Professional Documents
Culture Documents
Planiranje EES je aktivnost koja se odnosi na izradu planova razvoja, projektiranje, izgradnju
sistema i njegovih elemenata, koji će zadovoljavati neke pretpostavljene buduće potrebe, polazeći
od zatečenog (početnog) stanja.
Eksploatacija EES-a ima za cilj na najbolji mogući način iskoristiti već izgrađene objekte i sisteme.
- Proizvodni sistem
- Prijenosna EE mreža
- Distributivna EE mreža
- Potrošać
Proizvodni dio elektroenergetskog sistema zapravo čine različite vrste elektrana u kojima se
proizvodi električna energija. Prijenosna elektroenergetska mreža je dio elektroenergetskog
sistema čiji je osnovni zadatak prijenos električne energije od izvora do distributivne mreže i
velikih potrošača te razmjena snage između povezanih elektroenergetskih sistema. Distributivna
elektroenergetska mreža služi da se električna energija preuzeta iz prijenosne mreže ili manjih
elektrana priključenih na distributivnu mrežu distribuira do srednjih i malih potrošača priključenih
na distributivnu mrežu. Investiciona vrijednost svakog od dijelova elektroenergetskog sistema je
cca: proizvodni dio X %, prijenosna elektroenergetska mreža Y %, distributivna elektroenergetska
mreža Z %.
1
3. Nacrtati blok-dijagram organizacije elektroprivrede u regularnim uvjetima.
Vertikalno integrirana kompanija na određenom području ima monopol, što znači da se samo ta
kompanija bavi proizvodnjom, prijenosom, distribucijom i komercijalnom prodajom električne
energije unutar svog područja opskrbe. Upravo ta kompanija ima obavezu javne usluge, tj. obavezu
opskrbe električnom energijom određenih potrošača. Predmetna kompanija posluje prema
propisanim radnim i poslovnim postupcima uz kontrolu. Kompanija treba poslovati tako da
minimizira ukupne troškove poslovanja, a cijena električne energije utvrđuje se u skladu s
regulacijskim pravilima i smjernicama države i to na način da elektroenergetska kompanija ima
osiguranu propisanu stopu povrata od ulaganja ako posluje u skladu s regulacijskim smjernicama
i procedurama.
2
Ova dostignuća su omogućena stalnim tehnološkim napretkom. Pored ostalih, bitni su razvoj i
gradnja prijenosnih vodova sa naponskim nivoom preko 1000 kV koji su dugi hiljadama
kilometara, konstrukcija elektrana koje imaju instaliranu snagu od 1000 MW i online nadzor mreže
koja povezuje ove elektrane sa potrošačima (SCADA sistem).
IEM (Internal Electricity Market - IEM) je “Evropsko interno tržište električnom energijom” koje
ima za cilj da se formira deregulacijom I stvaranjem slobodnih, organizovanih tržišta električne
enerergije u Europi.
IEM trenutno ne postoji, ali postoji ideja o organizaciji tržišta električne energije, kojem se teži u
Europskoj Uniji (EU). Trenutno su slobodna tržišta električne energije u EU organizirana na
nacionalnom ili regionalnom nivou. Regionalizacija europskih tržišta električne energije treba da
bude prelazni korak ka IEM-u.
- Vođenje sistema. Osniva se jedna kompanija koja često ostaje u vlasništvu države, a koja
se brine za siguran i pouzdan rad EES-a.
- Pomoćne usluge sistema (eng. ancillary services). Predmetne usluge, poput regulacije
frekvencije, regulacije napona, rotirajuće i dodatne rezerve, moguće je osiguravati na posebno
ustrojenom tržištu ili te usluge mogu biti mandatorne, tj. obvezujuće za vlasnike elektrana
prikljućenih na sistem. Pomoćne usluge sistema osiguravaju isti generatori koji proizvode i
energiju. Zbog toga predmetno tržište treba biti deregulirano na strain dobavljača pa ga je teško
dizajnirati.
3
- Veleprodaja. Očekuje se nastanak kompanija koje će kupovati na veliko električnu
energiju raznih proizvođača (iz različitih država), te tu istu nuditi na jedinstvenom tržištu.
- Maloprodaja ili opskrba. Očekuje se nastanak više kompanija koje će električnu energiju
nuditi krajnjem potrošačima koji će imati pravo izbora vlastitog opskrbljivča električne energije.
4
za proizvodnju električne energije koje koegzistiraju sa vertikalno integriranim kompanijama se
ponekad nazivaju neovisnim proizvođačima električne energije (IPP).
Operator tržišta (MO) tipično vodi računarski sistem koji razvrstava ponude koje su kupci i
prodavci električne energije podnijeli. Također, brine se o nagodbama prihvaćenih ponuda. Ovo
znači da se ubrzavaju plaćanja kupaca prema prodavcima što je praćeno isporukom električne
energije.
Mali potrošači kupuju električnu energiju od prodavca na malo (eng. retailers) ili iznajmljuju
priključak na elektroenergetski sistem od njihove lokalne distributivne kompanije. Njihovo učešće
5
na tržištu električne energije se svodi na izbor jednog maloprodajnog prodavca između ostalih,
ako imaju tu mogućnost.
Veliki potrošači s druge strane, često imaju aktivnu ulogu na tržištu električne energije tako što
kupuju električnu energiju ditektno na tržištu. Neki od velikih potrošača mogu ponuditi svoju
mogućnost upravljanja vlastitim opterećenjem (potrošnjom) kao resurs koji ISO može koristiti za
upravljanje sistemom. Najveći potrošači su često priključeni direktno na prijenosni sistem.
a) Monopol
6
b) Agencija za nabavku/kupovinu
Ovaj model je prvi mogući korak prema uvođenju konkurentnosti u segmentu isporuke električne
energije. Integrirana elektroprivredna kompanija ne posjeduje više sve proizvodne kapacitete.
Neovisni proizvođači električne energije (IPP) su priključeni na mrežu i prodaju svoju instaliranu
snagu kompaniji koja se ponaša kao agent za nabavku. Dalja evolucija ovog modela je u tome da
kompanija više ne posjeduje nikakve proizvodne kapacitete i nabavlja svu svoju energiju od
neovisnih proizvođača. Aktivnosti trgovine i distribucije su razdvojene. Distributivne kompanije
nabavljaju električnu energiju, koju troše njihovi potrošači, od veleprodajnih agencija. Cijene
postavljenje od strane agencija za nabavku moraju biti regulirane zato što one imaju monopol nad
distributivnim kompanijama i ekskluzivni su kupci električne energije od neovisnih proizvođača
električne energije. Zbog toga ovaj model ne otkriva cijenu koja pokriva troškove na isti način
kako to radi slobodno tržište. Međutim, ovaj model ima prednost uvođenja konkurentnosti između
proizvođača bez troškova uspostave konkurentskog tržišta kao u složenijim modelima koji će se
kasnije opisati.
c) Veleprodajna konkurencija
7
sistem ostaje centraliziran zato što svaka distributivne kompanija ne vodi samo distributivnu mrežu
u svom području nego i nabavlja električnu energiju u ime svojih kupaca koji su locirani na
teritoriji te distributivne kompanije. Ovaj model kreira znatno više konkurentnosti za proizvođačke
kompanije zato što je veleprodajna cijena određena odnosom između isporuke i potražnje. S druge
strane, maloprodajna cijena električne energije mora ostati regulirana zbog toga što mali potrošači
ne mogu izabrati opskrbljivača čak i u slučaju da je cijena previsoka. Ovo ostavlja distributivne
kompanije izložene iznenadnim velikim povećanjima veleprodajne cijene električne energije.
d) Maloprodajna konkurencija
Krajnji oblik konkurentskog tržišta električnom energijom u kojem svi potrošači mogu birati svog
opskrbljivača. Zbog troškova transakcija, samo veliki potrošači biraju nabavku energije direktno
sa veleprodajnog tržišta. Većina malih i srednjih potrošača nabavljaju električnu energiju od
prodavaca, koji je kupuju na veleprodajnom tržištu. U ovom modelu „mrežne“ aktivnosti
distributivnih kompanija su odvojene od njihovih prodajnih aktivnosti zbog toga što one više
nemaju monopol nad opskrbom električne energije na području koje pokriva njihova mreža. U
ovom modelu jedini preostali monopol je monopol nad snabdijevanjem i operacijama u
prijenosnim i distributivnim mrežama. U trenutku kada se uspostavi dovoljno konkurentsko tržište,
maloprodajne cijene više ne moraju biti regulirane zbog toga što mali potrošači mogu promijeniti
opskrbljivača ako im je ponuđena povoljnija cijena. Sa ekonomske tačke gledišta, ovaj model je
optimalan zato što se cijene električne energije određuju na osnovu tržišnih interakcija.
Implementiranje ovog modela, međutim, zahtjeva znatan broj mjerenja, komunikacija i znatnu
obradu podataka. Trošak prijenosnih i distributivnih mreža i dalje se naplaćuje svim njihovim
korisnicima. Ovo je izvršeno na bazi reguliranja zato što ove mreže ostaju monopoli.
8
11. Konkurentnost i privatizacija.
Tržište je skup potrošača i proizvođača koji određuju cijenu proizvoda ili proizvode nekim vrstama
interakcija, kao što su trgovanje ili razmjena, među njima. Na tržištu električne energije potrošači
su sami krajnji potrošači električne energije ili predstavnici potrošača, dok su prodavači električni
energenti, a proizvod u trgovini je električna energija.
9
13. Objasniti pojmove bruto i neto uštede potrošača (grafički interpretirati).
Na Slici bruto potrošački višak grafički je predstavljen površinom ispod inverzne krive potrošnje
za količinu koju potrošač kupuje pri trenutnoj cijeni na tržištu. Neto potrošački višak odgovara
području između inverzne krive potrošnje i horizontalne prave koja predstavlja cijenu na tržištu.
14. Objasniti i grafički interpretirati kako neto višak varira s promjenom cijena na tržištu.
Slika pokazuje kako se neto višak mijenja pri povećanju cijena na tržištu. Ako je cijena na tržištu
π1, potrošač kupuje količinu q1 pa je neto višak jednak osjenčenoj površini. Ako se cijena poveća
na π2, nivo potrošnje se smanjuje na q2 i potrošački neto višak se smanjuje na osjenčenu površinu
A. Dva su razloga smanjenja neto viška. Prvi, pošto je cijena viša, potrošnja se smanjuje od q1 do
q2. Ovaj gubitak neto viška odgovara osjenčenoj površini C. Drugi, pošto kupac plaća višu cijenu
za količinu q2, koju ipak kupuje, gubi se dodatni neto višak označen površinom B.
10
15. Elastičnost potražnje.
Kaže se da je cijena robe elastična ako dati procent (stopa) promjene cijene uzrokuje veću
promjenu (stope) procenta potražnje. S druge strane, ako je je relativna promjena potražnje manja
od relativne promjene cijene, onda je potražnja neelastična. Ako je elastičnost jednaka -1, kaže se
da je potražnja jedinično elastična ili linearno elastična. Elastičnost potražnje za neku robu velikim
dijelom ovisi od mogućnosti zamjene te robe.
Oportunitetni trošak ili ekonomski oportunitetni gubitak je termin koji se koristi za izražavanje
vrijednosti određenog dobra nasuprot drugog. Ekonomisti tvrde da trošak jednog dobra predstavlja
ono čega smo se odrekli da bismo to dobro sebi priuštili. Donošenje odluke o izboru veće količine
jedne robe automatski implicira donošenje odluke o izboru manje količine druge robe. Svaka takva
odluka ima svoju "cijenu", odnosno iziskuje odgovarajući trošak. Zbog količine novca kojim
raspolaže potrošač, može doći u situaciju kada je to za njega nedostižna kombinacija. Oportunitetni
trošak mora da se snosi uvijek kada se između rijetkih (oskudnih) resursa i roba mora praviti
odgovarajući alternativni izbor. Prema tome, oportunitetni trošak uvijek predstavlja neku
propuštenu korist, neki propušteni prihod, zaradu nastalu zbog donijete odluke o korištenju jedne
umjesto neke druge robe, jednog umjesto nekog drugog resursa, na alternativni način.
Na primjer, ako bi gradske vlasti odlučile da prave pozorište na gradskom zemljištu, oportunitetni
trošak bi mogla biti bolnica koja bi se mogla napraviti na istom zemljištu i za iste pare, ili možda
škola, ili sportska dvorana. Dakle, imamo izbor i kada ga jednom načinimo sve ono što nismo
izabrali nam je oportunitetni trošak.
17. Nacrtajte dijagram cijena u funkciji količine proizvodnje (dijagram ponude) i definirajte
marginalnu (graničnu) proizvodnju odnosno marginalni trošak.
11
18. Nacrtajte dijagram tržišne ravnoteže, što je tržišna ravnoteža, nacrtajte dijagram
stabilnosti ravnotežnog tržišta i objasnite kako se uspostavlja ravnotežno tržište.
Neka se pretpostavi, kao što je prikazano na Slici 2.13., da je cijena π1*< π*, gdje je potražnja
veća od ponude. Neki snabdjevači će shvatiti da postoje određeni nezadovoljni potrošači, kojima
mogu prodati svoju „robu“ po većoj cijeni. Prodana količina će porasti, kao i cijena, dok se ne
uspostavi tržišna ravnoteža. Slično, ako je π2*< π*, ponuda premašuje potražnju, tako da određeni
12
snabdjevači ostaju bez kupaca. Kako bi se izbjegla ova situacija, oni će smanjiti proizvodnju dok
se ona ne izjednači sa potražnjom.
Suma neto viška potrošača i profita proizvođača je pokazatelj javnog dobra. Ono kvantificira
sveukupnu dobit koja proizilazi iz trgovine. Može se pokazati da je javno dobro maksimalno kada
je dozvoljeno da konkurentno tržište funkcionira slobodno, i kada se cijene određuju prema
presjeku krivih potražnje i snabdijevanja.
20. Objasniti:
a) Spot tržište
Na spot tržištu, prodavač dostavlja robu neposredno i kupac plaća robu 'na licu mjesta' (eng. on
the spot). Isporuka nije uvjetovana. Ovo znači da nijedna strana ne može odustati od dogovora.
Spot tržište ima prednost neposrednosti. Kao proizvođač, bilo ko može prodati tačno onoliku
količinu koliku ima na raspolaganju. Kao korisnik, možete nabaviti tačno onoliko koliko Vam
treba. Nažalost, cijene na spot tržištu imaju tendenciju brze promjene. Iznenadno povećanje
potražnje (ili pad proizvodnje) povećava cijenu jer je moguće da su dostupne zalihe robe za
trenutnu isporuku ograničene. Slično tome, zasićenost u proizvodnji ili pad potražnje snižavaju
cijenu. Također, spot tržišta reaguju na vijesti o budućoj dostupnosti robe.
13
b) Forward ugovori i forward tržišta
Forward ugovor se odnosi na trgovinu robom u budućnosti, npr. u martu sklopimo ugovor za
kupovinu pšenice u septembru. Forward ugovor precira sljedeće: količinu i kvalitet isporučene
robe, datum isporuke, datum isplate poslije isporuke, sankcije ukoliko neka od strana ne ispuni
svoje obaveze, cijenu koja treba biti plaćena. Ako je cijena na spot tržištu u vrijeme isporuke viša
od dogovorene, forward ugovor predstavlja gubitak za prodavača i dobit za kupca. Sa druge strane,
ako je cijena na spot tržištu niza od dogovorene, forward ugovor predstavlja gubitak za kupca i
dobit za prodavaca. Forward ugovori omogućavaju strankama da trguju po prihvatljivim cijenama
za obje strane i pritom omogućavaju nacin podjele cjenovnog rizika. Tokom godina, ove dvije
stranke mogu napraviti forward ugovore sa premijom iznad ili ispod očekivane cijene na spot
tržištu. Ako su njihove procjene budućih cijena na spot tržištu neujednačene, onda dugoročno
gledano, razlika između prosječne cijene na spot tržištu i prosječne unaprijed dogovorene cijene
bi trebala biti jednaka prosječnoj premiji. Dakle, premija predstavlja razliku izmedu unaprijed
dogovorene cijene forward ugovorom i cijene na spot tržištu. Stranka koja dobija premiju je prije
svega nagrađena zbog prihvatanja cjenovnog rizika. Mnogi forward ugovori koriste
standardizirane termine i uvjete. Ova standardizacija omogućuje preprodaju forward ugovora. Na
primjer, neka se pretpostavi da prodaja novog brašna tip 500 proizvedena od strane kompanije
Klas d.d. Sarajevo nije ispunila očekivanja. Tokom ljeta, kompanija uviđa da joj neće trebati sva
pšenica za koju je potpisala forward ugovor. Umjesto da čeka dogovoreni datum isporuke da bi
prodala višak pšenice na spot tržištu, kompanija može preprodati zaključene forward ugovore
drugim kompanijama za preradu hrane.
Postojanje sekundarnog tržišta na kojem prodavači i kupci robe mogu kupovati i prodavati
standardizirane forward ugovore pomaže ovim strankama da upravljaju svojom izloženosti ka
promjenljivim cijenama na spot tržištu. Učestvovanje u ovom tržištu ne mora biti ograničeno na
kompanije koje proizvode ili koriste određenu robu. Stranke koje nisu u stanju fizički dostaviti
određenu robu, također, bi željele učestvovati na ovakvom tržištu. Ovakve stranke su pregovarači
koji žele kupiti ugovor o budućoj isporuci robe, a sve u nadi da će ga moći kasnije prodati po višoj
cijeni. Slično, pregovarač može prvo prodati ugovor, u nadi da će kasnije kupiti drugi po nižoj
cijeni. Budući da ovi ugovori nisu praćeni stvarnom isporukom, oni se umjesto forward ugovori
nazivaju future ugovori.
d) Opcije
U nekim slučajevima, učesnici mogu preferirati ugovore sa uvjetnom isporukom, što su ustvari
ugovori koji se izvršavaju samo ako nosilac ugovora odluči da je u njegovom interesu da uradi
tako. Takvi ugovori se nazivaju option ugovori/opcijski ugovori i postoje dvije varijante: calls
(kupovna) i puts (prodajna). Kupovna opcija daje nositelju pravo da kupi određenu količinu robe
14
po tzv. excercise (izvršnoj) cijeni. Prodajna opcija daje nositelju pravo da proda određenu količinu
robe po izvršnoj cijeni.
e) Ugovori za razliku
U ugovoru za razliku, stranke ugovaraju izvršnu cijenu (strike price) i količinu robe. Oni potom
učestvuju na centraliziranom tržištu kao i svi ostali učesnici. Kad je završeno trgovanje na
centraliziranom tržištu, ugovor za razliku podmiruje se kako slijedi:
- Ako je ugovorena strike price viša od centralizirane tržišne cijene, kupac plaća prodavaču razliku
između ove dvije cijene pomnoženu sa iznosom dogovorenim u ugovoru
- Ako je ugovorena strike price niža od centralizirane tržišne cijene, prodavač plaća kupcu razliku
između ove dvije cijene pomnoženu sa dogovorenim iznosom.
Kompanije koje proizvode ili kupuju velike količine robe su izložene drugim vrstama rizika i
uglavnom će pokušati smanjiti svoju izloženost cijenovnim rizicima tako što će osigurati svoje
pozicije korištenjem kombinacije forward, future, opcija i ugovora za razlike. Kompanije obično
koriste spot tržište samo za preostale količine koje proizlaze iz nepredvidljivih fluktuacija u
potražnji ili proizvodnji. Obim trgovanja na spot tržištu stoga predstavlja samo mali dio obima
kojim se trguje na drugim tržištima. Iako obim trgovine na spot tržištu može biti relativno mali,
spot cijena je veličina koja upravlja svim ostalim tržištima. Stalno povećanje spot cijene na tržištu
će dovesti do povećanja cijena na drugim tržištima, a smanjenje spot cijene će dovesti i do
smanjenja cijena na drugim tržištima.
-Prilagođeni dugoročni ugovori . Uvjeti takvog ugovora su fleksibilni zbog toga što su
dogovoreni privatno da bi se zadovoljile potrebe i ciljevi obje strane. Obično uključuju prodaju
15
velikog iznosa električne energije (stotine ili hiljade MWh) u dužem vremenskom periodu
(nekoliko mjeseci do nekoliko godina). Veliki troškovi transakcije povezani sa pregovaranjem oko
takvih ugovora čine ih isplativim samo kada strane žele da kupe ili prodaju velike iznose energije.
-Trgovanje na sekundarnom tržištu. Ove transakcije uključuju manje iznose energije koje
treba isporučiti prema standardnom obliku, koji je definiran standardom u smislu koliko energije
bi trebalo biti isporučeno u različitim periodima dana i sedmice. Ovaj oblik trgovanja ima mnogo
niže troškove transakcije i koristi se kada proizvođači i potrošači žele poboljšati svoj položaj s
približavanjem trenutka isporuke.
-Elektronsko trgovanje. Učesnici mogu unijeti kupovne ponude i prodajne ponude direktno
u kompjuterizirano tržište. Svi učesnici na tržištu mogu posmatrati količine i cijene koje su
dostavljene, ali ne znaju identitet strane koja je dostavila prodajne i kupovne ponude. Kada strana
unese novu prodajnu ponudu, softver koji kontrolira razmjenu provjerava da li postoji kupovna
ponuda koja odgovara prodajnoj ponudi za određeni period isporuke. Ako pronađe kupovnu
ponudu koja je veća ili jednaka prodajnoj ponudi, dogovor je automatski pogođen i cijene i količine
su prikazane za sve učesnike. Ako se ne pronađu odgovarajuća ponudu, nova prodajna ponuda se
dodaje na listu neriješenih ponuda i ostaje na toj listi sve dok se ne pojavi odgovarajuća kupovna
ponuda ili prodajna ponuda biva povučena ili istekne zbog zatvaranja tržišta u tom periodu.
24. Pool (pul) električne energije – način funkcioniranja sa aspekta ponude i sa aspekta
potražnje. Marginalna cijena i ravnoteža tržišta sa aspekta električnog pula.
Kako postoji mnogo mogućih varijacija, pul u osnovi funkcionira na slijedeće načine.
-Na isti način, krivulja potražnje tržišta može biti uspostavljena dostavljanjem ponuda sa
željenim kvantitetom i cijenom električne energije od strane potrošača, i rangiranjem ovih ponuda
s redoslijedom smanjenja cijene. Kako je potražnja za električnom energijom vrlo neelastična, ovaj
korak je ponekad izostavljen i iznos potražnje je određen prognoziranjem opterećenja. Drugim
riječima, krivulja potražnje je pretpostavljena da bude vertikalna linija za vrijednost predviđenog
opterećenja.
-Presjek ovih krivulja potražnje i proizvodnje predstavlja ravnotežu tržišta. Sve prodajne
ponude dostavljene po jednakoj i nižoj cijeni od cijene koja dovodi tržište u ravnotežu su
prihvaćene i vrši se upravljanje elektranama da proizvedu količinu električne energije koja
odgovara prihvaćenim kupovnim cijenama. Na isti način, sve kupovne ponude dostavljene po
16
cijeni koja je viša ili jednaka od cijene koja dovodi tržište u ravnotežu su prihvaćene i kupci su
informisani o količini energije koja im je dozvoljena za korištenje iz sistema.
-Cijena koja dovodi tržište u ravnotežu predstavlja cijenu jednog dodatnog MWh električne
energije i zove se marginalna cijena (eng. SMP). Proizvođači su plaćeni po ovoj cijeni za svaki
MWh koji proizvedu, dok potrošači plaćaju marginalnu cijenu za svaki MWh koji potroše, bez
obzira na kupovne i prodajne cijene koje su dostavili.
Operatoru sistema se daje odgovornost da održava stabilnost sistema pomoću tzv. „regulisanog
spot tržišta“. Ovaj mehanizam se naziva tržištem zbog toga što je svakom učesniku data sloboda
da ponudi energiju potrebnu za ispravljanje nejednakosti po cijeni koja njima odgovara. Na ovom
tržištu se određuju cijene pri kojima se ispravljaju nejednakosti a zahtjevi i ponude se ne ugovaraju
bilateralno, već od strane Operatora sistema.
Zatvaranje ponude: trgovina električnom energijom se mora vršiti unaprijed kako bi Operator
sistema imao vremena da izbalansira sistem. Operatorima sistema više odgovara da je rok za
predaju ponuda poprilično vremenski daleko od aktuelnog stanja jer im to daje više vremena za
razvoj planiranja i veću fleksibilnost u izboru balansirajućih resursa. Na primjer, ako se ponude
zatvore pola sata unaprijed, neće biti dovoljno vremena za puštanje u pogon velike termoelektrane
ako bi se pojavio deficit u proizvodnji. Učesnici u tržištu električnom energijom, međutim,
preferiraju bliske rokove za predaju ponuda jer smanjuju izlaganje riziku.
a) Mikroekonomska teorija predlaže da potrošači električne energije, kao i potrošači svih ostalih
roba, povećaju potražnju do tačke u kojoj granična korist koju oni imaju od električne energije
bude jednaka cijeni koju moraju platiti. Kod kuće za vrijeme hladnih zimskih večeri, dođe trenutak
u kojem će većina nas (ako nema centralno grijanje) radije obući dodatnu odjeću nego što će
17
uključiti dodatnu električnu grijalicu i suočiti se sa veoma visokim računom za električnu energiju.
Pošto se ovaj dio bavi samo kratkoročnim ponašanjem potrošača, ne razmatra se mogućnost
kupovine novih uređaja, mašina ili drugih sadržaje koji mogu omogućiti promijene načina
potrošnje (investiciona ulaganja). Ukoliko ovi industrijski, komercijalni i stambeni kupci plaćaju
paušal za svaki kWh koji potroše, oni su odvojeni od spot cijena električne energije i njihova
potražnja ovisi samo od njihovih aktivnosti. Na otprilike nekoliko sedmica ili mjeseci, njihova
potražnja odražava samo spremnost da se plati taj paušal. Ali što se događa kada se cijena
električne energije mijenja brže? Empirijski dokazi pokazuju da se potražnja smanjuje kao
odgovor na kratkoročni porast cijena, ali da je ovaj efekt relativno mali. Drugim riječima,
elastičnost cijene potražnje električne energije je mala.
b) Trgovci električne energije su u poslovanju kako bi se premostio jaz između veleprodaje i ovih
manjih potrošača. Za njih je izazov što moraju kupiti energiju po varijabilnoj cijeni na
veleprodajnom tržištu i prodati je po fiksnoj cijeni na maloprodajnom nivou. Trgovac će najčešće
izgubiti novac u periodima visoke cijene jer je cijena koju mora platiti za energiju viša od cijene
po kojoj je preprodaje. S druge strane, u periodima niske cijene električne energije ostvaruje profit
jer je prodajna cijena viša od nabavne cijene. Da bi ostao u poslu, prosječna cijena po kojoj trgovac
kupuje električnu energiju treba biti niža od cijene po kojoj je prodaje svojim klijentima. Ovo nije
uvijek lahko postići obzirom da trgovac nema direktnu kontrolu nad količinom energije koju
njegovi kupci troše. Smatra se da je svaki trgovac prodao svojim klijentima količinu energije koja
je prošla kroz njihove mjerne uređaje. Ako za bilo koji period ukupan iznos energije svih korisnika
premašuje iznos koji je ugovoren za kupovinu, trgovac mora da kupi razliku na spot tržištu po
cijeni u tom trenutku. Slično tome, ako ugovoreni iznos prelazi iznos koji troše njegovi klijenti,
smatra se da trgovac prodaje razliku na spot tržištu. Da bi smanjio izloženost riziku povezanom sa
nepredvidljivošću spot tržišne cijene, trgovac pokušava prognozirati što je moguće tačnije
potražnju svojih klijenata. Zatim kupuje energiju na različitim tržištima da zadovolji prognozu.
a) Ako je konkurencija idealna (ili ako je potencijalni izlaz jedinice veoma mali u poređenju sa
veličinom tržišta), onda na cijenu π ne utječu promjene u Pi. Tako je marginalni prihod jedinice
i:
što pokazuje činjenicu da se pri uspostavljanju cijene prikupljaju tržišne cijene za svaki MWh
koji se prodaje. Pod ovim uvjetima, ako je marginalna cijena monotono rastuća funkcija u
ovisnosti od proizvedene energije, proizvodna jedinica bi trebala povećati svoju proizvodnju do
tačke u kojoj je cijena proizvodnje jednaka tržišnoj cijeni:
18
4.5
Marginalni troškovi uključuju troškove goriva, održavanja i svih drugih stavki koje su ovisne o
ukupnoj proizvodnji električne energije date jedinice. Troškovi koji nisu u funkciji proizvedene
količine električne energije u periodu razmatranja (npr. cijena amortizacije gradnje elektrane ili
fiksni troškovi održavanja i troškovi osoblja) nisu uračunati u marginalni trošak i irelevantni su za
donošenje kratkoročnih odluka o proizvodnji. Sve dok je konkurencija idealna, proizvedena
energija iz svake proizvodne jedinice računa se prema jednadžbi (4.5). Ako se cijena odredi na
ovaj način, to podrazumijeva da se sve proizvodne jedinice mogu razmatrati odvojeno, čak i ako
jedna proizvodna kompanija posjeduje više od jedne proizvodne jedinice.
b) Kada je konkurencija nesavršena, neke firme (strateški igrači) su sposobni da utječu na cijenu
tržišta preko svojih akcija. Često se može reći za tržište električne energije da se sastoji od nekoliko
strateških igrača i nekoliko onih koji prihvataju cijene. Kompanija koja posjeduje više od jedne
elektrane ima veću mogućnost da utječe na tržišne cijene ako optimizira kombinirani izlaz iz svih
proizvodnih jedinica. Time optimizacija izlaza svake jedinice posebno ne bi maksimizirala profit
firme. Ukupni profit firme koja posjeduje više elektrana je:
4.15
gdje Pf predstavlja kombinirani izlaz svih elektrana kontroliran od strane firme, dok Cf(Pf)
predstavlja minimalne troškove pri kojima je moguće proizvoditi energiju. Sada, neka se
pretpostavi da tržišna cijena π nije više varijabla koja je izvan kontrole bilo kojeg učesnika na
tržištu. Slično, energija prodana od strane firme f ovisi ne samo o sopstvenim odlukama nego i o
odlukama kompetitora. Treba analizirati jednadžbu (4.15) da bi se sumirale ove ovisnosti:
4.16
gdje Xf predstavlja akcije firme f a X-f akcije kompetitora. Jednadžba (4.16) pokazuje da firme f
ne mogu optimizirati svoj profit odvojeno od ostalih. Mora se uzeti u obzir šta ostale firme rade.
Na prvi pogled, ovo se može činiti jako teško zato što su ove firme natjecatelji i razmjena
informacija bi bila nemoguća. Međutim, razumno je napraviti pretpostavku da se sve firme
ponašaju na isti način, to jeste, da sve one pokušavaju maksimizirati svoje profite. Drugim
riječima, za svaku firmu f mora se pronaći Xf * takvo da važi:
4.17
19
3. Pobrojati i objasniti kategorije pomoćnih usluga sistema.
Američki NERC (tijelo koje propisuje minimalne norme pouzdanosti EES-a u SAD) podijelio je
pomoćne usluge sistema u sljedeće kategorije:
Vođenje sistema – usluga koju pruža operator sistema, a uključuje izradu rasporeda rada
elektrana kao i vođenje proizvodnje u realnom vremenu sa svrhom održavanja ravnoteže između
proizvodnje i potrošnje;
Regulacija napona – proizvodnja ili potrošnja reaktivne snage u proizvodnim jedinicama ili
drugim elementima EES-a, sa svrhom zadržavanja napona u zadanim granicama;
Regulacija frekvencije i aktivne snage – promjena iznosa proizvodnje ili potrošnje sa svrhom
održavanja trenutačne ravnoteže između proizvodnje i potrošnje unutar regulirajuće zone;
Primarna regulacija napona – ulazi u ovu kategoriju kada sprječava znatno opadanje iznosa
napona i pojavu naponskog sloma u sistemu.
Druge usluge nužne za ponovno uspostavljanje pogona sistema nakon raspada (vođenje sistema,
regulacija napona, regulacija aktivne snage, usluge stabilnosti sistema, praćenje opterećenja, itd.).
20
4. Objasniti regulaciju frekvencije i aktivne snage te ustroje usluga regulacije frekvencije.
Dva su postojeća ustroja usluge regulacije frekvencije: "otkupni" i "bilateralni". Kod prvog,
operator sistema kupuje aktivnu snagu od proizvođača ili od potrošača, u približno realnom
vremenu. Na taj se način provodi regulacija frekvencije u zemljama npr. Skandinavije. Bilateralni
se ustroj može primijeniti tamo gdje operator sistema nije obvezan pružati usluge regulacije
frekvencije, nego kupci sami kupuju uslugu praćenja opterećenja.
21
6. Objasniti pogonsku rezervu i podjelu pogonske rezerve prema vremenima odziva.
U većini sistema pogonska rezerva se dijeli na rotirajuću (vruću) i dodatnu (nerotirajuću, hladnu).
Rotirajuću rezervu predstavljaju agregati u pogonu koji mogu postići predviđenu snagu unutar
deset minuta. Njezina je važnost istaknuta i u ugovorima o zajedničkom radu u nekoj interkonekciji
pri čemu je često predviđeno plaćanje penala za neosiguravanje odgovarajućeg iznosa rotirajuće
rezerve. Dodatnu rezervu najčešće predstavljaju agregati koji nisu priključeni na EES te se na njih
ne postavlja zahtjev za trenutačnim odzivom. Dodatna rezerva, kao i rotirajuća, ima određene
fiksne troškove vezane za raspoloživost dodatnih agregata, ali nema troškova za gorivo, a
održavanje je agregata rijeđe i jednostavnije. Njezin bi iznos općenito trebao biti jednak ili nešto
veći od sumarne maksimalne snage dvaju najvećih agregata u pogonu.
rotirajuća rezerva: raspoloživi kapaciteti iznad trenutačne potrošnje sposobni povećati snagu u
vrlo kratkom vremenu, ograničeni jedino brzinom odziva agregata,
brzoupuštajući agregati čije je vrijeme upuštanja vrlo kratko (plinske TE, dizelski agregati,
pojedine HE),
industrijski potrošači koji vrlo lahko mogu promijeniti proizvodni proces u slučaju
nestanka električne energije,
ugovorena rezerva: dio rezerve osiguran iz susjednih sistema. Predmetna rezerva može biti
rotirajuća i odmah dostupna ili dostupna tek nakon nekog perioda (vrijeme potrebno za upuštanje
agregata).
U strukturi odvojenih tržišta energije i tržišta rezerve sudionici mogu upasti u nepredviđena stanja
na tržištu rezerve. Veća je nepostojanost na tržištu rezerve nego na tržištu energije. Određene
strukture tržišta dopuštaju vlasnicima pojedinih agregata istodobno davanje ponuda na tržištu
rotirajuće rezerve i energije. U slučaju da je cijena osiguranja rotirajuće rezerve dovoljno visoka
(prema krajnjoj cijeni koja se može postići na tržištu energije), vlasnici pojedinih agregata će
izabrati opciju osiguravanja rotirajuće rezerve umjesto proizvodnje energije. Tržište rotirajuće
rezerve i tržište energije međusobno su usko povezana. Kako bi se postigla najveća iskoristivost
22
prijenosnih i proizvodnih kapaciteta, potrebno je razmatrati rotirajuću rezervu u svezi s tržištem
energije. Za odabir najboljeg rasporeda, uzimajući u obzir ograničenja prijenosa, sigurnosti i same
rotirajuće rezerve, koriste se programski paketi za optimizaciju.
EPF funkcija očekivanog plaćanja (engl. expected payment function) - proizvođači čiji
generatori proizvode reaktivnu snagu za tržište izlažu se različitim troškovima ovisno o režimu
rada. Pojedine je troškove teško grupisati, a za pojedine je vrlo teško odrediti koliki su. U slučaju
uvođenja tržišta mora postojati prikladan financijski mehanizam za kompenziranje ovih troškova.
EPF je matematička formulacija komponenti troškova vis-avis, odnosno očekivanja proizvođača
za nadoknadu ovih troškova.
Troškovi su gubitaka jedna od komponenti EPF-a. Reaktivna snaga proizvedena ili potrošena
generatorom povećava gubitke aktivne snage u njihovim namotima te su ovi gubici snage
nelinearna funkcija reaktivne snage. Iako je ova komponenta bitno manja u usporedbi s drugim
gubicima u sistemu, mora se s njom računati.
operator sistema nadzire i vodi tržište uslugama sistema te ugovara kupoprodaju reaktivne snage
neposredno s ponuđačima,
tržište se temelji na modelu aukcije, što znači da svi odabrani ponuđači u konačnici dobivaju
istu cijenu - najveću prihvaćenu cijenu između svih ponuda.
23
9. Skicirati funkciju troškova generatora u ovisnosti o količini proizvedene reaktivne
energije te objasniti područja rada generatora.
S obzirom na proizvodnju reaktivne snage područja rada agregata mogu se podijeliti na tri područja
(Slika 5.3.):
EPF 0 (5.2)
Područje 2 – (Qbazno – QA, 0 – QMin): u ovom području postoje realni troškovi proizvodnje
reaktivne snage i stoga proizvođač, u slučaju rada u tom području, može očekivati naplatu za
pružanje usluge regulacije napona i reaktivne snage. EPF mu se sastoji od dvije komponente u
ovom području; komponenta dostupnosti i komponenta troškova gubitaka. Proizvođač u ovom
području ne mora smanjivati proizvodnju aktivne snage pa ne postoji oportunitetni trošak.
Područje 3 – (QA – QB): Kad agregat proizvodi reaktivnu snagu u ovom području, proizvođač
je ovlašten za naplatu oportunitetnih troškova zbog smanjenja proizvodnje djelatne snage zajedno
s naplatom svih ostalih troškova.
24
EPF dostupnost troškovi gubitka oportunitetni troškovi (5.4)
gdje je a0 ponuda za cijenu dostupnosti, m1 ponuda cijene troška za rad u radnom području B; m2
ponuda cijene troška za rad u radnom području C i m3 ponuda cijene oportunitetnog troška za rad
u radnom području D.
10. Navesti koji se tipovi elektrana u upotrebi prilikom upuštanja iz beznaponskog stanja,
objasniti zašto?
Najčešće su u upotrebi tri tipa elektrana sposobnih za upuštanje iz beznaponskog stanja. Kada je
to moguće koriste se hidroelektrane. One mogu brzo pokrenuti proizvodnju, neke je moguće
pokrenuti i daljinski, a općenito su se pokazale vrlo stabilnima u regulaciji. Plinske elektrane i
elektrane kojima je pogonski agregat motor s unutrašnjim sagorjevanjem, također, su često
osposobljene za upuštanje iz beznaponskog stanja. Takvi agregati mogu brzo startati (pojedini i
daljinski upravljani) i mogu provoditi preciznu regulaciju. Pojedine termoelektrane, iako nemaju
mogućnost pokretanja iz beznaponskog stanja, mogu vrlo brzo odbaciti opterećenje. Proizvodnja
joj se smanjuje na nivo dovoljan za pokrivanje vlastite potrošnje. Taj nivo proizvodnje zadržava
se sve dok operator sistema ne zatraži njezino priključenje na mrežu i time se postiže isti efekat
kao s elektranama osposobljenim za upuštanje iz beznaponskog stanja.
25
11. Navesti i objasniti vrste troškova koji su vezani za usluge upuštanja elektrane iz
beznaponskog stanja.
troškovi vezani uz same elektrane koji uključuju troškove investicije, ispitivanja, edukacije,
sanacije šteta prouzročenih pružanjem ove usluge i troškove goriva tijekom pokretanja iz
beznaponskog stanja;
troškovi elektrana koje nisu osposobljene za upuštanje iz beznaponskog stanja, ali brzo pokreću
proizvodnju. Uključuju troškove nastale štete na opremi (npr. oštećenja turbine zbog rada pri
frekvencijama različitim od nazivne).
Navedene troškove teško je procijeniti, a u prošlosti se ni nisu tačno pratili. Također, teško je
jednoznačno odrediti stvarne troškove operatora sistema (ili prijenosnog sistema) glede usluge
upuštanja iz beznaponskog stanja. Ni jedan od ovih troškova ne nastaje isključivo kao posljedica
usluge upuštanja iz beznaponskog stanja. Ipak, postoje određeni investicijski troškovi koji se mogu
pripisati samo ovoj usluzi.
26