9 – Uloga močvara u tretmanu voda

9. ULOGA MOČVARA U TRETMANU VODA

9.1. Značaj

Eutrofikacija i srodni problemi koji su uzrokovani unosom viška nutrijenata i drugih

kemikalija u vode i dalje predstavljaju značajan problem u svijetu. Iako je ostvarena
izvjesna kontrola nad pojedinačnim izvorima zagañenja voda kao što su komunalne i
industrijske otpadne vode, nutrijente i sedimente sa poljoprivrednih površina je i dalje
vrlo teško kontrolisati. Nadalje, novije analize podataka o kvaliteti voda sugerišu da
postoje trendovi porasta unosa azota i fosfora u vode zbog povećanja upotrebe
vještačkih ñubriva. Problem kontrole nutrijenata je posebno značajan jer je
primjećeno da su tehnološka rješenja kao što su tercijarni tretman za pojedinačne
izvore i odreñene tehnologije za nepojedinačne izvore u urbanim i poljoprivrednim
zonama skupa. Nadalje, skupo je nečiniti ništa na kontroli problema; jedna procjena
procjenjuje godišnji nacionalni gubitak od erozije sedimenata i nutrijenata sa farmi na
35 milijardi USD u SAD na nizvodnim akvatičnim sistemima (Clark et al., 1985).
Močvare, u svom prirodnom stanju i kao kreirani dio pejzaža nude izvrsne
mogućnosti za ekološki inženjering i kontrolu nutrijenata i sedimenata iz pojedinačnih
i nepojedinačnih izvora.

9.2. Ekološki principi

Močvare su ekosistemi koji se obično nalaze na ekotonu izmeñu kopnenih i vodenih

sistema te stoga često imaju karakteristike oba tipa sistema (Mitsch & Gosselink,
1986) (Slika 9.1). Močvare su formalno definisane u SAD kao "tranzicijsko zemljište
izmeñu kopnenih i vodenih sistema gdje je nivo vode obično na ili blizu površine ili je
zemljište pokriveno plitkom vodom" (Cowardin et al., 1979). One su dalje derfinisane
tako da imaju barem jedan od slijedećih atributa: (1) hidrofitna vegetacija, (2) hidrično
tlo, i/ili (3) stajaća voda na zasićenom tlu za vrijeme vegetacijske sezone. Močvare
uključuju slatkovodne močvare, plimnu slatku vodu i slane močvare, močvare
mangrova, tresetišta, i duboke močvare.

9.3. Balans mase u močvari

Generalni balans mase za nutrijente i druge kemikalije u močvari je prikazan na Slici

9.1.
Nutrijenti i druge hemikalije koje su unesene u sistem se označavaju kao unos ili
utok. Za močvare, ovi unosi primarno dolaze kroz hidrološke puteve kao što su
padavine, tok površinskih i podzemnih voda, i plimna razmjena. Za azot su takoñer
mogući i atmosferski unosi, kao što je npr. fiksacija azota. Hidrološki izvoz ili gubici, ili
istok uključuje površinske i podzemne vode i tidalnu razmjenu. Opet, sa ciklusom
azota postoje biološki posredovani gubici prema amosferi (putem denitrifikacije).

74
 9 – Uloga močvara u tretmanu voda

Slika 9.1. Generalna lokacija močvare na pejsažu kao puferskog sistema izmeñu kopnenih i
vodenih ekosistema. (Iz: Mitsch & Gosselink, 1986).

Značaj drugih gubitaka prema atmosferi, kao što je isparavanje amonijaka i

ispuštanje metana i sulfida nije dobro poznat, mada su to potencijalno značajni putevi
za pojedinačne močvare i za globalni ciklus minerala. Kruženje u sistemu, ili kruženje
hemikalija kao što u N i P unutar same močvare, uključuju puteve kao što je
produkcija stelje, remineralizacija, usvajanje nutrijenata od strane samih biljaka, i
translokacija nutrijenata. To su putevi koji omogućavaju močvari da bude
transformator hemikalija.
Uloga močvara u preradi nutrijenata i hemikalija za poboljšanje kvaliteta vode nije
jednostavna niti ju je lako generalizirati. Meñutim, postoji nekoliko principa koji se
mogu dati:

Slika 9.2. Generalizirani budžet nutrijenata za močvaru (Iz: Mitsch & Gosselink, 1986).

75
 9 – Uloga močvara u tretmanu voda

1. Močvare služe kao odvod ili izvor, ili transformatori hemikalija, ovisno o
tipu močvare, hidrološkim uvjetima, i godini.

Močvara djeluje kao hemijski odvod ako zadržava više nutrijenata ili sedimenata
nego što ih ispušta u toku odreñenog vremenskog perioda (Slika 9.3a). Ovo se često
smatra jednim od najznačajnijih uloga na pejsažu. Sposobnost za zadržavanjem
materije koje ulaze ali ne napuštaju sistem je rezultat brojnih svojstava močvara: (1)
močvare su često sistemi koji grade tresetišta (organso-akumulativni sistemi) i
zadržavaju nutrijente i druge hemikalije u zakopanim organskim sedimentima; (2)
močvare su često vrlo produktivni autotrofni sistemi, tako da imaju značajne količine
anorganskih nutrijenata konvertovane u organsku biomasu; (3) močvare su obično
hidrološki izolovane od struja brzog toka, talasa, i struja, te su stoga izvrsni bazeni za
sedimentaciju, i (4) plitka voda u močvarama omogućava maksimalan kontakt
izmeñu vode i tla, sa širokim spektrom povezanih biohemijskih procesa u aerobno-
anaerobnom sistemu. Močvara može takoñer biti hemijski transformator kada je neto
količina elementa koji ulaze i napuštaju močvaru ista, ali su oni promijenili formu, na
primjer, od anorganske u organsku formu (Slika 8.3b). Treća mogućnost, da močvare
služe kao hemijski izvor se može javiti kada močvare izvoze više odreñene
hemikalije nego što je primaju. Ovaj posljednji uvjet se može javiti za vrijeme
neobičnih hidroloških dogañaja kao što su, na primjer, poplave, i ne traju dugo.
Takoñer se smatra da budući da močvare vještački primaju nutrijente na duži period,
one na kraju mogu postati izvori nutrijenata za nizvodne sisteme (Richardson, 1985).

(a)

(b)

Slika 9.3. Primjeri toka nutrijenata u močvarama gdje je močvara (a) odvod nutrijenata, i (b)
transformator nutrijenata. (Iz: Mitsch & Gosselink, 1986).

76
 9 – Uloga močvara u tretmanu voda

2. Sezonske sheme usvajanja i oslobañanja nutrijenata su karakteristike

brojnih močvara.

Činjenica da je močvara odvod, izvor ili transformator nutrijenata ili hemikalija na

godišnjoj osnovi ne implicira ništa o sezonskim razlikama koje se mogu javiti. Za
vrijeme vegetacijske sezone, usvajanje hemikalija od strane biljaka i imobilizacija
elemenata djelovanjem mikroflore i mikrofaune vodi ka retenciji nutrijenata. Kada
biljke više rastom ugibaju, one su već translocirale značajnu porciju svojih nutrijenata
prema korijenju i rizomu, ali je značajan dio ostao za dekompoziciju tako da
hemikalije ponovo cure u vodu. Ovo često vodi ka neto oslobañanju hemikalija u
jesen i rano proljeće. Ova sezonalnost retencije nutrijenata u močvari je
sinhronizirana sa vremenom u kome se javlja većina problema sa nutrijentima u
jezerima i drugim vodenim tijelima. Stoga je sezonsko usvajanje nutrijenata čak i
poželjno u većini slučajeva.

3. Močvare su često povezane sa susjednim ekosistemima kroz hemijske

promjene koje imaju značajan uticaj na oba ekosistema.

Močvare se mogu opisati kao hidrološki otvorene ili zatvorene. Otvoreni sistemi, sa
razmjenom većine materijala sa okolnim ekosistemima, uključuju plimne slane
močvare, sa razmjenom koja je posljedica poplava i plime. Brojne močvare, a
posebno ombrotrofični treseti se označavaju kao zatvoreni. Hemikalije koje prolaze
kroz otvorene močvare se transportuju u nizvodne akvatične sisteme kao što su
rijeke, otvorena jezera, rezervoari, i estuariji. Stoga nije podesno posmatrati močvare
dizajnirane za hemijski tretman bez razmatranja nizvodnih akvatičnih sistema.

4. Močvare mogu biti visoko produktivni ekosistemi bogati nutrijentima ili

nisko produktivni sistemi sa rijetkim nutrijentima.

Postoji pogrešno shvatanje u većini udžbenika da su sve močvare visoko produktivni

sistemi. Brojni su primjeri nisko produktivnih močvara, od kojih su najčešće
ombrotorfni treseti i kupole šaševa, koje su već gore opisani kao ekosistemi koji su
zatvoreni za značajan hidrološki utok. Često se dešava da su ove nisko produktivne
močvare podesni sistemi za retenciju nutrijenata.

9.4. Prethodne studije močvara kao odvoda nutrijenata

Prirodne močvare kao odvodi nutrijenata

Nekoliko studija je demonstriralo da močvare, bez značajnijih modifikacija postojećih

hidroloških uvjeta, djeluju kao odvod, transformatori, i izvori hemikalija, često sa
sezonskom dinamikom koja ovisi o godišnjem dobu. One su označene kao pasivne
močvare, jer ne postoji namjerno dodavanje otpadnih voda ili aktivni dizajn ispuštanja
u ove močvare. Većina ovih studija retencije nutrijenata u pasivnim močvarama se
sumirana u Tabeli 9.1.

77
 9 – Uloga močvara u tretmanu voda

Tabela 9.1. Primjeri studija istraživanja močvara kao pasivnog odvoda nutrijenata
a
Tip, lokacija Period Odvo nutrijenta Referenca
N P
(Plimne) slatkovodne močvare

Močvara Tinicum , Ljeto Da Ne Grant & Patrick ,

PA 1970
Močvara Hamilton, Godišnje S S Simpson et al., 1978
NJ
(Bezplimne) slatkovodne močvare

4 močvare, WI Godišnje Da S Lee et al., 1975

Močvara 9 mj. Da S Mitsch, 1977
Waterhyacinth, FL
Močvara Theresa, Godišnje S S Klopatek, 1978
WI
Močvara Brillion, WI Godišnje Da Da Fetter et al., 1978
Phragmites Godišnje Da Ne Jørgensen et al.,
močvara, Danska 1988

Sjeverna tresetišta

Slivno područje, Godišnje Ne Ne Crisp, 1966

Pennines, UK
Pošumljeno Godišnje Ne Da Richardson et al.,
tresetište, MI 1978
Thoreauov treset, Godišnje Da __ Hemond, 1980
MA
Black Spruce treset, Godišnje Da Da Verry & Timmons,
MN 1982

Pošumljena močvara

Riječna Zima; Proljeće Da Da Kitchens et al., 1975

čempresova
močvara, SC
Čempres-tupelo Godišnje __ Da Mitsch et al., 1979
močvara, IL
Močvare poplavnih Godišnje __ Da Kuenzler et al., 1980
ravnica, NC
Močvare poplavnih Godišnje __ Da Yarbro, 1983
ravnica, NC
Močvarna šuma, FL 10 mj. Da Ne Kemp & Day, 1984
Obalna šuma, MD Godišnje Da Da Peterjohn & Corell,
1984
Tupelo močvara, Godišnje Da Ne Brinson et al., 1984
NC
Plimne slane močvare

Delaware Godišnje __ Ne Reimold & Diaber,

1970
Georgia Godišnje __ Ne Gardner, 1975
Flax Pond, NY Godišnje S S Woodwell &
Whitney, 1977;
Wodwell et al., 1979
Sapelo Island, GA Godišnje S __ Whitney et al., 1981
Louisiana Godišnje Da Da Delaune et al., 1981;
Delaune et al., 1983

Izvor: Dijelom iz Van der Valk et al, 1979; i Mitsch & Gosselink, 1986

* S = Sezonski odvod, N = nekonzistentan odvod

78
 9 – Uloga močvara u tretmanu voda

Slatkovodne močvare. Jedna od prvih studija koja identificira ulogu slatkovodnih

močvara kao odvoda nutrijenata je izvedena na Tinicum močvari pored Filadelfije
(Grant & Patrick, 1970). Ova studija je pokazala pad u fosofru, anorganskom azotu, i
BPK sa protokom vode kroz ovu plimnu slatkovodnu močvaru. Lee et al. (1975) su
sumirali nekoliko godina duga istraživanja efekata slatkovodnih močvara na kvalitet
vode u Wisconsinu i otkrili su da močvare djeluju kao odvod za vrijeme ljeta i izvor u
toku proljeća. Mitsch (1977) je otkrio da je vodeni zumbul u močvari na
sjeverozapadu Floride uklonio 49% ukupnog azota i 11% ukupnog fosfora, opet sa
prisutnim sezonskim trendovima većeg usvajanja azota za vrijeme ljetnih mjeseci.
Slične rezultate su dobili i Klopatek (1978) u Wisconsinu, Simpson et al. (1982) u
New Jerseyu, te Peverly et al. (1982) u New Yorku.

Sjeverna tresetišta. Cjelokupni budžet nutrijenata za sjeverna tresetišta je relativno

rijedak. Crisp (1966) je ilustrovao cjelokupni budžet nutrijenata za ravna tresetišta u
slivnom području regiona Pennines u Engleskoj. Izlaz nutrijenata je premašivao unos
od padavina, što je sugerisalo da erozija treseta u slivnom području često pretvara
ove sisteme u izvore nutrijenata u njihovim prirodnim uvjetima. Hemond (1980) je
otkrio da godišnji unos nitrata u tresetište sa plutajućim pokrivačem od sfagnuma u
Massachusettsu premašuje izlaz nutrijenata faktorom tri, što je sugerisalo postojanje
usvajanja nutrijenata od strane biljaka ili denitrifikaciju. Verry & Timmons (1982) su
otkrili da tresetište sa crnom smrčom u Minnesoti zadržava 50% azota i 61% fosfora
koji u njega dolazi.

Pošumljene močvare. Kitchens et al. (1975) su demonstrirali značajnu redukciju u

fosforu sa protokom vode kroz pošumljenu močvaru u južnoj Karolini. Mitsch et al.
(1979) su razvili budžet fosfora za jednu aluvijalnu čempresovu močvaru u južnom
Ilinoisu i otkrili su da je 10 puta više fosfora odloženo u sedimente za vrijeme
plavljenja rijeka nego što je vraćeno iz močvare u rijeku u toku ostalog dijela godine.
Istraživanja koja su vršili Kuenzler et al. (1980) i Yarbro (1983) su pokazala da
značajan dio fosfora zadržava močvara u Sjevernoj Karolini. Kemp & Day (1984) i
Peterjohn & Corell (1984) su ilustrovali ulogu močvara kao sistema za primanje
supstanci koje otiču sa poljoprivrednih površina. Istraživanja su sugerisala da
pošumljena močvara u Luizijani djeluje kao sistem za transformaciju koji uklanja
anorganske forme azota i služi kao izvor fosfata, organskog azota i organskog
fosfora. U istraživanjima vršenim u Merilendu je otkriveno da je 50 m široka obalna
šuma uklonila oko 89% azota i 80% fosfora koji je ulazio u nju. Elder & Mattraw
(1982) i Elder (1985) su zaključili da su šumski ekosistemi pored obala rijeka
transformatori a ne odvodi, sa neto usvajanjem amonijačnog azota i rastvorljivog
reaktivnog fosfora i neto izvozom organskog azota.

Slane močvare. Obalne slane močvare imaju najduži istorijat istraživanja budžeta
nutrijenata, i one su provocirale najviše kontraverzi oko pitanja izvora i odvoda u
močvarama. Rane studije koje su vršili Reimhold & Daiber (1970) i Reimhold (1972)
u Delaveru i Gardner (1975) u Džordžiji su opisale slane močvare kao izvore fosfora.
Aurand & Daiber (1973) su otkrili neto uvoz anorganskog azota u močvaru Delaver,
dok su Swenson et al. (1977) otkrili neto otpuštanje i azota i fosfora iz slane močvare
u zaljevu Česapik. Detaljna istraživanja jedne močvare u Masačusetsu su indicirala
približnu ravnotežu izmeñu unosa i iznosa azota, sa plimnom razmjenom koja
dominira nad svim drugim fluksovima (Valiela et al., 1978; Teal et al., 1979), dok su
slična istraživanja godišnje razmjene azota izmeñu slane močvare i obalnih voda na
Long Islandu, New York, pokazala da je močvara bila izvor azota za vrijeme
vegetacijske sezone a odvod azota zimi i u proljeće (Woodwell & Whitney, 1977;
Woodwell et al., 1979). Nixon (1980) je razvio kritičku evaluaciju pitanja izvor-odvod
za slane močvare sa slijedećim generalnim zaključkom:

79
 9 – Uloga močvara u tretmanu voda

Na osnovu malog broja dokaza, močvare se široko smatraju snažnim terminima (izvorima
ili odvodima) u ciklusima nutrijenata pored morske obale. Podaci koje mi posjedujemo ne
podržavaju ovakav stav. Generalno pomatrajući, močvare izgleda djeluju kao
transformatori azota, uvozeći rastvorenu oksidovanu anorgansku formu azota, a izvozeći
rastvorenu i djelomice redukovanu formu. Budući da je neto razmjena previše mala da bi
imala uticaj na godišnji budžet azota većine obalnih sistema, moguće je da postoje
prelazni lokalni značaji povezani sa fluksom azota u močvarnim estuarijima u nekim
zonama. Močvare su odvodi za totalni fosfor, ali izgleda da postoji remobilizacija fosfata u
sedimentima i mali neto izvoz fosfata iz močvare.

9.5. Ekotehnološki dizajn močvara

U toku proteklih 30 godina ideja svrsishodne aplikacije otpadnih voda na prirodne

močvare za kvalitet voda je istraživana u brojnim eksperimentima i demonstracijama.
Usko vezano sa ovim konceptom je dizajn vještačkih močvara u svrhu kontrole
poplava, poboljšanja kvaliteta voda, pa čak i stabilizacije zemljišta. Mi smatramo sve
ove vještačke, mada svrsishodne manipulacije ekosistemima ekološkim
inženjeringom ili ekotehnologijom. Za neke, ideja upotrebe močvara za prijem
otpadnih voda je kao tretman sistem; za druge je to alternativa za odlaganje. Uprkos
tome kako se zovu, recikliranje otpadnih voda u močvarama je eksperimentalno
istraživano u brojnim studijama.
Sjeverna tresetišta su u istraživali stručnjaci sa University of Michigan u Houghton
Lake i drugim lokacijama u Michigenu (Richardson et al., 1978; Kadlec, 1979; Kadlec
& Kadlec, 1979; Kadlec & Tilton, 1979; Tilton & Kadlec, 1979). Postrojenje koje
prečišćava 380,000 L/dan sekundarno tretirane otpadne vode u bogato tresetište u
blizini Houghton Lake je dovelo do značajne redukcije amonijačnog azota, nitratnog
azota, i totalnog rastvorenog fosfora koji dolazi sa tačke ispuštanja.
Tim istraživača sa University of Florida (Odum et al., 1977; Ewel & Odum, 1978;
1979; 1984) su istraživali upotrebu nekoliko vrsta močvarnih čempresa (Taxodium) u
sjevernoj i centralnoj Floridi kao sistema za reciklažu otpadnih voda i konzervaciju
voda. Nakon pet godina eksperimentisanja u toku kojih je sekundarno tretirana
otpadna voda dodavana močvarnim čempresima stopom od 2.5 cm /sedmično,
rezultati su indicirali da je močvara filterisala nutrijente, metale, mikroorganizme, i
viruse iz vode prije nego što je otišla u podzemne vode. Produktivnost krošnje
stabala močvarnih čempresa je porasla, iako se rast ispod krošnje nije značajnije
povećao (Ewel & Odum, 1978). Usvajanje nutrijenata u ovim sistemima je takoñer
bilo pospješeno kontinuiranim pokrovom koji je gradila sočivica (Lemna sp.) na
površini vode, retencijom nutrijenata u šumi i stelji čempresa, i putem adsorpcije
fosfora na glinu i organske čestice u sedimentima.

80
 9 – Uloga močvara u tretmanu voda

9.6. Parametri dizajna močvara

Upotreba i vještačkih i prirodnih močvara radi poboljšanja kvaliteta voda zahtjeva

razvoj nekoliko parametara dizajna:

1. Vrijeme retencije u močvari. Ukupna količina vode ili hemikalija koje dolaze u
močvaru (Q), podijeljeno sa površinom istraživane močvare (A), daje procjenu
stope unosa u močvaru:

L=Q
A

Kada se podijeli stopa unosa sa prosječnom dubinom (d) močvare, može se

izračunati stopa prevrata (t-1) kao

t-1 = L
d

ili se može alternativno izraziti retencija ili vrijeme zadržavanja u močvari kao
recipročna vrijednost stope prevrata. Vrijeme retencije (t), koje se izražava kao:

t=Axd
Q

je jedna od najznačajnijih varijabli u upotrebi močvara kao sistema za tretman

otpadnih voda (Hammer & Kadlec, 1983). Što je duže vrijeme retencije u močvari, to
je voda duže vremena u kontaktu sa biološki aktivnim sedimentima, a veće su i stope
fizičkih procesa kao što je sedimentacija. Ali duže vrijeme retencije traži ili veću
močvarnu površinu ili dublju močvaru. Kada prosječna dubina postane prevelika,
sistem ne funkcionira više kao močvara, te je uloga i vegetacije i sedimenata
zanemarljiva.

2. Stope unosa hemikalija. Pored vremena hirdološke retencije, količina hemikalija

koje ulaze u močvaru po jedinici vremena je vrlo značajna varijabla. Postoji inverzan
odnos izmeñu stope unosa hemikalija i procenta efikasnosti uklanjanja. Retencija
fosfora, kako su to determinisali Richardson & Nichols (1985), se može izraziti kao:

gdje je R%p procenat retencije fosfora u močvari a Lp je unos fosfora izražen u g P/m2-
god
.

Richardson & Nichols su slično tome, opisali retenciju azota kao:

Gdje je gdje je R%p procenat retencije ili gubitak azota u močvari dok LN predstavlja
unos azota u g N/m2-god.

81
 9 – Uloga močvara u tretmanu voda

3. Sezonski trendovi. Močvare često ispoljavaju sezonske trendove usvajanja i

otpuštanja hemikalija, često u sinhronizaciji sa potrebama kontrole odreñenih
hemikalija. Dizajn treba biti izrañen za ograničavajuće situacije, kada je ili vodeno
tijelo najranjivije (možda za vrijeme malog protoka), ili kada je priticanje sa gornjih
dijelova najveće (vjerovatno u proljeće).

4. Starenje. Uočeno je da iako neke močvare primaju vještački unos različitih

hemikalija već decenijama još uvijek funkcioniraju kao odvodi nutrijenata. Istraživanja
ovog tipa su uključivale slatkovodne močvare u Viskonsinu (Spangler et al., 1977;
Fetter et al., 1978) i šumske močvare na Floridi (Boyt et al., 1977; Nessel, 1978;
Nessel & Bayley, 1984). Ostala istraživanja sugerišu da će kontinuirani unos
hemikalija u močvare dovesti do smanjenja efikasnosti močvara u procesu koji se
označava kao starenje. Ovo "zasićenje" u močvari nakon niza godina primanja
hemikalija može ponekad rezultirati smanjenjem kapaciteta za retenciju polutanata
(Richardson, 1985; Kadlec, 1985). Stoga je potrebno u dizajniranju sistema
tretamana močvara dizajnirati ili veće močvare nego što su stvarno potrebne (možda
sva puta veće) ili izgraditi drugu močvaru koja je dizajnirana da preuzme funkciju
originalne močvare nakon nekoliko godina i tako omogući da se ona oporavi do
stanja poluprirodnih uvjeta. Starenje prirodnih močvara koje primaju mali unos
nutrijenata, na primjer iz difuznih izvora, još uvijek nije dovoljno proučeno.

82