. I to je glavni razlog nespokojstva koje me progoni posljednjih
nekoliko mjeseci, ne da mi mira i tjera me na daljnje traganje. I više od toga: kad se o njemu radi, padaju mi
na pamet čudne misli – da se usred bitke, u zbrci i neredu jedinica koje se raspadaju i pregrupiraju, našlo
njih nekoliko, dvojica ili trojica, recimo – koji su iskoristili tu pomutnju, probili se i iščezli. Mislim,
jednostavno su odlučili da se ne vrate kući, napuste stare veze i odu negdje drugdje.
Možda se to nekom čini ludo, ali meni nije. Moglo bi se reći da sam postao stručnjak za iščezle osobe.
Uzmimo Boaza, na primjer. Nakon primirja se u novinama neprekidno pojavljivao oglas o iščezlom
Boazu. I slika mladića, gotovo dječaka, mladog tenkista kratke kose, uz neke zbunjujuće detalje. Na početku
rata, tog i tog dana, bio je na tom i tom mjestu viđen na svom tenku u akciji u prednjim linijama. No deset
dana kasnije, već pri kraju rata, pouzdani prijatelj iz djetinjstva sreće ga na nekom raskršću daleko od fronta.
Kratko su razgovarali i rastali se. I nakon toga, Boazu se gubi svaki trag.
Zbilja tajanstveno...
Čitajući takve oglase po novinama postajali smo sve otporniji, zastajali samo načas, a onda brižnim
pogledom nastavljali pretraživati stranice. Nakon ovog posljednjeg rata smo postali šutljiviji.
No Boazovi roditelji su ostajali uporni, a zašto i ne bi? Godinama su podizali sina, vodili ga u vrtić,
trčali s njim liječniku, radili mu sendviče kad bi ujutro odlazio na školske izlete, dočekivali ga na kolodvoru
kad bi se vraćao. Prali su ga, glačali i brinuli cijelo vrijeme. Odjednom je nestao. I nitko im nije mogao reći
gdje je, što mu se dogodilo. Čitav sistem, narod, društvo – koji su ga tako žestoko zaokupljali – sad se sve to
počelo rušiti. No kad su roditelji i dalje ostali uporni, a zašto i ne bi bili, poslali su im mladog časnika,
nesumnjivo dobronamjernog, ali ipak neiskusnog. Stigao je džipom i jednog vedrog zimskog dana poveo ih
na put usred pustinje, sate i sate vozeći džip divljinom, po nepostojećim putevima, kroz prašinu i pustoš, sve
do jedne neoznačene, gole pješčane uzvisine, okružene golemom prazninom. Taj dječakčasnik se zacrvenio,
zamucao, evo, ovdje je viđen posljednji put. Vidite, čak je i suro kamenje puklo od tuge. Kako je moguće
da...
A ja mogu reći da ti roditelji koji nisu odmah odustali, koji se nisu zadovoljili tim pješčanim zaključkom
pored usamljena brda, koji su s mržnjom buljili u mladog časnika, spremni da ga napadnu iz golog očaja i
razočaranja, ti roditelji zaslužuju podrobnije objašnjenje, jer tko ih može uvjeriti da Boaz u tom tre nutku ne
sjedi možda u ljetnoj odjeći s dugom kosom na nekoj egzotičnoj plaži, u luci neke daleke zemlje, i uz hladna
pića promatra pred sobom krajolik. Možda se zbog nečega ne želi vratiti kući, pa čak i uz cijenu roditeljske
nesreće. Nešto mu se iznenada zgadilo, ili se nečega prepao. I kad bi njegovi roditelji samo promislili o
čitavoj stvari iz tog ugla, umjesto što se vuku od jednog oficira do drugog, možda bi se odjednom ukazala
mogućnost da mu udu u trag. Ali kako će...
I ja sam jednom, u potrazi za njim, posjetio jednog takvog oficira i shvatio kako je to beznadno, usprkos
svih osmijeha, dobre volje i sućuti. Ali mi smo već nakon nešto više od dva mjeseca shvatili da je ljubavnik
zaista nestao i da se neće vratiti. Do tada smo govorili da je još uvijek u pokretu, obuzet novim iskustvima,
zbunjen susretima s nepoznatim stvarima. Što on zna o pravom Izraelu? Osim toga, bili smo tako zaposleni
da smo jedva pronalazili vremena da na njega mislimo. Asija je cijelo vrijeme bila u školi, zamjenjujući
regrutirane učitelje, trčeći navečer na sastanke komiteta za civilnu zaštitu i odlazeći roditeljima starijih
učenika koji su poginuli ili bili ranjeni. Dolazila bi noću kući iscrpljena, strovalila se u krevet i zaspala kao
zaklana. I ja sam imao mnogo posla, garaža se napunila automobilima već prvih dana rata. Neke mušterije
su prije odlaska na frontu, već u uniformama, dovezli svoje automobile zbog krupnijih popravaka, misleći da
će rat trajati kratko, kao neko brzo, pustolovno putovanje, dobra prilika za veliki servis i promjenu ležaja, ili
novo lakiranje, a za nekoliko dana oni će doći natrag, podignuti vozila i vratiti se svojim poslovima.
Međutim, nisu se vratili tako brzo. Moje se parkiralište zakrčilo. Jedna mušterija se nikada nije ni
vratila. Morao sam osobno odvesti auto roditeljima, rukovati se s ožalošćenima, promrmljati neke riječi
sućuti i, naravno, zaboraviti na račun, koji se popeo na nekoliko stotina funti. Druge su automobile odvezle
žene, barem one koje su znale voziti. Nikada nisam imao toliko posla sa ženama kao tih tjedana nakon
izbijanja rata. Podigle bi automobile i onda ih polako ali sigurno upropaštavale. Vozile su bez vode, bez ulja,
zaboravljajući čak i na kazaljku s gorivom. Usred noći bi zvonio telefon i uvijek su neki ženski glasovi
tražili pomoć. Ja bih se onda izvlačio u sitne sate, lutao zamračenim gradom, da bih u nekoj uskoj uličici
nabasao na ženu, najčešće još djevojčicu, kako obuzeta panikom stoji pored ogromnog, luksuznog
automobila koji je ostao bez benzina.
No i tim je mukama došao kraj, pa se život počeo vraćati u kolotečinu. Muškarci su došli iz vojske,
lunjajući ujutro u kaki uniformama i teškim čizmama, kupujući namirnice u samoposluživanjima, s
prašinom u očima, pomalo omamljeni i mucavi. Došli su i podigli svoje automobile, odgodivši naplatu. A
onda je nastupila hladna zima. Tmurni dani raskvašeni kišom. Bilo nam je sve teže i teže spavati noću.
Hodali bismo usred noći prema zvuku groma, odlazili u kupaonicu, palili načas radio. Tako sam i otkrio
razmjere Dafine nesanice. Nestanak ljubavnika sve više se osjećao. Čeznuli smo za njim, pitali se gdje je.
Asija se nije mogla smiriti, jurila bi na telefon svaki put kad bi zazvonio. Ništa nije govorila, ali sam joj
hvatao pogled...
Ujutro bi se vozio u garažu zaobilaznim putem, oko donjeg grada, pored kuće njegove bake, tražeći
znakove života iza spuštenih kapaka s kojih se ljuštila boja. Ponekad bi čak nakratko stao i ustrčao uz pusto
stubište, pretraživši slomljeni sandučić za pisma koji je klimavo visio, ne bih li zatekao neku poruku za ili od
njega. Možemo li ga napustiti, zaboraviti? Na kraju krajeva, tko je osim nas znao da ga više nema?

DAFI

Draga moja Dafi, svijetla je noć, nemoj se ni truditi. Samo ćeš na kraju opet plakati, mala moja.
Poznajem te, znam kako jecaš ispod pokrivača. Baš kad se najviše trudiš zaspati, sve te razdražuje – lagano
hrkanje mame i tate, zvukovi automobila s ulice, vjetar koji u kupaonici lupa kapcima. Već je prošla ponoć.
Misliš da ćeš se nekako izvući, ali večeras neće biti sna. Nema ti druge. Stani, prestani tapšati jastuk i
okretati se s jedne na drugu stranu. Nemoj se zavaravati. Koga to pokušavaš prevariti? Otvori, molim te, oči,
saberi se, sjedi, upali svjetlo i smisli kako ćeš ubiti vrijeme do jutra.
 Već sam popodne znala da će noćas biti problema, da neću moći zaspati. Čudna stvar je taj predosjećaj.
Tali i Osnat su došle popodne i ostale do večeri. Dobro smo se zabavljale, brbljale i ogovarale najprije
nastavnike, ali onda uglavnom dečke. Osnat je sasvim luda, takva je već od početka razreda, ne priča ni o
čemu drugom, samo o dečkima. Svaki tjedan se zaljubljuje u nekog drugog i potpuno poludi. To su obično
dečki iz sedmog i osmog razreda, koji nemaju pojma da se u njih zaljubila. Ali, to je ne priječi da svaki put
iz toga raspreda fantastične priče. Zbilja mi je draga. Ružna je i mršava, nosi naočale, a jezik joj je oštar kao
nož. Tali i ja smo urlale od smijeha na njene primjedbe, pa je tata otvorio vrata da vidi što se zbiva, ali ih je
brzo zatvorio jer je Tali skinula cipele i džemper, raskopčala bluzu, oslobodila kosu i legla na moj krevet.
Gdje god bi došla, uvijek se skidala i uvaljivala u tuđe krevete. Potpuno neuravnoteženo. Draga je i dobra
prijateljica.
Lijepo smo se zabavljale. Osnat je stajala nasred sobe, s naočalama spuštenim navrh nosa, oponašajući
Švarcija, a onda se odjednom, usred te zabave i uzbuđenja, iza Osnatine glave, s druge strane velikog
prozora pojavio purpurni oblačić, večernji oblačić, koji je lebdio vrlo nisko, gotovo dodirujući krovove. I tad
je u meni bljesnula neka mala munja, negdje u mojoj glavi, ali kao neki tjelesni osjet. Proročko upozorenje –
večeras neću moći spavati. Dok Tali i Osnat budu čvrsto spavale, ja ću se prevrtati po krevetu. Nisam,
međutim, ništa rekla, nego sam nastavila brbljati i smijati se, osjećajući i dalje kako u meni gori onaj
svojeglavi plamičak, poput malog žiška u plinskoj peći. Nećeš spavati, Dafi. Nakon toga sam sve to
zaboravila, ili se pravila da sam zaboravila. Navečer su otišle pa sam napisala zadaću i dalje očekujući
normalnu noć. Napravila sam kratke sastavke dvaju osvetničkih proročanstava kod Jeremije i usporedila ih.
Brzo sam uljepšala sve slike smrti i uništenja U gradu pokolja. Glupa pitanja. No čim sam otvorila udžbenik
matematike, počela sam zijevati. Odjednom se osjetih strašno umornom. Možda sam trebala leći u krevet i
zaspati, iskoristiti tu pospanost.
Ali bila sam glupa i nastavila s pokušajima da shvatim pitanja, a onda me je tata pozvao da dođem na
večeru. Kad god pripremi jelo a ja ne dođem isti čas, odmah se natmuri. Tako se žuri jesti da je gotov s
obrokom prije no što ga uspije pripremiti.
Mama još nije došla...
Sjela sam pored njega premda nisam bila gladna, tek tako da ne bude sam. Gotovo da nismo razgovarali
jer su na radiju bile večernje vijesti koje je pomno slušao. Ispekao mi je nekakvu kajganu koju nisam htjela.
Sve što on skuha je bez ikakva okusa, – Mama?
– Nemoj sada... Vidiš da sam umorna.
To stalno ponavlja u zadnje vrijeme. Strašno je umorna. Ne može se s njom ni razgovarati, uvijek je
zaposlena, kao da juri po cijelom svijetu. Sad njeni brzi koraci odjekuju kućom, u prigušenom svjetlu, uzima
nešto iz hladnjaka, skida se u kupaonici, otvara tuš, ali ga odmah i zatvara. Smjesta gasim svjetlo da ne dođe
vikati na mene što sam potrošila svu toplu vodu. Odlazi u mračnu spavaonicu, tata nešto mrmlja, ona
odgovara, i onda nastaje tišina.
Miran bračni život...
Ugašeno je i posljednje svjetlo u kući. Zatvaram oči, i dalje se nadam. Sve je tiho. Misli su mi smirene,
torba spremna, kuća zaključana, kapci spušteni. Ulica je mirna. Sve je baš kako treba za spavanje, pa sam
možda na minutudvije i zaspala, ali onda nakon stanovitog vremena postajem svjesna da ne spavam i da me
onaj mali žižak što gori u mojoj duši neće pustiti na miru. Počinjem neumorno buljiti i čudna besanica
postaje sve teža. Okrećem jastuk, svakih četvrt sata mijenjam položaj, a onda i svakih nekoliko minuta.
Prošao je čitav sat. Osvijetljene kazaljke dodiruju ponoć. Tako je to. Možeš slobodno i ustati, draga moja.
Jadna Dafi, svijetla je noć, nema se smisla boriti, ustani i probudi se.
Trag svjetla u besanim noćima. Prvo mala svjetiljka pored kreveta, onda veliko svjetlo u kupaonici,
svjetiljka u hodniku i mliječno svjetlo u kuhinji, a potom osvijetljena unutrašnjost hladnjaka.
Ponoćna gozba. Od kakve je koristi dijeta preko dana, ako se noću u tišini ubaci četiristo kalorija?
Kriška kolača, sira, komad čokolade i mlijeko. Onda onako teška i bunovna potonem u sofu u mračnoj
dnevnoj sobi, nasuprot velikom prozoru, gledam golemi brod, sjajno osvijetljenu palaču, pod planinom
nevidljiva mora. Prekrasni pogled na budne ljude. Odlazim po jastuk i pokrivač, ali na povratku više nema
broda, iščezao je prije no što shvatiš da se kreće.
Nekoć sam znala zaspati na toj sofi u dnevnoj sobi, ali noćas neću. Smeta me namještaj. Ležim tu četvrt
sata, pola sata. Palim radio. Koji je to jezik? Grčki? Turski? Jugoslavenski? Lijepe su pjesme. I diskdžokej
lijepo brblja, ima seksi glas. Stare žene ga zovu telefonom, nasmijavaju ga drhtavim glasovima, on se smije
bez prestanka. Gotovo sam mu se pridružila. Eto, izgleda da ipak svi ne spavaju. Glas mu se ubrzo gubi, čuje
se reklama za CocaColu i Fiat, posljednja pjesma i glas odjavljivačice koja već napola spavajući želi
slušaocima laku noć. Lagan šum. Stanica se isključuje. Već je jedan sat ujutro.
Kazaljke se vuku, još je barem pet sati do praskozorja. Sjedim u stolici, ne mogu čak ni leći, na rubu
sam plača. Što je s čovjekom koji tipka na pisaćem stroju? Gotovo sam ga zaboravila. Čovjek koji noću kuca
u kući na susjednom obronku. Odlazim u kupaonicu i kroz prozorčić koji gleda u tom pravcu, tražim njegov
osvijetljeni prozor. Evo ga, tu je. Triput hura za čovjeka koji noću tipka. Moj noćni prijatelj sjedi za stolom i
naporno radi.
Slučajno sam ga otkrila prije tri tjedna. Je li neženja? Oženjen? Ništa o njemu ne znam. Danju su
zavjese spuštene, pojavljuje se samo noću, sam, osvijetljen, nešto radi, piše bez prestanka. Kad god ga
vidim, odlučujem posjetiti susjedstvo na obronku, saznati koja je njegova kuća i kako se zove. Nazvat ću ga
i reći: – Gospodine Tipkaču, gledam vas noću s druge strane obronka. Što to pišete? Radnju? Roman? O
čemu je? Trebali biste pisati o nesanici, to je još prilično neistražena tema. O nesanici jedne
petnaestogodišnje djevojčice, na primjer, učenice šestog razreda, koja svaku četvrtu noć provede budna.
Suze mi naviru na oči...
Oblačim se na brzinu, navlačim debele vunene hlače, iznad pidžame ovijam dugački šal, uzimam ogrtač
i tatinu šubaru. Gasim svjetla u kući, otvaram ulazna vrata, držim ključ u stisnutoj šaci, spuštajući se niz
mračne stube na ulicu. Mala noćna šetnja, neću daleko. Stotinu metara nizbrdo do okretišta gdje je ubijen
Jigal i natrag. Mama i tata bi me ubili da znaju za ove noćne šetnje. Sada je pola tri. U papučama sam, noge
su mi hladne i naježene. Silazim niz mrtvu i vlažnu ulicu, gledajući u zvijezde. Odjednom se neki auto s
jakim svjetlima sjuri nizbrdicom, prođe pokraj mene i stane pet metara dalje. Zastajem oduzeta. Auto jurne
natraške. Snažna baterija bljesne u mom pravcu. Možda misle da sam neka mala kurvica. Preplavi me
panika, ključ mi ispadne u lokvu, netko iskače iz auta, visok, nasmiješeni lik. Grabim ključ i bježim, jurim
uz stepenice u kuću, borim se za dah, zaključavam vrata, žurno se skidam, skačem u krevet i navlačim
pokrivač preko glave.
Kako će završiti taj noćni život? Što me to muči? Napokon, sve je u redu. Dobre prijateljice, udoban
dom, dečki su se počeli potajno zaljubljivati u mene, to znam, ne kažu ništa ali ne mogu sakriti one
kradomične poglede u razredu, oči koje plaze po mojim nogama. Jedan iz osmog razreda je čak pokušao i
izaći sa mnom. Visok, tamnoput dečko s prištevima na čelu, uhvatio me jednom kod školske ograde i
zadržao u razgovoru čitav sat. Ni sama ne znam o čemu. Ludo.
I zašto onda ne mogu spavati, čak ni sada u pola četiri ujutro, nakon iscrpljujućeg programa noćnih
aktivnosti, a sutra u školi imam sedam sati i test iz povijesti i matematike za koji se nisam pripremila?
Opet odmičem pokrivač, polako i nespretno ustajem iz kreveta, palim svjetlo, spotičem se o pokućstvo
da izazovem buku. Idem u kupaonicu piti vodu, mutnim očima tražim onoga tipkača. Čak i on već spava.
Odlazim u njihovu spavaonicu, zastajem na dovratku. Čvrsto spavaju, poput male djece. Tiho se počinjem
jadati: – Tata, mama – a onda odlazim.
U početku, u prvim besanim noćima, znala sam ih probuditi, mamu ili tatu, koga bi već odabrala,
ponekad i oboje. Ni ne znajući zapravo zašto, iz očaja, htjela sam da prestanu spavati i da razmišljaju o
meni. Mama bi mi odmah odgovorila, kao da je cijelo vrijeme budna i motri na mene. Ali nije bilo tako. Nije
dovršila ni rečenicu a već je opet duboko spavala.
 Tatu nije lako probuditi. Prvo mumlja i gunđa neke nesuvisle riječi, ne može shvatiti tko mu to govori,
kao da ima desetoro djece, pa ga moram prodrmati da bi se probudio. Ali, kad se jednom probudi, onda je
svega svjestan. Ustaje iz kreveta, odlazi u kupaonicu, a zatim ide u moju sobu, sjeda na stolicu pored mene i
počinje s pitanjima. – Što se dogodilo? U čemu je problem? Ostat ću pored tebe sve dok ne zaspiš. – Pokriva
me, gasi svjetlo, stavlja pod glavu neki jastučić i polako tone u san. Žao mi ga je. Nakon četvrt sata budi se i
šapće: – Spavaš li, Dafi? – Potpuno sam budna ali šutim. On onda još malo pričeka, pa se vraća u svoj
krevet, posrćući poput mjesečara.
Više ih ne budim. Čemu? Kad sam ih jednom došla probuditi, rekao je vrlo jasnim i pribranim glasom: –
Odlazi, zar ti nisam rekao da se gubiš odavde? – Bila sam zaprepaštena i pogođena. – Što? – uspjela sam
procijediti, ali sam onda shvatila da je govorio u snu. – Tata? – prošaptala sam, ali on nije odgovorio.
Suze. Dobro jutro. Opet suze. Plačem pod pokrivačem, iz samosažaljenja teku gorke, izmučene suze.
Već su četiri sata ujutro. Što će sada biti?
Dižem kapke, malko otvaram prozor. Noć okrutno i beskonačno leži nad svijetom. Nebo se malo
raščistilo, teški oblaci se polako valjaju i gomilaju na obzoru. Jutarnji povjetarac. No meni je sve više i više
vruće. Potpuno odmičem pokrivač, otkopčavam dugmad gornjeg dijela pidžame i bolne grudi izlažem
hladnom vjetru. Bacam jastuk na pod i izvalim se na njega poput mrtvaca, raširenih ruku i nogu i polako, s
mirisom kiše i sve bljeđim nebom, počinjem drijemati. Ne spavati nego se samo osjećam lakšom. Udovi mi
nestaju jedan za drugim. Noga, ruka, leda, druga ruka, kosa, glava, povlačim se u sićušni kristal, u svoju bit.
Jedino neće iščeznuti onaj okrutni plamičak, ništa veći od malog novčića.
A mama me ujutro budi jedrim glasom i odmiče pokrivač s lica (mora da me je tata pokrio prije no što
je otišao iz kuće), govoreći: – Dafi, Dafi, odmah ustani. Zakasnit ćeš.
Tražim svoje oči. Gdje su? Gdje su mi oči nestale? Okrećem se u kotlu punom olova, tražeći oči da ih
otvorim. Čujem mamu pod tušem i šištanje čajnika.
Kad ih napokon nasilu otvaram, poput pukotina u bijelo rastaljenom čeliku, prozor je otvoren prema
svjetlu, sivom, zimskom nebu. Između neba i zemlje, poput pogođenog svemirskog broda, lebdi mali
purpurni oblak, mrski oblak koji mi je ukrao san.
Majka ulazi, odjevena, s torbom u ruci.
– Dafi, jesi li poludjela? Pa koliko bi mogla spavati?

ASIJA

Kakvo putovanje? Školska ekskurzija, ali ipak nešto više od toga, logorovanje pored velikog grada u
planinama, mješavine Safada i Jeruzalema, na velikom jezeru, vidljivom iz daljine. Gomile mladih ljudi, sivi
šatori puni školaraca, ne samo iz naše, nego i iz drugih škola, bivši daći iz starijih razreda moje stare škole u
kaki uniformama, uobičajeni trening mladih sa štapovima, stoje i mlate se u dugim redovima. Jer čini se kao
da je bio rat i na brdima oko nas su vojnici. Podne je i hodam tim napučenim logorom tražeći zbornicu,
preskačem preko šatorske užadi, probijam se kroz trnje i kamenje i dimom ocrnjene logorske kazane, sve
dok ne ugledam lica djece iz Dafina razreda, Saru, Jemimu i Vardu u dugim i širokim kaki košuljama, a onda
vratara, Johija i sekretarice; svo osoblje škole se ovdje preselilo zajedno s pisaćim strojevima i uhodanim
sistemom. A tu je i Švarci, u britanskoj kaki uniformi, izgleda mlad, preplanuo i uzbudljiv sa štapom u ruci.
– Onda, što je? Već je zvonilo.
Da, zbilja, ima i zvono, kao odnekud s neba, kao da odzvanjaju kravlja zvona. A ja nemam ni knjiga ni
bilježaka, niti znam što bih trebala predavati i u kojem bih razredu trebala biti. Kažem mu: – Ovo je prava
revolucija... – a on se, kao i uvijek, nadovezuje na moje riječi.
– Revolucija... točno, revolucija... – Smije se. – Ljudi to ne razumiju... dodi vidjeti...
I odjednom, usprkos zvonu, nalazi vremena i vodi me u malu pećinu, zapravo pukotinu, i tamo se ispod
hrpe kamenja nalazi smotak pokusnih otisaka za knjigu. Tu je ispisana prava revolucija. No prepoznajem i
sam tekst – to je njegov stari priručnik za polaganje prijemnog ispita iz studija Biblije. Pojednostavljena
objašnjenja pojedinih odlomaka.
Oko nas je posvuda tišina. Veliki logor je utihnuo, učenici sjede u zbitim krugovima s nastavnikom u
sredini, a poneko čita iz knjige. Napeta sam i uzbuđena. Riječ »revolucija« mi nikako ne izlazi iz glave.
Htjela bih pronaći svoj razred. Očajnički bih ih htjela podučavati. Osjećam bol u prsima od želje da budem
sa svojim učenicima. Znam da su pored nekog malog hrasta. Počinjem ih tražiti, ali sada se ne mogu sjetiti
kako hrast izgleda, pa pretražujem okolicu u potrazi za hrastovima. Spuštam se niz obronak u neku
vododerinu. Čini se da neprijateljske linije nisu daleko. Ovdje ne patroliraju djeca, već odrasli ljudi, vojnici.
Prosijedi ljudi sa šljemovima i automatima. Istureni položaji medu stijenama. Nebo se predvečer malo
naoblačilo.
Raspitujem se za mali hrast, a oni mi pokazuju jedno svijetlosmeđe drvce. – Mi smo vaš razred. – Smiju
se. Ne smeta me razgovarati s odraslima. Dapače. A i lica su im poznata, to su oče vi sedmo – i osmoškolaca
koji dolaze na roditeljske sastanke. Sjede na zemlji, ali me ne gledaju, okrenuti su leđima i očima pretražuju
vododerinu. Nemirni su, a ja bih im htjela nešto reći o važnosti studiranja povijesti. Jedan ustaje i pokazuje
prema vododerini. Neko sumnjivo kretanje. Niz vododerinu odlučnim korakom napreduje starac sa šeširom
na glavi, sve više se približava neprijateljskim linijama. Srce mi zastaje. Sličan je mome ocu. Zar je i on
ovdje? Je li mu ovdje mjesto ili nije? Uspravno i uzbuđeno spušta se niz stjenoviti klanac. Kakva je to
revolucija, pitam se, o čemu to oni govore? To je rat, to je samo rat.

VEDUČA

Kamen leži na bijeloj plahti. Veliki kamen. Okreću kamen peru kamen hrane kamen i kamen polako
mokri. Okreću kamen čiste kamen zalijevaju kamen i opet kamen mokri. Sunce nestaje. Mrak. Tišina.
Kamen plače zašto sam samo kamen plačući kamen. Ne može se smiriti počinje se nečujno okretati lebdi
iznad prljavog sivog tla velike pustinje nema ničega divovska močvara mrtva spaljena zemlja. Luta dok se
ne spotakne o čvrstu užad u mračnom šatoru dodirne lopatu. Kamen se zaustavlja kamen tone. Korijen izbija
iz kamena, ovija se isprepleće gnječi iznutra. Kamen nije kamen umire i klija iz kamena niče kamen biljka
medu biljkama medu tišinom zakapa u prašinu diže iz mraka čvrstu granu i još granja. Čvrsto raste biljka
odjenuta u lišće medu lišćem. Veliko sunce vani. Dan. Velika stara biljka na krevetu. Okreću biljku čiste
biljku daju čaja biljci i biljka dalje živi.

ADAM

Zapravo smo ga mi poslali u vojsku, on nije dobio poziv, niti ga je mogao dobiti. Dva sata nakon što je
odjeknula uzbuna već je bio s nama. Izgleda da nismo čuli njegovo kucanje, pa je ne čekajući otvorio vrata
ključem kojeg mu je dala Asija. Tako dakle, već ima i ključ od kuće, pomislio sam, ali ništa nisam rekao,
samo sam ga promatrao kako ulazi u sobu, uzrujan, zbunjen i go vori glasnije nego inače. Kao da je netom
započeti rat uperen izravno protiv njega. Zatražio je objašnjenja, a kad je postalo jasno da mu nemamo šta
reći, zgrabio je radio i užurbano počeo tragati za vijestima, nekom obaviješću, od stanice do stanice,
francuske, engleske, zastavši načas čak i na grčkoj ili turskoj, u pokušaju da uhvati neke činjenice.
Problijedio je, ruke su mu se tresle, nije se mogao opustiti.
Na trenutak sam pomislio da će se onesvijestiti, kao onaj put u garaži.
No mogla se zamijetiti i sloboda kojom se kretao po kući. Način na koji je dodirivao stvari, odlazio u
kuhinju i uzimao hranu, upadao u hladnjak. Točno je znao gdje će pronaći veliki atlas kad je htio pogledati
kartu. A onda i način kako se ophodio s Asijom, prekidajući je usred rečenice, dodirivajući je.
Posljednjih nekoliko mjeseci neprekidno mi u mislima iskrsavaju prizori te večeri. Tad smo ga
posljednji put gledali prije nestanka. U sumraku je stajao nasred velike sobe, bijela košulja mu se malo
izvukla iz crnih hlača, mala, nježna stražnjica se izbočila. Veliki atlas drži otvoren, stoji i nešto nam
objašnjava, a njeno se lice žari od neprilike i straha, nervozno ga promatra, slijedi mu pokrete kao da se boji
da će nešto slomiti. To je pravi ljubavnik, pomislio sam, zbilja se zacopala u njega.
A usred svega toga, rat je buknuo svom žestinom. Zatekla nas je neumitnost nove stvarnosti i shvatili
smo da više nema povratka. Noć se brzo spustila i nismo u kući zapalili svjetla, pa smo mogli ostaviti
otvorene prozore. Zbog svakog aviona koji bi nas preletio jurio je na balkon. Htio je znati je li to naš ili neki
od njihovih. Čak mi je dao i papir da mu nacrtam MiG, Mirage i Phantom, a on je taj bijedni crtež onda
nosio van sa sobom, ne spuštajući oči s neba.
– Kako to misliš, jedan od njihovih? – progundala je Dafi, koja je cijelo vrijeme sjedila u kutu,
namrgođena, neprekidno ga promatrajući.
– Pa njihovo zrakoplovstvo nije uništeno – objasnio je s mrkim osmijehom. – Ovaj puta će to biti druga
priča.
Malodušnik? Ne baš. Ali na stanovit način je svakako bio čudan. Zanimala su ga samo određena
praktična pitanja. Koliki je domet njihovih projektila, mogu li nam razoriti luke, hoće li doći do racioniranja
hrane, kada će moći napustiti zemlju? Bio je već više od deset godina u inozemstvu, nije imao pojma što se
ovdje zbiva u ratnom stanju. Imao je neke staromodne, evropske ideje.
Bio sam strpljiv s njim. Odgovarao sam na pitanja, pokušavao ga umiriti. Promatrao sam Asiju koja je
sjedila na rubu sofe, ispod svjetiljke sa starim slamnatim šeširom umjesto sjenila, s hrpom zadaćnica u krilu
i crvenom olovkom u ruci, znao sam da se pokušava smiriti, ali ne uspijeva, siva žena sa sijedim
pramenovima u kosi, u nekoj staroj haljini i papučama bez pete, iskrivljena lica, s napetošću koja ju je
ispunjavala vatrom i snagom. Zaljubljena protiv svoje volje, zbunjena tom ljubavlju, možda i postidena.
Jedva da je nešto govorila, tek bi s vremena na vrijeme donosila ponešto za jelo ili piće, kavu meni, voćni
sok Dafi, sendvič Gabrielu, uz beskrajnu rijeku pogrešnih informacija – izvještaja dopisnika, televizijskih
intervjua, stranih stanica, vijesti koje su navirale odasvud, tvrdoglavo se ponavljajući. Zazvonio je telefon.
Predradnik iz garaže mi je javio da su ga pozvali. Onda sam ja nazvao nekoliko mehaničara kući, pa je
ispalo da su i oni pozvani, neki čak još jučer poslijepodne.
Vratio sam se iz radne sobe i našao ga kako sjedi u kuhinji. Kapci su zatvoreni, on jede juhu, ona sjedi
pored njega i samo ga gleda.
Kako se samo smjestio medu nama...
Smiješi mi se ispričavajući, priznaje da je ogladnio od straha. Uvijek je bio takav, trpa ostatak juhe u
usta.
Čini se da je ostatak noći odlučio provesti ovdje, ako nemamo ništa protiv. Spreman je spavati na podu,
ili na sofi, gdje god ga stavimo. Naprosto, u kući njegove bake nema radija, a kuća je odmah nasuprot luci,
klasičnoj meti prvog napada. U prvom svjetskom ratu uvijek su prvo napadali luke...
Okreće se Asiji kao da traži pomoć. No ona ne odgovara, tjeskobno gleda mene.
Ima u njemu nešto komično, ali i patetično, kao u izgubljena djeteta. Cijeli rat će provesti u ovoj kući,
pomišljam bez ljutnje, s nekom vrstom uzbuđenja, s osjećajem da je sada sve moguće. Držim se postrani.
Gotovo je ponoć. Zove Erlich, stari blagajnik iz garaže. Dobro je raspoložen, obavještava me da su i
njega pozvali. Počinje mi objašnjavati gdje drži račune, kakvo je stanje našeg bankovnog računa, koliko
potražujemo, što da radimo s plaćama, čovjek bi pomislio da se odlazi boriti na drugu stranu svijeta.
Dosadni, stari yeke1, premda nekad zna biti i duhovit. – Nije važno, nije važno – pokušavam ga umiriti, ali
ne uspijevam. Nema povjerenja u mene u financijskim stvarima. Naposlijetku objavljuje da će sutra ujutro
ipak doći u garažu, ionako mu je položaj blizu, kod rafinerija.
– Mobiliziraju cijelo stanovništvo... zaista... – kažem. Oni sjede u mraku. – A što je s tobom? – okrećem
se prema njemu, bez ikakvih posebnih namjera.

1
Naziv za Židova iz Njemačke (prim, prev.)
 Počinje nešto mumljati, ne zna, očito nije nigdje raspoređen, istina, na aerodromu su mu dali neko
uvjerenje s kojim se u roku od dva tjedna trebao javiti u vojno skladište, ali tada nije namjeravao ostati dva
tjedna, nije znao da mu baka nije mrtva nego da je samo izgubila svijest. Nada se da će bez poteškoća moći
napustiti zemlju...
– E, nećeš – prasnula je Dafi. Bila je čudnovato tiha otkako je došao u kuću. – A i zašto bi? Mislit će da
si dezerter...
Glasno se nasmijao, u mraku mu nisam mogao vidjeti lice, smijao se i smijao, ali se zaustavio shvativši
da se mi ne smijemo, ustao je, zapalio cigaretu i ushodao se goredolje.
– Pričekaj još nekoliko dana – rekla je Asija. – Možda će do tada sve završiti.
Ništa nisam rekao. Fasciniralo me nešto u njenom glasu.
Ponoćne vijesti. Ništa nova. Izvještaji koje smo već čuli. U deset do jedan počinje glazba, zvuči
marševa. – Hajdemo u krevet – kažem, ali ovo je zbilja luda noć, kako bi netko mogao zaspati? Dafi odlazi i
zatvara se u svoju sobu. Asija navlači zavjese u radnoj sobi, pali svjetlo, priprema Gabrielu krevet. Uzimam
tranzistor, skidam se, odlazim u krevet s radijem. Prozor je otvoren. Otvorena su i balkonska vrata.
Radioaparati šapću iz svih mračnih kuća. Asije još uvijek nema, ustajem i odlazim u hodnik. Zatičem ga
kako polugol stoji na vratima radne sobe, a ona mu nešto šapćući govori, uzbuđena. Čim vidi mene odmah
prestaje. Nekoliko minuta iza toga dolazi u spavaonicu, brzo se svlači, liježe pored mene.
– Što će se dogoditi? – iznenada pitam, misleći na rat.
– Zasad bi mogao ostati ovdje... imaš li nešto protiv? Gledam je, ona zatvara oči. I ja isto tako. Radio
pored mene
šapće, s vremena na vrijeme se budim, pojačavam glasnoću, prinosim ga uhu, slušam, i opet zapadam u
san. Po kući se neprekidno čuju koraci bosih nogu. Dafi prva počinje hodati, onda se čuju i njegovi koraci,
Asija ustaje iz kreveta, čujem je kako se kreće, do mene dopiru šapati, mješavina straha i prigušene želje.
Slatkoća pomiješana s udaljenom krvlju i vatrom.
Odjednom me preplavljuje neka slabost...
Ustajem u sam osvit. Asija i Dafi spavaju. Iz radne sobe dopiru zvukovi živahnog pjevanja. Još jedna od
njegovih posljednjih slika, duboko urezana u moje pamćenje. Napola sjedi, napola leži, s plahtom preko
glave, tranzistor pod plahtom odzvanja od koračnica. Je li poludio?
Lagano ga dodirujem. Odmiče plahtu, otkriva lice, ničim ne odaje da je iznenađen, no oči su mu i dalje
zatvorene.
– Napreduju li? Ha? Što se tamo događa?
Nosi hlače od moje stare pidžame. Stojim pored njega u teškoj tišini, mojoj tišini, koju poznajem, koju
kontroliram, tišini koja smiruje ljude oko mene.
– Bilo bi bolje da odeš – kažem mu mirno, gotovo nježno.
– Gdje?
– Srediti svoj status... možda bi mogao imati problema pri izlasku iz zemlje.
Iz očiju mu izbija duboka uznemirenost. Zgodan je, mislim, taj ljubavnik, taj siroti, potreseni ljubavnik.
– Misliš da me zbilja trebaju... zar nemaju dovoljno ljudi?
– Neće te poslati na frontu... ne brini, ali moraš srediti svoje dokumente, pokazati dobru volju.
– Možda za nekoliko dana... sutra.
– Ne, otiđi odmah. Ovaj rat može iznenada završiti, pa će biti prekasno, imat ćeš problema...
– Rat bi mogao brzo završiti? – Bio je zapanjen.
– Zašto ne?
Asija je stajala iza mene, slušajući naš razgovor, bosa, raščupane kose, otkopčane spavaćice, potpuno se
zaboravivši.
Taknuo sam mu golo rame. – Dodi da nešto pojedemo, pa ranije otiđi, tamo će danas biti mnogo ljudi.
 Djelovao je zbunjeno, ali je smjesta ustao i obukao se, a onda sam se i ja otišao obući. Posudio sam mu
svoj pribor za brijanje, oprao se i došao u kuhinju, a ja sam pripremio doručak za njega i Asiju, koja se
odjednom nervozno ushodala. U tišini smo svo troje jeli kruha i sira, kavu i još kave. Bilo je šest ujutro.
Radio je počeo emitirati jutarnju molitvu, a onda i odlomak iz Biblije za taj dan.
Jako se iznenadio, slušao je vrlo pažljivo, gotovo sa strahom. Nije znao da ovdje tako počinje
radioprogram.
– Je li to zbog rata?
– Ne, tako je svakog dana. – Nasmiješio sam se. Uzvratio mi je osmijeh – ponekad je znao biti vrlo
šarmantan.
Ispratio sam ga. Plavi Morris je bio parkiran uz moj automobil, poput djeteta koje se drži majke. Rekao
sam mu neka digne poklopac motora, pa sam provjerio ulje, ispitao akumulator i rekao mu neka upali motor.
Zvuk malog, starog motora iz 1947, koji je od godina počeo i malo cviljeti. Otkucaji srca nekog djeteta, ali
zdravog djeteta.
– Dobro je. – Pažljivo sam zatvorio poklopac i nasmiješio mu se. Odjednom je djelovao nekako veselo.
Za tako rani sat na ulici je bilo dosta prometa.
– Imaš li novaca?
Na trenutak je oklijevao, a onda je rekao: – Da, u redu je.
– Ako se danas vratiš, dodi k nama. Ovdje i dalje možeš ostati. Ako te zadrže iz bilo kojeg razloga,
nemoj nas zaboraviti. Javi se.
Kimnuo je, odsutno.
I posljednja slika urezana u mom pamćenju – veselo je mahnuo kroz prozor kad se auto počeo spuštati
niz strminu.
Vratio sam se u kuću. Dafi je kunjajući sjedila u fotelji, raskuštrane kose, a Asija se već obukla i sjedila
u radnoj sobi, pripremajući testove. – Vratit će se večeras, sigurna sam, što bi s njime počeli? – Nasmiješila
mi se, blagim osmijehom, i vratila se svome poslu.
Nije se vratio te večeri. Uzalud smo do kasno u noć čekali da zazvoni telefon. Još nekoliko idućih dana
njegove su plahte bile složene na jastuku u radnoj sobi, jer smo još uvijek bili uvjereni da će se vratiti.
Prošlo je još nekoliko dana, nije došla ni dopisnica. Činilo se da su ga ipak mobilizirali. Rat se razbuktavao,
a njega nije bilo.
Ni u bakinoj kući od njega nije ostalo ni najmanjeg traga, očito je svratio na putu u regrutni centar i
zatvorio kapke. Dani ludila sporo su prolazili. Prvi prekid vatre, nakon toga drugi. Uspostavljen je mir. Ali
on je nestao i oni posljednji sati provedeni s njim postali su veoma važni. Prošao je još jedan tjedan. I dalje
ništa. Kao da se igra s nama. Otišao sam u lokalni vojni odsjek, ali je bio tako pun ljudi da sam ga odmah
napustio. Proteklo je još nekoliko dana. Počeli su puštati kućama prve rezerviste. Potom su pale i prve kiše.
Ponovo sam otišao u vojni odsjek i strpljivo čekao da dođem na red. Službenica me saslušala s priličnim
iznenađenjem, pomislivši da sam joj došao stvarati probleme. Odbila mu je čak i ime zapisati. Bez regrutnog
broja, imena jedinice i njena odredišta, nije htjela početi s traganjem.
– Osim toga, kako znate da je regrutiran? Zaista, kako...
– Što vam je on? Nećak? Rođak?
– Prijatelj...
– Prijatelj? Onda se obratite njegovoj obitelji. Dajemo podatke samo članovima obitelji.
Prolaze dani. Asija ne govori ništa, ali ja postajem duboko nemiran kao da sam isključivi krivac za
njegov nestanak. Tako malo znamo o njemu, ne poznajemo ni jednu osobu kojoj bi se mogli obratiti. Erlich
ima prijatelja u pograničnoj policiji. Prosljeđujemo mu ime da saznamo je li napustio zemlju, možda je ipak
uspio otići. Nakon dva dana dobivam službeni odgovor – negativan. Odlazim u bolnice i provjeravam popise
stradalih. Popisi su dugi i zbrkani, nema razlike između mrtvih i ranjenih. Jedne večeri odlazim u jednu od
najvećih bolnica, hodam goredolje hodnicima, zalazim u razne odjele, ponekad se prošećem i pored kreveta,
gledajući mladiće kako igraju šah i jedu čokoladu. Ponekad se nađem na neočekivanim mjestima, u velikoj
operacionoj sali ili mračnoj rendgenskoj komori. Lunjam od odjela do odjela. Tih dana u bolnicama vlada
tolika zbrka da me nitko ne zaustavlja, u radnom odijelu me drže nekim serviserom ili čovjekom za
održavanje postrojenja.
Cijelu sam večer proveo pretražujući sve katove, pomno sam pročešljao cijelu bolnicu. Nekoliko puta
mi se učinilo da mu čujem glas, ili sam vidio nekoga tko mu je bio nalik. U jednom od hodnika su na
nosilima prenijeli ranjenika, koji je sav, čak i po licu, bio prekriven zavojima. Unijeli su ga u sobu. Malo
sam oklijevao a onda sam ušao. Soba je bila mala, puna instrumenata, sa samo jednim krevetom. Ranjeniku
je izgleda cijelo tijelo bilo spaljeno, pa je ležao u nesvijesti poput neke drevne mumije. U sobi je gorjela
samo mala stolna svjetiljka. Možda je to on, pomislio sam i smjestio se pored zida. Ušla je sestra i spojila ga
na neke aparate. – Tko je on? – prošaptao sam.
Ni ona nije znala, upravo su ga pred nekoliko sati donijeli s Golanske visoravni. Tamo je oko podneva
opet bilo pucnjave.
Zatražio sam dopuštenje da ostanem, jer već neko vrijeme tragam za jednim nestalim, a možda je to on.
Čudno me je pogledala, a onda umorno slegla ramenima, nije imala ništa protiv, posljednjih nekoliko tjedana
ovdje su se nagledali svakakvih ludosti.
Sjeo sam pored vrata i zabuljio se u tijelo prekriveno zavojima. Ništa nisam mogao zaključiti, no sve je
bilo moguće.
Ostao sam u tog zamračenoj sobi čitav sat, a možda i dva. Bolnica je polako utihnula, s vremena na
vrijeme netko bi otvorio vrata, pogledao me i otišao.
Odjednom je ranjenik počeo stenjati. Je li došao k svijesti? Ustao sam i približio mu se. – Gabriel? –
Okrenuo je prema meni povezano lice, pokušavši odrediti glas, a onda je zastenjao još glasnije. Činilo se da
umire u toj praznoj sobi, uvijajući se i pokušavajući strgnuti zavoje s prsa. Izašao sam na hodnik i pronašao
sestru. Došla je, opet žurno izašla i vratila se s dva liječnika i još jednom sestrom. Stavili su mu na lice
masku s kisikom i skinuli zavoje na prsima. Još uvijek ništa nisam mogao identificirati. Stajao sam medu
njima i gledao. Ranjenik je i dalje umirao. Lagano sam taknuo jednog doktora po ramenu i zamolio ga da
mu skine zavoje s lica. Poslušao me je, uvjeren da sam član rodbine. Ugledao sam grozan prizor. Oči su mu
zatreptale prema svjetlu ili prema meni. Ali to, sasvim sigurno, nije bio on.
Nakon nekoliko minuta je prestao disati.
Netko mu je prekrio lice, stisnuo mi ruku, a onda su svi izašli iz sobe.
Izašao sam i ja i kroz velike prozore spazio kako vani sviće. Još uvijek nisam pretražio najgornji kat.
Neko sam vrijeme oklijevao, a onda sam se okrenuo i izašao iz zgrade.

DAFI

Mi iz šestogG razreda Karmelske srednje škole smo u prošlom ratu izgubili nastavnika matematike. Tko
bi i pomislio da će baš on poginuti? Nikad ga nismo doživljavali kao nekog borca. Bio je malen, mršav i
miran, počeo je ćelaviti. Zimi bi za sobom uvijek vukao veliki šal. Imao je nježne ruke i prste, uvijek
zamazane kredom. Pa ipak je poginuo. Više smo bili zabrinuti za našeg nastavnika tjelesnog koji je za
vrijeme rata povremeno znao posjetiti školu u uniformi s oznakama kapetana, kao prava filmska zvijezda, s
pravim revolverom zbog kojeg su svi dečki poludjeli od zavisti. Mislili smo da je zbilja super što čak i za
vrijeme rata pronalazi vremena da dode u školu, malo umiri i nas i nastavnice, koje su sve odreda bile
zacopane u njega. Stajao bi na igralištu okružen djecom i pričao priče. Zbilja smo se ponosili njime i
potpuno zaboravili nastavnika matematike. Već prvog dana rata za nas je prestao postojati, a tek nekoliko
dana nakon prekida vatre u razredu se odjednom pojavio Švarci, rekao nam neka ustanemo i ukočeno
izjavio: – Djeco, imam za vas strašne vijesti. Naš dragi prijatelj, a vaš nastavnik Hajim Nidbeh poginuo je na
Golanu drugog dana rata, dvanaestog tišrija. Odajmo mu dužnu počast. – Svi smo navukli tužna lica, pa nas
je držao na nogama gotovo pune tri minute, a onda nam je umornom gestom pokazao da možemo sjesti,
pogledao nas kao da smo mi za to krivi i otišao drugi razred dignuti na noge. Ne mogu reći da smo se
odjednom svi ražalostili, jer kad nastavnik umre nemoguće je biti samo tužan, ali smo zbilja bili osupnuti i
zapanjeni jer smo ga još uvijek pamtili ispred ploče, kako beskrajnom strpljivošću ispisuje zadatke i po
tisućiti put ponavlja iste stvari. Zaista, samo zahvaljujući njemu sam prošle godine imala prilično dobre
ocjene, jer nikad nije izgubio strpljenje, već bi se uvijek nanovo vraćao istim zadacima. Meni je dovoljno da
u matematici netko povisi glas ili prebrzo objasni novo gradivo, da se potpuno zaglupim i više ne znam ni
koliko su dva i dva. On me je znao opustiti, što je, doduše, znalo biti i smrtno dosadno. Ponekad bi na
njegovim satovima znali i doslovno zaspati, ali bi nam u tom drijemežu i oblaku krede koji je lebdio oko
ploče, nekako i formule ulazile u glavu.
A sada se i on sam pretvorio u oblak...
Švarci je, naravno, i njegovu smrt iskoristio u obrazovne svrhe. Natjerao nas je da o njemu napišemo
sastavke; on ih je skupio u knjizi i predao njegovoj ženi na svečanoj akademiji koju je jedne večeri
organizirao u njegovu čast. Njegovi daći iz petih i šestih razreda sjedili su u posljednjim redovima, srednji
redovi su bili prazni, a naprijed su sjedili svi nastavnici, njegova obitelj i prijatelji, čak je posebno došao i
nastavnik tjelesnog, još uvijek u uniformi i s revolverom, premda su borbe već odavno prestale. Ja sam
sjedila na pozornici gdje sam dirljivo i napamet recitirala pjesme uobičajene za takve prilike, a između
pjesama Švarci je održao kićeno i prilično bljutavo slovo, govoreći o njemu kao da je bio neka izuzetna
pojava kojoj se potajno divio.
Potom su svi ustali i otišli do brončane ploče, postavljene na ulazu u kabinet za fiziku. I tu je netko
održao kraći govor. Mi ga nismo čuli jer smo se iskrali stražnjim stubištem.
Švarci je brzo djelovao. U Izraelu još nisu ni prebrajali mrtve, a on je već podizao spomenike.
U međuvremenu, ne samo da smo zaboravili nastavnika matematike, nego smo zaboravili i matematiku,
jer smo dva mjeseca umjesto matematike proučavali Bibliju. Svakog tjedna smo imali dodatnih osam sati
proučavanja Biblije, a napredovali smo takvim tempom da smo od dvanaest proroka obradili deset. Šalili
smo se da nam u sedmom i osmom razredu više ništa iz Biblije neće ostati, pa ćemo morati početi s
proučavanjem Novog zavjeta.
Napokon je stigla i zamjena. Mlad čovjek, student tehnike, podebeo i vrlo nervozan, sumnjivi genije
koji nas je odlučio učiti novu matematiku. Odmah sam osjetila da i ono malo što sam znala sad brzo kopni.
U početku smo ga pokušavali ljutiti, sve dok nam nije zapamtio imena. Nazvala sam ga Matematička
Beba i to su svi prihvatili, jer je u licu zbilja bio kao beba, uopće se nije brijao. No uskoro je napravio svoj
imenik i neprekidno zapisivao razne primjedbe. Nije nas osobito dojmio tim popisom, jer bi se nastavnici
najčešće i sami umorili voditi tako glupi sistem, prije no što bi nam njime mogli nauditi. No zbog nečega je
od samog početka mene uzeo na zub. Gotovo svakog drugog sata bi me izvodio na ploču i kad ne bih znala
riješiti zadatke ostavljao me tamo, postupajući sa mnom vrlo okrutno. Nije me to osobito smetalo, jer nisam
u matematici imala nekih većih pretenzija, ali je odjednom postao vrlo grub prema meni. Prozivao bi me
odmah na po četku, izgleda da mi nije znao nadimak, a sasvim sigurno mu nije bilo poznato da moja majka
u istoj školi predaje povijest starijim razredima. Nisam očekivala nikakav posebni tretman, ali sam samo
htjela da se to zna. Neka se zna. On to, međutim, nikako nije htio shvatiti, premda sam mu na različite
načine pokušala to dati do znanja.
Tek potkraj godine, kad smo otvoreno zaratili, i kad sam mu pred cijelim razredom rekla: – Šteta što vi
niste poginuli umjesto starog nastavnika – odjurio je ravnatelju, i tek tada saznao tu činjenicu, ali je onda već
bilo prekasno. I za njega i za mene.

ADAM
 Gdje sve nisam tražio u svojoj tihoj, ali upornoj potrazi! Jednog sam jutra osvanuo čak i u Uredu za
nestalo vojno osoblje. Bilo je lijepo jutro, zimski dan nalik na proljetni. U garaži su mi neke stvari počele ići
na živce. Svi oni radnici Arapi, koji sjede u hladu za vrijeme doručka, s onim svojim somunima, šale se i
pjevaju arapske pjesme s glasno navinutih radija u automobilima. A u jutarnjim novinama sam pronašao
članak o Uredu, kako djeluje, sredstva s kojima raspolaže i što je sve dosad postigao. Brzo sam otišao tamo,
sjeo u čekaonicu pored jednog šutljivog para. Brzo ću ja to, pomislio sam, samo dam njegovo ime, moram i
to pokušati.
Sve je to bilo nakon velikih pomutnji, povratka zarobljenika, poznatih skandala. Lekcije su bile
naučene, pouke izvučene i nova mašinerija je proradila. Tri velika ureda u povučenom predgrađu Tel Aviva.
Činovnice su bile žene oficiri. Bila je tu i ambulanta za hitnu pomoć s liječnikom i sestrama. Na stolovima
mnogo telefona, a na trgu ispred zgrade stajalo je barem tucet vojnih vozila. Nakon kraćeg čekanja jedna me
je oficirka uvela u sobu više nalik gostinjskoj sobi u obiteljskoj kući nego uredu. Za stolom je sjedila vrlo
zgodna žena s činom majora. Pored nje je sjedila potporučnica. Cijela ekipa je vrlo pažljivo saslušala moju
priču.
A moja priča je bila malo čudna.
Naravno, nisam im mogao reći da tražim ženina ljubavnika. – Prijatelja – rekao sam. – Prijatelja? – bile
su ponešto iznenađene, ali kao da im je i malo laknulo. – Samo prijatelja?
– Prijatelja. Dobrog prijatelja.
Nisu me pitale koga vraga tražim ovdje svog prijatelja. Kojim pravom. Potporučnica je izvukla prazni
formular i dodala ga majori ci, a ona je već imala nekoliko drugih formulara koje je valjalo ispuniti.
Djelotvorno, s razumijevanjem i s mnogo strpljivosti.
Dao sam njegovo ime i adresu, ispričao im kako je prije nekoliko mjeseci došao u Izrael, spomenuo
problem nasljedstva i baku koja u komi leži u bolnici. Zapisale su svaku riječ. Ali bilo je to ukupno deset
redaka ispisanih ženskim rukopisom. Što sam još mogao reći, nisam imao fotografije, nisam znao njegov
regrutni broj, ni broj njegova pasoša, očevo ime, i naravno nisam imao pojma u koju je jedinicu mogao biti
upućen. Rekao sam: – Možda i nije dospio na frontu, možda nije ni regrutiran. Zapravo smo ga mi poslali u
vojsku. Ali nakon drugog dana rata naprosto je iščezao. Može li to biti slučajnost? Možda vam bez veze
oduzimam vrijeme.
– Oh, ne – usprotivile su se. – Moramo to istražiti.
Poslale su mladu oficirku s podacima u zgradu s kompjutorima, a preostale dvije su prešle na posebni
formular za bilježenje fizičkih pojedinosti i karakteristika. Boja kose, visina, težina, boja očiju, posebni
znaci. Počeo sam ga opisivati. Naravno, nikad ga nisam vidio nagog. Bio sam mu samo prijatelj. Rekao sam
nešto o njegovim gestama, osmijehu, načinu govora.
Slušale su. Majorici je kosa padala na oči, pa ju je stalno micala jednim istančanim pokretom; bila je
privlačna i vrlo zgodna. Govorila je tihim glasom i držeći male kompjutorske kartice u ruci, postavljala mi
čudna pitanja. Je li možda imao na desnom obrazu ožiljak, ili zlatni zub u donjoj vilici? Šapatom se
dogovarala s potporučnicom koja ju je opskrbljivala s novim karticama. Napokon sam shvatio, imaju
određen broj neidentificiranih leševa, pa žele da im u tome pomognem.
Ali ništa se nije uklapalo.
Htio sam otići. Činilo se ludo tražiti ga ovdje. Ali sad kad sam započeo proces, nije bilo načina da ga
zaustavim. U međuvremenu se vratila i ona oficirka s dugim kompjutorskim popisom svih s prezimenom
Arditi koji su posljednjih godina služili vojsku. Postojao je samo jedan Gabriel Arditi, pedeset jednu godinu
star, građanin Dimone, otpušten iz vojske zbog zdravstvenih razloga.
Očito nisu mislile da je to čovjek kojeg tražim, ali ako ga želim vidjeti, vozilo i šofer će mi smjesta biti
na raspolaganju da odem u Dimonu.
Moram otići odavde...
Možda bih se trebao raspitati u bolnici, možda bi mi njegova baka mogla nešto reći. Nisu me puštale.
 Vani je počela jaka kiša. Ono vedro jutro se pretvorilo u tmurnu naoblaku. Sjedio sam zavaljen u
udobnom naslonjaču, a tri oficirke su me pažljivo slušale. Svaka riječ, svaka moja misao bila je zapisana.
Prazni formular više nije bio tako prazan.
Iz susjedne sobe su se začuli neki glasovi. Muški glas je probio pregradu koja nas je dijelila.
Prosvjedovao je, snažnim glasom i tvrdoglavom logikom. Nije mogao prihvatiti objašnjenje, naravno nije
imao nikakvih iluzija, ali je sasvim sigurno znao da njegov sin nikada nije bio u sektoru (rekao je broj), niti
u tenku broj (opet je naveo mnogo znamenki). Brzo je ponavljao brojeve, kao da ih je tjednima proučavao,
znao ih je napamet. Govorio je sa svojim prijateljima, govorio je s časnicima, nema nikakvih iluzija, samo
hoće drugi sektor i drugi broj tenka, samo to želi znati. Slomio se i zaplakao, a onda su ga, polako i tiho,
počeli tješiti neki zbunjeni glasovi.
Pogledali smo se, osluškujući u tišini glasove iz druge sobe. Ustao sam, odlučivši krenuti, ali su me
zamolile da ispunim još pola stranice s osobnim podacima, ostavim adresu, uzmem dokument s adresom
njihova ureda, broj telefona, imenom majorice, uz obećanje da ću im se javiti ako čujem bilo što novo.
I čudno je da sam opet posjetio taj ured, i to ne jednom nego dvaput. Kad sam došao u Tel Aviv kupiti
neke rezervne dijelove, prošao sam tim putem. Ured se u međuvremenu prilično smanjio. Dvije barake bile
su preuređene u druge svrhe, nestala su i ona vozila, ali se osoblje nije izmijenilo. Potporučnica je u
međuvremenu postala poručnica, poručnica kapetanica, a majorica je bila u civilnoj odjeći i nekoliko
mjeseci u drugom stanju. Bila je još ljepša nego prije. Odrezala je kosu i vrlo privlačno ogoljela nježni, bijeli
vrat. Nasmiješile su se i izvadile fascikl u kojem nije bilo ništa nova osim još jednog Ardita koji je u
međuvremenu iskrsnuo. Nakratko smo porazgovarali o njemu da se uvjerimo kako on nije čovjek kojeg
tražimo. Potom su mi ponudile dva ili tri neidentificirana leša, što sam žustro otklonio.
Početkom proljeća opet sam svratio. Ureda više nije bilo, preostala je još samo jedna soba u krilu barake
koja je sada bila pretvorena u regrutni centar. Maj ori ca je rodila i otišla iz vojske, ni kapetanice više nije
bilo, preostala je samo poručnica s fasciklima. Čitala je neki časopis. Smjesta me je prepoznala.
– Još uvijek ga tražite?
– Pokatkad...
Sjeo sam. Pročavrljali smo malo o njenom poslu. I ona će za nekoliko dana biti demobilizirana. Prije no
što sam krenuo, izvukla je poznati fascikl, onako usput, a onda smo se oboje zaprepastili pronašavši u njemu
novi dokument, oružničku priznanicu za ručni bacač i dvije kutije mina, koju je sedmog listopada potpisao
Gabriel Arditi.
Ona nije imala pojma kako je dokument tu dospio. Bilo je moguće da ga je stavio službenik u njenoj
odsutnosti.
No ja sam iznenada zadrhtao. Ako je, dakle, ipak negdje otišao, ako su mu izdali ručni bacač i municiju,
ako je sve to bilo tako, je li onda moguće da je poginuo?
Ali bila je to još jedna slijepa ulica. Gdje bih mogao otići s tim dokumentom? Poručnica je već bila
otpuštena iz vojske, ured je bio zatvoren, fascikli su premješteni u arhivu, a ja, opet u potrazi za njim, ni
jedne riječi o svemu tome nisam rekao Asiji.

ASIJA

Išla sam okolo i zaključavala sva vrata, spuštajući kapke. Adam je bio u kupaonici, pričvršćivao je
veliki zasun na vrata balkona. Bilo je mračno u toj kući u kojoj su bile dodane dvije sobe iz našeg prijašnjeg
doma, pokućstvo koje smo prodali ili ga bacili sad nam se vratilo. Upalili smo svjetla. Vani je bio vedar dan,
plavo nebo, i kroz pukotine na kapcima pruža mi se dvostruki pogled, puca vidik iz obje naše kuće, na
otvoreno more, udolinu, luku s dizalicama i kuće donjeg grada. Nemirna sam, čekam da Dafi dode iz škole.
U gradu je novi val ubojstava. Evo, tu na stolu su novine, krupni naslovi, istaknute teme, otisnute starinskim
pismom. Val ubojstava u gradu, banda ubojica namiruje stare račune, ganjaju se međusobno. Čak i građani
koji poštuju zakon, nisu umiješani i nemaju se čega bojati, moraju biti oprezni, zatvoriti svoje kuće. Ljudi su
sami, vlastitom voljom, uveli policijski sat. A ja čekam Dafi, bijesna na samu sebe što smo je baš danas
morali poslati u školu, kad ubojice jure ulicama i u našem susjedstvu uspostavljaju svoje privatne posjede.
Gledam na ulicu, pusta je, nema ni jednog čovjeka, ni jednog djeteta. Ali evo nje, napokon, hoda sama
suncem obasjanom ulicom, đačku torbu je prebacila preko ramena, u žutoj uniformi osnovne škole i zaista
izgleda manja, kao da se stisla, a sada stoji na uglu s nekim čovjekom, onižim čovjekom crvenkaste kose.
Razgovara s njim prisno, mirno, smiješi se bez straha. Opet me hvata strašna panika, želim viknuti, ali se
suzdržavam. Čovjek mi djeluje opasno, premda u njegovu izgledu nema ničeg posebnog. Odjeven je u
široko ljetno odijelo. Jurim na drugi prozor da ih bolje vidim, ali odjednom oboje iščezavaju. Čujem njene
korake, ulazi u kuću. Trčim prema njoj, naginjem se, zaista se nekako smanjila, otkopčavam široko remenje
njene torbe, dajem joj piti, odvodim je u njenu sobu, skidam, oblačim joj pidžamu, postupam s njom kao s
malom bebom. Ona prosvjeduje: – Ne mogu spavati. – Samo nakratko – molim je, stavljam u krevet,
pokrivam i ona uskoro spava. Laknulo mi je, zatvaram vrata njene sobe, krećem hodnikom i zatičem Adama
kako promatra širom otvorena ulazna vrata. Dafi je zaboravila za sobom zatvoriti vrata. Odjednom shvaćam.
On je ušao za njom, onaj čovjek, ušao je unutra i sada je tu. Ne vidim ga, ali znam. Tu je. I Adamu je to
jasno, pa ga počinje tražiti. Jurim natrag u Dafinu sobu, ona čvrsto spava, diše duboko. Opet mi se čini jako
mlada, kao da joj je sedam godina, a sve je manja, krevet je s velikim pokrivačem poluprazan. Čujem
Adamove korake u hodniku. – Gotovo je – šapće smiješeći se.
– Što?
Slijedim ga, posrćući, u one druge, dodatne sobe, sobe stare kuće, u staru dječju sobu s igračkama,
autima, plišanim medvjedićem na plavom ormariću, a ispod stare kolijevke s oljuštenom bojom, slikama
ptica i slomljenim kuglicama, netko leži, tijelo ispod pokrivača. Vidi se glava. Prepoznajem crvenkastu kosu
kratko podšišanu na debelom vratu. Tu i tamo pokoja sjedina. Adam ga je ubio, poput žohara. Jer to je bio
jedan od ubojica što lutaju ulicama. Adam ga je smjesta prepoznao. Ubio ga je jednim udarcem, na tijelu
nema nikakvih znakova. Na trenutak osjećam neku samilost prema mrtvom čovjeku koji tu leži. Zašto? Tko
je Adama tražio da se miješa? Bez pitanja, ne savjetujući se sa mnom, zašto ga je ubio tako naglo, kako je to
učinio? Sad smo se i mi uključili u lanac ubojstava. Oh, bože, što je učinio? Strašno, srce mi prestaje kucati.
Tko ga je tražio da to učini? Grozna greška, životi su nam upropašteni. Kako ćemo to objasniti, opravdati,
nikad se nećemo osloboditi tereta tog teškog tijela. Kako si glup, hoću viknuti dok ga gledam, osmijeh mu
iščezava s lica, postaje ozbiljan, užasnut, počinje shvaćati što je učinio. Pokušava sakriti veliki odvijač medu
igračkama. Oh, što si nam to učinio!

DAFI

Sanja li ona ponekad? Je li spremna potratiti dobro spavanje i odmor radi nekog glupog, beznačajnog
sna?
Noću tiho odlazim u njihovu spavaću sobu i gledam ih kako spavaju. Moji roditelji! Moji začetnici! Tata
leži na leđima, brada mu se rasula po jastuku, ruka mu se mlitavo pružila preko ruba kreveta, šaka je
slabašno skupljena. Mama mu je okrenuta leđima, skvrčena poput fetusa, s licem pritisnutim o jastuk, kao da
se skriva od nečega.
Sanja li? 0 čemu sanja? Sigurno ne o meni, tako zaposlena žena, natovarena raznim obavezama.
Mama nije ovdje, to sam počela shvaćati prošle godine, mama nije ovdje čak i kad je kod kuće, i za
pravi, mirni i prisni razgovor s njom, treba se najaviti tjedan dana unaprijed. Popodne između 3,00 i 3,45, ili
navečer između 8,10 i 8,42. Mama uvijek nekamo jurnjavi.
Radi puno radno vrijeme u mojoj školi, predaje povijest starijim razredima, i tri zadnja razreda priprema
za prijemni ispit. Njen radni stol je uvijek zatrpan hrpama zadaćnica i testova. Čitav dan ispravlja neke
papire. Ne zavidim njenim učenicima. Veliko joj je zadovoljstvo napisati »Može i bolje« crvenom olovkom
u jedanaest sati navečer.
Doduše, ni sebe ne štedi, stalno piše neke testove i projekte. Još nije prestala studirati, niti namjerava.
Stalno juri na sveuči liste, na seminare, javna predavanja, nastavničke skupove. Prijavila je doktorat, piše
eseje, neprekidno samu sebe ispituje.
Žena stara četrdeset i pet godina, ptičjeg lica, oštrih, ali i istančanih crta lica, lijepih očiju. Iz principa ne
koristi makeup, u kosi čvrsto stisnutoj na leđima pojavljuju se prve sjedine, ali je iz principa neće bojiti. Voli
odjeću koja je već izašla iz mode, široke i apsurdno dugačke suknje, tamne, vunene haljine koje djeluju
pomalo redovnički, cipele bez peta. S lijepim, dugim nogama mogla bi izgledati vrlo privlačno, ali ne želi
ljude ometati u važnim poslovima samo zato da bi je uživali promatrati. I to čini iz principa.
Ovdje živimo u skladu s mnoštvom principa.
Na primjer, nemamo kućnu pomoćnicu, jer ne bi bilo u redu da nam neke došljakinje čiste kuću ili
pripremaju obroke, pa makar za to bile i plaćene. Stoga mama obavlja i kućanske poslove, energično i
agresivno.
Ima li koja kuća u kojoj pod peru u devet navečer? Ima, naša. Tata i ja sjedimo zavaljeni u foteljama
ispred televizora i uživamo u ćelavom Kojaku nakon depresivnih vijesti, kad se odjednom pojavljuje ona, s
pregačom, krpom i kantom i zapovijeda nam da dignemo noge kako bi mogla oprati pod ispod nas. Radi
tiho, ali s obuzdanom žestinom, ne traži pomoć pa je ni ne dobiva, spušta se na koljena i čvrsto riba pod.
– Prava revolucionarka – rekao je jednom tata, smijući se, a smijala sam se i ja, premda nisam bila
sasvim sigurna što je time mislio.
Kad kuha, to je uvijek obrok za nekoliko dana. U deset navečer vraća se s nastavničkog vijeća, odlazi u
kuhinju, uzima veliku i duboku tavu, reže dvije kokoši i kuha ih. Obiteljska hrana za dva tjedna. Sretna je
što ima samo jednu kćerku koja baš i ne voli njenu kuhinju.
Kad ujutro dolazim u kuhinju na doručak, moram se probijati između testova učenika osmog razreda
(koje, naravno, ne smijem dotaknuti, ali ni pogledati), a riba bez glave, uvaljana u brašno i nadjevena lukom,
već je spremna za friganje za večeru. Kakva djelotvornost!
Nije stoga čudo da ponekad prestaje s radom i zaspe kao top u osam navečer, a najčešće zadrijema pred
televizorom. U naslonjaču, sva skvrčena. Na televiziji je neki revolveraški obračun, a ona čvrsto odspava
satdva. Sve dok je tata ne probudi da ustane i ode u krevet. Tad otvara oči, polako se diže i odlazi ispravljati
one svoje testove. Ponekad joj pokušam pomoći u kućnim poslovima, ali dok ja uzmem šalicu ili operem
žlicu, posao je već sav obavljen. Nas dvije naprosto imamo različite ritmove.
Tako sam ja u načelu na njegovoj strani, premda u njemu ima nešto rezervirano i primitivno. Vrlo malo
govori. Smuca se u radničkom kombinezonu i s prljavim rukama. Barem mu je ta brada, onako divlja, nešto
posebno, izgleda poput drevnog proroka ili umjetnika. Zbilja izuzetno, nimalo kao drugi, pogotovo ne kao
drugi radnici. U osnovnoj školi sam se sramila što nije izgledao kao ostali. Kad bi me pitali: – Što ti tata
radi? – naivno sam odgovarala: – Tata radi u garaži – i smjesta bih osjetila da su se malo razočarali. Onda
sam počela govoriti: – Moj tata ima tvornicu. – Kakvu tvornicu? – pitali su oni. – Garažu – rekla bih, a oni
su mi objašnjavali da garaža nije tvornica. Potom sam znala izjavljivati: – Moj tata ima veliku garažu – jer je
to zaista bila jako velika garaža. Jednom sam za vrijeme ferija onamo otišla s Tali i Osnat, pa smo bile
zapanjene svim onim silnim automobilima i desecima radnika koji su jurili unaokolo. Nevjerojatna
aktivnost.
Ali onda sam pomislila, ma k vragu, zašto bih se trebala ispričavati, zašto dodavati ono »velika«, kao da
ga branim. Otad sam jednostavno govorila: – Tata ima garažu – a kad bi mi netko posebno išao na živce s
tim pitanjima, znala sam reći: – Tata je radnik u garaži – i gledati ga ravno u oči, uživajući u njegovu
čuđenju. Jer od učenika u našem razredu, roditelji su uglavnom profesori na tehničkoj školi ili sveučilištu,
arhitekti, znanstvenici, rukovodioci u većim tvornicama, oficiri.
 Osim toga, što nedostaje garaži? Ne samo što nikada nismo bez auta, nego smo jedina obitelj s dva auta,
a neka djeca u razredu nemaju kod kuće ni jedan auto. Također, tata ima i mnogo novaca, premda za to baš
nema vidljivih dokaza. To sam shvatila tek u nekoliko posljednjih mjeseci. Mislim da čak ni mama nema
pojma koliko tata zarađuje. I pored svog njenog obrazovanja, neke joj stvari naprosto nisu jasne.
Čudan par. Pitam se zašto su se uopće sastali. Što žele? Koliko se sjećam, nikad ih nisam vidjela da se
grle i ljube. Jedva da ponekad porazgovaraju.
Ali se ni ne svađaju...
Kao dva stranca... Zar se to zove ljubav?
Stalno ih ispitujem, odvojeno i zajedno, kako su se sreli i stalno slušam istu priču. Pred mnogo godina
su išli u isti razred. Ali to, naravno, nije razlog da se ostane zajedno do smrti, da se ima djecu.
U školi nisu bili osobito prisni. Tata je prekinuo školu u šestom razredu i na to me je uvijek podsjećao
kad god bih ga molila da mi pomogne u domaćoj zadaći. Mama je, naravno, nastavila i otišla na studij.
Nakon nekoliko godina su se ponovo sreli i oženili.
Kao da ih je netko na to prisilio...
Kada, na primjer, vode ljubav, ako to uopće rade?
Kroz ove zidove bi se i šapat čuo...
A noću ponekad i hodam malo oko kuće...
Čudne misli, možda i tužne.
Ponekad me uhvati strah da bi se mogli rastati i ostaviti me samu, kao Tali, čiji je otac prije dosta godina
iščezao i ostavio je s majkom, koja je ne podnosi.
Čujem ih kako dišu. Tata tiho hrče. Na prozoru slabašno počinje svitati. Priviknute na mrak, oči mi
zapažaju svaki detalj. Već me bole noge. Ponekad zaželim da se uvučem između njih i pokrijem preko glave,
kao kad sam bila dijete.
Ali to više nije moguće...
Slabašni, rani cvrkut, prvih jutarnjih ptica u udolini...

ADAM

Kako da je opišem? Gdje da počnem? Jednostavno, s bojom njenih očiju, kose, stilom odijevanja,
navikama, načinom govora, nogama. Gdje da počnem? Moja žena. Tako mi je bliska, ne samo iz
dvadesetpetogodišnjeg braka, nego i otprije, iz djetinjstva, mladosti, dana koje pamtim iz prvog razreda u
maloj školi pored luke, sjećam se zelenih i zagušljivih koliba sa zadahom mlijeka i trulih banana, crveno
obojenih ljuljački, velike jame s pijeskom, napuštenog automobila s golemim volanom, slomljene ograde.
Dani beskrajnog ljeta, čak i zimi. Kao na nekoj zamagljenoj slici, nema razlike između mene i svijeta koji
me okružuje. Ona je tu, među djecom, ponekad je moram potražiti, povremeno odlazi i vraća se, mršava
djevojčica s pletenicama, sjedi ispred, iza ili pored mene i neprekidno siše palac.
Sve do sada, kad je gledam uvećanu kako piše ili čita i stisnutu šaku prinosi ustima, a palcem
neprekidno, lagano prelazi preko usana, kao ostatak onih dana kad je sisala palac. Nije mi vjerovala kad sam
joj jednom rekao da pamtim kako je sisala palac.
– Ali ja se tebe iz tog vremena ne sjećam.
– Cijelo vrijeme sam bio u razredu.
Pričamo čudne i smiješne priče o onim godinama dok smo kao djeca sjedili u istom razredu, uglavnom
da bi zadovoljili Dafinu znatiželju; ona nas ponekad pita kako smo se sreli, zašto smo se zbližili, što smo
jedno za drugo osjećali. Drži da je čudno što smo tolike godine sjedili u istom razredu, a nismo znali da
ćemo se vjenčati.
 Nema nikakve misterije u ženi koja je odjednom iskočila iz mraka – sjećam se kad sam je prvi put
uočio, znam i prve riječi koje smo izmijenili. Asija je pored mene bila uvijek, poput drveća u dvorištu, poput
mora koje se vidi s prozora.
U sedmom ili osmom razredu, kad se dječaci počinju zaljubljivati, i ja sam se zaljubio ali ne u nju nego
u one dvije ili tri dje vojčice u koje su svi bili zaljubljeni. Zaljubljivalo se ne zato što se htjelo biti
zaljubljeno, nego zato da se oslobodi nekog tereta, poput određene dužnosti. Na taj bih način bio slobodan
za zaista važne stvari – putovanja, igre, vanjska zbivanja. Drugi svjetski rat je bio na vrhuncu, i svuda oko
nas se nalazila golema vojska, mnoštvo vojnika, artiljerije, ratnih brodova – sve je to zahtijevalo duboku
koncentraciju. Ona se nije uklapala u sve to. Bila je mirna djevojka, ne previše lijepa, ozbiljna i izuzetna
učenica, čije su se zadaće naprosto morale prepisati. Ujutro prije škole su je čekali da pogledaju u njene
vježbenice, koje bi im predavala bez prosvjeda, ali s očitim prezirom, promatrajući kako od nje prepisuju
sve dobre ideje i točne odgovore, ponekad im čak i nestrpljivo objašnjavajući što znače. Ja od nje nisam
prepisivao, nego od onih koji su od nje već prepisali. Već tada, pri kraju osmogodišnje škole, sve manje sam
učio, ne zbog nesposobnosti nego zato što su mi kod kuće već počeli govoriti da neću moći nastaviti sa
školovanjem jer ću morati početi raditi u očevoj garaži. Svako sam mu poslijepodne dolazio pomagati,
dodavati alat, prati automobile, mijenjati gume. Svaki napor u učenju i školi činio mi se sve manje i manje
važan u odnosu na moju svakodnevicu.
Ipak sam završio peti razred. Tad su se u razredu počeli stvarati parovi, no mene nimalo nije smetalo da
se zaljubim u djevojku koja je već imala dečka. Dapače, to mi je čak i više odgovaralo, nisam joj se trebao
udvarati niti se ponižavati s glupim komplimentima za vrijeme odmora. Bez muke sam mogao voljeti s
distance, tek povremeno bih se uznemirio, postao gotovo grozničav, kad bi djevojka razvrgla postojeći odnos
i otvorila se novim ponudama, kao da se sad i od mene očekuje da pokušam, no ja bih uvijek oklijevao,
odgađao, čekao, možda će netko drugi...
Baš u to vrijeme je u naš razred došao jedan doseljenik, siroče iz Teherana, zvao se Jicak. Nastavnici su
zadužili Asiju da mu bude pri ruci, pomogne u učenju i domaćim zadaćama. On se smjesta u nju zaljubio,
otvoreno, stalno ju je shjedio uz neskriveno divljenje. Nas je prilično zbunjivalo takvo javno pokazivanje
ljubavi, u staromodnom, evropskom stilu. Postupala je prema njemu strpljivo, govorkalo se da ga »žali«, ali
mu je u svakom slučaju posvećivala mnogo pažnje. Stajala bi s njim za vrijeme odmora i dugo razgovarala.
Ja s njom nisam imao nikakve odnose, ali je u razredu vladao osjećaj da joj je ta ljubav dala snage,
poboljšala njen položaj. Sjećam se da smo za vrijeme ženske tje lovježbe mi dečki znali sjediti pored ograde
i gledati ih kako igraju odbojku. Tad smo ih već gledali drukčije, pomno ih i neprestance promatrali. Tek
sam tada prvi put primijetio da ima duge i privlačne noge, ali nije još nosila grudnjak, a nama su tada bile
najvažnije grudi, ponekad bi u razredu znali malo premjestiti stolicu da bi kroz kratki rukav uhvatili onaj
najtraženiji komadić puti.
Na kraju petog razreda otišli smo na logorovanje u planine kod Galileje, s nastavnicima i ravnateljem.
Bio je to velik logor u kojem su se okupila djeca iz svih petih razreda u gradu. Službeni cilj je bio da se
upoznamo s prirodom, s našom okolinom, ali su iskoristili tu priliku da nas ugnjave s nekom predvojničkom
obukom. Najvažnije je bilo noćno stražarenje. Budući da su djevojke uporno zahtijevale da i one budu na
straži, odlučeno je da stražarimo u parovima, što je, razumljivo, izazvalo prilično uzbuđenje, osobito
prigodom izbora parova. Drugog dana navečer saznao sam da su me odredili za stražu s njom u paru, a onda
mi je prišao onaj dečko, imigrant, i zamolio me da se zamijenimo. Naravno, odmah sam pristao. Predvečer
mi je pristupila i pokazala mi gdje spava u šatoru, zamolivši me da je probudim, jer čvrsto spava, pa bi
mogla prespavati noćnu stražu. Odmah sam joj rekao da nisam s njom na straži, jer me je Jicak zamolio da
se zamijenimo.
Pocrvenila je, sva bijesna.
– Kako to misliš? Jesi li pristao?
– Mislio sam da bi ti htjela... – promrmljao sam.
 – Tko te je molio da misliš umjesto mene? Druga je stvar ako ne želiš ići sa mnom na stražu.
Govorila je odvažno, smiono – to nekako nije priličilo toj mršavoj, mirnoj djevojci. Činilo mi se da do
tada nikad nisam s njom progovorio kao s osobom, lice u lice. Zbunio sam se, u strahu da ću se umiješati u
ljubav onog imigrantskog siročeta.
– Ali pitao me je... – dodao sam oklijevajući.
– Reci mu da još nisam njegova žena.
Nasmijao sam se. Svidio mi se taj njezin ponosan i odlučan stav.
Rekao sam mu. Izgledao je bijedno. Prezirao sam ga zbog takve otvoreno pokazivane i samomučeničke
ljubavi.
U jedan ujutro su me probudili da preuzmem smjenu. Izašao sam iz šatora i pričekao je. Prošlo je deset
minuta, a ona se nije pojavila, pa sam je otišao probuditi u ženski šator. Možda mi se u tom trenutku prvi put
učinilo da bih se mogao u nju zaljubiti. U mračnom šatoru, medu zbijenim i usnulim djevojkama, dok se
njihov ženski miris miješao s laganim vonjem parfema, dodirnuo sam djevojku koja je tu ležala sklupčana,
digao joj pokrivač i ugledao pri mjesečini njene noge u kratkim hlačama, rasutu kosu, sagnuo se da joj
dodirnem lice, možda je po prvi put hotimice dirnuvši, slobodno i jednostavno, prodrmao sam je i prošaptao
joj ime. Onda mi se učinilo da je sanjala, da sam je prenuo iz sna. Napokon je otvorila oči i nasmiješila mi
se. Potom je upalila veliku vojnu baterijsku lampu koja je ležala pored nje. Stajao sam kao hipnotiziran,
promatrajući je kako oblači duge hlače i džemper, a ona me je zapitala je li vani hladno. Djevojke oko mene
su se počele meškoljiti, mrmljati. Jedna se odjednom probudila i ugledala me. – Tko je to? – viknula je, pa
sam izjurio iz šatora. Nekoliko sekundi iza toga izašla je i Asija, u kratkom vojničkom kaputu koji me je
zbilja impresionirao. Imala je mnogo svakojake prave vojne opreme, koju joj je očito dao otac. Odnekud
sam načuo da joj otac nešto radi za vladu, u vezi sa sigurnošću. Zaputili smo se između velikih šatora, tu i
tamo udarivši po travi i grmlju tvrdim, glatkim štapovima koje su nam dali. Povremeno bi sjeli na neki
kamen na rubu logora, gledajući niz mračni obronak, dok se ona, s velikom vojnom baterijom u ruci, igrala
sa snažnom zrakom svjetla, šarajući po obronku.
Odmah smo počeli razgovarati, kao da smo se od početka na to spremali. Ćitavo vrijeme sam je gledao,
promatrao, pokušavajući zaključiti vrijedi li se u nju zaljubiti, zaljubljujući se dok sam o tome razmišljao.
Govorila je o nastavnicima, o nastavnim metodama, pitala me za mišljenje. Imala je jasne, čvrste, vrlo
kritičke ideje. O sistemu nastave, materijalističkom mišljenju, a osobito protiv samih nastavnika. Iznenadio
sam se, jer je u razredu bila vrlo tiha i poslušna, itekako uvažavajući sve nastavnike. Nisam imao pojma da
ih duboko u svom srcu prezire. Rekao sam joj da ću napustiti školu i početi raditi s ocem u garaži, a ona je to
oduševljeno pozdravila, ljubomorna što odlazim u svijet gdje se zbivaju velike promjene, kad će sada, sa
svršetkom rata, neminovno doći do opće revolucije. Kad bi samo mogla, i ona bi napustila školu.
Bilo je u njoj nešto mračno, zbrkane ali odvažne ideje, nešto meni prilično strano, vrlo intelektualno,
možda i previše brblja vo, ali itekako zanimljivo. Pričali smo i pričali i već je gotovo pola smjene prošlo,
kad nas je iznenada napao nastavnik tjelesnog, zadužen za nadzor nad stražarima. Zgrabio joj je bateriju iz
ruku i bacio je na tlo, rekao nam neka umuknemo, legnemo na zemlju, odemo još malo dalje i u tišini
osluškujemo neprijatelja.
Kad je otišao, mi smo i dalje ostali ležati, i zabavljeni i bijesni, ja sam joj rekao: – Jesam li te prenuo iz
sna? – a ona se ozarila. – Kako si znao? – Bila je uporna, odlučila je saznati kako sam u mraku šatora mogao
znati da sanja. Potom mi je ispričala san, nešto o njenom ocu.
Smjena nam je završila, pa smo se vratili svako u svoj šator. Uzeo sam njenu bateriju da je popravim.
Slijedećeg dana, za vrijeme obuke i izleta, nismo izmijenili ni riječi. Mislio sam da još uvijek imam vremena
odlučiti hoću li se u nju zaljubiti. Poslijepodne sam joj vratio popravljenu bateriju. Zahvalila mi je, lagano –
namjerice – dodirnula ruku, htjela otpočeti razgovor, no ja sam se uklonio, nesiguran, oklijevajući, ne želeći
da ispadnem budala.
 Te večeri je nestao Jicak. Izgleda da ga nije bilo još od podneva, ali tek navečer su to zamijetili. Sve
vježbe i aktivnosti bile su prekinute, pa smo svi, uključujući i djecu iz drugih škola, krenuli u potragu za
njim. Raspoređeni u vrstu hodali smo preko brda, pretraživali svaki grm i pukotinu, neprekidno ga
dozivajući po imenu. Ravnatelj je rukovodio potragom, uzbuđeno vikao, uzbuđeno i očajno jurio goredolje.
Odjednom se ona našla u središtu pažnje. Svi su je gledali, optužujući, znatiželjno. Čak su je i djeca iz
drugih škola došla vidjeti, svi su već dosad znali razlog nestanka. Ravnatelj ju je neprekidno zvao radi novih
i novih podataka o njemu. Stajao je i vikao na nju, kao da je ona kriva što nije uzvraćala Jicakovu ljubav.
Ujutro su stigla dva britanska policajca s psom. Sve ih je to jako zabavljalo, iskoristili su priliku da
pretraže logor radi eventualnog oružja. Našli su ga za nekoliko minuta. Jednostavno se sakrio u maloj pećini
stotinjak metara od logora. Pas ga je izjurio napolje. Pojavio se gorko plačući, vičući svojim stranim
naglaskom: – Nemojte me ubiti! – Kleknuo je pred ravnateljem i pred njom. Bio je tako bijedan, da ga se
nije moglo ni grditi. Rekli su joj neka sjedne s njim, da ga malo utješi. Više joj se nisam mogao približiti, sve
dok logorovanje nije završilo.
No kao da sam se i ja zarazio tom njegovom beznadnom Iju bavlju. Za vrijeme ferija neprekidno sam
mislio na nju, odlazio bih u predvečerja do njezine kuće, nastojeći da je sretnem. Radio sam u garaži već
puno radno vrijeme i nisam se prijavio za novu školsku godinu. Otac je bio sve slabiji, bilo je već mnogo
vijaka koje nije bio kadar pritegnuti. Sjeo bi na stolicu pored auta i govorio mi što da radim. Tu i tamo, kad
bih uhvatio malo slobodnog vremena, odlazio bih, kao nekad, u školu, u prljavom kombinezonu, sjeo na
ogradu i čekao odmor, da vidim prijatelje, pokušavajući i dalje ostati s njima u vezi. Tražio sam je pogledom
i pokatkad je iznenada znao spaziti, a onda sam s mukom održavao čak i najobičniji razgovor, posebno ako
bi joj Jicak bio za petama, a i ona je zbog njega bila oprezna. Činilo se da su usprkos svemu ipak bili
prijatelji. Nakon nekog vremena sam prestao odlaziti u školu, odustao sam, jer mi je posao u garaži
oduzimao sve više vremena. Prijatelji su mi se odjednom učinili previše djetinjasti, sa svojim knjigama,
črčkarijama i malim pričicama o nastavnicima.
Usred šestog razreda je nestala. Obitelj joj se preselila u Tel Aviv. U novinama se ponekad znalo pojaviti
ime njena oca kao jednog od voda iza kulisa, šefa sigurnosti. Pred nama su bili mjeseci uspostavljanja nove
države, u zemlji je vladao kaos. Navečer sam pokušavao učiti, pripremati se barem površno za prijemni ispit,
ali sam ubrzo odustao.
U početku rata za nezavisnost umro mi je otac, pa sam otišao u vojsku kao mehaničar, zadužen za
oklopna vozila. Prošla je godina dana a da je uopće nisam vidio.
Sreli smo se tek nakon rata, na školskoj proslavi. Bilo je nemoguće pozvati samo one koji su završili
školu, jer su mnogi kao i ja odustali na pola puta, zaposlili se, otišli u vojsku ili Palmah 2. Neki su i poginuli
u ratu.
Trebala je to biti velika proslava. Opće okupljanje, zborovanje, govori, zabava do kasno u noć. Isprva
nisam prepoznao djevojku koja mi je pristupila. Ja sam u međuvremenu porastao, pa mi se ona nakon svih
tih godina odjednom učinila vrlo niskom.
– Kako revolucija? – upitao sam sa smiješkom. Iznenadila se, a onda nasmijala.
– Doći će... doći će.
I od tog trenutka me nije napuštala. Oboje smo se tu osjećali pomalo izdvojeno. Oboje smo napustili
školu u šestom razredu. Mnogi su nam ljudi na toj proslavi bili nepoznati. Neki su već bili oženjeni, pa su sa
sobom poveli muževe i žene. Sjeli smo postrance, u dnu sale i slušali duge govore, a ona mi je cijelo vrijeme
šaptala u uho, pričala o sebi, o učiteljskoj školi. Kad smo ustali da odamo počast poginulima, slušajući
pognute glave dugi popis mrtvih, pročitano je i Jicakovo ime, pa sam je pogledao. Stajala je, pognute glave i
nije ni trepnula okom. Nisam znao što ću, bila je uz mene cijelu večer, zajedno smo se kretali i nevoljko
prihvaćali duge razgovore s drugim prijateljima. Ime njena oca se u to vrijeme povlačilo po novinama u vezi

2
Hebr. skrać. od plugot mahac, udarne jedinice vojne organizacije Hagana (prim. prev.)
neke opskurne epizode, prenagljene odluke s neželjenim posljedicama. Otac joj je bio otpušten, pa su se čak
čuli i zahtjevi za pokretanjem sudskog postupka, ali su ga naposljetku pustili na miru radi prijašnjih zasluga.
Možda je zato bila isuviše osjetljiva u odnosima s drugim ljudima, jer je usred zabave odlučila otići i
vratiti se u Tel Aviv. Zamolila me je da je otpratim do autobusne stanice, pa sam je povezao autom, starim
očevim Morrisom, čije je stražnje sjedalo bilo puno alata, automobilskih dijelova i kanti s uljem. Stajali smo
i čekali autobus na pustoj autobusnoj stanici u donjem gradu. Bila mi je sve bliža i bliža, govorila je o sebi,
raspitivala se o mom poslu. Sjetila se one zajedničke noćne straže i svega što sam joj tada rekao. Autobus je
kasnio. Odlučio sam je odvesti kući u Tel Aviv. Stigli smo tamo iza ponoći. Mala, skromna kuća sa
zapuštenim vrtom u južnom Tel Avivu. Uporno je zahtijevala da kod njih prenoćim. Pristao sam, pomalo
znatiželjan da upoznam njena oca. U kući je bilo mračno, u svakom kutu su ležale gomile novina. Otac nas
je došao pozdraviti, čovjek bujne kose, manji i stariji nego što je izgledao na novinskim fotografijama,
tvrđeg lica. Ispričala mu je nešto malo o meni, rastreseno je kimnuo i iščezao u drugoj sobi. Mislio sam da
ćemo još malo sjediti i nastaviti s razgovorom, no ona mi je sofu u dnevnoj sobi namjestila za spavanje, dala
mi neku staru očevu pidžamu i ostavila me. Isprva mi je bilo teško zaspati, u glavi mi je još uvijek bučilo od
proslave, govora, susreta sa starim prijateljima, svega što se zbivalo do dolaska u ovu mračnu i tihu kuću,
medu raštrkanim voćnjacima Tel Aviva. Napokon sam ipak zaspao. U tri ujutro sam začuo kako se netko
smuca pored mog kreveta. Bio je to njen otac u kaki hlačama i poderanom gornjem dijelu pidžame. Nagnuo
se nad radio i počeo okretati dugmad, idući od stanice do stanice, BBC, emisije na ruskom, mađarskom,
rumunjskom, na jezicima koje nisam mogao čak ni prepoznati. Sve stanice probuđenog istoka. Slušao bi
trenutak, a onda prelazio na drugu stanicu, čvrsto zatvorenih očiju, možda je to bila navika koje se nije uspio
riješiti još iz ministarstva informacija, ili je možda tražio nešto što se ticalo njega, neki komentar o
njegovom slučaju, iz stranog i dalekog izvora. Nije obraćao pažnju na mene, kao da ni ne postojim. Nije ga
bilo briga ni što me je probudio, što sam onako iscrpljen šutke sjedio i zajedno s njim slušao radio.
Napokon je isključio radio. Lice mu je djelovalo ozbiljno, strogo.
– I ti studiraš?
Rekao sam mu što radim.
– Kako ti se zove otac? I to sam mu rekao.
Odmah je znao da je otac umro pred godinu i pol, premda zbog rata nismo u novinama objavili
osmrtnicu. Dodao je još neke šture, vrlo precizne detalje o mom ocu.
– Poznavali ste ga? – bio sam zapanjen.
Ne, nikad se nisu sreli, ali je znao sve o njemu, kao da pred sobom ima njegov osobni dosje. Potom me
ostavio samog...
Više nisam mogao zaspati. U pet ujutro sam ustao, složio plahte, morao sam se vratiti u Haifu da u
sedam otvorim garažu. Prošlo je tek nekoliko mjeseci otkako je nakon rata garaža ponovo proradila.
Konkurencija je u to vrijeme bila žestoka i morao sam dobro raditi da ne izgubim mušterije.
Izašao sam. Magličasto ljetno jutro. Zaputio sam se zapuštenim vrtom, gladan, pospan nakon neudobno
provedene noći, promatrajući mlade raznosače novina koji su stizali jedan za drugim i bacali pred vrata
jutarnje novine na svim jezicima. Htio sam otići, ali ne bez pozdrava; nisam, međutim, znao koja je njena
soba. Napokon sam lagano pokucao na jedan od prozora.
Nije prošlo mnogo vremena, a ona se pojavila, začešljane kose, u laganoj jutarnjoj haljini, blještava lica.
Prišla mi je blizu i rekla ozbiljno, gotovo svečano: – Sanjala sam te. – Onda je ispričala san koji je bio
gotovo nemoguće jasan, sređen, logičan. San kojeg je trebalo protumačiti kao da mi izravno želi reći: –
Htjela bih se udati za tebe.

ASIJA
 Stara koliba pokreta, samo nešto veća. Rano predvečerje, zimski suton. Izgleda da se spremaju za
komad, neki hodaju u zakrpanim kostimima, slamnatim šeširima, s konopcima utegnutim ogrtačima od
pokrivača. Poneko prolazi našminkana lica. Neki mladi čovjek piše glazbu za komad – oko njega se
natisnule djevojke – sjedi na podu u orijentalnom položaju, nagnut nad vježbenicom, brzo ispisuje riječi.
Mumljaju melodiju, a on piše riječi koje nisu samo riječi, u kojima je skrivena i glazba. Iz svoga kuta iznad
glava djevojaka vidim melodiozne riječi tako žurno ispisane. No oni i dalje nekoga čekaju. Zvijezdu?
Producenta? Nekog važnog, nekog dragocjenog, bez koga komad ne može krenuti. Čuj, dopire zvuk sve
bližeg vlaka, kratko se zaustavlja i nastavlja svojim putem. Jurimo van da ga dočekamo. I zbilja je stigao.
Vlak je stao samo načas i opet iščezao, ostavivši za sobom samo sjajne tračnice, ali je na peron izbacio
veliki bolnički krevet. Netko u njemu leži. Guramo se oko njega, on je bolestan, ne baš bolestan, više
iscrpljen. Nešto gaje zaista iscrpilo. Postnatalna iscrpljenost, izrodio je djecu, ali je i sretan, ponosi se samim
sobom, slabašan pobjednički osmijeh lebdi mu na blijedom licu, kombinacija Zakija i nekog drugog, leži tu
u kaki odjeći, pod armijskim ćebetom.
I grupa se počinje komešati oko njega, nose krevet u kolibu, svi sretni, opća sreća, jer tu su i mala djeca,
kao neka hrpa vreća. Nagomilani na jednoj strani, mirni su i nasmiješeni. To su već mali ljudi, a ne tek
rođene bebe, imaju kosu i zube, odjeveni su u male dječje kombinezone s gumbićima i kopčama. Stavljaju ih
na drvenu pozornicu, ispod nadstrešnice od cerade, nastaje opća zbrka i veselje i samo je onaj usamljeni,
neovisni porodnik zbunjen, čak i žalostan. A ja stojim sa strane, osjećajući se napušteno. Zar me nije nekoć
volio? Sad leži podbočen jastukom, gleda gomilu kako pleše oko djece rođene bez majke, djece koju je on
rodio za sve njih, o tome se radi. Oprezno mu prilazim, ne gledam njega nego djecu koja tu nepokretno leže,
donji su im udovi čvrsto svezani. Znam da imaju neki strašan, skriveni nedostatak. Ljudi ih dižu i vraćaju,
odabiru, požuruju me da i ja uzmem jedno, u kutu vidim kako leži jedno već gotovo odraslo dijete, ostarjeli
fetus, s mrenom na oku, pruža svoje male ruke prema meni. – Brzo, brzo – čujem oko sebe...

ADAM

Napokon sam shvatio. Uznemiren i uzbuđen, stojeći tamo u usahlu, zapuštenu vrtu u svježe ljetno jutro,
oslonjen o vrata svog malog auta, motreći djevojku koja je stajala ispred mene, istovremeno čudnu i prisnu,
promatrajući njeno ozbiljno lice, oštre, ptičje crte, gusti uvojak kose koji joj je pao na grudi, proučavajući joj
tijelo, noge u sandalama, oblik nogu, slušajući jasan i živahan san, za koji sam isprva bio siguran da ga je
izmislila da bi mi izjavila ljubav. Tada nisam znao ono što sam shvatio poslije vjenčanja, da su njeni snovi
takvi – jasni i određeni, da ih se uvijek sjeća do u najmanji detalj. Za razliku od mojih, toliko rijetkih i
nedokučivih snova.
Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti...
No vratio sam se već iste večeri, ovaj put s pidžamom, priborom za brijanje, četkicom za zube i
rezervnom košuljom. Već zaljubljen, kao po nekoj tajnoj zapovijedi, moja ljubav nije iziskivala nikakva
napora. Bilo mi je dovoljno da se sjetim djevojke koju sam one noći probudio u šatoru i koja se činila
neizmjerno ljepšom od ove djevojke. Nisam se zaljubio u nju ni u ovu drugu, već u neku između njih dvije.
Malo se iznenadila vidjevši da sam se vratio već istoga dana. Njen otac, koji je koračao goredolje poput
lava u kavezu, zastao je načas i pogledao me, a onda nastavio koračati. (Hodao je tako po kući mnogo
godina, jedva izlazeći, ne želeći vidjeti prijatelje. Bio je ponosan i bijesan na čitav svijet, uvjeren da je u
pravu i da su mu nanijeli nepravdu.) Prišla mi je samo njena majka, nježna, istančana stara žena slabih očiju,
i lagano mi stisla ruku. Tu smo večer uglavnom proveli u njenoj sobi. Govorila je o svom studiju i
planovima, te o zbivanjima u svijetu. Zanimala se za politiku, jednakost, socijalističke režime, spominjala je
imena političara i događaje, kao da zna sve tajne, nepoznate informacije koje su joj se činile najvažnijima.
Tada sam shvatio kako su sve te godine teškog i osamljenog posla u garaži oslabile moju znatiželju. Na kraju
sam je dodirnuo, zagrlio, poljubio joj usta i grudi, osjetio gorak okus sapuna.
 Te noći mi je opet bio priređen krevet na staroj sofi u dnevnoj sobi. U dva ili tri ujutro ponovo se
pojavio svrgnuti rukovodilac u pocijepanoj pidžami, užagrena lica se nagnuo nad radioaparat, okretajem
gumba prelazio sa stanice na stanicu, tražeći u dalekom eteru i najmanji spomen Izraela i njegova imena.
Šutke sam se skvrčio, pokrio plahtom preko glave i zapitao se da li je zaista volim. Kad je bio gotov i vratio
se u svoju sobu, više nisam mogao zaspati. Napokon sam ustao, tiho se obukao i obrijao, te otišao u njenu
sobu da je probudim, no ona je bila sklupčana u dubokom snu, vjerojatno sanjajući. Volim li je zaista, nisam
se prestajao pitati, i ne bi li bilo bolje da pobjegnem prije no što bude prekasno? Ostavio sam kratku poruku
i s prvim osvitom se odvezao natrag u Haifu.
U podne je stigla u garažu. Mora da joj je otac dao adresu. Ležao sam ispod auta i mijenjao ispušnu
cijev ^»djednom je spazio kako nervozno stoji na vratima. Smjesta saWi ustao i prišao joj, zamašćen i crn,
no ona mi je bez riječi pokazala da nastavim posao. Gledala me je preplašenim pogledom koji mi je godio i
smirivao me. Tako je baš i trebalo biti. Opet sam legao ispod auta, radeći hitro i koncentrirano, da se riješim
vlasnika automobila koji ju je promatrao dok se šetala među hrpama otpada, gledajući razbacane alatke,
proučavajući sliku gole djevojke koju sam bio izrezao iz nekog časopisa i prikucao na zid. Sve je pažljivo
proučavala, s velikim zanimanjem, čak je gurnula i glavu u stari motor, koji je ležao na radnom stolu.
Napokon sam uspio srediti tu ispušnu cijev i mušterija je otišla s autom. Prišao sam joj. Nije objasnila zašto
se pojavila tako iznenada, niti je upitala zašto sam ujutro otišao bez pozdrava. Htjela je samo saznati kako
radi automobilski motor. Objasnio sam joj. Slušala je ozbiljno, tužnih očiju, glas joj je malo podrhtavao, na
rubu suza. No postavljala je inteligentna pitanja i nije htjela slušati ništa drugo. Pričao sam joj, čak sam
skinuo i neki stari rasplinjač da joj pokažem od čega se sastoji, objašnjavajući i objašnjavajući. Nikada
nisam ni mislio da se toliko toga može reći o radu običnog benzinskog motora.
Tri mjeseca kasnije smo se vjenčali... Prešla je studirati u Haifu, pa smo nekoliko prvih godina živjeli u
kući moje majke.
Nisam znao hoće li to potrajati, ponekad sam bio siguran da je zažalila, pa će me ubrzo ostaviti i naći
nekog drugog koji će je prihvatiti. Ne bih se uopće bio iznenadio da me iznevjerila. No naš je život od
početka tekao glatko. Zadubila se u svoj studij i živjeli smo vrlo urednim životom. Ujutro je odlazila na
fakultet, a potom u biblioteku. Ja bih nakon posla dolazio po nju. Odlično se slagala s mojom starom,
invalidnom majkom, slušala njena beskrajna naklapanja, odlazila s njom u kupovinu, sa simpatijama primala
sve njene glupe ideje i brižno pamtila savjete. Kad smo majka i ja shvatili da joj kuhanje baš i nije jača
strana, dali smo joj druge kućanske poslove, pranje suda ili ribanje podova, u čemu je bila vrlo djelotvorna,
ne zabadajući nos u druge obaveze. Već tada sam zamijetio njenu čudnu sklonost ka starijim ženama. Imala
je u Haifi nekoliko starih tetaka koje je često i odano posjećivala.
I samo je učila, učila, učila. Neprekidno s knjigama, blokovima, fasciklima. Pored studija često se
prijavljivala na razne večernje tečajeve na sveučilištu. Činilo se da svake druge večeri polaže neki ispit
kojeg je pripremila s kolegama sa studija. Ostavila bi mi adresu gdje je mogu pokupiti pred kraj dana: u
biblioteci, privatnoj kući, kavani, ponekad čak i u javnom parku. Dolazio bih tamo nakon posla, zamazan, u
prljavoj odjeći, teškim bi cipelama prolazio čitaonicama u biblioteci, između stolova, privlačeći pažnju
čitača, našao bih je i lagano je taknuo o rame. Kimnula bi glavom i prošaptala: – Pusti me da samo završim
ovu stranicu. – Sjeo bih pored nje i počeo listati knjigu koja je ležala otvorena na stolu i ne bih ništa shvatio.
Jednom sam joj rekao, s osmijehom: – Možda bih i ja trebao nešto početi studirati, promijeniti posao, još
uvijek nije kasno. – Začudila se. – A zašto? – Da, zaista, zašto? Ništa me u tom njezinom svijetu nije osobito
privlačilo.
Premda je predložila da prekinemo s tim sastancima, jer da može i sama doći kući, inzistirao sam da
uvijek dođem pred nju. Htio sam znati gdje je bila, s kim se srela, što je radila toga dana. Ponekad bi me
uhvatila čudna ljubomora, žurno sam zatvarao garažu prije obavljena posla, odlazio ranije, namjerno stižući
sat ili dva ranije na mjesto sastanka, sjeo bih na stepenice i čekao je, ili je kradomice promatrao iz nekog
udaljenog kuta biblioteke. No sve je bilo uzalud. Nije joj bilo ni nakraj pameti da me ostavi, niti joj je palo
na pamet da se u nekog zaljubi. Sad kad je našla muža i dom, mogla se slobodno baviti stvarima koje su je
zbilja zanimale, pa se polako mogla uključivati i u javne poslove. Bila je član studentske organizacije i
jednom je organizirala uspjeli štrajk.
Na drugoj godini studija već je našla i honorarni posao – predavala je u osnovnoj školi. U početku se
prilično mučila, djeca su je izluđivala, premda nikad nije rekla u čemu je bio problem. Predvečer bi dolazila
kući prilično omamljena. Ali nije odustajala, brižno se pripremala za svaki sat, ponekad bi se čak zatvorila u
kupaonicu i naglas govorila lekciju, postavljajući pitanja i odgovarajući na njih. Često je crtala razne
ilustracije i karte, oslikavala velike površine kartona, ukrašavala ih sušenim cvijećem i lijepim šarama. U
praktičnim stvarima je, međutim, imala dvije lijeve ruke, pa sam joj malo pomagao u tehničkim
pripremama.
Sve u svemu, kao što sam odmah zaključio, bila je ona samostalna i ugodna osoba. Nikad se nije
svađala, odnosila se prema meni s uvažavanjem, pomalo čak i sa strahom. Možda je pokatkad isuviše
pričala, no budući da sam imao običaj povlačiti se u duže periode šutnje, bilo je prirodno da tada govori i
umjesto mene. Vodili smo ljubav svaki, ili barem svaki drugi dan, no izgleda da sam jedino ja u tome uživao.
Majka je bila s nama čitavo vrijeme, i budući da nas nije bilo preko čitavog dana, jedva je čekala večeri da
može s nama razgovarati. Nikad nas nije ostavljala nasamo. Znala je ući u našu sobu bez kucanja, čak i kad
smo bili neodjeveni. Kad bih je pokušao zaključati, lupala je na vrata i zvala me paničnim glasom. Noću je
ostavljala upaljena svjetla, imala je izuzetno lagan san i dolazila bi nam usred noći. Često sam morao čekati
sve do ranih jutarnjih sati i onda buditi Asiju.
Ona bi mi se prepuštala. Ponekad je znala prošaptati u snu, još uvijek zatvorenih očiju: – Samo još
minutu, pusti me da završim ovaj san – a ja bih sjedio na rubu kreveta i čekao je da se sama probudi, ona bi
se napokon nasmiješila, otvorila oči i pomogla da je skinem. U drugoj godini braka, kad je počela raditi, sve
teže i teže sam je budio rano ujutro prije odlaska na posao. Vodio sam ljubav s njom dok je spavala,
miješajući joj se sa snovima. No onda sam zaposlio svog prvog radnika Arapina, Hami da, i dao mu ključ od
radionice da je ujutro otvori i primi prve mušterije. To je bio prvi radnik kojeg sam uzeo samo na privremeni
rok. Isplaćivao sam ga svakoga dana tako da mu mogu otkazati ako ispadne preskup, ali se posao počeo
širiti, pa sam vrlo brzo uzeo još jednog radnika. Tako smo ujutro mogli malo duže ostajati u krevetu i slušati
njene snove, koji su mi postajali sve čudniji. Ponekad bismo razgovarali o nama, kako smo se i zašto oženili
i jesmo li to požalili. Bila je zaprepaštena. – Tebi je žao?
Ne, naravno da nije, zašto bi mi bilo žao. No ponekad, kad bi mi se učinilo da je više ne volim, postajao
bih strašno utučen. Ipak, kao što sam već rekao, ona je bila ugodna osoba, činila je sve ono što sam htio,
samo što nisam htio ništa osobito. U tome je bila stvar – ona u meni nije budila nikakve posebne želje. U to
sam vrijeme teško radio, naporan fizički posao, ali nisam samo zbog toga navečer bio umoran.
Umaralo me je nešto u njoj, nešto nejasno. Ne mislim na male pričice koje mi je znala govoriti, nije se
radilo o tome, rado sam ih slušao, premda mi je izgledalo da su nekako nestvarne, ne zato što je živjela u
stvarnosti drukčijoj od moje, nije to bio razlog... nešto drugo... nešto što nisam znao izraziti, pa sam onda
šutio. Sve više mi se činilo da gubi vezu sa stvarnim svijetom, pluta sve dalje, samo što, naravno, nisam
točno znao odrediti stvarni svijet. A opet, nipošto nije bila neki izgubljeni sanjar. Organizirala je, radila,
studirala, jurila naokolo, susretala svakakve ljude. Hodala je brzo, odlučno, lagano pogrbljenih ramena.
Staračke kretnje. Ne, ne staračke, posivjele, ne ni posivjele, nekako drukčije, sve to nisu prave riječi. Ali
kako da je opišem? Htio bih je opisati. Odakle da počnem? Čini mi se da još uvijek nisam počeo.

DAFI

Žalim li se? U zadnje vrijeme oboje me ostavljaju samu, svaki na svoj način. Osnat mi stalno govori: –
Puštaju te na miru, tvoji vremešni roditelji.
Tvoji stari roditelji?
 Bila sam pomalo iznenađena, ali ništa nisam rekla. Je li to istina? Jadna Osnat, ta nema mira. Dijeli sobu
s desetogodišnjom sestrom, koja je ista ona, samo ružnija, i očito inteligentnija. Ide Osnat na živce, kopa joj
po ladicama, isprobava odjeću, upada u svaki razgovor. Od nje je nemoguće pobjeći. A tu je još i mala beba,
rođena pred godinu i pol, koja je u razredu izazvala dosta uzbuđenja jer smo svi bili pozvani na obrezivanje,
da vidimo što će joj učiniti. Tako slatka mala beba, upravo je počela hodati na krivim nožicama, dospijeva
svuda, Osnat je zove pokretnom nepogodom. Neprekidno prehlađena, briše zabalavljeni nos o pokrivače,
plahte, odjeću gostiju. Umoči ruke u crnu tintu, a kad joj ih pokušaju oprati, dere se tako glasno kao da je
netko kolje. Žvrlja po zidovima, knjigama, bilježnicama. Uz neprekidne urlike, suze i opću zbrku. Tome
treba dodati da im odasvud dolaze gosti i ostaju kod njih, pa im Osnat mora prepuštati svoj krevet i spavati
na madracu u dnevnoj sobi.
– U tvojoj kući je tako tiho. Dafi, daj da se zamijenimo.
Zaista, u našoj kući je tako tiho. Poslijepodne, kad mame nema kod kuće, a tata još uvijek radi, u
mračnoj, urednoj kući je tako tiho da se može čuti tiktakanje termostata. Neprirodno. Sreća što imam svoju
sobu, svoje kraljevstvo, gdje mogu biti neuredna koliko hoću. Krevet mi je uvijek nepospremljen, odjeća
razbacana na sve strane, knjige i bilježnice na podu, a plakati na zidu. Neko su me vrijeme pokušavali
prisiliti da držim sobu u redu, ali su na kraju odustali. Ovo je moj red, rekla sam, moj ritam, pa sam se
počela zatvarati da ne dolaze i ne gledaju ono što ih smeta.
Općenito, ta navika zatvaranja u svoju sobu, koju sam prihvatila od prošle godine, pokazala se vrlo
uspješnom. Kad dođu gosti, mogu ih ignorirati. Ali gosti nam baš često ne dolaze. Ujak, samac, iz Tel Aviva,
kad prolazi kroz Haifu, navrati na večeru i ode. Tu i tamo, na sabat, dođe četiri, pet bračnih parova, dosadni
ljudi, uvijek istih izraza lica, njihovi prijatelji iz djetinjstva ili nastavnici iz škole, neki su čak i meni
predavali. Jednom su za šabatsku večer pozvali u kuću čak i Švarcija. Izašla sam da vidim kako se ponaša u
neslužbenim prigodama, ali sam uočila da nema velike promjene – bio je pompozan i napuhan kao i obično.
Te večeri su tako dosadne, nikada zapravo ne razgovaraju o sebi ni o osobnim stvarima, raspravljaju o
politici, cijenama stanova ili o problemima s djecom. Uvijek ima netko tko se ističe nad drugima, koji
nadvladava sve ostale. Tata je jako šutljiv, dodaje tanjure s kolačima i uglavnom ne progovori ni riječi. Rad
u gara ži ga pomalo zatupljuje. Ponekad im se znam tiho privući i sjesti medu njih kako bih se domogla
kolača prije no što ga cijelog pojedu, jer ga gutam očima još od ručka. No u posljednje vrijeme sam
zaključila da mi je dosta nastavnika ujutro u školi i da ih ne trebam gledati još i navečer, kod kuće. Zatvaram
se u svoju sobu i ne dajem znakova života. Ponekad neki gost oprezno otvori vrata, misleći da je to toalet, pa
se iznenadi videći me kako mirno sjedim i razmišljam. Nasmiješi se udvorno, počinje razgovarati,
postavljati pitanja. Uvijek se začude koliko sam narasla, slušajući ih čovjek bi pomislio da im rastem pred
očima.
Napokon sam se počela zaključavati, nekad čak i danju. Ponekad, poslijepodne, mama glasno zalupa na
vrata, došla nam je u posjet tetka Stella, djedova sestra, sa svojom prijateljicom, i želi me vidjeti. Odlazim je
pozdraviti, ljubim je, ponekad ljubim i onu drugu ženu, koju jedva prepoznajem. Sjedim s njima i
odgovaram na pitanja. Tetka Stella, uspravna i visoka, s dugom pletenicom sijede kose i naboranim licem,
pored nje druga starica, usahla patuljkica s tamnim naočalama i debelim, kratkim štapom. I ispitivanje
otpočinje. Zna dosta o meni, čak me je i čuvala kad sam bila mala, dok je mama studirala. Pita me za ocjene,
zna da imam problema s matematikom, pamti imena Tali i Osnat, zna nešto čak i o Talinom ocu, koji je
otišao od njih. Odgovaram joj tiho, smiješeći se. Slušam kako ispituje i mamu, pita što je radila tijekom
prošlog mjeseca i prekorava zbog tolikih aktivnosti, zanima se za bolove u kičmi koji su mučili tatu pred
nekoliko godina, prelazi na pozdrave od njenih prijateljica, kojima je popravio auto. Malo govori o sebi,
zanima se samo za nas ili druge. Mama sjedi sva napeta na rubu stolca, pocrveni poput male djevojčice,
neprirodno se smije, juri im pokazati svoju novu haljinu, cijelo vrijeme nutka biskvite, sendviče i salatu,
Stella ne uzima ništa, ali ona druga starica samo sjedi i mljaska. Zbilja je privržena tim staricama, čeka ih
željno i pokorno, a kad napokon odluče krenuti, nudi se da ih odveze kući.
 Konačno odlaze. Mama ih vozi u centar grada. Otvaram malu bombonjeru koju je donijela Stella,
čokolada je odlična. Mama se vraća nakon pola sata, malo je uzrujana, sjedi u stolici u kojoj je sjedila tetka
Stella, omamljena je proteklim poslijepodnevom, nije ni za kakav posao. Pozorno je motrim, kosa joj polako
sijedi, na licu je sve više bora, ramena lagano pogrbljena, sretno stari, uskoro će i njoj trebati štap.

ADAM

Ali kako da je opišem? Gdje da počnem? Od nogu, dražesnih djevojačkih nogu u čvrstim cipelama s
niskom petom koje skrivaju većinu noge, možda su udobne, ali nemaju stila, čak su i nekako otrcane.
Ima čudan ukus u odijevanju. Pomalo depresivan. U Karmel centru je pronašla dućan koji vode dvije
čudne male starice u sivim vunenim haljinama s bijelim ovratnicima i »tri četvrt« rukavima. Prilično
muškobanjasta odjeća s podstavljenim ramenima. Dale su joj popust i to ju je oduševilo, premda su neke od
tih haljina bile s greškom. Kad je Dafi bila mala, stare dame su i njoj pronalazile haljinice istoga kroja i
materijala, pa je i Dafi izgledala kao neka mala starica.
Ne razumijem se baš mnogo u te stvari, ali mi se uvijek činilo da nešto nije u redu s izborom boja njene
odjeće, bez obzira na činjenicu što je jako voljela nositi mnoge stare haljine, koje bi stalno kratila ili duljila,
u skladu s vlastitim poimanjem modnih zahtjeva. Ponekad je znala prepravljati i nove, tek kupljene haljine,
krešući ih i preinačujući svojim, ne baš vještim rukama.
Zbog nečega joj je bilo važno da štedi novac. Bila je opsjednuta novcem. Ta njena tvrdoća prema novcu
me je čudila, bila je gotovo škrta, osobito prema samoj sebi.
Primijetio sam to pred mnogo godina u njenoj kući, vidio sam ih kako dijele hranu na pomno
razdijeljene obroke, jedu ostatke, prže ih po drugi put. Vidio sam kako koriste stare omotnice, kako njen otac
ispisuje bilježnice svojim uspomenama, pišući i na poleđini, po rubu, pa čak i po koricama. No u toj kući je
možda i bilo razloga za takvu opsjednutost, jer nakon uspostavljanja države otac nije radio, pa su živjeli od
male mirovine Ministarstva obrane. Bio je previše ponosan da nakon otpusta prihvati bilo kakvo zaposlenje.
Mi, međutim, nismo oskudijevali novcem, osobito posljednjih godina, imali smo ga svake godine sve
više. Istina, prvih godina je bilo nestašica, borili smo se da preživimo s malom radionicom. Da stvari budu
gore, partner moga oca, Erlich, odlučio se povući, pa sam morao otkupiti njegov dio i debelo se zadužiti.
Kad su počele stizati prve zarade, sve sam uložio u novu opremu i proširenje prostora. Nije se razumjela u
posao, bila je zadovoljna onim što sam joj davao. Nije čeznula da ima više novaca i kad je počela raditi sva
zarada je odlazila ravno u banku, miješajući se s prihodima od radionice. Ne vjerujem da je ikada zapravo
znala koliko zarađuje. Čudno, novac kao takav je nikad nije zanimao, ali je i dalje ustrajala na štedljivosti
kao da joj je to dužnost. Nakon nekoliko godina počela je malo potpomagati svoje roditelje. Ja naravno ništa
nisam rekao, a ona je iz zahvalnosti nastavila s još tvrdim samoodricanjem.
U kući nikada nismo imali plaćene pomoći. Prvih godina nakon što se rodio dječak i prije no što smo ga
dali u jaslice, pomagala nam je njezina majka, dolazila bi početkom tjedna samo radi toga iz Tel Aviva, a
koncem tjedna je uskakala jedna stara tetka koja je živjela u Haifi. Ponekad je čak odnosila dijete svojoj
kući. A Asija je jurila između škole i predavanja na sveučilištu, poučavanja i učenja. Kad bi se u kući nešto
pokvarilo, hladnjak ili električni štednjak, sam bih ih popravio, a kad bih se od toga umorio, bez njena
znanja sam ih zamijenio novima. Bila je zapanjena i zatečena mojim ekstravagantnim ponašanjem. – Možeš
li to podnijeti? Jesi li siguran? – Kad smo se preselili u novu kuću i opet se zadužili, sama je odlučila
preuzeti još jedan honorarni posao u večernjoj školi, premda smo bez većih poteškoća bili kadri vratiti dug.
Ništa nisam rekao, navikao sam se puštati je da radi što hoće. U to vrijeme je radionica dobro poslovala i
donosila značajnu dobit. Bivši suvlasnik Erlich se vratio, ovaj puta kao namještenik, blagajnik i knjigovođa,
i premda slab mehaničar, ispao je pravi financijski genij. Smislio je poseban način manipulacije s isplatama i
računima. Kad bi se pojavila nova mušterija s nekim manjim zahtjevom, naplatili bismo mu vrlo malo a
ponekad čak i ništa, pa bi čovjek, jasno, opet došao k nama, a nakon nekoliko takvih intervencija bi ga
opalili, ne pretjerano, ali sigurno barem dvadeset posto iznad cjenika. Svi bi uredno platili, bez razmišljanja.
Erlich je smislio i sistem slanja računa poštom. Nismo od ljudi tražili da odmah plate, već bismo im davali
auto nakon obavljena popravka, odajući dojam da nam nije najvažnija naplata nego popravak automobila,
poštena usluga. Račun nismo ni spominjali. Nakon tjedan, dva, kad bi mušterija već sve to i zaboravila,
poštom je stizao račun. I ljudi su plaćali bez prosvjeda, baš kao da je riječ o računu za telefon ili struju. Sve
više računa su plaćale osiguravajuće kompanije ili velike tvrtke, koje se, naravno, nisu bunile, nego samo
tražile račun. Erlich je i to dobro znao srediti. Premda više nije bio par tner, garažu je još uvijek držao
svojom, pa se borio za svaku moju paru, naučio sve vrste složenih postupaka, detaljno proučio porezni
sustav, često se konzultirao s odvjetnicima. Počeli smo rasti, zapošljavati sve više radnika, otvarati nove
pogone, prodavati rezervne dijelove. Uskoro smo ostvarivali čistu dobit od deset, petnaest tisuća funti
mjesečno. U svom novčaniku znao sam cijelo vrijeme nositi po pet tisuća funti, tek tako, bez nekog
posebnog razloga.
No ona nije shvaćala što se događa, ili bolje, nije htjela shvatiti, a ja se nisam osobito trsio da joj
objasnim. I dalje je radionicu držala nekom vrstom zadruge, nesvjesna da se sva zarada sad slijeva u moj
džep. Rijetko je dolazila u garažu, kao da se boji da u njoj ne zaluta. Sumnjam da je znala gdje joj je početak
a gdje kraj. No jako je uvažavala moj posao, znajući da ustajem u zoru, a da se vraćam predvečer. Doduše,
više se nisam vraćao kući crn i mastan kao prvih godina.
– Treba li ti više novaca? – znao sam je povremeno zapitati.
– Ne – brzo bi odgovarala, bez razmišljanja, savjetujući mi da odvajam novac za garažu, za slučaj da se
nešto dogodi. Nisam znao što bi se to moglo dogoditi, možda će ljudi prestati upotrebljavati automobile i
preći na konje.
Nipošto nije htjela pristati na vlastiti automobil. Zbog čega? Savršeno joj odgovara vožnja autobusom.
Ali ponekad, kad bih dolazio po nju pred školu ili sveučilište, primijetio bih kako me nastavnici i studenti
gledaju onako prljavog kako joj lagano dodirujem ruku – njoj je to bilo svejedno, ali meni nije. Kupio sam
joj mali, polovni auto i parkirao ga pred kućom; inzistirao sam da mora naučiti voziti. Prvi put je pala na
ispitu, ali se nakon toga dobro izvježbala, pa je čak počela i uživati u vožnji. Sad je mogla još više juriti,
prihvatiti nove obaveze. Nije imala pojma o motoru, ali nije ni trebala ništa znati, jer sam se uvijek brinuo da
sve bude u redu. Jednom je usred dana došla u radionicu. Pukao je remen od ventilatora, zamalo je
upropastila motor, pa se strašno prepala. Mene nije bilo, a radnici je nisu prepoznali, pa je nisu ni gledali.
Sjela je na vozačevo sjedalo, na kraju reda i čekajući počela ispravljati zadaćnice. Napokon ju je Erlich
primijetio, dojurio i odveo je u svoj ured i naložio radnicima da smjesta poprave auto. Sjećam se, kad sam
stigao stajala je pored popravljenog auta, radnici su je kritički odmjeravali, malko razočarano nasmiješeni,
sad kad su znali da je moja žena. – To je naša gazdarica? – jedan je šapćući zapitao prijatelja.
Da mi je samo netko prišao, usput, već blizu ponoći, makar i malko pijan, kad se već svi počinju ustajati
i kretati kući, jer mladi parovi moraju otići i smijeniti osobe koje im čuvaju djecu, a ostali razmišljaju hoće li
još malo ostati ili krenuti, počinju hodati po kući, odlaze u druge sobe, važu se u kupaonici, šetaju po
balkonu, dok domaćini jure za gostima, nagovaraju one neodlučne da ostanu, trče u kuhinju i donose vruću,
krepku juhu i narezani kruh, ostatke šabatske večere, ili onoga što su pripremili za ručak za sabat, okupljaju
sve goste, dodaju tanjure, sipaju jaku, crvenkastu juhu, stavljaju ploču s grčkim pjesmama, a onda počinje
spor, bunovan razgovor, a meni tu i tamo netko priđe samo da me pita za cijene automobila ili čuje moje
mišljenje o novom modelu koji je upravo stigao na tržište, ili da sazna kako valja ukrštavati gume, stoje tu
držeći tanjure ili šalice i slušaju s uvažavanjem o tim temama za koje sam vrhunski stručnjak.
Neki prijatelji su mi i mušterije, premda ih u tome nikada nisam podsticao, čak ni onda kad je radionica
bila mala i kad sam se morao boriti za mušterije. Nisu mi bili interesantni, ali ja njima jesam.
Ranijih godina su tek rijetki mogli kupiti auto. Učitelji u osnovnim školama, niži službenici, studenti,
bivši kibucnici, nisu bili u mogućnosti da posjeduju vlastiti automobil. Ali već nakon nekoliko godina većina
naših prijatelja je počela kupovati automobile, naravno polovne, koje bi doveli meni na pregled, da se
savjetuju prije kupnje. Morao sam biti pažljiv da im ne ulijem neke lažne nade, a osobito da ne preuzmem
bilo kakvu odgovornost. U protivnom su neprekidno bili kod mene, postavljajući mi najgore moguće
zahtjeve. Bio sam prisiljen u pogledu njihovih automobila zauzeti sasvim nepristran stav.
Naravno, nekima od njih sam ponešto i napravio.
Ravnatelju, gospodinu Švarciju, napravio sam generalku. Nekim starim školskim prijateljima izmijenio
sam amortizere i podesio rad motora. Jednom zgodnom bračnom paru kojeg smo upoznali na prijemu,
sredovječnom sveučilišnom nastavniku i njegovoj mladoj ženi, umjetnici, očistio sam sistem za hlađenje i
promijenio kvačilo. Tajnici škole i njenom mužu sam nakon sudara potpuno sredio auto i stavio novi
akumulator. Nastavniku tjelesnog, tridesetpetogodišnjem neženji, potpuno sam izmijenio sistem paljenja.
Mislim da se svima učinilo da su prošli vrlo jeftino, a zapravo uopće nisu prošli jeftino, samo što im
nisam zaračunao neke dodatne troškove i što im nisam držao auto u radionici duže no što je bilo potrebno.
Neki su se i vratili, osobito ako je trebalo nešto hitno obaviti, no garaža je narasla, ja sam često bio duže
periode odsutan, a predradnik im nije bio spreman pokloniti posebnu pažnju. Erlich je odlučio da nikome
neće davati popust, tako da su bili prisiljeni i sami nešto poraditi oko automobila, kupiti novog, ili pronaći
neku jeftiniju i prikladniju radionicu.
Imali smo jednu prijateljicu, ženu koju je muž ostavio. Neko je vrijeme stalno navraćala u radionicu.
Bila je strašno preplašena, neprekidno je čula čudne zvukove u motoru, bojala se da će doći do eksplozije.
Stajala bi postrance i čekala da nađem dovoljno vremena, pa da se provozam s njom i čujem te vibracije i
tajanstvene zvukove. Povezao bih je glavnom cestom uz more, udišući miris jeftinog parfema, kradomice
primjećujući kratke, debele noge pored sebe, dok bi me ona čeznutljivo gledala i plačući pričala o svome
mužu, sve to uz pratnju mojih tehničkih primjedbi. Zbilja se zagrijala za mene. Naposljetku sam je se
odlučio otarasiti, pa sam poslao Hamida da je primi. Otišao je isprobati auto, provozao se oko kvarta i na
povratku prezrivo dobacio: – Nema nikakvih problema, gospodo, sve je u najboljem redu. – Nakon toga me
pustila na miru.
Tako sam našim prijateljima zaista bio samo prijatelj. Nisu imali nekih drugih, skrivenih motiva da nas
pozivaju svojim kućama. Ja bih došao, sjeo i šutio. U nekim kućama su već znali za moju sklonost prema
orasima, pa bi preda me stavili veliki pladanj, kao da sam pas, a ja bih onda cijelu večer šutke, polako
krčkao. Izvježbao sam poseban način tihog lomljenja ljuske u dlanovima. Nakon dječakove pogibije bili su
vrlo pažljivi prema nama. Dugo vremena nas se nisu usuđivali pozivati, ali su postepeno, oprezno
navaljivali, pa smo se napokon odazvali. No ja sam postao još šutljiviji. Asija je naprotiv pričala sve više,
osobito je bila aktivna u političkim raspravama, prepirala se, uvijek bi izvlačila neke malo poznate činjenice,
išla u detalje. Nikad se nisam prestao čuditi njenom znanju. Je li to bila tek profesionalna sposobnost
nastavnika povijesti i zemljopisa, ili kvaliteta koju je naslijedila od svoga oca? Znala je, primjerice, broj
stanovnika Vijetnama, točan smještaj rijeke Mekong, imena svih francuskih ministara, glavne klauzule
Ženevske konvencije, kad su počele nevolje u Irskoj i kako su se protestanti tamo stvorili, datum smaknuća
hugenota u Francuskoj i tko su bili ti hugenoti, te podatke o nizozemskim jedinicama u Wehrmachtu.
Zapravo nije uvijek baš bilo jasno što želi reći, ali je stalno druge ispravljala, ili nešto pojašnjavala. Nitko,
naravno, nije bio spreman odmah izmijeniti mišljenje radi informacija koje su iz nje neprekidno tekle, ali
sam primijetio da su muškarci u njenoj blizini bili pomalo nervozni, dok bi ona sjedila okružena njima, s
cigaretom medu prstima, ne dotičući hranu, samo ispijajući šalicu za šalicom kave i to već u one kasne sate
kad nitko više nije htio piti kavu strahujući zbog nesanice.
Slušam nju i slušam druge žene, koje, već umorne od tih prepirki, šapuću o vlastitim problemima. Jedna
od njih ima ljubavnika, što svi znaju, i to je vrlo zanimljiva, premda dosta nerazjašnjena tema. Samo njen
muž ne zna ništa, ponosno sjedi u kutu, svadljiva bitanga, protivi se svačijem mišljenju, odmah tvrdi
suprotno.
Ali Asija, kako da je opišem, i dalje se trudim da je opišem, u ranim jutarnjim satima, kad smo još
uvijek medu prijateljima, vrijeme je da krenemo a mi ne znamo iskoristiti pravi trenutak. Promatram je,
samo o njoj razmišljam, zamjećujem joj ogorčeni, ratoborni ton u glasu, čudesno samopouzdanje. Tek
povremeno, kad joj se netko snažno suprotstavi, izgubi se na trenutak, prinosi šaku ustima, to joj je ostalo od
sisanja palca u djetinjstvu, palcem načas trlja usne, onda shvaća što čini pa žurno vraća ruku u krilo.
Šabatske večeri u kućama naših starih prijatelja, besmisleni, beznačajni razgovori, no veza ostaje,
istinska i duboka. Promatram svoju ženu cijelo vrijeme, proučavam je sa strane, očima stranca, razmišljam o
njoj, njenom umu i tijelu. Može li se još uvijek u nju zaljubiti, neki stranac koji bi je vidio onakvu kakva ona
jeste, u toj odjeći, sivoj haljini s izblijedjelim vezom, netko tko bi se u nju zaljubio i meni za ljubav?

DAFI

Jednog dana, za večerom, rekao je iz čistog mira: – Sutra ću obrijati tu bradu, već mi je dojadila. –
Pogledao je mamu. Slegla je ramenima. – Kako hoćeš. No ja sam skočila. – Da se nisi usudio, odlično ti
stoji. Nasmiješio se. – Zašto vičeš?
– Nemoj je brijati – zamolila sam ga.
– Zašto si se tako uzbudila? Kakve to ima veze...?
Kako sam mu mogla objasniti zašto mi je važna njegova brada, kako sam mu mogla reći da će bez nje
biti mekušan, izgubiti svu svoju žestinu, bit će obični mehaničar, nezanimljivi šef radionice.
Promrmljala sam da će mu nos biti predugačak i uši stršati, nešto o kratkom vratu, brzo sam uzela
komad papira i nacrtala ga da vidi kako će biti ružan bez brade.
Dobro su se zabavljali, nasmiješeni, ne shvaćajući moju uznemirenost. No kako sam im mogla objasniti
da je brada za mene simbol, zastava...
– Nastavi s večerom.
– Onda, obećaješ li?
– Obrijat ću je i pustiti da mi opet naraste.
– Nećeš više pustiti bradu, znam.
Nisam više mogla jesti. Pokupili su tanjure, opet u tišini. Zašto mama ništa ne govori? Tata je sjeo
ispred televizora sa svojim papirom. Je li to zaista tako važno? Mama je prala sude, a ja sam se nemirno
ushodala. Ubrzo sam mu prišla.
– Onda, što si odlučio?
– O čemu?
– O bradi.
– Mojoj bradi? Što je s mojom bradom?
Zaboravio je, ili me je možda samo zafrkavao, ni ne mislivši je obrijati.
– Pa ti si poludjela. Zar nemaš drugih briga?
– Onda mi reci.
– Nikad me nisi vidjela bez brade.
– Ni ne želim. Nasmijao se.
– Što si odlučio?
– No dobro, pričekat ćemo i vidjeti.

ADAM

Što je bila moja brada? Zastava ili simbol, način da kažem svijetu da me ne može baš tako lako odrediti,
staviti u pretinac, da i ja imam neke snove, različito obzorje, vlastite ekscentričnosti, možda i misterije. U
svakom slučaju, da sam složen čovjek.
Posljednjih godina brada je narasla i zapustila se.
 Bilo je i izvjesnih prednosti. U radionici sam lakše zadržavao distancu. Ljudi bi mi pristupali s
određenim oklijevanjem. Također, rekli su mi da brada jako impresionira Arape, gledali su je s priličnim
strahopoštovanjem.
Ljudi su isprva mislili da sam religiozan...
A evo kako je sve počelo. Nakon dječakove pogibije, došao nam je u kuću neki moj nepoznati rođak, ne
baš mlad čovjek, da provjeri sve vjerske formalnosti. Inzistirao je da tjedan dana odsjedimo kod kuće šivu 3,
ne izlazeći van, mjesec dana se nisam smio brijati i godinu dana nam je svako jutro u zoru dolazio kući da
me odvede u sinagogu na molitvu. Asija ga je držala ludim, nije mogla shvatiti zašto mu se prepuštam, no
smrt djeteta dovede čovjeka u takvu depresiju, zbunjenost i strah, da je velika utjeha u blizini imati nekoga
tko točno zna što valja činiti. U mjesec dana brada je brzo narasla, već je dobila oblik, a budući da sam
jutrom rano morao odlaziti u sinagogu, bilo mi je drago što se ne moram brijati.
Onda se rodila Dafi i bila očarana bradom, stalno je ručicama išla kroz nju. Možda je i jedna od prvih
riječi koje je naučila izgovarati bila »brada«.
Na poslu sam pazio da ne gurnem glavu ispod poklopca zapaljena motora, da mi neki od pokretnih
dijelova ne zahvati bradu.
Bili su prisiljeni da vade neke dijelove motora kad su mi ga htjeli pokazati.
Ponekad bih pomislio sad je dosta, vrijeme je da se obrijem, ali bih se u zadnji čas predomislio, Dafi me
je uvijek molila da je ne obrijem. Ponekad bih je kod brijača podrezao i uredio, ali bi ubrzo opet postala
neposlušna. Počele su se pokazivati i sjedine, zlaćana boja je iščezla i pretvorila se u smeđu, bilo je nekoliko
raznih nijansi. Brijač je jednom predložio da je oboji, ali sam to, naravno, odbio. Nisam je često dirao, niti
imao običaj da je gladim što bradati ljudi često znaju raditi, ali sam se ponekad znao uhvatiti kako je
grickam medu zubima.
Katkad bih i zaboravio na nju; kad bih navečer složio novine i krenuo spavati, ugledao bih svoje lice u
velikom zrcalu i načas pomislio da me promatra neki stranac.

DAFI

U tišini sobe, poslijepodne, svaka od nas tri čita drugo poglavlje knjige iz povijesti da bi druge dvije
ukratko izvijestila o njegovu sadržaju, spremamo se za sutrašnje ispitivanje, a Osnatin mali brat leži u
gaćicama i majici na podu i tiho razvlači kolač po tepihu. Kroz zid čujem neke uzdahe, šapat i škripanje
kreveta. – Ljubavi, oh ljubavi moja, ah, moj dragi. – Tako razgovijetno. Srce mi staje, mislim da ću se
onesvijestiti. I Osnat diže glavu s knjige, oblijeva je crvenilo, počinje šuškati papirima da prikrije ono
šaputanje, strašno zbunjena, udara brata koji počinje zavijati i skače sa stolice, ne usuđujući se ni pogledati
Tali, koja, međutim, i dalje bulji u knjigu, čita ili sanjari, ne može se znati je li i ona čula kako Osnatini
roditelji u susjednoj sobi naglas vode ljubav. Ovo je njihovo omiljeno vrijeme, to nije prvi put, očito je
jednog ovakvog poslijepodneva pred mnogo godina i Osnat bila začeta.
Ne mogu si pomoći, moram se nasmijati, Osnat me gleda bijesno, ali se onda i ona polako počinje
smiješiti. A zapravo, zašto bi se trebala ljutiti?
Jer, napokon, zbilja ima dobre roditelje. Vesela, glasna i brbljava mama, krupnija verzija Osnat, visoka i
mršava s naočalama, uvijek sjedne da probrblja s nama svojim američkim naglaskom, pomaže nam u
zadaćama iz engleskog, zna sve što se događa u školi i imena svih učenika u razredu. Imaju lijepu kuću s
malim vrtom, unutra je uvijek nered, ali se lijepo živi, uvijek Tali i mene pozivaju da ostanemo na večeri.
Naviknuti su na djecu. Osnat ima starijeg brata u vojsci, mlađu sestru i maloga brata, rođenog tek pred
godinu i pol, koji je u razredu izazvao dosta uzbuđenja, jer smo svi bili pozvani na obrezivanje. Možda
jedino Osnat nije luda za njim, premda je sladak, jako debeo, okrugla trbuha i još uvijek bez kose, podsjeća
na Osnatina oca koji izgleda mnogo starije od mame, profesor je na Tehnici, ugojen i ćelav, ali pun života,
3
Šiva, oplakivanje pokojnika, zajednička sjedeljka rodbine i prijatelja (prim. prev.)
ludo zaljubljen u svoju ružnu ženu. Popodne se vraća s Tehnike, otvara vrata i ide ravno u kuhinju, bestidno,
pred nama, ljubi ženu, grle se tako dugo kao da se nisu vidjeli desetak godina. Onda upada u Osnatinu sobu,
šali se i raspituje što radi, zaista je vrlo drag.
Nakon nekog vremena dolazi i mama, donosi dijete i pladanj kolača, to nam je nagrada što ćemo ga
pripaziti dok se oni »odmaraju«. Osnat se počinje buniti, moramo pisati zadaće i učiti za ispit, a njena mama
nam namiguje i kaže: – Dafi i Tali će ga pripaziti, O.K.? – I već juri u spavaću sobu, s druge strane zida. Ne
spavaju, čuje se kako se smiju i šapću, duboki glas Osnatina oca: – Oh, oh, oh – onda tišina i odjednom me
pogađa poput uboda u srce njeno tiho stenjanje: – Oh, ljubavi, dragi moj...
Osnat udara maloga, a mama viče: – Osnat, što je to s Gidijem? Daj nam malo mira. – Uzimam dijete,
pokušavam ga smiriti, ljubim ga, a on me tustim ručicama grabi za lice, vuče za kosu, veselo gučući »Tafi,
Tafi«.
Nakon nekog vremena su gotovi s odmorom, pa se odlaze tuširati. Dolazi mama u dugoj haljini s
cvjetnim uzorkom, uzima dijete, lijepo miriše s mokrom kosom, a potom se pojavljuje i tata, u kratkim
hlačama i vesti, noseći veliki poslužavnik s raznim vrstama sladoleda. I oboje su opušteni i veseli, široko se
osmjehuju, sjede s nama i ližu sladoled, žele da se uključimo u njihovu sreću, igraju se s bebom, ljube je
strasno. Osnat ocu pokazuje matematičku zadaću, on nam svima pomaže i nasmijava nas svojim smiješnim
objašnjenjima.
Upravo su vodili ljubav, mislim u sebi i promatram ih sa strane, ne mogu zaboraviti ono duboko, snažno
jecanje, nešto me preplavljuje, neka slatka bol, ne znam zašto. Kako ovog debelog, malog čovjeka može
zvati »moja ljubavi, moja ljubavi, dragi moj«?
Uostalom, što me briga...
– Hoćete li ostati na večeri? – pita Osnatina mama. Tali bi uvijek htjela ostati, ali ja skačem sa stolice. –
Ne mogu, moram kući, čekaju me. – To je laž. Uzimam knjige i jurim kući. Naravno, nitko me ne čeka.
Mama nije kod kuće. Tata sjedi u radnom odijelu i čita novine. Kad oni vode ljubav? Kad se oni ljube? Tko
njemu govori »dragi moj«? Odlazim u dnevnu sobu, gledam ga. Težak, ozbiljan čovjek, brižno lista novine,
bez većeg interesa. Prilazim mu, ljubim ga lagano u obraz, osjećam punoću njegove bujne brade. Iznenađen
je, smiješi se i lagano mi dodiruje glavu.
– Nešto se dogodilo?

ADAM

No zašto da je ne opišem detaljno, jasno i temeljito, zašto oklijevam iznijeti sve? Ali što bih zapravo
htio, i ja se mijenjam, nemoguće je sačuvati vječnu mladost, niti bih to htio. Radnici u radionici vješaju po
zidovima slike golih žena. Ne kažem im ništa, to nije moja briga, ako im to pomaže u poslu, onda u redu. No
Erlicha to smeta, miješa se i uspostavlja vlastitu cenzuru, oglašava što je dopušteno a što nije, skida sliku za
koju drži da je isuviše slobodna, prosvjeduje svojim ljutitim, pedantnim glasom: – Molim lijepo, ništa
neukusno, ništa pornografsko, samo ono s estetskim kvalitetama – a radnici se smiju, podruguju mu se,
počinju se svađati, pokušavaju mu iščupati sliku iz ruke, salve smijeha potresaju garažu, rad prestaje, momci
stoje i gledaju širom otvorenih usta. Odlazim vidjeti što se to događa, naravno ne miješam se, radnici mi se
smješkaju i polako se vraćaju na posao. Gledam slike, glatka, mlada tijela, beskrajne varijacije na istu temu.
Neke slike tu vise već desetak, petnaest godina, djevojke koje su se u međuvremenu pretvorile u dosadne
sredovječne žene, ostarjele su ili možda čak i umrle, postale prah i pepeo, a ovdje na prljavim zidovima
garaže i dalje stoje u vječnoj mladosti; Erlich se pored mene zacrvenio, je li ljut ili se smije, gleda onu
skinutu sliku u svojoj ruci, stari pokvarenjak, još uvijek se može uzbuditi, namiguje mi: – Bitange jedne,
htjeli su od radionice napraviti kupleraj.
 No meni je svejedno, više nemam takvih želja. Ubrzo nakon Dafina rođenja osjetio sam prve znakove,
preplavilo me duboko razočarenje, zažalio sam onu svoju upornost. Dječaka nismo mogli vratiti. Zbilja smo
se trebali rastati.
A Asija se vratila svakodnevnoj rutini, kao da je sve zaboravila, i prepustila se nekoj novoj, nepoznatoj
požudi. Koristila je svaku priliku da sa mnom vodi ljubav. Katkad je sjedila gola na krevetu, mirno čitala
novine i čekala da dođem, a kad bih je dotaknuo naprosto bi poludjela, brzo svršavala, i to kao za sebe,
potpuno me ignorirajući.
Postao sam grub prema njoj, premda je to izgleda nije smetalo, namjerno odlažem, ostavljam je
nezadovoljenu, postajem nasilan kao nikad dotad. Ponekad se bojim da ću otići predaleko, no ona me i dalje
ne pušta, ne plaši je ta žestina, dapače.
Sve više se udaljavam, mijenjam navike, ranije odlazim na spavanje, gasim svjetlo i navlačim pokrivač
preko glave, glumim mrtvaca, ustajem zorom i odlazim. Pokušava me slijediti, boji se otvoreno reći što
misli, i na kraju odustaje. U posljednje vrijeme je opet smršavila, malo se skupila i još više zgurila, ali i dalje
živahno hoda.
Počinje očajavati zbog mene, dolazi noću u spavaonicu ne paleći svjetlo da me ne probudi, no ponekad
se iznenada prenem, zagrlim je i pokušavam s njome voditi ljubav. Šapće: – Ne trebaš se tako naprezati – a
ja odgovaram: – Ne naprežem se. – Tražim pogledom zrcalo u spavaćoj sobi da vidim što ne osjećam.

VEDUČA

Red biljaka vinograd voćnjak žitno polje medu njima velika raslina. Banana? Lubenica? Modri
patlidžan? Suhi zgusnuti mali grm usađen u krevet pod pidžamom i haljom. Mali svijeni korijenčići pod
plahtom kao tvrdi palčevi. Debela stabljika, lopta mekana i vlažna, dvije žilave grane tanka smolasta opna.
Tanka mahovina pokriva granu bijelih listova. Razmišljanja o drevnoj biljci hoće li narasti do stropa ili se
kroz prozor probiti na sunce dati cvijeća i voća.
Stižu i sipaju kašu po svojeglavoj biljci daju joj piti žutoga čaja. Biljka pije u tišini osjećajući samo
sunce kako putuje od prozora do prozora i nestaje. Noć. Biljka u mraku. No otvaraju se vrata i snažan
propuh zatrese probuđenu biljku povjetarac joj prolazi granama uvlači se u korijenje. Vrata se zatvaraju,
vjetar je uhvaćen u biljci, slobodno se komeša. Kora joj se guli omekšava mahovina se pretvara u kosu
smola u krv stabljika slabi i šuplji se, duboko unutra počinje zviždanje vjetar dolazi vjetar odlazi i opet
dolazi. Samohrana biljka širi laganu vlagu bučna biljka u kojoj se ugušio vjetar. Dva žira izbijaju iz grane,
dobro napreduju, smrznuto staklo prima svjetlo, mekani dlakavi listovi čuju glasove. Biljka se njuška, kuša
gorak okus rascijepana lista u svojim ustima. Glad, žed, osjećaj. Počinje stenjati – oh... ohhhh... oooo...
jecanje bića koje je nekad bilo biljka.

DAFI

Ovdje je uvijek mračno radi prizemlja, ali i zbog zavjesa koje ne propuštaju svjetlo i slabih žarulja koje
njena mama upotrebljava da bi štedila struju. Ne vjeruje ona ni u provjetravanje, premda zrak dobiva
besplatno. Uvijek se osjeća neki prilično ružan zadah. Osnat i ja stižemo, ali smo već prije ulaska potištene.
Ne bi ni došle u posjetu Tali da nije bolesna.
Uvijek nosi istu kućnu haljinu, s koje je u sredini otpao gumb, pa se vide njene ogromne sise. Velika,
neuredna žena, svijetloplave kose rasute po ramenima, možda je nekad bila lijepa, no sad je sva osušena,
nervozna, otvara vrata i uz zločesti pogled nam govori: – Ah, napokon ste se sjetile da imate prijateljicu –
premda se Tali tek tog jutra razboljela.
Ulazimo u Talinu sobu i zatičemo je lijepu kao i uvijek, s visokom temperaturom, sjedamo pored nje i
čekamo da joj mama ode, a onda počinjemo brbljati, pričati joj što je bilo u školi, dajemo joj test koji je
danas ispravljen i tješimo je da je polovica razreda slabo prošla, a Tali baš nije pričljiva, samo se smješka
onim svojim snenim osmijehom, uzima test i sprema ga pod jastuk. Nakon nekog vremena vraća se mama,
smješta stolicu kod dovratka, napola je vani, napola unutra, sjedi s knjigom na mađarskom, cigareta joj u
ustima, ljutito nas gleda, htjela bi se priključiti, kao da smo i njoj došli u posjetu.
Osnat mi je jednom pričala da je Talina mama samo napola Židovka i da uopće nije htjela doći u Izrael,
ali ju je Talin tata prisilio, a onda pobjegao od nje. Nikada o tome nismo pričali s Tali, možda ona i ne zna da
jednom četvrtinom nije Židovka, ali to mnogo toga objašnjava, iznad svega strašnu ogorčenost njene majke.
Sjedi tu, malo dalje od nas, pretvara se da čita knjigu, u obla ku dima, ozbiljno bulji u nas kao da smo
neka vrst robe, ne smije se čak ni kad pričamo viceve. Svako malo prekida Osnat usred rečenice
najneočekivanijim pitanjima.
– Reci mi, Osnat, koliko tvoj otac zarađuje? Osnat je zatečena.
– Ne znam.
– Otprilike.
– Nemam pojma.
– Tri tisuće mjesečno?
– Ne znam.
– Četiri tisuće?
– Ne znam – gotovo viče Osnat. No Talinu mamu ništa ne može smesti.
– Onda ga pitaj.
– Zbog čega?
– Tada ćeš znati.
– Dobro.
Nastaje neugodna tišina u kojoj pokušavamo opet dohvatiti niti prekinutog razgovora, kad odjednom...
– Ja ću ti reći. Na Tehnici im svakog mjeseca daju povišicu. Donosi kući barem četiri tisuće čistog.
– Kako čistog?
– Bez poreza. Oh...
Opet neprijatna tišina. Što je nju briga koliko zarađuje Osnatin otac?
– A što se tiče Dafina oca – odjednom se prijekornim pogledom okreće prema meni – neću te ni pitati,
jer ti zbilja ne znaš, ne zna ni on sam. S tom garažom će uskoro postati milijunaš, premda tvoja majka daje
sve od sebe da to zadrži u tajnosti.
Sad je na meni red da ostanem nijema i zbunjena. Vještica jedna, sjedi ovdje bosonoga, nogu bijelih
poput maslaca, a nokti joj prekriveni žarkocrvenim lakom. Kad je tako gledam kako sjedi, pouzdano znam
koja polovica nije židovska, sasvim sigurno ona donja.
Čudno je da Tali nikada ne prekida svoju mamu kad tako naklapa, ne obraća na nju pažnju, samo mirno
leži u krevetu, gleda kroz prozor, ne mareći što nam mama ide na živce. Hvatamo se druge teme, počinjemo
Tali nešto pričati, kad odjednom iz drugog kraja sobe odjekne novi udarac. – Recite mi, djevojke, treba li i
vama svakog tjedna nova haljina, kao i Tali?
Gledamo Tali, no ona je tako mirna da bi čovjek pomislio kako ne razumije o čemu je riječ.
– Recite, recite... zarađujem samo tisuću dvjesta funti mjesečno, a trista mi je stanarina. Recite joj,
molim vas, da ne može svaki tjedan tražiti novu haljinu, dvije mjesečno su dosta. Možda možete utjecati na
nju.
Najradije bismo smjesta pobjegle odavde, kao Talin tata, ali bismo time povrijedili Tali. Osnat počinje
čistiti naočale, ruke joj podrhtavaju. Znam da je hvata ona njena uobičajena nervoza, ali ne govori ništa, baš
kao ni ja. Znamo da bi bilo kakav odgovor izazvao podrugljivi komentar. Ignoriramo je, vraćamo se našem
razgovoru, šapćemo, mrmljamo poluglasno, bacamo kradomične poglede prema ženi koja sjedi u dovratku,
stroga lica, s kosom rasutom preko ramena. Možda je ta njena nežidovska polovica ipak prevladala, mislim
u sebi. Prolazi četvrt sata, gotovo smo je zaboravili, a onda...
– Što mislite, da zadržim Tali u školi? Je 1' se to isplati?
 – Zašto ne? – obje reagiramo.
– Pa tako je slab učenik.
– Nije istina – prosvjedujemo, navodeći mnoga imena slabijih učenika od Tali.
Mama joj očito time nije impresionirana.
– Hoće li zbilja od svega toga imati neke koristi? Možda bi ipak trebala pustiti školu i zaposliti se...
Bojimo se da ne izgubimo Tali, pa počinjemo objašnjavati važnost školovanja, obrazovanja,
budućnost... a ona nas gleda ljutito, napeto, sluša sa zanimanjem, ali ne odstupa od svog mišljenja.
– Za dvije ili tri godine Tali se može udati. Vrlo je zgodna, to svatko zna, zgodnija je od vas, sigurno će
je netko zgrabiti... zašto bi onda trebala ići u školu?
Meni sve to postaje smiješno. Ali Osnat je problijedila, ustaje, spremna je otići, uvijek se razbjesni kad
ljudi počnu pričati o fizičkom izgledu.
– A možda si u pravu, Osnat – nastavlja ona svojim mirnim, iritantnim glasom s mađarskim naglaskom.
– Dobro je da ima neke kvalifikacije, ja nemam kvalifikacija i to sam skupo platila, mislila sam da je ljubav
dovoljna... Lice joj se grči kao da će opsovati ili zaplakati, naglo odlazi iz sobe. Gledamo Tali. Njena majka
nas je potpuno iscrpila, no ona se nije ni pomaknula. Nije normalna, smiješi se onim svojim sitnim
osmijehom, kao u snu se igra s rubom pokrivača, sve joj je svejedno.
Osnat bi krenula, no Tali tiho pita: – Samo trenutak, što je za zadaću? – pa opet sjednemo, zbog toga
smo, na kraju krajeva i došle. Majka joj se opet iznenada pojavljuje, ovaj puta s kavom i kolačima, sjeda
ponovo na onu stolicu, neprekidno puši, čekamo slijedeći udarac, ali se više ne javlja. Naposljetku
pozdravljamo Tali, mama nas u tišini prati do vrata, a onda nas odjednom na izlazu hvata, naglo, šapćući,
lica ispunjena bolom: – Što je rekla? Nikada sa mnom ne govori... što je rekla?
Borimo se za riječi, a ona nas već čvrsto grli. – Ne napuštajte Tali, djevojke.
I pušta nas da odemo.
Zabezeknute smo, ne možemo izustiti ni riječi, šutke hodamo ulicom, zastajemo ispred Osnatine kuće,
ne možemo govoriti, ali se ne možemo ni rastati bez riječi. Napokon Osnat priznaje: – Ako se moji roditelji
rastanu, ubit ću se.
– I ja isto – smjesta se slažem, ali s nekim bolom u srcu. Ona tako nešto može reći jer je u njenoj kući
ljubav, ljubljenje, milovanje i »ljubavi moja« svako poslijepodne. A u našoj kući – tako je mirno. Dižem
pogled, ona me promatra kao da me ispituje.
– Ciao– promrmljam i hitro odem.

ADAM

Možda bismo se trebali rastati. Početak je ljeta. Velika vrućina, budim se sav u znoju, gotovo je ponoć.
Gdje je Asija? Ustajem. U Dafinoj sobi gori svjetlo, no Dafi spava, otvorena knjiga joj leži na licu. Uzimam
knjigu, gasim svjetlo, no u kući još negdje gori svjetlo. Odlazim u radnu sobu. Ona tu sjedi, mala i mršava
za velikim radnim stolom, kosa joj mokra od tuširanja, obukla je lagani kupaći ogrtač, maše malim, bosim
nogama. Soba je puna velikih sjenki, stolna lampa jedva osvjetljava sve papi re i knjige ispred nje. Zbunjuje
je moja iznenadna pojava. Još uvijek me se boji?
Odlučila je preko praznika napisati priručnik za nastavnike o Francuskoj revoluciji, prikupiti novi
materijal s bilješkama, objašnjenjima i sistematskim pitanjima. Obišla je knjižnice, skupila knjige, debele i
teške rječnike sa starom francuskom terminologijom.
Sjedam na krevet pored nje i nasmiješim joj se, uzvraća mi osmijeh i vraća se svojim knjigama. Nimalo
je ne smeta što sjedim pored nje i promatram je. Tako je sigurna u našu vezu da ni ne osjeća potrebu da
odloži pero i nešto mi kaže. Ima li nekoga tko bi mi je htio ugrabiti?
 Već je odavno nisam dodirnuo. Ništa ne govori. Gledam je stisnutim očima. Kroz otvoreni ogrtač vide
joj se blijede grudi. Kad bih joj sada prišao ne bi se opirala, bilo bi joj možda čak i drago, ona nije izgubila
želju.
– Sanjaš li još uvijek? Odlaže pero, iznenađena.
– Ponekad.
Tišina. Možda će mi ispričati san kao nekada, prošle su godine otkako mi je posljednji puta ispričala
neki svoj san. Izgleda uznemirena, pomno me promatra, onda opet hvata pero, čita što je upravo napisala i
precrtava čitav red.
– Zar nisi umorna?
– Jesam, ali bih htjela završiti ovu stranicu.
– Napreduješ?
– Polako. Taj stari francuski je vrlo kompliciran.
– Uvijek moraš proučavati nešto novo. Lagano rumeni, oči joj zasvjetlucaju.
– Hoćeš li da prestanem?
– Ne, zašto? Ako ti je to važno...
– Nije... sad ću prestati.
– Ne, nema potrebe. Ako nisi umorna.
Rastežem se na krevetu, stavljam jastuk pod glavu, otežao i pospan. Nisam rekao da je ne volim, to još
nisam rekao, jedino sam siguran da ovako više ne može dugo. Uz zvuke škripanja njena pera i šuškanja
papira počinjem tonuti u san, sve dok ne čujem njen šapat: – Adame, Adame. – Soba je u mraku, a ona stoji
iznad mene, pokušava me probuditi. Ne mičem se, želim vidjeti hoće li me dodirnuti, no ona me ne dira,
oklijeva na trenutak a zatim odlazi iz sobe.

ASIJA

U razredu sam, neke cigle preostale od gradnje i dalje leže na podu, hrpa pijeska je u kutu. Većina
učenika nije u razredu, premda je zvonilo i jeka mi još uvijek odzvanja u ušima. Pitam jednog učenika gdje
su ostali, a on odgovara: – Imali su tjelesni, sad će doći – ali ne dolaze pa postajem uznemirena, jer bih
htjela početi s novim gradivom, knjige i bilješke leže otvorene preda mnom. Tema ima neke veze s drugim
svjetskim ratom, tu baš nisam sasvim sigurna, uvijek ga je teško objasniti djeci.
Učenik koji mi se obratio sjedi u prednjoj klupi, doseljenik iz Istočne Evrope, bolesna lica i teškog
naglaska, umotan u teški kaput, s čudnom sibirskom kapom i šalom, gleda me lukavim očima, ispitivački.
Zapravo je jedini u razredu, ono što mi se činilo da su drugi učenici, tek su sjenke mnogih stolica.
Ljutito ga pitam: – Zar ti je toliko hladno?
– Samo malo – odgovara.
– Onda, molim, skini taj kaput, ne možeš tako sjediti u razredu.
Ustaje, skida kapu, kaput, odmotava šal, skida rukavice, svlači džemper, otkopčava dugmad na košulji,
svlači je, sjeda i izuva cipele, čarape, odlazi i zastaje u kutu, pored male hrpe pijeska, svlači hlače, majicu i
gaće, spokojno, čak ni ne pocrvenjevši. Stoji u kutu, nag, pomalo zdepast, tijelo mu je blijedo kao od
mramora, ni ne pokušava pokriti slabašni ud, ud odraslog dječaka. Zadržavam dah, osjećam mješavinu
odvratnosti i nagle požude. Ne govorim ništa, oči su mi prikovane na bilješke ispred mene. Ide pored mene i
izlazi iz prostorije, hoda polako, pognutih ramena, stražnjica mu podrhtava. Želim mu reći: – Dodi ovamo –
ali ostajem sama u učionici, koja je sada sasvim pusta, u čudnom sumračnom osvjetljenju.

VEDUČA

Ali koja je to životinja, zec žaba ili stara ptica? Možda nešto veliko krava ili gorila. To još nisu odlučili.
Univerzalna životinja životinja nad životinjama tužno čudovište leži ispod pokrivača grije se u velikom
krevetu trlja svoje tijelo o izgužvanu plahtu mekim jezikom neprestano liže nos jastuk leprša očima. Misleća
životinja razmišlja o hrani i vodi koju će jesti i piti o hrani i vodi koju je jela i pila cmizdreći tihim cviležom.
Oni dolaze i podižu pokrivač tjerajući životinju da se digne posjedaju je na stolicu spužvom joj peru kožu
donose tanjur kaše uzimaju žlicu i hrane je.
Noć. Tama. Životinja njuši svijet slatki vonj truloga mesa. Veliki mjesec dolazi na prozor i plače
životinji. Životinja plače mjesecu – ho... ho... oj... pokušavajući se sjetiti nečega što ne zna nečega što samo
misli da zna grebe po zidu kuša otpadnutu žbuku. Dolaze umiriti životinju nježno je glade po glavi tješe...
š... š... š... životinja se smiruje. Želi plakati a ne zna kako.
Jako svjetlo uokolo i glasovi. Sunce. Stoka štagalj staja kokoš kokošinjac šuškanje. Pred njom lice bića
koje nije životinja koje govori životinji. Ona hoće što ona hoće? Ona želi kako želi? Zašto? Biće koje je
nekad bilo. Unutra se budi mala bol. Duboko u životinji nešto se miče kao lagani povjetarac dah bez zraka
bez pokreta nevjesta biću njena duša njena duša. Tu je nije nestala. Uvijek je bila. Čovjek govori. S poznate
udaljenosti. Ali što govori govor mu je mrak. Odustaje i odlazi. Životinja iznenađena počinje shvaćati da je i
ona čovjek.

ADAM

Zapravo, ja sam bio taj koji ga je našao i doveo ga kući Asiji. Ljudi mi se ponekad prepuštaju, primijetio
sam, bacaju mi se u naručje kao da kažu »Uzmi me«, i ponekad ih uzimam... Početkom prošlog ljeta, za
mirnih mjeseci prije rata, sve više sam se počeo udaljavati od uobičajena posla u radionici, došao bih ujutro,
pogledao da li se sve odvija kako treba, a onda nakon dva ili tri sata sjeo u auto i krenuo po trgovinama u
potrazi za rezervnim dijelovima, odvezao se u Tel Aviv, obišao automobilska predstavništva, prelistao
kataloge, posjetio druge garaže da pokupim nove ideje, a onda se vratio u Haifu sporednim putovima, preko
brda Karmel, prošetao šumom da mi prođe vrijeme, stizao u radionicu prije završetka radnog vremena,
hvatao ljude koji su mislili da će ranije pobjeći s posla, nekom momku bih rekao da otpakira opremu koju
sam kupio, saslušao bih poslovođin izvještaj, bacio pogled na poneki motor, odlučio o sudbini auta
uništenog u prometnoj nesreći i napokon sjeo s Erlichom u uredu da pregledam račune, potpišem čekove,
preuzmem ključeve sefa i prije njegova odlaska saslušam još nekoliko završnih primjedbi.
Nekad sam znao uživati osjećajući pod prstima hrpu novčanica koja bi se skupila tijekom dana, no
posljednjih nekoliko godina sve se pretvorilo u pisanje i prebacivanje papira, proračune, proučavanje
bankovnih računa, odlučivanje o dionicama, predviđanje budućih zarada, mirnu procjenu financijskih
sredstava i sve bih to radio u tišini prazne radionice, s počišćenim radnim stolovima, pometenim podom,
spuštenim dizalicama i isključenim generatorima. Moje poprilično kraljevstvo u koje sada dolazi noćni
čuvar sa svojim smiješnim, malim, šepavim psom, zvecka svežnjem ključeva, zaključava sve sporedne ulaze
i ostavlja otvoren samo glavni ulaz zbog mene. Uzima lonac i sipa vodu da skuha kavu, cijelo vrijeme
napeto buljeći prema uredu da mi uhvati pogled prije no što se ponizno pokloni i u tom trenutku na glavni
ulaz polako stiže mali automobil, stari, svijetloplavi Morris, sporo se kotrlja u radionicu, bešumno, bez
vozača, kao iz neke noćne more.
Uspravio sam se na sjedalu.
Tad sam ga ugledao prvi put, još uvijek kroz prozor ureda; imao je bijelu košulju i sunčane naočale,
beretu na glavi, hodao je iza auta i gurao ga poput dječjih kolica. Čuvar u uglu pored slavine ga nije
primijetio, ali je pas počeo promuklo lajati, pošao polako prema čovjeku i napao ga. Čovjek je uzmaknuo od
auta koji se otkotrljao još nekoliko metara, a onda stao. Čuvar je is pustio lonac i potrčao za psom, vičući: –
Garaža je zatvorena, maknite taj auto odavde!
S velikim sam zanimanjem pogledao automobil. Vrlo stari model, iz ranih pedesetih, možda čak i
otprije. Već mnogo godina nisam na cesti vidio tu malu pravokutnu »kantu«, s prozorima poput rešetki.
Izgleda da ih još uvijek ima, pomislio sam u sebi, ali nisam izlazio iz ureda.
 Pas je u međuvremenu zašutio. Zabavljao se skačući goredolje s čudne daske na boku automobila, a
čuvar je i dalje vikao na onog čovjeka, koji mu se nije ni pokušao usprotiviti. Zaobišao je auto i pokušao ga
gurnuti natrag, ali nije mogao, jer je auto upao u uleknuće na podu.
Čuvar se nastavio derati kao da je on vlasnik. Izašao sam iz ureda. Pas je počeo mahati repom, a čuvar
se okrenuo prema meni i počeo objašnjavati.
– Što se dogodilo? – zapitao sam čovjeka.
– Ništa strašno, motor neće upaliti, nedostaje jedan vijak – rekao je i odmah otvorio poklopac motora.
Izgledao je blijed, kao da već dugo nije bio na suncu, bilo je i nešto čudno u njegovu govoru, načinu
ponašanja, kretnje mu nisu bile uobičajene. Na trenutak sam pomislio da je religiozan, student ješive, ali
glava mu je već bila gola, gužvao je beretu u ruci.
Mali automobil me je opčarao, jer je bio u vrlo dobrom stanju; činilo se nevjerojatnim, ali je očito imao
originalni lak, šasija je bila netaknuta, bez imalo rde, imao je staromodne kotače sa žbicama, a brisači su se
laštili. Iz njih je kapnulo nešto malo vode, pa sam ih odmah obrisao.
– Što nedostaje?
– Samo jedan vijak... mislim.
– Jedan vijak? – takvo samopouzdanje mi nikad nije bilo simpatično. – Koji vijak?
Nije znao kako se zove... morao bi biti tu negdje... u ovom dijelu... nagnuo se nad motor da nade to
mjesto... tu je uvijek bio jedan vijak koji bi znao ispasti...
Pogledao sam motor, koji je, za razliku od vanjštine, bio u očajnom stanju, osušen i prašnjav, s nekim
dijelovima koji se nisu vidjeli od paučine.
– Čujte, nije mi jasno, kad ste posljednji put vozili ovaj auto?
– Pred oko dvanaest godina. – Što? I nitko ga nije pipnuo za to vrijeme? Nasmiješio se nježnim,
ugodnim osmijehom, ne, vozili su ga,
misli da je bio vožen, možda ne baš mnogo... ali on ga nije vozio, jer nije bio ovdje, to jest u Izraelu...
vratio se tek prije nekoliko dana... počivao je u maloj garaži nedaleko odavde, dogurao ga je nakon površnog
čišćenja...
– Zašto onda tamo niste potražili vijak?
Oni ne žele imati nikakve veze s tim autom... ne razumiju se u to... nemaju rezervnih dijelova... poslali
su ga ovamo... rekli su mu da je ovo velika radionica sa skladištem rezervnih dijelova. ..
– Za Morris iz 1950?
– Iz 1947... mislim – oprezno me je ispravio.
– 1947? Još gore... što mislite, da je ovo muzej?
Isprva je bio zbunjen, onda se nasmijao i načas skinuo sunčane naočale da me bolje vidi. Imao je krupne
oči i prijazno lice, tijelo mu je bilo mršavo i malko pognuto, a u govoru mu se čuo lagani naglasak kojeg
nigdje nisam mogao smjestiti.
– Nema, dakle, nikakve mogućnosti da se nade taj mali vijak da bi motor zapalio?
Ili je glup, ili mi se ruga.
– To nema nikakve veze s vijkom. – Počeo me je dražiti. – Ovaj motor je, zar ne vidite, uništen i zarđao.
Želite li ga prodati?
– Želite li ga kupiti?
– Ja? – Iznenadila me njegova otvorenost. – Što bih ja s time? Pred dvadeset pet godina sam imao baš
takav auto, i nije bio loš, ali sada ne osjećam neku nostalgiju za njim. Mogli biste pronaći nekog luđaka,
skupljača starina, koji bi vam možda nešto i dao za to...
Od samog početka sam primijetio da s njim razgovaram onako kao što se inače obraćam mušterijama,
kao da pokušavam uspostaviti odnos i ne dam mu da odustane. Nešto me je u toj staroj, plavoj kanti
fasciniralo, kao da promatram nešto iz dalekog sna.
– U svakom slučaju, sad ga ne mogu prodati... još nije moj.
 – No dobro, hoćete li da vam ga popravim? Kao da nisam imao posla u radionici... Trenutak je
razmišljao, oklijevao.
– Može, samo...
Naglo sam ga prekinuo, u strahu da bi se mogao predomisli ti, i u tom trenu mi je nešto palo na pamet,
pomislio sam da bih mogao otvoriti novi odjel za popravak starih automobila, u općoj klimi blagostanja
sigurno će biti dovoljno blesana zainteresiranih za taj novi hobi.
– Dođite po njega za tri dana, bit će spreman za vožnju. Ostavite ključeve, i odgurajte ga u kut, tako da
nije na putu. Pomozite mu – naredio sam začuđenom čuvaru i vratio se u ured, zapitavši se načas ne bih li
trebao barem spomenuti troškove popravka, ali sam odustao da se on ne bi predomislio.
Sjeo sam za stol, pregledao posljednji račun i kroz prozor ugledao njega i čuvara kako guraju auto u
stranu. Neko je vrijeme šetkao oko auta, duboko zamišljen, pogledao prema uredu i otišao.
Pet minuta kasnije bio sam gotov s poslom, strpao sam pet tisuća funti u novčanik, ostatak zaključao u
sef i bio spreman krenuti kući. Prije no što sam sjeo u auto, ponovo sam prišao Morrisu, otvorio poklopac
motora i dobro pogledao. Opet sam se začudio nad tolikom količinom paučine oko motora. Skinuo sam filter
od ulja i iz osušena, zarđala korita je izjurio veliki crni pauk. Nedostaje mu samo jedan vijak... Nacerio sam
se i zdrobio pauka šakom. Spustio sam poklopac, ušao u auto. Sjeo sam za volan, koji je bio potpuno labav,
poigrao se njime poput djeteta, proučivši primitivnu kontrolnu ploču. Auto je iznutra bio vrlo čist, sjedala su
bila prekrivena rukom izvezenom tkaninom, na stražnjem sjedalu je ležao stari putni šešir s dugom trakom,
staromodni ženski šešir. Pogledao sam u retrovizor i opazio starog čuvara kako stoji iza auta i znatiželjno me
promatra.
Žurno sam izašao, nasmiješio mu se, sjeo u svoj auto, upalio motor i napustio garažu, a onda ga
stotinjak metara dalje ugledao kako stoji na autobusnoj stanici, nije mogao znati da je već i zadnji autobus
otišao. Cijela poslovna četvrt je u to doba već bila pusta. Stao sam. Nije me odmah prepoznao.
– Morat ćete do sutra čekati autobus.
Nije razumio, nagnuo je glavu sa zimskom kapom prema meni.
– Hajde, uđite, ionako idem u grad.
Skinuo je kapu i sjeo pored mene, ljubazno mi zahvalio, zatražio dopuštenje da spusti štitnik od sunca.
– Strašno sunce, kako možete izdržati? Zaboravio sam već kako žeže...
6 LJUBAVNIK – Koliko ste već dugo vani?
– Dvanaest godina, možda više, već ni sam ne znam...
– Gdje ste bili?
– U Parizu.
– I odjednom ste se odlučili vratiti?
– Ne... zašto bih se vratio? Nisam se vratio... samo sam došao pokupiti nasljedstvo od bake.
– Morris... to ste naslijedili? Pocrvenio je, zbunjen.
– Ne, ne bih se vratio zbog te stare kante, no tu je i kuća... zapravo stan... stan u staroj arapskoj kući u
donjem gradu... i još nekoliko drugih stvari... staro pokućstvo...
Govorio je otvoreno, s ugodnom prostodušnošću, bez ispričavanja, bez osjećaja krivnje što je napustio
zemlju, priznajući da je došao pokupiti bakinu baštinu i da će se vratiti.
– Možda ćete se iznenaditi, ali taj Morris uopće nije za staro željezo... zapravo je u odličnom stanju...
Da, da, zna on to... on se u njemu vozio s bakom pedesetih godina, tad su ga često koristili.
Vozili smo se polako, uključivši se u kolonu na ulazu u grad. Sjedio je pored mene, s velikim sunčanim
naočalama, neprekidno je namještavao sjenilo, kao da bi ga sunce moglo ubosti. Nisam ga mogao smjestiti,
njegov hebrejski je bio općenito dobar, ali je upotrebljavao svu silu nekih starih izraza. Nastavio sam s
dokonom konverzacijom.
– A vaša... vaša baka... ona je stalno vozila Morris... tko joj se brinuo za auto?
 On to ne zna, da bude iskren, nije joj baš bio blizak... bio je bolestan... daleko... nekoliko godina proveo
je u jednom zavodu u Parizu.
– Zavodu?
– Za mentalno oboljele... to je bilo prije nekoliko godina... ali sad je sve u redu...
Trudi se da me razuvjeri, gleda me s osmijehom. Odjednom mi je sve jasno, kako je došao u garažu
gurajući auto, njegova potraga za jednim vijkom, čudan način izražavanja, užurbana priznanja. Luđak koji se
odjednom prisjetio starog nasljedstva.
– Kad je umrla ta stara gospoda... vaša baka?
Isprazan razgovor u gustom, polaganom, zakrčenom prometu. – Ali ona nije umrla...
– Sto?
Počinje mi onom istom bezbrižnom srdačnošću objašnjavati »nezgodu« koja ga je zadesila. Pred dva
tjedna je čuo da mu je baka umrla, sve je dogovorio, skupio nekako novac za kartu i dospio ovamo prije
nekoliko dana da pokupi nasljedstvo kao njen jedini baštinik, jedini unuk. No ispalo je da stara dama i dalje
umire, leži bez svijesti u bolnici, ali je još uvijek živa... i sad je on ovdje zaglavio, čeka da ona umre... zato
je pokušao pokrenuti taj auto, jer inače što će s njime... i njemu je, kao i meni, znana njegova vrijednost... no
ako bude morao čekati još nekoliko dana, htio bi se malko provozati... vidjeti nove teritorije... Jeruzalem. ..
prije no što se vrati u Francusku...
Je li cinik, ili samo ekscentričan, pitao sam se. Ali, s druge strane, bilo je u načinu na koji je sve to
ispričao i nešto šarmantno, otvoreno i ugodno. U međuvremenu smo stigli u središte grada, počeli se
uspinjati na Karmel, a on još nije zatražio da ga iskrcam. Kad smo se popeli na brdo sunce je tako zasjalo
kroz vjetrobran da je i mene zaslijepilo, a on se sav kao pogođen skvrčio na sjedalu.
– Izraelsko sunce... to je neizdrživo... – požalio se. – Kako preživljavate?
– Navikli smo se – odvratio sam ozbiljno. – Sada ćete to i vi morati...
– Ne zadugo – nasmiješio se. Razgovori o suncu.
Približili smo se središnjem Karmelu. I dalje nije pokazivao želje da izađe.
– Gdje idete?
– U Haifu... mislim u donji grad.
– Onda ste trebali već odavno izaći. Nije znao gdje se nalazimo.
Zaustavio sam na uglu, on se zahvalio, stavio kapu, pogledao oko sebe, ne prepoznajući mjesto. – Ovdje
se sve izmijenilo – rekao je vrlo blago.
Sljedećeg jutra sam zamolio Hamida neka rastavi motor da vidimo što se može učiniti. Trebalo mu je
pet sati samo da odvije zarđale vijke, a kad ih je napokon skinuo bili su sasvim oštećeni.
– Ima li smisla trošiti vrijeme na ovu hrpu starog željeza? – Erlich se od samog početka s velikim
prezirom odnosio prema tom malom automobilu, koji ga je možda podsjećao na dane njegova neuspješna
suvlasništva garaže. Da stvar bude još gora, nije mogao otvoriti ni radni nalog, jer sam zaboravio zabilježiti
vlasnikovo ime i adresu, a u autu nije bilo nikakvih dokumenata.
– Pa što se ti zbog toga uzrujavaš? – rekao sam, iako mi je bilo jasno da ima pravo, isplati li se zbilja
vaditi motor, rastavljati ga na najmanje djeliće, listati po starim katalozima i tražiti zamjene za zarđale
dijelove, ispitivati pritisak klipova, brusiti, tokariti nove dijelove, variti, i improvizirati s nekom starudijom.
Samo je neka stara dama mogla dotjerati vozilo do takvog stanja. Da je barem umjesto vezenja navlaka za
sjedala samo jednom promijenila ulje...
Radili smo na tom autu puna tri dana, Hamid i ja smo ga potpuno obnovili. I pored svih svojih
sposobnosti, Hamid to nije mogao obaviti sam, naprosto nije imao dovoljno mašte. Ponekad bih ga znao
zateći kako nepomično stoji po pola sata s dva mala vijka u ruci, pokušavajući otkriti gdje im je mjesto.
Erlich je poput neumorna psa hodao oko nas, bilježio nam radne sate i rezervne dijelove koje smo
upotrijebili, strahujući da se vlasnik auta neće ni pojaviti. – Popravak će koštati više od samog auta – gunđao
je, a ja sam možda baš to i htio. Htio sam imati nad njim kontrolu.
 Trećeg dana smo sastavili motor i on je proradio. Ustanovili smo da su kočnice u bezizlaznom stanju, pa
je Hamid i njih morao demontirati. U podne se pojavio. Zapazio sam njegovu smiješnu kapu kako odskače u
gomili, medu automobilima u pokretu i radnicima koji su se došaptavali. Sakrio sam se. Stao je pored auta,
nesposoban i da zamisli količinu posla koja je u njega bila uložena. Erlich mu je smjesta prišao, zapisao mu
ime i adresu, ali kao i obično nije odmah spomenuo račun. Bilo mu je rečeno da se vrati kad bude sve
gotovo, auto se još treba iskušati na cesti, mora ga se još malo dotjerati.
Vratio se nakon nekoliko sati. Osobno sam ga povezao na pokusnu vožnju, osluškujući motor koji je
postojano i tiho radio, isprobavši kočnice, mjenjač, cijelo vrijeme mu objašnjavajući značenje pojedinih
zvukova. Sjedio je pored mene, šutljiv, čudesno slab, što je djelovalo nekako umiljato, zabrinut zbog nečega,
blijed, neobrijan, povremeno zatvarajući oči, nimalo ne cijeneći čudesno uzašašće prastarog automobila. Na
trenutak mi se učinilo da je možda već u žalosti. – Onda, je li vam baka otišla? – upitao sam tiho. Naglo se
okrenuo.
– Ne, nije još, nema nikakve promjene... i dalje nije pri svijesti.
– Ako se oporavi, uživat će opet u vožnji s vama... Pogledao me je s užasom.
Vratili smo se u garažu, dao sam mu ključeve i otišao porazgovarati s jednim mehaničarem. Erlich nas
je čekao pa je smjesta izašao s računom, zahtijevajući isplatu odmah i u gotovini. Mladić mu je bio sumnjiv,
nije mu htio račun slati poštom. Troškovi popravka su se popeli na četiri tisuće funti, prilično visoko, ali i
opravdano, s obzirom na količinu obavljena posla. Erlich je odlučio posebno skupo naplatiti moje radne sate.
Čovjek je uzeo račun, pogledao ga, nije razumio što piše, Erlich mu je objasnio a ovaj je kimnuo. Onda
je Erlich otišao. Stajao sam sa strane i razgovarao, ali sam ga neprekidno promatrao ispod oka, gledao ga
kako ulazi u auto, šeta oko njega, zuri u račun, lice mu tamni, traži me pogledom ali se povlači zatekavši me
u ozbiljnu razgovoru. Erlich se vratio, ovaj je ustuknuo, nešto promrmljao, prišao mi. Prekinuo sam
razgovor i okrenuo se kao da ću poći u ured, a on je krenuo uz mene, blijeda lica; primijetio sam mu prve
sjedine na sljepoočicama, premda nije mogao imati više od trideset. Na vratima ureda je progovorio, ne
razumije, žao mu je, ali sada nema novaca da plati, siguran je da se tu mnogo radilo, to ne spori, ali takav
iznos...
Stajao sam i gledao ga, slušao bez riječi, dobro raspoložen, smijao sam se u sebi, točno sam znao da će
tako biti, da sam ga uvukao u popravak iznad njegovih mogućnosti. Ostao sam miran. No Erlich, koji je ušao
i stao iza mene, odjednom se razbjesnio.
– Zašto ste ga onda ostavili ovdje na popravku?
– Mislio sam da je nešto trivijalno... neki vijak... Opet taj vijak.
Bio je jako blijed, zbunjen, ali je ipak zadržao nešto od onog svog civiliziranog ponašanja, izražavao se
pomno birajući riječi.
– Onda, molim lijepo, posudite taj novac – prekinuo ga je Erlich.
– Ali od koga?
– Od rođaka, obitelji, bilo koga. Zar nemate rodbine? Možda i ima, ali ništa o njima ne zna... nemaju
nikakve veze. – Od prijatelja – natuknuo sam.
Nema nijednoga... nije ga bilo više od deset godina... no spreman je potpisati mjenicu... potpisat će... i
čim bude mogao. ..
Već sam ga htio pustiti na miru, no Erlich je sve više bjesnio.
– Naravno, ne možemo vam izdati auto. Dajte nam ključeve, molim.
Gotovo mu ih je zgrabio iz ruke, ušao u ured i stavio ih na stol. Odmah sam pomislio, auto ostaje kod
mene. Obojica smo ušli u ured za njim.
– Ukoliko nam ne platite u roku od mjesec dana, morat ćemo ga prodati – pobjednički je objavio Erlich.
– Ne možemo, Erlich – mirno sam objasnio. – Kola nisu njegova.
– Nisu njegova? Kako to?
Mladić je opet počeo sa svojom pričom o baki koja bi trebala umrijeti...
 Za Erlicha je čitava stvar bila običan skandal, sva ta naklapanja o nekoj umirućoj starici. Stajao je
ukočeno pored stola, u kratkim kaki hlačama, vojnički podšišane kose i gledao ga s gađenjem.
– Kako joj je? – zapitao sam zainteresirano, zadržavajući mir. Odjednom sam i ja ovisio o smrti njegove
bake.
– Nije pri svijesti... nema promjene... ne razumijem... liječnici ne mogu reći koliko bi to moglo
potrajati... – Bio je očajno nesretan.
– Ali dovraga, gdje radite? – podviknuo je Erlich, izgubivši glavu. – Zar ne radite?
– A što bih?... – Čovjek je bio jako blijed, tresao se, ruke su mu podrhtavale, Erlich ga je prestrašio, i
odjednom se – nisam mogao vjerovati svojim očima – strovalio u nesvijest pred našim nogama.
– Samo glumi – siknuo je Erlich.
U tom sam se času zabrinuo za njega, podigao ga na ruke, lagano, toplo tijelo, posjeo ga na stolac,
očistio prostor oko njega i otkopčao mu dugmad na košulji. Odmah se povratio.
– To je od gladi. – Pokrio je oči. – Već dva dana nisam ništa jeo... ostao sam bez novaca... da, znam,
gadno sam zabrljao.

DAFI

Večera još zapravo nije završena. Tata pije kavu, mama već pere sude, žuri se natrag u radnu sobu, a ja
stojim ispred velikog zrcala s malim ogledalom u ruci, ispitujući leda i stražnju stranu nogu, pažljivo
pipkajući suncem opečena mjesta, kušajući okus soli. Pred tjedan dana su počele velike ferije i budući da je
izviđačko logorovanje otkazano, Tali, Osnat i ja odlazimo svakoga dana na plažu, sjedimo tamo do večeri,
želimo biti prave Crnkinje kad počne škola, a tata odjednom kaže:
– Moram telefonirati Švarciju...
– Što se dogodilo?
– Da ga pitam treba li na školi nastavnika francuskog.
– Zašto, zaboga?
Počinje s čudnom pričom koju slušam s pola uha, o mušteriji koja se onesvijestila u radionici jer nije
mogla platiti račun za popravak, riječ je o nekome tko je bez prebite pare došao u zemlju, neuravnotežen,
doseljenik koji je mnogo godina živio u Parizu, a ovdje je došao po nasljedstvo i otkrio da ga nema...
– I ti bi htio da mu daju mjesto nastavnika u našoj školi? – prekidam ga. – Zar već nema dosta idiota?
– Prestani, Dafi!
Neobično je da tata priča o onome što se dogodilo u radionici, ponekad zaboravimo da tamo osim
automobila ima i ljudi.
No i mama misli da bi bilo neprikladno tražiti od Švarcija da kao nastavnika zaposli nekog tipa koji je
napustio zemlju.
– No dobro, onda, ne treba biti pravi nastavnik... samo privremeno. .. pomoćnik nastavnika... treba mu
pomoći... nigdje ne radi... u radionici se onesvijestio od gladi.
– Od gladi? Pa zar još ima gladnih u ovoj zemlji?
– Iznenadila bi se, Dafi. Što ti znaš o ovoj zemlji? – kaže mama i dolazi iz kuhinje, mokrih ruku, skida
kecelju.
– Koliko ti duguje?
– Preko četiri tisuće funti...
– Četiri tisuće? – obje smo zapanjene. – Pa što si mu radio za četiri tisuće funti?
Smiješi se, iznenadilo ga je naše uzbuđenje, radi on popravke koji koštaju i mnogo više.
– I što ćeš učiniti? – A što mogu učiniti? Erlich je zaplijenio auto, ali to ne pomaže jer auto ionako nije
njegov... ne može se prodati...
– I što ćeš učiniti?
 – Morat ću otpisati taj dug...
Oh, tako dakle, tata je javni dobrotvor.
– Dug od četiri tisuće funti? – zaista sam ogorčena. Zamisli samo, što bih ja mogla učiniti s četiri tisuće
funti!
– To nije tvoja briga, Dafi – kaže mama.
Ali i ona je zbunjena, stoji na vratima radne sobe, razmišlja kako tata može tako lako odbaciti toliko
novaca.
– Možda bi ga mogao zaposliti u garaži...
– A što će tamo? To nije njegov posao... no dobro, nije važno. .. – i tata je već spreman krenuti.
– Dovedi ga ovamo – kažem.
– Ovamo?
– Da, zašto ne? Mogao bi prati sude i ribati pod i na taj će način s vremenom otplatiti dug.
Tata prasne u smijeh. – E, to si se dobro sjetila.
– Zašto ne? Mogao bi i peglati, prati rublje, pospremati nam sobe – ponesena sam, kao i obično – može
odnositi smeće...
– Dosta, dosta, Dafi – kaže mama, također s osmijehom. Ovo je čudan obiteljski sastanak, ja pred
ogledalom, polugola, mama s mokrim rukama na vratima radne sobe, tata uz kuhinjski dovratak, sa šalicom
kave u ruci.
– Kad čovjeka iznenada napusti sreća – tata pokušava objasniti stvar – treba mu pomoći, zbilja je dobar
momak, pristojan, obrazovan, čak je neko vrijeme studirao na pariškom sveučilištu. .. možda bi ti mogao
nešto prepisati, prevesti... ne znam...
– Ali zašto, zaboga?
– Samo sam mislio... ma, nije važno...
– Ali ja bih trebala tajnika – opet sam uzbuđena, pokušavam ih nasmijati – nekoga tko bi mi prepisivao,
prevodio... pisao mi domaće zadaće... već bih mu ja našla posla.
Mama se konačno smije, i možda taj smijeh znači da joj moja ideja i nije toliko čudna, ili se zaista
uzrujala zbog gubitka novca, jer kad se slijedećeg dana predvečer vraćam s plaže, pocrnjela i masna od ulja,
raskuštrane kose, zatičem u dnevnoj sobi nekog čovjeka kako sjedi s mamom i tatom. Tad su me možda prvi
put zaista iznenadili. Isprva mislim da je to neki obični gost, ne shvaćam da je to čovjek o kojem smo
govorili, i oni su pomalo smuće ni i zbunjeni, sjede tako u mračnoj sobi, u sumraku, zure u mršava, blijeda
čovjeka krupnih očiju. Djeluje kao čovjek koji je prebolio neku tešku bolest, pa nije čudo da se u radionici
onesvijestio kad je čuo iznos. Crveni kad im prilazim, skače sa sjedala i pruža ruku. – Gabriel Arditi – kaže,
rukujući se. Bog zna zašto se sa mnom želi rukovati, kakvo je to ponašanje? Ne sviđa mi se već od samog
početka, pa mu ne govorim svoje ime, jurim u svoju sobu i presvlačim se, čujem mamu kako ga pita o
studiju, a tata nešto mrmlja, dok on tihim glasom govori o sebi i o Parizu.
Tuširam se i ispirem ulje. Vraćam se, ali njega više nema u dnevnoj sobi, i mama je nestala, samo tata
sjedi, duboko zamišljen.
– Još uvijek je ovdje?
Tata kima glavom, pokazuje prema radnoj sobi.
– Kad ćemo jesti? Ne odgovara.
Vraćam se u svoju sobu, oblačim košulju i šore, vraćam se u dnevnu sobu, zatičem tatu kako i dalje
nepomično sjedi, kao da se okamenio.
– Što se zbiva?
– Što te zanima?
– Je li otišao?
– Još nije.
– Što se događa?
 – Ništa.
– Zbilja ga misliš ovdje zaposliti?
– Možda.
Odlazim u kuhinju, sve je čisto i uredno, ni traga večeri. Uzimam krišku kruha, vraćam se, uzimam
novine, prelazim ih pogledom, prilazim vratima radne sobe i osluškujem, no tata me gleda i bijesno
pokazuje da se maknem.
– Što mama radi unutra? I koliko će on ostati?
– Što je to tebe briga?
– Umirem od gladi.
– Onda jedi.
– Ne, pričekat ću.
Malo ga je čudno vidjeti kako sjedi u mraku, bez novina, bez ičega, leđima okrenut moru.
– Hoćeš li da upalim svjetlo?
– Nema potrebe. Jedem još jednu krišku kruha, što mi samo još više otvara tek. Na plaži nismo ništa
imale za jesti. Sad je već osam sati, poludjet ću od gladi.
– Ali što se to zbiva?
– A što se ti tako raspituješ? Ako hoćeš jesti, jedi! – okomljuje se na mene. – Tko te drži... ne mora te
mama valjda hraniti.
– Znaš da ne volim jesti sama... dodi i sjedni sa mnom. Gleda me ljutito, uzdiše, ustaje, mršti se, dolazi
u kuhinju i sjeda pored mene, pomaže mi rezati kruh, iznosi sir, masline, salatu i jaja, a uskoro i sam počinje
grickati, nabadati vilicom po zdjelama. Vrata radne sobe i dalje su zatvorena, ona je sasvim poludjela,
ozbiljno je shvatila moj prijedlog, učinit će ga svojim robom.
Vrata se odjednom otvaraju, mama nam prilazi, napeta lica, vrlo je oprezna.
– Onda? – kažem, ustajući.
– U redu je – smiješi se tati. – Može mi pomoći barem u prevođenju. .. već prevodi.
– Sada?
– Pa ima vremena... zašto ne?
– Dodi i jedi s nama – predlažem joj.
– Ne mogu ga ostaviti samog, napravit ću kavu i sendviče, samo vi jedite bez mene.
Žurno priprema sendviče, kuha kavu, stavlja u zdjelicu masline, sve slaže na veliki poslužavnik i opet
nestaje u radnoj sobi. Završavamo večeru, tata zahtijeva da počistim stol i operem suđe, a onda se diže i
odlazi gledati televiziju.
Devet sati. Deset. Još uvijek ne izlaze, povremeno im čujem glasove. Tata odlazi u svoju sobu, ali ja se
ne mogu opustiti, ne znam zašto, ovaj čudni i iznenadni upad me uzrujao i izbacio iz ravnoteže. Svlačim se
polako, oblačim pidžamu, peku me suncem opaljena mjesta. Sjedim u dnevnoj sobi i promatram zatvorena
vrata. U četvrt do jedanaest on napušta kuću, ja ustajem i žurim u radnu sobu. Mama i dalje sjedi, soba je
puna dima od cigareta, rumena je u licu, papiri i knjige su razbacani oko nje u neredu koji me podsjeća na
vlastitu sobu, lagani vonj znoja u zraku, u ruci drži svitak papira ispisan čudnim, prilično kićenim
rukopisom.

ADAM

Erlich, naravno, nije bio impresioniran, niti se smekšao, taj tvrdokorni starac je ukrućen stajao pored
mene, visoko podignute glave, prezrivo motreći blijedog čovjeka koji je zamuckivao u govoru. Njemu je
čitava ona priča s padanjem u nesvijest bila najobičnija gluma, pokušaj da se izbjegne plaćanje.
– To bi bilo sve, Erlich – rekao sam uljudno. – U redu je... možete ići kući... vidimo se sutra.
 Erlich je ostao zatečen, jarko je pocrvenio, smrtno uvrijeđen, jer još nikada od mene nije primio tako
jasnu naredbu. Zgrabio je svoju staru torbu za spise, tutnuo je pod pazuho i stuštio se iz ureda, tresnuvši
vratima.
Garaža je u to vrijeme već bila prazna. Uvijek me pogađala ta iznenadna tišina koja bi zavladala odmah
nakon odlaska radnika. Stari čuvar se pojavio na ulaznim vratima, Erlich je oteturao pored njega, pas je
zalajao na Erlicha, Erlich je šutnuo psa i odjurio.
Znao sam da sam uvrijedio Erlicha, ali sam htio ostati nasamo s blijedim mladićem koji je tu sjedio,
rukama držeći glavu. Jesam li već tada znao što hoću? Je li to moguće? Znao sam o njemu vrlo malo, ali
ipak dovoljno da osjetim kako sam nesvjesno razapeo mrežu u koju se uhvatio, a sad mi se kvrči u šaci.
Osjećaj topline koji sam oćutio pomažući mu da se digne s poda, sigurno nije bio izazvan žaljenjem što sam
ga navukao na tako skupi popravak, jer sam mu već bio spreman otpisati dug, nego...
Nasmiješio sam mu se, pogledao me je turobno, ali se onda i na njegovu licu pojavio slabašan osmijeh.
Moji spori, opušteni i sigurni pokreti smiruju sve oko mene, to mi je bilo poznato. Sagnuo sam se i podigao
račun koji je još uvijek ležao na podu. Pregledao sam ga, presavinuo i gurnuo u džep od košulje. Izašao sam
iz ureda, pozvao čuvara i poslao ga da u obližnjem dućanu kupi kavu i sendviče. Uključio sam električni
grijač i skuhao nam jaku kavu.
Opet ista priča o njegovoj baki, koja mi je sve više zvučala kao neka halucinacija. Vrlo stara žena koja
ga je podigla nakon majčine smrti. Prije nekoliko mjeseci je pala u komu, odveli su je u bolnicu, a on je prije
samo dva tjedna dobio u Parizu pismo, neki je susjed pronašao njegovo ime i adresu i napisao mu pismo da
ona umire. Premišljao se hoće li doći ili ne, no onda je ipak odlučio doći i uzeti sve što mu pripada. Znao je
da toga baš nema mnogo, nije imao nikakvih iluzija, ali napokon ipak je tu bio stan u jednoj staroj arapskoj
kući, ovaj auto, nekoliko drugih sitnica, možda malo nakita za kojeg nije znao. Što može izgubiti? Većinu je
novca potrošio na avionsku kartu... nije namjeravao dugo ostati... mislio je da će samo potpisati neke papire,
uzeti novac i vratiti se... no u međuvremenu... službeno, ništa ne može poduzeti... ono malo novca što je
donio sa sobom, brzo je potrošio. .. sve je izgleda jako poskupilo... a baka još nije... zamalo. .. danas je opet
bio u bolnici... ona je poput neke biljke... još gore... kao kamen... ali, živa je... Što je radio u Parizu?
Svašta... posljednjih godina je čak poučavao hebrejski... davao je privatne satove... Židovska agencija
mu je poslala tri svećenika koji su htjeli naučiti hebrejski, bili su marljivi i pouzdani učenici... i ljubazni, a
ne kao židovski biznismeni... pored toga, učio je strance francuski, druge izraelske emigrante, Arape,
Afrikance, osobito studente, pomagao im da srede papire... u posljednje vrijeme agencija mu je poslala na
prijevod neke cionističke brošure... nije oskudijevao s poslom, a i potrebe su mu bile vrlo male.
Je li tamo studirao?
Da... ne... malo... godinama je slušao predavanja iz povijesti i filozofije, ali je zbog bolesti morao
odustati... lako se onesvijesti u prenatrpanim prostorijama... nema dosta zraka... ali ove je godine opet
krenuo na predavanja... ne radi diplome... iz užitka. .. kad bi sada imao novaca, mogao bi se više posvetiti
studiranju. ..
U međuvremenu je pojeo sendviče, jeo je pažljivo, kupeći mrvice oko sebe. Gladan čovjek u Izraelu
1973.
– Namjeravate li sada raditi?
Ako nema druge... ako će još dugo čekati na bakinu smrt... ali ne bi radio na suncu... otići će u Židovsku
agenciju... možda tamo nekoga poznajem...
Tako otuđena pasivnost u posvemašnjem kaosu života, i istovremeno takva bezbrižnost.
Ušao je čuvar, odnio prazne šalice, čovjek je stavio ruku na ključeve na stolu i počeo se igrati njima.
– Oprostite, ne znam vam ime. – Gabriel Arditi.
– Nećete moći uzeti auto.
– Čak ni na nekoliko dana?
– Žao mi je.
 Ostavio je ključeve, a ja sam ih uzeo i strpao u džep. – Ne brinite – rekao sam – pobrinut ćemo se za
auto, nitko ga neće ni taknuti sve dok ne budete u mogućnosti da platite račun.
Bio je očito razočaran, ali je snishodljivo pognuo glavu, zahvalio se na jelu, stavio kapu i otišao.
Nekoliko trenutaka kasnije se vratio i zamolio me da mu posudim pet funti. Dao sam mu deset.
Napustio je radionicu, pas na njega više nije lajao, nego ga je slijedio nekoliko koraka. Žurno sam
pregledao račune, izašao iz ureda i sjeo u Morris koji je stajao nasred garaže. Htio sam ga maknuti u kut, ali
sam se predomislio i odlučio da se s njime odvezem kući i ustanovim kako će savladati strmo brdo. Popeo se
polako ali sigurno, motor je radio pravilno. Svi oni koji bi me pretekli, okrenuli su se i pogledali me s
čuđenjem, a poneki i osmijehom.
U podne sljedećeg dana netko me je lagano dodirnuo. Stajao je pored mene s ugodnim osmijehom na
licu. Držao je u ruci deset funti.
– Je li vam baka preminula? – nasmiješio sam se.
Ne, još nije, ali su mu u uredu zrakoplovne kompanije pristali dati pola cijene za povratnu kartu. Sada je
imao tisuću funti. Može li podići auto? Pažljivo sam razmislio, na trenutak sam odlučio uzeti tisuću funti,
oprostiti ostatak duga i dati mu auto, ali sam se onda odjednom predomislio.
– Ne, žao mi je... morat ćete donijeti ostatak novca... u svakom slučaju vam je bolje da ne ostanete bez
novaca... jeste li već počeli tražiti posao?
Bio je razočaran, ali nije navaljivao. Promrmljao je nešto o Jeruzalemu... tamo će otići i potražiti
posao... u ovom gradu nema nikakvih izgleda...
Netko će se morati pobrinuti za njega, pomislio sam.
Za večerom sam se zatekao kako opet razmišljam o njemu, gledajući ga kako polako korača
radionicom, lagano pognut, oprezno se kreće između automobila, izbjegavajući arapske radnike. Izblijedjela
francuska bereta, profesionalno potucalo. Sjetio sam ga se u nesvijesti na podu garaže, njegove razdrljene
košu lje, mršavih, bijelih grudi, povijesti njegova mentalna oboljenja, ovisnosti o umirućoj baki. On u
Izraelu nije imao nikakve šanse. Mora ga se uzeti za ruku. Pitao sam Asiju, pomislio sam da bi možda nešto
moglo biti u školi. Naravno, nije shvatila što hoću, žurno je prala sude da se što prije vrati u radnu sobu,
iznenadila se mojom brigom za mušteriju, ne razumjevši da me je zainteresirao. No kad sam joj rekao za
izgubljeni novac, odmah je zastala na vratima, a Dafi je, naravno, upadala u svaku drugu rečenicu. Iznenadio
sam se shvativši da ih je najviše ganuo gubitak novca. Dafi je na svoj uobičajeni način počela s dosjetkama,
predlažući razne načine njegova angažiranja u kući, pustila je mašti na volju, mogao bi prati sude, ribati pod,
pomagati joj u domaćim zadaćama. Pogledao sam Asiju, smiješila se.
Naravno, ništa nisam odlučio. No sljedećeg dana sam pronašao telefonski broj što ga je Erlich zapisao
na računu, koji mi je još uvijek bio u džepu. Nazvao sam ga. Izvukao sam ga iz kreveta, bio je napola zaspao
i zbunjen, rekao mu neka popodne navrati do mene. Zapitao je: – Hoćete li mi dati auto? – a ja sam odvratio:
– Vidjet ćemo... možda sam vam pronašao posao.
Pet minuta prije no što je trebao doći, rekao sam to Asiji, a ona se isprva iznenadila, a onda nasmijala.
Stigao je s onom svojom neizbježnom kapom, ali u čistoj košulji, sjeo u dnevnoj sobi i počeo pričati. Dopao
joj se, kao što sam i pretpostavljao, razgovor se polako razvijao, pitala ga je o Parizu, o tamošnjim
studijama. A on, očito zaljubljen u taj grad, počeo joj je pričati o mjestima koja je znala samo iz karata i
knjiga, opisivati način života, spominjući povijesne zgode, sve to laganim, živopisnim načinom, katkad čak i
zanesenim.
Dafi se vratila s plaže, ušla ravno u sobu, u svom stilu, raščupane kose i masna od ulja. Smjesta je
skočio, zgrabio je za ruku i predstavio se, čudnim, smiješnim gestama, čak se lagano i poklonio. Djevojka je
pocrvenjela i odjurila u svoju sobu. Šapnuo sam Asiji: – Probaj može li ti pomoći, mnogo je prevodio i
prepisivao.
Odvela ga je u radnu sobu i pokazala mu svoje spise.
 Dafi se nemirno ushodala, osluškujući ispred zatvorenih vrata radne sobe. A ja sam iznenada osjetio
neku slabost, nisam mogao ni ustati, čak ni upaliti svjetlo. Pitao sam se jesam li joj možda trebao nešto reći
o njegovu boravku u bolnici u Parizu, ili je možda bolje da ona to sama otkrije.

DAFI

Počele smo odlaziti na plažu na početku ferija, jer Osnat, Tali i ja nismo ništa drugo mogle raditi nakon
što je otkazano logorovanje s izviđačima, i to se pretvorilo u pravi ritual. Premda sam se rodila pored mora i
svakog dana ga gledala iz svoje sobe, tek za vrijeme tih ferija sam ga upoznala, istinski otkrila. More nas je
očaralo, ušlo nam u dušu i kosti, ni sama nisam znala da može biti tako divno. U početku, tijekom prvog
tjedna, još uvijek smo sa sobom nosile knjige, novine, rekete, tranzistor, bojeći se da bi nam moglo biti
dosadno, ali nakon nekog vremena smo shvatile da je to drugi svijet i da nam ništa ne treba. U devet ujutro
bi se sastale na autobusnoj stanici, samo u kupaćim kostimima, bez šešira, košulja, bose, kao divljaci,
stišćući u šaci samo nešto zgužvana novca, spustile bi se do plaže, našle mjesto postrani, daleko od
spasilačke kućice, pale na topli pijesak, okrenule suncu leđa i lijeno pričale, kazujući jedna drugoj svoje
snove, privikavajući se na spori ritam mora, sunca i neba, izgubile bismo osjećaj za vrijeme, pržile se na
suncu, skakale u hladnu vodu, plivale, ronile, plutale, a našle smo i mali kameni otok, dizale se i spuštale na
valovima, izlazile i ležale na samom rubu mora, valjale se u muljevitom pijesku, kopale rupe, potom smo
odlazile kupiti falafel4 ili sladoled, pile vodu iz velike pipe, bježale od gomile, nalazile mirnija mjesta, tonule
u drijemež, neku vrst nirvane, tiho i nehajno sanjarenje, poput mrtvaca na plaži, uz šum valova, ne hajući što
nam sunce ide u oči. Polako smo se budile i počele trčati, laganim, poletnim trkom, čitavom dužinom
napuštene plaže, sve dalje i dalje od znakova ljudskog života, skidale bi se gole i ponovo uranjale u more,
pličine, među stijenje, ne gledajući se više znatiželjno ni zbunjeno, nego proučavajući dijelove koje sunce
nije dohvatilo, želeći da potamnimo posvud, po bradavicama i stražnjicama. Onda bi opet navukle kostime i
polako krenule natrag, tražeći školjke, naginjale se nad žutim rakom, nepomičnim u svojoj pukotini. Jedna
od nas bi se opet bacila u val, a druge dvije bi je pri čekale da se vrati, očiju prikovanih za plavo obzorje,
titravo od vrućine, osjećajući kako nam se pijesak miče pod bosim nogama. Kad bismo stigle do spasilačke
kućice, posljednji kupači su se spremali za odlazak, s košarama, stolcima i djecom, a mi bismo stajale i
promatrale sunce na zalasku, ne želeći krenuti sve dok nam ne bi pristupio spasilac i rekao da idemo.
Sve se ponavlja dan za danom, a nama nikad dosta, to je zaista čudno, sve manje nam je do razgovora,
možemo satima ležati jedna pored druge, ili hodati u tišini. Čak se i Osnat opušta, počinje shvaćati da ne
mora uvijek imati neke primjedbe, nekako je i ljepša, ponekad skida naočale, odlaže ih medu sise i počinje
sanjariti, kao Tali.
U autobusu, na povratku, u kasno poslijepodne, mi smo poput tudinki medu smrdljivim ljudima,
blijedim, oznojenim i bučnim, koji paze da nas ne dodirnu. Sjedimo na stražnjem sjedalu, ne obraćamo
pažnju na grube poglede, tako uporno zure u nas kao da smo još uvijek gole, okrećemo glavu i opet gledamo
more koje polako nestaje.
Na kućnim stubama već je večer. Bosa i zasićena suncem i solju, mokre kose i vlažnog kostima, ulazim
u mračnu kuću punu kuhinjskih mirisa, ljudskog vonja. Mama je u radnoj sobi pod blijedom žaruljom, s
rasutim papirima i knjigama, prljavim šalicama kave, tanjurima i ostacima hrane, neraspremljenim
krevetom, zgužvanim jastucima, prepunim pepeljarama, okružena tragovima onog čovjeka, pomoćnika,
tajnika, prevodioca, vrag će znati što je.

ADAM

4
Vrst somuna s prženim okruglicama od raznog povrća i svježom salatom (prim. prev.)
 Obično bi dolazio ujutro i odlazio rano poslijepodne. Nisam ga sretao, ali sam znao da dolazi gotovo
svakoga dana radi prijevoda, prijepisa, kopanja po rječnicima. Asija ga je zaista zaposlila, jer je imao
vremena i gorljivo htio otkupiti auto koji je još uvijek ležao u garaži pokriven prašinom, a tek tu i tamo bi ga
premjestili kad je zasmetao, sve dok im Erlich konačno nije zapovjedio da ga dignu i pohrane u skladište, u
neki pregradak – toliko je bio malen.
– Dobro si se uvalio s tim autom – Erlich nije odolijevao napasti. – Od tog ludog klipana nećeš izvući ni
pare.
No ja sam se samo smiješio. Teški ljetni dani, sredina je dugih školskih ferija. Dafi svakog dana odlazi
na more, želi što više potamniti, kaže da bi htjela biti »kao Crnkinja«. A ja sam u garaži, koja radi s pola
kapaciteta, jer su neki radnici na odmoru. I Erlich je otišao, sada se moram brinuti i za račune, pa ostajem
duže na poslu. Kad navečer dolazim kući, zatičem Asiju u njenoj sobi, u novoj, nepoznatoj zbrci. Knjige i
papiri na podu, prljave šalice kave, koštice i orahove ljuske na tanjurima, pune pepeljare. A ona sjedi usred
svega toga, šutljiva, blaža nego prije, zadubljena u misli. Tiha žena, možda malo izdvojena, izbjegava me
pogledati u oči.
– Tako dakle, radili ste – kažem mirno, to je izjava a ne pitanje.
– Da... nisam izlazila iz kuće.
– Kako mu ide? Smiješi se.
– Čudan je... neobičan čovjek... no lako se privikava.
Ne pitam više ništa, bojim se da je ne uznemirim, ne smutim njeno pouzdanje, ne pokazujem ni
iznenađenje čak i kad u zdjeli u hladnjaku nalazim neki čudni gulaš, crvenkastosmeđ, tako nešto još nikad
nije skuhala.
Zamuckuje, zajapurena.
– Probala sam danas nešto novo... on mi je dao ideju.
– On?
– Gabriel.
Sad zajedno kuhaju...
Ljubazno se smješkam, ne govorim ništa, uzimam malo tog gulaša, ima čudno slatkast okus,
pohvaljujem je, ne smije imati osjećaj krivnje, uništiti joj nadu, pokazati znakove ljubomore koje nema.
Valja joj dati snagu, dati joj vremena, više nismo mladi, oboje smo već u četrdesetim, a taj čovjek je čudan,
nestabilan, svakoga časa bi mogao nestati, ljetni praznici će uskoro završiti.
Sjećam se posebno toplog ljeta, otežalih udova, a posla u polupraznoj garaži preko glave, jedva
uspijevam sve obaviti sa samo nekoliko radnika, hodam medu automobilima i mislim o njemu, kako da ga
zadržim, možda bih mu morao dati neki znak. Jednoga dana vraćam se ranije kući, čekam u autu na kraju
ulice, gledam ih kako izlaze iz kuće, sjedaju u njen Fiat, ona vozi a ja za njima, srce mi ubrzano tuče. Vozi
ga do njegove kuće u donjem gradu, kod tržnice, on izlazi, ona mu nešto ozbiljno govori nagnuta kroz
prozor, sluša je s laganim osmijehom, gleda oko sebe. Rastaju se. Parkiram auto, jurim za njim da ga
uhvatim prije no što iščezne u gomili. Gledam ga na dovratku prodavaonice povrća, kupuje rajčice. Lagano
ga dodirujem, prepoznaje me i crveni.
– Kako ste?
– Dobro.
– Baka?
– Bez promjena... ne znam što da mislim. Tako dakle, još uvijek je zarobljen...
– Gdje živite?
Pokazuje kuću na uglu, kuću njegove bake.
– Kako posao koji sam vam našao?
Smiješi se, skida sunčane naočale kao da me želi bolje vidjeti.
– Što se mene tiče, dobro je... možda joj zbilja mogu pomoći. .. pokušava nešto jako teško... ali...
 – A auto? – prekidam ga, ne dam mu da previše priča.
– Auto... – zbunjen je. – Što je s njim? Je li ga zaboravio?
Gledam ga malo bolje, prljava košulja, zgužvana odjeća, rajčice gnječi rukama.
– Žao mi je, ne mogu vam ga još dati, moj partner je vrlo tvrdoglav... nije spreman... no ako vam
ponestane novaca, uvijek vam mogu malo posuditi...
I prije no što može odgovoriti, vadim smotak novčanica iz džepa, tisuću funti, i pažljivo ih odlažem na
rajčice.
Zbunjen je, hvata novčanice, želi ih prebrojiti. Pita treba li nešto potpisati.
– Nema potrebe... doći ćete kod nas, naravno.
– Da, da, naravno.
– Usput, probao sam ono što ste skuhali... bilo je izvrsno. Smije se.
– Zbilja?
Samo pažljivo, da se ne uplaši... Stavljam mu ruku na rame.
– Onda, jeste li se privikli na sunce? Nemate namjeru tako skoro otići...?
– Još ne.
Srdačno se rukujemo, a on žurno nestaje u masi na tržnici.

ASIJA

Drvene stepenice, cvjetne tapete na zidu, stube do seoskog zubara, visoka, stara žena izlazi iz ureda,
oblači ogrtač. Sijeva očima – Zubar je odličan, nećete ništa osjetiti.
Kroz otvorena vrata vidim veliku zubarsku stolicu i zubara s glatko izbrijanim, ružičastim obrazima,
leptirkravata mu viri ispod bijele kute, sjedi u stolici, naslonio je glavu, odmara se, ruku prekriženih u krilu,
i čisto crvenkasto svjetlo, ruralno svjetlo, izvanzemaljsko svjetlo, oh, tako jasno svjetlo, sjaji mu na usnulu
licu, punom žarkog zadovoljstva zbog bezbolnog tretmana što ga je upravo izveo.
Ulazim. U kutu sobe, pored velikog, primitivnog umivaonika, stoji Gabriel, u kratkom, bijelom haljetku,
odjeven kao pomoćnik, nudi mi šalicu dopola punu bjelkaste tekućine, poput mlijeka izmiješanog s vodom.
Sredstvo za uspavljivanje. To je očito taj revolucionarni izum ove rustikalne ordinacije, ovog primitivnog
mjesta. Više ne daju anestetičke injekcije nego to piće koje ublažuje boli.
Uzimam šalicu iz njegovih ruku i pijem. Tekućina je bez okusa, ali teška. Kao pitka živa. Klizi mi niz
grlo i pada na želudac poput nekog glatkog utega. Svečan osjećaj, popila sam nešto puno značenja. I već
sam se popela na drugu stolicu, nalik na naslonjač u radnoj sobi, samo što mu nedostaje jedna ručka da bi se
zubar lakše približio pacijentu. Tako ugodna tišina. Na prozoru ono predivno svjetlo. Čekam da napitak
počne djelovati, unutarnju obamrlost, Gabriel slaže na poslužavniku instrumente, tanka drvena ravnala,
bezazlena, neopasna, a zubar se i dalje ne miče sa stolice, odista je zaspao.
– Počinje djelovati – kažem. Ništa ne osjećam ali znam da je počelo djelovati, želim da počne djelovati,
mora početi djelovati. I on uzima tanko ravnalo, nježnim dodirom mi otvara usta, lice mu je napeto od
koncentracije, nježno klizi usnom šupljinom, kao da se želi uvjeriti gdje je, vidjeti imam li ja zaista usta.
Preplavljuje me divota njegova lagana dodira.
– Gdje boli? – I zaista, gdje boli, zašto sam uopće došla ovom zubaru? Moram se usredotočiti i u ovom
užitku pronaći bol, da ga ne razočaram, pa me neće ostaviti, moram mu nešto reći.

ADAM

I odjednom njen glas u tišini, u jutarnjem svjetlu, nešto mrmlja, baš kad se spremam ustati. Probija se iz
sna, uzbuđena je, pipka oko sebe, grabi me za rame, ukipio sam se, opet nešto govori, kratku rečenicu, ruka
joj je nježna, milujuća, i odjednom shvaća da dodiruje mene, ruka joj pada, nalazi se između sna i buđenja,
otvara oči.
 – Koliko je sati?
– Četvrt do šest.
– Vani je već tako svijetlo. – Preokreće se, pokušava ponovo zaspati, sklupčana.
– Govorila si u snu – kažem tiho. Opet se naglo okreće, gleda me.
– Što sam rekla?
– Neku besmislicu... nije bilo jasno... kratku rečenicu... o čemu si sanjala?
– Nešto zbrkano... ništa...
Ustajem iz kreveta, odlazim u kupaonicu, umivam lice, vraćam se u spavaću sobu. Budna je, nalakćena
o jastuk, smješka se.
– Čudan san, smiješan, nešto o zubaru...
Ništa ne govorim, polako skidam gornji dio pidžame, sjedam na krevet. Već odavno mi nije ispričala
neki svoj san.
– Neki čudan zubar... kao vrač... u drvenoj kući. Rustikalna, primitivna ordinacija. Stolica je bila kao
naslonjač u radnoj sobi, samo bez jedne ručke, namjerno su je skinuli... sjećam se popodnevna svjetla,
crvenkasta svjetla...
Prekida priču, nasmiješena. Je li to sve? Ne shvaćam zašto mi to priča. Ornata se tankim pokrivačem,
zatvara oči, traži da navučem kapke. Pokušat će još malo odspavati. Da nastavi sa snom? Oblačim košulju i
hlače, slažem pidžamu i guram je pod jastuk, zamračujem sobu. Već sam na odlasku, no ona se odjednom
otkriva, nema sumnje nešto ju je uzbudilo.
– Što sam rekla? Ne možeš se sjetiti?
– Riječi koje se ni u što nisu uklapale... ne sjećam se... bila si uzbuđena... je li to bila neka mora?
– Ne, upravo suprotno, trebao je to biti neki bezbolni postupak, umjesto injekcije su mi dali da popijem
neku prozirnu tekućinu, valjda sredstvo protiv bolova, tekućinu bez okusa... još uvi jek je osjećam... to je bio
specijalitet te zubarske ordinacije, prije no što sam ušla, izašla je neka žena, sva je zračila od divnog,
bezbolnog tretmana, zbilja čudan san...
Smije se. Nešto krije, uzbuđena je, u posljednje vrijeme nešto s njom nije u redu, ne može se opustiti,
stalno me promatra. Čekam na pragu.
– Što sam rekla? Što si čuo?
– Neke zbrkane riječi, ni ja još nisam bio sasvim budan.
– Što, na primjer?
– Ne znam. Je li to važno?
Ne odgovara, polako se opet zavaljuje, kao umirena. Okrećem se i izlazim iz sobe, gledam usnulu
djevojku, vlažni kupaći kostim leži joj pored kreveta, prolazim kroz radnu sobu i gledam opći kaos, kakav
inače Dafi ostavlja za sobom. Odlazim u kuhinju, grijem vodu u lončiću, režem kruh, iznosim maslac, sir i
masline, počinjem grickati dok stojim uz peć. Voda vrije, kuham kavu, nosim šalicu i kriške kruha na
balkon, sjedam na stolac vlažan od rose, polako sipam kavu i promatram ružno more prekriveno žućkastom
maglom. Što Dafi radi cijeloga dana? Iz zaljeva dopiru zvuči eksplozija iz tvornice municije, ispaljuju
granate prema moru da ih ispitaju. U ruci mi je šalica jake, gorke kave, brzo me i krepko razbuduje, glava mi
je prazna, čekam da prođe vrijeme da mogu poći na posao. I odjednom je Asija pored mene, u nekoj staroj
kućnoj haljini, opsjednuta svojim snom, neumivena lica, ne može više spavati, naslanja se na ogradu,
prstima otire krupne kapi rose.
– Još uvijek razmišljaš o onom snu?
Crveni. – Da, kako znaš? – Izvlači iz džepa nagnječenu kutiju cigareta i žigice, pali cigaretu, duboko
uvlači dim.
– Čudno je to, prisjećam se sve više detalja, san postaje jasniji. Tamo je bio netko u bijelom haljetku,
nekako prikriven, pomagao je zubaru, jer je zubar zaspao. Dao mi je napitak i počeo s tretmanom, s drvenim
instrumentima, uskim ravnalom, i zbilja nije boljelo, postupao je tako nježno, ugodno... bilo je to zbilja
čudno iskustvo...
– Tko je to bio?
– Neki stranac... ne poznajem ga... mladić.
Gledam na sat. Ona ulazi, pristavlja lončić, odlazi se oprati, zrak je sve topliji, čuju se zvuči probuđena
grada. Izgleda da će biti teški hamsin5. Pridružuje mi se s kavom i tanjurićem biskvita, već dugo ovako
nismo ujutro zajedno sjedili. Sjeda u ugao balkona na ispucalu pletenu stolicu koju su ovdje donijeli
posebno za njena starog oca, koji je tu sjedio posljednjih mjeseci prije smrti s pokrivačem preko koljena, i
svečano primao ljude koji su ga tješili, tražili oprost.

Sjedimo u tišini, sipamo kavu, lica okrenutih prema moru.

– Doći će danas?
– Da.
– Napredujete li?
– Polako.
– Morat ćemo mu početi zapisivati sate. – Smiješim se, no ona me shvaća ozbiljno.
– Koliko ti duguje?
– Ne sjećam se, moram pogledati račun... uskoro ćemo mi njemu biti dužni.
Ne gleda me, zuri u pod, može li se još uvijek zaljubiti?
– Morat ćemo razmisliti... možda bih mu trebao vratiti auto.
– Već? – lagano joj silazi s usana.
– No ako ti je zbilja od koristi, možemo, naravno, nastaviti... pomaže li ti?
– Da... pomaže mi... smeta ti?
Taj strah od mene, uplašeni pogled u mom pravcu. U meni se budi samilost za tu sitnu ženu, zahvaćenu
željom. Smiješim joj se, no ona je i dalje ozbiljna.
– Što je još bilo u onom snu?
– Snu? – Već ga je zaboravila. – Ništa više.
Ispijam ostatak kave, donosim čizme na balkon da ih obujem. Nesigurno me promatra. Ustajem, češljam
se, gladim bradu, trpam u džep ključeve i novčanik, ona ustaje i prati me do vrata poput vjerna psa, ni sama
ne zna što bi sa sobom, kao da odjednom ne može podnijeti rastanak.
Na vratima kažem: – Sad se sjećam... rekla si nešto kao... 'ljubavi moja, ljubavi moja'...
– Što? 'Ljubavi moja'? – Smije se, zapanjena. – Rekla sam 'ljubavi moja'? To je nemoguće.

DAFI

Naprosto nisam shvatila, nije mi odmah bilo jasno da su vrata bila zaključana iznutra, jer sam jedino ja
imala ključeve od kuće. Snažno sam pritisla kvaku i okrenula je, pokušavši nasilu otvoriti vrata, misleći da
je unutra netko zarobljen, ne znam zapravo zašto sam tako navalila. Malo mi se zavrtilo, zbunio me taj nagli
prijelaz sa sunca u tamu kuće. Danas sam već u podne krenula kući s plaže, odjednom me zamorila ona
nirvana pored mora. Osnat je još prošlog tjedna prestala dolaziti, pa smo sada ostale samo Tali i ja. Zadnji su
dani praznika i vrijeme se već mijenja, osjeća se mješavina hamsina i jeseni, nebo se oblači. Primjećujem da
Tali ne želi u vodu, nije joj više ni do trčanja, ležim na pijesku i promatram njeno smeđe, razvijeno tijelo,
koje sve više privlači žudne poglede prolaznika. Jedva da govori, zabrinuto se smješka zagonetnim
osmijehom. Plaža je sve pustija, pa gledam preko gradskih kuća na cestu i jureće automobile, naglo se
osjećam osamljeno, uviđam da ću se, ostanem li samo s njom, i sama dosađivati kao ona. Zato sam danas
5
Hamsin, vrući pustinjski pijesak (prim, prev.)
skočila i rekla: – Idem, dosta mi je, dosađujem se. – Ona, međutim, nije htjela sa mnom, ostavila sam je,
uhvatila autobus i vratila se kući. Moram s nekim razgovarati, otišla sam ravno u radnu sobu, jer je mama
stalno tamo, no sada su vrata odjednom bila zaključana.
Uzela sam svoj ključ i pokušala ga gurnuti u bravu, ali sam tada vidjela da je ključ s druge strane.
– Mama? – viknula sam. – Mama?
Nije bilo odgovora, čak ni šapata, i odjednom, kakva sam ja budala, bila sam sigurna da joj se nešto
dogodilo, da je ubijena, ne znam zašto mi je to iznenada palo na pamet, možda radi svih onih filmova koje
sam vidjela preko praznika, nisam mogla ni zamisliti ništa manje od ubojstva, pa sam počela vikati i snažno
lupati na vrata. – Mama! Mama!
Odjednom sam joj čula glas, jasan i mekan, nipošto glas nekoga tko se upravo probudio.
– Da, Dafi, što je?
– Mama? Ti si? Što se dogodilo?
– Ništa, radim.
– Onda otvori vrata.
– Samo čas, nešto završavam, nemoj mi sada smetati.
I dalje mi ništa nije bilo sumnjivo, bila sam tako zbrkana, sva vruća od sunca. Otišla sam u kuhinju
popiti hladne vode, vratila se u dnevnu sobu i čekala, ni sama nisam znala što. Nakon nekoliko minuta vrata
su se otvorila, mama je izašla, zatvorila za sobom vrata, bosonoga, u tankoj kućnoj haljini, malo raskuštrane
kose, prišla je i sjela pored mene, bila je nekako čudna, ali nisam mogla dokučiti kako, možda previše
pažljiva.
– Što je bilo?
– Nisam znala jesi li kod kuće...
– Jesi li bila na plaži?
– Da.
– Zašto si se tako rano vratila?
– Bilo mi je dosta, odjednom mi je more dosadilo.
– Možda bi se trebala malo odmoriti, praznici će uskoro završiti, a ti se uopće nisi odmarala, samo si
jurila. Ideš li danas opet u kino?
– Možda.
– Hajde onda – podigla me je – idi se odmori, djeluješ zbilja iscrpljeno.
Bila je pažljiva, zagonetna, tjeskobno je bacala poglede na sve strane, a ja ništa nisam shvaćala, pustila
sam da me odvede u moju sobu, gledala je kako mi posprema krevet, koji je još uvijek bio u neredu od
prošle noći, ravna plahte i jastuke, pomaže mi da otkopčam kupaći kostim, pustila sam da me skine i nježno
obriše pijesak s ramena.
– Mogu se istuširati?
– Tuširaj se kasnije... bit će ti dobro... zbilja goriš.
Nije mi bilo jasno, k vragu, ništa nisam razumjela, polegla me u krevet, pokrila, navukla kapke,
zamračila mi sobu, žustrim i hitrim pokretima.
Nasmiješila mi se, zatvorila za sobom vrata, a ja sam tako u podne ostala ležati, zatvorenih očiju, kao da
zbilja mislim zaspati, kao da me je hipnotizirala, no onda sam u jednom trenu skočila iz kreveta, naglo se
obukla i bosonoga, nečujno prišla radnoj sobi, zastavši kod zatvorenih vrata. Unutra je bilo tiho, samo se
čulo lagano šuškanje papira. A onda sam je čula kako kaže tiho: – Stavila sam je u krevet – tihi kikot – ništa
nije posumnjala. – Zadrhtala sam, mislila da ću se onesvijestiti, i bez razmišljanja izjurila opet na sunce,
potrčavši prema Osnatinoj kući, morala sam s nekim razgovarati, no kod nje nije bilo nikoga, pa sam
odjurila do Tali, možda se već vratila. Otvorila mi je njena mama u onoj prljavoj kućnoj haljini punoj mrlja,
s cigaretom u kutu usana i velikim nožem u ruci.
– Tali nije kod kuće – rekla je, i već htjela zatvoriti vrata, ali ja sam uhvatila kvaku i obratila joj se.
 – Mogu li je tu pričekati?
Iznenađeno me je pogledala, ali me je pustila unutra, otišla sam u Talinu sobu, no mogla sam jedino
razdraženo hodati goredolje, udarati o zidove, pa sam napokon ipak došla u kuhinju. Talina mama je nešto
kuhala, svi plamenici na peći su bili upaljeni, rezala je luk, meso, povrće – bila je velika zbrka.
– Mogu li malo ovdje sjediti... samo da gledam... – zapitala sam drhtavim glasom.
Začudila se, ali mi je našla neki stolčić i stavila ga u kut, tu sam sjela sva skvrčena, gledajući tu veliku
ženu, sigurnu u svoje pokrete, kako lupa s tavama bijesno, nestrpljivo, impulzivno, srlja kuhinjom s vlažnom
cigaretom u ustima, medu hrpama povrća i ribama bez glava iz kojih istječe krv, od mirisa i dima mi se
zavrtilo u glavi. Suze su mi navrle na oči, malko sam zaplakala. Ako me bude zapitala za mamu i tatu, sve
ću joj reći, ali ništa nije rekla. Konačno je izašla i presvukla se u široku porubljenu haljinu s malom
keceljom, žurno postavila stol, opet me pogledala, ogromna žena, počešljala je kosu, čudna, lijepa
strankinja, još uvijek s nožem u ruci.
– Što je, Dafi?
Oči mi se napuniše suzama, počela sam govoriti, ali se oglasilo zvono na vratima i počeli su stizati neki
ljudi, lokalni trgovac, krojač, prodavač, nisam znala da priređuje ručak. Počeli su razgovori na poljskom,
mađarskom, začuo se smijeh. Posjela ih je oko stola, izgrdila ih, požurila iznijeti prvo jelo, a poneki je
krenuo za njom u kuhinju, dobro su raspoloženi, njuškaju po posudama i namiguju mi. Neke od njih sam
poznavala i nikad nisam ni pomislila da bi mogli biti tako prijazni i veseli. Talina mama mi je dodala tanjur s
mesom i krumpirima, pa sam sjela na svoj stolčić u kutu, s tanjurom u krilu, oči su mi se osušile, jela sam u
toj gomili, pravom stampedu, među zveketom vilica i noževa, odložila prazan tanjur u slivnik i šmugnula
bez riječi.
Na ulici sam vidjela Tali, polako je prošla mimo mene ne primijetivši me, pa sam otišla kući. Nikog nije
bilo, radna soba je bila prazna, otišli su. Popodne sam otišla u kino i onda se navečer vratila kući, zatekla
sam mamu i tatu, ali me mama nije po gledala, a ni ja nju, razgovaralo se samo o nekim tehničkim stvarima,
čovjek bi pomislio da smo u garaži. Odlazim se tuširati, gledam televiziju, liježem s knjigom, slova mi se
počinju mutiti, zadrijemam, i odjednom se budim u šoku, kao da me je netko iznutra dobro protresao.
Nastavljam čitati, bez razumijevanja. Tata već spava, mama hoda po kući, zastaje pred mojim vratima, ne
gleda me. – Da zatvorim svjetlo? – Kimam glavom. Gasi ga. Zatvaram oči, uvjerena da ću zaspati, ali ne
mogu. Ustajem, počinjem tumarati po kući, od sobe do sobe, pijem vode. Čarolija noći na završetku ljeta.
Mračno more u daljini. Još dva dana i vratit ću se u školu; po prvi put nije mi stalo do učenja, ni do praznika
– nije mi stalo ni do čega. Vraćam se u krevet, pokušavam zaspati, opet ustajem, osjećam u venama napetost
poput elektriciteta. Nikad mi se ništa slično nije dogodilo. Tiho zovem tatu i mamu, no oni se ne bude.
Odlazim u kupaonicu, razmišljam ne bih li se ponovo tuširala. Sjedim na rubu kade, iscrpljena, nikad se u
životu nisam osjećala tako usamljenom. Kroz prozor, u daljini, na susjednom obronku, primjećujem jedan
osvijetljen i otvoren prozor. Tamo su godinama gradili kuću i sad su se napokon uselili stanari. U gotovo
nenamještenoj sobi sjedi čovjek u majici kratkih rukava, raskuštrane kose, s lulom u ustima, grozničavo
kuca po pisaćem stroju, svako malo ustaje, hoda po sobi, onda opet sjeda, duboko koncentriran napada
pisaći stroj. Dugo ga promatram. Nisam više tako usamljena.

ADAM

Sve je naopako. Dugi praznici su završeni, kuća je puna Dafinih knjiga i bilježnica, omotnog papira i
pisaćeg pribora, a sama Dafi je jedna nesretna »Crnkinja«, luta rastreseno iz sobe u sobu, zatečena
količinama domaćih zadaća koje mora obaviti. Svjetlo u njenoj sobi gori i nakon što mi zaspemo. Asija se
vratila na posao, a u nedjelju je, bez pitanja, odrezala kosu, stojeći ispred zrcala, ostarjelo dijete promatra se
u očaju. Izgleda da je Gabriel nestao, ali zapravo nije, povremeno u kući nailazim na njegove tragove,
beretu, sunčane naočale, opušak u kupaonici, otisak njegove glave na jastuku, francuski časopis. Jednom
sam za vrijeme radnog vremena nazvao kuću i on je digao slušalicu. Nisam se predstavio samo sam tražio
Asiju, a on je rekao: – Nije kod kuće, u školi je, brzo će se vratiti.
– A tko je to, ako smijem pitati...?
– Ja sam samo prijatelj obitelji.
Je li već i ljubavnik, kako to mogu znati, sve je tajanstveno, ništa se otvoreno ne govori, niti ja to želim,
znam da moram biti što nevidljiviji, ne pokazati nikakvo osobito zanimanje. Rekao sam im da izvuku Morris
iz skladišta i da ga očiste, stave novi akumulator i napune rezervoar s benzinom. Erlich je prosvjedovao: – A
što ćemo s računom? – Poderi ga – odvratio sam. Nije ga poderao. Pronašao sam ga u novom fasciklu
označenom crvenom tintom: »Nije plaćeno, konzultirati poreznike.«
Dovezao sam auto kući, dao Asiji ključeve da mu ih preda, te dodao još tisuću funti kao plaću za njegov
posao. Bez riječi je uzela ključeve i novac. Auto je nekoliko dana stajao pred kućom, a onda je nestao.
Jesu li se čitavo vrijeme potajno sastajali? I dalje ne znam, pri toj pomisli mi se u grudima javi neka
slatka bol, no ti dani su bili zbrkani i brzo su promicali. Počele su svečanosti, ne, ne baš svečanosti, samo
Jom Kippur6. Tisuću devetsto sedamdeset treće.

VEDUČA

I ako je to ljudsko biće što leži u krevetu, a ljudi pored njega prolaze i gledaju ga, zašto onda šuti? Neka
nešto kaže trebao bi govoriti i zaista počinje govoriti bez stanke čuje svoj glas tihi glas napukli glas
trabunjanje stare žene govori i govori možda će doseći i neku misao. Jer duboka je njena tuga mnogo je
izgubila možda će malo i dobiti. Samo se smiješi ne shvaća premješta jastuk, namješta pokrivač, prevrće se s
jedne na drugu stranu kaže bit će sve u redu. Uskoro. Malo spava. Ali ako mora spavati bolje da umre i tko
to hoda naokolo? Drag, poznat, važan, dolazi i odlazi, stoji i nestaje. Gdje je to? Donesi mi to! Pokaži mi
toliko to želim. To, to, plače s jastuka, usta bole od krikova.
I to odjednom dolazi. Odjednom odlazi. Odjednom stoji. Odjednom nestaje. Mračno bulji uvijek u žurbi
ruke u džepovima i noć je.
S jednom riječju bi mogao izmijeniti svijet no svijet je u rukama u džepovima hoda nezainteresirano,
sve zaboravlja, spreman za ništa.
Zvijezde na prozoru. To, šapće riječ, pljuje riječ, odbacuje pokrivač udara jastuk kotrlja se po podu diže
se i pada puzi diže se hoda kotrlja se gura vrata i druga vrata nebo polje voćnjak. Trnje u nogama hladno po
glavi, miče grane pada na zemlju kopa da nade riječ koja će sve otvoriti.

NA'IM

Opet su ih pobili, a kada ih pobiju mi se uvučemo u sebe i snizimo glasove, pazimo da se ne smijemo
čak ni nečemu što nema veze s njima. Jutros u autobusu na radiju su emitirali vijesti, a Issam je glasno
pričao i smijao se, Židovi u prednjem dijelu autobusa su se okrenuli i pogledali nas nekako oporo, pa je
uvijek ozbiljni Hamid, koji se drži odgovornim za nas premda nam službeno nije šef, dotaknuo Issama,
gurnuo ga prstom, i Issam je smjesta umuknuo.
Zna gdje treba povući crtu, to je važno, a onaj tko to ne zna bolje bi mu bilo da je ostao u selu i da se
sam smije na polju ili sjedi u voćnjaku i proklinje Zidove koliko god želi. Ali mi koji smo s njima po čitav
dan moramo biti na oprezu. Ne, oni nas ne mrze. Svatko tko misli da nas mrze, griješi u potpunosti. Mi
nismo ni za mržnju, za njih smo poput sjenki. Uzmi, donesi, drži, očisti, digni, pometi, istovari, kreni. Tako
oni o nama misle, ali kad počnu pogibati onda se umore i uspore i ne mogu se koncentrirati, pa se odjednom
razjare ni zbog čega, ili prije ili poslije vijesti, vijesti koje mi zapravo i ne čujemo, to je za nas neki šum, a i

6
Jom Kippur (hebr. dan pomirenja), najveći židovski blagdan. Slavi se 10. tišrija (rujan ili listopad) u postu i molitvi
kao kajanje za počinjene grijehe (prim. prev.).
ne baš, čujemo mi riječi ali ih ne želimo razumjeti. Nisu laži, zapravo, ali nisu baš ni istina, kao na
RadioDamasku, Amanu i Kairu. Poluistine i polulaži i gomila govana. Vesela glazba iz Beiruta je mnogo
bolja, živahna moderna arapska muzika od koje ti srce življe kuca, kao da krv brže poteče. Kad počnemo
raditi na autima, prvo isključimo RadioIzrael i vojne radiostanice i potražimo neku pristojnu stanicu, bez
mnogo pričanja, samo s pjesmama, novim i lijepim ljubavnim pjesmama. To je neiscrpna tema. Glavno je da
ne slušamo beskonačno naklapanje o prokletom sukobu kojem nema kraja. Kad ležim pod autom pritežući
kočnice, glazba u autu odzvanja kao da mi netko hoda po glavi. Kažem vam, ponekad mi se oči malo ovlaže.
Nije da baš mrzim posao. Garaža i nije loša, dovoljno je veli ka da se ne guramo i jedan drugome ne
idemo na živce. Moj rođak Hamid je u blizini, pretvara se kao da me ne pozna, ali itekako pazi da me ne
gnjave previše. Ali kako da im kažem da bih htio studirati, a ne raditi u garaži. Završio sam školu s vrlo
dobrim ocjenama. Mladi nastavnik je sa mnom bio jako zadovoljan. Na satima hebrejskog sam ponekad čak
i mislio na hebrejskom. A napamet sam znao možda i tucet Bjalikovih 7 pjesama, premda mi nikad nitko nije
rekao da ih trebam naučiti, zarazio me njihov ritam. Jednom je u našu školu došla grupa židovskih
nastavnika da vide što radimo i učitelj me prozvao, pa sam ustao i izrecitirao napamet dvije kitice iz U gradu
pokolja, samo što nisu pali u nesvijest, bili su tako impresionirani, a to je naš nastavnik valjda i htio, jer
inače baš i nije bio lud za Židovima. U svakom slučaju, trebao sam nastaviti sa školovanjem, nastavnik je
čak otišao i do oca da ga u to uvjeri. – Šteta je dečka, ima pametnu glavu. – No otac je bio uporan. – Dva
učena sina u obitelji su mi dovoljna – kao da smo vezani konopcem, pa će od jednog studenta i svi ostali
postati obrazovani. Faiz će u Engleskoj uskoro završiti medicinu, studira tamo već deset godina, a Adnan će
slijedeće godine na sveučilište, studirat će također medicinu, ili možda elektrotehniku. A ja sam najmlađi, pa
moram raditi. Netko mora zaraditi neku paru. Otac je odlučio da, kao Hamid, postanem majstor
automehaničar koji zarađuje mnogo novaca.
Naravno, plakao sam, cvilio i molio, ali ništa nije pomagalo. Majka je šutjela, nije se htjela zbog mene
svađati, nije mi mogla reći zašto su odabrani Adnan i Faiz, a ne Na'im, nije mogla reći jer su to bili sinovi
druge žene, starije žene koja je umrla pred dosta godina, a otac joj je to obećao prije no što je umrla.
Isprva mi je bilo teško ustati rano ujutro. Otac bi me budio u pola pet, u strahu da se neću sam probuditi,
a zbilja i nisam htio ustajati. Otac bi me taknuo u posvemašnjem mraku, nježno me izvukao iz kreveta, sjeo i
promatrao me dok se odjevam i doručkujem. Vodio bi me do autobusne stanice kroz selo koje se tek počelo
buditi, pored žmirkavih svjetiljki i malih vatrica, sporednim uličicama punim gliba i blatnjavih lokvi, pored
magaraca i vreća. Predavao bi me Hamidu poput nekog zarobljenika. Ukrcavali su me u hladni autobus sa
svim ostalim radnicima, u ruci sam nosio plastičnu vrećicu s domaćim, majčinim kruhom. Autobus se
polako punio, a vozač Muhammad bi zauzeo svoje mjesto i počeo zagrijavati motor, vičući na one koji su
zakasnili. Ja bih pogledao kroz zahukani prozor i vidio oca kako zgrbljen sjedi pod nadstrešnicom. Naborani
starac ogrnut u crni plašt, mahnuo je svakom prolazniku i sa svakim zapodjeo razgovor, cijelo me vrijeme
gledajući postrance. To bi me zbilja razljutilo, pa bih položio glavu na šipku ispred sebe praveći se da
spavam; kad je autobus krenuo, otac bi kucnuo o prozor da se pozdravi, a ja bih hinio da to ne primjećujem.
U početku bih zaista i prespavao čitav put, dolazeći na posao mrtav umoran. Samo sam zijevao i ispuštao
razne stvari. Stalno sam se raspitivao za vrijeme. No nakon izvjesnog vremena sam se privikao. Ujutro bih
se sam budio i uvijek stizao medu prvima na autobusnu stanicu, sjeo blizu vozača, nimalo pospan. Isprva
sam nastojao ponijeti sa sobom knjigu da čitam po putu, no svi su mi se smijali, nisu mogli shvatiti da idem
na rad u garažu s knjigom, i to s knjigom na hebrejskom. Mislili su da sam lud. Zato sam odustao. Ionako se
baš nisam mogao koncentrirati. Ćitao bih stalno jednu te istu stranicu, bez ikakva razumijevanja. Onda sam
počeo samo gledati cestu, promatrati kako se tama povlači, uočavati cvijeće po brdima. Nikad se nisam
zasitio tog puta, svakoga dana sat i pol tamo i sat i pol natrag.

7
Hajim Nahman Bjalik (1873 – 1934), najveći pjesnik nove hebrejske književnosti (prim. prev.).
 U četiri popodne stajali bismo opet na autobusnoj stanici čekajući Muhammadov autobus i ljude iz
našega sela koji su u gradu radili kao građevinski radnici, vrtlari, smetljari, fizički radnici, pomoćnici u
kuhinji, sluge po kućama, radnici u garažama. Svi s plastičnim vrećicama i osobnim kartama u džepu
košulje. I Židovi su ulazili u autobus, svakojaki Židovi s teškim košarama, većinom bi silazili na cesti za
Akru. A u Akri bi ulazili novi Arapi, pa i Židovi, ali drukčiji, doseljenici iz Rusije i Marokanci. Jedva da su
razumjeli hebrejski. Po putu bi se Židovi prorijedili, na Carmelu bi i zadnji izašli iz autobusa i ostali bi samo
Arapi. Sunce nam ugodno grije leda, a cesta brzo promiče. Haifa nestaje s obzorja, Carmel su zakrilila brda,
stupovi dalekovoda se istanjili. Nema židovskog vonja. Mohammad traži na radiju Bagdad koji emitira ajete
iz Kurana, da bi nas zabavio. Zalazimo dublje među brda, vozimo se kroz voćnjake uskim putom koji vijuga
među poljima i ništa nas ne podsjeća na Židove, čak ni poneki vojni džip. Sami Arapi, bosonogi pastiri sa
svojim ovcama. Kao da nikad nije bilo Balfourove deklaracije, Herzla, ratova. Mirna, mala sela, sve ja kao
nekada, možda i bolje. A autobus odjekuje od leleka onog bagdadskog imama, nježni glas lijepo izvija sure.
Sjedimo kao hipnotizirani, ispočetka tihi, a onda počinjemo pjevušiti zajedno s njim.

ADAM

Na jednoj od onih večernjih diskusija petkom, uzaludnih razgovora preko plitica s orasima i kapi
maslinova ulja, kad započinju s onim političkim glupostima o Arapima, arapskom karakteru, arapskom
mentalitetu i ostalom, gubim živce, počinjem prigovarati, u posljednje vrijeme nemam strpljenja za takve
rasprave. – A što zapravo znate o njima? U mojoj garaži radi tridesetak Arapa, i vjerujte mi da svaki dan sve
manje znam o Arapima.
– Ali ti Arapi su drukčiji.
– Drukčiji od koga? – Bijesno ustajem, ni sam ne znam zašto sam tako uzbuđen. Asija crveni, napeto
me promatra.
– Ovise o tebi... boje te se.
– Što? O čemu to pričate?
Ali kako da im objasnim? Sve je to u mojoj glavi. Ponovo sjednem, ne govorim više. Hamid, na
primjer...
Možda je mojih godina, ali ima mršavo tijelo mladića. Samo mu je lice naborano. Prvi moj radnik, sa
mnom je već gotovo dvadeset godina. Šutljiv, ponosit, usamljeni vuk. Nikad ne gleda ravno u oči, ali ako
mu uhvatiš pogled vidjet ćeš crne zjenice, poput zrna kave u praznoj šalici.
Što on misli o sebi? Što misli o meni? Gotovo nikada ne govori, ako nešto i kaže to je samo u vezi s
poslom, motorima, automobilima. Kad god ga pokušam navesti na druge teme, odbija razgovor. No njegova
je odanost naprosto jedinstvena, a možda to i nije odanost. Svih ovih godina nije izostao ni jedan dan, ne
radi straha da bi mogao biti otpušten. On je stalni namještenik, sa svim pravima. Svakog prvog u mjesecu
Erlich mu daje četiri tisuće funti u gotovom, koje Hamid strpa u džep od košulje, šutke, nikad ne brojeći. Ne
mogu zamisliti na što troši taj novac, uvijek dolazi u namašćenoj odjeći i otrcanim cipelama. Stručnjak,
mehaničar predradnik. Posljednjih nekoliko godina radi u posebnoj maloj radionici, koju je sam uredio u
kutu garaže i to je njegovo carstvo. Obnavlja stare automobile. To je složen i stručan posao koji zahtijeva
preciznost, maštu, zlatne ruke i beskrajno strpljenje. Rastavlja stare motore, neke već potpuno upropaštene,
tokari i izrađuje nove dijelove, udahnjuje im život. Radi neumorno, nema pored njega radija, bez uobičajene
priče i šale s drugim radnicima, nikad se ne šali s mušterijama. Prvi se nakon užine vraća na posao, ali i
prestaje raditi istog trena kad završi radno vrijeme, nikad nije bio spreman raditi prekovremeno, uzima svoju
praznu plastičnu vrećicu i odlazi.
Prije dvije, tri godine odjednom je postao religiozan. Donio je od kuće prljavu, malu molitvenu
prostirku, pa je tu i tamo znao načas prekinuti posao, skinuti cipele, kleknuti okrenut prema jugu, prema
strugu i zidnim policama s alatom. Gorljivo bi izgovarao stihove samom sebi, Proroku, tko bi znao? Potom
bi obuo cipele i vratio se poslu. Čudna, pomalo mračna pobožnost. Čak su ga i drugi Arapi u radionici znali
u čudu promatrati.
No usprkos njegovoj izdvojenosti, on im je neka vrst vođe, čak i ako se s njima mnogo ne druži. Hoda
medu njima osamljen i šutljiv. No kad trebam novog radnika, za dan, dva mi dovodi dečka ili mladića, kao
da je poglavica cijelog plemena. Postepeno sam shvatio da su Arapi u garaži većinom njegovi bliži ili dalji
rođaci.
Jednom sam ga upitao: – Koliko to rođaka imaš? Mnogo, nikada ih se nije potrudio prebrojiti.
– A koliko ih ovdje radi?
– Koliko? – Pokušao je izbjeći odgovor. – Ima ih nekoliko... Napokon je priznao da ih je barem deset,
zajedno s njegova dva sina. Prilično sam se iznenadio, jer nikad nisam ni pomislio da su mu to sinovi, nije s
njima bio ništa prisniji.
– Koliko djece imaš sve zajedno?
– Zašto vas to zanima?
– Tako... znatiželjan sam.
– Četrnaestoro.
– A koliko žena?
– Dvije.
Nije volio takva pitanja, nervozno bi se čitavo vrijeme poigravao izvijačem, okrećući mi leda, nestrpljiv
da me se riješi i opet prione na posao. Premda me je opskrbljivao s novim radnicima, mora mu se priznati da
se kasnije nikada nije miješao ukoliko sam ih bio prisiljen otpustiti, ne bi rekao ni riječi, samo bi za nekoliko
dana doveo novog rođaka iz neiscrpnog vrela.
Prvog dana rata se, naravno, pojavio, ali samo s nekolicinom radnika. Bojali su se ostaviti svoja sela,
nisu znali što će se dogoditi. Smjesta sam ga zgrabio.
– Gdje su ostali?
Ništa nije rekao, nije me ni pogledao, što zapravo želim od njega? Ali, nisam ga htio pustiti samo tako.
– Hamide, reci im neka se vrate na posao. Što je sada? Taj naš rat nije za vas praznik. Ima mnogo
automobila koje valja popraviti, ljudi će se vratiti s fronte očekujući da im auti budu sređeni. Čuješ li?
Nije odgovorio, pogledao me je s mržnjom, s rukama u džepovima, kao da ga se sve to ne tiče.
– Trebao bi se zapravo boriti uz nas, trebali su te mobilizirati. Svi koji sutra ne dodu na posao bit će
otpušteni. Reci to svojim rođacima.
Slegnuo je ramenima kao da ga nije briga.
Čitav taj dan mu nisam dopuštao da radi na svojim motorima, davao sam mu prljave, fizičke poslove, da
priteže kočnice, mijenja gume, puni akumulatore. Ništa nije rekao, ali mu je ponos očito trpio. Slijedećeg
dana svi su se Arapi vratili, a on se povukao u svoju radionicu. Za cijelo vrijeme rata ni jedan radnik nije
izostao s posla. Hamid je na sebe preuzeo čak i brigu da s novim radnicima nadomjesti Židove koji su bili
pozvani u vojsku.
No više od toga se nisam petljao ni s njim ni s ostalim radnicima. Uvijek sam se ustezao posjetiti
njihova sela i biti im gost, kao što čine neki drugi poslodavci. To uvijek loše završi, prije ili kasnije se izgubi
kontrola. Posljednjih sam godina općenito odlučio biti što suzdržljiviji, zaključivši da se posao dobro odvija
i bez mene. Ima već dosta radnika čija imena ne znam. Garaža se posljednjih desetak godina napunila
dječacima, ponekad čak i djecom. Arapi dovode sa sobom male dječake, braću, rođake, ponekad i seosku
nahočad. Mirni su i poslušni, vuku naokolo kutije s alatom, donose ključeve, otvaraju poklopce motora,
pritežu kočnice, brišu crne otiske prstiju s vrata, mijenjaju radiostanice. Arapi vole takve osobne sluge,
drago im je kad se na nekoga
mogu izvikati i važno zapovijedati. To im pruža osjećaj važnosti i sigurnosti. Što je garaža rasla, sve
više je malih dječaka jurilo po njoj.
Jednom sam zapitao Erlicha: – Reci, košta li me nešto ovaj dječji vrtić?
 Nasmiješio se i odmahnuo glavom. – Ne brini, smanjuju ti porez, na njima samo zarađuješ.
Neki od tih dječaka su čistili radionicu, meli i ribali pod. Garaža je postala čista i ugodna za rad. Jednog
sam dana stajao sam u dvorištu, zamišljen, kad mi je odjednom netko gurnuo metlu medu noge i grubo se
obrecnuo: – Dajte, maknite se malo! – Spustio sam pogled i ugledao malog arapskog dječaka s velikom
metlom, kako me nepokolebljivo i drsko promatra. Osjetio sam neku bol oko srca. Podsjetio me je na Jigala,
ne znam zašto, zbog onih njegovih tamnih očiju.
– Tko te je doveo ovamo? – zapitao sam ga, pomislivši da mali sigurno ne zna da sam ja šef.
– Moj rođak Hamid.
Naravno, Hamid. Ovdje je svaki drugi čovjek njegov rođak. Uskoro ću ustanoviti da sam mu i ja u rodu.
Ti Arapi zbilja ne štede svoju djecu. Bilo bi bolje da su u školi nego što ovdje čiste i skupljaju šarafe.
– Koliko ti je godina, dečko?
– Četrnaest i tri mjeseca.
– Kako? Zar nisi htio ostati u školi?
Pocrvenio je, prepao se valjda da ću ga otpustiti. Počeo je nešto mrmljati o svom ocu, koji ga nije
pustio... mali lažljivac.
Nastavio je mesti oko mene. Iznenada me je nekako ganuo, ispružio sam ruku i lagano mu dodirnuo
raščupanu kosu, zaprašenu od metenja. O čemu razmišlja taj mali Arap, moj namještenik? Što radi? Odakle
je? Što mu se ovdje zbiva? Nikada to neću znati. Malo prije mi je rekao svoje ime, a već sam ga zaboravio.

NA'IM

U početku je u garaži bilo vrlo zanimljivo. Oko mene sve sama nova lica, ljudi dolaze i odlaze, razni
Židovi dovoze svoje automobile, smiju se i viču. Neki mehaničari su židovski nitkovi, a ima i ovdašnjih
Arapa, dozlaboga pokvarenih u svojim zamršenim šalama. Buka i zbrka. Po zidovima slike golih djevojaka,
vidi im se gotovo sve, da čovjek poludi i ostane bez daha, Židovke i nežidovske blondine i brinete, Crnkinje
i ridokose. Nevjerojatno. Zapanjujuće. Leže zatvorenih očiju na novim gumama, otvaraju vrata malih
automobila, stavljaju sise, guzice i dugačke noge na motore, izvijače, ili komplete novih svjećica. Na dupetu
jedne od tih predivnih cura stao je kalendar za cijelu godinu, takvo je to dupe. Te slike me izluđuju. Bojao
sam ih se pogledati, ali nisam mogao odvojiti oči. Ponekad mi se tako digne da boli. U buci i prljavštini
među autima i radnicima, prvih sam nekoliko tjedana hodao kao u snu. Nekoliko puta sam osjetio toplu
vlagu u gaćama. Noću u krevetu bi me obuzela pomama, sve su mi djevojke bile pred očima i nisam im dao
da odu. Svršavao bih posvuda, poput nekog vodoskoka. Skakao bih s jedne na drugu, ni jedne se nisam htio
lišiti, ljubio sam ih, izgarao, svršavao i ubrzo bi mi se opet ukrutio. Ujutro bih se budio iscrpljen i blijed, pa
su se mati i otac već zabrinuli za mene. Ali onda sam se polako privikao na te slike i nakon mjesec dana sam
ih mogao ravnodušno gledati, kao i sve druge slike na zidu, dva predsjednika, jednog mrtvog i drugog živog,
i onu staru ženu, predsjednicu vlade, svi su oni visili medu djevojkama. Prestao sam se uzbuđivati.
Isprva zapravo nisam ništa radio. Dodavao sam alat mehaničarima i vraćao ga na mjesto, čistio prljave
otiske prstiju po automobilima. Nastojao sam biti blizu Hamida, ali on, naravno, nije trebao pomoćnika, jer
nije radio na pravim autima, stajao je za radnim stolom, rastavljajući stare motore.
Nakon tjedan dana dali su mi metlu i kantu i krpu, pa sam radno vrijeme provodio čisteći pod i
skupljajući stare vijke, posipavajući uljne mrlje pilovinom, brinući se da garaža uvijek bude čista. Nemoguć
i strašno dosadan posao. Svi su mi samo zapovijedali, Arapi, Zidovi, tko god je htio. Cak i stranci u prolazu.
Donesi, dečko, digni, dečko, zgrabi ovo, dečko, očisti ono, dečko. Kome god bi palo na pamet da
zapovijeda, samo bi me slao amotamo. I svi su me zvali »dečko«, namjerno me vrijeđajući. Ali ja sam šutio,
nisam se htio svađati. Bilo mi je svega dosta. Mrzio sam posao. Nisam imao volje ni za što, čak me ni
automobili nisu zanimali. Kad ću postati mehaničar, kad ću konačno nešto naučiti, i što će mi sve ovo? Na
sreću, garaža je bila tako velika da sam ponekad mogao neopazice klisnuti. Uzeo bih metlu i polako bih
počeo mesti sve do stražnjeg izlaza, dok se ne bih našao izvan garaže; onda bih se uvukao u stražnje dvorište
neke prazne kuće, sjeo na kutiju i promatrao ulicu, gledao djecu kako se u školskim uniformama vraćaju
kućama s torbama na leđima. Osjećao sam se bijedno. Mislio sam na pjesme i priče koje su čitali, i kako ću
se sada zaglupiti s tom metlom i zarđalim šarafima. Osokolio bih samog sebe prošaptavši nekoliko kitica
Bialika, nekad sam ih puno znao napamet, a sada sve manje i manje. Naposlijetku bih ustao, uzeo metlu i
počeo čistiti oko sebe i polako se vraćati prema garaži; ušao bih i pomiješao se s ljudima, koji nisu ni
primijetili da sam otišao i vratio se. Tko nam je zapravo gazda?
Prošlo je dosta vremena prije no što sam otkrio tko je šef garaže. Isprva sam mislio da je to stari
službenik koji je čitav dan sjedio u malom uredu, jedinom mjestu bez i jedne slike golih žena. No onda su mi
rekli da je on samo blagajnik, obični službenik.
Potom sam bacio oko na jednog od židovskih mehaničara koji je bio zadužen za raspodjelu posla i
izdavanje naloga, taj je općio i s mušterijama, isprobavao im automobile. Ali rekoše mi da je on poslovođa.
Na kraju su mi pokazali i njega, pravog šefa, vlasnika cijele garaže, zvao se Adam, imao četrdeset pet
godina, možda i malo više, zarastao u gustu bradu. Možda radi te brade nisam shvatio da je šef. Nisam ni
mislio da spada u garažu, više mi je djelovao kao neki umjetnik ili profesor. Što će mu brada? Tko bi to
znao? Nikad nisam ni pomislio da bi sve to moglo biti njegovo.
Nosi djelomice radnu, a djelomice i običnu odjeću. Bijelu košulju ili lijepi, čisti džemper i plave, radne
hlače. Većinu vremena nije u garaži, nego se vozika okolo u velikom američkom autu, starom, ali vrlo tihom
autu. Koristi ga da doveze novi motor ili neki složeni dio opreme za garažu. Čim stigne, okruži ga grupa
mehaničara, idu za njim, govore, postavljaju mu pitanja, traže razne savjete. A on stalno izgleda kao da će
klonuti, uvijek djeluje umorno, razmišlja o nečemu što nema veze s garažom. Na kraju se oko njega zatvara
krug, on stoji u sredini, sluša i ne sluša. Strpljivo tu stoji, i izgleda kao da jedino priželjkuje da ga svi ostave
na miru. Ako nekad progovori, onda se javi tiho, malko pognute glave, gricka krajičak brade kao da se nečeg
stidi. Ne zanimaju ga ni ženske – ponekad u garažu dođu zbilja zgodne, prvoklasne mačke, s malim, skupim
autima, pa se onda gotovo pola dana ovuda motaju, svima na putu. Gutamo ih očima tako da nam stalno alat
ispada iz ruku. Čak i oni koji leže ispod automobila, bulje u njih. A one jure za Adamom, htjele bi s njim
razgovarati, pokušavaju ga nasmijati, ali on nije tip kojeg je lako nasmijati. Jedva ih zamjećuje. Kroz nas
obične radnike gleda kao da smo zrak. Ionako mu baš nije stalo do posla u garaži. Ali kad hoda po radionici
mi se svi ubrzamo, isključujemo čak radioaparate, premda nikad ništa nije rekao protiv arapske glazbe. Kad
dode do nekog težeg problema, njega traže da pogleda ili oslušne motor, ili mu nose neki izvađeni dio,
pokazuju mu ga i pitaju da li vrijedi i treba li ga izmijeniti. Gleda ih i sluša, s rukama u džepovima. A onda,
siguran u sebe, bez oklijevanja im kazuje što valja učiniti.
Ponekad zna cijelo jutro provesti za strugom tokareći neki dio koji nedostaje. Savjetuje se s Hamidom,
čini se da jedino njega cijeni.
Ne bavi se računima. Odlazi u ured samo ako tamo dode do prepirke, kad neka mušterija dobije napad
zbog ispostavljena iznosa. Provjerava račun, ali je tvrdoglav kao mazga i ne popušta ni za paru. Ponekad pri
kraju radnog vremena metem ured, pa čujem te razgovore. Kažu mu: – Vi ste najskuplji u gradu. – A on im
odgovara: – Kako god hoćete. Nitko vas ne sili da nam opet dođete. Hoćete li da vam pokažem cjenik? – I
smiješi se, djelomice njima, ali najviše samom sebi.
Jednom, pred kraj radnog vremena, kad sam već drugi put meo garažu, približio sam mu se dok je s
nekim razgovarao i mirno ga pričekao da se makne. Radnici su se presvlačili i prali ruke, garaža je bila već
gotovo prazna. U tom razgovoru nije me zamijetio da stojim s metlom u ruci. Sigurno nije ni znao tko sam i
da u garaži radim već više od mjesec dana.
Oslonio sam se na metlu, a on je baš stajao na gomilici smeća i slušao nekog izgleda važnog tipa koji je
pričao i pričao. Dan je bio buran, očistio sam garažu možda već i pet puta. Čitavo vrijeme su dolazili s
automobilima koji nisu htjeli zapaliti, automobilima koji su se zbog prebrze vožnje odsklizali na cesti. Tome
nije bilo kraja. Napokon je onaj važni tip u odijelu, koji je pričao o politici otišao, no Adam je ostao na istom
mjestu, duboko zamišljen. Bojao sam mu se bilo što reći. Odjednom me je primijetio da stojim pored njega s
metlom u ruci. – Što hoćeš? – Sav sam se zbunio. Prepao sam se njegova pogleda.
– Hoćete li se malo maknuti? Moram pomesti ispod vas... Nasmiješio se i odmaknuo, a ja sam žurno
pomeo mjesto na kojem je stajao, da se može vratiti ako želi. No sad me je promatrao, buljeći u mene kao da
sam neka nakaza. Napokon je zapitao:
– Tko te je doveo ovamo?
– Moj rođak, Hamid – smjesta sam odvratio, dršćući i crveneći, a ne znajući zašto. Što mi uostalom
može? Napokon, daje mi bijednu plaću koja ionako sva odlazi mome ocu. A i nisam se toliko prepao njega,
koliko one njegove velike, guste brade.
– Koliko ti je godina, dečko?
I on – »dečko« – nek' ide k vragu!
– Četrnaest i tri mjeseca.
– Kako? Zar nisi htio ostati u školi?
Ne mogu vjerovati. Kako zna za školu? Počinjem mucati: – Da, naravno... ali otac nije htio...
Htio je nešto reći, ali se suzdržao, i dalje me gledajući. A ja sam pažljivo nastavio mesti i čistiti oko
njega, brzo skupljajući smeće. Odjednom sam osjetio kako me je dodirnuo, položivši mi ruku lagano na
glavu.
– Kako se zoveš?
Rekoh mu. Glas mi je podrhtavao. Nikad me ni jedan Židov još nije pogladio po glavi. Mogao sam mu
odrecitirati neku pjesmu. Bez problema. Samo da me je tražio. Zbilja me je hipnotizirao. Ali on nije znao da
je tako nešto moguće.
Nakon toga mi se nasmiješio svaki put kad bi me vidio. Kao da me je zapamtio. A tjedan dana kasnije su
me s čišćenja prebacili na drugi posao, pritezanje kočnica. To nije bilo jako teško. Počeo sam za njih
pritezati kočnice.

DAFI

Tako sam umorna. A kako i ne bih bila? Noću ležim budna, uhvatim možda jedan sat sna ujutro kad me
mama već vuče iz kreveta. I sve dok me ne vidi kako za stolom pijem kavu, ne odlazi iz kuće. Čudno, ali taj
umor u početku nije tako strašan, čak ni ne kasnim u školu. Na prvom satu sam sasvim prisebna, ionako ih
većina drijema, uključujući i nastavnika. Kriza dolazi za vrijeme trećeg sata, tek tada, oko deset i četvrt,
osjećam se potpuno prazna, srce mi jenjava, dah postaje sve teži, obamirem. U početku sam znala izaći,
umiti se i prileći na nekoj klupi. Našla sam kao neko udubljenje u zidu i tamo pokušala zaspati, ali to nije
bilo sigurno jer Švarci uvijek njuška naokolo (kako se samo usuđuje obilaziti ženski zahod?) jednom me je
tamo uhvatio, podla tužibaba, i trkom poslao natrag u razred. Počela sam tražiti druga mjesta gdje bih mogla
malo odspavati, ali bez uspjeha, škola nije bila predviđena da učenici u njoj spavaju. Zbilja žalosno, a meni
bi trebalo samo malo, možda četvrt sata, da opet oživim. Napokon sam došla na sjajnu ideju, spavat ću u
razredu za vrijeme sata, čak sam pronašla i prikladno mjesto, na kraju četvrtog reda nalazi se stup, idealno
skrovište, posebno ako se klupa gurne do zida. Na taj način se može umaći nastavnikovoj pažnji, izgubiti mu
se s očiju.
Jednom za vrijeme odmora, kad je učionica bila prazna, sjela sam na to mjesto i Tali i Osnat su me
tražile, ali me nisu primijetile.
Sad sam trebala obraditi Jigala Rabinovitcha da zamijenimo mjesta, ne otkrivajući mu pravi razlog. No
on se nije htio zamijeniti, očito je i sam otkrio prednosti tog mjesta. Zato sam ga počela osvajati, smiješiti
mu se, čavrljati za vrijeme odmora, išla sam s njim kući poslije škole, čak bih ga ponekad, kao slučajno, i
dodirnula. Njega je sve to malo zbunjivalo, jadan, bio je prilično glup, a vidjela sam da će se vrlo brzo
zaljubiti u mene. Počeo me je ujutro prije škole čekati ispred kuće, zanemarujući čak košarkaški trening.
Nisam htjela pretjerati, nego ga samo uvjeriti da zamijenimo mjesta. Odolijevao je i odolijevao, ali je
napokon popustio. Jadnik, imao je tako loše ocjene da se mogao naći u gadnom sosu ako postane previše
vidljiv. Htjela sam ga poljubiti, ali sam morala paziti da me krivo ne shvati. Otišli smo nastavnici i rekli joj
da ćemo zamijeniti mjesta, a ja sam onda donijela posebno pripremljeni jastuk, lijepo sam ga uglavila u
kutu, gdje me nitko nije mogao vidjeti, naslonila glavu i zaspala, zbilja zaspala. Sad je zima, nebo je sivo, a
u razredu je mračno, radi štednje energije ne smijemo paliti svjetlo, sjedimo u kaputima jer je Švarci odnio
grijalice, ozbiljno shvaća energetsku krizu i drži da u interesu zemlje moramo štediti naftu. I na taj način
uhvatim malo sna. Na satima Biblije, Talmuda i ustava. Naravno, ne za vrijeme matematike, jer se previše
bojim Matematičke Bebe, koji se šulja naokolo poput tuste mačke i posebno mene drži na oku. Ali u
predmetima u kojima sam jaka nije me briga.
Najbolji su Arzijevi satovi Talmuda. Prvo, kratkovidan je i jedva se miče iz stolca, dode i sjedne, ni ne
pomakne se do zvona, jednog će se dana stolica pod njim zapaliti a on se neće ni maknuti, a drugo, govori
onim tihim mrmorom od kojeg se čovjeku odmah spava. A najvažnije od svega je što ništa ne gubim ako mu
prespavam čitav sat, jer do zvona obično svladaju samo dva retka.
Ostali u razredu su se već navikli na moje spavanje, a Tali, koja sjedi ispred mene, mora me uvijek
probuditi ako se netko opasno približi. No danas je bilo lijepo sunce, a ja mrtva umorna. Skutrila sam se u
svom kutu, namjestila jastuk i naslonila se (na tom mjestu se boja na zidu već ogulila), te smjesta zaspala.
Odjednom je Arzi ustao, nešto ga je uzbudilo, ili mu je sunce išlo u oči, pa se ushodao medu klupama. Vidio
je kako spavam, a kad me Tali pokušala probuditi, opomenuo ju je i prošištao: – Pst... pst... – Svi su zadržali
dah, i iscereni promatrali malog starčića kako se šulja prema meni. Stajao je nekoliko trenutaka pored mene
(tako su mi kasnije rekli), i odjednom počeo pjevati: – Spavaj, spavaj, dijete malo – a razred se prolomio od
smijeha. No ja se i dalje nisam budila, mislila sam da zapravo sanjam, toliko sam bila umorna. Napokon me
je prodrmao, pomislivši da sam se možda onesvijestila ili tako nešto, pa sam otvorila oči i ugledala njegovo
ljubazno, nasmiješeno lice. Sreća što je to bio on. Odmah je počeo tonom pravog talmudista: – I čemu nas
ovo može poučiti? – odgovorivši malo kasnije: – Da u tvojoj kući popravljaju krevete! – Stari je imao smisla
za humor. Svi su umrli od smijeha. Što sam mogla reći? Samo sam se nasmiješila. Onda je nastavio: –
Možda bi trebala otići kući spavati, Dafna. – Trebala sam odbiti i reći kako želim proučavati Talmud, ali mi
se ideja o još malo spavanja tako svidjela da sam ustala, strpala knjige i bilježnice u torbu i umakla praznim
hodnicima prije no što mi Švarci ude u trag. Brzo sam došla kući.
Isprva sam, zapanjena, pomislila da sam ušla u krivu kuću, jer sam otvorivši vrata spazila jednog
nepoznatog dečka kako stoji u kuhinji i pokušava nešto popiti. No kuća je bila naša, a dečko – jedan od
tatinih radnika – došao je po torbu za spise koju je tata zaboravio. Zbunila sam ga, žurno je zgrabio torbu i
odjurio. Skinula sam se, usred bijela dana, navukla pidžamu, zamračila sobu i uvukla se u krevet. Blaženi
Arzi, pravi je čovjek, toliko uviđavan. Ali taj moj prokleti krevet – legla sam, zažmirila, no san mi više nije
dolazio na oči.

NA'IM

Jednog su me jutra izvukli ispod auta i rekli: – Idi njemu, treba te. – Otišao sam tom Adamu. Pogledao
me je i rekao: – Kako se zoveš? – Ponovio sam mu: – Na'im.
– Dobro, uzmi ovaj ključ i otiđi mojoj kući, na malom ormaru, u hodniku desno naći ćeš crnu torbu.
Donesi je ovamo. Poznaješ li Karmel?
– Da – rekoh, a zapravo ga nisam znao, samo sam malo htio prošetati gradom. Napisao je adresu na
komadiću papira, rekao mi koji autobus trebam uzeti, izvukao debeli novčanik pun novaca, dao mi deset
funti i rekao neka krenem.
Pronašao sam kuću bez raspitivanja. Dvokatnica u lijepom kvartu, punom vrtova i stabala. Odasvud se
vidjelo more, zbilja krasno, komad plavetnila između kuća. Stalno sam zastajkivao i promatrao ga. Nikad
nisam s takve visine gledao more. Na ulicama baš nije bilo mnogo ljudi, prošla bi tek poneka starica s
dječjim kolicima, hraneći debelo dijete. Ti Židovi strašno razmaze svoju djecu, a onda ih pošalju u rat.
Ušao sam u kuću. Stube su bile pomno olaštene, popeo sam se na prvi kat, kao što mi je rekao i spazio
njegovo ime na vratima. Prvo sam pozvonio da me ne bi optužili kao provalnika, ako je netko slučajno kod
kuće.
Pričekao sam časak, a onda otključao vrata. Stan je bio pomalo mračan, ali vrlo uredan. U garaži nered,
a ovdje sve pospremljeno, sve na svome mjestu, osim njegove torbe koja nije bila ni na ormariću s desne,
niti s lijeve strane, nego na velikom stolu. Dohvatio sam je i već htio poći, jer me je zamolio da samo to
učinim, no odjednom mi se nekako nije išlo, dopao mi se taj mračni stan. Ušao sam u dnevnu sobu, gazeći
po mekim sagovima. Pogledao sam kroz prozor i opet ugledao more, čak sam na trenutak sjeo i otpočinuo u
naslonjaču pored neke zelene biljke. Zagledao sam se u slike na zidu. Pored radioaparata, u crnom okviru
visjela je slika dječaka, petogodišnjaka rekao bih, odmah mi je bilo jasno da mu je to bio sin. Zbilja sam
trebao krenuti, nije lijepo tako tumarati, dirati stvari, no odjednom sam im poželio vidjeti kuhinju. Što
Židovi jedu? Nikad nisam zavirio u židovski hladnjak. Kuhinja je bila vrlo čista. Stol je blistao. U slivniku je
bila samo jedna neoprana šalica. Otvorio sam hladnjak. U njemu nije bilo baš mnogo hrane. Nešto sira,
nekoliko jaja, jogurt, bokal voćnog soka, komad hladne piletine na tanjuru, neki lijekovi i desetak različitih
vrsta čokolada. Valjda za ručak jedu čokoladu.
Sad je dosta, pomislio sam, moram krenuti. No primamio me veliki vrč s gustom crvenom tekućinom,
nikad prije nisam tako nešto popio. Odlučio sam kušati, premda uopće nisam bio žedan. Našao sam čašu,
malo usuo i popio, sok je bio čudna okusa, poput bijele repe, no onda sam odjednom čuo ključ u bravi. Hitro
sam prosuo sok u slivnik, okrenuo slavinu i isprao čašu. U stan je ušla djevojka otprilike mojih godina u
školskoj uniformi i bacila kod vrata školsku torbu. Odmah me je primijetila i zbunjeno zastala, kao da joj se
učinilo da je ušla u pogrešnu kuću. Zakoračio sam prema njoj, osjetivši kako crvenim, mahnuo onom torbom
i prije no što je mogla vrisnuti ili tako nešto, rekao: – Tvoj otac me je poslao da mu donesem ovu torbu koju
je zaboravio, a dao mi je i ključ. – Ništa nije odgovorila, samo se ljupko nasmiješila. Odmah sam znao da je
njegova kći, bila je vrlo lijepa s velikim crnim očima i krasnom kosom. Možda malo preniska, ali jako
zgodna, možda malo predebela, ali jako zgodna. Šteta što sam je ugledao jer je nikada neću moći zaboraviti.
To je jedna od onih djevojaka za koje već nakon prvog pogleda znam da sam ih volio i prije no što sam ih
vidio. Rekla je: – Hoćeš li nešto popiti? – a ja sam odgovorio: – Neću – i prošao pored nje, pazeći da je ne
dotaknem, a zatim sam pojurio, čvrsto stišćući torbu pod pazuhom.
Pola sata kasnije već sam bio blizu garaže, ali mi je odjednom pala na pamet jedna ideja. Otišao sam
bravaru i napravio kopiju ključa od stana. Vratio sam se u garažu i osobno mu predao torbu, ključ i ostatak
od deset funti. Istovremeno sam osjećao kako me u cipeli žulja duplikat ključa. Naravno, on ništa nije
posumnjao, nasmiješio mi se baš kao i njegova kći.
– Hvala ti. Dobro si to obavio, i vrlo brzo. Dao mi je ostatak novca. I to je bilo sve.

ADAM

Već je konac prosinca. Prošla su dva mjeseca od završetka rata. Svaki dan očekujem neki znak od njega,
ali ništa. Je li nas se naprosto zasitio? Ali gdje je? Asija ga jedva spominje, ali izgleda misli da bih ga ja
trebao tražiti. Proveo sam mnogo vremena u vožnji ulicama, tražeći mali Morris. Kako auto može netragom
nestati? Jednom sam spazio plavog Morrisa i slijedio ga sve dok se nije zaustavio kod Tehnike; iz njega je
izašao povisok, stariji čovjek, lijepo odjeven i strogo me odmjerio. Ne prođe ni jedan dan a da ne svratim u
staru kuću u donjem gradu i provjerim jesu li kapci ili prozori otvoreni. No stan na drugom katu je isti kao
što ga je ostavio prvog dana rata. Ponekad mi nije dosta da ga vidim samo izvana, nego se penjem stubištem
i kucam na vrata. Na prvom katu je prodavaonica odjeće. Uvijek je zatvorena. A na drugom katu, pored
stana njegove bake, živi samo neka stara udovica. Vrlo podozrivo nadzire moje dolaske. Dovoljno je da se
popnem stubištem – odmah uz škripu odškrine vrata i zuri u mene, promatra me bez riječi dok kucam na
vrata, čekam časak i polako se vraćam. Isprva se nisam na nju osvrtao, a nakon nekog vremena sam
pomislio da bih od nje mogao izvući neke podatke.
Bila je vrlo sumnjičava prema meni.
Je li vidjela Gabriela Arditija? Ne. Zna li za neke promjene zdravstvenog stanja njegove bake? Ne zna.
A, usput, u kojoj je bolnici? Zašto to želim znati? Objasnio sam: prijatelj sam Gabrielov, i nakon rata nemam
nikakvih vijesti o njemu.
Razmislila je načas, a onda mi dala ime zavoda u kojeg su odveli staricu. U gerijatrijsku bolnicu
nedaleko Hadere.
Bila je snažno građena žena, krupnih očiju, s malim brčićima iznad gornje usne. I dalje me je podozrivo
promatrala.
– Imate li možda ključ od stana? Ne, nema ključa, dala je svoj Gabrielu.
– Mislim da ću onda morati razbiti vrata – prošaptao sam, više za sebe, glasno razmišljajući.
– U tom slučaju ja ću smjesta pozvati policiju – rekla je bez i najmanjeg oklijevanja.
– Koga? – nasmiješio sam se.
– Policiju.
– Kako to mislite?
– A kako vi mislite doći ovamo i samo tako razbiti vrata? Nije vam on bio čak ni prijatelj.
Stajala je na vratima, nepokolebljiva poput stijene. Nije bilo sumnje da će pozvati policiju. Otišao sam.
Nekoliko dana kasnije vratio sam se, ali kasno navečer. Polako sam se uspeo stubištem i u mraku
pokušao tiho otvoriti vrata pomoću svežnja ključeva iz garaže. Ali nakon samo nekoliko minuta otvorila su
se susjedna vrata i stara se znanica pojavila u spavaćici s kapicom na glavi. Bijesno me je pogledala.
– Opet vi.
Odlučio sam da joj ništa neću odgovoriti, nego je naprosto ignorirati; nastavio sam s uzaludnim
pokušajima da s onim ključevima otvorim vrata.
– Pozvat ću policiju.
Nisam ništa rekao. Promatrala je moje bezuspješno batrganje.
– Zašto ne odete posjetiti staru gospodu, možda će vam dati ključ.
Šutio sam, nisam odgovorio. No ideja mi se učinila sasvim prihvatljivom. Zašto ne? Ipak, isprobao sam
sve ključeve. Na kraju sam se polako okrenuo i nestao u mraku.
Dva dana kasnije osvanuo sam u gerijatrijskoj bolnici. Staro zdanje, ali obojeno u zeleno, medu
voćnjacima na rubu jednog od starijih naselja. Ušao sam u ured i predstavio se kao rođak koji je došao
posjetiti gospođu Ermozo. Pozvali su glavnu sestru, neku živahnu i energičnu ženu otprilike mojih godina.
Srdačno me pozdravila.
– Napokon je netko došao. Bojali smo se da je već potpuno zaboravljena. Jeste li joj i vi unuk?
Čudno da i mene drži unukom. – Ne... ja sam joj dalji rod... je li joj Gabriel Arditi dolazio u posjete?
– Jeste, ali sad se već nekoliko mjeseci uopće ne pojavljuje. Dođite je vidjeti.
– Kako je? Još uvijek bez svijesti?
– Bez svijesti je, ali mislim da je došlo do izvjesnog poboljšanja. Dođite, da vidimo kako je hrane.
Uhvatila me za ruku i povela na jedan od odjela. Pokazala je krevet na kojem je ležala vrlo stara žena.
Tako dakle, ta njegova baka ipak postoji. Umotana u bijelu plahtu, kao velika lopta. Sjedi u krevetu i
unezvjereno gleda oko sebe. Duga kosa, još uvijek tamna, rasula joj se po ramenima, oko vrata joj vezan
veliki ubrus, a tamnoputa mala sestra, vjerojatno Meksikanka iz doseljeničkog naselja, hrani je beskrajnom
strpljivošću, s drvenom žlicom joj daje neku sivu kašu koja izgleda kao mekano blato. Nije je lako hraniti jer
je izgleda sasvim nesvjesna činjenice da je hrane i svaki čas naglo okreće glavu, gleda nešto na stropu ili na
prozoru. Ponekad pljune hranu i gusta tekućina joj klizi niz bradu. Sestra uzima spužvu i pažljivo je briše.
Ima nešto vrlo tužno u praznim očima koje lutaju amotamo prostorijom, zaustavljajući se ponekad na nekom
nasumičnom predmetu.
U sobi je još nekoliko starica, ustaju s kreveta i radoznalo nam prilaze, zastaju oko nas u malom krugu.
– Za svaki obrok treba joj gotovo sat vremena – govori sestra s osmijehom.
Zabuljio sam se u nju kao hipnotiziran.
– Koliko je stara? – naglo sam zapitao, zaboravivši da sam se predstavio kao rođak.
– Sigurna sam da ne znate... premda ste joj rod... pogodite...
Nešto sam promrmljao.
– No da, nećete vjerovati... vidjeli smo joj potvrdu o rođenju još iz turskih vremena. Rodena je 1881.
Zamislite samo, '81! Ima devedeset tri godine. Zar to nije divno? 1881... Poznajete li povijest? To je bilo
prije no što su prvi Biludoseljenici 8 stigli u ovu zemlju... Hibbat Zion9... počeci cionizma... a da se i ne
govori o svjetskoj povijesti. Zar to nije čudesno? Tada je živjela... ona je živa povijest... pravo blago...
možda je od vas skrivala svoje godine? A kosa joj je još uvijek crna... koža glatka... samo nekoliko bora... to
je čudo... zbilja, premda smo ovdje naviknuti na stare ljude, napokon zbog njih smo ovdje. Takvu staru damu
još nikada nismo imali.
Sestra joj je prišla, izvadila iz staričine kose mali češalj koji je tamo bio skriven i počela je češljati,
gladeći je po obrazima, nježno je štipkajući. Stara je gospoda nije gledala, ništa nije osjećala, samo je buljila
kroz prozor.
– Kažem vam, da nije pala u komu, mogla se držati još godinama. .. a možda je i obratno... možda će
baš ovako u nesvjesnom stanju još dugo izdržati... dođite i pogledajte... priđite bliže. .. ne bojte se... možda
će vas prepoznati... možda će se u njoj nešto pokrenuti...
– Vi se još uvijek nadate?
– Zašto ne? Stalno se mijenja. Vi to ne znate, no ja je promatram i vidim kako napreduje. Donijeli su je
ovamo pred godinu dana, bila je kao neka biljka. Biljka? Još gore... kao kamen... veliki šutljivi kamen. I
polako se počela mijenjati. Počela se micati poput biljke, kao neko primitivno biće. No u posljednjih
nekoliko mjeseci zbile su se dramatične promjene. Smješkate se? Naravno, ne možete znati. Ali ona je sad
opet ljudsko biće, oko joj je živo, kretnje su joj ljudske. Jasno, ne govori, ali već razmišlja i izgovara prve
slogove. Jedne je noći pokušala čak i pobjeći, našli su je vani u voćnjaku. Svakako se nadamo. Jeste li vi u
obitelji izgubili već svaku nadu? Taj gospodin Arditi, njen unuk, izgleda da je iščezao.
Krzmajući sam se približio krevetu i odjednom je starica okrenula glavu i pogledala me, izvrćući oči
kao da se pokušava nečeg sjetiti. Iz kutova usana, još uvijek punih kaše, potekla su dva tanka mlaza.
– Ne, ne prepoznaje me... ja sam joj dalji rođak... već me dugo nije vidjela...
– No svejedno ste je došli posjetiti... vrlo lijepo od vas. Starica je zurila u mene, samo je buljila, nije
mogla odvojiti oči, počela je čak nešto i mrmljati. Čudni su zvuči izlazili iz njenih usta.
– Brada... brada... – stare žene oko nas su počele uzbuđeno vikati. – Brada je podsjeća na nešto.
Staričine ruke su se počele tresti, nešto ju je uznemirilo, bila je fascinirana mojom bradom, kao da ju je
htjela dograbiti.
Načas me uhvatila panika, počeo sam uzmicati, u strahu da bi mogla doći sebi, pa ću se onda morati
ovdje angažirati. Tamnoputa sestra joj je obrisala kašu s brade.
– Zbilja vrlo požrtvovno obavljate ovaj posao.
– Oh, drago nam je da tako mislite. – Lice glavne sestre se ozarilo. – Hoćete li možda malo pogledati i
druge odjele? Imate li vremena?

8
Bilu doseljenici, organizirana grupa mladih ruskih Židova koji su pionirski naseljavali Palestinu od 1882.
do 1894. (prim. prev.)
9
Jedno od najstarijih naselja (mošava), između Tel Aviva i Haife (prim. prev.).
 Ona je, u svakom slučaju, djelovala kao da ima beskrajno mnogo vremena. Povela me je od odjela do
odjela da vidim starce i starice kako leže, kartaju, jedu. Zastajala je, pričala s njima, dodirivala ih kao da su
komadi namještaja, popravljala im odjeću, neke je čak i počešljala. A oni su joj se smiješili, malko uplašeni.
U međuvremenu mi je objasnila probleme zavoda, sve veće troškove pranja rublja, smanjenje vladinih
dotacija, bezuspješne pokušaje da se animiraju privatni donatori. Nitko nije spreman investirati u
gerijatrijsku bolnicu.
– Ja sam spreman – rekao sam odjednom, već na vratima.
– Kako to mislite?
– Spreman sam vam dati mali prilog za bolnicu. Bila je zatečena; sva zajapurena uhvatila me za ruku.
– Da onda odemo u moj ured.
– Nema potrebe... žuri mi se... evo... – Stojeći već na vratima, izvadio sam novčanik i pružio joj pet
tisuća funti.
Uzela je novčanice, skanjujući se, nesposobna da prikrije radost, zapanjena iznosom.
– Gospodine... gospodine... – mumljala je. – Što hoćete da učinimo s tim novcem? Mislim, imate li
nekih posebnih zahtjeva?
– Raspolažite njime kako hoćete... kupite starcima neke igre. .. ili neku opremu... jedino vas molim da
se pobrinete za staru gospođu, ne dajte da umre...
– Oh, jasno, naravno... i sami ste vidjeli...
– Javit ću vam se opet da saznam kako joj je... i ako joj netko dođe u posjetu... gospodin Arditi...
– Uvijek ste dobrodošli, učinit ćemo sve što možemo... čak i bez novaca.
Držala je novac s obje ruke, zbunjena i vrlo zahvalna. – Možda ipak, da vam dam neku priznanicu... ne
znam čak ni kako se zovete...
Nisam joj, međutim, htio reći svoje ime, nisam htio da on sazna da sam bio ovdje, da sam ga tražio.
Stisnuo sam glavnoj sestri ruku i rekao smiješeći se:
– Napišite... anonimni prilog.

VEDUČA

Crna ruka želi nahraniti oči, makne glavu i daje uho. Milovanje nježnih malih bijelih crva koji se
slijevaju. Gorko mlijeko koje je nekoć bilo slatko. Zvuči voćnjaka i miris ljudi. Dolje mokro, tajna mlaka,
mlaz vodoskoka. I sunce na svim prozorima. Broji ljude. Četiri šest jedan tri. No zašto je ušla pokretna metla
zbrkani čovjek, naopaka metla hoda po sobi sama zabrinuta i sad se približava blještava nasmijana žena
hoće pomesti njeno lice. Hoće pomesti i staricu u krevetu. Oh, oh, oh, dođi teška metlo, bradato lice. Znam
tu metlu, mnogo je takvih metli, tu u starom gradu u tim ruševinama. Iznenada nije voćnjak nego trnje, malo
grmlje kamenje i žarko sunce kuće na kućama po obroncima. Kako se to zove? Kako mu je ime? Oh, oh,
nepoznata žena, žena bez imena, oh, oh, kako se zove to mjesto? Moram znati ime brzo moram se sjetiti
imena. Prazni je zid tu pao, sivo kamenje s komadima mahovine. Kako kažu? Kako to zovu? Kako ga zovu?
– Uzalem. Oh, imam ga, Uzalem, tako je, Uzalem. Ne, nije baš tako, malo drukčije – Ruzalem. Da,
Ruzalem. Važno mjesto, čvrsto mjesto – Ruzalem.
Ali to nije ime. Nekako slično. Nadi ga, nađi. Oh, oh, sve se unutra trese ali nađi ga, važno je, misli, oh,
oh, nadi ga unutra, unutra je malo svjetlo, daleko svjetlo. Oh, oh, malo svjetlo.
Uzalem? Uzalam? Nije tako teško, nije izlomljeno, lakše je, poniznije – Uzalim. Oh, Uzalim. Imam ga.
Ne, opet nije? Ruzalim. Ruzalim. Sigurna sam da ga zovu Ruzalim. To je mjesto, stijenje, trnje, mir sada.
Metla je otišla. Sto? Sunce na drugom prozoru. Što? Da, Uzalem, opet Uzalem. Što Uzalam hoće?
Uzalam se vratio. Greška, oprosti, Ruzalem. Sad je jasno. Gdje je rođena? U Ruzalemu. Odakle su oni? Iz
Ruzalema. Slijedeće godine gdje? U Ruzalemu. No, kažu li zaista Ruzalem? Ne baš. Tako nekako, ali ipak
malo drukčije. Zaboravila. Treba odmor.
 Crne ruke me okreću. Gura plahtu širi plahtu. Svjetlo je otišlo, nema sunca. Tama na prozorima. To
mjesto sa zidom i kupolama, s metlama, to mjesto s pustinjom na kraju. Odjednom pustinja. Kako se zove?
Ne Uzalem – Ruzalim. Ali ima još nešto na početku. Deruzalem, Šeruzalem, Meruzalem, Jeruzalem. Oh, oh,
oh, Jeruzalem. Jeruzalem, Jeruzalem. Točno, ali ne. Plačem. Jako boli. Jeruzalem. Jednostavno. Ah, tako je.
Jeruzalem.

NA'IM

Nakon toga sam ga stalno motrio. Čak i bez gledanja sam mogao reći kad je u garaži a kad nije. Baš kao
pas, gotovo da sam ga mogao nanjušiti. Zvuk njegova američkog auta mogao sam razlikovati od svih drugih
automobila. Iako i dalje većinu vremena provodim na podu ispod automobila pritežući kočnice i svijet
promatram između nogu ljudi koji mi hodaju pored glave. Ključ od njegove kuće nosim svuda sa sobom,
premještam ga iz džepa u džep, noću ga stavljam pod jastuk. Jako sam svjestan tog ključa, kao da nosim
revolver bez dozvole. Gledam ga izdaleka kako stoji među ljudima i ispod auta razmišljam o njegovoj kući,
mračnim sobama i plavom moru na velikim prozorima. Čista i uredna kuhinja i čokolada u hladnjaku, vrata
se odjednom otvaraju i iz sunca ulazi zgodna djevojka, baca školsku torbu i smiješi se.
I ja se smiješim, ali u sebi, osjećam ključ u džepu košulje. Kad god zaželim mogu se tamo vratiti, otići
ujutro iz samo meni poznatih razloga, tiho otvoriti vrata, obići sobe, pojesti čokoladu i uzeti nešto za
uspomenu, možda čak i novac, a ako se ona vrati iz škole i opet otvori vrata, zastat će i zabuljiti se u mene, a
ja ću tiho reći: – Tvoj otac me je poslao da te dovedem u garažu, treba te. – Ona će se isprva začuditi. – U
garažu? Što se dogodilo? Možda bih ga prvo trebala nazvati? – Ne – ja ću reći – tamo je telefon pokvaren,
zato me je i poslao. – Onda će me poslušati i krenuti za mnom niz stubište, a ja ću je povesti do autobusne
stanice, platiti joj kartu, posjesti je pored sebe i ponosno i ozbiljno porazgovarati s njom, pitajući je što uči u
školi, a ona će biti impresionirana kad shvati da ja nisam obični pomoćni radnik, nego momak s izvjesnim
obrazovanjem, koji napamet zna mnoge pjesme. Sigurno ću joj se dopasti. A onda možemo sići s autobusa i
jedno uz drugo prošetati ulicama do garaže. Uđemo na glavni ulaz, ravno do njena oca koji tamo stoji
okružen gomilom ljudi, iznenađen je što me vidi da mu usred dana dovodim kćerku. I prije no što smisli
neko pitanje, pružam mu ključduplikat i mirno kažem: – Vidite, mogao sam je silovati, ali sam vas poštedio.
– Tada, prije no što me uspije uhvatiti, bježim zauvijek iz garaže, napuštam grad i vraćam se u selo,
postajem pastir, neka samo pošalju policajce, pokazat ćemo mi njima.
Pred ocem plačem i kažem: – Ne mogu više izdržati. Vrati me u školu, ili ću ti nanijeti još goru sramotu.
Tako sam se žestoko zanio da mi je kočna povlaka odskočila iz ruke i porezala me po licu i ruci. Osjetio
sam naglu bol i odmah je potekla krv. Polako sam se izvukao ispod auta, a debeli Židov, vlasnik auta, koji je
čekao da završim posao, zaprepastio se vidjevši me kako se dižem sav crn od ulja i masti, lica oblivena
krvlju.
Izgleda da sam se dobro porezao jer je krv tekla posvuda. Adam je odmah prekinuo razgovor i pritrčao
tako panično kao da nikad nije vidio okrvavljena čovjeka. Odveo me je u ured, posjeo na stolac i viknuo
starcu da me poveže. Nisam znao da je stari u garaži bio zadužen i za prvu pomoć. Otvorio je sandučić prve
pomoći, izvukao svakojake prljave bočice i počeo izlijevati neke smrdljive tekućine po mojim ranama. Uzeo
je komad gaze i zavoje i stao me povijati svojim tvrdim, suhim prstima. Boljelo me je kao vrag. A Adam se
nije ni maknuo. Bio je blijed. Zakrpali su me i pustili da malo otpočinem u uredu, ali je krv probila zavoje i
počela kapati po računima na stolu. Tada su zaključili da bi možda ipak bilo bolje da me odvedu u
ambulantu. Pozvali su auto koji je baš trebao obaviti pokusnu vožnju. Adam me je osobno odveo do auta.
Tada je ponovo izvadio onaj svoj čuveni novčanik, sav nabijen novčanicama i dao mi dvadeset funti da se
mogu vratiti taksijem. Taj čovjek je pun novaca. Odvezli su me do ambulante i uputili sestri u previjalište.
Lagano je odmotala zavoje i nasmijala se. – Tko ti je stavio ove zavoje? – Onda je počela čistiti rane i
stavljati masti i svakakve stvari koje uopće nisu smrdjele. Dali su mi i injekciju i napravili podvez za ruku.
Nisu nimalo škrtarili s materijalom. A onda su me otpremili. Bilo je jedanaest ujutro. Ostao sam sam u
velikom gradu, s dvadeset funti u džepu. Nije mi se odmah vraćalo u garažu. Ionako nisam bio sposoban za
rad. Zato sam malo pogledao trgovine, kupio čokoladu. Onda sam ušao u autobus za Karmel, ni ne znajući
zašto, možda sam opet htio vidjeti more. No, naravno, krenuo sam njegovoj kući, možda sam htio provjeriti
stanuje li još uvijek na istom mjestu. Ušao sam i popeo se stubama, samo da vidim vrata i odem.
Naposljetku sam lagano pokucao na vrata, čak i pozvonio, premda sam znao da nema nikoga. Tišina. Izvadio
sam ključ iz cipele i gurnuo ga u bravu. Vrata su malo škripnula, ali su se glatko otvorila. I tako sam se
ponovo obreo u stanu, kao u onom snatrenju, podrhtavajući malo, spazivši se odjednom u zrcalu pored vrata,
stajao sam sav u zavojima s krvavim mrljama po licu i košuljom poput nekog filmskog ratnog heroja.
Taj put je moglo biti opasno, ali se nisam mogao zaustaviti. Stan je i dalje bio mračan i uredan, kao da
ga nitko nije koristio proteklih tjedana otkako me nije bilo. Nisam ulazio u dnevnu sobu, nego sam krenuo
ravno u spavaće sobe, da vidim prostorije koje još nisam imao prilike vidjeti. Prvo, vrlo uredna soba gdje on
spava sa ženom. Opet sam uočio sliku malog dječaka. Njihov sin? Od njega ni traga, možda je umro ili
nestao. Žurno sam izašao, misleći već da odem, ali nisam mogao izdržati – morao sam ući i u drugu spavaću
sobu. Odmah sam znao da je djevojčina. Nije bilo sumnje. Sav sam se tresao od znatiželje. Bila je to jedina
neuredna prostorija, kao da nije spadala u ovaj stan. Soba puna svjetla, kapci odmaknuti, svakakvi plakati po
zidovima. Mnogo žarkih boja. Knjige i papiri razbacani po stolu. Krevet sav uznereden, jastuk tu, jastuk
tamo, a u sredini neka tanka pidžama. Osjetio sam neku slabost i sjeo načas na krevet, legao, naslonio glavu
na udubinu u sredini kreveta i poljubio plahtu.
Mora da sam lud.
Kao da sam se zbilja zaljubio.
Bože, moram se maknuti odavde prije no što zbilja pozovu policiju. Ali neću otići dok nešto ne uzmem.
Možda knjigu. Ako nema knjige nitko ne pomišlja na lopova. Pretražujem joj knjige. Otvaram jednu –
Bjalik. Opet Bjalik, isti onaj udžbenik kojeg smo imali u školi. Otvaram još jednu – aritmetika. Sljedeća je
od nekog tipa koji se zove Nathan Alterman10. Nikad nisam čuo za njega, baš da vidimo. Stavljam knjigu u
veliki povez za ruku i brzo napuštam stan, osjećam slabost i nesvjesticu. Ključ je i dalje s vanjske strane
brave. Slab bih ja bio provalnik. Polako počinjem silaziti stubama, no u prizemlju se otvaraju vrata; neka
stara žena s vještičjim licem stoji i čeka baš na mene.
– Koga tražiš, dečko?
– Ov... ovaj... obitelj Alterman...
– Alterman? Nema ovdje Altermana... tko te je poslao? Ništa nisam odgovorio. Stajala mi je na putu i
ako je gurnem sigurno će vrisnuti. Znam ja te vještice. Imamo ih nekoliko u selu.
– Tko te je poslao, dječače?
I dalje šutim. Nemam pojma što bih rekao.
– Jesi li iz samoposluživanja?
– Da... – šapćem.
– Onda dodi i preuzmi prazne boce.
Ušao sam joj u kuhinju, uzeo tucet praznih boca i neke staklenke, ostavivši joj deset funti. Bila je
oduševljena. Čini se da nije ni zamijetila da sam bio sav u zavojima.
– Dodi opet sljedećeg tjedna.
– U redu.
Hitro sam izašao. Brzi su kad treba uzeti pare, ti Zidovi.
Tri bloka dalje sve sam bacio u kantu za smeće. Vratio sam se u garažu. Rane su me opet počele boljeti,
zavoji su bili prljavi. U garaži su se zabrinuli za mene. Poslali su čak i auto u ambulantu da saznaju što se sa
mnom dogodilo.

10
Nathan Alterman (1910–1970), pjesnik, prevodilac, dramaturg i aktivist u radničkom pokretu (prim. prev.)
 – Gdje si bio? Gdje si nestao? Kako su ti rane?
– Dobro... sasvim dobro...
Pazio sam da ga ne pogledam u oči. Da je znao gdje sam bio, ne bi me više pogladio po glavi. Mogao
sam mu prenijeti susjetkine pozdrave.
Kad smo prešli KarmeI, i kad smo u autobusu ostali samo mi Arapi, izvukao sam knjigu iz podveza.
Otvorio sam prvu stranicu. Vanjske zvijezde. I okruglim rukopisom – Dafna. Prinio sam ime usnama. Kao
što već rekoh, mora da sam malo poludio. Okrenuo sam drugu stranicu.
Taj pjev što ga nehajno ostavljaš,
i dalje živi, a putovi leže širom,
i oblak na nebu i drvo na kiši
i dalje te čekaju da prodeš s mirom.
Bilo je jedanaest ujutro. Ostao sam sam u velikom gradu, s dvadeset funti u džepu. Nije mi se odmah
vraćalo u garažu. Ionako nisam bio sposoban za rad. Zato sam malo pogledao trgovine, kupio čokoladu.
Onda sam ušao u autobus za Karmel, ni ne znajući zašto, možda sam opet htio vidjeti more. No, naravno,
krenuo sam njegovoj kući, možda sam htio provjeriti stanuje li još uvijek na istom mjestu. Ušao sam i popeo
se stubama, samo da vidim vrata i odem. Naposljetku sam lagano pokucao na vrata, čak i pozvonio, premda
sam znao da nema nikoga. Tišina. Izvadio sam ključ iz cipele i gurnuo ga u bravu. Vrata su malo škripnula,
ali su se glatko otvorila. I tako sam se ponovo obreo u stanu, kao u onom snatrenju, podrhtavajući malo,
spazivši se odjednom u zrcalu pored vrata, stajao sam sav u zavojima s krvavim mrljama po licu i košuljom
poput nekog filmskog ratnog heroja.
Taj put je moglo biti opasno, ali se nisam mogao zaustaviti. Stan je i dalje bio mračan i uredan, kao da
ga nitko nije koristio proteklih tjedana otkako me nije bilo. Nisam ulazio u dnevnu sobu, nego sam krenuo
ravno u spavaće sobe, da vidim prostorije koje još nisam imao prilike vidjeti. Prvo, vrlo uredna soba gdje on
spava sa ženom. Opet sam uočio sliku malog dječaka. Njihov sin? Od njega ni traga, možda je umro ili
nestao. Žurno sam izašao, misleći već da odem, ali nisam mogao izdržati – morao sam ući i u drugu spavaću
sobu. Odmah sam znao da je djevojčina. Nije bilo sumnje. Sav sam se tresao od znatiželje. Bila je to jedina
neuredna prostorija, kao da nije spadala u ovaj stan. Soba puna svjetla, kapci odmaknuti, svakakvi plakati po
zidovima. Mnogo žarkih boja. Knjige i papiri razbacani po stolu. Krevet sav uznereden, jastuk tu, jastuk
tamo, a u sredini neka tanka pidžama. Osjetio sam neku slabost i sjeo načas na krevet, legao, naslonio glavu
na udubinu u sredini kreveta i poljubio plahtu.
Mora da sam lud.
Kao da sam se zbilja zaljubio.
Bože, moram se maknuti odavde prije no što zbilja pozovu policiju. Ali neću otići dok nešto ne uzmem.
Možda knjigu. Ako nema knjige nitko ne pomišlja na lopova. Pretražujem joj knjige. Otvaram jednu –
Bjalik. Opet Bjalik, isti onaj udžbenik kojeg smo imali u školi. Otvaram još jednu – aritmetika. Sljedeća je
od nekog tipa koji se zove Nathan Alterman 11. Nikad nisam čuo za njega, baš da vidimo. Stavljam knjigu u
veliki povez za ruku i brzo napuštam stan, osjećam slabost i nesvjesticu. Ključ je i dalje s vanjske strane
brave. Slab bih ja bio provalnik. Polako počinjem silaziti stubama, no u prizemlju se otvaraju vrata; neka
stara žena s vještičjim licem stoji i čeka baš na mene.
– Koga tražiš, dečko?
– Ov... ovaj... obitelj Alterman...
– Alterman? Nema ovdje Altermana... tko te je poslao? Ništa nisam odgovorio. Stajala mi je na putu i
ako je gurnem sigurno će vrisnuti. Znam ja te vještice. Imamo ih nekoliko u selu.
– Tko te je poslao, dječače?
I dalje šutim. Nemam pojma što bih rekao.

11
Nathan Alterman (1910–1970), pjesnik, prevodilac, dramaturg i aktivist u radničkom pokretu (prim. prev.).
 – Jesi li iz samoposluživanja?
– Da... – šapćem.
– Onda dodi i preuzmi prazne boce.
Ušao sam joj u kuhinju, uzeo tucet praznih boca i neke staklenke, ostavivši joj deset funti. Bila je
oduševljena. Čini se da nije ni zamijetila da sam bio sav u zavojima.
– Dodi opet sljedećeg tjedna.
– U redu.
Hitro sam izašao. Brzi su kad treba uzeti pare, ti Židovi.
Tri bloka dalje sve sam bacio u kantu za smeće. Vratio sam se u garažu. Rane su me opet počele boljeti,
zavoji su bili prljavi. U garaži su se zabrinuli za mene. Poslali su čak i auto u ambulantu da saznaju što se sa
mnom dogodilo.
– Gdje si bio? Gdje si nestao? Kako su ti rane?
– Dobro... sasvim dobro...
Pazio sam da ga ne pogledam u oči. Da je znao gdje sam bio, ne bi me više pogladio po glavi. Mogao
sam mu prenijeti susjetkine pozdrave.
Kad smo prešli Karmel, i kad smo u autobusu ostali samo mi Arapi, izvukao sam knjigu iz podveza.
Otvorio sam prvu stranicu. Vanjske zvijezde. I okruglim rukopisom – Dafna. Prinio sam ime usnama. Kao
što već rekoh, mora da sam malo poludio. Okrenuo sam drugu stranicu.
Taj pjev što ga nehajno ostavljaš,
i dalje živi, a putovi leže širom,
i oblak na nebu i drvo na kiši
i dalje te čekaju da prodeš s mirom.
Nije loše. Mogu razumjeti...
Dobio sam tri dana dopusta da mi rane zacijele. Mirni dani puni sunca. Cijelo sam vrijeme ležao u
krevetu, a otac i majka su me njegovali. Pročitao sam cijelu knjigu desetak puta. Premda je bilo dosta toga
što nisam razumio, nešto sam uspio naučiti napamet. Ali, rekoh samom sebi – čemu? Zbog čega?

ADAM

Sad si siguran da garaža može i bez tebe, trebaš samo nazvati popodne i pokupiti novac. Tijekom godina
uhodao si mehanizam koji savršeno funkcionira, uvježbao si ekipu pouzdanih i iskusnih mehaničara, neki od
njih sad više ni ne pipnu izvijač, ali se brinu da drugi rade, daju dobre savjete i brižljivo provjeravaju svaki
auto nakon popravka. Osobito Erlich – taj radi čuda s računima. Ujutro prošetaš garažom, poslovođa
preuzme automobile po redu kako su došli, rasporedi ih na razne odjele ovisno o problemima – sistemi za
hlađenje, akumulatori, kočnice, podešavanje motora, elektrika, limarija, lakiranje. Imamo i vlastitog
stručnjaka za registraciju vozila koji obavlja tehnički pregled, a Hamid u svom mračnom kutu obnavlja stare
automobile. Lutaš usred svih tih aktivnosti i počinješ osjećati da im nisi potreban, i premda stalno dolaze i
mole da poslušaš neki motor, pogledaš ovaj ili onaj dio, oni zapravo ne trebaju tvoj savjet, samo te
obavještavaju o odlukama koje su već donijeli.
Sve dok se nešto ne dogodi; onda vidiš koliko su zapravo bespomoćni. Jedan od radnika se pozlijedio.
Jedan od onih dječaka. Spaziš ga kako se, sav obliven krvlju, izvlači ispod nekog automobila. Lice i ruke su
mu umazani kolomazom i uljem, s mnogo krvi. Stoji tamo mirno, nitko ga ne primjećuje, hodaju pored
njega bez riječi, čak se i šale međusobno, ako nešto ne poduzmeš nitko se neće ni pomaći. Erlich je očito
iznenađen kad ga uvodiš u ured. – Neka pričeka vani – kaže – doći ću odmah, samo da sredim ovaj račun. –
Tek kad vrisneš do neba, Erlich skače.
Možda pretjerujem. Rane nisu duboke, ali se prestrašim od sve te krvi. A, na kraju krajeva, to je dječak
koji je pred tjedan dana ovdje meo, sad su mu dopustili da leži pod autima i učvršćuje kočnice. Što znaš o
njemu? Recimo da pogine – nema ve ze, sutra će ti Hamid dovesti drugoga. Malo ih iznenađuje tvoja
osjetljivost, ali nije ti prvi put da vidiš dječaka kako leži u lokvi krvi.
Sad gledam kako ga Erlich povija, donosi stare bočice joda i izlijeva ih po ranama. Dečko je bijel kao
kreda, oči mu misle iskočiti iz duplja, stenje od boli, ali ne govori ništa. Erlich odmata uske zavoje i počinje
ih nekako čudno ovijati.
U međuvremenu pretražujem ormarić prve pomoći. Potpuno je neupotrebljiv. Stoji tu još od vremena
kad smo otac i ja radili sami u garaži. Vadim iz džepa petsto funti i kažem Erlichu da sutra kupi novi ormarić
i cjelokupnu opremu. Žustro odbija novac, nabavit će on sve to gotovo besplatno od mušterije koja vodi
poduzeće za kiruršku opremu, a ostalo namaknuti od poreza.
Dječak je sad sav povijen, sjedi pored blagajne, gleda me onim svojim crnim očima, ne shvaća da mu
krv teče kroz loše namještene zavoje i kaplje po papirima.
Naravno, Erlich viče na njega...
Šaljem ga u ambulantu, dajem mu novac da se može vratiti taksijem.
Ostajem u garaži, nemirno lutam medu odjelima, petljam se u svašta. Odjednom prisustvujem čitavom
nizu sitnijih propusta. Jedan radnik koji nema vozačku dozvolu razvozi automobile po krugu i udara u jedan
parkirani auto. Drugi, pak, pokušava upaliti motor na kojem je pukao remen ventilatora, pa upropaštava
klipove. Treći je umalo izazvao požar u motoru, stavivši krivu vrst ulja. Svi su bijesni i na rubu živaca.
Navikli su raditi bez mene. Ne znaju zašto se motam po radionici i izigravam šefa.
A ja čekam dječaka da se vrati, no od njega ni traga ni glasa. Šaljem auto u ambulantu, ali ni on se ne
vraća.
Držim bukvicu poslovođi, jer je bio grub sa strankom, ustremljujem se čak i na Hamida, zatekavši ga
kako za kola koja popravlja skida dijelove s nekog starog auta, parkiranog sa strane. Napokon, već pred kraj
radnog vremena, dečko sav u zavojima tiho ulazi u garažu. Mali dripac je lutao po gradu. A ja sam se brinuo.
Pogladio sam ga po kosi.
– Gdje si bio? Kako su ti rane?
– Dobro... sasvim dobro...
K vragu, zašto sam se toliko uzrujao? Ulazim u auto i naglo ih napuštam.

NA'IM

Prijavio se na studij medicine u Tel Avivu, ali je bio odbijen, prijavio se na studij medicine u Haifi, ali
nije bio primljen, pokušao je u Jeruzalemu, bez uspjeha, otišao je na Tehniku, ali je pao na prijemnom ispitu,
pisao je Barllanu12 i dobio negativan odgovor. Ukazala se mogućnost da ude na Beer Shebu, ali je zakasnio s
prijavom. Cijelo vrijeme razmišljali smo samo o njegovom studiju. Čitava kuća se vrtila oko njega. Otac
noću nije mogao spavati od brige. Dolazili su razni ljudi i savjetovali ga da se prijavi ovdje, piše ondje. Jedni
su znali ovoga, drugi onoga. Počeli su potezati razne veze. Napisali su i pismo Uredu za savjetovanje
građana. Poslali su nekog starog šeika u Upisni odjel. Otac je čak otišao u Ministarstvo obrane i rekao: – Već
dvadeset pet godina vam dojavljujem sve što tražite od mene, a kada moj sin želi studirati medicinu, pred
nosom mu zatvaraju sva vrata. – I onda su se oni zbilja potrudili. Našli su mu studij arapskog jezika i
književnosti, no Adnan je to odbio, nije htio biti obični nastavnik. Ponudili su mu onda studij Biblije, a on je
rekao: – Pa nisam valjda poludio. – Preporučili su mu potom tečaj iz hebrejske književnosti, a on je
primijetio: – Hoćete li da umrem od dosade? – Bio je tvrdoglav i ponosan. U obzir je dolazila samo
medicina, elektrotehnika ili tako nešto. Sve nas je izludio. Ujutro bi kasno ustajao, i čitav dan ništa ne bi
radio. Otac ga nije htio umarati poslom, trebao je samo učiti i pripremati se za prijemne ispite. Dali su mu
najbolju sobu u kući, i tamo ga nitko nije smio ometati. Kupovali su mu knjige i bilježnice, ne osvrćući se na
troškove. No on se zatvorio u sobi, stalno je nervozno koračao goredolje i čitave dane provodio bez hrane.
12
Sveučilište u Tel Avivu (prim. prev.).
Bio je očajan već od samog početka. Noći prije ispita otac bi provodio u molitvi pred vratima. Ujutro bi
Adnan napustio kuću bijel kao kreda, drhteći cijelim tijelom. Obukao bi novo odijelo koje su mu skrojili po
mjeri i svezao malu crvenu kravatu, staru očevu kravatu još iz turskog doba, no sa starim, prljavim cipelama,
odlazio bi na ovo ili ono sveučilište da padne, vraćajući se predvečer iscrpljen, gotovo bez i jedne riječi.
Spavao bi puna dva, tri dana, a onda se zaputio po selu u onom istom odijelu, samo sada bez kravate, sjeo bi
s ostalim seoskim mladićima u kavanu i čekao da mu poštom stignu rezultati. Postepeno je u njemu mržnja
sve više rasla. Mrzio je sve odreda, a Židove posebno. Bio je uvjeren da ga namjerno ruše. Jednom, za
vrijeme večere – nakon primitka još jednog negativnog odgovora – počeo je neobuzdano psovati. Svi su jeli
i pili, slušajući ga kako psuje cijelu zemlju. Odjednom je meni toga bilo dosta, pa sam tiho primijetio: – A
možda za to nije kriv cionizam, možda ti nisi dovoljno pametan. – Prije no što sam završio rečenicu, otac me
je svom snagom tresnuo po licu. Stari me je gotovo rastrgao. I Adnan je skočio, prevrnuvši tanjure. Dao sam
se u bijeg, a stari je urlao za mnom. Cijeli tjedan sam spavao u Hamidovoj kući. Bojao sam se da će me
Adnan ubiti, tada sam naslutio da je vrlo opasan.
Nakon što nismo razgovarali gotovo mjesec dana, otac me prisilio da mu se ispričam. Pristao sam i
zamolio ga za oproštenje, jer sam bio mladi. Poljubio sam ga u mršavu ruku, a on me je potapšao po ramenu,
kao da tapša psa i rekao: – Eh, ti... Bjalik... I malko se nasmiješio.
Gluposti...
No kad su počela predavanja, a on se i dalje nigdje nije uspio upisati, i meni ga je bilo žao. Faiz je
poslao papire iz Engleske, ne bi li ga upisao na neki tamošnji fakultet, ali Adnan više nije imao snage. Zaista
je počeo misliti da možda i nije zreo za fakultet. Pomislio je da možda ima talent za nešto drugo. Sad ga
ponekad sretnem kad ujutro odlazim na posao. Smršavio je, hoda u zgužvanoj odjeći, vraća se nakon noći
provedenih u lutanju oko Akre i drugih naselja. Našao je nove prijatelje. Zastanemo i popričamo malo, ja u
svom radnom kombinezonu, a on i dalje u onom odijelu, u bijeloj košulji s crnim ovratnikom. U tim
prilikama bio mi je mnogo bliži. Nisam znao da nas je već odlučio napustiti, da noću već provjerava putove i
rupe u graničnoj ogradi. Nešto kasnije je nestao. Netko nam je rekao da je viđen u Beirutu. Premda nam je
bilo žao što je otišao i iako je otac bio strašno zabrinut za njega, ipak smo pomislili da je za njega možda i
dobro što se malo maknuo od Židova, koji su ga toliko smetali.
Nismo mogli ni zamisliti da će se tako iznenada htjeti vratiti.

ADAM

To je prava umjetnost, ne znate je cijeniti, živjeti medu nama tom vrstom dvostruka života, živjeti u
našem i suprotnom svijetu. I kad opet progovorite u onim svojim naslonjačima petkom, nesposobni da se
malo odmaknu od teme, petljaju o elitnim grupama, dobrovoljnim samoubojstvima i frustriranim fanaticima,
dode mi da plačem i da se smijem (a na kraju ne kažem ništa, samo bijesno strpam novu šaku oraha u usta).
O čemu to pričate? On je danas radnik u mojoj garaži, ponizan i strpljiv, nasmiješen i pouzdan. A sutra –
divlja zvijer, isti taj čovjek, ili njegov brat, rođak, s istim obrazovanjem, iz istog sela, od istih roditelja.
Eto, na primjer, dogodio se onaj stravični teroristički napad na sveučilištu, pa sam pomno promatrao
svoje radnike. Zaposlio sam trideset Arapa i imam ih dovoljno vremena promatrati, jer se više ne bavim s
automobilima nego samo s ljudima. Pitate se, o čemu razmišljaju? Je li im nešto važno? Imaju li pojma što
se zbiva?
Oni znaju. Vijesti se brzo šire. U garaži radi uzrujani, stari pedant, Erlich, blagajnik, koji mrzi glazbu za
vrijeme radnog vremena. Drži to barbarskim običajem. A arapska ga muzika razdražuje iznad svega. Već je
počeo dolaziti na posao s vatom u ušima, jer ponekad čak iz dvadeset autoradija trešti arapska glazba punom
snagom. Kad buka dosegne vrhunac, Erlich vadi iz svoje torbe mali tranzistor i tresući se od bijesa, počinje
urlikati: – Isključite tu muziku, prokleti ubojice! – i vrlo brzo sva arapska glazba nestaje iz garaže. Znaju
gdje treba povući crtu, odmah namještaju prijemnike na RadioIzrael, ili neke vojne radiostanice. Ipak su na
našoj strani, čovjek pomisli u sebi. Ali nakon izvjesnog vremena nešto ih u tonu čitača vijesti i komentatora
počinje nervirati, radije gase prijemnike nego da slušaju vijesti, mirno rade, možda su se nešto malo više
stisnuli, ne žure s autima na pokusnu vožnju. Momci postaju uznemireni. Više se ne smiju. A onda jedan od
njih odlazi u neki mračni kut, tiho namješta neku stranu arapsku radiostanicu, poneki se okupljaju oko njega
da čuju priču, nekakav im slabašan osmijeh lebdi na licu.
Tako, dakle, ipak nisu na našoj strani.
No za vrijeme pauze za ručak sjede u kutu, jedu svoj kruh, počinju se malo smijati i to sve u vrijeme
kad mi ludimo od na petosti, razgovaraju o nekim ispraznim stvarima, sve ih se to nimalo ne tiče. I dok
pucnjava dopire iz radioaparata, dolaze mi s nekim praktičnim pitanjima, treba li gume na Volvou izmijeniti
ili samo vulkanizirati?
Žive u drugom svijetu, čak ni ne pitaju kako je sve završilo.
Ali kad valja poći kući, ostavljaju alat i peru ruke, čekaju jedan drugoga, što za njih nije uobičajeno,
odlaze iz garaže i kreću prema autobusnoj stanici u zbijenoj grupi.
A sljedećeg dana doznajem i zašto. Prvi Hamidov rođak, brat jednoga od radnika, u rodu s većinom od
njih, bio je voda terorista. Čini se da su to znali, osjećali od samog početka. Pa ipak, nisu se ničim odali, ni
okom nisu trepnuli. Možda kod kuće, nasamo, plaču samo za sebe.

NA'IM

Nervozni glas najavljivača na radiju odjednom prekida glazbu i pjevanje. Nešto se dogodilo. Židovi se
počinju skupljati oko radija. Hamid nas gleda i sva arapska glazba odmah prestaje. I mi počinjemo doznavati
detalje. Nešto na sveučilištu. Napad na referadu. Uzeli su taoce.
Srce mi staje. To je on. Adnan se vratio.
Poluglasne psovke Zidova. Svakojaki prijedlozi. Svatko misli da zna što bi trebalo učiniti. A mi se sve
više smanjujemo. Hodamo tiho, to s nama nema nikakve veze. Pokušavamo se ponašati prirodno, radimo
grozničavije.
U dvanaest i deset izbacuju kroz prozor tijelo nekog službenika. Tako okrutno. Jedan od Arapa se
smiješi za sebe, oskudnim, rastresenim osmijehom. Zavlačim se pod neki automobil i po tisućiti put
pokušavam učvrstiti vijak koji mi neprekidno pada iz ruke. Negdje sam drugdje.
Oko mene uobičajeni razgovori o smrtnoj kazni i osveti. Naš brat. Što to radi? Otkud mu hrabrost? Taj
njegov prokleti ponos. A i zašto se ti vražji Židovi malo više ne brinu o sebi?
Sastanak vlade. Vojska. Ministarstvo obrane. Jedna te ista, stara priča. Pauza za ručak. Peremo ruke,
uzimamo hranu, sjedamo na pod, ja odmah pored Hamida. On ništa ne govori. Šuti kao i obično. Drugi
pričaju stišanim glasovima o nekim drugim stvarima, o novom Volvou s automatskim mjenjačem. Nisam
gladan, htio bih plakati, ali oči su suhe.
Počinju pregovori. Objave. Razgovori preko nišana. Nabusitost. Uobičajeni opisi. Samo je jedna novost.
Jedan od fedajina hoda u odijelu i kravati kao da je na nekom primanju.
Bacam svoj kruh psu lutalici koji se stalno mota oko garaže. Vraćam se s ostalima na posao. Sve je kao i
obično. Židovi dolaze po popravljene automobile, natežu se oko cijene, doduše uznemirenih pogleda, s
velikim nespokojstvom slušaju pjesme na radiju. Jedan od Arapa tiho namješta Radio Damask. Tu je sasvim
drukčija priča. Velika bitka, sveučilište u plamenu. Laži. Maštarije.
A ja cijelo vrijeme mislim samo na Adnana.
Zatvaramo kutije s alatom i presvlačimo se. Odjednom se sve počinje rasplitati. Reporter na radiju
počinje vikati kao komentator na nogometnoj utakmici. Napadaju. Pucnjava dopire preko radija poput
kloparanja slomljene bušilice. Ništa ne shvaćaju. Ubijaju ga. Baš sada, ubijaju mi brata. Oči mu posljednji
put gledaju svjetlo. Zbogom. Luđak. Proklet bio. Što nam to čini. Sramota. Taj njegov nesretni ponos. Jadni
moj brat.
 Zidovi počinju lakše disati, premda je poginulo i nekoliko njihovih. Odjednom prestaju odgovarati na
naša pitanja, zapamtili su da trebaju biti ljuti na nas. Odlazimo na autobusnu stanicu nešto zbijeniji nego
inače, na ulici su i policajci da zaustave sve koji bi nas htjeli napasti. Ali nitko nas ne dira, čak nas ni ne
gledaju. Na Radio Damasku bitka još uvijek bjesni. Uveli su tenkove i lovačke avione. Ukrcavamo se u
autobus. Spuštam se pored Hamida na stražnje sjedalo. Svi šute. Hamid vadi svoj tranzistor i prislanja ga uz
uho. Dižem pogled prema brdu, tamo leži sveučilište poput ravnog bijelog kamena, poput grobnice. Bože,
dokle će to tako? Hamid odjednom saginje glavu. Na Radio Damasku čitaju imena. Hamid me nježno
dodiruje. On je. Ali ja to već znam, sve mi je poznato od samog početka. Napasti sveučilišnu referadu u
odijelu i kravati s Kalašnjikovim u ruci. To je samo njemu moglo pasti na pamet. Samo njemu.
U selu već znaju. Vijesti se brzo šire. Ne treba nam radio. Gomila ljudi ispred kuće. Zene plaču. Ulazim
u kuću, punu stolica. Donijeli su stolice iz drugih kuća za one koji dolaze na žalost. Otac se zatvorio u sobu i
ne razgovara ni s kim. Rodbina stalno
pristiže iz drugih sela. Sve žene su u jednoj prostoriji, oči im crvene od plača. Kakva je korist od plača?
Neka ide sve k vragu.
Kuća se puni ljudima. Svi mirno sjede i čekaju. Što? Navečer netko uključuje televizor, bez zvuka, samo
sliku, da vidimo hoće li prikazati tijela ubijenih. Pokazuju, međutim, samo prostoriju gdje su držali taoce,
dokumenti su rasuti po podu, sve je uništeno i upropašteno. Svi sjede u tišini. Nitko ne govori. Tek tu i tamo
netko proštenje »O, bože«. A u ponoć stižu snage sigurnosti. U Escortima nevina izgleda. Dobrodošla, slatka
mala ptico. Više su nalik psima nego pticama. Debeli, s crnim brkovima. I oni su umorni i nesretni. Ne krive
nas, ne prijete. Svima žele mir i spokoj. Pa k vragu, sve nas znaju po imenu. Rukuju se. Govore čudnim
iračkim arapskim. Ljudi im prave mjesta u sredini sobe, ali oni to otklanjaju i ostaju stajati u kutu. Piju kavu.
Napokon dovode oca da ih pozdravi, izgleda sto godina stariji. Malopomalo počinju pričati što se zaista
dogodilo. Tišina u sobi, svi zadržavaju dah. I selo se vani ušutjelo, kao da čitavo selo u tami sluša priču.
Govore nam činjenice koje ne želimo čuti, ali moramo. Srca ubrzano kucaju, oči su zatvorene. Slušamo o
okrutnosti, junaštvu, ludilu. Bombarderi već bruje iznad naših glava.
Otac sluša i sluša. Oči je zatvorio kao da spava. A kad su sve rekli, on počinje govoriti. Tiho, obilazi
okolonaokolo u krugovima. Prvo o poljima, o kiši i onome što Kuran govori o bratstvu i miru. A onda
počinje proklinjati. Plače i psuje. Bilo bi bolje da se dečko nikad nije ni rodio.
Oni slušaju psovke, riječi odanosti i pogrde. Kimaju glavama, ali ne vjeruju. Ne vjeruju da mi vjerujemo
u ono što govorimo, niti od nas žele čuti takve stvari.
Nitko ne ide spavati. Čitavu noć sjedimo u velikoj sobi, ljudi dolaze i odlaze, a ujutro stižu i novinari. S
kamerama i mikrofonima. Ne daju se otjerati. Okružuju nas i postavljaju pitanja, hoće njegove fotografije.
Gdje je išao u školu? Tko su mu bili nastavnici? Kako se ponašao? Tko su mu bili prijatelji? A otac, sa
svojim nepravilnim hebrejskim, sjedi poput djeteta na povišenom stolcu, s mikrofonom pričvršćenom oko
vrata, pokušava se nasmiješiti dok ga osvjetljavaju sa svih strana. Neprekidno mu postavljaju ista pitanja. A
on im odgovara: – Bio je naprosto lud, i to je sve. Pogledajte mu mlađeg brata, on je dobar dečko. – I grli me
čvrsto, tako da me boli. Sve to pred kamerama. Sramota. Adnan više nije njegov sin. Zaboravili smo ga. To
stalno govorimo, neprekidno ponavljamo. Rodbina, nećaci, svi se smiješe kamerama. Bio je lud, naprosto je
poludio, govorimo, a znamo da nije.

ADAM

Kišni dani. Oštra zima. Budim se kao i obično u pet ujutro, ne mogu se više riješiti te navike. U
posljednje vrijeme prvi odlazim na spavanje i ujutro zatičem neke promjene u kući. Ostaci od večere u
blagovaonici. Jastuci i pokrivači na naslonjačima. Dafine noćne borbe. Asija se pored mene skvrčila poput
fetusa. Siva joj kosa na jastuku. Bore u kutovima očiju. Oči joj se miču iza kapaka. Opet sanja. Stalno sanja.
– Asija – šapnem, kao da joj pokušavam ući u san. Stenje, brzo se okreće na drugu stranu.
 Pijem kavu, pojedem komad kruha, a onda se vozim praznim ulicama, ponekad malo stanem na obali,
parkiram auto i prošetam se mokrom plažom. Jako je hladno. Nebo se naoblačilo. Snažan vjetar puše s mora.
Ali uvijek nekoga sretnem. Stariji par u kupaćim kostimima trči polako po plićaku, drže se za ruke, veselo
čavrljaju. Neka žena, ne baš mlada, pojavljuje se iz olujnih valova i polako hoda prema meni. Uzima ručnik
koji mi leži gotovo pored nogu i ornata se njime. Skida kapu za kupanje, trese kosu i hladnim kapima mi
prska lice. Smiješi se, možda bi htjela razgovarati. Nema baš zgodno lice, ali joj je tijelo odlično. Stojim
pored nje, ogrnut debelim krznenim kaputom, gledam kako se presvlači u haljinu, promatram joj bijele grudi
na hladnom vjetru. Zapravo ne obraćam pažnju, duboko sam zamišljen. Netko me dira po ramenu.
Srce mi staje – Gabriel.
Ali ne, to je stari Erlich, smije se u kupaćim gaćicama, vitak i jak, srebrnasta kosa natopljena je
pijeskom i solju.
– Erlich! Još uvijek ujutro plivaš, čak i po ovakvom vremenu?
– Već trideset godina. Nekad sam plivao s tvojim ocem. Svaki dan prije posla. Hajde, skini se i udi u
vodu.
– Star sam ja... – odvraćam s osmijehom. Pričamo malo, Erlich trči na mjestu da se ugrije. Onda me
napušta i juri, penje se nekim vodoravnim šipkama. Počinje sipiti kišica. Pojavljuju se svakojaki čudni ljudi.
Prijazni ribari. Već je skoro sedam sati. Vrijeme je. Vozeći prema glavnoj cesti nailazim na ženu koja izašla
iz vode i čije sam grudi načas vidio, hoda u kratkom kaputu lijevom stranom ceste, okreće se prema meni i
polako diže ruku. Na trenutak pomišljam da stanem i da je povezem, ali oklijevam, i nastavljam vožnju,
malodušan, sa sve većim osjećajem mučnine.
Na putu do garaže još jednom prolazim pored stare kuće. Iako znam da ništa neću naći, ne mogu a da ne
stanem, izlazim iz auta i promatram zatvorene kapke. Već su četiri mjeseca otkako je iščezao.
Kad bih samo mogao provaliti u tu kuću...
Proučavam oluk na fasadi. Duga cinčana cijev vodi sve do drugog kata, neravne cigle vire iz fasade,
jedan je kapak samo pritvoren.
Čujem zvižduk iza sebe. Prometna policajka mi prilazi da vidi što se zbiva. Krećem, vozim do garaže.
Erlich već sjedi nad računima, svjež i krepak. Da je na mom mjestu, već odavno bi se popeo po onom zidu.
Noću je to vrlo pusta ulica. Možda bih mogao reći Hamidu da mi nade nekoga tko bi mogao ući. Ako ima
teroriste u obitelji, sigurno bi mogao naći i nekog profesionalnog obijača, samo što bi nakon toga moglo biti
gusto.
Ne, moram naći dečka, nekog dečka koji se brzo može popeti, nekoga tko ne bi baš sasvim shvatio što
čini, stranca, ali ne baš potpunog stranca, nekoga tko mi malo vjeruje, možda nekoga trenutno zaposlenog u
radionici.
Pomno promatram radnike, hodam medu njima, pretvaraju se da me ne primjećuju, ali sam svjestan da
razgovor prestaje kad se približim, glazba se stišava. Samo ih nekoliko znam po imenu. Ali ima jedan koji
diže pogled, gleda me dok prolazim. To je opet onaj dječak što se pozlijedio, a sada se oporavio. Smiješi mi
se s razumijevanjem. Hvata veliki izvijač i poput iskusna mehaničara razmetljivo prilazi velikoj, tustoj ženi
koja stoji pored malog Fiata s podignutim poklopcem. Kaže joj drsko: – Upadajte, gospodo, i upalite motor.
Držite nogu na gasu i radite točno ono što vam kažem.
A ona se smješka, zbunjeno gleda oko sebe, ulazi u auto i pali motor. Dječak se penje na odbojnik i
počinje podešavati. Skandalozno. Tek pred dva mjeseca je počeo mesti pod, a sada se već usuđuje
podešavati paljenje. Ali ne govorim ništa, samo stojim i promatram ga kako i dalje nesmiljeno turira motor,
a da zapravo ne zna što hoće. Napokon dolazi neki mehaničar Židov, prodere se na njega i potjera ga
ustranu. No dečko se ne vrijeđa, gleda me izdaleka i smješka se prkosno.
I tada mi odjednom bljesne – to je dečko koji će se uspeti onim zidom, a možda će i znati sačuvati tajnu.

NA'IM
 Taj petak je prošao kao neki san. Divan san. Spavao sam u njenoj kući, doručkovao i večerao s njom, a
čak i da sam učinio nešto nezakonito, i dalje bih bio sretan.
Čim sam tog jutra stigao u garažu, zgrabio me kao da je baš mene čekao. Odveo me u neki tihi kutak i
rekao da mu te noći trebam obaviti neki poslić, ukoliko baš ne moram ići kući u selo. Rekao sam da je sve u
redu, neće mi biti teško prespavati u garaži. A on je odgovorio: – Ne, ne trebaš spavati u garaži, spavat ćeš u
mojoj kući. Ja ću se pobrinuti za tebe. – Mislio sam da ću se onesvijestiti od sreće. U glavi mi se zavrtjelo.
No samo sam se nasmiješio. A on je nastavio: – Samo, o tome ne smiješ pričati, možeš li čuvati tajnu? –
Naravno da mogu – rekoh. – Kako god vi kažete. – Pogledao me je kao da provjerava neku aparaturu. –
Znaš li se penjati? – Penjati na što? – zapitao sam. – Nije važno – bio je zbunjen. – Vidjet ćeš. Što imaš u toj
torbi? – Nisam ni dospio odgovoriti, zgrabio mi je torbu iz ruke i pogledao u nju, vidjevši kruh i knjigu
Altermanovih pjesama. Mislio sam da ću umrijeti. Izvadio je knjigu i zapitao što je to. – Knjiga – rekoh.
– Ali čija? – Moja, ja je čitam. – Ti to čitaš? – Iznenadio se i nasmijao, položivši mi ruku na glavu, kao
što je već jednom učinio. Vidio sam kako nas drugi radnici znatiželjno promatraju. Prolistao je knjigu, ali
nije okrenuo prvu stranicu. Samo je zapitao: – Ti to razumiješ? – Ponešto – odvratio sam i žurno je zgrabio.
Bio je dirnut, zbilja sam ga ganuo, pa me je opet dirnuo; nikad to nije učinio ni s jednim drugim radnikom,
ali sa mnom je to bilo kao u redu. Potom je opet izvukao onaj svoj novčanik, sav nabijen novcima, koji kao
da su ga opterećivali, a on ih se nastojao riješiti. Izvukao je novčanicu od stotinu funti i rekao: – Idi i ku pi
neku pidžamu i četkicu za zube, pa se vrati u četiri sata kad ostali odu i ja ću te povesti. Reći ću Hamidu da
se večeras nećeš s njima vratiti u selo. – Ali mogu i ravno otići vašoj kući – rekoh. Iznenadio se. – Ti znaš
gdje mi je kuća? – Podsjetio sam ga da me je jednom poslao kući po torbu, on se toga nije sjetio, samo je
rekao: – U redu, budi onda tamo u četiri sata. – Dobro – odvratih – ali kakvu bih vam pidžamu trebao
kupiti? – Nasmijao se. – Pidžama je za tebe, ne za mene. – To mi je bilo jasno, pitao sam ga samo zato jer
sam bio sav zbrkan od sreće. Oh, kako sam iznenada bio sretan!
Otišao sam ravno u grad sa stotinu funti. Prvo sam lutao ulicama, nekad i posred ceste, pa su me zamalo
pogazili. Stalno sam u džepu osjećao onu stotku, nasred ceste bih se zaustavio da je opipam. Nikada nisam
odjednom imao toliko novaca. I premda je dan bio hladan i kišovit, ja sam bio slobodan, baš kao da su mi
počeli školski praznici. Besciljno sam lutao medu ljudima, promatrao turobna židovska lica, stalno zabrinuta
zbog sudbine Židova. Iako je nebo bilo mračno, njušio sam miris proljeća. Htio sam viknuti iz sveg glasa,
toliko sam bio sretan. A cijelo vrijeme sam mislio kako ću ubrzo vidjeti onu djevojku i moći se propisno
zaljubiti, a ne samo onako u mašti. Hodao sam i hodao i umalo izbio na drugu stranu grada, ali sam se onda
okrenuo i počeo gledati trgovine. Ulazio bih tu i tamo, zagledavao, jer sam osim pidžame odlučio kupiti i
mnogo drugih stvari. Ovog puta neće biti kusura. A oni su odmah shvatili da sam Arap, pa su mi počeli
pretraživati torbu, provjeravajući ne krije li se medu kriškama kruha i neka bomba. Stoga sam žurno pojeo
dio kruha a ostatak bacio da me puste na miru; zadržao sam samo knjigu, gurnuvši je pod pazuh. Tako sam
se bolje osjećao.
Napokon, kad sam dobro pregledao izloge prodavaonica igračaka, knjiga, radija i televizora, potražio
sam i dućan s pidžamama, no njih nije bilo po izlozima, a ja nisam znao u koju mi trgovinu valja ući.
Uostalom, što će mu ta pidžama? Mogao bih spavati u donjem rublju i s tim novcem kupiti nešto mnogo
važnije. Odjednom sam u izlogu nekog otmjenog dućana spazio pidžame, ali na njima nije bilo cijene. Ušao
sam unutra i odmah sam htio izaći, jer je bilo mračno, bez ijednog kupca. No čim sam se okrenuo, neki je
mršavi starac iskočio iz mračnog kuta. – Što želiš, dečko? – upitao je. – Pidžamu – rekoh. – Imaš li novaca?
– zapitao je, a ja sam mu pokazao plavu novčanicu. Zgrabio me za ruku, nije mu izgleda uopće bilo važno
što sam u prljavom radnom odijelu. Nije čak shvatio ni da sam Arap. Bilo mu je važno samo da u svojim
rukama zadrži tu malu plavu novčanicu koju sam mu onako glupo pokazao. Počeo je iz kutija izvlačiti
svakojake pidžame, nježne svilene, s vrpcama i pomodnim obrubima. Vadio je jednu za drugom, širio ih
preda mnom. A ja sam samo stajao; ništa nisam mogao reći, jer su zbilja bile krasne. Napokon mi je prišao,
izmjerio me i rekao mi da se skinem. Svukao sam kutu i košulju, a on mi je preko glave nabacio pidžamu i
okrenuo me prema zrcalu da vidim kako mi pristaje. Zatim je nabacio drugu, pa još jednu – svaka je bila sve
luda, sa zlatnom dugmadi i vrpcama u boji. Kad je vidio da stojim kao oduzet, izabrao je neku crvenu
pidžamu i rekao: – Slušaj, ova ti najbolje stoji. – Složio ju je u kutiju, zamotao kutiju u neki tanki papir, sve
zajedno stavio u novu plastičnu vrećicu, a onda je uljudno, ali odlučno uzeo onu plavu novčanicu koju sam
još uvijek držao u ruci i tiho rekao: – Eto, tako. – Shvatio sam da mi ne namjerava ništa izvratiti, pa sam ga
slabašnim glasom zapitao: – Zar ovo stoji stotinu funti? – Oh, još više, ali sam ti dao popust – odgovorio je.
Zapanjen, nisam se ni maknuo. A on se nasmiješio i rekao: – Odakle si, dječače?
Iznenada sam se prepao, možda bi ga moglo razljutiti da ima posla s Arapom.
– Odavde... iz susjedstva.
– A tvoji roditelji? Odakle su oni?
– Iz Poljske – odvratio sam, ne razmišljajući, jer su nam u školi rekli da su svi cionisti došli iz Poljske.
I dalje se nisam micao, srce mi se cijepalo zbog stotinu funti potrošenih na jednu jedinu pidžamu.
Nisam je još ni dirnuo, ležala je preda mnom u vrećici. Napokon rekoh: – Moram još kupiti i četkicu za
zube, ne bih smio uzeti tako skupu pidžamu. – Otvorio je vrata, otišao u stražnju sobu i začas se vratio s
četkicom za zube, također crvenom i ne baš sasvim novom. Stavio ju je u vrećicu i rekao: – Evo, dječače,
dao sam ti i četkicu, sklopili smo posao. – Videći me kako stojim kao ukopan, preneražen zbog izgubljena
novca, tutnuo mi je vrećicu u šaku, uhvatio me pod ruku i izveo na ulicu, zatvorivši za sobom vrata.
I tako sam ostao bez prebite pare, samo s jednom luđačkom pidžamom u plastičnoj vrećici. Počela je
jaka kiša. Još uvijek je bilo punih pet sati do četiri popodne, a sada više nisam imao ni za autobus. Krenuo
sam na Karmel i stigao još uvijek tri sata prerano. Nisam htio čekati na stepenicama, pa sam našao neko
malo sklonište preko puta i sjeo čekajući, ali je naišao netko tko tu čak nije ni stanovao i rekao: – Briši,
makni se odavde.
Otišao sam, kružio susjedstvom koje je bilo lijepo čak i po kiši, a onda se vratio u ono isto sklonište i
nastavio čekati. Opet su se pojavila neka dvojica i rekla: – Što radiš ovdje? Koga čekaš? – Nisam ništa
odgovorio, samo sam ustao i ponovo krenuo u šetnju. Već sam i prije zamijetio da nas ne zamjećuju dok se
god krećemo, radimo ili pričamo; postaju sumnjičavi tek kad se skrasimo na nekom mjestu. Stoga sam opet
otišao, vrlo umoran i potpuno mokar, i premda se sad već i sunce počelo povremeno pokazivati, nije me
moglo osušiti jer sam bio mokar kao miš. Iznova sam se vratio u svoje sklonište, bilo je već pola tri i djeca
su se počela vraćati iz škole, prvo mlada, a potom i ona starija. Tada sam spazio i nju, došla je možda medu
posljednjima, trčeći bez kišnog ogrtača, bez kaljača, samo u kratkom kaputiću, potpuno mokra. Gledao sam
kako nestaje u kući. Opet je zasjalo sunce.
Bacio sam Vanjske zvijezde, onu Altermanovu knjigu, u kantu za smeće, nadošla je kao tijesto, toliko se
namočila. Nakon toga je stigla i njegova žena. Odmah sam je prepoznao po zelenom Fiatu 600. Jednom sam
joj sredio kočnice i promijenio ulje. Izvukla je gomilu košara, a onda je dugo zavirivala u poštanski
sandučić, kojeg sam ja već provjerio i ustanovio da nemaju pošte. Deset minuta kasnije opet se pojavila,
odvezla se i vratila s mlijekom, a nakon pola sata se ponovo odvezla i vratila s kruhom.
Ulica je polako opustjela i nastala je neka čudna tišina. Ljudi su dolazili u automobilima, s košarama u
ruci nestajali u kućama, spuštali rolete. A ja sam i dalje sjedio nasuprot kuće, čekajući i njegov dolazak. Već
mi je svega bilo dosta. Vrata od balkona su bila otvorena, i djevojka je izašla da pogleda nebo. Skvrčio sam
se i stisnuo da me ne primijeti, a ona se zagledala ravno u mene, kao da se nečega pokušava sjetiti. Onda je
opet počela kiša. Majka joj je nešto doviknula, pa je ušla unutra. Nebo se tako otvorilo da sam mislio da će
me bujica otplaviti s pločnika, niz brijeg, sve do mora, koje se nije moglo vidjeti od izmaglice.
Osjećao sam se bijedno, kiša mi se slijevala niz glavu. Sad sam već sve zažalio, čak i ljubav. Ostao sam
usamljen na ulici, zu reći u spuštene rolete, već su bila četiri sata a on još nije stigao, pa sam se prepao da ću
cijelu noć provesti ovako na cesti, s pidžamom u ruci. Napokon sam čuo kako se njegov američki auto
spušta niz brdo. Prije no što je stigao ugasiti motor, otvorio sam mu vrata. Nasmiješio mi se kao da smo se
tek rastali i zapitao: – Kad si stigao? – Ovaj čas – slagao sam. Rekao je: – Dobro, daj mi pomozi – i počeo
istovarivati cvijeće, kolače, kruh i orahe. Izgleda da ovdje svi kuhaju i jedu za sebe.
Popeli smo se stubama do njegova stana, pozvonio je, djevojka je otvorila vrata, a on je rekao:
– Ovo je...
– Na'im – rekoh, jedva pomakavši usne. Djevojka me iznenađeno pogledala. Ponovo me zaprepastila
njena ljepota. Odmah nam je ususret izašla i žena, pa je, vidjevši me, odmah od mene preuzela cvijeće i
kruh, rekavši: – Zašto nisi i prije ušao? Zašto si cijelo vrijeme čekao vani? – Adam se iznenadio. – Čekao si
vani? Po toj kiši? Jesi li poludio? – Nisam ništa rekao, samo sam neprekidno brisao noge o smeđi prostirač
pred vratima. A oni rekoše: – Nije važno, nije važno, udi unutra – no ja sam i dalje otirao noge, zureći u pod.
Naposljetku me je Adam zgrabio za ruku i povukao u kuću, kao da je tek tada shvatio koliko sam promočen.
Tako sam ušao i možda su zažalili, premda to nisu rekli, jer sam im odmah tepih okaljao blatom. Potom sam
skinuo cipele, to je bilo još gore, jer su mi čarape bile mokre i poderane, a noge prljave; pod nogama mi se
odmah stvorila crna mrlja koju sam za sobom ostavljao po cijeloj kući. Tek tada su shvatili koliko sam vode
upio tijekom dana. I tako promrznut i drhtav, pod upornim djevojčinim pogledima, počeo sam im prljati
čistu i lijepu kuću.
Nije im preostalo ništa drugo nego da me odvedu u kupaonicu. Žena je prva shvatila moje stanje. Otišla
je i napunila kadu vrućom vodom, zapovjedivši mi da udem u nju. Svo troje su se počeli vrzmati oko mene,
pružajući mi ručnike i spremajući razno rublje. Žena je bila najprijaznija, više od njega, on se užasnuo od
prljavštine koju sam unio u kuću i možda je već i zažalio što me pozvao da mu pomognem.
Ubrzo sam ostao sam, ležeći u mirisnoj pjeni vruće kade. Polako sam se ugrijao. Lijepo je bilo ležati u
židovskoj kadi, u maloj prostoriji punoj ručnika žarkih boja i raznovrsnih bočica. Mislim da nitko iz sela nije
iskusio pjenastu kupku u nekoj ži dovskoj kući. U međuvremenu su potražili neku odjeću umjesto one
mokre robe koju sam svukao, ali nisu našli ništa prikladno, jer nikada nisu imali sina mojih godina, samo
kćerku, a haljinu mi ipak nisu htjeli odjenuti. Napokon je žena, koja mi je neprekidno nešto dovikivala kroz
vrata, predložila da obučem pidžamu dok se moje stvari ne osuše na radijatoru. Rekoh: – Dobro – što sam
drugo mogao reći, a bilo me je tako stid, da bih najradije uronio u kadu i poslao k vragu taj noćni posao.
Ostao sam ležati u vodi, perući se i stružući, a na kraju sam izvukao čep i oprao kadu koju sam jako zaprljao.
Osušio sam je s ručnikom, obrisao sam i pod, čak sam i lavabo izglancao, očistio i druge stvari koje ja nisam
uprljao, tek tako, za svaki slučaj. Već je pao mrak, a ja nisam mogao pronaći prekidač za svjetlo, pa sam u
mraku navukao pidžamu, koja je bila tako luda da sam pomislio uteći kroz prozor, ali nije bilo pravog
prozora. Bojao sam se izaći, pa sam bez riječi ostao sjediti u mraku. Oni su se, međutim, zabrinuli za mene,
pa je Adam otvorio vrata; spazivši me u pidžami, prasnuo u smijeh, a zatim je dotrčala djevojka i puknula od
smijeha, a potom i žena, koja me je ipak, smijući se, uhvatila za ruku i izvela iz kupaonice. I ja sam se
pokušao smijati, tako da im ne bude neugodno zbog smijeha, ali se nekako taj moj smijeh pretvorio u suze.
Tako se to završilo. Zajecao sam. To je bilo strašno. Nakon sve one zabrinutosti, uzbuđenja, gorko sam
zaplakao, godinama već nisam tako plakao, čak ni kad su Adnana zakapali. Nisam se mogao zaustaviti,
poput djeteta, kao neki idiot, suze su tekle kao da je kiša još uvijek u meni, plakao sam i plakao ispred troje
stranih Židova, pred djevojkom koju sam volio, a koja nikad neće biti moja draga.

DAFI

Mama i tata su istovremeno rekli: – Nije važno, nije važno, udi unutra – no on je bio preplašen i
zbunjen, tako ozbiljan, cijelo vrijeme je brisao noge o otirač. Mali Arap, jedan od tatinih radnika, pomisli
samo, tata ima trideset takvih radnika i svi ga se boje. Jadan mali je cijelo vrijeme čekao vani na kiši. No ja
sam ga odmah prepoznala, bio je tu već jednom, došao je po tatinu torbu. Dobar dječak. Napokon su ga
uveli, gotovo nasilu, rek li mu neka skine cipele, on ih je skinuo i ostao stajati u poderanim, crnim čarapama,
i dalje prljajući sve oko sebe. Tako je blesav, zašto je morao čekati vani na kiši? Nije baš lijepa usporedba,
ali me odjednom podsjetio na nešto što mi se dogodilo pred nekoliko godina. Jednoga dana mi je tata donio
štene koje je po kiši cunjalo oko garaže, veselo je utrčalo (nije mi palo na pamet da mu vani obrišem šape) i
začas uprljalo pod i sag. Oprali smo ga, očetkali i nahranili sjeckanim mesom, kupili smo čak i uzicu, odveli
ga veterinaru na injekciju; tako je štene bilo u kući oko mjesec dana, kad smo opazili da brzo raste i da ga je
sve teže kontrolirati, a neki poznavalac pasa nam je rekao: – Vi uzgajate magarca, a ne psa – pa se mama
prepala i odlučila ga se riješiti, premda sam baš htjela vidjeti koliko će narasti.
A sada, to je dečko, odnosno mladić. Tata ga je doveo na večeru, jer ga treba da noćas provale u stan
onog čovjeka koji je nestao.
Mama ga je odmah uzela pod svoje, jer tata nije znao što bi s njim. Ovakvi bespomoćnici su za nju
idealni, ona odmah diže crvenu zastavu i kreće u boj. Uzela ga je za ruku i odvela u kupaonicu, svukla mu
mokru odjeću, raširila je po radijatoru i poslala ga ravno u kadu.
Tako je čudno imati gosta u kući, u šabatsku zimsku večer. Ovdje je uvijek tako tiho. Rijetko nam
dolaze gosti. Ponekad, ljeti, pojavi se neki dalji rođak iz Jeruzalema i ostane preko noći, ali posljednjih
godina nije bilo ni toga.
U međuvremenu mu je mama pošla tražiti neku odjeću. No odakle nam roba za dječaka tog uzrasta?
Takva trojica bi stala u tatine stvari. No mama se nije pokolebala, došla je čak i u moju sobu i počela kopati
po mojoj garderobi. Rekoh joj: – Zašto mu ne daš suknjicu? Pa što, u Škotskoj nose suknje. – Ona se na to
zbilja naljutila, nije joj bilo smiješno. Počela se derati na mene: – Samo šuti, kako se usuđuješ smijati tom
nesretnom Arapu! Zadrži te svoje viceve za sebe!
Pa što ako je Arap, i zašto bi sad odjednom bio nesretan? Ne valjda zato što je Arap. Samo tako... čak i
da je Židov, u čemu je razlika? K vragu... zbilja me uvrijedila. U međuvremenu je tata pronašao rješenje,
neka odjene pidžamu koju je donio sa sobom, jer mu je tata jutros dao novac da kupi pidžamu (kakva
ideja!), a nisu ga ni pitali je li ovako poslijepodne raspoložen obući pidžamu, samo su mu je bacili u
kupaonicu i sad smo svi čekali da se pojavi. No nikako nije izlazio, prošlo je pet, deset minuta, četvrt sata.
Mora da se lickao kao neka vojvotkinja. Očito nije shvatio da imamo samo jednu kupaonicu i da se tata prije
večere treba istuširati. Napokon je tata otvorio vrata, pa smo ga vidjeli kako sjedi u mraku na rubu kade,
poput uplašene životinje, u pidžami kakvu još nikad u životu nisam vidjela. Dripac jedan, nije ni pomislio da
se mama brine za njega. Izabrao je zbilja nešto posebno, a kladim se i skupo, elegantno opremljeno, sa
širokim rukavima i blještavim gumbima.
Najprije smo se zapanjeno pogledali, a onda sam se ja nasmiješila: na tatinom licu se pojavio jedan tako
glupo zbunjeni osmijeh, da sam se počela tresti u sebi, tako je to bilo smiješno. Odjeknuo je moj čuveni
smijeh, poput praska, praćen mnogim »hi, hi, hi« i »ha, ha, ha«, a on je poznato zarazan – tkogod se nade u
blizini, odmah mu se pridružuje, svjesno ili nesvjesno. Tata se počeo smijati, a mamino ozbiljno lice se
nasmijuljilo; iz mene je prasnula nova salva smijeha, ne više radi pidžame, nego zbog njihova budalastog
smijanja. A mali Arap je odjednom pocrvenio, naglo se pokušao nasmiješiti, i smjesta, bez ikakva
upozorenja, počeo plakati. Gorkim, dubokim, drevnim arapskim jecajem. Odmah sam se prestala smijati.
Priznajem, srce mi se slomilo. Znala sam kako se osjeća. Kako je mogao izdržati? Na njegovu mjestu, ja bih
zaplakala već mnogo prije.

NA'IM

No naposljetku sam prestao plakati, jer su se jako pokunjili. Pustio sam da me odvedu u dnevni boravak
i posjednu u naslonjač; tamo sam im tiho pričao, zapravo samo ženi, koja mi se odmah obratila, počela me
ispitivati, da zaboravim ono što se upravo zbilo. Nikad nisam razgovarao s takvom ženom. Nipošto nije bila
mlada, oštra lica, puno je pušila, ali je bila prijazna i pametna, lijepo je znala s ljudima. Sjela mi je nasuprot,
prekrižila noge, iza nje je kroz prozor zalazilo sunce, more se prostrlo, a kiša je negdje na obzoru padala
poput ružičaste lepeze. U sobi je bilo lijepo i toplo, sve je bilo čisto i uredno. Nisu znali da sam tu već bio,
da znam sve male stvarčice na policama. S bosim nogama na sagu, sjedio sam na rubu naslonjača i
odgovarao na pitanja. Toliko me je ispitivala, moglo bi se pomisliti da radi za tajnu službu. Što mi radi otac,
što mi radi majka, i što zapravo Faiz radi u Engleskoj, što mi o tome mislimo, što smo učili u školi, koliko
sati arapskog, koliko sati hebrejskog, koliko matematike, koliko sati povijesti i kakve povijesti. Koliko dugo
moja obitelj živi u ovoj zemlji, koliko je to generacija, koliko ljudi živi u selu, koliko njih odlazi na posao, a
koliko ih radi u selu. I što znam o Židovima, jesam li čuo za cionizam i što po mom mišljenju to znači.
Stalno je tako ozbiljna i prisna, kao da joj je sve to odista važno. Čini se da sada prvi put razgovara s
Arapom o tim stvarima, jer je dosad s Arapima razgovarala samo o stvarima koje treba donijeti iz
samoposluživanja, ili o čišćenju stuba.
Tiho joj odgovaram, suze su već presahle. Jako se naprežem. Ne mičem se, u strahu da nešto ne
razbijem. Ionako sam napravio već mnogo štete. Govorim joj sve što znam, sve što nisam zaboravio, pazim
da je ne uznemirim. Gledam samo ženu, ne usuđujem se pogledati djevojku, za koju sada znam da se zove
Dafi, a ne Dafna. Ona cijelo vrijeme sjedi pored mene, netremice me promatra, oblijeće očima poput vrućeg
vjetra, sjedi, sluša i malko se smiješi. Razgovor tako traje i traje, a ja sve više shvaćam da zapravo ne znaju
ništa o nama, ne znaju da smo saznali mnogo toga o njima. Ne shvaćaju da smo zaista učili Bjalika i
Černihovskog13 i ostale svece, da znamo sve o Bet Midrašu, židovskoj sudbini, spaljenim štetlim 14 i tim
stvarima.
– Jadnici – rekla je odjednom djevojka – što su skrivili da tako žive?
Žena joj je, međutim, dobacila neka šuti, i nasmijala se; nisam znao smijem li se i ja nasmijati, pa sam
samo razvukao usta u mali osmijeh, i dalje gledajući u pod. Odjednom je postalo tiho, pa sam se prepao da
je s razgovorom svršeno; nastavio sam tihim glasom, a da me nitko ništa nije pitao.
– I poeziju smo učili napamet... sjećam se nekih pjesama... hoćete li čuti?
Ispotiha sam počeo recitirati: – »I neće skriti pustinje oko gorde lavove mlade ni Bašana slavu i vrsne
hrastove njegove, pale pored čadorja mračnog, što ga podigoše divovi ljuti u pustinjskom zlatnom pijesku.«
Bili su tako impresionirani da su zamalo pali sa stolica. Znao sam da ću ih iznenaditi, ni meni samom
nije bilo jasno zašto sam odjednom počeo recitirati. Tako sam se naprosto osjećao. Htio sam im dati do
znanja da nisam glup. Dafi je skočila i trčeći pozvala oca da me dode čuti, a on je smjesta izašao iz
kupaonice u ogrtaču, mokre brade i zastao otvorenih usta, gledajući me kao svjetsko čudo.
A ja sam nastavio, još pobudeniji: – »Mi smo junaci! Zadnji naraštaj robija i prvi slobodne ruke, naše
moćne ruke koja s vrata trga jaram teški i dižemo glave u nebo koje nam se sužava u oku... i tko će nam
onda gospodar biti?«
Djevojka Dafi se trese od smijeha, trči u sobu, hvata knjigu da provjeri jesam li negdje pogriješio. A ja,
napuklim glasom, nastavljam još malo: – »Usprkos nebu i njegovu gnjevu, gledaj, mi digosmo oluju.«
Vani je već pao mrak, a u sobi je bilo toplo i tiho. Sad sam tek uočio kako su tiho živjeli. A sa mnom su
se poigrali kao s nekom igračkom. Mogu već i u prolazu vidjeti kad se nekom svidim, po načinu kako me
gleda. Nisam ružan i djevojke u selu me ponekad gledaju, bez nekog posebnog razloga, misle da ih ne
primjećujem. No u toj crvenoj pidžami, s ukrasnim trakama i umjetnom zlatnom dugmadi, nisam znao jesam
li samo čudan, ili možda i bar malo dopadljiv.
Djevojka je dohvatila svoje papuče i spustila ih pored mojih bosih nogu. I svi su mi se sretno
nasmiješili.
– Kako si ono rekao da se zoveš? – odjednom me je zapitala. Nije mi otprve zapamtila ime.
– Na'im – rekoh.

13
Šaul Černihovski (1873– 1943), liječnik, pjesnik i prevodilac, između ostalog na hebrejski preveo i hrvatske i srpske
narodne pjesme (prim. prev.).
14
Sfet/(jidiš: gradić), naziv za gradiće i sela u Poljskoj i dijelu Rusije, u kojima su Zidovi živjeli u teškim uvjetima
(prim. prev.)
 DAFI

Mama bi me, naravno, mogla ubiti, premda se i sama smijala, samo što se brzo uozbiljila i odvela ga u
dnevni boravak dok su mu suze još uvijek tekle niz lice, posjela ga u naslonjač i počela ispitivati da mu
skrene pažnju – to je njen stari trik još iz vremena kad sam ja znala plakati. Ispitivala ga je o selu, obitelji, o
školovanju, što su učili, a on je odgovarao ozbiljno, pognute glave, sjedeći na rubu naslonjača.
Sjedila sam iza njega i neprekidno ga promatrala. Taj mi se mali Arap zbilja dopao. Tata nas je malo
razveselio za sabat, petkom navečer u našoj kući obično vlada teška dosada uz hrpu raznih novina. Sjedi u
pidžami, počešljan, čist i miomirisan, rumenih obraza. Odjednom izgleda malen, podsjeća me na nekoga,
nije ružan, mnogo momaka je ružnije od njega.
Mama se mršti na mene, kad vidi da ovako buljim u njega, boji se da bih ga mogla uvrijediti ili ismijati,
kao ponekad kad sjedim i buljim u neku od onih starih žena koje nam dodu u posjetu. Ali sada mi to nije
palo ni na pamet, taj Arap me zbilja zainteresirao. Ubrzo se oporavio i počeo davati jasne odgovore,
raspričao se o sebi, svome selu, obitelji, o onome što su radili u školi, učili su Bjalika i Černihovskog, sve te
naše dosadnjake, kako je to čudno, svinje, i njih muče s tim smećem.
Tada sam tiho izustila: – Jadnici... što su skrivili da tako žive?
Mama se razljutila na mene, a i Arap se malo zbunio, jer je izgleda zaista uživao u Bjaliku, pa je
smjesta, sam od sebe, počeo recitirati neke stihove iz Bjalikove Smrti pustinje. Samo što nisam pala sa
stolca. Nevjerojatno – mladi Arap, naučnik u tatinoj garaži, recitira Bjalika! Ako je to uobičajeni nivo u
garaži, nije čudo da posao tako napreduje.
Pojurila sam u sobu po Bjalikove pjesme da vidim recitira li dobro ili samo izmišlja. I tatu sam pozvala
da dođe iz kupaonice i posluša, možda mu dade povišicu. I mama je bila impresionirana. Svo troje smo
zurili u njega. A on je odlučio da nas dirne još malo, pa je mirno i bez greške počeo recitirati onaj dio za
kojim je Švarci lud i kojeg nam ponavlja u svakoj prilici, često bez ikakve veze. »Mi smo junaci, zadnji
naraštaj robija i prvi slobodne ruke, naše moćne ruke...« govorio je tihim glasom, sjedeći na rubu naslonjača,
pognute glave, još uvijek nas ne gledajući u oči. Gledala sam mamu i tatu kako bulje u njega otvorenih usta,
i odjednom sam, poput munje, shvatila. Naravno. Ovaj dječak malko nalikuje Jigalu, ima nešto u njemu,
neka sličnost, a oni to ne shvaćaju, ne razumiju. Nije im jasno što ih to kod njega privlači. Tata ne zna zašto
je od svih radnika baš njega poslao po torbu, ili zašto je baš njega odabrao za večerašnji posao. A ako im to
kažem, reći će: – Glupost, što ti znaš o Jigalu, nikad ga nisi vidjela. I tako u tišini i mraku rane večeri
gledam tihog malog Arapa, oči mu se šire od sreće. Sad mi spuštamo glave, opažamo mu crne, bose noge na
sagu. Odjednom imam potrebu da mu nešto dam, donosim mu svoje papuče i spuštam ih pored njega. Neka
barem jednu večer nosi djevojačke papuče. U taj čas shvaćam da mu zapravo ne znam ime, pa ga pitam, a on
me gleda ravno u oči, više ne bježi pogledom, i govori mi svoje ime. Nisam znala da imaju tako jednostavna
imena.

NA'IM

Konačno smo sjeli za večeru. Od jutra ništa nisam jeo, pa sam već osjetio slabost – možda sam se zato i
malo zbunio u recitiranju. Na stolu je bio bijeli stolnjak, dvije svijeće i boca vina. Nisam znao da su
religiozni. Međutim, nisu se ni pomolili, odmah su počeli jesti. Sjeo sam pored djevojke, pažljivo, da je ne
dotaknem, a žena je donijela jelo. Prvo su bile neke sive okruglice od mesa, tako slatke da mi je pozlilo.
Izgledalo je da ta žena baš ne zna kuhati, stavila je šećer umjesto soli, ali to nitko nije primijetio, a možda su
mislili da takva primjedba ne bi bila pristojna. Nasilu sam ih pojeo nekoliko, da se ne bi uvrijedila kao moja
majka koju bi povrijedilo ako se sve ne bi pojelo. Uz to sam jeo mnogo kruha, ne bi li nekako ubio onu
slatkoću. Onaj Adam je jeo tako brzo, nisam još ni pogledao hranu, a on je već bio gotov. Još su mu donijeli,
pa je i to smazao. Ja sam jeo polako, jer sam morao paziti i jesti zatvorenih usta, a nasreću i djevojka je jela
sporo, tako da odrasli nisu morali čekati samo na mene.
Napokon sam pojeo te ogavne okruglice. Nikada nisam jeo ništa slično, a nadam se da i neću. Zapitao
sam ih kako se zovu, tako da ih znam izbjeći ako se opet nađem u nekoj židovskoj kući. Nasmiješili su se i
rekli: – To se zove gefilte fiš. Želiš li još? – Ne, hvala – žurno sam odgovorio. A žena se umiješala: – Nemoj
se sramiti, ima ih još mnogo – ali sam opet brzo odvratio: – Ne hvala, bilo mi je dosta. – Ona je, međutim,
ustala, otišla u kuhinju i donijela puni pladanj, pa sam ponovio, što sam čvršće mogao, a da je ipak ne
uvrijedim: – Ne, zbilja, sit sam, ne bih više, molim.
Odustala je i pokupila sve tanjure, pa sam već pomislio da je večera gotova, no budući da sam i dalje
bio gladan, neprimjetno sam jeo jednu krišku kruha za drugom, a i on je bio prokleto sladak. Žena je u
kuhinji rukovala posuđem, a djevojka je gledala televiziju, bio je neki egipatski film s trbušnim plesačicama,
gledala ga je sa zanimanjem, ali nije razumjela što govore; Adam je čitao novine, a ja sam tamanio krišku za
kriškom i odjednom primijetio da sam im pojeo čitav kruh.
Tada se žena pojavila s novim tanjurima i pladnjem mesa s krumpirima. Večera dakle još nije bila
gotova, ali kako to zbrkano jedu, s takvim prekidima. Zamijetio sam da se Adam i njegova žena – saznao
sam da se zove Asija – nikad ne gledaju u oči kad razgovaraju.
Tako smo opet sjeli jesti; hrana je ovaj put bila bolja, doduše nedovoljno začinjena, ali barem nije bila
slatka, a bilo je i crnog kruha. Djevojka je pojela samo malo i majka joj je nešto rekla. Adam je napunio
tanjur i počeo tako naglo jesti kao da cijeli tjedan nije ništa jeo, neprekidno zureći u presavijene novine na
stolu. Jeli su šutke, osamljeno.
Odjednom se nečega sjetio i okrenuo prema meni.
– Reci mi, netko je u garaži rekao da je jedan od terorista u napadu na sveučilište bio tvoj brat, ili tako
nekako...
Žena i Dafi su odložile noževe i vilice, pogledavši me zaprepašteno. Naglo sam pocrvenio i zadrhtao,
eto, sad je sve upropašteno.
– Koji terorist? – pravio sam se da nisam baš najbolje razumio. – Onaj koji se ubio na sveučilištu? To mi
je bio dalji rođak – slagao sam. – Nisam ga ni poznavao, bio je malo bolestan, mislim lud. – Nasmiješio sam
se, no oni mi nisu uzvratili osmijeh.
Nastavio sam jesti nožem i vilicom, zureći u tanjur, i odjednom ugledao Adnana kako leži pod zemljom
zatvorenih očiju. Ono troje su se pogledali i vratili jelu. Večera se nastavila. Dafi je rekla nešto o svojoj
prijateljici i njenim roditeljima, te što joj je rekao nastavnik matematike. Opet su zamijenili tanjure i donijeli
male zdjelice sladoleda, preostale možda od ljeta. I to sam pojeo, baš me briga, s kriškom kruha.
Tako je s jelom bilo gotovo, pa je Dafi sjela ispred televizora; i mene su posjeli u jedan od naslonjača u
pidžami i djevojačkim papučama. Već sam zaboravio na stid. Osjećao sam se kao dio obitelji. Otišao sam
čak i u kupaonicu i sam se vratio. Sad je na televiziji bio židovski program, prvo su nešto pjevali, nakon toga
razgovarali, a potom su došle nove pjesme, ovaj puta za starije ljude. I dalje ništa nisam znao o večerašnjem
poslu, gotovo da sam ga smetnuo s uma, a možda je i on zaboravio. Tako je izgledalo. Adam je gledao
televiziju i čitao novine, zapravo ni jedno ni drugo, nego je drijemao. Djevojka je preko pola sata
razgovarala telefonom, žena je u kuhinji prala sude, tako da sam zapravo ostao sam u pidžami ispred
televizora i gledao stare pjesme iz Druge alije15, od jedne sam čak znao i riječi.
Jedva sam držao oči otvorene i napokon sam zaspao, toliko me je izmorio taj neobični, divni dan. U
jedanaest sati sam pred sobom ugledao njihova nasmiješena lica, televizor je bio već isključen, a svjetla u
kući zatrnuta. Pomogli su mi ustati i poveli me kao u snu u sobu punu knjiga, polegli u mekani, bijeli krevet,
a Adam me je pokrio i rekao: – Uskoro ću te probuditi, pa ćemo krenuti.

15
Alija, hebr. uzlaz. Zidovi su se doseljavali u Palestinu u četiri tzv. alije. Druga je trajala od 1904. do 1914. (prim.
prev.)
 Tako dakle, ipak će večeras biti posla, pomislio sam i opet utonuo u san.
Probudio me je oko dva ujutro. Kuća je bila sva u mraku. Isprva sam bio tako zbunjen da sam mu se
obratio na arapskom. Nasmijao se i rekao: – Budi se, ustaj! – pruživši mi odjeću, suhu i krutu. Odjenuo sam
se u mraku dok me je promatrao. Nije na sebi imao radno odijelo nego čistu odjeću, vuneni šešir na glavi i
debeli krzneni ogrtač – izgledao je baš kao neki medvjed. Iskrali smo se iz mračne kuće u kojoj su gorjele
još samo one dvije svijeće na stolu, i u tom trenutku sam pomislio da bi u tom poslu moglo biti nešto
nepošteno.
Noć je bila hladna, a ulice puste, padala je lagana kišica i nisam znao gdje nas vozi, ali sam
pretpostavljao da se cijelo vrijeme spuštamo prema donjem gradu. Napokon je stao u maloj pokrajnjoj ulici,
ugasio motor i izašao, rekavši mi da ga pričekam; na trenutak je nestao, a onda se vratio i pozvao me.
Krenuo sam za njim, odjednom je djelovao napeto, ogledavao se na sve strane kao neki lopov. Nisam znao
da noću provaljuje u kuće, mislio sam da dovoljno zarađuje s garažom, a onda smo ušli u malu slijepu ulicu i
stali nasuprot jedne potpuno mračne, stare arapske kuće; zgrabio me je, pokazao prozor na drugom katu i
šapnuo: – Popni se tamo, otvori kapak i udi u stan, ne pali svjetlo, samo mi iznutra otvori vrata.
Zbog toga je, dakle, sve to bilo, večera i pidžama i ugodno ćaskanje. Zaplakao bih od jada da me otac
mogao vidjeti. Jedan sin u inozemstvu, drugi terorist, a najmlađi provalnik. Lijepa obitelj. Ipak, šutio sam,
što sam mogao reći? Sad je bilo prekasno. Dao mi je veliki odvijač da svinem zasun kapka i rekao: – Ako se
netko pojavi, zazviždat ću, a ti onda pokušaj pobjeći.
– Što ćete zviždati?
– Nešto kratko... što znaš?
– »Jeruzaleme zlatni«.
Nasmijao se. No ja sam bio ozbiljan, stajao sam kao ukopan, bez riječi i nervozno ga promatrao. Onda
je rekao: – Ne boj se, unutra nema nikoga, to je kuća prijatelja mog prijatelja koji je otišao u rat, pa moram
pronaći neke njegove papire...
I opet ništa nisam rekao jer je laž bila tako glupa i prozirna, da sam se zbilja zbunio. A onda je ozbiljno
dodao: – Hajde, idi...
Krenuo sam. Stajao je na drugoj strani ulice i gledao. Počeo sam tražiti pukotine u zidu za ruke i noge.
Zid je bio mokar i klizav. Oronula, stara arapska kuća. Nakon nekoliko pređenih metara, uhvatio sam se
starog, zarđalog oluka i počeo se njime penjati; malo mi se klizalo, ali sam ipak napredovao. Nije to bilo
nimalo jednostavno, mogao sam se okliznuti, pasti i slomiti nešto, a i kiša je bila sve jača, samo što se nakon
onog jučerašnjeg pljuska na to više nisam ni osvrtao. Napokon sam dosegao prozor i zastao na malom
podboju. Spustio sam pogled i vidio ga kako me promatra. Pomislio sam da će me možda opozvati u
posljednjem trenutku, ali mi je dao znak da nastavim. Pokušao sam otvoriti kapak, takav je bio i na našoj
kući. Gurnuo sam odvijač i lagano podigao zasun, ali čim sam počeo micati kapak, začula se glasna škripa,
kao da se oglasio neki alarm, možda već tisuću godina nitko nije nauljio te šarke. Kapak se polako otvorio.
Prozor je bio zatvoren, ali ne i učvršćen, kao da je bio zatvoren na brzinu. Trenutak kasnije našao sam se u
mračnom stanu. Pogledao sam na ulicu, ali njega više nije bilo.
Zadah od dugogodišnjeg neprovjetravanja, paučina me dodirivala po licu. Oči su mi se polako privikle
na tamu. Na krevetu je bila razbacana muška odjeća, u kutu hrpa starih čarapa. Vrata sobe su bila zatvorena.
Otvorio sam ih i našao se u malom hodniku. Otvorio sam još jedna vrata i ušao u veliku, ali prljavu kuhi nju,
punu raznih tava i plastičnih vreća. Nešto se kuhalo na prigušenom plamenu. Uhvatila me panika. Netko je
ovdje. Izjurio sam iz kuhinje i otvorio nova vrata, bila je to ostava, pa zatim još jedna, zahodska, potom i od
kupaonice, a onda sam došao i do balkonskih, vrativši se opet u noć, more je bilo blizu i sve se činilo
drukčije.
Bio sam zbunjen. Sve je izgledalo staro i zapušteno. Neće tu biti baš puno plijena. Otvorio sam još
jedna vrata i ugledao veliku sobu s krevetom u sredini, a na krevetu je bilo nešto umotano u plahtu, kao da tu
leži neka stara žena. Izašao sam i napokon pronašao ulazna vrata. Brava je bila slomljena. Netko nas je
pretekao. Zasuni su bili navučeni. Povukao sam ih natrag. Adam je čekao vani, nasmiješen, brzo je ušao,
zatvorio vrata za sobom i upalio svjetla.
– Zasuni su bili navučeni.
– Zasuni? – Nije mogao vjerovati svojim ušima.
– Izgleda da se vaš prijatelj vratio.
– Što?
No u tom trenutku, jedna su se vrata otvorila i na njima se pojavila neka starica, malena i gojazna, u
spavaćici još ludoj od moje pidžame. Stala je i šutke nas promatrala, nimalo uplašena. Odmah mi je bilo
jasno da zna da sam Arap.
Sada sam zbilja htio pobjeći. Bilo mi je dosta tog noćnog posla, koji bi još uvijek mogao završiti
ubojstvom. Htio sam viknuti da sam još dijete, premda više ne idem u školu, jer njemu to nije bilo jasno.
Ali bilo je čudno da ni on ni ona nisu bili preplašeni. Baš suprotno, prijazno su se smješkali.
– Vidim, dakle, da ste provalili. On se naklonio.
– Gospoda Ermozo... baka Gabriela Arditija... je li tako?
– Ah, tako, vi ste znači taj čovjek s bradom?
– Čovjek s bradom? – Iznenadio se kao da nikada nije imao bradu.
– Gdje je Gabriel?
– Neprekidno ga tražim.
– Znači, zaista se vratio?
– Naravno.
– A gdje je?
– To se i ja stalno pitam.
Razgovarali su mirno, bez straha. Nastala je tišina. Oboje su bili uzbuđeni. Odjednom su istovremeno
progovorili.
– Ali zašto ga vi, zaboga, tražite? – upitala je ona.
– A kad ste se vratili iz bolnice? – oglasio se on.
– Došla sam jučer.
– Mislio sam da ste izgubili svijest.
– Opet sam se povratila.

VEDUČA

A kako je počelo? S vonjem tržnice. Da, s vonjem tržnice. Već odavno govorim, što se to osjeća? Što je
to? A onda shvaćam, miris tržnice u Starom gradu. Miris Arapa, miris rajčica, zelenog luka i patlidžana,
miris pečena mesa bačenog na vatru i miris košara, svježeg sijena i miris kiše. A nakon mirisa dolaze
glasovi, mali zvukovi, potuljeni, ali ja se izvlačim iz udubine, grabim bakinu suknju, baka Veduča ogrnuta
crnim šalom, uspravna i visoka, hoda mračnim prolazima lupkajući dugim štapom, lice joj bijelo, a
izmaglica lebdi nad kupolama. Skakućem od lokve do lokve, gledam lica Arapa u smeđim ogrtačima. Na
crkvama, džamijama i sinagogama leži sloj bijele vune, pao je snijeg, želim se pokazati baki, ali me ona ne
primjećuje, lice joj je jako blijedo, cijelo vrijeme nešto traži, košara joj prazna, no nigdje ne zastaje. Vučem
je za štap, hoću da se zaustavi kod prodavača slatkiša, a ona me gura, hoda dalje od prolaza do prolaza,
prolazi pored Zapadnog zida kakav je nekad bio, star i malen, kuće ga zatvaraju, penje se strmim i vijugavim
stubama prema Židovskom kvartu, to mora da je bilo prije rata za nezavisnost, čudim se, jer čak i tako mala
imam svijest stare žene. Još nije sve srušeno. Ali baka ne obraća pažnju na mene, kao da joj se slučajno
vješam o suknju. Povremeno zastaje kod nekih štandova da opipa malu rajčicu, omiriši patlidžan, progunda
nešto na arapskom s trgovcima koji se smiju. Ispituje, a ne kupuje ništa. Odjednom shvaćam, ona ne traži
povrće nego neku osobu. Arapa? Židova? Armenca? I tada počinjem plakati, od brige, hladnoće, magle, jako
sam žedna ali me baka ne čuje, a ako i čuje ne haje, kao da šetam s mrtvacem. Smeta je moj plač. Zvona
počinju zvoniti, pada lagana kišica, čuju se pucnjevi, ljudi bježe, i baka žuri, maše štapom oko sebe da
prokrči put, tuče po glavi Arape koji vičući jure mimo i izmiče mi u toj zbrci, njena haljina mi se otrgla iz
ruke, i dalje jecam, ali sad više ne na ulici nego u hodniku kuće, tiho plačem, to nije dječji plač nego
prigušeni jecaj stare žene, sav u suzama. Ipak, nisam nesretna, dapače, takav užitak, kroz suze se oslobađam
nečega što sam već odavno trebala napustiti, svijet postaje lakši. Onda otvaram oči, vidim da je krevet pored
prozora odškrinut, u mrkloj noći vani pada kiša, jaka kiša ali tiha, kao da ostaje lebdjeti, ne dotičući tlo.
Hladno je, ali magle nema, to odmah zamjećujem, ona magla koja je stalno sve prekrivala, sada je nestala.
Ustajem iz kreveta da popijem čašu vode.
I dalje plačem...
Kasnije su mi rekli da sam plakala dan i pol bez prestanka, pa su se ljudi oko mene jako zabrinuli, držali
su me za ruku, milovali, nisu ništa shvaćali. Tako je počelo, tako mi se povratila svijest. Samo svijest? Više
od toga. Svjetlo, više svjetla no što sam mislila da postoji. Svijest i dalje bez znanja. Obasjana svijest,
polako se probila, otvorila. Drugog dana u podne prestala sam plakati, kao da se mehanizam za plakanje
pokvario. A kad mi je sestra donijela ručak, bila sam svjesna nečega što oni još nisu znali. Vratila sam se. Tu
sam. Svega se mogu sjetiti. Sve je spremno. Nedostaje mi samo ime. Netko me mora podsjetiti samo na
moje ime, a ostalo će se srediti. Nasmiješila sam se tamnoputoj sestri, uzvratila mi je osmijeh, malo
preplašena i iznenađena što me zatiče sa smiješkom a ne više u plaču.
Upitah je: – Kako se zoveš, dijete moje? – i ona mi reče. – A kako se ja zovem? – zapitala sam potom. –
Vi? – bila je do kraja zbunjena, premda sam se samo poigravala s njom. – Vi?... – prišla je krevetu i nagnula
se prema komadiću papira, a onda sramežljivo prošaptala: – Ovdje piše Veduča Ermozo.
Samo je to nedostajalo, čula sam ime i glava mi se odjednom otvorila. Kartica s mojim imenom je
čitavo vrijeme visila tu na krevetu, ali ja, glupača, to nisam vidjela. Sad sam znala tko sam, a sjetila sam se i
drugih stvari. Smjesta sam sve shvatila. Osjetila sam vrtoglavicu od saznanja koje mi se vratilo. Majka, otac,
Hemdah i Gabriel, država Izrael, Golda, kuća, zaljev, Galileja, Nixon. Moja susjeda, gospođa Goldberg,
Yediot Aheront, moj mali Morris, židovski narod. Sve me to preplavilo. Jedino nisam znala kakvo je ovo
lijepo mjesto u kojem sam ležala, bijela soba i kre veti, vani voćnjak, i tko su te ljupke djevojke koje se
motaju oko mene? Sigurno nisam mrtva, ovo nije drugi svijet.
Brzo sam ustala iz kreveta i zatražila odjeću – mala sestra ju je donijela. Dvije starije žene u kućnim
ogrtačima ušle su u sobu i zamalo vrisnule kad su me vidjele. Preplašila sam ih. Shvatile su da mi se nešto
dogodilo. Kasnije su opisale promjenu – u moje se oči vratilo svjetlo. Svaki moj pogled je bio drukčiji.
Kako sam bila sretna! Slobodna i vesela, oblačila sam se i pjevala. I sve naokolo me je zanimalo. Imena
starih gospoda koje su se predstavile. Stari Ma'ariv na stolici. Htjela sam ga progutati. Odmah sam počela
čitati, jer sam i inače bila poznata kao prilježni čitalac novina. Vidjela sam nove i divne stvari, svijet u
međuvremenu nije drijemao.
Glava mi se vrtila...
Vijest o mom buđenju se brzo raširila. Glavna sestra i tajnica su dojurile u sobu, jako uzbuđene, zagrlile
su me i odvele ravno u sobu glavne sestre. Pozvale su liječnika da me pregleda. Svi su se smijali, a i ja s
njima. – Tako je, probudila sam se – rekoh. – A sada mi sve ispričajte.
I ispričali su mi zastrašujuću priču. Kako su me dovezli pred gotovo godinu dana u nesvjesnu stanju,
izgubili su već svaku nadu. Deset mjeseci sam tu ležala kao kamen, biljka, kao nesvjesna životinja, ne
poznajući nikog, čak ni samu sebe. Govorila sam kao malo dijete, neke nesuvisle gluposti, snove.
Na stolu je bila kutija cigareta, pa sam se sjetila da sam pušila i uživala u tome; zamolila sam ih cigaretu
i s užitkom sjela u naslonjač preko puta, pušeći cigaretu za cigaretom, ćuteći pravo uskrsnuće iz mrtvih.
Slušala sam zbrkane priče o sebi i o zemlji. Prije svega o ratu. Nisam znala da je došlo do još jednog rata i
da su nas nitkovi iznenadili za Yom Kippur. Uživale su pričati o ratu, prekidale jedna drugu, a i liječnik je
ponešto dodavao. Opisivali su patnje, strašne stvari, izdajničku vladu, nisam mogla ni pomisliti da su se
takve stvari zbivale dok sam bez svijesti ležala u krevetu. Sve te priče, žalosti, smrti, sve sam ih upijala.
Nikako da ih se zasitim – miris cigareta se miješao s mirisom baruta. Vijest da sam oživjela brzo se raširila.
Sestre, čistačice i službenice, zurile su u mene kroz vrata, ugodno se smješkale, neke su se i predstavile,
pruživši mi ruku poput starih prijateljica. Već su me dugo poznavale, prale, hranile, a ja ništa nisam znala o
njima. Prijazne i odane osobe. I neprekidno sam otkrivala nove činjeni ce, iako su me već počele i zamarati.
Počela sam ih ispitivati o cijenama. Koliko su cijene narasle. Koliko, na primjer, košta kila rajčica, koliko
valja platiti dobar patlidžan. Što je rat učinio s tržištem.
Tako su prošla dva dana sreće i buđenja. Čitav svijet sam grlila u radosti drugog rođenja. Išla sam od
odjela do odjela, sklapala prijateljstva s raznim starcima i staricama, liječnicima i sestrama. Ja sam pitala, a
oni odgovarali. Brbljala sam cijelo vrijeme, kao da moram napuniti praznu vreću. I noću bih lutala, ćaskajući
s poslužiteljima i noćnim sestrama. Jedva da sam spavala, samo bih malo odrijemala i brzo se budila, u
strahu da opet ne izgubim svijest.
Liječnici su me grdili, a ja sam se samo smješkala...
I ubrzo su mi dali do znanja da bih mogla kući...
Potom su izvadili moj karton i oklijevajući, oprezno, počeli govoriti o njemu. Mom unuku – Gabrielu.
Nisam znala da se napokon vratio u Izrael. Pojavio se mjesec dana nakon što su me dovezli ovamo. Bože
dragi, a zašto?
Glava mi je oslabila. Mislim da sam i problijedila. Dali su mi nešto za smirenje, čak su me htjeli i strpati
u krevet.
Gabriel se vratio! Već deset godina luta po svijetu, a sad se odjednom vratio. Ja izgubim svijest, i evo ti
njega! Doveo je čak i nekog liječnika, stručnjaka za komatozna stanja, da me pregleda, i odvjetnika da od
mene primi uputstva. Sastali su se pored mog kreveta. Konzultirali se. Izgleda da se zainteresirao za
ostavštinu, moj jadni, zbunjeni unuk.
E, sad sam poludjela. Detalji nisu jasni, kao da su svi oni bili bez svijesti. Sve je tako zbrkano. Isprva je
dolazio svakog tjedna. Sjeo bi pored kreveta, pokušavao razgovarati sa mnom, čekao bi vizitu, pogledao
njihov izvještaj i otišao. Zatim je dolazio sve rjeđe i kraće se zadržavao, nije ni prilazio krevetu nego ravno
odlazio u ured, osobno uzimao karton, mrko ga pogledao i nestajao. No nakon rata se nije ni pojavio –
nestao je. Prepao se i pobjegao.
Nekoliko puta se netko telefonom raspitivao o mom stanju, ali nisu znali je li to bio on ili netko drugi.
Prije samo nekoliko tjedana pojavio se drugi čovjek, stariji, s velikom bradom, svi su se sjećali njegove
brade. (Ali tko je to? Tko je on?) Rekao je da smo u rodu, govorio je neodlučno, stajao je pored mog kreveta
i dugo me promatrao, htio je znati da li se Gabriel pojavljivao. Više je tražio Gabriela nego mario za mene.
Detektivska priča...
Film će o tome snimiti...
Odjednom sam tužna. Nema više one radosti buđenja iz prvih nekoliko dana, već samo briga i
potištenost. Novine su pune tmurnih vijesti. Sad tek shvaćam kako je rat bio težak. Gabriel se vratio iz
Pariza, ja ga nisam prepoznala, pa se izgleda vratio izgubivši svaku nadu. Sad moram razmisliti o povratku
kući, plaćanju računa, vraćanju u svijet, moram osloboditi svoj krevet, ima mnogo drugih starih ljudi – i ne
samo starih – koji neprekidno padaju u komu. Nazivam svoj stan, no broj je isključen. Nazivam advokata,
on je na vojnoj vježbi. Naručujem taksi i vozim se kući, vani je strašna magla, kiša, blato i tama. Stižem do
svoje kuće, teška vanjska vrata su zatvorena. Gospoda Goldberg, aškenaska vještica, izlazi i gleda tko je,
zamalo se onesvješćuje kad me vidi.
Ulazim u njen stan i slušam što mi ima reći. Ona me je našla onesviještenu, sjedim za stolom, s
tanjurom ispred sebe, nepokretna poput kamena. Nazvala je liječnika koji me odvezao u bolnicu. Pogledala
je neke moje papire i otkrila Gabrielovu adresu u Parizu, napisala mu pismo o mojoj bolesti, ustvrdivši da
umirem. I nekoliko tjedana kasnije mladić se zbilja pojavio i ostao u kući sve do rata. No prvog dana rata je
nestao i odonda se nije pojavio. Nešto kasnije pojavio se čovjek s bradom, ta brada me opet progoni, tražio
je Gabriela, htio ući u stan, provaliti vrata, no ona mu je zaprijetila da će pozvati policiju, stražarila je, čak je
i krevet pomaknula bliže vratima da ga čuje ako dode.
Morala sam pozvati bravara da mi otvori vrata stana. Ni ja ni gospođa Goldberg nismo imale ključa,
Gabriel je odnio oba. Radio je četvrt sata i naplatio stotinu funti, lopov jedan. No sad sam barem mogla ući u
stan. Sve je zapušteno, mnoštvo paukova, u kuhinji prljavo sude i ostaci hrane. Posvuda prazne konzerve. I
razne tave. Izvukao je svo posude iz ormara da ga ne mora svaki dan prati. Žohari jure ispred mene, a mali
miš koji se izlegao na tom smeću, drsko zuri iz kuta, nema namjere bježati.
Posvuda tragovi moga unuka. Oduvijek je bio neuredan, ali sad je prevršio svaku mjeru. Košulje
ovješene preko mojih haljina, prljava posteljina po stolicama, čarape u kupaonici. Francus ke novine i
časopisi od prije rata. Otvorena torba na jednom od kreveta. Sve je rasprostrto kao da je otišao na kratku
šetnju. Onda, gdje je?
Gospoda Goldberg mi donosi nešto za jelo, gefilte fiš, što je skuhala za sabat. Šabatska je večer,
zaboravila sam. Čitavu godinu nisam imala veze s vremenom. U tišini promatra nered u sobi, umire od
znatiželje, htjela bi još malo ostati, ali je ljubazno otpravljam. Brzo pada mrak, a ja i dalje tragam za nekim
papirićem, porukom, nekim objašnjenjem. Sve su sijalice pregorile, pa moram zapaliti svijeću hodajući iz
sobe u sobu.
Iznenada opet osjećam onu usamljenost iz posljednjih godina. Sad razumijem zašto sam izgubila svijest.
Želim je opet izgubiti. Nikad nisam trebala otići iz Jeruzalema, bez obzira što sam ostala bez obitelji. To je
bila greška koju sad ispaštam. Probam gefilte fiš, ali je tako slatka da mi je zlo. Kad će ti Aškenazi naučiti
kuhati? Sjedim u kuhinji medu prljavim suđem, ostacima hrane, prisiljavam se jesti da ne oslabim, jedem i
suze mi kapaju u tanjur. A vani – oluja, pustošenje.
Tako dakle, bio je ovdje. Kako izgleda? Oh, dragi bože. Gdje je otišao? Možda je mrtav, možda i on
negdje leži bez svijesti. A kako ću naći onog bradatog čovjeka? Moram pretražiti svaki kutak stana. Možda
ću naći neki trag. Ostavljam prljavo suđe u sudoperu, nemam ga snage oprati. Kako je zaprljao stan, kod
Francuza se navikao na prljavštinu. Uzimam svijeću i lutam poluosvijetljenim prostorima, pretražujem
ormare i krevete, tražim pod plahtama na kojima je spavao.
Na kraju sam umorna, oblačim spavaćicu i odlazim u krevet. I u njemu je spavao. Plahte su prljave,
nemam ih snage promijeniti.
Nakon godine dana, prvu sam noć opet u svome stanu. Tko je mogao i misliti da će tako ispasti? Bolje
da sam umrla. Kiša se slijeva niz prozore. Oštra je zima. Vrata u kući škripe, odasvud puše, ne znam ni sama
kako. Ležim otvorenih očiju. Nikad se nisam bojala samoće, ljudi me poznaju kao osamljenu osobu, ali se
nikad nisam tako nelagodno osjećala u vlastitu krevetu. I tada začujem škripu kapaka iz susjedne sobe, kao
da se neko penje kroz prozor. Isprva pomislim da je samo vjetar, no onda čujem i lagane korake. Vratio se,
pomislim. Vrata moje sobe se zaista otvore i neki se dječak pojavi na pragu, zaviri unutra. Što je to, zar se
Gabriel opet preobrazio u dječaka i luta li stanom kao prije dvadesetak godina, kad je znao loše sanjati, pa bi
se ushodao namjerno dižući galamu da bi me probudio?
Oh, bože pomozi, opet se gubim. Zbogom, stara. Ovaj puta neće biti buđenja. No dječak je stvaran, stoji
na dovratku obasjan svijećom koju sam ostavila u hodniku, nije to san, zatvara vrata i odlazi, otvara i zatvara
druga vrata. Naposljetku povlači zasune na ulaznim vratima.
Žurno izlazim iz kreveta, u spavaćici idem u hodnik i tamo vidim sredovječnog muškarca, sasvim
nepoznatog, ogrnutog u debeli krzneni ogrtač, s velikom svijetlom bradom, bradati se čovjek opet spustio s
nebesa, razgovara s dječakom koji je otvorio vrata moje sobe, za njega odmah znam da je Arap, mogu ih
nanjušiti. Vonj patlidžana, zelenog češnjaka i svježe slame, isti onaj vonj koji me priveo svijesti.

ASIJA
 Zbilja sam zadrhtala. Toliko ga već godina nisam vidjela. A evo, sad je tu, vozi vani bicikl. Ne smijem
ga opet izgubiti. Čvrsto sam se uhvatila sna. Jigal. Vozi se amotamo širokim nogostupom, tako ozbiljno, na
velikom biciklu, visok je i tanak i mislim u sebi, živ je, koje li sreće. Ne usuđujem se izustiti ni jednu riječ. A
on vozi okolonaokolo u krugovima, vrlo ozbiljno, usredotočen na vožnju, napet, ne vidim mu oči. Bicikl
djeluje vrlo živopisno, sav blista, pun nekih uređaja, zupčanika i žicanih spirala. Ali najviše su me se dojmile
kočnice. Tankom žicom spojene su izravno s njegovim ušima, kao da mora slušati kočnice. Neka vrst
osiguranja.
– Vidiš? – rekao je Adam smiješeći se, stoji iza mene na stubama, nisam ga vidjela, jer je bio u mraku.
Izgleda da je on sve to napravio. Nisam odgovorila, samo sam puna čežnje nastavila gledati dječaka na
biciklu. Polako sam počela shvaćati da to nije Jigal, već neka vrst zamjene koju mi je Adam donio. No meni
je to svejedno, baš je divno i dobro što mi je pružio nadomjestak. Pričekala sam da se zamori od kruženja da
ga mogu vidjeti izbliza, dirnuti ga, zagrliti. Ali nije me vidio ni čuo, ozbiljno je nastavio s beskonačnom
vožnjom. – Jigal – rekoh šapatom – dođi načas. – I pomislih, možda ne čuje, možda i ovaj ne čuje, ali je čuo
i shvatio, samo je iskoristio svoju gluhoću da se ne osvrne na mene.
A onda smo se našli u velikoj dvorani, Adam i ja, u velikoj dvorani preplavljenoj sunčevim svjetlom,
bila je neka svečanost, bar mitzvah ili vjenčanje, dugi stolovi pretrpani sendvičima od salame, Adam se
bacio na njih na svoj uobičajeni način i počeo mljackati, proždrljivo gladan, a ja sam zabrinuta zbog Jigala
kojeg smo ostavili tamo na nogostupu. Odlazim usred prijema ne dirnuvši hranu i vraćam se kući, sabat je,
ulice puste, pločnik ispred kuće je prazan. Lutam ulicama tražeći »zamjenu«, obeshrabrena sve više, cvilim
u sebi. Sve dok ispred polusagradene kuće na brijegu, na hrpi pijeska, nisam ugledala bicikl, malko oštećen,
sitniji nego što sam mislila i s manje ukrasa nego prije, ali one žice i dalje vire iz kočnica, a na krajevima,
poput malih kutijica, nalaze se tranzistorske slušalice. Trepere, nešto u njima štropoće. Podižem ih, čujem
netko govori, poput spikera na radiju, netko kaže: – Oživjela je... vratila se u život.

ADAM

Odjednom sam se osjetio tako sretnim da sam se nasmijao. Mislio sam kako sam mudro provalio usred
noći, kad ono, eto nje – uspravne, malešne i bodre. Baka je opet oživjela. Ono svijetlo lice niz koje se nekoć
slijevala kaša, sad me je budno i ispitivački promatralo. Oh, jasno, svijest joj se potpuno povratila.
Htio sam je zagrliti...
Sjajno je bilo to što se izgleda uopće nije prepala, nije pokušala vrisnuti ili pozvati upomoć, naprotiv,
djelovala je mirno kao da je i očekivala ovu noćnu provalu. Gledala me s povjerenjem, čak je ispružila svoju
suhu, malu ruku. Čvrsto sam je stisnuo s obje ruke.
– Čula sam, gospodine, da ste mi rod, pa bih vam htjela saznati ime.
I namignula mi je.
Bio sam zbunjen. Činilo se da zna čak i za moj posjet bolnici. I dalje sam je držao za ruku, što sam joj
mogao reći – da sam mjesece proveo u traženju ženina ljubavnika?
Prvo sam se riješio Na'ima, koji je i dalje stajao širom otvore nih usta, zabezeknut. Poslao sam ga u
kuhinju, a starica je pošla s njim i dala mu neke slatkiše. Onda sam krenuo za njom u sobu. Maknula je hrpu
odjeće sa stolice i ponudila mi da sjednem. Zatim je legla u krevet. Spavaonica je bila mračna, svijeća je
izgorjela, samo je iz hodnika dopiralo malo svjetlo. I tako sam sjeo naspram nje, u mraku, gledajući joj
siluetu nalik na divovsku pingpong lopticu, i čuo je kako kaže: – Slušam vas...
Počeo sam joj pričati sve što sam znao. Od trenutka kad se mali Morris pojavio u garaži, pa do jutra
drugog dana rata. Pričao sam o svojoj potrazi, o vojnim vlastima koje ništa ne znaju, i o mnogim osobnim
detaljima, kako je izgledao, kako se odijevao, što je najčešće govorio, kako je provodio vrijeme. Slušala me
u tišini, načas sam pomislio da je zaspala, ustao sam i prišao joj bliže. Tiho je plakala, očajnički se držeći za
kosu, čeznuvši za njim i bojeći se da bi mogao biti mrtav.
 U međuvremenu su mi se oči privikle na tamu, pa sam oko sebe zapazio njegove razbacane stvari,
odjeću, košulju i hlače, otvorenu torbu, ilustrirane novine, cigarete koje je običavao pušiti, sve kao što je
ostavio. Iznova sam bolno osjetio njegovu nazočnost.
Rekoh: – Nije ubijen, to je nemoguće.
– Onda ga je nešto preplašilo. Krije se. Moramo ga tražiti. Osobito noću.
– Noću?
I tada mi je počela pričati o njemu, kako ga je podigla nakon što mu je majka poginula, a otac ga
napustio. Usamljeno, smeteno dijete koje ne može spavati, biće noći. Sjetila se imena nekih rođaka po
očevoj strani, strica koji živi u Dimoni, drugog strica u Jeruzalemu, nekoliko prijatelja s kojima se družio
pred mnogo godina. Bilo je pet ujutro, u glavi mi se vrtilo od svih tih priča, ali je u potrazi ipak učinjen
napredak.
Telefon je u stanu bio isključen, obećao sam da ću to srediti. Dao sam joj svoj broj telefona, dogovorili
smo slijedeći sastanak.
Vani je kiša prestala, nebo se razvedrilo. Bilo je vrijeme za pokret. Na'im je zaspao u kuhinji, probudio
sam ga, pozdravili smo staru gospodu i odvezli se natrag na Karmel. Ulice su bile mokre i puste. Prvi znaci
svitanja. U kući je bilo tiho. Asija i Dafi su čvrsto spavale. Položio sam Na'ima u krevet u radnoj sobi i
otišao u kupaonicu. Nisam osjećao umor, gledao sam Asiju kako spava i kako joj jutarnje svjetlo obasjava
lice. Lagano sam je dodirnuo. Opet je sanjala, znao sam to po pokretima očiju iza zatvorenih kapaka. Čudno,
znao sam da je u tom trenutku zaokupljena snom, očito bolnim snom, jer joj se lice zgrčilo. Moja ostarjela
žena, zaokupljena snovima. Pažljivo sam se nagnuo nad nju i nježno je potresao. Ona se, međutim, nije
htjela probuditi, čudnom, patetičnom, gotovo očajničkom gestom je zgrabila jastuk, jecajući. Pomilovao sam
je i nasmiješio se.
– Asija, probudi se, imam novih vijesti. Nećeš vjerovati, ali njegova baka, ona starica, je oživjela.

NA'IM

Ušli su u jednu od soba oduševljeni jedno drugim, a mene su odveli u kuhinju da pričekam među
rajčicama i patlidžanima. Starica mi je dala i neke stare slatkiše, vjerojatno preostale iz vremena kad ih je još
mogla gristi, pa sam sjeo i žvakao ih, sve dok se dobrano nisu napričali, a ja zaspao u stolcu. Adam me je
probudio pa smo se praznim ulicama vratili njegovoj kući; nebo se razvedrilo i kiša je stala. Potrošila se, sva
je pala na mene.
U kući je bilo mračno; položio me je u krevet i otišao u svoju spavaonicu, probudio ženu i počeo
razgovarati s njom. Uzbuđeno su pričali, ali ih nisam imao snage slušati. Odmah sam zaspao. Dugo sam
spavao. Bio sam zbilja umoran i samo sam spavao i spavao. Lijepo je bilo u mekanom krevetu, u toj lijepoj
sobi s mnogo knjiga, tako duboko među Židovima.
Mora da je jutro već bilo pri kraju kad sam se počeo buditi, lijeno se protežući. Jednom ili dvaput vrata
su se otvorila i lijepa djevojčina glava je virnula prema meni. Telefon je zvonio, a radio treštao. Cura je
cijelo vrijeme hodala naokolo. Čuo sam joj korake, pa je opet zavirila u sobu, htjela je, mislim, da se
probudim, ali meni nije bilo do toga. Prethodne sam noći stručno obavio posao, pa sam zaslužio malo
odmora. Kroz prozor sam spazio plavo nebo i čuo dječje glasove. Radio je emitirao uobičajeno brbljanje, ti
se ljudi nikad ne umore, čak ni za sabat. Djevojka je zastala na vratima i nježno pokucala. Brzo sam zatvorio
oči, a ona je tiho krenula prema biblioteci, pretvarajući se da traži neku knjigu, ali je namjerno činila laganu
buku da bi me probudi la. Nosila je traperice i tijesnu majicu, pa sam uočio da ima čvrste, male grudi, jučer
sam bio uvjeren da ih uopće nema, a sad kao da su narasle preko noći.
Napokon je, vidjevši da se ne mičem, prišla bliže i dotaknula mi lice svojom toplom rukom. Bilo mi je
jako lijepo što me dodirnuta bez i jedne riječi. Napokon sam odlučio otvoriti oči kako ne bi pomislila da sam
mrtav.
 Brzo se oglasila hrapavim glasom: – Moraš ustati. Mama i tata su otišli. Već je jedanaest sati. Napravit
ću ti doručak. Kako voliš jaja?
Sva je treperila i bila vrlo ozbiljna.
– Svejedno mi je.
– I meni je svejedno.
– Kako god hoćeš.
– Ali meni je svejedno... ti reci kako hoćeš.
– Onako kako ćeš sebi pripremiti.
– Ja sam već jela... voliš li kajganu?
Nisam znao što je kajgana, ali sam odlučio kušati, samo sam, s hrabrošću koja je i mene samog
iznenadila, dodao: – U redu, samo, molim, bez šećera.
– Šećera?
– Mislim, da nije kao sinoć – promumljao sam. – Mislim da je u hrani bilo šećera.
Odjednom je shvatila i prasnula u smijeh. To joj je očito bilo jako zabavno.
I ja sam se nasmiješio.
Izašla je, brzo sam se odjenuo i sredio krevet; otišao sam u kupaonicu, oprao lice i zube, počešljao se i
očistio lavabo. Došao sam u kuhinju i zatekao stol pretrpan svakojakim stvarima. Bilo je jasno da je sve
izvadila iz hladnjaka i stavila na stol. Možda joj je to prvi put da nekom gostu priređuje doručak. Imala je
kecelju i nešto je jako žurno pekla na štednjaku, a onda mi je donijela jako zbrljano, polupečeno jaje i
ponudila me s prepečencem i žitnom kašom. Sva ukočena sjela je nasuprot, gledajući me kako jedem i
neprekidno mi nudeći nešto drugo. Sir, usoljenu ribu, čokoladu. Htjela je da im počistim svu hranu u kući.
Sama mi je namazala maslac na kruh, stalno mijenjala tanjure, motala se oko mene kao da mi je žena ili
majka, i očito je uživala u toj ulozi.
A ja sam jeo polako, zatvorenih usta. Ponekad bih odbijao ono što mi je nudila, ponekad bih uzimao.
Netremice me je promatrala kao da sam beba, ili kao da hrani malo štene. Ja bih je samo tu i tamo pogledao
ravno u oči, vidjevši je tako svježu, tako drukčiju nego sinoć, žustru i nimalo uspavanu. Kosu je učvrstila
navrh glave, živahnim je očima samo streljala oko sebe. Nije ni taknula hranu.
– Zar nećeš jesti? – zapitao sam.
– Neću... ionako sam predebela.
– Ti si predebela?
– Pa jesam.
– Mislim da nisi.
Ponovo je prasnula u smijeh. Mogla je proizvesti zbilja neke zastrašujuće zvuke, kao kobila kad bi se
tjerala. Ja sam je na neki način nasmijavao. Smijala bi se i opet smirivala. Postajala ozbiljna. A onda bi se
opet malko nasmiješila i bez ikakva vidljiva razloga prasnula u neobuzdan smijeh.
A ja sam jeo i jeo, i što sam više jeo to sam se dublje zaljubljivao, svim svojim srcem i dušom, došlo mi
je da poljubim to njeno bijelo stopalo koje mi se cijelo vrijeme njihalo pred očima.
– Jelo ti nije bilo preslatko?
– Ne... bilo je dobro. – Sav sam pocrvenio.
– No kavu piješ sa šećerom, zar ne?
– Kavu da.
Otišla mi je skuhati kavu.
Tako vedar dan, kao da je zima prošla. Na radiju je sada glazba, čekaju da novi brbljavci preuzmu
mjesto starih brbljavaca koji su se otišli odmoriti. A ja sam već zaljubljen do ušiju. Više je ne trebam ni
gledati. Tu mi je, u srcu. Pijem kavu. Ludi život. Kao da to nisam ja. A ona me gleda i gleda, kao da još
nikad nije vidjela čovjeka kako jede.
– Jako nas mrzite? – čujem je iznenada.
 – Mrzimo, koga?
Naravno, znam što misli, ali mi je čudno da baš ona počinje o politici.
– Nas, Izraelce.
– I mi smo Izraelci.
– Ne... mislim, Židove.
– Pa... ne više. – Pokušavam joj pošteno odgovoriti, gledajući je u lijepo lice, krasnu kosu. – Iza rata,
nakon što su vas malo potukli, više vas ne mrzimo baš tako jako... Nasmijala se, dopalo joj se što sam rekao.
– A onaj tvoj rođak... onaj terorist...
– Ma, on je bio malo lud... – žurno je prekidam, neću da govori o Adnanu.
– A da li nas ti mrziš?
– Ja?... Ne, ma kakvi... – To je laž, jer mi Židovi idu na živce, nikada ne staju na autostopu, prolaze čak
i kad čovjek sam stoji na kiši.
Uto je zazvonio telefon. Odjurila je i podigla slušalicu. Mora da je bila neka njena prijateljica, jer je
razgovarala barem pola sata. Smijala se i pričala, a onda je odjednom počela pričati engleski, da ne bih
razumio, možda neke prostote. Čuo sam je kako kaže »slatki, mali Arapin« i još neke stvari o meni koje
nisam shvatio. Sjedio sam u stolici mirno, nepomično. Pojeo sam još malo usoljene ribe i čokolade, buljeći u
prazni svijećnjak i pitajući se ne bih li konačno trebao ustati. Gledao sam pokućstvo, novine na stolici i
pročitao glavne naslove.
Napokon se vratila i iznenadila što još uvijek sjedim za stolom.
– Jesi li gotov?
– Već odavno.
– Onda možeš ići. Tata je rekao da te više neće trebati. Rekao je da nešto pojedeš i odeš kući. Vidjet ćete
se u garaži.
Tako dakle, sve je gotovo. Daj radniku jelo i pošalji ga kući. Brzo sam ustao, uzeo pidžamu i krenuo
prema vratima.
– Imaš li novaca za autobus?
– Imam... – premda nisam imao.
– Znaš li gdje je autobusna stanica?
– Aha. No radije ću prošetati.
Bilo mi je žao što je sve gotovo, iako nisam imao pojma kako bi se moglo nastaviti.
– Hoćeš li da te otpratim?
Kao da je shvatila, kao da je i njoj žao.
– Kako želiš – rekao sam tobože nehajno, premda sam htio pred njom pasti na koljena i poljubiti joj
noge.
– Onda pričekaj malo. Otišla je obu ti cipele.
I tako smo izašli zajedno, kao zbilja čudan par. Ljudi su se okretali za nama, jer je ona bila zgodna i
lijepo odjevena, a ja u radnom odijelu, sav prljav i zgužvan od kiše. Hodali smo brzo i malo pričali. Stuštili
smo se niz brijeg. Pokazala mi je neke stube koje su vodile kroz cvijeće, drveće, grmlje i travu, poput staze u
rajskom vrtu. Išla je prva, a ja za njom. Jedva da smo govorili. Samo me jednom zaustavila i zapitala kad se
mi Arapi ženimo, to jest s koliko godina. Rekoh: – Isto kao i vi – pa smo krenuli dalje. Ali na pola puta je
srela dva dečka, njena prijatelja, koji su joj se zaista obradovali. Rekla im je: – Ovo je Na'im. – Nisu shvatili
tko sam, ali su mi rekli svoja imena koja nisam razaznao, ali izgleda da je tek tada uočila kako se, onako
prljav, razlikujem od njih, pa je rekla: – Odavde ćeš znati i sam. – U redu – rekao sam.
Ostavio sam je čavrljati s prijateljima i sjetio se da joj nisam zahvalio za doručak, ali se nisam vratio;
samo sam se osvrnuo i vidio kako i dalje priča s njima, a onda im se pridružila na povratku uzbrdo. Uskoro
su iščezli. Zrak je posvud bio pun raznih mirisa. Proljetni sabat, ljudi u najboljoj odjeći, dječica jure
naokolo.
 Na autobusnoj stanici nije bilo autobusa. Neki kombi iz susjednog sela iskrcao me je samo nekoliko
kilometara od moje kuće. Pješice sam prešao ostatak puta, mašući ljudima koji su kao i obično radili u polju.
Tu gdje mi živimo, ljudi stalno rade, nikad se ne odmaraju. I odjednom sam u vratu osjetio neko grebanje,
od sreće ili tuge, ni sam ne znam, pa sam počeo plakati, glasno, kao kad se upali motor. Toliko je bilo
uzbuđenja u posljednja dva dana. Plakao sam po praznoj cesti, spustivši se na mokru zemlju, kao da žalim
što sam Arap, a ništa mi ne bi pomoglo ni da sam bio Židov.

DAFI

On čvrsto spava, a ja sam zbog njega ostala kod kuće. Vani je divan dan. Javljam Tali i Osnat da ne
dolaze, možda bi im bio zabavan, ali neću da cure odjednom navale na njega. Mama i tata su rano ustali i
negdje otišli, ostavivši me da mu dam doručak i pošaljem ga kući. Sve je spremno, izvadila sam iz hladnjaka
razna jela, stavila ih na stol, otvorila i konzervu sardina i konzervu graha da može birati što hoće, a ne da se
onako mršti kao jučer, kad su mu dali gefilte fiš. Ne bih htjela s njim imati nekih pro blema i ne bih htjela da
misli kako mu ne damo jesti zato što je Arap. Tava je na štednjaku, ulje, šibice, dva jaja, voda u čajniku.
Treba samo naručiti, uključit ću štednjak, i jelo će stići po brzom postupku. Da mama vidi kako sam dobro
organizirana, dala bi mi da svakog sabata pripremam doručak. No on i dalje spava, što misli, da je ovo hotel?
Sad sam već nestrpljiva. Dvaput sam se presvukla. Prvo sam obukla haljinu, ali mi se čini da sam u njoj
odostraga predebela. Onda sam nabacila svoj dugi kaftan, ali sam ga i skinula jer je zbilja bio prevelik, pa
sam navukla jučerašnje traperice i tanku majicu – nema smisla skrivati ono što se ionako ne da sakriti.
Pustila sam radio do daske, možda će ga glazbeni kviz probuditi. Nije se, međutim, ni pomaknuo. Neću
cijeli dan sjediti kod kuće. U jedanaest sam nekoliko puta lagano pokucala na vrata radne sobe i napokon
odlučila da uđem kao da tražim neku knjigu. Eto ga, tu je, spava kao zaklan u onoj svojoj predivnoj pidžami.
E sad mu je zbilja dosta, zaključujem. Neka lijepo nastavi spavati kod svoje mame. Prišla sam mu i taknula
ga, baš tu, po licu. Zašto ne? Na kraju krajeva, on je jedan od tatinih radnika, pa i ja tu imam nešto malo
prava. Barem je otvorio oči.
– Mama i tata su otišli i rekli mi da ti spremim doručak. Kako voliš jaja? – izgovorila sam žurno.
No on je i dalje ostao ležati s glavom na jastuku, pa sam požalila svoju brzopletu ponudu. Ipak, uspjela
sam ga nagovoriti na kajganu, jer sam u tome najbolja. A taj mali dripac, i dalje u krevetu, zamolio me da je
ne šećerim jer mu je izgleda jučerašnja gefilte fiš bila preslatka. Pošizila sam.
I što da kažem? Ljudi se na sve priviknu. Kad je izašao iz kupaonice, nekako je sasvim ravnodušno
pogledao prepun stol, postavljen samo za njega. Još jučer je plakao i cvilio poput psa lutalice, a sada ovdje
sjedi uspravan i ponosit, jede poput gospodina, zatvorenih usta. Čestitam. Ovo hoće, ono neće. A ja se samo
motam oko njega, mažem mu maslac na kruh, mijenjam tanjure. Ni sama ne znam zašto to radim. Nikoga
još ovako nisam služila, a bogme više ni neću. Napeta sam kao vrag. Već sam i zaboravila onu sličnost s
Jigalom. To je zbilja bilo bez veze. Sada u prljavom radnom kombinezonu izgleda stariji, na licu mu počinju
izbijati brkovi i brada. Jede jako brzo, no može mu biti kad je ionako mršav. Nekako je opušten, premda
svakih nekoliko minuta pocrveni bez razloga. Kaže: – Vrlo je dobro, hvala – a zapravo nas mrzi, naravno,
kao i svi oni. Ali zašto? Što smo im, dovraga, učinili? Situacija ipak ne može biti tako loša. Zato ga iznenada
pitam, u lice, koliko nas mrze? Ne zna što bi rekao, nešto muca, objašnjava da iza rata, nakon što su nas
malo potukli, nije tako strašno. Malo su nas potukli? Jesu li oni normalni?
Ipak, nisam se htjela zadovoljiti tako uopćenim odgovorom. Bilo mi je važno znati da li nas on osobno
mrzi i što zapravo misli. Odvratio je da nas uopće ne mrzi, gledajući me pritom ravno u oči, sav crven u licu.
Naravno, povjerovala sam...
Zazvonio je telefon. Bila je Osnat. Zabrinula se jer sam joj rekla da ne može doći k meni. Počela me
ispitivati i naposljetku izvukla iz mene cijelu priču, zbiljski se iznenadila čuvši da imam u kući malog Arapa,
jednog od tatinih radnika, premda sam joj rekla da je zbilja drag.
 On je za to vrijeme, završivši s doručkom, nepokretno sjedio u stolici. Već sam zamijetila da ostaje tamo
gdje ga se metne, sve dok ga netko ne premjesti. Sad mu je već vrijeme da se sam kreće i preuzme određenu
osobnu odgovornost, kao što nam Švarci neprekidno utuvljuje u glavu. Rekla sam mu: – Sad možeš ići, tata
te više ne treba. Idi kući, a on će te sresti u garaži.
Hitro je skočio, zgrabio vrećicu s pidžamom i već je htio krenuti, a ja nisam mislila da treba tako naglo
otići. Bilo mi je krivo što nisam pozvala Osnat da ga čuje kako recitira poeziju. Upitala sam ga zna li gdje je
autobusna stanica, a on je odvratio da će pješice. Odjednom mi se, ni sama ne znam zašto, sažalio, izgledao
je tako beznadno u onom prljavom kombinezonu, morat će se za vrijeme sabata sam spustiti niz Karmel,
hodati sve do svoga sela, gdjegod ono bilo. Iznenada mi je bilo žao što će otići i što ga više neću vidjeti, što
će se pretvoriti u velikog, glupog Arapa, poput svih arapskih radnika koji se posvuda mogu vidjeti, i oženiti
neku glupu arapsku ženu. Zato sam mu rekla: – Čekaj malo, idem s tobom – jer sam mu htjela pokazati kako
će se spustiti niz Karmel stubama, posred brda, gdje je lijepo prošetati po ovakvom danu.
Malo je čudno hodati s radnikom središtem Karmela u sabat, pored krcatih kafića i lijepo odjevenih
ljudi, sreća moja što je viši od mene. Pokazujem mu stepenice i čak ga pratim jedan dio puta. Odjednom mi
na pamet pada suluda pomisao da je možda već oženjen, tko zna kad se oni žene. Pitam ga, zaobilazno, i
zaključujem da ipak nije. Nastavljamo silaziti kroz grmlje i cvijeće i srećemo Jigala Rabinovitza i Zachija,
koji idu uzbrdo. Malo su se iznenadili, vidjevši me s njim. A i ja sam se onda zapitala, dokle ga to mislim
pratiti? Do njegova sela? Pozdravila sam ga, neka se dalje brine sam o sebi. Brzo je sišao niz obronak i
nestao u usjeku. Stajala sam još neko vrijeme i brbljala s dečkima, a onda smo se zajedno popeli na brdo.
Mislila sam da će možda htjeti sa mnom u kafić, ali su se žurili na košarkašku utakmicu. Klinci. Otišla sam
do Tali, nije bila kod kuće, a njena mama kao i obično nije znala gdje je, niti je marila. Kod Osnat je cijela
gomila upravo sjela za ručak. Ne bih odbila da su me pozvali da im se pridružim, ali nisu. Vratila sam se
kući, a tamo je odjednom bilo strašno tiho, njegove plahte i pokrivač složeni u radnoj sobi, sve i dalje na
svom mjestu. Ljudi nemaju pojma kako je depresivno biti jedinica. Osjećala sam se iscrpljeno i bijedno. Sva
moja energija se iscrpila s onim smiješnim doručkom. Vani se počelo oblačiti, postajalo je sve tamnije i
tamnije. Sjela sam za stol i pojela svu preostalu čokoladu, zureći u veliku hrpu prljavih tanjura i tava. Brzo
sam izjurila iz kuhinje da izbjegnem još goru potištenost. Htjela sam nešto pročitati, nešto pravo, a ne
depresivne naslove u novinama. Sjetila sam se kako je jučer u mraku sjedio na rubu naslonjača i mirno
recitirao Smrt pustinje. Potražila sam neku knjigu poezije. Uvijek sam na stolu imala Altermanove Vanjske
zvijezde, ali već ih nekoliko tjedana nisam mogla naći. Stoga sam uzela Bjalika, što sam drugo mogla,
knjiga je bila otvorena na Smrti pustinje, možda ću napokon shvatiti zašto je tako važna.
Čula sam mamu i tatu, brzo skinula cipele i s knjigom se bacila u krevet, pokrivši se da mi ne dosađuju.
Bili su umorni i razdraženi, nisu našli ništa. Mama je ugledala onaj nered u kuhinji i smjesta došla u moju
sobu.
– Zašto si ostavila svo ono sude u kuhinji? Zar ga nisi mogla oprati?
– Nemam veze s tim. To je vaš arapski dečko...
– Zar mu je trebalo toliko tanjura za doručak?
– Razmisli malo... dečko raste, znaš i sama, bila si tu sinoć. Pogledala me s mržnjom, no ja sam s
knjigom zaklonila lice i nastavila čitati.
/ tišina se vratila, pustinjske postaje ojalovila.

ADAM

Bio sam ispunjen nadom. Osjećao sam da sam ga našao, da sam mu na tragu. Nisam htio gubiti ni časa.
Asija se obukla, Na'im je još uvijek spavao, kad se Dafi probudila rekao sam joj što će mu reći i učiniti, a
nas dvoje smo pošli u Dimonu potražiti njegova strica. Bio je lijepi sabat, ceste pune automobila. Prošlo je
već možda pet godina otkako smo bili u Negevu, pa smo uživali otkrivajući nove ceste, nepoznata naselja.
Nisam znao adresu u Dimoni, samo ime – Gabriel Arditi. Isto ime koje je vojni kompjutor tvrdoglavo i
uporno izbacivao – ne bez razloga, kako se sada pokazalo. Taj čovjek je bio njegov stric, možda se kod
njega skrivao. Uvijek sam Dimonu zamišljao kao mali gradić, no pred nama je iskrsnuo naglo izrasli grad u
pustinji. Nismo znali gdje bi počeli, blokovima stambenih zgrada nije bilo kraja. No stanovnici su ispali
prijazni i susretljivi, potrudili su se da nam pomognu. Jedan je znao ovog Arditija, drugi onog. Vodili su nas
od jednog do drugog, sve dok ga napokon nismo našli. Zatekli smo ga usred ručka, otvorio nam je vrata s
vilicom u rukama. Razočarali smo se. Kratko sam mu ispričao cijelu priču. Pogledao nas je sumnjičavo. Kao
prvo, nije vjerovao da je baka živa. – Pogriješili ste – tvrdio je. – Gabrielova baka, mamina mama, umrla je
odmah nakon nezavisnosti. – Bio je siguran u to. Čak i tada je bila jako stara. Vjerojatno mislimo na drugu
baku, jednu staru tetku. O Gabrielu zna vrlo malo. Čuo je da je otišao ocu u Pariz. Nema pojma da se vratio.
– I vi ste dio obitelji? No vi ste sigurno Aškenazi...
Uzalud. Nije nas čak ni u kuću pozvao. Dao nam je samo ime drugog rođaka, bratića Gabrielova oca,
koji je s tom granom obitelji održavao veze, možda bi on mogao nešto znati.
Bilo je već prekasno za vožnju do Jeruzalema. Nebo se počelo oblačiti, vratili smo se u Haifu. Na'ima
više nije bilo, Dafi je bila neraspoložena. Zbog nečega sam se zabrinuo za staricu, odvezao sam se do nje i
ispričao joj o svom odlasku u Dimonu, ne spomenuvši joj, naravno, izjavu o njenoj navodnoj smrti; naveo
sam samo novo ime koje sam saznao, tog bratića Gabrielova oca. – Ah, taj stari blesan. No probajte, zašto
ne?
Sutradan sam se u podne odvezao u Jeruzalem. Ovaj puta sam imao točnu adresu. No na tom mjestu je
živjela druga obitelj. Rekoše mi da je starac nekad ovdje stanovao, ali da sada ži vi s kćerkom u Ramat
Ganu. Nije ga bilo lako naći, jer se kći sa svojim mužem u posljednjih nekoliko godina triput selila, svaki
put u sve otmjeniji stan. Napokon sam ih pronašao. Nije bio kod kuće, otišao je u klub umirovljenika. Dugo
sam ga čekao i u međuvremenu pričao s njegovim unucima. Iz razgovora mi je ubrzo postalo jasno da se
Gabriel ovdje nije pojavljivao. Svejedno sam htio popričati sa starim. Napokon je stigao i oduševio se
saznanjem da ga netko čeka. Počeo sam s pričom, ali je i on ustvrdio da baka nije živa. Nije se ni osvrnuo na
podatak da je neko vrijeme bila u komi i da se oporavila. Usprotivio se, pogriješio sam i pobrkao neke stvari,
sasvim je siguran da je umrla još 1948, nekoliko dana nakon objave nezavisnosti. Mislio je da se čak sjeća i
njena pogreba u Jeruzalemu za vrijeme opsade. Bio je siguran u to, nikako ga nisam mogao razuvjeriti.
Rekoh: – Mogu vas odmah sada odvesti k njoj – no on se histerično nasmijao: – Ne, hvala lijepo, u mojim
godinama ne želim noću posjećivati mrtvace.
Prisjetio se Gabriela kao dječaka. Ponekad bi im s ocem dolazio u posjetu. No onda su otišli u
Venecuelu. Možda su stigli samo do Pariza, ali krajnji cilj im je bila Venecuela, htjeli su se priključiti
bogatom ogranku obitelji što se tamo naselio još sredinom prošlog stoljeća.
U svakom slučaju bio je vrlo prijazan, nije se htio samo tako rastati. Inzistirao je da ostanem na večeri i
pričao mi obiteljske zgode, najviše o svojim unucima.
Napustio sam ih već prilično kasno. Premda su sva moja nastojanja zasad ostala bezuspješna, sve više
sam bio uvjeren da nije poginuo, da je živ, i negdje luta zemljom. Priče koje sam čuo o njegovoj pustolovnoj
obitelji uvjerile su me da stara gospoda možda ima pravo, možda bih ga zaista trebao početi tražiti noću.
Skrenuo sam s glavnog autoputa i starim, sporednim cestama nastavio prema sjeveru, gledajući oko sebe,
iznenađen gustoćom prometa u to doba noći, gotovo u ponoć. Na jednom raskršću sam spazio pored puta
parkiran mali auto s podignutim poklopcem. Srce mi je poskočilo. Bio sam siguran da tražim mali Morris, a
ovo je bio Austin, sličan model iz 1952. Netko je hodao pored njega. Privuklo me nešto u profilu tog
čovjeka, smjesta sam stao i pogledao ga. Ne, nije to bio Gabriel, mora da mi se već stvari prividaju, ali je bio
tih godina i nešto me kod njega zbilja podsjetilo na Gabriela. Takve podudarnosti su me još više uvjeri le da
Gabriel mora biti negdje blizu, da možda luta baš ovim susjedstvom, pa ću ga pronaći baš ovako noću, na
tim malim sporednim putovima.
 Stao sam pored parkiranog auta. – U čemu je problem? – Mladić je objasnio, motor se nekako zaglavio,
ne razumije se u te stvari. Nazvao je vučnu službu i čeka ih već tri sata. Pogledao sam motor. – Upalite ga –
rekoh. Pogledao me je sumnjičavo, velika brada ga je pokolebala.
– Razumijete se u motore?
– Pomalo... upalite ga.
Okrenuo je ključ. Dovod goriva se začepio. Izvadio sam iz džepa mali izvijač i skinuo rasplinjač, očistio
ga, propuhao začepljenje. Posao od deset minuta. Mladić me je cijelo vrijeme tjeskobno promatrao, zabrinut
da ću mu nešto oštetiti.
– Upalite.
Auto je odmah oživio. Ozario se. – I to je sve? – Zračio je zahvalnošću. Sad će se moći sam odvesti do
najbliže radionice. – Nema potrebe – rekoh. – Auto je u redu.
Ponoć. Stalno gledam oko sebe. Automobili prolaze, beskonačno, jedan za drugim. Nisam imao pojma
da je i noću takav promet. Sjeda u auto, ponovo mi se zahvaljuje, odlazi. Čudno mi je, popravio sam auto
bez naplate.
Nastavio sam dalje, još desetak kilometara, i naišao na još jedno vozilo pored puta. Ovaj puta to je
kamion za vuču, vjerojatno je krenuo po onaj Austin kojeg sam popravio. I sam je ostao u kvaru. Bio sam
umoran, ali sam svejedno stao.
Vozač je kunjao na svom sjedalu, pokriven dekom. Prenuo sam ga.
– Trebate li pomoć?
Probudio se, zbunjen, težak, košćat čovjek, sijede kose i izborana lica.
Oh, nije važno, pričekat će do jutra. Došlo je do začepljenja u dovodu goriva, što ne može sam
popraviti. Jedna od benzinskih crpki u ovom području prodaje nečisti benzin i izaziva takve probleme
mnogim vozačima.
– Dajte da ja probam.
– Nećete moći.
– Samo dajte, ne mogu ništa pokvariti.
Otvorio je poklopac motora, u mraku sam se nadvio nad prljavi i zapušteni motor. Već godinama nisam
radio tako nešto. U međuvremenu smo razgovarali. Pričao mi je o sebi. Potjecao je iz obližnjeg mošava 16,
nakon Šestodnevnog rata se zasitio obrađivanja zemlje, prodao je imanje i kupio ovaj kamion, pa sada noću
obavlja vučnu službu. Ali i taj posao ga počinje zamarati. Vid mu više nije dobar, ništa ne zna o modernim
automobilima, ni ne pokušava pronaći kvar, samo ih kupi i odvozi do najbliže radionice.
– Što se inače zbiva noću? Imate dosta posla?
– I previše. Židovi uvijek nekud jure.
Gledao je kako čistim pumpu za gorivo i namještam novi vijak, dajući mi usput neke čudne savjete.
Njegovo je poznavanje mehanike bilo beznadno plitko. '
– Jeste li možda u nekoliko posljednjih mjeseci naišli na stari Morris iz 1947, svijetloplave boje?
– Ah, ima svakakvih. Morrisa, Volvoa, BMW-a, Volkswagena, Fordova, Fiata. Svakojakih modela. Što
više dižu cestarinu, to su putovi više zakrčeni.
– Ali taj mali Morris, plavi...
– Ma, i Morrisa ima puno. Kakva budala.
Popravio sam mu kvar. Nije bio osobito impresioniran. Sad može krenuti kući na spavanje. Hoću li
možda raditi za njega, dat će mi određeni postotak.
Nasmiješio sam se, zabavio me taj prijedlog.
– Ne, ali bih rado od vas otkupio taj kamion.
– Kupili biste ga?

16
Mošav (od hebr. mošav ovdim, naselje radnika),
 – Da, ne možete u tim godinama više voziti noću. Počešao se po glavi.
– A koliko biste dali za njega?
– Dovedite ga sutra u moju radionicu, pa ćemo se nagoditi.
U podne slijedećeg dana, Erlich mi je rekao: – Što se to događa, jesi li pozvao nekoga da ti proda
kamion za vuču? – Krenuo sam mu ususret. Stajao je tamo, zdepast i težak, stari seljak pored svog kamiona.
Nešto me je u njegovu govoru podsjetilo na moga oca, isti način izgovora, sklapanja rečenica. Gledao je oko
jedan od oblika židovskog naseljavanja, poljoprivredno naselje na zadružnom osnovu (prim. prev.) sebe,
začuđen i impresioniran ogromnom radionicom s mnoštvom radnika.
– Sve je to vaše?
– Da.
– A ja sam vas htio zaposliti... – rekao je, pomalo ogorčeno, ali i nasmiješeno.
Pregledao sam vozilo. Bilo je potpuno zapušteno. Pozvao sam Hamida da ispita motor i rekao Erlichu
da provjeri cijenu na tržištu. Sat kasnije su mi obojica podnijela izvještaj. Rekao sam Erlichu: – Odmah ga
isplati i preuzmi kamion.
Erlichu se nije svidjela ta zamisao.
– A što će ti kamion za vuču?
– Počet ćemo s noćnom vučnom službom, donijet će nam nove mušterije.
– A tko će voziti?
– Ja.
– Ti? – nije vjerovao.
– Da, zašto ne? Znam da misliš da sam zaboravio raditi...

NA'IM

Sljedećeg dana nije došao u garažu. Arapi me ništa nisu pitali, kao da im je bilo svejedno što sam
spavao u njegovoj kući. Samo me je Hamid pitao što sam radio te noći, pa sam mu rekao da je Adam
popravljao stari, zarđali rezervoar za vodu, a ja sam mu dodavao alat. Mirno sam izrekao tu laž, premda nije
tražio od mene da lažem.
Slijedećeg dana Adam se pojavio na poslu, ali mi nije uputio ni jedne riječi, potom je prošlo još
nekoliko dana, a on me nije ni pogledao. Jednom me spazio i nasmiješio se, rekavši: – Kako poezija? – ali
prije no što sam mogao odgovoriti, pozvali su ga na telefon pa je odjurio. Prošla su možda i dva tjedna od
one noći; mislio sam da me je već zaboravio. Zaboravio da sam spavao u njegovoj kući i kupao se u
njegovoj kadi. I ne znam zašto, rastužio sam se, premda od njega zapravo ništa nisam ni očekivao.
A ni poezija mi se više nije čitala. Nastojao sam uvijek biti u njegovoj blizini, možda će mi nešto reći,
dati posao, ali me nije primjećivao. Bio sam nalik na psića, mogao sam ga nanjušiti, sli jediti mu trag. No
bio je zaposlen, samo je jurio. Kupio je polovni kamion za vuču, koji ga je potpuno zaokupio, za radionicu
se uopće nije brinuo. Dao ga je rastaviti i sastaviti, prelakirao ga i opremio svakojakim napravama.
Dani su postali duži. Dan je kad idemo ujutro u garažu i po danu se vraćamo. Posao mi je već dosadio.
Stalno pritežem kočnice. Ležim ispod auta i dovikujem Židovima: – Pritisnite, hajde, jače, pustite, polako,
pritisnite. – I Židovi rade točno ono što im kažem.
Dani prolaze, jedan drugome nalik. Ništa se ne događa. Opet govore o ratu, radio stalno brblja. Slušamo
što Židovi govore o sebi, kako jadikuju i kako se proklinju, to nam se jako sviđa. Lijepo je čuti kako su
nesposobni i glupi, kako im je teško, iako čovjek to ne bi pomislio gledajući ih kako stalno mijenjaju
automobile i kupuju sve novije i veće.
Kasno popodne je došao kamionu srediti kočnice. Sam se zavukao ispod, a ja sam pritiskao pedalu, kao
da u mene nije imao povjerenja. Već nam je svima išao na živce taj njegov kamion, stalno se njime bavio,
poput klinca koji nikad nije vidio auto. Kad je završio s pritezanjem kočnica, ustao je i stao pored kamiona;
gledao ga je i razmišljao valjda kako bi ga još mogao nalickati. Bili smo sami. Bojao sam se da će mi opet
pobjeći, pa sam ga odjednom zapitao:
– Kako je baka?
Htio sam reći »Kako je Dafi?« ali je ipak ispalo »baka«. Pocrvenio sam.
– Čija baka? – Nije shvatio.
– Baka koju smo posjetili one noći, ona koja se oporavila nakon kome.
– Oh... ta baka... – prasnuo je u smijeh. – Baka... ha, ha... dobro je, pozdravlja te.
Pozabavio se vitlom, počeo ga je dizati i spuštati. Odjednom se okrenuo i pogledao me, dapače se
zabuljio, očito mu je nešto palo na pamet.
– Slušaj, trebao bih te za noćni posao s ovim kamionom. Hoće li te otac pustiti da spavaš u gradu?
– Bez problema... – uzbudio sam se. – Briga njega gdje ću ja provesti noć...
– Dobro, donesi sutra ovdje svoje stvari, pidžamu i ostalo... počet ćeš raditi noću s ovim kamionom...
dovlačit ćemo automobile. .. krstariti cestama... ti i ja...
Srce mi je lupalo, sav sam se zapalio.
– U redu... ali gdje ću spavati? Opet u vašoj kući? Pogledao me je malo iznenađeno.
– Naći ćemo neko mjesto... bez brige... nešto ćemo ti srediti ovdje u garaži... možda čak i kod gospode
Ermozo... kod bake... – opet se počeo smijati. – Možda bi mogao spavati kod nje... to je odlična ideja... ona
se može brinuti o tebi, a i ti malo o njoj.

ADAM

Idućeg dana Na'im se pojavio s velikom torbom, u prevelikom zimskom kaputu. Arapi su ga promatrali
dok mi se približavao. I ranije sam već primijetio da ih jako zanima naš odnos, ta im se veza činila
sumnjivom i čudnom.
– Što si rekao ocu?
– Rekao sam mu da ćete se vi pobrinuti za mene.
– I što je rekao?
– Ništa. – Pocrvenio je. – Rekao je da me pazite kao da ste mi otac.
– I to je sve?
– To je sve.
Nije im izgleda baš teško rastati se od sina.
– Dobro. Sjedi tu i čekaj.
Cijeli dan je sjedio sa strane u velikom kaputu, s torbom pored sebe, mirno je čekao, već izdvojen od
ostalih radnika, promatrao me, posvuda slijedio svojim tamnim očima. Odjednom mi je taj dečko bio na
raspolaganju, kao da sam usvojio sina.
U podne sam odlučio porazgovarati s Hamidom.
– Uzet ću Na'ima da mi pomogne u noćnoj vuči, stanovat će kod jedne stare gospode, ništa ne brini.
No on očito nije ni kanio biti zabrinut, jedva me je pogledao, stezao je i dalje neku maticu na motoru
ispred sebe, ne shvaćajući što želim od njega.
Nakon posla sam ga odveo do stare gospode, pozvonio na vrata i začuo male, prigušene korake.
– Tko je? – Ja, Adam. Doveo sam dečka. – Nakon toga je počela micati zasune, povlačeći jednog za
drugim. Isprva sam je jedva prepoznao. Stajala je, mala i uspravna, u ružičastocvjetnoj haljini, s naočalama i
licem punim života. Je li to ona ista starica koja je pred samo nekoliko tjedana u besvjesnom stanju ležala u
staračkom domu, kojoj je sestra morala sipati kašu u usta? Spustio sam joj ruku na rame.
– Kako ste, gospodo Ermozo?
– Dobro, dobro... dok mi je mozak na mjestu sve je dobro, iako radim cijelo vrijeme, perem, čistim...
nemojte gledati, molim vas, sve je u takvom neredu...
 – Kako to mislite, u neredu?... Ovaj se stan ne može prepoznati. .. tako je čisto...
Odmah me je prekinula.
– Vama je to čisto? To nije ništa. Trebali ste ovaj stan vidjeti prije četrdeset godina, e, onda bi znali što
je čistoća. Pod se mogao lizati.
Gurnuo sam Na'ima ispred sebe.
– Doveo sam Na'ima. Sjećate ga se? Došao je sa mnom one noći.
Pogledala ga je malo bolje.
– Da... da... to je mali Arap koji se popeo kroz prozor... Kako si, dečko? Odsada možeš ulaziti i kroz
vrata.
Obratila mu se na arapskom, a on je pocrvenio i pogledao je s mržnjom.
– Neka ostane neko vrijeme kod vas, noću će mi pomoći tražiti Gabriela.
Uzdahnula je čuvši Gabrielovo ime.
– Hajde, hajde, uđite... što je u toj torbi? – Onda je opet njega zapitala na arapskom: – Daj da to malo
pogledamo. Nisi mi donio stjenice, ha?
On je i dalje šutio, a ona se nagnula iznad torbe, otvorila je i počela pretraživati. Na hrpi složene odjeće
nalazila su se jaja, paprike i modri patlidžani.
– Što je ovo? Turci su se već odavno povukli iz ove zemlje. Bio je zbunjen, bijesan.
– Ne znam tko je to stavio... možda moja majka... Počela je vaditi povrće, proučavajući jaja na svjetlu
prozora.
– Oh, to su vrlo dobra jaja. Izvadi tu robu, pa je izvjesi da se zrači. Lijepo se zahvali svojoj majci, ali joj
poruči neka drugi put odvoji hranu od robe, jaja će ti se zdruskati u džepovima... Kome si ukrao tu
pidžamu?... Ručnik ti neće trebati, stavi ga u korpu s prljavim rubljem... kasnije ćemo pregledati tu robu. U
međuvremenu otiđi se dobro oprati. Jesi li čuo? Odmah. Voda će se ohladiti. Jutros sam uključila bojler, kad
ste rekli da dolazite. Mora se oprati prije jela, ne valja se kupati s punim želucem... Ali nemoj sad sve
unerediti, nije ovo hotel, i neću čistiti triput na dan... Priredila sam mu posebnu sobu... samo za njega...
Spavat ćeš sasvim sam, bez magaraca, koza i kokošaka.
Odvela je zajapurenog Na'ima u kupaonicu, jadni dečko se već navikao odlaziti prvo u kupaonicu
kadgod bi ušao u židovsku kuću. Posjela me je u veliku sobu i iznijela pladanj pun kolača, oraha i badema.
Zatim je skuhala i donijela kavu.
– Oh, niste trebali.
– E, sad je gotovo. Poslužite se, neću valjda sad sve to baciti. Kava je bila izvrsna; očarala me svojom
susretljivošću, tanašnim osmijehom. Objasnio sam joj svoju nakanu da noću patroliram cestama, dovlačim
automobile i tražim Gabriela. Rekao sam joj da, naravno, dječaka može iskoristiti, neka joj pomogne u
čišćenju, ode u trgovinu, obavi manje popravke. – Dobar je dječak – rekao sam. – Vidjet ćete.
– Možda, dok su još tako mladi, prije no što odu u Fatah. Nasmijao sam se.
Potom je nataknula naočale i uzela hrpu novina, uglavnom Ma'arivi Yediot Aheronot od posljednjih
nekoliko tjedana, te uzbuđeno počela listati. Ubrzo je skinula naočale i upitno mi se okrenula.
– Možda biste mi mogli pomoći.
– Drage volje.
– Recite mi, što je taj Kissinger?
– Molim?
– Što je on? Tko je on? Prije odlaska u bolnicu nikad nisam ni čula za njega. Sad su ga pune novine,
nikog drugog gotovo da i ne spominju. Zašto?
Rekao sam joj sve što sam znao o njemu.
– Židov? – iznenađena, nije mogla vjerovati. – To je nemoguće! Možda neki otpadnik... kako mu
dopuštaju? Što kažete? Zar ga nije stid izazivati svu tu zbrku?
– Pa, nije sve baš tako crno... – pokušao sam je umiriti.
 – Ma nemojte! – usprotivila se. – Pročitajte samo što novi ne pišu o njemu. Netko bi morao
porazgovarati s njegovim ocem.
Na'im je, namršten, izašao iz kupaonice.
– Što je? – doviknula mu je na arapskom. – Tako brzo? Samo si se brčkao. Dodi... da vidim kako si se
oprao... iza ušiju, zar to ne treba prati? E, idući put ću te ja izribati... nemoj se ništa čuditi, prala sam ja i
veće momke od tebe... a sad sjedi i jedi.
Bila je zbilja neumorna. Bacala se na novine i politiku, neprekidno izvlačeći iz mene informacije o
političarima i strankama, žaleći se što je propustila izbore, nikad joj se to još nije dogodilo. Čak i u
besvjesnom stanju bi znala za koga treba glasati.
– A kako biste glasali? – zapitao sam je s osmijehom.
– Za komuniste sigurno ne bih... možda za onu opajdaru... kako se ono zove? Onu što se zauzima za
žene... možda i za nekog drugog... u svakom slučaju, to bi trebala biti tajna, zar ne? – rekla je i namignula.
Na'im je sjedio bez riječi, jeo kolače i pio kavu. Već i prije sam uočio kako se može opustiti, posjedovao
je zapanjujuću sposobnost prilagodbe novom okružju. Promatrao ju je sumnjičavo, ali mirno, uzeo je novine
koje su ležale pred njim i počeo čitati, duboko usredotočen, pokušavši nas ignorirati.
Iznenađeno ga je pogledala, šapnuvši mi: – Što je sad ovo? Zna čitati hebrejski, ili se samo pretvara?
– Zna hebrejski vrlo dobro... išao je u školu... zna čak i Bjalikove pjesme napamet...
Razbjesnila se.
– Što će njemu Bjalik? Što bi on s njim? Oh, samo upropaštavamo te naše Arape... neće više raditi nego
će pisati pjesme... ali ako je pismen, onda mi može malo čitati... oči mi se brzo umaraju. A u novinama ima
toliko zanimljivih stvari...
Uzela mu je novine, prelistala ih i vratila.
– Pusti sad slike. Pročitaj Rozenblumov članak na prvoj stranici. Pokvaren je, ali uvijek piše istinu.
Ustao sam. Stara me gospoda očarala.
– Vidiš, Na'im, ovdje ti neće biti dosadno. Ali njemu to nije bilo smiješno.
– Zar već idete? – razočarano me pogledala, nije htjela da odem. – Koliko je sati? Popijte još malo
kave... hoćete li možda večerati?... Žena vam više ništa ne može skuhati... kad ću ga staviti u krevet? Opet
sam se nasmijao.
– Oh, on će sam otići u krevet. Uskoro će imati petnaest godina. .. može se brinuti o sebi.
– Ali svejedno... hoćete li doći po njega večeras?
– Možda.
Tada me je zgrabila, nesigurna, na rubu plača.
– Htjela bih vam se pridružiti u potrazi... tako je lijepo od vas što se brinete o meni, ne okrećete mi leda
poput svih ostalih.
Položio sam joj ruku na rame, zamirisala je po dječjem sapunu.
A Na'im se protegnuo na stolcu, nasuo još malo kave i počeo listati novine, ne obraćajući pažnju na nas.

NA'IM

Rekao sam ocu i majci: – Opet me treba, šef garaže. Bit ću kod neke starice, jer me treba za posebni
noćni posao, a ne može mi reći kad ću se vratiti.
– Opet mu se bojler pokvario? – upitala je majka, jer sam im rekao da sam mu onog petka pomagao
popraviti bojler, prešutjevši provalu u staričin stan.
– Ne, počinje s vučom pokvarenih automobila, želi se domoći novih mušterija, izgleda da proširuje
radionicu. A ja ću mu pomagati s alatom i sličnim stvarima.
To ih se jako dojmilo, bili su zbilja ponosni. Otac je odmah rekao: – Vidiš, Na'ime, htio si ostati u školi,
gubiti vrijeme, a nije još prošlo ni pet mjeseci otkako radiš kod njega, a već ne može bez tebe.
 – Može on itekako bez mene, slučajno me je odabrao.
Otac je odmah otišao do tetke Iše i vratio se s velikom, starom torbom, a majka je počela slagati moju
odjeću i spremati je u torbu – toliko stvari kao da se nikad neću vratiti. Ipak, nisam imao puno robe, tako da
je na kraju tek trećina torbe bila puna. Onda je otac pogledao u ormar i pozvao majku na stranu, pa su otišli
u nekadašnju Adnanovu sobu i nešto se došaptavali, potom su me pozvali, ušao sam i spazio na krevetu
Adnanove stvari, rekli su mi da se skinem, skinuo sam se, pa su isprobali neku njegovu odjeću na meni,
košulje, hlače i džempere, majka je pri badačama označila mjesta gdje treba kratiti, dok me je otac gledao sa
suzama u očima i počeo naricati »Adnane, Adnane«, a mati je rekla: – Možda to ipak ne bismo trebali raditi
– našto je on odgovorio: – Ma nemoj, a kome ćemo dati njegovu robu, tajnoj policiji? – pa su tako i neke
Adnanove stvari stavili u torbu, dali mi njegov kaput, kojeg je prije nosio i Faiz, a čak ni tada torba nije bila
puna, pa je majka otišla u polje i vratila se s paprikama, patlidžanima i češnjakom, a na vrh je stavila i nešto
jaja, rekavši: – Ovo je za tu staru gospodu kod koje ćeš stanovati, da se brine o tebi i dobro te hrani.
Bili su uzbuđeni, smeteni i preplašeni, ali im je bilo i drago što postajem pravi, stručni mehaničar. Otac
me poveo ustranu i ozbiljno rekao: – Pričekaj dva tjedna i onda zatraži povišicu. Obećaj mi. – Te večeri sam
se okupao. Ujutro su se svi probudili posebno rano, otac je izvukao dvokolicu i stavio na nju torbu, pa smo
krenuli prema autobusnoj stanici.
Tog jutra sam u autobusu uočio da me radnici gledaju drugim očima. Po selu se već proširila vijest da ću
raditi neki specijalni posao, pa su svi bili pomalo ljubomorni na mene, jer bi, naravno, svi oni rado spavali u
gradu da se ne moraju buditi s prvim jutarnjim kukurikanjem. Jedino se Hamid nije izmijenio. Samo me je
hladno pogledao, nije rekao ništa ni dobro ni loše, ostao je ravnodušan.
U garažu sam stigao kasno, jer sam morao nositi torbu, a ona me je zbilja dobrano usporila. Spazio me
je i rekao neka pričekam sa strane. Sjeo sam i čekao s torbom cijeli dan, bilo mi je čudno da oni svi rade, a ja
samo sjedim izložen njihovim pogledima. Pogledao sam slike golih žena, nije bilo nekih promjena. Samo se
slika one stare, nekadašnje predsjednice, umrljala i poderala, netko je sadašnjem predsjedniku nacrtao
naočale, dok je onaj prvi predsjednik ostao netaknut.
Nakon posla me odveo starici, ovaj puta smo se popeli stepenicama i ona nam je otvorila; isprva sam
mislio da je netko drugi, bila je tako uredna i lijepo odjevena, a stan čist i pospremljen, no bila je to ipak ona
ista žena, pa sam već od samog početka shvatio da ću s njom imati problema, da će me, kao što je rekao
jedan židovski radnik u garaži, jebati u glavu, pa sam smjesta splasnuo.
Prije svega, odmah mi se obratila na arapskom, a ja ne volim kad Židovi govore arapski, toliko griješe
da uvijek izgleda kao da nam se rugaju. To su ti prokleti Židovi koji misle da nas jako dobro poznaju. A
zapravo znaju samo neke posprdne stvari i nemaju nimalo poštovanja, čak i onda kad se prave da su nam
dobri prijatelji.
Odmah je otvorila torbu da vidi što je unutra, pa je povrh odjeće pronašla jaja i povrće. Pomislio sam od
stida, crna zemljo otvori se, što mi je to majka učinila, Adam će pomisliti da sam sve to donio zbog prodaje.
A onda me je ona poslala na kupanje, premda sam bio sasvim čist. Adnan je uvijek govorio da se samo
prljavi ljudi moraju stalno prati. Učinilo joj se, izgleda, da bih joj mogao u kuću donijeti neke bube, premda
sam žohara posljednji put vidio baš u njenoj kuhinji one noći, a bio je tamo još i miš.
Nisam, međutim, ništa rekao, otišao sam se kupati, već sam se i prije kupao u židovskoj kući pa se
nisam bojao, ali sam svejedno bio uvrijeđen. Usput sam vidio i sobu koju je priredila za mene, soba je zbilja
bila lijepa, s krevetom i ormarom, lijepim pogledom na more, nisam se mogao požaliti. Ipak, znao sam da tu
za mene neće biti mira, s tom starom aždajom, pravom starom političarkom, svaka druga riječ joj je bila o
politici, jer samo guta novine. Ne shvaćam kako je uopće i pala u komu, jedino joj još mozak radi, sve ostalo
je jedna tusta lopta koja se jedva kreće.
No Adamu se dopala, veselo se smije svemu što kaže. A mene to smeta, ne vidim u njoj ništa posebno.
U međuvremenu je donijela kavu i zbilja dobre kolače. Ti orijentalni Židovi znaju kuhati, naučili su od nas
Arapa.
 Odlučio sam da neću s njom puno općiti, nisam zbog nje došao živjeti u grad, nego zbog Dafi. Želim je
ponovo vidjeti i bolje upoznati, zaljubiti se u nju. A s ovom starom ne mislim prijateljevati; zato sam sjeo
postrani i šutke počeo čitati Ma'ariv, što ju je iznenadilo, učinilo joj se čudnim da Arap čita novine na
hebrejskom. Šteta što nije upoznala Adnana, taj je novine znao napamet, a imao je i spreman odgovor na sve
o čemu su pisali.
Trebat ću ovdje biti oprezan, mirno sjediti i ne ulaziti u prepirke, jer bi inače moglo biti nepodnošljivo.
Nisam ovdje zbog politike, nego radi ljubavi. Stoga sam mirno sjedio, pretvarajući se da mi je sve svejedno,
baš kao Hamid, gledao kroz prozor i razmišljao da bih mogao otići u kino kad bih imao novaca. Adam je
konačno ustao, stara ga je otpratila do vrata i odjednom počela plakati. Objesila se o njega. Prokletnica
jedna. Tako je počela večer, otišla je u kuhinju spremiti jelo, a ja nisam znao trebam li pospremiti prljave
tanjure sa stola ili ne. Nisam želio da pomisli kako sam ovdje došao obavljati kućanske poslove, bio sam
mehaničarpodstanar, ali sam shvatio da je jako stara, jedva hoda, da stenje pri svakom pokretu, a pri
večernjem svjetlu je sva pobijelila, poput mrtvaca. Mora da joj je preko sedamdeset, ocu je sedamdeset;
prepao sam se da bi odjednom mogla pasti mrtva, pa sam pokupio tanjure i odnio ih u kuhinju, a ona mi se
nasmiješila ukočenim osmijehom i rekla: – Sjedi lijepo i pročitaj mi nešto, a ja ću pripremiti večeru.
– Treba li vam nešto popraviti u kući? – zapitao sam.
Zamislila se, a onda je klekla, gotovo zapuzala po podu, otvorila ormarić nešto tražeći i na kraju izvukla
male ljestve u obliku stepenica, te se počela penjati. Gotovo sam povikao: – Recite što trebate, pa ću vam ja
to učiniti!
Nasmiješila se bezubim ustima.
– Zbilja si dobar dečko.
Nisam htio da opet počne govoriti arapski pa sam je odmah prekinuo: – Možete govoriti i hebrejski, ne
morate se mučiti. Nasmijala se.
– Onda ćeš zaboraviti arapski, pa će se tvoj otac ljutiti na mene.
– Neću ga zaboraviti, i u Haifi ima dosta Arapa.
Opet se nasmiješila onim svojim mrtvim osmijehom i rekla mi neka se popnem po ljestvama i pogledam
ima li na gornjim policama koja ispravna žarulja, da je stavim u blagovaonicu kako bi bolje vidjeli što
jedemo. Smjesta sam se popeo, pregledao police i zatekao dvadesetak žarulja, odreda pregorjelih. Nije mi
bilo jasno zašto ih je čuvala, možda je mislila da će joj u dućanu vratiti neku vrst kaucije. Sve sam ih
isprobao prije no što sam pronašao jednu koja je svijetlila.
Ona je za to vrijeme skuhala večeru, ovčetinu s rižom i mahunama, bilo je odlično, vrlo ukusno, prava
arapska hrana. Neprekidno se vrtila oko mene, gotovo da ništa nije jela, donosila je sol, papar, kisele
krastavce, kruh. Stalno sam joj govorio: – Ja ću donijeti – ali bi ona odgovarala: – Ti samo mirno sjedi i jedi.
Na kraju je došao slatki sahalab.
Hodala je polako, vukla noge. Završivši s jelom, skupio sam prljavo sude sa stola i rekao: – U redu, ja
ću to oprati. – Nije mi, međutim, dala, kao da se bojala da ću nešto razbiti. Zato rekoh: – Dobro, dajte da
barem odnesem smeće.
Otišao sam baciti smeće, na ulici je već bio mrak, pa sam se s praznom kantom malko prošetao ulicom
da vidim kako izgleda, tko su susjedi, kakve su trgovine.
Kad sam se vratio, sjedila je u stolici, sve je bilo čisto i uredno, a ona me je ljutito pogledala.
– Gdje si bio?
– Prošetao sam ulicom.
– Uvijek mi moraš reći gdje ideš. Ja odgovaram za tebe. Htio sam povikati, ma kako ti to odgovaraš, ali
sam se suzdržao.
Uzela je Ma'ariv, a ja Yediot Aheronot, jer nije bilo ničeg drugog, nije imala televizor ni radio, pa smo
sjeli jedno nasuprot drugom, kao dvoje staraca, i mirno čitali. Bilo je zaista dosadno. A svakih pet minuta me
pitala koliko je sati. Na kraju se umorila od čitanja, skinula je naočale i rekla: – Pročitaj mi što piše
Rosenblum na prvoj stranici.
Pročitao sam, ne mogu se baš svega sjetiti, no glavna je misao bila da svi Arapi žele uništiti sve Židove.
Uzdahnula je i kimnula glavom.
Nisam se mogao suzdržati, pa sam je zapitao: – Mislite li da vas želim uništiti?
Nasmiješila se i promrmljala: – Vidjet ćemo, vidjet ćemo. Koliko je sati?
– Sedam – rekoh.
– Oh, odmah idi u krevet, možda će doći noćas po tebe, pa nema smisla da te zatekne iscrpljenog. –
Nisam bio nimalo umoran, ali se s njome nisam mogao raspravljati već prve večeri, pa sam ustao i otišao u
krevet. Pogledao sam je, zbilja me preplašila, onako blijeda, crvenih očiju, izgledala je kao neka vještica.
Netremice je zurila u mene. U sebi sam se počeo tresti, toliko je bila stravična. A onda je izustila nešto
čudno, ludo, što joj se valjda iznenada rodilo u glavi:
– Dodi, poljubi me.
Mislio sam da ću se onesvijestiti. U čemu je štos? Zašto? Prokleo sam i sebe i nju, ali se nisam odmah
htio posvađati pa sam joj prišao i brzo okrznuo usnama njen obraz, suh poput lista duhana. U zraku se začuo
zvuk poljupca, a ja sam pojurio u sobu, zaželjevši da sam mrtav, da me nema. No onda sam se malko
razvedrio, jer sam kroz prozor ugledao predivna svjetla luke. Polako sam se svukao, odjenuo pidžamu i
legao u krevet, misleći da ću možda noćas u snu vidjeti djevojku koju volim; i zaista sam je vidio, ali ne u
snu.

VEDUČA

U vrijeme opsade Starog Jeruzalema, samo dvije godine nakon prokletog svjetskog rata, shvatila sam da
je Bog izgubio svijest. Nisam se usudila tvrditi da više ne postoji, jer se staroj, šezdesetsedmogodišnjoj ženi,
čiji je otac bio veliki jeruzalemski rabin, teško boriti protiv Boga i onih koji u Njega vjeruju, no kad je moja
kći Hemda, Gabrielova mati, poginula od metka, a ja s djetetom i njegovim čudnim ocem otišla u Novi
Grad, gdje su nas stavili u samostan Rehavia, svima sam oko sebe, htjeli to oni čuti ili ne, govorila »Nema
svijesti«, i oni su mislili da se to odnosi na dijete ili njegova oca, no ja sam rekla: – Ne, tamo gore – a oni bi
dizali pogled, tražeći i ništa ne shvaćajući, pa bih nastavila: – Ne tražite Ga, Njega tamo nema. – Ljudi su
me proklinjali, jer im je još samo trebalo da u takva vremena i Njega izgube. Tada je umrla i moja ljubav
prema Jeruzalemu. Bio je to grad ludila, pa sam smjesta prihvatila ponuđenu, napuštenu arapsku kuću u
Haifi i preselila se s malim Gabrielom, kojeg sam sada sama morala othraniti. Njegov čudni otac nije htio
poći u Haifu i nije ga bilo briga što uzimam dijete, ionako ga nije zanimalo, lutao je cijelo vrijeme u
nastojanju da se ponovo oženi, ali to mu nikako nije polazilo za rukom. A dijete je jako voljelo svoga oca,
stalno je čeznulo za njim. I kad je napokon otac otišao potražiti sreću u Parizu, jer su mu u Izraelu izgledi
bili vrlo mršavi, Gabriel nikada nije prestao snatriti o Parizu, skupljao je njegove vedute, čitao knjige, i što
sam se više trudila da zaboravi oca, on ga se sve više sjećao. Kupila sam polovni automobil i iz sedmog puta
položila vozački ispit. Vodila sam maloga na kraća putovanja, u Galileju i druge dijelove zemlje, no njemu
je u glavi bila samo jedna misao, kako se domoći Pariza da bude s ocem, pa je pisao pisma, stvarao planove.
Čim je odslužio vojsku, otišao je u Pariz. I tako sam posljednjih deset godina živjela sama, bez obitelji, svi
su u Parizu, umiru jedan za drugim, ne mogu im otići ni na sahranu. Svijet je postao čudan, ali tu je, nije ni
tako loš, mogao bi biti i gori. Kažem samoj sebi, možda je dobro što još uvijek leži nesvjestan, ako se
razbudi opet će početi nevolje. Molim vas, dobri ljudi, govorite tiše, nemojte Ga buditi. No onda sam počela
čeznuti i to tako jako da sam naposljetku izgubila svijest, ni sama ne znam kako se to zbilo. Vjerojatno usred
ručka, jer je gospoda Goldberg došla navečer i zatekla me kako još uvijek držim vilicu u ruci. Ležala sam
bez svijesti možda godinu dana i ako sam Ga srela ne znam, jer svaki je sastanak bio nesvjestan. No na kraju
sam se probudila, isto tako ne znam zašto. I sada više ne čeznem ni za kim. Doduše, možda me je Gabrielov
povratak ipak dirnuo. Vratila sam se kući, devedesettrogodišnja starica, da, toliko mi je godina, natrag u
svoju samoću. Što će biti sa mnom? No još ima milosti za mene: prve noći što sam sama u kući, vani oluja,
bradati čovjek provaljuje u stan – Gabrielov prijatelj, dobra duša, tražit će ga i dalje. Divan čovjek. Opet mi
uvodi telefon, brine o svemu, a jedno poslijepodne mi dovodi čak i malog Arapa da bude kod mene. Doduše,
tužno je sve to završilo. Drugi naraštaj velike jeruzalemske obitelji, svaki drugi Sefard koji je na prijelazu
stoljeća hodao ulicama Staroga Grada bio mi je nekakav rod, a sada na kraju života nemam u kući nikoga
osim jednog Arapa. Bilo bi bolje da mi je doveo neko židovsko siroče, pa bih prije smrti mogla prirediti
mitzvah, no što se može, na tržištu nema židovskih siročića, samo arapskih, barem netko ostaje u zemlji.
Bog se našalio na moj račun, u devedesettrećoj godini moram se brinuti za malog Arapa, slati ga u
kupaonicu da se opere, hraniti ga, znam već, kad naraste bit će klipan kao i svi ostali, ne može im se nimalo
vjerovati, no zasad je to lijep dječak, tipični Arap, ali inteligentan, sjedi pored mene kao pred mnogo godina
moj mali unuk, i opet je u kući neko svjetlo, jedva uspijevam prikriti radost. Donio je u torbi iz svog sela
povrće i jaja, poput dobrih Arapa, Turaka. Zbilja me čini sretnom, mogu mu povjeriti neke manje poslove.
Uzimam ga za ruku i vodim u njegovu sobu, dajem mu dobru večeru. Očistio je svoj tanjur. Hvala bogu da
je pri apetitu, sad ću kuhati prava jela. Mali čovjek. Svejedno što je Arap, ipak je netko. Miran dječak, zna
što hoće, gleda me sumnjičavo, ali se ne boji, oprezan je, zna se obraniti, premda ne nasjeda na moje
izazivanje, pričam s njim na arapskom da se osjeća kao kod kuće, a on mi odgovara na hebrejskom, eto
koliko su se već infiltrirali. Sam je od sebe pospremio stol, iznio smeće i odjednom nestao, prepala sam se
da nije pobjegao, ali se vratio. Ponudio se za neke poslove u kući, zamolila sam ga da promijeni žarulju i
gledala ga dok je to radio, mirno, bez ikakva uzbuđenja, bez galame. I novine zna čitati. Adam mi je donio
pravo malo blago.
No kad je došla večer i pao mrak, shvatila sam da ćemo nas dvoje ovdje sami provesti noć, pa me
uhvatila panika. Odjednom sam pomislila, pa nije on malo dijete nego već veliki momak, taman je i ima
opasno lice. Može ukrasti moje dukate, napasti me, ako ne on onda njegova braća, ti ljudi uvijek imaju
stariju braću. Noću će im otvoriti vrata. Dečko je već jednom provalio u ovaj stan. Kako sam mogla biti tako
glupa, pa zar mi nije bilo bolje ranije, kad je sve bilo mirno? Stavila sam na vrata četiri zasuna, a gospođa
Goldberg odlično čuje. Dobro sam bila zaštićena, a sad sam pustila neprijatelja unutra.
Čudne su me misli počele opsjedati.
Zamolila sam ga da mi nešto pročita iz novina, da vidim kako čita, možda bi glasom mogao otkriti neke
svoje namjere. Dala sam mu članak dra Rosenbluma s kratkim rečenicama i jednostavnim mislima. Počeo je
čitati, išlo mu je vrlo glatko, a osnovna misao članka bila mi je već odavno poznata: Arapi ne žele ništa
drugo nego da nas sve unište. Samo mi je to trebalo, da ga sklonim na takvu misao. Zastao je, razmislio
načas, pogledao me i rekao: – Mislite li da vas želim uništiti?
– Naravno – htjedoh reći – ali hvala bogu, ne možeš. – Nisam, međutim, rekla ništa. Bio je tako drag
kad je to pitao, tako mio. Opet sam se sjetila Gabriela, njegova naglog nestanka. Palo mi je na pamet da me
poljubi. Kad me jednom poljubi, neće noću moći upotrijebiti silu, pa ću mirno moći zaspati, možda ukrade
nešto malo, ali ništa više od toga. Gledala sam ga kako sjedi, mozga, smišlja. Rekoh: – Dođi, poljubi me. –
Mali dripac nije mogao povjerovati svojim ušima, ali se obuzdao, nije mogao odbiti ovako staru ženu, pa mi
je prišao i nemirnim, toplim usnama dodirnuo obraz. Tako dražesno, nitko me već možda petnaest godina
nije poljubio. Poslala sam ga u krevet. Već ranije sam sakrila ključ od njegove sobe tako da se ne može
zaključati i skovati neki plan. Navukao je pidžamu, legao u krevet i zaspao. Oprala sam se, obukla
spavaćicu, zagasila svjetla i sjela u blagovaonicu, osluškujući njegovo disanje. Osam sati, devet, brodske
sirene u luci. Otišla sam u spavaonicu i pogledala ga. Izvalio se na krevetu, zarumenjen snom. Složila sam
mu malo odjeću. Deset sati, jedanaest, i dalje kunjam u naslonjaču u blagovaonici, čekam, možda će
zazvoniti telefon. U dubokom je snu, pokrivač mu je spuznuo s kreveta. Pokrivam ga. Naglo se saginjem i
lagano ga ljubim. Što da radim? Tako je tužno.
Vraćam se u blagovaonicu, i dalje očekujući poziv.
 DAFI

Koliko je sati? Gotovo ponoć. Spavala sam dva sata i probudila se. U kući je mračno. Lako sam se i
jednostavno probudila, to me i plaši u posljednje vrijeme. San mi je poput slame na vjetru, ne ostavlja traga.
Tata večeras ide na posao, između ponoći i dva ujutro mora krenuti. Čula sam to jučer, sve mi je jasno.
Traži noću ljubavnika, a kroz prozor vidim kamion za vuču parkiran na zavoju, žuta dizalica poput prsta
uprta u nebo. Ustajem iz kreveta, uzimam odjeću koju sam još sinoć pripremila. Samterice, vunena majica,
topli džemper. Odlučila sam poći s njim. Udobne čizme, šal. Zimska odjeća koju po zimi nikad ne nosim.
Daj bože da se neki auto pokvari ili doživi nesreću.
Odijevam se u mraku, vani mjesec brzo juri kroz rastrgane oblake. Voda šumi u olucima, ali se kiša ne
vidi. Zamišljam automobil na putu od Tel Aviva do Haife. Vidim čak i kako izgleda. Boja – svijetloplava.
Razmišljam o vozaču i vidim ga, mlad je, vrlo seksi, u crnoj majici, poput nastavnika tjelesnog. Pored njega
je neka mala žena, supruga ili ljubavnica, prilično ljepuškasta. Vraćaju se kući s nekog primanja ili iz
kazališta, radio svira laganu plesnu glazbu, ruku joj je prebacio preko ramena, miluje je, a drugom nehajno
drži volan. Vidim brzinomjer – sto dvadeset kilometara. Naginje se i ljubi je, no dama se ne zadovoljava
samo poljupcem, prikučuje mu se i spušta glavu na njegovo rame, skreće mu pažnju. Govore o sebi, kako su
zgodni, a u međuvremenu počinje kiša (vidim je, mjesec je nestao, nebo se smračilo, kiša šiba prozore),
jednostavno previda zavoj, tresak, auto udara o željeznu ogradu, odbojnik puca, vrata se uvijaju, svjetla
pršte, žena vrišti, kočnice cvile, auto se zamalo prevrće, ali ostaje izvrnut na boku. Živi su. Samo par
ogrebotina i modrica. I dalje 9 . mirno snatrim, vezujući čizme. Vidim čovjeka kako se izvlači kroz prozor i
pomaže ženskoj da izađe. Trči i maše automobilu koji dolazi iz suprotnog smjera, daje mu svoje podatke,
nekoliko minuta kasnije zvoni telefon u kontrolnoj sobi. Umorna službenica bilježi detalje, gleda na popisu
tko je dežuran. Vidi tatino ime, a pored njega naš broj telefona. Diže slušalicu i okreće brojčanik.
Srce mi zastaje. U tom trenutku zvoni telefon. Ukočila sam se. Ovo je ludo. San postaje stvarnost. Trčim
do telefona u radnoj sobi. Dižem slušalicu i kažem »Da?«, no tata me je pretekao sa slušalicom pored svog
kreveta. Čujem pojedinosti. BMW, godina 1972, registarski broj taj i taj, tri kilometra južno od raskršća
Atlit. Tata sve zapisuje u mali notes koji sam mu jučer ostavila pored kreveta. Smjesta odlazim u kupaonicu,
umivam lice, perem zube i izlazim očekujući iznenađenog tatu, no kuća je u mraku kao da je već otišao.
Brzo idem u njihovu spavaću sobu, bože dragi, pa on je ponovo zaspao, ugasio svjetiljku pored kreveta.
Budim ga, žustro tresem. – Tata, jesi li poludio, zar si zaboravio? Moraš po auto! – Uspravio se u krevetu,
zbunjen, zamagljen od sna, odjednom izgleda nekako star. – Što je? Što se dogodilo? – Misli da je sve
sanjao. – Sva sreća da si bila budna. – Mama zuri ispod pokrivača. Žurno svlači pidžamu, gotovo da se
sasvim ogolio preda mnom, potpuno je izluden. Jurim u kuhinju, pristavljam kavu. Tata odlazi u kupanicu,
izlazi odjeven.
– Dođi, tata, kava je gotova.
Smiješi se. – Dafi, ti ćeš biti sjajna žena. Nazivam staričin broj da probudim Na'ima, baš me zanima
kako će reagirati na moj glas, no javlja se stara.
– Dobra večer, možete li, molim vas, probuditi Na'ima? Tata će ga usput pokupiti.
– Tko je to?
– Njegova kći, zovem se Dafi.
– Dafi? Kakvo je to ime?
– Skraćeno od Dafna. Oprostite, jako je kasno. Upravo krećemo.
– Tko to mi?
– Tata i ja... molim vas, požurite... probudite ga i recite mu da čeka vani.
– U redu, u redu, samo bez uzrujavanja, gospođice.
Tata još uvijek ne shvaća da namjeravam ići s njim, zuri u podatke ispisane na otrgnutom listu notesa,
oči mu poluzatvorene, vidi se da već odavno ne zna kako svijet izgleda iza ponoći. Pije kavu, prisno mi se
smješka. Ne primjećuje da sjedim pored njega u kaputu, pijem kavu, spremna za pokret. Odlaže prljavu
šalicu u sudoper, saginje se i žurno me ljubi. – Dobro, sada idem. Hvala na kavi. Smjesta ustajem.
– Idem s tobom.
– Molim?
– Tebi je ionako svejedno. Ne mogu spavati. Idem s tobom. Htjela bih vidjeti kako izgleda taj posao.
Zapanjen je.
– Sutra imaš školu. Što imaš vidjeti? Želiš gledati kako izgleda vučna služba? Pa što si ti, malo dijete?
– A što to tebe smeta? Bolje i to nego lutati po kući. Neću ti smetati, obećajem. Bit ću ti dobro društvo.
Neodlučan je. Znam kako stvari stoje, već godinama me nemaju pod kontrolom.
– Hajdemo barem reći mami...
– Neće se probuditi, neće ni znati. Sliježe ramenima, poražen.
– Pazi, vratit ćemo se vrlo kasno.
– Pa što je strašno u tome?
Silazimo do kamiona. Vani je vrlo hladno, kiša. Pali motor, grije ga.
– Zar ti nije hladno?
– Ne.
Krećemo prvo do donjeg grada, ulazimo u malu sporednu ulicu, u srce napuštene tržnice. Tamo stoji
sjenoviti lik u smiješnom, dugom kaputu. Na'im, noćna sova. Žuri prema nama, otvara vrata i penje se u
kabinu, samo što nije ispao kad me je vidio. Čak i u mraku vidim da mu se lice upalilo, oči iskolačile.
– Zdravo – kažem.
– Zdravo – šapće.
I sjeda pored mene.
Šutnja. Tata brzo vozi praznim ulicama. Semafori su isključeni, samo žuto trepću. Na'im se skvrčio
pored mene, kriomice me promatra. Odjednom šapće:
– Kako si?
– Dobro. Kako je baka? – Dobro je.
Vozimo se bez riječi, tata se uključuje u autoput za Tel Aviv, povremeno se okreće za automobilima koji
prolaze pored nas. Prolazimo raskršće Atlit. Tata usporava, nekoliko kilometara dalje vidimo crvena svjetla
pored željezne ograde, a onda i auto izvrnut na bok. Srce mi lupa. Stajemo sa strane i idemo vidjeti što se
dogodilo. Ne mogu vjerovati svojim očima – auto je plave boje. Kao da sam ja smislila tu nesreću. Odbojnik
i prednji dio auta su smrskani. S druge strane ceste stoje dva auta, s malim svjetlima. Skupila se grupica
ljudi.
Ljudi iznenađeno gledaju Na'ima i mene.
– Što je ovo, poveli ste i svoju djecu? – netko viče, no tata ne odgovara.
Vozač, mlađi čovjek, možda student, počinje objašnjavati što se dogodilo, ispričava se, naravno, nije
samo on kriv. Pored njega nervozno hoda žena srednjih godina, u hlačama, oči joj crvene. I ona je upletena.
– Važno je da nitko nije stradao – glasno ponavlja mladić grupici promatrača, želi valjda da se složimo s
njim i potvrdimo njegovu sreću.
Tata i dalje šuti, mrk je kao i obično, zapravo jedva da je pogledao auto, promatra samo cestu,
automobile koji prolaze, traži nešto drugo.
Naposljetku se baca na posao. Ulazi u kamion, dolazi s njim ispred slupanog automobila. Na'im skida
kaput, vadi trokute i treperavu signalnu svjetiljku, postavlja ih na cestu. Tata mu dobacuje upute, Na'im vadi
alat i polako počinju odvijati kabl za vuču. Vozač ih promatra sa strahom, ostali promatrači sa zanimanjem,
ne znam zašto nismo prodavali ulaznice za tu predstavu. S vremena na vrijeme netko dobaci poneki savjet.
Prilazim ženi.
– Čiji je auto?
– Moj.
 – Vaš? A ovo vam je sin? Gleda me bijesno.
– Zašto to želite znati?
– Tako... mislila sam... odakle idete?
– Zašto?
– Zanima me.
– Iz Tel Aviva.
Praska s odgovorima, moja pitanja joj idu na živce. – Bili ste u kazalištu?
– Ne.
– Gdje ste bili?
– Vraćali smo se s protestnog mitinga.
– Protiv čega?
– Protiv svih laži.
– A tko vam je lagao?
Zuri u mene, nije sigurna da li je provociram ili baš nisam sasvim normalna.
– Što radiš ovako noću u tim godinama? Zar ne ideš u školu?
– Preskočila sam razred – odvraćam tiho. – Sad mogu i malo lutati.
Ne zna što bi rekla, napušta me i odlazi gledati što tata radi s autom. Slijedim je. Vrlo zanimljivo. Na'im
puzi po cesti, a tata drži kabl, govori mu gdje ga treba zakvačiti. Potom polako, vrlo polako počinju dizati
auto. Komadići stakla i djelići svinutog metala padaju po cesti. Super.
Mladić rukama pokriva lice.
– Pravi poljubac – kažem ženi. Bijesna je.
Sad se tata penje u kamion i pali motor, odvlači auto od ograde i miče ga s ceste. Na'im u međuvremenu
skuplja alat, slaže trokute, uzima signalno svjetlo i vješa ga o stražnji kraj kamiona. Radi tiho i energično.
Tata otire ulje s ruku, lice mu je oznojeno, na jednom je mjestu pocijepao hlače. Već dugo ga nisam vidjela
tako zadihanog. Kaže mi da uzmem komad papira i zapišem podatke. Pita ih gdje žele da im odvuče auto.
Žena ga pita za savjet.
– Mogu vam ga odvući u svoju radionicu.
– Koliko će stajati popravak?
– Moram najprije pogledati auto, ne mogu vam odmah reći. Zasad vam mogu zaračunati samo troškove
vuče.
– Koliko?
Tata me šalje da donesem cjenik vučne službe, naginjem se nad njega, osvjetljavam ga džepnom
svjetiljkom. Iznos valja izračunati prema udaljenostima i veličini oštećenog automobila. Treba mi neko
vrijeme da to sračunam.
– Sto pedeset funti – objavljujem pobjedonosno. Tata provjerava i slaže se. Čovjek se počinje prepirati,
tata ga šutke sluša grickajući bradu. No ja postajem nestrpljiva.
– Ovdje vam sve piše, gospodine, što sad hoćete od nas?
– Šuti, mala – sikće žena.
No tata im kaže: – Ona je u pravu, tu se ništa ne može učiniti.
Stiže i policijski auto. Izlaze dva umorna policajca, počinju njuškati uokolo, onaj čovjek, sav očajan,
prekida raspravu. Samo hoće priznanicu.
– Zašto ne? – kaže tata, moli me da napišem priznanicu i uzmem novac.
Smjesta pišem priznanicu, jako uživam u tom poslu. Na'im je skupio sav alat, stoji i gleda me otvorenih
usta. Mladić mi pruža novce. Brojim ih. Nedostaje deset funti. Ona dama će ih morati dodati. Da mi je znati
u kakvom su odnosu. Sad policajci preuzimaju stvar. Ostavljamo ih da rade svoj posao. Novac je u džepu
mog kaputa. Tata uključuje signalno rotirajuće svjetlo na krovu i crveni treptaji počinju nadnaravno
obasjavati cestu. Na'im i ja sjedamo na stražnje sjedište u kabini, okrenuti prema ovješenom automobilu,
pazimo da ga ne izgubimo negdje po putu. Razgovaramo, kažem nešto smiješno, on se smije, iznenađen, oči
mu se cakle.
Tata vozi polako, jednom zastaje pored auta parkiranog uz cestu, gleda ga i kreće dalje. Stižemo u
radionicu. Ogromna je, automobili poput konja u štali, svaki u svom pregratku. Tata i Na'im otkvačuju auto,
smještaju ga po strani. Vozimo se dalje, ostavljamo Na'ima pred njegovom kućom. Kad krećemo prema
našoj kući već je četiri ujutro.
Tata kaže: – Iscrpljen sam.
– A ja nikad nisam bila budnija.
– Kako ćeš izdržati bez spavanja?
– Ne brini, bit će sve u redu.
Odlazi se tuširati jer je jako prljav, a ja usput bacam pogled na mamu, koja i dalje leži u istom položaju,
nema pojma kako smo ova četiri sata bili zaposleni. Idem u kuhinju i pristavljam čajnik. Kroz prozor, s
druge strane usjeka, vidim čovjeka koji kuca na pisaćem stroju, zabacio je glavu, obično nije budan ovako
kasno.
Tata je obukao pidžamu, blijed je u licu, iscrpljen, dolazi u kuhinju ugasiti svjetlo i zatiče me kako još
uvijek odjevena sjedim i mirno pijem čaj.
– Dodi, popij malo čaja prije spavanja – predlažem. Zbog nečega se razbjesnio.
– Nikad te više neću voditi sa sobom. Od svega moraš raditi predstavu.
– Ali takav je život... jedna predstava. Ranojutarnja filozofija...
Okreće se i odlazi u krevet. Napokon i ja idem spavati, skidam se pored otvorena prozora, gledam
oblake, tanki zračak svjetla počinje se probijati kroz njih. Nije mi hladno, dapače, sva kuham, osjećam i
lagane najave boli ispod trbuha, uskoro ću dobiti. U džepu kaputa pronalazim zgužvani novac. Brzo odlazim
tati u spavaću sobu, leži pod pokrivačem, pokušava zaspati.
– Tata, što ću s ovim novcem?
– Stavi ih u moj novčanik – mumlja – i za boga miloga idi već konačno spavati... to je zadnji put...
– Dobro... dobro...
Vadim novčanik iz njegovih hlača. Pun je novčanica. Brojim ih – dvije tisuće sto funti. Zašto nosi sa
sobom toliko novaca? Guram unutra i noćnu zaradu, razmišljam malo, radnike se ne smije iskorištavati čak i
ako su članovi obitelji, pa vadim za sebe trideset funti, honorar sekretarice. Još jednom tražim pogledom
onog za pisaćim strojem, ali ga više nema. Gasim svjetla i nestajem pod pokrivačem.

NA'IM

Ona se javlja na telefon, uvijek je budna, luta kućom, kunja po naslonjačima. Nikad je nisam vidio da
zaista spava. – Koliko ću još živjeti? – ponekad pita. – Bilo bi glupo da to prespavam.
Ulazi u sobu, pali svjetla i počinje me buditi na onom svom čudnom arapskom.
– Hajde, Na'ime, dijete moje, ustaj, vrijeme je!
Ustajem, uvijek ispod pidžame imam donje rublje, jer nikad ne izlazi iz sobe kad se svlačim, ne miče se.
– Nemoj biti smiješan – rekla je jednom, vidjevši me da se pokušavam pri svlače nju sakriti iza vrata ormara
– sve sam ja to već vidjela, ne trebaš se ni stidjeti ni bojati.
Kako sam se uopće spetljao s tom staricom? Međutim, navikao sam se, mlad se čovjek na sve navikne.
Obukao sam se, oprao zube, namirisao se po licu, popio malo kave s komadom kruha i sjurio se niz stube na
ulicu. Ne volim se noću predugo zadržavati na ulici. Jednom su me zamalo pokupili policajci, srećom Adam
je stigao u pravi čas. Već iz daljine vidim svjetla kamiona pa trčim prema njemu, uskačem u pokretu, penjem
se, otvaram vrata i ulazim, smiješim se Dafi koja mi pravi mjesta. Baš smo kao neki uhodani tim, poput
vatrogasaca ili posade tenka. Svaki puta kažem u sebi – večeras neće doći, a ona ne propušta ni jednu noć,
tako vlada svojim ocem, uvijek dobije ono što želi.
 Samo mislim da ni ona sama baš ne zna što želi.
Sjedam pored nje, uvijek uzbuđen, uvijek sretan, kao one prve večeri kad sam otvorio vrata, ugledao nju
i gotovo pao natrag na cestu.
Iako je sjedalo veliko, a mi mali, ipak se moramo dodirivati, pa samo molim boga da putovanje bude što
duže. Umotana je u debeli kaput, ima vunenu kapu na glavi, poletna je i svježa. A Adam sjedi za volanom,
tmuran i mrk, duga mu brada, osvijetljena instrumentima, pada na prsa, umoran je, ne govori ništa, samo
gleda automobile u prolazu. Jednom je stao i dugo zurio u mali Morris, parkiran pored mora, zagledavao ga
sa svih strana, prije no što smo konačno krenuli dalje.
Dafi me pita kako je stara, što radim preko dana; pričam joj, a ona se smije, dah joj lijepo miriši jer prije
polaska pere zube. A kroz odjeću joj počinjem osjećati tijelo, pazim da se uvijek laganije obučem, hlače,
tanka majica i džemper, tako da je mogu osjetiti.
Pričamo, brbljamo, ponekad o politici, kažem nešto o arapskom problemu, ona se odmah počinje
svađati. Ni jedno od nas ne zna baš mnogo o tome, ali svejedno se natežemo, sve dok Adam ne kaže: –
Dosta, smirite se... ne galamite toliko... promatrajte cestu i tražite mali, plavi Morris.
Ali takvog auta nema, znam, to je samo san.
Napokon stižemo do pokvarenog automobila. Nekoliko puta ih nismo našli, jer su se sami dali odvući,
ne ostavivši za sobom nikakvih tragova. Ali usput bi uvijek naišli na nešto drugo, nikad nismo bili bez posla.
Tih noći sam mnogo naučio o automobilima, u radionici to godinama ne bih saznao. Tamo svatko radi samo
jedan posao, a ovdje je svaki auto bio problem za sebe. Kako srediti začepljenje dovoda goriva, izmijeniti
puknutu remenicu ventilatora, učvrstiti olabavljeno kvačilo, kako izvaditi termostat koji guši motor... U
njega su zlatne ruke, a zna i pokazati. – Dodi ovamo, gledaj, drži ovo, stisni ono, odvij... – Tako sam se
zainteresirao za posao da sam zaboravio i na Dafi, koja bi stajala postrance i pričala s vozačevom ženom ili
se igrala s djecom i zabavljala ih.
Ponekad bih mu rekao: – Dajte, ja ću to učiniti – a on bi me pustio, imajući u mene povjerenja. Osobito
kad bi se trebalo zavući pod auto, namjestiti kabl, vidio sam da u njegovim godinama to nije lako, više nije
bio mlad, pa bi se zavlačio umjesto njega, već sam dobro znao mjesta gdje valja učvrstiti kabl. U početku se
naginjao da provjeri je li sve kako treba, ali je s vremenom naučio da mi vjeruje.
A ljudi su oko nas stalno pripovijedali, stalno nam davali neke savjete, svi su teški stručnjaci. Židovi su
pravi profesionalci kad treba pričati. Katkad bi se neki auto zustavio samo radi korisnog savjeta. Prvo bi
pitali koliko ima mrtvih i ranjenih, a onda bi počeli govoriti što nam je činiti. A oni ranjeni tipovi, stajali su
onako okrvavljeni, zabrinuti za svoj auto, koliko će ih sve to koštati, hoće li osiguranje pokriti sve troškove.
Židovi ne brinu ni o čemu kao o svojim autima.
Adam samo šuti, pravi se kao da ne čuje. Ja već postajem nestrpljiv, a on kao da ne haje. Ali kad je
posao gotov i treba reći cijenu, e, tu je onda tvrd. Cijene su mu gadne. Šalje ih k Dafi, ona je zadužena za
novac. Sjedi u kabini s malom priručnom blagajnom u krilu, djeluje tako blago i lijepo, uzima gotovinu,
čekove, sve odreda. Piše priznanice i udara na njih neki plavi žig, jer svi traže priznanice. Neki ih spremaju
u džep, pokazat će ih onima koji trebaju platiti, no ima i onih koji ih bace na cestu, tražili su ih samo iz inata,
tako da platimo porez.
I novac se gomila. Ponekad dobijemo i do petsto funti u jednoj noći.
Doduše, ja ne dobijem ništa. Danima hodam bez prebite pare. Moja zarada odlazi ravno ocu, ne znam
ništa o tome. Svake noći odlučujem da ću ga tražiti novaca, no onda uvijek u zadnji čas uzmaknem. Po danu
šećem ulicama, gledam izloge, i želim kupiti svakojake stvari, htio bih otići u kino, no džepovi su mi stalno
prazni.
Jedne noći nakon zbilja naporna posla, prije no što će me ostaviti pred kućom, kažem: – Mogu li
porazgovarati s vama? – a onda počinjem zamuckivati, zbunjen što je i Dafi prisutna, kažem da sva moja
zarada odlazi ocu, pa da li bih ja mogao dobiti nešto... barem neki zajam...
Dafi se odmah počinje smijati. – Zajam?
 A on mi kaže da sutra dođem u garažu, reći će Erlichu da ubuduće zaradu isplaćuje meni, no ja ne bih
želio da otac više ne dobiva novce.
– Nije važno... nije važno... – sav sam se spetljao. – Samo. .. mislio sam...
On ne razumije, no Dafi otvara blagajnu i vadi dvjesta funti.
– Što će ti zajam? Radio si tako naporno... hoćeš li još?
– Ne, to je sasvim dovoljno – šapćem, i uzimam novčanice.
Trčim kući s dvije stotine funti, uvjeren da će mi dugo potrajati, ali već nakon dva ili tri tjedna sam opet
bez pare, pa potajice pitam Dafi može li mi dati još, a ona se samo smiješi i daje.

ADAM

Svake večeri kažem samome sebi, e, sad je dosta, vrijeme je da prestaneš, ludo je pokušavati ga naći na
tim noćnim izletima. Ali sad više nema uzmaka. U ponoć zvoni telefon, stižu pozivi za pomoć. Prestao sam
dizati slušalicu, Dafi me uvijek pretekne i odrješito zapiše sve pojedinosti s neshvatljivim entuzijazmom, zna
već imena svih dežurnih u kontrolnom centru, izmjenjuje s njima viceve. Sve više gubim kontrolu nad njom,
a i Asija je nemoćna. Pogriješio sam one prve noći dopustivši joj da pode sa mnom. Nakon toga joj se više
nisam mogao suprotstaviti, ili ću je povesti, ili će noću šetati ulicama. A Asija spava, s njom se ne može
normalno porazgovarati, kad je probudim ona mi odgovara, oh da, priča, ali ne izlazi iz kreveta i samo što
okrenem leda već spava kao zaklana.
I tako izlazimo noću, pobiremo usput Na'ima, odlazimo u potragu za izraelskim noćnim ptičicama koje
su stradale negdje po putu. Čudan posao, vrlo unosan, pogotovo zato što te automobile obično teglim u svoju
radionicu, stječući gomilu novih mušterija.
Zima je na izmaku, noći su toplije i kišovitije, pune cvjetnih mirisa. Izrael je u hirovitom snu bez snova,
trenutnoj omamljenosti. Odjednom izgleda velik, sav bliješti, mala sela su se pretvorila u gradove. A po cesti
beskrajna grmljavina prometa, vojne kolone, privatni automobili, kamioni, autostoperi, vojnici koji se
odjednom pojavljuju nasred prazne ceste, neki prljavi, neki besprijekorni, vraćaju se kući ili u vojne centre.
Pustolovi, dobrovoljni kibucnici iz inozemstva, radnici s okupiranih teritorija. Prošla su već četiri mjeseca
od završetka rata, no zemlja je i dalje nemirna, ljudi lutaju, neodređeno nešto traže, sređuju nesređene
račune.
A ja usred svega toga s kamionom za vuču i dvoje djece koja veselo brbljaju pored mene, vozim s
treperavim signalnim svjetlom i tražim mali, stari Morris iz 1947. plave boje. Tražim čovjeka koji je nestao.
Apsurdno.
Posao je težak. Već odavno se ne bavim tim osnovnim automehaničarskim poslovima, podešavanjem
ventila, izmjenama remenica, učvršćivanjem kvačila, oživljavanjem ispražnjenih akumulatora. Radi se pod
otežanim uvjetima, po mraku, često i kiši, uz svjetlo baterije, bez pravih rezervnih dijelova, s
improvizacijama od čelične žice i starih vijaka. Nasreću, Na'im mi pomaže, marljiv je i brzo uči. Sve sam
zadovoljniji s njim, dodaje mi uvijek pravi alat i zavlači se pod auto da pričvrsti kabl. Sve je više poslova
koje može obaviti sam, pa ga puštam. Zašto ne? Počinjem osjećati neku novu iscrpljenost, sav se uspušem
kad moram odviti neki zarđali vijak. Već sam se odučio od takvih napora.
Ti noćni Izraelci su poseban soj ljudi. Kršni taksisti, mladići koji su razbili očev auto, umorni predavači
na povratku s predavanja u kibucu, drčni stranački službenici. I neke usamljene žene, vraćaju se u sitne sate
s protestnih mitinga ili iz neke avanture. Usput se uvijek može naći i poneki neispavani vojnik, umorni
autostoper koji kunja u ostavljenom autu s puškom medu nogama.
Onda se uvijek skupi gomila ljudi s različitim savjetima. Treba imati čelične živce za posao pod takvim
uvjetima. Svi su stručnjaci. Dafi brzo stupa u razgovor, jezik joj je brz i provokativan. Odmah privuče sve
mlađe ljude, šale se s njom. Eh, ta mala i njen prštav smijeh u tišini noći...
 Kad napokon uspijem pokrenuti motor i kad me okruže zahvalna lica, bez oklijevanja odrežem cijenu.
Posebna noćna tarifa. Isprva prosvjeduju. No onda ih šaljem k Dafi, koja ima cjenik ispisan velikim slovima
i brojkama, u boji, osvjetljava ga baterijom i pokazuje s laganim osmijehom, broji novac, zapisuje podatke
na poleđini čeka, broj osobne karte, sve s takvom ozbiljnošću, nekim čudnim zadovoljstvom.
No ponekad nemamo od koga uzeti pare. Prošle noći su nas pozvali zbog smrskanog auta u jarku pored
autoputa nedaleko od Hadere. Pored njega je stajao i čekao nas samo jedan usamljeni vojnik. Bio je svjedok
te tužne nesreće, u autu su bili roditelji s djetetom, dijete je poginulo, a roditelje su odvezli u bolnicu.
Policija je već bila na uviđaju, uzeli su sve podatke, a mi smo samo trebali odvesti auto. Upalio sam svjetla,
ugledao smrskana stakla, razderana, okrvavljena sjedala, dječju cipelu i čarapicu. Dafi i ja smo stali kao
paralizirani, ali je Na'im bez riječi počeo izvlačiti kabl, zavukao se pod olupinu auta i zakvačio ga, otrčao do
vitla, pokrenuo ga, vratio se pričvrstiti spojku, opet natrag do vitla i malopomalo izvukao auto iz jarka.
Gledao sam ga i mislio, kako taj dečko brzo uči, to je nevjerojatno.
Vraćali smo se bez riječi, vukući za sobom smrskani auto, gotovo u zraku, samo je s jednim kotačem
poskakivao po cesti. Vozili smo se polako, put se odužio, vojnik je kunjao pored mene, a djeca su šutjela na
stražnjem sjedalu, motrila ovješeni auto, kiša je padala i izlijevala se kroz razbijene prozore, a ja sam vozio,
izmučen, ne gledajući aute koji su prolazili, zaboravivši na potragu. Morat ću odustati od njega.

ASIJA

Naprijed je golemi Crnac, vrlo elegantan, u svijetlozelenom odijelu s modernom kravatom iste boje.
Vodi me u golemu galeriju punu svjetla, sa staklenim krovom. Govori i objašnjava mi slike koje vise u
udubljenjima u zidu. Slike bujnih krajolika, polja, šuma, sela, evropski krajobrazi, ali u žarkom afričkom
osvjetljenju. Je li on naslikao te slike? Pitam ga, ne skidam oči s njega, tako je visok. Nije, smiješi se
širokim, ohrabrujućim osmi jehom, ali to su slike njegove domovine i zato o njima govori s takvom
ljubavlju. – Kako je to divno, kako prekrasno, vidite, nova naselja koja smo podigli, obnovili zemlju. –
Gledam malo bolje, vidim da to uopće nisu slike nego stvarnost, jasno se vide pokreti, ljudi s malim
kolicima, debeli i spokojni seljak ore zemlju, stupa iza goveda zakrivljenih rogova, neke vrste jarca.
Tamnoputi ljudi u staroj odjeći, djeca s turbanima u igri.
– Dođite i pogledajte ovu sliku – doziva me s kraja hodnika, a ja mu s ushitom prilazim, visoko sam i
vidim daleko, kao da gledam odnekud iz svemira. To je slika polja koja se pružaju sve do plavog obzorja,
bez ljudi, presječena su napola dugim, ravnim kanalom koji se gubi negdje daleko na horizontu. Iz njega
izvire mjehuričasta masa bijele pjene, lava iz dubine zemlje. I bez i jedne riječi objašnjenja sve mi je jasno –
to je ekvator. Zastaje mi dah, kao da sam doživjela neku tajanstvenu viziju. Duga, uporna i konačna linija.

VEDUČA

Arap se vraća potkraj noći, prljav, čizme mu pune blata. Već je naučio da ih treba skinuti u hodniku i u
stan ući u čarapama. Hoda tiho, ali ja se budim.
– Onda, jeste li nešto našli?
– Što?
– Kako misliš, što? Zaboga, pa što ste radili čitave noći?
U početku bih odjurila na telefon i nazvala Adama, a on bi rekao: – Što vam je? Da sam nešto doznao,
odmah bih došao do vas.
Prestala sam ispitivati Arapa i telefonirati.
Uvijek je dobro raspoložen, taj Arap, veselo zvižduće, zadovoljan je sa samim sobom. Zašto je, zaboga,
tako veseo? Šeće još nekoliko trenutaka po kući, pojede komad kruha, takav bi otišao u krevet. No od toga
sam ga brzo odučila.
 – Srami se, dečko, nismo u Meki, prvo na pranje. Uvrijedio se, problijedio od bijesa. Oskrnavila sam
najveću muslimansku svetinju.
– Kakve veze Meka ima s time? Meka je čišća od čitavog Izraela. ..
– Jesi li bio tamo?
– Ne, ali niste ni vi.
Taj ima jezik. Kako zna da nisam bila u Meki, u mojim godinama mogla sam već biti bilo gdje. Ništa
nisam rekla, nisam se htjela početi svađati, stid bilo staricu koja se svađa s takvim djetetom, a i što bi Adam
rekao, taj divni čovjek koji se noću žrtvuje tražeći Gabriela. U svakom slučaju naučio se otići na pranje dok
mu spremim rani doručak, sve pojede i popije, hvala bogu nije u noćnom poslu izgubio apetit, nosi onu
svoju čudnu pidžamu koja me uvijek podsjeti na pidžame koje je moj pokojni djed nosio ljeti, u Starom
Gradu, dok bi popodne sjedio na balkonu promatrajući Zapadni zid.
Potom odlazi u krevet, vrti se malo pa krevet škripi, ali se ubrzo smiruje. Nakon dva sata tiho ulazim u
njegovu sobu, pokrivam ga i uzimam mu donje rublje, bacam ga u korpu s prljavim vešom, dobro mu
pregledavam hlače da ne bi bilo nekih bombi ili hašiša. Moram dobro paziti na njega. To je tako tužno.
Isprva ništa nije imao u džepovima, pa sam mu stavila maramicu i dvije funte da može kupiti malo slatkiša.
No kasnije sam počela pronalaziti novac, pedeset, stotinu funti. Adam mu daje novac, zaslužio ga je, ali
takav je rasipnik da već za tjedan dana nema ni pare. Jednom je kupio veliki perorez. Bacila sam ga bez
oklijevanja u zahod i pustila vodu. Znamo mi što se događa kad Arapi šeću s noževima.
U podne se budi, opet jede, odnosi smeće, namješta slavinu koja pušta vodu ili otčepljuje slivnik ili
zahod, te odlazi u šetnju, možda i u kino. Vraća se u šest popodne pun života, oči mu trepere, sjeda i neko mi
vrijeme čita novine, čita ih nekako skeptično i podrugljivo, ali barem sva slova izgovara ispravno.
Večeru jede obično s manjim tekom, opet odlazi u kraću šetnju, kući dolazi sve kasnije, treba mu sve
manje i manje sna. I vrijeme tako prolazi. Kamion stiže noću, vraća se pred zoru, a od mog Gabriela ni traga
ni glasa. Plačem Adamu preko telefona: – Što će biti od svega toga?

DAFI

Sad sam drukčije umorna, istinski umorna, to više nije prazni i nervozni umor besanih noći. Nakon
dugog noćnog putovanja osjećam slatki umor u udovima.
Kući se vraćamo obično oko dva ili tri ujutro, i idemo u krevet. Mama prva ustaje, budi nas i sprema
doručak. Tata je ujutro kod kuće, to je novost, pa svo troje zajedno doručkujemo.
U školi sam spora, za vrijeme odmora samo spuznem na kamen na igralištu, Tali je pored mene.
Premjestili su me nakon one zgode s Arzijem, pa sad netko drugi tamo spava. Smjestili su me u treću klupu
u srednjem redu, u samu sredinu razreda, izloženu i bespomoćnu. Sad trebam odgovarati na pitanja, ili
barem mirno sjediti i gledati nastavnika toplim, psećim očima, smiješiti se neduhovitim šalama, biti pažljiva.
Druga djeca u razredu mi već pomalo počinju ići na živce, jer dok ja noću gledam pravi život oni se bave
snovima. Čak mi i Osnat već počinje malo smetati sa svojim trajnim uzbuđenjima. Jedino se još s Tali dobro
slažem, ne priča mnogo, nikome ne smeta. Uvijek se slaže sa svakim prijedlogom.
U povijesti, književnosti, Bibliji, pa čak i u Talmudu, nisam tako loša. Iako ne pazim baš točno što se
govori, niti uspijevam napisati sve domaće zadaće, ipak imam dobrih zamisli, originalnih pitanja, pa tu i
tamo podignem ruku i kažem nešto tako zanimljivo da impresionirani nastavnik zaboravi sve one moje
ostale nedostatke. No u matematici nemam što za reći, premda stalno pokušavam smisliti nešto originalno.
Matematička Beba čvrstom rukom vlada razredom i neki ga dečki zbilja vole jer sa sobom donosi svakojake
matematičke igrarije koje ne mogu podnijeti, zašto još više komplicirati ionako komplicirane stvari? Jurimo
nastavnim planom. Prije no što uspijem shvatiti jednu vrst zadataka, već prelazimo na nešto potpuno
različito. Svi su već zaboravili nastavnika koji je poginuo u ratu, začas su ga izdali. A ja ga se, naravno,
sjećam, odnosno sjećam se barem memorijalne proslave koju je organizirao Švarci, i pjesme koju sam s
toliko osjećaja recitirala prigušenim glasom pred utihlom dvoranom: »Gle tijela naša poredana, mi ne
dišemo više«. Strašno mi nedostaje, premda baš ne znam zašto.
Kad sam jednom išla hodnikom ruku pod ruku s Tali (bila sam tako umorna da sam se za vrijeme
odmora morala nasloniti na nju), stigle smo do malog natpisa na ulazu u kabinet za fiziku, pa smo zastale da
pročitamo što piše. Natpis je bio sav prljav i zapušten. Odmah sam u hodniku pristupila Švarciju i rekla da bi
natpis trebalo očistiti, to školi ne služi na čast, pa se jako iznenadio, mislio je da ga ismijavam, ali nije znao
što bi rekao, pa je zaista odmah poslao podvornika da ulašti tu ploču.
Matematička Beba je točno znao koliko vrijedim u matematici, ali me svejedno nije puštao na miru, i
kad bi se htio zabaviti nekom žrtvom, uvijek je mene pozivao na ploču. Ustala bih i rekla: – Ne znam zašto
se mučite, možete mi odmah dati slabu ocjenu, ako želite – no on bi me prisiljavao da izađem na ploču, a ja
bih se tako razbjesnila da sam svojim glupim greškama uveseljavala cijeli razred. Uvijek sam bila na rubu
plača, ali bih se samo glupavo smješkala.
Jednom nisam izdržala a da ga ne pitam koji je smisao učenja svih tih računa kad postoje oni mali
džepni računači koji se mogu nositi posvuda, čak i u pustinju, a on je poludio, kao da ga mislim lišiti posla, i
nadugačko i naširoko počeo objašnjavati, uopće ne odgovorivši na moje pitanje.
Danas pogotovo nisam u formi, jer smo sinoć izvukli auto u kojem je poginulo dijete, pa smo vidjeli krv
i malu cipelicu na sjedalu. Htjela sam markirati sat matematike da izbjegnem nepotrebnu muku, no Švarci je
vani bio u patroli, a u sobi prve pomoći su davali injekcije. Tako sam na kraju ostala u razredu, Matematička
Beba je došao nabusit kao i uvijek i odmah me napao, kao da nije bilo četrdesetoro drugih na koje se mogao
napenaliti. Ponekad mislim da Tali ima pravo, možda je ipak malo zaljubljen u mene, samo ne zna kako bi
se ponašao. Odlazim na ploču i mučenje počinje. Odjednom vidim kako iz torbe vadi poznatu bilježnicu,
notes poginula nastavnika, sa svim imenima i upisanim ocjenama, mora da su mu to predali radi usporedbe.
Prepoznajem pokojnikov rukopis, nježan, vrlo položen rukopis. Osjećam slabost, naginjem se na ploču.
Preplavljuje me nagla žalost.
A Matematička Beba kaže: – Ne mogu shvatiti kako ti je prošli nastavnik mogao dati ocjenu »vrlo
dobar«...
Prekidam ga.
– Da se niste usudili tako govoriti o njemu!
Naglo je pocrvenio, zaprepašten. U razredu je zavladala grobna tišina. Tu sam trebala stati, da sam stala
ništa se ne bi dogodilo. Ali nisam stala, dopala mi se nastala tišina. Ako budem na stavnica, kao mama, na
mojim će satovima uvijek biti takva tišina.
– Osim toga, bilo bi bolje da ste vi poginuli umjesto njega... Razred je prestao disati.
Onda sam se prepala te tišine, briznula u plač, i izjurila iz razreda, trčeći sve do kuće. Rekli su mi
kasnije da Matematička Beba od zaprepaštenja nije mogao završiti sat, stalno je radio neke glupe greške. Na
kraju više nije mogao izdržati, prekinuo je sat prije zvona i odjurio direktoru. Sve mu je ispričao, a direktor
je smjesta pozvao mamu pa je tek tada Matematička Beba doznao da sam joj kći i možda je požalio svoju
nepromišljenost, no bilo je kasno za žaljenje, i za njega i za mene.

NA'IM

Divno je, tako sam sretan. Tako slobodan. Više mi nije žao što nisam ostao u školi. Ne može mi biti
bolje. Noću radim pravi posao, postat ću profesionalac. Dafi me gleda s poštovanjem kad rukujem s vitlom.
Ujutro se vraćam, perem, odijevam pidžamu, stara mi daje doručak, čeka me kao kralja, onda odlazim u
svoju sobu i gledam kako divna slika zaljeva oživljava, liježem, ne mogu odmah zaspati od sreće i strasti,
vrtim se, no onda naposljetku ipak zaspim, ustajem u podne, spreman za nove pustolovine.
S novcem u džepu sam slobodan kao ptica. Prvo idem u kino, pogledam dobar kaubojski film da se
sasvim razbudim. Pogledam trgovine, gledam robu, cijene. Ponekad nešto i kupim, perorez, kišobran.
Uzmem kikiriki i popijem voćni sok radi boljeg apetita. Vratim se za večeru, sjednem i smažem cijeli tanjur
da ne misli kako nije dobro skuhala, jer je zbilja ukusno.
Čitam joj malo iz Ma'ariva, malo iz Yediot Aharonota, kako je sve gore i gore, a onda odlazim u krevet.
No u posljednje vrijeme nisam predvečer mogao zaspati, treba mi sve manje i manje sna. Stoga iznosim
smeće, ostavljam kantu pred vratima i odlazim ponovo u kino, tražim film s manje pucnjave, a više glazbe i
ljubavi. Dovoljno sam visok da udem i na filmove zabranjene za djecu ispod šesnaest godina, ne uspijevam
samo proći kod onih za koje treba imati više od osamnaest, blagajnica ili upravitelj me ne puštaju. U pola
deset mi je dosta lutanja, pa se vraćam kući. Već je sva zabrinuta. Skidam cipele i liježem odjeven, čekam da
zazvoni telefon, no nikad ne uspijevam prvi dignuti slušalicu, stara me uvijek pretekne.
Onda ležim u mraku, u nekom polusnu, gledam kroz prozor, vidim kako se grad smiruje. Čak i u zaljevu
svjetla blijede, automobila je sve manje. Stara nekad proviri, pa zatvorim oči da ne pomisli kako nešto nije u
redu. Ponekad sanjam, kao primjerice jučer, kad sam sanjao da sam došao na sveučilište. Nikada tamo nisam
bio, ali sam znao da je to sveučilište. Velike predavaonice i studenti u bijelim kutama, kao u bolnici. Pitam
gdje je studentska referada, pokazuju mi, nalik je na Erlichov ured samo stotinu puta veća, golema je i u njoj
sjedi na stotine Erlicha, premeće račune za malim stolovima. Tiho hodam pored njih, pretražujem zidove,
zamjećujem da meci u njima nisu ostavili rupe nego otekline, poput rana koje su zacijelile i malo se nadule.
Jedan me službenik gleda kao da pita tko sam, a ja odgovaram povjerljivo, premda nisam čuo pitanje.
– I ja sam Židov.
Onda šetam dalje, dodirujem male otekline, kao da su me snage sigurnosti poslale da ispitam to mjesto.
Sve više ljudi ulazi u predvorje, a ja postajem sve nervozniji, jer je jedan od njih Arap, namiguje mi i govori
arapski: – Probudi se, Na'ime, telefon je zvonio, dolaze, nemoj više sanjati.
To je stara.

ADAM

Sve sam umorniji. Koliko će to još trajati? Ponekad stižemo kući u osvit. Noći su sve kraće. Uhvatim
jedva satdva sna prije no što me Asija obzirno ne probudi. Vidi kako se teško budim, pa me pita: – Zašto ne
ostaneš još malo spavati? – no ja sam uvijek bio ranoranilac i ne mogu jutro provesti u krevetu. Čudno da
nikad ništa ne govori o tim noćnim izletima, kao da je se ne tiču, čini se da je ne smeta činjenica što se Dafi
pridružila potrazi za ljubavnikom svoje majke.
Dafi joj je u početku detaljno pričala sve što se zbivalo prethodne noći, a Asija je slušala ukočena lica.
Čiji smo auto vukli, što smo vidjeli, što smo razgovarali, no nakon izvjesnog vremena Dafi je to prekinula i
samo bi sjela pored mene, rukama podbočivši glavu. Kasno stižem u garažu i zatičem zbrku. I ja imam sada
više posla. Čekaju me vlasnici automobila koje smo sinoć dovukli, predstavnici osiguranja, a ponekad i
policajci. Moram ispuniti formulare, svjedočiti, javiti se na telefon, dati uputstva da se nastavi s popravkom
onoga što je sinoć započeto. Glava mi pada, u očima kao da mi je pijesak, zbrkan sam, jurim između ureda i
pojedinih odjela, rukama umrljanim od ulja i masti objašnjavam neke stvari radnicima. A posao cvjeta,
Erlich me promatra s ljubavlju, morat ćemo u limariji i lakirnici zaposliti nekoliko novih radnika. Noćne
mušterije dolaze i hoće razgovarati samo sa mnom, vidim da me radnici gledaju sa strahopoštovanjem, kao
da vlastitim rukama dovlačim ta vozila. A ja sam umoran i sav smeten, rascijepio sam vulkan i lava je počela
izbijati. Čemu sve to? Ponekad odem posjetiti staricu, sva se trese, misli da imam nekih vijesti za nju. Ali od
njega ni traga. Nekad pomislim da možda nikad nije ni postojao, da je sve to samo tlapnja. Vidim da čak i
ona zna o njemu vrlo malo.
– Gdje je Na'im?
– Otišao je u kino.
– Pomaže vam u kući?
– Da, dobar je... dobar je...
 Sve sam umorniji, sad već spavam samo po dva sata dnevno. Navečer telefon počinje zvoniti već u
deset, zovu me neki ljudi direktno, čuli su od prijatelja za moju noćnu vučnu službu.
Morat ću prekinuti s tim...
Jutros stižem u garažu potpuno iscrpljen. Prošle smo noći dovukli jedan smrskan auto. U njemu je
poginulo dijete. Još nisam pravo ni ušao u garažu, ususret mi juri uzbuđeni predradnik. Ima sjajnu ideju.
Pokazuje mi slupani auto koji već visi u jednom od pregradaka. Želi ga prerezati napola i zavariti onu
netaknutu polovicu s polovicom tog istog modela kojeg smo već odavno kupili kao staro željezo i to na
njegov nagovor. Ludo smion način da se napravi potpuno novi auto. Govori i govori, vodi me oko auta,
pokazuje gdje bi trebalo rezati, objašnjava kako će od dvije polovice karamboliranih automobila napraviti
novi auto, polakirat će ga i ulaštiti i nitko neće ništa primijetiti. Oči mu svjetlucaju, ima nešto mutno u
cijelom tom pothvatu, ali uz dosta mašte donijet će priličnu zaradu, prešutno se sporazumio s
osiguravajućim društvom, sad mu još samo treba moje dopuštenje. Stojim i slušam ga, jedva držim oči
otvorene. Naglo je zatoplilo, radnici hodaju u majicama, jedino sam ja i dalje u kaputu, kao da sam s
drugoga svijeta.
Prstima prelazim preko olupine, gledam slomljene prozore, mrlje krvi na sjedalima, dječju cipelu i mali
autoigračku istog modela i boje. U glavi mi se vrti, želudac mi se diže, osjećam da ću se onesvijestiti. –
Radite što god hoćete – kažem, ulazim u svoj auto i krećem kući.
Deset sati. U kući je tiho. Spuštam rolete, skidam se u donje rublje, liježem u krevet, pokušavam
zaspati. Javlja se blijeda uspomena na davnu dječju bolest. Nikad nisam na taj način razmišljao. Ležim
zatvorenih očiju, osjećam se grozničavo. Vani iz nekog udaljenog vrta čujem dječju pjesmu, netko isprašuje
sag, dopiru i zvuči gitare, neka žena se smije. Izraelsko jutro. Polako se budi neka nejasna, nesvjesna želja.
Vani miriše cvijeće. Nešto se u meni zbiva, iscrpljenost ovih posljednjih tjedana je u meni nešto slomila,
otopila napetost proteklih godina. Mičem pokrivač, skidam se dogola, gledam svoje teško tijelo u zrcalu.
Otvaraju se ulazna vrata. Dafi. I s njom je isto što i sa mnom, posljednjih nekoliko noći ništa nije spavala.
Odlazi u kuhinju, otvara vrata hladnjaka, hoda po kući, dolazi u moju sobu. Ispod pokrivača sam potpuno
gol.
– Tata? Prepao si me. Što se dogodilo? Jesi li bolestan?
– Ne, samo jako umoran.
Spušta se na krevet. Kao mala djevojčica. Lice joj je tužno, iskrivljeno, oči crvene kao daje plakala.
Moram okončati ta noćna putovanja.
– Škola je već gotova?
– Nije, pobjegla sam kući... posvađala sam se s nastavnikom matematike.
– Što se dogodilo?
– Ništa posebno. Nije važno.
– Nećemo više izlaziti noću.
– Zašto? – Glas joj je malaksao, ali izgleda iznenađena.
– Dosta je bilo. Gotovo. Nema više smisla tražiti.
– Izgubio si nadu da ćeš ga pronaći?
– Uglavnom.
– A mama?
– I ona će na kraju odustati. Njena ozbiljna i zrela pitanja... Šuti, zamišljena. Nešto je muči.
– Onaj auto kojeg smo sinoć dovukli... dijete koje je poginulo. .. jesi li saznao što se odista dogodilo?
Tko je to bio?
– Ne znam.
Napeta je, bulji u prazno. U kutu usana stvorila joj se nova bora. Skriva nešto. U posljednje vrijeme sve
je više nalik Asiji.
– Hajde, odspavaj malo.
 – Ne mogu. Previše sam umorna...
– Onda napravi zadaću... što se dogodilo s nastavnikom matematike?
Tužno se smješka, ne odgovara, izlazi iz sobe. Nazivam poduzeće za vuču i otkazujem ugovor.
– Kada prestajete?
– Večeras.
Zovem staru gospodu.
– Gdje je Na'im?
– Otišao je u kino.
– Dobro. Kad se vrati, recite mu da može otići natrag u svoje selo i sutra, kao i obično, doći u garažu.
Više ga neću trebati noću, s tim je gotovo.
Tišina...
– Gospodo Ermozo?
– Da.
– Reći ćete mu...?
Ponovo tišina. Odjednom je žalim. To joj je posljednja nada. Počinje nešto mumljati. Odjednom sve
shvaćam.
– Ako želite da ostane s vama, mogu mu tako reći, pa ne treba ni dolaziti u garažu, neka vam i dalje
pomaže...
Kao da premještam komad namještaja. Glas joj podrhtava, kao da će zaplakati.
– Hvala vam, hvala vam, neka ostane još malo, dok se ne naviknem živjeti sama...
– Koliko god želite...
– Hvala vam, hvala vam, neće to biti dugo. Bog vas blagoslovio. Zbilja ste divan čovjek.

ASIJA

Kasno je noću. Svi spavaju. Kuća je mračna. Vani kiši i jako puše, vjetar udara o kapke. U kuhinji sam,
užurbano pripremam ribu. Odsijecam im glave, stružem ljusku, zasijecam bijela trupla da izvadim unutarnje
organe, ruke mi pokrivene krvlju i crijevima. A ribe se neobično opiru, divlje ribe, velike, mrtve im oči žute,
ljuske poput perja, tvrde i oštre, zelenkaste. Tava je na štednjaku, a voda kipi. Moram požuriti.
Netko sjedi iza mene za stolom, znam tko je to. Okrećem se polako, s nožem u ruci, on čita novine i
jede tanku krišku kruha, u vojničkoj je uniformi, na licu mu oštra crna brada.
– Što se dogodilo, Gabriele? Gdje si bio? Ne diže pogled s novina, okreće stranice.
– Rat još nije gotov. Ti si me poslala...
– Kako nije gotov? – vičem očajnički. – Gotov je, a ti nam se nisi javio. Adam te traži svake noći.
– Gdje me traži?
– Ma čuj, vidi...
Oboje ušutimo, čujemo ga, čujemo teške korake nekoga tko se kreće po kući, otvara vrata ormara, miče
ladice.
Gabriel se ironično smiješi, lice mu je postalo zrelije, oštrije, samopouzdanije. Slaže novine i prilazi mi,
gleda što u loncu krčka, pojačava plamen.
– Što to kuhaš?
– Ribu.
– Ribu? – Iznenađen je. – Ribu?
Drhtim, nadam se da će me možda dodirnuti. Da ga zagrlim? No već se okrenuo prema izlazu.
– Kamo ideš?
– Natrag.
– Ali rat je gotov... – zamalo vičem.
 – Kako gotov? – odgovara bijesno. – Pogledaj kalendar! Na zidnom kalendaru zaista stoji datum deseti
listopad. –
Ali to je greška, zaboravila sam ga maknuti. – Sad se smijem. Prilazim kalendaru i s okrvavljenim
rukama divljački trgam stranice, gužvam ih čvrsto u šaci, ali njega više nema.

DAFI

Odjednom, gonjena nekim nemirom, silazim u centar grada potražiti kupaći kostim za ljeto. A pored
mene u autobusu sjedi čovjek čije mi je lice odnekud poznato. U početku mislim poludjeti što ga ne mogu
identificirati, kao da je izašao iz mojih snova, golem čovjek duge, neposlušne kose, negdje mu je oko
četrdeset, revno lista večernje novine. Napokon ga imam – to je onaj tip koji noću kuca, s druge strane
usjeka, on i nitko drugi.
Izlazi na jednoj autobusnoj stanici i odmah krećem za njim. Konačno ću saznati nešto o njemu. Čovjek
koji piše, moj noćni suučesnik u otrcanoj odjeći i izblijedjelim trapericama, hoda polako, gleda izloge,
gurnuo je novine u stražnji džep. Ulazi u banku, a ja za njim, stojim u kutu i ispunjavam neki formular,
ulažem milijun, podižem dva milijuna. Čekam dok nije podigao neku paru (samo dvjesta funti), bacam
papire u koš za otpatke i krećem za njim. Ulazi u papirnicu i ja s njim, stoji unutra, oči mu sjaje, pregledava
arke papira. Prodavačica me pita: – Izvolite, gospođice? – Ovaj gospodin je prije mene – odvraćam. Pogleda
me ljubazno. – Mlada generacija. Lijepo ponašanje! Samo izvolite, puštam vas.
– Ne žuri mi se – kažem. – Osim toga, red je red.
– U redu, što želite, gospodine? Traku za pisaći stroj, šapćem u sebi.
– Pisaći papir.
Traži, međutim, papir posebne veličine, osobite vrste, prodavačica se penje po policama i odlazi u
podrum dok napokon ne pronalazi ono što želi. Izlazi. Brzo kupujem gumicu i jurim za njim. Jebi ga. Nestao
je u brijačnici.
Da ga čekam ili ne?
Što da radim? Šteta bi ga bilo tako brzo izgubiti. Pronalazim neku klupu s dobrim pregledom, sjednem i
čekam. Prolazi pet minuta, pojavljuju se Tali i Osnat, sjednu pored mene i počinju brbljati. U taj čas on
iznenada izađe iz brijačnice, jednako razbarušen kao i prije, možda su mu skinuli samo dvije dlake. Smjesta
skačem, prekidam ih usred rečenice, jurim za njim. Sad ulazi u trafiku, stanem pored njega, tijela nam se
dodiruju. Kupuje duhan, čistače za lulu, cigarete i kavu. Lagano me dodiruje. Zadrhtim. Pogleda me,
nasmiješi se, ali mu onda pogled odsutno odluta, ne povezuje me s onom djevojkom iz papirnice. Plaća i
izlazi. Kupujem jednu cigaru i opet krećem za njim.
Sad zastaje pored one klupe na kojoj sam sjedila, čeka nekoga, dokono šetka. Gleda djevojke koje
prolaze, vidi se kako polako okreće glavu, mijenjajući položaj, da bi im bolje vidio noge. Prisjećam se
njegove spuštene glave, oslonjene o pisaći stroj u tri ujutro. Vadi mali notes iz džepa i nešto zapisuje,
pretpostavljam neku zamisao, sam se za sebe zadovoljno smješka. Bojim se da će me zamijetiti kako stojim
s druge strane i zurim u njega, pa odlučim prošetati ispred njega. Ovaj put me pomno mjeri, pronicavo,
gotovo strasno, pokvarenjak stari. Odjednom se slatko smiješi, lice mu se ozaruje, ali ne zbog mene nego
radi malog starčića s bijelim šeširom, poznatog haifskog pjesnika, čije sam ime zaboravila. Razgovaraju
malo a onda se rastaju. Opet je sam, stalno gleda na sat, i napokon se pojavljuje blijeda, mlada žena s malom
djevojčicom u kolicima. Smjesta je živnuo, ljubi dijete, svađa se sa ženom. Svo troje prelaze cestu, zastaju
na autobusnoj stanici.
A ja za njima...
Da odustanem? Barem da vidim gdje živi? Odakle dolazi to svjetlo koje me obasjava noću. Penjem se
iza njih u autobus, koji se, međutim, spušta u donji grad, samo se nadam da ne idu nekome u posjetu. Izlaze,
počinju lutati ulicama, traže stol ili ormar, ulaze u sve dućane s pokućstvom. Ostavljaju dijete vani u
kolicima i idu gledati namještaj. A ja za to vrijeme stojim negdje oko ulaza ili na uličnom uglu, uhodim ih,
na trenutke ih umalo gubim, ali ih onda opet pronalazim. Nisu me zamijetili, samo me dijete, koje vuku za
sobom u malim sklopivim kolicima, šutke i prijateljski promatra, mala je isti on.
Na kraju ništa nisu kupili, samo su zbunili prodavače. Odlaze u samoposlugu i kupuju kilogram zelenog
graška, uskaču u drugi autobus, sad će, nadam se kući. Ono malo dijete mora nekad i spavati.
Već ga pratim puna tri sata. Večer je. Više nemam snage da se krijem i sjedim, umorna, u njihovoj
blizini. I oni su iscrpljeni, razgovaraju ispotiha, gledaju me povremeno, ljušte sirovi grašak i jedu ga,
ponekad daju malo i djetetu, a prazne mahune vraćaju u vrećicu. Autobus vozi u brdovito predgrađe koje ne
prepoznajem, iako ne može biti daleko od našeg kvarta. Staje svakih stotinu metara, ljudi izlaze, autobus se
polako prazni. Na zadnjoj sta nici izlaze i oni, ja ih slijedim. Ulica je prazna, samo nekoliko kuća. Ne
obraćaju pažnju na mene, spuštaju vrećicu u kantu za smeće, idu brzo, kolica vuku za sobom, mala
djevojčica je već napola zaspala, glava joj se klati tamoamo. Okrećem se, tražim pogledom našu kuću, ali ne
mogu uočiti ništa poznato. Obična ulica, bez ikakva pogleda. Idem za njima kao u nekom transu, sve sam im
bliže i bliže, sad me već malo strah jer je sve mračnije. Pale se ulične svjetiljke. Što ja to radim? Kako ću
odavde kući? Možda on noću piše u drugoj kući, možda vodi dvostruki život, možda to i nije on nego njegov
brat blizanac. No ulica odjednom naglo skreće i oni nestaju u velikoj, usamljenoj stambenoj kući. Istoga
časa puca pogled, pojavljuje se more, mnoga stambena naselja, odmah uočavam svoj kvart, čak i našu kuću,
tako je blizu, odmah s druge strane uskog korita. Evo i mračnog prozora moje sobe.
Stojim i gledam, puna glupavog oduševljenja što sam se našla na pravom mjestu.
Krećem uza stepenice, htjela bih mu samo saznati ime, pa onda idem. Možda je neki poznati pisac. Ali
netko se miče u mraku, neko veliko tijelo. To je on. Čeka me. Glas mu pun ogorčenja, čak i straha.
– Što hoćeš, curo? Što smo ti učinili? Tko te je poslao da me pratiš? Gubi se odavde... marš...
I prije no što bih mogla izustiti i jednu riječ, nestaje na stubištu, bježi od mene.

NA'IM

Normalan dan. Ujutro ustajem u devet, jer kad čak i nakon devet nemam nikakva posla, što ću onda
ustajati ranije? Doručak je na stolu, ali nisam gladan, jedem krišku kruha, pijem malo kave, sve to u
pidžami, više se ne sramim ove stare gospode, toliko sam se na nju privikao da ponekad i zaboravim na nju;
a ona me gleda i samo kuka: – Zašto ne jedeš, nećeš narasti ako budeš samo jeo kruha. – No ja se smijem. –
Nitko nije zauvijek ostao dijete.
Onda je zanima što sam jučer gledao u kinu, pa joj ukratko pričam sadržaj. Postavlja mi pitanja,
uglavnom je zanimaju glumci, sjeća se nekih imena – Clark Gable, Humphrey Bogart, nekakva Dietrich, želi
znati jesam li ih vidio i kako izgledaju, jesu li još uvijek zgodni kao nekad. Ta baka je zbilja nešto posebno.
Ja, međutim, baš ne pamtim imena glumaca, meni je najvažniji zaplet, ono što se događa, to je važno. Danas
jedan glumac, sutra drugi, koga to briga!
Kaže ona: – Samo bacaš novce, ne razumiješ filmove. Oni će te upropastiti... – A ja se smijem.
Tako sam se već na nju navikao, ne shvaćam kako sam je se mogao bojati, kao one prve večeri kad je
izgledala kao vještica. Protežem se na stolici u otkopčanoj pidžami, kad me pokuša požuriti samo se
nasmijem, kakva je korist od jurnjave?
Onda se odijevam, uzimam komad papira i zapisujem što sve danas treba kupiti. Toliko naputaka kao da
se radi o nekoj vojnoj vježbi. Svaku vrst povrća valja kupiti u drugom dućanu. Rajčice tu, masline tamo, ovu
vrst sira ovdje, onu ondje. Detaljno objašnjava što moram kupiti i koliko, a osobito koliko trebam platiti.
Uzimam korpe, nakon podužeg obilaska vraćam se kući, odlažem sva kupljena dobra na stol i sastanak
kabineta može početi. Sve ispituje, sve njuška, izdvaja loše voće, pregledava račune, psuje i mene i trgovce i
vladu, a onda me šalje da vratim one lošije komade voća i povrća. U susjedstvu me već dobro znaju,
trgovcima je jasno da nisam ja smislio sva ta mučenja, pa mi ne zamjeraju.
 Tako jutro prođe bez osobitih uzbuđenja i dode vrijeme ručku. Ručam, pojedem sve što je na tanjuru.
Onda izađem i kupim Yediot Aheronot, malo kasnije i Ma'ariv i onda nastaje mir jer ona sjedne u svoj
naslonjač, natakne naočale za čitanje i zadubi se u novine. Brzo operem sude i odem u kino. Na svu sreću,
kina u Haifi uglavnom prikazuju filmove koji mi se sviđaju. Ipak, nekad se dogodi da me naslov i plakat
filma prevari, pa se zateknem kako buljim u nešto jako komplicirano, a kad izađem oči mi se ne mogu
privići da svjetlo, stoga se vratim na blagajnu i kupim kartu za isti film, večernju predstavu, jer ima nekih
stvari koje nisam shvatio, a htio bih da mi budu jasne. Zašto sam mislio da je pozitivan, zašto su ga na kraju
ubili?
Vratim se i zatičem je kako drijema u naslonjaču s novinama preko lica, jedva diše. Mičem joj novine
da bi lakše mogla disati. Otvara oči kao da se prenula iz nekog drugog svijeta, kao da me ne pozna. Pitam je
želi li čaj, a ona kima glavom. Spravljam čaj
za nju i za sebe i bez pitanja joj počinjem pričati sve one gadne stvari iz filma da bih je razvedrio. Ona
sluša i počinje plakati. Ništa ne razumije, misli da shvaća, a zapravo ništa ne shvaća. Odmah idem oprati
šalice, odlazim u svoju sobu. To njeno cmizdrenje nije za mene, premlad sam ja za takve stvari. Napokon se
smiruje, odlazi u kuhinju pripremiti večeru, čujem je kako rukuje s tavama i suđem tako polako kao da su joj
ruke i noge zaspale.
Za večeru nemam baš apetita, kao da su njene suze pale u hranu, a ja ih progutao. Od toga me prolaze
trnci. Odnosim smeće, namjestim ponešto u kući, bojler ili pipu, sve su slavine ovdje dotrajale. Stara,
dotrajala arapska kuća. Onda sjednem da joj iz novina pročitam članke otisnute sitnijim slogom, za koje su
njene oči preslabe. Tko je umro, tko se oženio, tko se rodio, onda ubacujem članak o palestinskom problemu
s vlastitim komentarima, i uskoro počinje velika bitka, a ja ustajem i odlazim.
Sad je već noć. Živim sam, nikad u životu nisam bio osamljeniji. Ponekad osjetim strašnu čežnju za
selom i poljima, ali na kraju to ipak prebolim. Mnogo mi nedostaje Dafi. Ima dana kad odem do Karmela i
prošetam oko njene kuće, no od nje ni traga. Možda je Adam zabrinut za nju, žali što joj je dao da izlazi s
nama noću. Već ga tri tjedna nisam vidio. Stara mi je rekla da zasad prestajemo s noćnim radom, kasnije
ćemo opet nastaviti, ja privremeno trebam ostati tu, a ona će mi od njega davati trista funti džeparca.
Prema tome, čemu sad neka pitanja?
Ovo je lijep život, zbilja sjajan život. Za sada...
Nezavisan sam, ne trebam raditi, i lijepo se o meni brinu...
Dokle god imam dovoljno novaca za kino...
Kino mi je već i u mozgu...
Idem na prvu projekciju, izlazim s kovitlacem u glavi. Gdje je sada Bjalik, gdje je Černihovski, što će
mi oni sada, kad je svijet oko mene tako različit, a stvarni problemi tako teški?
Vraćam se kući, razmišljam o filmu, pokušavam zviždati glazbenu temu. U susjedstvu je mirno, ovo je
prijelazni period, trgovci su otišli, a kurve još nisu došle. Zvonim na vrata, ona mi otvara, lice joj je sivo, ne
govorimo ni riječi. Danas smo već dovoljno rekli. Idem ravno u svoju sobu, brojim novac koji mi je
preostao. Oh, bože, što to radim u ovoj kući, ovom stranom gradu?
Počinjem se svlačiti, a ona iznenada ulazi u moju sobu, uvlači se bez riječi, ima na sebi drugu haljinu i
djeluje nekako svježe, sjeda na krevet. Što hoće, koga vraga?
– Onda, Na'ime, kako je?
Evo me, tu sam, dovraga, što još hoćeš?
– Kakav je bio film?
– Normalan. Dobri momci su na kraju pobijedili i oženili se.
Uzdiše. – Zadnjih mjesec dana si postao jako zajedljiv.
Uzima moje hlače i pretražuje ih, ustaje i odlazi u drugu sobu, prekapa po ladicama i vraća se s gotovo
novim hlačama. – Obuci ove, da vidimo kako ti stoje. Nosio ih je moj unuk kad je bio tvojih godina.
Navlačim ih. A zašto i ne bih? Guram ruke u džepove i vadim kuglice naftalina, njušim ih.
 – Sad su tvoje – nastavlja ona. – Čuvala sam ih za njegova sina, ali nema ni njega, kamoli sina. –
Razmišljam da li bih joj trebao reći nešto lijepo, recimo da će se on ipak vratiti i imati sina, no kažem samo:
– Mnogo hvala – zastanem, a onda joj pridem i šutke joj poljubim ruku, to je jedino mjesto gdje čovjek
može poljubiti stare ljude, a tako rade i u selu.
Smiješi se, to joj se očito sviđa.
Počinje mi pričati o Židovima koji su živjeli u starom dijelu Jeruzalema i bili dobri prema Arapima, koji
su ih na kraju sve pobili. Uzdiše li, uzdiše, a onda napokon umukne i ode.
Hitro se svučem, legnem u krevet, a zapravo i nisam umoran. Što sam danas uradio? Ne baš mnogo.
Vrtim se neko vrijeme u krevetu, sjećam se filma kojeg sam gledao, strašnog grbavca, čarobnjaka spaljena
lica. Odjednom se počinjem tresti.
Sam sam. Kakav je ovo život? Zapeo sam u ovoj rupi. Adam me zaboravio, otac, majka, Hamid i svi
ostali su me zaboravili. Izlazim iz kreveta, odem do prozora pogledati brodove u zaljevu, već znam
razlikovati razarače od raketnih čamaca. Stižu prve kurve i zauzimaju položaje. Prođe patrolni auto,
policajci izlaze i razgovaraju s njima. Toplo je vani. Prozor je otvoren.
Stojim i gledam sve dok mi se oči ne počnu zatvarati, pa spuznem na krevet. Ujutro ustajem u devet, jer
kad čak i nakon devet nemam nikakva posla, što ću onda ustajati ranije?

DAFI

Nije mi to prvi put, već sam i ranije primijetila da zaista mogu preplašiti ljude, čak i odrasle, nije me se
samo nastavnik iz matematike počeo bojati nego i ostali – ovaj nemir mi daje snage. Ponekad slijedim
nekoga na ulici. Naprosto nekog izaberem, nekog odraslog, starca, pa ga posvuda slijedim, nemilosrdno,
pola sata, sat, sve dok se ne razbjesni i problijedi. Tali i Osnat misle poluditi. Ponekad i samu sebe
prepadnem.
Jednom smo sjedile u kinu na matineji, a film je bio dosadan, za klince. U redu ispred nas sjedio je neki
stari ćelavac s beretom na glavi i ja sam se zapitala pa što on tu zaboga radi, na dječjem filmu, te sam
šapnula Tali i Osnat: – Zar ne mislite da bi ga trebalo malo povući za uho? – i prije no što su one shvatile i
uspjele upitati zašto, ja sam ga već zgrabila za ono njegovo gadno uho i dobro ga povukla za mekanu i
dlakavu usnu resicu. Eto, to me plaši. Ćim pomislim na nešto, već to i napravim. Brzo, bez razmišljanja
između ideje i djela. Stari se smjesta okrenuo prema nama, kao da je samo čekao da ga se povuče za uho – ni
on se nije usredotočio na film – i počeo naglas psovati na rumunjskom ili madžarskom u tišini mračnog
kina. Bio je siguran da je to Osnat učinila, htio ju je ubiti. Nas tri smo ustale i pobjegle prije no što je došao
upravnik.
Cijelu tu večer sam bila potištena. Osnat se razbjesnila na mene, nije htjela razgovarati i odmah je otišla
kući i samo me je Tali, tiha kao i obično, nastavila slijediti po ulicama, nije se ljutila zbog propuštena filma,
niti me pitala zašto sam to učinila, što mi je došlo.
Što bih, međutim, mogla reći? Taj nemir koji se u posljednje vrijeme uvukao u mene, ne mogu mirno
sjediti na jednom mjestu, baš kao mama koja stalno nekud juri, od nastavničkih vijeća do seminara na
sveučilištu, bog bi znao što radi. A ja ništa, samo lutam od jednog mjesta do drugog, obilazim grad taksijem.
Da, u zadnje vrijeme sam počela koristiti taksi. Novaca imam mnogo, noću praznim tatin novčanik, ima
toliko novčanica da ionako ne zna pravo stanje. A s tim novcem ne mogu baš mnogo, ako kupim bluzu ili
suknju, odmah će primijetiti. I tako sam se počela voziti taksijem. Kupila sam plan grada i budući da mi je
bilo nemoguće zaustaviti taksi, meni nisu htjeli stati misleći da se želim besplatno provozati, došla bih do
taksi stajališta, ušla u prvo vozilo, rekla ime ulice i to je išlo. Počela sam s malim putovanjima po gradu,
otišla bih do nekog brežuljka, prošetala se medu borovima s pogledom na grad, doživjela zalazak sunca i
potom se vratila. Čitav put me ne bi došao više od trideset ili četrdeset funti.
 Vozače je u početku to uglavnom zabavljalo, čudili su se djevojci koja tako sama ide naokolo, ali su se
na kraju navikli. Jednom me jedan upitao prije no što sam ušla: – A imaš li ti uopće novaca? – pa sam mu
pokazala novčanicu od stotinu funti i rekla: – Imam, ali ne idem s vama jer mi ne vjerujete – i otišla potražiti
drugi taksi.
Uvijek sjednem na stražnje sjedalo, na desnu stranu, zabilježim vozačevo ime i broj taksija, u slučaju da
mi počne raditi neke probleme, čvrsto se držim za rukohvat, i vozim sve dok taksimetar ne pokaže oko
dvadeset pet funti. Ponekad odem do dokova, šećem neko vrijeme pored ograde i promatram brodove,
kupim kikiriki ili švicarsku čokoladu, žurno je pojedem i autobusom se vratim kući.
Jednom me je mama zamalo uhvatila. Taksi je stao na semaforu ni metar od mamina Fiata. Smjesta sam
se sklupčala. Sjedila je za volanom i napeto buljila u semafor, kao u zastavu. Ukočena lica, duboko je
razmišljala, načas čak i zatvorila oči, no čim se svjetlo promijenilo pojurila je naprijed ispred svih ostalih i
nestala u gužvi, jako se žureći da negdje stigne.
Dani su sve duži, noći sporo prolaze. U školi je sve teže. Nakon onog slučaja s Bebom, ja sam kao u
nekom čistilištu, stalno raspravljaju o mojoj sudbini, htjeli bi me izbaciti. U međuvremenu me nastavnici
izgleda ignoriraju, čak i u temama u kojima sam nešto trebala napraviti, više me ne pitaju, kao da se sa
mnom više ne žele mučiti.
A i ja se onda tako počinjem ponašati. Odlazim iz škole u tri popodne, ulazim u taksi i vozim se u donji
grad, više mi nije stalo do pogleda nego do gomile, pomiješam se s oznojenim, bučnim ljudima, ulazim u
dućane, pipam tkanine ili grnčariju, diram voće i povrće. Svi me gurkaju, masa me nosi, često mi dolazi na
povraćanje, a onda me netko lagano dodirne i kaže: – Dafi...
Na'im. Njega nisam zaboravila.

NA'IM

No dobro, zaboravili su me. Prošlo je šest tjedana otkako smo prestali s vučom i on me je zaboravio.
Prije dva tjedna sam ga otišao posjetiti u garažu, da razjasnim svoj položaj. Nisam htio ući, nisam želio da
me Arapi vide i počnu ispitivati. Pričekao sam vani, sjeo na veliki kamen, dok nije izašao. Odmah je
zaustavio auto.
– Što se dogodilo, Na'ime?
– Ništa... samo sam htio znati koliko ću još ostati kod nje... kod stare gospode...
Zbunio se, to je bilo jasno, uzeo me pod ruku i obišao sa mnom oko automobila, objašnjavajući mi kako
je važno da ostanem s njom, da se to računa baš kao i posao u garaži. Ne sviđa mi se smještaj? Ako nemam
novaca, dat će mi, odmah je izvadio novčanik i pružio mi dvjesta funti. To je njemu uvijek najlakše, dati
novac, samo da ne postavljam neka neugodna pitanja. Ovlaš me je zagrlio, rekavši: – Ne brini, nazvat ću te,
bit ćemo u vezi, nisam te zaboravio – i ušao u auto.
Što sam mogao reći?
– Kako je Dafi? – upitah brzo, prije no što je krenuo.
– Dobro je... dobro... ni ona te nije zaboravila. Nasmiješio se i otišao.
Nakon toga je prošlo dosta vremena, a on se nije javio, niti dao znaka od sebe. Zaboravio je.
Sa zimom je gotovo i sada vrijeme uglavnom provodim u šetnji ulicama, umorio sam se od filmova.
Hodam gradom, penjem se na središnji Karmel, medu Zidove. Mnogo hodam. Jednom sam se odšetao čak i
do sveučilišta, ali nisam ušao u studentsku referadu, otišao sam do jedne od predavaonica i poslušao jednog
mladića kako zanosno priča o navikama miševa. Proveo sam neko vrijeme i pored oglasne ploče, gledajući
liste s popisom predavanja. Jedne večeri sam otišao čak i na recital poezije u podrumu Društvenog doma.
Nije baš bilo mnogo ljudi. Tri sredovječna muškarca, nekoliko starih žena i ja. Sjeli smo u mračnoj prostoriji
i u tišini slušali kako dva mladića u staroj odjeći čitaju pjesme bez rime, sve o smrti i patnji. A nakon svake
pjesme su objašnjavali što ona znači. Ta dvojica su me fascinirali, kad je sve bilo gotovo krenuo sam za
njima u kafe i sjeo pored njih, prisluškuju ći kako se žale organizatoru što su u publici bile same stare žene.
Bacali su oko sebe prilično izgladnjele poglede.
Sve sam slušao. Nisu znali da sam Arap, nitko to tada nije mogao znati, a najmanje Židovi. Samo još
Arapi nisu sasvim sigurni. Je li se nešto u meni izmijenilo? Jesam li još uvijek onaj stari?
Ponekad, ne baš često, odem u selo vidjeti oca i majku, odnesem im poklone. Jednom kišobran, drugi
put dvije pidžame koje sam kupio na rasprodaji u donjem gradu, u istom dućanu u kojem sam kupio i svoju
pidžamu. Uvijek se obraduju i meni i poklonima, odnose se prema meni s uvažavanjem, pozovu stričeve i
tetke da me vide. – Veliki stručnjak mehaničar – kaže im otac. Ne usuđujem se reći da već više od mjesec
dana nisam motor ni pipnuo, da se brinem o jednoj staroj Židovki.
Tako i dalje lutam, ponekad ustajem u šest i izlazim na ulicu, a nekad ležim sve do ručka. Počeo sam
sjediti po kafićima, naručim pivo, popušim cigaretu i slušam razgovore oko sebe. Postajem sve stariji.
Ponekad se osjećam dovoljno starim da se neopažen uvučem kasno noću u neki opskurni bar, sjednem
pored nalarfane žene i uljudno joj se nasmiješim. No onda stiže konobar, čovjek zla lica i tjera me: – Briši,
klinac, dovedi sestru ili mamu ako je još čemu.
Prostaci bezobrazni...
Ima nekih ljudi koji me privlače. Arapi s okupiranih teritorija, pravi Palestinci, potuljeni radnici koji
izgubljeno lutaju gradom, ne shvaćaju ništa i ne mogu se srediti. Pomažem im, prevodim, pokazujem im put.
Iznenađeni su, ne shvaćaju da sam i ja Arap. Pričaju mi o svojim mukama, o troškovima života, govore nešto
o velikom palestinskom problemu, a teško im je prijeći cestu ili se ukrcati u autobus. Ponekad mi se neka
djevojka ili mlada žena nasmiješi, pa pomislim da je možda došlo vrijeme da se zaljubim u neku drugu,
počnem malo bolje gledati oko sebe...
Starica je sve mirnija i tiša. Već naslućuje smrt. Čitav dan nepomično sjedi u naslonjaču, sve više ovisi o
meni. Jednom sam je upitao: – Zar nemate prijateljica ili rodbine? – ali mi nije odgovorila. Ubrzo će
umrijeti, a ja ću morati pobjeći, jer će reći da sam ja kriv za njenu smrt. Mislim telefonirati Adamu, ali se u
zadnji čas predomišljam. Više nije tako dobro, više ne uživam. Zaboravili su me. Što mi je, dakle, činiti?
Idem i lutam gomilom. Ne gledam više izloge, promatram samo ljude, gurkaju me dok ih proučavam.
Ponekad krenem za nekim čovjekom, dječakom ili djevojčicom, hodam za njima, tek tako da vidim što će se
dogoditi. Ponekad slijedim nekoga tko slijedi nekog drugog. Tako sam danas počeo slijediti djevojku lijepih
nogu i nakon nekoliko minuta shvatio – pa to je Dafi, ona nekog slijedi. Potrčao sam i uhvatio je dok je
prelazila ulicu, nježno je dirnuo. Uhvatila me neka divlja sreća.
Isprva nije zamijetila da sam je dodirnuo, stajala je i čekala da se promijeni svjetlo. A onda se zbunila,
kao da sam je prenuo iz sna. Malo je narasla, smršavila, lice joj je blijedo s tamnim podočnjacima.
– Na'ime – grabi me za ruku – što ti ovdje radiš? Ne želim reći da lutam bez cilja.
– Idem posjetiti nekoga.
– Koga?
– Prijatelja.
– Već imaš ovdje i prijatelje?
– Da.
Pali se zeleno, no ona ne prelazi, struja prolaznika gura nas ustranu. Više odjednom nemamo što za reći,
zurimo jedno u drugo, nitko ne bi mislio da smo noći i noći putovali i bili prijatelji. Opet se pali crveno.
– Živiš li još uvijek s onom staricom?
– Tvoj otac me je molio...
– Ah, vi se volite.
Podruguje se, nelagodno, čudno bulji u mene. Ljudi se gomilaju oko nas, čekaju da se semafor
promijeni. Čini se nekako daleka, ponosita. Srce mi vene.
Opet zeleno, no ona ne prelazi. Ljudi nas pritišću o željeznu ogradu sa strane. Bezobraznici. Ona me i
dalje promatra.
 – Mnogo si se promijenio.
Ne kaže je li nabolje ili nagore. Nije prijazna, ne smije se. Ozbiljna je.
Palim cigaretu, želim joj reći toliko toga, ali ne znam kako bih počeo. Stojimo na tom čudnom mjestu,
nasuprot promjenjivom svjetlu, gura nas užurbana gomila. Ne bih je htio preplašiti, da izgleda kao da joj se
namećem, premda bih je mogao pozvati na neko piće, da negdje sjednemo i u miru porazgovaramo. Stis la
se uz ogradu, tužna i blijeda. Osjećam neku vrtoglavicu od ljubavi. Bojim se da će otići i ostaviti me.
– Još uvijek si u školi? – smiješim se.
– A što ću drugo? – bijesno odgovara, kao da sam je uvrijedio. – Ne mogu ovako slobodno lutati kao
ti... bez ikakvih briga. .. zaboravili su na tebe, imaš sreće...
Govori s takvom gorčinom, kao da me želi povrijediti. Što sam joj učinio? Zašto mene krivi? Osjećam
se bespomoćno. Taksi se zaustavlja kod semafora, grabi me za ruku.
– Dodi, odvest ću te do tvog prijatelja.
Bez pitanja, kao da sam malo dijete, otvara vrata i gura me unutra. Moram brzo nešto smisliti, dati
adresu, malo zamuckujem govoreći vozaču gdje treba ići, nikad se još nisam vozio taksijem. Napokon
zaustavljam taksi pred nekom kućom, izlazim, želim joj još nešto reći, vidim da i ona hoće, žao joj je što je
bila gruba prema meni, htjela bi i dalje biti sa mnom, ali taksi kreće, ne može ovdje ostati, a ona zatvara
vrata, kima mi glavom na pozdrav. Ostajem sam na pločniku. Bijedno. Izgubio sam je.

DAFI

Grabim ga za ruku, kao da sam se dohvatila slobode.

– Na'ime, što radiš ovdje?
Taj zagonetni osmijeh na njegovu licu, pun pouzdanja. Nije to onaj stari Na'im, viši je, nosi novu
odjeću, cipele mu se laste. Zgodni kicoš. Samozadovoljan, bez ikakvih briga. Nije to više onaj nezgrapni
seljačić. Nevjerojatno, na prijelazu stoji druga osoba, ruke u džepovima, žuri se, ide posjetiti prijatelja, već
ima i prijatelje, dobro se snašao. Odjednom, ne znam zašto, jako sam tužna.
On zapravo ne radi ništa. Živi kod starice, dobro se hrani. Čudan posao za zdravog mladića. Hoda po
gradu čitav dan. Nikakvih briga. Ne bacaju ga iz škole. Sretan je. Zaboravili su ga. Žalim samu sebe.
Naslonio se na ogradu, mjeri me pogledom. Mora da mu sada izgledam kao neko dijete. Gdje je onaj mali,
pokisli dječak koji je došao u našu kuću jednog petka? A bila sam sigurna da je zaljubljen u mene. Eh, jadna
Dafi.
– Izmijenio si se... – ne mogu a da ne kažem. A on ne odgovara. Naravno, zna da se izmijenio. Visoko
drži glavu. Više mi ništa nema reći. Popeo se tako visoko. Mnogo je toga naučio posljednjih mjeseci,
potucao se po mračnim mjestima, ozbiljno propušio. Svi su oni izašli iz svoje ljušture, ušli u život, slobodu,
a ja i dalje sama teturam na kraju reda.
Osim toga, stojimo na tom glupom mjestu, ne može se razgovarati, svjetla se mijenjaju a grubi nas ljudi
stalno guraju. Zamalo mu kažem da me odvede do svog prijatelja, ali se grizem za jezik, neću da pomisli
kako mu se namećem. I već želi otići, nema mi što reći. Pita me hladno, podrugljivim tonom: – Još uvijek si
u školi?
To me je zbilja razljutilo, baš je našao gdje će kopati, moju bolnu točku.
– A što ću drugo? Ne mogu ovako slobodno lutati kao ti... tebe su zaboravili, imaš sreće...
Zna da ima sreće. Spušta glavu, želi prekinuti ovaj susret. Iznenada želim da do ovog sastanka nikad
nije ni došlo, zašto je tako umišljen i sav napuhan? Povela bih ga sa sobom, kad bi načas mogao zaboraviti
tog svog prijatelja. Fascinira me njegova sloboda. Taksi se zaustavlja na raskršću, smjesta ga grabim za ruku
– Dodi, odvest ću te prijatelju – i guram ga unutra. Isprva je malo zbunjen, ali brzo dolazi sebi, smjestio se
na rubu sjedala, sav uzbuđen, objašnjava vozaču gdje treba ići. To izgleda nije prijatelj, nego prijateljica,
našao si je neku arapsku fuficu. Prolazimo još nekoliko ulica i onda traži od vozača da stane. Gleda me,
ustreptao. Nešto krije. No pogled mu je blag, htio bi mi nešto reći, više nije ni ponosit ni tajanstven. Ali taksi
ovdje ne može stati, on izlazi, stoji na pločniku, zuri u mene, čini se da mu je zbog nečega žao, možda se
nije htio rastati, no taksi kreće. Izgubila sam ga.

VEDUČA

Zaboravili su ga. Zaboravili su i mene. Ostala sam sama s malim Arapom i tako će to završiti. Čudno.
Bez obitelji, bez rođaka, bez muža, to će biti posljednje lice koje ću vidjeti prije smrti. Jer sad mi još
predstoji samo smrt, to znam. Nikad nisam osjećala takvu težinu. Teško mi je stajati, teško hodati. Teško
jedem, mučno gutam. Samo mi je duh bistar i živ. Tijelo je olupina.
Na'im je dobar dečko. S njim sam imala sreće. Čisti pod, pere sude, odnosi smeće, odlazi u kupovinu,
pomaže u kuhanju. U tim kućanskim poslovima su Arapi dobri. I to muški više od žena. Ne dižu galamu,
rade čisto. U tursko doba imali smo u kući slugu, starog šeika, pravog šeika, Masiloana. Držao je čitavu
kuću i nas desetoro u njoj. Ali novine na hebrejskom nije čitao, ne, to nije znao.
A ovaj momčić čita i novine, zabavlja me. Više ne mogu ići u kino, pa mi priča o filmovima koje je
gledao. Zahvaljujući njemu gledam i filmove. Ali to nije isto, jer ih on često ne razumije, pa je sav zbunjen.
Najviše ga zanima pucnjava, tko je koga ubio, tko je u koga uperio revolver, tko je napao s leda, tko je
skočio s drveta, tko je uzvratio paljbu, a sve druge stvari u filmu zaboravlja. Slušam ga kako priča sadržaj,
pa nekad kad dode do kraja izvadim iz novčanika pet funti i šaljem ga da opet pogleda film, ovaj puta na
moj trošak, da bi shvatio i tko je koga volio ili izdao, tko je ljubio i razočarao i tko se na kraju oženio.
Sate i sate sam hoda ulicama. Koga vida, s kim govori? Kaže mi: – Tako... s ljudima... – Što znači tako?
Tako momak postaje fatah, iz pretjerane dokolice, prevelikog razmišljanja. Najopasniji su oni zaboravljeni.
Ali ne mogu bez njega, sve više ovisim o njemu. Ja, koja sam nekoć bila poznata kao hrabra žena,
usamljeni vuk. Deset sam godina bila sama u ovoj kući bez trunke straha, a sada se počinjem bojati.
Tijelo mi se ne miče, ali mozak, hvala bogu, i dalje radi, radi tako jako da gotovo boli. Teško mi je ići na
spavanje, sanjati. Ne mogu dopustiti da opet izgubim svijest. Jednom mi se to dogodilo pa je izbio rat i vlada
se promijenila.
Situacija je loša. Ne mislim sada na cijene, k vragu i novac, jest ćemo luk umjesto mesa, ali u novinama
nema više veselja. Mrak u očima, a milosti nema. Previše nitkova, prevelike greške, premladi mrtvaci. Sjedi
on u naslonjaču preko puta mene, mladi Arap, prokleti pas, mirno čita, a ja osjećam kako uživa u našim
patnjama. Prekida, diže pogled, promatra me šutke, kao da ga nije briga i možda je zaista tako. Htjela bih
zakukati zbog svih tih muka, zbog izolacije zemlje, ali se obuzdavam, zašto da još više uživa? Ponekad
samo što ne odem do telefona i pozovem Adama – odvedite ga odavde, vratite ga u ono njegovo selo, bolje
da sam sama. Onda u zadnji čas odustajem. Ne još. Ima vremena.
Jer neke njegove kretnje me tako podsjećaju na Gabriela. Osobito kad tumara po kući, kad stoji pored
prozora, tih i ozbiljan zuri u daljinu. Mlad i jedar, blještavobijelih zubi. Dok sjedi za stolom i nožem i
vilicom šutke završava s jelom, pomislim – bože, evo kako podižem mladog terorista, koji će me na kraju
zaklati.
Adam ga je zaboravio i više mu nije važan. Strpali su ga ovdje i sad je sam svoj gazda. Zaboravio je
majku i oca i svoje selo, i ovdje pustio korijenje. Dobro se smjestio, kao da je ovdje rođen, a ja da sam mu
baka. Brzo je raskrstio sa svojim podrijetlom. Novca mu ne manjka, pa čitav dan traga za nekom zabavom. 0
čemu razmišlja u sebi, jednom bih zbilja voljela zaviriti u njegovu glavu. Usred noći odlazim u njegovu
sobu, sjednem mu na krevet i netremice ga promatram, i u snu je pravi divljak.
Počinje ljeto i vani je toplo. On i dalje hoda u staroj zimskoj odjeći. Našla sam u ormaru neke
Gabrielove stvari, nosio je to kad je bio njegovih godina. Ponudila sam mu hlače i košulju. Bila sam
uvjerena da će odbiti. Nije, međutim, rekao ništa, sve je uzeo. Nije ga smetalo što nosi tuđu iznošenu robu.
Skinuo je svoje stvari, odjenuo to što sam mu dala i prošetao se goredolje pred zrcalom, nasmiješen,
zadovoljan sa samim sobom. Srce me zaboljelo što sam tako dobru robu potratila na njega, drukčije sam to
zamišljala. Odjednom mi je prišao i poljubio ruku. Sam se toga sjetio, ja mu ništa nisam rekla. Nisam ništa
očekivala, čak ni »hvala«. Izveo je to tako lijepo, mislila sam da ću umrijeti. Dirnuo me u srce. Tako smo mi
kao djeca, na početku stoljeća, znali iz poštovanja ljubiti ruke starijima. Gdje je to naučio? Mlade usne na
mojoj koži, ugodan osjećaj svježine. Idućeg dana sam mu dala kaputić tamnocrvene boje. Opet mi je
poljubio ruku. Oh, bože, mala utjeha za posljednje dane. Umalo mu nisam rekla, ne zovi me gospođo
Veduča Ermozo, zovi me bako. No to bi ipak bilo pretjerano.

DAFI

Kad smo danas trebali imati sat povijesti, odjednom se pojavila mama kao zamjena. Naš nastavnik
povijesti je pred dva tjedna otišao u rezervu, pa smo već nekoliko sati umjesto povijesti židovskog
naseljavanja igrali košarku.
Svi su pogledali u mene pa sam pocrvenjela, ni sama ne znam zašto. Mama još nikad nije bila u našem
razredu. Mislila sam da će me potpuno ignorirati, ali se odmah okrenula prema meni i zapitala do koje smo
stranice došli u knjizi. Rekoh smjesta da nismo ponijeli knjige jer smo znali da neće biti nastavnika. Ali se
onda ispostavilo da je dosta njih ipak donijelo knjigu. Mali štreberi. Potom joj je netko rekao stranicu, netko
drugi posudio knjigu koju je samo nakratko pogledala i odmah počela s nastavom.
U početku je postavljala pitanja, a učenici su odgovarali. Pravo čudo kako se dobro snalazila u tom
gradivu, premda se ništa nije pripremala za sat. U početku je sve krenulo kao mnoštvo pitanja i odgovora, pa
se razred malko razgalamio, neki su je pokušali izazvati, premda su znali da mi je majka. U svakom slučaju,
nije izgledalo kao da radimo nešto ozbiljno, bili smo malo zarđali u povijesti. No malopomalo razred se
smirio.
Nikad je nisam vidjela tako prijaznu, dobro raspoloženu. Sigurna u sebe, kao od šale je sve držala u
svojim rukama. Šalila se, ne baš jako duhovito po mom mišljenju, no ostali u razredu su se valjali od
smijeha. Znala je imena nekih djevojaka, pa im je poimence postavljala pitanja. Osobito se dobro slagala s
Osnat, koja je, ne znam zašto, bila jako uzbuđena, kao da je ništa na svijetu ne zanima kao rani cionizam.
Ruka joj je stalno bila u zraku i neprekidno je moljakala, »Nastavnice, nastavnice«. A mama ju je stalno
prozivala. Čak je i Tali malo oživjela. Čitav razred se zapalio, odgovarao na pitanja, nudio razne
pretpostavke, a mama je šetala ispred njih, svima se smješkala, čak i kad je znala da je netko izvalio zadnje
sranje, uljudno bi se usprotivila, bez i najmanje uvrede.
Nosi staru suknju, koju znam otkako sam se rodila, kosa joj prosijeda, malo nakovrčana. Cipele s
iskrzanom petom, tata joj je već toliko puta rekao da ih baci. Pomislila sam u sebi – sretni su da ne moraju
jesti njena bezukusna jela. A svi bi pali u nesvijest da znaju da je imala ljubavnika. Ne smeta me što je tako
pri jazna u razredu, vjerojatno misli da će to meni koristiti, no zašto je onda kod kuće tako mrzovoljna?
U svakom slučaju, polovicu sata nisam rekla ništa, premda sam dosta toga mogla reći jer volim povijest,
ali sam odlučila da se neću s njom petljati. No u drugoj polovici i mene je ponijelo, pa sam nekoliko puta
digla ruku; ni jednom me nije prozvala, kao da me želi kazniti što nisam donijela knjigu, premda nisam bila
jedina.
Radilo se o periodu druge alije i mama se trudila objasniti kako su cionisti bili malobrojni i izolirani
medu Židovima i zašto su mislili da im je jedini izlaz iseljenje u Palestinu. Ja sam tada digla ruku, jer sam
nešto htjela reći, ali mi ona nije dala, okrenula se prema drugima, čak i onima koji su se kasnije javili. Ja
sam se tada zbilja uzrujala, svi su se uključili, čak je i Zachi izustio nešto glupo, no ona je gledala kroz mene
kao da me nema. Što se to događa? Mama je govorila o drugim nacionalnim pokretima, o razlikama i
sličnostima. Pri kraju sata je manje ispitivala, a više sama govorila. Pogledala sam na sat, uskoro će zvoniti,
nevjerojatno kako je vrijeme brzo prošlo, i samo je moja ruka bila u zraku, čak sam je podbočila s drugom
da se ne umorim. Čvrsto sam odlučila da se ne predam. Dovraga, što sam joj učinila?
 – Da, Dafi? – rekla je napokon, nasmiješena, gledajući na sat. U razredu tišina. U taj čas je odjeknulo
zvono i iz drugih učionica se razlegla uobičajena galama, a ja sam pričekala da zvonjava prestane, dotad su
već svi postali nervozni, nitko se nije htio lišiti odmora.
I tada sam počela nešto govoriti, ali mi se jezik spetljao, glas nije bio moj, zvučao je dublje, a riječi su
izlazile sve ispremiješane. Tako sam dugo čekala da dobijem riječ, da sam postala vrlo nervozna. A mama je
problijedila. Preplašila se, prišla mi je bliže. Sve oči u razredu bile su uprte u mene. Napokon sam uspjela
progovoriti.
– Ne razumijem – rekla sam – zašto si kazala da su bili u pravu, mislim ljudi iz druge alije, misleći da
im ne preostaje ništa drugo, kako možeš nakon toliko patnji reći da nije bilo drugih mogućnosti, i da je to
bilo jedino rješenje?
Vidim da nije shvatila.
– Čijih patnji?
– Naših patnji, sviju nas.
– U kom smislu? – Sve te patnje oko nas... ratovi... poginuli ljudi... općenito. .. zašto je to jedino
rješenje?
Nitko, izgleda, ne shvaća što želim reći. Mama se smiješi i izbjegava odgovor.
– To je zbilja filozofsko pitanje. Pokušali smo shvatiti njihovo razmišljanje, no sada je već zvonilo i
bojim se da to pitanje nećemo moći riješiti za vrijeme odmora.
Svi su se nasmijali. Htjela sam u zemlju propasti. Glupani. Što je tu smiješno?

ADAM

Počinjem živjeti u pravoj, potpunoj izolaciji. Obitelj se raspada. Dolazim, primjerice, kući prvog dana
proljeća i sve je pusto. Asija nije kod kuće, zaposlena je, samo juri, nitko ne zna gdje je. Njena sklonost ka
redu, pretvorila se posljednjih tjedana u pravu opsesiju. Pere sude nakon ručka, briše ga i sprema natrag u
ormar. Ponekad, kad želim saznati je li ručala, moram potražiti ostatke u kanti za smeće. Dafini tragovi su
uočljiviji, školska torba bačena u hodniku, knjiga iz matematike na kuhinjskom stolu, bluza i grudnjak u
radnoj sobi. Ali ni ona nije kod kuće, u posljednje vrijeme luta gradom. Jedem sam, kao prognanik. Obrok je
kombinacija ručka i večere. Hrana je u zadnje vrijeme potpuno bezukusna, bljutava. Već sam rekao Asiji,
napola u šali, ali i poluozbiljno, da ću uzeti neku kuharicu. Svlačim odjeću, barem se to može učiniti u
praznoj kući. Hodam gol, idem od zrcala do zrcala, vidim turobnog čovjeka, sjedine mu izbijaju na prsima i
rukama. Odlazim pod tuš, prepuštam se, nepokretan i zatvorenih očiju, struji vode. Opet se vraćam s posla
čistih ruku, kao neki uredski službenik.
Izlazim iz kupaonice mokar. Dan je tako vruć. Navlačim stare kaki kratke hlače, hodam bos, tražim
jutarnje novine. Ulazim u Dafinu sobu i zastajem iznenađen na pragu. Soba je zamračena, kapci spušteni, na
krevetu leži djevojka. Dafina prijateljica, zove se Tali, ili Dali, tako nekako. A ja sam gol hodao kućom,
misleći da nema nikoga. Što se zbiva? Tako je slobodna – skinula sandale i pružila se u kratkom šorcu i
raskopčanoj košulji. Više nije curica. Dah mi zastaje pri pogledu na te duge, lijepo oblikovane
noge koje počivaju na jutarnjim novinama. Spava čvrsto, a ja sam već mislio promijeniti madrac, kad
Dafi nikako ne spava noću.
Nije svjesna moje nazočnosti, pa uzmičem polako, vrlo uzbuđen. Čini se da je mala prilično nesređena.
Dafi često o njoj priča, i ja to ponekad slušam. Komplicirane priče koje Asija jako voli slušati. Razoreni
domovi, rastavljene obitelji. Dafi je barem toga pošteđena.
Nemirno sam se ushodao hodnikom, navlačim majicu. One glatke noge na novinama ne daju mi mira.
Osjećam neku vrućicu, u grlu me guši. Vraćam se u sobu, nježno joj dodirujem rame. Otvara oči, plave,
malo crvene od sna.
– Oprostite – kao da sam ja uljez koji se treba ispričati – mogu li uzeti novine?
 Nije joj jasno da leži na novinama, pa joj hitro dižem obje noge i izvlačim novine, još tople od njena
tijela, i pokazujem ih s odvratnim osmijehom. Smiješi se, zatvara oči, vraća se snu.
Dođe mi da umrem. Izlazim iz sobe s novinama, jedva hodam od želje, već godinama ništa slično nisam
iskusio, nešto se u meni preokrenulo, upalilo, oči mi se smračile. Skidam majicu, naprasito gužvam novine
sve dok se ne pretvore u mekanu loptu, bacam se na krevet, drhtim, htio bih umrijeti, osjet smrti se miješa sa
žudnjom. Moram je opet vidjeti, makar priviriti. Ustajem s kreveta, navlačim majicu, odlazim u Dafinu
sobu, ne znajući što bih rekao. Leži i razmišlja otvorenih očiju, pa je pitam gdje je Dafi.

– Otišla je s mamom kupiti suknju, pa je rekla da je pričekam.

– Kada?
– Prije sat vremena, možda dva. Koliko je sati?
– Gotovo šest. Hoćete li je i dalje čekati?
Diže se, sjedi na krevetu, kosa joj pada na lice, kroz otvorenu košulju vidim joj male grudi. Misli da je
se želim riješiti.
– Da, čekat ću... što drugo?
– Tako ste umorni?
– Nisam, ali uvijek ovako prilegnem.
– Hoćete li nešto pojesti, popiti...? Nadahnuće rođeno iz žudnje.
– Da... malo hladne vode...
– Voćni sok? – Ne, samo vode...
Govori polako i čudno, kao da joj je teško povezati riječi.
Izlazim. Iz mračne sobe u omamljujuće svjetlo u stanu. Lud sam. Kao da sam se zaljubio u nju. Pritisnut
iznenadnom čežnjom. Već je desetak puta hodala ovim stanom i nikad nisam na nju obraćao pažnju.
Počinjem se bojati, možda bih naprosto trebao otići iz kuće.
Otvaram hladnjak i vadim bokal s hladnom vodom, punim čašu, tražim tanjurić, čaša mi pada iz ruku,
rasprsnuti komadići lete po kuhinjskom podu. Skupljam ih dršćućim rukama. Srce mi jako lupa. Smrt je
nada mnom. Žudnja i smrt. Punim drugu čašu i nosim joj.

– Evo... – glas me izdaje.

Sjeda i uzima čašu, ispija je dopola, zatvorenih očiju, briše usta, pruža mi čašu. Opet liježe, kao da je
bolesna.
– Tako ste ljubazni...
Opčinjava me. Ne mogu je ostaviti. Stojim nad njom, zarobljen čežnjom, bez ikakva stida.
– Jeste li već učinili domaću zadaću? Kao da me to jako brine.
– Zato sam i došla kod Dafi...
– Hoćete li da upalim svjetlo?
– Zašto?
– Što su vaši roditelji?
– Otac nije ovdje...
Ni ne shvaćajući što činim, ispijam onu vodu do kraja, oblizujem čak rub čaše. Šutke me promatra, kao
da vidi moju požudu.
– Isprva, kad ste me probudili, jako sam se prepala... mislila sam da je neka velika, divlja životinja ušla
u sobu... nikad još nisam vidjela tako kosmata čovjeka...
Njen tihi glas i slabašni govor. Ovo je sablažnjivo. Da napokon umrem. Naginjem se nad nju, ne mogu
više izdržati, oči mi se mute, želim gristi, ljubiti, plakati. Znam da Asija i Dafi mogu stići svakog časa. Pruža
svoju tanku ruku prema mojoj bradi i dira je. Oči mi se zatvaraju. Samo bez dodira. Bol nedodirivanja. Znoj
me probija, grčim šake, počinjem snažno svršavati, bolno, sjeme navire kao krv iz otvorene rane, bez dodira,
ni ja nju ni ona mene ni ja sebe, bez zvuka i pokreta, bez kontrole. Smrt odlazi. Otvaram oči. Lice joj je
zabrinuto. Shvaća da mi se nešto dogodilo, ali ne razumije što. Moram otići odavde...
Pokušavam se nasmiješiti, odlazim do prozora, otvaram kapke, puštam svjetlo u sobu, izlazim u tišini,
zaključavam se u svoju sobu, padam na krevet, guram glavu pod jastuk.
Vrijeme prolazi. Čujem kako ustaje, traži me po stanu. Tiho kuca na vrata, okreće kvaku, ali ja se ne
mičem. Nakon nekog vremena izlazi iz kuće.
Skidam hlače, oštri, zaboravljeni vonj. Kao pubertetlija. Oblačim čisto rublje, duge hlače, odlazim na
prozor i promatram rumeno nebo, ulicu, automobile u prolazu. Sjedi dolje na izbojku kamiona za vuču, mala
i šćućurena.
Čeka Dafi, ili mene...
Oklijevam, a onda se odjenem, siđem niz stubište sve do kamiona. Ustaje, crveni.
– Mogu li s vama?
– Gdje?
– Nije važno.
Da li zaista razumije? Mala djevojka, tako zgodna. Sad je mogu dobro promotriti. Gleda me pokorno, s
ljubavlju. Otvaram joj vrata, penje se i sjeda, stalno me gleda. Počinjemo se šutke voziti ulicama mračnog
grada, uključujemo se u gusti promet, besciljno vozimo ulicama.
– Gle, tamo je Dafi! – odjednom viče.
I zaista, Dafi stoji na pločniku, izgleda nekako snuždeno. Stajem. Tali skače dolje i grli je.

DAFI

Naravno, ne mogu pustiti da to prođe samo tako, moram doći na svoje. Trčim u zbornicu, probijam se
kroz nastavnike koji piju čaj ili pletu, prostorija je puna dima. Spazim je u kutu, razgovara sa Švarcijem,
jurnem u tom pravcu, stanem između njih, prekidam razgovor, hvatam je za suknju poput jednogodišnjeg
djeteta.
– Mama... Mršti se.
– Samo trenutak, Dafi, pričekaj me vani. Pravim se kao da ne čujem, ponašam se glupavo, ne puštam je.
– Mama...
Švarci mi s gađenjem okreće leda. Nakon onog slučaja s Bebom, više mi ni ne odzdravlja na hodniku,
htio bi da me izbace. Mama me vuče ustranu, gura me van.
– Što se dogodilo? Zašto tako upadaš?
– Htjela sam te samo podsjetiti da se danas u pet popodne trebamo sastati u gradu i meni kupiti suknju. I
nemoj opet zaboraviti. .. kao i obično...
Zaboravila je samo jednom, ali ja to pamtim. Crveni od bijesa, rado bi me pljusnula, ali mora pred
ostalim nastavnicima zadržati dostojanstvo.
– I zato si upala ovamo?
– Zašto ne? Uskoro ćeš otići iz škole, a kod kuće se nećemo vidjeti.
– A zašto to mora biti baš danas?
– Jer smo se tako dogovorile... koliko ćeš još odlagati? Znaš i sama da nemam ni jedne pristojne
suknje... sve su mi ili male ili stare...
– Dobro... dobro... prestani cmizdriti.
– Ne cmizdrim.
– Što ti je?
– Što mi je?
– Zašto si tako nepristojna?
– Zašto sam tako nepristojna?
 Znam kako ću je naljutiti, biti neugodna.
– Kakvo si mi ono pitanje postavila u razredu? Što si zapravo mislila?
– Ništa.
Ali čvrsto me drži, gura me u kut, baš je briga što je gledaju drugi nastavnici.
– O kojim si patnjama govorila? Što si mislila?
– Nema patnji. Pogriješila sam. Mislila sam da u ovoj zemlji neki ljudi pate, ali sam pogriješila, svi su
jako sretni... naprosto sam imala krivo...
Najradije bi me rastrgla. Stisla je usne.
– Što ti je?
– Ništa... Zvoni i ja bježim. Naravno, suknju nismo kupili. Htjela sam se samo osvetiti. U svakom
slučaju, kupovine su u posljednje vrijeme postale prava noćna mora. Vodi me u dućan onih svojih starica i
onda mi one odabiru nešto prastaro, neke zagasitosive stvari staromodnih dužina i širina, pa navaljuju na
mene da to kupim. I onda u posljednji čas, kad su već stavile pribadače i sve označile kredom, a mama se
počela natezati oko cijene, ja prosvjedujem i sve otkazujem, vodim je u drugi dućan, s pomodnom robom,
vadim iz koša neku krpu sa zakrpama, dvostruko skuplju, i inzistiram baš na tome. Sada se ona buni, ne zna
se što joj više smeta, zakrpe ili cijena, pa onda odlazimo u neku prodavaonicu između tih krajnosti i
kupujemo neki kompromis koji se ne sviđa ni jednoj ni drugoj i koji onda ostane zaboravljen u ormaru.
Tako je bilo i to poslijepodne. Nije znala da me više zanima ona nego ta suknja, htjela sam joj se osvetiti
za ono što mi je uradila u razredu, pustila me da četvrt sata držim ruku u zraku, i što nije shvatila da postoji i
druga mogućnost osim cionizma.
Srele smo se u centru i ja sam malo zakasnila, ali ne svojom krivnjom. Iznenada je svratila Tali, htjela je
sa mnom napraviti zadaću, morala sam je uvjeriti da pričeka u mojoj sobi dok se ne vratim. Mama me
turobno zapitala u koji bih dućan htjela ići, kako bi odmah na početku izbjegla prepirku. Umilno sam
odvratila: – Možemo otići i u tvoj dućan. – A to je bila klopka. No ona je rekla: – Zbilja? – a ja sam
odvratila: – Da, vidjela sam u njihovom izlogu nekoliko stvari koje i nisu tako loše. – A zbilja je tamo bilo
nekih finih stvari. Te starice su se u posljednje vrijeme malo otvorile, shvatile su da ne treba sve biti u nekoj
tmurnoj boji i da u životu nije baš sve simetrično. I zaista, našle smo tamo neku lijepu suknju, pa su sve bile
uzbuđene. Mama je bila jako zadovoljna, ali sam onda ja rekla: – Neću. – Nastala je velika zbrka, prošao je
čitav sat, a starice su već padale s nogu od takvog napora. Napustile smo dućan, obje gotovo u suzama, ušle
u drugu prodavaonicu, neku novu, s crvenim svjetlima u izlogu poput kupleraja, i tu sam našla nešto vrlo
skupo i rekla: – Ovo – premda je bila predugačka i namijenjena ženama, a ne djevojkama. Htjela je iskočiti
iz kože, ali kad se napokon složila i već izvadila novčanik, ustanovila sam da mi se zapravo ne sviđa, pa je
ona smjesta htjela kući, a ja sam počela cmizdriti, nasred ulice, žaleći se što jedina ja u razredu ne smijem ići
na tulume. Onda smo sišle u Hadar i potrošile cijelu vječnost u potrazi za parkingom, uvijek se boji da će
platiti kaznu za krivo parkiranje. Potom smo šutke prošetale jednom ulicom, zašle u možda desetak dućana.
Stajala je postrance, siva i namrštena, dok sam ja ulazila i gledala haljine i suknje, ne obraćajući baš previše
pažnju, samo bih opipavala materijal poput neke sljepice. Bila je već večer, sate i sate smo potrošile uzalud.
Upalila se rasvjeta. Iscrpljene, bez riječi, vratile smo se do auta, a na vjetrobranu je bila zataknuta obavijest
o kazni, našto je ona poludjela, umalo zaplakala, isprva je poderala papirić, a onda podigla komadiće i
pojurila prema prometniku da se nateže zbog tih dvadeset funti kazne. Ostala sam sama, osjećajući se
bijedno i u tom trenutku je naišao tata u kamionu, a pored njega je sjedila Tali. Izgleda da je Tali dosadilo
čekati, pa ju je tata povezao sa sobom u grad. Tali je iskočila, a tata je parkirao, on ionako stane gdje god
hoće.
– Gdje je mama?
– Svađa se s prometnikom zbog kazne za parkiranje. Nasmiješio se.
Taj njegov mir...
Mama se vratila, bijesna.
 – Ja se više nemam snage boriti s tvojom kćerkom, ti je preuzmi i kupi joj suknju.
Ušla je u Fiat i nestala.
On na mene djeluje uvijek tako umirujuće. A tu je još i Tali. Oboje izgledaju lijepo i smireno u
sumračnoj ulici.
– A kakvu bi suknju htjela?
– Zapravo ne bih suknju, baš sam shvatila da trebam bluzu. ..
Svo troje ulazimo u obližnji dućan, tu je jedna krasna bluza, vrlo jeftina. On vadi svoj novčanik, opet se
čudim kako je nabijen, pruža mi novčanicu od stotinu funti i kaže: – Možda bi istu takvu mogli kupiti i Tali.
Grlim ga, lijepo je što je tako velikodušan, a sad ćemo nas dvije izgledati kao blizanke. A Tali crveni
kao rak.
Uzima i jednu bluzu Tali, i odmah ih oblačimo. Potom za svo troje kupuje falafel. Penjemo se u kamion,
pali treperavo svjetlo na krovu da se ostali automobili ponašaju prema nama s uvažavanjem. Sjedimo poput
tri kneza, jedemo falafel i odozgo motrimo ljude.
Mama...

ADAM

Kako me je pogledala kad sam joj kupio bluzu kao i Dafi. Rusku bluzu sa staromodnim obrubom. Dafi
me s ljubavlju zagrlila, djecu je tako lako usrećiti. Tali me je pogledala kao da sam joj sve priznao. A ja sam
pogledao nju kao da sam s njom već vodio ljubav. Je li shvatila?
Idućeg dana, kad sam u pola pet poslije posla napustio garažu, vidio sam da je shvatila. Čekala me je.
Sjedila je na velikom kamenu ispred ulaza, u šorcu i novoj bluzi koju sam joj kupio, i čitala knjigu.
Privlačila je pažnju, gotovo uzbuđenje, svojom ljepotom, mirom, sjedeći tako strpljivo. Radnici koji su
čekali autobus, nisu s nje skidali očiju, dobacivali su joj i zviždali. Nije podigla glavu, zaokupljena čitanjem,
u nekoj vrsti bezbrižne predaje. Znam tu njenu predaju. Nije čak ni digla pogled da vidi izlazim li iz garaže,
znala je da ću stati.
I stajem. Diže pogled, knjiga joj još uvijek u rukama, ustaje, penje se šutke u auto, bez ijedne riječi,
sjeda, ozbiljno me pogleda i vraća se knjizi.
Krv mi navire u glavu. Pogledi i osmijesi radnika, oni razumiju ono što ja i dalje odbijam shvatiti.
Krećem, ne prema kući nego izvan grada, na otvorenu cestu. Vozim polako, gotovo paraliziran strahom i
uzbuđenjem, ne govorim ništa. Zabranjeno je. To je ludilo. Odvedi je smjesta kući, ili je ostavi ovdje, nasred
puta. No ja vozim dalje, uz obalu, gledam pustu plažu. U Atlitu je mali zaljev, može se voziti odmah uz
more. Vozim onamo.
Ona i dalje čita, okreće posljednje stranice. Gasim motor, izlazim i stanem, lica okrenutog prema moru.
Puše hamsin. Preplavljuje me miris soli. Lice mi se kupa u znoju, saginjem se i pijeskom trljam ruke. I dalje
se ne miče, zaokupljena čitanjem. Ni ne gleda gdje smo. Stojim promatrajući valove, sunce zalazi na zapadu.
Moram se brzo ohladiti, urazumiti, ali ne želim. Gledam njena krhka ramena, pletenice. Tako su lijepe. –
Dodi – kažem konačno, glasom kojeg ni sam ne čujem. Otvaram vrata. Izlazi, u ruci joj i dalje knjiga, čita
zadnju stranicu, odjednom stenje. Zatim mi pruža knjigu, pokretom koji mi smućuje glavu, saginje se da
skine sandale, kad bih samo mogao opet svršiti a da je ni ne dodirnem.
Knjiga mi topla u ruci, listam je, tanku, otrcanu knjižicu. Priča o magiji ili čarobnjaštvu, dječja knjiga.
Vraćam je, no ona je umornom kretnjom baca na pijesak. Što da joj kažem? Kako da objasnim? Kako da
počnem govoriti uz mrmor mora? Petnaestogodišnja djevojka, dopire mi glavom do grudi. Što ja to radim?
Govoriti bi bilo smješnije nego je zagrliti i poljubiti. Hvatam je. Drhtavim rukama joj milujem kosu, lažnim
očinskim pokretom ljubim joj lice, grlim je. Šuti, kao neka beživotna stvar. Skidam joj bluzu, zatečen
pogledom na otkritu čednost, neodrasle grudi djevojke koja je tek počela pupati. Zatvaram oči i gnjurim ih u
to dječje tijelo, usnama šetam po njenim tvrdim, malim sisama, ne vjerujući u to, uništavam se. A ona ništa
ne govori, ne razumije, ne opire se. I nagmanja trunka otpora, ja bih je smjesta pustio. Zuri u moju bradu.
Bacam je na pijesak, razjaren požudom, šapćem: – Tali, Tali – i vidim da ona ne sluša mene, nego druge
glasove, ne govori ništa, ali i ja ih čujem. Dječji smijeh, brodski motor, ljudski govor, auto koji kreće. Neki
su ljudi u blizini.
Žustro je podižem na noge, navlačim joj i zakapčam bluzu, klečući joj navlačim sandale i zavezujem
kao da je mala djevojčica. I cijelo vrijeme nikako da je pogledam u lice. Trpam je u auto, udaljujem se od
mora, tražim neko mirno mjesto. Ali nema mirnog mjesta. Ova pretrpana zemlja. Putevi, kuće, pusta polja ili
ograđeni voćnjaci. Vojne jedinice, šatori, ljudi u pokretu. Odustajem. S vremena na vrijeme je izvodim iz
auta, krećem nekim stazama punim trnja, a ona me poslušno slijedi. Još jedno stvorenje u mojoj vlasti.
Nekoć je bio Gabriel, pa arapski dječak, a sada djevojka. Ljudi mi se tako dragovoljno prepuštaju.
Pričekaj da padne mrak...
Zaustavljam se kod malog kioska na cesti u mošavu. Naručujem joj kolač i voćni sok, sebi kavu.
Sjedi preko puta, polako jede, srče sok iz čaše. Gutam je pogledom, želja mi raste do neba. Sumrak.
Poput životinje vrebam svoj plijen, njene bijele ruke, njeno lice. Ova tišina je nepodnošljiva, moram nešto
reći. Ali što?
– Jesi li napisala zadaću?
– Još nisam.
Tišina. Opet je pitam za oca. Opet ista priča. Iščezao je pred mnogo godina, ništa ne znaju o njemu.
Raspitujem se o Dafi, što u razredu misle o Dafi. Počinje pričati o Dafi s ljubavlju, gotovo obožavanjem.
Čvrsta cura, strašno čvrsta, najčvršća. Svima kaže istinu, u lice, čak i nastavnicima. Ne boji se nikoga.
Govori polako, u njenom govoru je nešto nerazvijeno, gotovo zaostalo. Taj slabašni poremećaj, razlozi
nepoznati. Hoće li me ona spasiti, iskupiti?
Sumrak. Sjedimo za slomljenim željeznim stolom u restoranu, ne, u prljavom dućanu mješovitom
robom u nekom zabitom mošavu.
– Zar neće biti zabrinuti za tebe?
– Ne.
– Možda bi trebala nazvati majku, reći joj da ćeš doći kasnije.
– Ne, njoj je ionako svejedno.
– Ipak, trebala bi nazvati.
Ne miče se. Djeluje izgubljeno.
Idem do telefona i zovem svoj stan. Javlja se Dafi. Asija nije kod kuće. Kažem Dafi da ću se kasno
vratiti, otišao sam u Tel Aviv.
– I dalje ga tražiš?
– Ne, ovo je nešto drugo.
– Kad ćeš se vratiti?
– Vratit ću se. Sto je važno kada? Sto sad radiš?
– Ništa. Čekam Tali, ali nije došla.
– Doći će uskoro...
– Nemoj kasno, tata. Djetinjasta molba, ne pristaje joj.
Već se smračilo. Zrak se rashladio. Plaćam, idemo dalje. Ne znam gdje ćemo, samo lutam po mraku. I
dalje se mislim okrenuti i vratiti kući, ali sam uhvaćen u nečemu jačem od sebe. Okolica mi nekako djeluje
poznata. Vozim još nekoliko kilometara uskim putem. Iz daljine prepoznajem starački dom, bolnicu u kojoj
je ležala starica. Kružim oko zgrade, parkiram malo dalje. Ostavljam djevojku u autu i odlazim u bolnicu.
Tražim glavnu sestru. Kažu mi da bi još mogla biti tu i zatičem je kako zaključava vrata svog ureda. Smjesta
me prepoznaje, nasmiješena, najradije bi me zagrlila.
– Jeste li čuli za čudo?
– Naravno.
 Žao joj je što im nisam ostavio ni ime ni adresu. Sama mi je htjela saopćiti te vijesti. Samo nekoliko
dana nakon mog posjeta.
– Znam.
– I kako je sada? Nisam joj se imala vremena javiti. – Dobro je.
Počinje mi pričati što je učinila s novcem kojeg sam joj dao. Nakon dužeg razmišljanja odlučila je kupiti
slike nekog mladog, vrlo perspektivnog izraelskog umjetnika. Vodi me po odjelima i pokazuje ovješene
slike, želi da se složim s tom odlukom, premda sam joj rekao neka s novcem učini što god hoće.
– Da, lijepo.
Hodam pored nje umoran, iscrpljen, uznemiren, promatram sive nadrealističke slike, slušam s pola uha
njena objašnjenja.
Napokon se stišala. Imao bih jednu molbu, objašnjavam. Trebao bih sobu da prenoćim, ili barem za
kraći odmor. Radim tu nešto u blizini.
Molba joj se čini malo čudnom, ali kako bi me mogla odbiti? Daje uputstva čuvaru, Arapu. Nema
problema. Dat će mi i večeru.
– Nema potrebe.
Pratim je do auta. Pruža mi ruku. I ona bi nešto htjela, da joj otkrijem svoje ime i prezime.
– Nikada... – smiješim se. – Namjera mi je dati vam uskoro još jedan prilog.
Smije se, ganuta, opet se rukujemo.
Vraćam se do auta i otkrivam da je Tali nestala. Idem je tražiti. Nakon nekoliko minuta vidim kako se
pomalja iza kamenog zida, polako se vraća.
Čekamo u autu dok se u bolnici sve ne smiri, nakon večernjeg obroka. Svjetla se gase. Glavu sam
naslonio na oznojeni, ljepljivi volan. Vani hladan povjetarac. Ona i dalje nepokretno i tiho sjedi pored mene.
Ništa je ne dira. Nakon sat vremena izlazimo iz auta, arapski čuvar otvara glavni ulaz, ni ne gleda Tali. Vodi
nas dugim hodnicima, mimo slabo osvijetljenih odjela, starci drijemaju nakon večere, neki se i kreću u
prugastim pidžamama, poput iskrivljenih, usporenih čudovišta.
Djevojka podrhtava.
Napokon ju je nešto dirnulo.
Pokazuje nam sobu, ne baš veliku, za operacije ili intenzivnu njegu. U sredini je veliki željezni krevet s
malim koloturima, pored toga velika boca s kisikom, neki kirurški instrumenti. Na jednom zidu slivnik. Čak
ni ne pita trebam li još jedan krevet. Guram mu deset funti u šaku, ali ih odbija primiti.
Ona stoji u kutu poput opkoljene životinje, ne miče se, pre stravljena. Ali ja sada ne mogu stati, više ne,
mislim samo na jedno. Prilazim joj, privlačim je k sebi, odjednom se pokušava oduprijeti. Dižem je, vrlo je
lagana, pijesak joj pada iz kose. Ljubim joj lice, vrat, isprva nježno i mekano, bojim se da ne budem nasilan.
Polažem je na krevet. Neki mi glas govori da stanem, ali ne mogu. Otišao sam predaleko. Skidam joj
sandale, tabani joj prljavi. Idem do slivnika, namačem ručnik u vodu i perem joj noge, stegna, brišem joj
lice. Onda je svlačim i liježem na malo, golo tijelo. Ona ne razumije, počinje plakati, ljubim je dok se ne
smiri. Vodim ljubav s njom. Počinje shvaćati, sklapa svoje ruke oko mog vrata, zatvara oči, počinje me
polako ljubiti. I dalje ležim pored nje. Počinjem osluškivati zvukove oko sebe. Glasove starih ljudi iz
obližnjih soba. Netko moli, izgovara psalme. Neka se stara žena smije. Netko stenje, počinje plakati. Ona
već spava.
Nakon nekog vremena je dižem i odijevam dok ona još uvijek kunja, omatam je dekom i nosim poput
nekog invalida. Čuvar mi otvara vrata, odlažem je na stražnje sjedalo. Nešto prije ponoći stižemo pred njenu
kuću.
Hoće li biti moguće sve to zanijekati? Želim joj reći neka ništa ne govori, ali ne mogu. Gledam je kako
nestaje na ulazu u kuću.
Neki mali auto prolazi pored mene. Osvrćem se, to mi je navika posljednjih nekoliko mjeseci. Možda je
on. I ja sam postao ljubavnik, ljubavnik u potrazi za ljubavnikom.
 ASIJA

Ne mogu se sjetiti početka, nas troje smo bili u nekoj drugoj zemlji, negdje na Istoku, u Aziji, blizu
Afganistana, ne znam kako sam znala da je blizu Afganistana. Neka topla zemlja, sunce jako i već nisko na
nebu, ali nije pustinja, samo suha zemlja, tisuće kilometara od mora. Posvuda naokolo polja, povija se
žutozeleno žito, kratko, debelo klasje. Ne znam što radimo ovdje, nismo na odmoru, došli smo nakratko,
Adam ima nekog posla, ali zapravo još nije ni počeo raditi, cijelo vrijeme samo hoda oko kuće.
U neprilici smo. Dafi je trudna. Hodala je poljima i sjeme je ušlo u nju. Nikoga nije dirnula, nitko nju
nije dotaknuo. Nije to bilo ljudsko sjeme, nego žitno. Sjedila je medu klasjem i sjeme je ušlo, baš tako,
nejasno, preplašeno... pa ipak je trudna. Već imamo rezultate testova, i sad sjedi preda mnom u pletenom
naslonjaču, mala i blijeda, a ja sam sva očajna.
Nemoguće je reći je li Dafi svjesna svoga stanja. Ali ja ustrašeno zurim u nju i vidim kako joj trbuh već
malko raste. Nevjerojatno, začela je tek maloprije, ali nam objašnjavaju da je to dječja trudnoća, vrlo brza, i
nije prvi put da se to dogodi strancima pri posjetu.
Adam ulazi u sobu s liječnikom. To je neki taman čovjek, garave kože, nije crn nego vrlo taman, male,
čupave brade. Došao je po Dafi, jer njoj treba hitno liječenje, operacija, abortus, ne baš pravi abortus, nešto
tako, slično, izvadit će joj tu stvar iz maternice i poslati je nama, možda poljskog miša, ili nešto još strasnije.
To je prava noćna mora. Adam je sve sredio ništa me ne pitajući.
Čovjek, liječnik, bog zna što je, prilazi Dafi i hvata je za ruku, a ona mu se pokorava, ustaje sa stolca,
tako bijedno. Mislim da ću poludjeti, mogla bih ubiti Adama što se podvrgao tom doktoru, vučem ga ustranu
i obraćam mu se: – Idemo odmah kući, možemo je i tamo odvesti liječnicima – a Adam sluša, ali nije uv
jeren, liječnik vodi Dafi prema vratima i tamo ostaje čekati. Brzo se obraćam Adamu, a doktor sluša kao da
razumije hebrejski, no Adam se ne slaže, odmahuje glavom: – Ne, samo oni to znaju, spasit će miša. –
Oblijeva me znoj, tresem se, užasnuta: – Kakvog miša? – A Dafi se odjednom oslobađa liječnika, trči prema
meni, tuli, hvata me, pa se obje tresemo.

ADAM

Dafi me grubo drma, penje se na krevet, pali svjetlo, divljački me vuče za pidžamu. – Mama, tata,
Švarci je na telefonu. – Svjetlo mi ide u oči, Dafina kosa je raskuštrana, jako je uzbuđena. – Švarci je na
telefonu, imao je nesreću.
Jedan sat ujutro.
Asija se polako budi, sjeda na krevet, i dalje zatvorenih očiju.
Telefon je zvonio, a ja ga nisam čuo, kad sam prestao s noćnom vučom vratio sam telefon natrag u
radnu sobu. No Dafi ga je čula. I dalje je noću budna. Isprva je pomislila da je netko okrenuo pogrešan broj
pa nije odgovorila, ali zvonjava nije prestala. Podigla je slušalicu i, nevjerojatno, mislila je da sanja, začula
slatki i ulagivački glas omrznutog direktora, njenog okrutnog tužitelja.
Krevelji mu se...
– Dafna? Jesi li to ti? Oh, budi tako dobra po pozovi oca, moram mu nešto reći. Dolazim na telefon.
Žurno šapće, uz poneki čudan smijeh, čak i tako kasno noću ne napušta onaj svoj pompozni način
govora.
Tisuće isprika. Baš mu se zgodilo nešto neprijatno. Auto mu je zagrlio drvo, ha, ha, ha, hauba je
smrskana i svinuta. Na putu iz Jeruzalema, blizu aerodroma. I povrijeđen je, modrice i ogrebotine po licu.
Neki divni Židov iz mošava Vardim ga je prihvatio, povezao rane i dao mu piće. Ali sada bi htio da mu se
auto odvuče u Haifu, u moju garažu. Je li to moguće? Hoću li biti spreman prihvatiti taj nesretni auto? Ne
može vjerovati nikome, samo meni, Adame dragi prijatelju, nema garaže do moje... ha, ha, ha...
 No dobro... Zaboravio je adresu, naprosto je zaboravio adresu, šapće kao da se boji probuditi nekoga
pored sebe. Ne kažem ništa.
– Adame?
– Tko će vas vući?
Zasada nitko. Njegovi će spasioci pokušati naći vučnu službu.
– Čekajte, ja ću vas dovući.
– Ma, bože sačuvaj... takva udaljenost... nisam zato zvao... – no ipak otkrivam osjetno olakšanje u
njegovu glasu.
– Gdje ste?
Ne, neće mi reći, odjednom je tvrdoglav, nije htio nazvati, jako mu je žao, probudio je djevojku...
Ne dam se pokolebati. Dafina sudbina je u njegovim rukama. Ubrzo će baš on morati odlučiti hoće li je
izbaciti iz škole ili ne. Dovući ću ga, popraviti mu auto, besplatno, i nekoliko dana će biti u mojoj vlasti.
Napokon počinje popuštati. Nipošto me ne bi htio opterećivati. Već sada žali što me je nazvao. Osim
toga, ovdje će trebati specijalna vuča. Naime, da bude iskren, njegov auto je potpuno uništen.
– Nema veze... samo mi točno recite gdje ste, gospodine Švarci. Nema smisla da vas netko drugi vuče...
svi će vas prevariti. .. zar baš želite bacati novac?
To ga je pokolebalo.
– Adame, dragi prijatelju, što da radim? Naravno, platit ću vam... nikada ne bih pristao na besplatno...
osim toga, što je novac. .. važno je da sam ostao živ...
– Šteta vremena...
Napokon mi zaobilazno, zamumuljeno, govori gdje je, ispada kao da on meni čini uslugu.
Telefoniram Na'imu. Stara gospoda se odmah javlja, kao da je čekala da zazvoni. I ona ne može spavati.
Stalno me zadivljuje budnost te osobe, preživjele iz prošlog stoljeća.
– Nešto se dogodilo? Vijesti od Gabriela?
– Ne... molim vas, probudite Na'ima. Doći ću ubrzo po njega, moramo dovući neki auto.
– Mislila sam da ste prestali s tim noćnim poslom.
– Ovaj put moram pomoći jednom prijatelju.
– Da vam skuham kavu?
– Ne, hvala, žurim se. Asija je u međuvremenu ustala i pripremila kavu. Dafi je pored nje u kuhinji, želi
znati sve pojedinosti, razočarana što je prošao samo s ogrebotinama.
– Da je bar poginuo, čudovište jedno.
A mi smo tako umorni da čak ni ne prosvjedujemo.
– I sad ćeš zbog njega voziti sve do Jeruzalema? Čemu? – čudi se Asija.
– Zbog Dafi... sad će malo razmisliti prije no što je izbaci...
– Neće to ništa pomoći... poznajem ga... izbacit će je... a to je i zaslužila.
Dafi šutke sluša, žvače komad kruha, kosa joj pada u oči, lice joj otečeno, u posljednje vrijeme sva je
nekako izbezumljena.
– Šteta što nije poginuo... – opet šapće.
– Prestani.
Ide Asiji na živce. Asija u staroj spavaćici tumara kuhinjom. Odjednom se prisjećam svog sna.
– Probudila si me usred sna. Asija me gleda.
– Što si sanjao?
– Ne sjećam se.
Ali dok brzam niz brijeg, sjećam se sna, mogu ga čak i onjušiti. Bio sam u velikoj dvorani, na
nekakvom sastanku, oko mene gomila ljudi, medu njima i Gabriel, blijed, obrijane glave. Ljutim se na njega,
grubo mu se obraćam, okreće se i odlazi...
 Tanka silueta ispred staričine kuće, treptaj cigarete. Na'im već čeka. U posljednjih nekoliko mjeseci je
narastao, pustio kosu, postao zreliji. Puši jednu za drugom, kupuje si novu odjeću, neprekidno uzima od
mene novac. Što me briga. Čudan dečko. Kako mu je sa staricom sve ove dane? Potpuno sam ga upropastio.
Ta moć koju mi daje novac, moram mu se malo posvetiti, poslati ga natrag u njegovo selo.
U staričinu stanu gore svjetla. Gleda kroz prozor, lice joj bijelo kao u oživljena leša.
– Drži džemper, Na'ime – viče odozgor i baca mu džemper na pločnik.
– Ne treba mi – mrmlja on, smeten, bijesan, ali svejedno diže džemper s tla.
Izlazim iz auta, mašem joj.
– Jako te voli.
Brzo se okreće prema meni. Tko?
– Stara gospoda.
– Stara je šiznula – odgovara mirno, ozbiljno.
Ne kažem ništa. U glasu mu se osjeća neki novi ton, ciničan, odrešit.
Stižemo u garažu, Na'im iskače i otvara kapiju. Čuvar spava u svojoj kućici, zaspao je i mali pas u
njegovu naručju, ne primjećuju da ulazimo, mijenjamo vozila, ostavljamo Dodge i ulazimo u kamion za
vuču. Na'im utovaruje kutiju s alatom. Tiho zatvaramo za sobom vrata, pas otvara oči, gleda nas s ljubavlju,
maše repom i spušta glavu na čuvareva prsa.
Vedra ljetna noć. More je mirno. Nebo sivo. Kamion polako napreduje. Jako sam umoran. Na'im bez
riječi sjedi pored mene. Trebao bih ga malo zapitati kako živi, ali nemam snage za razgovor. Tu i tamo
osjećam kako zuri u mene. Možda bi i on nešto htio meni reći, ali se suzdržava.
Nakon dva sata stižemo na mjesto nesreće. Iz daljine vidim ravnatelja, hoda goredolje po cesti, kao po
školskim hodnicima, glava mu omotana nekim bijelim turbanom, visoka, sablasna spodoba. Pruža ruku, grli
me, pocijepana košulja natopljena krvlju. – Adame, dragi prijatelju, takva katastrofa, nikad još nisam imao
nesreću...
I Na'imu trese ruku, kuštra mu kosu, lagano ga grli, kao da je jedan od njegovih učenika. Ne shvaća,
izgleda, da je Arap. Hvata me pod ruku, hodamo po komadićima metala i stakla. Gdje je auto? Zaprepašten,
ugledam ga kako visi na drvetu, kao da se htio s autom popeti na drvo. Nevjerojatno, moram se smijati, auto
zaista visi medu granama.
Vidim osmijeh i na Na'imovu licu.
– Autu nema pomoći... – slijedi mi pogled.
– Ne, samo ljudima nema pomoći. Puca od smijeha.
Na'im u međuvremenu odlazi do kamiona i diže kutiju s alatom, namješta lance na vitlo, postavlja
treperava svjetla na cestu. Ništa mu ne treba govoriti.
Iz mraka pored ceste pojavljuju se dva lika, vitki sjedokosi Jemeniti 17 s puškama u ruci. Noćni stražari
mošava. Ravnatelj hita da me s njima upozna.
– Ovi dragi Židovi su se brinuli o meni dok niste stigli... divno smo razgovarali... zar ne? Pričali smo o
Tori.
I njih grli i tapša po leđima.
Dva starca djeluju pomalo zbunjeno nakon vremena provedenog s gospodinom Švarcijem. Izgleda da je
u mošavu izazvao priličnu pomutnju. U nekim kućama gori svjetlo, pojavljuju se i druge spodobe, motre nas
izdaleka.
– Što se točno dogodilo?
Čudna priča. Vraćao se iz Jeruzalema nakon podužeg sastanka o obrazovnim problemima. Oh, ti
prokleti sastanci, beskrajna naklapanja, da čovjek poludi. Isprva je mislio prespavati u Jeruzalemu, ali ujutro
ima drugi sastanak u Haifi, u Urbanističkom zavodu, radi novog školskog krila kojeg misle dograditi. Stoga

17
Židovski doseljenici iz Jemena (prim. prev.).
se odlučio vratiti kući. Sve je bilo u redu, cesta prazna, bio je potpuno budan. Kad je bio mladi znao je dugo
voziti noću bez ikakvih problema. U Engleskoj, prije rata, kao student u Oxfordu. Tako se zanio
uspomenama na Englesku da je izgleda polako počeo skretati na lijevu stranu. Odjednom se iz suprotnog
pravca pojavio neki mali, crni auto, s gotovo potuljenim svjetlima. U posljednjem trenutku se prenuo,
skrenuo udesno, ali je to očito izveo prenaglo, i u taj čas je iskrslo ovo drvo, ovo nepotrebno drvo...
– A što se dogodilo s onim drugim autom?
Ništa, samo nekoliko ogrebotina. Da je barem naletio na njega umjesto na ovo prokleto drvo, šteta bi
bila manja, samo što bi, ha, ha, ha, onaj auto sada bio potpuno uništen, mala, stara konzerva, a da se i ne
govori o ljudima unutra. To su bili neki religiozni ljudi, stari rabin i mladi čovjek s kovrčama sa strane,
odjeveni u crno, Nature Karta18, ili takva neka sekta. Poput halucinacije. Zašto su se oko ponoći zatekli blizu
aerodroma? Stali su, obojica izašli, ali se baš nisu puno približavali. Provjerili su samo je li živ i pokretan.
Stariji je tiho prozborio sa sigurne udaljenosti:
– Svjesni ste, gospodine, krivica je vaša... Što im je mogao reći?
– Da, ja sam kriv.
Prokleti anticionisti. Nisu mu ni ponudili pomoć, kao da se boje bilo kakvog uplitanja.
Na'im se već igrao s kablom. Ovo će izvlačenje biti vrlo složeno. Zapuhao je povjetarac. Bilo bi se
dobro riješiti ravnatelja da nam ne smeta. Uvjerio sam ga da krene kući. To nije bilo teško, potpuno je
iscrpljen. Otišao je do dva Jemenita, oprostio se od njih, u mali notes zapisao njihova imena, obećao im
poslati knjigu, očito vlastitu, da bi tako nastavili prekinuti razgovor. Zaustavili smo mu neki auto, strpali ga
unutra i poslali prema sjeveru.
E, sad ja i Na'im možemo u miru razmotriti situaciju. Jedan se prednji kotač potpuno ukliještio medu
granama. Na'im se uspuzao između drveta i smrskane karoserije da oslobodi kotač, a ja mu dodajem alat.
Dobar je dečko. Što bih ja bez njega? Mučio se sat vremena dok nije oslobodio kotač, pojavljuje se sav u
znoju, hvata kraj kabla, zatiče ga za pojas i spušta se opet na tlo, puzeći ispod auta. Pravo je čudo kako je
ravnatelj preživio. Dafi je zamalo imala pravo, lako je mogao poginuti. Ni sam nije bio svjestan koliko je
imao sreće.
Počinjemo micati auto. Otpadaju razni komadi, farovi, odbojnik, kvaka na vratima. Na'im mi objašnjava
kako valja postaviti kamion, pod kojim kutem, dečko mi već počinje naređivati. Ali meni je svejedno, želim
samo završiti posao i krenuti kući. Na'im rukuje vitlom i počinje vući auto s drveta, ali drvo se ne predaje,
grane se svijaju, hvataju olupinu. Grupica ljudi nas promatra u tišini. Brzo sviće. Ptice cvrkuću. Na
stražnjem dijelu kamiona visi smrskani auto okićen lišćem. Čudno djeluje. Automobili koji prolaze cestom
usporavaju, ljudi znatiželjno zure kroz prozor. Jedan staje. – Koliko je poginulih? – pita Na'ima, ali ovaj ne
odgovara.
Odjeća mu je pocijepana i prljava, ruke oderane, a lice masno, ali se mora priznati da je za ovih noćnih
putovanja mnogo naučio. Sada osigurava auto s dodatnim užadima, a ja mičem kamion ustranu.
Već je dan. Na'im odlazi skupiti alat, gasi treperavo svjetlo na putu i kupi dijelove otpale s auta. Ja i
dalje stojim, iscrpljen, pušim, hlače mi mokre od rose. Na'im prilazi s komadom crne kovine. – Je li i ovo
njegov dio? – pita, a ja gledam. – Ne, izgleda kao dio drugog automobila. – Već ga hoće baciti u travu pored
puta, kad ga odjednom zaustavljam. Oblik tog metala me podsjeća na nešto. Uzimam mu ga iz ruku. Smjesta
ga prepoznajem. Komad branika crnog Morrisa. Isti model. Nitko mi nije ravan u procjeni autodijelova.
Odjednom osjećam neki polet. Svjetlo se naglo pojačalo. Jutarnje izmaglice je nestalo. Danas će opet puhati
hamsin. Stojim pored puta s komadom branika u ruci. Doduše crnim, ali nesumnjivo pripada Morrisu iz
1947. Očit, živ dokaz. Pomno ga ispitujem, prevrćem u ruci, mokar je od rose. Na'im se oslanja na kamion
iza mene, ljutit, ne zna čemu ovo otezanje. Proučavam boju, uočavam primitivni, amaterski posao. – Dodaj
mi mali izvijač – šapćem.

18
Nature Karta (aramejski: čuvari grada), ekstremna religiozna sekta tzv. ortodoksne židovske zajednice (prim. prev.).
 Mali izvijač mi je u ruci. Pažljivo stružem naslagu crne boje, ispod nje se pojavljuje plava, boja Morrisa
kojeg sam očajnički tražio sve od završetka rata.
Zadrhtao sam...

NA'IM

Što mu je? Drži komad kovine kao da se zaljubio u njega, ne pušta ga iz ruke. Je li poludio? A ja sam o
njemu mislio kao o nekom malom bogu.
Tako sam umoran. On ovdje nije ništa uradio. Ne radi, ne saginje se, ne kreće se, ne daje više ni savjete.
Već mu je jasno da sve mogu bez njega. Kablovi, dizanje, vitlo. Prije no što mi može bilo što reći, već znam
što misli i sve obavljam sam. Da je on ovdje bio sam, auto bi još uvijek visio na drvetu. Misli su mu negdje
drugdje, to se vidi. Neprekidno gleda oko sebe, luta pogledom, kao da nešto čeka, a još nije odlučio što.
Što je to, je li bolestan? Okreće taj komad metala kao da sam mu dao zlato. Već je jutro, što čeka?
Koliko ćemo još čekati? Već sam zamalo stojećki zaspao. Ovo nam je dosad najteža vuča. Onaj stari je
smjestio svoj auto nasred drveta i dobro ga spljeskao, nije mi jasno kako je ostao živ. A ja sam se sav izderao
i iskrvio puzeći ispod auta. Zbog čega? Zašto? Da je barem Dafi ovdje. Bože, ponekad mi strašno nedostaje.
Ali nije ovdje, završila je sa mnom, nema se smisla truditi.
I što sad hoće? Nije baš sasvim normalan. O čemu razmišlja? Mogao bi mi barem dati nešto novaca.
Ima toliko love, a ja sam večeras svoj posao obavio zbilja profesionalno. Misli valjda da je dovoljno ako mi
tu i tamo ostavi stotinu funti. Što je danas stoti nu funti? Izađem jednom i bez problema potrošim dvadeset,
trideset funti. Sasvim prosječno jelo, kino, malo kikirikija i kutija Kenta, i vraćam se kući sa samo nekoliko
novčića u džepu. Sva sreća što ne pušim cigare i još ne izvodim ženske na večeru. Daj mi konačno nešto
para. Nekad sam ih uzimao pažljivo, stidljivo, a sada ih samo zgrabim i strpam u džep. Pa što? Još ga nisam
vidio da je zbog mene ispraznio novčanik.
Kad ćemo biti gotovi? Zašto ne ponese taj svoj komad željeza kući i tamo o njemu razmišlja? Zašto
gubi vrijeme? Smrskani auto visi o vitlu sav prekriven lišćem. Nije čudo da svi usporavaju i bulje u njega,
tražeći krv.
– Koliko poginulih? – viče jedan.
Njih samo to zanima. Leševi. Ne odgovaram, neću se miješati ni s kim ovdje. Auto nije ni za koga
gubitak. Osiguranje će platiti, koga je briga? A oni će ga popraviti. Vidio sam u garaži automobile i u gorem
stanju od ovoga, vidio sam kako ih režu napola, poput kolača, uzimaju sačuvanu polovicu neke olupine i
spajaju dvije dobre polovice, rade novi auto. To je u garaži kao neka ceremonija, svi stoje i gledaju kako se
vare dvije polovice, dolazi novi lak, i eto ti novog auta za trgovca u Tel Avivu.
Zaspat ću ovako naslonjen o kamion. Da mu barem nisam dao taj komad metala. Sad nešto šapće za
sebe, zbilja je šenuo, traži me mali izvijač.
Što će mu izvijač?
Evo, tu ti je izvijač, nadam se da ćeš sada biti sretan, samo daj da se mičemo odavde.
Počinje strugati boju sa željeza. Zaista nije normalan. Morat ću ga ostaviti, mogao bih s njim još imati
problema. Možda bih se ipak trebao vratiti u svoje selo, nagovoriti oca da me pošalje natrag u školu.
Propustio sam samo jednu godinu.
Grana pada na...
Na što?
Ponekad poželim da sam mrtav.
Onaj komad metala više nije crn nego plav. E, jest neki štos. Ali od tog struganja sasvim se uzbudio.
Skače u kamion i viče na mene.
– Hajde, idemo, što čekaš?
Ma, jebi se, pa nisam ja valjda zadržavao stvar. Uskačem u kamion...
 DAFI

Što je sad? Ne ide u krevet. Što joj je? Sjedi u kuhinji pored prazne šalice kave, nije pospana. Mama je
sasvim budna u dva ujutro. Nevjerojatno! Kuća je sva osvijetljena, tata je otišao spasiti Švarcija, jadnik, i to
zbog mene. A mama ne žuri, nije umorna, gleda me s razumijevanjem, promatra kao da me već jako dugo
nije vidjela. Dira me, pokušava zapodjenuti razgovor, smiješi se.
Obuzima me neka divlja sreća.
– Probudila si me usred sna...
Čudno je pomisliti da ona sanja, ali, eto, zašto ne?
– O čemu si sanjala? – pitam uljudno.
– Ah, to je bio pravi košmar. Sanjala sam o tebi.
– Košmar? O čemu?
– Čudan san, strašno zbrkan, otišli smo u neku daleku zemlju i ti si se tamo razboljela.
Odjednom me grli. Zbilja mi se sviđa taj njen san, to što sam bolesna. I ja nju grlim. Njen stari, ustajali
miris. Ipak se nije baš sasvim okamenila.
– Bila sam ozbiljno bolesna? – pitam.
– Ne – naglo odgovara, nešto krije – nije ni važno... obična glupost... jesi li bila budna kad je zvao
ravnatelj?
– Da.
Polako se izvlači iz zagrijala.
– Još uvijek ne možeš spavati noću? Što ti je?
– Ništa. Samo ne mogu spavati.
– Jesi li zaljubljena u nekoga?
– Nisam. Zašto pitaš?
– Ni u koga? – slatko mi se smiješi. – To je nemoguće...
– Zašto je nemoguće?
– Zato što u tvom razredu ima nekoliko zgodnih momaka.
– Kako znaš?
– Jednom sam bila na zamjeni u tvom razredu, zar ne? Vidjela sam neke... zbilja simpatični dečki.
Učinilo joj se.
– Koje?
– Ne mogu se sjetiti... zapazila sam neka lica.
– Ali koja?
I dalje me dira, ali sad već odsutno. – Nije važno. Rekla sam samo tako... šalila sam se... i onda, što
radiš kad ne možeš spavati, čitaš li u krevetu?
– Ne, hodam naokolo, jedem, slušam glazbu...
– Glazbu? Po noći? Ja nikad ništa ne čujem.
– Ti i tata spavate kao zaklani, ne biste primijetili ni kad bi netko dignuo kuću u zrak.
– Čudno. Po danu ne primjećujem da si osobito umorna. Zapanjuje me kako uspiješ provesti noć, tako
sama. Kad bih barem ja mogla s manje sna... zar ti nije dosadno samoj u mračnoj kući. .. vrijeme tako sporo
teče...
– Nije strašno... ponekad je čak i ugodno kad malo prošetam...
– Što?
– Čula si...
– Izlaziš noću iz kuće? Jesi li poludjela? Znaš što se može dogoditi djevojci koja u ponoć šeta
ulicama...?
– U dva ujutro, ne u ponoć. U to vrijeme više nema nikoga...
 – Dafi, to više ne smiješ raditi...
– Ali čemu takvo uzrujavanje? Što se može dogoditi? Sve je tiho i mirno... a tu su i civilne patrole... fini
stariji ljudi...
– Dafi, dosta, ne želim više ništa čuti...
– Što mi se može dogoditi? Ne idem daleko. Dolje do raskršća gdje je Jigal stradao i natrag...
Naglo blijedi. Ruku na stolu steže u pesnicu... hoće nešto reći, ali ne nalazi riječi. Moram joj pomoći.
– Ali, rekli ste...
– Tko ti je rekao? – prasne.
– Tata.
– Kad ti je rekao? – sva se užarila.
– Odavno.
Počinje gristi nokte, u agoniji, potpuno zbunjena. Nastavljam istim, strpljivim, nevinim tonom.
– Ali što se tu ima skrivati... zar ja to ne smijem znati? Tata je rekao da je stradao u trenu i da ništa nije
patio.
Ne odgovara, gleda na sat, uzdiše, ne želi odgovoriti. Sve sam upropastila.
– Misliš li da je patio? – pitam nježnim, prigušenim glasom. Ponekad znam biti grozna, nepodnošljiva,
znam i sama.
– Kakve to sad veze ima... dosta je, Dafi. Ne da se uvući... Tišina. Kuckanje sata. Vedra ljetna noć. Kuća
je sva u svjetlu. Mrvice kruha na stolu. Mama sjedi nepomična, tvrdih očiju. Napeta kao struna. Tu i tamo
me pogleda, nema više onog blagog osmijeha. Noćni cvrčci. Jadni tata, vozi se s Na'imom do Jeruzalema.
Bio je tako umoran, nije htio ustati, doslovno sam ga izvukla iz kreveta.
– Da je barem poginuo – kažem tiho, zamišljeno. Tko?
– Švarci.
– Prestani, Dafi...
– Zašto? Pa više i nije tako mlad...
– Dosta, Dafi... Preklinje me...
– Dobro, u redu, nije poginuo, samo je ranjen, nekoliko mjeseci u bolnici...
– Dosta!
– U redu, nema ni krvi, samo potres mozga, paraliza od vrata prema gore, pa neće moći govoriti...
I onda me je snažno ošamarila. Udarila me je, tresnula, možda prvi put u sedam godina. Zašutjela sam,
sada je lakše. Obraz mi gori, suze navrle na oči, no taj je udarac slomio nešto u meni, klonulost, nešto se u
meni rastvorilo. Neki omamljujući udarac. Ne mičem se, ne skačem, tek polako stavljam ruku na obraz i
osjećam kao da mi je koža oderana.
Ona je zaprepaštenija od mene, hvata me za ruku kao da se boji da bih joj mogla uzvratiti.
– Rekla sam da je dosta – gotovo jeca.
– Hoće li me izbaciti iz škole? – pitam tiho, ne spominjući pljusku, osjećajući se smireno, opuštena i
umorna, slatko umorna, kao da ću smjesta zaspati.
I dalje mi drži ruku.
– Ne znam.
– Ali što misliš? Razmišlja.
– Jesi li zaslužila?
– Malo jesam...
– Kako misliš, malo?
– Zaslužila sam.
– Onda izgleda da će te izbaciti. Nije to tako strašno, naći ćemo ti neku drugu školu. Ustajem, umorna,
nikada prije nisam osjećala takav umor, široko zijevam... tako sam pospana... i drugi mi obraz gori kao da je
i on udaren, teturajući odlazim u svoju sobu, a mama ide sa mnom, podržava me. Stavlja me u krevet,
pokriva, gasi svjetlo. Moja soba je u mraku, a ostali dio kuće osvijetljen, kao i obično, kako i treba biti.
Sjeda na krevet pored mene, kao nekada, govorim u sebi kako je šteta sada zaspati i s tom mišlju, još uvijek
razmišljajući, tonem u san.

VEDUČA

Hoće li to tako završiti? Već tjednima gledam kako se moje tijelo rastaje od mene. Ne uživam u hrani,
kao da u usta stavljam žbuku ili sažvakani pamuk. Svejedno mi je sipam li sol, papar ili crvenu papriku.
Okusa više nemam. A Na'im je budala, previše zaljućuje jelo. – Jesi li se ti to zaljubio u nekoga? – Mala
svinja. Bojim mu se reći da ću umrijeti, jer ako pomisli da je ovo kraj, pobjeći će, a ja više ne mogu dugo
ostati sama.
Tako je nervozan. Nestrpljiv. Zaboravili su ga, to je istina. Postao je pravi delinkvent. Krevet mu je
neuredan, čarape baca na pod, neprekidno puši, a ja samo trčim za njim, zavirujem u pepeljare. Moram ih
omirisati, uvjeriti se da nema hašiša. Nikad se ne zna, sve je moguće.
Više ne želi ni novine čitati. Samo mi prepriča glavne naslove, kaže da su to sve same laži, gluposti, ne
smijete im ništa vjerovati. Što je to? Vratili smo se u tursku vladavinu. Radi što mu se svidi. Jednom sam
umalo nazvala policiju da im kažem neka motre na njega.
Adam ga je zaboravio, ali mu očito daje novac, jer kako bi inače svake večeri odlazio u kino, čak i
dvaput na dan. Kažem mu: – Reci mi barem što si gledao, ispričaj mi sadržaj. Tako mi je dosadno. Znam ja
što su filmovi, dok su me noge nosile išla sam i ja u kino. – Ali on se opire: – Što se tu ima za reći? Pustite
me na miru, ti filmovi nisu za vas, samo se ljube, miluju i pucaju, vi to ne biste razumjeli.
Naučio se već fino izražavati...
Huligan, klipan jedan...
Fatah... Sjedi u naslonjaču, zgodan je momčić, umiljato se smije. I što da radim?
Potpuno sam ovisna o njemu, više ne mogu hodati, idem samo od stolice do stolice. Ako ne bude
kupovao hranu i iznosio smeće, ovdje će biti jako loše.
Iznosim staru odjeću i dajem mu je, praznim ormare, a on samo uzima i ne govori ništa. Kupio si je neki
stari ormar i počeo ga puniti. A ja sam već zaboravila da imam prste na nozi, kao da su iščezli. To je znak da
dolazi kraj. Više ne mogu ustati sa sjedala. On me mora osoviti na noge.
Usred noći je nazvao Adam i pozvao ga na vuču. Isprva sam pomislila da ima nekih vijesti o Gabrielu,
ali sam se prevarila. Ponekad kažem samoj sebi, Gabriel se nije vratio, a ako se vratio, onda je zaista mrtav.
Arap navlači radno odijelo, nije ga već dosta dugo ni pipnuo. Govorim mu: – Ova ti odjeća bolje
pristaje od onih groznih stvari koje kupuješ. Sad ti treba još samo šišanje, pa bi opet mogao izgledati kao
normalno ljudsko biće. – No on ne odgovara, samo se mrgodi i odlazi, ostavlja me u naslonjaču.
I tako ostajem ovdje cijelu noć, ne mogu ustati. Noge su mi poput pamuka. A vani se polako dani. Još se
ne vraćaju. To mora biti težak posao. Pokušavam ustati i opet se zavaljujem. Svi su prozori otvoreni,
zaboravio ih je zatvoriti. Odjednom je hladno. U tankoj sam spavaćici, kao da sam upravo ustala iz kreveta.
Hladnoća mi se uvlači u suhe kosti. Saginjem se, počinjem skupljati novine rasute oko sebe, novine koje
nisam pročitala, koje bih tako rado čitala, priče o ovoj nesretnoj vladi, pokrivam se s njima, guram ih iza
glave, iza leda, sa strane, više ne znam što je Yediot Aheronot, a što Ma'ariv, guram ih ovdjeondje, malo
ugode i topline mome bolnom tijelu.
A na prozoru – sunce se diže. Ruke polako padaju. Ne osjećam prste, kao da su žice u njima pregorjele.
Ovaj puta je suprotno... tijelo propada, a um ostaje.

ADAM

I dalje stojim tu na cesti, duboko zamišljen, pušim cigaretu za cigaretom. Komad metala je u mojim
rukama poplavio. Ces tom teče beskrajna rijeka automobila, prvi avioni uzlijeću s aerodroma. Kamion za
vuču je pored ceste, ravnateljev auto pokriven lišćem visi odostraga. Na'im se naslonio o kamion, zatvorio
oči, čeka me bez riječi.
Tako dakle, Morris postoji. Nije negdje skriven niti zakopan u pijesku. Obojili su ga da sakriju njegov
identitet. Možda su ga ukrali. Ali tko? Religiozni Židovi?
Napokon se mičem, uskačem u kamion i vozim do prve benzinske crpke. Nazivam Erlicha, dižem ga iz
kreveta i nalažem mu da pošalje Hamida ovamo po kamion za vuču. Ostavljam Na'ima ovdje, dajem mu
pedeset funti da može jesti u obližnjem lokalu. Odlazim na autobusnu stanicu s druge strane puta i ulazim u
lokalni autobus za Jeruzalem. Već sam zaboravio kako izgleda unutrašnjost autobusa, prošlo je možda i
trideset godina otkako se nisam vozio autobusom. Sjedam pored prozora, na koljenima mi onaj otkinuti
komad željeza, uvjeren sam da ću ga naći.
Pokazuju mi put do religiozne četvrti, pa polako počinjem češljati ulice, proučavati parkirane i usputne
automobile. Ni traga malom Morrisu, ali živo osjećam da sam blizu, da je sve samo pitanje vremena.
Odabirem vrlo prometno raskrižje u srcu religiozne četvrti i stojim tamo promatrajući živahan promet.
Ubrzo se oko mene okuplja grupa djece s dugim uvojcima kod uha i promatra me. Odjednom me netko
dodiruje, religiozni Židov sa širokim, pustenim šeširom.
– Čekate nekoga, gospodine?
– Da.
Ne govorim ništa više. Odlučujem da se ne raspitujem o autu, ako se to pročuje mogao bi opet ispariti.
U podne odlazim u mali restoran na uglu ulice i naručujem objed. Jedini sam nereligiozni gost u tom
lokalu, pa vlasnik diskretno pored mog tanjura odlaže i vjersku kapicu. Stavljam kapicu na glavu i jedem,
kroz izlog neprekidno motrim ulicu. Vlasnik uočava da nekoga tražim.
– Tražite nekoga, gospodine?
– Da.
– Mogu li vam pomoći?
Htio bih ga pitati, lice mu zrači povjerenjem, ali se zaustavljam, svi oni ovdje pripadaju jednoj sekti.
– Ne, hvala.
Nekako sam potpuno siguran da ću ga naći. Uopće ne sum njam. Ni sam ne znam otkud mi ta sigurnost.
Plaćam i odlazim. Iscrpljen sam. Budan sam od dva ujutro, a uzbuđenje mi je iscrpio snagu. Užareno vruć
dan u Jeruzalemu, hodam malim, prljavim sporednim uličicama, često mi se zanesvijesti.Počinjem tražiti
automehaničke radionice, možda su negdje ostavili auto na popravku. Tu je nekoliko manjih garaža, bolje
rečeno dućana pretvorenih u garaže. U tim radionicama ljudi popravljaju peći, dječja kolica, bicikle, stoji tu i
poneki auto, a mehaničar s dugim uvojcima ispred uha se svađa s nekim čovjekom. Prilazim da vidim ne
krije li se iza hrpe zarđalog metala i otpada neki mali Morris.
– Tražite nešto...?
Ne odgovaram, gledam malo i idem dalje.
Krećem se sve teže. Privlačim pažnju upornim obilaskom religioznog kvarta, svojom velikom,
razbarušenom bradom, nepokrivenom glavom i prljavim kombinezonom. Napokon odlučujem napustiti ovo
područje, krećem u obilazak obližnjih ulica, skrećem prema Starom Gradu, nošen gomilom. Ja koji sam
zaboravio hodati, sad hodam i hodam, slijedim religiozne Židove, nisam ni znao da ih ima toliko, mladih i
starih, crna rijeka me nosi ulicama. Pokatkad se moram odmoriti, naslanjam se na zid, valja mi odahnuti,
tada ih gledam ravno u oči, pomno ih proučavam, njima to izgleda ne smeta, zure u mene ponositim i
praznim pogledom, žurno prolazeći mimo.
Naposljetku stižem na trg ispred Zida. Jako se promijenio od mog posljednjeg dolaska. Sve je bijelo.
Sunce žestoko pali. Prilazim velikim stijenama. Netko me zaustavlja i tura mi u ruku crnu papirnatu kapicu.
Približavam se Zidu. Stojim pored njega. Pretražujem raspukline. Komadić papira pada mi pored noge.
Dižem ga i čitam. Molitva za povratak nevjernoga muža. Guram je u džep. Omamljeni vrućinom,
uskomešani vjernici mole oko mene. Netko počinje naricati. Netko viče. Pada mi na pamet luda misao.
Religiozni su ga ubili i uzeli auto.
Odlazim odavde, papirnata mi kapica i dalje na glavi, probijam se kroz gustu masu ljudi. Dolazim u
Novi Grad, pronalazim javni telefon i nazivam Asiju.
– U Jeruzalemu sam.
– Jesi li ga pronašao?
Ravno na stvar, bez nepotrebnih pitanja. Srce mi zastaje.
– Još nisam. Ali mislim da sam mu blizu. – Hoćeš li da i ja dođem?
– Ne... ne još.
Vraćam se u religiozni kvart, češljam ulice u širokom krugu. Ovdje se izgleda nešto zbiva, dućani se
zatvaraju, ljudi hodaju u platnenim cipelama. Kao da je neka proslava ili post. Predvečer se opet zatičem
pred malim restoranom. Ulazim. Nema nikoga. Stolovi su prazni, na njima prevrnute stolice. Vlasnik se
pojavljuje odnekud iznutra. Iznenađen je što me vidi.
– Niste ga još našli?
– Ne.
Ne kaže ništa, zbunjen je.
– Možete li mi donijeti neko jelo... kao ono što sam ručao? Oklijeva, gleda na sat, potom odlazi u
kuhinju i donosi mi pun tanjur i komad kruha. Počinjem jesti, samo što ne zaspem, glava mi zamalo pada u
tanjur. Dodiruje me.
– Gospodine, morate požuriti... prije posta...
– Posta?
– Sutra je sedamnaesti dan mjeseca tamuza... morate požuriti. ..
– Sedamnaesti tamuza? Što je to?
– Dan kad su srušili Zid.
– Zid?
– Zid Hrama.
Pipam glavu, kapica je još uvijek na njoj, uhvatila mi se za kosu, skidam je, opet vraćam, nastavljam
jesti, ali mi se oči iznova počinju sklapati. Nikad još nisam bio tako umoran.
– Hoćete li spavati, gospodine...? – čujem ga kako pita. Ispada da bih mogao spavati u njegovoj kući.
Slijedim ga uza stepenice. Šest je sati, smiraj dana. Kuća je puna plavokose djece, tjera ih iz jedne od soba i
uvodi me unutra, odlazi po čistu posteljinu, ali ja sam već potpuno odjeven legao na krevet, na izlizani
svileni prekrivač. Pokušava me dignuti, drma me, ali ja se ne mičem.
Spavam uz danju svjetlost, čujem uličnu buku, dječje čavrljanje, vidim kako svjetlo prelazi u mrklu
tamu. Tužaljke se uzdižu iz obližnje sinagoge.
Budim se oko ponoći. U kući gori samo malo svjetlo. Ljudi razgovaraju, glasovi djece. Izlazim na
hodnik, sav zgužvan, zgodna mlada žena mirno sjedi na podu, tihim glasom pjeva psalme. I dalje mrmljajući
molitvu, pokazuje prema kupaonici, okrećem slavinu i pijem vodu.
Muž joj je očito u sinagogi. Stojim u mračnom hodniku, čekam da završi, no ona ne diže pogled s
knjige. Vadim stotinu funti iz novčanika, odlazim u sobu i stavljam novac na neku vitrinu, ona odmahuje
glavom kao da hoće reći, nije potrebno. – Dajte nekome kome je potrebno – šapćem i izlazim iz kuće.
Okrijepljen, nastavljam s traganjem. Religiozni Židovi prelaze ulicu, idu iz jedne sinagoge u drugu.
Zamjećujem da su ti ljudi u stalnom, neprekidnom pokretu. Opet pomno pretražujem ulice, gledam
automobile. Čudno, kako sam siguran da ću ga naći, ta tvrdoglava potraga liči pomalo na neku vrst ludila.
U tri ujutro sve je mirno. Hramovi molitve su utihnuli, ulice puste. Počinjem zagledavati u dvorišta
kuća, unutarnja dvorišta velikih ješiva, pregledavam auto za autom. U četiri ga konačno pronalazim.
Parkiran je na uglu. Motor je još topao, očito se tek vratio s vožnje. Nedostaje mu dio prednjeg branika. S
noktom stružem malo boje s vrata. Pod uličnim osvjetljenjem odjednom izbija plava boja. Unutra je crni
šešir i neke novine. Vadim iz džepa mali izvijač i uspijevam odškrinuti prozor, tražim jasnije tragove
njegove nazočnosti, ali ne nalazim ništa. Brojač kilometara pokazuje tisuću više nego prije. U blizini
pronalazim zgodno skrovište, sjedam i čekam.
S prvim osvitom religiozni počinju izlaziti iz kuća. Iz sinagoga odjekuje jednolični, monotoni pjev. Čuje
se i tiha zvonjava crkvenih zvona. U pola šest stiže grupa mladića, uzbuđeno razgovaraju, stoje i čekaju
pored Morrisa. Nekoliko minuta kasnije stiže i on, hoda polako, religiozni Židov s dugim uvojcima i
cigaretom u kutu usana, zastaje kod auta, rukom prelazi preko oštećenog branika.
Ljubavnik se pretvorio u nešto što nije nalik ljubavniku...
Napuštam sklonište i prilazim mu. Vidi me, tužno se smješka, kao da se ispričava. Zurim u njegovo
izmijenjeno lice, crne uvojke. Jako je debeo, veliki mu trbuh visi preko remena.
– Zdravo... Slabašni zadah luka. Dodirujem ga.
– Nisi, dakle, stigao na frontu.

GABRIEL

Ipak sam stigao na frontu. Ni dvadeset četiri sata nakon što si me poslao, našao sam se usred pustinje.
Bacili su me tamo tako brzo da se nisam uspio ni sabrati, i to ne zato što su me trebali, nego da me ubiju.
Kad ti kažem, htjeli su me ubiti. Baš tako. To nije imalo nikakve veze s ratom. A zapravo su me i ubili i ovo
ovdje je netko drugi.
Mislio sam – pa što, to je obična formalnost. Mogu li ja uopće nekome biti od koristi u tom ratu? Doći
ću u neki ured i reći: – Evo me, tu sam. I meni je ovdje mjesto. Stavite me na popis dobrovoljaca i nemojte
reći da se nisam prijavio kad je bilo gusto. – Nimalo nisam želio sudjelovati u nekoj pobjedi, još manje u
porazu, ali ako im je moja nazočnost toliko važna, pretrpjet ću dandva stajanja pored nekog puta, mogu
čuvati neki ured, pa čak i ponijeti nešto opreme. Nešto simbolično, štono kažu, radi povijesti...
Nisam znao da će me netko zgrabiti i poslati ravno u pakao. Ponavljam – jednostavno su me htjeli ubiti.
U početku je sve izgledalo normalno. Kad sam pronašao logor bilo je već podne. Ostavio sam auto na
parkiralištu i potražio ulaz, ali nije bilo neke kapije nego samo slomljena ograda i mnogo zbrke. Ljudi su
jurili goredolje medu barakama, vojna vozila su jurila naokolo, ali iza maske te grozničave aktivnosti
prevladavala je neka nova i nepoznata letargija. Sistem se raspao. Nešto pitaš, a nitko te ne sluša.
Neprekidno te prati neki glas s tranzistora, ali vijesti zapravo nema. Čak ni u onim starim marševima više
nema duha. Tako je sve isprazno, odjednom.
Odmah mi je bilo jasno da ne znaju što će sa mnom. Osim pasoša nisam imao nikakvog dokumenta za
koji bi se mogli uhvatiti. Slali su me od barake do barake, u zdanje za kompjutorsku obradu, možda će im
kompjutor nešto o meni reći. I kompjutor im je rekao – ne o meni, nego o nekom starom Židovu,
pedesetpetogodišnjaku, koji živi u Dimoni, možda mi je čak i rođak.
Napokon sam stigao u baraku na rubu logora, gdje su se skupili svi sumnjivi slučajevi, većinom građani
upravo pristigli iz inozemstva sa šarenim putnim torbama, svi su čučali na isušenoj travi. Neka ridokosa
vojnikinja, kržljava i ružna, skupila je pasoše. Uzela je i moj pasoš.
Čekali smo. Sve su to uglavnom bili Izraelci koji su se vratili. Kad su čuli da sam bio deset godina u
inozemstvu, oči su im se zakrijesile. Pomislili su da sam se vratio samo zbog rata. Pustio sam ih neka tako
misle, ukoliko im diže moral što je nakon toliko vremena Izraelac i dalje odan svojoj domovini.
S vremena na vrijeme ona ridokosa bi izašla, prozvala nekog od onih čekača i povela ga u baraku, a taj
bi se nakon izvjesnog vremena pojavio s regrutnim listom. Isprva su s nama postupali kao s nekim balastom,
kao da nam čine veliku uslugu što nas unovačuju, mučeći se da nam pronađu odgovarajuće jedinice. Kao da
ionako ništa nećemo postići tim rasporedom, kao da je rat već završen. Ali kad se oko nas počelo mračiti,
njihov stav se izmijenio. Novačenje se ubrzalo. Odjednom smo postali važni. Svatko im je bio potreban.
Naglo smo se prorijedili. Iz tranzistora se izvijao vonj smrti. Između redaka, mnoštva parola i tanašnih
izvještaja, moglo se naslutiti da je nešto pošlo ukrivo.
Grupa oko mene je postepeno iščezla. Neki koji su došli kasnije bili su pozvani unutra i poslani u
jedinice i nije bilo znaka da je moj slučaj išta jasniji. Bio sam već sasvim izgladnio. Ništa nisam jeo čitav
dan, osim onog komada kruha što si mi ga dao ujutro. Odjednom sam se umorio od čekanja. Ušao sam u
ured i rekao onoj ridokosoj: – Onda, što je sa mnom?
Odvratila je: – Morate pričekati, nemamo nikakvih podataka o vama.
– A da dođem opet sutra?
– Ne, morate ostati ovdje.
– Gdje mi je pasoš?
– Zašto vas to zanima?
– Pustite me da barem odem nešto pojesti...
– Ne, morate ostati ovdje... nemojte nam sad praviti probleme.
S prvim sumrakom stigla je u logor nova grupa oficira. Nisam imao pojma da su nam oficiri tako stari.
Neki potpuno sijedi, neki ćelavi, pedeset, šezdeset i više godina stari, u uniformama iz raznih razdoblja, s
punim prsima medalja. Neki šepavi, hodaju sa štapom. Kapetani, majori i potpukovnici, preživjeli iz nekog
drugog doba. Dolaze spasiti zemlju, poduprijeti rasklimana mjesta, zbuniti komandu.
Raspršuju se po barakama. Sad je već posvuda mrak. Prostrli su deke preko prozora radi zamračenja.
Ostao sam potpuno sam na rubu logora, čak je i tranzistor umuknuo. Posvuda miris voćnjaka. Htio bih te
nazvati, ali javni telefon koji je funkcionirao čitav dan, sada ne radi. Potpuni mrak i tišina. Zamukao je čak i
zuj aviona i helikoptera. Samo neka sirena, možda u Jeruzalemu, zamire poput prigušena vapaja.
Napokon ona ridokosa izlazi, već je devet sati, a možda i kasnije. Zove me i vodi u neku sobu u baraci.
Tamo čeka ogromni major, pedesetogodišnjak, potpuno ćelav, crvena padobranska bereta zataknuta pod
epoletom, uniforma svježe izglačana, djeluje vrlo svježe, čak i miriši po losionu nakon brijanja.
Stoji oslonjen o stolicu, s jednom rukom u džepu, drugom drži moj pasoš, a za stolom sjedi već potpuno
iscrpljena, blijeda službenica. Nekako se čini zbunjena majorovom nazočnošću u baraci.
– Došli ste u Izrael prije četiri mjeseca?
– Da.
U glasu mu se osjeća neka napetost, žurba. Oštro siječe riječi.
– Trebali ste se prijaviti u roku od dva tjedna. Je li vam to poznato?
– Da...
– Pa zašto niste?
– Nisam mislio da ću ostati... tako se dogodilo, pa sam odgađao. ..
– Tako se dogodilo?
Kratko je zakoračio prema meni, a onda odstupio. Zamijetio sam kako mu iz džepa košulje viri mali
tranzistor, tankom bijelom žicom spojen sa slušalicom u uhu. Razgovarao je sa mnom i istovremeno slušao
vijesti.
– Koliko ste dugo bili u inozemstvu?
– Oko deset godina.
– I nikad se niste vraćali?
– Nisam...
– Nije vas bilo briga što se zbivalo u ovoj zemlji? Nasmiješio sam se. Što sam mogao odgovoriti na
takvo pitanje?
– Čitao sam novine...
– Novine... – oglasio se poput prezrive jeke, pa sam uočio da je pun nekog potisnutog, zloćudnog bijesa.
– Što ste vi? Dezerter?
 – Ne... nisam... – počeo sam mumljati, pokoleban tim pri mitivnim pitanjima. – Nisam se bio u stanju
vratiti... – zastao sam na trenutak, a onda dodao: – Bio sam i bolestan.
– Što vam je bilo? – oštro je ispljunuo, kao neki otrov.
– Ime bolesti vam ništa ne bi značilo.
Oklijevao je, pažljivo me pogledao, dobacio bijesan pogled i službenici, koja je sjedila zbunjena, ne
znajući što da piše, s praznim komadom papira ispred sebe. Oslušnuo je tranzistor utaknut u uho, možda su
bile neke važne vijesti. Lice mu se smračilo.
– Jeste li sada zdravi?
– Jesam.
– Zašto se onda niste prijavili na vrijeme?
– Rekao sam vam. Nisam mislio da ću ostati.
– Pa ipak ste ostali.
– Da...
– Nešto vas je odjednom zainteresiralo?
Bilo je nešto mračno u tom pitanju. Skrivena, bezdušna provokacija.
– Ne... mislim... ne radi se o tome... čekao sam samo da mi baka umre.
– Što?
Zakoračio je prema meni, kao da ne vjeruje svojim ušima. Tek tada sam na njegovu vratu zamijetio
ružni, crveni ožiljak. A ruka koju je držao u džepu bila je beživotna, nepokretna, možda i umjetna.
– Baka mi je ostala paralizirana... izgubila je svijest, zato sam se vratio.
Tada je počelo osobno, intimno ispitivanje, kao da je htio prirediti popis optužbi protiv mene, ni ne
znajući zločin za koji sam optužen, pokušavajući, uskačući sa svih strana. Stajali smo jedan naspram drugog,
on poput divlje mačke spremne na skok, povlačio bi se tek u zadnji čas. Ridokosa cura je slušala kao
hipnotizirana, žvrljala je olovkom na vojnom formularu svu silu osobnih, intimnih, za vojsku potpuno
nevažnih detalja.
No on je bio nevjerojatno žustar toj ukočenoj, zagušljivoj sobi sa starom vojničkom ćebadi, koja su nas,
prebačena preko prozora, odvajala od vanjskog svijeta. Nastavljao je s ispitivanjem, slušajući stalne
izvještaje koje mi nismo mogli čuti, izvlačeći iz mene informacije koje su, zajedno s ozbiljnim razvojem
situacije, još više povećavale njegov bijes. Primjerice, da sam Izraelac četvrtog naraštaja. Opisao sam mu
godine u Parizu, godi ne prije toga, raspad obitelji, oca koji je nestao, studije koje sam pohađao. Godina tu,
tečaj tamo, ništa regularno, bez ikakve stečene titule. Potom je podrobno ispitana moja usamljenost, moj
zbrkani život. Jednom sam, nehotice, spomenuo čak i auto. Ali o tebi ništa nisam rekao, nisam te ni jednom
spomenuo. Kao da ne postojiš, kao da nisi važan. Nisam htio još i tebe uvaljivati.
A on je sve to napeto slušao, s izuzetnom pozornošću, izvlačeći iz mene podatke s takvim zanosom,
gotovo ludilom, doduše sasvim drukčijim od mojeg.
Ispitivanje je napokon završilo. Osjetio sam čudnu opuštenost. Skupio je papire koje je crvenokosa
ispisala svojim okruglim, dječjim rukopisom. Pomno ih je pročitao, od početka do kraja.
– Moram s vama nešto učiniti, šteta što je već tako kasno. Razjasnit ćemo sve ovo iza rata, kad
pobijedimo. Sad je najvažnije da vas što prije ubacimo u uniformu. Naša vojska oskudijeva ljudima baš zbog
ljudi kao što ste vi.
Mislio sam da se šali, no vojnikinja je žurno popunjavala dokumente, regrutni list, trebovnice za
skladišta robe i oružja.
– Koga treba obavijestiti ukoliko se nešto dogodi? – zapitala je.
Oklijevao sam, a onda joj dao adresu svoje gazdarice u Parizu.
Sad ću se barem njega riješiti, pomislio sam, ali me on očito nije imao namjere ostaviti. Uzeo je moje
dokumente i poveo me prema skladištima. Bilo je gotovo jedanaest sati, logor je utihnuo. Zatekli smo
magazine zaključane i neosvijetljene. Pomislio sam da će sad ipak morati sve to odgoditi za sutra, ali on se
nije namjeravao samo tako predati. Krenuo je u potragu za intendantom, obilazeći sva moguća mjesta, a ja
sam ga slijedio. Zamijetio sam da se i prema ostalima odnosi svisoka, vrlo autoritativno. Napokon smo
intendanta pronašli u vojničkom klubu kako u mraku zuri u televiziju. Bio je to neki tamnoputi, omanji
vojnik, naizgled prilično glupav. Ovaj je odmah zapisao njegovo ime i broj da ga može prijaviti. Intendant se
zaprepastio, pokušao je nešto reći u svoju obranu, ali ga je oficir grubo ušutkao.
Vratili smo se u skladište. Intendant je, nemiran i razdražen zbog moguće kazne, počeo izbacivati
dijelove opreme.
– Pokazat ću ja vama – siktao je major, i dalje krut, nadzirući da dobijem sve što treba. Opasač, oprtači,
fišeklije, tri ranca, mali šator sa štangama i klinovima, pet pokrivača. Stajao sam kao okamenjen i promatrao
kako na prljavom podu raste ta gomila opreme, stvari koje me ni najmanje nisu zanimale. Stajao je s druge
strane, ozbiljan, ukrućen kao kost, ćelava glava mu se caklila pod slabašnim osvjetljenjem. Odjednom sam
osjetio očaj.
– Ne treba mi pet deka... dvije su mi sasvim dovoljne. Ljeto je... jesen. Nije hladno.
– A što će biti u zimi?
– U zimi? – nasmijao sam se. – Kakve veze ima zima s tim? U zimi ću već biti daleko.
– Tako vi mislite – prošaptao je prezrivo, nije me čak ni pogledao, kao da cijelo vrijeme samo skuplja
dokaze protiv mene.
Šutljivi i namršteni intendant je u međuvremenu donio pribor za jelo, masnu porciju i bajonet.
– Bajonet? Što će mi bajonet? – nasmijao sam se gotovo histerično. – Ovo je rat raketa, a vi meni dajete
bajonet.
Nije odgovorio. Prišao je, podigao bajonet, uhvatio ga koljenima i izvukao iz korica, prstom lagano
prešao preko oštrice, pobrao malo crnog ulja, ponjušio ga s izrazom gađenja, a zatim obrisao ruku o jednu
od onih deka, i bez riječi gurnuo bajonet natrag u korice, bacivši ga na hrpu opreme.
Potpisao sam dugačak popis od dvije ili tri kolone. Zaboravio sam svoj vojnički broj, pa sam opet
morao zaviriti u svoj regrutni list da bih se podsjetio. No on ga je već znao napamet, pa me je nemilosrdno
ispravio.
Napokon sam sve uspio svezati u golemi zavežljaj. Intendant mi je pomogao dohvatiti krajeve, a oficir
je samo stajao i dobacivao krute savjete. Onda mi je intendant podigao zavežljaj na leda, pa smo izašli u
mrak. Bila je već gotovo ponoć. Posrtao sam pod velikim teretom, dok je on grabio naprijed, ćelav, tanak i
uspravan, s neupotrebljivom rukom zataknutom u džepu, malom štabnom torbom za karte, ovješenom o
rame i tranzistorom koji mu je emitirao ravno u uho, a ja sam se za njim vukao kao njegov jedini vojnik,
njegov posilni.
Odveo me je u arsenal. Već sam bio na rubu nesvjestice, bilo mi je zlo od gladi, povraćalo mi se, u
ustima sam osjećao neki kiselkastogorki okus. Teret na leđima mi je bio sve teži. Odjednom sam shvatio
kako sam na rubu suza, pravih suza. Na vratima arsenala sam se srušio, a oprema mi se rasula na sve strane.
Arsenal je bio otvoren. Ljudi su stajali u redu, uglavnom časnici koji su podizali revolvere i automate.
Preskočio je dugački red i odmah prišao oružju, motreći poslagane puške i automate kao da su njegovo
osobno vlasništvo.
Napokon me je pozvao da zadužim ručni bacač i dva kontejnera s granatama.
– Nikad još nisam ni pipnuo takvo oružje – pošaptao sam, u strahu da ga ne razljutim.
– Znam – odvratio je s iznenadnom toplinom, nasmiješen, i razdragan ingenioznom idejom da mi naprti
ručni bacač na leda.
Sad sam bio tako prenatrpan opremom da se nisam mogao ni pomaknuti. Međutim, on me nije ni
namjeravao negdje odvesti.
– Požurite i složite svo to remenje i rance. Naći ću neko prijevozno sredstvo da nas prebaci na bojište.
I tad sam, odjednom, sav očajan, shvatio što namjerava taj ostarjeli, otpisani oficir, koji je i dalje otužno
vonjao po vodici nakon brijanja.
 – Odlučili ste me ubiti – prošaptao sam. Nasmiješio se.
– Niste čuli još ni jedan hitac, a već razmišljate o smrti. Ali ja sam tvrdoglavo, ljutito, ponovio:
– Želite me ubiti.
Sad se više nije smiješio. Suho je dobacio: – Složite opremu. Nisam se ni pomaknuo. Nešto se u meni
slomilo, probudio se neki buntovni duh.
– Cijeli dan nisam ništa pojeo. Ako ne dobijem nešto za jelo, past ću u nesvijest. Već sada vidim sve
dvostruko.
Ništa nije rekao, ni trepnuo okom. Zadržao je onaj arogantni, prazni pogled. Onda je posegnuo rukom u
štapsku torbu, izvadio dva tvrdokuhana jaja i pružio mi ih.
U jedan ujutro sam već u uniformi i teškim čizmama ležao u polusnu pod otvorenim nebom, u sve
svježijoj noći, glavom oslonjen o veliki ranac natrpan dekama i mojom civilnom odjećom, nogu prebačenih
preko bacača i granata. Bijele lupine jaja sam razbacao oko sebe. Nikada ne bih uspio sam srediti svo ono
remenje, djelomice poprskano krvlju, da mi nije pomogla ridokosa vojnikinja, koja se sažalila na mene. I nju
je taj časnik dobro nagnjavio i namučio s beskrajnim naredbama, tako da je morala stalno juriti od barake do
barake. S vremena na vrijeme, kao u nekom snu, ugledao bih njegovu lelujavu siluetu. Nikako nije uspijevao
pronaći neko transportno sredstvo koje će nas odvesti na jug, u pustinju.
U dva ujutro, kad je već gotovo izgubio nadu, sjetio se moga auta i odlučio ga rekvirirati.
Skočio sam panično na noge.
– Ali auto nije moj.
– Pa što vas onda briga?
Poslao je onu ridokosu jadnicu da ispuni nove formulare. Gledao sam ga kako uzima dokumente i bez
ikakva oklijevanja ih potpisuje, lako i s potpunim samopouzdanjem. Dao mi je potvrdu i uzeo ključeve.
– Nakon rata, ako se vratite, možete tražiti povrat onoga što od njega preostane.
Nakon toga je krenuo na parkiralište. Taj stari auto mu se smjesta dopao. Počeo se njime baviti kao da je
njegov vlastiti, digao je poklopac motora, provjerio ulje i vodu, nogom lupnuo gume. Bio je budan kao zec.
Poslao je vojnikinju, koja je već teturala od iscrpljenosti, da pronađe crnu boju i kist, kako bi premazao
farove, a ona je, djelotvorna kao i dosad, smjesta donijela veliku kantu crne boje. S oduševljenjem je
zatamnio prednja i stražnja svjetla, a onda podesio vozačko sjedalo, odmaknuvši ga od volana da bi mogao
smjestiti svoje duge noge. Potom je pripazio kako ću natovariti svoju opremu na stražnje sjedalo. Zatim smo
krenuli.
Vozio je jednom rukom, ali sa savršenom kontrolom. Nikad još nisam vidio tako zanesenog vozača.
Činilo se kao da je on vlasnik i auta i puta i svih transporta koje smo preticali i s lijeva i s desna, vješto
manevrirajući u mraku, pri slabašnom svjetlu koje se probijalo iz farova, jureći pored dugačkih tenkovskih i
artiljerijskih konvoja. Taj Morris se sjajno ponašao u njegovoj ruci. A ja sam sjedio, iscrpljen, kao da sam
već danima u ratu, gledajući tu lubeničastu glavu, mog osobnog majora, cijelo vrijeme primajući njegove
osobne informativne biltene, dok mu se lice mrštilo s vremena na vrijeme.
– Što se tamo događa?
– Bore se – odvratio je lakonski.
– Kako ide?
– Teško, vrlo teško.
– Ali što se točno događa? – Uskoro ćete i sami vidjeti. – Pokušavao me se otresti.
– Jesu li nas sredili?
– E, sad ste i vi počeli jadikovati. Spavajte.
Odjednom sam ostao sam, na putu u rat, naslonivši glavu na prozor, promatrajući suha, suncem spržena
polja; znoj mi se osušio na licu, udisao sam svježi jesenji zrak i malopomalo zaspao, sanjajući uz
ravnomjerni šum motora snove koji su me odveli u Pariz, kući, na užurbane ulice uz Seineu, male drvorede,
blještavo osvijetljene kafiće, rascvjetano kestenje. Idem do stanice Odeon. Dobropoznati vonj metroa,
slatkasti miris elektriciteta miješa se sa zadahom gomile koja je tijekom dana prošla tim tunelima. Hodam
praznom platformom pod jasnim neonskim svjetlom, čujem tutnjavu vlakova s udaljenih stanica, jača,
zamire. Stiže vlak. Smjesta uskačem u crveni odjeljak prve klase, kao da me je netko gurnuo. I odmah, medu
rijetkim putnicima, prepoznajem svoju baku, sjedi u kutu, na koljenima drži košaru punu prhkog, svježe
pečenog peciva. Slasno ga jede, skuplja mrvice koje joj padaju po šarenoj haljini, njenoj staroj, najboljoj
haljini. Ispunjen sam radošću, veseljem zbog tog susreta. Ipak je, dakle, došla k svijesti. Prilazim i sjedam
pored nje. Znam da me neće odmah prepoznati, pa joj tiho i nježno, da je ne uznemirim, kažem s
osmijehom: – Zdravo, bako. – Prestaje jesti, okreće lice prema meni, smiješi se odsutno. Jasno mi je,
odjednom to instinktivno znam, razdijelila je nasljedstvo, pobjegla je, inkognito doputovala u Pariz. –
Zdravo, bako – ponavljam, a ona i dalje sjedi, zbunjena, mrmlja: – Oprostite? – kao da ne razumije
hebrejski. Odlučujem govoriti na francuskom, no odjednom sam zaboravio jezik, čak i najjednostavnije
riječi. Čeznem za jednim zlaćanim pecivom. Sad već prilično očajno kažem: – Zdravo, bako, zar me se ne
sjećaš? Ja sam Gabriel. Prestaje jesti, malo je uznemirena, očito ne razumije ni jednu jedinu riječ. Jezik joj je
potpuno stran. Vlak usporava, približava se stanici, tražim natpis. Opet Odeon. Stanica s koje smo krenuli.
Brzo ustaje, zamata pecivo u košari. Vrata se automatski otvaraju, izlazi na platformu, pokušava mi
umaći. Ali oko nas je samo nekoliko ljudi, a ja hodam odmah iza nje, nepopustljivo, strpljivo čekam da mi
se vrati znanje francuskog jezika. Otvaram pred njom staklena vrata, penjem se stepenicama, odmičem joj
niske željezne pomične branike. Ona se smiješi, to je smiješak tolerantne starosti, neprekidno mrmlja: –
Merci, merci. – Ne raz umije što od nje hoće ovaj mladi stranac. Izlazimo na ulicu. Već sviće. Pariz u zoru,
vlažan, maglovit. Kao da smo cijelu noć putovali metroom.
I tu, pored ceste, parkiran je poznati plavi Morris, zatamnjenih svjetala, ali s francuskom, a ne više
izraelskom registracijom. Baka kopa po torbi, traži ključeve. Stojim pored nje, i dalje čekam da mi se vrati
moj francuski, tražim neku prvu riječ komunikacije. Očajno sam gladan, pljuvačka mi se skuplja u kutovima
usana. Otvara vrata auta, stavlja košaru s pecivom pored sebe, sjeda za volan. Očito je nestrpljiva, želi što
prije otići. Smiješi se sada kao neka djevojčica, uživa što joj posvećujem toliku pažnju. Iznova govori: –
Merci – i pali motor. Trčim za autom, guram glavu kroz prozor, vičem: – Ali, samo trenutak... čekaj malo... –
Kao da je pričvršćena, moja se glava počinje kretati zajedno s autom.
Glavom sam se oslonio o staklo. Na nebu su se vidjeli prvi znakovi novog dana. Više nismo bili
okruženi poljima nego pješčanim dinama, palmama i bijelim arapskim kućama. Mirovali smo, s isključenim
motorom, zarobljeni u golemoj, raznorodnoj koloni. Kamioni, oklopni pješadijski transporteri, štabni
automobili, civilna vozila. Buka je bila zaglušna. Moj oficir je bio vani, brisao je rosu s vjetrobrana. Nije
izgledao umoran od duge vožnje, samo su mu oči bile malo crvene. Htio sam ustati i izaći iz auta, ali me je
nešto zadržalo. Utvrdio sam da me je u snu s pojasom privezao za sjedalo. Prišao je i oslobodio me.
– Zbilja ste živahni u snu... stalno ste padali na volan.
Izašao sam, zgužvan. Stao sam pored njega, drhtureći od zime. Želudac mi se dizao, tako sam bio
gladan. Već je treći dan rata, a ja nemam pojma što se zbiva. Prošlo je deset sati otkako sam čuo posljednje
vijesti. Pogledao sam onu slušalicu u njegovu uhu.

Kako je to podlo od njega što prikriva vijesti.

– Što sad govore?
– Ništa. Sada je glazba.
– Gdje smo?
– Blizu Rafaha.
– Što se zbiva? Što ima nova?
– Ništa.
– Što će se dogoditi?
 – Smrvit ćemo ih. Kratki, samouvjereni odgovori. Onim istim arogantnim pogledom motri konvoj
rastegnut od obzora do obzora, kao da zapovijeda njime. Budući da sam već ionako njegov zarobljenik, htio
sam saznati nešto više o njemu, razbiti tu neprobojnu ljušturu.
– Oprostite – rekao sam s osmijehom – ne znam uopće kako se zovete...
Pogledao me je bijesno.
– Zašto to želite znati?
– Tako, iz znatiželje...
– Zovite me Šahar.
– Šahar... što radite, Šahar?... mislim, u civilu... Naljutio se.
– Zašto to pitate?
– Tako, htio bih znati.
– Radim u prosvjeti.
Samo što nisam posrnuo od iznenađenja.
– U prosvjeti? Kakvoj prosvjeti?
– Kao specijalni odgajatelj. U domu za maloljetne delinkvente.
– Zaista? Interesantno zanimanje.
Nije, međutim, pokazao nikakva nagnuća za daljnjim razgovorom. Stojeći pored mene, dok sam ja i
dalje nešto petljao, jednom je rukom otkopčao hlače, izvadio velikog ukrućenog udava i popisao se ravno
pred sebe po suhom tlu, uspravan, širom raskrečenih nogu. Sitnim kapljicama mi je poškropio čizme.
Vojnici s kamiona ispred nas su ga promatrali. Privukao je i njihovu pažnju. Smijali su se i počeli mu
nešto dobacivati. Još uvijek s izvađenim udavom, okrenuo se bez ikakva stida prema njima i podigao ruku
poput svećenika koji blagosivlja svoju pastvu.
U velikoj kantini u Rafahu sam se onesvijestio, potpuno neočekivano, bez ikakve najave. To se dogodilo
dok sam stajao u redu pored pulta, čekajući na poslužavnik sa sendvičima i malim posudicama čokoladnog
mlijeka, okružen mirisima hrane i treštanjem tranzistora. Prvo sam ispustio bacač, a onda sam se i sam
strovalio. Očito se prepao da bi me mogli odvojiti od njega, pa se izdvojio iz grupe oficira s kojima je
razgovarao, odvukao me do pumpe za vodu, gurnuo mi glavu u blatnjavo korito i izlio mi mlaz vode po licu.
Čuo sam kako okupljenim vojnicima kaže: – To je od straha – pokušavajući ih odmaknuti.
Bilo je to, međutim, od gladi. – Gladan sam – prostenjao sam čim sam došao k sebi, sjedeći na zemlji,
blijed, s blatom u kosi. – To vam još od sinoć pokušavam reći.
Opet je iz torbe izvukao dva tvrdokuhana jaja i dao mi ih.
I tako me je u podne doveo do srca Sinaja. Nisam vjerovao da ćemo uspjeti. Mali Morris je sjajno išao.
Dobro si obavio posao, Adame, auto je reagirao i na najmanji dodir. Stara kanta je slušala svog novog
vozača, kao da ju je hipnotizirao, jurila je sto na sat.
Na putu je bilo mnogo patrola vojne policije, zaustavljali su svakojake pustolove koji su se htjeli
domoći bojišta. No on ih je sve nadmudrio, pretvarajući se kao da ih ne vidi, jednostavno projurivši pored
njih. Ni jednom ga nisu zaustavili. A kad bi pojurili za njim, zaustavio bi auto malo dalje, izašao iz Morrisa
poput nekog žestokog plamena s crvenom padobranskom beretom na glavi i svom silom odlikovanja iz
prethodnih ratova. Kad bi vojna milicija napokon dojurila, sopćući i psujući, on bi mirno, svisoka zapitao:
– Da? Imate li nekih problema?
Onda bi se oni povukli.
No kod Refidima smo morali stati. Tu više nitko nije mogao dalje. Iz daljine su dopirali odjeci
eksplozija. Zvuči su bili prigušeni kao da dopiru iz dubine zemlje. Avion u niskom letu je zaparao nebo.
Usmjerili su nas prema velikom prostoru punom civilnih automobila, koji je ličio na parkiralište neke
koncertne dvorane ili stadiona. Ljudi su došli u rat kao na neku veliku priredbu. Rekao mi je da istovarim
opremu, pa sam stavio ono remenje, nataknuo šljem, pokupio bacač i krenuo za njim u potragu za jedinicom
koja će me prihvatiti.
 Probijali smo se kroz oblak pijeska, pored polugusjeničara i odbačenih tenkova. I ljudi u pijesku, nacije
ukopane u pustinji. Ovdje je rođena, ovdje će i umrijeti.
Pa ipak, i pored sve te buke i zbrke, privlačili smo svačiju pažnju. Jednoruki major, grimiznorumen od
sunca, s ćelom koja se cakli od znoja, vodi mene, svog osobnog vojnika, kao da sam cijeli vod, pretovaren
silnom opremom i nevidljivim konopcem vezan za njega. Ljudi bi zastali na trenutak i pogledali nas.
Nakon izvjesnog vremena zastao je uz parkiranu kolonu gus jeničara koja se protezala sve do obzora.
Zatražio je zapovjednika, a oni su mu pokazali nekog omanjeg, mršavog mladića koji je na poljskom
štednjaku upravo pripremao kavu.
– Kad krećete?
– Uskoro.
– Trebate li nekoga s ručnim bacačem? Iznenadio se. – S bacačem? Mislim da ne... No moj oficir je bio
uporan.
– Dakle, vaše je ljudstvo kompletno?
– Kako to mislite? – mladić je bio sasvim zbunjen.
– No dobro, onda ga uzmite u svoju jedinicu.
– Ali... tko je on?
– Nema tu nikakvih ali. To je naređenje! – prasnuo je i dao mi znak da se popnem na najbliži gusjeničar.
Počeo sam skidati svoju opremu i dodavati je mladim vojnicima, koji su je slagali u unutrašnjosti vozila,
zabavljao ih je taj golemi teret kojeg sam vukao na sebi. Onda su ispružili ruke i povukli me na čelično
vozilo, koje je treperilo od vrućine zbog stajanja na suncu. Major je u međuvremenu zapisao ime
zapovjednika jedinice i broj jedinice. Zapisao je čak i broj gusjeničara, da može provjeriti jesam li zaista
sudjelovao u okršaju i da mi zatvori sve mogućnosti bijega. Na kraju je zatražio zapovjednikov potpis, kao
da mu je isporučio neku opremu.
– I pripazite da se bori kako treba – doviknuo je. – Bio je deset godina izvan zemlje... pokušao je
pobjeći.
Svi su me pogledali.
– Mora da si poludio – prošaptao je netko. – Baš si našao kad ćeš se vratiti!
Nisam ništa odgovorio, samo sam protisnuo: – Ima li netko komad kruha ili nešto slično? – a netko mi
je odmah dodao veliku krišku kolača s kvascem, ukusnog i slasnog, kojeg sam smjesta počeo žvakati s
velikim užitkom. Suze su mi navrle na oči. Odjednom sam se osjetio na sigurnom. Možda je to bilo zbog
kolača, ili možda zato što sam ga se napokon riješio. I tako sam s gusjeničara, okružen vojnicima i oslonjen
na vrući oklop, žvačući kolač, promatrao ćelavog oficira, koji je i dalje, u drenom stavu, mučio mladog
zapovjednika planovima za ofanzivu. Bio je već potpuno zbunjen, nije znao što bi odgovorio. Major se
napokon rastao od njega, prilično razočaran. Još je malo oklijevao, kao da mu se teško rastati od mene,
stajao je sam, gledajući nao 0
kolo onim praznim, arogantnim pogledom. Iznenada me je ganulo to njegovo patetično ludilo, pa sam
mu se nasmiješio sa svog visokog položaja, izvan dosega njegova stiska.
U tom tenutku se naglo okrenuo, spreman za polazak. Doviknuo sam mu: – Hej, Šahar, zbogom. –
Okrenuo se. Čak i pri tom posljednjem pogledu spazio sam mržnju u njegovim očima; umornom kretnjom je
podigao ruku na neki polupozdrav i promrmljao: – Da, zbogom... zbogom... – pa se neravnom stazom
zaputio prema štabu, po debeloj prašini koju je podizala beskrajna kolona tenkova. Promatrao sam ga još
neko vrijeme kako napreduje laganim, odmjerenim i izazovnim korakom, dok su ga tenkovi pažljivo
zaobilazili, slijeva i zdesna.
Našao sam se okružen mladim, dječačkim licima, zbijenom grupom regularnih vojnika. Djelovali su
uzbuđeno, jedva čekajući bitku. Smijali su se svojim privatnim šalama, pričajući o ljudima koje nisam znao.
Mladi zapovjednik me je pozvao u svoj džip, zamolio da mirno objasnim tko sam i kako sam dospio u
majorove ruke. I tako sam usred pustinje, prekidan krčenjem radiostanica i urlanjem tenkovskih motora, još
jednom ispričao cijelu priču, dodajući neke suvišne pojedinosti, uvlačeći se u čudnu ispovijed o baki,
nasljedstvu. Odrastao čovjek šutljivom mladiću priča svoju životnu priču. Pomislio sam da me se možda želi
riješiti, poslati me negdje. Čak sam mu napomenuo da se ne znam služiti ručnim bacačem i da općenito baš i
nisam lud za ovim ratom. Vidio sam, ipak, da me se ne misli riješiti. Predali su me u njegove ruke, pa će mi
već naći neko mjesto. Saslušao me je, bez ijedne riječi, osmjehnuvši se tek s vremena na vrijeme. Potom je
pozvao jednog čovjeka iz voda, vojnika s naočalima koji je djelovao kao intelektualac i rekao mu neka me
brzo poduči rukovati s bacačem.
Vojnik me je polegao na tlo, stavio mi bacač u ruke i počeo mi govoriti o nišanjenju, putanjama, raznim
vrstama granata, zatvorenim strujnim krugovima. Kimao sam glavom, ali sam slušao samo s pola uha. Samo
mi se jedno usjeklo u glavu, stražnji udarni potisak koji prijeti vojniku koji rukuje bacačem. Vojnik s
naočalima me je nekoliko puta upozorio na opasnosti od tog stražnjeg potiska, očito se i on na tome opekao.
Usred te čudne privatne poduke pozvali su nas jesti. Iznijeli su gomilu konzervirane hrane. Jedino sam ja
imao apetit. Pomalo ih je iznenadila moja pohlepna glad. Otvarali su jednu konzervu za drugom, ku šali je i
dodavali meni, s čuđenjem promatrajući kako sa žlicom u ruci praznim jednu za drugom, bez ikakva reda,
konzerve graha, salate od grejpa, mesa, halve, sardina i kiselih krastavaca umjesto deserta. Gutao sam sve
redom. Među praznim konzervama neprekidno je krčao radio, pa sam napokon čuo vijesti koje nisam mogao
saznati prethodnog dana. Loše vijesti, prilično mračne, uvijene u neke nove izraze – defanzivna strategija,
bitka iscrpljivanja, zadržne operacije, prestrojavanje snaga. Žargon smišljen za ublažavanje istine,
nezahvalne stvarnosti u koju sam sada tako duboko upao.
Onda sam odjednom ostao sam, jako sam, s velikom prazninom u srcu. Zamisli mene usred sve te
zbrke. Sjedim među vojnicima, pored konvoja gusjeničara, hvatam komadić nepouzdane hladovine u
odvratnom smradu izgorena benzina. Odjeća mi je tako prljava da bi pomislio kako sam već prošao kroz dva
rata, vidim da su sve pripreme za moju smrt obavljene. Oko nas se bez prestanka valjaju trupe, okružuju nas.
Tenkovi, gusjeničari, džipovi, ariljerija, krčanje radiostanica, vojnička dovikivanja. Počinjem shvaćati, neću
odavde otići živ. Zatvoren sam sa svih strana. Narod koji je sam sebe ulovio u zamku. Odjednom sam ti
poželio napisati dopisnicu, ali već su stigle hitne zapovijedi, smjesta se moramo pripremiti za pokret.
Krenuli smo kilometardva u širokoj formaciji, ali su nas zaustavili. Čekali smo četiri duga sata, utegnuti
pojasima, sa šljemovima na glavi, vozači za volanima, promatrali zamagljeni, prijeteći horizont, gdje se
bešumno odvijala bitka. Gledali smo perjanice pijeska kako se dižu u daljini, dim udaljenih vatri, znakove
koje su moji drugovi žustro tumačili. Pustinja oko nas se polako zacrvenila i odjednom se i sunčana lopta na
prašnjavom obzoru zapalila, poput vatre izbačene iz plamenog kanala, ratnog oružja, djelića bitke. A s večeri
se sunce počelo raspadati, kao da je i ono uhvaćeno unakrsnom vatrom; naša lica, vozila i oružje u našim
rukama, sve je postalo grimiznocrveno.
Čekali smo na tom mjestu kao zamrznuti puna dva dana, razvijeni u formaciju za napad. Osobno,
linearno vrijeme, vrijeme kakvo smo poznavali, bilo je razbijeno na komadiće. A jedno drukčije, kolektivno
vrijeme palo je po nama poput nekog ljepljivog tijesta. Jelo i spavanje, slušanje radija i pišanje, čišćenje
oružja i slušanje predavanja jednog ekscentričnog instruktora koji je došao s malim kazetofonom i puštao
nam rockglazbu. Ig ramo backgammon, zbijamo se u stisnute krugove, skačemo na gusjeničare na svaki
lažni alarm, gledamo avione pri odlasku i povratku. A negdje drugdje, iza nas, postoje izlasci i zalasci sunca,
suton i tama, plamteća podneva i hladna jutra. Odsjekli su nas od svijeta da bi nas što lakše pobili, a ja,
dvostruki stranac, ili, kako su me zvali, bjegunac koji se vratio, lutao sam medu tim mladim ljudima, slušao
njihove blesave šale, djetinjaste, mladalačke fantazije. A oni, ne znajući što bi sa mnom počeli, i dalje
impresionirani onom mojom proždrljivom glađu, nudili su mi komade kolača, kekse i čokoladu, što bih
uzimao odsutna duha i zlovoljno žvakao medu oklopnim gusjeničarima. Jednom sam, usred noći pomislio da
bih mogao probati pobjeći. Uzeo sam toaletnog papira i krenuo prema udaljenom, mislio sam i napuštenom
brdu. Iznenadio sam se otkrivši na njemu ukopane jedinice. Čitava pustinja je vrvila od ljudi.
 Napokon smo počeli napredovati, polako, kao da se želimo iskobeljati iz živog pijeska. Već iscrpljeni,
prešli bi nekoliko stotina metara i stali, opet krenuli i stali. Išli smo na jug, pa na sjever, zatim na istok, a
onda se vratili na polaznu liniju. Kao da nas je izdaleka pomicao neki suludi general. Odjednom su, bez
upozorenja, oko nas pale prve granate i netko je poginuo. Tako je i za nas bitka počela. Ležali smo na tlu,
kopali rovove, onda opet skakali na gusjeničare i kretali. Ponekad bismo iz svih oružja i oruđa otvarali vatru
na mete boje pijeska. I oni su poput mjesečara tumarali prašnim obzorom. Ja nisam pucao. Bacač mi je
cijelo vrijeme bio na ramenu, ali su granate bile spremljene negdje ispod sjedala. Sjedio sam zgrbljen, sa
šljemom na glavi, i pretvorio se u nešto nepokretno, objekt bez vlastite volje, beživotno stvorenje, samo bih
povremeno bacio pogled na prizor ispred sebe, beskonačnu, nepromjenjivu pustinju. Naša se jedinica stalno
mijenjala, raspuštala i pregrupirala. Onaj mladi zapovjednik je poginuo, došao je drugi, stariji oficir. Naš
gusjeničar se pokvario, prekrcali su nas na drugoga. Sve se stalno mijenjalo, davali su nas nekom novom,
uzimali nas natrag. Ponekad smo bili bombardirani, kraće ili duže vrijeme, s glavama u pijesku. Ali smo
ipak napredovali, to je bilo jasno. Ljudi su nastojali biti optimistični. Napokon pobjeda, proboj. Teška, gorka
pobjeda. Jednu večer smo stigli do važnog ratnog štaba. Dali su nam da čuvamo jednog štabnog oficira koji
je sjedio okružen s dvadesetak radiostanica, mnoštvom žica i prijemnika. Taj umorni čovjek, očiju stisnutih
od već mnogih heprospavanih noći, sjedio je na podu i s beskrajnim strpljenjem uzimao jedan prijemnik za
drugim, te pospanim glasom i nevjerojatnom sporošću slao zapovijedi udaljenim jedinicama. Cijelu noć smo
sjedili oko njega. Pokušao sam slijediti njegovu konverzaciju, shvatiti razvoj bitke, ali se činilo kao da sve to
postaje samo još složenije. U prvom osvitu dana, za vrijeme kratkog predaha, skupio sam hrabrost i prišao
mu, zapitavši ga što misli, kad će rat završiti. Pogledao me uz očinski osmijeh i onim istim pospanim
glasom, vrlo polako počeo govoriti o dugačkom ratu, o mjesecima, možda i godinama. Potom je uzeo
prijemnik i umornim glasom zapovjedio napad.
Sad su i oni mladići sve više bili nalik na mene. Prerano su ostarjeli. Kosa bijela od prašine, neuredna
brada, naborana lica, oči utonule od pomanjkanja sna. Poneki zavoj oko prljave glave. U daljini se vidi već i
zrcaljenje vode kanala. Naredili su nam da siđemo s vozila i duboko se ukopamo u pijesak, svaki čovjek u
svoj grob.
A onda sam čuo pjevanje. Pjesmu, molitvu, žive glasove, ne s tranzistora. Još nije potpuno svanulo,
vidjelo se tek prvo pramenje zore. Drhtureći od hladnoće, omotani dekama, mokri od rose, probudili smo se
i ugledali tri muškarca odjevena u crno s uvojcima ispred uha i dugim bradama kako poskakuju i plešu,
pjevaju i plješću rukama, poput neke dobro uvježbane plesne grupe. Prišli su nam, počeli nas dirati toplim,
mršavim rukama, budeći nas iz sna. Došli su nas razvedriti, vratiti nam vjeru, poslali su ih iz ješive da idu od
jedinice do jedinice i dijele molitvene knjige, vežu mladićima t'filin19.
Već su im se neki naši ljudi pridružili, pospani, mokri i prljavi vojnici nervozno su se smijali i podigli
rukave, ponavljajući riječi molitve. Blagosiljali su nas. – Velika pobjeda – govorili su. – Još jedno veliko
čudo, zahvaljujući milosti božjoj. – No činilo se da baš nisu sigurni, njihovim je glasovima nedostajalo
uvjerenja. Malo smo ih razočarali.
Svanulo je i zrak se brzo ugrijao. Ljudi su počeli pripremati doručak, dim se počeo dizati iz logorskih
vatri. Tranzistori su počeli javljati jutarnje vijesti. A oni su, završivši svoj budnički zadatak, složili opremu,
t'filin i ostalo, sjeli na humak, izvadili iz svog džipa male kartonske kutije i prionuli na jutarnji obrok.
Pozvali smo ih da doručkuju s nama, no oni su uljudno odbili, sagnuvši glave, smješkajući se za sebe. Imali
su svoju hranu. Bojali su se čak i dirnuti naše čuturice, kao da bi se mogli otrovati. Prišao sam im bliže.
Između religioznih predmeta, molitvenika i traka, vadili su kruh, tvrdokuhana jaja, rajčice i ogromne
krastavce. Posipali su ih solju i jeli zajedno s korom. Iz velike crvene termosice pili su neku žućkastu
tekućinu, očito hladni čaj kojeg su donijeli sa sobom iz Izraela. Stajao sam i gledao ih, sve više fasciniran.
Zaboravio sam da postoje i takvi Židovi. Crni šeširi, brade i uvojci. Skinuli su kapute i ostali sjediti u

19
T'filin, molitveni remeni, muškarci ih vežu oko ruke (prim. prev).
potpuno bijelim košuljama, a tako nešto mi već dugo nismo vidjeli. Dvojica su bili odrasli, gotovo
četrdesetogodišnjaci, a medu njima je sjedio zgodan mladić rijetke brade i vrlo dugačkih uvojaka. Djelovao
je prilično plaho i neprilagođeno u toj gunguli, uzimajući blijedim rukama hranu, raširenu na nekim starim
religioznim novinama.
Nisam se micao od njih. Osjećali su kako ih promatram. Ljubazno su mi se smješkali. Uzeo sam traku
koju su mi ponudili i stavio je u džep, i dalje ostavši pored njih. Jeli su, njihali se naprijednatrag i čavrljali na
jidišu. Nisam razumio ni jednu riječ, ali sam shvatio da razgovaraju o politici. I dalje sam netremice zurio u
njih, prljav, zapušten vojnik, s desetodnevnom bradom. Počeli su se osjećati nelagodno.
Odjednom rekoh: – Mogu li dobiti jednu rajčicu? – Zapanjili su se, mislili su da sam poludio. No
najstariji se snašao i dodao mi rajčicu. Posuo sam je solju, sjeo pored njih i počeo ih ispitivati. Odakle su
došli? Što su radili? Kako žive? Gdje misle sada ići? Odgovarali su, ona dvojica starijih, neprekidno se
njišući, kao da su i njihovi odgovori neka vrst molitve. Odjednom me je pogodila jedna misao. Ti su ljudi
tako slobodni. Oni zapravo i ne spadaju medu nas. Dolaze i odlaze kako god žele. Nemaju nikakvih
obaveza. Lutaju poput crnih kukaca medu vojnicima u pustinji. Metafizička bića. Nisam ih mogao napustiti.
Ali došao je narednik zadužen za pitanja vjere, koji im je služio kao neki impresario, i rekao da trebaju
krenuti. Uskoro se očekivalo bombardiranje, bilo bi bolje da odu. Odmah su ustali, zakopali ostatke hrane,
konopcem povezali svoje kutije i fantastičnom brzinom odmumljali zahvalnicu nakon jela, a onda se popeli
u džip i nestali s vidika.
Na jednom kamenu sam pronašao crni kaput koji je jedan od njih zaboravio, očito onaj najmlađi. Bio je
napravljen od dobre, čvrste tkanine. Unutra je pisalo ime krojača iz ulice Geulah u Jeruzalemu, uz jamstvo
da se radi o čistoj vuni. Kaput je lagano vonjao na znoj, ali drukčiji od znoja ljudi koji su me okruživali,
slatkasti miris tamjana ili duhana, vonj starih knjiga. Načas sam pomislio da ga bacim, ali sam ga onda, bez
nekog razmišljanja, obukao. Veličina mi je odgovarala. – Kako mi stoji? – zapitao sam jednog vojnika u
prolazu. Stao je i pogledao me, vidio sam da me nije odmah prepoznao. Zatim se nacerio i počeo trčati.
A onda je počelo bombardiranje, kakvo još nismo doživjeli. Zgurili smo se u rovovima, skvrčeni poput
fetusa, očajnički noktima grebući suhu zemlju. Granate su naslijepo padale oko nas, sigurno i žestoko
pogađajući raskršće samo stotinjak metara dalje. Tako mala pogreška u računu. Satima smo tako ležali u
pijesku, zatvorenih očiju, s pijeskom u ustima, pored zapaljenog gusjeničara, dok su granate praštale svuda
oko nas.
Predvečer se vratila tišina, kao da se ništa nije dogodilo. Duboka tišina. Pomaknuli su nas pet
kilometara naprijed, u podnožje nekog brežuljka, pa smo opet raširili pokrivače i zaspali.
A pri prvom svjetlu, kao da se sve ponavlja, opet su nas probudili zvuči pjesme, molitve i ritmičkog
pljeskanja. Ona trojica su se vratila, kao da su iskočila iz zemlje, i pokušala nas probuditi.
– Već ste bili ovdje! Već ste nas posjetili! Dali ste nam molitvenike! – Ušutkao ih je neprijateljski doček.
Prepali su se, ukočili na mjestu, a onda se počeli zbunjeno povlačiti, mumljajući nešto međusobno na jidišu.
Ali jedan se vojnik digao ispod pokrivača i potrčao prema njima, podižući s bolnom grimasom rukav na
lijevoj ruci, kao da očekuje injekciju. Ona trojica su mu, ohrabrena, počela omatati t'filin oko ruke,
otvarajući pred njim molitvenik, pokazujući mu što treba čitati, tretirajući ga kao bolesnika. Poveli su ga
nekoliko koraka naprijed, nekoliko koraka natrag, nagnali ga da se njiše zajedno s njima, okrenuli ga prema
istoku, prema izlazećem suncu. Mi smo ležali u vrećama za spavanje i promatrali ih. Iz daljine je izgledalo
kao da se mole suncu.

Kad su završili, sjeli su jesti, baš kao i prethodnog dana, čeprkajući po kartonskim kutijama i opet
vadeći jaja, krastavce, paprike i rajčice, kao da su ih ubrali u pustinji. No sada više nisu bili u središtu
pažnje. Ljudima više nisu bili zanimljivi, svi su još uvijek mislili na jučerašnje bombardiranje. Polako sam
im prišao, pogledao otvorene kutije. Više u njima nije bilo svetih predmeta, jučer su sve razdijelili. Kutije su
bile pune skupljenog ratnog plijena, vojnih opasača, fišeklija, Sadatovih slika u boji, raznih suvenira s
fronte.
I opet me je zadivila njihova sloboda...
– Kako ste? Jeste li dobro? – nasmiješio sam se, pokušavši započeti razgovor.
– Gospod neka je svakodnevno hvaljen – odvratili su. Shvatio sam da me nisu prepoznali.
– Gdje ćete nakon nas?
– Kući, s Božjom pomoću. Da pričamo o svakojakim čudesima.
– Kakvim čudesima? Zar ne znate što se ovdje zbiva? Nisu odgovorili.
– S Božjom milošću, sve su to čuda.
– Jeste li oženjeni?
Nasmiješili su se, iznenađeni pitanjem.
– Hvala Bogu.
– Hvala Bogu da, ili hvala Bogu ne?
– Hvala Bogu... naravno... Odjednom su me prepoznali.
– Nismo li već s vama razgovarali, gospodine?
– Jeste. Jučer ujutro. Prije bombardiranja.
– I kako ste, gospodine?
– Takotako...
Sjeo sam pored njih, s malim rancem u ruci, u kojem sam skrivao mladićev kaput.
– Jeste li izgubili kaput? – zapitao sam mladića, koji još nije progovorio. Imao je na sebi egipatsku
borbenu jaknu, koju je negdje pokupio.
– Da – odvratio je slabašnim, dražesnim osmijehom. – Vi ste ga možda našli?
– Ne...
– Nije važno, nije važno, oprošteno ti je – uvjeravao ga je onaj stariji.
I cijelo vrijeme su mirno i pouzdano jeli. Nešto me je sve više, gotovo bolno privlačilo njima.
Mladić ljepuškasta lica je tankoćutno žvakao svoj kruh, ni ne primjećujući me, tankim, finim prstima je
skupljao mrvice, i da lje čitajući stare religiozne novine, rasprostrte pred sobom. Više nisu imali čaja.
Dodavali su jedan drugom bocu u kojoj je valjda bila neka božja tekućina ili možda rosa koju su skupili po
putu. Očito su bili zadovoljni s malim. Opet sam osjetio potrebu da od njih nešto uzmem, neko povrće ili
komad kruha. No napokon sam, bez pitanja, uzeo mladićev šešir koji je ležao na pijesku i stavio ga na glavu.
A onda sam se po nekom svojem ritmu i ja počeo njihati. Nasmiješili su se, prilično zbunjeni. Pocrvenjeli su
u licu. Vidio sam da nas se malo boje, znali su se lecnuti.
– Zar vam nije vruće u tim šeširima?
– Hvala Bogu.
– Kako mi stoji? – zapitao sam djetinjasto.
– S Božjom pomoći... s Božjom pomoći. – Prisilili su se na smiješak, smeteni, ništa ne shvaćajući.
– Možda bismo trebali zamijeniti šešire – rekoh mladiću. – Tako ću vas se sjećati.
Bio je osupnut do kraja. Već je izgubio kaput. Sad mu netko želi uzeti i šešir. No najstariji u grupi me je
inteligentno, pronicavo pogledao, kao da želi shvatiti moje namjere čak i prije no što donesem neku odluku.
– Svakako, uzmite ga, gospodine... donijet će vam sreću... sretno ćete se vratiti ženi i djeci...
– Ali ja nisam oženjen. Ja sam ljubavnik. – Drsko sam ih izazivao. – Ja sam ljubavnik tuđih žena.
Božji čovjek je ostao miran, ali me je pogledao kao da me vidi prvi put.
– U tom slučaju nađite svoje bližnje... i sretno se vratite kući.
Na horizontu su se dizali oblačići prašine. Nešto kasnije, kao da s tim nema nikakve veze, začula se i
artiljerijska grmljavina. Početak radnoga dana. Ljudi su počeli trčati. Opet su granate hitale prema meni,
pokušavajući me uništiti. Narednik za vjerska pitanja je dotrčao do svog društva da ih makne odavde. Logor
se primirio, pokriven pijeskom. Sa strane je jedna grupa vojnika počela kopati. Nisam imao vremena ni da se
oprostim.
Sad sam znao što trebam učiniti. Moram pobjeći. Mogu to izvesti. Čitav dan nisam mislio ni o čemu
drugom, zgrčen u kutu, u unutrašnjosti jednog gusjeničara, šutio sam i izbjegavao sve nepotrebne kontakte s
drugim vojnicima, nastojeći biti što nevidljiviji. Dan je bio užasno vruć, gusti oblak prašine je zastro nebo.
Sunce se skrilo. Ništa se nije vidjelo. Radiostanice su krčale čitav dan dok su jedinice očajnički
pokušavale locirati jedna drugu. A sve je prekrivala žuta, prijeteća prašina. Napredovali smo prema Kanalu.
Probili su se na drugu stranu, a mi smo se trebali pridružiti trupama koje su u neprekidnoj koloni po uskoj
traci prelazile preko vode. Predvečer smo uronili ruke u vodu preoranu bombama. Stigli su novi oficiri i
izvijestili nas o sutrašnjim planovima.
No ja sam već razradio vlastiti plan. Ovo je očito bio rat bez završetka. Što ću ja na zapadnoj obali
Kanala? Čak i na istočnoj obali ne bih bio mnogo korisniji.
I tako sam se, kriomice, počeo pripremati. U mali ranac sam strpao sve religiozne predmete koje sam
prikupio u posljednja dva dana. Šešir, crni kaput, tassel. Spremio sam meso i sendviče od sira, napunio dvije
čuturice. I noću, u posljednjoj smjeni, kad je na mene došao red da preuzmem stražu, uzeo sam opremu,
otišao na rub logora i zamaknuo iza brežuljka. Iskopao sam plitku jamu i zakopao bacač. Skinuo sam
uniformu, bajonetom je izrezao na komadiće i krpice razbacao u mraku. Izvukao sam iz ranca bijelu civilnu
košulju i crne vunene hlače, odjenuo ukradeni kaput, prebacio tassel, stavio šešir pored sebe. Već sam bio
dobrano zarastao u bradu, a iz raskuštrane, zapuštene kose mogao sam izvući zametke uvojaka.
Sjeo sam na rubu stijene, nedaleko od Kanala, drhtureći od hladnoće, promatrajući mutno nebo koje bi
osvijetlila povremena eksplozija, čekajući zoru, osluškujući kako bude ljude iz moje jedinice, tjeraju ih na
pokret. Napeto sam osluškivao da čujem izvikivanje svog imena, ali nisam čuo ništa, samo šum paljenja
motora. Nitko nije zamijetio da me nema.
Načas sam se začudio kako sam mogao tako nestati...
Pa ipak, nisam se maknuo iz svog skrovišta. Sjedio sam i čekao prvo svjetlo, pohlepno gutajući
sendviče koje sam pripremio za idući dan. Napokon je svanulo, svjetlo se dovuklo poput neke magle. Dan je
bio kišovit, gotovo evropski. Sakrio sam posljednje ostatke svog vojničkog života, i sam ranac, otresao
pijesak i prašinu s odijela, malo ga doveo u red da izgleda kako treba. Zatim sam nataknuo šešir na glavu i
krenuo što dalje od povijesti. U pravcu istoka.
Uskoro sam se zatekao na putu i ubrzo iza sebe začuo zvuk motora, cisterne za vodu izbušene mecima,
iz čijih je rupa još uvijek tekla voda. Malko sam oklijevao, pitajući se hoću li mahnuti, ali se vozilo
zaustavilo pored mene. Popeo sam se. Vozača, nekog mršavog Jemenita, uopće nije iznenadio lik odjeven u
crno koji je sjeo pored njega, kao da je cijela pustinja puna religioznih Židova, koji samo tako iskaču iza
brežuljaka.
I još čudnije, nije sa mnom progovorio ni jednu riječ. Možda je i on bježao, ili je naprosto bio napadnut
pa se sada vraćao odakle je i došao. Mislim da uopće nije obratio pažnju koga vozi. Zapreke na putu nam
nisu bile nikakav problem. Vojna policija nas nije ni pogledala. Imali su posla preko glave s konvojem iz
suprotnog smjera, s ljudima koji su se pokušavali probiti do bojišta, na zapadnu obalu Kanala.
U Refidimu sam izašao, nisam imao vremena čak ni da zahvalim vozaču. Zbrka je bila još veća nego
prije. Ljudi su jurili, a vozila tutnjala u svim pravcima. A ja, samo što ne poletim od lakoće, već osjećajući
prve znakove slobode, počeo sam hodati oko baze, neprimjetno krećući prema sjeveru. Ipak, primijetio sam
da ljudi zure u mene. Privlačio sam pažnju, čak i u gomili. Možda je bilo nešto nereligiozno u mom držanju,
ili u načinu na koji sam nosio šešir. Bio sam sve zabrinutiji, micao sam se s glavnih putova, pogrbljen,
nastojao sam se držati nadstrešnica i sjenovitih mjesta. A onda, odjednom, ravno preda mnom, stvorio se,
poput neke noćne more, onaj moj visoki, ćelavi oficir, uspravan kao i uvijek, vitak, i dalje s onim
arogantnim i praznim pogledom. Samo što pred njim nisam pao u nesvijest. No prošao je mimo, ne
prepoznavši me, nastavivši onim svojim polaganim, provokativnim korakom.
 Mora da sam se zaista bio izmijenio, to valjda ni sam još nisam uočio. Ostao sam skriven u sjenci zida,
tresući se od šoka, gledajući ga kako odlazi u drugom pravcu. Nešto plavo mi je zapelo za oko. Bakin auto.
Na njega sam gotovo zaboravio.
Učas sam odlučio da oslobodim i auto. Zašto ne? Pričekat ću mrak i uzeti auto sa sobom. Dobro sam
upamtio okoliš tako da ga opet mogu naći, i potražio sinagogu u kojoj ću se sakriti do večeri.
Sinagoga je bila napuštena i prljava. Činilo se da je prije nekoliko dana tu konačila četa vojnika.
Fišeklije su bile rasute po podu. Škrinja je bila zaključana, ali na policama je ležalo nekoliko molitvenih
knjiga, a u malom ormariću sam pronašao bocu vina za kiduš20.
Tu sam sjedio cijeli dan, sam, sipao toplo, slatko vino, listao molitvenik da se malo srodim s onim
najosnovnijim molitvama. U glavi mi se mutilo, ali se nisam usudio zaspati da me netko ne bi iznenadio.
Prije ponoći sam napustio sinagogu, noseći najlonsku vreću punu molitvenika. Ako me netko zaustavi, moći
ću reći kako sam poslan da vojnicima dijelim molitvenike. Vojna baza je sada bila tiha, više nije bilo onakve
gužve. Zatekao sam jednog vojnika kako grli vojnikinju. Kao da nije bilo rata.
Morris je bio parkiran između dva slupana tenka. Bio je prekriven prašinom. Vrata su bila zaključana,
ali sam se sjetio da se jedan prozor nije mogao dobro zatvoriti. Tako sam uspio ući. Ruke su mi se tresle kad
sam uhvatio volan i položio glavu na njega. Kao da je prošla cijela vječnost otkako sam se rastao od tog
auta, a ne samo nekoliko ratnih dana.
Već sam iz jedne odbačene kutije cigareta uzeo komadić staniola, i baš kao nekada, kad sam uzimao
auto bez bakina znanja, sagnuo sam se ispod volana i našao mjesto kontakta žica za paljenje. A akumulator,
novi akumulator, kojeg si mi ti, Adame, ugradio samo nekoliko tjedana ranije, smjesta je reagirao na lagani
dodir i pokrenuo motor.
I tako sam krenuo na sjever, istok, bog zna gdje. Nisam imao nikakav osjećaj za pravac, samo sam
tražio putokaze. Stao bih i pitao gdje je put natrag za Izrael.
– Koji Izrael? – odvratio bi sa smijehom vojni policajac.
– Nije važno, nije važno, samo me izvedite iz ove pustinje.
Transportne kolone su se kretale u suprotnom pravcu. Tenkovi, artiljerija, golemi kamioni s municijom.
Žućkastosmeda rijeka tutnjala je sa zatamnjenim svjetlima. A ja sam u malom automobilu jurio protiv plime,
po krajnjem rubu ceste, čak i tako ometajući napredovanje konvoja. Čuo sam prigušene psovke: – Klipane
jedan, sad si se sjetio vozikati po Sinaju! – ali nisam odgovarao, samo bih se umilno smješkao i ugibao,
nikad ne zastajući, napredujući kao opsjednut, jureći razrovanim putovima iz pustinje.
Ujutro sam stigao do velike kantine u Refahu, iscrpljen dugotrajnom vožnjom, ali opijen slobodom.
Otišao sam kupiti hranu i veselo sam poskakivao od pulta do pulta, ispijajući juhu, jedući kobasice,
mljaščući čokoladu i bombone. A onda sam u gomili spazio i grupu religioznih Židova, poput mene
odjevenih u crno; znatiželjno su me promatrali, začuđeni što jedem tako div lje, anarhično, skačući od
mesnog do mliječnog pulta i onda tako nekoliko puta. Zaključio sam da je vrijeme za pokret. Ali na vratima
me je zaustavio jedan religiozni Židov i ščepao za rame.
– Čekaj malo, treba nam min'jan21 za jutarnju molitvu...
– Jučer sam molio... – oslobodio sam se njegova stiska i potrčao prema Morrisu, upalio motor i pojurio,
ostavivši ih zapanjene.
Nekoliko kilometara iza toga pustinja je naglo prestala, pored puta su se javile palme, bijele kuće,
pješčane dine su bile oivičene malim voćnjacima. Izrael. Prekrasan miris mora. Usporio sam, stao. Tako
dakle, pobjegao sam. Sad sam tek osjetio pravi umor, zavrtilo mi se u glavi, jedva sam držao oči otvorene.
Izašao sam iz auta, duboko udahnuo. Mamio me miris mora. No gdje je bilo more? Odjednom sam htio

20
Kiduš, blagoslov koji se čita pred sabat (prim. prev.)
21
Min'jan, kvorum, minimum od deset muškaraca, neophodnih da bi se obavila molitva (prim. prev.)
more, morao sam ga dodirnuti. Mahnuo sam nekom autu u kojem je jurio jedan visoki oficir. – Gdje je
more? – zapitao sam. Razljutilo ga je to pitanje, ali mi je ipak pokazao pravac.
Pronašao sam čistu, pustu plažu, tišina posvuda oko nje, kao na nekom drugom svijetu. Ni države, ni
rata, ničega. Samo mrmor valova.
Legao sam pod palmu, okrenut moru i smjesta zaspao, kao da sam udahnuo eter, mogao sam tu ležati
danima. Zalazeće sunce me probudilo onako protegnutog na pijesku; mala pješčana uzvisina me zaštitila i
tako lijepo ugrijala. Ponovo sam zadrijemao, uživajući u morskom povjetarcu, okrećući se u krevetu od
pijeska; i dalje ležeći, skinuo sam sve sa sebe, crni kaput, tassels, hlače, donje rublje, cipele i čarape. Ležao
sam još neko vrijeme gol u pijesku, a onda ustao i otišao se okupati u moru.
Kako je bilo divno u toj posvemašnjoj samoći. Biti sam, potpuno sam, nakon svih onih gomila ljudi.
Nježna tišina. Čak se i zuj aviona gubio u mrmoru valova. Izgledalo je da su se lokalni Arapi bojali napustiti
svoje kuće zbog rata. Navukao sam donje rublje i prošetao se uz more kao da je riječ o mojoj privatnoj plaži.
Sunce na zalazu mirno me je promatralo, poput Kiklopova oka.
Vratio sam se do Morrisa, koji je vjerno i tiho čekao okrenut moru, i odjednom doživio pravi šok. U
autu je bila sva oficirova oprema. Koristio je moj auto kao svoju garderobu i spremište. Nekoliko složenih
pokrivača na stražnjem sjedalu, mali šator, čak i ona njegova tajanstvena štapska torba. Nervozno sam je
otvorio i u njoj zaista otkrio karte, hrpu specijalki Bliskog Istoka, Libije, Sudana, Tunisa. U maloj kutijici su
se nalazili novi potpukovnički činovi. Očekivao je unapređenje. Bila je tu i mala platnena vrećica s dva
stara, zgnječena tvrdokuhana jaja, s već ružičastim lupinama. Ne razmišljajući puno, ogulio sam ih i s tekom
pojeo, istovremeno čitajući zanimljiv dokument koji sam pronašao. Napisao je neku vrst oporuke, i adresirao
je na ženu i dva sina, u vrlo uznositom tonu i poetičnom stilu, nešto o sebi i izraelskom narodu. Bila je to
čudna mješavina sudbine, zadatka, povijesti, usuda, izdržljivosti. Naduta antologija pravednosti i
samosažaljenja. Osjetio sam jezu, pomislivši kako će se razbjesniti kad otkrije nestanak auta. Taj neće
mirovati sve dok me ne pronađe. Možda je već krenuo u potjeru, možda više nije daleko. Ionako nije
izgledao previše zainteresiran za ovaj rat.
Uzeo sam sve njegove karte i dokumente, pocijepao ih na male komadiće i zakopao u pijesak, praznu
vreću bacio u more, te izbacio iz auta sve ostale njegove stvari. U prtljažniku sam pronašao onu veliku kantu
boje i četku, s kojima je zamračio svjetla u polaznom logoru.
Odjednom mi je nešto palo na pamet...
Obojit ću auto u crno, promijeniti mu boju.
Odmah sam se bacio na posao, promiješao boju da je izjednačim, i u sve tamnijem sutonu, debelim
namazima sam zacrnio svoj automobil. Stajao sam u donjem rublju, u sve slabijem svjetlu i pretvarao auto u
mrtvačka kola. Dodavao sam još posljednje namaze boje, pjevušeći za sebe neku staru francusku pjesmu,
kad sam osjetio da me netko promatra. Okrenuo sam se i na malom pješčanom humku iza sebe spazio
nekoliko mračnih spodoba. Tu je sjedila manja grupa Beduina u dugim haljama i promatrala me kako radim.
Nisam ih čuo kad su došli. Koliko su već dugo ovdje? Četka mi je pala u pijesak. Sad sam požalio što sam se
riješio bacača. Imao sam samo bajonet.
Vidio sam da su fascinirani. Bio sam za njih pravi doživljaj. Možda su razmišljali o mojoj sudbini, bio
sam za njih vrlo lagani plijen.
Vjerojatno su osjetili moj strah, pa su polako, ali visoko podigli ruke na pozdrav, zapravo neki
polupozdrav. Nasmiješio sam se, lagano naklonio izdaleka, a onda se okrenuo svojoj odbačenoj odjeći i
žurno se obukao. Košulju, tassels, hlače, crni kaput, šešir. Odjednom mi se učinilo da sam u toj odjeći od
njih siguran. A oni su, prateći moje pokrete, bili zaista začuđeni. Opazio sam kako su ustali da me bolje vide.
Brzo sam skupio ostale stvari i zakopao ih u pijesak, u mraku, znajući da će sve što sam tako sakrio biti
otkriveno istog časa kad odavde odem. Uskočio sam u auto i pokušao upaliti motor. No izgleda da zbog
nervoze nisam dobro pogodio kontakt, pa je motor samo zastenjao.
 Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja ugledao sam ih kako se približavaju, zastaju u krugu, nekoliko
koraka od auta. Promatrali su me kako petljam ispod volana. Sad su barem u jedno mogli biti sigurni, da sam
ukrao auto. I dalje sam se smiješio njihovim mračnim licima, iznova grozničavo prtljajući oko prokletih
žica. Napokon sam uspio, oživio sam motor i razbio tišinu, upalio svjetla uperena prema mračnom moru,
pokušao krenuti, ali sam zapeo u pijesku, upadajući s kotačima sve dublje i dublje.
Grupa promatrača je u međuvremenu porasla, poput ptičjeg jata koje se skupilo pred noć. Djeca,
mladići, starci, samo su iskakali iza pješčanih humaka. Nagnuo sam se da pogledam utonule gume i pokušao
iznova. Motor se ugasio. Opet sam ga upalio i upao još dublje.
Nato sam se okrenuo šutljivim sjenkama i bez riječi zatražio pomoć. Čekali su samo na taj znak.
Smjesta su pojurili prema autu, dvadesetak ruku se zalijepilo za svježu boju. Osjetio sam kako se auto miče,
ljulja u zraku, a onda su kotači dodirnuli tvrdo tlo ceste. Krenuo sam desetak metara, a onda stao. Izašao sam
i pogledao grupu tamnih likova kako bez riječi stoji na putu, skinuo šešir i elegantnom kretnjom im
zahvalio. Čuo sam promrmljam odgovor, nešto na arapskom, vjerojatno neki pozdrav na rastanku.
Ušao sam u auto i krenuo.
U Jeruzalem.
Da, u Jeruzalem. Zašto u Jeruzalem? Jesam li imao neku drugu mogućnost? Gdje sam još mogao otići?
Gdje sam se mogao prikriti dok ne prođe oluja? Ona riđokosa djevojka je u svojoj kartoteci imala sve moje
osobne podatke. Jednoruki major će tražiti auto. Mogu li se vratiti u bakinu kuću, ja, ratni bjegunac,
dezerter, čovjek koga traže? Ili možda misliš da sam se mogao vratiti tebi. Da živim s tobom, budem više od
ljubavnika, dio obitelji. Je li to bilo moguće?
Ali zašto da ne nastavim sa sudbom koju sam odabrao? Prve korake sam već poduzeo, pobjegao sam iz
pustinje, prešao izraelsku granicu. Bio sam odjeven u crno, s tassles i šeširom. Privikao sam se na miris
znoja svetog čovjeka. Brada mi je rasla, nisam imao ništa protiv budućih uvojaka. Morris je ovako crn bio
dobro prikriven. Zašto ne bih nastavio tu avanturu?
A i novac koji si mi dao, Adame, je polako kopnio. Morao sam se nekako snaći u tom teškom periodu,
dok rat ne završi, ili jednostavno umrijeti. Zašto me religiozni Židovi ne bi prihvatili? Izgledali su u tome
sasvim dobri, sudeći barem po onim njihovim izaslanicima u pustinji. Činilo se da netko o njima vodi brigu.
Tako sam razmišljao putujući noću, osvijetljen blijedom mjesečinom. Prošao sam kroz naselja na jugu,
dohvatio se ravnice uz obalu, vozeći polako da uštedim gorivo. Nisam znao ni koji je datum, a kamoli što se
zbiva u svijetu.
I tako sam se, oprezno, u zamračenoj zemlji, u tri ujutro, počeo penjati putem za Jeruzalem. S vremena
na vrijeme napuštao sam autoput i napredovao sporednim putevima, da zavaram moguću potjeru. Motrio
sam mračni, kameniti krajolik, slušao zrikavce. Otkako sam se vratio, još nisam posjetio Jeruzalem, bio sam
tako okupiran bakom, nasljedstvom, odvjetnicima i tvojom ljubavlju. I zato, kad sam pri prvom svjetlu dana
ušao u grad, premda prazan i prljav, s nagomilanim vrećama pijeska oko kuća i bijednim pripadnicima
civilne zaštite koji su patrolirali ulicama, bio sam zapanjen, preplavljen, njegovom neprolaznom ljepotom.
Na samom ulazu u grad, baš poput nekog znamenja, ostao sam bez zadnje kapi benzina. Ostavio sam auto u
nekoj maloj uličici i krenuo u potragu za njima.
Lako sam ih našao. Njihov je kvart bio u predgrađu. Bili su već na ulicama u ranojutarnjoj kupovini, s
košarama u rukama. Muškarci i žene. Pala je slaba kiša i zamirisala jesen. Drugi svijet. Otvoreni dućani,
uobičajeni poslovi, miris svježe ispečena kruha. Tu i tamo zbijena gomila u žustrom razgovoru. Čudni
natpisi po zidovima, neki od njih poderani.
Krenuo sam za njima, slijedio sam crne kapi, koje su se ubrzo, kako sam uočio, pretvorile u crnu rijeku
pobožnih Židova, bujicu što je brzala unutra, u srce religiozne četvrti. Kad sam ug ledao velike šabatske
šešire od žutosmedeg lisičjeg krzna, znao sam da sam na kraju puta, da me ovdje nitko neće naći. Zamijetio
sam jednu grupu koja je stajala na uglu. Prišao sam, da stupim s njima u vezu.
 Odmah su znali da im ne pripadam. Možda zbog oblika brade, frizure, možda po nekim suptilnijim
znacima. Nije ih se moglo prevariti. Isprva ih je zaprepastila pomisao da se netko mogao pojaviti medu
njima dok traje rat, prerušen u njihovu odjeću, imitirajući njihov izgled. Mirno sam ih zapitao: – Mogu li
neko vrijeme ostati s vama? – Nisam im rekao da sam stigao iz pustinje, već da sam upravo doputovao iz
Pariza. Gledali su prašinu i pijesak na mojoj odjeći i čizmama i nisu ništa rekli. Šutke su slušali moje
zbrkane riječi. Očito su me držali nekim luđakom ili sanjarom. No svejedno me nisu prijavili; polako su me
primili pod ruku i poveli, oprezno i nježno – a ja sam i dalje pričao i objašnjavao – nekim prolazima i
dvorištima do velike kamene kuće, ješive ili škole, u kojoj je vrvjelo kao u mravinjaku. Uveli su me u jednu
sobu i rekli:
– A sada, da čujemo sve od početka.
Počeo sam kriviti činjenice, mijenjati datume, skakati s teme na temu, pričati im o baki koja leži u komi
i o autu kojeg sam im voljan predati. Glava mi se mutila od umora, no priča je polako počela dobivati oblik,
priča od koje više nikad neću moći odstupiti. I baš kao i one noći kad me je ispitivao oficir, tebe nisam
spomenuo. Opet sam shvatio kako te lako mogu izbrisati iz svog života.
Doveli su nekog svijetlog, u gustu bradu zaraslog Židova, iza čije su se brade i uvojaka krile čiste crte
jednog goja. Obratio mi se na francuskom, ispitivao me savršenim pariškim naglaskom o francuskim
pojedinostima moje priče. Pitao me o pariškim ulicama, kafeima, vrstama sireva i vina, imenima novina.
Detaljno sam mu odgovarao na besprijekornom francuskom. Baš sam uživao.
Kad su se uvjerili da zaista poznajem Pariz, zatražili su da se svučem. Na trenutak su posumnjali jesam
li uopće Židov. Opazio sam da im nije jasno zašto sam došao i što zapravo želim. Na različite načine su
postavljali uvijek ista pitanja, no ja sam se držao svoje priče.
Naposljetku su međusobno kratko, ispotiha porazgovarali. Bojali su se sami donijeti neku odluku.
Poslali su glasnika da se o nečemu raspita i taj se ubrzo vratio, kimajući glavom. Odveli su me do rabina,
vrlo starog čovjeka obavijenog dimom cigareta, koji je čitao neke novine. Ispričali su mu moju priču, a on je
samo slušao, neprekidno me promatrajući ljubaznim, dobro raspoloženim izrazom lica. Kad je čuo da im
želim darovati auto, unio mi se u lice i počeo me izravno ispitivati. Godina proizvodnje, snaga motora, broj
sjedala, boja, a na kraju i gdje je parkiran. Bio je oduševljen idejom da im donosim auto kao neku vrst
miraza.
Iznenada je počeo kuditi svoje ljude.
– Morate mu dati krevet... zar ne vidite da je umoran? Došao je iz daleka... čak iz Pariza – namignuo mi
je – i najprije mu nađite mjesto gdje će se naspavati... eh, vi Židovi tvrda srca...
A meni se nestašno nasmiješio.
Napokon su bili zadovoljni. Prošli smo dvorištem, praćeni radoznalim pogledima nekoliko stotina
ljubopitljivih studenata koji su instinktivno osjećali da glumim. Odveli su me u neku prostoriju, koju su u
ješivi koristili gosti. Jednostavna soba sa starim pokućstvom, ali vrlo prijatna i čista. Već sam se privikao na
lagani, religiozni vonj okolnih predmeta. Mješavinu starih knjiga, prženog luka i odvodnih kanala.
Namjestili su mi jedan krevet i otišli, točno po rabinovim uputama. Bilo je jedanaest ujutro. U sobu je
jedva dopiralo slabo, sivo svjetlo vanjskoga svijeta. Kroz podrubljenu čipkastu zavjesu, dostojnu nekog
kralja, na dohvat ruke mi se pokazao Stari Grad kakvog još nikad nisam vidio.
Čudesan, zapanjujući pogled na divni stari zid, crkvene zvonike i džamije, mala kamena dvorišta,
maslinike na obroncima. Dugo sam stajao pored prozora. Onda sam skinuo čizme i potpuno odjeven legao
na krevet. Ta divna panorama Jeruzalema mi nije dala spavati, premda sam bio iscrpljen i gotovo u groznici.
Teško mi je bilo zaspati jer sam bio i prljav, ruku zamrljanih od crne boje, kose i brade pune pijeska.
Prošla je cijela vječnost prije no što sam konačno zaspao u krevetu. Počeo sam drijemati. Potmuli glasovi
polaznika ješive; njihovi povremeni povici miješali su se s uzdasima valova, urlikom tenkovskih motora,
krčanjem radija.
 Uskoro je, dok sam još kunjao, došao i čovjek s kojim sam trebao dijeliti sobu. Neki omanji starac,
elegantno odjeven, s crvenom, svilenom kapicom na glavi. Zastao je pored mog kreve ta i pogledao me.
Vidjevši da samo drijemam, počeo je veselo ćaskati na jidišu, zdušno me uvlačeći u razgovor. Nije mogao
vjerovati da ne razumijem jidiš. Počeo mi je pričati o sebi, neke stvari koje baš nisam dobro shvatio.
Razumio sam samo da je došao ovdje zbog ženidbe, te da namjerava sa sobom odvesti djevojku, ali prije
toga mora proći razne testove – tjelesne ili duhovne, to nisam znao.
Nastavio je čavrljati, šetati sobom, veseo, šaljiv, kao da nema rata i okrutne stvarnosti. Iz meni
nepoznata razloga bio je uvjeren da sam se i ja ovdje došao oženiti, pa mi je pokušao dati neke lukave
savjete. Kao kroz neku koprenu se sjećam tog razgovora, ponekad pomislim da sam ga možda samo sanjao,
jer se nakon svlačenja malko prošetao u svom blistavobijelom donjem rublju, poškropio se nekim mirisom,
obukao tamno odijelo i izašao, pa ga više nisam vidio.
Polako sam utonuo u težak, isprekidan san.
Kad sam se probudio posvuda je bila tama. Bilo je devet navečer. Kroz onu divnu zavjesu, koju je
povjetarac lagano njihao, Stari Grad je bio potpuno mračan. Vladala je tišina. Bio sam i dalje iscrpljen,
drhtao od zime, kao da uopće nisam spavao. Naglo sam osjetio čudnu čežnju za pustinjom, za licima ljudi iz
moga voda, koji su se sada borili s druge strane Kanala. Otvorio sam prozor. Jeruzalemski zrak, čist,
nezagađen, nepoznat. Sada znam da sam tada zaista imao groznicu, visoku temperaturu, i da sam zbilja bio
bolestan. No u to vrijeme sam mislio da je bol rezultat gladi, moje luđačke gladi koja me je razapinjala na
sto muka. Navukao sam čizme, preslab da ih vežem, i krenuo u potragu za hranom. U ješivi je vladao mir i
potpuni mrak. Tumarao sam od kata do kata, iz hodnika u hodnik. Naposljetku sam otvorio vrata i zatekao se
u maloj sobici, punoj dima cigareta, sa spuštenim zavjesama. Dva studenta u tankim majicama zavrnutih
rukava, bila su nagnuta nad golemim tomovima Talmuda, šaptom nešto raspravljajući.
Očito ih je moj upad zasmetao. Pokazali su mi put do blagovaonice i odmah se vratili svome poslu.
Blagovaonica je bila prazna, klupe su podigli na stolove. Mlada žena u sivoj kuti, s maramom na glavi, prala
je pod.
Samo što nije vrisnula kad me je ugledala, kao da je spazila nekog duha. – Ja sam ovdje novi ... –
promrmljao sam. – Ima li još nešto za pojesti?
Očito sam je prenerazio, onako bunovan, s odriješenim vojničkim čizmama, odjeven napola građanski,
a napola religiozno, no brzo se oporavila i odmah mi našla mjesto za jednim od stolova. Donijela je veliku
žlicu, zdjelicu i kriške kruha, odmjereno i šutke pored toga odložila kapicu, a onda donijela zdjelu guste,
krepke juhe, pune povrća, okruglica i komadića mesa. Bio je to moj prvi topli obrok nakon puna dva tjedna.
Od mirišljavih začina su mi suze navrle u oči. Juha je bila izuzetno ukusna. Nastavila je s poslom na drugom
kraju prostorije, samo me kradomice pogledavajući. Zatim je prišla, uzela praznu zdjelu i ponovo je
napunila, smiješeći se mojim prekomjernim hvalama. Bila je prilično zgodna, koliko se moglo vidjeti, jer su
joj samo ruke i lice bili otkriveni.
Na kraju sam nesigurno ustao, napustio stol bez molitvezahvalnice i doteturao do kreveta. Ušavši u
sobu, s iznenađenjem sam ustanovio da je Stari Grad, onako zamračen kad sam izlazio, sada bio osvijetljen.
Isto tako i ješiva, kapci su se otvarali jedan za drugim i posvuda se pojavljivalo svjetlo.
Uzbuđeni glasovi su vikali o prekidu vatre, studenti su navirali sa svih strana, nezakopčanih košulja,
bučno se okupljali u dvorištu, kao da je bitka upravo završila. Činilo se da sam prenaglio u svom bijegu. Rat
je završio.
Obuzeo me je neki unutrašnji mir. Skinuo sam odjeću, skupio sve pokrivače s drugih kreveta i dobro se
u njih uvio. Bio sam bolestan, u glavi mi je neizdrživo udaralo.
Dva tjedna sam ležao u krevetu od neke čudne bolesti. Visoka temperatura, glavobolja, upala crijeva.
Liječnikova dijagnoza bile su kravlje boginje. Izgleda da sam se zarazio od nekog kravljeg izmeta na plaži.
Pomno su me njegovali, premda sam bio stranac koji ih je zbunjivao. Jednom su pomislili da me prebace u
bolnicu, ali sam ih zamolio da ostanem s njima. Poslušali su moju molbu, premda su sa mnom imali dosta
muka i priličnih liječničkih troškova. Noću su mladići proučavajući Toru i pjevajući psalme, bdjeli pored
moje postelje.
Ta bolest je ublažila prijelaz iz svjetovnog u njihov život, i umanjila potrebu za izlišnim pitanjima.
Fizički dodir s rukama koje su me hranile, mijenjale posteljinu, približio mi ih je i u ljudskom smislu. I dva
tjedna kasnije, kad sam ustao iz kreveta,
slab ali zdrav, guste i zamršene brade, bez većih formalnosti sam postao jedan od njih. Dali su mi još
jedan crni komplet, rabljen, ali u dobrom stanju, pidžamu i nešto donjeg rublja. Pokazali su mi kako ću
koristiti molitvenik, naučili me dvije ili tri glave iz Misne. U međuvremenu su napravili ključeve za Morrisa.
Uočio sam da su vrlo djelotvorni, dobro organizirani i disciplinirani.
I tako sam postao vozač za ješivu, bolje reći vozač starog rabina, koji me je prihvatio od prvog dana.
Razvozio bih ulje za praznične svjetiljke po sinagogama, odvozio malu siročad s dugim uvojcima na molitvu
kod Zapadnog Zida, vozio mohela22 na obrezivanje sina neke pobožne obitelji u novim predgrađima, ili se
pridružio dugoj, polaganoj pogrebnoj povorci nekog istaknutog rabina, čije bi tijelo dopremili izdaleka.
Povremeno bih i uz obalu, do aerodroma, znao prevesti nekog izaslanika koji je odlazio u Ameriku po
dobrovoljne priloge. Ponekad bih, kasno noću, tiho i sa spuštenim svjetlima, vozio one najzagriženije koji bi
lijepili plakate i žvrljali parole protiv razuzdanosti i lakomislenosti.
Morao sam upoznati sve njihove posebnosti. Živjeli su odvojenim životom, u svom zatvorenom
poretku. Ponekad sam se pitao ne dobivaju li i struju i vodu iz nekih privatnih, košer centrala i rezervoara,
podignutih ekskluzivno za njih.
Dobro sam se snašao među njima. Bilo im je jasno, baš kao i meni, da svakog časa mogu otići i nestati,
kao što sam i došao. Pa ipak, bio sam im vrlo drag i nikad nisu postavljali pitanja koja nisu razumjeli. Nisam
dobivao novac, čak sam i benzin uzimao s kuponima koje su mi davali. Brinuli su se i za sve drugo. Prali su
me i glačali, dali mi prikladnije cipele od onih vojničkih čizama. A najviše od svega je bilo jela. Onu krepku
juhu u kojoj sam toliko uživao prve večeri, dobivao sam svakog dana, bez izuzetka, premda je nije donosila
uvijek ista žena. Žene su se izmjenjivale u služenju studenata ješive.
A s vremenom su mi narasli i uvojci. Nisam se ništa posebno trudio, rasli su sami od sebe. Brijač koji je
svakog mjeseca dolazio šišati studente, ošišao bi i mene, ali uvojke nije dirao. Isprva sam ih znao zataknuti
iza ušiju, no kasnije sam ih sve manje skrivao. Pogledao bih se u zrcalo i s čuđenjem ustanovio da im
počinjem sličiti. I oni su toga bili svjesni, pa ih je bilo lijepo vidjeti kako u tome uživaju.
Ali te su podudarnosti ipak bile ograničene. Nisu sa mnom imali uspjeha u dubljim, duhovnijim
stvarima. Nisam vjerovao u Boga, pa su mi se sve njihove primjedbe činile besmislenima. Čudnovato, i oni
su toga bili svjesni, ali nisu na mene vršili nikakav pritisak, niti gajili lažne nade. U prvo vrijeme sam im
znao postavljati neka, za njih zapanjujuća pitanja, od kojih bi problijedili. Nisam ih htio uzrujavati, pa sam
svoje misli zadržavao za sebe.
Jutarnje molitve bih uvijek nekako izbjegao. Dolazio sam na večernju službu, s otvorenim
molitvenikom bih micao usnama i gledao ih kako se njišu i uzdišu, a ponekad, pri zalasku sunca, udarali bi
se u prsa, bolno, kao da čeznu za nečim, vrag će znati za čim, za progonstvom, ili Mesijom. A opet, nipošto
nisu djelovali nesretno, dapače. Ne, bili su slobodni ljudi, pošteđeni vojne obaveze i državnih poslova,
dostojanstveno su šetali ujedinjenim Jeruzalemom, s prezirom i nerazumijevanjem promatrajući svjetovno
pučanstvo, koje im je na neki način predstavljalo okosnicu i izvor sredstava.
Već je bila sredina zime, i dosta je posla valjalo obaviti. Stari rabin je stalno jurio s mjesta na mjesto,
bila je sreća što ima na raspolaganju auto s vozačem. Vozio sam ga amotamo, s propovijedi na ukop, s
posjete bolesnima na doček njegovih vjernika na aerodromu. Išli smo od Starog do Novog Jeruzalema, od
istoka do zapada, sjevera do juga, upoznao sam sve kutiće i pukotine, još više se zbliživši s tim čudnim,
predivnim gradom, kojeg se još uvijek nisam zasitio.

22
Mohel, stručna osoba koja obavlja obrezivanje (prim, prev.)
 Kad bih ga doveo na propovijed u neku ješivu, ne bih ga ostao slušati. Nikada nisam mogao shvatiti što
zapravo želi reći, uvijek mi se činio zapetljan u neke imaginarne probleme. Vratio bih se do auta i odvezao
do mjesta koje sam jako zavolio, na brdu pored crkve ToraMalka. Odatle se vidio ne samo čitav grad, nego i
pustinjsko obzorje i Mrtvo more. Odatle sam mogao vidjeti sve, savršeno.
Sjedio bih u malom autu, još uvijek s tragovima prstiju Beduina iz Rafaha, kiša se slijevala po krovu, a
ja bih dokono listao Hamodiju, novine koje bi se uvijek nekako našle u autu, jer su ih besplatno slali ješivi. I
tu sam, kroz vrlo pristrano i religiozno obojene članke, doznavao za nova neprijateljstva, poduže okrša je,
nesigurna primirja, oplakivanja i korote, srdžbe i svađe, kao da se netom okončani rat i dalje gnoji i
nadražuje, a iz njegovih trulih ostataka proviruje novi rat. Ako je tako, čemu žurba...
Kiša bi stala, nebo se razvedrilo. Bacio bih novine i izašao iz auta, prošetavši pored crkvenog zida,
pored lokvi, kroz šumarak čempresa, crni šešir iz pustinje bih zabacio na tjeme, a tassels su vijorile na
vjetru. Gledao bih pramenove magle kako se vuku nad gradom, lagano kimnuo Arapima koji su me
promatrali iz mračnih unutrašnjosti svojih dućana. Primijetio sam da nas, Židove u crnom, gledaju s manje
neprijateljstva, kao da smo prirodniji, ili barem manje opasniji dio njihova krajolika.
Zvona su zvonila, redovnici žurili, kimanjem me pozdravljali. Ja bih otpozdravljao, također kao neki, na
svoj način, božji sluga.
Arapska djeca su me slijedila, zabavljao ih je lik odjeven u crno. Posvuda bi vladala tišina. Pod mojim
nogama sivi, mokri grad. Crni je auto ležao pored puta, poput nekog odanog psa.
Zašto bih, dakle, trebao nekuda otići? A i gdje da odem? Do riđokose djevojke koja ima popis opreme
za koju sam zadužen i koju sam odbacio u pustinji? Do oficira, koji me, bez ikakve sumnje, bijesno traži?
Do bake koja leži u komi? (Jednom sam nazvao bolnicu da čujem ima li kakvih promjena.) Ili možda do
tebe? Da se krijem u tvojoj kući, ne kao ljubavnik, nego kao član obitelji, da živim od tvoje milostinje kao
rob sve većih želja.
Da, želja nije minula. Bilo je i teških dana. Uočavao sam potajne poglede djevojaka iz zajednice. Znam
da bih starom rabinu mogao reći samo jednu riječ, i on bi odmah ugovorio vjenčanje. Samo su čekali na neki
moj jasni znak da sam odlučio svoju sudbinu vezati uz njihovu.
Ali taj znak im još uvijek nisam dao.

NA'IM

Neću više. Sad mi je zbilja dosta. Ne mogu više ovako. Dajem otkaz. Ostavio me cijelo jutro s
kamionom za vuču na benzinskoj stanici i odjurio u Jeruzalem. Što sam ja, pas? Ni posla, ni radnog
vremena, ni života. Uvalio me je staroj ženi na umoru, a kad umre onda će reći da sam je ja ubio. Ne valja
to. Ja sam još premlad, a on je od mene napravio samotnjaka. Pravog samotnjaka.
U jedanaest sati stiže Hamid i zatiče me sklupčanog u stražnjem dijelu kamiona. Čak se i taj veliki
šutljivac sažaljuje na mene.
– Što ti je?
– Što mi je?
– Zašto tako ležiš?
– A što bih drugo?
– Gdje je on?
– Otišao u Jeruzalem.
– Zašto?
– Što ja znam... poludio je...
Ali Hamid ne želi ništa čuti protiv svog šefa.
– Jeste li opet počeli s teglenjem?
– Ne znam... ovo je auto njegova prijatelja... stari je naletio na drvo.
 Hamid gleda ovješeni auto, provjerava kablove.
– Tko je ovo učvrstio?
– Ja.
Ne kaže ništa, samo radi s vitlom i spušta auto na tlo, odvezuje kablove.
– Što je sad? – pitam bijesno. – Nešto nije bilo u redu?
– Tako ne bi izdržalo.
Radi bez riječi, ne treba ničiju pomoć. Mršav i crn, traži druge načine da ga pričvrsti. Stojim i gledam
ga, baš kao što Adam gleda mene. Tvrdoglavi Arap.
Napokon je gotov, penjemo se i vozimo prema sjeveru.
– Što ima nova u selu?
– Ništa...
– Kako je otac?
– Dobro.
– Reci mu da ću se možda vratiti u selo.
– Što ćeš raditi tamo?
– Ništa...
Ne gleda me, vozi nekako ravnodušno, lako, mijenja brzine tako tiho, čovjek bi pomislio da je
automatik. Nema takvog mehaničara kao što je on.
– Ljuti li se otac što mu ne šaljem novaca?
– Ne znam... Iz njega zbilja nije lako izvući odgovor.
Vidim da me tu i tamo pogleda sumnjičavo, kao da je nešto ljut.
– Što je?
Napokon kaže: – Zašto se ne ošišaš?
– Pa tako sad svi nose.
– Tko svi? Samo Židovi...
– I Arapi...
– Samo oni ludi, možda...
– Zašto te to smeta?
Ne odgovara. Ulazimo u Haifu, molim ga da me odveze do staričine kuće.
– I dalje živiš kod nje?
– Da.
Smiješi se pomalo zlobno, ostavlja me na uglu i odlazi u garažu.
Uspinjem se stubama, zvonim, jer mi nikada nije dala ključ. Je li zaspala? Nemoguće, uvijek me čeka.
Snažno kucam. Nitko ne odgovara. Odjednom sam zabrinut i jako lupam na vrata. Tišina. Susjeda izlazi i
gleda me, hoću je nešto pitati, ali smjesta zatvara vrata. Sad sam već zbilja nervozan. Silazim i vidim
otvorene prozore, opet se penjem, lupam, silazim.
Hodam zakrčenim ulicama, pored tezgi na tržnici, umoran i zabrinut. Možda je već mrtva. Dižem
pogled, možda će se pojaviti na prozoru. Moram ući u kuću, u svoju sobu, spavati u svom krevetu. Prelazim
ulicu, ulazim u susjednu kuću. Sa stepenica pokušavam nazrijeti neke kretnje u staričinu stanu. Prozori su
širom otvoreni, zavjese lagano lelujaju na povjetarcu. Tu je i moja soba, krevet je u neredu, kao što sam ga
noćas ostavio, a na stolici u dnevnoj sobi vidim je kako sjedi... odavde, s druge strane ulice izgleda kao da se
smješka, tako sam umoran da mi se već svašta privida.
Poludjet ću, žurno prelazim ulicu, jurim uza stepenice i kucam, vičući: – To sam ja, Na'im, otvorite! –
ali vrata se ne otvaraju.
Opet sam na ulici, nervozno hodam i odjednom se odlučujem popeti po oluku, kao one noći kad smo
provalili u stan. Gledam ljude oko sebe, ali nitko nije zainteresiran. Hvatam se za kamenje, za oluk i
počinjem se penjati, točno istim putem kao i prije, stalno gledam dolje da vidim hoće li netko vikati na
mene, dići uzbunu, no ljudi ne obraćaju pažnju, svejedno im je što usred bijelog dana provaljujem u kuću, i
već sam na prozoru, skačem unutra. Zatičem je kako sjedi u stolcu, blijedu, zaista se malko smješka, nekim
zamrznutim osmijehom, kao da je plakala. Mrtva je, pomislim i zadrhtim. Uzimam plahtu i pokrivam je kao
što sam vidio u filmovima. Odlazim u kuhinju, pijem malo vode da se smirim, odlučujem je još jednom
pogledati, skidam plahtu, diram jc za ruku, jako je hladna. No nešto se miče u njenim očima, zjenice.
Lagano stenje. Govorim joj, ali ona ne odvraća.
Izgubila je svijest, koju je već jednom povratila...
Sad postajem zaista očajan, ponekad zaboravljam da mi je samo petnaest godina. Ostavili su me ovdje
da se brinem za stogodišnju staricu na umoru. Što je to? Je li to pravedno? A on samo tako ode u Jeruzalem.
Moram se nekako iskobeljati iz ovoga. Idem odavde. Stalno sam o tome razmišljao, ali me nitko nije slušao.
Odlazim u sobu, gotovo trčeći, počinjem pakirati svoje stvari, guram u torbu odjeću koju mi je dala. Idem u
kuhinju, nešto se kuha na peći, dobro je izgorjelo. Kušam malo, zagoreno je i ukusno. Malo grebem po tavi i
jedem, vrelo je, pečem usta. Vraćam se starici i ona me zbilja gleda, promatra, opet joj pokušavam nešto
reći, ovaj puta na arapskom, malo miče glavom kao da razumije, ali ne kaže ništa... izgubila je moć govora.
Nazivam garažu i tražim Adama. Ne znaju ništa. Zovem njegovu kuću, nema odgovora. Odlazim u
svoju sobu i zatvaram vrata. Bojim se. Bože dragi, moram otići odavde, ali gdje da odem? Tako sam
umoran, kad bih barem mogao malo prileći. Zatvaram kapke, odlazim odjeven u krevet i smjesta zaspim.
Budim se i već je noć, jedanaest sati. Spavao sam deset sati bez prekida.
Odlazim u dnevnu sobu. Ona i dalje tamo sjedi, nije se ni pomakla. Netko je ispod vrata gurnuo
današnji Ma'ariv. Idem, odlazim. Znao sam nekoć jednu pjesmu, sad više ne znam kako ide, samo prvi stih:
»Sine čovječji, odleti«. Zaboravio sam kako se zove pjesnik.
Zovem Adamovu kuću. Javlja se njegova žena. Još se nije vratio iz Jeruzalema. Očekuje da će nazvati.
Kažem joj za staricu a ona odgovara: – Nemoj je ostavljati – i ona zna lijepo zapovijedati – kad se Adam
vrati, smjesta ćemo doći... izgleda da smo pronašli njenog unuka...
Vraćam se staroj, sjedam pored nje, pričam joj, uzimam Ma'ariv i čitam joj nešto o napadu terorista,
možda će je to oživjeti.
Ovo je ludo. Čitavu noć ostajem budan. Ona diše, živa je, čak mi se i smiješi, razumije što čitam, gleda
me, promatra. Idem u kuhinju i donosim malo kruha, guram joj ga u usta da ne umre od gladi. Ali kruh ne
ide u njena usta.
Na kraju će se ugušiti, a oni će reći da sam je udavio... Vani je svjetlo, zora. Moram pobjeći odavde.
Odlazim, to čitavog dana pokušavam reći, ali nitko ne sluša.

DAFI

»Ah, Dafi, draga moja, to si ti, još ne spavaš, budi tako dobra pa probudi oca. Moram govoriti s njim. S
autom sam zagrlio drvo... ha... ha«. Na školskom sam igralištu, ujutro, okružena mnoštvom djece iz svog i
drugih razreda, oponašam starog lisca, onaj njegov nježni, udvorički glas. I svi s oduševljenjem slušaju o toj
nezgodi, neće doduše sad imati manje sati, jer on ionako ništa ne predaje, no njegovo će izbivanje povećati
opću slobodu, dobro doći ionako uobičajenim poremećajima na kraju školske godine.

Zato su se svi iznenadili vidjevši ga kako za vrijeme drugog odmora stiže taksijem; istina, glava mu je
povijena, lice izgrebano i malo šepa, ali sasvim je priseban, glavni kao i obično, daje naloge, ide na glavni
ulaz, napreduje sporo i bolno, grabi usput djecu za vrat i tjera ih da skupe ljuske, papiriće, kredu, očiste stazu
po kojoj hoda. Škola bi sigurno propala da se nije pojavio.
Ali glupi jadnik ipak nije imao dovoljno snage da šeta hodnicima za vrijeme odmora, niti da gnjavi
nastavnike u zbornici, nego se zatvorio u svojoj sobi, i budući da je zbog svoje noćne pustolovine
neprekidno razmišljao samo o meni, poslao je svoju tajnicu da me dovede usred trećeg sata.
 Imali smo sat književnosti, posljednji u toj školskoj godini. Čitali smo Ibsenova Peer Gynta. Nismo ga
proučavali, ni interpretirali, nego ga samo čitali u razredu, podijelivši uloge. To je bilo super. Ja sam čitala
Solveigine riječi. Nevelika, ali značajna uloga. U razredu je bilo tiho i svi smo uživali u tom čitanju, premda
nismo baš sve razumjeli. U tom trenutku je nesretna taj nica upala unutra i sve pokvarila. Bila sam baš usred
onog najljepšeg:
Možda će proći i zima i proljeće, I još cijelo ljeto slijedeće. Ali znam da vratit ćeš se već, I čekat ću te,
jer dadoh ti riječ. I tad je ona ušla.
– Ravnatelj želi vidjeti Dafnu.
Nastavnik se lecnuo i zapitao zar ne može pričekati do kraja sata.
No tajnica je odvratila: – Mislim da ne može... Zna ona svog šefa...
A ja sam shvatila – došlo je vrijeme odlaska.
I to baš danas, nakon što ga je tata cijelu noć spašavao, a sada mu popravlja auto. Samo nekoliko dana
prije svršetka školske godine. Sklopila sam knjigu.
Tajnica je dodala: – Ponesi i torbu sa sobom.
Nastavnik se iznenadio. – Zašto?
Ništa nije znao.
Odjednom sam bila sva očajna, usamljena. U razredu se začuo žamor, shvatili su što mi se sprema. Ali
nitko se nije maknuo.
Krenula sam praznim hodnicima za malom tajnicom, pokucala na njegova vrata i ušla, ostavši na
sigurnoj udaljenosti i spustivši torbu pored nogu. Nagnut je nad papirima, glave umotane u bijeli turban.
Čudan čovjek. Zašto je danas morao doći u školu?
Tišina...
Stojim ispred njega, no on me ne primjećuje, kopa po svojim papirima, nešto čita, gužva komadić papira
u malu lopticu i baca je u koš.
– Kako ste? – pitam gotovo nečujno. Napokon, noćas smo razgovarali...
Pitanje ga zbunjuje, gleda me širom otvorenih očiju, razvlači usne u tanki osmijeh, pokvarenjak, polako
kima glavom, nekako ne može vjerovati da me brine njegovo zdravlje.
– Bili smo sigurni da danas nećete doći u školu – nastavljam hrabro. A čemu to?
– Možda ste se nadali da neću doći...
– Ma ne... zašto... Tiho se, sitno smije. Čini se da ga zbilja jako zabavlja što ga u školi nitko ne voli.
Tišina...
Ma, k vragu, što zapravo hoće?
Primjećujem da su mu s nekim odvratnim žućkastim puderom posuli posjekotine na obrazu.
A onda, polako, onim svojim bolesno mekanim glasom počinje raspravljati o mom zločinu. Javna
uvreda za mladog nastavnika kojeg bi tim više trebalo poštivati... reći mu »Zašto vi niste poginuli?«
Sramota... u zemlji u kojoj ljudi stalno pogibaju... nepotrebni, ničim izazvani napad... nastavno vijeće je
zaprepašteno (koje nastavno vijeće?)... ne dolazi uopće u obzir da ostanem i dalje u razredu... pogotovo što
mi ni dosadašnje ocjene nisu baš sjajne... nema drugog izlaza nego premještaj u drugu školu... neku tehničku
školu... kuhanje ili ručni rad... ne treba baš svatko u ovoj zemlji biti profesor...
Nakon propovijedi od četvrt sata stari vrag napokon prelazi na stvar – budući da je do kraja školske
godine ostalo još samo nekoliko dana, a čitav slučaj se već previše otegnuo... a postoji i sumnja da se sve to
dogodilo jer u školi imam potporu vrlo bliske rodbine... uvrijeđena strana traži zadovoljenje... stoga je
neophodno istočasno, makar i simbolično isključenje, jer će inače čitava stvar izgubiti smisao... izgledat će
kao da odlazim svojevoljno. ..
Na kraju nešto mumlja, prilično zbunjen, još uvijek me se ne usuđuje pogledati u lice.
Baca me iz škole samo nekoliko dana prije završetka godine. ..
– Naravno, napisat ćemo svjedodžbu – dodaje.
 K vragu i svjedodžba. Suze me guše u grlu, ali ih potiskujem... ne smijem plakati, ne smijem plakati.
– Kad moram napustiti školu? – tiho pitam. Još uvijek me ne gleda u oči.
– Odmah.
– Odmah?
– Da, istog časa.
Osjećam ledenu jezu u srcu. Buljim u njega svom snagom. Zbogom, Solveig. Ali neću moliti, ne smijem
se poniziti. Uzimam torbu, prilazim njegovu stolu, odlučujem promijeniti temu.
– Je li vas otac stigao spasiti na kraju? Sada on ne zna što će, crveni, trza se.
– Da, tvoj otac je divan čovjek... miran čovjek... puno mi je pomogao.
– A auto vam je dobro slupan?
– Molim?
– Netko je poginuo?
– Što? Što to govoriš? Dosta! Sad već gotovo viče.
– E, onda možete i ovo zadržati...
Bacam mu torbu na stol i jurim iz sobe, vidim tajnicu kako sjedi sva ukočena, a u kutu, nekako ga nisam
primijetila, mala, debela Beba, grimiznocrvena lica. Trčim do izlaza, što dalje od škole, čujem iza sebe
zvono. Nikoga ne želim vidjeti. Zaustavljam taksi i kažem vozaču, debelom čovjeku sa smiješnom žutom
beretom na glavi: – Vozite do sveučilišta, još bolje, iznad sveučilišta.
A on je malo glup, novi doseljenik iz Rusije, ne poznaje put, moram mu objasniti. Sve više se penjemo,
do vrha brijega, vozimo se malim šumskim stazama. Zaustavljam auto, izlazim, šetam medu borovima, malo
plačem. Vozač zuri u mene. Začas će i on početi plakati. Vraćam mu se, dajem pedeset funti i molim ga da se
vrati u četiri sata.
– Da, gospodo – kaže. Gospodo...
Ostajem dugo u šumi. Ležim na suhom tlu i opet ustajem, šetam i vraćam se na mali put. Oči su mi se
već osušile, odmorile, počinjem samo osjećati glad, zaboravljam ravnatelja, školu, Peer Gynta, tatu i mamu,
mislim samo na hranu. U četvrt do četiri stiže taksi. Nevjerojatno. Debeli, ćelavi vozač čeka, mirno briše
vjetrobran. Ugleda me kako trčim prema njemu iz šume, smije se.
U pola pet sam već kod kuće. Torba leži pored ulaznih vrata. Mama je vrlo napeta.
– Gdje si bila?
– Samo sam šetala...
– Kako se osjećaš?
– Istjerana sam iz škole.
– Znam... rekli su mi. Gdje si bila?
– Šetala sam, malo plakala... ali sada je dobro... smirila sam se. – Bile su Tali i Osnat.
– Što si im rekla?
– Da te danas puste na miru.
– Dobro si učinila.
– Jesi li nešto jela?
– Ne... ništa... strašno sam gladna...
– Onda dodi i sjedi.
– Gdje je tata?
– U Jeruzalemu.
– Što tamo radi?
– Stalno je tamo... izgleda da mu se jako približio...
– Kome?
– Njemu...
Ah... zato je tako napeta. Svjetlo u njenim očima. Žena u godinama. Osjećam se prazno i potišteno.
 Sjedam za stol, ona sprema prženi krumpir i okruglice od mesa, to je jelo koje zna najbolje spraviti.
Jedem i jedem, to mi je i ručak i večera. Hoda nervozno oko mene. Svaki put pojuri kad zazvoni telefon. No
stalno su to moji prijatelji, žao im je, no mama odgovara umjesto mene, svejedno mi je.
– Dafi nije kod kuće, vratit će se kasnije, nazovite sutra. – Moja sekretarica. A ja samo jedem, čokoladni
puding i voćni kolač, mama se javlja na pozive upućene meni, iznenađena je tim dokazom razredne
solidarnosti.
U devet navečer odlazim u vruću kadu, liježem u vodu s mjehurićima i pjevam. Idem u krevet, školska
torba je već u mojoj sobi, slijedi me cijeli dan bez mog znanja. Otvaram je, vadim Peer Gynta i otvaram
knjigu na mjestu gdje sam bila prekinuta, mirno nastavljam čitati u sebi:
Bog nek ti snage da gdje god ti bio,
I nek te usliša što god ti htio!
A ja ću čekati na povratak tvoj:
Čekaš li gore, srest ćemo se, mili moj!
I gasim svjetlo...
Mama i dalje hoda, luta kućom, nakon nekog vremena i ona odlazi u krevet, ali ne može zaspati, ja sam
stručnjak za nesanicu, okreće se u krevetu, opet odlazi u kupaonicu, vraća se, svjetla se pale i gase. U
jedanaest odjednom zvoni telefon, ali nije tata. Čini se da je Na'im. Razgovaraju o staroj gospodi, mama ga
moli da je ne ostavlja, jer postoji mogućnost da su našli Gabriela, neka ostane uz nju dok se tata ne vrati iz
Jeruzalema.
Sve to čujem već kroz san. Zaspala ili ne, neću izaći iz kreveta. Cijelu noć spavam, uz kraća buđenja,
nakon kojih opet padam u san.
Rano ujutro opet zvoni telefon... Mama razgovara, nekoliko minuta kasnije stoji pored mog kreveta, već
je odjevena. Odlazi u Jeruzalem, moram nazvati ravnatelja i reći mu da danas neće doći u školu. Kimam
glavom i vraćam se snu. Budim se u osam. Kuća je prazna. Ustajem, zatvaram kapke, mičem slušalicu s
telefona. Ni škole, ni roditelja, ničega... vraćam se u krevet i opet spavam. San mi se vratio. Dobro jutro.

ADAM

Taj spori pokret. Cini mi se da čujem tihu glazbu. Počeo sam polako hodati da ga odvučem odavde, a on
se vuče za mnom, šešir je zabacio na potiljak, govori, priča svoju priču, a ja se i dalje bojim da bi odjednom
mogao odmagliti. Ne odvajam se od njega, lagano mu dodirujem rame i vodim ga odavde. Sad je već
potpuni dan, ljudi žure na molitvu. Iznad svega pazim da ga ne preplašim. Troje djece nas prati, razočarani
su, zabrinuti zbog prekinuta jutarnjeg puta, no on kao da ih je zaboravio, ponesen je strujom vlastitih riječi, i
već smo izvan religiozne četvrti, hodamo Novim Gradom, pored drevnog muslimanskog groblja, a djeca se
boje ostaviti svoj kvart, zastaju i zovu ga, ali on im odmahuje rukom da ih se riješi – Kasnije, ne sada – i
hoda dalje sa mnom.
Ja mu potom počinjem pričati kako sam ga tražio, o vojnim vlastima koje ništa o njemu ne znaju, i dalje
ne spominjući baku koja se vratila u život, a ni Asiju. Pričam mu samo o svojim noćnim lutanjima dok sam
ga tražio. Sluša te priče s velikim užitkom, smiješi se, oči mu blistaju, stavlja mi ruku na rame dok me
slijedi.
Prolazimo pored hotela »Kralj David«, nastavljamo kroz vrtove Kršćanske mladeži, spuštamo se
jednom sporednom ulicom do hotela »Moriah«, i kroz velike prozore vidim da su stolovi postavljeni za
doručak. Slabašan miris kave i prepečenca. Sto jimo pored glavnog ulaza, pored staklenih okretnih vrata.
Kažem mu:
– I baka se u međuvremenu oporavila... došla je kući... Hvata se zida, samo što nije pao, prasne u
smijeh.
 – A ja sam se jedva čekao vratiti... to smiješno nasljedstvo... Kroz vrata dopire tiha glazba, lagana
jutarnja glazba. Hvatam ga za ruku.
– Idemo unutra, mogli bismo nešto popiti.
– Neće nas pustiti.
I vratar nas zaista zaustavlja – dvojicu čudnih stvorenja, nedostojnih tako otmjenog hotela, religioznog
Zidova odjevenog u crno s uvojcima i bradom i s tenisicama na nogama, te snažno građenog radnika u
prljavom kombinezonu. Vadim novčanicu od stotinu funti i dajem je vrataru. – Htjeli bismo samo lagani
doručak. – Pohlepno grabi novac, uvodi nas na sporedni ulaz, zove natkonobara koji nam žurno prilazi,
užurbano trpa u džep još jednu stotku, bez riječi nas vodi u malu urešenu prostoriju s mekanim sagovima, i
zatvara za nama vrata.
Taj me doručak stoji trista funti, ali o novcu sam već odavno prestao razmišljati. On tvrdi da nije gladan,
pa ga ne silim da jede. Sjeda pored mene, gricka svoje uvojke i gleda kako bacam u sebe male, svježe
roščiće, ispijam šalicu za šalicom kave. Odsutno pruža ruku i počinje sa stolnjaka skupljati mrvice, igrati se
s njima.
– Kakav je to post? – pitam ga.
– Sedamnaesti tamuza, uništenje Zida.
– Ali opet su ga sagradili. – Kroz zavjesu pokazujem sive zidine Staroga Grada.
Ne slijedi me pogledom, samo se nelagodno smješka.
– Nije to taj zid...
– I zato ne jedete?
Smiješi se onim svojim slabašnim, zatravljujućim osmijehom, sliježe ramenima, mrmlja nešto o tome da
nije gladan. I odjednom se počinje zanimati za Asiju, napokon, već sam mislio daju je zaboravio. Pita kako
je provela vrijeme dok njega nije bilo, a ja mu oprezno pričam o njenom poslu, čežnjama, i on sluša,
zatvorenih očiju.
– Ali kako ste me pronašli?
Stavljam na stol komad slomljene plave kovine, toliko sam je premetao po rukama da je omekšala.
Pričam mu o nesreći. Sjeća se nesreće. Smiješi se. Taj stari ga je zamalo ubio...
S druge strane ograde, njemu iza leda, iznenađen vidim ona tri mala ortodoksna klinca, kako vire kroz
grmlje, mašu rukama, dozivaju, bacaju šljunak u prozor. Brzo ustajem, odlazim do glavnog ulaza,
pronalazim vratara, dajem mu pedeset funti i skrećem pažnju na one male derane. Iz predvorja telefoniram
kući. Već je šest sati. Još nije dobro ni zazvonilo, Asija već diže slušalicu. Kažem joj što se dogodilo, ona
odlučuje da će odmah doći. Vraćam se u malu prostoriju i zatičem ga kako zvače polovicu ostavljenog
roščića. Smjesta naručujem još jedan doručak. S druge strane ograde vratar hvata za vrat jednog od dječaka,
grabi mu šešir, okrutno ga trese.
Pije kavu, jede dva mekokuhana jaja.
– A ja sam već mislio da ste odustali od mene... Odjednom mi je jasno, on se uhvatio mene, koliko i ja
njega,
boji se da bih ga mogao vratiti. Jurim na recepciju, uzimam sobu, opet razdajem novac, sasvim
nepotrebno, konobarima i vrataru. Vraćam se po njega u malu prostoriju. Požderao je već ogromne količine,
kao da je danima postio, oblizuje tanjurić s maslacem i malu zdjelicu od džema, na bradi mu se vide žute
mrlje od jaja. Izvodim ga, prolazimo predvorjem punim američkih turista koji znatiželjno bulje u nas, prate
nas osmijesima. Natkonobar nam pokazuje sobu na trećem katu. Gabriel se baca u jedan od naslonjača, s
uzdahom olakšanja.
– Opet sam pobjegao... kao i prije, iz pustinje...
Kroz prozor se pruža impresivan pogled na Stari Grad. Pokućstvo je ugodne tamnosive boje, sagovi
sivi, zavjese sive. On svlači svoj crni kaput, izuva cipele, šeta u čarapama, odlazi u kupaonicu, pere ruke,
suši ih mirišljavim papirnim ubrusom, uključuje radio i muzika nas preplavljuje.
 – Kako krasna soba.
Pitam ga mogu li podići njegove stvari koje je ostavio u ješivi. Sliježe ramenima, nema ničeg posebno
vrijednog.
– Ali auto...
Oh, na njega je gotovo zaboravio. Pruža mi ključeve, bolje da on ne ide, ne bi mogao podnijeti njihovo
razočaranje i tugu.
Skida košulju, uzima neki časopis i počinje ga listati, gledati slike.
Zaključavam za sobom vrata, žurno silazim i vraćam se u sta ru četvrt, malo se gubim po putu, no
napokon stižem u dvorište ješive.
Djeca jure prema meni.
– Gospodine, gdje ste ga'odveli?
Ne odgovaram; ulazim u auto i pokušavam ga zapaliti. Akumulator je vrlo slab, motor glasno kašlje.
Djeca zovu neke studente, koji smjesta okružuju auto.
– Kamo idete, gospodine? Što namjeravate učiniti s tim automobilom?
Napokon uspijevam zapaliti motor, mora da sam se malo zbunio. Ne govorim ništa, no moja šutnja
samo povećava njihov bijes. Stoje ispred auta i ne misle se maknuti. Pomislio bih da zbog posta nemaju
snage, no od gladi su postali još odlučniji. Svom snagom drže auto, koji se ne miče, premda sam ubacio u
brzinu i dobro pritisnuo gas.
Pojavljuje se i neki starac, želi znati što se to zbiva. Govore mu nešto na jidišu.
– Gdje je on? – pita me.
– On je slobodan čovjek – odvraćam. – Nikome ništa ne duguje.
Starac se smiješi.
– Što je slobodan čovjek? Hajde k vragu, ne kažem ništa.
U međuvremenu, tri studenta ulaze u auto i sjedaju na stražnje sjedište. Oko nas se skuplja sve više
ljudi. Gasim motor, izlazim, dovraga i auto, neću se tući zbog njega, stavljam ključeve u džep, neka si
pojedu tu prokletu kantu.
Starac me i dalje promatra.
– Recite, gospodine, kako to mislite, slobodan čovjek? Šutim. Umoran sam i iscrpljen. Gotovo na rubu
suza. Imam pedeset šest godina. Što se to događa sa mnom?
– Držite li vi sebe, gospodine, slobodnim čovjekom? A, evo sada teoloških argumenata...
Otvaram vrata automobila, vadim prometnu dozvolu, pokazujem mu da je registriran na staričino ime,
objašnjavam da auto moram vratiti vlasnici.
Jedan od studenata uzima dozvolu, gleda je, šapće nešto starcu u uho.
– Ako gospodin želi uzeti auto, neka samo izvoli, ali ipak ne može reći da na svijetu postoji ijedan
slobodan čovjek. Gledam ga, kimam glavom kao hipnotiziran, uzimam dozvolu i ulazim u auto. Učenici
nevoljko napuštaju stražnje sjedište, put je slobodan. Vozim iz četvrti, stižem pred hotel, ostavljam auto na
parkiralištu. Ulazim u hotel, na recepciji vidim Asiju, sva je izvan sebe, recepcionar ništa ne zna.
Naglo blijedi kad me vidi samoga.
– Gdje je on?
Hvatam je pod ruku. Trese se, lagana je na dodir. Penjemo se stepenicama u sobu, oslanja se o mene.
Vadim ključ i otvaram vrata, pitam se je li još uvijek tu, ili je već odlepršao kroz prozor.

NA'IM – DAFI

Znam da nikog nema, ali svejedno zvonim, čekam, zvonim, čekam, i još jednom zvonim, ali odgovora
nema. Zvonim posljednji put, nitko se ne javlja, kucam nekoliko puta, nitko ništa. Stavljam ključ u bravu,
još jednom zvonim, otvaram vrata. Kuća je u mraku, svi su kapci zatvoreni, kao da su svi otišli i kao da se
dugo neće vratiti. Napisat ću mu poruku i otići. Ali samo da prvo odem u njenu sobu, samo da je vidim,
legnem načas u taj najdraži krevet i onda idem...
Netko zvoni. Tko bi to mogao biti? Opet. Baš mi se i ne ustaje. Ako je poštar, neka se posluži
sandučićem. Opet zvonjava. Taj je uporan. Sada i kuca. Možda bih trebala ustati. Odjednom netko pokušava
gurnuti ključ u bravu... Kratka zvonjava i vrata se otvaraju. Tko je to? Netko hoda po stanu. Lagani koraci.
Lopov ujutro? Evo ga, ide ravno u moju sobu. Oh, upomoć...
Ali, netko je ovdje... Dafi leži u krevetu u zamračenoj sobi. Glava joj na jastuku, plava kosa posvuda.
Sama je u kući. Sad je prekasno za bijeg.
– Ja sam... – mrmljam. – Mislio sam da nema nikoga. Jesi li bolesna?
Ah, to je samo Na'im. Pa što? Tata mu je dao ključ od kuće. Iznenadio se zatekavši me. Slatki mali
Palestinski Problem crveni i žurno se, mucajući, ispričava: – Ja sam... Mislio sam da nema nikoga. Jesi li
bolesna?
– Ne, nisam bolesna... samo ležim... tata te je poslao da mu nešto doneseš?
– Ne... baš i nije. Tražim ga... zar se još nije vratio iz Jeruzalema?
– Nije... zašto?
– Htio sam mu nešto reći.
– Reci meni.
– Ne, nisam bolesna... – Sva je crvena, čvrsto se zamata u pokrivač, možda je ispod njega gola. – Samo
ležim... tata te je poslao da mu nešto doneseš?
Što da kažem? Saznat će za ključ i onda sam gotov.
– Da.
Ali na kraju će otkriti da lažem.
– Ne... baš i nije. Tražim ga... zar se još nije vratio iz Jeruzalema?
– Nije... zašto?
– Htio sam mu nešto reći.
– Reci meni.
Tako se slatko smiješi.
Što joj mogu reći? Leži tu u lijepoj pidžami s cvjetićima. Što da joj kažem? Volim te. Uvijek sam te
volio...
– Starica umire... došao sam reći da se povlačim...
– Povlačiš iz čega?
– Povlačim se iz posla... nemam više snage...
– Snage za što? – Smiješi se prezrivo. Sva ta prokleta pitanja...
– Snage da se brinem o njoj. Ona zaista umire.
– Mislila sam da se ona brine o tebi... tako je tata rekao...
– Molim? To nije istina...
Ovo mi zaista ide na živce. I odjednom sam jako slab. Dah mi je sve kraći. Noge joj vire ispod
pokrivača, sjedi malo podignuto. .. bluza joj je otvorena... nema grudnjaka... vidim nešto mekano i bijelo,
noge joj opet nestaju... počinjem se tresti iznutra. .. ubit ću je...
Kako je ozbiljan taj dečko, da umreš. Stalno crveni. Ipak, jako se izmijenio. Ta gusta, kovrčava kosa i
sva ta odjeća. Tko mu to kupuje? Gleda me tako žestoko kao da će me ubiti. Bulji u me ne, proučava me, tim
žarkim arapskim očima, ima nešto malo zamagljeno u njima. Nadam se samo da neće iznenada odjuriti.
– Starica umire... došao sam reći da se povlačim. Kakva kriza! Premijer daje ostavku.
– Povlačiš iz čega?
– Povlačim se iz posla... nemam više snage...
Snage za što? Čovjek bi pomislio da je u posljednje vrijeme jako naporno radio. Zbilja je smiješan, a
tako ozbiljan i mrk. Kad bi mi se barem malo nasmiješio.
 – Snage za što? – smiješim mu se.
Ta ga pitanja očito smetaju, ali što mogu, u protivnom će odmagliti odavde.
– Snage da se brinem o njoj.
Svinja jedna! On se brine o njoj? A tata je rekao da se ona brine o njemu, da ga voli.
– Mislila sam da se ona brine o tebi.
E, sad se zbilja razbjesnio. Uvrijedila sam ga.
– Molim? To nije istina...
Podižem se u krevetu. Oči mu plamte. Taj njegov glas, malko promukao, taj prepredeni naglasak. Začas
se raspalio. Jadnik je zaljubljen u mene, to znam. Ali drži i do svoga ponosa, tog njihovog famoznog ponosa.
Moram ga obuzdati, a onda ga smutiti prije no što ode.
– Zašto ne sjedneš malo, ako imaš vremena. Možeš se povući i kasnije.
Napokon se smiješi. Traži gdje bi sjeo, no jedina je stolica prekrivena mojom robom. Prilazi krevetu i
sjeda na rub.
Tišina. Stalno ga promatram. Sjedi pognute glave, pokušava smisliti što bi mogao reći.
– Škola je gotova? – iznenada pita.
– Za mene.
Ona ništa ne shvaća. Nikad neće shvatiti. Što me boli. Kako sam usamljen. S majkom i ocem u ovoj
lijepoj kući. Leži u krevetu bez ikakvih briga. Nema ona pojma ni o čemu. Iznenada mi se smiješi, dugim,
lijepim osmijehom. Volim je sve više. Možda ipak ima nade.
– Zašto ne sjedneš malo, ako imaš vremena. Možeš se povući i kasnije.
Tako je slatka... Gledam gdje bih mogao sjesti. Stolac pored stola je prekriven odjećom, bluza, mali
grudnjak, donje rublje, stvari o kojima nemam pojma. Napokon odlučujem sjesti na krevet, na rub, osjećam
kako miče noge, nešto toplo i nježno. Buljim u pod, u njene papuče koje sam jednom nosio, u međuvremenu
su se malo iskrzale. Stalno me gleda i smješka se. Što hoće? Bilo bi joj bolje da se prestane tako smješkati,
jer ću je poljubiti tako žestoko da će joj biti krivo. Što to radi? Miče noge ispod mene. Tiho je. Tako tiho.

– Škola je gotova? – pitam je da održim neki razgovor.

– Za mene – odgovara i dalje nasmiješena. – Izbacili su me.
– Što? Izbacili su te?
– Čuo si. Uvrijedila sam jednog nastavnika i ravnatelj me izbacio.
– Kako si ga uvrijedila?
Priča mi što se dogodilo. Vrlo čudno. Ona je zbilja malo neuravnotežena. To sam već i prije zamijetio.
– Zašto nisi rekla da ti je žao?
– Bila sam luda.
Toplina koju pruža. Njeno rumeno lice. Ta glatka koža. Grudi, da, prave grudi, malešne, izviruju kroz
rukav. Moram biti jak, ne smijem izgubiti glavu. Došlo je vrijeme, glavno je samo nastaviti razgovor. Što bi
bilo da je uhvatim i poljubim? Što bi se dogodilo? Ionako sam se povukao.
– Izbacili su me – kažem, a on je zaprepašten, ne vjeruje.
– Što? Izbacili su te?
– Čuo si. Uvrijedila sam jednog nastavnika i ravnatelj me izbacio.
Pričam mu sve kako je bilo, cijelu priču od početka do kraja, a on sluša tako zabrinuto, kao da sam
njegova kći, pokušava shvatiti, a ne razumije. No odjednom ni ja ne shvaćam zašto sam bila tako svojeglava.
Cijela stvar, kad je sada opisujem, djeluje potpuno besmisleno.
– Zašto nisi rekla da ti je žao?
– Bila sam luda.
Zbilja, zašto nisam? Jednostavna isprika. To bi bilo dovoljno.
 Sada mi je vrlo blizu, miriši na slamu. Glatka, tamnoputa koža. Treba mu samo malo snage. Ne smije
sada odustati. Što bi bilo da mu pridem i da ga poljubim? Što bi se dogodilo? Već se io nako povukao, zar
ne? Najvažnije je održati razgovor. Preplavljuje me neka unutrašnja vrućina, to je želja. Neka me uhvati,
zagrli, neka bude jak. Odjednom moram piškiti. Strašno mi je sila. – Samo čas – kažem i smjesta skačem,
pokrivač pada, trčim polugola u kupaonicu, zatvaram vrata i sjedam, gorim iznutra i piškim glasno, kao neka
krava. Kakvo olakšanje! Što će se dogoditi? Samo da ne pobjegne. Umivam se, perem zube i tiho se, bosa,
vraćam, nalazim ga na istom mjestu, sjedi na krevetu, razmišlja, samo mu je glava klonula, položio ju je u
onu udubinu koju sam ostavila na zgužvanoj plahti. Ne primjećuje da sam se vratila. Naglo skače, sav se
zacrvenio.
– Moram ići.
– Zašto? Pričekaj tatu.
– Ali on ne dolazi...
– Doći će... pojedi nešto, već sam ti i prije kuhala, zar je bilo tako loše?
Nagovaram ga.
Pristaje. Oblačim kućnu haljinu i odlazim u kuhinju, a on ide u kupaonicu.
Baš sam je htio dodirnuti, kad se uzbudila, skočila iz kreveta, pokrivač je pao, odjurila iz sobe i
zaključala se u kupaonici. Eto ti, Arape. Idi, idi. Sine čovječiji, odleti. Nikada. Reci zbogom, jer će začas
početi vrištati. Očajan sam, želim ustati, ali ne mogu. Toplina kreveta kojeg je napustila. Barem toplina. Na
plahti neka mala knjiga – Peer Gynt. Nije mi poznata. Dosta mi je tih pjesama. Vraćam je. Ne mogu ustati.
Gledam udubinu koju je ostavila u krevetu, na zgužvanoj plahti. Gladim je rukom, htio bih je poljubiti.
Pimpek mi gori, tvrd je kao kamen, začas ću špricnuti. Ustaj i bježi odavde, spašavaj se! Spuštam glavu.
Moram se maknuti, prije no što do kraja ispadnem budala. Evo nje, došla je nečujno. Počešljala se, djeluje
novo i svježe, umila je lice. Skačem, bježim.
– Moram ići.
– Zašto? Pričekaj tatu...
– Ali on ne dolazi...
– Doći će... pojedi nešto, već sam ti i prije kuhala, zar je bilo tako loše?
Očajna je, ali se ipak nada. Zbilja me nagovara. – Dobro – slažem se, ponosno, kao da joj činim uslugu.
Odijeva kućnu halji nu i ide u kuhinju, a ja uzimam Peer Gynta i odlazim u kupaonicu, pišam dugo i polako,
močim pimpeka s hladnom vodom i malo ga zračim, čekam da se vrati u normalu. U međuvremenu malo
čitam Peer Gynta, ali ništa ne razumijem. Zbilja sam se zaglupio. Gledam tamno lice u zrcalu, umivam se,
tiskam pastu za zube na prst i malo trljam zube, češljam kosu, stavljam malo mirisa. I odjednom pomišljam,
možda i ona mene malko voli, zašto ne?
Dekadentni obrok. Jedemo u blagovaonici, na bijelom stolnjaku, s najboljim porculanom. Nasred stola
palim svijeću, kao što sam vidjela u filmovima. Kuham instant juhu od graha i pravim veliku salatu od
rajčica i krastavaca, dobro začinjenu. Spravljam i umak. Pečem četiri već napola pripremljena kotleta, te
otvaram konzervu ananasa, stavljam sladoled na ananas, i komade čokolade na sladoled. Onda mi on
pomaže skuhati kavu, a ja donosim neke fine kekse. On jede mnogo i zbilja mu prija. Pita me o Peer Gyntu,
pričam mu zaplet, dokle smo došli u školi.
Daje mi juhu od graha i salatu i umak i kotlete i pečene krumpire i ananas sa sladoledom i komadićima
čokolade. Pomažem joj pripremiti kavu, a ima i vrlo dobre kekse. I sve je jako ukusno. Sjedimo u
blagovaonici, za stolom postavljenim kao u filmu, sa svijećom koja gori usred dana, jer je pomalo mračno s
još uvijek pritvorenim kapcima. Pitam je o drami koju čita i ona mi priča sve o njoj. Divno ju je slušati i jesti
hranu koju je skuhala. Znam da je neću zaboraviti sve dok živim. Zatim se na vratima začulo zvono i ja sam
pomislio, evo, to je kraj, ali nije bio kraj.
 Odjednom, negdje pri kraju jela, oglasilo se zvono. Otišla sam otvoriti i zamalo pala mrtva. Švarci, kao
neko veliko čudovište, još uvijek s onim povezom na glavi, sad već malo prljavim. Ugodno se smješka,
lisac, htio bi se ugurati unutra, ali ja stojim na vratima da ne vidi Na'ima za stolom.
– Dafi, jesi li bolesna?
I on. Ako toliko ljudi misli da sam bolesna, možda zaista i jesam.
– Ne... što se dogodilo?
– Je li ti majka kod kuće?
– Nije.
– Gdje je?
– Otišla je u Jeruzalem.
– U Jeruzalem? Što se dogodilo?
– Ne znam. Otišla je rano ujutro. Tata je tamo.
– Ah, tako. Rekli su mi u garaži da ga nije bilo ni jučer ni danas. Nešto se dogodilo?
– Ne znam?
– Zabrinuo sam se. Majka ti nije danas došla u školu, a nije ništa ni poručila, to se još nikad nije
dogodilo. Pokušali smo je nazvati i nitko se nije javio. Kad si se vratila?
– Nisam se vratila... cijelo sam vrijeme bila ovdje... samo sam skinula slušalicu...
– Oh... – šaljivo se smješka. – Zašto? Ako smijem pitati... Smiješ, smiješ...
– Samo sam...
Nisam više u vašoj vlasti, gospodine, pod vašom komandom. Zainatili ste se da me izbacite iz škole
prije završetka školske godine. E, sad ćete platiti.
No on bi i dalje htio ući, neprekidno se gura naprijed.
– Nadam se da se ništa nije dogodilo... zbilja sam bio zabrinut... zar ti nije rekla da nas obavijestiš?
– Mislim da je nešto rekla, sada se sjećam, bilo je tako rano ujutro...
– Što je rekla?
– Da danas neće doći u školu.
– Zašto nam nisi javila?
– Zaboravila sam. Ravno u lice.
– Zaboravila si?
– Da.
Nisam više u tvojoj vlasti, gospodine, više mi nisi ravnatelj, ne možeš mi više ništa.
Ne miče se, ne odlazi. Zapanjen je, crven od bijesa. Maše štapom po zraku.
– Nešto s tobom nije u redu... zbilja nešto nije u redu...
– Znam. – Gledam ga ravno u oči.
Tišina. Zašto ne odlazi? Na'im unutra sluša u tišini, odjednom stolica zaškripi.
– Ali, netko je unutra. – Naglo oživljava, gura me na stranu i juri u stan, zaustavlja se u blagovaonici,
vidi stol s ostacima jela i Na'ima kako stoji sav napet u kutu.
– Tko si ti?
– Ja sam Na'im – odgovara on poput nekog idiota, kao da je to njegov ravnatelj.
A Švarci ga hvata, grabi ga za ruku, baš kao što hvata djecu za vrijeme odmora, sav uzbuđen.
– Poznat si mi odnekud... gdje smo se sreli?
– One noći. Kad ste razbili auto. Došao sam ga vući...
– Ah, ti si njegov pomoćnik?
– Da.
– I što radiš ovdje?
– Čekam ga.
 Švarci djeluje zadovoljan, hoda po sobi, proučava stol i jedaći pribor, ponaša se kao da je u školi. Mogla
bih ga ubiti. Suze mi naviru na oči.
– Reci majci da mi se javi. Ne odgovaram.
– U redu?
Ne odgovaram.
– Ja ću joj reći – upada Na'im.
Švarci se smješka. A ja sam na rubu nesvijesti.
Odlazi otvoriti vrata, čujem neki poznati glas. Treba mi malo vremena da se sjetim tko je, onaj stari,
vukli smo mu auto prošle noći, priča s Dafi na vratima. Dafi mu grubo odgovara, opet me zadivljuje, ta cura
zbilja ima petlje. Raspituje se o njenoj majci i ocu, a ona se postavlja čvrsto, nepokolebljivo. Čovjek se
počinje uzrujavati, onaj njegov umilni glas postaje sve otrovniji. Na kraju silom ulazi u stan, zbilja ga je
dobro uzrujala. Hoda okolo sa štapom, vidi mene i grabi me. Uplašen sam, ne znam zašto se bojim tog starca
s bijelim zavojem na glavi.
– Tko si ti?
– Ja sam Na'im – smjesta odgovaram. Grubo me hvata.
– Poznat si mi odnekud... gdje smo se sreli? Nije me prepoznao.
– One noći kad ste razbili auto. Došao sam vas vući.
– Ah, ti si njegov pomoćnik.
– Da. – I što radiš ovdje?
– Čekam ga.
Šeta po sobi, kao po svojoj kući, gleda tanjure na stolu, smiješi se. Onda kaže Dafi: – Reci majci da mi
se javi. A ona mu ne odgovara.
– U redu?
I dalje ne odgovara. Odgovori, za boga miloga. Zašto ga tako izaziva? Ali neće odgovoriti, a on se ne
miče.
– Ja ću joj reći – kažem, samo da ga se riješim.
Odlazi. Ostavlja vrata širom otvorena. Odlazim ih zatvoriti. Dafi se ne miče, stoji i bulji u zid. Prilazim
joj, diram je.
– Tko je to bio?
A ona ne odgovara, samo blijeda zuri u zid. Dobro nas je preplašio. Odjednom se okreće prema meni,
mislim da me hvata, onda i ja grabim nju, mislim, grlim je, potom se ljubimo, ne znam tko je bio prvi,
mislim da smo se zajedno dohvatili, isprva malo petljamo, ali onda se ljubimo ravno u usta, s jezikom, kao u
filmovima, samo što u filmovima nema okusa, a ja na njenim usnama osjećam kavu i kolače, i još jedan
dublji miris, dugo se ljubimo i odjednom osjećam da tako neću moći dugo, umrijet ću ako ostanem samo na
tom ljubljenju, padam na koljena i počinjem joj ljubiti noge, to sam tako dugo čekao, ali ona me diže i vuče
u spavaću sobu, već je gotovo gola, svlači mi košulju i kaže: – Dodi, budi mi ljubavnik.
Onda mi je Na'im prišao, bijedan i slomljen i rekao: – Tko je to bio?
Ne odgovaram. Tako mi ga je žao. Kako ga je onaj pokvarenjak ispitivao, kako je on surađivao, tako
pokorno, kukavno. Hvatam ga jer se bojim da će me ostaviti, a on me grli i odjednom se ljubimo, ne znam
kako se to dogodilo, tko je bio prvi, mislim da smo zajedno. Pravi poljupci, kao u filmovima, usne mu imaju
okus po ananasu i čokoladi, sišem ih s jezikom. Iznenada me pušta i pada na koljena, počinje mi ljubiti noge,
kao neki luđak. Vidim da se boji ustati i da će htjeti ostati tako na koljenima, pa ga dižem i vučem u spavaću
sobu, rastvaram kućnu haljinu i gornji dio pidžame, skidam mu košulju da ne bude odjeven kad sam ja već
gotovo gola.
Divno je. Već, tako brzo. No je li to sve? Zar ja to zaista ra dim, bože, to, to je to, to je ono pravo. Te
male grudi, poput tvrdih jabučica. Mala djevojčica. I taj krik. Sto ja to radim? Unutra, zbilja sam unutra. U
njoj. Baš kao što sam i mislio da će biti, samo malo drukčije. Oči su joj zatvorene. Zašto ne kaže nešto? Ovo
je sreća, to je najviša sreća, nema ničeg ljepšeg od ovoga, ne može biti... odjednom počinjem jako dahtati...
Rekoh: – Dodi, budi mi ljubavnik – jer nisam htjela da me povrijedi. Ali povrijeduje me. Ne može ga se
zaustaviti. Dosta, stani sada, tako je divno, oh, bože. Ne može ga se zaustaviti. To je to. Sigurna sam da sam
prva od svih cura. Kad bi samo Osnat i Tali znale. Lijepo je, kao u snu. Na'im u meni, strašno, ti glatki
pokreti. Sve užasno ozbiljno. I odjednom počinje dahtati, kao neki starac, kao da je netko drugi ušao u njega.
Dašće na arapskom. .. od užitka ili bola, ne može se reći.
– O čemu razmišljaš?
– Uopće ne razmišljam.
– To je nemoguće, moraš o nečemu razmišljati.
– Gotovo je sa starom.
– Što je sa starom?
– Sad je već sigurno mrtva.
– Koliko joj je godina?
– Preko devedeset. Kad bih ja barem toliko poživio.
– Je li te uvrijedio?
– Tko?
– Ravnatelj...
– To je bio ravnatelj... Ne, zašto, čime bi me uvrijedio? Samo sam se prepao.
– Prepao?
– Da, zbilja me je prestrašio...
– Kada ti je tata dao ključ od stana?
– Nije mi ga dao.
– Ali danas si imao ključ.
– To je moj ključ.
– Tvoj?
– Napravio sam duplikat ključa kad me je poslao po torbu... kad sam tebe vidio...
– Tako davno...
– Da. – Zašto?
– Htio sam imati ključ od ovog stana.
– Ali zašto?
– Tako, htio sam...
– Zbog mene?
– I zbog tebe.
– A zbog čega još?
– No dobro, zbog tebe.
– Ali zbog toga si mogao završiti u zatvoru.
– Pa neka... Netko dolazi!
– Ne.
– Slušaj... dolaze neki ljudi.
– Onda se obuci... brzo... sakrit ću te... to su tata i mama, a ja sam mislila da je netko drugi.

ADAM

Polako se proteže, drijema na širokom krevetu, glava mu na hrpi jastuka koje je skupio, jasno svjetlo
jeruzalemskoga jutra ispunjava sobu. Glazba i dalje svira, neki živahni marš. Ona me hvata, posrče na
dovratku. Nisam očekivao da će je toliko pogoditi njegova crna brada, dugački uvojci, šal koji mu bezbrižno
visi niz odjeću i šešir od žutosmedeg lisičjeg krzna koji prijeteći leži na stolu pored telefona.
– Što se dogodilo? – šapće. Otvara oči, gleda nas, i dalje leži, slabašni osmijeh pojavljuje mu se na licu,
kao da uživa u njenom zaprepaštenju, kao da je čitav slijed njegovih aktivnosti bio namijenjen ovom
trenutku.
– Kako ste? Gospodo...
Ništa ne može izustiti, riječi joj stoje u grlu, boji li se da ljubavnik više nije ljubavnik, da je ljubavnik
poludio? Ljubav žene u godinama...
– Ali zašto?
Polako se diže, sjeda, i dalje se nekako sretno osmjehuje.
– Htjeli su me ubiti, pa sam morao pobjeći. Hvala bogu, najvažnije je da sam živ.
Ushodao se po sobi, odlazi do prozora i gleda Zid Staroga Grada, njegove kule i kupole. Ona ga
promatra kao da svaki nje gov korak ima neko posebno značenje. I dalje mu se boji pristupiti, i dalje je
nervozna.
Primjećuje Morrisa na parkiralištu.
– Pustili su me, dakle? Divni ljudi...
Šutim. Ostao sam bez riječi. On i dalje pred nama hoda goredolje, ruke je prekrižio na leđima. Privikao
se na sporije pokrete starijih ljudi.
– I što ćemo sada?
– Dao bog, vratit ćemo se kući. Baka je živa, hajde da je pozdravimo. Neka nas blagoslovi. Sad nema
više nikakvog nasljedstva, to je bio san kojeg više nema. Sjednimo i pričekajmo. Zbilja, gdje nam se žuri? Ja
imam vremena...
Hvala bogu, dao bog, izgovara to bez razmišljanja, sasvim prirodno, ili nas namjerno želi isprovocirati?
Hoda velikom, lijepom sobom, malo podalje od nas, lagano dodiruje pokućstvo, uzima i gleda jednu
pepeljaru, zastaje ispred zrcala i proučava svoj odraz, nježno popravlja uvojke.
– Ne biste vjerovali, no posljednjih mjeseci se uopće nisam vidio. Oni nemaju zrcala.
Spušta se u naslonjač.
Netko kuca na vrata. Pojavljuje se službenik s recepcije, bulji u nas kao da smo goli. S mukom
pronalazi riječi. Dvanaest je sati, boji se, kaže, da nažalost moramo napustiti sobu, imaju najavljen neki
kongres, sobe su zauzete...
Ja i dalje šutim. Asija ne zna što bi rekla. Gabriel ustaje, preuzima inicijativu.
– Odlazimo.
Službenik mu se lagano klanja i zatvara vrata.
Nekoliko minuta kasnije svo troje silazimo niz stepenice. Odlazim do recepcije i plaćam sto pedeset
funti za upotrebu sobe. – Nažalost, nemamo tarifu po satu – ispričava se službenik, ali tako nešto nisam ni
tražio, pružam mu novac (novčanik je olakšao, smežurao se, nikada nije bio tako mlohav). Delegati
kongresa stoje u redu ispred domaćice koja im na revere kaputa pričvršćuje pločice s imenima. Znatiželjno
promatraju nas troje. Gabriel izaziva veliku pažnju sa svojom crnom odjećom, uvojcima i širokim krznenim
šeširom. Iznenadni odsjaj blica, netko ga je snimio.
Ulazimo u Morris, ja za volanom, konačno napuštamo Jeruzalem. Užasno vruć dan. Auto ide sporo,
trideset do četrdeset kilometara na sat. Svi nas pretiču, čak i mali motorbicikli, vozači nam se okreću s
osmijehom, kao da smo neki mladi pustolovi. Već i sama nazočnost takvog auta na putu izaziva poštovanje.
Pri usponu na Kaštel, Morris počinje kašljati, motor ispušta čudne zvuke kao zarđali mitraljez. Doduše,
iza jednog zavoja uspinjemo se na vrh brda. No nakon Ša'ar Ha'gaia, na cesti s mnogo zavoja, iza nas se
stvara kolona, vozila nas ne mogu preteći zbog prometa u suprotnom smjeru. Zaustavlja nas prometnik na
motoru, traži da se maknemo ustranu i oslobodimo zarobljenu kolonu. Činimo kao što kaže. Prije no što se
vraćamo na cestu, provjerava dokumente, moje mehaničarsko uvjerenje ga smiruje.
 Ponovo se iza nas stvara duga kolona i opet se mičemo ustranu, duga kolona prolazi mimo nas.
Nakon petosatne vožnje stižemo na autoput Tel Aviv – Haifa, kao da smo došli na drugi kontinent. Prije
Hadere stajemo, uzimamo benzin i idemo nešto jesti. Neprekidno nas prate znatiželjni pogledi, nešto u našoj
pojavi izaziva veliko zanimanje.
Jedemo. Bolje rečeno, Gabriel jede, proždire jelo za jelom, kao da mora utažiti neku neutolivu glad.
Nastavljamo putovanje. Četiri su sata. Stojimo na parkiralištu pored auta, gledamo kako u blizini treperi
more, oko nas se kreću ljudi i automobili. Šutimo. Stalno nas prate znatiželjni pogledi, nasmiješene oči.
Gabriel odlazi u malu trgovinu suvenira i opreme za kampiranje, idemo za njim i dalje u strahu da bi mogao
pobjeći.
Medu predmetima u izlogu pojavljuje se i njegov odraz.
– Zaprepastit će se ako dođem ovakav... – kaže on, kao da tek sada shvaća svu neobičnost svog izgleda.
Skida veliki krzneni šešir, stoji gologlav, skida crni kaput, pipa uvojke.
– Vrijeme je.
Ulazi u prodavaonicu i vraća se s nekom starom britvom u ruci. Idemo prema moru, na plažu. Sjeda na
veliki kamen, a Asija se naginje nad njim i odsijeca mu uvojke. Dva duga, tanka pramena, sjajna od
beskrajnog navlačenja. Pruža mu ih, on ih zamalo baca, ali se onda predomišlja, pronalazi neku staru, praznu
konzervu na plaži i stavlja ih unutra.
Asiji je sada lakše, već se smješka. Zarđalom britvom mu po činje skidati bradu, smiju se. Hodam
goredolje obalom, saginjem glavu pred neizdrživim sjajem valova. Umoran, omamljen, sa samo jednom
mišlju u glavi, hoću kući.
Vraćamo se u auto. Ljudi nas više ne gledaju. Vozimo se još oko sat i pol, u motoru počinje nešto
škripati, nemam pojma što bi to moglo biti.
Stižemo do naše kuće. Odlučio je doći kod nas i prvo joj telefonirati, da se ne preplaši njegove
iznenadne pojave. Vidim kako je uzbuđen zbog nje, jedva čeka da se sretnu.
Prvi se uspinjem stepenicama, oni me slijede. Lupam cipelama, noge mi klecaju, sav sam prekriven
pijeskom i uljem. Putovanje je bilo dugo i naporno. Stan je u mraku, na stolu je gomila tanjura i jedaćeg
pribora, kao da je bio neki banket. Tu je i veliki svijećnjak s treperavim ostatkom svijeće, sjenke po
zidovima. Dafina kućna haljina i pidžama leže bačene na podu. Odjednom osjećam užasan strah. Djevojci se
nešto dogodilo.

VEDUČA

Tako dakle sada je obratno tijelo je izgubljeno samo su misli ostale ruke su otišle noge su otišle lice
odlazi ne mogu ga pomaknuti a misli me služe znam sve svoje ime imena svojih roditelja svoga unuka i
kćerke sjećam ih se i pamtim kad sam bila kamen žaba trnoviti grm sve je jasno kako smrt može doći dok su
mi misli tako bistre nema boli ali ni osjećaja i ne želim umrijeti ne ne zašto ako sam već tako dugo živjela
zašto ne bih još nekoliko godina rođena sam u devetnaestom stoljeću ponekad sam začuđena kad se toga
sjetim no ubrzo će i ovo stoljeće biti gotovo ne žalim mogla sam živjeti još malo i u slijedećem stoljeću
barem prve godine dvije tisuće prvu i dvije tisuće drugu punoća svjetla je nestala tako brzo ovo stoljeće tako
hitro je mrak ne kao zadnje godine stoljeća provedene u sunčanom Jeruzalemu, kad je Jeruzalem bio velik
pun polja kad sam se udala počeo je tamnjeti tisućudevetstote već je sumrak.
Klipan je došao kroz prozor nisu više glupi kao nekad na početku države mislio je da sam već mrtva
mali Arap prekrio me je plahtom na sreću ostala je još jedna suza i kliznula on bi me ugušio mala
/ateAživotinja onda me je pokušao nahraniti tako mi nježno gurao kruh u usta a imala sam kćerku i imala
sam unuka i sve je to izjalovljeni san bez pravog završetka.
Ni gladi ni žedi ni osjeta samo razmišljam mozak radi vrlo jasno čak i zviždim u sebi mogu misliti što
god hoću ali čemu?
 Dječak je otišao pobjegao dobro da je ostao u stanu još malo duže sve bih mu razdavala na poklon
strašno je sladak kad čita novine sladak i opasan ali zašto bi uzeo ovu kuću?
Oh dragi bože na nebesima oči tonu u tamu šalica preda mnom se mrači kutovi se okreću i cijepaju
zbogom šalice zbogom stolu tama se približava crna magla brzo brzo zbogom sagu zbogom stolce odlazim i
mir posvuda napokon dobro mislit ću na miru ali o čemu?

Automobili su otišli s ceste zbogom autobuse što je to brodska sirena kao jauk male mačke ne čujem
ništa ne vidim ništa zbogom ulice dosta je ulice odjednom malo zvonce zvižduk oh telefon zvoni kao malo
janje pored mene netko zove treba mene slabije i slabije nije zvono nego zvižduk umirućeg vjetra znam ali
ne želim čuti šteta šteta za mene šteta jer sam mrtva šteta jer nisam.

ADAM

Što je ovo? Što se ovdje zbiva? Tko je ovdje? Sve je u mraku. Kapci navučeni usred dana. To je sad
valjda moderno. Na'im stoji u kutu i oblači se.
– Tata, nemoj mu ništa učiniti, nije on kriv, tata, smiluj se! – Zašto tako viče? Dafi je potpuno
poremećena. Morat ću nešto s njom poduzeti. Ne razumijem što se ovdje događa. Mene bi trebali žaliti, a ne
njega. Proveo sam dva luda dana na cesti. Prilazim da vidim je li to zaista Na'im i što dovraga radi ovdje, a
on pokušava pobjeći ili barem tako izgleda, hvatam ga za košulju koja je već poderana, on visi u zraku, ili je
on vrlo lagan, ili sam ja zaboravio snagu koju već tolike godine krijem u rukama, nekad sam znao dizati
motore, prevrtati automobile, svijati čelične cijevi i ravnati vrata.
Sad ga trenutak držim u zraku za košulju koju ja nisam poderao, u mračnoj sobi, a on je uvjeren da ću
ga zadaviti, pa se sav trese. I ja se tresem, spreman sam na sve. Dafi skače, odbacuje pokrivač, oblači se,
potpuno je histerična. Nikad je nisam vidio u takvom stanju, tako agresivnu. Na'im šuti, ja šutim, samo Dafi
viče.
– Pusti ga na miru, došao je reći da se povlači.
– Povlači iz čega?
– Iz svega... iz posla s tobom. Puštam ga na pod. To je ludo.
– Nećeš se maknuti odavde čak i ako si dao otkaz, jesi li čuo?
– Čuo sam...
– Reci mi točno što se dogodilo sa staricom. Gdje je? Telefonirao sam i nitko se nije javljao.
Gleda me, vrlo mirno.
– Mislim da je sad već mrtva.
– Što?
– Od jučer je paralizirana. Ne govori, ne odgovara, ne jede.
– Pa zašto si je onda ostavio? – vičem, odjednom bih ga najradije zgazio.
– Ali on se povukao...
Opet Dafi. Sad ću je ušutkati jednom zauvijek, ali mi bježi.
Asija je na dovratku, gleda bez riječi nered u zatamnjenoj sobi, pokrivač na podu, zgužvanu plahtu,
Dafinu odjeću. Na'im žurno kopča hlače, navlači cipele. Iz dnevne sobe čuje se zvuk televizora. Gabriel se
navikava na civilizaciju. Opet ćemo ga izgubiti.

– Što se dogodilo? – pita ona.

– Idemo vidjeti staricu, podi s nama...
Gabrijel izvaljen u naslonjaču, zuri u malog Arapa, ovaj bulji u njega. Izlazimo iz kuće. Kišovita ljetna
večer, hamsin je prestao. Jedva pokrećem Morrisa, iscrpljen je nakon dugog putovanja. Akumulator je
gotovo prazan. Iskačem i odlazim do Asijina auta, brzo vadim njen akumulator i bacam ga na stražnje
sjedalo Morrisa, za svaki slučaj. Također, mislim da je bolje da oni ne idu s nama.
Na'im se stišće na sjedalu pored mene, prestrašen malim, crnim autom koji izgleda kao mrtvački
kovčeg. Zbunjeno gleda uvojke u konzervi, šal, veliki krzneni šešir, crni kaput i druge ritualne predmete
rasute po autu. Pazi da ih ne dodirne. Htio bi nešto reći, no prije nego uspijeva otvoriti usta, dobacujem: –
Umukni.
Brzo se vozimo prema donjem gradu. Mjenjač se trese, motor grglja i škripi, cijeli se auto raspada, ali ja
žurim, siječem za voje, more nam je slijeva, zaljev je sav zelen i crven, čudno bolesne boje.
– Što je ovo? Što se dogodilo s morem?
Govorim samom sebi, naglas, on gleda more, hoće nešto reći.
– Šuti, nije važno...
Penjemo se u staričin stan. Sumrak. Zaboravio sam kako izgleda, toliko me već dugo nije bilo.
Nalazimo je u naslonjaču u velikoj sobi, malko se nagnula naprijed, mrtva. Telefon na malom stolčiću pored
nje. Još uvijek je topla, umrla je tek prije nekoliko sati. Uzimam plahtu koja leži pored nje i prostirem je po
podu, kažem mu: – Dodi, položit ćemo je na pod – pa je zajedno podižemo. Iz nje počinju ispadati novine,
razasute, zgužvane. Primjerci Ma'ariva i Yediot Aheronota zalijepljeni joj za tijelo, sva je podstavljena
novinama. Nikada još nisam vidio takvu gomilu novina. Na'im me gleda, želi nešto reći, ali se boji.
– Što je?
– Voljela je novine... – Zloćudan osmijeh mu krivi usta. Dižem slušalicu da javim vijest, ali se onda
predomišljam, pa je spuštam. Trenutno nemam snage. Neka otpočine barem jednu noć.
Sedam je sati, vani još uvijek tragovi svjetla, no u sobi je sasvim mračno. Na'im pali cigaretu, zrelom
kretnjom i meni nudi, uzimam, daje mi vatre, gledam ga, i odjednom mi postaje jasno što se zbilo između
njega i Dafi. Sjedam u staričin naslonjač, treba mi malo odmora.
Stara leži ispred mene u slabašnom večernjem osvjetljenju. Kroz otvoreni prozor – more, neprekidno
mijenja boje.
– Uzmi sve svoje stvari i donesi ih ovdje – kažem mu tiho. Odlazi u sobu i vraća se s dva kovčega.
Tako dakle, zbilja je mislio otići... I to sa stvarima...
Izlazimo, zatvaramo za sobom vrata, ostavljamo staricu da leži na podu pokrivena plahtom, s
razbacanim novinama oko sebe. Načas se čini da se tamo nešto maknulo, ali to novine šuškaju pod laganim
povjetarcem. Morris tone pod težinom Na'imovih kovčega. Motor neće upaliti, ali ja sam uporan, igram se s
pedalom gasa. Napokon hvata iskru i pali.
No što sada?
Kamo?
Neko sivo predvečerje, usprkos plavome nebu, tanki dim pre kriva grad, vjetar hamsin. Još uvijek se ne
mičemo, motor radi, puni već gotovo prazni akumulator. Na'im sjedi pored mene, osluškuje rad motora. O
čemu razmišlja? On je zapravo stranac, iz drugog svijeta, a ja sam mislio da mi je blizak. Ne, ne ljutim se na
njega. Iz njegova stajališta, što da ne? Osim toga, čemu trošiti riječi, moram ga odvesti samo što dalje
odavde. Ali kamo?
– Koliko to već traje, između tebe i Dafi? Ne gledam ga.
– Samo danas...
– Jeste li spavali?
Ne zna... misli da jesu, nije siguran, ne zna... to mu je bilo prvi put u životu... ako to tako zovu... nije
siguran... misli da jesu...
Zamuckuje, glas mu podrhtava, kao da će grunuti u plač. Sjećam se kako je stajao i plakao ispred
kupaonice.
Za godinu dana i on je postao mali ljubavnik...
Osjećam iznenadni, bolni ubod. Moram ga smjesta otpremiti odavde.
 Palim svjetla, motor zapinje, kašljuca.
Svjetla su slaba, ali ja krećem. Osjećam u svojim pokretima nešto mehaničko, nešto perverzno, učinit ću
nešto glupo, pa vozim polako, vrlo pažljivo.
– Kamo me vodite? – pita. Ne odgovaram.
Ovaj će se auto raspasti poda mnom, no ja ga svejedno neću ostaviti. Previše sam vremena proveo
tražeći ga po cijeloj zemlji.
Na benzinskoj stanici punim rezervoar, novčanik mi je gotovo prazan, ovih sam dana potrošio hrpu
novaca. Kupujem i kartu, razvijam je na volanu i računam udaljenost do granice.
Ludost, glupa ideja, baciti ga preko granice. Pa ipak, vozim na sjever, prolazim Akru i Nahariju,
slijedim cestu koja ide prema sjeveru.
Noć se raščišćava, svjetla žmirkaju po uskom putu. Odjednom reflektori, zapreke na putu, gusjeničari,
automatske puške i vojnici, graničari, Čerkezi, Druži.
– Kamo idete? Gledam Na'ima.
– Peki'in – kaže.
– Na krivom ste putu. Izađite iz auta! Pomno nas pretražuju, sve im je sumnjivo, ja, Na'im, auto,
bljeskaju svojim reflektoricama po autu, sve vade van, traže ispod sjedala. Sve skidaju, kovčege otvaraju,
stara garderoba je razbacana po cesti, čudi ih veliki šešir, pomno gledaju šal, odsječene uvojke.
– Tko ste vi? – gotovo viču.
Na'im vadi osobnu kartu, ja tražim svoju.
Na kraju nas šalju natrag, pokazuju nam put do sela. Nakon pola sata cesta prestaje, na brežuljku se vide
slabašna svjetla malog seoceta.
– Da, to je... – kaže on. Tjeram ga van.
– Idi ocu. Reci mu da više ne radiš za mene.
I tada počinje tiho plakati, objašnjava da bi se htio oženiti, a ne samo biti zaljubljen.
Zaljubljen? O čemu on to priča, svijet zbilja više nije normalan. Koliko im je godina?
– U našem selu... u tim godinama... – pokušava objasniti, suze mu i dalje teku.
Smiješim se.
– Idi, idi, reci ocu da te pošalje u školu...
Zaista je voli. Tiho se zaljubio, a ja to nisam osjetio.
Odlazi, nosi dva kovčega. Svjetla ga više ne obasjavaju, nestaje iza zavoja ceste, pokušavam okrenuti
auto, ali motor je mrtav. Svjetla umiru. Akumulator je potpuno istrošen.
Uzimam Asijin akumulator, dižem poklopac, i vadim stari akumulator, prstima odvijam i premještam
vijke. Ali ni sada od motora ni glasa, i njen akumulator se potrošio ovih posljednjih mjeseci, nisam obratio
pažnju.
Miris okolnih polja, nebo puno zvijezda, izlokani put. Negdje u Galileji.
Stari životi, novi životi...
On će otići, a ja ću morati početi ispočetka.
Stanje moje svijesti...
Stojim pored nepokretnog starog auta iz 1947. i nema nikoga tko bi mi pomogao.
Morao bih potražiti Hamida...
Ali i dalje se ne mičem. Tišina me okružuje, duboki mir, kao da sam gluh.

NA'IM

Mogao me je ubiti ali me nije ubio nije me udario ni taknuo bilo mu je žao ili se bojao kod kuće u selu
bih sada dobro nadrljao.
Dobri bože, hvala ti bože...
 Bilo je tako krasno, tek sad mi je jasno kako je dobro bilo. Med i mlijeko sve do kraja i kako me je
odjednom počela divlje ljubiti i kako mi je poderala košulju. Dafi Dafi Dafi Dafi mogao bih cijelu noć vikati
tvoje ime i kako sam iznenada počeo dahtati što mi se to dogodilo takva sramota dahtao sam i dahtao a ona
me je samo gledala ljubav moja...
Padam ti pred noge...
Ta topla prašina miris sela a dolje se budi nova želja...
Bože, klečim pred tobom...
Bilo je tako dobro i divno Dafi Dafi Dafi...
A sada se vratiti kući u selo i reći ocu »svršio sam«
Reći zdravo magarcima
Baš me briga ako neće dati da je vidim pamtit ću je tisuću godina neću je zaboraviti Već mi nedostaje...
Izgorio sam od dobrote...
A on se ne miče odande. Ugasio je svjetla. Iza ograde od kaktusa vidim ga kako diže poklopac i
pokušava upaliti motor. Ne miče se... velika umorna sjenka... zaglavljen...
Neka malo radi, već je zaboravio raditi...
– Vrati se u školu – rekao je, a ja sam već zaboravio što je škola. Dobar je čovjek, dobar i umoran
čovjek, a jadnom Adnanu su išli na živce...
Može ih se voljeti, ali i povrijediti...
Zapeo je tamo i ne može ništa. No ako se vratim da mu pomognem, natjerat će me da odem i dovedem
Hamida.
A ljudi će se čuditi što se to dogodilo Na'imu da je odjednom tako pun nade.